FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Odsjek za povijest

Akademska godina 2014./2015.

Fenomen vampirizma u ranom novom vijeku na primjeru

istarskog vampira Jure Granda

Seminarski rad

Student: Igor Krnjeta

Mentor: dr.sc. Nataša Štefanec

Datum predaje: 16.2.2015.

1

Sadržaj:

1. Uvod…………………………………………………………………………3

2. Koncept i epidemija vampirizma u ranom novom vijeku………………..4

3. Pojava vampirizma u elitnim društvenim krugovima……………………7

4. Vampiri u popularnoj kulturi i kreacija suvremenog vampirskog mita..9

5. Vjerovanja u paranormalno u Istri u ranom novom vijeku……………..10

6. Slučaj Jure Granda…………………………………………………………11

7. Izvori za slučaj Jure Granda……………………………………………….12

8. Interpretacija………………………………………………………………...13

9. Zaključak…………………………………………………………………….14

10. Bibliografija………………………………………………………………….16

2

1. Uvod

Vampiri su svakako jedno od danas najpopularnijih nadnaravnih stvorenja. U

ljudskim predajama postoje od pamtivijeka. Različite varijante vampirskog mita su

raširene posvuda u svijetu. Možemo se zapitati zašto mit o takvim stvorenjima koja

škode ljudima tako da im sišu krv, životnu energiju ili ih ubijaju toliko učestao. Jedno

od objašnjenja može biti to da su ljudi od pradavnina pokušavali tumačiti zlu, odnosno

nepoznatu stranu sebe samih kao i potencijalne opasnosti vlastita okoliša te su zato

vjerovali u vampire i slična nadnaravna stvorenja. Mit o vampirima je zapravo

ispoljavanje praiskonskog ljudskog straha u najveću nepoznanicu, smrt.1

Područje jugoistočne Europe je bogato vjerovanjima u natprirodna bića koja na

različite načine utječu na ljudske živote te koja čak niti dolazak kršćanstva nije uspio

iskorijeniti, tako da se dobar dio tih poganskih vjerovanja održao u nekim područjima,

poput Istre. Jedno od tih vjerovanja jest upravo vjerovanje u vampire, odnosno

štrigone. Tako se istarskog vampira iz 17. stoljeća, izvjesnog Juru Grandu iz Kringe,

smatra najstarijim europskim vampirom2, a njegova priča, kao i mnoge druge koje

uključuju paranormalne pojave i nadnaravne likove, obiluje nizom tajanstvenih i

namjerno mistificiranih zbivanja.

Namjera ovoga seminarskog rada je postaviti i prikazati priču o Juri Grandu iz

jednog drugog, povjesničarskog gledišta i pokušati utvrditi razloge njena nastanka.

Za početak ćemo pojasniti sam pojam vampirizma te što su vampiri kroz povijest

predstavljali, a za kontekstualne potrebe pozabavit ćemo se i vampirskom epidemijom

u Europi u 18. stoljeću kojoj je Grandov slučaj bio prethodnik. Biti će riječi i o pojavi

vampirizma u elitnim društvenim krugovima, te kako su osamnaestostoljetna

vampirska epidemija i neke od ovih ozloglašenih ličnosti utjecali na književnost i

modernu popularnu kulturu te ćemo kroz to objasniti moderni vampirski mit i povezati

ga sa protagonistom ovoga seminara. Nadalje, obraditi ćemo i istarska vjerovanja u

natprirodno kako bismo mogli shvatiti mentalitet i stavove ljudi koji su bili

suvremenici ovoga slučaja. Naposljetku će biti riječi o samom slučaju i izvorima koji

nam svjedoče o njemu, a pozabavit ćemo se i mogućim interpretacijama i rješenjima

ovog kurioziteta hrvatske povijesti.

1 Raymond McNally i Radu Florescu, U potrazi za Drakulom, prev. Gavro i Nenad Altman (Beograd: Prosveta, 1987), 9.2 „Jure Grando“ Istrapedia. http://istrapedia.hr/hrv/1688/jure-grando/istra-a-z/ (posjet 29.11. 2014.).

3

2. Koncept i epidemija vampirizma u ranom novom vijeku

Vampira možemo definirati kao mrtvu ili ne-umrlu osobu ili demona za kojega

se vjeruje da noću izlazi iz groba i pije krv ili škodi živim ljudima na neki drugi

način u svrhu produljavanja svoje egzistencije.3 Izraz „vampir“ se prvi put

spominje i u engleski jezik dolazi 1732. godine preko putopisa „The travels of

three English gentlemen, from Venice to Hamburg“ nepoznatog autora koji je

prepričavao vampirske priče iz Rusije i Srbije.4 Vampirski mit ima još detalja koji

nisu karakteristični isključivo za vampire koliko su povezivi sa svim demonskim

bićima. Za vampire se tako vjeruje da se mogu transformirati u životinje ili

upravljati njima 5, da mogu mijenjati oblik u neke vremenske pojave poput magle 6, te da su skloni obmanjivanju ljudi, posebice putem zavođenja.7 Za seksualnu

