UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE FAKULTET ZA INFORMACIONE
TEHNOLOGIJE I DIZAJN
PREDMET: OSNOVI DIZAJNA SEMINARSKI RAD
ISTORIJA PISMA
Mentor: Dr.sc.Ilija ui V-47/08
Student: Danijel Kneevi
SADRAJ
1. Uvod Od nastanka civilizacije, ljudi su razvijali sistem
komunikacije, kako bi omoguili zadovoljavanje sospstvenih potreba.
Pripadnici najstarijih civilizacija nisu koristili jezik kakav nam
je danas poznat. Meutim oni su bili sposobni da kominiciraju putem
zvukova, kao to je mumlanje, pla i vrisak. Jedan od najranijih
oblika komniciranja predstavjaju jednostavne figure nacrtane na
kori drveta, ime su praistorijski ljudi beleili svoja osjeanja,
doivljanje i razmiljanja. Jezik i pismo su sinonimi. Jezik
koristimo za zvunu a pismo za vizuelnu komunikaciju. Tako jezik
moemo definisati kao komunikaciju standardizovanim glasovima i
znacima (slovima) koji imaju jedinstveno znaenje u jezikom sistemu.
Pismo je termin kojim se obeleava svaki sistem za medjusobno
sporazumevanje ljudi pomou vidljivih oznaka. Karakter tih oznaka i
materijal na kome su izvedene mogu biti vrlo raznovrsni. Za pismo
je karakteristino da oznake upotrebljene od strane jedne osobe
moraju biti razumljiva i drugim lanovima iste socijalne grupe. Ovom
stadiju prethodila je naravno veoma duga i raznovrsna upotreba
razliitih razliitih znakova koji ne ulaze u ui domen pisanja, ali
koji isto tako spadaju u opteljudsku sposobnost i potrebu za
oznaavanjem i simbolikim izraavanjem. Formalno, pismo je skup
dogovorenih znakova dovoljnih za pisanje nekog jezika. 2. Razvoj
pisma U toku istorijskog razvoja ljudske civilizacije, naroito u
praistoririjsko doba, javila se potreba za zabiljeavanjem ljudskih
misli. Iz tog razloga iz vremena praistorijskog doba imamo naslee u
obliku slika koje se nastale na zidovima peina.
Svrha tog "pisma" nije bilo sporazumijevanje u dananjem smislu,
ve su ti crtei bili povezani s magijsko - obrednim radnjama,
pokuavajui prizivati ili otjelotvoriti likove i scene koje bi
prikazivali. Zbog toga ne udi zadivljujui stepen crtakog umijea
koje su imali ljudi praistorijskog doba. U toku razvoja pismo je
prolo kroz 3 faze :
a) piktografsko (slikovno) b) ideografsko (pojmovno) c) fonetsko
(glasovno) 2.1 Piktografsko pismo Slikovno pismo nastaje kada
sliice dostignu odreeni stepen stilizacije, i kada se takav
slikovni pojam dogovorno poinje dosledno upotrebljavati uvek za
isti pojam. Ve se u praistoriji peinski ovek koristio takvim
oblikom komunikacije. Zatim se razliite sliice dovode u uzajamni
odnos i stvaraju asocijaciju. Takav poetak slikovnog pisma i pisma
uopte zovemo piktografija. Izraz dolazi od latinske rei PICTUS
crtan i grke GRAFO pie. Ovi znaci (piktogrami) oznaavaju upravo ono
to crte predstavlja i nisu vezani za specifini glasovni sklop rei u
pojedinom jeziku. ine osnovu pisma kod starih Egipana, Kriana,
Sumera, Kineza i Maja, ali se u izvesnim prilikama koriste i danas
(na primer u saobraajnim znacima). Piktogrami nemaju jedinstveno
znaenje i pruaju mogunost razliitog tumaenja (itanja) slike.
Piktografski simboli iz Vinanske kulture,
izmeu 6000 i 5000 godina p.n.e.
Najraniji Sumerski piktografski zapis na glinenoj ploici iz
Uruka, oko 3100. p.n.e.
2.2. Ideografsko (pojmovno) pismo Obogaivanjem sadraja jezika,
trae se znaci koji, po dogovoru, oznaavaju apstraktne pojmove, koje
je nemogue doslovno crteom izraziti.
