SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

STUDIJ POLITOLOGIJE

Božana Levarda

PREDNOSTI I NEDOSTATCI SOCIJALNE POMOĆI

Seminarski rad

Mentor: prof. dr. Vlado Puljiz

Mostar, 2012.

SADRŽAJ:

UVOD……………………………………………………………………………………….1

UVOD

Sustav socijalne pomoći je usmjeren na suzbijanje siromaštva, socijalne ugroženosti i isključenosti, pa iz toga razloga predstavlja posljednju socijalno-zaštitnu mrežu za socijalno

ugroženu i ranjivu populaciju. Pod pojmom socijalna pomoć podrazumijevaju se ''novčani i naturalni transferi siromašnim korisnicima koji nisu utemeljeni na osiguranju, te institucionalna skrb za ljude koji se sami o sebi ne mogu brinuti ili tu skrb ne mogu plaćati''.

Za ovu temu sam se odlučila budući da je jako aktualna i predmet je mnogih znanstvenih i političkih polemika, naročito u ovo vrijeme gospodarske recesije kad se pojavljuju političke struje koje zagovaraju stav da je upravo područje socijalne pomoći podobno za ostvarivanje značajnih financijskih ušteda.

Kroz ovaj seminarski rad nastojat ću pojasniti temeljne odrednice fenomena socijalne pomoći, njegovu važnost za socijalnu politiku neke države.

Poseban aspekt namjeravam staviti na prednosti i nedostatke socijalne pomoći, te se poslužiti primjerom susjedne Republike Hrvatske, kako bih ukazala na važnost pažljivog i odgovornog donošenja, ali i provođenja zakona na ovom području.

1. Povijesni kontekst nastanka socijalne pomoći

Početni oblici sustava socijalne sigurnosti javljaju se onda kada država preuzima, u određenoj mjeri, ulogu skrbi o najugroženijim slojevima stanovništva. Pomaganje siromašnih se u srednjem vijeku odvijalo “izvan” države.

Crkva je bila glavni skrbnik siromašnih, koji su se uglavnom javljali kao prosjaci i skitnice. Pored Crkve, na socijalno-humanitarnom planu djelovale su mutualističke i druge udruge, koje su bile manje značajne jer su prvenstveno nadopunjavale aktivnosti Crkve. Srednjovjekovna pomoć se temeljila na institutu milostinje, što znači da je dodjela pomoći bila utemeljena na arbitrarnosti, iako su postojale i skupine siromašnih koje su primale takoreći stalnu pomoć. Međutim, ta je pomoć bila neizvjesna i zbog nesigurnih izvora sredstava. Crkva je glavninu sredstava distribuiranih sirotinji dobivala u obliku donacija ili dobročinstava. Priljev tih sredstava je zasigurno bio znatno manji u situacijama ekonomskih poremećaja ili prirodnih katastrofa. Kada se broj siromašnih značajno povećao, srednjovjekovni način skrbi o siromašnima, koji se temeljio na milostinji, nije mogao adekvatno odgovoriti na narasle potrebe. Isto tako se crkvena distribucija pomoći smanjuje gašenjem samostana i, općenito, slabljenjem feudalnog poretka. Iz tih razloga, kao i zbog straha od socijalnih nemira koje mogu prouzročiti sve brojnije skupine skitnica i prosjaka, brigu o siromašnima počinju preuzimati svjetovne i državne vlasti. Ovo će se značajno odraziti na pojavu i izgradnju sustava socijalne sigurnosti.

Najznačajnije promjene u pomaganju siromašnih dogodile su se u Velikoj Britaniji, koja je postala, kako neki kažu, “svjetskom radionicom” u području socijalne politike između 17. i 19. stoljeća. Za razliku od drugih zemalja, u kojima su brigu o siromašnima preuzele lokalne ili gradske vlasti, Velika Britanija je prva u svijetu razvila sustavnu politiku prema siromašnima na državnoj razini. Ona je u prije spomenutom razdoblju donijela niz zakona (poznatih pod imenom “zakoni za siromašne”), koji su doprinijeli obuhvatnoj socijalnoj reformi. Tim je zakonima bio reguliran status siromašnih, izvršena je njihova kategorizacija, propisani su načini i oblici pomoći, određeno je mjesto prebivanja i područje kretanja siromašnih i slično.

Državna se odgovornost za socijalnu dobrobit javlja tek u modernom dobu. Nasuprot tome, pomoć za siromašne je bila financirana, organizirana i ostvarivana na lokalnoj razini. U onim zemljama gdje je država preuzimala stanovitu ulogu, ta se uloga prvenstveno sastojala u donošenju zakonodavnog okvira koji je određivao odgovornosti i obveze lokalne vlasti. Međutim, ovakav su odnos pojedine europske zemlje i danas zadržale spram ''socijalne pomoći''.