komponentu valja naglasiti da je poveziva sa srednjim vijekom i crkvenim

gledištem na putenost i seksualnost što možemo vidjeti u srednjovjekovnim

grafičkim prikazima pakla gdje činovi koitusa i druge seksualne slike redovito

padaju u prvi plan. Iz teološke perspektive, vampir je tjelesno ili pak nadnaravno

biće koje dovodi u pitanje dvojnost tijela ili duše, krši prirodne zakone ili je

grešnik ili pak izopćenik koji je umro bez oprosta grijeha.8 Uz ovo zadnje je

povezivo vjerovanje koje prethodi kršćanstvu, a koje će kršćanstvo preuzeti, a to je

koncept „dobre“, odnosno „loše“ smrti. „Dobra“ smrt je ona u kojoj preminuli ne

ostavlja nikakav „dug“ za sobom, poput neke obveze ili novčanog duga.

Očekivano, „loša“ smrt je čista suprotnost, a osim ljudi koji ostave neku obvezu

iza sebe, smatra se da su „loše“ umrli i oni koji su umrli prerano, poput djece.9

Različite su poganske religije i kultovi vjerovali da će se oni koji su „loše“

preminuli vratiti na ovu zemlju kako bi pokušali riješiti tu obvezu. Tako nastaju

vjerovanja ne samo u vampire i slične povratničke i potencijalno štetne demonske

koncepte, već i vjerovanja u bezazlene duše mrvih koje nazivamo duhovima. Kao

što je već spomenuto, kršćanstvo je taj koncept prilagodilo sa oprostom grijeha

prije smrti, te oni koji bi umrli „okaljane“ duše su mogli biti tretirani kao vampiri

3 Wayne Bartlett, Flavia Idricenau, Legende o krvi: vampiri kroz povijest i mit. (Zagreb: Naklada Ljevak, 2006.), 15.4 Claude Lecoteux, Povijest vampira: Autopsija mita. (Zagreb: TIM press, 2013.), 90.5Wayne Bartlett, Flavia Idricenau, Legende o krvi: vampiri kroz povijest i mit. (Zagreb: Naklada Ljevak, 2006.), 151.6 Ibid, 162.7 Ibid, 263.8 Claude Lecoteux, Povijest vampira: Autopsija mita. (Zagreb: TIM press, 2013.), 134.9 Ibid, 32.

4

ili neka druga varijanta povratnika. Za povratnike, odnosno „nečiste“ pokojnike

treba reći da su to ljudi koji su za vrijeme svojih života činili stvari koje su

smatrane tabuima te su zbog toga prisiljeni nakon smrti voditi tzv. ne-život, a sami

vampiri potpadaju u „porodicu“ povratnika. Naši krajevi su bogati vjerovanjima u

povratnike tako da gotovo svaka regija Hrvatske ima svoje nazive i različite

varijante povratnika. U Istri su to štrigoni, u Dalmaciji orkoi, a u Slavoniji

vukodlaci ili more.10

Već smo rekli da u engleski jezik riječ „vampir“ prvi puta dolazi 1732. iz

jednog putopisa gdje su prepričavane vampirske priče iz srednje, istočne i

jugoistočne Europe. Upravo u to doba Europom se širi „vampirska epidemija“, a

takvom se naziva zato što su prijavljivanja vampira i mrtvih koji se dižu iz

grobova bili iznimno učestali te je gotovo svaka regija u tim dijelovima Europe

imala barem nekoliko zabilježenih slučajeva. Taj povijesni fenomen će imati

izniman utjecaj na kasniju književnost kao i formiranje modernog vampirskog

mita o čemu će biti riječi kasnije. Počeci tog fenomena se mogu datirati u 17.

stoljeće, a svoj vrhunac on doživljava u 18. kada se širi ponajviše srednjom,

istočnom i jugoistočnom Europom, a posebice po Mađarskoj, Srbiji, Šleskoj i

Češkoj.11 Nekoliko je stvari važno za napomenuti koje su vezane za sve ove

slučajeve. Prvo, svi zapisi koji nam danas svjedoče o tome razdoblju su napisani

od strane stranaca, odnosno putopisaca, a druga važna činjenica jest ta da je

vampirizam uglavnom bio prisutan na područjima koja su nedavno bila oduzeta

Osmanskom Carstvu i pripojena Habsburškoj Monarhiji.12 Ljudi na tim

područjima, uglavnom pravoslavci ili katolici, su njegovali predaje o vampirima

koje su Zapadnjacima bile egzotične, a s obzirom na to da su novine tada zaživjele

u zapadnoj Europi, te priče su bile prenošene oduševljenim strancima u jednoj

pretjeranoj inačici.13 Vjerovalo se da je čovjek mogao postati vampir u slučaju

uspostavljanja bilo kakvog kontakta s vampirom, ako bi ga vampir ugrizao ili ako

bi se čovjek okupao u njegovoj krvi, a osim toga vampirima su mogli postati i

dijete i majka koji su umrli pri porodu. Kako bi se spriječilo daljnje širenje

epidemije svi sumnjivi leševi (koji su u svakom prijavljenom slučaju bili izvrsno

očuvani i neraspadnuti) bi se ekshumirali iako je od trenutka njihove smrti prošlo 10 Ibid, 74, 83.11 Wayne Bartlett, Flavia Idricenau, Legende o krvi: vampiri kroz povijest i mit. (Zagreb: Naklada Ljevak, 2006.), 29.12 Ibid, 29, 30.13 Ibid, 30.