Ideogrami (izraz dolazi od grke rei idea ideja, predstava,
pojam) su ematiziraniji oblici slikovnog predstavljanja koji
postaju nosioci pojedinih rei i pojmova koji se mogu dovoditi u
odnose i stvarati asocijacije na apstraktne, afektivne i relacione
pojmove. Tako se, na primer, kod kineskog pisma ideogram "hao" koji
oznaava "dobro" i "ljubav" gradi udruivanjem sliica majke i deteta;
"pevati" je sloen od ideograma ptice i usta, a dve ene = svaa. Ovo
su u poetku znaci koji se po spoljanjem izgledu ne razlikuju od
piktograma, ali im je promenjen smisao. Kasnije od slike
uproavanjem postaju apstraktni grafiki znaci koji imaju znaenje
odreenih pojmova. Ovaj sistem je korien kod Sumera, Egipana i
Kineza. Imajui problem sa ispisivanjem apstraktnih pojmova i linih
imena, stari narodi su usavrili ovaj sistem pa su koristili i
simbole za glasove a potom i slogove fonografe, ali nikada nisu
stigli do fonetskog alfabeta.
Egipatski hijeroglifi kao ideografsko pismo
2.3. Fonetsko pismo Najvei korak u komunikaciji ostvaren je
otkriem fonetskog alfabeta. Najsavreniji oblik pisma. Znak
(fonogram) oznaava glas. Mnotvo znakova kod ideografskog pisma,
zamenjena malim brojem znakova za glasove. Fonetsko pismo je vezano
za odreeni jezik. Fonetski alfabet, kao daleko jednostavniji za
uenje i pisanje ima ogromne zasluge za demokratizaciju pisma. Pismo
je do tada, u veini sluajeva, korieno za teokratske potrebe. Bilo
je privilegija svetenstva, dakle malog broja ljudi (Mesopotamija,
Egipat). Gubitkom privilegija iskljuive pismenosti, menja se
istorija a drave sve vie postaju sekularne kao to je sluaj sa Grkom
i Rimom. Zato i kaemo da je fonetski alfabet I revolucija u pisanoj
rei. Nastalo oko 1400 god. pre n. e. uproavanjem hijeratskih
znakova. Uzeli su 22 znaka, koliko je bilo glasova (konsonanta) u
njihovom jeziku i svakome pridali znaenje samo prvoga glasa te rei.
Znaci su imali geometrijske forme i gravirani su otrim
instrumentom, pa su im sve linije iste debljine.
3. Razvoj pisma kroz istoriju Mesopotamija
Sumersko pismo nastalo je u drugoj polovini IV milenijuna pre n.
e. Pisalo se na kamenu a po obliku je bilo slikovno, slino
hijeroglifima. Kasnije kamen biva zamenjen tablicama od meke gline
u koje su ovi znaci beleeni uz pomo prizmatinog tapia. On je u
glini ostavljao trouglasto udubljenje slino klinu, pa je zbog toga
ovo pismo kasnije nazvano KLINASTIM. Oblici postaju apstraktni i
gubi se prepoznatljivost prvobitnih slika. Njime su jo pisali
Vavilonci, Asirci, a poslednji su bili Persijanci. Klinasto pismo
je prvi deifravao poetkom XIX veka Nemac Georg Grotefend. Egipat Uz
mesopotamska spadaju u prva pisma uopte. a) Hijeroglifi Najstarije
egipatsko pismo. Nastalo u IV milenijumu pre n.e. Naziv mu dali
Grci prema reima ieros ( HIJEROS) svet, sveteniki, boanstven i
(GLIFO) urezan, ugraviran (u kamenu). Po obliku spada u
piktografsko pismo ali vremenom dobijalo odlike i ideograma i
fonograma. Postojalo oko 3000 znakova ali su oko 500 najee
upotrebljavana. b) Hijeratsko (sveteniko) pismo Nastalo u treem
milenijumu uproavanjem hijeroglifa u toku pisanja trskom po
papirusu, imalo oko 600 znakova. Knjiga na papirusu imala je oblik
svitka (rot ula ). c) Demotsko (narodno) pismo Nastalo oko 700 g.
p. n. e. u Severnom Egiptu uproavanjem hijeratskog pisma. Sluilo je
za svakodnevnu upotrebu. Egipatska pisma deifrovao je francuski
naunik Fransoa ampolion (Franqois Champollion) oko 1822. godine.
