SOCIJALNA POLITIKA I DIO

Socijalna politika je organizirana djelatnost države i drugih društvenih čimbenika koja za cilj ima: prevladavanje socijalnih rizika, pomoć siromašnim i isključenim pojedincima i socijalnim skupinama, izjednačavanje životnih šansi, te općenito unapređivanje socijalne dobrobiti građana

Socijalna politika u svom djelovanju polazi od društvenih vrijednosti kao što su:1. solidarnost2. socijalna pravda3. jednakost4. socijalna sigurnost 5. socijalna kohezija

Instrumenti socijalne politike su ZAKONI i drugi propisi, kao i razni programi i mjere za njenu praktičnu primjenu. Nikad ništa ne možete uraditi bez zakona.

Postoji razlika u načelnom poimanju socjalne politike u V.B. i kontinentalnim europskim zemljama.U anglosaksonskim i skandinavskim zemljama u istom ili srodnom značenju koristi se pojam „politika dobrobiti“(Welfare Policy). U Velikoj Britaniji uz pojam soc. politika se koristi i pojam „socijalna administracija“ (social administration). Tradicionalno britansko poimanje socijalne politike je više individualističko.U Njemačkoj je u upotrebi termin Sozialpolitik. Promiče se interes društva u cijelini i pokušava se održati društveni sklad i kohezija.U Francuskoj se pojam socijalna politika ( la politique sociale) koristi tek u posljednje vrijeme, pod utjecajem europske unije. Ona je neka vrsta pojma kišobrana ( notion umbrella), za nekoliko područja javne politike. Zato se tamo koristi i pluralni oblik – „socijalne politike“.U SAD – je sam termin "socijalna politika" gotovo neupotrebljiv i socijalna politika ima uže značenje u odnosu na europske zemlje. Ne poznaje pojam socijalne države. Smatra da je svaki pojedinac zaslužan za svoje stanje. Više se govori o programima, manje o procesima i kontekstu njihova stvaranja. Koristi se pojam social welfare sistem – sustav socijalne dobrobiti.U BiH je socijalna zaštita a ne socijalna sigurnost. Socijalna sigurnost je u nekim europskim zemljama, gdje zajamčenu mirovinu ima svatko, bez obzira da li je radio ili ne.

Država mora nekako prikupiti ta davanja koja daje građanima.Izvori financiranja su : 1. doprinosi ili kontribucije (izdvajanja iz plaća (bruto plaća)), 2. porezi (socijalna politika se sve više oslanja na poreze (to je razlika od doprinosa)), 3. ostali transferi

Načini intervencije (instrumenti): 1. novčana ili naturalna davanja - naknade2. usluge ili socijalni servisi ( sve ih je više – veliki soc. servisi su zdravstveno i obrazovanje, a manji su starački domovi, dječji vrtići, jaslice…3. regulacija - zakonima se reguliraju odnosi u društvu i rješavaju socijalni problemi

SOCIJALNA DRŽAVA ( welfare state)

Socijalna država je ona država, koja je na sebe preuzela odgovornost za osiguranje osnovnih egzistencijalnih potreba svojih građana.

U BiH, socijalna država osigurava samo egzistencijalne potrebe. Znači, samo ono najnužnije, minimum egzistencijalnih potreba.

Termin Welfare state nastao je 40-ih godina dvadesetog stoljeća u Velikoj Britaniji. Zanimljivo je da su u SAD-u termin prvi put upotrijebili republikanci u predizbornoj kampanji 1942, optužujući demokrate da im izborni program nalikuje programu britanske laburističke vlade.Anglosaksonske zemlje u socijalnoj državi provode načelo univerzalnosti, temeljem kojeg određuju socijalna prava, uz uvjet provjere prihoda, dostupna svim građanima. U Njemačkoj se u vrijeme Bismarckovih reformi 1880 – ih pojavio termin Sozialstaat. Označava normativnu obvezu ostvarenja socijalne pravde i smanjenja nejednakosti u društvu, kao i jamstvo pravno kodificiranih zahtjeva pojedinca prema državi. Bismarck je prvi donio zakone – socijalnu pravdu.U francuskom jeziku za socijalnu državu se koristi neobičan termin „ L'etat providance“, koji je ušao u upotrebu polovinom 19 stoljeća. Doslovan prijevod je „država – providnost ili „ skrbna država“. Danas u ustavima nekih zemalja stoji da su one „socijalne države“. U ustavu RH zapisano je da socijalna država. Prirodno je stoga da se priklanjamo terminu soc država, a ne recimo država blagostanja, država dobrobiti …