5

dosta vremena. Tijelo preminuloga bi zatim bilo ili probijeno kolcem,

dekapitirano, spaljeno ili sve od navedenog.14

Očekivano je bilo da postoje i skeptici koji su to sagledavali iz drugog, manje

senzacionalističkog gledišta, a to su bili prosvjetitelji, odnosno racionalisti poput

Voltairea i Rousseaua koji su to tumačili kao neukost seljačkih masa koje se nisu

mogle odvojiti od pokušaja objašnjavanja nekih pojava oko sebe preko

paranormalnih koncepata.15 Ono što se također može primijetiti iz današnjega

gledišta jest to da vampiri nisu svoj vrhunac doživjeli u krivom povijesnom

periodu. Upravo u to doba prestaje lov na vještice te se pojavljuje gorespomenuto

prosvjetiteljstvo koji na ljude utječu tako da se trude naći nove načine kako

tumačiti pitanja života i smrti kada znanost lagano preuzima primat u tumačenju

svijeta oko sebe kao i odbacivanju praznovjerja.16

Danas vampirizam možemo objasniti iz jedne druge perspektive koja je na

tragu prosvjetitelja te iznijeti možda i još koju inovaciju o toj temi. Za početak,

medicina i znanost su toliko uznapredovale da se može zaključiti povezanost

između vampirizma i nekih bolesti. Tako se pretpostavlja da su onodobni vampiri

možda bili oboljeli od rijetke genetske bolesti porfirije ili nekog kasnijeg stadija

bjesnoće čime bi se mogle objasniti neke značajke ponašanja ili izgleda vampira.17

Također možemo pretpostaviti da su neki vampiri bili čista suprotnost od demona

koji su živjeli samo kako bi nanosili ljudima patnju i sisali krv, već su bili

nepoželjni u svojoj zajednici ili su pak bili društveni izopćenici kojima je optužba

bila namještena.

3. Pojava vampirizma u elitnim društvenim krugovima

14 Ibid, 34, 35.15 Ibid, 44, 46, 47.16 Claude Lecoteux, Povijest vampira: Autopsija mita. (Zagreb: TIM press, 2013.), 130 – 134.17 Ibid, 136 – 141.

6

Kada se bavimo pitanjem vampirizma u višim staležima moramo uzeti u obzir

okolnosti nastanka tih legendi, odnosno shvatiti nastaju li te priče koje se uspijevaju

očuvati do danas zbog psihičkog poremećaja, izvjesne krvoločne, sadističke crte koju

su ti pojedinci posjedovali ili one nastaju na temelju propagande namijenjene

ocrnjivanju određenog pojedinca. Ovdje ćemo obraditi nekoliko najpoznatijih

povijesnih ličnosti koje su danas popularno gledane kao vampiri te pokušati ustvrditi

kojemu od dva gore navedena kriterija potpadaju.

Prvi i svakako najpoznatiji primjer jest vlaški knez Vlad III. nazivan još i

Tepešem što znači „Nabijač“ ili Drakulom, što znači „Zmajev sin“. Svoju funkciju je

obnašao od 1456. do 1476. sa prekidima i bio je sin vlaškog kneza Vlada Drakula čija

titula je značila „Zmaj“ te na temelju toga možemo vidjeti odakle dolazi Drakulin

nadimak.18 Danas ga smatramo najpoznatijim povijesnim primjerom vampira iz elitnih

društvenih krugova jer je njegov lik ovjekovječio Bram Stoker u gotičkom romanu

strave „Drakula“ koji je djelomično bazirao na iskazima rumunjskih seljaka koje je

prikupio putujući po Rumunjskoj.19 Vlad je u povijesti ostao upamćen kao nemilosrdni

krvolok koji je svoje političke neprijatelje nabijao na kolce te ih mučio na mnogo

raznovrsnih načina. To je verzija koju nam prenose saski imigranti preko niza drvoreza

koji su bili popularni u onodobnoj Europi, a glavni razlog nastanka tih priča je

činjenica da je Vlad progonio upravo njih jer je smatrao da su prijetnja jedinstvu

njegove zemlje te ih je smatrao špijunima.20 S druge strane, Rumunji danas njeguju

svojevrsni kult ličnosti Vlada Tepeša te ga smatraju narodnim junakom te je savršeno

logično da onodobni Rumunji nisu mogli prihvatiti da je njihov veliki junak preminuo

te su stvorili priču da zapravo nije mrtav, a nastanku, razvoju i širenju te legende je

svakako pomogla činjenica da niti danas nismo sigurni gdje se nalazi njegovo tijelo. 21

Naposljetku, možemo zaključiti da je slučaj stvaranja legende o Vladu Drakuli

posljedica i kombinacija njegovih stvarnih, možda i ne pretjerano nasilnih činova za

ono doba te rumunjske i saske propagande koje su bile suprotnih usmjerenja.