Feniansko pismo Prvo fonetsko pismo. Nastalo oko 1400 god. pre n.
e. uproavanjem hijeratskih znakova. Uzeli su 22 znaka, koliko je
bilo glasova (konsonata) u njihovom jeziku i svakome pridali
znaenje samo prvoga glasa te rei. Znaci su imali geometrijske forme
i gravirani su otrim instrumentom, pa su im sve linije iste
debljine. Grko pismo Grci preuzimaju pismo od Feniana, prilagoavaju
ga svom jeziku, i olakavaju pisanje uvoenjem oznaka i za
samoglasnike koje Feniani nisu poznavali. Ovaj se proces zavrio od
IX do VII veka p. n. e. U poetku piu bustrofedonom , tj. u oba
pravca (kao kad se ore njiva). Od V veka zadravaju samo smer od
leve ka desnoj strani, koji kasnije nasleuju i svi evropski
narodi.
Grki alfabet je imao 24 znaka. Geometrizacija je jo doslednija
nego kod Feniana, ali su linije i dalje iste debljine. U II veku
pre nae ere poinje da se kao podloga za pisanje koristi tavljena
koa nazvana pergament prema gradu Pergamonu u Maloj Aziji. Ovaj se
materijal zadrao u Evropi sve do poetka upotrebe hartije (XII XV
v.). Rimsko pismo Rimljani prihvataju posredstvom Etruraca grko
pismo. Postepeno usavravaju oblike slova koji oko I v. n. e. dostiu
savrenstvo u rimskoj klesanoj kapitali. Ovo su ve konano formirana
velika (verzalna) slova latinice. Sva slova su konstituisana iz
kvadrata, kruga i trougla, i imaju istu visinu. Razlikuju se
debljine osnovnih i spojnih crta. Linije se zavravaju zaobljenim
produecima serfima. Ovo se pismo koristilo za natpise na kamenu.
Oko I veka umesto dotadanje rotule, javlja se nov oblik knjige od
pergamenta kodeks. To je oblik sadanje knige. Za svakodnevne beleke
koristi se diptih, dve daice ispupenih rubova, premazane tankim
slojem voska i spojene meusobno arkicama ili alkama. Po prethodno
nagaravljenom vosku pisalo se stilusom, metalnim instrumentom
zailjenim s jedne a zaobljenim s druge strane (za pisanje i
brisanje napisanog). Kvadratika je knjino pismo, proporcija
izvedenih od kvadrata. Razlikuje se od klesane kapitale u
detaljima. Ove razlike nastaju zbog upotrebe razliitog sredstva za
pisanje (dleto kod kapitale, zarezana trska kalamis, kod
kvadratike) upotrebljavala se od II doV veka. Rustika (rustika
bukvalno znai prosto, grubo). Po osnovnoj konstrukciji slina
kvadratici, ali uih proporcija (ekonominije) i drugaijeg ugla pod
kojim se dri trska. Zbog toga su vertikale tanke a serifi jako
zadebljani. Bila je u upotrebi od II do VI veka. Stariji rimski
kurziv pismo za svakodnevnu upotrebu i brzo pisanje na ploicama
premazanim voskom. U brzinii uglavnom bivaju zamenjeni oblinama,
linije su iste debljine (zbog stilusa) a oblici slova nisu onako
doterani i iste visine kao kod knjinog pisma. Unicijala ini sintezu
kvadratike i starijeg kurziva. iroko i lepo knjino pismo kao
kvadratika, alii zaobljenjih crta kao kod kurziva. Time ini prelaz
prema oblicima malih slova. Nastala u vreme propadanja rimske drave
i jaanja hrianstva ( III VIII v.). Na prelazu iz starog u srednji
vek, ptije pero zamenjuje kalamis. Elastinije je i omoguuje pisanje
sitnijih slova. Mlai rimski kurziv ( IV v. ) Kao i stariji, pismo
za brzo pisanje. Razlikuje se od ovog po formiranim uzlaznim i
silaznim potezima. To su prva minuskulna (mala) slova u istoriji.
