SADRŽAJ - zatebebih.ba fileKORAK broj 14 SADRŽAJ DRŽAVA I DRUŠTVO Hajrudin Grabovica ŠTA OBILJEŽAVAMO ZA DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE 3 Hasan Efendić PARADOKS O TERITORIJALNOJ

KORAK broj 14

SADRŽAJ

DRŽAVA I DRUŠTVO

Hajrudin Grabovica ŠTA OBILJEŽAVAMO ZA DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE 3

Hasan Efendić PARADOKS O TERITORIJALNOJ ODBRANI 4

USTAVNO REFORMIRANJE KAO PRILIKA ZA JEDNU “BOLJU” BOSNU I HERCEGOVINU 13

Nail Džanko LIJEČENJE RATNIH RANA OD DAYTONA DO DANAS 16

Fikret Muslimović SPECIJALNI RAT BEOGRADSKOG REŽIMA I SARAJEVSKA DOBROVOLJAČKA 19

mr. Sanja Drnovšek SVJETOVNI SVECI 23

mr. Adil Osmanović IDEJE O VRIJEDNOSTIMA AMERIČKOG DRUŠTVA 27

TEMA KORAK-a: GENOCID

APRIL - MJESEC PREVENTIVNOG DJELOVANJA PROTIV GENOCIDA 39

Louise L. Lambrichs GENOCID, NJEGOVO NEGIRANJEI PONAVLJANJE U SRBIJI, HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI 43

dr Smail Čekić ZLOČIN NA TRŽNICI MARKALE - JEDAN OD NAJTUŽNIJIH DANA U HISTORIJI SARAJEVA 57

Edhem Hrnjević KAKO JE FOČA POSTAJALA SRBINJE 72

KORAK broj 14

SVIJET I MEĐUNARODNI ODNOSI

Norman Finkelstein IZA KRVOPROLIćA U GAZI: SPRJEČAVANJE JOŠ JEDNE PALESTINSKE „MIROVNE OFANZIVE“ 83

prof. dr. Smail Čekić SA ZLOČINIMA NAD CIVILIMAU POJASU GAZE UMIREMO SVI MI 95

Miljenko Jergović AKO NE ŽELIMO LAGATI, NAŠI SU IDENTITETI LABIRINTI BEZ IZLAZA 112

mr. Alija Muminović DOSSIER “BOSNA I HERCEGOVINA - SUBJEKT MEĐUNARODNIH ODNOSA” (II) 115

Džemal Najetović UJEDINJENE NACIJE I IZAZOVI U BORBI PROTIV MEĐUNARODNOG TERORIZMA 143

UMIJEĆE SJEĆANJA

Juan Goytisolo SMRT I USKRSNUćE BIBLIOTEKE 151

Hasan Efendić ONI KOJI NE POŠTUJU SVOJE MRTVE, MALO JE VJEROVATNO DA POŠTUJU I ŽIVE 154

dr. Marina Katnić-Bakaršić O TIJELU, RATU I TOTALITARIZMU... 157

reprodukcija na vanjskom omotu: Nusret Pašić; na unutarnjem: iz opusa Mustafe Skopljaka

Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sara-jevo, Nedima Filipovića 19, tel/fax: (033) 716-841 e-mail: [email protected] www.zatebebih.net ~ Za izdavača: prof. Mesud Hadžialić ~ Redakcija: Orhan Bajraktarević, Zahir Dervišević, Murat Kahrović, Safet Kešo, Emir Ra-mić ~ Glavni urednik: Asaf Džanić ~ Sekretar: Dževad Hadžić ~ Lektor i korektor: Nazif Osmanović ~ DTP: Kenan Branković ~ Štampa: Armis-Print, Sarajevo ~ Za štampariju: Smail Alihodžić

3

KORAK broj 14 Država i društvo

ŠTA OBILJEŽAVAMO ZA DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Šta mi, građani Bosne i Herrcegovine, obilježavamo danas, na dan njene nezavisnosti?

Rat, agresija, ratne strahove i njihovi tragovi koji i dalje traju nisu prekrili sjaj i ljepotu naše zemlje i naše države. BiH. Iza užasnih ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, genocida, koncentracionih logo-ra smrti, silovanja i nasilnih protjerivanja koji su godinama izazivali patnju naših ljudi a tugu i zgražavanje običnih građana svijeta, i da-lje traje neuništiva ideja Bosne, oličena u njenim stalno aktuelnim historijskim vrijednostima, prepoznatljiva po ljudskosti njenih do-brih ljudi i ljepoti njene prirode.

Takve vrijednosti ne smijemo ni potcjenjivati ni zaboravljati. Bosan-skohercegovačka nezavisnost, okrenuta vani, iznutra mora biti uteme-ljena na tim vrijednostima, a pogotovo na demokratskom principu, bez bilo koje vrste hegemonije od strane bilo koga i u bilo čemu.

Podsjetimo se svi da je konstitucija demokratske državnosti i dug i složen proces, na kojem nema prečica. Demokratija, slobodno, otvo-reno, civilno društvo i prosperitetna država se ne uživaju kao nečiji darovi već njih moramo sami stvarati svim demokratskim sredstvima. Te će tekovine olakšati i rješavanje nacionalnih odnosa u BiH koji sada natkriljuju sva ostala pitanja koja život znače. Stvorit će i nov državni patriotizam građana, neovisno o nacionalnoj ili religijskoj pripadno-sti, sa kojim će Bosna i Hercegovina moći biti dio ujedinjene Evrope.

Svim građanima naše zemlje čestitamo Dan nezavisnosti!

Sarajevo, 27. februara 2009. predsjednik Udruženja Hajrudin Grabovica

4

KORAK broj 14Država i društvo

Hasan Efendić

PARADOKS O TERITORIJALNOJ ODBRANI

Riječ na svečanoj akademiji u povodu 8. aprila - Dana Teritorijalne odbrane Repu-blike Bosne i Hercegovine, Dom oružanih snaga Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 8. aprila 2009.

Novija historija naše zemlje prepuna je paradoksa – političkih, pravnih, socijalnih, vojnih. Na paradoksalnu situaciju naše zemlje početkom 1992. godine podsjeća i današnji dan, 8. april, koji danas obilježavamo kao Dan Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Her-cegovine. Svijet je tih dana priznao našu zemlju kao nezavisnu i su-verenu državu i bez mnogo uzbuđenja posmatrao kako se ta histo-rijski stara zemlja, a pravno-politički najmlađa država svijeta napada i rastače.

Prema rezultatima prvih višestranačkih izbora u novembru 1990. godine, na kojima su pobijedile nacionalne stranke - SDA, SDS i HDZ, formirani su višestranački organi vlasti koji su bili multinacio-nalni. Predsjednik Predsjedništva bio je Alija Izetbegović, predsjed-nik SDA, predsjednik republičke Skupštine Momčilo Krajišnik iz SDS, a predsjednik Vlade Jure Pelivan, predstavnik HDZ. Prema broju osvojenih mandata formiran je Parlament BiH. S obzirom na njihov različit odnos prema postojanju i uopšte opstanku BiH kao suvere-ne i nezavisne države, malo je bilo pitanja po kojima su se ovako formirani organi vlasti u BiH, mogli složiti, a pogotovu o strategiji odbrane zemlje.

Većina nas tada nije znala za postojanje dogovora između Slobo-dana Miloševića i Franje Tuđmana o podjeli BiH na račun koje bi bile stvorene Velika Srbija i Velika Hrvatska. Pošto se u okviru sistema zvaničnih i legalnih organa vlasti nije moglo rješiti jedno od najbit-nijih pitanja opstanka države - organiziranje njene odbrane, zbog

5


potpuno suprotnih opredjeljenja po pitanju jedinstvenosti i uopšte opstanka države Bosne i Hercegovine, to su njeni narodi, svaki na svoj način, rješavali i pitanje njene odbrane, odnosno opstanka ili razgradnje.

Srpska demokratska stranka BiH u kolaboraciji sa Srbijom i JNA vrši stvaranje vanustavnih paradržavnih organa kroz formu Republi-ke srpske BiH, u cilju izdvajanja iz sastava BiH i prisajedinjenja Srbiji radi stvaranja Velike Srbije.

Hrvatska demokratska zajednica BiH po instrukcijama Franje Tu-đmana stvara HZ – HB, radi izdvajanja iz RBiH i pripajanja Republici Hrvatskoj.

Za jedinstvenu BiH ostaju Bošnjaci, jedan dio bosanskih Hrvata i mali broj bosanskih Srba.

Bosanski Srbi učestvovaće u agresiji na BiH kolaborirajući sa Srbi-jom i JNA-om te time postati sastavnim dijelom agresorskih snaga u razbijanju Bosne i Hercegovine, čineći masovne zločine i genocid nad Bošnjacima i Hrvatima.

Bosanski Hrvati pridružit će se nešto kasnije Hrvatskoj vojsci u agresiji na BiH i postati sastavni dio agresorskih snaga u cilju osvaja-nja dijela teritorije BiH i pripajanja RH-oj.

I Srbi i Hrvati su za ostvarivanje postavljenih ciljeva od svojih „matica“ formirali paravojne formacije opremane, naoružavane, potpuno logisticirane i, što je najvažnije, njima se komandovalo i rukovodilo iz Beograda i Zagreba.

Jedino će Muslimani-Bošnjaci ostati na vjetrometini, bez matice, sa darovanom rezolucijom od Savjeta bezbjednosti UN o embargu na oružje, čime je data ogromna prednost i srpskim i hrvatskim pa-ravojnim formacijama, s obzirom na mogućnost kupovine oružja u drugim zemljama u okruženju. Bošnjaci, prepušteni na milost i ne-milost dobro naoružanim srpskim i hrvatskim vojskama i paravoj-

6


skama, morali su i trebali razmišljati o mogućnosti odbrane i boš-njačkog naroda i jedinstvene i samostalne države BiH.

Grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca na više sastanaka održanih tokom aprila 1991. godine razmotrili su političke i vojne prilike u Bosni i Hercegovini i njihov mogući razvoj. Tada je definisan koncept i doktrina odbrane Bosne i Hercegovine (što je široj javnosti malo poznato), koji glasi:

„Kao prvo, jasno se stalo na pretpostavku da Bosnu i Herce-govinu treba štiti u njenom ukupnom sadržaju, u sadržaju nje-ne složenosti i različitosti i od Srbije i od Hrvatske, kao zemlju koja može osigurati vlastiti opstanak i pravo svojih ljudi bude li zemlja onih koji u njoj žive, dakle i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Svi su oblici integracije sa susjednim zemljama poželjni ali pod uslovom da im je polazište puna ravnopravnost Bosne i Herce-govine sa Srbijom i Hrvatskom i istovjetna državna ravnoprav-nost.

Kao drugo, procjenjujemo da je formiranje paradržavnih i paravojnih struktura izravan interes razaratelja Bosne i Herce-govine, te bi instaliranje takvog organiziranja u Bosni i Herce-govini pridonijelo njenom daljem razaranju i propadanju, pa da se ne smije prihvatiti da se bilo koja vrsta priprema i aktiv-nosti odvija separatno od državnih sadržaja. Budući da je sve više pojedinaca zabrinutih zbog novih prilika, napustilo JNA i očitovalo spremnost da se uključe u procese pripreme i organi-ziranja odbrane, njima je ponuđena strategija koju smo nazvali Patriotskom ligom. Dakle, ne organizacija, nego stav prema ak-tuelnom i prognoziranom razvoju situacije u BiH.

Bosna i Hercegovina će, dakle, svoj opstanak štiti kroz insti-tucije i na temelju prihvaćanja patriotskog saveza svih njenih ljudi, ne samo jedne skupine, i to na dugi rok, jer ni u kakvom sukobu nije moguće razriješiti bosanskohercegovačku krizu niti zapriječiti dugotrajan, u različitim oblicima provođen plan razaranja Bosne i Hercegovine – koji ima tri stožera: velikosrp-

7


ski, velikohrvatski i bošnjački – bude li taj sukob sveden na po-litiku izvan bosanskohercegovačkog“.

Na osnovu ovako usvojenog koncepta i doktrine proizašla je i strategija odbrane Bosne i Hercegovine: U slučaju agresije na Bosnu i Hercegovinu ona će svoju samostalnost, suverenitet, nezavisnost i svoju osobenost braniti svim raspoloživim legalnim i legitimnim snagama i sredstvima uz pomoć prijateljskih naroda i zemalja.

Na osnovu ove koncepcije i doktrine odbrane, u organizaciji SDA, održan je 10. juna 1991. godine u Domu milicije u Sarajevu ve-liki skup koji se može smatrati početkom organizacionih i političkih priprema za očuvanje jedinstvene i samostalne BiH i odbrane boš-njačkog naroda. Na skupu je formirano Vijeće nacionalne odbrane muslimanskog naroda. Sa skupa je izdat Proglas u kome su izloženi pogledi SDA – muslimanskog naroda i date sugestije kako bi se mo-glo doći do civiliziranog razlaza u okviru Jugoslavije.

U tačci 7. se pored ostalog kaže: „...danas osnivamo Savjet za na-cionalnu odbranu. Savjet se osniva uz SDA i djelovaće od danas, pa nadalje sve dok za to postoje potrebe». U tačci 8: „Pozivamo građane Bosne i Hecegovine da se odlučno suprostave svakoj politici i djelat-nosti koje osporavaju i ugrožavaju ravnopravnost i cjelovitost Bosne i Hercegovine“. Stvaranjem Vijeća nacionalne odbrane, u oktobru mjesecu 1991. godine organizovano je njegovo vojno krilo - Patri-otska liga (PL). Patriotska liga će u narednim mjesecima pokušati da organizuje štabove i jedinice. S obzirom na kratko vrijeme od 4–5 mjeseci, nedovoljno vojno-stručno znanje, bez ikakvog iskustva, PL nije uspjela oformiti zamišljene jedinice i štabove, ali je odigrala značajnu ulogu u animiranju naroda za predstojeću borbu. Sada se već zna da su čelnici PL bili ubačeni saradnici KOS JNA. Zato su tako brzo i za svjetske razmjere „stvorili armiju PL“ od 120.000 ljudi, pa im ni sami naredbodavci nisu povjerovali nego su taj broj prepolovili na 60.000 dobro naoružanih Muslimana, oko 35.000 Srba i 20.000 Hrvata. (iz izvještaja K-danta 2. VO GŠ OS SFRJ 20. marta 1992. go-dine).

8


Opšte je mišljenje da SDA nije bilo potrebno da stvara neke nove jedinice i štabove iz najmanje dva razloga: bošnjački narod je većin-ski narod u BiH, a predsjednik najveće bošnjačke organizacije (SDA) bio je ujedno i predsjednik Predsjedništva BiH, te su sve državne in-stitucije bile direktno ili posredno pod njegovim uticajem. Potrebne su bile smjernice za odbranu i one su date Proglasom. Međutim SDA je preko svojih ljudi, isprobanih patriota, nastojala očuvati štabove i jedinice TO i stanice javne bezbjednosti, te rezervni sastav policije. To je bila prava odluka, ali na žalost, razvodnjena djelovanjem PL jer je PL, umjesto da ojačava pomenute štabove i jedinice, počela neu-spješno organizovati nove, a razvaljivati već postojeće.

I drugo, u BiH je postojala masovna i dobro organizovana TO koja osamdesetih godina dostiže svoj maksimum. Stvorena je snažna mirnodopska i ratna organizacija TO BiH u čijem sastavu se nalazilo 120 mirnodopskih i 582 ratna štaba, 4.200 ratnih jedinica, 319 rat-nih ustanova i drugih dijelova, ukupno 5.122 ratna sastava sa preko 300.000 pripadnika. Imala je 26 brigada. Procenat stanovništva u TO BiH bio je najviši od svih republika i iznosio je 7,23%.

Pripreme za disoluciju Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije po-takle su vojni vrh da ubrza poslove na ukidanju TO koje je vršeno putem procentualnog smanjenja učešća stanovništva na rasporedu u sastavima TO; ukidanjem znatnog broja štabova i jedinica, reorga-nizacijom štabova i jedinice u varijante sa manjim brojnim stanjem, razoružavanjem TO stavljanjem istog u vojne magacine i pod zašti-tom JNA, manipulacijom sa kadrovima i kao vrh ledenog brijega je oduzimanje prava republikama da upotrebljavaju TO i komanduju sa TO u borbi.

Sve se ovo radilo pod vidom štednje, racionalnijeg komando-vanja itd. našto su, nažalost naši državni i politički organi pristali i svesrdno učestvovali u tome. Ko nas je razoružao? To su uradili Pred-sjedništvo SFRJ, GŠOS SFRJ i Predsjedništvo BiH. Da je Predsjedniš-tvo zauzelo stav, kao što su zauzele Slovenija i Hrvatska, da se ne predaje naoružanje, siguran sam da bi nam u tom slučaju ostalo na-

9


oružanje koje se čuvalo u magacinima TO i MUP-a, a toga nije bilo malo.

Dakle državni organi i stranke trebali su, što se tiče odbrane BiH, svoju pažnju usmjeriti, prije svega na očuvanje, a potom jačanje legalnih i legitimnih organa i snaga za odbranu zemlje, kako su to uradile Slovenija i Hrvatska. Istina je da bi to u BiH bilo teže ostvar-ljivo, ali je bilo moguće, što dokazuje činjenica da su ipak očuvane značajne snage koje su se suprostavile agresiji. Ne bih sada iznosio način i postupnost ukidanja TOBiH, ali ipak treba reći da je ones-posobljavanje, odnosno ukidanje TO vršeno grozničavom brzinom, pogotov neposredno pred agresiju na Sloveniju i Hrvatsku. Koliko god su velikosrpski i vojni vrh nastojali ukinuti zvaničnu TO još više su radili na formiranju srpske vojske i to kroz srpsku TO, civilnu zašti-tu i dobrovoljačke jedinice. Hrvati su stvarali svoju vojsku kroz HVO i HOS.

Ali je potrebno ukazati da su teritorijalne odbrane republika pred-stavljale veliku smetnju u ostvarivanju zločinačke politike stvaranja Velike Srbije u kojoj bi živjeli samo Srbi. Zato je vojnom vrhu biv-še SFRJ bio imperativ što prije onesposobiti TO republika, posebno Slovenije, Hrvatske i BiH. Mogu na ovom uvaženom skupu komotno reći da zahvaljujući, prije svega, većini zaposlenih u štabovima TO, sekretarijatima za NO i znatnom broju tadašnjih predsjednika opći-na, predviđeno ukidanje i umanjenje TO nije ostvareno.

Šta se zapravo dogodilo sa TO BiH? Dio ratnih jedinica i štabova je ukinut prema naređenjima RŠTO, dio TO u opštinama sa srpskom većinom je reorganizovan u srpsku TO, u općinama sa hrvatskom ve-ćinom, organizovane su jedinice HVO, a općine sa bošnjačkom veći-nom i općine mješovitog nacionalnog sastava uglavnom su izjavile lojalnost legalnim organima vlasti cjelovite BiH. To je 8. aprila 1992. godine bilo 72 OpŠTO, te okružni štabovi Tuzla, Doboj, Goražde, Sa-rajevski okrug, Bihać i GrŠTO Sarajevo. Neki od ovih štabova, gdje su na čelu bili srpski kadrovi, bili su za jedno kraće vrijeme organi-zacijski onesposobljeni da prihvate oružanu borbu, što je vrlo brzo otklonjeno određivanjem novih komandanata i načelnika štabova.

10


Tokom 1991. po zahtjevima stranaka izmijenjena su 64 koman-danta OpŠ. I ovdje je greška pravljena u startu, naime za stranke je bilo važno da su komandanti stranački opredijeljeni, a sve ostalo bilo je u drugom planu. Mnogi su se trudili samo da to ne budu ofi-ciri koji su napustili JNA, pošto se u njih nije imalo povjerenja. To je bio apsurd: zašto bi starješine iz JNA bile jedine protiv svog naroda, ali je tako, izgleda, odgovaralo kriminalcima.

Agresija na BiH zatekla je TO u preformiranju, uglavnom razoruža-nu, ali ne potpuno (TO bihaćkog okruga nije bila razoružana, takođe znatan dio opština sa hrvatskom većinom, u Zenici je TO zaplijenila 20 tenkova, oko 30 PAT-ova i znatne količine streljačkog naoružanja; u Tuzli je TO iz magazina zaplijenila oko 15.000 komada pješadijskog naoružanja i znatne količine municije te je već 16. aprila formirala prvu brigadu TO RBiH; većina štabova imala je nešto naoružanja u svojim priručnim magacinima.

Izdavanjem UREDBE sa zakonskom snagom od strane Predsjed-ništva RBiH 8. aprila 1992. godine, O UKIDANJU DOSADAŠNJEG RE-PUBLIČKOG ŠTABA TO I OBRAZOVANJU ŠTABA TO RBIH, uz prethod-no izvršene mobilizacije od 5. aprila, Predsjedništvu BiH su se stavila na raspolaganje 72 štaba TO. Svaka opština u Republici je imala: ratni opštinski štab, protivdiverzantsku jedinicu, pozadinsku bazu i jedinicu veze društveno-političke zajednice. Partizanske brigade TO nisu uopšte mobilisane, a osnovni razlog bio je nedostatak naoru-žanja i nespremnost državnih organa na takav rizik. Naružanje koje je nabavljano i kupovano na razno razne načine moglo se daleko bolje upotrijebiti u jedinicama TO nego što je većina tog naoružanja u prvo vrijeme upotrijebljena.

U cjelini, sa odlukama i uredbama se kasnilo, i dok su užički, valjevski i podgorički korpusi sa paravojnim formacijama iz Srbije i bosanskih Srba zauzimali Bosanski Brod, Višegrad, Zvornik, Foču i činili zločine genocida nad Bošnjacima, naši se tek bude iz neke obamrlosti i bojaznosti da ne bi izazvali još veći bijes protiv nesrp-skog naroda. Pa ipak, i pored tog evidentnog kašnjenja, Teritorijalna odbrana je u vrlo kratkom periodu uspjela da se konsoliduje, orga-

11


nizuje i učvrsti štabove i da iz dana u dan formira brojne i taktičke veće jedinice.

Bosna i Hercegovina je, vjerovatno, jedina država u ovom re-gionu koja se zvanično odrekla raznih paravojnih grupa i jedinica donoseći ODLUKU sa zakonskom snagom O OBJEDINJAVANJU SVIH NAORUŽANIH SNAGA NA TERITORIJI RBIH, kojom su svi naoružani sastavi i pojedinci, osim snaga JNA i MUP-a, koji djeluju na teritoriji R BIH pod raznim oznakama i simbolima, dužni da se prijave opštin-skim, okružnim i Gradskom štabu TO radi stavljanja pod jedinstvenu komandu i dobivanja jedinstvenih obilježja. I dalje: „Sve naoružane grupe i pojedinci, koje se ne prijave i ne stave pod komandu opštin-skim štabovima TO, odnosno okružnim štabovima TO i Gradskom štabu TO Sarajevo, smatraće se paravojnim formacijama, i prema istima će biti preduzete odgovarajuće zakonske sankcije.»

Dok «naši» agresori kriju i prepravljaju dokumente pred među-narodnim sudovima, kako bi dokazali svoje neučestvovanje u agre-siji i zločinima, mi možemo sa ponosom svoje ratne dokumente da pokažemo cijelom svijetu. Ali, mi to ne radimo. Da se za ove doku-mente ne zna, najbolje govori činjenica da su nas ljudi, koji nisu predstavljali tokom rata ništa ni u svojoj opštini, skoro ubijedili da su nas oni oslobodili.

Ili, kako su vidjeli našu Armiju saradnici američke CIA-e koji su napisali knjigu BALKANSKA RATIŠTA: Vojna istorija jugoslovenskog konflikta 1990. – 1995. , za potrebe Sektora za ruske i evropske anali-ze, Washington, Pored toga što ARBiH nazivaju muslimanskom voj-skom, pišu da je stvorena od PL oko 50.000 i da je u narodu poznata kao Zelene beretke. Onda možete pretpostaviti koga su imali za sa-govornike radi prikupljanja podataka. U cijeloj knjizi se ne pozivaju niti na jedan relevantan akt izdat od Predsjedništva ili bilo kog dru-gog organa RBiH.

Ili, u ediciji SREBRENICA 1995. GENOCID U SREBRENICI, „SIGURNOJ ZONI UJEDINJENIH NACIJA, JULA 1995. U izvještaju o Srebrenici, pod naslovom II KONTEKST DOGAĐAJA, na str 28. piše: Armija Republike

12


Bosne i Hercegovine. „Zvanično osnovana 15. aprila 1992. godine a sastojala se od nekoliko elemenata: jedinica TO, policijskih snaga, paravojnih snaga i kriminalnih elemenata“. Ovo sam iznio da znamo šta drugi o nama misle i stvaranju naše Armije – čuda bosanskog otpora, Armije koja je jedina rasla i razvijala se tokom cijelog rata, a ostale vojske su stagnirale i čak slabile. A zašto? Jer smo vodili pra-vedan i odbrambeni rat.

Na kraju, nešto što je stvarano preko 40 godina i što je zaživilo sa sistemom, a narod ga prihvatio kao svoje, nije baš lahko ni razva-liti, što je slučaj i sa TO BiH-e. Teritorijalna odbrana SRBIH od svojih zvjezdanih trenutaka polovinom osamdesetih godina, preživjela je mnoge reorganizacije, smanjenja, ukidanja, razoružanja, pa je ipak uspješno izvršila transformaciju u TO RBIH. Za vrlo kratko vrijeme od 5-6 mjeseci stvorila je uslove da se formira ARBiH. Odlukom Pred-sjedništva RBiH o organizaciji oružanih snaga i formiranju opera-tivnih jedinica – korpusa A RBiH od 4. jula 1992. godine, kojom se regionalni štabovi TO preformiraju u komande korpusa, završen je uspješan period reorganizovanja TO RBIH i njenog suprostavljanja agresiji. O tome rječito svjedoči član 46. Uredbe sa zakonskom sna-gom o OS BiH, izdate 20. maja 1992. godine: „Do organizovanja Ar-mije njenu funkciju u skladu sa ovom Uredbom vršiće TO RBiH“.

Da li možemo na takav, organiziran način razmišljati i danas, kada su se namnožila udruženja pod firmom boračkih udruženja kao nevladinih organizacija. Godinama se govori o tome, ali se sve završava konstatacijama, premda svi znamo da to nije dobro. Nama treba jedinstvena boračka organizacija strukturirana na državnom, federalnom, kantonalnom i općinskom nivou, da bivši borci preko tih nivoa boračkog organiziranja utiču na ostvarivanje svojih zakon-skih prava. A ona se ne tiču samo boraca, nego cijelog društva, zato što cijelo društvo participira u njihovom finansiranju i ostvarivanju. Tako će se znati šta i koga treba podržavati, a neće se, kao sada, neki sami sebe proglašavati krovnim udruženjima, a znamo da pod krov može svašta da stane. Dakle, treba nam jedan temeljni zakon jer su i borci u odbrani zemlje bili jedinstveni.

13


USTAVNO REFORMIRANJE KAO PRILIKA ZA JEDNU “BOLJU” BOSNU I HERCEGOVINU

Na sjednicama upravnih tijela našeg udruženja, koje se zove Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, a ta-kođe i na sjednicama kantonalnih odbora, u nekoliko smo navrata i u različitim okolnostima razgovarali o uređenju naše zemlje. Možda ćete se začuditi, s obzirom da su najveći dio našeg članstva bivši borci, ali u svim tim raspravama ima jedna zajednička konstanta: uvijek bi se ispostavilo kako naše članstvo smatra da nisu iskorištene sve mogućnosti za jednu ‘bolju’ Bosnu i Hercegovinu baš na osnovu onoga što nudi dejtonski sporazum.

Dejtonski sporazum jeste nastao kao rezultat isforsiranog kom-promisa između suprotstavljenih političkih koncepcija, prvenstveno zahvaljujući agresivnom angažmanu tadašnje američke administra-cije. Na temelju toga je uspostavljeno uređenje Bosne i Hercegovine kakvo, ispada, ne žele ni njeni zagovornici niti, pak, njeni protivnici.

Iako su nesporni brojni nedostaci dejtonskog sporazuma, a u njegovom okviru i Ustava BiH, koji je njegov sastavni dio, ipak se, mogli bismo reći sistematski, zanemaruju neka njegova svojstva koja su mogla i koja i dalje mogu poslužiti kao solidan osnov za iz-gradnju jedne “normalnije” Bosne i Hercegovine. Premda je dosta energije uloženo u analize i rasprave, ostaje otvoreno pitanje na koje očigledno nikada nećemo dobiti odgovor: Da li bi danas Bosna i Hercegovina drugačije izgledala da je Dejtonski mirovni sporazum primijenjen u cijelosti?

Da li, dakle, možemo misliti istovremeno i na političke realnosti, i na pravne mogućnosti ‘Dejtonskog’ ustava, i da iz toga povezivanja naizgled nepovezivog, proizađe nešto kao odgovorno i harmonizi-

14


rano djelovanje na ustavnom reformiranju BiH kao dijela njenog pri-lagođavanja evropskim normama organiziranja društva i države?

U našim kontaktima i sa našim i sa stranim pravnim autoritetima, došli smo do zaključka da su u dejtonski ustav ugrađene tri među-sobno oprečne koncepcije:

a) ona o decentraliziranoj državi sa dva entiteta, koji nemaju sta-tus države;

b) ona o federalnoj državi sa dvije federalne jedinice (entiteti);

c) ona o realnoj uniji, u kojoj entiteti zadržavaju suverenost, a na uniju prenose samo neke nadležnosti o kojima se dogovore.

Te koncepcije istodobno egzistiraju i pružaju dovoljno uporišta i za separatno tumačenje, pa stoga (ali ne jedino) i primjenjivanje, kao i pozivanje na svaku od ovih koncepcija. Iz ovoga iskustva pro-izlazi da za nas nije bit u reformiranju ustava (koristimo blažu i neo-dređeniju riječ, priličniju mogućim dometima takve akcije) da bi se “iščistila” i do kraja profilirala neka od nabrojanih koncepcija, nego da ustavna reforma podstakne i ubrza rješavanje svih onih pitanja koja život znače.

Po našem razmišljanju, i bez i prije reformiranja ustava, trebalo bi raditi na provedbi odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o kon-stitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Takva odluka pretpostavlja, kako je mi čitamo, daljnje usklađivanje Ustava RS, Ustava Federacije BiH i ustava kantona sa Ustavom BiH. Dakle, ustavno reformiranje trebalo bi da se odvija paralelelno dosljednom provođenju postojećeg Ustava, čime bi za takvu aktivnost bila obez-bijeđena znatno šira podrška nego što se to obično očekuje.

Dakle, smatramo da nismo iscrpili sve mogućnosti koje pruža ‘Dejtonski’ ustav, te bi stoga trebalo insistirati na njegovoj dosljednoj primjeni, pogotovo kad je riječ o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. To je znatno realnija opcija nego neka radikalna ili manje radikalna ustavna reforma, kojom bi se drastično promijenilo unutrašnje uređenje.

15


Primjenom postojećeg ustava u punom kapacitetu, prenosom nadležnosti sa entitetskog na državni nivo gdje je to racionalno i potrebno (u skladu sa članom III tačka 5. Ustava BiH), te daljim uskla-đivanjem propisa entiteta i kantona s Ustavom BiH, mogućnost iz-gradnje evropske Bosne i Hercegovine izgleda izvjesnija i stabilnija.

Ocjenjujemo da ne služi mnogo čemu staviti sa strane ustavne rasprave da bi se prvenstveno posvetili ekonomskim reformama, da bi se prevazišle dvosmislenosti dejtonskog sporazuma i osigura-la “tranzicija rata u mir”. Naime, vanjski učesnici ne mogu ni vječno nadoknađivati odsustvo političke zajednice kod nas, niti narediti njeno pomaljanje. Ako je prvi uslov da jedna država dobije podršku svojih građana, taj da osigura njihovu sigurnost, kao i ravnopravan pristup političkim pravima, važno je da mi učinimo ono što već sada možemo da naše institucije budu više učinkovite a manje diskrimi-natorske nego što su to dosada bile.

Pravo pitanje nije da li treba “urediti” ili “ponovno pregovarati” mirovne sporazume, koji su već zastarjeli u pojedinim pogledima, nego dokle i na koji bi način trebalo nastaviti reviziju ustavnih okvira koji su dogovoreni u decembru 1995. Zalažemo se da se postigne i održi ta dinamika, makar i u ograničenom obimu. U tom smislu, iluzija “povratka u predratno stanje” nije ništa manje opasna za bu-dućnost Bosne i Hercegovine od utvara “Velike Srbije” ili “Velike Hr-vatske”. Zakonita Bosna se mora približiti stvarnoj Bosni, kako bi se iz bosanske političke prakse eliminirale institucionalne i materijalne nesigurnosti kojima se hrane nacionalistički projekti i prakse.

Sarajevo, 16. februara 2009.

16


Nail Džanko

LIJEČENJE RATNIH RANA OD DAYTONA DO DANAS

Rat u Bosni i Hercegovini okončan je mirovnim pregovorima u novembru 1995. godine u američkoj vazduhoplovnoj bazi u gradu Daytonu (Dejton). Mirovne su ugovore svečano, 14. decembra 1995. godine u Parizu potpisali predstavnici Republike Bosne i Hercego-vine, Hrvatske i Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, te članovi tzv. kontakt grupe (Francuska, Njemačka, Rusija, SAD i Velika Britanija).

Ono što je najbitnije i najvažnije za Bosnu i Hercegovinu, Dayton-ski sporazum donio je okončanje rata, a poslije toga dolaze teški dani za Bosnu i Hercegovinu. Tada počinje proces liječenja ratnih rana; tragovi rata ostavili su duboke posljedice na većinu porodica. Sumiraju se rezultati rata, stavljaju na vagu i mjere ciljevi rata i da li su se ispunila očekivanja onih koji su se borili, i da li je to ona Bosna i Hercegovina za koju smo se borili. Ta pitanja postavljaju borci sami sebi do dana današnjeg i ne mogu odgonetnuti odgovor na to pi-tanje.

Novija povijest Bosne i Hercegovine od Daytona do danas ve-zuje ove prostore tugom i patnjom punom boli. Porodice koje su izgubile svoje najmilije tuguju i ne mogu naći utjehu ni poslije ovog proteklog perioda. Zasigurno je najteže onim majkama, očevima, suprugama, djeci koji su izgubili svoje najmilije a da nisu pronašli njihova tijela. To je njihov drugi rat koji oni vode, samo je to rat psi-hološke prirode. Oni ne znaju dokle će ga voditi i kada i kako će se završiti. Protekle su tolike godine poslije rata a oni ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih, ne mogu naći smiraj za duše, a isto tako ne znaju dokle će to trajati. Čekaju sa zebnjom da li će doživjeti taj dan

17


da pronađu svoje i dostojno čovjeka ih sahrane kako bi njihove duše našle smiraj, a sebi olakšanje da su ispunili ovozemaljski zadatak koji je stajao pred njima.

Oni ljudi na koje rat nije ostavio ovako stravične tragove bore se sami sa sobom kako da se vrate na svoja prijeratna ognjišta, kako da iz pepela dignu svoj dom, svoju kuću, kako da se suoče sa prošlošću i proteklim ratom. Kako da se ostatak porodice vrati na taj njihov kućni prag kad su mnogi ubijeni baš na kućnom pragu, kako ga pre-koračiti znajući da je tu okončao život neko njihov drag, i kako se boriti s tim da njega, ili nje, ili njih više nema, a da ostatak porodice počinje tu jedan novi život znajući šta se sve tu dogodilo. To je pre-življavanje i vraćanje na ono što se dogodilo, što se ne može zabo-raviti, a valja graditi novi život, budućnost, ali bez svojih najmilijih. Iz ovih razloga mnogi i ne žele da se vrate svojim kućama, tražeči spas u bijelom svijetu, daleko od svoje rođene zemlje, znajući da time bježe sami od sebe, i da to na kraju nije spas za njih. Jer, njihovi su životi obilježeni tragedijom koju su preživjeli. Za njih nema mira, spasa, spokoja. Tragovi rata su ostavili duboke posljedice u njihovim životima kao neizlječive r koje ne može niko izliječiti, jer lijeka za dušu nema.

Problem onih ostalih, koji su imali sreće da u proteklom ratu nisu nikog dragog izgubili, jeste šta raditi, gdje živjeti i svakodnevna bor-ba za opstanak. Kako preživjeti, šta nosi novi dan, ima li ovaj život smisla; uvijek borba dobra i zla, ali u ovoj našoj napaćenoj Bosni i Hercegovini malo je dobra. Pesimizam se uvukao u narod, jer ovo više ne liči na život, nego na preživljavanje. Nema više nakadašnjeg rahatluka, nema više smijeha, sijela, opuštenosti, svi smo nekako u grču, nastaje neka vrsta otuđenosti jednih od drugih; pucaju poro-dične veze; uvukao se nemir, neimaština, nepovjerenje mešu ljude koje ih razvaljuje iznutra, bez nade da će u dogledno vrijeme biti bolje. U takvom ambijentu rastu nove generacije, nova pokoljenja, boreći se za svoju budućnost koja je neizvjesna, puna oscilacija koje donosi život, ali s nadom da će biti bolje. Tu nadu svi nosimo.

18


Najveći teret proteklog rata nose demobilisani borci Armije RBiH i porodice poginulih boraca koji su se borili, krvarili za našu državu, dali svoje živote ili dijelove tijela, a sada se osjećaju, i oni i članovi njihovih porodica, napuštenim. Izgleda da sada ne trebaju nikome, niko ih ne cijeni i ne poštuje dovoljno, bačeni su na marginu svih dešavanja. Sada su izgleda teret državi kada treba isplatiti njihove invalidnine, njihove novčane naknade koje ih sljeduju po zakonu, ali kad su oni u pitanju – nema para u budžetu. Stalno jedno te isto: treba smanjiti broj korisnika tih naknada, treba stalno vršiti reviziju boračke populacije kako bi se smanjio njen broj i kako bi se smanji-la sredstva iz budžeta za te kategorije koje su dale najviše od svih. Boračka populacija se u našoj državi smatra nekom socijalnom ka-tegorijom, a ne zaslužnim borcima koji su upravo ove vlasti uhlje-bili u velike udobne fotelje, a oni su sada ti koji u zemlji odlučuju o sudbini svih nas. Izgleda da su branitelji Bosne i Hercegovine njima teret, nešto nepotrebno, i da, po njima, branitelji crpe budžet naše zemlje.

Šta na kraju reći? Izgleda da je boračka populacija kriva što je živa, i da političarima na vlasti predstavlja balast kojeg se treba rije-šiti. Ali neka znaju da se to neće desiti, jer oni su tu sada zahvaljujući nama, a sigurno ćemo naći načina da riješimo status naše boračke populacije sami mi, zaslužni borci ove naše napaćene, ali ipak lijepe zemlje koju mi i dalje cijenimo, poštujemo i volimo više od naših političara.

19


Fikret Muslimović

SPECIJALNI RAT BEOGRADSKOG REŽIMA I SARAJEVSKA DOBROVOLJAČKA

Optužnica protiv dvadesetak istaknutih branilaca, na čelu sa biv-šim, ratnim članovima Predsjedništva RBiH Ejupom Ganićem i Stje-panom Kljujićem, potvrđuje da u državnim institucijama Srbije još uvijek djeluju snage koje su kreirale, pokrenule i kontrolirale agre-siju na Bosnu i Hercegovinu. Događaj u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. godine, kao i sve ostale događaje u BiH od 1992. – 1995. godine u kojima je bilo oružanih sukoba i žrtava, uzrokovao je Miloševićev režim. Znači, velikosrpska politika protiv države Bosne i Hercegovine traje i dalje, ugrožavajući mir i sigurnost u regionu Balkana. Treba da zabrinjava što aktuelna vlast u Srbiji, optužnicom protiv istaknutih branilaca Bosne i Hercegovine za slučaj u sarajev-skoj Dobrovoljačkoj ulici, štiti i opravdava zločinačku i genocidnu praksu bivšeg Miloševićevog režima. Dok se u Srbiji slobodno kreću, uživaju privilegije i nalaze u vlasti na hiljade osoba direktno odgo-vornih za zločine genocida širom Bosne i Hercegovine, uključujući i najtraženijeg zločinca srpskog generala Ratka Mladića, srbijanske vlasti pokreću optužnice protiv nevinih ljudi na strani žrtava veliko-srpske genocidne agresije na BiH.

Tako vlasti Srbije ohrabruju i podržavaju nacionaliste koji opstru-iraju i blokiraju proces nužnih reformi na putu BiH u članstvo EU. Cilj im je da odgovornost za uzroke rata prebace na žrtve zločinačke prakse Miloševićevog režima u agresiji na BiH, da se rat u BiH pred-stavi kao „građanski“ i da međunarodna zajednica svoju podršku u korist stabiliziranja države BiH preusmjeri u korist političkih snaga u

20


Srbiji i BiH koje se, i nakon rata, kontinuirano ispoljavaju kao faktor ugrožavanja mira i sigurnosti u regionu Balkana, a posebno u BiH.

Srbijansko podizanje optužnice protiv istaknutih branilaca BiH za slučaj u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici je kreirano u vezi sa aktu-elnim događajima, kada međunarodna zajednica (SAD i EU) najav-ljuje jači angažman radi stabiliziranja mira i rješavanja krize u BiH. Ustavne reforme su glavno pitanje koje se rješava. Nakon konačnog gubitka Kosova i Crne Gore, režim u Beogradu pojačava nastojanja da se jačanjem entiteta „Republika Srpska“ učvrste i prošire rezultati agresije na BiH, što je utjeha velikosrpskim nacionalistima za kata-strofalne rezultate dosadašnjeg provođenja agresivne politike koju nastavljaju. Mitološka velikosrpska svijest se „seli“ sa Kosova u BiH, što je za srpski narod vrlo loše, a možda i katastrofalno. Vještačkim dramatiziranjem slučaja „Tuzlanska kolona“, te slučaja sarajevske Dobrovoljačke ulice, vlasti Srbije žele da se međunarodna zajednica u najavljenom, pojačanom angažiranju u Bosni i Hercegovini, pre-ma entitetu „Republika Srpska“ odnosi kao nužnom faktoru zaštite „ugroženog“ srpskog naroda, a ne kao prema instrumentu zločinač-ke, genocidne prakse u agresiji na BiH.

Bez obzira koliko se normalnim ljudima takva strategija činila ap-surdnom, ona se realizira i njome se postižu rezultati, koje je, u svoju korist, osjetio i ratni zločinac Momčilo Krajišnik, kome je Žalbeno vijeće Haškog tribunala donosilo novu presudu upravo u dane kada je medij-ski i politički aktuelizirana srbijanska optužnica protiv branilaca BiH. U rješavanju bosanskohercegovačke krize, srbijanski režim želi da pred-stavnici „Republike Srpske“ pred međunarodnom zajednicom dobiju mjesto „žrtve“, a da predstavnici političkih snaga koje se zalažu za nor-malnu državu BiH, na strani istinskih žrtava, dobiju mjesto okrivljenog i optuženog za uzroke rata. Zbog toga su štetne, čak i one dobrona-mjerne teze da bošnjački narod i njegovi predstavnici trebaju prevazići poziciju žrtve i zauzeti poziciju partnera u političkim reformama.

Bošnjačka pozicija žrtve je činjenica koja se ničim ne može izbri-sati, ali može mentalno, psihološki i politički, naivno ili zlonamjerno relativizirati. Zbog karaktera agresije na BiH mjesto za žrtvu nuž-

21


no postoji. Bošnjaci to mjesto ne smiju niti mogu napustiti, pored ostalog i zbog toga što ih raznim operacijama specijalnog rata žele pomjeriti sa tog mjesta kako bi na njega došli dželati koji su, radi zauzimanja tog mjesta pokrenuli i optužnicu protiv branilaca BiH za slučaj sarajevske Dobrovoljačke ulice.

Znači, tu se ne radi o izjednačavanju odgovornosti za uzroke rata, već se radi o prebacivanju odgovornosti sa krvnika, kreatora i direktnih izvršilaca genocida u BiH, na žrtve pravedne borbe pro-tiv zla. Na toj logici se temelje ambicije da u uslovima mira, produ-bljivanjem i proširivanjem podjele Bosne i Hercegovine na entitete, nastanu uslovi za narednu etapu specijalnog rata prisajedinjenjem „eniteta“ u sastav susjednih država, što bi bio kraj Bosne i Hercego-vine kao države. Za tako nešto, beogradskom režimu treba povoljan mentalni, psihološki i politički ambinjent koji se podgrijava i održa-va upravo aferama kao što je podizanje optužnice protiv istaknutih branilaca BiH za slučaj sarajevske Dobrovoljačke ulice.

Za slučaj Dobrovoljačke je kriv Miloševićev režim koji je aprila i maja 1992. godine, u donošenju svojih odluka o ponašanju i djelo-vanju JNA u BiH ignorirao iskustva iz Slovenije i Hrvatske. Umjesto da, prema tim iskustvima, spriječe daljnju političku i vojnu zloupo-trebu JNA u BiH, oni su radikalizirali njenu agresivnost, demonstra-cijom i primjenom sile, ubijanjem ljudi širom BiH, posebno Sarajlija. Politički stav koga je definirao i slijedio Miloševićev režim je bio da JNA ni po koju cijenu ne napušta BiH, bez obzira na iskazanu volju njenih građana i bez obzira na njeno međunarodno priznanje.

U postdejtonskim uslovima „Republika Srpska“ je mehanizam za nastavak velikosrpske strategije po kojoj u BiH trebaju biti prisutne snage pod kontrolom beogradskog režima sa zadatkom da sruše i dokinu državu BiH. Njihov cilj, u konačnom nije bio da Slovenija i Hr-vatska ne budu države, ali je njihov cilj bio da po svaku cijenu unište državu BiH. Tada je instrument takve politike bila JNA, a sada, u per-fidnim uslovima specijalnog rata takvu ulogu ima „Republika Srpska“. Politički stav da se po svaku cijenu ukine državni identitet BiH je opre-dijelilo najradikalniju strategiju zadržavanja efektiva JNA u BiH, čemu

22


pripada i preimenovanje tih efektiva u „Vojsku Republike Srpske“ kao formu zadržavanja JNA u BiH i kao formu maskiranja agresije.

Slijedeći taj stav, 1991. i 1992. godine, širom BiH su izazivali razne ekscese koji su Miloševiću trebali kao povod za širu, radikalnu, total-nu primjenu sile radi ostvarivanja velikosrpskih ciljeva u odnosu na teritoriju BiH. Slučaj „Tuzlanske kolone“ i slučaj Dobrovoljačke ulice u Sarajevu su proizvod takvih velikosrpskih namjera, radi opravda-vanja agresije na BiH. Zato je i aktuelno podizanje optužnice protiv istaknutih branilaca BiH, nastavak politike odobravanja zločinačke, genocidne agresije na BiH.

Samo istina u naprijed navedenom smislu može biti prepreka „specijalnom ratu“ u aktuelnom nastavku agresije Srbije na BiH. To je agresija koja se od strane beogradskog režima provodi u „speci-jalnom miru“. Taj režim treba znati da bi za sigurnost svih ljudi, pa i Srba bio bolji istinski, stabilan mir nego ovaj „specijalni mir“ koga imamo - „specijalni“ zato što u njemu Srbija vodi specijalni rat protiv BiH kao države. To moraju znati autoriteti međunarodne zajednice koji učestvuju u rješavanju krize u BiH, kao i svi građani.

Zato se politički, liderski, državni i razni društveni faktori, uklju-čujući i nevladine organizacije civilnog društva, trebaju ujediniti na bosanskohercegovačkim patriotskim vrijednostima demokratije, slobode, pravde i istine, u borbi za afirmaciju svoje domovine Bo-sne i Hercegovine kao zajednice ravnopravnih naroda i slobodnih građana, u šta spadaju i težnje da Bosna i Hercegovina sa Srbijom uspostavi mnogo bolje odnose povjerenja i obnavljanja pozitivne prakse međunacionalnih odnosa.

Ako beogradskom režimu treba pomoć za bolju orijentaciju, onda ga podsjećamo da uz malo dobre volje „specijalni rat“ može biti za-mijenjen istinskim mirom i dobrosusjedskim odnosima naroda i dr-žava na Balkanu, koristeći pozitivnu tradiciju zajedničkog života ljudi različitih nacija i vjera na ovim prostorima, a da, uz malo zlih namjera, „specijalni mir“ može izgubiti svojstva mira i ustupiti mjesto...

Sarajevo, 18. marta 2009. godine

23


mr. Sanja Drnovšek

SVJETOVNI SVECI

Dilema o tome kako odvojiti religiju od državnih i kulturnih događanja muči i našu bošnjačku dijasporu

Mnogi smatraju da su engleski biolog i američki državnik učinili više od svih velikana 19. vijeka jer su postavili temelje i usmjerenja savremenog svijeta. Darwin je teorijom evolucije i knjigom “Porije-klo vrsta“ (1859.) razbio dotadašnje naučne, religiozne i društvene ideje tako da se ni poslije 150 godina prašina još nije slegla. Lincoln je američku demokratiju, koja je tonula u okovima ropstva, oslobo-dio stega i dao humaniju i savremeniju viziju novoga svijeta.