Drugi slučaj je slučaj transilvanske grofice Erzsébet Báthory koja je živjela od

1560. – 1614. te koja je svojedobno optuživana ne samo da je bila sklona ženama, već

da je organizirala homoseksualne orgije.22 Ipak je danas najpoznatija po tome da je

njegovala kult krvi te da se kupala u krvi svojih služavki i lokalnih seljanki jer je 18 Raymond McNally i Radu Florescu, U potrazi za Drakulom, prev. Gavro i Nenad Altman (Beograd: Prosveta, 1987), 22, 23.19 Ibid, 139, 140.20 Ibid, 58, 96.21 Ibid, 133 – 137.

7

vjerovala da će tako ostati vječno mladom. Kada je uhvaćena u tome 1611. svjedoci su

na suđenju iznosili iskaze koji su svi do jednog upućivali na grofičinu krivicu te je

naposljetku zazidana u jednu malu prostoriju gdje joj je hrana davana kroz jedan

otvor, a u tom bijednom prostoru će umrijeti tri godine kasnije.23 Danas je u

historiografiji zastupana teorija da su joj suđenje i čitav proces namješteni te da je bila

žrtvom politički motivirane urote, a jedan od argumenata koji ide u prilog toj tvrdnji je

taj da je većina tih priča o grofičinim vampirskim tendencijama nastala neko vrijeme

nakon njene smrti.24

Naposljetku ćemo spomenuti i jedan primjer sa naših područja koji dijeli dosta

sličnosti sa slučajem grofice Bathory, a to je primjer Barbare Celjske, tzv. „Crne

kraljice“. Ona je bila žena ugarsko – hrvatskog kralja Sigismunda Luksemburškog te

je u jednom trenu odlučila pokušati zavladati bez muža, na što ju je Sigismund dao

zatočiti, a par godina nakon utamničenja je umrla od kuge.25 Nakon nekog vremena

počele su nastajati priče o njenim sadističkim sklonostima koje je naposljetku i

ovjekovječio August Šenoa u jednoj od svojih povjestica.26

4. Vampiri u popularnoj kulturi i kreacija suvremenog vampirskog mita

Vampiri su danas popularan motiv u svim vidovima umjetnosti i teško je u

22 Wayne Bartlett, Flavia Idricenau, Legende o krvi: vampiri kroz povijest i mit. (Zagreb: Naklada Ljevak, 2006.),190.23 Ibid, 191.24 Raymond McNally i Radu Florescu, U potrazi za Drakulom, prev. Gavro i Nenad Altman (Beograd: Prosveta, 1987), 133 -137.25„Barbara Celjska“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5838 (posjet 10.1.2015.)26 Ibid.

8

modernoj popularnoj kulturi izdvojiti barem jedan medij koji se nije na neki način

poigrao sa vampirskom tematikom. Kao što je već spomenuto, sve karakteristike

današnjih vampira koji šire vampirizam kao bolest i vraćaju se iz groba su nastale

već u 18. stoljeću kada su ih zapisali strani putopisci, a već krajem 18. stoljeća kako

se vampirski fenomen postepeno gasi, tako se vampirski mit počinje obilato

iskorištavati u književnosti, time stvarajući podlogu za moderno prikazivanje

vampira i naposljetku sam suvremeni vampirski mit. Autori koji su najzaslužniji za

njegovo stvaranje su: John William Polidori sa pripovjetkom „The Vampyre“ iz

1795., zatim John Sheridan Le Fanu sa pričom o lezbijskoj vampirici zvanoj

„Carmilla“ iz 1872., zatim najpoznatiji i najutjecajniji među njima, Bram Stoker sa

romanom „Dracula“ iz 1897. i naposljetku rođak slavnog Lava Nikolajevića

Tolstoja, Aleksej sa „Obitelji Vurdalak“ iz 1839. gdje se predstavlja

istočnoeuropsko viđenje vampirskog fenomena.27 Razvojem kinematografije

početkom 20. stoljeća bilo je samo pitanje vremena kada će se ekranizirati prve

vampirske priče i već 1921. njemački redatelj Murnau snima možda i prvi horor –

film „Nosferatu“ koji je baziran na Stokerovom „Drakuli“. Izvorna namjera fima je

trebala biti ekranizacija romana, no redatelj nije uspio dobiti autorska prava od