SOCIJALNA PRAVA

Socijalna prava su prava definirana zakonima i propisima, omogućavaju zadovoljavanje socijalnih potreba pojedinca i skupina, te promiču socijalnu koheziju i solidarnost.

Socijalna prava se odnose na socijalnu zaštitu, stanovanje i zaposlenost, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Zakoni su instrumenti soc. politike a nikad ništa ne možete uraditi bez zakona.

Postoje 3 generacije socijalnih prava :1. građanska ( 18 st) - jamče jednakost svih ljudi pred zakonom, te zaštitu ličnosti i vlasništva2. politička (19 st) - omogućuju sudjelovanje svih građana u javnim poslovima u životu zajednice

i društva kojem pripadaju3. socijalna ( 20 st) - jamče građanima zadovoljavanje temeljnih egzistencijalnih potreba,

odnosno korištenje civilizacijskih tekovina društva u kojem žive.

Građanskim i političkim pravima država štiti građanina od vanjskog ugrožavanja njegovog osobnog integriteta i vlasništva. Socijalna su prava instrument kojim država intervenira u privatnu sferu radi podrške pojedincu ili socijalnoj skupini radi pomoći u rješavanju egzistencijalnih problema pojedinaca i obitelji i njihove integracije u društvo.

Građanska i politička prava su apsolutna i trenutna, a socijalna prava se ostvaruju postupno, putem mjera socijalne politike i socijalnih programa.

SOCIJALNA PRAVDA - način na koji se distribuiraju dobra i usluge unutar društva, koji je prihvaćen kao pravedan.

U raspodijeli resursa i šansi obično se koriste 3 kriterija socijalne pravde:1. PRAVA – nešto što su ljudi stekli svojom aktivnošću (prava na plaću, nasljedstvo…)2. ZASLUGE – rjeđe se koriste, ali su važne, zasluge za neku opću stvar, npr. branitelji3. POTREBE – za socijalnu politiku najvažniji kriterij, ono što ljudima treba, ali nemaju ni pravo ni

zasluge, npr. hendikepiran (ne mogu raditi, oslanjaju se na pomoć društva).

John Rawls - Amerika – najpoznatiji teoretičar socijalne pravde, njegova načela:1. načelo jednakih šansi – smatra da se ekonomske i socijalne nejednakosti u društvu mogu

opravdati jedino pod uvjetom da svi ljudi imaju jednake šanse2. načelo diferencijacije – nejednakosti se mogu opravdati samo onda kada doprinose poboljšanju

položaja najugroženijih članova društva

SOCIJALNA KOHEZIJA

Socijalna kohezija podrazumijeva povezivanje i integraciju pojedinaca i skupina unutar društva kao cjeline. Ona naznačava sposobnost društva da:1. osigura određenu razinu dobrobiti svim svojim članovima2. smanji socijalne rizike i 3. izbjegne polarizacije

Socijalnu koheziju je moguće ostvariti polazeći od jednakosti ljudi kao temeljnog načela.

SOCIJALNA SIGURNOST, SOCIJALNA ZAŠTITA I SOCIJALNO OSIGURANJE

Socijalna sigurnost ima dva značenja:U širem smislu podrazumijeva stanje u društvu u kojem se građani osjećaju sigurnim pred rizicima s kojima se mogu suočiti.U užem smislu podrazumijeva sustav održavanja dohotka i zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba građana.