Jedan drugog nikad nisu upoznali, mada je Darwin pratio ame-rička zbivanja i Linkolnove napore tokom građanskog rata. Ono što ih vezuje nije samo dan rođenja i djela koja su ostala za njima već i unutarnje dileme i previranja su im bila po mnogo čemu zajednička. Obojica su izgubili majke veoma rano kao dječaci od 8, odnosno 9

Charles Darwin i Abraham Lincoln

su rođeni istog dana, 8. februara

prije 200 godina u različitim dr-

žavama i drugačijim okolnostima,

prvi u trospratnoj vili u Engleskoj,

a drugi u Americi, u jednosobnoj

kolibi zemljanog poda u državi

Kentucky.

24


godina; imali su hladne očeve, gotovo tirane; sahranili su, Darwin kcerku ljubimicu i pametnicu od 10 godina, a Linkoln sina ljubimca, poetu, od 11 godina; psiha im je od tuge bila narušena i potamnje-na ovim mračnim oblacima.

Obojica su bili skeptični prema tradicionalnim hrišćanskim re-ligioznim vjerovanjima toga doba i porodičnog vaspitanja. Skoro svi pripadnici ljudskog roda početkom 19 vijeka bili su zadovoljni religioznim učenjima o nastanku svijeta po kojima je svijet nastao prije 5.000 godina i od onda su svaka biljka, čovjek i životinja ostali nepromijenjeni kako su od Boga stvoreni.

Poslanicima i tumačima Biblije nisu odgovarale nove teorije na-učnika geologa da je zemlja starija od Božije knjige, ali su zato mla-dog Darwina odvele na naučne ekspedicije i Galapagos, a Lincolna se crkvene dogme nisu nikad dojmile. Samo je jedanput dao izjavu u vezi sa svojim religioznim uvjerenjima, da nije član nijedne crkve a ni njen protivnik, da je religija stvar intime i da je on ne miješa sa poslom državnika.

Kao dječaka otac je Darwina, ponesenog igrom leptira i opčinje-nog zakonima prirode, zvao zalutalim sinom, sanjarom koji nema snagu nasljednika renomirane i na konzervativnim i tradicionalnim principima formirane porodice, a Lincolna je nepismeni otac po-kušao da odvrati od učenja i samoobrazovanja na putu advokata i budućeg predsjednika, smatrajući da se time samo zaluđuje.

Darwin je svojom teorijom evolucije, po mnogim tadašnjim shvatanjima, hulio na Boga a njegova najuža porodica i duboko reli-giozna žena su zbog naučnikovih saznanja i pisanja uz njega patili.. Tragične smrti djece vraćale su u bolu ova dva velikana Božjim pute-vima ali su svoj rad i svoju spiritualnost odvajali zavijeka.

Adam Gopnik u knjizi “Angels and Ages” Darwinu i Lincolnu stav-lja krunu “svjetovnih svetaca” a ja ih smatram prosvjetiteljima jer su izlaz iz svojih dilema našli u obrazovanju, poštenom društvenom i naučnom radu za dobro svakoga i čitavog svijeta.1

25


Oko Linkolnovog a posebno Darwinovog odnosa prema stvar-nosti i religiji i danas se vode žestoke polemike.

U državnoj školi Decauter, gdje je moj sin Emin bio đak, jedna djevojčica je stavljala ručice na uši da ne sluša o Darwinovoj teoriji evolucije, jer joj je tako rekla mama. Isto tako, u školama ne znaju gde da uklope razgovor o religioznim objašnjenjima nastanka svi-jeta, koja nisu nauka jer nisu dokazana, ali koja su prisutna u religi-oznim centrima, u novinama i u porodicama. Mnoga djeca su zbu-njena. Na naučnim i religioznim tribinama vode se bitke oko svega ovoga.

Darwvinove i Lincolnove dileme, unutarnja razdiranja i nerazu-mijevanja sredine i čitavog svijeta, posebno oko sukoba svjetovnih i religioznih postavki, povezala sam sa razmeđem i dilemama pred kojim se našao bošnjački narod poslije velikih zlodjela koja su nane-sena njegovom kulturnom i religioznom biću i koja su ga dovela u opasnost od nestanka tokom bosanskog rata 1992.-1995. godine. Da li se ubuduće više oslanjati na religiju i biti dio mora islamskog svijeta, ili na svoje bošnjačko etničko opredjeljenje ukorijenjeno u tvrdo bosansko tlo? Da li si više patriota ako si religiozni musliman ili “samo” Bošnjak, da li je važnije etničko ili religiozno biće za izraža-vanje i jačanje identiteta?

Dilema - da li treba da se religija odvoji od državnih i kulturnih događanja - muči i našu bošnjačku dijasporu.

Šaćir Filandra, bosanskohercegovački filozof, u svojim polemika-ma upravo govori o ovim temama: “Odakle svima nama ta infantilna predstava o sebi, to nesamopouzdanje u posebnost, individualnost i samostalnost Bosne i Hercegovine ni sam ne znam.”2

Ili, pak, časopis “Bosanski pogledi” koji je Adilbeg Zulfikalpašić pokrenuo još 1960. godine, a koga bismo mogli zvati našim ‘svje-tovnim svecem’, iako kao Bošnjak lično nije imao dilemu izmjeđu religioznog i svjetovnog bića Bošnjaka već ih je u sebi objedinjavao, je bio tribina putem koje su Bošnjaci sami sebi i svijetu objašnjavali

26


i predstavljali vlastitu povijesnu i intelektualnu poziciju i vraćanje bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bh nacionalnoj identifikaciji.

Uz svo poštovanje i razumijevanje ovakvih razmišljanja i dilema, posebno što je odnos prema islamu kao svjetskoj religiji nepraved-no opterećen mnogim predrasudama i zloutrebama3, mislim da se suviše troši naša energija i da nas ta tema razdvaja i razara, i udaljava od savremenih tokova današnjice i svijeta. Islam je svakako utkan u kulturu, jezik i etničko biće svakog Bošnjaka a odnosi religioznih i svjetovnih ustanova i organizacija treba da se zasnivaju na saradnji a ne na nametanju vlasti i uticaja, manipulacijama sa nama i vještač-kim naturanjem ove dileme.

Religija i etničko biće ne bi trebalo da jedno drugo isključuju i odnosi među ljudima da se narušavaju, već obrazovanje treba da pomogne kao smjernica, kao što je i Darvinu i Lincolnu, i našem Adi-lu, utemeljivačima nauke i savremenog društva .

BILJEŠKE

1. Chicago Tribune, 1 birthday, but 2 incredible lives , by William Mullen, Februar 8, 2009, Section 2, p.1 and 2.

2. Šaćir Filandra, Visoki stranac, www.chicagoraja.com

3. Mr. Sanja Drnovšek, Obrazovanjem protiv predrasuda, Korak 12 i blog: http:/bosniansagainsprejaduce.blogspot.com /www.chicagoraja.com

27


mr. Adil Osmanović

IDEJE O VRIJEDNOSTIMA AMERIČKOG DRUŠTVA, MEĐUVJERSKOM I MEĐUETNIČKOM DIJALOGU U SPISATELJSKOM OPUSU ĆAMILA AVDIĆA

Djelo ćamila Avdića1, promatrano sa stanovišta znanstveno-vri-jednosnog aspekta moderne društvene znanosti, sociologije, poli-tologije, socijalne antropologije, historiografije, sociologije religije, i danas predstavlja aktuelno i društveno korisno štivo. Ono svojom interdisciplinarnošću daje značajan doprinos, ne samo ukupnoj sa-držajnosti socijalnog i političkog mišljenja u Bosni i Hercegovini, nego i znanstveno relevantnijem sagledavanju bosanske društve-no-historijske prakse. Širinu Avdićevog znanstveno-društvenog in-teresovanja možemo najbolje spoznati kroz teme o kojima je pisao: brak i porodica, religijske slobode, međuvjerska i međuetnička to-lerancija, socijlana pravda, socijalizam, socijalna etika, Ibni Haldun o državi, vrijednosti američkog društva. Ove teme, bez obzira na vremensku distancu njihovog nastajanja, i danas predstavljaju naj-aktuelnija pitanja savremene sociološko-politološke, antropološke i historijske znanosti.

Takođe, njegovi radovi su značajan izvor za razumijevanje histo-rijskih, društvenih, političkih, vjerskih, te širih kulturološko-civiliza-cijskih stanja bosanskohercegovačkog društva za vrijeme austro-1 Ćamil Avdić je rođen u selu Plana kod Bileće 1913. godine. Završio je Gazi Husrevbegovu medresu 1935, a Višu

islamsku šerijatsku školu 1939. godine. Diplomirao je u Kairu na Al-Azharu a u Čikagu je magistrirao na Rosary College. Svoje radove je objavljivao na bosanskom, arapskom i engleskom jeziku. (Pogledati „Život i djelo Ćamila Avdića“, Zbornik radova, „ El-Kalem “, Sarajevo, 2001. godine.)

28


ugarske uprave Bosnom i Hercegovinom. Namjera ovog rada je da se posebno osvrne na Avdićevo razumijevanje vrijednosti američkog društva, pozicije muslimanske imigrantske zajednice u tom društvu, te njegovo nastojanje za otvaranjem konstruktivnog međuvjerskog i međuetničkog dijaloga unutar tog društva.

JEDINSTVO U RAZLIČITOSTI

Među mnogobrojnim problemima u procesu organizovanja ži-vota u imigrantskoj zajednici u Čikagu, ćamil Avdić se susreo i sa pitanjima kako prevazići suprostavljenosti između lokalnih, univer-zalnih, pojedinačnih i općedruštvenih interesa unutar te zajednice. Zaista, prema izvorima sa kojima raspolažemo, zajednicu su sačinja-vali ljudi različitog zavičajnog porijekla, a time i drugačijih običajno-tradicijskih sklopova. Velika većina su bili Bošnjaci, a bilo je Albanaca i Turaka iz različitih krajeva bivše Jugoslavije, te muslimana iz poje-dinih afričkih i azijskih zemalja. Motivi koji su uticali na dolazak ovih ljudi u SAD-e su takođe različiti. Pored ekonomske motivacije, bilo je tu prognanika, logoraša, pogorjelaca i djece ubijenih roditelja.

Kao što smo već istakli, ova zajednica, koja se okupljala oko Islam-skog centra u Čikagu, od svog osnutka je bila internacionalna. Po-smatrano sa vjerskog aspekta, ona je u osnovi bila muslimanska. Da bi se postigao uspješan napredak i prosperitet takve dijasporalne, etnički heterogene, muslimanske zajednice, valjalo je ulagati dosta truda i napora na pomirenju lokalnih, zavičajno-kulturnih i univer-zalnih, vjerskih vrijednosti. Bolji poznavaoci prilika i stanja u takvim i sličnim imigrantskim zajednicama, znaju da je jedan od najvećih problema iznaći pravi način integracije u postojeći (domaći) druš-tveni sistem sa svim njegovim vrijednostima, pravilima i normama.

Avdić, radeći u Islamskom centru, primjećuje da je pojedinim etničkim muslimanskim skupinama preča njihova etnička grupa i običaji te grupe od islamskog svijeta kao cjeline. Avdić je bio protiv toga. Razmišljao je o zajednici gdje bi američki muslimani, Bosan-ci, Arapi, Turci i Indo-Pakistanci, radili, klanjali i zajedno se oduživali

29


muslimanskoj zajednici kao cjelini. Stoga on ističe: „Bog nije ple-mensko božanstvo, niti nacionalni bog bilo kojeg naroda; svi ljudi na svijetu su njegova stvorenja, njegova djeca, i niko nema bilo ka-kav monopol na njegovu naklonost zbog boje, nacionalnog porije-kla, klase ili bilo kojeg drugog obilježja. Ideja odabranog naroda je strana islamu, osim ako pod tim ne podrazumijevamo ljude koji žive u skladu sa božijim odredbama. Ideja o bratstvu ljudi, njihove ap-solutne jednakosti i slobode, jedan je od slavnih doprinosa islama čovječanstvu. Islam teži da uspostavi općečovječansku zajednicu na zemlji i da ljude približi jedne drugima“2.

ODNOS PREMA VRIJEDNOSTIMA AMERIČKOG DRUŠTVA S ISLAMSKOG STANOVIŠTA

Sjedinjene Američke Države, i kao društvo i kao država, za boš-njačku zajednicu u Čikagu su predstavljale potpuno novu društvenu i kulturnu sredinu, koja je unutar svoje strukturne sadržajnosti imala mnoštvo različitih kultura, jezika, nacionalnih i vjerskih identiteta. Svakako da je trebalo uložiti dosta truda i napora da bi se opstalo u takvoj sredini. Sve imigrantske zajednice, među kojima je i bošnjač-ka, pokušale su u američkom društvu sačuvati osnovne karakteristi-ke svog autohtonog kulturnog i civilizacijskog identiteta donesenog iz domovine. Najefikasniji način očuvanja nacionalno-kulturnog i vjerskog identiteta imigrantskih zajednica u SAD-a, je kroz osniva-nje raznih humanitarnih, kulturnih i vjerskih udruženja, te njihovo institucionaliziranje. Takve organizacije u emigraciji uglavnom for-miraju ljudi koji posjeduju velike intelektualne, obrazovne i vizio-narske sposobnosti. Jedan od takvih, kada je u pitanju bošnjačka dijasporalna zajednica u SAD-a, zasigurno je bio imam ćamil Avdić. Uočavajući sve probleme sa kojima se suočava bošnjačka zajedni-ca u Americi, on razmišlja o njima, traži i nudi rješenja. Tako on u tekstu Neki rezultati naših američkih muslimana, objavljenom u glasilu Vije-ća imama Sjeverne Amerike, piše: „Mi živimo u nemuslimanskom okruženju. Ne možemo iznenada promijeniti ovo okruženje onako 2 Ćamil Avdić, Survey of Islamic Doctrines. Cedar Rapids, Iowa. Cedar Graphics. 1979.(Pregled islamske doktrine,

radni prevod, str. 135.

30


kako bi nama odgovaralo. Umjesto toga, mi se možemo prilagodi-ti u određenim aspektima naših narodnih običaja“3. Avdić u ovom tekstu ukazuje na osnovne životne probleme sa kojima se suočava bošnjačka dijasporalna zajednica u Americi. Među tim osnovnim ka-rakteristikama Avdić ističe slijedeće:

a) malobrojnost bošnjačke dijasporalne zajednice, te njezin slab politički uticaj u američkom društvu,

b) slaba organiziranost,

c) nedostatak stručne osposobljenosti za ozbiljnije participira-nje u raznim vladinim i nevladinim organizacijama,

d) potreba djelimične asimilacije vrijednostima američkog druš-tva, da bi se preživjelo, i

e) nedostatak sopstvenih elektronskih i pisanih medija za pred-stavljanje islama muslimanima i američkom društvu.

Avdić posebno problematizira teme vezane za asimilaciju, gubi-tak kulture, interakciju islama sa raznovrsnim etničkim običajima i tradicijama, te odnosa muslimana prema vrijednostima američkog društva. Njegov osnovni stav, u pogledu odnosu muslimana prema američkom društvu, zasnivao se na polazištu da pravedno društvo, a on je takvim smatrao američko, treba da podržavaju i njegovi mu-slimanski podanici, bez obzira da li tim društvom upravljaju musli-mani ili ne. Avdićeva vizija muslimanske zajednice u Americi bila je da se ona inkorporira u američko društvo. Avdić je bio na strani onih islamskih lidera koji se zalažu za potrebu otvaranja konstruktivnog međuvjerskog dijalog između muslimana, kršćana i jevreja. Sa sigur-nošću se može ustvrditi da su Avdićevi stavovi i djelovanje, u odnosu na islam i ulogu muslimana u američkom društvu, bili napredni i iza-zovni. Visoko uvažavajući pravila, propise i standarde uspostavljene unutar američkog društva (u politici, privredi, kulturi i slično), Avdić je bio za bezuslovno inkorporiranje muslimana u to društvo, ali je istovremeno tražio načine i puteve, da se u tom i takvom društvu 3 Ćamil Avdić, Put pravednosti, str. 24, (Put pravednosti, Zvanično glasilo Vijeća imama Sjeverne Amerike. Ovaj list

na 32 stranice izašao je samo jednom te je prestao izlaziti nakon smrti Ćamila Avdića).

31


sačuva islamski (muslimanski) identitet4. On upozorava da se prili-kom čuvanja islamskog identiteta u američkom društvu mora voditi računa da se izbjegne formiranje „geto-mentaliteta“, što bi moglo dovesti do podozrenja i odbojnosti većine. Muslimanska zajednica bi se mogla dovesti u tu poziciju ako bi dogmatski insistirala na za-državanju donesenih navika iz zavičaja u oblačenju i nekim drugim manje bitnim tradicijskim normama i običajima.

On je u ovim stavovima izuzetno eksplicitan i jasan: „Neki naši ljudi sa sobom donesu navike u oblačenju i dotjerivanju iz podne-blja iz kojih dolaze te ove stvari smatraju integralnim dijelom islama. Ovo naravno vodi ka formiranju geto-mentaliteta, koji se ne uklapa u univerzalnost islama. Islam je u glavama i srcima a ne u odjeći i određenim vrstama dotjerivanja. Sasvim je jasno da svaka ptica svome jatu leti i muslimani prirodno gaje bratska osjećanja jedan prema drugom, što je fenomen koji je vjerovatno jedinstven danas u svijetu. Ipak, ovo međusobno osjećanje ne bi ih trebalo učiniti izo-liranom grupom jer bi to izazvalo podozrenje i odbojnost većine. Neki od nas ne prave jasnu razliku između suštinskog, onih nepro-mjenljivih principa islama, i onog što nije suštinsko“5.

Avdić se zalaže za ideju ljudskog bratstva,6 ističući da je primarni interes muslimana da robuje Stvoritelju, potom da se brine o svojoj porodici, pa tek kad ispuni te obaveze da se posveti široj društve-noj zajednici. Dužnosti prema društvu općenito, pa prema tome i prema američkom društvu, Avdić izvodi upravo iz kur’anske ideje o čovječanstvu kao jednoj porodici, koja svoje ljudsko porijeklo ima u Ademu i Havi. „Ideja o svjetskom bratstvu ljudi počinje u ljudskim srcima, kad svaka individua shvata da su narodi svijeta izdanci jed-ne porodice. ‘ O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim 4 „On je bio čovjek koji se izvrsno snalazio u Zapadnom svijetu, čovjek visokih principa i oštrog intelekta. Uvijek je

nastojao da uspostavi konstruktivnu atmosferu među članovima Centra. Iako je bio glas bosanskih muslimana Čikaga, bio je uporan da osigura da se svaki pojedini član, bez obzira na etničko porijeklo, smatra prije svega bra-tom muslimanom“ (ovo je stav gosp. Talat Othmana, jednog od najuticajnijih i najaktivnijih Arapa u Americi).

5 Ćamil Avdić, Put pravednosti, str. 24.6 „Ideja ljudskog bratstva, njihove potpune jednakopravnosti i slobode, jedan je od najznamenitijih doprinosa

islama čovječanstvu“ (Pregled islamske doktrine, str. 135.)

32


jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.’7

Dok svi ljudi na svijetu čine jednu ljudsku familiju, na njih se mora gledati kao na jednake članove po pitanju njihovih prava i obaveza. Prednost je data pravednim i ovo je jedina distinkcija među njima“8. Mnoge vrijednosti američkog društva, među kojima se ističu: rad, organiziranost, međuetnička i međureligijska izmješanost, sloboda govora i mišljenja, demokratija, prema Avdićevom mišljenju nisu strani islamskom učenju, već naprotiv, predstavljaju u velikoj mjeri vrijednosti koje zagovara islam. Raspravljajući o fenomenu države i domovine iz pozicije islama, te o dužnostima muslimana prema državi u kojoj žive, Avdić najeksplicitnije izražava stav, kakav odnos trebaju imati muslimani u konkretnom slučaju, prema američkoj dr-žavi. Prema Avdićevom mišljenju musliman treba biti vjeran i loja-lan svakoj onoj državi,9 gdje je data sloboda islamu, gdje musliman može slobodno prakticirati i izražavati svoju vjeru.

IDEJE O MEĐUVJERSKOM I MEĐUETNIČKOM DIJALOGU

Nakon što je u svojim djelima iscrpno objasnio odnose među lju-dima u jednoj muslimanskoj zajednici, tj. odnos muslimana prema muslimanu, te odnose i obaveze koje islam propisuje muslimanima prema komšijama, Avdić dovoljno pažnje posvećuje i pitanjima to-lerancije uopće među ljudima, odnosno, on raspravlja o međuvjer-skom i međuetničkom dijalogu. Ideju o međuvjerskom i međuetnič-kom dijalogu temelji islamskim stavom o poštovanju prema životu i ljudskom dostojanstvu. Svako je rođen nevin i zadržava taj status dok se ne dokaže drugačije. Svi ljudi bez obzira na vjeru, boju kože 7 Kur’an, IV/18 Ćamil Avdić, Pregled islamske doktrine, str. 135.9 „Danas su muslimani rasuti po čitavom svijetu; oni žive u različitim državama u kojima važe različiti zakoni. Gdje

god je islamu data sloboda, gdje god musliman može slobodno izražavati svoju religiju, tu je i njegova država, njegova domovina i od njega ili nje islam zahtijeva da bude lojalan i vjeran državi u kojoj on ili ona žive. Biti mu-sliman koji se dobro ponaša znači u isto vrijeme biti dobar i lojalan građanin. To dalje znači, biti spreman uvijek i u svim okolnostima odgovoriti na dužnost građanina i odbraniti njegovu ili njenu domovinu od opasnosti. Mak-sima islamske etike ovdje je slijedeća: dobar musliman je patriota. On je spreman žrtvovati sve za svoju državu i za slobodu u kojoj uživa u njoj, čak i njegov ili njen život.“ ( Ćamil Avdić, Pregled islamske doktrine, str. 140.)

33


imaju pravo na isti nivo ljudskog dostojanstva. Jedini određujući element među ljudima je, kako tvrdi Avdić, stepen pravde i dobrog ponašanja.

Potrebu vjerskog i međuetničkog dijaloga i tolerancije Avdić izvodi iz multilateralne sadržajnosti samog čovječanstva koja je po-tvrđena i samim Kur’anom.10 Avdić, takođe ističe, da „islam ne pot-hranjuje predrasude prema ljudima drugih vjera i tradicija. Vjera je, svakako, stvar uvjerenja, gdje ni u kom slučaju ne smije biti nikakve prisile… Islam zahtijeva od svojih sljedbenika da budu ljubazni i uviđavni u odnosima sa ljudima drugih vjera, posebno kršćanima i Jevrejima (oni su u Kur’anu nazvani „ljudima knjige“)“11.

Najznačajnije ideje o odnosima između različitih muslimanskih i različitih vjerskih zajednica, prevashodno u SAD-u, Avdić je izložio u Biltenu Islamskog kulturnog centra12. O dijalogu među različitim etničkim grupama unutar jedne muslimanske zajednice, kakve su zaista i bile u SAD-u, Avdić se posebno osvrnuo u drugom broju Bil-tena ICC-a, koji je izašao u novembru 1976. godine. U stvari bio je to govor ćamila Avdića, a u Biltenu je štampan pod naslovom, Kako ćemo asimilirati naše različite etničke grupe u jedan džemat u ni-vou jedne cijele zajednice13. U ovom govoru imam Avdić metodički precizno postavlja pitanja i isto tako daje odgovore, a sve sa ciljem postizanja kolektivnog islamskog jedinstva muslimana, a da se pri tome ne izgubi individualni identitet i kultura. On je ovom prilikom istakao da su ponašanja i neslaganja između pojedinih musliman-skih etničkih grupa u islamskom svijetu veća nego u dijaspori. Ono zbog čega muslimani u Americi najviše trpe kako kaže Avdić jeste, „nedostatak islamskog obrazovanja... i ... našeg neuspjeha da primi-jenimo islamske principe u svom životu“14. 10 „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da bi ste se upozna-

li. Njugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“(Kuran XLIX/13)

11 Ćamil Avdić, Pregled islamske doktrine, str. 139.12 Bilten Islamskog kulturnog centra, počeo je s dvomjesečnim izlaženjem na 8-12 strana, da bi, nakon njegove smrti

prerastao u mjesečno izdanje sa sličnim brojem strana. 13 Događaj povodom kojeg je održan ovaj govor bio je sastanak Federacije islamskih asocijacija u SAD-u i Kanadi,

održan u Mičigen Sitiju, Indijana, od 19. do 23. avgusta 1976. godine.14 Bilten ICC-a, XI-1976., br. 2. str. 3.

34


Avdić nas podsjeća, da su ljudi u svom historijskom toku, iako imaju isti korijen, razvili različite običaje, tradicije, kulture i etničke grupe. Odnose između tih grupa neophodno je humanizirati. Za-tim, Avdić upućuje na ummet kao, „dio čovječanstva, koji je ujedi-njen jednom apstraktnom ideologijom, vjerom i zajedničkim smi-slom života, zajedničkom filozofijom koja im objašnjava porijeklo, smisao života i njihovu konačnu sudbinu. To je jedna sveobuhvat-na ideologija koja nadilazi sve rasne, jezičke, etničke, geografske i druge obzire“15. Avdić je svjestan nužnosti strukturne sadržajnosti društvenog života, kako ga je koncipirao Stvoritelj i uredio čovjek u dugovjekovnom historijskom hodu. Ta struktura je nužno bipolar-na. Na jednoj strani stoji nužnost zajedničke kolektivne sudbine kao konačnog cilja kolektivnog organiziranja islamske zajednice, a na drugoj strani je neophodnost da svaki musliman zadrži svoj vlastiti identitet, ne umanjujući prakticiranje i razvijanje islamske osobeno-sti i etike.

Najbolji društveni dijalog koji povezuje indivudualne osobenosti muslimana i islamski univerzalizam jesu događaji koji nas obavezu-ju na okupljanje. To su: namazi, mevludi, bajrami, ramazan, zekjat, obrazovanje i hadž. To je način i put, kako kaže Avdić, da se putem kolektivnog jedinstva islamski potvrdimo, a da ne izgubimo vlastitu etničku i kulturnu identifikaciju. Za ćamila Avdića kolektivna islam-ska osobenost bila bi ukupnost svih pojedinaca koji čine kolektiv, a nikako neka nadindividualna sadržajnost, koja bi potirala individu-alne osobenosti. O ideji islamske osobenosti na nivou kolektivnog aktivizma Avdić je govorio na bajramskoj hutbi 25. novembra 1976. godine. Rekao je slijedeće: „Islamska osobenost u smislu individu-alnog ponašanja formira se od naslijeđenih kvaliteta uz dodatak islamskih etičkih karakteristika stečenih kroz islamski odgoj i islam-sko obrazovanje. Kolektivna islamska osobenost bila bi ukupnost svih pojedinaca koji čine kolektiv. Ponašanje zajednice bi u potpu-nosti ovisilo o moralnim kvalitetima pojedinačnih osobenosti koje čine zajednicu. Islamsko obrazovanje se manifestuje kroz ponašanje svakog pojedinca. Islam ima zaokružena pravila ponašanja koja mi nazivamo islamskom etikom. Ideal su uspostavili Sveta Knjiga i prak-15 Cit. djelo, str. 3.

35


sa. Ukoliko bismo željeli opisati ovaj ideal u par riječi bili bi to uni-verzalizam i savršenstvo. U nastojanju da dostignemo savršenostvo moralnog ponašanja, smjernice tražimo u svojstvima Svemilostivog Stvoritelja i u načinu života plemenitog Poslanika“ 16.

O idealima vjerske tolerancije Avdić je pisao u glasilu Vijeća ima-ma Sjeverne Amerike, Put pravedenosti. U tekstu pod naslovom Stanovište islama u pogledu uloge čovjeka u svijetu,17 govori se o sekularnim i islamskim etičkim pogledima. Kao predstavnici seku-larnog stajališta navode se: Konfučije, Lao Ce, Kalvin, Šapenhauer i Volter, te dualizam i egzistencijalizam kao teorijski pravci. U ovoj raspravi, posebna pažnja je posvećena ulozi čovjeka kao Božijeg na-mjesnika na zemlji, njegovo stvaranje, te čovjekova vlastita borba za kontrolu nad svojom vlastitom prirodom u čijoj osnovi jesu čo-vjekovi nagoni.

Tekst pod naslovom Dijalog između islama i kršćanstva, koji nije potpisan, ali ga mnogi analitičari smatraju Avdićevim, donosi stavove koji podržavaju dijalog između kršćana i muslimana. U tek-stu se nalaze argumenti koje je Avdić promovirao i isticao na drugim mjestima. Tako je ćamil Avdić, na ceremoniji zvaničnog otvaranja Islamskog kulturnog centra (ICC) 21. marta 1976. godine, u svom govoru citirao ajet iz Kur’ana koji upućuje na dijalog i uvažavanje između muslimana i kršćana. „U Kuranu se kaže“, ističe Avdić: „o mu-slimani, naći ćete da su vam najbliži oni što kažu da su kršćani. To je zato što među njima ima čestitih svećenika i monaha koji nisu razmetljivi“. U istom tekstu iznose se primjeri međuvjerske toleran-cije koji su vladali u vrijeme života Poslanika Muhammeda, te druga historijska iskustva iz perioda imperijalizma i perioda dvadesetog stoljeća.

U radu, Neki realiteti naših američkih muslimana,18 Avdić ne govori samo o pitanjima odnosa muslimana prema vrijednostima američkog društva i obrnuto; on iscrpno, na konkretnim primjerima, 16 Navedeno prema Muhammed Abdullah al-Ahari, Jedan od prvih muslimanskih učenjaka u Americi: Život i djelo

Ćamila Avdića, str. 96.17 Put pravednosti, str. 9-12.18 Cit. djelo, str. 23-24.

36


pojašnjava odnos između islama i etničkih karakteristika muslima-na. „Prije svega, ne smijemo miješati etničke elemente sa islamom i smatrati ih sastavnim dijelom islama. Postoje različiti načini kako se ljudi oblače i dotjeruju u različitim dijelovima svijeta. Ne tako davno, u određenim dijelovima našeg starog svijeta crveni fes se smatrao simbolom islama, do te mjere da ako ste stavili drugu vrstu kape proglašavani ste nevjernikom, onim koji je izašao iz islama. Ovo je rađeno na temelju nekog čudnog tumačenja navodne izreke ple-menitog Poslanika, po kojem ‘ko god imitira neku grupu postaje je-dan od njih’. U imitiranju se, očigledno je, mora ići mnogo dalje od odjeće da bi neko postao dio imitirane grupe. Ako neko ide u crkvu i učestvuje u službi, ako jede svinjetinu, pije alkoholna pića, kocka, laže i vara, itd.; mi nemamo drugog izbora nego da ga smatramo dijelom te grupe, sa kojom on želi da se identificira. Međutim, ako se neko druži sa ljudima drugačijih vjerskih uvjerenja i ponaša se u skladu sa islamskim moralnim učenjem, ovo druženje neće uticati na njegovo vjersko opredjeljenje. Moralno učenje islama ne reflekti-ra se samo kroz riječi nego više kroz djelo. Ako se u čovjeku ogledaju islamske moralne vrijednosti, bez obzira na to koju vrstu odjeće no-sio, on je musliman, i to dobar“.19

ćamil Avdić je u SAD-a okupljao muslimane različitih etničkih grupa, tradicija i kultura, te je bio suočen sa pitanjem njihove me-đusobne tolerancije. Zato je on i osnovao glasilo Vijeće imama – Put pravednosti. Kvalitet Puta pravedenosti se i ogleda u tome što je to glasilo bilo namijenjeno širem auditorijumu, tj. i izvan-balkanskim muslimanim.

Tolerancija među muslimanima na Balkanu, različitih etničkih grupa, generalno je bila prisutnija nego skoro među bilo kojom mu-slimanskom populacijom u svijetu, ili etničkom grupom, bez obzira na vjeru koju je grupa slijejdila. Kada je islam došao u kontakt sa različitim vjerama i kulturama u raznim dijelovima svijeta, reagovao je na drugačiji način od pozicija usvojenih u kršćanstvu. Avdić to uo-čava, ali uočava i potrebu za objašnjenjem tog fenomena, te stalno ističe neophodnost, prednost i ljepotu međuvjerske i međuetničke 19 Cit.djelo, str. 23.

37


tolerancije. Avdić pravilno uočava dominantnu karakteristiku ljud-ske prirode, ukorijenjene u svakom ljudskom biću, te ističe: „Islam se poziva na zdrav razum koji je ukorijenjen u svakom ljudskom biću; on okreće ljudsku pažnju na spoljne znakove i simbole, prema pri-rodnim fenomenima, kao i na zakone u ljudskoj najdubljoj prirodi“.20 Ispravno shvaćajući ove prirođene čovjekove sklonosti, Avdić upra-vo iz tih razloga akcentira potrebu dijaloga i tolerancije među ra-zličitim društvenim grupama, uz istovremeni moralni preobražaj čovjeka unutar svoje individualne vlastitosti.

Posebno eksplicitnu raspravu o toleranciji muslimana prema drugim vjerama, Avdić je napisao u svom obimnom djelu Survey of Islamic Doctrine (Pregled islamske doktrine), upravo, sa podnaslo-vom Tolerancija prema drugim vjerama.21 Polazeći od kur’anskog stava, „U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti“,22 Avdić piše: „Nije na nama da sudimo ko je u pravu, a ko nije na području vjere, jer vjera je stvar razumijevanja i ubijeđenosti, ali način na koji je vjera manife-stovana u svakodnevnom životu je ljudska briga. Islam zahtijeva od svojih sljedbenika da budu ljubazni i pažjivi prema ljudima druge vjere, posebno kršćanima i jevrejima (oni su u Kur’anu nazvani ‘ljudi knjige’)“.23 Da bi istakao upravo kur’ansku utemeljenost potrebe za dijalogom, poštovanjem ljudi drugih vjera, prije svega jevreja i kr-šćana, Avdić navodi, vrlo precizno, bitne kur’anske stavove o ovom pitanju. „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, - ne sa onima među njima koji su nepravedni -, i recite: Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – Jedan, i mi se Njemu pokoravamo“.24

Znajući da, iako je kur’anska istina jasna i vidljiva, ona nije po-djednako prihvaćena od svih ljudi, Avdić navodi primjere iz prak-se Poslanika Muhammeda kako bi bezrezervno bio prihvaćen duh tolerantnog međuvjerskog dijaloga i poštovanja. „Grupa nas je bila u društvu Poslanika. Sjedili smo a pored nas je prolazila pogrebna 20 Ćamil Avdić, Pregled islamske doktrine, str. 59.21 Cit.djelo, 139.22 Kuran II/256.23 Ćamil Avdić, Pregled islamske doktrine, str. 139.24 XXIX/46.

38


povorka. Kada je Poslanik ugledao povorku ustao je a mi smo ga u tome svi slijedili, ustajući. Kada je prošla pogrebna povorka, rekli smo mu da je to povorka za jevreja. On je odgovorio, ‘ Zar i to nije duša’? Kada god vidite pogrebnu povorku, ustanite iz poštovanja prema ljudskoj duši“.25 Princip poštovanja svake ljudske duše, upra-vo je jedan od temeljnih principa poštovanja čovjeka kao čovjeka, bez obzira kojoj on etničkoj ili religijskoj grupi pripadao.

LITERATURA

1. Avdić, Ćamil, Survey of Islamic Doctrines, (Pregled islamske doktrine). Cedar Rapids, Iowa. Cedar Graphics. 1979.

2. Život i djelo Ćamila Avdića, Zbornik radova, El-Kalem, Sara-jevo, 2001.

3. Kuran s prevodom, Preveo Besim Korkut, Starješinstvo islam-ske zajednice u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1984.

4. Agić, Senad, Imigracija i asimilacija - Iskustvo bosanskih mu-slimana u Chicagu, El-Kalem, Sarajevo, 2005.

5. Bilten ICC-a, XI-1976., br. 2.

25 Ćamil Avdić, Pregled islamske doktrine, str. 139.

39

KORAK broj 14 Tema Korak-a: GENOCID

Nezabilježeno, šest genocida imaju svoje glavne godišnjice u mjesecu aprilu – tragičan testament čitavog svijeta o neopravdanom propustu da se zaustave nehumana i varvarska događanja i djelovanja.

Ovog aprila, mi – koji smo preživjeli genocid i masovna ubijanja, njihovi nasljednici, i aktivisti koji se bore za zaustavljanje genocida, će odati počast onima koje smo izgubili i onima koji su preživjeli. I mi ćemo urgirati da se odmah reaguje i zaustavi genocid koji se sad događa u Darfuru.

Naš kolektivni glas će podsjetiti međunarodnu zajednicu da se mora posvetiti prevenciji masovnih ubijanja kao stalnom obliku djelovanja. Dok do toga dođe, mi podsjećamo na najsramnije etape historije društva.

40

KORAK broj 14Tema Korak-a: GENOCID

41


Program Biblioteke, Obrazovanjem protiv predrasuda, organizuje predavanja i kulturno-obrazovni program na temu preventivnog djelovanja protiv genocida, ponukana sopstvenim iskustvom-genocidom u Bosni i Hercegovini, genocidima 20 vijeka i neposrednim događajima u Darfuru. Tokom pripremanja našeg programa i uspostavljanja kontakata sa humanitarnim organizacijama Kurda, Kambodžanaca, Jevreja, naroda Ruande i Sudana, saznali smo da je organizacija Snovima za Darfur proglasila april mjesecom preventivnog djelovanja protiv genocida. Naš program je jedan od 71 programa predviđenih u aprilu.

Www.genocidepreventionmonth.org

42


Gospodin Eldin Kajević, generalni konzul Bosne i Hercegovine u Chicagu, će pozdraviti skup. Dokumentarni film CNN/Vristimo- Okrvavljene ubice, od Christiane Amanpour. Okrugli sto: Gospodin Abdelkahman: Genocid u Darfuru. Gospodin Emir Ramić: Važni razlozi za osnivanje Odjeljenja za Sjevernu Ameriku Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Sarajevskog Univerziteta. Gospodin Steven Weine: Projekat o genocidu, psihijatriji i svjedočenju. Gospodja Sanja Seferović Drnovšek: Obrazovanjem protiv predrasuda Gospodin Mujko Erović: Odgovor na genocid. Izložba fotografija: Ismet Ramić i Sanja Drnovšek.

Specijalni gosti: Zuhra Osmanović i Zehra Špiodić, svjedoci genocida u Srebrenici. Voditelji: Sanja Seferović Drnovšek, koordinator programa Bosanske biblioteke i Selena Seferovic, direktorica Bosanske biblioteke u Chicagu. Svi učesnici su volonteri . Okrugli sto će biti na engleskom sa prijevodom na bosanski jezik. Pitanja i odgovori će se prevoditi.

Kontakt informacije: www.bosnianlibrarychicago.org

Ulaz, kafa i kolačići su besplatni. Otvoreno za javnost.

43


Louise L. Lambrichs

GENOCID, NJEGOVO NEGIRANJE I PONAVLJANJE U SRBIJI, HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI

MEĐUNARODNA PRAVDA NASPRAM SVOJIH ODGOVORNOSTI

Nakon obavljanja ogromnog i značajnog rada na sjećanju na

Drugi svjetski rat, posebno u Zapadnoj Njemačkoj i Francuskoj, mo-

glo se vjerovati da na Zapadu postoji jedan stil nove svijesti koji bi

omogućio međunarodnim instancama da izvuku lekcije iz historije.

Vidljivo je međutim – a jezičke barijere nisu beznačajne – da ta du-

hovna operacija, na nivou vlada u svakom slučaju, kasni da se izvrši.

Iako je veliki broj ljudi bio zapanjen tragedijom rata u bivšoj Jugo-

slaviji, malo je njih shvatilo ideološka izvorišta toga rata, a mnogi

nastavljaju da propagiraju govore koji, zbunjujući duhove, zbunjuju

također i čvrsto izvršavanje međunarodne pravde umjesto da po-

mognu da se ona uspostavi, kao što bi bilo poželjno da se ona vrši

da bi se borilo protiv falsificiranja historije. Polazeći od rada vođenog

već osamnaest godina, čiji su rezultati objavljeni 2005. i 2007. godi-

ne, ovaj prilog, inspiriran konferencijom održanom marta 2008. u

Rektoratu Sarajevskog univerziteta, u povodu šezdesete godišnjice

Međunarodne konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina ge-

nocida, pokušaće da iznese na vidjelo te lekcije koje omogućavaju

da se shvati zašto je, naročito nakon jednog genocida, neophodno

44


da se međunarodna pravda oglasi jasno i bez dvosmislenosti, zbog

kojih željenom pomirenju prijeti da se nikada ne ostvari1.

Iz zapadne historije XX stoljeća mogla bi se izvući prva lekcija:

da se genocid, po definiciji, ne može zaboraviti. O tome nas uči ge-

nocid nad Armenima, koji nastavlja da progoni naredne generacije,

a naročito genocid nad evropskim Jevrejima, koji su počinili nacisti

uz pomoć brojnih evropskih zemalja2. Može se dakle pretpostaviti

da će se, što godine više prolaze, više govoriti u Evropi i u svijetu

o onome što se desilo u Bosni. Druga lekcija iz historije: u početku,

priznavanje onoga što se zbilja desilo jeste uvijek stvar jedne aktiv-

ne manjine, jako suzbijene vladajućim mišljenjem. Odgovorni po-

litičari, izloženiji od drugih i u brizi da ne upropaste svoju karijeru,

općenito traže godine da bi priznali da se odigrala jedna genocidna

politika, naročito ako je ona vođena uz njihovu – svjesnu ili nesvje-

snu – pomoć ili ako joj se nisu jasno suprostavili. Pa ipak, djelovanje

civilnog društva, mogućeg u demokratiji, premda otežano zato što

nailazi na mnogobrojne otpore, uspijeva da ih na to prisili. Da bi se

postiglo takvo priznanje, neophodno je dakle istovremeno biti svje-

stan činjenica i objavljivati ih, raditi sa strašću, prevoditi, razumjeti i

činiti razumljivim zašto se ovaj genocid desio, na način da se izbje-

gne da se on ponovi. Rad na tom bolnom sjećanju je neophodan

ne samo za žrtve koje će njime biti obilježene zauvijek – a to je naj-

manje poštovanje koje im se duguje – već također i za krvnike i za

cijelo društvo, naročito za mlade, jer to sjećanje doprinosi razvijanju

jednog stila nove svijesti, koji dopušta da se borimo protiv ubitač-1 Nataša Kandić, utemeljiteljica i direktorica Centra za humanitarno pravo iz Beograda, koja se već godinama bori

da glavni srpski ratni zločinci budu osuđeni, primjećuje sa svoje strane, sedamnaest godina od početka rata: “We don’t use the word ‘reconciliation’ in the region: we use ‘accountability’ and ‘justice’./”Mi ne koristimo riječ ‘pomirenje’ u regionu: mi koristimo ‘odgovornost’ i ‘pravda’“ “ (Izvor: EurActiv, 26. novembar 2008.).

2 Treba podsjetiti da plinska komora, amblematično oruđe Trećeg rajha, nije bila jedino oruđe judeocida. Od 2004., otac Patrick Desbois se posvetio tome da iznese na svjetlo dana stotine grobnica u koje su bačena tijela ukrajin-skih Jevreja. (Zabilježimo da je on preuzeo svoju metodu otkrivanja grobnica iz Bosne, gdje su korišteni detektori metala.) Tako postaje jasna činjenica da su totalitarni režimi, postavljeni u zemljama koje su jednako sarađivale u istrebljivanju Jevreja, sve doskoro uspijevali da sakriju sjećanje na taj zločin.

45


nih efekata historijskih mitova i negacionizma, kada se ovi oglase u političkim raspravama3.

Sada, da bi se bilo rigorozno i dopustilo tako smislu historije da se pojavi – jer historija koju ispisuju ljudi svojim činjenjem i svojim govorima nije aspurdna, ona ima značenje ukotvljeno u kulturi i važno je da se ono iznese na vidjelo da bi se probudile savjesti, da bi se izbjegao što je više moguće mehanizam ponavljanja i da bi se drugačije gradila budućnost –, bitno je ne kvariti riječi i pojasniti šta to temeljito razlikuje genocid od masovnog masakra ili zločina pro-tiv čovječnosti. Mnogo ljudi, u Bosni, u Hrvatskoj, u Srbiji, ali također i u Evropi, govore o genocidu da bi označili izolovane činove koji su se odigrali na izolovanim mjestima (uobičajeno se govori, na pri-mjer, o “genocidu u Srebrenici” ), a prekomjerna upotreba tog termi-na nije samo šokantna (zato što teži da banalizira najteži zločin što postoji), već je opasna za budućnost – a upravo obrazovanje može izvući taj historijski smisao iz rata u Jugoslaviji. Uputno je dakle da dokazivanje bude što je moguće jasnije, dokumentirano, historijski podržano i zasnovano na solidnim pojmovima.

S tog stanovišta, izvršeni rad na sjećanju na genocid nad Jevre-jima, koji je u Evropi postao najznakovitija historijska referenca, do-pušta da se detaljnije upotpuni definicija koju je 1946. godine dao Raphael Lemkin. Ako su danas svi saglasni i prihvataju da je genocid volja za istrebljenjem jednog naroda zbog onoga što on jeste, nje-govog vjerskog ubjeđenja, njegove pripadnosti, njegove različitosti žigosane njegovim imenom, itd., tumačenja variraju dosta široko, među istraživačima, u pogledu toga što se mora, ili ne, kvalificirati kao genocid. Ove rasprave se zasnivaju na postavkama usvojenim u Konvenciji UN o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koja, nabrajujući detaljno karakteristike genocida, cijeni da svaka od njih otkriva, u sebi i nezavisno od drugih, zločin genocida. Iako te po-stavke otkrivaju dobre namjere, treba zabilježiti da one ne dopušta-ju da se izađe iz ćorsokaka koji predstavlja školski slučaj rata u bivšoj 3 S obzirom na negatorski karakter jednog velikog dijela srpske propagande, može se pretpostaviti da bi rad na

sjećanju, da je izvršen u Srbiji 60-tih godina prošloga stoljeća, onemogućio propagandu Miloševića i ultranaci-onalista da tako lako uspije da Srbiju uvuče u rat i to ponavljanje genocida. Vidjeti L. L. Lambrichs, Efekt leptira, ArmisPrint, Sarajevo, 2007.

46


Jugoslaviji zato što one, naprotiv, favoriziraju ponavljanje jednog diskursa u ogledalu u kojem se Srbi, identificirajući se sa Jevrejima nakon Drugog svjetskog rata (ne praveći razliku između politike ko-laboracije sa nacističkom Njemačkom i sređivanja računa između nacija), otada predstavljaju kao “žrtve jednog genocida” istoga reda kao i Jevreji. Pretvarajući svaku karakteristiku u konstitutivni zločin genocida, UN bi mogle doprinijeti ne prevenciji, već banaliziranju toga koncepta koji bi postao primjenjiv za svaki masakr – svaka po-pulacija masakrirana na nekom datom mjestu bi mogla smatrati da je masakrirana zbog onoga što ona jeste. Hoće li se ponovo pisati hi-storija smatrajući da su masakri koje su Nijemci počinili nad Francu-zima akti genocida? Ne, naravno. Tu se pozicija Jevreja, podsjećajući na radikalnu specifičnost judeocida u odnosu na masakre između pripadnika različitih država-nacija, potpuno drži, i omogućava da se osvijetli ono što se desilo u Jugoslaviji. U stvari, kada se izučava izbliza propaganda Miloševića i njegovih nacionalističkih saveznika, opaža se da se srpsko negatorstvo, koje se odnosi na odgovornost Srbije za vrijeme Drugog svjetskog rata, gradi na osnovu jednog amalgama između politike kolaboracije ustaša sa nacističkom Nje-mačkom (koja je pridonosila istrebljenju Jevreja), i sređivanja računa Hrvata sa Srbima koji su ih dugo ugnjetavali, a koje se moralo sma-trati za revanš (paralelan francusko-njemačkom sređivanju računa). Ako je “ubiti Jevreje i Srbe” bio ustaški slogan, njegov pandan kod srpskih nacionalista je omogućio da se maskira kolaboracija same Srbije sa nacističkom Njemačkom, otada dokumentirana, koja poka-zuje da se Nedićeva Srbija pokazala barem jednako efikasnom, ako ne i uspješnijom, u istrebljivanju Jevreja od Pavelićeve Hrvatske.4. Taj pravac tumačenja se pokazuje, na tom posebnom području, veoma prosvjetljavajućim. Zaista, prema našoj analizi, to “pozitivno nega-torstvo” - koje je iskorišćavalo tobože drevno prijateljstvo između Srba i Jevreja5, naširoko opovrgnuto srpskom antisemitskom tradi-cijom izuzetne otrovnosti – moglo je biti, tokom ovog posljednjeg rata, čvorna konstitutivna tačka nesvjesnog međunarodnog negi-4 Vidjeti Ljubica Štefan, “Des livres pour enfants à l’holocauste/Knjige za djecu o holokaustu”, u L. L. Lambrichs, Vuko-

var nikad nećemo vidjeti, Paris, Philippe Rey, 2005. Vidjeti također, za arhivske dokumente koji se odnose na sa-radnju pravoslavne crkve sa nacističkom Njemačkom, dokumentarni film Jakova Sedlara, The untold Holocaust.