Stokerove udovice te je bio prisiljen izmijeniti mjesto radnje i imena likova.28 Otada

do danas je snimljeno mnogo filmova sa vampirskom tematikom od kojih su

izdvajanja vrijedne ekranizacije „Drakule“ gdje Bela Lugosi, Christopher Lee i

Gary Oldman igraju naslovne uloge te i jedini jugoslavenski horor film „Leptirica“

koji je baziran na pripovjetci Milovana Glišića „Posle devedeset godina“. I film i

pripovjetka se bave problemom vampirizma u Srbiji u 18. stoljeću te se posebice

osvrću na slučaj najpoznatijeg srpskog vampira Save Savanovića.29

5. Vjerovanja u paranormalno u Istri u ranom novom vijeku

27 Claude Lecoteux, Povijest vampira: Autopsija mita. (Zagreb: TIM press, 2013.), 15 – 23.28 Raymond McNally i Radu Florescu, U potrazi za Drakulom, prev. Gavro i Nenad Altman (Beograd: Prosveta, 1987), 141.29 Wayne Bartlett, Flavia Idricenau, Legende o krvi: vampiri kroz povijest i mit. (Zagreb: Naklada Ljevak, 2006.), 33.

9

Istrijane već slovenski putopisac Janez Vajkard Valvasor u svome djelu „Slava

vojvodine Kranjske“ opisuje kao ljude koji su veoma pobožni, no koji su skloni

praznovjerjima i njeguju mnoga poganska vjerovanja što se može tumačiti

etničkom raznolikošću stanovništva.30 Drugo objašnjenje tolike razvijenosti

vjerovanja u takva natprirodna bića (posebice štrigone) jest činjenica da je Istra

kroz cijeli rani novi vijek imala velike probleme sa epidemijama kuge i malarije te

se može izvesti zaključak da je upravo to mogao biti razlog za pridavanje

personifikacijskih obilježja tim pošastima. Neka od tih vjerovanja i kultova

najvjerojatnije potječu još od doba slavenskog naseljavanja ovih prostora što se

može zaključiti po tome što je veći dio tih naziva karakterističan za većinu

južnoslavenskih jezika. Tako su itekako povezivi rumunjski termin „strigoi“ i

istarske štrige i štrigoni ili ime istarske varijante vukodlaka koja se naziva

kudlakom itd.. Neka od tih vjerovanja su prisutna i danas, posebice u unutrašnjosti

Istre i ponajviše oko Motovuna i Zamaska.31 Ljudi tako i danas vjeruju da ukoliko

netko ima glavobolju da je na njega bačen urok od neke štrige ili štrigona.32

Štrige i štrigoni (negdje i strigoni ili štriguni) se najlakše mogu definirati kao

vještice ili vješci koji škode ljudima. Moguće ih je ubiti i u slučaju ubijanja štrige,

potrebno je izvesti neke rituale poput stavljanja čavala u usta, ili stavljanja teškog

kamenja na lijes kako se ne bi vratili iz mrtvih i nastavili dalje škoditi ljudima u

povampirenom stanju.33 Tako imamo svjedočanstva da su štrigoni ljudima u svom

selu sisali krv ili općenito energiju34, a neke preporučivane mjere opreza kako

prepoznati štrigone pri porodu su bile da su rođeni sa crnim posteljicama ili sa

repovima. Također se moglo retpostaviti da je netko štrigon ako je često zalazio na

raskršća koja se još i u antičkim vjerovanjima prikazivana kao mjesta na kojima se

može naići na svakojaka natprirodna bića.35

Suprotnost štrigonima su krsnici, ljudi rođeni u bijeloj posteljici koji imaju moć

iscjeljivanja i tjeranja zla molitvom.36 Oni su uglavnom bili korisni isključivo

zajednici u kojoj su živjeli, a štetni drugim zajednicama te su ih stanovnici drugih

30 Janez Vajkard Valvasor, Slava vojvodine Kranjske. Izbor i prijevod Mirko Rupel. Pogovor Branko Reisp. Dizajn izdanja i urednik Bogomil Gerlanc. Ilustracije Elko Justin. (Ljubljana: Mladinska knjiga, 1994), 55.31 Tomo Vinšćak, „O štrigama, štrigunima i krsnicima u Istri,” Studia ethnologica Croatica (2005): 222, 223.32 Ibid, 222.33 Ibid, 225, 231.34 Ibid, 225.35 Ibid, 231.36 Ibid, 224.