Kad je riječ o klijenteli, zakoni za siromašne su bili isključivo orijentirani na najsiromašnije segmente društva. Velikim su dijelom to bili pojedinci kojima je pomoć trebala radi fizičkog preživljavanja. S druge strane, dominantnu ulogu u svakodnevnoj distribuciji pomoći za siromašne imali su laici, što ne iznenađuje, s obzirom na to da su karitativne organizacije često djelovale kao partneri lokalne vlasti.

Svi moderni sustavi socijalne sigurnosti počivaju na tri stupa, za koja su vezana tri tipa naknada. Prvi stup čine naknade socijalnog osiguranja. Riječ je o naknadama koje se dodjeljuju ovisno o zaposleničkom statusu i uplaćenim doprinosima, a pokrivaju točno definirane rizične okolnosti (starost, invalidnost i slično). Drugi stup uključuje univerzalne naknade; one se financiraju iz poreza i dodjeljuju se svim građanima koji se nalaze unutar određene kategorije. One nisu vezane ni za zaposlenički status niti za dohodak. Treći stup čine naknade koje se temelje na provjeri prihoda. One se, također, financiraju iz poreza, s tim da pravo na ove naknade ovisi o raspoloživim resursima, ali se mogu koristiti i drugi kriteriji.

2. Definiranje i važnosti socijalne pomoći

Ne postoji međunarodno prihvaćena definicija socijalne pomoći, a to zapravo znači da ovaj izraz do daljnjeg ne može dobiti univerzalno značenje.

Pri definiranju postoje dva vladajuća pristupa. Prvi pristup uzima kao referentni okvir zakone za siromašne, pa se socijalna pomoć definira kao nasljednik ovih zakona. Ovaj pristup može biti prvenstveno koristan na razini analize povijesnog razvoja socijalne pomoći. Drugi pristup nastoji definirati socijalnu pomoć u odnosu na socijalno osiguranje. Uzimanje socijalnog osiguranja kao referentne točke vjerojatno je posljedica činjenice da među znanstvenicima i političarima postoji dosta visoka suglasnost oko toga što ono uključuje.

Provjera prihoda smatra se temeljnim preduvjetom za dobivanje pomoći. Danas je sve češći slučaj da se provjera prihoda svodi na provjeru dohotka. C. Jones pravi razliku između ''provjere prihoda'' i ''provjere potreb''. Naknade koje se temelje na provjeri prihoda dostupne su samo onima čiji su ukupni novčani resursi (bez obzira na njihove posebne potrebe) niži od zacrtanog standarda siromaštva. S druge strane, naknade utemeljene na provjeri potreba polaze, prvo, od procjena zahtjeva onih koji traže pomoć, a onda se utvrđuje u kojoj mjeri njihovi resursi nisu dostatni pokriti opravdane izdatke. Autorica smatra da je drugi tip naknada u prednosti jer dolazi do većeg broja ljudi. Međutim, razlika između ova dva tipa naknada nije posve jasna i oni se uglavnom poistovjećuju.

Da bi pojedinci dobili pomoć, u pravilu moraju proći i provjeru radne motivacije, osim u određenim slučajevima (npr. kada je osoba mentalno ili fizička hendikepirana, kada bi prisiljavanje na rad imalo negativnih posljedica na odgoj djece i sl.). To znači da se radnosposobni pojedinci moraju službeno registrirati kao nezaposleni te prihvatiti bilo koji tip prikladnog zaposlenja. Odbijanje ponuđenog posla može dovesti do reduciranja naknade ili njenog potpunog gubitka.

''Temeljna je funkcija socijalne pomoći usko vezana uz fenomen siromaštva. Svrha socijalne spomoći je prema Siposu, “održati razinu potrošnje kućanstava u slučajevima gubitka prihoda te pomoći pojedincima ili kućanstvima da izađu na kraj s opasnostima siromaštva i socijalnesmarginalizacije.