5 Stajalište koje podržava Vuk Drašković. Vidjeti L. L. Lambrichs, Efekt leptira, op. cit.

47


ranja, koja je prouzročila većinu grešaka koje su vodile, pred očima trupa OUN, genocidnom ponavljanju premještenom u Bosnu.

Ako se radije želi spriječiti genocid nego žaliti nakon što se on desio, izgleda dakle razložnije zainteresirati se za način na koji histo-rijskim pamćenjem manipuliraju ratnohuškači, zato što se ta mani-pulacija pojavljuje kao glavni memorijalni uzrok ponavljanja6. I bilo bi neophodno, da bi se izašlo iz različitih zavrzlama koje otežavaju javnu raspravu, usvojiti jedno koliko strogo toliko i radikalno stajali-šte, koje bi se sastojalo u tome da se stave u odnos govori i činjenice, s obzirom da radnje koje su počinila ljudska bića, ako su one poslje-dica jednog izvjesnog govora, također otkrivaju jedan jasni jezik.

Ako se prihvata, kao što to čini OUN, da jedan genocid sadrži više karakteristika, i ako se zauzvrat smatra, suprotno OUN, da zdru-ženost svih tih karakteristika, a ne samo postojanje jedne od njih, omogućava da se zaključi da je bio genocid (a ne samo zločini protiv čovječnosti ili masovni masakri), tada analiza slučaja bivše Jugosla-vije postaje preciznija, jasnija, i dopušta da se otklone oklijevanja-alors7. Da bi se pokušalo izaći iz rasprava koje uvijek dijele histori-čare i često pridonose banaliziranju činjenica o genocidu, izgleda korisno usredotočiti se ne samo na činjenicu o genocidu (koja, kao i svaka činjenica, može davati prostora za više tumačenja), već na uvjete neophodne za njegovo ostvarivanje.

Ako uzmemo kao historijsku referencu genocid pokrenut u Nje-mačkoj i počinjen, između 1939. i 1945. godine, uz saradnju brojnih 6 Ova memorativna manipulacija, koja uvećava brojke srpskih žrtava za vrijema Drugog svjetskog rata i čija je na-

mjena da podstiče i opravdava ratničko bjesnilo, zabilježena je u Francuskoj već od početka rata, ali joj odgovorni političari nisu obratili neophodnu pažnju. Vidjeti Mirko D. Grmek, “La mémoire manipulée/Manipulirano sjećanje”, Le Monde, 12. april 1991.; naglašeno u “Victimes de la Seconde Guerre mondiale en Croatie et en Bosnie-Herzégo-vine/Žrtve Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, Le messager européen broj°5, 1991, str. 31-41. Tekstovi preneseni u M. D. Grmek, La guerre comme maladie sociale et autres textes politiques/Rat kao društvena bolest i drugi politički tekstovi, Paris, le Seuil, 2001.

7 Posebno pravni sofizam po kojem bi, kako ga je objasnila Carla del Ponte 2007. u Sarajevu na konferenciji o geno-cidu koji je organizirala Međunarodna asocijacija istraživača genocida (IAGS), bilo neophodno dokazati genocid-nu namjeru da bi se izrekla presuda; u stvari, s jedne strane i zbog same prirode zločina o kojem se radi, izgleda nezamislivo da bi se jedan genocid počinio iz neopreznosti; s druge strane, radnje stavljene u odnose jedna s drugom, i u odnos sa izvjesnom kulturnom i historijskom tradicijom čiji su programski tekstovi objavljeni, barem na francuskom ako ne i na engleskom, same omogućavaju da ih se odredi ne obazirući se na strasna negiranja i jednih i drugih.

48


evropskih zemalja, među njima i višijske Francuske, uvjeti za reali-ziranje jednog genocida su slijedeći: 1) specifična ideologija, dugo vremena usidrena u kulturi, koju prihvata većina ljudi, a da katka-da čak ne sagledavaju njen zločinački karakter jer su je posisali, ako tako smijem reći, sa mlijekom; 2) ostvarivanje jedne državne politike i saradnja institucija vezanih za tu državu u ostvarivanju te planirane politike (koja uzima, zavisno od kultura, različite stilove); u tome smi-slu, jedan negocid ne mogu vršiti pojedinci ili grupe pojedinaca čak i ako su oni, pridonoseći politici države na koju se pozivaju, učesni-ci u genocidu; prepušteni sami sebi, pojedinci ili grupe pojedinaca mogu najviše počiniti zločin protiv čovječnosti ili masovne masakre, ali ne i genocid u strogom smislu te riječi; 3) progon i/ili istreblje-nje neboračkog civilnog stanovništva, identificiranog po njihovim imenima i kulturnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj pripadnosti; 4) volja da se sistematski uklone tragovi zločina; drukčije rečeno, radi se ne samo o tome da nestanu žive osobe, već također i o tome da ih se liši grobova i sjećanja na njih za buduće generacije; 5) koncentracio-ni logori u kojima su zatvorenici izloženi lošem postupanju, suprot-nom Ženevskim konvcencijama, i posebno lošem postupanju koje pogađa reproduktivne funkcije (sterilizacija ljudi u plodnoj dobi, na primjer, da bi se izbjeglo da te osobe mogu vršiti reprodukciju); 6) neograničena volja za razaranjem i samo razaranje tragova kulture jednog ili više naroda.

Istražimo sada svaku od ovih karakteristika da bi se vidjelo koje od njih se mogu primijeniti, ili ne, na rat koji je Beograd poveo naj-prije protiv Hrvatske u 1991., zatim protiv Bosne 1992.: 1) da li je u Srbiji postojala jedna specifična ideologija, odavno usidrena u kul-turi, koju prihvata većina ljudi, a da katkada toga nisu ni svjesni? Da. Referentni historijski tekstovi koji to potvrđuju objavljeni su u Francuskoj 1993., s komentarom koji pokazuje kontinuitet između te programske tradicije i politike koju su ostvarivali Milošević i nje-govi nacionalistički saveznici8. Podsjetimo da prije tog objavljivanja, za koje možemo zažaliti što nije bilo predmetom šireg informiranja izvan naših granica, ti tekstovi nisu nikad bili prevedeni na francuski, 8 Mirko D. Grmek, Marc Gjidara, Neven Simac, Le nettoyage ethnique, documents historiques sur une idéologie serbe/

Etničko čišćenje, historijski dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Paris, Fayard, 1993; Points Histoire (Seuil), 2002.

49


da - koliko znam - još uvijek nisu prevedeni na engleski, što nesum-njivo objašnjava drugačije neobjašnjiva okolišanja međunarodne pravde9; 2) može li se govoriti o državnoj politici i o saradnji insti-tucija vezanih za tu državu, kojima je dozvoljeno da ostvaruju na djelu tu politiku? Da. Osim što Florence Hartmann, oslanjajući se na međunarodne istrage i rezolucije OUN koje osuđuju Beograd zbog njegove uloge u Hrvatskoj i Bosni, to potvrđuje u Miru i kazni, pod-vlačeći da dokazi koje je prikupio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pokazuju da je Milošević odriješio sve uzice u srbo-jugo-slovenskoj armiji kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni10, stvar je bila jasna već 1991. za većinu promatrača koji su se, poznavajući totalitarnu strukturu komunističkog režima, uzbunili već za rata protiv Hrvat-ske zbog embarga na oružje koje su OUn proglasile 1991. godine, dajući premoć Beogradu11 koji je istodobno kontrolirao armiju i po-liciju u bivšoj Jugoslaviji i veliki dio birokratskog aparata12; 3) može li se smatrati da je bilo progona i/ili masakara civilnog neboračkog stanovništva identificiranog po njegovome imenu i njegovoj kultur-noj ili vjerskoj pripadnosti? Stvar izgleda naširoko dokazana već od rata protiv Hrvatske gdje su okupacione snage ispraznile čitava sela u Slavoniji od njihovog civilnog stanovništva, uz nesretnu pomoć takozvanih humanitarnih snaga, i veoma široko u Bosni, na vječnu štetu dosta značajnog broja mladih “plavih šljemova”; 4) da li je utvr-đena volja za sistematskim uklanjanjem tragova zločina? Bez ikakve sumnje: to potvrđuju ne samo sistematsko premještanje kosturnica u Bosni, već i komadanje tijela i katkada njihovo spaljivanje. Taj rad na objelodanjivanju, koji se široko izvodi već više od deset godina, nastavlja se sa strogošću i zaslužuje da bude predmetom veoma ši-rokog informiranja u Srbiji; 5) da li je bilo koncentracionih logora 9 Pošto su ovi tekstovi objavljeni u dotičnim zemnljama, oni su ipak bili dostupni, teorijski, diplomatima.10 Florence Hartmann, Paix et châtimen/Mir i kazna, Paris, Flammarion, 2007, posebno str. 114-5. Uostalom, ja sam

jako kritizirala ovo djelo koje, umjesto da postavi ključno pitanje srpskog negatorstva kao izvorišta ovoga rata, i da se osloni na objavljene radove koji bi mogli da doprinesu osvjetljavanju, za francusko i međunarodno javno mnijenje, ideoloških osnova Miloševićeve politike, natječe se naprotiv u diskreditiranju međunarodne pravde uključujući se u jedan diskurs koji ponavlja brojne dvosmislenosti (vidjeti L.L. Lambrichs, “La voix du grand tribu-nal/Glas velikog tribunala “, www.inventaire-invention.com, Paris, 2007).

11 Ovu kapitalnu tačku je podvukao David Rohde, veliki reporter New York Timesa, u svojoj značajnoj rekonstrukciji srebreničke tragedije. Vidjeti Le grand massacre/Veliki masakr, Paris, Plon, 1998.

12 Otuda odlučna volja drugih republika, od trenutka kada je Milošević objavio rat, da povrate svoju nezavisnost, na što su one imale ustavno pravo.

50


u kojima je sa zatvorenicima postupano loše, protivno Ženevskim konvencijama, a posebno lošeg postupanja koje je dosezalo repro-duktivmne funkcije (sterilizacija ljudi, na primjer, da bi se izbjeglo da se ti ljudi reproduciraju)? Da. Novinarska i međunarodna istra-živanja su, veoma rano tokom rata, utvrdila medicinski potvrđene dokaze13; 6) da li je bilo želje da se razore tragovi kulture jednog ili više naroda na udaru? Da, a to je počelo u Hrvatskoj, gdje su srpske snage bombardirale crkve i groblja koji nisu vojni objekti. U to doba, da bi okvalificirao tu specifičnu politiku koja se sastoji u volji za bri-sanjem tragova sjećanja na ciljani narod, historičar Mirko D. Grmek je čak izumio jednu novu riječ: memoricid14. U Sarajevu, razaranje biblioteke i džamija čini dio iste strategije brisanja kulture.

Cjelina tih potvrdnih odgovora dopušta da se zaključi da je bilo, na dijelu hrvatske teritorije i naročito u Bosni, ne samo lokalnih zlo-čina protiv čovječnosti i masovnih masakra, već jedne uistinu ge-nocidne politike, okrenute uglavnom protiv hrvatskog i bošnjačkog stanovništva (evropskih Slavena katoličke i muslimanske vjere15). Otuda se vidi da je genocid volja pretvorena u čin ne samo istre-bljivanja živućeg stanovništva, već također i brisanja svakoga traga njihove prošlosti na zemlji (brisanjem tragova njihove kulture), isto tako i svake moguće budućnosti (steriliziranjem ljudi u plodnoj do-bi16).

S obzirom na široko utvrđene i obimno dokumentirane činjeni-ce, s obzirom na objavljivanje historijski referentnih tekstova koji svjedoče o upotrebi ideologije, s obzirom na obilje umjesnih analiza objavljenih ne samo u Francuskoj već i u Engleskoj i u Kanadi, može se žaliti što se sedamnaest godina nakon početka ovog rata služ-13 Vidjeti na primjer Le Livre noir de l’ex Yougoslavie/Crna knjiga bivše Jugoslavije, Paris, Arléa, 1993.; također vidjeti,

za postavljanje šire perspektive, L. L. Lambrichs, “Un aspect particulier du nettoyage ethnique/Jedan poseban vid etničkog čišćenja”, Le Monde, 30. ma. 1996., preuzeto u Nous ne verrons jamais Vukovar, Paris, Philippe Rey, 2005, str. 253-256. Djelomična, nešto razvijenija biobiografija, se nalazi u ovom posljednjem radu.

14 M. D. Grmek, “Un mémoricide/Memoricid”, Le Figaro, 19. decembar 1991.; preuzeto u Mirko D. Grmek, La guerre comme maladie sociale…/Rat kao društvena bolest…, op. cit.

15 Vidjeti L. L. Lambrichs, “Comment parler de ce qui s’est passé en Bosnie? ou De l’emploi, juste ou abusif, du mot “génocide”/Kako govoriti o onome što se desilo u Bosni ? ili O upotrebi, opravdanoj ili pretjeranoj, riječi ‘genocid’”, konferencija održana u Romainmôtieru u januaru 2008.

16 U ovom specifičnom kontekstu, silovanje žena ne otkriva više obični ratni zločin; pošto je u ovom posebnom slučaju cilj da one prave “ srpsku djecu”, one su svedene na životinjsko stanje reproduktora “izabranog naroda”.

51


beni francuski, evropski i međunarodni govor o događajima kojima smo bili svjedoci ne pokazuje jasnijim. Pa ipak, moguće je da to od-sustvo jasnoće potiče djelomično od činjenice da centralno i glavno pitanje srpskog negatorstva17, premda dokumentirano u Francu-skoj, a koje jedino dopušta da se razumije mehanizam genocidnog ponavljanja, sve dosad nije moglo biti pokrenuto u javnoj raspravi. Taj nedostatak rasprave besumnje objašnjava dvosmislenost odluka Međunarodnog suda pravde koji je, iako OUN zvanično osuđuje ne-gatorstvo od 2007. godine, odbio tužbu Bosne propuštajući da uka-že na srpsko negatorstvo, propuštajući da uzme u obzir činjenicu da Srbija nikada nije priznala svoje odgovornosti u istrebljivanju Jevre-ja, i predbacujući Srbiji da u ovom posljednjem ratu nije spriječila genocid (ograničen dosad od strane OUN na masakr u Srebrenici18). No spriječiti genocid odnosilo se, bar u duhu stanovništva, na misiju trupa OUN, za koje se može podsjetiti da su bile prisutne na terenu od 1991. i da su stvorile “zone sigurnosti” u kojima su one razoruža-le stanovništvo, koje je zatim bilo napušteno i masakrirano. Štaviše, presuda Međunarodnog suda pravde se sudara s jednim logičkim paradoksom kojeg izgleda neophodno podvući. Ako su uvjeti za iz-vršenje jednog genocida oni, prethodno pobrojani, tada se nimalo ne vidi kako bi jedna armija, pomognuta milicijama, koja već ima plan genocida, naglo otišla da ga spriječi. Ova međunarodna presu-da izgleda dakle kao odbrambena strategija, namijenjena da zaštiti međunarodnu zajednicu od njenih specifičnih odgovornosti, prije nego kao izraz odlučne volje da se prizna i da se učini da se prizna stvarnost zločina i lokalnih odgovornosti. No, s obzirom na nepre-kidnost aktuelnih srpskih negiranja, koju su dokumentirali aktivisti iz Beograda, ta odbrambena strageija izgleda kontraproduktivna. Kako to izvještava Sonja Biserko, direktorica Helsinškog komiteta za ljudska prava u Srbiji, koja je u Beogradu podvrgnuta svim vr-17 Ovo centralno, duboko pitanje, podrazumijeva razlikovanje “srpskog pitanja”i “jevrejskog pitanja”, sve dosad

pomiješanih, što doprinosi specifičnom stilu negatorstva na prostoru bivše Jugoslavije. 18 Činjenica da se genocid u Bosni ograničava na masakr u Srebrenici pothranjuje, od kraja rata, srpski nacionali-

stičlki diskurs koji ne vidi razliku između genocidne politike širokih razmjera koju je vodio Beograd, i izoliranih masakara počinjenih, u znak revanša, od strane Hrvata i Bošnjaka, na različitim mjestima. Otuda se vidi do koje mjere činjenica da se razvajaju karakteristike genocida u Bosni favorizira, u stvarnosti, jedan oblik banaliziranja i negatorstva kojem bi trebalo odrediti naziv.

52


stama napada zbog kojih se strahuje za njenu sudbinu19, govori isti kao i oni prije rata nastavljaju da se propagiraju u Srbiji, zahvaljujući osobito novim publikacijama Dobrice ćosića20 (koji stalno optužuje Hrvate i Muslimane da su odgovorni za rat), dok srpski udžbenici na-stavljaju da poučavaju mlade generacije svim mjestima na kojima su Srbi, tokom ovoga rata, pretrpjeli genocid. Tako, uprkos onome što bi želio da vjeruje aktuelni govor, ništa se duboko nije promi-jenilo u Beogradu, jednako kao što se ništa duboko nije promijeni-lo ni kod srpskih nacionalista u dijaspori koji nastavljaju da tvrde, barem u Parizu, da je “Srebrenica iz filma” .” . I tamo je uvijek jedna mala manjina, koja priznaje činjenice i radi na tome da se one pri-znaju u svoj njihovoj širini, dok od kraja rata postoji također manjina u Parizu i Evropi koja radi u istom pravcu, a koju suzbijaju istovre-meno nacionalisti… i bezuslovne pristalice međunarodne pravde koje, ne produbljavajući pitanje, već petnaest godina utvrđuju os-porive, čak pretjerane simetrije između različitih “gospodara rata” , da bi izbjegli da se obradi osjetljivo pitanje lokalnih odgovornosti snaga OUN21. Zanimljivo je, i tragično za lokalno stanovništvo izlo-ženo danas propagandi koja proizlazi iz međunarodnog diskursa, promatrati do koje mjere međunarodna pravda, prosuđujući krvni-ke i žrtve “na svim stranama” , ne iznoseći specifičnu odgovornost država (i, precizno, srpske države u agresiji22), doprinosi u stvarno-19 Vidjeti Pavel Domonji, “Who Defends Human Rights Defenders?/Ko brani branitelje ljudskih prava?”, 5. oktobar

2008., HCHRS (http://www.helsinki.org.yu/infocus_t09.html).20 Političar, akademik i vrlo popularni srpski pisac (rođen 1921. u Velikoj Drenovi, Srbija), bio je prvi predsjednik

“Savezne Republike Jugoslavije”(koja je objedinjavala Srbiju i Crnu Goru) od 15. juna 1992. do 1. juna 1993. Za-govornik Velike Srbije; njegovi ljubitelji su ga smatrali “ocem srpske nacije”, naročito zbog njegovog ranog naci-onalističkog angažovanja. Za detaljniji portret, vidjeti L. L. Lambrichs, Vukovar nikad nećemo vidjeti, op.cit., str. 119-123.

21 Ova strategija masovne simetričnosti, uvedena srpskom nacionalističkom propagandom, narasta u doba samoga rata i produžava se u komentarima zapadne štampe. Vidjeti, M.D. Grmek, “Srpsko-hrvatske asimetrije/Asymétries serbo-croates”, Politique internationale broj°55, 1992, str. 67-80 (preuzeto u M.D. Grmek, La guerre comme ma-ladie sociale/Rat kao društvena bolest…, op. cit.). Ovdje je u pitanju ne samo ispravnost prosuđivanja, nego i ispravnost historijske rekonstrukcije koju će biti neophodno izvršiti da bi se dospjelo do pomirenja utemeljenog na strogoj historiografiji. No, danas se glasno čuje, u Hrvatskoj i u Bosni, do koje mjere ta simetričnost priječi dublju historijsku razradu. Jasno je da se rekonstrukcija ovoga rata moći izvršiti samo vodeći računa o dejstvu međunarodnih intervencija, i da čisto lokalna rekonstrukcija sprječava razumijevanje opće logike rata i njegove evolucije, radikalizirajući pozicije jednih i drugih.

22 Podsjetimo da se cijeli rat odvijao, počevši od 1991. godine, na teritorijama Hrvatske i Bosne, da je Srbija bila direktno pogođena tek 1999., u trenutku represalija NATO-a nakon invazije Kosova od strane srpske armije, i četiri godine nakon kraja rata u Bosni.

53


sti brisanju političkog, ideološkog i memorijalnog pitanja koje je u izvorištu ovoga rata, a čije samo detaljno izučavanje dopušta jasno čitanje događaja. To brisanje politike, u zapadnom govoru, u korist govora o organiziranom kriminalu, moglo bi da prikrije ono što ot-kriva jedna politika koja slijedi svoje ciljeve drugim putevima. Ako se sjetimo da su se ruske trupe, tradicionalne saveznice Srbije (od kojih je Dobrica ćosić očekivao eksplicitniju podršku 1991.-1995.) nalazile na teritoriji bivše Jugoslavije i ako se moglo tako utvrditi ono što se uobičajeno naziva evropskom nemoći, ako smo svjesni da se stari SSSR nalazi u situaciji uporedivoj sa situacijom Srbije23: združeni totalitarizam i negatorstvo, koji podstiču sve vrste manipu-lacije sjećanjem koje jednako podržava jedna nacionalna pravoslav-na crkva, s antisemitskom i antimuslimanskom tradicijom, može se samo biti uznemiren nedavnom najavom pojačane saradnje izme-đu Rusije i Srbije protiv transnacionalnog kriminala24: neće li ta nova savezništva upravo učvrstiti evropske lomove koji postoje između Zapada (demokratskog, tradicionalno katoličkog, protestantskog) i Istoka (od starine totalitarnog, pravoslavne tradicije a koji, pokriven antikapitalističkim govorom, ništa nije oslabio u svojoj otrovnosti protiv Sjedinjenih Država)? Ta politička savezništva koja se učvršću-ju na Balkanu, u korist ne-osuđivanja Srbije za njene zločine i u jed-noj anti-američkoj logici, izgledaju manje namijenjena favoriziranju željene Unije u Evropi, a više produbljavanju ne samo lokalnih, već i međunarodnih podjela. To je dopunski razlog za žaljenje što među-narodna pravda dosad nije bila vidovitija i stroža: u stvari, jasna pre-suda bi učinila uslugu aktivistima iz Beograda i Evropskoj uniji koja bi mogla, na manje dvosmislen način, pružiti Srbiji prijateljsku ruku, po logici savezništva sa mladom generacijom koja nije odgovorna za ono što se desilo ali koja nosi teret toga, u perspektivi rada na sje-ćanju i svijesti koji može uroditi plodovima u cijeloj istočnoj Evropi

Hoće li ta debata biti povedena u povodu procesa koji je povela Hrvatska protiv Srbije? S obzirom na pozicije koje su se podržavale dosada, može se u to sumnjati, ali, kako bilo da bilo, ne očajavati što 23 Vidjeti značajan članak Thierry Voltona, “Lourd héritage soviétique/Teško sovjetsko nasljeđe”, Le Monde, 3. septem-

bar 2008.24 24. novembra 2008.

54


neki bljesak svijesti, izražen u ne tako davnim uspomenama, izlazi na vidjelo ovdje ili ondje. Izgledalo bi zaista bitno, s obzirom na stagni-ranje, odnosno ponavljanje ili još radikaliziranje negatorskih govora u Srbiji, u Bosni (posebno u Republici Srpskoj), i katkada čak u Hrvat-skoj (od strane zvaničnih vođa Srba u Hrvatskoj), da međunarodna zajednica i međunarodna pravda prihvate jasniji govor i pozicije. Jer način na koji će se oglasiti međunarodna pravda odrediće pisanje historije, i on će dopustiti – ili ne – da rad na sjećanju i svijesti, one-mogućen titoističkim totalitarizmom, najzad otpočne kod nove ge-neracije, od Zagreba do Beograda preko Sarajeva. Bilo bi poželjno, zaista, da se ne uljuljkujemo u iluzije: bilo da međunarodna pravda prizna činjenice – zločin protiv mira koji je počinio Beograd, agresiju na Hrvatsku i Bosnu i jednostranu genocidnu politiku25 koju je vodio Milošević i njegovi saučesnici -, i počevši od toga, možemo se nada-ti da će se kretanja u Beogradu polako preokretati, omogućavajući smirivanje u regionu postepenim marginaliziranjem ekstremnih na-cionalista usljed objelodanjivanja njihovih odgovornosti, bilo da ta ista pravda ostane u dvosmislenoj logici koja joj je svojstvena više od deset godina26 i pridonese, zbog izostanka dovoljno oštrog reza, favoriziranju lokalnih negiranja, što bi vodilo paralizi regiona i, ne-sumnjivo, prikrivenoj radikalizaciji nacionalističkih srpskih snaga u Hrvatskoj, a naročito u Srbiji i Bosni, kulminirajući, najzad, u obnav-ljanju nasilja.

Nada koju je Međunarodni sud pravde podigao u Hrvatskoj, oglasivši se nadležnim za njenu tužbu protiv Srbije (i to, simbolično, 18. novembra 2008. godine, na dan pada Vukovara u 1991.) postoji, ali je slaba. U stvari, ako se promatra sa stanovišta tog međunarod-nog suda, i ako se razumijeva njegova logika, vidi se amblematično problem s kojim se sud sudara: odlučivši kako je učinio za Bosnu, koja je bila druga i glavna žrtva genocida počinjenog na inicijativu Beograda (i Hrvati iz centralne Bosne bili su, u toj zemlji, žrtve čet-25 Srpski nacionalistički diskurs, koji se sastoji u tvrdnji da je “etničkog čišćenja”bilo na svim stranama, jeste de-

fanzivni protuudarac, koji negira specifične odgovornosti Srbije i spada u logični niz tradicionalnog srpskog negatorstva. U toj perspektivi, nepristrasnost pravosuđa se ogleda u presuđivanju činjenica, a ne u raspodjeli odgovornosti.

26 Ta se logika ogleda u podjeli zločina prema etničkim kriterijima, ne pridržavajući se, kao kriterija suđenja, agre-sije i zločina protiv mira, koje je počinio Beograd 1991. godine.

55


ničke politike čišćenja kao i Muslimani), kako će moći dati za pravo Hrvatskoj a da sam ne promijeni vlastitu odluku? Sudije besumnje strahuju da bi povoljna presuda za Hrvatsku kod Bošnjaka proizvela (opravdano) osjećanje nepravde, zato što oni, iako su sami bili naj-veće žrtve ovog rata, nisu od tog suda dobili presudu koja bi mogla opravdati njihova očekivanja27. Ipak, hrabrost pravde – i suđenje za-htijeva zaista izvjesnu hrabrost – hoće da sudije jednostavno prizna-ju činjenice kojih smo bili svjedoci, da je Hrvatska napadnuta 1991. i da je od 1991. hrvatsko stanovništvo deportirano u koncentracione logore smještene na teritoriju Srbije28. Zbunjujuće je da Međuna-rodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nije prijemčiviji na zahtjeve hrvatskih pravnika koji se odnose na te logore. Jer samo postojanje tih logora, od kojih su neki uspostavljeni na istim mjestima29 kao i logori namijenjeni Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata, svjedoči istovremeno o specifičnoj odgovornosti Srbije od 1991., i o repetitivnom karakteru te genocidne politike30. Ako Međunarodni sud pravde želi danas da spriječi nova ponavljanja, mogao bi se na-dahnuti primjerom njemačke omladine, koji svjedoči o mogućnosti evoluiranja mentaliteta nakon jasnog suđenja i jednog autentičnog 27 Bosna i Hercegovina, ipak, nije odustala od traženja pravde. Novi elementi koji dokazuju genocidnu politiku koju

su vodili Milošević, Karadžić i Mladić na cijelom bosanskom teritoriju na nesreću ne manjkaju; Haris Silajdžić je najavio nedavno u hrvatskoj štampi (Globus, 28. novembra 2008.) obnavljanje tužbe Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde.

28 Vidjeti o tome u Louise L. Lambrichs, “Predmet negiranja. Povodom srpskih logora. Razgovor sa Zoranom Šangu-tom “, Inventaire/Invention, Paris, 2008.

29 Banjica je, posebno, bila poznati logor u jugoslovenskom sjećanju (ali do sada nepoznata evropskom sjećanju, zato što ju je maskirala srpsko-komunističlka historiografija, čiji su arhivi ostali nedostupni onima koji ne govore srpski). Vidjeti o tome u Ljubica Štefan, “Srbija: kolaboracija sa okupatorom u razdoblju Trećeg rajha i genocid nad jevrejskim narodom”, u Louise L. Lambrichs, Vukovar nikad nećemo vidjeti, op. cit., str. 411-445, posebno, 431, 432, 434, 435. Zoran Šangut svjedoči činjenicu da je od 1991. na Banjici, na koju je sjećanje u Srbiji bilo zataškano i čak negirano, bio uspostavljen novi logor, namijenjen ovaj put Hrvatima i svima onima koji su su opirali trupama koje je navodio Milošević.

30 Podsjetimo da je Srbija 1942, godine bila prva evropska zemlja koju su nacistički autoriteti proglasili “judenfrei”(“očišćenom od Jevreja”) i da su tu politiku vodili ne samo okupatori, nego i srpska administracija i veliki dio Srbije u to doba (vidjeti dokumente koje je iz beogradskih arhiva izvukla Ljubica Štefan, objavljene u prijevodu na francuski u Nous ne verrons jamais Vukovar, op. cit.). Negatorsko manipuliranje tim sjećanjem, koje je jednako naglasio Philip J. Cohen u SAD (vidjeti Serbia’s Secret War, Propaganda and the Deceit of History, predgo-vor David Riesman, Texas A&M University Press, c1996, xxvi, 235 p.), koje je bilo moguće u jednom totalitarnom sistemu koji je osuđivao svako dovođenje u sumnju slavne prošlosti, tako je omogućilo, šezdeset godina kasnije – prema frojdovskom mehanizmu koji pokazuje da negiranje nesvjesno prouzrokuje ponavljanje iste stvari na drugome mjestu – genocidno ponavljanje. Taj karakter ponavljanja, pokazan u Nikada nećemo vidjeti Vukovar (op. cit.) preko serije događanja, potvrđen je, jednako, od svih populacija (hrvatske, bošnjačke, srpske, albanske). Vidjeti također, id., Efekt leptira, op.cit.

56


i beskompromisnog rada na sjećanju. Otvoriti mladim generacijama u Srbiji, u Bosni i u Hrvatskoj mogućnost jednog kritičkog rada na sjećanju bilo bi teško bez suđenja koje bi izbjeglo dvosmislenost, a samo kao takvo bi moglo da vodi pomirenju koje ne bi bilo puka fasada. Da bi se odmjerila odgovornost samoga Suda u ovoj stvari, trebalo bi se, nesumnjivo, odvojiti od čisto pravnih, uvijek suprot-stavljenih argumenata, da bi se propitala historijska svijest samih sudija. Svi oni što su proučavali već više od petnaest godina taj rat i koji su zato u potpunosti izmjerili njegove užase to znaju: proces Hrvatske protiv Srbije je proces posljednje prilike, i treba se nadati da će je Međunarodni sud pravde prihvatiti da bi se prepoznalo ono što se desilo, odnosno agresija Beograda na Hrvatsku, i genocidni karakter politike koju su vodili Milošević i njegovi saveznici protiv zemlje koja će uskoro ući u Evropu. Hrabro gledati starim demoni-ma u lice jeste neophodna etapa da bi im se moglo okrenuti leđa. Usljed tog rada i rasprava, historija Drugog svjetskog rata je ispisala tu ljudsku istinu u našim tijelima kao i u našem sjećanju. Odbiti Hr-vatsku značilo bi, naprotiv, dopustiti da srpsko negatorstvo prođe bez gubitaka, ispisati negiranje srpske agresije u srpsku i, još šire, u evropsku historiju, drukčije rečeno, u sjećanje dugoročno ispisati falsificiranje historije za koje si je ta pravda sebi dala za funkciju i misiju da ga izbjegne

Prijevod s francuskog: Asaf Džanić

57


dr Smail Čekić

ZLOČIN NA TRŽNICI MARKALE - JEDAN OD NAJTUŽNIJIH DANA U HISTORIJI SARAJEVA

Petog februara 1994. (oko 12,30) velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti iz Bosne i Hercegovine izvršili su stravični zločin nad civilima u Sarajevu - artiljerijskom granatom na tržnici Markale ubili su i izmasakrirali 68, a teže i lakše ranili 142 civila. S osjećajem dubokog bola, kao historičar, istraživač, antifašista i kao žrtva op-sade Sarajeva i žrtva genocida, imam potrebu da na početku ovog izlaganja obnovim sjećanja i iskažem osjećanja dubokog poštova-nja prema žrtvama jednog od najtužnijih dana u historiji grada Sa-rajeva. Tog je dana oko podne u svečanom salonu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Sarajevski gudački kvartet održavao svoj 100. koncert. I taj koncert, baš toga dana, kao i svi dotadašnji, bio je, u sumornim trenucima sumraka čovječanstva, simbol otpora velikosrpskom nacizmu, agresiji, genocidu, ubijanju i opstanku ci-vilizacije, sa jasnom porukom svijetu i zločincima - “mi se ne damo pomesti”, kako je tog dana, obavještavajući prisutne na koncertu o masakru na Markalama, rekao Predsjednik Izetbegović.

Masakr na Markalama je izvršen u skladu sa velikosrpskom ide-ologijom, politikom, genocidnom namjerom i osvajačkim ratom za teritorije, za životni prostor, za otimanje bosanske zemlje. Opsada i široka kampanja zločinačkog divljanja po civilima i civilnim objek-tima glavnog grada Republike Bosne i Hercegovine nezapamćena je u historiji savremenog čovječanstva. Od 1945. nije neka profesio-nalna vojska, kao što je to slučaj sa velikosrpskom vojskom: JNA/Voj-skom Jugoslavije i njihovim kolaboracionističkim snagama iz Bosne i Hercegovine (Vojskom i Ministarstvom unutrašnjih poslova Repu-blike Srpske), te stranim plaćenicima, “bez predaha vodila kampa-

58


nju takve siline protiv civilnog stanovništva nekog evropskog grada, dovodeći ga u stanje oskudice koje podsjeća na srednji vijek”.

Staviti i držati Grad u opsadi, onemogućiti mu normalno snab-dijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima i danonoćno granatama, snajperima i drugim oruđima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile, predstavlja potpuno očigledan i jasan dokaz genocidne namjere, koju je Generalna skupština Ujedinje-nin nacija osudila još prije 60 godina. Nažalost, uloga Ujedinjenih nacija u genocidu u Kambodži, Ruandi, Bosni, Darfuru i pojasu Gaze je najblaže rečeno sramotna, iako je svijet prošle godine (2008.) obilježio 60 godina Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjet-skom ratu.

Bosna i Hercegovina je, nažalost, višestruko historijsko svjedo-čanstvo da je dvadeseto stoljeće - stoljeće genocida. Njega je obilje-žila monstruozna neljudska težnja da se istrijebe cijele nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve, da im se onemogući bio-loški, kulturni, socijalni i ekološki opstanak.

Opsada Sarajeva, kao i agresija na Republiku Bosnu i Hercego-vinu i genocid nad Bošnjacima, čine suštinu zajedničkog zloči-načkog poduhvata Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, njihovih državnih, vojnih i policijskih rukovodstava, te petokolonaša, kolaboracionista i plaćenika iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja.

Namjera tog zločinačkog čina imala je za cilj osvajanje, podjelu i uništenje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te “ko-načno rješenje” muslimanskog pitanja - istrebljenje Bošnjaka ili njihovo svođenje na beznačajnu etničku i vjersku skupinu. Svi relevantni izvori potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Re-publiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima

59


postojala dobro osmišljena namjera za izvršenje tih i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Genocid nad Bošnjacima je, u skladu sa velikosrpskom genocid-nom ideologijom, politikom i praksom, a po uzoru na fašizam, vršen u kontinuitetu od 1992. do kraja 1995. Namjera da se Bošnjaci istri-jebe postojala je od početka i praktično je provođena u toku cijelog trajanja agresije.

Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti likvidirali su na hiljade i desetine hiljada nevinih civila širom Bosne i Hercegovine. Muškarci, žene i djeca su hapšeni, zatvarani, protjerivani, deporto-vani, izbacivani silom i prijetnjom iz svojih kuća i stanova, odvajani jedni od drugih i odvođeni u logore i druge zatočeničke centre, gdje su mnogi ubijani, teško prebijani, a žene, djevojke, pa i djevojčice su silovane. Sistematske masovne likvidacije i masovna ubistva, masovne grobnice i koncentracioni logori su krucijalni su poka-zatelji agresije i ostvarivanja njene osnovne namjere - biološko i du-hovno istrebljenje Bošnjaka, odnosno genocid nad tim narodom.

* * *

Realizatori velikosrpske ideologije, politike i prakse u Republi-ci Bosni i Hercegovini bili su petokolonaška Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine i paradržavna tvorevina Republika Srp-ske Bosne i Hercegovine, na čelu sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, koju je, nažalost, prihvatio enormno veliki broj Srba, nažalost, uključujući i mnoge antifašiste iz Drugog svjetskog rata i komuniste iz socijalističkog razvoja zemlje. Rukovodstvo te politič-ke stranke i paradržavne tvorevine je u svojim izjavama potvrđivalo formiranje jedinstvene srpske države, po svaku cijenu, pri čemu je, posebno Radovan Karadžić, imao genocidnu namjeru istrijebljenja Bošnjaka. S tim u vezi, Karadžić je, u raznim prilikama i u raznim si-tuacijama izjavljivao: “Koristićemo ratnu mašineriju koju podrža-vaju Srbi da život civila učinimo nemogućim”; “Nestat će (Mu-slimani)! Sa lica zemlje će nestati taj narod ...”; “Za dva-tri dana

60


Sarajevo će nestati i biće pet stotina hiljada mrtvih”, a “za mjesec dana u Bosni i Hercegovini nestaće Muslimana”; “Prije svega, niko od njihovog rukovodstva ne bi ostao živ. Za tri četiri sata svi bi bili pobijeni. Ne bi imali šanse da opstanu uopšte”.

Sličnog su karaktera i izjave drugih funkcionera Srpske demokrat-ske stranke i paradržavne kolaboracionističke tvorevine velikosrp-skog agresora, Republike Srpske, posebno Dragana Kalinića i Biljane Plavšić. Dragan Kalinić, ministar zdravlja Republike Srpske, je u maju 1992, na XVI zasjedanju “Skupštine Republike Srpske” u vezi sa Sara-jevom izjavio sljedeće: “… poznajući ko nam je neprijatelj, u kojoj mjeri je on perfidan i u kojoj mjeri mu se ne može vjerovati sve dotle dok se on fizički, vojnički ne uništi i ne slomi, što podra-zumijeva, naravno, i eliminisanje i likvidaciju njegovih ključnih ljudi”. Zločinac Biljana Plavšić, član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i redovni profesor citologije na Prirodno-matematič-kom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, je 1. maja 1992, gospodinu Doyle-u, ličnom predstavniku lorda Carringtona, rekla “da, ukoliko dođe do podjele teritorije, Srbi zaslužuju veću teritoriju i da će, ako je potrebno da tri miliona ljudi pogine da bi se riješio pro-blem, oni to i učiniti”.

Za Karadžića i njegove zločince Muslimani su ono što su i svi istinski antifašisti u Bosni i Hercegovini, bez obzira na ideološku, po-litičku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Vjekovna težnja i namjera brojnih osvajača i agresorâ je ideja i faktička stvarnost koja se zove Bosna, zavnobihovska Bosna i Hercegovina, odnosno država Bosna i Hercegovina, unikatna i specifična Bosna i Hercegovina, oličena (djelom i duhom) onim koji su personifikacija ilirsko-slavenskog, bosanskog, balkanskog, jugoslovenskog, evropskog i svjetskog ša-renila i raznolikosti, a to su bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, narod koji iz svoje zemlje (Bosne) crpi identitet i svoju sudbinu, u zajednici sa drugim narodima i građanima, vezao sa (za) Bosnom, stoljećima je braneći od raznih osvajača.

Jedan od “strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Herce-govini”, odnosno jedan od “strateških ciljeva” Velikosrpskog pokreta

61


i njegovog vožda Slobodana Miloševića, fašističkog i genocidnog karaktera (i ratni zločinac Ratko Mladić je rekao da imaju genocidni karakter), koje je, rukovodstvo Velikosrpskog pokreta, radi prikriva-nja stvarnih namjera i obmane domaće i međunarodne javnosti, formalno-pravno usvojila tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, 12. maja 1992, glasio je: “podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski i uspostavljanje u svakom od delova efek-tivne državne vlasti”.

Navedeni “strateški ciljevi” Velikosrpskog pokreta su dva dana kasnije razmatrani na sastanku “sa predstavnicima opština” u zoni odgovornosti 30. partizanske divizije 5. korpusa JNA (taj je korpus 18. maja 1992. “transformisan” u 1. krajiški korpus Vojske Republike Srpske). Predsjednik opštine Mrkonjić Grada, Milan Malidža, iznio je zaključke sa sastanka održanog u Banja Luci 12. maja, pri čemu je “strateški cilj” o podjeli Sarajeva na dva dijela iznio u izmijenjenoj formi. Naime, Malidža je izjavio kako je na tom sastanku “navedeno da Sarajevo mora biti podijeljeno ili sravnjeno sa zemljom”. Na kraju sastanka pukovnik Stanislav Galić, tada komandant 30. parti-zanske divizije, založio se za realizaciju “strateških ciljeva srpskog na-roda”. Kada su u pitanju zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, general Galić, se na tom planu, nakon izvršenog genocida u Bosanskoj krajini, za koji nije ni odgovarao, veoma do-bro dokazao u svojstvu komandanta Sarajevsko-romanijskog kor-pusa od 1992-1994, za što je od Haškog tribunala proglašen krivim za brojna ubistva i druge zločine i osuđen na doživotni zatvor.

Opsada Sarajeva je izvršena u ambijentu agresije na nezavisnu, međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, članicu Ujedi-njenih nacija. Ona već datira s kraja 1991, kada je JNA zauzela sve strateške položaje u i oko Sarajeva. Grad je nakon toga blokiran, te je sa tih položaja neprestano granatiran i uništavan, ubijan i ranjavan. Artiljerijski i snajperski napadi vršeni su, uglavnom, sa položaja na brdima iznad i oko Sarajeva, odakle su velikosrpski barbari i zločinci imali jasan, detaljan i sveobuhvatan pregled nad Gradom i civilnim stanovništvom i civilnim objektima u njemu.

62


Radovan Karadžić je u više prilika pominjao “blokadu” Saraje-va. Septembra 1991. je u telefonskom razgovoru informisao svoga vođu Slobodana Miloševića da je “Romanija spremna na blokadu Sarajeva”, odakle “niko neće biti u stanju da napusti Sarajevo, biće to katastrofa”.

Opsada Sarajeva je stvarno počela 1. marta 1992, nakon zatvara-nja glasačkih mjesta o Referendumu za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, kada je Komanda Druge vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije, odnosno velikosrpske vojske, koja od devedesetih godina, nažalost, nije više imala antifašistički i multietnički karakter, u saradnji sa Srpskom demokratskom strankom, postavila barikade u i oko Sarajeva. Opsada je, u režiji i izvođenju od strane JNA/Vojske Jugoslavije, te njihovih kolaboracionista, trajala do 19. marta 1996, tj. do reintegracije okupiranih dijelova grada Sarajeva. U opsadi je 1.479 dana živjelo oko 340.000 stanovnika. Iako je Rezolucijom Vi-jeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 6. maja 1993. grad Sarajevo proglašen sigurnom zonom Ujedinjenih naroda, i kao takav, trebao je biti pošteđen oružanih napada i drugih neprijateljskih postupa-ka, opsada Grada je praćena stalnim neprijateljskim granatiranjem, snajperskim djelovanjem, ubistvima i ranjavanjem civila i civilnog stanovništva, kao i uništavanjem civilnih objekata zaštićenih među-narodnim humanitarnim pravom.

Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti masovno su upo-trebljavali protivavionsko naoružanje, rasprskavajuću municiju, dum-dum metke, navođene projektile, avione, modifikovane avio bombe, kao i fosforne bombe, čime su, zapaljeni mnogi civilni objek-ti u Gradu, kao što su: Pošta (na obali), Orijentalni institut, Narodna i univerzitetska biblioteka, Porodilište, Dječija klinika, Olimpijska dvorana “Zetra”, Hotel “Evropa” i dr.

Potpunim uništenjem Porodilišta i Dječije klinike agresor je ispo-ljio namjeru prekida reprodukcije, obnove života, kao simbola nade i vjere u svjetliju perspektivu Grada. Uništenje Nacionalne i univer-zitetske biblioteke i Orijentalnog instituta je pokušaj zatiranja naših korjena i naše višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje

63


i želja da se briše naša prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruo-znije poruke agresije, što je neoboriv dokaz genocidne namjere koja ju je pratila.

Hiljade granata nemilosrdno je razaralo Grad i Univerzitet u Sarajevu. Univerzitetski nastavnici, saradnici i studenti su, zajed-no sa ostalim civilima i braniocima, izdržali najdužu opsadu u hi-storiji čovječanstva, što ih čini istinskim herojima. Pod granatama i snajperima, u podrumuma, skloništima i neuslovnim prostorijama održavana je nastava i polagani su ispiti, branjeni su srednjoškolski maturski, zatim diplomski, magistarski i doktorski radovi i vođene duboke akademske rasprave. Ta normalnost u ludilu dokaz je neu-ništivosti duha ovog grada i ovog naroda, moći i snage svih, volje da se podignute glave izađe iz kataklizme.

Univerzitetski profesori iz Sarajeva su u stravičnim uslovima op-sade cijelom svijetu pokazali kako se brani dostojanstvo akademske zajednice, radeći sa ljubavlju, pod granatama, učeći studente o vri-jednostima čovječanstva i civilizacijskim ciljevima, o antifašizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti. Jedna od tih vrijednosti je i historijska opomena da se taj najteži oblik zločina ne ponovi i da oni koji za ovaj strašni zločin trebaju odgovarati, ne ostanu nekažnjeni. To je razlog za multietničku Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva je uvijek bila, ponos svih nas i istinsko susretište svega što Evropu - pa i ljudsku civilizaciju uopće - čini posebnom.

Svi planovi i pokušaji JNA/Vojske Jugoslavije i njihovih kolabora-cionista o brzom zauzimanju Sarajeva i ovladavanju državnim insti-tucijama Republike Bosne i Hercegovine, počev od 4. aprila, zatim 2. maja 1992, kada su na Sarajevskom aerodromu zarobili Predsjedni-ka Izetbegovića, te sve do kraja 1995, doživljavali su vojni neuspjeh, zahvaljujući herojskoj odbrani njegovih građana, samoorganizova-nih kroz razne oblike organizacije njihovog djelovanja, pripadnika Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, posebno boraca 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, čiji su brojni pripadnici za odbranu Grada, dr-žave Bosne i Hercegovine i zajedništva dali svoje živote, među ko-

64


jima, pored Bošnjaka, časno mjesto pripada i pojedinim Hrvatima i Srbima. U očuvanju Sarajeva posebnu ulogu je imala snaga duha Grada, prije svega kao kolektiviteta, te pojedinaca koji su u obrazo-vanju, nauci, kulturi, umjetnosti i širem stvaralaštvu davali značajan podsticaj duhovnog otpora agresiji.

JNA/Vojska Jugoslavije i Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbi-je i njene kolaboracionističke snage iz Bosne i Hercegovine (Vojska i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske) sprovodili su vojnu strategiju granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civila i civilnih objekata u Gradu, ubijajući, ranjavajući i terorišući civilno stanovništvo Sarajeva, te uništavajući civilne objekte (stambene, vjerske, privredne, te objekte obrazovanja, nauke, kulture i umjet-nosti, zatim medicinske, socijalne i civilne zaštite, sporta, komunal-ne infrastrukture, humanitarne i dobrotvorne namjene, prirodne okoline i dr.).

Koordiniranom, dugotrajnom, rasprostranjenom i sistematskom kampanjom granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva, civilnih područja i objekata iz artiljerijskog, minoba-cačkog i pješadijskog oružja, velikosrpski agresor i njegovi kolabo-racionisti ubili su i ranili na hiljade i desetine hiljada civila oba spola i svih starosnih dobi, uključujući djecu i starce (Komisija eksperata Ujedinjenih nacija je procijenila da je u periodu između aprila 1992. i 28. februara 1994. godine 56.000 lica ranjeno). Istovremeno je vršen i teror nad civilnim stanovništvom, nanoseći mu tjelesne i psihičke patnje, usljed čega je veliki dio civilnog stanovništva živio u strahu, od čega su mnogi i umrli.