10

sela mogli tumačiti kao štrigone.37 Krsnici se bore protiv štriga na raskrižjima tako

da se pretvore u bijele ili šarene pse, dok se štrige pretvaraju u crne pse.38

Još postoji i vjerovanje u štrolige koje se opisuje kao jako slične štrigama, no

one su više ekvivalent vračarama. Uglavnom su voljne pomagati ljudima te se kod

njih uglavnom odlazi po savjete ili lijekove, no vjerovanje u njih nije previše

rasprostranjeno.39

6. Slučaj Jure Granda

Priča o Juri Grandi počinje 1656. u mjestu Kringa, koje se danas nalazi u općini

Tinjan, a u doba slučaja je potpadala pod Pazinsku knežiju koja je pak potpadala pod

Kranjsko vojvodstvo. Te godine Jure Grando umire i nedugo nakon njegove smrti,

ljudi su ga počeli viđati kako šeće mjestom te kako kuca na vrata kuća. Oni kojima bi

pokucao bi nedugo nakon toga teško oboljeli ili čak i preminuli. Njegova udovica se

čak žalila seoskom glavaru i županu Mihi Radetiću da je noću napastuje. Grandovo

teroriziranje Kringe je trajalo punih 16 godina kada su se ljudi napokon odvažili

poduzeti nešto. Miho Radetić je skupio nekoliko ljudi te su krenuli na groblje okončati

Grandovu strahovladu noseći kolce, raspela i baklje. Kada su iskopali i otvorili lijes

vidjeli su da ih neraspadnuto Grandovo tijelo gleda sa smiješkom. Župan je zatim sa

raspelom uperenim u leš izgovorio: „Gledaj, štrigone, tu je Isus Krist koji nas je

otkupio od pakla i za nas umro. A ti, štrigone, ne možeš imati mira.“ i u tome trenu su

Grandu zasuzile oči. Prvo su ga pokušali ubiti tako da mu glogov kolac zabiju u trbuh

ili srce, no svaki puta kada bi to izveli bi kolac odskočio od njega. Naposljetku su mu

odsjekli glavu te je štrigon ispustio krik i grob se ispunio krvlju. Nakon toga su

zatvorili grob i Grando više nije terorizirao žitelje Kringe.40 41

Ono što možemo primijetiti jest to da iako je slučaj Jure Granda posvuda

reklamiran i prikazivan kao slučaj vampirizma možemo primijetiti neke sličnosti i

razlike sa klasičnim postavkama suvremenog vampirskog mita. Jure ustaje iz groba i

vraća se u njega svake noći kao i vampiri, te je njegova „slabost“ raspelo što se vidi po

tome što su mu zasuzile oči kada ga je vidio. S druge strane, jedna od razlika je ta da

mu zabijanje glogova kolca koji se smatra izvrsnim oružjem za eliminaciju vampira

nimalo ne škodi. Nadalje, valja uzeti u obzir da ovaj slučaj prethodi kojih stotinjak 37 Ibid, 225.38 Ibid, 232.39 Ibid, 231.40 „Jure Grando“ Istrapedia. http://istrapedia.hr/hrv/1688/jure-grando/istra-a-z/ (posjet 29.11. 2014.).41 Claude Lecoteux, Povijest vampira: Autopsija mita. (Zagreb: TIM press, 2013.), 121, 122.

11

godina velikoj vampirskoj epidemiji u Europi te da ga se ne oslovljava kao vampira,

već štrigona.

7. Izvori za slučaj Jure Granda

U gotovo svakoj bibliografskoj jedinici korištenoj za izradu ovoga seminara

stajalo je da prvi spomen slučaja Jure Granda potječe iz već spomenutog putopisa

slovenskog baroknog geografa i povjesničara Janeza Vajkarda Valvasora „Slava

vojvodine Kranjske“, vjerojatno kako titula slučaja Jure Granda kao „prvog

europskog vampira“ 42 ne bi pala u sumnju. Međutim, u djelu nije sadržan niti

jedan spomen ne samo Jure Granda, već i Kringe kao mjesta odvijanja tih

misterioznih događaja. Glavna namjena Valvasorova djela je bila da putem te

knjige upozna strance sa njegovom domovinom i ljudima koji ju nastanjuju, te

možemo pretpostaviti da je djelo lišeno bilo kakve pristranosti vezane uz Grandov

slučaj. Najbliže onome što je Valvasor zabilježio o slučaju Jure Granda jest ovaj

odlomak:

"Stanovnici istarske unutrašnjosti su čvrsto uvjereni da vješci sišu krv

njihove djece. To stvorenje oni nazivaju strigonom ili vedavcem. Vjeruju da nakon

što je ubijen, strigon luta selom oko ponoći, kucajući ili udarajući na vrata i da će

oni čija vrata je posjetio umrijeti u roku od par dana. Ukoliko netko umre u tom

periodu seljani tvrde da ga je strigon pojeo. Još je gore vjerovanje ovih naivnih

seljana da lutajući strigoni krišom uđu u njihove postelje i spavaju sa njihovim

ženama bez da kažu jednu riječ. Posebno sam zabrinut oko vjerovanja da se

duhovi od krvi i mesa nekako ušuljaju u kuće i spavaju sa udovicama, posebice

ako su još mlade i lijepe. Toliko su uvjereni u istinitost svega ovoga, da se neće

prestati bojati dok ne probodu strigona glogovim kolcem. Uzimajući to sve u

obzir, najhrabriji koji su odlučni u svom naumu, čekaju sve do poslije ponoći jer

sve do tad strigon nije u grobu nego luta po okolici. Zatim odu na groblje, otvore

grob i zabiju kolac koji je debeo kao šaka ili ruka kroz strigonov trbuh, time ga

strašno unakažujući. U tome trenu krv počinje teći dok se tijelo bacaka kao da je