Za socijalnu sigurnost važni su: zaposlenost obitelj socijalna mreža državna akcija

3 elementa socijalne sigurnosti: socijalno osiguranje – obavezno ili dobrovoljno, koje dobivaju zaposlenici kod nastupanja

socijalnog rizika socijalna pomoć – davanje koje od države ostvaruju građani suočeni s ekonomskim teškoćama, a

koji nemaju druga davanja ili su im ona nedostatna za podmirenje osnovnih egzistencijalnih potreba, dodjeljuje se nakon provjere prihoda, a financira porezima

univerzalna davanja – koja pripadaju svim građanima temeljem statusa državljanstva ili boravka u određenoj zemlji ili se pak radi o pripadnicima posebnih , socijalno rizičnih skupina

Socijalna zaštita pokriva širi sadržaj od socijalne sigurnosti. To su mjere koje obuhvaća država s ciljem zaštite od glavnih životnih rizika s kojima se suočavaju pojedinci i njihove obitelji. To su bolest, materinstvo, nesreća, smrt, starost, nezaposlenost, nesigurnost…Socijalno osiguranje je uži pojam od socijalne sigurnosti i zaštite. Obuhvaća prava na naknade i usluge koje se stječu temeljem zaposlenosti, odnosno plaćanjem doprinosa od strane osiguranika ili poslodavaca u fondove osiguranja određenih socijalnih rizika.

Programi soc. sigurnosti mogu se financirati ne samo doprinosima, već i porezima.

PODRUČJA SOCIJALNE POLITIKE

Pojednostavljeno rečeno, djelovanje socijalne politike je koncentrirano oko tzv. sekundarne distribucije dohotka, bilo posredne bilo neposredne. Riječ je o transferima koje država skuplja putem doprinosa i poreza, a potom ih raspodjeljuje. No, socijalna politika se ne može svesti isključivo na transfere jer se može pojaviti u vidu usluga i drugih oblika pomoći. Ona pretpostavlja regulaciju odnosa u socijalnoj domeni.Glavni instrumenti socijalne politike su:

1. transferi2. usluge3. pravna regulativa

NAKNADA je davanje koje stječu zaposlenici u slučaju nastupa osiguranog rizika temeljem uplate doprinosa u fondove socijalnog osiguranja ( mirovine, naknade za nezaposlenost, bolovanje, invalidnost).

Davanje temeljem PREVENCIJE / KOMPENZACIJE nastoji se spriječiti nastupanje nepovoljne socijalne situacije zbog nekog događaja u životu građana ( dječji i drugi doplatci, univerzalne temeljne mirovine, davanja hendikepiranima i slično).

SOCIJALNA POMOĆ I OBLICI SOCIJALNE POMOĆI

JAVNA SOCIJALNA POMOĆ dodjeljuje se onim građanima koji po drugim osnovama ne mogu ostvariti potrebna sredstva i uvijete za život. Socijalna pomoć je neka vrsta nasljednice milosrđa. Dodjeljuje se obično uz provjeru prihoda i donosi stigmu onima koji je dobivaju. Osim neposrednim transferima, socijalna politika se realizira putem USLUGA koje su neka vrsta kamufliranih novčanih transfera( zdravstvena zaštita, obrazovanje, institucionalna skrb, zbrinjavanje djece).

Preciznije određenje područja socijalne politike su: socijalno osiguranje, javna ili nacionalna pomoć, zdravstvo i uslužni servisi, stambena politika. Neka od područja socijalne politike se podudaraju s ekonomijom i drugim područjima:

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA se sastoji od zdravstvenih usluga i naknada u slučaju bolesti (naknade se bolovanje i neka druga s tim vezana prava). Zdravstveno se s tim uslugama i naknadama uobičajeno izdvaja u posebni sustav javne politike.

STAMBENA POLITKA se većim dijelom oslanja na tržište na kojem ljudi kupuju i prodaju stanove kao i druge robe i usluge. Mladim, siromašnim, hendikepiranim i drugim marginalnim skupinama država pomaže u ostvarivanju prava na stan kojeg oni na tržištu ne mogu realizirati.Razvilo se i takozvano SOCIJALNO STANOVANJE, koje podrazumijeva neposrednu dodjelu stana ili subvencioniranje stambenih troškova.

POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA i tržište rada također imaju pomiješane elemente ekonomske i socijalne politike. Osiguranje od rizika nezaposlenosti jedan je od podsustava socijalnog osiguranja, ali i zapošljavanje nezaposlenih podrazumijeva određene mjere socijalne politike.

OBRAZOVANJE se uobičajeno ne uključuje u socijalnu politiku iako ima značajnu ulogu u izjednačavanju životnih šanci, i država često intervenira s mjerama pomoći siromašnim đacima.

OSOBNA SOCIJALNA SKRB zadovoljava odabrani broj veoma individualiziranih potreba, kako se i kada one nenadano pojave, radi se o potrebama koje se ne mogu zadovoljiti pomoću usluga opće namjene.

ISHODIŠTE I DETERMINANTE RAZVOJA SOCIJALNE POLITIKE

Prošireno je mišljenje da se socijalna politika kroz povijest razvijala bez cjelovite i razrađene misli koja bi se pritom primjenjivala u društvenoj praksi.Socijalna politika je više reaktivna, nego prospektivna, više akcidentalna nego promišljena.Povijest je obilježena postupnim rastom socijalne politike, širenjem socijalnih programa koji su obuhvaćali sve brojniju populaciju i doveli do sadašnjeg visokog stupnja razvijenosti socijalne politike.

Ishodišta i determinante socijalne politike treba tražiti u širim povijesnim procesima koji su bili njezin okvir pa su uzrokovali i usmjeravali državno intervenciju o soc politici.Ona je izvedena djelatnost države.

DRŽAVA – ZAŠTITNICA I SOCIJALNA DRŽAVA

Moderna je država intelektualno i praktično na Zapadu nastala između 14-18 st. Izrasla je iz feudalne države u kojoj je kmet bio podložan feudalcu,a on kralju, Veze su između njih bile krhke i nestabilne.

DRŽAVA ZAŠTITNICA znači da država na sebe preuzima zadatak sigurnosne zaštite pojedinca koji je ranije pripadao feudalcu. Zadaci države su: proizvoditi sigurnost i smanjiti nesigurnost.Država štiti pravo na život individue i pravo vlasništva što povećava sigurnost pojedinca. Može se reći da je nastanak države – zaštitnice povezan s rođenjem građanske individue, te s njezinim slobodama i pravima. Raste javno siromaštvo koje nadilazi mogućnost Crkve te država postupno preuzima skrb i kontrolu nad skitnicama i prosjacima.

SOCIJALNA DRŽAVA – se javlja kao proširenje klasične države zaštitnice. Proširenje državnih funkcija pojavljuje se u 19 st. Kada se pojavilo industrijsko društvo i kada su se povećali socijalni problemi. No, intelektualni korijeni soc države sežu u ranije razdoblje u vrijeme francuske revolucije. U načelnoj se razini razvijaju socijalna prava kao 3. generacija prava uz civilna i politička. Ona znače pravno upotpunjavanje građanskog statusa.U novoj koncepciji države, srednjovjekovno milosrđe se zamjenjuje pravom na državnu pomoć.

SIROMAŠTVO I MILOSRĐE U SREDNJEM VIJEKU

Siromaštvo je staro koliko i ljudsko društvo. Nalazimo ga u najstarijim zajednicama, u antičko doba, u srednjem vijeku, na kraju dvadesetog stoljeća. Ono što se mijenja jeste sadržaj i definicija siromaštva.

Siromaštvo u srednjem vijeku . - razdoblje koje seže od početka drugog milenija do 16. stoljeća. Siromaštvo se javno manifestiralo, To je vrijeme milostinje, skrbništva crkve i općenito blagonaklonog stava prema siromašnima.

Počevši od 16. stoljeća odnos prema siromaštvu se bitno mijenja i ono se tretira kao nepoželjna društvena pojava.

SIROMA Š TVO KAO VRLINA

U srednjem vijeku društvom je dominirala crkva i bila je prisutna u svim porama života. Crkva je definirala odnos društva prema siromaštvu. Poimanje siromaštva kao vrline nalazimo u samim početcima djelovanja kršćanske Crkve – kršćanstvo je i počelo kao religija siromašnih. Ono se poima kao duhovna vrijednost, znak je vjere u Božju milost i konačno ispunjenje ljudske egzistencije. Prva kršćanska zajednica u jeruzalemu je bila siromašna i za svoje je članove predstavljala neku vrstu slobodnog izbora.