Uništavanjem komunalne i druge infrastrukture, prekidom dovo-da električne energije, vode, plina, snabdijevanja, blokadom javnog saobraćaja i drugih komunalnih službi, civilno stanovništvo Sarajeva je u kontinuitetu iznurivano. Evidentan je bio nedostatak najosnov-nijih životnih namirnica, usljed čega je vladala glad, žeđ, nesanica, osjećaj nesigurnosti i bezperspektivnosti, nedostatak osnovnih li-jekova i drugih elementarnih životnih potreba, što je stanovništvo Sarajeva dovodilo u borbu za biološki opstanak, a što, po Konvenciji

65


o genocidu, predstavlja jedan od elemenata genocida, tj. namjerno nametanje grupi teških životnih uslova stračunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja. Grad je pretvoren u geto i najveći koncentracioni logor u savremenoj historiji. Umiralo se kao u Terezinu, u Varšavi, u Dahau.

Civilno stanovništvo u opsadi bilo je izloženo direktnim i nese-lektivnim napadima. Napadi su bili takve prirode da su uključivali namjerno gađanje civila vatrenim oružjem za direktno djelovanje. Civili su namjerno gađani i ubijani na sahranama, u kolima hitne po-moći, bolnicama, tramvajima i autobusima, dok su se vozili autom ili biciklom, u vlastitim domovima, dok su obrađivali bašče, na ulici, na radnom mjestu, dok su sakupljali drva, na fakultetu, u redovima za vodu i hljeb i drugim mjestima. Gađana su, ubijana i ranjavana i djeca u učionicama i školskim igralištima, u dječijim vrtićima ili dok su se igrala napolju. Ubijani su i ranjavani studenti dok su slušali na-stavu i polagali ispite, kao i njihovi profesori. Ubijani su i ranjavani ljekari, heroji u bijelom, i drugi medicinski radnici.

U teškim uslovima opsade Sarajeva i drugih gradova u Republici Bosni i Hercegovini i napada na civile (teškim naoružanjem i snajper-skom vatrom), pogoršano je fizičko i psihičko stanje stanovništva, koje je, pored ostalog, znatno povećavalo patnje i pojačavalo bol. Alarmantnim narušavanjem fizičkog i psihičkog stanja stanovništva Sarajeva, njegovo ukupno zdravstveno stanje značajno je pogor-šano. Tako je, primjera radi, broj novorođenčadi sa 10.000 godišnje prije opsade opao na 2.000, dok se procenat urođenih deformacija kod novorođenčadi utrostručio.

Utvrđujući odgovornost Stanislava Galića, visokog oficira Vojske Jugoslavije te komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, zbog granatiranja i snajperskog djelovanja pro-tiv civilnog stanovništva Sarajeva u vrijeme opsade, Haški tribunal (ICTY) se bavio i razradom elemenata zločina u “djelima nasilja i prijetnjama nasiljem, čiji je prevashodni cilj širenje straha među civilnim stanovništvom”, odnosno “zločin terora nad civil-nim stanovništvom kao kršenje zakona i običaja ratovanja”, o

66


kome se prije ovog predmeta nikada ni jedan sud nije izjašnjavao niti je izrekao presudu.

Istraživači ICTY-a, u predmetu Slobodan Milošević (IT-02-54), su 2000. godine, uključujući, između ostalog, i na osnovu empirijskog istraživanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i me-đunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, procijenili da “ukupan broj umrlih na području Sarajeva šest /dijelovi šest sarajevskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća - primj. S. Č./ u periodu od aprila 1992. do decembra 1995, iznosi 18.889. Taj broj obuhvata četiri kategorije umrlih: civile koji su umrli povezano sa ratom (4.954), vojnike koji su umrli povezano sa ratom (4.548), civile koji su umrli prirodnom smrću, te sma-tramo da te smrti nisu povezane sa ratom (8.285) i broj umrlih civila, čija se smrt ne može svrstati ni u kategoriju povezanih ni u kategoriju nepovezanu sa ratom (1.102)”.1 Od “ukupnog broja umrlih” od 18.889, na području dijela navedenih sarajevskih općina u opsadi, ICTY je procijenio da je bilo “ukupno 9.502 neposredne žrtve opsade (civili i vojnici: 4.954, odnosno 4.584)”, pri čemu su naglasili da taj broj “još nije konačan”.2

ICTY je u procesima protiv dvojice visokih funkcionera Vojske Jugoslavije, generala Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, ko-mandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srp-ske , otkrio i utvrdio “užasnu priču o opsadi Sarajeva”. Taj korpus je “smišljeno, neselektivno i nesrazmjerno” gađao civile i civilna područja sa strateški postavljenih tačaka na uzvišenjima iznad Sa-rajeva. Kampanja terora je sprovođena djelovanjem “dobro obuče-nih snajperista”, granatiranjem iz minobacača i lansiranjem modi-fikovanih avio bombi. Njihov učinak je bio “užasan u ranjavanju, ubijanju, uništavanju i psihičkom djelovanju na civile”. Snajper-sko djelovanje bilo je konstantno, čak i u vrijeme zatišja, kada su omiljena mjesta snajperista postajali i civili u tramvajima. Tramvaji su bili “nezaštićene mete, a ljudi u njima glineni golubovi”.1 ICTY, Demografsko odjeljenje, Tužilaštvo ICTY-a, Predmet Milošević (IT-02-54), E. Tabeau, J. Bijak i N. Lončarić,

Broj žrtava u opsadi Sarajeva od aprila 1992. do decembra 1995, Studija o smrtnosti na osnovu osam velikih izvora podataka, Hag, 18. avgust 2003.

2 Isto.

67


Za ubistva, nehumana djela, te artiljerijsku i snajpersku kampa-nju terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva, general Milošević je proglašen krivim i osuđen na 33 godine zatvora.

* * *

Život civilnog lica kao pojedinca, a utoliko više - život civila kao kolektiva, je najveća svetinja međunarodnog humanitarnog prava. Još od srednjeg vijeka uobičajena je praksa zaštite civilnih lica. Že-nevskim konvencijama i Dodatnim protokolima, dokumentima koji danas spadaju u temeljne norme međunarodnog prava, najstrožije je zabranjeno (i krivično okarakterisano kao zločin protiv čovječno-sti i međunarodnog prava) svako ratno djelovanje koje sistematski za metu ima živote, zdravlje i svakodnevnicu civila i civilnog stanov-ništva.

O sistematici genocida, u koju se nesumnjivo uklapa i zločin na Markalama, govori i izjava ratnog zločinca, visokog oficira Vojske Ju-goslavije, a komandanta kolaboracionističke, po riječima Međuna-rodnog suda pravde, fašističke i zločinačke Vojske Republike Srpske - generala - bjegunca - Ratka Mladića: “... Da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu”. Njegova izjava iz 1992: “Velušiće tuci, Velušiće ... tamo nema srpskog življa mnogo”, također, do-kaz je genocidne namjere da se istrijebe Bošnjaci, po Velikosrpskom pokretu - ciljna grupa za istrebljenje.

Ali, vratimo se masakru na Markalama - 5. februara 1994. I 15 godina nakon masakra i dalje je prisutna strategija poricanja tog i drugih zločina. Izvršioci i dalje negiraju zločine na Markalama (5. februara 1994. i 28. avgusta 1995.) i bestidno ih pripisuju Armiji Re-publike Bosne i Hercegovine, optužujući je da granatirala sopstvene civile, kako bi izazvala međunarodnu intervenciju ili da je zločin “in-scenirala muslimanska tajna služba”, odnosno, da se, navodno radi o starim podmetnutim leševima ili o tome kako su Bošnjaci “sami sebe pobili”. Odbrana generala Galića i Miloševića je, pored nave-denog, insistirala i na tezi kako Sarajevo “nije bilo civilna sredina”,

68


već poprište “žestokog oružanog sukoba”, na kojem “civili uopšte nisu bili cilj” i da su na obje strane stradali civili usljed borbenih dejstava. Očigledno je riječ o vrhunskom licemjerstvu, bezočnim lažima i podvalama, iz kuhinje Riste Đoge i njegovih nasljednika, kojima bi zavidio i Gebels. Rezultati istrage i eksperata međunarod-ne zajednice su dokazali, a što je utvrdio i ICTY, da je minobacačka granata 120 mm ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske, ko-laboracionističke oružane sile Vojske Jugoslavije, i da je namjerno usmjerena na civile. Te nalaze je potvrdio i Međunarodni sud prav-de. Na taj način je dokazana istina o užasnoj opsadi Sarajeva, što je jedan od krucijalnih dokaza protiv svih manipulacija i laži kojima se služi velikosrpska politika.

Međunarodni sud pravde je, pored ostalog, zaključio “da su srp-ske snage u Sarajevu i drugim gradovima namjerno ciljale na civilne pripadnike zaštićene grupe”, tj. “bosanske Muslimane”. Međutim, Sud, nažalost nije našao “dovoljno dokaza da su nave-dena djela vršena sa specifičnom namjerom da se u potpunosti ili djelimično uništi zaštićena grupa”,3 što je u suprotnosti sa rele-vantnom dokumentacijom.

Za vrijeme 1.479 opsade Sarajevo je u očima zločinaca pretvore-no u “Luna park smrti”, neimaštine, oskudice i beznađa. U ubijanju Sarajlija uživali su i dobro se zabavili i brojni dobrovoljci i strani pla-ćenici iz Rusije, Ukrajine, Rumunije, Grčke i drugih zemalja. Divljali su Ukrajinci sredinom 1992, na području Ilijaša; Rusi u Vogošći, po-sebno prilikom napada na Žuč, krajem 1992. i početkom 1993, za-tim na Grbavici; Kozaci u napadu na Trebević, zatim u blizini Vrbanja mosta i na Stupskom brdu.

Divljao je i ruski pjesnik Limonov, te tadašnji predsjednik Vlade Srbije, nekadašnji vođa, zamislite - demokratske opozicije Srbije, Vojislav Koštunica, koji je podržao opsadu Sarajeva, prvo pozirao s kalašnjikovim u ruci, a onda na Palama 1994. izjavio: “Ovo je pri-3 Međunarodni sud pravde, PRESUDA: BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE I CRNE GORE, Hag, 26. februar 2007,

paragraf 328.

69


mjer kako treba izgledati buduća granica Srbije. Ohrabren sam moralom i odlučnošću naših boraca da ne odstupe”.

Svijet je dobro znao za masakr na Markalama i za opsadu i druge zločine u Sarajevu i za genocid u Republici Bosni i Hercegovini već 1992, kao i jula 1995. u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Re-publici Bosni i Hercegovini. U Sarajevo su dolazili i njegovi prijatelji i neprijatelji. Spomenućemo simpatizere, pasivne i aktivne poma-gače fašističke ideologije i srpskog nacizma, izdajnike demokratske tradicije svojih zemalja i svjetske zajednice: najviše političko ruko-vodstvo Ujedinjenih nacija: generalni sekretar, Butros Gali i njegov izaslanik Jasuši Akaši, generali: Mekenzi, Morion i Žanvije, čije su voj-nike srpski zločinci ponizili na očigled cjelokupne svjetske javnosti, zatim, Miteran, Oven, Stoltenberg, Bilt i mnogi drugi. Dolazili su i oni koji su u ime demokratske tradicije svojih zemalja pokazali i do-kazali da su za istinu o Bosni i Hercegovini i zaustavljanje genocida nad jednim autohtonim evropskim narodom i sprečavanje uništa-vanja jedne države i njenog glavnog grada, spremni rizikovati svoje živote: od nobelovca Česlava Miloša, Suzan Sontag, Medlin Olbrajt, dr. Ivana Đurića, Ivana Stambolića, Prof. dr. Erica Markusena, Roya Gutmana do Anri Levija, Arnolda Künclija, Fransoa Tangija, Miladina Životića, Predraga Matevejevića, Mirka Kovača, Stipe Mesića, Rade Radovanovića, Benazir Buto, Tansu Čiler, gradonačelnika najvećih svjetskih gradova, do takozvanih običnih ljudi, kao što su Marija i Tobias Wernle-Matić, Simon Gerber, kao i hrabri pripadnici admini-stracije Sjedinjenih Američkih Država, koji su za preživljavanje i oču-vanje Republike Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada dali i svoje živote, te mnogi drugi.

Historijska istina i vrijednosti sjećanja na masakr na Markalama i fašističko divljanje po tekovinama ljudskog društva, civilizacije, po nezavisnosti i suverenitetu Republike Bosne i Hercegovine, po nacionalnom, vjerskom, kulturnom i društvenom suživotu njenih građana i što je najvažnije po njihovom biološkom opstanku i pre-življavanju lekcije su iz naše prošlosti na kojima danas, sjećajući se žrtava opsade Sarajeva, moramo graditi zajedničku budućnost. To

70


je imperativ svih imperativa. Historijsko iskustvo Bosne i Hercegovi-ne potvrđuje činjenicu da je zajednički život Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja, Crnogoraca i svih drugih sastavni dio naše historije, kao što su i zločini, nažalost, sastavni dio naše historije. Žrtve genocida - vi-dite paradoksa - žele i nastoje i to stvarno, istinski, da žive sa svojim zločincima. Svaki homo sapiens će se zapitati - pa je li to moguće? Da, jeste, - to je tačno, to je činjenica: Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, žrtve genocida s kraja XX stoljeća, nisu u stanju da mrze svoje zlo-čince i, više od toga, spremni su da žive i zajednički grade Bosnu i Hercegovinu i da grade svjetliju zajedničku budućnost i sa svojim zločincima, koje se neće stiditi ni oni ni njihovi potomci. Umjesto da kleknu na koljena i zatraže oprost i žrtvama pruže izvinjenje i ruku pomirenja, zločinci po svaku cijenu neće da žive sa svojim žrtvama. To shvatanje je u skladu sa, pored ostalog, izjavom ratnog zločinca Momčila Krajišnika sa XXVII zasjedanja “Skupštine Republike Srpske”, od 10. januara 1994, kada je rekao sljedeće: “Vjerujte da bi najve-ća tragedija bila kada bi Muslimani prihvatili da žive sa nama skupa”.

Nažalost, svjedoci smo svakodnevnih osporavanja Bosne i nje-nog nosećeg naroda - Bošnjaka; negiranja političko-pravnog i dr-žavnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine; opstruiranja jačanja drža-ve Bosne i Hercegovine; konstantnog sprovođenja politike secesije, uništavanja i uništenja države Bosne i Hercegovine; poricanja geno-cida; kvazi istraživanja i kvazi istraživača; minimiziranja zločina ge-nocida; nagrađivanja zločinaca; manipulisanja žrtvama genocida; izjednačavanja agresora i žrtve; izjednačavanja žrtava genocida i žrtava ratnih zločina; drskog i upornog otkrivanja “srpske Srebreni-ce” u Sarajevu, te izmišljanja i falsifikovanja historijskih činjenica, kao što je, primjera radi, “teza” da su legalni organi vlasti Republike Bo-sne i Hercegovine protjerali Srbe sa područja Sarajeva, uključujući i “više od 650 univerzitetskih profesora i asistenata”.

Apsurdno je i paradoksalno shvatanje o potrebi šutnje i zaborava genocida tobožnjim shvatanjem kako je i svaka pomisao, a ne priča ili istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ak-tivnost kojom se otežava i onemogućava zajednički život u Bosni i

71


Hercegovini, kako nam to, pored ostalih, poručuju neki predstavnici tzv. međunarodne zajednice. S tim u vezi, moram vas podsjetiti da je i ljudska i Božija pravda i obaveza govoriti istinu, jer ona je samo jedna, a suočavanje sa njom mogu ostvariti samo oni ljudi - poje-dinci, grupe i kolektiviteti, čija je bitna odlika svijest i savjest, a koja upravo njih razlikuje od životinja. To odlikuje nas, odnosno antifa-šiste i kosmopolite, jer smo u najtežim uslovima agresije, genocida i barbarske opsade Sarajeva branili najviše civilizacijske principe i univerzalne moralne vrijednosti. Na to nas obavezuje i dug prema žrtvama masakra na Markalama. To dugujemo ubijenoj djeci Saraje-va i njihovim roditeljima. To dugujemo ubijenim Sarajlijama koji su ubijani i ranjavani zbog vjernosti svom gradu i svojoj domovini. To dugujemo svim žrtvama u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njiho-vo porijeklo, ime, ideologiju, politiku, vjeru. Također, to dugujemo i antifašizmu koji je višestoljetna tekovina našeg podneblja, a koji je ugrađen u temelje Bosne i Hercegovine i savremene Evrope. Na kraju krajeva, to dugujemo i milionima žrtava holokausta i genocidâ kojima je krvlju ispisana historija XX stoljeća, jer, kako to reče, nobe-lovac - južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu, “prvo nam dajte da ispričamo istinu i svojoj i vašoj djeci, a onda nam dajte da je kao čovječanstvo nikada ne zaboravimo”.

72


Edhem Hrnjević

KAKO JE FOČA POSTAJALA SRBINJE

Sve što se pamti – zaboravi se, a sve što je zapisano – ostaje!Mula Mustafa Bašeskija

Nekoliko događanja u posljednjih stotinu i nešto više godina imali su za stanovnike fočanskog kraja islamske vjere (Bošnjake) vrlo tragične posljedice.

Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine od astrane Austro-ugarske monarhije uticala je na nejednaka demografska kretanja kod pojedinih vjersko-nacionalnih grupacija. Sva ta kretanja, karak-teristična za cijelu Bosnu i Hercegovinu, dešavala su se i u Foči slije-dećom dinamikom.

Popisom stanovništva od 1870. godine u Foči je bilo 78,5% gra-đana muslimanske vjere i 21,5% pravoslavne vjere. Građana katolika i Jevreja nije bilo.

Popisom stanovništva od 1895. godine u Foči je bilo 76,7% gra-đana muslimanske vjere, 20% pravoslavne (svi su se oglašavali kao Bosanci pravoslavne ili muslimanske vjere), zatim 2% katolika, 1% Jevreja i 0,2% ostalih.

Popisom iz 1910. godine: 72,9% muslimanske i 20% pravoslavne vjere, 6,5% katolika, 0,4% Jevreja i 0,2% ostalih.

Dolazi Prvi svjetski rat 1914.-1918. godine. Foču napadaju regu-larna crnogorska vojska i komite – neregularne pljačkaške grupe iz Crne Gore. Fočanski stanovnici muslimanske vjere napuštaju Foču,

73


bježe u unutrašnjost Bosne, postaju izbjeglice (muhadžiri) uz po-pratne pojave umiranja od gladi i zaraznih bolesti. Do konca okto-bra 1914. broj muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne narastao je na 36.480, a do sredine januara 1915. godine na 46.000 lica. Među njima je bilo 20.000 djece i oko 16.000 žena. Od 1916. do 1918. go-dine umrlo je od gladi i iznemoglosti oko 2.200 lica.

Godine 1910. srez Foča brojao je oko 38.000 stanovnika, a na kra-ju rata 1918. godine taj broj iznosio je 30.147 stanovnika.

Godine 1918. stvara se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Crno-goraca, Muslimana i Makedonaca nema!), dolazi do agrarno-pljač-kaške reforme koja najviše pogađa muslimanski narod koji je bačen na prosjački štap, što će prouzrokovati iseljavanje iz Bosne i Herce-govine u Tursku i Albaniju, gdje gube svoja imena, svoju slavensku pripadnost, svoj identitet.

Stvaranjem tzv. banovina 1929. godine, Kraljevina Jugoslavija rasparčava Bosnu i Hercegovinu na četiri dijela i priključuje ih u če-tiri susjedne banovine. Srez Foča je pripao Zetskoj (crnogorskoj) ba-novini sa sjedištem u Cetinju, s kojim Foča tada nije imala nikakvih komunikacija – ni putnih, ni privrednih, ni kulturno-prosvjetnih, pa ni povijesnih veza. Vjekovne i prirodne veze fočanskog kotara bile su sa Sarajevom i ostalim mjestima u Bosni i Hercegovini i više sa Beogradom nego sa Cetinjem.

Dolazi Drugi svjetski rat i slom Kraljevine Jugoslavije. Cijelu Bo-snu i Hercegovinu pa i Foču, njemačko-italijanski fašistički okupa-tor uključuje u fašističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) i to bez saglasnosti građana BiH. Na Ravnoj Gori u Srbiji, 30. juna 1941. godine usvaja se četnički program o stvaranju velike Sr-bije unutar Jugoslavije. Tim programom, te kasnijim dopunama i in-strukcijama bilo je predviđeno uništavanje stanovnika muslimanske vjeroispovijesti u BiH i Sandžaku. U tu “veliku” Srbiju trebalo je, po tom programu, uključiti cijelu BiH, svu Dalmaciju do Zadra, dio Hr-vatske, Crnu Goru i Makedoniju.

74


POKOLJI FOČANSKIH MUSLIMANA U RATU 1941.-1945.

Italijanska okupatorska vojska u Foči je 4. decembra 1941. godi-ne pregovarala sa četnicima Draže Mihajlovića o predaji grada Foče i okoline četnicima. U noći 4./5. decembra 1941. godine Italijani (save-znici Hitlerove Njemačke i Pavelićeve Hrvatske) bez ijednog ispalje-nog metka povlače se iz Foče, a u zoru 5. decembra 1941. godine ula-ze srpsko-crnogorski četnici i istog dana, na naše veliko iznenađenje, počinje klanje i ubijanje nedužnog i neopreznog muslimanskog na-roda. Važno je ovdje spomenuti da su se iste noći, kada će u Foču ući četnici, tj. 4./5. decembra 1941. godine po naređenju ustaških vlasti u Sarajevu, u najvećoj tajnosti povukle iz Goražda i Foče domobranske jedinice kako ne bi, navodno, uznemiravali muslimansko stanovništvo koje bi inače pošlo sa njima u smjeru Gacka i tako bilo spašeno. Ovo govori da je ustaška vlast u Sarajevu imala informacije o prikupljanju četnika iz Srbije, Crne Gore i domaćih izroda oko i iz Foče, a ta vlast je bila dužna da spriječi pokolje ne samo u Foči nego i u Višegradu, Goraždu, Čajniču, Rogatici i drugim mjestima, što nije učinila.

Tada, niko od nas muslimanskih stanovnika grada, nije mogao pretpostaviti da će nas ni krive ni dužne četnici, kako oni iz Srbije i Crne Gore tako i domaći pravoslavci iz Foče (osim nekoliko časnih izuzetaka) ubijati samo zato pto se istom Bogu molimo u džamiji a ne u crkvi. Do rata, tj. do 1941. godine postojalo je neko poluvojno društvo četnika, sastavljeno od naših poznatih građana pravoslavne vjere, a možda ćčak i muslimanske vjere, i ničim se nije dalo naslu-titi da će se ti naši sugrađani iz pomenutog društva za godinu-dvije preobraziti u ubice. Moram napomenuti da su neki članovi tog druš-tva u doba pokolja Muslimana odbili da učestvuju u zločinima nad svojim komšijama muslimanske vjere.

Lahkovjernost, neopreznost i nesposobnost naših ljudi da mrze pripadnike druge vjeroispovijesti, a posebno svoje komšije, se na žalost skupo platila. Svjedok sam vrlo korektnih međusobnih odno-sa do 1941. godine između građana pravoslavne i muslimanske vje-re i punog međusobnog priznavanja i tolerancije. O pojedinim vrlo rijetkim ekscesima, ne treba govoriti.

75


Upravo ta šarolikost narodnih, vjerskih i drugih običaja je vijeko-vima svima nama davala posebnu punoću i ljepotu življenja. Sve je to smetalo nekim bolesnicima – plemenskim poglavicama da ostva-re etnički i vjerski čiste svoje “velike” države preko mrtvih Muslima-na, ali uz prethodno omamljivanje svojih masa bojnim pokličima o njihovoj ugroženosti.

Procjenjuje se da je ljeta 1941. godine tj. do prvog pokolja Musli-mana, u fočanskom kraju bilo 65% do 70% stanovnika muslimanske vjere i oko 30% do 35% pravoslavne vjere. Ovaj, nazvan prvi pokolj, trajao je od 5. decembra 1941. do 20. januara 1942. godine kada su nas oslobodili Titovi partizani iz pravca Crne Gore i to bez i jednog ispaljenog metka! Cifra poklanih i ubijenih muslimanskih stanovni-ka fočanskog sreza, što Fočaka što izbjeglica sa sela, Rogatice i dru-gih mjesta kreće se oko 6.000 i to pretežno muškaraca, kako je to bilo predviđeno programom sa Ravne Gore od 30.06.1941. Samo iz fočanske porodice Muftić u gradu je ubijeno, zaklano i skuhano 16 osoba od 9 do 72 godine starosti, a iz porodice Tahmaz iz fočanskog sela Saš četnici su u toku tog pokolja ubili i zaklali 30 osoba starosti od 5 do 65 godina. O ogromnoj pljački trgovina, zlata, roba iz kuća, te ćilima iz džamija ovdje neće biti riječi. Preživio je samo onaj muš-karac koji je imao sklonište u kući, u avliji, bašti i sl. Iz opkoljenog grada se nije moglo nigdje izbjeći.

Oslobođenjem Foče 20. januara 1942. godine Titovi partizani su nastojali normalizovati život u opustošenom gradu, ali su se već 10. maja 1942. godine morali povući iz Foče, nakon čega je ponovo doš-la hrvatska i italijanska vlast i nešto vojske u grad. Moram spomenuti činjenicu da su za skoro cijelo vrijeme ovog pokolja nad musliman-skim stanovništvom Foče, bile stacionirane partizanske jedinice u neposrednoj blizini grada.

Drugi pokolj nad muslimanskim stanovništvom Foče i okolnih sela desio se 19. augusta 1942. godine. Oko dva mjeseca prije tog zlokobnog dana srpsko-crnogorski četnici su se okupljali oko grada, a gradske hrvatske vlasti nisu dozvoljavale nikom da napusti grad, da pređe preko mosta na lijevu obalu Drine osim službenim licima

76


i sl., nikom, ni trgovcu, ni đaku, ni bolesniku. Male posade vojske tzv. NDH za odbranu grada, slabo naoružane (civile nisu naoruža-vali) su se tog 19. augusta brzo razbježale i otvorile put koljačima – četnicima da po drugi put uđu u grad. Hiljade stanovnika je po-jurilo iz kuća, ostavljajući sve, prema drinskom mostu. “Most”, dio na čeličnim užadima (srušili su ga partizani prilikom povlačenja iz grada maja 1942. godine) nije izdržao masu naroda i stoke. Most je pao u plahovitu Drinu i oni koji su se tog trenutka nalazili na mostu su stradali, kao i veći dio onih koji nisu uspjeli preći most pa su se vraćali u grad u ruke četnicima. Ginuli smo i mi koji smo prešli most, jer su na nas, nenaoružane civile, sa najviše djece, četnici pucali sve do Ustikoline. Kasnijim zatvaranjem obruča, negdje 4-5 km od Foče prema Ustikolini, pobili su sve one koji su ostali u obruču! Pretraživa-li su šumarke i sve ubili. Prema izvorima tom prilikom je ubijeno oko 2.000 osoba muslimanske vjere.

Treći pokolj muslimanskih stanovnika fočanskog kraja se zbio koncem 1942. godine i prvih mjeseci 1943. godine, mahom nad se-oskim stanovništvom Pljevalja, Čajniča i Foče koje nije uspjelo izbje-ći. Iz četničkih dokumenata se vidi da su tada ubili oko 8.000 žena, djece i staraca.

IZMJENA ETNIČKOG SASTAVA FOČANSKOG SREZA 1945.-1991.

Pobjedom Titove NOV (partizana) nad njemačkim i italijanskim fašističkim okupatorima naše zemlje i njihovim slugama, četnicima i ustašama, maja 1945. godine počelo je vraćanje preživjelih izbjegli-ca na njihova ognjišta, što je trajalo najvećim dijelom 1945. i 1946. godine. Znatan dio izbjeglih se nikad više nije vratio u svoj kraj.

Neki Fočaci-pravoslavci koji žive u Beogradu pokušali su oprav-dati gnusne zločine četnika u Foči, stradanjima pravoslavnog na-roda u istočnoj Hercegovini ljeta 1941. godine, ali su zaboravili na četnički program od 30.06.1941. sa Ravne Gore, kao što su prešutili ko je i na kakav način izvršio zločine u Hercegovini. Poznato je da su

77


tom prilikom ustaše iz Hrvatske nosile crvene fesove na glavi i imali lažna muslimanska imena.

Procjenjuje se da je prvih godina iza 1945. u Foči i okolini bilo 60% stanovništva muslimanske vjere i oko 40% pravoslavne vjere. Ono malo građana katoličke vjere četnici su poubijali koncem 1941. godine.

Što se tiče izmjene etničkog sastava fočanskog sreza treba spo-menuti da je ipak mirnodopski period od 1945. do 1991. godine bio posebno nepovoljan za muslimanski narod. Prvi čovjek Foče, prvi partijski rukovodilac (crnogorskog porijekla), pritajeni četnik u ko-munističkoj odori, zaštićen režimom, je na pefidan način za cijelo vrijeme samoupravnog socijalističkog sistema sam upravljao cjelo-kupnim životom Foče i tako izvršio promjenu etničkog sastava grada na štetu muslimanskog a u korist pravoslavnog stanovništva.1 Niko, pa ni portir hotela se nije mogao zaposliti bez znanja i saglasnosti ovog čovjeka, bilo da je živio u Foči, bilo da je radio u Sarajevu, a kasnije na visokom položaju u Beogradu. i kad bi činio kakve usluge Muslimanima, činio je to u smislu “Danajskih poklona”.

On i njegovi saradnici (većina njih su danas na Palama) su na oči-gled fočanskih komunista – Muslimana kroz 40-50 godina doveli u Foču na stotine svojih poslušnika iz Crne Gore (većinom sa Durmi-tora), Srbije i okolnih sela koji nikad nisu bili stanovnici grada. Tako je čak radio i na štetu starih pravoslavnih obitelji Foče, a da mu se, nažalost, niko zbog “partijske discipline” nije smio suprotstaviti – do-bio bi epitet muslimanskog nacionaliste, a onda se znalo šta iza toga slijedi. Ljudi koje je dovodio ovaj “drug”, preuzeli su u Foči svojom većinom školstvo, upravu, privredu, politiku. Pri koncu takvog be-skrvnog mirnodopskog etničkog čišćenja njegovi su ljudi (Crnogor-ci) isprovocirali poznati slučaj “Fočatrans” - proganjanje jednog od posljednjih direktora muslimanske vjere.1 Rođen sam u Foči 1921. godine. Preživio sam prvi i drugi pokolj u Foči 1941. i 1942. g. Kao izbjeglica živio sam u

Sarajevu i Zagrebu. Treći pokolj Muslimana 1992.-1995.g. preživio sam u Sarajevu. Brojčane podatke sam uzeo od autora: dr Ilijasa Hadžibegovića «Bosanskohercegovački gradovi», akademika Vladimira Dedijera «Genocid nad Muslimanima 1941-1945», dr. Šemse Tucakovića «Genocid nad Muslimanima 1941.-1945.» te iz radova Faruka Muftića.

78


U sklopu aktivnosti od 1945. do 1990. godine za promjenu etnič-kog sastava Foče ovdje treba navesti i to da je “drug”, pritajeni četnik u komunističkoj odori, za glavnog urbanistu grada (v. djela arh.prof. Gra-brijana, prof.dr. A.Andrejevića, ing.arh. A.Bejtića) doveo svog čovjeka iz nekog crnogorskog sela, bez stručnog obrazovanja, mjesto da je na dužnost postavio arhitektu, građanina iz muslimanske ili pravoslavne obitelji sa emocionalnim nabojem za taj grad. Zadatak tom “glavnom urbanisti” bio je da dugogodišnjim radom promijeni istorijski i humani lik tog grada i njegove ambijentalne arhitekture ugađajući (ne)ukusu ruralnog okoliša i doseljenika iz crnogorskih i naših vrleti.

Takve poteze jednog čovjeka ili jedne grupe ljudi ne bi bilo mo-guće izvesti u jednom višepartijskom demokratskom režimu. Ne mogu a da ovdje ne naglasim i pojavu inferiornog – ulizivačkog i kukavičkog dodvoravanja fočanskih Muslimana – komunista i neko-munista prema vladajućim pojedincima režima, te beskičmenjaštvo i zanesenost prema floskuli “bratstva i jedinstva”, u šta smo samo mi vjerovali. Pojava elitizma i podaničkog mentaliteta kod fočanskih muslimanskih intelektualaca je dovela do otuđenja od musliman-ske substance koja je bila potpuno prepuštena sama sebi. Ipak je srećom sačuvala svoj nacionalni ponos i posebnost muslimanskog nacionalnog identiteta, što će ubrzo pokazati odbrambeni rat protiv agresora, kako istočnog tako i zapadnog.

Popis od 1991. godine je pokazao da u gradu Foči ima samo 49% stanovnika muslimanske i 52% pravoslavne vjere.

DOVRŠENJE RAVNOGORSKOG PROGRAMA

Vješto isplaniranim mučkim i iznenadnim oružanim napadom četnika iz Srbije, Crne Gore te naših gradsko-seoskih četnika 6. aprila 1992. godine Foča ostaje bez svojih vjekovnih stanovnika musliman-ske vjere, tj. od ljeta 1992. godine u Foči ima 100% stanovnika pra-voslavne vjere i 0% muslimanske vjere. Sve se to odvijalo uz klanje i ubijanje Muslimana, zatvaranje u konc-logore fašističkog tipa, uz paljenje kuća i rušenje svih vjersko-kulturnih dobara muslimanskog

79


naroda. Program zločinaca iz Drugog svjetskog rata, iznesen na Ravnoj Gori u Srbiji 30. juna 1941. godine, o uništenju slaven-skog naroda muslimanske vjere je, što se tiče Foče, ostvaren. Ostvarili su ga, između ostalih, sinovi i unuci onih partizana iz rata 1941.-1945. g. koji su unazad 50 godina pod Titovim rukovodstvom uspjeli prekinuti ostvarenje tog zlokobnog, sramnog i necivilizacij-skog programa ondašnjih Srbo-četnika.

Vrhunac podlosti i pritajene mržnje prema svojim sugrađanima, Muslimanima Foče, ispoljio se u aprilu 1992. godine. Drug – komu-nista od glave do pete, gospodin profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, doktor nauka, rođen u obližnjem fočanskom selu, “dobar” prijatelj mnogih fočanskih Muslimana, skoro da je bio naš kadar u republičkim ustanovama, kojem smo svi vjerovali i cijenili ga, tada je prema izjavama izbjeglica, sa svojim kolegom, takođe pritajenim četnikom, igrao fudbal sa odsječenom glavom jednog njihovog su-građanina, fočanskog Muslimana.2

Genocid od prije skoro 600 godina nad pomirljivim bogumilima u Bosni od strane Bizantije sa istoka i Rimskog carstva preko Mađar-ske sa Zapada se, evo, ponovio koncem 20. stoljeća, ali civilizovanog stoljeća, nad Muslimanima Bosne i Hercegovine. Bogumili su zbog tog genocida našli spas u primanju vjere osmanlijskog turskog osva-jača, koji im je tada garantovao opstanak. Taj isti osvajač islamske vjeroispovijesti je kroz 500 godina okupacije Srbije i Bosne i Herce-govine sačuvao zatečene pravoslavne manastire i druge pravoslav-ne svetinje. “Naši” osvajači su za samo dva do tri mjeseca, jedni 1992. g., drugi 1993. g., pred ulazak svijeta u 21. stoljeće, gdje su došli i gdje god su mogli, uništili sve božije objekte – džamije, mektebe i druga islamska svetišta i to ne samo religiozne vrijednosti, nego i vrijednosti iz riznice arhitektonsko-građevinskog naslijeđa na ovim prostorima. O čijem se fundamentalizmu ovdje radi?2 Imena aktera iz zbivanja od 1941, do 1945. godine, te od 1992.-1995. godine nisam navodio. Naime, pominja-

njem imena se sva pažnja i krivica svede na tih nekoliko imena iako je poznato da je učesnika u tim događanjima bilo na stotine i hiljade. Preživjelim Fočacima su poznate osobe koje su bile nosioci te politike i genocida.

Treba posebno spomenuti da najveći dio haških optuženika za ratne zločine u Foči tokom agresije srbo-četnika 1992-1995.god. potiče upravo od onih doseljenika koje je tadašnji prvi čovjek Foče Rajko Gagović, član CK SKBiH dovodio iza 1945. u Foču i tako drastično izmijenio etnički sastav Foče na štetu muslimanskog naroda.

80


Na ovom mjestu bih spomenuo da je komunistička vlast u Foči iza Drugog svjetskog rata, pored uspješnog zbrinjavanja povratnika iz izbjeglištva i obnove razorene Foče, imala blagonaklon stav pre-ma četnicima, dokazanim fočanskim zločincima pravoslavne vjere. Čovjek-izrod iz jedne inače korektne stare građanske pravoslavne obitelji, koji je sproveo na stotine fočanskih građana muslimanske vjere, svojih komšija, na klanje na drinski most (decembra 1941. i janara 1942. g.), među kojima i našeg glavnog imama Muhameda ef. Bjelana na prvi dan Kurban-bajrama 1942. (zaklan kao kurban) je cijelo vrijeme iza 1945. g. do smrti bezbjedno živio i radio u jednom fočanskom preduzeću. Fočanski Muslimani, koji su preživjeli geno-cid pa ni borci narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. nisu ništa učinili da se pomenuti krvnik i ostali koljači Muslimana Foče kazne. Za svoje zločine nisu odgovarali u većini slučajeva ili su dobili blage kazne i brzo pomilovanje. U partizane se pred sam kraj rata uvukao znatan broj četnika-ubica, što je imalo uticaja na odluke suda.

Komunistička vlast u Foči je iza 1945. g. tri fočanske džamije: čuvenu Aladžu, biser orijentalne arhitekture, poharanu od strane četnika, džamiju Mehmed-paše Kukavice i Deovu džamiju, pretvo-rile u skladišta cementa, građe i sl. Zbog navedenog nekritičkog i euforičnog dodvoravanja režimu nisu fočanski utjecajni komunisti uopšte protestovali i takve nekulturne radnje sprječavali. Niti jedno stratište fočanskih Muslimana iz pokolja 1941.-1943. g. nije obilje-ženo, pa se ne treba čuditi što je “drug” preveo fočanske Muslimane žedne preko vode i uspješno izmijenio etnički sastav grada (v. Popis 1991. g.).

NOVA INKVIZICIJA

Mislim da bi, ipak, bilo pogrešno reći da su pomenuta dešavanja u Foči od 1945. do 1990. g. bila plan i cilj socijalističko-komunistič-kog sistema, ali je tačno da je bivši jednopartijski sistem, pored de-nacionalizacije Muslimana pružio i priliku raznim “drugovima” da se u nekim sredinama, kao što je bila fočanska, desi ono što se desilo. Da je kod fočanskih Muslimana od 1945. do 1990. bilo više pameti

81


i opreza, više podozrenja prema njihovom okruženju, više mislećih ljudi, više hrabrosti, a manje sluganstva, manje zapuštenosti i poda-ničkog mentaliteta, naša tragedija bi bila znatno manja. Spremnije bi dočekali fašističku agresiju Srba na Bosnu i Hercegovinu 1992. g. sa svim njenim užasnim posljedicama.

Holokaust br. 1 iz novijeg doba je izvršen nad evropskim Jevreji-ma od strane hitlerovske Njemačke u Drugom svjetskom ratu, a ho-lokaust br. 2 je izvršen ubijanjem i raseljavanjem Muslimana Bosne i Hercegovine, i to u srcu Evrope, od 1992. do 1995. g. Ovaj čin naših fašista je, kao i holokaust br. 1, izvršen uz dozvolu velikih evropskih sila.

Događanja na ovim prostorima od 1992. g. do danas i ponašanje evropskih sila, očito pokazuju da nekim krugovima u Evropi smeta što u njihovoj “evropskoj avliji” postoji jedna enklava, jedna organi-zirana državna zajednica u kojoj, pored većinskog hrišćanskog naro-da, živi i narod islamske vjeroispovijesti. Da možda nije riječ o novoj inkviziciji?

Taj, svjesni ili nesvjesni, nehat Evrope u toku fizičkog uništavanja (genocida) bosanskohercegovačkih Muslimana (1992.-1995.) je fa-šističkim agresorima davao slobodu i krila da čine najmonstruozni-je zločine kakvi nisu u istoriji ove zemlje nikad zabilježeni, kako po načinu vršenja zločina i iživljavanja nad žrtvama genocida tako i po obimu zločina.

Vrhunac tog “navijanja” Zapada za Miloševićevu Srbiju se ispo-ljio koncem 1995. g. u američkom gradu Dejtonu, kada su velike zapadne sile, uključujući i Rusiju i SAD, pod prijetnjom nametnuli žrtvi agresije, državi Bosni i Hercegovini, tzv. Sporazum kojim je le-galizovana agresija i njene ogromne i nepopravljive posljedice, da-jući napadaču etnički očišćenu polovinu teritorije BiH u znaku tzv. Republike Srpske.

U toku srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na Bosnu i Hercego-vinu (1992.-1995.) je na razne načine ubijeno oko 200.000 Bošnjaka-Muslimana (smetali su podjeli BiH), a iz svojih kuća je protjerano,

82


uz pljačku imovine, preko milion Muslimana (u tome oko 250.000 nepovratno u 111 zemalja svijeta). Porušeno je i spaljeno preko 800 džamija, nekoliko biblioteka (da se zatre svaki trag o postojanju Mu-slimana na ovim prostorima), uništeni i opljačkani privredni objekti, stanovi i kuće, prosvjetni i zdravstveni objekti na prostorima gdje god su stigle okupatorske horde napadača i ubica.

Slična stradanja Muslimana Bosne i Hercegovine su se desila za vrijeme Drugog svjetskog rata, progonima i pokoljima koje su vršili srpsko-crnogorski četnici Draže Mihajlovića i to uz saglasnost hrvat-sko-ustaške vlasti tzv. NDH pretežno u istočnoj Bosni i Hercegovini. Pokoljima iz Drugog svjetskog rata i kasnijim raseljavanjima Foča je obezglavljena – ostala je bez gradskih ljudi - elite grada. Rasule su se i one poštene stare pravoslavne, gospodske porodice. Prazninu su iza 1945. g. popunile doseljene seljačke mase pretežno srpsko-crnogorske, koje su dale većinu ratnih zločinaca kojima je suđeno u Hagu. Prema istraživanjima istoričara prof. Bogoljuba Kočovića (London) i nezavisno od njega prof. Vladimira Žerjavića (Zagreb), za vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije najviše je stradao bošnjačko-muslimanski narod sa 8,1% svoje populacije, zatim srpski narod zajedno sa Crnogorcima 7,4% te hrvatski narod oko 3,5%. Stravično stradanje Jevreja i Roma (oko 90%) je općepo-znato.

83

KORAK broj 14 Svijet i međunarodni odnosi

Norman Finkelstein

Iza KrvoProlIća u GazI SPRJEČAVANJE JOŠ JEDNE PALESTINSKE „MIROVNE OFANZIVE“

Rane spekulacije o motivima izraelskog klanja u Gazi, koje je po-čelo 28. decembra 2008. i trajalo do 18. januara 2009. godine, su koncentrisane oko predstojećih izbora u Izraelu. Lov na glasove je bez sumnje faktor u spartanskom društvu opsjednutom „osvetom i krvožednošću“ u kome je ubijanje Arapa sigurno podilaženje masi. (Ispitivanja javnog mnijenja su pokazala da ga je 80-90% izraelskih Jevreja podržavalo.) Međutim, kako je izraelski novinar Gideon Livi ukazao na Democracy Now!, „Izrael je prošao kroz veoma sličan rat... dvije i po godine ranije (u Libanu), kada nije bilo nikakvih izbora.“ Kada su najbitniji interesi države u pitanju, izraelske elite rijetko po-kreću velike operacije za usko izborne dobitke. Istina je da je odluka premijera Menahema Begina da bombarduje irački reaktor Ozirak 1981. bila predizborna taktika, ali strateški ulozi tog napada su bili slabi; nasuprot široko prihvaćenom mišljenju, Sadam Husein nije za-počeo program za nuklearno naoružavanje prije tog bombardova-nja. Osnovni motivi posljednjeg napada na Gazu leže negdje drug-dje: (1) u potrebi da se obnovi izraelski „kapacitet odvraćanja“ i (2) u prijetnji koju je predstavljala nova palestinska „mirovna ofanziva“.

Izraelska „veća briga“ u trenutnoj ofanzivi, izvještava dopisnik Njujork Tajmsa sa Bliskog istoka Etan Boner citirajući izraelske izvo-re, je bila da „obnovi izraelsku moć odvraćanja“, jer „se neprijatelji Izraela manje boje Izraela nego nekad ili nego što bi trebali“. Oču-vanje moći odvraćanja je uvijek bilo važan dio izraelske doktrine. Svakako, to je bio glavni podsticaj za izraelski prvi udar protiv Egipta juna 1967. koji je rezultirao okupacijom Gaze (i Zapadne obale). Da

84

KORAK broj 14Svijet i međunarodni odnosi

bi opravdao napad na Gazu izraelski historičar Ben Moris je napisao da „mnogi Izraelci osjećaju da se zidovi zatvaraju... baš kao što su to osjećali 1967.“ Obični Izraelci, bez sumnje, su se osjećali ugroženo juna 1967., ali - kao što Moris sigurno zna - izraelsko vođstvo nije pa-tilo od drhtavice. Nakon što su Izraelci prijetili i napravili planove za napad na Siriju, egipatski predsednik Gamal Abdel Naser je progla-sio moreuz Tiran zatvorenim za izraelske brodove. Međutim, Izrael skoro uopšte nije koristio taj vodeni put (osim za transport nafte, a tadašnje rezerve Izraela su bile ogromne); osim toga, Naser nije ni sprovodio blokadu, brodovi su prolazili moreuzom, slobodno, dani-ma poslije njegove objave. Treba dodati da su obavještajne službe SAD zaključile da Egipat nema namjeru da napadne Izrael, a u malo vjerovatnom slučaju da to, u dogovoru sa drugim arapskim zemlja-ma, učini, Izrael će - prema riječima predsjednika Lindona Džonsona - „izbičevati đavola iz njih.“. Šef Mosada je 1. juna 1967. rekao višem američkom zvaničniku „nema razlike u vojno-obavještajnoj slici izme-đu SAD i Izraela niti u njenom tumačenju“ [1]. Nevolja za Izrael je bila percepcija u arapskom svijetu, izazvana Naserovim radikalnim naci-onalizmom sa klimaksom u njegovoj neposlušnosti maja 1967., da više neće morati da prati izraelski diktat. Stoga je komandant divi-zije Ariel Šaron ubijedio one neodlučne za prvi udarac u izraelskom kabinetu da Izrael gubi „moć odvraćanja... naše glavno oružje - strah od nas“. Izrael je započeo rat juna 1967. „da obnovi povjerenje u izra-elsku moć odvraćanja“ [2] (izraelski analitičar Zeev Maoz).

Izbacivanje izraelske okupatorske vojske iz Libana od strane Hez-bolaha u maju 2000. je predstavljalo najveći novi izazov izraelskoj moći odvraćanja. Činjenica da je Izrael pretrpio ponižavajući poraz, slavljen u arapskom svetu, je učinila drugi rat neizbježnim. Izrael je počeo da priprema sljedeću rundu skoro odmah, a u ljeto 2006. je dobio izgovor kada je Hezbolah zarobio dva izraelska vojnika (ne-koliko je ubijeno u okršaju) sa zahtjevom da ih razmijeni za libanske zatvorenike u Izraelu. I pored toga što je Izrael pustio s lanca svu pomamu svoje avijacije i spremao se na kopnenu invaziju, pretrpio je još jedan neslavni poraz.

85


Cijenjeni američki vojni analitičar, bez obzira na pristrasnost pre-ma Izraelu, je zaključio, „izraelska vojna avijacija, desna ruka izraelske armije, koja je nekad uništavala čitave avijacije za samo nekoliko dana, se pokazala nesposobnom ne samo da zaustavi Hezbolahove raketne napade, nego i da napravi dovoljno štete koja bi spriječila brzi oporavak Hezbolaha“; i „jednom kad su kopnene snage prešle u Liban..., one nisu uspjele da preuzmu Hezbolahove položaje, čak ni one blizu granice“; i „govoreći o izraelskim ciljevima, kidnapovani vojnici niti su spaseni niti oslobođeni“; Hezbolahove rakete nikad nisu spriječene, čak ni one velikog dometa...; i da su izraelske kopnene snage teško uzdrmane i pri-kliještene od strane dobro opremljenog i sposobnog protivnika“; te da bi „više vojnika i masovna kopnena invazija svakako proizveli drugačiji ishod, ali da pretpostavka da bi taj trud nekako rezultirao u odlučnijoj pobjedi nad Hezbolahom... nema osnove u istorijskim primjerima ili lo-gici.“ [3]

Navođenje nekoliko brojeva dalje osvjetljava veličinu neuspjeha: Izrael je angažirao 30.000 vojnika protiv 2.000 Hezbolahovih boraca i 4.000 neregularnih pripadnika Hezbolaha i boraca koji ne pripada-ju Hezbolahu; Izrael je ispalio 162.000 projektila dok je Hezolah is-palio 5.000 (4.000 raketa i projektila na Izrael i 1.000 antitenkovskih raketa unutar Libana). Štaviše, „velika većina boraca koji su branili sela kao što su Ajta aš Šab, Bint Žbeil i Marun al-Ras, u stvari, nisu bili regu-larni borci Hezbolaha, a u nekim slučajevima niti članovi Hezbolaha,“ i „mnogi od Hezbolahovih najboljih i najvještijih boraca nikada nisu ni vidjeli akciju, jer su čekali na položajima kod rijeke Litani, očekujući da će napad izraelskih odbrambenih snaga biti mnogo dublji i stići mnogo brže nego što je to bio slučaj.“ [4] Još jedna indikacija preokreta izra-elske sreće je bila da, za razliku od svih ranijih oružanih konflikta, u završnim fazama rata 2006. godine Izrael se nije borio protiv rezolu-cije UN o primirju nego u nadi da je spasi.