živo i kao da osjeća bol. Tada zatvore lijes, opet ga zakopaju i odu doma. Ovaj

postupak otvaranja lijesa i probijanja trupla sa kolcem nije neuobičajen među

Istrijanima iz unutrašnjosti, odnosno seljacima. Iako vlasti nameću veoma visoke

42 „Jure Grando“ Istrapedia. http://istrapedia.hr/hrv/1688/jure-grando/istra-a-z/ (posjet 29.11. 2014.).

12

kazne ako to otkriju jer je protiv religijskih vjerovanja, usprkos tome to sve odvija

jako često.“43

Drugi izvor koji nam donosi sve detalje slučaja koje danas znamo poput imena

vampira kao i mjesta događanja je članak iz broja časopisa „Chamber's repository“

koji je izašao 14. studenog 1856. i o tome nam svjedoči britanski novinar Peter

Haining koji je naišao na tu priču. Ta verzija je prenesena i u knjizi Dudleyja

Wrighta „Vampires and vampirism“ kao i u djelu Erasmusa Franciscija i Johanna

Jossepha von Goerresa „La mystique divina, naturelle, et diabolique“ objavljena u

Parizu 1855. godine. Namjera drugog djela je kao što i sam naslov kaže, pobrojiti

sva prirodna, božja i sotonska čuda.44

8. Interpretacija

Jedina verzija priče o Grandu koja demistificira cijelu priču i čini čitav

slučaj realnijim i samim time je na neki način razrješava je tzv. „predaja iz

Kringe“ i nju međusobno prenose i današnji mještani, tzv. Križanci. Ta verzija

priče bi se povjesničarima mogla pokazati najkorisnijom za razrješavaje i

znanstveno tumačenje ovog slučaja.

Obitelj Grandovih je u Kringu najvjerojatnije došla iz Furlanije

nekoliko generacija prije samoga Jure što je zaključivo po prezimenu. Sam Jure

je pak bio vrijedan i stasit čovjek koji je bio nadaren za klesanje te je ugrađivao

„kantune“ i „kontrakantune“ na zvonicima, a bio je pozivan kako bi gradio

zvonike u okolici i predaja kaže da je i sam zvonik iz Kringe njegovih ruku

djelo, no čini se da je on nastao nakon 1672. kada je Grando ubijen.45

U njegovo doba župom u Kringi upravljali su pavlini iz Svetog Petra u

Šumi koji su prakticirali „ius primae noctis“, srednjovjekovni običaj u kojemu

je senior imao pravo na razdjevičavanje nevjeste svog vazala. Predaja dalje

kaže da je Grandova nevjesta Rosa bila prava ljepotica i da ju Grando nije želio

dati pavlinima da sa njima provede neko vrijeme u njihovom samostanu kako

bi oni ispunili svoje pravo te je upravo to bio glavni problem ove situacije. On

43 Janez Vajkard Valvasor, Slava vojvodine Kranjske. Izbor i prijevod Mirko Rupel. Pogovor Branko Reisp. Dizajn izdanja i urednik Bogomil Gerlanc. Ilustracije Elko Justin. (Ljubljana: Mladinska knjiga, 1994), 144. Prijevod odlomka na hrvatski: Igor Krnjeta44 „Giorgio (Jurej) Grando: The vampire of Corridico / Kringe“ Istrianet.org: Myths and legends, http://www.istrianet.org/istria/legends/vampires/istria-grando.htm# (posjet 5.1. 2015.)45 Mirjan Rimanić, „Jure Grando nije bio vampir“. Franina i Jurina (2013): 128.

13

se prvi usprostivio tom običaju, te su pavlini u strahu da i drugi žitelji Kringe

ne pođu njegovim putem ga proglasili antikristom i naredili ondašnjem župniku

Mihi Radetiću da ga ubije. On je Grandu jedne večeri sačekao i udario ga

krampom i s obzirom na to da Jure nije pokazivao znakove života je smatrao da

ga je ubio te je pobjegao. Ali uspio ga je tek onesvijestiti, te su ga ljudi

zakopali van groblja jer na groblja nisu bili pokapani samoubojice i ubijeni.

Kad se Grando napokon osvijestio, shvatio je da je živ zakopan te je počeo

zazivati pomoć, a kad su ljudi to čuli na redovnikov nagovor su ga iskopali i

obezglavili, a tijelo mu ostavili da leži u grobu. Sugerira se da je to razlog zašto

Križanci i stanovnici okolnih sela nisu bili u dobrim odnosima sa

redovnicima.46 Još jedan detalj koji možemo primijetiti u izvornoj priči je taj da

su Grandu suzile oči kada je pred njega stavljeno raspelo i kada mu je bila

deklamirana formula. To također može biti tumačeno, osim kao pobjeda „snaga

Dobra“ protiv Sotoninih sila i kao mala osobna pobjeda pavlina u održavanju

njihove tradicije nad Križancima.