Rimska uncijala
Poluuncijala (V do VIIIv.) Slina unicijali, samo, pod utiicajem
mlaeg kurziva formira ulazne i izlazne poteze. To je prvo
minuskulno knjino pismo. Pisalo se ptijim perom na pergamentu.
Srednjovjekovna pisma U ranom srednjem veku u Zapadnoj Evropi
formira se itav niz pisama koja zovemo jedinim imenom nacionalna
pisma. Veina ih je nastala od mlaeg rimskog kurziva pa su bila runa
ii neitka. Izuzetak su bila irsko i anglosaksonsko pismo, koja su
nastala od poluuncijale. Za vreme Karla Velikog (742 814) oko 780.
g stvara se na osnovu poluuncijale novo pismo karolinka minuskula
koje je bilo tako savrenih oblika i dobre itljivosti da se do danas
zadralo kao oblik malih slova latinice. Stvaranje ovog pisma se
prema legendi pripisuje engleskom sveteniku Alkuinu od Jorka. Od
XIII veka oblici karolinke minuskule postepeno bivaju sve ui i od
oblina nastaju prelomljene uglaste forme. Tako nastaje gotica. U
gotici dominiraju vertikale, okrugline su zamenjene kosim
izlomljenim linijama, a horizontale ne postoje. Slovenska pisma a)
Glagoljica Prvo slovensko pismo, stvorio ga na osnovu grkog
kurzivnog pisma irilo s bratom Metodijem 855. godine. Imala 40
znakova. Ubrzo je prihvaena u svim slovenskim zemljama. Kada se
poetkom X veka javila irilica, ona brzo potiskuje glagoljicu. Iz
svih slovenskih zemalja, izuzev eke i Moravske gde je ve krajem IX
v. glagoljica zamenjena latinicom i Hrvatske gde se glagoljica dugo
zadrala kao nacionalno pismo. Prvobitna irilova glagoljica bila je
obla (stvorena od kurziva). U Hrvatskoj od XII veka dobija uglaste
oblike i postaje ua, a kontrast izmeu osnovnih i spojnih crta se
poveava. Ovom uglastom glagoljicom slagane su i prve hrvatske
tampane knjige (Misal iz 1483.g.). b) irilica Pretpostavlja se da
je nastala u Bugarskoj oko 900. godine. 24 znaka uzeta su iz grkog
unicijalnog pisma, a ostali uglavnom iz glagoljice. Zbog svoje vee
grafike lepote i itljivosti potisla je ubrzo glaloljicu. Svi do
XVIII veka upotrebljavala se i u Rumuniji.
Najstarija sauvana srpska rukopisna knjiga pisana irilicom je
Miroslavljevo jevanelje (kraj XII v.), a prva tampana knjiga
irilicom na Balkanu Oktoih Osmoglasnik. tampanje ove knjige dovreno
je 4. Januara 1494. godine u tampariji ura Crnojevia u Obodu kraj
Cetinja, kojom je rukovodio jeromonah Makarije. Knjiga je ukraena i
ilustrovana drvorezima. Ova staroslovenska irilica zamenjena je
poetkom XVIII veka u Rusiji za vreme Petra Velikog graanskom
irilicom. Cilj ove reforme Petra Velikog bio je da se stari oblici
irilice saobraze savremenim evropskim oblicima latininog pisma.
Konanu reformu srpske irilice izvrio je Vuk Karadi 1818. God. (On
je izostavio iz ruske azbuke 7 znakova: i, ju, u, a uveo nove znake
: , , lj, nj, j i d). Vukova irilica je zvanino priznata rek 1868.
godine. Ona predstavlja danas najdoslednije sprovedene fonetsko
pismo na svetu. Osnov savremene latinice U doba Renesanse (u XV
veku ) u Italiji odbaena je gotika tradicija, a kao uzor je
postavljeno vraanje na antike oblike umetnosti. Slino postupaju i
knjievnici, prouavaoci antikog kulturnog naslea, koji su se zvali
humanisti. Oni odbacuju goticu i uzore za novo pismo trae u antikim
rukopisima. Ne zmajui da je veina antikih rukopisa za vreme Karla
Velikog prepisana pismom iz tog vremena karolinkom minuskulom, oni
prihvataju uz vrlo male izmene ovo srednjevekovno pismo davi mu
naziv humanistika minuskula. Kada se sredinom XV veka javljaju prve
tamparije u Italiji u njima se, za razliku od Nemake, gde dominira
gotica, za uzor prvih tipografskih slova uzima humanistika
minuskula. Mislei da ova slova potiu iz antikog vremena daju im
naziv antikva koji se i do danas zadrao.