„ FUGA MUNDI “ I ASKETSKO SIROMA Š TVO

U biblijskoj terminologiji i patrističkim spisima, pauperitas(siromaštvo) vezano je uz humilitas (poniznost) Poniznost i slabost koji proizlaze iz siromaštva predstavljaju vrline koje se uzdižu. Siromaštvo se slavi kao svjestan izbor, što znači odbacivanje materijalnog bogatstva i moći. U igri nije antinomija bogatstvo – siromaštvo, već moćnik – siromah.

Važno je razlikovati prisilnu materijalnu bijedu i „ smisao za siroma š tvo “ kao svjestan izbor.

Siroma š tvo samo po sebi nije vrlina ve ć je vrlina opredjeljenje za njega kako bi se slu ž ilo Bogu i pokazivao primjer drugima . Sam Isus Krist živio je siromašno, dajući tako primjer svojim učenicima i sljedbenicima.

Pažnja je usmjerena na ASKETSKO ( elitno ) siroma š tvo , njemu pribjegavaju samo izabrani. Dobrovoljno je siromaštvo praćeno napuštanjem svijeta, tj odlaskom na njegove margine, šuma, pustinja. (sv. Augustin i sv. Franjo).

FUGA MUNDI je značila odbacivanje socijalnih struktura svijeta. Ona ima antiurbana obilježja koja proizlaze iz srednjovjekovne doktrine. Bijeg od svijeta u vidu asketskog siromaštva je neka vrsta duhovne pobune protiv novog bogatstva. Dobrovoljno je siromaštvo napuštanje urbane civilizacije i odlazak na ruralnu periferiju društva.

MILOSR Đ E I „ EKONOMIJA SPASA “

Uz siromaštvo je vezana i srednjevjekovna institucija milosrđa. Naime, etika siromaštva u kršćanstvu podržava dva antinomička ponašanja:

1. s jedne strane to je herojski život u odricanju, 2. s druge strane to je obaveza pomaganja siromašnih.

Milosrđe je opća obaveza, a istovremeno i sredstvo otkupa grijeha. Prisutnost siromašnih u društvu smatra se normalnim i potrebnim za spas.

Ekonomija spasa – je model života koji se najviše preporučuje, spas duše na drugom svijetu traži se kroz milosrđe i dobra dijela namijenjena Crkvi. Uloga Crkve je u zbrinjavanju siromašnih. Na bogatstvo se više ne gleda kao na nešto loše ako se dijeli sa siromašnima.

Milosrđe i dobročinstvo cvjetaju u 11, 12 i 13 stoljeću. Nije slučajno da je većina bolničkih institucija, kao posljedica dobročinstva bogatih ljudi, u zapadnoeuropskoj regiji osnovano u 12 i 13 st. Bolnice su bile rezervirane za siromašne, bogati su se liječili kod kuće.Milosrđe i dobročinstvo nisu usmjereni samo na siromašne po izboru, nego i na siromašne po nuždi.

Gerhoch von Reischersberg razlikuje:1. siromašne s Petrom (pauperes cum Petro) – to su dobrovoljni siromašni, koji predstavljaju

izaslanike Crkve i u svom su savršenstvu medijatori između ljudi i Crkve.2. Siromašne s Lazarom (pauperes cum Lazaro) – obični ljudi koji trpe od neimaštine, oni ne mogu

raditi i Crkva ih je dužna pomagati.