9. Zaključak

Pregledom literature za ovaj rad i njegovim konceptom smo se upoznali sa

osnovnim karakteristikama europskog poimanja vampira, kao i fenomenom epidemije

vampirizma u osamnaestostoljetnoj Europi kako bismo se mogli detaljnije upoznati i to

primijeniti na slučaj koji obrađujemo. Također smo obradili i tematiku pojave

vampirizma u elitnim društvenim krugovima i naveli razloge zašto do toga dolazi kako

bismo to povezali sa njihovim utjecajem na stvaranje modernog vampirskog mita pod

koji slučaj Jure Grande djelomično pripada kao i utjecajem modernog vampirskog mita

na književnost i popularnu kulturu. Obradili smo i istarska vjerovanja u nadnaravno i

njihove paranormalne koncepte kako bismo se detaljnije uputili u „fizionomiju“ štrigona

i povezali ih sa vampirima i time došli do zaključka da je slučaj Jure Granda u nekim

svojim karakteristikama svakako poveziv sa vampirima i može se legitimno smatrati

prethodnikom vampirske epidemije u 18. stoljeću. Naposljetku je obrađen i sam slučaj,

navedeni su izvori koji nam svjedoče o tim događajima i koje informacije svaki od

navedenih izvora sadrži, te je naposljetku navedena „narodna“ verzija priče koja se

pokazala realnom te koja izlaže čitav slučaj kako se mogao realno odviti i njegove uzroke

bez zalaženja u mistifikaciju.

46 Ibid, 128, 129.

14

Na turističkom promoviranju lika Jure Granda se uvelike radi zadnjih godina te je

priča postala popularna i na televiziji, a postoji i nekoliko internetskih stranica, čak i

dokumentarni film koji se bave gotovo isključivo tim slučajem.

Ono na čemu bi svakako trebalo poraditi, a što ide ruku pod ruku sa

iskorištavanjem turističkog potencijala je daljnje i detaljnije istraživanje samog slučaja.

Tema je svakako relevantna za detaljnije upoznavanje sa mentalitetom ondašnjih ljudi, a

neki od prijedloga za daljnje istraživanje sa svrhom razrješavanja i demistifikacije slučaja

bi bili da se pokuša doći do odgovora koliko je ljudi Grando ubio, odnosno koliko ljudi je

umrlo u Kringi između 1656. i 1672. te koliko bi to bilo tipično, odnosno atipično s

obzirom na populaciju mjesta koja vjerojatno nije bila mnogobrojna. Također, ako je

Grando i djelovao punih 16 godina, možemo se zapitati kako te povećane rate smrti ili

oboljenja nisu prošle zapažene od nekog vanjskog autoriteta. Međutim, ne bi se smjelo

previdjeti niti „verziju iz Kringe“ te bi valjalo pokušati naći dokaze koji upućuju na

pavlinsko prakticiranje „prava prve bračne noći“ i ukoliko je ono stvarno postojalo,

koliko je utjecalo na zaoštrene odnose između Križanaca i supetarskih redovnika.

15

10.Bibliografija

1. „Barbara Celjska“, Hrvatska enciklopedija,

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5838 (posjet 10.1.2015.)

2. Bartlett, Wayne, Flavia Idricenau. Legende o krvi: vampiri kroz povijest i mit.

Zagreb: Naklada Ljevak, 2006.

3. „Giorgio (Jurej) Grando: The vampire of Corridico / Kringe“ Istrianet.org: Myths

and legends. http://www.istrianet.org/istria/legends/vampires/istria-grando.htm#

(posjet 5.1. 2015.)

5. „Jure Grando“ Istrapedia. http://istrapedia.hr/hrv/1688/jure-grando/istra-a-z/ (posjet

29.11. 2014.).

6. Lecoteux, Claude. Povijest vampira: Autopsija mita. Zagreb: TIM press, 2013.

7. McNally, Raymond, Radu Florescu. U potrazi za Drakulom. Preveli Gavro i Nenad

Altman. Beograd: Prosveta, 1987.

8. Rimanić, Mirjan. „Jure Grando nije bio vampir“. Franina i Jurina (2013): 128 – 129.

9. Valvasor, Janez Vajkard. Slava vojvodine Kranjske. Izbor i prijevod Mirko Rupel.

Pogovor Branko Reisp. Dizajn izdanja i urednik Bogomil Gerlanc. Ilustracije Elko

Justin. Ljubljana: Mladinska knjiga, 1994.

10. Vinšćak, Tomo. „O štrigama, štrigunima i krsnicima u Istri”. Studia ethnologica

Croatica (2005): 221 – 235.

16