4. Tipografija Kinezi su (Pi Sheng) otkrili izradu nezavisnih
olovnih slova za tamparsku presu jo 1040. godine n. e. a u Evropi
su otkrivena 1440. kada ih je Gutenberg usavrio na bazi radova
Holananina Lorensa Kostera deset godina ranije. Zanat rezanja slova
je postojao i ranije. Koristili su ih oruari, zlatari i kovnice
novca. Iako Gutenberg nije otkrio olovna slova, smatra se da je on
osniva tipografije metode izrade i livenja nezavisnih slova.
Gutenbergov osnovni proces je ostao nepromenjen vekovima. Patrica
izrezana od gvoa pa okaljena, sa obrnutim likom slova na vrhu,
ukucavana je u meki metal kako bi se dobila matrica u koju je
sipana istopljena legura olova. Posle hlaenja su se dobijala slova
sa pravougaonom osnovom. Slova su reana u tamparsku formu za
stranu, bojila i potom otiskivala na papir. Ako je otkrie alfabeta
(I revolucija) omoguilo uvanje, prenoenje i korienje ljudskog
znanja kroz vekove, tipografsko tampanje je omoguilo ekonomino i
brzo umnoavanje knjiga.
Dva milenijuma se nije skoro nita promenilo u sporoj i skupoj
izradi rukopisnih knjiga. Za ispisivanje knjige od 200 strana je
bilo potrebno oko 5 meseci rada a pergament od jagnjee koe je bio
skuplji od rada na knjizi, koje su kotale koliko i vinograd.
Recimo, 1424. godine Univerzitet u Kembrid u je imao samo 12
rukopisne knjige. Donoenjem tehnologije izrade papira (krajem 13.
veka) u Evropu i otkriem tipografije, nastaje II revolucija u
pisanoj komunikaciji. Prva tipografski tampana knjiga, Gutenbergova
etrdesetdvoredna Biblija je zavrena 1455. godine tampana je
goticom. Popularnost nove tehnologije je potpuno obuzela Evropu. U
prvih 50 godina je ve postojalo preko 1000 tamparija u 200
evropskih gradova. Tako, samo dve godine posle prve tampane irilike
knjige u Krakovu (1491), ure Crnojevi, crnogorski vladar, 1493.
godine nabavlja iz Venecije tampariju, postavlja je na Cetinju, i
tampar Makarije zavrava 4. januara 1494. prvu srpsku tampanu knjigu
Oktoih prvoglasnik.
6. Istorija nastanka pojedinih slova alfabeta A - prvo slovo
abecede, razvilo se iz sjeverno-semitskog linearnog alfabeta.
Semitski se simbol pisao oko 1500. g. prije Krista kao piktogram
koji predstavlja glavu goveda. Tako se primjerice u hebrejskom taj
simbol naziva "ALEF", to znai "vol" odnosno "glava vola". U 9.-8.
st. prije Krista, znaku-slovu A tek Grci, koji ga preuzimaju od
Feniana, daju glasovnu vrijednost vokala "A". Nazivaju ga ALFA i
smjetaju na prvo mjesto ALFABETA koji je po tom slovu i dobio ime.
Od Grka slovo A preuzimaju Etruani i Rimljani. Uvijek predstavlja
poetak, pa se tako i sam Isus opisuje kao: "Alpha i Omega, poetak i
kraj, prvi i posljednji".