Poslije libanskog rata 2006. Izrael je svrbilo da ponovo preduzme nešto po pitanju Hezbolaha ali još nije imao vojnu opciju protiv nje-ga. Sredinom 2008. Izrael je očajnički pokušavao da regrutuje SAD za napad na Iran, što bi takođe obezglavilo Hezbolah i time ponizilo glavnog izazivača izraelske regionalne hegemonije. Izrael i njegovi

86


kvazi-zvanični emisari kao što je Beni Moris prijetili su da ako se SAD ne pridruži „nekonvencionalno oružje će morati biti upotrijebljeno“, i „mnogo nevinih Iranaca će umrijeti“. Na tugu i poniženje Izraela na-pad se nije obistinio i Iran je dobro prošao, dok je kredibilitet izrael-ske moći da terorizira skliznuo za još jedan stepenik. Bilo je krajnje vrijeme da se nađe cilj za uništenje bez mogućnosti odbrane. Eto Gaze, omiljenog izraelskog strelišta. Čak i tamošnji slabo naoružani islamski pokret Hamas se prkosno opirao izraelskom diktatu, primo-ravši u junu 2008. godine Izrael da pristane na prekid vatre.

Tokom libanskog rata 2006. godine Izrael je poravnao južno pred-građe Bejruta poznato kao Dahija, u kome je Hezbolah uživao veliku popularnost. Poslije rata izraelski oficiri su počeli da upotrebljava-ju izraz „strategija Dahije“: „Pretvorićemo u prah i pepeo 160 šiitskih sela (u Libanu) koja su se pretvorila u šiitske vojne baze,“ objašnjava šef sjeverne komande IDF (Israely Defence Force), „i nećemo poka-zati milost kad je riječ o gađanju nacionalne infrastrukture, koja je u praksi pod kontrolom Hezbolaha.“ U slučaju neprijateljstava, rezervni pukovnik u Izraelskom institutu za studije nacionalne bezbjednosti je dodao, Izrael treba „da reaguje brzo, odlučno i neproporcionalnom silom... Cilj takvog odgovora i mjera naše kazne bi bilo nanošenje šte-te koja bi zahtijevala dug i skup proces obnove.“ [5] Nova strategija je namijenjena regionalnim neprijateljima koji su postali neposlušni - „Palestinci u Gazi su svi Kaled Mašaal, Libanci su svi Nasralah, a Iranci su svi Ahmedinedžad“ - ali Gaza je bila prvi cilj ove blickrig krvožedne strategije. „Šteta što nije primijenjena odmah nakon napuštanja Gaze i prvih raketnih baraža,“ lamentira cijenjeni izraelski kolumnista. „Da smo prihvatili strategiju Dahije odmah, uštedjeli bismo sebi mnogo ne-volja.“ Poslije palestinskog raketnog napada izraelski ministar unu-trašnjih poslova septembra 2008. je pozivao „IDF da odluči i sravni naselje u Gazi.“ Tako, s obzirom da strategija Dahije nije mogla još biti primijenjena u Libanu i Iranu, predvidljivo, testirana je u Gazi.

Operativni plan za klanicu u Gazi se može skrpiti pomoću autori-tativnih izjava datih pošto je rat već počeo: „Ono što treba da činimo je sistematsko kažnjavanje svih organizacija koje ispaljuju rakete i minobacačke projektile, kao i civila koji im omogućuju da pucaju

87


i da se kriju“ (rezervni general-major); „Bilo šta povezano sa Hama-som je legitimni cilj“ [6] (IDF portparol). Dok je Izrael ubio svega 55 Libanaca tokom prva dva dana rata 2006. godine, izraelski mediji su igrali nad činjenicom da je izraelski „šok i strah“ (Maariv) ubio više od 300 Palestinaca u prva dva dana napada. Poslije nekoliko dana kla-nice jedan dobro informirani strateški analitičar je primijetio: „IDF je planirao napade na zgrade i mjesta sa stotinama ljudi, nije ih upozo-ravao unaprijed, nego je bila namjera da ih se što više ubije, u čemu se i uspjelo.“ Moris je teško suzdržavao svoj ponos na „veoma uspješ-ne vazdušne napade na Hamas.“ Izraelski kolumnista B. Mikael (B. Michael) je bio manje impresioniran slanjem helikoptera i aviona „nad ogromni zatvor i pucanjem na ljude u njemu“ - na primjer, “70... saobraćajnih policajaca na njihovoj inauguralnoj ceremoniji, mladići u očajničkoj potrazi za poslom za koji su mislili da su ga našli u policiji, a umjesto toga stigla ih je smrt sa neba.”

Dok je Izrael ciljao škole, džamije, bolnice, ambulatna kola i UN skloništa, dok je klao i palio nebranjeno stanovništvo Gaze (jedna trećina od 1.200 žrtava su bila djeca), izraelski komentatori su se na-slađivali: “Gaza je kao drugi ispitni rok (Liban je bio prvi) - druga šansa da se posao uradi dobro,” te da je ovog puta Izrael gurnuo Gazu na-zad “ne 20 godina kako je obećao Libanu nego “u 1940-te. Električne energije ima samo nekoliko sati dnevno”; da “je Izrael ponovo osvojio svoju sposobnost odvraćanja” zato što “je rat u Gazi kompenzirao ne-uspjehe Drugog libanskog rata (2006.)”; da “Nema sumnje da je Hasan Nasralah uzrujan ovih dana... Neće biti nikoga više u arapskom svijetu ko će moći da tvrdi da je Izrael slab.”

Spoljnopolitički ekspert Njujork tajmsa Tomas Fridman se pri-družio ovom haleluja horu. Izrael je u stvari, prema Fridmanu, dobio libanski rat 2006., jer je nanio “bitne štete imovini i kolateralne žrtve cijelom Libanu,” dajući pri tome “lekciju” Hezbolahu: plašeći se kazne Libanaca Hezbolah će “tri puta razmisliti sljedeći put” prije nego se odupre Izraelu. On je izrazio nadu da Izrael slično tome “pokušava da ‘educira’ Hamas zadajući teške gubitke njegovom militantnom kri-lu i patnju populaciji Gaze.” Da bi pravdao gađanje libanskih civila i civilne infrastukture Fridman tvrdi da Izrael nije imao druge opci-

88


je zato što je “Hezbolah stvorio veoma ‘ravnu’ vojnu mrežu... duboko ugrađenu u lokalne gradove i sela.” i da se zbog toga što se “Hezbolah gnijezdio među civilima, jedini dugoročni izvor odvraćanja bio da se nanese dovoljno patnje civilima... da bi se Hezbolah obuzdao u buduć-nosti.”

Da ostavimo po strani Fridmanove šuplje izraze - šta znači “rav-na”? - i da ostavimo po strani to što on tvrdi da je ubijanje civila bilo neizbježno pa čak predlaže gađanje civila kao strategiju “odvraća-nja”: da li je uopšte istina da je Hezbolah bio “ugrađen”, da se “gnijez-dio među” i “preplitao” sa libanskim civilnim stanovništvom?

Evo šta je Human Rights Vatch zaključio poslije iscrpne istrage: “mi nalazimo čvrste dokaze da je Hezbolah skladištio većinu svojih ra-keta u bunkerima i skladištima koja se nalaze na nenaseljenim poljima i dolinama, da su u velikoj većini slučajeva borci Hezbolaha napuštali naseljene predjele čim su borbe počinjale, i da je Hezbolah ispaljivao veliku većinu raketa sa unaprijed pripremljenih položaja van naselja.” I ponovo, “u svim osim nekoliko slučajeva smrti civila koje smo istraži-vali, borci Hezbolaha se nisu miješali sa civilnim stanovništvom ili pre-duzimali druge akcije koje bi doprinijele gađanju neke kuće ili vozila od strane izraelskih snaga.” Zaista, “Sam izraelski obrazac vatre u Libanu podržava zaključak da je Hezbolah veliki broj svojih raketa lansirao sa duhanskih polja, plantaža banana, maslina i limuna i udaljenijih ne-naseljenih dolina.” [7]

Studija Američkog vojnog koledža, bazirana najvećim dijelom na intervjuima sa izraelskim učesnicima rata u Libanu, je takođe zaklju-čila da su “ključna bojna polja u kopnenoj invaziji južno od rijeke Litani bila uglavnom bez civila i da su IDF učesnici konzistentni u tvrdnjama da je bilo malo ili beznačajno malo miješanja boraca Hezbolaha sa civilima i neborcima. Niti postoje bilo kakve sistematične prijave da je Hezbolah koristio civile u zonama bitaka kao štit.” U vezi s tim, auto-ri izvještavaju da “je velika većina boraca Hezbolaha nosila uniforme. U stvari, njihova oprema i odjeća su veoma ličile na mnoge državne vojske - pustinjske ili zelene uniforme, šljemovi, panciri, identifikacione pločice i činovi.” [8]

89


Fridman dalje tvrdi da «radije nego da se suprotstavi direktno izra-elskoj armiji» Hezbolah je ispaljivao rakete na izraelske civile da bi provocirao odmazdu koja je neizbježno ubijala libanske civile i «pa-lila arapsko-muslimanske ulice.» Ipak, mnogobrojne studije su poka-zale [9], a izraelski zvaničnici priznali [10] da je tokom gerilskog rata protiv izraelske okupacione armije Hezbolah gađao izraelske civilne isključivo nakon toga što je Izrael gađao libanske civile. U skladu sa prethodnom praksom Hezbolah je tokom rata 2006. počeo da lansi-ra rakete prema izraelskim civilnim ciljevima tek pošto je Izrael nanio teške gubitke među libanskim civilima [11], a lider Hezbolaha, Sajed Hasan Nasrala, je uzjavio da će gađati izraelske civile «dokle god je neprijateljska agresija bez ograničenja i crvenih linija.»

Ako je Izrael gađao libansku civilnu populaciju i infrastukturu to-kom rata 2006. to nije bilo zato što nije imao izbora, niti zato što je Hezbolah to isprovocirao, nego zato što je teroriziranje civila bio re-lativno besplatan metod «edukacije», mnogo poželjniji od borbe sa pravim neprijateljem koja bi donijela teške žrtve. I pored toga Hez-bolahov neočekivano snažni otpor je spriječio izraelsku pobjedu na bojnom polju. U slučaju Gaze Izrael je bio u poziciji da «educira» sta-novništvo i ostvari vojnu pobjedu zato što je to – prema riječima Gi-deona Livija – bio «deluks rat». «U poređenju sa prethodnim ratovima dječja igra – piloti bombarduju nesmetano kao na treningu, tenkisti i artiljerici granatiraju kuće i civile iz oklopljenih vozila, borbena inženje-rija uništava čitave ulice njihovim prezaštićenim vozilima bez ozbiljnog otpora. Velika armija se bori protiv bespomoćne populacije i slabe odr-pane organizacije koja je pobjegla iz zone sukoba i jedva pruža otpor.»

Opravdanje za gađanje civila i civilne infrastrukture koje Fridman nudi na stranicama Tajmsa ide do apologije za državni terorizam. Možemo se prisjetiti da, i pored toga što mu je Hitler oduzeo svu političku moć već 1940., a njegov list Der Šturmer je imao tiraž od svega nekih 15.000 tokom rata, Međunarodni sud u Nirnbergu je ipak osudio naci-propagandistu Julijusa Štajhera na smrt zbog nje-govog ubilačkog raspirivanja.

90


Pored ponovnog uspostavljanja moći odvraćanja, izraelski glavni cilj u klanju Gaze je da odbije posljednju prijetnju koju predstavlja palestinska umjerenost. Tokom posljednjih trideset godina među-narodna zajednica je konzistentno podržavala rješenje izraelsko-pa-lestinskog sukoba koje poziva na dvije države (osnivanje palestinske države), potpuno povlačenje Izraela na granice prije 1967. godine i «pravedno rješenje» pitanja izbjeglica, bazirano na pravu na povra-tak i kompenzaciju. Glasanjem na godišnjoj Generalnoj skupštini UN po rezoluciji Mirovno rješenje pitanja Palestine, (Peaceful Settle-ment of the Question of Palestine), podršku ovakvom rješenju 2008. godine su dale 164 države, sedam je bilo protiv (Izrael, SAD, Austra-lija, Maršalska ostrva, Mikronezija, Nauru, Palau) i tri su bile uzdr-žane. Na regionalnom nivou Arapska liga je jednoglasno predložila mirovnu inicijativu na ovim osnovama marta 2002. godine, koju je zatim periodično potvrđivala. U novije vrijeme Hamas je više puta signalizirao prihvatljivost takvog rješenja. Na primjer, u martu 2008. Kalid Mišal, šef politbiroa Hamasa je izjavio u jednom intervjuu:

Postoji mogućnost bavljenja ovim konfliktom na način drugačiji od toga kako se danas njime bavi Izrael i, iza njega, SAD. Postoji prilika da se ostvari palestinski nacionalni konsenzus na političkom programu koji se bazira na granicama iz 1967., i ovo je vanredna okolnost, u kojoj većina palestinskih snaga, uključujući Hamas, prihvata državu sa gra-nicama iz 1967.... Takođe postoji arapski konsenzus oko ovog zahtjeva i ovo je historijski momenat. Međutim, niko ne uzima prednost koju pruža ova prilika. Niko ne pravi korak da zgrabi ovu priliku. Čak i ovaj minimum koji su Palestinci i Arapi prihvatili Izrael i SAD odbijaju.[12]

Izrael je potpuno svjestan da statut Hamasa nije nepremostiva prepreka dvo-državnom rješenju sa granicama iz juna 1967. «Ruko-vodstvo Hamasa je priznalo da njihovi ideološki ciljevi nisu ostvarljivi i neće takvi biti u doglednoj budućnosti», primijetio je nedavno bivši šef Mosada. «Oni su spremni i voljni na osnivanje palestinske države na privremenim granicama iz 1967.... Oni znaju da će, onog momenta kada palestinska država bude osnovana, biti obavezni na promjenu pravila igre: moraće da prihvate put koji će voditi daleko od njihovih originalnih ideoloških ciljeva.»

91


Osim toga, Hamas je bio «pažljiv da održava prekid vatre» u koji je ušao sa Izraelom juna 2008., prema zvaničnoj jednoj izraelskoj pu-blikaciji, uprkos izraelskom neispunjavanju ključnog dijela primirja – popuštanju ekonomske blokade Gaze. «Zatišje je sporadično preki-dano raketama i minobacačkom vatrom nekontrolisanih terorističkih organizacija,» nastavlja izvor. «U isto vrijeme Hamas je pokušavao da prisili druge terorističke organizacije na uslove dogovora i da ih sprije-či u nepoštovanju istog.»[13] Štaviše, Hamas je «bio zainteresovan za obnovu relativnog mira sa Izraelom.» (Juval Diski, šef Šin Beta). Islam-skom pokretu se, prema tome, može vjerovati da će se pridržava-ti svojih riječi, čineći ga kredibilnim partnerom za pregovore, koji može iznuditi koncesije od Izraela, za razliku od nesrećne palestin-ske vlasti koja radi u korist Izraela bez ikakve naknade, čime samo povećava Hamasov ugled među Palestincima.

Za Izrael ovakav razvoj situacije predstavlja istinsku nevolju. Izra-el više ne može pravdati izbjegavanje Hamasa i samo je bilo pitanje vremena kada će biti primijenjen međunarodni pritisak, naročito evropski, ne bi li ga natjerao na pregovore. Mogućnost da nova američka administracija počne pregovore sa Iranom i Hamasom i njeno približavanje međunarodnom konsenzusu za rješenje izrael-sko-palestinskog sukoba, koje neki kreatori američke politike sada zastupaju [14], bi samo dalje osvijetlila izraelsku tvdoglavost. Po al-ternativnom scenariju, kojim spekuliše Nasrala[15], dolazeća ame-rička administracija planira međunarodnu mirovnu konferenciju na kojoj bi «Amerikanci, Izraelci, Evropljani i takozvani arapski umjereni» nametnuli dogovor. Prepreka je «palestinski otpor i vlada Hamasa u Gazi,» pa je «pravi cilj rata otarasiti se te prepreke.»

U oba slučaja Izrael je trebalo da isprovocira Hamas da prekine primirje, a zatim da ga radikalizira i time eliminira kao legitimnog partnera za pregovore. Nije prvi put da se Izrael konfrontira sa di-jaboličnom prijetnjom – mirovnom inicijativom Arapske lige, pa-lestinskom podrškom rješenju koje podrazumijeva osnivanje pale-stinske države i palestinskim primirjem – i nije prvi put da izlaz nađe u provokaciji i ratu ne bi li tu prijetnju izbjegao.

92


Sredinom sedamdesetih godina Palestinska oslobodilačka or-ganizacija (PLO) je počela da podržava rješenje koje podrazumijeva dvije države sa granicama iz juna 1967. Dodatno, generalni štab u PLO-a u Libanu se striktno držao primirja sa Izraelom, koje je do-govoreno jula 1981. Augusta 1981. godine [16] Saudijska Arabija je objavila, a Arapska liga netom usvojila, mirovni plan zasnovan na postojanju dvije države [17]. Izrael je reagirao u septembru 1981. pripremama za uništenje PLO-a [18]. U svojoj analizi priprema za rat u Libanu 1982. godine, izraelski analitičar Avner Janiv (Avner Yaniv) izvještava da je Jaser Arafat planirao istorijski kompromis sa «cioni-stičkom državom», dok su «svi izraelski kabineti od 1967.», kao i «vode-ći mainstream golubovi» bili protiv palestinske države.

U strahu od diplomatskog pritiska Izrael je manevrirao radi sa-botiranja rješenja zasnovanog na postojanju dvije države. Izvodio je «namjerno neproporcionalne kaznene vojne napade protiv «Pale-stinaca i libanskih civila» u cilju da «oslabi PLO umjerenjake,» osna-ži Arafatove ‘radikalne rivale’ i da zagarantuje nefleksibilnost PLO-a». Međutim, Izrael je došao u situaciju da bira jednu od dvije oprečne opcije: «politički korak koji bi vodio istorijskom kompromisu sa PLO ili preventivnu vojnu akciju protiv njega.»

Da odbije Arafatovu «mirovnu ofanzivu» – Janivova rječita fra-za – Izrael je preduzeo vojnu akciju u junu 1982. Izraelskoj invaziji «je prethodilo više od godinu dana efektivnog primirja sa PLO-om,» ali nakon ubitačne izraelske provokacije, posljednja je ostavila više od 200 mrtvih civila (uključujući 60 pacijenata palestinske dječije bolnice), PLO je uzvratio izazvavši jednu izraelsku žrtvu [19]. Iako je Izrael koristio nastavak napada PLO-a kao pretekst za invaziju, Janiv je zaključio da je «raison d’être cijele operacije» bio «uništenje PLO-a kao političke snage sposobne da polaže pravo na palestinsku državu na Zapadnoj obali.» [20] Vrijedno je usputnog pomena da u svojoj novoj istoriji «mirovnog procesa» Martin Indik (Martin Indyk), bivši ambasador SAD u Izraelu, daje uvijenu rekapitulaciju upravo po-menutih događaja: «Tokom 1982. Arafatove terorističke aktivnosti su isprovocirale izraelsku vladu Menahema Begina i Arijela Šarona za pot-punu invaziju Libana.» [21]

93


Sada pogled unaprijed ka 2008. Ministar inostranih poslova Izra-ela Cipi Livni je izjavila početkom decembra 2008. da iako Izrael želi da stvori privremeni period mira sa Hamasom, produženo primirje «šteti izraelskim strateškim ciljevima, daje snagu Hamasu i ostavlja uti-sak da Izrael priznaje taj pokret.» Prijevod: dugotrajno primirje koje bi povećalo Hamasov kredibilitet bi ugrozilo strateški cilj Izraela da zadrži kontrolu nad Zapadnom obalom. Izrael je odlučio da napad-ne Hamas još marta 2007., a primirje je bilo ugovoreno zato što «je izraelskoj armiji trebalo vrijeme za pripreme». Jednom kad su svi dije-lovi bili na mjestu Izraelu je nedostajao samo izgovor. Četvrtog no-vembra, dok je medijska pažnja bila na američkim izborima, Izrael je prekršio primirje ubivši sedam palestinskih boraca, sa tankim oprav-danjem da je Hamas kopao tunel radi otmice izraelskih vojnika, zna-jući pri tome da će to isprovocirati Hamasovu odmazdu.

«Prošlonedjeljni ‘pakleni tunel’ (‘ticking tunnel’), kopan navodno da omogući otmicu izraelskih vojnika», piše Haarec sredinom novembra, «nije predstavljao jasnu i neposrednu prijetnju: njegovo postojanje je bilo poznato i njegovo korišćenje se moglo spriječiti na izraelskoj strani ili, u najmanju ruku, vojnici u blizini njega su mogli biti zaštićeni. Nemo-guće je tvrditi da oni koji su odlučili da dignu tunel u vazduh jednostav-no nisu mislili. Vojni establišment je bio svjestan implikacija te mjere, kao i činjenice da politika ‘kontroliranog ulaza’ u uski pojas (Gaze) vode ka istom: kraju mira. To je politička, a ne taktička odluka komandanata na terenu.»

Pošto je Hamas, predvidljivo, nastavio napade raketama «kao od-mazdu» (Israeli Intelligence and Terrorism Information Center [22]), Izrael se mogao upustiti u još jednu ubistvenu invaziju, da bi osuje-tio još jednu palestinsku mirovnu ofanzivu.

19. 01. 2009.

Fusnote [1] Memorandum for the Record (1 June 1967), Foreign Relations of the United States, vol. XIX, Arab-Israeli Crisis

and War, 1967 (Washington, DC: 2004).

[2] Zeev Maoz, Defending the Holy Land, A critical analysis of Israel’s security and foreign policy, Ann Arbor, 2006), p. 89.

94


[3] William Arkin, Divining Victory, Airpower in the 2006 Israel-Hezbollah war, Maxwell Air Force Base, AL, 2007, pp. xxi, xxv-xxvi, 25, 54, 64, 135, 147-48.

[4] Andrew Exum, Hizballah at War: A military assessment (Washington Institute for Near East Policy: December 2006), pp. 9, 11-12.

[5] Disproportionate Force: Israel’s concept of response in light of the Second Lebanon War, Institute for National Security Studies (INSS), 2 October 2008. Attila Somfalvi

[6] Israeli General Says Hamas Must Not Be the Only Target in Gaza, IDF Radio, Tel Aviv, in Hebrew 0600 gmt (26 December 2008),

[7] Human Rights Watch, Why They Died: Civilian casualties in Lebanon during the 2006 war (New York: 2007), pp. 5, 14, 40-41, 45-46, 48, 51, 53

[8] Stephen Biddle and Jeffrey A. Friedman, The 2006 Lebanon Campaign and the Future of Warfare: Implications for army and defense policy (Carlisle, PA: 2008), pp. 43-44, 45

[9] Human Rights Watch, Civilian Pawns: Laws of war violations and the use of weapons on the Israel-Lebanon border (New York: 1996); Maoz, Defending the Holy Land, pp. 213-14, 224-25, 252; Augustus Richard Norton, Hezbollah: A short history (Princeton: 2007), pp. 77, 86

[10] Judith Palmer Harik, Hezbollah: The changing face of terrorism (London: 2004), pp. 167-68

[11] Human Rights Watch, Civilians Under Assault: Hezbollah’s rocket attacks on Israel in the 2006 war (New York: 2007), p. 100. HRW asserts that Hezbollah rocket attacks on Israeli civilians were not retaliatory but provides no supporting evidence.

[12] Mouin Rabbani, A Hamas Perspective on the Movement’s Evolving Role: An interview with Khalid Mishal, Part II, Journal of Palestine Studies (Summer 2008).

[13] Intelligence and Terrorism Information Center at the Israel Intelligence Heritage and Commemoration Center, The Six Months of the Lull Arrangement (December 2008), pp. 2, 6, 7

[14] Richard N. Haass and Martin Indyk, Beyond Iraq: A new U.S. strategy for the Middle East, and Walter Russell Mead, Change They Can Believe In: To make Israel safe, give Palestinians their due, in Foreign Affairs, January-February 2009.

[15] Hezbollah Secretary General Sayyed Hassan Nasrallah’s Speech Delivered at the Central Ashura Council, 31 De-cember 2008.

[16] Noam Chomsky, The Fateful Triangle: the United States, Israel and the Palestinians (Boston: 1983), chaps. 3, 5.

[17] Yehuda Lukacs (ed), The Israeli-Palestinian Conflict: a documentary record, 1967-1990 (Cambridge: 1992), pp. 477-79.

[18] Yehoshaphat Harkabi, Israel’s Fateful Hour (New York: 1988), p. 101

[19] Robert Fisk, Pity the Nation: The abduction of Lebanon (New York: 1990), pp. 197, 232.

[20] Avner Yaniv, Dilemmas of Security: Politics, strategy and the Israeli experience in Lebanon (Oxford: 1987), pp. 20-23, 50-54, 67-70, 87-89, 100-1, 105-6, 113, 143.

[21] Martin Indyk, Innocent Abroad: An intimate account of American peace diplomacy in the Middle East (New York: 2009), p. 75.

95


prof. dr. Smail Čekić

SA ZLOČINIMA NAD CIVILIMA U POJASU GAZE UMIREMO SVI MI1

Pred očima cjelokupne međunarodne javnosti, zbog nedostatka političke volje, odsustva spremnosti i licemjerstva autoriteta svjet-skih moćnika, indiferentnosti, globalne ravnodušnosti, nesposob-nosti, nefunkcionalnosti i duboke nemoralnosti Ujedinjenih nacija, koji su ponovo, nakon potpunog kraha univerzalnih, civilizacijskih i kulturnih vrijednosti, surovog uništavanja ljudskog života i dosto-janstva, ljudskih prava i sloboda, te najtežeg kršenja međunarod-nog humanitarnog prava u Bosni, Ruandi i Darfuru, u potpunosti izgubili svoj i onako već davno izgubljeni kredibilitet, štiteći interese velikih, jakih i moćnih u njihovim osvajačkim i zločinačkim akcija-ma, na sceni je genocid nad nemoćnim civilima Palestincima u Gazi. Adorno je poslije holokausta, gdje je na genocidnoj osnovi ubijeno 6 miliona Jevreja, s pravom postavio pitanje “kako je moguća poezi-ja poslije Aušvica”? Poznati istraživač Thomas Cushman se, također, zapitao da li je poslije genocida nad Bošnjacima u Bosni na kraju XX stoljeća moguća ideja Evrope? Mi se danas pitamo da li sa civilima u Gazi ginemo i nestajemo i svi mi, svi međunarodno-proklamovani principi, cijelo čovječanstvo, jer aktuelni osvajački rat Izraela protiv nemoćnih i nenaoružanih civila u Gazi je i zločin protiv svih nas, ci-jelog čovječanstva.

Još od samog formiranja države Izrael, 1948. godine, ljudska pra-va i slobode Arapa - Palestinaca, uključujući i temeljna prava zašti-ćena najstrožijim jezgrom korpusa normi međunarodnog javnog prava (i naročito međunarodnog humanitarnog prava) predmet su najrazličitijih oblika kršenja u kontinuitetu, događaja koji redovno - 1 Predavanje na navedenu temu je održano 15. januara 2009. u Svečanoj sali Univerziteta u Sarajevu. Izlaganje

je zasnovano na relevantnim naučnim izvorima iz oblasti historije, političkih nauka i prava, kao i na stručnim i aktuelnim saznanjima elektronskih i pisanih medija.

96


baš kao ovih dana - količinom ljudskog stradavanja prekorače prag interesovanja svjetskih medija, proizvedu pokoju reakciju međuna-rodne političke i akademske zajednice, i poslije iz fokusa nestanu kao i genocid u Darfuru, zločini u Iraku, Kongu, Somaliji, Afganista-nu, Čečeniji i Kašmiru, u kojima civili i civilno stanovništvo, kao i ci-vilni objekti, zaštićeni međunarodnim pravom, stradavaju danonoć-no i danas.

Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 181 od 29. novembra 1947. ukinut je britanski mandat u Palestini,2 u kojoj je tada bilo 1.935.000 stanovnika, od čega 608.000 Jevreja, i done-sen plan o njenoj podjeli na jevrejski (oko 14.000 km2) i arapski dio (11.000 km2).3 V. Britanija je 15. maja 1948. objavila povlačenje svojih 2 UNITED NATIONS, GENERAL ASSEMBLY, RESOLUTION concerning the partition and establishment of an economic

union in Palestine, 181 (u daljem tekstu: RESOLUTION…181, Novembar 29st 1947. Palestinu su u Prvom svjet-skom ratu, krajem 1917. osvojile britanske snage. Balfurovom deklaracijom od 2. novembra 1917. V. Britanija je podržala formiranje samostalne jevrejske države u Palestini. Poslije Prvog svjetskog rata Palestina je mandatno područje Društva naroda, koje je ratifikovalo Balfurovu deklaraciju i zapadni dio Palestine predvidjelo za formira-nje jevrejske države, a 1922. povjerilo upravu nad njom V. Britaniji. Za vrijeme britanske uprave u Palestini dolazi do čestih sukoba između Arapa i Jevreja koji, podstaknuti Balfurovom deklaracijom i cionističkim organizacijama širom svijeta, počinju da se masovno doseljavaju. Tu osnivaju poljoprivredne zajednice i industrijske kolonije, a 1920. stvaraju ilegalnu vojnu organizaciju Haganu (Haganah) koja je štitila njihove posjede i podržavala tajnu imigraciju (Vojna enciklopedija, tom 6, Beograd 1973, str. 513-514)

3 Izrael je formiran Rezolucijom 181 Generalne skupštine UN-a od 29. novembra 1947, protivno željama domicilnog stanovništva Palestine, potpuno zanemarujući etnički sastav stanovništva države i protivljenje palestinskog ruko-vodstva o podjeli zemlje. UN je prihvatio nacionalističke zahtjeve Cionističkog pokreta i, formiranjem države Izrael u Palesini, izvršio kompenzaciju Jevrejima za nacistički holokaust u Evropi, koga su izvršili kršćani, a ne muslimani. Cionističkom pokretu je data država, koja je obuhvatala više od pola Palestine. Skoro sva obradiva zemlja u Palestini bila je u rukama domicilnog stanovništva – 1947. samo je 5,8% bilo u vlasništvu Jevreja (I. Pape, ETNIČKO ČIŠĆENJE U PALESTINI /The Ethnic Cleansing of Palestine/, prijevod: Nazifa Savčić i Adis Salihović, Sarajevo, 2008, str. 47-59). Podjela zemlje (podjela Palestine je prvobitno bila britansko rješenje), koja je, uglavnom, bila palestinska, na dva dijela (arapsku državu i jevrejsku državu), i međunarodni posebni režim za grad Jeru-salem (UN, GENERAL ASSEMBLY, RESOLUTION... 181), pokazala se, kako to s pravom tvrdi Ilan Pappe, kata-strofalnom, “jer je provedena protiv volje autohtonog većinskog stanovništva“ (I. Pape, nav. dj., str. 56-59). UN je usvojio Rezoluciju o podjeli zemlje između Palestinaca, autohtonog stanovništva, i “doselje-ničke kolonije pridošlica“, čime je “prekršio osnovna prava Palestinaca i potpuno zanemario zabrinutost šireg Arapskog svijeta za sudbinu Palestine na vrhuncu antikolonijalističke borbe na Bliskom istoku“ (Isto str. 59). Cionističko rukovodstvo je “bilo svjesno totalnog raspada palestinskog rukovodstva poslije Drugog svjet-skog rata i kolebljive pozicije koju su sve arapske države imale prema pitanju Palestine“ (Isto, str. 50-51). Članovi UN-a koji su glasali za Rezoluciju o podjeli Palestine direktno su doprinijeli izvršenju brojnih obli-ka zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji, od tada, pa sve do danas, nažalost, traju u kontinuitetu. Naime, početkom decembra 1947, u skladu sa ideologijom i politikom Cionističkog rukovodstva, posebno Ben Guriona, osnivača države Izrael i njenog prvog premijera, koji je “isplanirao etničko čišćenje Palestine“, zločini su otpočeli “nizom jevrejskih napada na palestinska sela i četvrti“ i sistematskim, masovnim i potpunim protjeriva-njem palestinskih Arapa iz vlastite domovine (Isto, str. 47-68 i dr.).

97


snaga iz Palestine, a Jevreji su dan ranije proklamovali svoju drža-vu Izrael sa sjedištem u Tel Avivu, koju su zvanično priznale dvije supersile-SAD i SSSR. Izrael je 1949. primljen u Ujedinjene nacije, a intenzivno doseljavanje i kolonizacija Jevreja nastavljeno je poja-čanim intenzitetom, dok su starosjedioci Arapi morali da se sele sa svog ognjišta.

Odluka Ujedinjenih nacija od 29. novembra 1947. o ukidanju bri-tanskog mandata i podjeli Palestine na dva dijela (arapski i jevrejski) nije mogla da udovolji zahtjevima palestinskog naroda. Formiranje Izraela dovelo je do izraelsko-arapskog rata 1948-1949, u kojem su države članice Arapske lige pretrpile poraz. Izrael je u tom ratu okupirao oko 6.700 km2 arapskog dijela Palestine. Oko milion Arapa protjerano je sa svojih ogništa i izbjeglo u susjedne arapske zemlje (Liban, Siriju i Jordan), što je dovelo do ozbiljnih problema oko nji-hovog zbrinjavanja i rješavanja njihovog statusa. Na osnovu odre-daba primirja između Egipta i Izraela od 24. februara 1949. i Jordana i Izraela od 3. aprila 1949. izvršena je podjela Palestine. U sastav Izra-ela ušla je teritorija od 20.700 km2; Egiptu je pripalo područje Gaze, oko 202 km2, a Jordanu istočni dio, zapadno od rijeke Jordana (veći dio Šomrona i Jehuda) sa dijelom Jerusalima, ukupne površine oko 6.120 km2. Ta podjela izazvala je veliki problem palestinskih izbjegli-ca, koji je, kao i niz drugih pitanja, ostao i do danas neriješen između Izraela i arapskih zemalja. To i agresivna politika Izraela prema arap-skim zemljama bili su uzrok mnogih kasnijih sukoba koji su još više zaoštrili palestinsko-izraelske odnose.

Jedini način da se razumije “izraelski besmisleni ratni pohod u Gazu” je, prema Prof. dr. Avi Shlaimu (Jevrej, profesor historije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Oxfordu), “kroz razumi-jevanje historijskog konteksta”. Polazeći s pravom od te početne i osnovne, bitne, fundamentalne postavke, Prof. Shlaim tvrdi da je uspostavljanje države Izrael (maja 1948.) “monumentalno nepra-vedan čin prema Palestincima (...) Sir John Troutbeck /britanski diplomata/ je 2. juna 1948. napisao /britanskom/ ministru vanj-skih poslova, Ernestu Bevinu, da su Amerikanci odgovorni za stvaranje gangsterske države koju vodi ‘izuzetno beskrupulo-

98


zna grupa vođa’” (The Guardian”, Hou Israel brought Gaza to the brink of humanitarian catastrophe, 7. januar 2009.).

Profesor Shlaim je mislio da je “ova ocjena pregruba”. Međutim, “žestoki Izraelski napadi na narod Gaze, te saučesništvo Bušo-ve administracije u ovom napadu”, ponovo su ga “vratile na ovo pitanje”. S tim u vezi, on naglašava sljedeće: “Ovo pišem kao neko ko je lojalno služio, sredinom šezdesetih godina, u izraelskoj vojsci, i ko nikad nije sumnjao u legitimitet države Izrael unutar njenih granica iz 1967. Ono što svom snagom odbijam, među-tim, je cionistički kolonijalni projekat izvan granica zelene lini-je” (The Guardian, 7. januar 2009.).

Vodeći agresivnu politiku prema arapskim zemljama, Izrael je 1956, zajedno sa V. Britanijom i Francuskom, izvršio agresiju na Egi-pat, a juna 1967. na Egipat, Jordan i Siriju, kada su arapske zemlje ponovo pretrpile težak poraz, nakon čega je ponovo došlo do ma-sovnog protjerivanja palestinskog stanovništva u susjedne arapske zemlje. Tada su izraelske snage okupirale istočnu obalu Sueckog ka-nala, zapadnu obalu rijeke Jordan i Golansku visoravan. Savjet sigur-nosti Ujedinjenih nacija usvojio je 22. novembra 1967. jednoglasno Rezoluciju o uslovima za uspostavljanje mira i povlačenju izraelskih snaga sa okupiranog područja. Međutim, Izrael nije postupio po rezoluciji, kao ni sa svim drugim, uključujući i rezoluciju od prošle sedmice.

Pojas Gaze dug je otprilike 40, a širok između šest i dvanaest ki-lometara. Prije okupacije od strane države Izrael, 1967. na tom je području živjelo oko 300.000 ljudi, a danas ih je oko 1,3 miliona. U ratu između države Izrael i arapskih zemalja 1948.-1949. Gaza je bila jedini teritorij koga su egipatske oružane snage - i pored njene poprilične izolovanosti - uspjele očuvati. Primirjem s državom Izrael 1949. Egipat je i službeno preuzeo kontrolu nad pojasom Gaze. Egi-patske su vlasti, međutim, odjednom bile suočene s vrlo velikim iza-zovom: u tom trenutku oko 70% stanovnika pojasa - dakle u to vri-jeme, oko 200.000 ljudi - bili su prognanici. Ovo malo parče zemlje bilo je u potpunosti preopterećeno. Nedostajalo je svega: stanova,

99


hrane, obrazovanja, radnih mjesta. Još i u toku šezdesetih godina, 80% prognaničke populacije nije imalo zaposlenja.

Šestodnevni rat 1967. iz Gaze i Zapadne obale natjerao je u pro-gonstvo oko 500.000 ljudi. Njemački historičar Dietmar Herz usta-novio je da se svega desetina tih prognanika moglo vratiti svojim kućama, u područja pod izraelskom okupacijom. Već iste godine (1967.) Ujedinjene nacije su od države Izrael tražile Rezolucijom Vi-jeća Sigurnosti, br. 242, neodloživi povratak iz okupiranih područja, zahtjevajući istovremeno diplomatsko priznanje Izraela od strane arapskih zemalja. Zanimljivo je napomenuti da se Palestinci, kao narod, u Rezoluciji pominju tek u kontekstu povratka izbjeglica. Kolektivna politička prava, čak i ona u kontekstu Plana Ujedinjenih nacija o podjeli Palestine (na jevrejsku i arapsku državu, iz 1947.), su u potpunosti ignorisana.

Palestinicima se 1967, prema istraživanjima njemačkog histo-ričara Dietmar Herz-a, “prikazala vrlo osvješćujuća i tužna slika stvarnosti. Bili su pobijeđeni, zemlja im je bila okupirana, a in-stitucije prepuštene same sebi. Međunarodna zajednica nije se zanimala za njihove probleme; čak se nisu potrudili ni priznati postojanje palestinskog naroda. Arapske zemlje, čiju su pomoć Palestinci očekivali, ili nisu bile voljne, ili nisu bile u mogućno-sti da silom sprovedu oslobađanje palestinske zemlje” (D. Herz, PALÄSTINA, GAZA UND WESTBANK, Minhen 2003.).

Izraelska okupacija Zapadne obale i pojasa Gaze je, po Prof. Shla-imu, /obični primjer/ “teritorijalnog ekspanzionizma. Cilj je bila uspostava Velikog Izraela kroz trajnu političku, ekonomsku i vojnu kontrolu palestinskih teritorija. A rezultat toga svega je jedna od najdužih i najbrutalnijih vojnih okupacija u historiji čovječanstva”. Gaza, po njemu, “nije samo slučaj ekonomske ne-razvijenosti, nego jedinstveno gorak slučaj namjernog ‘odra-zvijanja’. (…) Razvoj lokalne ekonomije aktivno je osporavan, kako bi Palestinci bili trajno podložni Izraelu, te ne bi usposta-vili suštinu svoje političke nezavisnosti” (The Guardian, 7. januar 2009.).

100


Gaza je, po Profesoru Shlaimu, “klasični slučaj kolonijalne ek-sploatacije u post-kolonijalno doba. Jevrejska naselja na oku-piranim teritorijama su nemoralna, nelegalna i neprevashodna prepreka miru. Oni su instrument eksploatacije i simbol ukupa-cije” (The Guardian, 7. januar 2009.).

Za vrijeme izraelske (direktne) okupacije pojasa Gaze 1967.-2005., država Izrael je počela sprovoditi plan potpunog restruktu-riranja pojasa Gaze, pri čemu su masovno narušena prava i slobode palestinskog, arapskog stanovništva. Tako je 1971. samo u toku dva mjeseca srušeno, bez opravdanja i odštete, 2.500 palestinskih kuća, prisilno je preseljeno oko 38.000 ljudi, te uhapšen vrlo veliki broj aktivista. Istovremeno je počeo i proces naseljavanja tzv. “Settlera” ili naseljenika, Jevreja, na okupirana područja Zapadne obale i Gaze - tako ih je krajem osamdesetih godina bilo oko 70.000, a 2000, ra-čunajući i istočni Jerusalem, 350.000.4

Godine 1985. tadašnji ministar odbrane Yitzhak Rabin (koji je, kasnije - kao premijer države Izrael - a reklo bi se i ironijom slučaja, Nobelovu nagradu za mir podijelio s Jaserom Arafatom, te i sam bio ubijen od strane radikalnog “Settlera” - Jevreja) naredio politiku “če-lične pesnice”, čiji je sastavni dio bio zatvaranje cijelih gradova, sela i naselja, otpuštanje s posla aktivista PLO-a i srodnih organizacija, te tzv. “zatvor iz predostrožnosti”. Među Palestincima je najveći broj odraslih muškaraca koji su, uglavnom, bez ikakva razloga, određeno vrijeme proveli u zatvoru (1985. ih je bilo 40%). Za vrijeme prve Inti-fade, izraelska policija koristila je gumenu municiju koja je mlađim aktivistima doslovno “polomila kosti”. U prve dvije godine Intifade u Gazi je ubijeno oko 200 aktivista i ranjeno oko 30.000. Veliki broj Palestinaca osumnjičenih za učešće u Intifadi zatvaran je u posebne kampove, kao što su Ensar II i Ensar III u pustinji Negev.

Država Izrael je 2008. obilježila šezdesetu godišnjicu svog rata za nezavisnost, odnosno osvajačkog rata, a Palestinci šezdeset godina 4 Vrijedi napomenuti da je 2005., tzv. Jednostranim planom povlačenja iz pojasa Gaze, jevrejskim naseljenicima

naređeno da napuste pojas Gaze, pri čemu se se mnogi odupirali mjerama prisilnog iseljenja, koje je sprovodi-la Izraelska vojska. Vrlo veliki broj “Settlera” su pripadnici radikalno-religioznih grupa koje područje smatraju Obećanom zemljom.

101


događaja koji se na arapskom jeziku obilježava kao “Nakba” - što, u prijevodu, znači “kataklizma” ili “propast”. Nakba, međutim, nije događaj - ona je kontinuirani proces otvorenog i prikrivenog uni-štavanja života i identiteta palestinskih Arapa, konačni izraz geno-cidne politike i neprekidni niz događaja koji, u pravnom kontekstu, predstavljaju najgrublje povrede i kršenje međunarodnog huma-nitarnog prava, odnosno povrede međunarodnog krivičnog prava, te ljudskih prava i sloboda zagarantovanih tim sistemom. Može se danima govoriti o 1948-1949. (Izraelsko-arapski rat), 1956. (Izrael-sko-britansko-francuska agresija), 1967. (Izraelska agresija - Šestod-nevni rat), 1973. (rat na Jom Kipur), 1982. (Prvi rat sa Libanom), 1987. (Prva intifada), 2000. (Druga intifada), 2006. (Drugi rat u Libanu) ili bilo kom drugom ratu, kako god ga zvali, o brojnim pojedinačnim operacijama, o oko 300.000 Palestinaca “prekomjernih civilnih smr-ti” - žargonom statističara - od 1967, pa do danas, o Palestinskim izbjeglicama širom svijeta, kojima se ni ne zna broj, o činjenici da od 11 miliona Palestinaca, koliko ih po procjenama ima, njih 5 ili 6 miliona živi bez državljanstva, kao ničiji ljudi na ničijoj zemlji. Može se govoriti o pravu prisilno protjeranih Palestinaca na povratak, o svakodnevnom uništavanju stotina civilnih kuća, škola i džamija, o “sigurnosnoj ogradi” i “sigurnosnim mjerama”, poput zida koji Državi Izrael navodno omogućava sigurnost, a Palestincima onemogućava da svakodnevno idu na posao, u školu, kod ljekara. Izvještaji o krše-nju ljudskih prava Palestinaca debeli su stotinama strana, kao što su različiti izvještaji UNICEF-a o stanju zdravstvene i socijalne zaštite djece na Zapadnoj obali i pojasu Gaze, gdje, između ostalog, stoji, da 2.400 palestinskih novorođenčadi svake godine umre iz “nepri-rodnih razloga”, a da na desetine hiljada djece nemaju ni 15% izmi-renih prehrambenih potreba, a prekomjerna i nadasve u potpunosti neopravdana upotreba oružane sile karakteriše svaki trenutak krva-ve savremene historije Bliskog istoka.

Izraelska vojska je 9. aprila 1948. u selu Deir Yassin, u neposred-noj blizini Jerusalema likvidirala 245 civila. Taj masakr je, vjerovatno, prvi masakr organizovane vojne sile većih razmjera nad Palestinci-ma. Prilikom okupacije i podjele Palestine 1949. (između Jordana, Egipta i Izraela) Jevrejske oružane formacije (Irgun) uništile su oko

102


350 sela i ubile između 8.000 i 12.000 Palestinaca, od čega oko 6.000 civila. U oktobru 1953. u selu Kibja izraelske snage, pod vođstvom Ariela Sharona, ubile su 69 civila i digli u zrak 45 kuća, školu i dža-miju. U Šestodnevnom ratu (1967.) među civilima je bilo oko 10.000 ubijenih i 25.000 ranjenih. U južnom Libanu je 1978. ubijeno oko 2.000 civila. U vrijeme Prvog Palestinskog ustanka (1987.) ubijeno je na desetine i stotine civila. O tome je jedan izraelski vojnik na Sudu u Tel Avivu dao sljedeću izjavu: “Sjedili smo u oklopnjaku kada je 25-godišnji mladić prošao ulicom. Nije nas ni pogledao. Nije no-sio ni kamen, niti je bio naoružan, ali je za to dobio metak u sto-mak. Ležao je mrtav na trotoaru, a mi smo nastavili dalje. Niko ga nije ni pogledao. Tom prilikom ubijeno je na taj način oko 350 palestinskih civila (“Observer”, 2007.). U napadima na Gazu 2006. ubijeno je 117, a ranjeno oko 1.000 civila.

Situacija u Gazi odgovara srednjovjekovnoj opsadi, u kome je ži-vot civila u uslovima državnog (Izraelskog) terora nepodnošljiv, po-sebno od 15. maja 2007., kada se pojas Gaze našao pod ponovnim direktnim udarom Izraelskih oružanih snaga (“Tzahal”), pri čemu je ubijeno 72 civila. U četiri dana marta 2008. Tzahal je, primjera radi, u pojasu Gaze ubio 58 palestinskih civila, a ranio preko 350.

Od 1.300.000 ljudi, koji danas žive u opojasu Gaze, “velika ve-ćina njih nije tamo svojom voljom. Oni su prognanici i djeca prognanika, koji su iz arapskih sela i gradića protjerani 1948, a prepušteni Izraelskoj okupaciji od 1967. Pravno i naučno dr-žava Izrael se još uvijek smatra okupacionom silom, mada je i trupe i Jevreje doseljenike povukla 2005. Izrael još uvijek ima potpunu kontrolu nad uvozom i izvozom robe, kretanjem ljudi, zračnim prostorom i obalom. Izrael ima odgovornost po IV Že-nevskoj konvenciji da se pobrine za dobro stanje civila u pojasu Gaze” (“New York Times”, What you don’t know about Gaza, 7. januar 2009.).