DISTRIBUCIJA MILOSTINJEPostavlja se pitanje: kako se dijelila milostinja? Bio je raširen običaj kolektivne razdiobe milostinje. Ona se obavljala prvenstveno u samostanima. Dogadaji uz koje se veže masovna podjela milostinje jesu sahrane vladara, velikaša i bogatih gradana. Pored toga, vladari imaju običaj da milostinju dijele u vrijeme blagdana. Francuski kralj Robert Il, davao je milostinju u svakoj od svojih rezidencija. Siromašnima čiji se broj kretao od 300 do 1.000, dijelio se kruh i vino. Jedan pariški buržuj iz 15. stoljeća u svom testamentu izražava želju da se iz njegove imovine podijeli pomoć na četiri tisuće siromašnih koji žive u različitim kvartovima Pariza i to prema sačinjenoj listi.

Količina milostinje bila je tolika da se normalno doba siromaštvo moglo održavati kao način života, no u vrijeme katastrofa ta pomoć nije bila dovoljna.Aktivnost Crkve se sastojala u distribuciji dijela crkvenog bogatstva, u upravljanju imovinom koja je prikupljena kroz dijela dobročinstva, odnosno donacije. I danas Crkva ima značajnu ulogu u izgradnji i funkcioniranju institucija civilnog društva, naročito u domeni socijalne skrbi.Početak milenija vrijeme je procvata kolektivne distribucije milostinje.S pojavom brojnije građanske klase milostinja se dijeli individualno. Jedan broj siromašnih dobiva stalnu pomoć od strane samostana, određuje se stalna grupa siromaha kojoj se daje prenoćište, objed ili im se peru noge. Trajno opskrbljeni siromašni – pauvres pensionners.

DOSTOJNI I NEDOSTOJNI SIROMASI

Razlikovanje pojedinih kategorija siromaha stalno je prisutno.1. dostojni su oni koji su nesposobni za rad (bolesni, djeca, starci), a uz to iskazuju vrlinu poniznosti2. nedostojni su oni koji mogu raditi, ali su se odali skitnji i prosjačenju jer su lijeni i pokvareni

Milostinja koje se daje lošem siromahu škodi i njemu i onome tko je daje.Siromah treba pomoć zaslužiti, a onaj koji je daje treba davati bez interesa, od srca, s namjerom da pomogne. Prosjak je dužan moliti za svog dobročinitelja. Sveti Toma Akvinski osuduje svakog tko traži pomoć, a da nije u iznimno teškoj situaciji.

Siromasi i prosjaci razrađuju metode svog djelovanja – bitan je izgled, odjeća, obično dronjci i bez obuće, obvezna je torba i štap koji su simbol hodočasnika. Tijelo mora biti bolesno, izmučeno starošću i bijedom. Djeca su efikasan instrument prošnje jer izazivaju najviše suosjećanja.

Pjesma i glazba spadaju u umjetničku reprodukciju prosjaka, sviraju razne instrumente, pjevaju, pričaju priče, imaju svoj specifičan jezik – argot. "Liber Vagatorum", poznata srednjovjekovna knjiga, navodi 28 vrsta prosjaka u Njemačkoj i Svicarskoj, a "II vagabundo" 23 vrste u Italiji i Španjolskoj. Victor Hugo, veliki pisac siromaha, navodi 14 vrsta prosjaka u Francuskoj.

U 11. i 12. stoljeću utemeljuju se institucije kojima je cilj zbrinjavanje siromaha. Institucije osiguravaju stalnu brigu i pomoć bolesnima, starima i siromašnima. Radi se o bolnicama, ubožnicama, azilima, sirotištima koje se grade kraj samostana, crkvi i katedrala.

Jedne su namijenjene siromašnim i hodočasnicima, druge su mjesto za prehranu, treće više služe za prijem staraca, četvrte imaju funkciju sirotišta za napuštenu djecu.

REPRESIJA NAD PROSJACIMA I SKITNICAMA I GRADSKE REFORME

U 16. stoljeću, dogodile su se ključne promjene u odnosu društva prema siromašnima. Skrb i nadzor nad njima počinju preuzimati svjetovne vlasti koje su se do tada držale po strani smatrajući da je pomoć siromašnima u crkvenoj nadležnosti.Kada je riječ o uzrocima, onda na prvom mjestu treba spomenuti silan demografski poremećaj koji se desio već u 14. stoljeću.