B
- dolazi od semitskog znaka koji u hebrejskome nosi naziv "BETH"
to znai "kua" ili "labirint". Grci slovo B preuzimaju prema
glasovnoj vrijednosti, ali mu mijenjaju vizualnu formu i daju mu
onu kakvu i mi danas poznajemo. Grci su mu s vremenom promijenili i
glasovnu vrijednost tako da ga danas izgovaraju kao "V". Dananji mu
izgovor u latinici daju Rimljani u 7. st. prije Krista. U grkom
nainu brojanja, ovo slovo ima vrijednost broja 2. - se razvilo iz
semitskog linearnog znaka"GIMEL", to znai "sjekira". Grci ga
preuzimaju u istoj vizualnoj formi, daju mu ime "GAMMA" i dva
izgovora. Gimel se u semitskom izgovarao otprilike kao na "G". U
latinskoj se abecedi iz njega razvijaju "C", "G", a posredno utjee
i na razvoj "K" i "Q". U hrvatskoj latinici, iz njega se dodavanjem
dijakritika dobivaju znaci za "" i "". "" smo preuzeli iz ekog
jezika, dok je "" na izum. U grkom sustavu brojenja ima vrijednost
broja 3, a u rimskim brojevima predstavlja broj 100.
C
D
- vue svoje podrijetlo od semitskog "DALETH", to u hebrejskoj
transliteraciji oznaava pojam za "ravnalo" ili "vrata", a izgovara
se kao "D". Grci preuzimaju semitski izgovor i znak, a naziv
"DALETH" preoblikuju u "DELTA". Grci ga upotrebljavaju za broj 4, a
Rimljani za broj 500. U hrvatskome se slovo "D" pojavljuje kao
osnov za pisanje jo dva glasa: "" (kad mu se dodaje dijakritik -
vodoravna crtica), te "D", kad "D" i "" ine digram (glas koji se
pie s dva slova koja nisu spojena). "grana". "HE" se u semitskim
alfabetima izgovarao kao konsonant "H", ali ga Grci preuzimaju i
prenamjenjuju ga u znak za vokal "E" ne mijenjajui mu vizualnu
formu. Naime dugo se eksperimentiralo sa smjerom pisanja pa je tako
bio koriten i nain pisanja u kome se jedan redak pisao s desna na
lijevo, sljedei s lijeva na desno, pa opet s desna na lijevo. Ime
je dobio po slinosti sa smjerom oranja na njivi. U grkom se pismu
dananja orijentacija ustalila u 2/1. st. p. n. e. Latinski "E"
preuzet je bez promjene iz grkog alfabeta. Rimljani su ga pisali
prije Grka u dananjoj orijentaciji. (poput pastirskog tapa), imao
je tri glasovne vrijednosti: konsonant "V", i vokali "O" i "U".
Izvorno ime vjerojatno mu je bilo "FAU". Nije mu poznat izvorni
grki izgovor, ali se zadrala brojana vrijednost 6. Takoer se
koristio i kao matematiki simbol. Taj grki znak preuzimaju Rimljani
u 7. st. p. n. e. zajedno sa 20 drugih znakova iz grkog alfabeta,
koji se pisao u junoj Italiji, i daju mu glasovnu vrijednost "F".
"WAU" se u hebrejskoj tradiciji vee uz Taurus, misao, desni bubreg,
vlasnitvo.
E - dolazi od semitskog znaka "HE" to je najvjerojatnije znailo
"drvo" ili
F - feniki "WAW" odnosno "VAV", to znai "ralje" ili "tap s
rogovima"
G
- Kao i "C" razvija se iz "GIMEL". Prvi se put u latinskom
alfabetu pojavljuje u 3. st. p. n. e. Spurius Carvilius Ruga, koji
je u Rimu otvorio prvu javnu kolu koja se plaala, zamijenio je
sedmo slovo grkog alfabeta "Z" (za glas "DZ"), koje mu je bilo
nepotrebno, s onim to danas poznajemo kao "G". U osnovi je
modificirao znak "C" dodajui mu desno dolje kratku okomitu crtu. U
hrvatskom se slovo "G" upotrebljavalo kao dio digrama "GJ" kojim se
prije pisao glas "", koji se u hrvatskom prvo poeo upotrebljavati
za rijei grkog podrijetla kao to su: "aneo", "evanelje" itd.
H
- dolazi od semitskog znaka "HET" koji znai "ograda" ili
"polje". U ranom grkom "ETA" se vjerojatno izgovarao kao na "H", no
poslije ga Grci poinju upotrebljavati kao dugi vokal "E". Prema
hebrejskom uenju vee se uz Ariesa (ovan), govor, desno stopalo,
ivot, povezuje unutarnji i vanjski svijet. U raznim jezicima koji
koriste latinicu este su mu primjene u digramima "SH", "SCH",
"TSCH" itd. Isto je tako poznato i vie njegovih glasovnih
vrijednosti. U grkom brojnom sustavu ima vrijednost 8.