Iako su “izraelski naseljenici /settleri/ povučeni (2005.) iz po-jasa Gaze”, Izraelska vojska je, po Prof. Shlaimu “nastavili kontro-lisati svaki pristup Pojasu kopnom, morem ili zrakom. Gaza je

103


pretvorena u zatvor na otvorenom, skoro preko noći. Od tada je izraelska zračna vojska uživala neograničenu slobodu da baca bombe, nadlijeće i probija zvučni zid, te terorizira bespomoćne stanovnike ovog zatvora … Osamdeset posto stanovnika Gaze”, navodi Prof. Shlaim, “preživljava s manje od 2 dolara dnevno. Uslovi života u Pojasu su u svakoj suprotnosti sa civilizacijskim vrijednostima” (The Guardian, 7. januar 2009.).

Blokada pojasa Gaze postala je potpuna 20. januara 2008, nakon čega je - i to traje do danas - u Gazi nestalo svega. Izraelska vojska je, “okupirala vazduh, more i zemlju u gradu Gazi. Okupirala je umove stanovnika Gaze, njihove nerve i uši …” (“Oslobođenje”, Nedjelja, 11. decembar 2009, str. 24). Gaza je, po ocjeni Jevrejke Feli-cia-e Langer, (advokat, izraelski aktivista i žena koja je preživjela Ho-lokaust) “veliki, masovni zatvor, a Izrael u svojim rukama drži ključ”.

Svjetski moćnici su svoje nečinjenje u sprečavanju i zaustavljanju holokausta pravdali neznanjem. Genocid nad Bošnjacima, evrop-skim muslimanima, u Bosni je bio prvi zločin genocida koji je javno prenošen preko TV kanala i nije spriječen niti zaustavljen pod izgo-vorom i pogrešnim tretiranjem karaktera rata i karaktera zločina, pri čemu su, pored ostalog, Ujedinjene nacije i tzv. međunarodna zajednica svojim ponašanjem (embargom na oružje, humanitar-nom politikom i dr.) najneposrednije omogućili nesmetano vršenje genocida. A kad je riječ o genocidu nad Palestincima u Gazi, koga javno prenose svi vodeći mediji, uključujući i internet, svjetski moć-nici ga tretiraju kao “krizu na Srednjem istoku”, “rat u Gazi”, “humani-tarnu krizu”, “konflikt”, rat za “povrat sigurnosti Izraela”, “borbu protiv (islamskog) terorizma”, koga predstavlja i predvodi Hamas. Na taj se način prikriva osvajački rat Izraela za otimanje tuđe zemlje, kontinu-irani rat za teritorije - Lebensraum, slično nacistima u Drugom svjet-skom ratu i velikosrpskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu na kraju XX stoljeća, i kontinuirana, višedecenijska genocidna politi-ka i praksa prema Palestincima.

Nije riječ o krizi na Srednjem istoku, niti ratu u Gazi, ni huma-nitarnoj krizi, ni konfliktu, ni opasnosti od (islamskog) terorizma, ni

104


strahu od Hamasa za opstanak Jevreja i države Izrael. Naprotiv, to su samo i prije svega lažni izgovori, licemjerstvo, nemoralnost i cinizam svjetskih moćnika, predvođenih aktuelnim Predsjednikom Bushom i političkim i vojnim rukovodstvom države Izrael, u prikrivanju udru-ženog zločinačkog poduhvata o istrebljenju Palestinaca. Potpuno je pogrešna identifikacija palestinskog naroda sa njegovim političkim vođstvom (Hamasom) u Gazi, koji je objekt i jedina žrtva izraelske agresije. Nedopustivo je izjednačavanje stvarne žrtve genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava - palestinskog naroda u Gazi - sa njegovim političkim vođstvom kao navodnim opravdanjem i izgovorom za sistematsku kampanju ma-sovnih zločina nad civilima i civilnim objektima, zaštićenim među-narodnim pravom, koja je počela prije par dana, nego kontinuirano traje još od 1948.

Ovaj Izraelski osvajački rat u pojasu Gaze nije rat za “povrat sigur-nosti Izraela”, kako ga izraelska štampa prikazuje. “Puno su bolnije riječi Moshea Yaalon-a, svojevremeno šef Izraelskog Generalštaba, 2002.: ‘Palestinci moraju u najdubljim porama svoje vlastite svi-jesti razumjeti da su pokoren narod” (“New York Times”, What you don’t about Gaza, 7. januar 2009.).

Svjesni smo činjenice da je zaštita civilnog stanovništva, kako Pa-lestinaca (muslimana, kršćana, Samarićana i drugih), tako i Jevreja, svetinja međunarodnog humanitarnog prava i temeljni princip me-đunarodne zajednice, čija je indolentnost i licemjernost, odnosno šutnja i u ovom slučaju primjer potpuno selektivne primjene korpu-sa međunarodnog prava. Šezdeset godina poslije Holokausta, nje-gove najvažnije lekcije nije naučila država formirana za djecu onih koji su preživjeli zločine nacizma, najteže u historiji čovječanstva. Aktuelna osvajačka i genocidna politika ubijanja, ranjavanja i uni-štavanja Palestinaca ovih dana, nažalost, ponovo doživljava svoju krvavu kulminaciju.

U ovom najnovijem osvajačkom ratu Izrael, nuklearna sila, kori-sti avijaciju (borbenu, izviđačku i transportnu), kopnene snage (ar-tiljeriju, tenkovske jedinice, topove, haubice, minobacače različitih

105


kalibara), raketne i specijalne jedinice, vršeći teške zločine protiv nenaoružanih, nemoćnih i golorukih civila Palestinaca. Izraelska avijacija danonoćno ubija i ranjava civile i civilno stanovništvo i uništava civilne objekte (stambene, vjerske, privredne, obrazovne, naučne, medicinske, zatim objekte kulture, umjetnosti, komunalne infrastrukture, međunarodnih humanitarnih organizacija, te objek-te neophodne da civilno stanovništvo preživi).

Izraelska zločinačka armija, jedna od najopremljenijih armija svi-jeta, namjerno usmjerava napade protiv civilnog stanovništva i civil-nih objekata; namjerno napada i bombarduje gradove, sela, naselja i zgrade koji su nebranjeni i ne predstavljaju vojne ciljeve; namjerno uništava imovinu, uključujući i imovinu Ujedinjenih nacija i njihove službenike, među kojima ima i ubijenih; namjerno izgladnjuje civile; namjerno upotrebljava oružje, projektile i metode vođenja rata koji po svojoj prirodi uzrokuju velike civilne žrtve i ogromna materijalna razaranja civilnih objekata. Izrael u najnovijem oružanom zločinač-kom poduhvatu i bombardovanju Gaze koristi i zabranjeno naoru-žanje, kao što su fosforne bombe, čije je djelovanje izuzetno razor-no, jer, pored ostalog, izazivaju jake i jezive opekotine kod ljudi, od čega su mnogi ubijeni i umrli.5

Izraelske okupacione snage su na okupiranom pojasu Gaze, pre-ma Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda od 12. januara 2009, pored agresije, izvršile teška kršenja ljudskih prava. Naime, Izrael-ska vojna operacija je na okupiranoj palestinskoj teritoriji, po Uje-dinjenim nacijama, rezultirala masovnim kršenjima međunarodnih ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava palestinskog naroda i sistematskim uništenjem palestinske infrastrukture (United 5 Najveća međunarodna organizacija za ljudska prava, Human Rights Watch, ustvrdila je da država Izrael u po-

jasu Gaze, na području iznad grada Gaze i mjesta Jabaliya, “koristi artiljerijsko oružje koje sadrži bijeli fosfor”; čime se “krši pravilo međunarodnog humanitarnog prava kojim se moraju poduzeti sve neophodne mjere da bi se izbjegle smrti civilnog stanovništva”. Bijeli fosfor je materija koja izaziva opekotine vrlo visokog stepena. Iako upotreba bijelog fosfora u svrhe prikrivanja vojne taktike u principu nije zabranjena, zabranjena je njegova “namjerna upotreba kao zapaljivog materijala koja može izazvati opekotine, zapaliti zgrade, njive i druge civilne objekte. Potencijal štete za civile utoliko je veći uzme li se u obzir visoka gustina naseljenosti koju ima pojas Gaze, a koja je među najvišim u svijetu”. Međunarodno pravo zabranjuje upotrebu zapaljive municije na područjima gdje je koncentrisano civilno stanovništvo. Nafiz Abu Sha’aban, liječnik iz Gaze kojeg citira CNN, tvrdi da “ovakve opekotine nije vidio u 27 godina radnog iskustva”.

106


Nations Press Release of 12 January 2009, Human Rights Council, RO-UNDUP).

Oko polovine Palestinaca ubijenih u dosadašnjem 20-todnev-nom uništavanju su djeca i žene, o čemu, pored ostalog, svjedoče dugi redovi ubijenih beba, dječaka i djevojčica, zamotanih ćefinima. U pitanju su masovni pokolji civila. Ubijane su, nažalost, i cijele poro-dice, zatim brojni ljekari i medicinsko osoblje koji pomažu ranjenim i raskomadanim poluživim civilima. Mnogi ranjenici do smrti iskrva-ve, jer ambulantna kola zbog stalnog bombardovanja i granatiranja često ne mogu doći do stradalih. Na desetine, stotine i hiljade je teš-ko ranjenih, osakaćenih, zdrobljenih, unakaženih. Riječ je o geno-cidu (najtežem zločinu protiv čovječnosti i međunarodnog prava) nad Palestincima. Samo u izraelskom granatiranju škole u Jabaliya ubijeno je oko 40 civila, koji su tu potražili zaštitu od bombardova-nja (zvaničnici Ujedinjenih nacija su izraelskoj armiji dali jasne koor-dinate škole u koju su sklonili civile kako ne bi bili meta napada, ali je upravo ona zasuta projektilima koji su masakrirali oko 40 civila).

Broj žrtava genocida u najnovijem Izraelskom osvajačkom ratu protiv civila u Gazi, prema raspoloživim podacima, do sada iznosi: preko 1.000 ubijenih i oko 5.000 ranjenih civila. Zanimljiv je podatak (od 8. januara), “Herald tribune” i “Palestinskog polumjeseca”, o odno-su broja ubijenih i ranjenih Palestinaca i Izraelaca: 350 ubijena Pale-stinca i 3 ubijena Izraelska civila, te 3.100 ranjenih Palestinskih i 39 ranjenih Izraelskih civila.

Kako je to često slučaj u tragičnoj historiji Palestine, žrtve su, tvrdi Prof. Shlaim, “okrivljene za svoju nesreću. Izraelska propagandna mašinerija stalno javlja da su Palestinci teroristi, da odbijaju su-život sa jevrejskom državom, da je njihov nacionalizam ustvari obični antisemitizam, da je Hamas grupa vjerskih fanatika, a da islam ne može rame uz rame s demokratijom”. Razobličavajući “izraelsku propagandnu mašineriju”, Prof. Shlaim naglašava “jed-nostavnu istinu”: “Palestinci su normalni ljudi s normalnim cilje-vima. Oni nisu bolji, ali ni gori, od bilo koje druge nacije. Ono

107


čemu, prije svega, teže, je dio zemlje kojeg će zvati svojim, a na kojem će živjeti u miru i slobodi” (The Guardian, 7. januar 2009.).

Govoreći o Hamasu, Prof. Shlaim navodi: “istine radi, ni Hamas nije u potpunosti nevin u ovom pogledu. Nakon što mu je onemo-gućeno da uživa u svojoj izbornoj pobjedi, a suočen s beskrupolo-znim neprijateljem, Hamas je iskoristio metod ‘lakog terora’. Aktivisti Hamasa i islamskog džihada su na izraelska naselja u blizini granice bacali qassam rakete, sve dok Egipat prošlog juna nije isposlovao šestomjesečno primirje. Šteta koju ove primitivne rakete izazivaju je minimalna, ali je psihološki učinak bio ogroman, te je javnost [izra-elska] zahtijevala od Vlade da reaguje. Izrael je, pod ovim uslovima, imao uistinu pravo da reaguje u samoodbrani, ali je njihova reakcija na ‘štipanje raketama’ u potpunosti neproporcionalna. Brojevi govo-re sami za sebe. U tri godine od povlačenja iz Gaze, 11 Izraelaca je ubijeno raketnim napadima. Samo u godinama 2005.-2007. Izrael-ska vojska je u Gazi ubila 1.290 Palestinaca, uključujući i 222 djece” (The Guardian, 7. januar 2009.).

Ubijajanje civila je, piše Prof. Shlaim, zabranjeno, bez obzira na to “koliki god bili brojevi”. To se “na Izrael odnosi onoliko koliko i na Ha-mas, ali Izrael ima cjelokupan dosije nezapamćene brutalnosti pre-ma stanovnicima Gaze. Izrael je čak i nakon primirja zadržao okupa-ciju Gaze, što je, u očima vođa Hamasa, činilo kršenje sporazuma o primirju” (The Guardian, 7. januar 2009.).

“Biblijski princip oko za oko” je, po Prof. Shlaimu, “sam dovolj-no grub. Ali izraelska ofanziva protiv Gaze izgleda da prati logi-ku oko za trepavicu. Nakon osam dana bombardovanja, s više od 400 mrtvih Palestinaca i 4 mrtva Izraelca, razbojnička Vlada Izraela naredila je invaziju Gaze kopnenim putem, čije su po-sljedice neprocjenjive” (The Guardian, 7. januar 2009.).

Iznoseći navedene činjenice (“kratki pregled”) “o ponašanju Izra-ela”, Prof. Shlaim navodi kako se teško oduprijeti tvrdnji “da je Izrael postao razbojnička država, sa ‘izuzetno beskrupoloznim vođa-ma’”. S tim u vezi, i on, također, zastupa tu tezu, navodeći sljedeće

108


argumente: “Razbojnička država redovno krši međunarodno pravo, posjeduje oružje masovnog uništenja i praktikuje tero-rizam - odnosno koristi nasilje protiv civila u političke svrhe. Izrael ispunjava sva tri ova kriterija, te se stoga mora pomiriti s ovom etiketom. Stvarni cilj Izraela nije miroljubljivi suživot s palestinskim susjedima, nego vojna dominacija. Izrael svoje greške iz prošlosti prevazilazi novim, još katastrofalnijim greš-kama. Političari, kao i svaki drugi, imaju pravo da ponavljaju laži i greške iz prošlosti. Pravo da, ali obavezu nikako” (The Gu-ardian, 7. januar 2009.).

Međunarodna zajednica naspram brojnih zločina nije ništa pre-duzela, odnosno uradila je onoliko, koliko je za Palestince (pa i za mir na Bliskom istoku) uradila još od 1948. - ništa. Umjesto da zaustave i onemoguće osvajačku i genocidnu politiku i praksu države Izrael i zaštite uništavanje nedužnog Palestinskog naroda i oduzimanja nji-hove zemlje, vodeće svjetske sile, od 1948. do danas, u kontinuitetu Izraelu pružaju pomoć i podršku (u naoružavanju, municiji, opre-mi, obuci i dr.). Tako su, primjera radi, Sjedinjene Američke Države naoruža(va)le Izrael, dostavljajući mu, pored ostalog, municiju. Za-panjuje činjenica da je 18 članica Evropske unije 2007. u Izrael izve-zlo oružje vrijedno 200 miliona eura (najviše su izvezle Francuska, Njemačka i Rumunija) - (“Oslobođenje”, 13. januar 2009, str. 19).

Stoga, s pravom se postavlja pitanje koliko krvi civila, palestinskih civila, mora biti proliveno, da bi došlo do odlučnog djelovanja orga-na međunarodne zajednice; djelovanja koje je, uostalom, i obaveza međunarodne zajednice, i to na temelju Povelje Ujedinjenih nacija. “Državni suverenitet” i odbrana nisu opravdanje za sistematske ma-sovne zločine po međunarodnom pravu. Ne postoji nikakva norma međunarodnog prava, nikakav izgovor, koji omogućava nemilosrd-no i nasumično ubijanje civilnog stanovništva i uništavanja civilnih objekata bilo gdje u svijetu. Život civila je, takoreći, izigrana svetinja - razumijevanja radi, život svih civila, uključujući jednako Izraelce i Palestince, te Libance, Sirijce i sve druge - a šutnja i indolentnost međunarodne zajednice znak potpune predaje pred interesima novca i geopolitike.

109


Nije teško zaključiti zašto šuti međunarodna zajednica. Njena šutnja popratila je sve velike povrede međunarodnog prava, sva-ki genocid, uključujući i onaj kojeg je velikosrpski agresor počinio, pred televizijskim kamerama, u Republici Bosni i Hercegovini na kra-ju XX stoljeća. Obavezu da ustanu u ime žrtava, civila, imaju naročito oni koji su, poput Bošnjaka, i sami bili žrtve genocida. Nastavimo li šutiti i zatvarati oči, povrijedićemo svako zrno ljudskog i moralnog dostojanstva koje nosimo; štaviše, izgubićemo kredibilitet da govo-rimo u ime žrtava. Utoliko više boli šutnja naroda koji je preživio Ho-lokaust, naroda koji trajno treba da opominje svijet o opasnostima i strahotama zločina genocida, te drugih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Na opseg zločinačke politike i prakse, te široki spektar povreda ljudskih prava ukazali su i brojni izraelski intelektualci, Jevreji, kao što su: Tanye Reinhart, Amire Hass, Yaira Aurona ili Shloma Sanda. Međutim, osvajačka, agresivana, rasistička, genocidna i zloči-načka politika i praksa države Izrael i njenog aparthejdnog ci-onizma se ne mijenja, i nažalost, u kontinuitetu traje više od pola stoljeća. U izraelskoj vladi su ministri poput Avigdora Lieberma-na, u čijoj viziji sigurnog Izraela “ne smije biti mjesta ni za jednog Arapa”. Političko i vojno rukovodstvo države Izrael planira, pripre-ma, organizuje i izvodi osvajački rat genocidnog karaktera. To ru-kovodstvo je po međunarodnom pravu nesumnjivo odgovorno za teške povrede međunarodnog krivičnog prava, odnosno za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, te uz praćenje odgovarajućeg historijsko-strateškog kontinuiteta, i zločin genocida. Izrael je, uz Sjedinjene Američke Države, jedina država koja je sudjelovala u pri-premi Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda, “isposlovala” ublažene odredbe i izuzetke, potpisala Statut, te kasnije - što je u međunarodnom pravu jedinstven slučaj - kod depozitara Statuta javno obzanalila namjeru da Statut ne ratificira, efektivno izuzima-jući svoje rukovodstvo iz nadležnosti međunarodnog pravosuđa. To, u prijevodu, znači da trenutno pravno nema mogućnosti da iko međunarodno odgovara za zločine u Gazi ili drugim mjestima nad Paletincima. Problem, istovremeno, leži u nehtijenju međunarodne zajednice i stalnim blokadama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija,

110


da omogući efikasnu pravnu kontrolu i uspostavi efikasnu zaštitu civila i poštivanje međunarodnog humanitarnog prava različitim ad-hoc instrumentima, koji bi podrazumijevali, ne samo trenutni prekid osvajačkog rata i zaustavljanje genocida, nego i konačni mir na Bliskom istoku, te međunarodnopravnu odgovornost svih koji su počinili bilo koji oblik kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i najnovije primjere iz Gaze.

Dok su Palestinci, pa i u Gazi, Ramallahu, Betlehemu, Nablusu, Hebronu, Dženinu i drugim mjestima vještački “ničiji ljudi na ničijoj zemlji”, narod bez države, izloženi genocidu (zločinu koga uživo pre-nosi i internet), te srednjevjekovnom barbarizmu opsade i preživlja-vanja, sramnom ponašanju i verbalno deklarativnoj i deklarisanoj podršci arapskih država i njihovih režima, od koje žrtve genocida u Gazi nemaju nikakve koristi, naša je obaveza uključujući i predstav-nike države Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici, da go-vorimo u ime žrtava genocida. Bilo gdje na svijetu. I to utoliko više, dok brojne žrtve genocida još uvijek leže nepronađene u masovnim grobnicama širom naše zemlje. Dok koncentracioni logor Gaza pod-sjeća na Omarsku ili Auschwitz, cijelo čovječanstvo - i svi preživjeli - su u potpunosti zakazali.

S civilima u Gazi ginemo i svi mi, zbog toga što, nažalost, živimo u vremenu, kada na međunarodnoj političkoj sceni djeluju politikanti i političari bez morala, upitnog i sumnjivog autoriteta, koji su pali na svim ispitima čovječnosti i odgovornosti, i nisu u stanju, bolje reče-no, oni i ne žele da se dosljedno bore za univerzalne ljudske vrijed-nosti i moralne principe u današnjem savremenom svijetu. Imajući sve to u vidu, može se reći da živimo u strepnji, haosu i bojaznosti uništenja ljudskog čovječanstva i ljudske civilizacije i kulture, a što je sve izvjesnije, posebno za male narode i male države.

Osuđujući stravične zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad civilnim stanovništvom Gaze, ovim putem je neophodno pozvati sve predstavnike Bosne i Hercegovine u međunarodnim in-stitucijama, kao i cjelokupnu akademsku javnost Bosne i Hercegovi-ne, istraživače holokausta i genocida, posebno poznate, afirmisane

111


i ugledne univerzitetske profesore iz reda Jevrejskog naroda, a na-ročito članove i simpatizere The International Association of Genoci-de Scholars, da dignu svoj glas protiv genocida nad Palestincima u Gazi i da vojnu intervenciju Izraela nazovu pravim imenom, kao što su to učinili na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kada su velikosrpsku ideologiju, politiku i praksu istrebljenja Boš-njaka nazvali pravim imenom - genocidom. Pozivamo Ujedinjene nacije da, u ime međunarodnog humanitarnog prava, ali i ljudskog dostojanstva, bezuslovno i ultimativno najoštrije reaguju i urgentno ispoštuju obaveze, te iskoriste ovlasti iz Povelje Ujedinjenih nacija da zaustave genocid nad nevinim civilima u Gazi. Naša je obaveza, ljudska i akademska, utoliko veća zbog činjenice da smo i sami pre-živjeli genocid i osjetili sve njegove strahote, bol i patnju, ali i rav-nodušnost međunarodne zajednice prema stradanju nevinih ljudi u Bosni i Hercegovini.

112


Miljenko Jergović

AKO NE ŽELIMO LAGATI, NAŠI SU IDENTITETI SVE SAMI SILOGIZMI, LABIRINTI BEZ IZLAZA

Ne daj Bože sudbine koja bi bila izuzetna, bolje neka je obična i svačija. Pogotovu, ne daj Bože nikome da mu se potrefi tako, pa da mu život postane metafora svih drugih života. A dogodi se tako, pravilo je - u naopaka vremena, da slučajem odabrano dijete, izvana nipočemu posebno, otkupljuje grijehe svijeta ili u svome jednom, malom životu, živi sve naše živote. Ne može biti velike nesreće, rata, kataklizme i ljudske pomutnje, a da se ne pojavi neko dijete u koje-mu se sabere sva istina o onome što se dogodilo, obje strane, ako ih je bilo samo dvije, ili svih stotinu, ako ih je bilo toliko. Oni za koje mislimo da su zli i oni za koje vjerujemo da su dobri, nečastivi i pra-vednik, sve to u jednom djetetu. Poslije dođu hollywoodski produ-centi i ispričaju priču tako da opet bude pogrešna.

Mila Janković bila je samo beogradska djevojčica bez roditelja. Zatim se raspitivala tko je i što je, da bi saznala kako se zapravo zove Senida Bećirović. Sve dobro ovoga svijeta, ljubav, strpljenje i briga, Mili su došli od ljudi koji su rođenjem i životom Srbi, u zemlji Srbiji, jedinoj za koju zna. Senida je žrtva zločina koji su nad njezinom obi-telji, selom i narodom počinili Srbi. Njezino ime nalazi se uklesano, među imenima onih kojih više nema. Senidu je spasio nepoznati srpski vojnik, čija ju je dobrota učinila najprije Ružom, a onda i Mi-lom. Da nije bilo njega, na listi umorenih u ratu u Bosni i Hercegovini bilo bi jedno ime više, što za statistiku nije puno, ali za bosansko čovječanstvo jest. Kada je otkrila da se zove Senida, Mila se riješila onoga što ju je u djetinjstvu i pubertetu jako mučilo. Da nije otkrila, ostala bi joj muka i mučna tajna, ali bi bila pošteđena nečega što nadilazi snage oba svijeta kojima pripada, onoga u kojemu je rođe-

113


na i nad kojim je počinjen zločin čija je ona metafora, i onoga koji ju je prigrlio, bio prema njoj dobar i nježan, nakon što je nad njom, njezinom obitelji i narodom počinio strašan zločin. Da je nastavila živjeti u neznanju, Mila, koja se zove i Senida, imala bi samo osobnu muku, a ovako nosi muku cijeloga jednog bosanskog kozmosa, u kojem imena pravednika nisu baš tako predvidljiva, niti je moguće s pouzdanjem znati i reći tko su čije žrtve.

Naši identiteti su jednostavni kao jedan i jedan jesu dva. Takvi su jer smo ih u strahu od okoline pojednostavili. Ima Rambo Amade-us na novom albumu jednu veličanstvenu pjesmu u kojoj pokazuje kako su čisti samo oni koji se rode u incestu, i to takvom da im je isto ljudsko biće i otac i majka. Ako ne želimo lagati, naši su identiteti, uključujući i onaj nacionalni, sve sami silogizmi, labirinti bez izlaza, viša matematika. Naučimo ih sakrivati, lažemo djeci i unucima, kri-vo se predstavljamo, dok preziremo mrtvu djecu iz Gaze, divimo se izraelskim topovima i svojim člancima stavljamo monstruozne nad-naslove u kojima tvrdimo kako Izrael ratuje protiv Hamasa, tako da su i ta mrtva djeca budući bombaši samoubojice, koje je Izrael, na čelu s našim novinskim nadnaslovima, ubio iz preventive. Između ostaloga, Izrael kasapi Gazu i zato da dokaže sebi, svojim plavoko-sim vojnikušama i glasnogovornicama i svojoj plavokosoj ministar-ki, kako sa svojim žrtvama nema nikakve identitetske veze. Oni su im ni rod, ni pomoz bog, kako bi se to reklo u našim krajevima. U toj krvoločnosti, kojoj hulje aplaudiraju, djetinja je potreba da se po-tvrdi kako su svi naši identiteti jednostavni, kao jedan i jedan jesu dva. Ali treba biti ološ pa iz tog razloga ubijati. U našem je svijetu sve puno ološa.

Senidu su, kao i djecu iz Gaze, ubili da bi pojednostavili svoje identitete. Spasio ju je čovjek koji je, ipak, vjerovao u nešto drugo, a ne samo u to da je Srbin jedan kroz jedan. Milom su je učinili ljudi koji su naprosto bili dobri. Oni su je, na kraju, i učinili Srpkinjom. Njezino je srpstvo, dakle, načinjeno od same dobrote, a dobrota baš nikad nije jedan plus jedan jednako je dva. Istovremeno, ona je Bošnjakinja, u kojoj je ubijena, ali svejedno živi, jedna Senida. Taj

114


njezin identitet nije sačinjen od dobrote, jer je ubijena tako malena, da u životu nije ni stigla vidjeti dobrotu.

Ubijena je iz istoga razloga i uz slične motive kao što se ubijaju djeca iz Gaze. Naći će se, sigurno, izraelski vojnik koji će spasiti jednu palestinsku djevojčicu, a ona će ponoviti ovu priču. Trebalo bi napo-kon preštampati i intervju koji je Ariel Sharon, malo nakon Srebreni-ce, dao beogradskom Telegrafu, a u kojem general savjetuje srpsku vojsku da bude što brža, efikasnija i odlučnija, jer svijet neće do-pustiti da stvar traje predugo. Valjda on danas sanja džehenemske snove, valjda sanja gehenu.

Milin život neće biti jednostavan, jer joj je sudbina namijenila strašnu ulogu. Ona je metaforični anđeo nad bosanskim ratom. Ona jedina zna što znači biti na obje strane istovremeno. Samo takvo sa-znanje može spasiti svijet.

115


mr. Alija Muminović

DOSSIER “BOSNA I HERCEGOVINA - SUBJEKT MEĐUNARODNIH ODNOSA” (II)

AGRESIJA NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Sam pojam agresija potiče od latinske riječi “aggredior – navaliti” i označava “napad jedne države na drugu ne samo vojnim snagama i ne samo na njezino područje i njezine vojne snage, nego i na njezinu nezavi-snost i to na sve načine i svim sredstvima, što u taj čas mogu poslužiti.”1 Da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena stvarna agresija, uprkos izostanka službe-ne ocjene Vijeća sigurnosti i međunarodne zajednice, nedvojbeno potvrđuju presude i nalazi Haškog tribunala (ICTY – International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia).2 Stoga se postavlja nužnim obrazložiti radnje koje su prethodile agresiji na BiH kroz njeno planiranje, započinjanje i vođe-nje. Historijske korijene agresija na BiH crpi iz velikosrpske, a nešto kasnije i iz velikohrvatske teritorijalne ekspanzionističke politike.

Što se tiče velikosrpske politike, njeni korijeni i polazna tačka nalaze se prije svega u projektu stvaranja “velike Srbije”, još od Ilije Garašanina, ministra unutarnjih poslova Kneževine Srbije i njegovog “Načertanija”.3 1 Mustafa Imamović, Agresija na Bosnu i Hercegovinu i njen opstanak 1992 –1995. godina, Sarajevo 1997., str. 9.2 Presuda generalu Tihomiru Blaškiću, zapovjedniku HVO-a Zbornog područja Srednja Bosna.3 Prema Iliji Garašaninu osnovni postulati srpske politike u BiH su se ogledali kroz sljedeće: a) “Bosna i Hercego-

vina je dio turskog carstva na koji Srbija može da vrši veliki uticaj. Taj uticaj, stalan i organizovan, za sada je glavni zadatak srpske politike u Turskoj; b) Uspostavljanje kontakta sa bosanskohercegovačkim Srbima. Rezul-tat približavanja Srba iz Bosne i Hercegovine i Srba iz Srbije treba da bude ujedinjavanje i “skopčavanje” Bosne i Hercegovine sa Srbijom uz priznavanje centralne vlasti u Srbiji, srbijanskog Ustava i cjelokupnog srbijanskog zakonodavstva; c) Da bi katolici u Bosni i Hercegovini prihvatili da se Bosna i Hercegovina pripoji Kneževini Srbiji potrebno je voditi politiku razumijevanja i sloge pravoslavnih i katolika. U tom pravcu treba djelovati posred-stvom bosanskohercegovačkih franjevaca. Pretpostavka je da će se ovako rješenje dopasti i nekim muhamedan-cima i zadovoljiti ih. Katolici i “muhamedanci” (Ilija Garašanin ih naziva zajedničkim imenom Bošnjaci) bi mogli u prvo vrijeme da obrazuju jedan savjet koji bi bio posebna, provincijalna vlast. U taj savjet bi se birali “najvažniji ljudi iz celog naroda i to ne za celi život, no na izvesno vreme”; Osnovno načelo ove politike jeste, “jedinstvo Srba i Bošnjaka” koje će diplomatski zastupati vlada Srbije.” Više, dr. Rasim Hurem, Ideja i praksa borbe za “veliku Srbiju” u 19. i 20. stoljeću, Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995. godine, Sarajevo, 1997.., str. 177, 178, nota 9.

116


Ideje o “velikoj Srbiji” nalaze snažan oslonac i u “jezičkom naciona-lizmu” Vuka Karadžića, iz kojeg je niknula njegova poznata formula o tobožnjem etničkom jedinstvu Srba, “Srbi svi i svuda”, s razlikom u vje-ri – pravoslavnoj, katoličkoj i islamskoj.”4 Sustavno se vrše pripreme za realizaciju i sprovođenje velikosrpske politike i u potonjim vremenima, tako da se slijedom događaja u kontinuitetu vrši pogrom protiv boš-njačkog/muslimanskog stanovništva i u Kraljevini Jugoslaviji.5 Posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata četnici Draže Mihajlovića6 vrše strašne pokolje Bošnjaka u bosanskom Podrinju i istočnoj Bosni, ali i drugdje. Po istom receptu, i na istom programskom načelu i sa istom političkom orijentacijom kao Garašanin piše i Stevan Moljević7 februara 1942. go-dine Dragiši Vasiću. Na osnovama ovog “Moljevićevog plana” pedeset godina kasnije izrasta plan Kontraobavještajne službe JNA (KOS, op.a. A.M.), poznatiji pod nazivom “RAM”, koji je na istovjetni način podrazu-mijevao rješavanje bošnjačkog pitanja. Pripreme za agresiju su vršene kroz “srbizaciju” JNA i “SAO-izaciju”8 Bosne i Hercegovine u prvoj fazi, a kasnije osnivanjem tzv. Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini od 24. oktobra 1991. godine i proglašenjem nezavisne tzv. Srpske repu-blike Bosne i Hercegovine od 7. aprila 1992. godine.

Praktično, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je odmah na-kon objavljivanja rezultata referenduma od 6. marta 1992. godine, od-4 Dr. Ivan Lovrić i dr Mustafa Imamović, Bosna i Hercegovina milenij kontinuiteta, Sarajevo 1992., str. 12.5 U selu Šahovići 1924. godine u Sandžaku ubijeno, zaklano i zapaljeno je oko 350 muslimana, a selo sravnjeno sa

zemljom.6 U Programu četničkog pokreta Draže Mihajlovića iz septembra 1941. godine stoji: ”b) Omeđiti ‘de facto’ srpske

zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; v) Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svežim srpskim elementom; g) Izgraditi plan za čišćenje i poniranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice; d) U srpskoj jedinici kao naročito težak problem, uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi; e) Unapred odrediti koje i kakve jedinice treba da provode izvr-šenje programskih tačaka pod b. v. g. i d.”

7 ...”Što se tiče naših unutrašnjih pitanja, razgraničenja sa Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: a) Zaposesti na karti označenu teritoriju, b)Očistiti je pre nego li se iko prebere, Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Sunja, Karlovac, Knin, i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznu-tra krenuti čišćenje zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi valjalo otvoriti put. Hrvatima u Hrvatsku a Muslimanima u Tursku (ili Albaniju).” Kasnije u djelu Homogena Srbija četničkog ideologa Stevana Moljevića ova ideja prerasta u precizan velikodržavni šovinistički koncept “velike Srbije” s aspiracijama na gotovo cijeli Balkan.

8 Stvaranje “srpskih autonomnih oblasti” i autonomnih oblasti pod plaštom ‘regionalizacije’, započelo je još u apri-lu 1991. godine stvaranjem “Zajednice opština Bosanske krajine” da bi do početka rata bilo formirano više takvih obasti (SAO Hercegovina, SAO romanijsko-birčanska, SAO Semberija, SAO Sjeverna Bosna. Kako se vidi drugim narodima, osim Srbima, nije preostalo ništa u Bosni i Hercegovini.

117


nosno poslije priznanja Republike Bosne i Hercegovine od Evropske za-jednice 6. aprila 1992. godine. Agresiju je počinila SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) uz snažnu podršku i participaciju pripadnika i simpatizera Srpske demokratske stranke i njenog političkog lidera Radovana Ka-radžića, odnosno vojnog lidera Ratka Mladića. U izvršenju agresije na BiH angažirale su se JNA (kasnije preimenovana u “Vojska Jugoslavije”), Specijalne jedinice saveznog MUP-a i Državne bezbjednosti, srpske pa-ravojne formacije, vojska “Republike srpske” i vojska “Republike srpske krajine” koje su bile pod direktnom kontrolom i komandom Vrhovnog savjeta odbrane u Beogradu. Farsa oko povlačenja JNA sa teritorije Bo-sne i Hercegovine trajala je sve do “stvaranja” SR Jugoslavije 27. aprila 1992. godine. Međutim stvarno JNA se nikada i nije povukla za sve vri-jeme agresije o čemu svjedoče brojni dokumenti, kao i nalazi Amne-sty Internationala, Helsinki Watcha, Human Rights Watcha, zatim Me-đunarodnog crvenog križa i mnogih drugih nevladinih humanitarnih organizacija i UNPROFOR-a. Agresija na RBiH od strane SR Jugoslavije, okončana je parafiranjem mirovnog sporazumom 21. novembra 1995. godine u zračnoj bazi Wright Patterson (Dayton, država Ohio u SAD), koji je potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine pod službenim na-zivom Opći okvirni mirovni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini.9

Usljed jednostrano nametnutog embarga10 na uvoz oružja u od-brambene svrhe te izvršene agresije na Bosnu i Hercegovinu pret-postavlja se da je ubijeno preko 200.000 Bošnjaka a veliki broj njih se vodi kao nestali. Po fašističkom uzoru spske snage su u Bosni i Herce-govini podigle brojne koncentracione logore, kroz koje je prošlo preko 400.000 Bošnjaka i znatan broj Hrvata, koji su u njima mučeni i ubijani, a Bošnjakinje sistematski silovane. Praktično, u Bosni i Hercegovini izvr-šen je genocid, mada je međunarodna zajednica, u nemoći da zaustavi 9 Sporazum o parafiranju Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini zaključen je između strana: Re-

publike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, a potpisan je od strane pred-sjednika Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Član 2. ovog sporazuma glasi: “Parafiranje svakog mjesta predviđenog za potpis u Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini i njegovim anek-sima danas je ovim znači pristajanje strana i entiteta koje one predstavljaju da budu vezane tim sporazumom.”

10 Rezolucija 713 (1991.) od 25.09.1991. godine - Uvođenje općeg i potpunog embarga na oružje i vojnu opremu u bivšoj Jugoslaviji.

118


krvavi pir srpskog nacionalizma, iznjedrila pojam “etničko čišćenje”.11 Na rezultatima tog “etničkog čišćenja” iznikla je i stvorena Republika srpska koja i dan danas egzistira kao jedan od dva entiteta u BiH.

Što se tiče velikohrvatskih teritorijalnih pretenzija, odnosno agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, na nju treba gledati i historijski kroz njena nastojanja još od vremena sporazu-ma Cvetković – Maček12 iz doba Kraljevine Jugoslavije, pa preko kvislinške tzv. Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelića i dobrim dijelom kroz lik i djelo Franje Tuđmana. Naime, Tuđman je pato-loški mrzio i muslimane i islam.13 Tuđman kao “povjesničar” bio je opsjednut podjelom Bosne, u skladu sa ranijim srpsko-hrvatskim nagodbama. On i nije pokušavao prikriti svoje namjere, kao ni Mi-lošević, a iza sebe je ostavio dugu listu izjava kojima negira bo-sanskohercegovačku državnost i ističe namjeru da se ona podijeli. Najupečatljivija je svakako ona, poslije Karađorđeva, u razgovoru sa Paddy Ashdownom koji u svome ličnom dnevniku opisuje raz-govor sa Tuđmanom nakon što je ovaj na poleđini salvete14 na-crtao liniju razgraničenja u Bosni između Srbije i Hrvatske: ...”Sve desno od te linije je Srpska federacija, a sve lijevo od nje Hrvatska. Pitao sam ga šta je sa Bosancima. Rekao je da bi oni bili beznačajni dio Hrvatske federacije.”15 Na lokalnom nivou, po uzoru na SDS i Hrvatska demokratska zajednica16 Bosne i Hercegovine počinje da instalira ideju i radi na podjeli SR Bosne i Hercegovine na “srpski” i 11 Prema privremenom izvještaju Komisije za ratne zločine, osnovane od Vijeća sigurnosti Rezolucijom 780 od

6. oktobra 1992. godine “etničko čišćenje je svjesna politika jedne etničke ili vjerske skupine koja namjerava nasilnim i zastrašujućim sredstvima ukloniti civilno stanovništvo druge etničke ili vjerske skupine iz određenih geografskih područja”.

12 Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. dolazi do teritorijalnih promjena u Jugoslaviji. Bosna i Herce-govina je razbijena na Drinsku, Vrbasku, Primorsku i Zetsku banovinu. Kasnije poznatom nagodbom Cvetković-Maček 1939. godine obrazovana je Hrvatska banovina u čiji sastav je ušlo 13 srezova Bosne i Hercegovine, čime je Bosna i Hercegovina razbijena.

13 Tuđman je iznio američkom ambasadoru Zimermanu bujicu pogrda na račun Izetbegovića i Muslimana: “Oni su opasni ‘fundamentalisti’ optužio je i .....Bosnu koriste kao poligon za širenje svoje ideologije u čitavoj Europi pa čak i Sjedinjenim Državama. Civilizirane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu prijetnju. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podijeljena između Srbije i Hrvaske.” Kazivanja M. Ninića, decembar 1997., cit. prema Sarajevskom svijetu, Bosna, Uvreda i izazov za Miloševića i Tuđmana.

14 Prilog broj 21. Kopija “salvete” na arapskom jeziku.15 Dnevni avaz, 21. mart 1998., str. 5.16 Politička stranka bosanskih Hrvata, kao jedina parlamentarna stranka sa hrvatskim predznakom u to vrijeme u

Bosni i Hercegovini.

119


“hrvatski” dio, naravno ne ostavljajući životni prostor Bošnjacima, kao najbrojnijem narodu sa relativnom većinom u Bosni i Herce-govini. U tom pravcu HDZ BiH donosi odgovarajuće akte, a naj-važniji od njih su: Zaključci zajedničkog sastanka Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice održanog 12. novembra 1991. godine u Grudama, zatim Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice “Herceg-Bosna” koju su 18.11.1991. godine do-nijeli “demokratski izabrani predstavnici hrvatskog naroda17 u Bo-sni i Hercegovini” kao i Odluka o proglašenju kvazineovisne Hrvat-ske države unutar Bosne i Hercegovine od 3. jula 1992. godine.18 Svi ovi “zaključci” su direktno podrivali suverenitet, cjelovitost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i bili su protivni Ustavu. Regularne jedinice Republike Hrvatske, Hrvatska vojska19 i MUP Hrvatske, kao i JNA su u periodu od oktobra 1992. pa do potpisi-vanja Vašingtonskog sporazuma učestvovale u brojnim operacija-ma protiv A RBiH na području Bosne i Hercegovine. Operacijama u Bosni i Hercegovini izravno su komandovali generali Hrvatske voske.20 Po uzoru na ustaške logore iz Drugog svjetskog rata hr-vatske snage podizale su koncentracione logore po Hercegovini i Srednjoj Bosni, u kojima su također ubijani i mučeni Bošnjaci, ali i Srbi. Oružane snage i jednog i drugog agresora, odnosno njihovih ekspozitura u Bosni i Hercegovini – HVO i Vojska “Republike srp-ske” su za vrijeme trajanja sukoba A RBiH i HVO-a, pa i ranije najdi-rektnije sarađivale i koordinirale vojna djejstva protiv A RBiH, kao legalne i legitimne oružane sile u BiH. Sukob A RBiH i HVO-a, od-nosno Mirovni sporazum između bošnjačkog i hrvatskog naroda okončan je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine, za što su najviše zaslužne Njemačka, Sjedinjene Američke Države i predsjednik Clinton. Sastavni dio tog Spo-17 Ti “predstavnici” su: Mate Boban, Dario Kordić, Pero Marković, Ivan Bender, Vladimir Šoljić i Jadranko Prlić.18 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o uspostavi Hratske zajednice “Herceg-Bosna”.19 “113. splitska i dio 114. brigade Hrvatske vojske, “Škorpije” iz Trogira, “Alkari” iz Sinja, “Divovi”, ”Tigrovi”, te “Vu-

kovi” iz Splita. “Svjedoci iz komandnog kadra UNPROFOR-a potvrdili su učešće Hrvatske vojske u napadu na stari Vitez. Prema izjavama nekolicine UNPROFOR-ovih vojnika u napadu HVO-a na stari Vitez 18.7.1993. godine uče-stvovali su i pripadnici Gardijske brigade HV. Tom prilikom ubijena su četiri pripadnika HV, čija su tijela ostala na teritoriji A RBiH, a naknadno su razmijenjeni za poginule borce A RBiH. U razmjeni i identitetu poginulih boraca HV, haški timovi posjeduju originalnu dokumentaciju.” Slobodna Bosna, 15. august 1998., str. 21.

20 To su: General Janko Bobetko, general Ante Roso, generalbojnik Ante Gotovina, generalpukovnik Živko Budumir, general Slobodan Praljak i dr.

120


razuma je bio i Prijedlog ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ima mišljenja da je sukob Hrvata i Bošnjaka bio nepotreban i da se mogao izbjeći. Dobar dio hrvatske i bosanske javnosti taj sukob nikad nije odobravalo, a sa hrvatske strane najistrajniji u tom stajalištu bio je Stipe Mesić. Na drugoj strani, također ima zagovornika koji smatraju da je “neželjeni sukob” pokazao svoje pravo lice i na najneposredniji način potakao na razmišljanje o (ne)postojanju “kršćanske zavjere” te time “otvorio” historijske vidike još više podupirujući narodnosnu samosvjesnost Bošnjaka. Na svom putu ka punoj nezavisnosti i opstojnosti Bosna i Hercego-vina, kao i njeni narodi u vrlo kratkom vremenu prošli su kroz niz konferencija, misija i planova, počevši od Vensove (Vance) misije, preko Kutiljerovog (Cutillero) mirovnog posredovanja, do Vens-Ovenovog (Vance-Owen) i Oven-Stoltenbergovog (Owen-Stolte-nberg) plana, Vašingtonskog sporazuma, Plana Kontakt-grupe i na kraju Dejtonskog mirovnog sporazuma, čime je zaustavljen jedan od najkrvavijih ratova u novijoj historiji čovječanstva.

Neki aspekti srpsko-hrvatskog postdejtonskog (ne)priznavanja Bosne i Hercegovine

Pitanje međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine je veoma specifično kad se tiče priznanja i ponašanja njenih susjeda, Republike Hrvatske i SR Jugoslavije izvana, odnosno Republike srpske i tzv. Herceg-Bosne iznutra, što je samo za sebe jedan svojevrstan fenomen u prizna-vanju država. Prvo, kad se tiče naših susjeda, nas je Republika Hrvatska priznala odmah nakon Evropske zajednice, tačnije 7.4.1992. godine, ali zaista samo formalno. Tuđman do svoje smrti nikad nije priznao Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu i nezavisnu državu i on je, ustvari, priznavao samo Federaciju Bosne i Hercegovine, a i prema Federaciji BiH ponašao se dvostruko. Prema jednom dijelu kao da je to integalni dio Republike Hrvaske, a prema drugom kao da je to zemlja sa kojom treba graditi prijateljske odnose. On je to pokazivao na sve načine koji su manje-više poznati, a mi ćemo, ilustracije radi, navesti samo neke:

Prvo, u svim sporazumima koje je BiH sklapala sa Hrvatskom, pred-sjednik Tuđman inisistirao je da to budu sporazumi sa Federacijom BiH,

121


a ne sa državom BiH. Ako je pod pritiskom međunarodne zajednice morao napraviti ugovor koji je formalno bio sa BiH, u praksi uvijek se u njemu izuzimala Republika srpska, tako da nisu važili nikakvi ugovore-ni odnosi sa Republikom Hrvatskom i za Republiku srpsku. Stanovnici Republike srpske, čak i oni koji su bili u izbjeglištvu, morali su imati vize za ulaz, odnosno prolaz kroz Republiku Hrvatsku ako žele posjetiti ili se vratiti u BiH iz izgnanstva.

Drugo, Tuđman je inkorporirao jedan dio BiH u ekonomski sastav hrvatske ekonomije; uveo je monetu i telekomunikacioni sistem, a elektroprivreda tzv. Herceg-Bosne je bila uključena u hrvatski si-stem elektrodistribucije. Karakterističan primjer je, svakako, hrvat-ska vremenska prognoza u kojoj su Republika Hrvatska i Federacija BiH prikazivani kao jedinstveno teritorijalno područje, istina sa tan-kom linijom kao granicom ali iste boje i za Republiku Hrvatsku i za Federaciju BiH, dok je Republika srpska bila obojena drugom bo-jom. Zbog tog flagrantnog i kontinuiranog “kršenja” zvaničnici BiH su na svim sastancima tražili, a naročito kad su njima prisustvovali predstavnici SAD-a i EZ-e, da se to “skine” i da to ima široke političke implikacije. To nikad nije “skinuto” za vrijeme Tuđmana. Dakle, prvi put je Hrvatska sa svoje vremenske prognoze Federaciju BiH i kartu na kojoj je bila zajedno Hrvatska i Federacija BiH “skinula” kada je došla Račanova vlada. Tuđman je u medijskom i političkom komuni-ciranju “uveo” ekvivalent Federacija BiH za Bosnu i Hercegovinu, što ne odgovara značenju ekvivalenta za državu Bosnu i Hercegovinu, a za Bošnjake isključivo Muslimani. Diplomatski predstavnici BiH prili-kom susreta sa zvaničnicima i predstavnicima medija u pokušaju da to isprave, po pravilu, uvijek su nailazili na odgovor: “Mi to sve zna-mo, ali mi ćemo i dalje to raditi sve dok se politika ne promijeni.”