Razlika između socijalnog osiguranja i socijalnespomoći na razini ciljeva, prema K. Duffy , sastoji se u tome da je cilj socijalnog osiguranja zamjena dohotka, a socijalnespomoći zaštita od apsolutnog siromaštva. No, moderni sustavi socijalne pomoći nisu orijentirani samo na

sprječavanje i ublažavanje siromaštva, što znači da sve korisnike socijalnecpomoći ne možemo nazvati “siromašnima”. Na primjer, kod nekih pojedinaca korištenje socijalne pomoći ne mora biti vezano s niskim prihodima, nego s visokim troškovima (posebno je to slučaj kod institucionalnog tretmana koji zahtijeva dugotrajnu skrb). S druge strane, primanje socijalnespomoći u nekim slučajevima može biti rezultat toga da se neki transferi iz drugih socijalnih sustava (npr. dodaci za podizanje djece) ne smatraju prihodom prilikom provjere resursa kućanstva. Ovdje pomoć igra ulogu poboljšanja materijalnog standarda, a ne osiguravanja životnog minimuma.''1

3. Prednosti socijalne pomoći

Svrha obiteljskih naknada prilično se razlikuje od svrhe potpore siromašnima. Stoga o

njima treba odvojeno raspravljati.

Obiteljske naknade. Obiteljske naknade u Srednoj i Istočnoj Europi obilno su se dijelile

prije razdoblja tranzicije. U usluge obitelji (obično besplatne) treba ubrojiti brigu o djeci,

dječje vrtiće, centre za dnevnu skrb, školske obroke i slično.

S druge strane, novčane naknade uključuju: .

- obiteljske dodatke: (mjesečne naknade oslobođene od poreza i koje se daju bez provjere

prihoda) koji se isplaćuju dok dijete ne dosegne određena dob,

- porodne potpore (jednostruka isplata u vrijeme rođenja),

- porodni dopust, za vrijeme kojeg se prima naknada u punom iznosu plaće, obično za

razdoblje od tri do šest mjeseci,

- roditeljske ili dječje naknade za skrb (mjesečna isplata koju dobiva majka nakon što

njezino pravo na porodni dopust istekne, sve dok dijete ne dosegne zadanu dob, i koja se

plaća između osamnaest mjeseci i tri godine),

- plaćeni dopust za skrb o bolesnom djetetu,

- različite porezne olakšice i krediti,

- potpora u slučaju smrti.

U socijalističkom sustavu raspodjela zarada bila je prilično egalitarna, s razlikama prema

veličini obitelji i uz izdašne obiteljske naknade.

Takva raspodjela imala je značajnih prednosti.

Sprečavala je da mnoge obitelji padnu u siromaštvo. Pored toga, jačala je domaćinstva

kao potrošače što je suprotno stanju kada su domaćinstva pasivni primatelji usluga'. Nadalje,

1 Zoran ŠUĆUR ''Sustavi socijalne pomoći: povijest, obilježja, modeli''http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/327/331

tako je omogućeno ženama da se zaposle ili da ostanu kod kuće s prihodom i sigurnošću

zaposlenja ili da se odluče za rad sa skraćenim radnim.vremenom. Nadalje, promicala se

jednakost među spolovima, što je kasnije. postalo eksplicitni politički cilj.

Kao što pokazuju empirijska istraživanja, te su naknade bile općenito dobro usmjerene.

One su dospijevale do većine ljudi koji su bili siromašni ili su bili u opasnosti da postanu

siromašni.

Sipos je pokazao da u Srednoj i Istočnoj Europi mlađi ljudi čine 30 posto stanovništva,

ali 40 posto siromašnih. Zam konstatira da su socijalni izdaci u Mađarskoj u

1989. godini činili 82 posto prihoda velikih obitelji u razredu 5 posto najsiromašnijih, ali

samo 22 posto potrošnje za 5% najbogatijih obitelji.

Ravaillon, Van de Walle i Gautman zaključili su da je obiteljski doplatak smanjio siromaštvo

u Mađarskoj u kasnim osamdesetim godinama i da je bio dobro usmjeren. Međutim, da je bio

usmjeravan na mlađe i veće obitelji bio bi još uspješniji. Jarvis i Micklewright dokazuju da je

obiteljski doplatak postavši univerzalan u Mađarskoj 1990. unaprijedio svoje efekte.

Slični zaključci vrijede za Čehoslovačku, Poljsku, bivšu Jugoslaviju, i za čitavu regiju,

osim za Rusku Federaciju.

Jedan opsežan istraživački projekt otkrio je da su obiteljski dodaci bili snažno usmjereni u

svim (srednjeeuropskim i istočnoeuropskim) zemljama osim Rusije. To znači da siromašna

domaćinstva tim .dodacima dobivaju više ne samo u relativnim nego i u apsolutnim iznosima.

Obiteljski dodaci jedini su važni izvori prihoda u istočnoeuropskim zemljama koji su čvrsto

usmjereni na siromašne. Zahvaljujući tome postignuto je značajno smanjivanje

neravnopravnosti.

Cjelokupni Ginijev koeficijent smanjenje za oko 3 postotna poena u Mađarskoj i