I,J - Slovo I nastaje iz semitskog "IODH", "YOD", "YUD" , to
znai "ruka
sa akom". Vjerojatno se prije izgovarao kao J, ali ga Grci,
meutim, primijenjuju za vokal I i daju mu naziv "IOTA". U grkim
brojevima nosi vrijednost 10, a u rimskim brojkama 1. Iz "IOTE" se
razvija latinski I bez promjena. U kasnijem razvoju latinice,
javlja se potreba za znakom koji bi mogao predstavljati konsonant
J. U prvo vrijeme J je samo varijacija znaka I dok se dananji
izgled ustalio tek u 16. st. Prvi koji je opisao razliku izmeu ova
dva znaka (i glasa) bio je Petrus Ramus. "YOD" se u hebrejskoj
tradiciji vezuje uz Virgo (djevica), znak za rad, lijevu ruku,
zdravlje, ludost ali pretvaranje zamisli u stvarnost. U hrvatskom
jeziku I se jo javlja kao dio troglasnika "IJE" i dvoglasnika "JE",
a J ini s L i N dvoglasnike LJ i NJ. J ima vie glasovnih
vrijednosti, ali je najinteresantnija ona u panjolskom - H.
K
- semitsko ime za taj znak bilo je "KAPH", to znai "ruka",
"otvorena aka" odnosno "dlan". Grci ga preuzimaju za istu glasovnu
vrijednost i daju mu ime "KAPPA". Rimljani u pisanju za istu
glasovnu vrijednost ipak prvenstveno upotrebljavaju "C". To se
prenijelo i u neke druge jezike, kao na primjer engleski, ali se
uglavnom svugdje zadrao i "K". "KAPPA" je deseto slovo grkog
alfabeta a upotrebljavaju ga i za broj 20. Hebrejska ga tradicija i
kabala veu uz ivot i smrt, Veneru i lijevo oko te ruku, odnosno
njezinu energiju. - "LAMED" u fenikom znai "kuka" ili vjerojatnije
"godina". To je jedini znak koji nema piktogramski izvornik. Grci
preuzimaju taj znak, ukljuujui i njegov izgovor, nazivajui ga u
svom alfabetu "LAMBDA". U nepromijenjenom ga obliku upotrebljavaju
i Rimljani. Grcima je to i znak za broj 30, a Rimljanima za 50. U
hrvatskom se upotrebljava zajedno sa "J" za digram "LJ". Hebrejska
ga tradicija vee uz Lybru (vaga), vezu, u, akciju te rtvu (koja je
potrebna za svaku akciju).
L
M - znak "MEM" u hebrejskom nosi znaenje "voda", a izgovor mu se
nije
mijenjao niti u jednom alfabetu, od semitskih do suvremene
latinice. Mogue je da su ga Semiti preuzeli od Egipana. Grci ga
nazivaju ispoetka "MU", a zatim "MI". Kod Grka je to znak za broj
40, kod Rimljana za 1000. Pisao se u raznim modifikacijama valovite
i cik-cak linije, dok mu se u latinskom i grkom alfabetu oko 4.st.
p. n. e. nije ustalila dananja forma. Hebrejsko ga uenje vee uz
materinstvo, vodu, eludac, protok tekuine, hladnou, zimu i ljudsku
sudbinu.
N
- znak "NUN" znai "zmija" i u neprestanoj je vizualnoj vezi sa
"M" u svim alfabetima. Brojana mu je vrijednost kod Grka 50.