Kad se tiče Jugoslavije ona Bosnu i Hercegovinu nije htjela pri-znati ni poslije Daytona, mada su se dvije strane dogovorile da će se međusobno odmah priznati prilikom parafiranja Dejtonskog mirov-nog sporazuma. Neposredno pred potpisivanje sporazuma u Pari-zu je održan pripremni sastanak na kojem je, također, bilo riječi o međusobnom priznanju i ponovo dogovoreno da se do potpisiva-nja sporazuma svakako međusobno priznaju. Ni to se nije desilo.

122


Za vrijeme samog potpisivanja Sporazuma u Parizu 14. decembra 1995. godine potpisan je još jedan Protokol o međusobnom pri-znanju, ali uprkos tome SR Jugoslavija nije priznala Bosnu i Her-cegovinu. Tek u ljeto 1996. godine dolazi do službene posjete zva-ničnika SR Jugoslavije, kada tadašnji potpredsjednik Vlade, Šainović 21 dolazi u BiH, što se smatra prešutnim priznanjem. Obje zemlje, i Republika Hrvatska i SR Jugoslavija, su imale vrlo jasne zajedničke ciljeve i zajedničko ponašanje u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To ponašanje karakteriziralo se sljedećim parametrima:

- Obje su zemlje priznavale samo jedan entitet, a drugi nisu;

- Obje su zemlje uvele vizni režim drugom entitetu, kao posebnoj “državi”;

- Obje su zemlje sa jednim entitetom imale uređene bezvizne re-žime, i nisu trebali pasoši, već lične karte, kao za svoje građane, čime su ih i suštinski izjednačavali (Hrvatska je čak, dala i držav-ljanstvo svima u “Herceg-Bosni” koji su to tražili pa i onim Hrvati-ma u Bosni izvan tog teritorija);

- Obje su zemlje imale trgovinu potpuno uvezanu sa “svojim” enti-tetima;

- Obje su zemlje uvele u te entitete svoju monetu, Jugoslavija u Republiku srpsku jugoslavenski dinar, a Hrvatska u “Herceg-Bo-snu” svoju hrvatsku kunu;

- Obje su se zemlje potpuno miješale, mogli bismo reći rukovo-dile visokim komandnim kadrom u oružanim snagama entiteta (HVO-a, odnosno Vojske Republike srpske);

- Političke stranke su skoro potpuno bile inkorporirane u slične političke stranke tih zemalja;

- Telekomunikacioni sistemi su bili jedinstveni (pošta, televizija i radio);

- Carinski propisi na granicama su korišćeni od tih dviju zemalja, jer nikad nisu pustili, ni jedni,22 ni drugi,23 da na granice izađe dr-

21 Nikola Šainović je zajedno sa Slobodanom Miloševićem optužen za ratne zločine od strane Haškog tribunala.22 Misli se Republika srpska.23 Misli se Herceg-Bosna.

123


žavna carina, kao što ni danas to ne dopuštaju (Federacija Bosne i Hercegovine ubire carinu zajednički za cijelu Federaciju, dok “Republika Srpska”, kao “država”, također ubire carinu), a što je suprotno međunarodnoj praksi, jer samo suverene države ubiru carinske dažbine;

- Hrvatska je – iako nije potpisan sporazum o dvojnom državljan-stvu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske – podsti-cala i tolerirala glasanje bosanskohercegovačkih Hrvata za zako-nodavnu vlast na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj, pa i verificiranje mandata izabranim zastu-pnicima u Saboru.

Na političkom planu nastavljen je kontinuitet indoktrinacije po pitanju himne, zastave, državnog grba, obrazovnog sistema, udžbenika itd., dok na državnom planu nikad nijedna delega-cija ni iz Republike srpske ni iz tzv. Herceg-Bosne nije došla u državno Predsjedništvo BiH da se konsultira po nekom pitanju prije odlaska u inostranstvo, a mnogo puta su išle delegacije predsjednicima i vladama tih država (Hvatske i Jugoslavije), pa i drugih, da se sa njima konsultiraju u rješavanju fundamentalnih pitanja i problema, pa i amandmanima na Ustav BiH po pitanju konstitutivnosti naroda. Dakle taj se odnos potpuno reflektirao u unutrašnjost BiH. Slikovit prilog je jedna Tuđmanova izjava gdje je rekao: Hrvati u “Herceg-Bosni” treba da upravljaju sami i da se inkorporniraju u sve sisteme hrvatske države, a dobro je, pošto vam je dato Dejtonskim sporazumom da zajedno upravljate sa Bošnja-cima na ostalom dijelu Federacije BiH, a nas Republika srpska savr-šeno ne zanima. Interesantno, ovaj put Tuđman je upotrijebio na-rodnosnu odrednicu Bošnjaci, umjesto Muslimani, kako je inače ranije običavao.

Republika srpska s druge strane, faktički nije uopće jedno vrije-me priznavala BiH, nazivavši je Unijom i nisu dali ništa zajedničko napraviti što jača državu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, zajednič-ko je bilo i jednima i drugima da se ne unese i ne unosi ni u jedan dokument riječ država Bosna i Hercegovina, već da se uvijek piše

124


“bezlično” Bosna i Hercegovina.24 Republika srpska, tačnije njeni predstavnici su išli jedno vrijeme do granica zastranjivanja i dotle da nisu htjeli primati pomoć međunarodne zajednice. Naime, to-kom 1996. godine su govorili da će primati samo onu pomoć koja će se davati i naslovljavati isključivo Republici srpskoj, a ako je data BiH, “nas takva pomoć ne zanima, makar jeli i travu”, govorili su tadašnji zvaničnici tog manjeg bh. entiteta. Pored toga Republika srpska u početku nije dopuštala disperziju međunarodnih organi-zacija na “svom” teritoriju, što je imalo za posljedicu da se većina tih organizacija smjestila u Sarajevu, Tuzli i Mostaru.

Nažalost, u to vrijeme politika je bila iznad ekonomije. U vanjskim poslovima25 i diplomatiji iz Republike srpske nisu htjeli učestvovati sve do 1998. godine, tačnije do “sklapanja” internog sporazuma sa međuna-rodnom zajednicom o njihovom učestvovanju u diplomatsko-konzu-larnoj mreži BiH početkom 1998. godine, od kada i počinju kandidirati ambasadore iz tog manjeg bh. entiteta. I danas, kad je u pitanju jačanje institucija Bosne i Hercegovine, postoje otpori. Međutim, međunarod-na zajednica neće dugo biti puki promatrač takvim otporima, kojih je sve manje zahvaljujući međunarodnoj zajednici i njenom insistiranju na jedninstvenoj vojsci, obavještajnoj komponenti, monetarnom i ca-rinskom ustroju, te napokon ulasku u evro-atlanske asocijacije, a prije svega u Partnerstvo za mir. Pored međunarodne zajednice, utjecaja imaju i demokratski trendovi u susjedstvu, a najjači trend je svakako ekonomija kao jedinstven i zajednički interes svih naroda i građana Bo-sne i Hercegovine. 24 “Kadrovici” SDS su neposredno po pristupanju 1998. godine u Zajedničke organe i institucije BiH iz Platformi, Pot-

sjetnika i Teza za razgovore, koje su pripremali službenici MVP-a BiH povodom bilateralnih susreta zvaničnika BiH ili multilateralnih sesija redovno brisali naziv država Bosna i Hercegovina i rukom unosili bezlični naziv Bosna i Hercegovina. Među njima se naročito isticao Borivoje Minić, pomoćnik ministra u Sektoru za bilateralne odnose.

25 Indoktrinacija ili naciona(listička)lna zaslijepljenost je uzela toliko maha, da su kadrovi iz Re-publike srpske nakon odluke o njihovom sudjelovanju u vanjskim poslovima dolazili sa Pala na posao autobusom i tako se vraćali. Za vrijeme dnevne pauze ili po drugom osnovu mjesecima nisu izlazili u grad, niti su pili kahvu, pa čak ni hermetički zatvorene limenke Coca Cole zajedno sa pripadnicima drugih naroda u sjedištu MVP-a. U jednoj emisiji na TV BiH, Miloš Vukašinović, jedan od “kadrovika” SDS-a izjavio je da su sa Pala dolazili u Sarajavo sa osjećajem kao da “si-laze” u drugu državu.

125


BOSNA I HERCEGOVINA KAO OBJEKT INTERESA ORGANIZACIJE ISLAMSKE KONFERENCIJE

III-1. Reakcije arapsko-islamskog svijeta na agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu

Prije nego što prijeđemo na reakcije arapsko-islamskog svijeta o pitanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, naše je stanovište da treba u kratkim naznakama, po našem razumijevanju i redoslijedu, elaborirati kakve su bile zapadne reakcije i da li postoji interakcijski odnos uvjetovanog djelovanja između zapadnog i islamskog svi-jeta i u čemu se on ogleda, a napose elaborirati treba reakcije SAD-a. Zemlje Evropske zajednice imale su indiferentan stav, često oportun i nekonzistentan, uprkos činjenici da je BiH nedjeljiv geopolitički i eko-nomski prostor Evrope. Sve do početka 1992. godine Bosna i Hercego-vina je razmatrana prvo kao regionalni problem u sklopu Balkana, da bi se taj prostor polahko reducirao na prostor bivše SFRJ. Prosto rečeno, Evropska zajednica se tek u sklopu Konferencije o Jugoslaviji, ozbiljnije involvira u bosansku krizu i to kroz razne komisije i planove, počevši sa Kutiljerevim. Da bismo upotpunili evropsko poimanje Bosne i Hercego-vine, navest ćemo nekoliko izvoda: Prema francuskom filozofu André Gluksmanu, Mitterran je u zatvorenom krugu priznao “da je prosrbin, da podržava jačega i da neće dopustiti da se njemački interesi šire Bal-kanom”. Zamjenik šefa britanske misije Edward Chaplin rekao je našem ambasadoru u Ženevi, novembra 1992.: ...”Tamo, u BiH, građanski je rat; razlika je samo u tome što jedna strana ima više, dok druga ima manje oružja.” Torwald Stoltenberg je sličnom izjavom platio sva ona obilna gošćenja i druge pojedinosti koje su mu servirali u Beogradu tokom njegove funkcije kopredsjedavajućeg Konferencije o bivšoj Jugoslavi-ji. Evropa je prihvatila ovu tezu i na tome gradila svoju politiku prema Balkanu.

Odgovarajući Elie Vieselu, nobelovcu i logorašu iz Auschwitza, na pi-tanje o evidentnoj agresiji u BiH, tadašnji pomoćnik državnog sekretara za vanjske poslove SAD, Peter Turnhoff je komentirao: ...”Ako priznamo da je to agresija i genocid, morat ćemo djelovati, a ako djelujemo i ne uspijemo, mogla bi pasti ova liberalna Klintonova administracija.” Znalo

126


se ali se još kalkuliralo, odmjeravalo i kolebalo. Jedan broj časnih ljudi u administraciji davao je ostavke. To je učinio u Bonnu i Schwartz Schi-ling. Nama dobro poznati portugalski ambasador Cutilleiro potvrdio je, nešto prije De Mikelisa, postojanje tog duha podjele među evropskim političkim krugovima. Rijetka iskakanja iz ovakvog duhovnog okvira (MVP Austrije, Mock, i rijetki političari kao Havel) nisu mogla promijeniti tendenciju saučesništva Evrope u zločinu u Bosni i Hercegovini.”26

Na drugoj strani kontroverzna27 američka politika naspram agresije u Bosni i Hercegovini i uopće krize na Balkanu bi se mogla podijeliti u pet faza. Prvo, američka politika u prvoj fazi nastoji “spasiti” Jugoslaviju, zatim odašilja jasne signale Evropskoj zajednici da se ne želi miješati i da je to “evropski problem”. Istina donosioci spoljnopolitičkih odluka u to vrijeme u SAD-a nisu trerirali BiH, pa ni Jugoslaviju prioritetom u vanjskoj politici, niti pak, nacionalnim interesom. Tek kasnije, kada je pritisak javnog mnijenja dosegao tačku ključanja, ne samo u SAD i onda kada Klintonova administracija odlučuje uzeti stvari u svoje ruke (poznata Klintonova doktrina: “Ukini i udari”), tek tada za-pravo američki stav evoluira od nemiješanja u aktivan odnos i po-stupno uplitanje da bi u svojoj konačnici bosansko pitanje dobilo potpuno američke konture. Dakle SAD, zahvaljujući predsjedniku Clintonu i “neviđenom” pritisku islamskih zemalja, kao dokazanih i stra-teških američkih prijatelja i saveznika, postaju glavni arhitekte i nosioci efikasnog rješenja u BiH.

Pozadina promjene politike SAD-a naspram BiH je pod najdirektni-jim utjecajem zemalja – članica OIC-a. Klintonova administracija odo-brila je upotrebu američke zračne moći, ali ne i trupa na zemlji da zašti-te sigurnosne oblasti UN-a, a u diplomatskim krugovima i neformalnim susretima zastupala je ukidanje embarga na oružje. Ona nije ozbiljno pritisla svoje saveznike da podrže ovo drugo, ali je oprostila iranske pošiljke oružja Bosancima28 i saudijsko finansiranje bosanske kupovine 26 Husein Živalj, Bosna i Hercegovina i svijet, jučer, danas i sutra, Vijeće Kongresa bosansko-hercegovačkih intelektu-

alaca, Sarajevo 1997., str. 7. 27 Kontraverznost američke politike, prije svega ogledala se kroz nekonzistentnost naspram uvođenja i sprovo-

đenja embarga, sprovođenja člana 51. Povelje UN-a, odnosno Poglavlja VII i na kraju, pozivima o unilateralnom ukidanju embarga do prešutne saglasnosti o njegovom kršenju.

28 Pod “Bosancima” misli se na Bošnjake.

127


oružja i 1994. godine prestala je nametati embargo.29 Nakon potpisiva-nja Dejtonskog mirovnog sporazuma “SAD-e su se saglasile sa Saudij-skom Arabijom i ostalim muslimanskim zemljama u obučavanju i opre-manju bosanskih snaga. Otuda pitanje: zašto su tokom i poslije rata Sjedinjene Države bile jedina zemlja koja je prekinula civilizacijski model i postale jedina nemuslimanska zemlja koja je promovirala interese bosanskih muslimana i zalagala se za stvar muslimanskih zemalja? Šta objašnjava ovu američku anomaliju? Jedna mogućnost je da to stvarno nije bila anomalija, nego pažljivo proračunata civiliza-cijska realpolitika.”30 Ipak, imajući u vidu našu opservaciju i polazište skloniji smo postavljenom uvjerenju o alternativi. “Alternativno objaš-njenje za američko ponašanje jeste da je Vlada Sjedinjenih Država bila pod pritiskom svojih prijatelja u muslimanskom svijetu, najvi-še Turske i Saudijske Arabije i da je pristala na njihove želje da bi održala dobre odnose sa njima.”31 Međutim, ima i drugačijih prstupa koji ne idu u prilog navedenom, budući da američki odnosi sa tim ze-mljama ne bi bili značajno narušeni ako ne pomognu Bosni, jer još uvi-jek nema kvalitetnog odgovora zašto su “Sjedinjene Države implicitno odobrile da velike količine iranskog oružja odu u Bosnu u vrijeme kada su se redovno sporile sa Iranom na drugim frontovima i kada se Sau-dijska Arabija nadmetala s Iranom za utjecaj u Bosni.”32 Američke elite također su bile naklonjene Bosancima zato što im se dopadala ideja multikulturalne zemlje. “Odbijajući da prizna uzroke rata, američka vla-da je otuđila svoje saveznike, produžila borbu i pomogla da se na Balka-nu stvori muslimanska država pod velikim utjecajem Irana. Na kraju su Bosanci osjećali duboku gorčinu prema Sjedinjenim Državama koje su puno obećavale, a malo učinile i duboku zahvalnost prema svojim mu-slimanskim srodnicima koji su osigurali novac i oružje nužne za njih da opstanu i zabilježe vojne pobjede.”33 Upravo smo citirajući kontrover-znog Hantingtona i potvrdili našu naučnu opservaciju da su islamske zemlje presudno djelovale na opstanak muslimana u Bosni i Hercego-vini, a time i Bosne i Hercegovine, budući da bez Bošnjaka/muslimana 29 O američkom pristanku na muslimanske pošiljke oružja, vidi New York Times 15. april 1995., str. 3. i 3. februar

1996., str. 6.; Washington Post, 2. februar 1996., str. 1.; Boston Globe, 14. april 1995., str. 2. 30 S. Hantington, Sukob civilizacija, Banja Luka 2000., str. 321.31 S. Hantington, Sukob civilizacija, Banja Luka 2000., str. 321.

32 S. Hantington, op. cit., str. 321.33 S. Hantington, op. cit., str. 322.

128


nema niti može biti Bosne i Hercegovine, ali smo potvrdili i to da Bosna i Hercegovina nije ekskluzivno muslimanska država.

Ovdje postavljamo pitanje kakve su doista bile reakcije islamskog svijeta na brutalnu agresiju i genocid? “Najšire i najdjelotvornije civiliza-cijsko okupljanje bilo je okupljanje muslimanskog svijeta na strani bo-sanskih muslimana. Bosanska stvar bila je univerzalno popularna u mu-slimanskim zemljama; pomoć Bosancima stizala je iz različitih izvora, javnih i privatnih; muslimanske vlade, najviše iranska i saudijska, nad-metale su se u pružanju podrške i stjecanju tako dobijenog utjecaja. Suniti i šiiti, fundamentalisti i sekularni muslimani, arapska i nearapska muslimanska društva od Maroka do Malezije, svi su se ujedinili.” 34

Ipak, dužni smo spomenuti da je u mnogim pisanim medijima i pu-blikacijama u arapsko-slamskom svijetu tragedija u BiH ponekad bivala umotana u foliju konfuznosti, odsustva podataka, pa čak dovođena u početnoj fazi agresije na razinu vjerskog ili građanskog rata. Raniji su-kobi u Hrvatskoj su u islamskim medijima automatizmom uguravani u paradigmu “građanskog rata”, tako da se ta “stečena navika” – bez ula-ska u analize – zapravo nastavila. O Muslimanima u BiH, kao političkom i državotvornom faktoru se – usljed navedenih razloga – pisalo: “Mu-slimani u BiH podržavaju demokratski kurs razrješenja krize u Jugoslaviji i odbacuju ekstremne zahtjeve o stvaranju “velike Srbije”, a najvjerovatnije će većina njih pribjeći – da ne bi bili razbijeni – traženju samostalnosti, kao aktivnog odgovora na velikosrpske ekstremne zahtjeve.”35 Čak u nekim ozbiljnim studijama ‘92. godine, pa i u studijama Al-Ahramovog Cen-tra za strateška istraživanja zadugo će pravedna bosanska borba biti etiketirana vjerskim atributima. U Godišnjaku za ‘92 se kaže: “Od samog početka rasplamsavanja sukoba u Republici Bosni i Hercegovini postalo je jasno da je sukob poprimio vjerski karakter. Otuda je bosanska Vlada počela igrati na ulogu islama u zaustavljanju sukoba na njenoj teritoriji i kao garanta opstanka Republike, kao neovisne države. Bosanska Vlada je postepeno počela u tom pravcu da vrši pritisak i ističe ulogu islama u tom sukobu. Na drugoj strani, zauzvrat, islamske zemlje su preferirale i bile sklonije da svoju ulogu etabliraju kroz legitimne organe UN-a i poticanja 34 S. Hantington, op. cit., str. 316.35 Godišnjak Al-Ahramovog Centra za političke i strateške studije- Kairo 1991., str. 65.

129


SAD-a da vojno intervenira u nekom smislu. Ipak, na strani bosanske Vlade islamske zemlje su počele da se involviraju i igraju neku vrstu igre u sukobu. Ministar vanjskih poslova BiH je već 18. septembra obznanio svoju viziju, rekavši:”Tu postoje politički i ekonomski interesi, a ako ih naša braća isko-riste kao argument, uspjet ćemo u očuvanju naše muslimanske zemlje, a u suprotnom – bez pružanja vojne pomoći Bosni – ta će Republika pasti, a zatim će doći na red i ostali islamski regioni u širem prostoru Balkana i islam će postepeno nestati.” U odsustvu adekvatne, efikasne i istaknute islamske uloge u okvirima UN-a, bosanski ministar vanjskih poslova bio je primoran tražiti i uputiti hitan poziv islamskim zemljama već 29. novembra 1992. go-dine o upućivanju hitne pomoći prije negoli bude kasno. Islamske zemlje su nastavile da se kreću i rade u okviru legitimnih i zakonitih međunarod-nih propisa, te je slijedom toga vanredna Islamska konferencija ministara vanjskih poslova održana u Džeddi 1. i 2. novembra 1992. godine zatra-žila od Vijeća sigurnosti da hitno reagira i da naredi upotrebu sile protiv Srbije i Crne Gore u skladu sa Poglavljem VII Povelje UN-a, i da se obaveže da će potpuno sprovesti rezolucije Vijeća sigurnosti broj 752 i 755. Da re-zimiramo navedeno. Islamske zemlje su prvobitno nastojale da pokrenu inicijative kroz legalne međunarodne institucije u cilju zaustavljanja rata u Bosni. Međutim, te inicijative su se pokazale uzaludnim iz razloga što su se aktivne članice Vijeća sigurnosti, Rusija i još neke druge međunarodne institcije, žestoko usprotivile. Usljed toga islamske zemlje su natjerane na vojni izbor – pružanje vojne pomoći.”36

Što se tiče zvaničnih stavova islamskih zemalja po pitanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, oni se moraju gledati i osvjetljavati iz više uglova. Većina islamskog svijeta u zauzimanju stavova prema BiH bila je determinirana unutrašnjim i vanjskim faktorima. Sa unutrašnjeg aspekta promatrano, neke zemlje su situaciju u BiH koristile za oprav-davanje svoje protuzapadne politike i nisu se ustezale da podgrijavaju mase stanjem u BiH i ukažu na svjetske faktore koji bi mogli, ali nisu zaustavili tragediju. Neke zemlje su se plašile, a nekim zemljama nije išao u prilog značajnije izražen interes stanovništva naspram situacije u BiH, jer je većina naroda tih zemalja upirala prstom na svoje režime, kao na suodgovorne za genocid nad muslimanskom braćom, a da oni sami ništa ne poduzimaju da se on spriječi. Otuda su neki režimi i pokušava-36 Ibid, str. 94.

130


li da u tom kontekstu kontroliraju medije i smanjuju euforiju naroda. Najispravnije su se ponašale one islamske zemlje koje su i svome naro-du i međunarodnim faktorima bez uvijanja rekli da se na djelu odvija istrijebljenje muslimana i da međunarodna zejednica, ne čineći ništa, u tome indirektno učestvuje, bilo da se to radi politički i smišljeno, ili, pak, spontano, ukazujući istovremeno da će se to vratiti njima kao bume-rang, što se kasnije potvrdilo u analizama i ocjenama međunarodnih faktora. Premijer Malezije, Muhammed Mahatir je kršeći čak protoko-larnu kurtoaziju domaćina, oštro napao britanskog premijera Majora zbog britanske politike u BiH. Na međunarodnom planu neke islamske zemlje su bile limitirane svojim vezama sa Zapadom i nisu mogle iska-kati iz tadašnjeg stava Zapada i međunarodne zejednice prema agresiji na BiH. Turska, kao vojno najjača islamska zemlja, vezana je članstvom u NATO-u, pa nije mogla izlaziti previše iz okvira generalne politike koju je NATO zauzimao prema BiH. Osim toga, situacija u BiH nekim zemlja-ma nije bila dugo vremena u potpunosti jasna, zahvaljujući tvrdnjama i neprijateljskoj propagandi, koja je isticala da se radi o građanskom ratu i da nije oportuno vojno se miješati. Neke strane zemlje su doprinosile takvoj konfuziji tvrdeći da je BiH, kao i Hrvatska, izazvala rat otcjeplje-njem od bivše SFRJ. Treba tomu dodati veoma važnu činjenicu da su politički odnosi između mnogih islamskih zemalja nestabilni i da objek-tivno politički utjecaj islamskih zemalja na međunarodnoj sceni nije ve-lik, koliko se ponekad misli, pa čak ni ekonomski, imajući u vidu da se samo mali broj islamskih zemalja može smatrati bogatim, a da je većina siromašna. Sve je to doprinijelo da u početnoj fazi odsustvuje odlučniji stav i efikasniji doprinos islamskih zemalja u odbrani BiH i spašavanju naroda. Međutim, islamske zemlje ili bolje reći jedan broj islamskih ze-malja, među kojima posebno treba istaći Saudijsku Arabiju, Iran, Malezi-ju, Ujedinjene Arapske Emirate, Kuvajt, Katar i dr., vrlo brzo, nakon ličnih saznanja pružile su značajnu humanitarnu i finansijsku (vojnu) pomoć. Također, ne treba ispustiti ni Pakistan.37 Što se tiče političke podrške, ona nije izostala kako na međunarodnom planu tako i bilateralno. Isti-ne radi, manji broj zemalja se pomalo pasivno odnosio prema situaciji 37 Pakistan je u ratu dodijelio značajan kredit u visini od 20 miliona američkih dolara. Sredstva su po riječima pot-

pisnika kreditnog zaduženja, dr. Harisa Silajdžića, tadašnjeg premijera Vlade R BiH upotrijebljena u odbrambene svrhe, a naročito u odbrani Sarajeva prilikom pokušaja prodora agresorskih tenkova prema središtu gradu iz pravca Ilidže.

131


u BiH, ali za to je bilo i naše krivice, jer su zaobilažene prilikom posjeta naših zvaničnika pojedinim regionima, čime je uloga tih zemalja u oči-ma njihovih susjeda umanjena. Skoro sve Vlade zemalja – članica OIC-a priznale su BiH i sa njom uspostavile diplomatske odnose. Islamske zemlje su svoje stavove fundirale na univerzalnim principima (Povelja OUN-a, Deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o sprečavanju i ka-žnjavanju genocida, Rezolucije Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti OUN-a i drugi ključni dokumenti OUN-a, principi Povelje o uspostavlja-nju Organizacije islamske konferencije i dr.). Principijelna politika BiH o očuvanju multietničke, multikulturalne i multireligijske BiH predstavlja-la je snažno uporište islamskim zemljama u vršenju pritiska na Zapad, jer su sve zemlje, članice OIC-a podržavale takvu politiku BiH. Nekoliko islamskih zemalja (Turska, Bangladeš, Egipat, Jordan, Pakistan, Malezija, i dr.) kontribuirale su sa 30% vojnika u kontingentima snaga UN-a u BiH. Bilo je i onih zemalja – članica, koje su predlagale kažnjavanje zemalja koje su pomagale agresora, kao i onih koje su prema njemu pokazivale popustljivost, ali ovakav način nije prihvaćen sa blagonaklonošću od međunarodne zajednice i on je postupno razvodnjavan. Ni sve članice OIC-a po ovom pitanju nisu imale jedinstven stav, jer su neke smatrale da je najsigurniji put da se agresor zaustavi i pronađe rješenje jedin-stvenim stavom međunarodne zajednice, prije svega Vijeća sigurnosti OUN-a. Neke islamske zemlje su još tokom rata pružale vojnu pomoć kroz naoružanje i obuku. Nešto od toga je i publicirano tokom rata, a naročito je štampa kod nas i na Zapadu o tome pisala. U tom domenu se posebno isticao Iran, ali i još neke zemlje. Interesantno je spomenuti da od značajnih arapskih i islamskih zemalja Irak još uvijek nije priznao Bosnu i Hercegovinu, ali također, nije zabilježen slučaj da je opstruirao odluke i stavove OIC-a, AL-e i drugih u odnosu na BiH. Projugoslaven-ski stav Iraka bi se mogao tumačiti naglašenom nostalgijom za bivšom Jugoslavijom, zatim, zbog podrške SAD i Zapada Bosni i Hercegovini sa kojima je Irak u neprijateljskom odnosu, te iz razloga što su Srbija i Crna Gora bile među manjim brojem zemalja koje su nastavile održa-vati odnose i saradnju sa Irakom; “jugoslavenski” stručnjaci održavali su ogromne instalacije koje je bivša SFRJ izgradila u Iraku. Još dvije ili tri ze-mlje (članice OIC-a) su nastavile konkretnu saradnju sa SR Jugoslavijom iz istih razloga (održavanje vojnih instalacija i naoružanja isporučenog

132


od strane SFRJ). Neke zemlje su nudile da eksperti iz BiH preuzmu te poslove, a da one otkažu saradnju sa SR Jugoslavijom. Većina zemalja je zamrzla saradnju sa SR Jugoslavijom. Što se tiče finansijske i humani-tarne pomoći, njeni mehanizmi od strane članica OIC-a razlikuju se od zemlje do zemlje (direktna novčana pomoć; u vojnoj opremi i materi-jalima; direktna humanitarna pomoć; indirektna pomoć preko njihovih nevladinih organizacija; kombiniranje direktne ili indirektne pomo-ći). Kritične situacije (masakr na Markalama, zločini koji su pratili pad Srebrenice i Žepe), bile su podsticaj za pojačavanje angažmana OIC-a i obima pomoći. Kao rezultat svih faktora ukupna dosadašnja pomoć članica, njenih institucija i pojedinaca bila je relativno manja od stvar-nih potreba Vlade i naroda BiH, bilo je spontaniteta i neregularnosti, ali i ta i takva pomoć, uz ogromne napore rukovodstva BiH i naroda, bila je jedan od stubova na kojima je izrasla A RBiH i jačala politička pozicija BiH u svijetu.

Zemlje – članice Organizacije islamske konferencije su od samog priznanja Republike Bosne i Hercegovine kao suverene i neovisne drža-ve održale niz sastanaka počevši od vanrednih i redovnih ministarskih konferencija do VII samita u Maroku (Kazablanka 13.-15.12.1994. god.) i osnivanja Kontakt-grupe OIC-a, koja je trebala biti pandan Kontakt-grupi zapadnih zemalja (SAD, Britanija, Francuska i Njemačka) i Rusije, a sve u cilju opstojnosti BiH i očuvanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Osnovana je Grupa za mobilizaciju pomoći BiH (Assistance Mobilization Group for Bosnia and Herzegovina of the OIC Contact group) , također proizašla iz Odluke OIC-a. Članice OIC-a su održale desetine sastanaka, na različitim nivoima na kojima je tretirana Bosna i Hercego-vina, bilo kao centralna tema ili jedna od važnih tačaka dnevnog reda. Pored Saudijske Arabije sastanci OIC-a su bili u Ženevi više puta, a zatim u Damasku, Kazablanki, Rabatu, Kuala Lumpuru, Islamabadu, Istanbu-lu, Sani (Jemen), Teheranu, Njujorku i Parizu itd.

Na svim sastancima dominantno mjesto i skoro centralna tema bila je Bosna i Hercegovina. Svojim deklaracijama i rezolucijama zemlje OIC-a su djelovale prema međunarodnoj zajednici i Kontakt-grupi zapadnih zemalja i Rusiji. Tražile su od UN-a i drugih međunarodnih činilaca da za-ustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Naročito su insistirale da Vijeće

133


sigurnosti UN-a prihvati rezoluciju o postavljenju osnovnih principa i okvira za mirno rješenje u Bosni i Hercegovini, gdje bi Međunarodna konferencija ispoštovala principe koji su trabali sublimirati sljedeće:

- trenutnu i potpunu obustavu neprijateljstava,

- nepriznavanje sticanja teritorija uz upotrebu sile, trenutno i be-zuvjetno napuštanje teritorija dobivenih upotrebom sile ili et-ničkim čišćenjem,

- poništavanje posljedica agresije i etničkog čišćenja,

- priznavanje i poštovanje prava svih bosanskohercegovačkih izbjeglica na siguran i častan povratak u vlastite domove, uklju-čujući i pravo na kompenzaciju,

- očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i jedinstva Bo-sne i Hercegovine,

- individualnu odgovornost za izvršenje ratnih zločina, genocida i zločina protiv čovječnosti,

- pravo Vlade Bosne i Hercegovine da zahtijeva i dobije nadokna-du za ratne štete koje je prouzrokovao agresor,

- pravo na samoodbranu.

Također, kao najznačajniji zahtjev OIC-a je ukidanje namet-nutog embarga na uvoz oružja za Amiju RBiH (Rezolucijom 713 je nametnut embargo na uvoz oružja od strane Vijeća sigurnosti koji je spriječio žrtvu agresije da sprovede svoje prirodno pravo na samoodbranu sukladno Članu 51. Povelje UN-a, zatim ade-kvatna sigurnost zaštićenih zona. Na jednoj konferenciji OIC-a u Ženevi (21.7.1995. godine) Kontakt-grupa OIC-a je obznanila da nametnuti embargo na uvoz oružja i de facto i de iure za zemlje članice OIC-a više nije obavezujući.

Na XXIV konferenciji ministara vanjskih poslova OIC-a u Indoneziji, održanoj od 9.-13. decembar 1996. godine usvojeno je 130 rezolucija, pokrivši tako sva ključna područja angažiranja članica, od kriznih žarišta, razoružanja, sigurnosti, antipersonalnih mina do kulturne i obrazovne saradnje. Naglašena je nužnost dosljednije primjene ovih odluka; među

134


njima dvije rezolucije su bile o BiH. Usvojene su i dvije Deklaracije, od kojih je jedna o kritičnom trenutku u primjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Deklaracija za Bosnu i Hercegovinu, na inicijativu naše delegacije i na osnovu tadašnje direktne instrukcije Izetbegovića, u suštini je bio poziv i apel Kontakt-grupi “petorice” – SAD, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Rusiji – da poduzmu sljedeće:

a) da odbrane univerzalne principe ugrađene u Dejtonski mirovni sporazum (jer se u primjeni to dovodilo u pitanje),

b) da odbiju prisutnu praksu izjednačavanja agresora i žrtve agresi-je,

c) da se odmah privedu Tribunalu za ratne zločine svi optuženi rat-ni zločinci, jer takav odnos ključnih zemalja u provedbi Sporazu-ma dovodi u pitanje opstanak i biće Bosne i Hercegovine pa se traži:

d) da se prekinu manipulacije oko sudbine BiH (Svi visoki predstav-nici islamske zajednice cijelog svijeta su smatrali ”da u BiH nije moguć ni mir, ni pomirenje bez pravde, ni stabilnost bez stvarne demokratije, niti prosperitet bez istinskog mira)”.

Od međunarodne zajednice zemlje OIC-a su tražile da ”u ime ljud-stva, pravde i demokratije osigura cjelovitu, dosljednu i istinsku pro-vedbu svih odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma”.

Ne umanjujući reakcije cijelog slobodarskog svijeta – a prije nego što prijeđemo na način i vrste reakcija koje su na najrazli-čitije načine percipirane, memorirane i interpretirane u arapsko-islamskom svijetu – osvrnut ćemo se na nekoliko bitnih stvari vezanih za samu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Reakcije ostalog dijela svijeta ili svijeta u cjelini ne mogu se bit-no razlikovati, osim u nijansama. Predmet rada i jeste dokučiti te nijanse, obraložiti i približiti našoj političkoj i duhovnoj stvarnosti. “Taj je put u startu bio označen pozicijom zemlje – žrtve agresije, odnosno rata uopće. Sudbina BiH je, zahvaljujući empatiji velikog dijela svijeta, po prvi put izazvala goleme javne reperkusije. Poslje-

135


dice zakasnjele intervencije međunarodne zajednice vidjele su se diljem svijeta putem medija, a njihova mjera bila je zapravo deriva-cija količine krvi i najtežih patnji. Upravo je javnost natjerala vlade najvećih država da poduzmu odlučujuće korake. Razumljivo, glas javnosti bio je najsnažniji u zemljama za koje se moglo pretpostavi-ti da su među najvećim prijateljima Bosne i Hercegovine.”38 Ovako je Jadranko Prlić u svojoj knjizi Povratak Europi posredno ukazao na nekoliko bitnih stvari iz kojih se implicitno izvlače tri: prvo, da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, ali ne navodi ko je počinilac agresije, drugo, da na tu agresiju nije reagirala me-đunarodna zajednica i treće, da su reagirali samo prijatelji Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje ko su prijatelji Bosne i Her-cegovine. U nastavku izlaganja Prlić kaže: ”Iako je dijelom samo potvdila svoje potencijale, Europska unija nije se pokazala sposob-nom zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini. Ta je činjenica, vjerovatno, potakla razmišljanja o nužnosti zajedničke vanjske, a zatim sve više i sigurnosne politike Unije. Tom inovacijom htjelo se izmijeniti i u Bosni i Hercegovini potvđeno stajalište da su se jedino Sjedinjene Američke Države iskazale kao realna svjetska sila. Naime, one su je-dino bile u stanju izvršiti dosljedno i efikasno svoja obećanja.”

Suglasno navedenoj opservaciji koju smo mi učinili nekoliko puta u našem radu, skoro na istovjetan način, ne želeći minimizi-rati Prlićevu ukupnu ulogu, a naročito ratnu, te ulogu SAD-a – kao dokazanog prijatelja BiH –poslužit ćemo se ponovo Prlićevom op-servacijom o “prijateljima”, i to ovom: “Dotadašnja39 naslonjenost Bosne i Hercegovine na dio islamskih zemalja je – da se ne ide u šire analize – izazivala sumnjičavost kod ostalih naroda, a značajnim di-jelom i kod bošnjačkog jer je imala prizvuk ideje o prirodnim savezniš-tvima. Na drugoj su strani bile percepcije da su, recimo, Rusi i Grci, pa i Francuska i Velika Britanija, zaštitnici srpskog naroda, a da iza Hrvata stoji dio kršćanske Europe, na čelu sa Vatikanom, Njemačkom i Austri-jom. Snaga predrasuda bila je velika, bez obzira jesu li one bile uteme-ljene na pretpostavljenim povijesnim, geopolitičkim ili religijskim do-gađajima/činjenicama.” Ne ulazeći u Prlićeve namjere o rečenom je 38 Jadranko Prlić, Povratak Europi, Sarajevo 2001., str. 14.39 Misli se do Dejtonskog mirovnog sporazuma.

136


dovoljno kazati da, iako ima istine u svemu, Bosna i Hercegovina, ipak, uspijeva iskočiti iz tog stereotipnog Hantingtonskog klišea o čemu ćemo u ovom poglavlju govoriti kada budemo govorili o reakcijama u arapsko-islamskom svijetu, ali i pomoći SAD-a.

No, vratimo se na agresiju i da li je bila agresija u Bosni i Herce-govini? S obzirom da agresija nije predmet rada, ipak je nezaobila-zna kada govorimo o međunarodnom priznanju RBiH i njom ćemo se baviti samo ukratko i posredno oslikavajući njene razmjere na odluke međunarodne zajednice i na akcije arapsko-islamskog svi-jeta u “spašavanju” Republike Bosne i Hercegovine. Naime, među-narodna zajednica je od samog početka involviranja u bosansku krizu pokazala da je amnezija zapravo njena službena politika, te da bi građani BiH trebali, po tom “utvrđenom receptu”, zaboraviti, ne sjećati se, potisnuti iz pisanih dokumenata sve patnje i strada-nja kroz koja su prošli, a naročito Bošnjaci, naspram kojih je vršen i sprovođen sistematski i planski zločin. Također ti “iskreni” prijatelji BiH došli su, izuzev velikog broja časnih izuzetaka, i predstavili se kao naši “popravljači života” i “čuvari savjesti”.

Međutim, ono što je opasno i sa našeg stanovišta neutemeljeno je-ste postratno nastojanje da se “amnezija kao instrumentarij očuvanja rezultata rata” upotrijebi, čime se definitivno betoniraju kvazidržavni surogati na prostoru Bosne i Hercegovine. Sa druge strane, za razliku od “zapadnih prijatelja” arapsko-islamske zemlje, odnosno iskrene reakcije u arapsko-islamskom svijetu na agresiju u Bosni i Hercegovini polučili su nezaborav ne samo kod njihovih javnih mnijenja nego i kod njihovih vlada. U borbi Bosne i Hercegovine protiv agresije važnu ulogu odigra-le su arapsko-islamske zemlje. Te zemlje, u skladu sa svojim mogućno-stima ili nemogućnostima (realnim ili fiktivnim, pravim ili umanjenim) i sopstvenim interesima, na najrazličitije načine su pružile značajnu poli-tičku, moralnu i vojnu pomoć. Postavlja se pitanje da li je ta i takva pomoć bila dovoljna i jesu li te zemlje mogle više od toga. Odgovor je: mogle su više. Zašto nisu više pokušat ćemo naći odgovor kroz naš rad.

Prvo da krenemo od onoga što su uradile, odnosno kako su re-agirale? Prva od reakcija bila je ona iz Istanbula (na V vanrednoj

137


konferenciji ministara vanjskih poslova OIC-a, juna 1992. godine) kada članice OIC-a iniciraju i osnivaju Grupu za zagovaranje bo-sanske borbe u UN-u, tako što je Turska, kao članica te Grupe, a na prijedlog Saudijske Arabije, u ime OIC-a predložila rezoluciju po kojoj se energično zahtijeva primjena Poglavlja VII Povelje UN-a, odnosno vojna intervencija protiv agresora. Takav isti zahtjev upu-ćen je sa sljedeće VI vanredne Konferencije ministara vanjskih po-slova OIC-a u Džeddi decembra 1992. godine. U to vrijeme Bosna i Hercegovina u iznalaženju mirovnog rješenja “ulazi” u razne plano-ve međunarodne zajednice, naravno na štetu njenog suvereniteta ili teritorijalnog integriteta. Zemlje članice OIC-a su uvijek reagi-rale i osuđivale takve planove, a među prvima su žestoko osudile (u maju 1993. godine) Plan zapadnih zemalja i Rusije o osiguranju tzv. sigurnosnih zona, optuživši ih za getoizaciju muslimana u BiH. Naravno, od samog početka agresije islamske zemlje su osuđiva-le takav čin, a juna mjeseca 1993. godine OIC je na Konferenciji UN-a za ljudska prava uspjela nametnuti rezoluciju koja je osuđi-vala srpsku i hrvatsku agresiju i prvi put javno zahtijevala ukidanje neprirodnog embarga, faktički nametnutog samo jednoj strani, tj. bosanskoj armiji, na uvoz oružja, budući da su agresorske strane imale normalne tokove dotoka oružja i logistički su podržavane od svojih simpatizera.

Kasnije, na jednoj Konferenciji OIC-a u Ženevi, 21. jula 1995. godi-ne, poslije egzodusa u Srebrenici i Žepi, Kontak-grupa OIC-a je javno obznanila da nametnuti embargo na uvoz oružja za ARBiH više za njih nije obavezujući ni de iure ni de facto. Slijedom razvoja vojne situacije u BiH, a rukovođene svojim principima da očuvaju suvere-nitet i teritorijalni interitet BiH islamske zemlje u julu 1993. godine nude 18.000 vojnika za mirotvorne snage UN-a u BiH. Zapadne ze-mlje, tačnije vodeće zemlje Zapada su pristale tek na 7.000 vojnika koji su kontribuirali u snagama UN-a i to iz Malezije, Turske, Paki-stana, Indonezije, Bangladeša, Jordana i Egipta. Naravno, Iranu nisu dozvolili, iako je Iran sam nudio da pošalje oko 20.00040 vojnika – 40 “ Sjedinjene Države su stavile veto na prijedlog Irana, a Srbi su bili energično protiv turskih trupa.” Više, Samuel

Huntington, Sukob civilizacija, Banja Luka 2000., str. 317.

138


dobrovoljaca,41 pa i više ako se pokaže potrebnim. Međutim, i sama činjenica da su vojnici iz islamskog svijeta bili u sastavu mirotvornih snaga ukazuje na nekoliko stvari: Prvo, da su zemlje OIC-a u bh. krizi nezaobilazan faktor; drugo, ti vojnici su svojim Vladama direktno sla-li izvještaje o cjelokupnoj situaciji, stradanju i tragediji muslimana u BiH. Takvi izvještaji su na različite načine dopirali do medija i javnog mnijenja u tim zemljama. Javno mnijenje tih zemalja učinilo je presu-dan pritisak na svoje Vlade da energičnije stanu u odbranu BiH.

Generalno promatrano, kako smo i naveli, islamske zemlje su na agresiju u BiH reagirale prvo kroz osudu agresije, dakle kroz moralni čin, da bi to vremenom preraslo u svjestan i organiziran politički čin, a za-tim materijalni, putem kojeg su direktno pomagale na humanitarnom i vojnom planu. U ovom poglavlju mi ćemo se više baviti moralnim, odnosno političkim činom, a o humanitarnom i vojnom aspektu ćemo govoriti u posebnim poglavljima. Šta je za BiH značio moralni aspekt i podrška? Prvo, to je bila snažna podrška narodu i borcima A RBiH da nismo sami i da imamo prijatelja u svijetu. Naši prijatelji, pored miroljubive javnosti u Evropi i SAD-a su bili i oni iz daleke Malezije, tačnije bili su daleko hiljade kilometara, ali su znali i kvalitetno od-govorili na naš egzodus, bez obzira na fizičku udaljenost.

Mediji, kao najmoćnije oružje, svakodnevno su pisali o tragediji u BiH. Najtiražniji dnevni listovi u arapskom svijetu, vladini ili nevladini, ovisni ili neovisni poput Al-Ahrama, Al-Hayata, Al-Ukaza, Al-Sharqa Al-Awsata su svakodnevno izvještavali o situaciji u BiH. U početku agresije mnogima u islamskom svijetu situacija nije bila potpuno jasna, među-tim, s vremenom, a zahvaljujući upravo tim medijima, javnost tih ze-malja “sklopila” je sliku o BiH. Pored medija, brojni državnici, političari, 41 Za vrijeme agresije na BiH, kao dobrovoljci na strani bosanske armije ratovali su mnogi mladići iz islamskog

svijeta. Najveći broj je došao sa dobronamjernim namjerama i svrstan je bio u jednu dobrovoljačku jedinicu A RBiH, Al-Mudžahid čiji broj nikad nije prelazio tri stotine. Pored toga iz islamskog svijeta došli su mnogi kao pripadnici humanitarnih organizacija. Za islamske dobrovoljce, kako je to primijetio Bernar-Anri Levi “Bosna je bila njihova Španija” i oni koji su poginuli u bosanskoj borbi smatraju se mučenicima koji su pokušali da spasu svoju braću muslimane. Međutim, pored toga što su na srpskoj strani ratovali mnogi Rusi, Rumuni, Grci i HVO-u su se pridružile stotine, možda i hiljade dobrovoljaca iz “zapadne Evrope, hrvatske dijaspore i katoličkih zemalja istočne Evrope” koji su žudjeli da se bore u “hrišćanskom krstaškom ratu protiv srpskog komunizma i islamskog fundamentalizma” ali nikada u poslijeratnom periodu nikome to nije toliko smetalo kao što je smetalo i smeta prisustvo boraca iz islamskog svijeta. (Podvukao A.M.) Više, Samuel Huntington, op. cit., str. 313. i 322.

139


intelektualci, vjerski autoriteti, konzervativci, sekularisti, kolumnisti, analitičari i vojnici kao pojedinci dali su snažan pečat i svojim reakcija-ma obilježili epohu stradanja muslimana u BiH. No, najvažnije reakcije od svih su svakako one koje su dolazile od naroda. Upravo te reakcije su utjecale i promijenile stajališta svojih vlada.

III-2. Druga krizna žarišta u arapsko-islamskom svijetu kao faktor stagnacije interesa

Sa krizom u Bosni i Hercegovini koincidirale su brojne druge krize i žarišta u islamskom svijetu. Međutim, iskazano jedinstvo islamskog svijeta nikada u svojoj ranijoj historiji nije se manifestiralo na je-dinstven i organiziran način kao po pitanju Bosne. O tom jedinstvu najslikovitije govori S. Huntington koji u obrazloženju svoje teorije o sukobu civilizacija kaže: “Nikada, u posljednjih stotinu godina, musli-manski svijet nije bio ujedinjen kao u slučaju Bosne. Tim nastojanjima pridružili su se svi – sunitsko i šiitsko, arapsko i nearapsko muslimansko društvo od Maroka do Indonezije. Bilo je to najšire i najdjelotvornije ci-vilizacijsko svrstavanje u korist bosanskih muslimana.” Bez obzira što se teorija o sukobu civilizacija nije uvijek uklapala u realnost tokova, ipak, po pitanju Bosne bila je donekle tačna. Međutim, šta je sa drugim kri-znim žarištima u islamskom svijetu? Koliko su ta žarišta utjecala na sta-gnaciju interesa naspram BiH, odnosno jedinstvo ili nejedinstvo islam-skog svijeta. Preciznije rečeno, interes nije stagnirao, već je disperzija interesa kao nužnost odgovora učestalim i jednovremenim krizama u islamskom svijetu nametala drugačiji taktički i strateški pristup. O čemu se radi? Palestina, kao centralni problem islamskog svijeta uvijek je zauzimala prvo mjesto i plijenila pažnju, odnosno privlačila pozornost OIC-a. O pitanju Palestine, kao suštinskom problemu, bilo je riječi ranije. Ovdje se naznačava kao specifikum bez čijeg pravičnog rješenja nema ni mira na Bliskom istoku, ili specifikum koji će do svog okončanja biti u samom vrhu interesa arapsko-islamskog svijeta. Po pitanju Palestine OIC se uvijek zalagao za dosljednu sprovedbu rezolucija Vijeća sigurno-sti, odnosno uvijek je osuđivao brutalnu izraelsku agresiju i nikad nije priznavao silom zauzete i okupirane teritorije.

140


Kašmir i Džamu, kao što je to i Palestina, neprirodno je podijeljen iz-među Indije i Pakistana, iako je domicilno stanovništvo Kašmira u većini muslimansko. Vijeće sigurnosti donijelo je nekoliko rezolucija – Rezolu-cija 38 ili S651 od 17. januara 1948., Rezolucija 39 ili S654 od 20. januara 1948., Rezolucija 4742 ili S726 od 21. aprila 1948. i Rezolucija 51 ili S819 od 3. juna 1948. godine – po kojima se pitanje Džamu i Kašmira prepu-šta njegovom stanovništvu da ga riješe putem referenduma. Indijska strana, koja je okupirala najveći dio Kašmira, ne dopušta referendum i sprovedbu rezolucije Vijeća sigurnosti. Islamske zemlje su stalno po-državale i podržavaju pravo naroda Kašmira i Džamu na samoodređe-nje kao što su to nebrojeno puta potvdila dokumenta UN-a. Ispoljeno ignoriranje od strane Indije i oglušivanje da se putem pregovora dođe do konačnog rješenja u islamskom svijetu je uvijek izazivalo neodobra-vanje, a naročito kršenje ljudskih prava muslimana u Kašmiru. Budući da su dvije sukobljene strane – Indija i Pakistan – atomske sile i da se nalaze već nekoliko puta na granici iskušenja i prijetnje upotrebe svih sredstva, pa i atomske bombe, bilo ofanzivno ili defanzivno, islamske zemlje su uvijek izražavale zabrinutost i dozu straha od eskalacije suko-ba, kao i od stalnog, planskog i kontinuiranog ubijanja civila i materijal-nih razaranja od strane Indije.

Islamske zemlje u okviru OIC-a su u više navrata na ministarskom ni-vou, putem Kontakt-grupe za Kašmir i Džamu o kojoj je bilo riječi istra-javali u iznalaženju trajnog rješenja i pomoći tamošnjim muslimanima. O najnovijim sukobima u Kašmiru i Džamu, nastalim kao posljedica kampanje poslije tragičnih događaja od 11. septembra 2001. godine u SAD-u, neću govoriti. To je isuviše složeno pitanje, mada se ne može oteti dojmu da je Pakistan, kao jedina islamska atomska sila, sljedeći cilj onima koji kreiraju zone sivog utjecaja u svijetu. Uzrok svih problema u Indijskom potkontinentu je historijsko naslijeđe, kao posljedica britan-skog kolonijalizma i namjerne podjele muslimanskih teritorija, tako da je to izazvalo ne samo sukob između Indije i Pakistana već i onaj izme-đu Pakistana i Bangladeša.42 “Recommends to the Governments of India and Pakistan the folowing measures as those which in the opinion

of the Council are appropriate to bring about a cessation of the fighting and to create proper conditions for a free and impertial plebiscite to decide whether the State of Jammu and Kashmir is to accede to India or Pakistan.”

141


Čečenija – kao specifičan problem “natjerala” je neke islamske ze-mlje da se zbog sopstvenih interesa po tom pitanju odrede različito. Naime, taj pristup je bio ponekad i suprotan, pa čak i dijametralno su-protan. Po pitanju Čečenije VIII samit OIC-a nije imao jedinstven stav. Turska, koja je nastojala uvrstiti čečensko pitanje u Dnevni red, kao cen-tralno pitanje, zamjerila je organizatoru Iranu što to nije uradio, dok je Iran zamjerio Turskoj na njenoj otvorenoj vojnoj saradnji sa Izraelom. Iran je izbalansirano izbjegavao polemike koje bi vodile daljem zaoštra-vanju ili različitostima po pitanju Čečenije. Ima mišljenja da je takvom iranskom stavu prethodilo rusko uvjetovanje nastavka započetih voj-nih programa sa Iranom. Zbog svega nevedenog islamske zemlje su pozvale Rusku Federaciju da pitanju Čečenije pristupi uvažavajući pre-govore sa predstavnicima čečenskog naroda, odnosno odgovarajuće svjetske standarde iz oblasti ljudskih prava naspram Čečena. Također, islamske zemlje su izražavale spremnost da posreduju u iznalaženju mi-rovnog rješenja i okončanja čečenskog pitanja, koje je samo zaleđeno ili odgođeno za neka druga vremena.

Kosovo – kao i Čečenija predmet je interesa OIC-a zbog svog spe-cifikuma, odnosno činjenice da je bilo objektom srbijanske agresije. Zbog toga je zauzimalo visoko mjesto u skali interesa islamskih zema-lja. Islamske zemlje su prozvale UN da podrži i zaštiti pravo na nacional-ni identitet kosovskih Albanaca, odnosno da se zaštiti njihovo kulturno naslijeđe i islamski identitet. Konstatirale su da je bezuvjetan povratak prognanih njihovim kućama uvjet za iznalaženje rješenja krize. Zemlje – članice OIC-a izrazile su spremnost da njihove oružane snage uzmu učešća u očuvanju mira sa svojim kontingentima u KFOR-u i UMNIK-u. Naročito su se založile za dosljednu sprovedbu Rezolucije Vijeća sigur-nosti broj 1244 (1999.).43 Islamske zemlje su se založile za poštovanje ljudskih i posebnih prava manjinama koje su ostale na Kosovu i pozva-le ih da učestvuju u strukturi administrativne uprave. Također, zemlje – članice OIC-a značajno su pomogle obnovu i razvoj Kosova.

Kao što se vidi problemi i krize sa kojima je suočen arapsko-islamski svijet su veoma kompleksni i zavisni od niza drugih faktora u svijetu. Pored navedenih problema, kao centralnih, islamski svijet se suočava

43 Rezolucije UN-a.

142


i sa nizom unutarnjih nesuglasica po raznim pitanjima, pa i pitanjima međusobnih ratova. Vrlo često OIC se bavi pitanjem Iraka i Kuvajta (me-đusobno priznanje), Iraka i Irana (ratni zarobljenici), neriješenim teri-torijalnim pretenzijama (Iran i Emirati, Jemen i S. Arabija), građanskim ratovima (Somalija), situacijom u Afganistanu, napadom Jermenije na Azerbejdžan, situacijom na Kipru (sa težištem na turski Sjeverni Kipar), zatim učincima D’Amatovog zakona protiv Libije i Irana, sankcijama pre-ma Libiji i aferi Lockerbie, posljedicama američkih zračnih udara po Libiji iz 1986. godine. Pored naznačenih političkih problema OIC se bavio i bavi se i ekonomskim problemima kao što su: ekonomska situacija u Africi, solidarnost sa narodima Obale Slonovače, pomoć Republici Mali, Nigeru, Gvineji, solidarnost sa Sudanom i ekonomskim oporavkom po-slije američkog bombardiranja tvornice lijekova u Kartumu. Na kraju OIC se bavio i nametnutim kolektivnim i pojedinačnim ekonomskim sankcijama (Libija, Irak, Iran, Sudan, Sirija itd.) Pored detektiranih pro-blema OIC se bavio i položajem muslimanskih manjina na Sandžaku, Kosovu, Filipinima i još nekim azijskim zemljama, te pitanjima razoru-žanja. Vidljivo je da su brojni problemi, krize i žarišta, s pravom, privlačili pažnju OIC-a, čime je intenzitet i kvalitet interesa naspram BiH relativno smanjen ili ograničavan disperzijom interesa.

143


Džemal Najetović1

UJEDINJENE NACIJE I IZAZOVI U BORBI PROTIV MEĐUNARODNOG TERORIZMA

Nekorektno je i tendenciozno terorizam vezati sa bilo kojom re-ligijom, jer religije ne zagovaraju mržnju i nasilje. Oni propagandisti koji to čine, posebno prema islamu, proizvode islamofobiju jer pri tome namjerno zanemaruju činjenicu da terorista ima i među kršća-nima, militantnim židovima, i sl.

Intenzivna kampanja protiv Bošnjaka koja se vodi od strane bal-kanskih velikodržavnih nacionalista i „plašenje“ Evrope, SAD i svijeta nama kao „bijelom“Al-Qaidom, potakla me je da uradim ovaj esej. Bilo bi mi drago da naučnici i iz raznih naučnih oblasti (sociologija, kriminologija, i sl.), urade osvrte na ovu pojavu.

1. ULOGA GENERALNOG SEKRETARA UN: RADNA GRUPA ZA UTVRĐIVANJE POLITIKE UN PREMA TERORIZMU

Generalni sekretar je u oktobru 2001. godine uspostavio Radnu grupu za utvrđivanje politike UN-a prema terorizmu (RG) kako bi se identifikovale implikacije terorizma i utvrdila politiku širih dimenzija koja bi omogućila UN-u da odredi prioritete svojih aktivnosti u bor-bi protiv terorizma.2 RG je pozvala organizacije da usvoje trodijelnu strategiju: odvraćanje, odbijanje i saradnja.1 Autor je doktor političkih nauka, univerzitetski nastavnik na predmetima: Međunarodni odnosi, Međunardna

politika i sigurnost...2 “Izvještaj Radne grupe za utvrđivanje politike UN-a prema terorizmu”, VSUN.

144


Odvraćanje

Ovaj proces stavlja naglasak na korištenje međunarodnih prav-nih instrumenata kao što je zaštita ljudskih prava3 i drugih dvanaest konvencija UN o borbi protiv terorizma. Države i oštećene osobe trebaju znati da postoje međunarodne norme koje će im pomoći u slučaju nepravde i time obeshrabriti ljude da se okrenu nasilju kako bi zadovoljili pravdu.4 Mišljenje je RG da ratifikacija konvenci-ja UN pomaže kampanji borbe protiv teorizma tako što će ujediniti države u javnom odbacivanju terorizma. Odrvraćanje se zasniva na pomaganju jačih i bogatijih članica onima koje su slabije budući da rezolucije, ideje i programi ne znače ništa bez novca i političke volje. Program “Jačanje pravnog režima protiv terorizma” koji je počeo u januaru 2003. godine i završio u decembru 2006. godine je dobar primjer odvraćanja jer aktivno ohrabruje i pomaže državama da ra-tifikuju međunarodne konvencije koje se tiču terorizma i osnovnih ljudskih prava.5

Odbijanje

RG je istakla važnost programa “Jačanje pravnog režima protiv terorizma” koji je usvojen u julu 2001. godine na Konferenciji UN o nedozvoljenoj trgovini malim i lahkim naoružanjem. Konvencija ima za cilj da se bori protiv nedozvoljene trgovine malim i lahkim naoružanjem koje je za teroriste, budući da je malo i jeftino, povolj-no i lahko za prenijeti i sakriti.6 Ovo pitanje je povezano sa uvjere-njem RG da je terorizam rezultat oružanog sukoba. RG je mišljenja da će međunarodna zajednica, ako riješi trenutne krize na efektivan 3 Terorizam i kršenje ljudskih prava (član 6), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima” (1966).4 “Izvještaj Radne grupe za utvrđivanje politike UN-a prema terorizmu”, VSUN.5 Rad UN-a i specijaliziranih agencija rezultirao je u povećanju broja ratifikacija UN konvencija što je istaklo pre-

danost UN-a idealima Radne grupe. “Jačanje pravnog režima protiv terorizma.” UN Ured za borbu protiv droga i kriminala; “Izvještaj Radne grupe za utvrđivanje politike UN-a prema terorizmu”, VSUN; Karin von Hippel. “Unapr-jeđenje međunarodnog odgovora transnacionalnim terorističkim prijetnjama”. Jane Boulden i Thomas G. Weiss; Terorizam i UN: Prije i poslije 11. septembra (Bloomington: Indiana University Press, 2004), str. 102-119.

6 “Izvještaj Konferencije UN o nedozvoljenoj trgovini malim i lahkim oružjem u svim njegovim aspektima”, 9-20.07.2001.

145


način, preduprijediti teroriste da krizu koriste za regrutovanje i stva-ranje baze za operacije.7

Saradnja

Treći oslonac u strategiji poziva na unaprijeđenje sarad-nje što je rezultiralo da su međunarodne i regionalne or-ganizacije otpočele različite inicijative za borbu protiv te-rorizma kao dodatak već postojećim konvencijama.8 RG je uzela u obzir saradnju koja postoji između policije i sudstva u dr-žavama članicama EU što je vodilo do različitih mjera kao što su zajednički nalozi za hapšenje,9 zajendička lista terorističkih organi-zacija, rutinska razmjena informacija, zajednički istražni timovi, itd.10 RG je tvrdila da unapređenje saradnje daje bolje rezultate rada.

2. ULOGA GENERALNE SKUPŠTINE

U 2004. godini održan je sastanak Komisije o prijetnjama, izazo-vima i promjenama kojim je predsjedava bivši tajlandski premijer Anand Panyarachum a što je predstavljalo inicijativu Generalne skupštine da istraži izazove sa kojima se svijet suočava nakon kraja hladnog rata, burnih 1990-ih i 11. septembra. U izvještaju koji je ova Komisija objavila piše: “Šezdeset godina kasnije, svi predobro znamo da prijetnje sa kojima se sada suočavamo, i sa kojima ćemo se suo-čavati još desetljećima, uveliko prevazilaze agresivne ratove država. One uključuju: siromaštvo; zarazne bolesti i uništenje okoliša; rat i nasilje unutar država; širenje i moguću upotrebu nuklearnog, radi-ološkog, hemijskog i bilološkog oružja; terorizam i transnacionalni 7 “Izvještaj Radne grupe za utvrđivanje politike UN-a prema terorizmu”, VSUN. “Sprječavanje oružanog sukoba”,

Izvještaj Generalnog sekretara, 2001.8 Osman Yavuzalp. “Partnerski rad na borbi protiv terorizma.” NATO pregled (proljeće 2003); Partnerski akcioni

plan protiv terorizma. (Prag: NATO osnovni tekst, 22.11.2002)9 Odluka njemačokg Ustavnog suda da zaustavi ekstradiciju Mamouna Darkazanilija u Španiju u vezi optužbi

da je pomogao u saklupljanju novca za al-Qa’idu podiglo je sumnje u efektivnost evropskih zajedničkih naloga za hapženje. Sud je presudio da po članu 16 njemačkog Ustava građanin Njemačke može biti izručen samo u posebnim okolnostima. “The Guardian“, 19.07.2005.

10 “Izvještaj Radne grupe za utvrđivanje politike UN-a prema terorizmu”, VSUN.

146


organizovani kriminal. Prijetnje dolaze i od nedržavnih činilaca kao i od država a usmjerene su na ljudsku sigurnost i sigurnost država.”11

Ovaj se izvještaj fokusirao na pitanja kao što su kolektivna sigur-nost, prevencija konflikata, terorizam, UN i pitanje reforme ove or-ganizacije. Sve u svemu Komisija je doprinijela da se pokrene duga debata o tome koji je najbolji način da se bori protiv terorizma, ali ova debata je podijelila Evropu i SAD. Evropljani su bili mišljenja da terorizam nastaje u područjima gdje postoji očaj, poniženje, siro-maštvo, političko ugnjetavanje, opsežno kršenje ljudskih prava, strana okupacija i slaba kontrola države i da sve to ograničava spo-sobnost države da kontroliše red i mir i izvršava svoje osnovne funk-cije. Iz tog razloga Evropljani su željeli da se fokusiraju na korijene terorizma. Amerikanci su s druge strane isticali vojnu opciju potreb-nu za pobjedu nad terorizmom što znači fokusiranje na fizičko uni-štenje terorističkih ćelija, kao što je već viđeno. Američki donosioci odluka isticali su potrebu za uspostavljanjem stabilne ekonomske, socijalne i političke infrastrukture kao dijela cjelokupne strategije za borbu protiv pobunjenika jer je Bušova administracija smatrala da demokratije ne podržavaju terorizam.12

U traženju rješenja izvještaj se pozvao na preporuke i poglede predstavljene od strane RG, KBPT i IDBPT kao i Komiteta za sankcije protiv al-Qa’ide i Talibana.13 Ovi organi UN-a fokusirali su se na po-boljšanje pravnih mehanizama kroz ratifikaciju međunarodnih kon-vencija boljih mehanizama za borbu protiv finansiranja terorizma, pranja novca i bolju upotrebu sankcija VSUN14. Komisija je ustvrdila da je od početka „rata protiv terora” došlo do erozije vrijednosti na koje teroristi ciljaju: ljudska prava i vladavina zakona. Komisija je po-zvala države koje su pogođene terorizmom ne samo da se fokusi-raju na vojna sredstva nego i da usvoje sveobuhvatan program koji 11 “Sigurniji svijet.” Izvještaj Komisije o prijetnjama, izazovima i promjenama, UN, 2004. 12 SAD troši oko 4,5 milijardi dolara mjesečno na podržavanje operacija u Iraku. James Dobbins. Uloga UN-a

u izgradnji država: od Konga do Iraka. (Santa Monica: The Rand Corporation, 2005), str.248. John F. Burns i Dexter Filkins. “Generali SAD-a vide način za pobjedu u ratu protiv iračkih pobunjenika,” “New York Times“, 01.12.2005.

13 “Sigurniji svijet.” Izvještaj Komisije o prijetnjama, izazovima i promjenama, UN, 2004.14 Za dobre kritike ekonomskih sankcija vidjeti Chantal de Jonge Oudraat, “Kako da ekonomske sankcije uspiju.”,

Survival, broj 42 (jesen 2000), str. 1-22.

147


promoviše ljudska prava i vladavinu zakona. Komisija se pozvala na Arapski izvještaj o razvoju UNDP-a za kojega tvrdi da nudi pozitivnu inovativnost i promoviše debate u vezi potrebe za osnaživanje rav-nopravnosti spolova, političkih sloboda, vladavine zakona i građan-skih prava na Bliskom istoku.15 U isto vrijeme Komisija je priznala da kampanja protiv međunarodnog terorizma zahtijeva akciju protiv finansiranja terorističkih organizacija. Iz tog razloga pozvala je na povećanu budnost u isticanju važnosti transparentnosti kako bi se kaznile samo one grupe koje su povezane sa terorizmom.16

Značaj izvještaja ove Komisije leži u pozivu na sveobuhvatan i zajednički napor od strane međunarodne zajednice na promovisa-nju globalnih sigurnosnih mjera. Izvještaj navodi da terorizam krši samu prirodu Povelje UN-a jer zanemaruje ljudska prava, vladavinu zakona i pravila ratovanja, koji postoje u svrhu zaštite civila u vrije-me rata i mira. Komisija je istakla da terorističke metode, nasumič-ni napadi protiv i vojnih i civilnih meta, nasilna retorika i upotreba zabranjenih sredstava da bi se došlo do novca i sredstava, znači da terorističke organizacije postoje izvan normativnog društva jer nji-hove metode operacija odbacuju samu bit modernog liberalnog društva.17 Kao posljedicu toga, Komisija je istakla da postoji hitna potreba za međunarodno prihvaćenom definicijom terorizma ali, što je i važnije, rad na iučavanju korijena terorizama koji, kako na-vodi Komisija, uključuju: teško kršenje ljudskih prava, male ili nika-kve političke slobode, slabe ekonomske i socijalne uslove, itd. Tako, Komisija zaključuje: “Terorizam cvjeta u okolini očaja, ponižavanja, siromaštva, političkog ugnjetavanja, ekstremizma i kršenja ljudskih prava. Terorizam također cvjeta i u kontekstu regionalnih konflikata i strane okupacije a raste na uštrb kapaciteta države da održi red i mir.”18

15 “Sigurniji svijet.” Izvještaj Komisije o prijetnjama, izazovima i promjenama, UN, 2004.16 Amerikanci su bili brži u gašenju društava za koje se sumnjalo da, izravno ili neizravno, finansiraju teroriste;

ovaj pristup je uzrokovao određene kritike iz Evrope. Anne C. Richard. “Tragovi novca: Evropa može učiniti više da ugasi fondove za teroriste,” “ International Herald Tribune“, 19.03.2004.

17 “Sigurniji svijet.” Izvještaj Komisije o prijetnjama, izazovima i promjenama, UN, 2004.18 “Sigurniji svijet.” Izvještaj Komisije o prijetnjama, izazovima i promjenama, UN, 2004.

148


Ad hoc Komitet za borbu protiv međunarodnog terorizma

Generalna skupština UN je 1972. godine usvojila rezoluciju 3034 (XXVII) i uspostavila Ad hoc Komitet za borbu protiv međunarod-nog terorizma koji je uključivao 35 članova. Nakon toga, Ad hoc Komitet je 1996. godine svoju pažnju usmjerio na izradu međuna-rodne konvencije za sprječavanje terorističkih bombaških napada i konvencije za sprječavanje terorističkih nuklearnih napada što je takođe uključivalo i konvenciju o sprječavanju finansiranja tero-rista.19 U isto vrijeme, historijske, kulturalne i nacionalne razlike su sprječile Komitet da usvoji sveobuhvatnu međunarodnu konvenci-ju o tome šta predstavlja terorizam. Po riječima koordinatora, „neke delegacije su iznijele potrebu o pravljenju razlike između terorizma i legitimne borbe naroda za samoodređenje. Dodatno je predstav-ljen i prijedlog da se koncept državnog terorizma unese u definiciju terorizma.”20 Međutim, Komitet je pokušao da se pokrene sa mrtve tačke uspostavljanjem Radne grupe koja je počela sa sastancima u oktobru 2002. Cilj ove RG bio je da osmisli međunarodno rješenje za problem definisanja terorizma.21

Ured Ujedninjenih nacija za borbu protiv droge i kriminala

Ovaj Ured UN vodi veliki broj akcija UN protiv terorizma. Ured se uglavnom fokusira na tehničku pomoć i savjetodavne usluge država-ma na osnovu mandata koji je preporučila Komisija UN za sprječava-nje kriminala i krivično pravosuđe (ona je tijelo u okviru Ekonomskog i socijalnog vijeća UN), a odobrila Generalna skupština UN. Drugim riječima uključenost ovog Ureda garantuje učestvovanje drugih glavnih tijela UN-a u borbi protiv terorizma. Odgovornost za man-dat potpada pod Sekciju za sprječavanje terorizma, osnovanu 1999. 19 Rezolucije Generalne skupštine UN br. 51/210, 6.12.1996; br. 52/164, 9.1.1998; br. 54/109, 25.02.2000 i br.

59/290, 15.04.2005.20 “izvještaj koordinatora o rezultatima neformalnih konsultacija o nacrtu sveobuhvatne konvencije o međuna-

rodnom terorizmu održane od 25 do 29.07.2005.” Generalna skupština UN, 12.08.2005.21 Vidjeti npr. CBS News, dostupno on line na: http://www.cbsnews.com/stories/2004/10/08/60minutes/

main648277.shtlm

149


godine a koja radi u okviru Odjeljenja za ugovorne poslove.22 Sekci-ja se do 11. septembra uglavnom fokusirala na istraživanje i analize. Nakon 11. septembra je preuzela važniju ulogu u kampanji protiv terorizma i uključila se u projekte kao što su “Jačanje pravnog reži-ma protiv terorizma”, koji se fokusirao na obezbjeđivanje direktnih pravnih usluga kako bi se državama pomoglo da inkorporiraju rele-vantne odredbe, sadržane u dvanaest univerzalnih konvencija protiv terorizma, i protokola u njihove državne zakone. Od 61 države koja je dobila pomoć od Sekcije od početka projekta u oktobru 2002. godi-ne, 40 ih je postalo članicama jedne ili više pomenutih konvencija.23

Nadalje, Ured je preko Centra za prevenciju međunarodnog kriminala omogućio državama da uvedu mjere koje će ojačati sa-radnju i razmjenu informacija.24 Tako je na primjer, na zahtijev vla-de Afganistana, Ured poslao tehničke savjetnike u Kabul od 5. do 12.06.2004 kako bi vladu savjetovali o zakonodavstvu potrebnom za borbu protiv međunarodnog terorizma i transnacionalnog krimi-nala. Afganistanske vlasti su u pismu KBT navele da njihova država nema zakona i administrativnih mjera za borbu protiv terorizma. Stručnjaci Ureda su pregledali zakone i u skladu za zahtjevima mi-nistarstava pravosuđa i obrazovanja napravili nacrt novih zakona za borbu protiv terorizma. Takođe su pomogli u pravljenju nacrta za-kona i amandmana na krivični zakon.25

22 Ciljevi Odjeljenja su: a) da ispunjava ugovorne obveze sekretarijata UN u vezi međunarodnih ugovora i konven-cija o kontroli droga i sprječavanju kriminala. b) da savjetuje i pomaže vladama u formuliranju, implementa-ciji i nadgledanju sporazuma, konvencija i drugih međunarodnih obavezujućih instrumenata o kontroli droga, sprječavanju kriminala i krivičnom pravosuđu a posebno na ojačavanju važnih pravnih okvira, institucionalnih kapaciteta i međunarodne saradnje. c) da savjetuje i pomaže vladama u ratifikaciji i implementaciji međuna-rodnih pravnih instrumenata u vezi terorizma, a posebno na ojačavanju važnih pravnih okvira, institucionalnih kapaciteta i međunarodne saradnje. d) da pruža potrebne usluge državama članicama i međunarodnim tijeli-ma UN-a u pravcu dijaloga, uspostavljanja standarda i formulisanju politike po pitanju droga i kriminala.

23 “Jačanje međunarodne saradnje i tehničke pomoći na promovisanju i implementaciji univerzalnih konvencija i protokola u vezi terorizma u okviru aktivnosti UN Ureda za borbu protiv droga i kriminala.” Izvještaj Generalnog sekretara, Komisija za sprječavanje kriminala i krivično pravosuđe, Beč, 23. – 27.05.2005.

24 Alex P. Schmid, “Terorizam i ljudska prava: perspektiva UN-a.” Terorizam i političko nasilje, izdanje 17, broj 1-2 (zima 2005), str. 22-35.

25 “Bilješka stalne misije u Afganistanu Komitetu za borbu protiv terorizma,“ VSUN, 10.03.2003. “Jačanje među-narodne saradnje i tehničke pomoći na promovisanju i implementaciji univerzalnih konvencija i protokola u vezi terorizma u okviru aktivnosti UN Ureda za borbu protiv droga i kriminala.” Izvještaj Generalnog sekretara, Komisija za sprječavanje kriminala i krivično pravosuđe, Beč, 23. – 27.05.2005. Izvještaj takođe sadrži detalje o pomoći Paragvaju da ratifikuje sve konvencije UN-a za borbu protiv terorizma.

150


Posljednja stvar u kojoj ovaj Ured učestvuje je kampanja za Glo-balni program. Ovaj program se fokusira na posredovanje i preven-ciju i pokriva pitanja kao što su znanje javnosti i mobilizacija civilnog društva; oglasi javnih službi o prevenciji; doprinosi pravljenju profila određenih država pri Uredu i pravljenju strategija za pojedine drža-ve i preporuka za stvaranje “najboljih praksi”.26

ZAKLJUČAK

Ujedinjene nacije su pokušavale da se prilagode situaciji nastaloj nakon 11. septembra razvijanjem mehanizama za borbu protiv no-vog oblika međunarodnog terorizma iako još i ne postoji međuna-rodno prihvaćena definicija toga šta u biti predstavlja međunarodni terorizam. Svaki dio UN-a koji je uključen u borbu protiv terorizma ima različitu ulogu. VSUN, kroz KBT i IDBPT a i kasnije osnovani Komi-tet 1544, ističe potrebu za nametanjem određenih zahtijeva država-ma članicama a u smislu borbe protiv terorizma kao što smo vidjeli kod rezolucije 1373 koja je pred države članice postavila određene obaveze. Generalni sekretar, kao “prvi diplomata svijeta” igra dvo-struku ulogu: u jednu ruku on, i njegov ured, predstavljanju moralni barometar u smislu svega što treba biti učinjeno, s druge strane ini-ciraju izvještaje i studije o tome šta se treba uraditi. Generalna skup-ština UN prije 11. septembra je vodila kampanju protiv terorizma ali najviše kroz pravne mehanizme a posebno pravne konvencije.

Iako UN imaju važnu ulogu u borbi protiv međunarodnog te-rorizma, sve više postaje jasno da se međunarodna koalicija protiv terorizma, koja je nastala nakon 11. septembra, polako razjedinjuje zbog državnih ili regionalnih interesa. Neophodno je da međuna-rodna zajednica ostane ujedinjena u borbi protiv međunarodnog terorizma i da nastavi sa radom ka njegovom iskorjenjivanju budući da teroristi ne poznaju državne granice.

26 Alex P. Schmid, “Terorizam i ljudska prava: perspektiva UN-a.” Terorizam i političko nasilje, izdanje 17, broj 1-2 (zima 2005), str. 25-35.

151

KORAK broj 14 Umijeće sjećanja

Juan Goytisolo

SMRT I USKRSNUĆE BIBLIOTEKE

26. augusta 1992. godine, agresori na Sarajevo sručili su mnoš-tvo zapaljivih raketa na Biblioteku – stari Institut orijentalnih studija – koje su u nekoliko sati njegovu kulturnu baštinu svele u pepeo. Nezamislive slike tog barbarstva, kojeg se može označiti jedino “memoricidom”, i koje su se mogle vidjeti na televizijskim vijestima, nisu iščezle iz sjećanja. Ali utisak je bio veći kada sam u julu 1993., za vrijeme mog prvog silaska u pakao opsjednutog grada, prvi put kročio u unutrašnjost zdanja s obližnjeg mosta preko Miljacke. I dok se prvobitno neomaorsko pročelje, koje se trenutno restaurira uz pomoć Ministarstva kulture Kraljevine Španije, održava na jednom stubu, prikaz uništavanja unutrašnjosti se uglavio u dušu. Metalni kostur kupole na koju su padale rakete izgledao je poput paukove mreže a središnji prostor, u kojem su prije bili poredani rukopisi i knjige, predstavljao je bezobličnu masu greda, ugrađenog kamena, šljunka, izgorenih papira: djela iz historije, geografije, putopisa; filo-zofije, teologije i sufizma; prirodnih nauka, astrologije i matematike; rječnici, gramatike i zbirke pjesama; traktati o šahu i muzici. Sve je nestalo pretvorivši se u dim.

Na nedavnom kolokviju održanom u Sevilli na temu “Stvaranje, uništavanje i spasavanje biblioteka”, neki učesnici su se pitali zašto su one tokom historije postajale vojni ciljevi. Ukoliko pogledamo unazad, na poznatom primjeru Aleksandrijske biblioteke, broj bibli-oteka i knjiga koje su nestale u plamenu u posljednim stoljećima otkriva, ustvari, namjeru uništavatelja da se izbrišu tragovi koji opo-vrgavaju navodne preuveličane junačke priče o njihovim zločinima. Kardinal Cisneros, namjesnik Španije s početka XVI. stoljeća, naredio je, na primjer, spaljivanje svih arapskih rukopisa na vratima Grena-de, u Bibarrambli. Inkvizicijski duh nazvan Sveta služba je pratila

152

KORAK broj 14Umijeće sjećanja

uništavanje djela za koja se vjerovalo da govore o herezi i ta norma “religiozne, rodoljubne i ideološke higijene” se nastavila i nakon po-bjede Franca.

Želja da se ukloni spoznaja o prošlosti da bi se na pepelu izgra-dilo zdanje sačinjeno od obmana i prevara je historijska konstanta od početka civilizacije. Rodoljubna priča se zasniva na isključivanju onoga što joj protivriječi ili što ne može stati u nju. Ali piromani bi trebalo da znaju odgovor velikoga andaluzijskoga pjesnika Ibn Haz-ma čija su djela nestala u vatri: “možeš spaliti papir, ali ne i ideje”. Izrečene riječi, unesene u Borgesovu rečenicu koju citira Sadudin Musabegović u uvodu u zbirku radova posvećenu slikaru Nusretu Pašiću, čija su djela izložena u Kuršumli medresi – “dovoljno je da se spasi jedna knjiga kako bi biblioteka bila spašena”, pokazuju da volja za spašavanjem od uništavanja nadilazi osvetoljubivi bijes ne-prijatelja.

Paljenje Sarajevske Biblioteke izazvalo je odmah, poput neizre-civog izazova, odgovor stvaraoca. U mom romanu “Opsadno stanje” (El sitio de los sitios) koji je objavljen 1995.g. nekoliko sedmica prije kraja opsade, njegovo dvoje protagonista – jedan erudita koji je bio pronašao rukopis svoje teze, što je izgorila u vatri, u torbi jednog anonimnog putnika, žrtve jednog snajperiste, i jedan vješti plagija-tor dokumenata koji je uspio da prođe kontrolu onih koji su opsjeli grad i njihovih saučesnika u opsadi, pripadnika UNPROFOR-a – otkri-vaju čitaocu u seriji mreža koncentrične krugove, stvarajući u knjizi ambijent nalik na stvarnost koju su trpile Sarajlije uhvaćeni u stanje opsade. Težina svjedočenja nekoliko bosanskih i stranih pisaca izno-si na vidjelo licemjerje onih koji su htjeli sakriti etničko čišćenje i memoricid sramnim ćutanjem. Zbog nemogućnosti da obuhvatim ovu obimnu bibliografiju, ograničit ću se na nekoliko njih: Dževad Karahasan, autor romana Sarajevo, dnevnik jedne selidbe, čiji prije-vod na španjolski je predstavljen u Madridu 2005.; Emir Suljagić koji je, u Razglednicama iz groba, ispričao genocid u Srebrenici kojem je direktno svjedočio; Faruk Šehić, čiji pogled bez iluzija o postratnom periodu u Trans-Sarajevo prikazuje melanholiju razrušenih snova; roman Čuvari knjige Geraldine Brooks, čija je priča koncentrirana

153


oko sefardske Haggade, koja ne samo da je preživjela inkvizitorsku i nacističku lomaču već i spaljivanje tolikih rukopisa od čega ju je spasio sarajevski musliman, sakrivši je u sef jedne banke na početku opsade. Mnogi su mislili da je izgubljena, da ju je vatra progutala, no saznat će da je spašena samim čudom.

Ponovno stvaranje spaljene Biblioteke, kako rekonstrukcije objekta tako i njenog fonda, u djelu slikara Nusreta Pašića i profe-sora estetike na Univerzitetu u Sarajevu Sadudina Musabegovića u Kuršumli medresi, predstavlja jedan korak više u ovom detaljnom procesu pronalaska izgubljenog blaga. Izbrisana riječ knjiga koje vise po zidovima Medrese izranja na površinu uništenu vatrom kao i u čarobnoj knjizi o Šeherzadi. Vjetar nije odnio pepeo uništenog blaga, rasuo ga je poput polena a slikareva paleta mu ulijeva život. Plodna vitalnost umjetnosti tako se nameće iznad brutalnosti sud-bine. U Sarajevu prebiva jedan svijet u kojem stvaralački duh pjesni-ka, mislioca i umjetnika čvrsto odolijeva znanoj mržnji fundamenta-lističkih identiteta.

prijevod sa španskog: Elma Džanić

154


Hasan Efendić

ONI KOJI NE POŠTUJU SVOJE MRTVE, MALO JE VJEROVATNO DA POŠTUJU I ŽIVE

Riječ na obilježavanju sjećanja na žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu i 67-go-dišnjice prvog oslobođenja Goražda, na mostu u Goraždu, 26. januara 2009.

Pozdravljam i selamim ovaj skup ispred Udruženja generala Bo-sne i Hercegovine i Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu.

Mi smo se danas ovdje okupili da se prisjetimo žrtava ratnog zlo-čina izvršenog na ovom “mostu žrtava genocida“, od strane četni-ka Draže Mihajlovića i njegovih pomagača. Mi Bošnjaci smo narod kratkog pamćenja, ali smo zato narod dvovjekovnog stradanja, na-rod sa deset izvršenih zločina genocida nad nama, po planovima i izvršiocima stvaranja homogene Velike Srbije u kojoj bi živjeli samo Srbi. U ime te fašističke politike mi smo narod određen za odstrel već puna dva vijeka. Kažu umni ljudi da se narodu, koji ne pamti svoju historiju, ona vraća sa još gorim i pogubnijim posljedicama.

Izgleda da smo u tek prethodnom ratu malo došli do pameti i odmah ovaj most nije više bio mjesto vršenja genocida, nego most spasa.

Ovim okupljanjima mi želimo poslati poruku da nismo zaboravili genocide nad nama niti ćemo to dozvoliti.

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univrziteta u Sarajevu, na čelu sa vodećim svjetskim stručnja-kom u istraživanju zločina genocida, prof. dr. Smailom Čekićem, u

155


saradnji sa vladom Bosansko-podrinjskog kantona i općinom Go-ražde te uz podršku boračkih i drugih nevladinih organizacija, ot-počeo je naučno-istraživački rad na istraživanju ratnog zločina ge-nocida izvršenog nad svim narodima tokom Drugog svjetskog rata i agresije naBosnu i Hercegovinu 1992.- 1995. godine. Mnogima se to ne sviđa. I nije čudno što se to ne sviđa izvršiocima genocida, ali je čudno da se to ne sviđa i nekima koji su iz naroda nad kojim je izvr-šen genocid. Većina među njima su oni koji nisu dali svoj doprinos u borbi protiv agresije, ili misle da su mnogo dali. Ne treba, međutim, imati mnogo pameti pa vidjeti da je fašizam na ovim prostorima još uvijek prisutan i još uvijek nam prijeti podjelom Bosne i Hercegovi-ne, izdvajanjem RS iz njenog sastava i sl.

Jedna od brana tim fašističkim razmišljanjima jeste i naše oku-pljanje i podsjećanje na nevino ubijene žrtve, a i radi mlađih gene-racija - da znaju šta ih čeka ako se zaboravi šta im se sa precima događalo.

Predlažemo i zahtijevamo, mislim da će se učesnici ovog skupa sa tim složiti, da se ovakav skup održava svake godine, ali da to bude podsjećanje na sve žrtve genocida u Gornjem Podrinju.

Više je mostova na kojima su ljudi klani i ubijani i bacani u Drinu i druge rijeke, dosta je pećina, jaruga i šuma gdje su žrtve neuko-pavane ostavljane divljim zvijerima da se hrane i raznose njihova tijela, a najviše je masovnih grobnica, za neke od njih, na žalost, još ne znamo ni lokacije; dosta je živih zapaljeno u kućama i drugim objektima. Njima, u najviše slučajeva, nema se ko ili gdje okupiti radi sjećanja na njih. Zato je naša dužnost i obaveza da to uradimo za sve bar na jednom mjestu.

Pokušajte pronaći negdje džamiju ili neki drugi vjerski objekat, ili groblje odavde do srbijanske i crnogorske granice. Sve su to čiste ledine, parkovi ili izgrađeni objekti da se zatre svaki trag Bošnjaka.

Ovaj skup podsjećanja na žrtve genocida mora ući u kalendar - program obilježavanja značajnih datuma i događaja ovog kantona.

156


Nadam se da će boračke organizacije, uz pomoć nevladinih organi-zacija, istrajati na tome da se to i ostvari

Predlažemo da ovaj most u narednom periodu dobije ime Most žrtava genocida umjesto most Alije Izetbegovića. Sramota je da se Izetbegovićevim autoritetom pokrivaju žrtve genocida. Kao neos-porni vođa bošnjačkog naroda on to nije zaslužio i znam da na to ne bi nikada pristao.

Ovdje ne vidim one koji bi trebalo da organizuju ovu manifesta-ciju, nego je to prepušteno nevladinoj organizaciji.

Čast svaka svim spomenima i podsjećanjima, ali ovo podsjeća-nje mora dobiti prioritet nad svim sličnim manifestacijama.

Zašto na ovaj skup ubuduće ne bi došli i ljudi iz inostranstva čije su porodice i bliži rođaci stradali u minulom ratu, a došli bi samo da znaju za ovo i uz malo više organizacije. Primjer za to kako to treba organizovati i obilježiti mogu nam biti Hrvati i Srbi, koji obilježavaju događaje sa mnogo manje žrtava.

Ne vidim ni prisustvo Islamske zajednice. Gdje su ovdje predstav-nici vlasti, politike i kulture?

Oni koji ne poštuju svoje mrtve, malo je vjerovatno da poštuju i žive.

157


dr. Marina Katnić-Bakaršić

O TIJELU, RATU I TOTALITARIZMU...

Prikaz knjige: Senadin Musabegović, Rat. Konstitucija totalitarnog tijela, Svjetlost, Sarajevo, 2008.

Knjiga Senadina Musabegovića već je temom aktuelna i inspi-rativna. Kada sam počela listati Sadržaj, dogodio se onaj trenutak prepoznavanja koji je najljepši u susretu čitatelja/-ice sa novom knjigom. Naime, fokusiranje pažnje na tijelo danas je u svijetu ve-oma aktuelno u raznim disciplinama, dok kod nas osim u radovima Nirman Moranjak-Bamburać o problemima roda/gendera, kulture i tijela (kasnije i Ajla Demiragić u magistarskom radu nastavlja tim putem) gotovo da mu nisu posvećena ozbiljnija istraživanja. S dru-ge strane, dovođenje u vezu rata i tijela i te kako je iluminativno jer se time prevazilazi niz prividnih paradoksa. Ma koliko neupućenima na prvi pogled izgledalo neobično, gotovo šokantno da rat, u čijoj je osnovi destrukcija, dakle, razaranje tijela, može ujedno biti i mjesto konstitucije nekoga tijela – ovdje totalitarnoga – to je upravo teza koja je knjizi i njenom autoru obezbijedila važnu početnu poziciju. Autor u knjizi pokazuje kako je to zapravo samo prividni paradoks i kako se on može uspješno prevazići.

Knjiga Rat. Konstitucija totalitarnog tijela jeste transcdisciplinarna u najboljem smislu te riječi – ona kombinira filozofski, psihoanali-tički, sociološki, teorijskopolitički pristup sa interpretacijom svakod-nevnih i umjetničkih praksi (filma, književnosti...). Njena dva dijela dobro su ukomponirana, tako da je drugi dio svojevrsna case-study specifičnog totalitarizma u Titovo doba. Nema sumnje da je ovakvu knjigu mogao napisati samo autor rijetke erudicije, koji se suvereno kreće u različitim disciplinama, pri čemu svakoj interpretaciji daje individualni pečat.

158


Treba uočiti da totalitarno tijelo koje se konstituira u ratu zapra-vo gubi osobine ljudskoga tijela: ono postaje monumentom (nema ljudskih grešaka, nedostataka, nesavršenosti). Zato i spomenici koji proizvode totalitarno tijelo jesu dehumanizirani. Ovdje čitateljima treba skrenuti pažnju na poglavlje Fragmentirano tijelo kao umjet-nička kreacija, gdje se vidi da stvarna umjetnost mora biti svjesna fragmentiranosti tijela u ratu; tamo gdje je totalitarno tijelo, u do-menu smo fašističko-nacionalne lažne slike o mogućem savršenstvu ideliziranog, dehumaniziranog, a samim tim i zastrašujućeg poriva da se sve nesavršenosti unište jer ne odgovaraju slici „idealnog ko-lektivnog tijela“. Mala digresija: u Prvom svjetskom ratu, koji je tema prvog poglavlja ove knjige, pjesnici Wilfred Owen i Siegfried Sasso-on stvorili su poeziju u kojoj razobličuju ratne užase, raskomadana tijela, užase otrovnih gasova u rovovima: njihova je poezija progla-šena antipatriotskom (kasnije se Owen smatra najboljim pjesnikom toga doba, a Pat Barker piše prije nekoliko godina trilogiju o ovoj grupi pjesnika). Njihova poezija i njihov život jedno je od najsnaž-nijih svjedočanstava o fragmentiranim, razorenim individualnim tijelima koja gube tu individualnost i postaju tek topovsko meso ili, kao u čuvenoj Ejzenštajnovoj filmskoj metafori, obezličeno meso u klaonici. Tako je pojedinačno tijelo odgurnuto pred naletom kolek-tivnog tijela u nastajanju.

Poglavlje o repeticiji također treba posebno izdvojiti jer je po-navljanje bitno za konstituciju tijela na više planova: prema Judith Butler, i rod je „ponovljena stilizacija tijela“; ponavljanje rituala sa svoje strane konstituira totalitarno tijelo. Pri tome Senadin Musabe-gović s pravom pravi razliku između mitološke i moderne, tačnije, savremene repetitivnosti jer je ova posljednja svjesna sebe. Ponov-ljeni rituali također postaju relevantni u ovom značenju: autor daje odličnu analizu i interpretaciju nošenja štafete kao rituala žrtvova-nja mladih za obnavljanje i vječnu mladost tijela Vođe, što se može naći u raznim arhetipskim formama u mnogim kulturama.

Knjiga otvara niz pitanja: čini se kako bi svako poglavlje moglo proizvesti novu knjigu. Bilo bi sjajno kada bi Senadin Musabegović nastavio sa istraživanjem ove teme – pogledajmo šta se tu otvara:

159


ljepota i rat; nasilje nad tijelom u ratu; ratna svakodnevica i očuva-nje dostojanstva tijela... Novija bosanskohercegovačka povijest, ali i suvremena povijest svijeta, puna je primjera usavršenih tehnika tor-ture tijela, što je sve u funkciji gubljenja svake individualnosti žrtve i njenog metaforičkog prinošenja na „oltar kolektivnoga totalitarno-ga tijela“.

Važan segment knjige jeste analiza tijela i ljubavi u partizanskim i u Bergmanovim filmovima, gdje autor daje uspješnu paralelu „vanj-skog“ i „unutarnjeg“ rata, pa se ovaj drugi uvijek odvija između ljudi, ljubavnika, unutar njih – upravo Bergmanovi filmovi ovdje su pravi predstavnik takvoga rata. Partizanski filmovi sa svoje strane odlič-no pokazuju stalno osciliranje između pojedinačnoga tijela i kolek-tivnog (totalitarnog) tijela koje se ukazuje i promovira kao važnije, relevantnije. Od gledatelja se traži empatija prema pojedincima, ali ta empatija treba biti „uzvišena“, ona treba proizvesti svijest o većoj važnosti kolektiva...

Za razliku od Bahtina i njegove ideja grotesknoga tijela, sve do karnevalizacije tijela, što je bazično ideja slobode, potencijalno sub-verzivna i baš zato oslobađajuća, pa je zato kao takva prepoznata u staljinizmu (a Bahtin ju je i razvio inspiriran staljinističkim apsolutiz-mom), totalitarno tijelo zastrašujuće je jer, oslobođeno ljudskosti i stvarne tjelesnosti i svih tjelesnih funkcija, ono ne može biti pred-met smijeha (koji je i sam subverzivan i zato potencijalno opasan za totalitarizam); prividno savršeno, ono nije „iznad ljudskoga“, već duboko ispod granica ljudskosti. Filmovi Leni Riefenstahl, koje Mu-sabegović spominje u tom kontekstu, za mene su zato upravo sim-bol te zastrašujuće ne-humanosti.

Evo još jedne digresije koja može poslužiti kao ilustracija o svo-đenju individualnoga – ovdje ženskoga – tijela na samo jednu di-menziju, koja joj se „dodjeljuje“ kao jedina moguća: u Blokovoj poemi Dvanaest pjesnik uvodi snažno retoričko obraćanje O Rusijo moja! Ženo moja! Profesor književnosti, interpretator, bio je šokiran takvim obraćanjem, smatrajući da se Domovini možemo obraćati samo kao majci – uvođenje pojma „žene“ po njemu je snižavalo ta-

160


kvu uvriježenu sliku. Ima li bolje ilustracije za ovo o čemu govori i Musabegovićeva knjiga? Za ljude naučene na totalitarno tijelo i Do-movina mora biti nad-ljudska, nipošto se ne smije vezivati za tijelo kao objekt žudnje.

Konačno, želim ponoviti da knjiga Senadina Musabegovića sup-tilno, bez gromoglasnog naglašavanja vlastite ideološke pozicije, čak sa svojevrsnom blagošću, pokazuje kako se nadilazi prividni pa-radoks da rat ma šta konstituira. Naime, rat jeste destrukcija i proi-zvodi fragmentiranost, raskomadanost i obogaljenje tijela (smijem li patetično dodati – i duše?), ali rat nerijetko proizvodi totalitarno tijelo kao dehumanizirani ideološki produkt stvaranja idealizirane i stoga često zastrašujuće monumentalnosti. Ovo je knjiga sa kojom se razgovara još dugo nakon čitanja, sa kojom se i polemizira, ali i knjiga o kojoj će se još dugo razgovarati.

Documents

SADRŽAJ - zatebebih.ba fileKORAK broj 14 SADRŽAJ DRŽAVA I DRUŠTVO Hajrudin Grabovica ŠTA OBILJEŽAVAMO ZA DAN NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE 3 Hasan Efendić PARADOKS O TERITORIJALNOJ