Rimljani su ga preuzeli od Grka u nepromijenjenom obliku. U
hrvatskom zajedno sa "J" ini digram "NJ". Hebreji ga veu uz
korpiona, osjetilo njuha, utrobu, umiranje, ribu, sposobnost
preivljavanja i obnavljanja. s predstavom oka u semitskim
alfabetima. Iz njega se razvio znak za grki vokal "O" koji su Grci
nazvali "OMICRON". Preuzeli su ga u istom obliku i glasovnoj
vrijednosti i Rimljani. Grci njime piu broj 70. Nema nikakve veze s
arapskom brojkom "0". Hebrejska ga tradicija vee uz Capricorn
(jarac), bijes, jetru, vlast, percepciju, snagu metafizike vizije
koja omoguava predvianje dogaaja. znak preuzimaju pod nazivom "PI"
ali uz izmijenjenu formu. Rimski alfabet zadrao je izvornu formu,
dok su Grci tu formu dali slovu "RO". To slovo razlikuje se od
kasnije varijante "RO" u latinskome. Pa moemo rei da je latinski R
jedna varijacija PI.
O - znak "AYIN" znai jednostavno "oko". Nastao je iz mnogih
piktograma
P / R - Slovo P dolazi od semitskog "PE", to znai koplje ili
usta. Grci taj
S / - Slovo S ima jako kompliciranu povijest
jer je nastalo od nekoliko znakova. Jedan od naziva je feniki
"IN", to znai vrata ili zubi. Taj znak posluio je Grcima za njihov
"SIGMA". Malo su ga preoblikovali i dobili znak kojim su pisali
glas S. Prije toga u fenikom alfabetu IN je koriten za ali Grci taj
znak nisu trebali pa su jednostavno preuzeli oblik i promijenili mu
izgovor. U lat. jeziku slovo S je potrebno meutim nije se rabila
slika sigme nego su osmislili svoj znak s dvije oble linije.
Rimljani taj znak upotrebljavao za pisanje glasa S, a dvojakost tog
glasa opstaje u nekim kasnim jezicima. Mi jasno razlikujemo S i ,
meutim u nekim drugim jezicima ta razlika nije toliko oita ni
toliko jasno objanjena.
T-
Dananje slovo T dolazi od fenikog alfabeta "TAU" i znai znak. Ta
je oznaka od rana prepoznata kao oblik kria. Grci su taj znak
preuzeli, malo ga preuredili i ukinuli gornju crtu tako da je od
kriia nastao dananji T. Ovaj znak su preuzeli i Rimljani te se
njime koriste sve do danas, gotovo nepromijenjeno. Slovo nema
svojih varijanti, nego je u istom obliku u gotovo svim poznatim
jezicima. - Istorijat slova U i V poinje negdje u grko vrijeme.
Budui da Feniani nisu pisali vokale, imali su taj krnji alfabet i
njima nije trebalo slovo U. Slovo V je izvedeno iz grkog "FAU",
dakle jedan znak koji je u gr. preao u sasvim drugo slovo i posluio
je kao korijen latinskom V. Slika mu je prepisana iz ranoga grkog,
meutim prvo se taj znak koristio u dvije svrhe. Jedna je bila
dominantna upotreba vokala U a druga je bila rezervna - kad se U
nae ispred drugog vokala, npr. E, onda se to ita kao "VE". Ta druga
svrha bila je dovoljna u latinskom jeziku; ali se poslije ubacuju
fraze i rijei iz drugih jezika i dolazi do potrebe razdvajanja tih
dvaju slova i uvodi se upotreba vokala posebno. Vokal preputa svoju
sliku V, a dobiva novu sliku sa zaobljenim donjim dijelom. Dananje
slovo Z ima podrijetlo u semitskom "ZAI" . U grkome se znak zove
"ZETA" i rabi se za pisanje glasa Z. Znak je zanimljiv jer se iz
semitskog slika seli u grki. Meutim, slike tog znaka na neki nain
se kriaju. Tako moemo rei da jod svoju sliku posuuje grkom "ZETA" a
"ZAIN" svoju sliku posuuje grkom "JOTA". To se rijeilo prelaskom u
latinski, gdje se definira nain pisanja i izgovor.
U/V
Z/-
7. Zakljuak Ako posmatramo razvoj pisma istorijski, videemo da
je bilo potrebno najmanje 2.000 godina, da od piktograma, preko
ideograma i fonograma, stignemo do fonetskog alfabeta. Posle toga
je bilo potrebno oko 3.000 godina da stignemo do tipografije
(tampe). Zatim, daljih 500 godina usavravanja tipografije i tampe,
sve do pojave elektronike, odnosno kompjutera i postskripta. Na
kraju samo 20 godina, da bi dolo do potpune demokratizacije u
dizajnu i tipografiji.