S demografskim je poremećajem u svezi nestašica radne snage i veliki porast radničkih najamnina u svim zapadnoeuropskim zemljama. Počinje se razvijati manufaktura i obrtništvo, tj djelatnosti kojima treba stalna radna snaga, a koja se prije svega regrutira od skitnica i prosjaka, otpuštenih slugu, protjeranih seljaka kojih su do tada bile prepune sve europske zemlje.

DEMOGRAFSKA KATASTROFA U 14 STU 14. stoljeću Europa je doživjela nekoliko teških tragedija koje su poremetile njen dotadašnji red

U Europi je vladalo sedam zala:1. kuga – nekoliko je epidemija bolesti no kuga je bila najjača – zvali su je kuga ili crna smrt. Bila je

to žljezdana bolest koja je napadala krvni sustav i pluća, a vrlo je brzo odvodila u smrt. Donijeli su je mornari u Siciliju 1347 godine iz Kefe s Krima. 1350 se zaustavlja, da bi se preselila u Rusiju, i tamo ostavila pustoš. Najviše su umirali siromašni, no i neki bogati i slavni. "Trećina je svijeta pomrlo", što bi značilo da je kuga pokosila 20 milijuna ljudi

2. rat – 1337-1453 – stogodišnji rat koji se vidio između Francuske i Engleske je poharao zapadne dijelove. Na drugoj strani kontinenta – Turska osvajanja na Balkanu.

3. porezi4. loša uprava5. razbojništvo6. buna7. raskol u Crkvi ( dva pape – Rim i Avignon)

NESTAŠICA RADNIKA I REPRESIJA NAD SKITNICAMA

Posljedice kuge su bile brojne. Najviše su stradale male ruralne i urbane zajednice. Ipak, kada je kriza prošla ljudi se vraćaju i zasijavaju polja. Živi se od žetve do žetve, dolazi do poremećaja u zalihama hrane, porasle su cijene žita. Zahtjevi za većim nadnicama bili su najveći potres nakon kuge, nastupilo je zlatno doba radničkih nadnica. Suočivši se s porastom cijena, nadnica i nestašicom radne snage uzrokovanom smanjenjem broja stanovnika, europski vladari reagiraju raznim mjerama blokiranja plaća i represijom nad prosjacima i skitnicama.Osnovni cilj je bio da se dođe do jeftine radne snage, a odbijanje rada od strane zakonodavca tretira se kao delikt. Radno se sposobne skitnice prisiljavaju na rad. Skitnice postaju javni neprijatelji, a skitnja postaje delikt koji se progoni i kažnjava.

U Francuskoj Ivan II Dobri – 1351., izdaje naredbu kojom se osuđuju skitnice koje odbijaju raditi i prihvatiti raniju plaću.

U Engleskoj – Edward II 1349., objavljuje naredbu, kojom svima sposobnima do 60 godina nameće obavezu rada. Moraju prihvatiti plaću iz 1325 - razdoblje prije kuge.

U Španjolskoj – kralj Petar II Aragonski 1349., osniva posebno povjerenstvo koje ima zadatak da proučava plaće zaposlenika, a potom odredi njihov maksimalan iznos. Slično radi i Portugalski kralj Alfons IV.

Taj obrat u odnosu prema prosjacima i skitnicama historičari locira ju u 1350. godinu, dakle u vrijeme prestanka epidemije kuge. Represija je prvo počela u Engleskoj, a onda se proširila na ostale zapadnoeuropske zemlje.

Represija nad skitnicama trajala je više od tri stoljeća. Rigorozne mjere protiv prosjaka i skitnica primjenjivali su engleski kraljevi Henrik VII, Henrik VIII, Elizabeta I, Edvard VI.. U Francuskoj su slali na galije. Španjolska je jedina zemlja koja nije zabranila prosjačenje. Ljudi odbijali raditi i radije su se odavali prošnji i skitnji, zato što rad tada nije predstavljao najbitniji element života čovjeka kao što je to slučaj u današnje vrijeme.

GRADSKE REFORME I KONTROLA SIROTINJE

Gotovo istovremeno u nekoliko europskih gradova javlja se nova politika prema sirotinji koju definiraju svjetovne vlasti.

Pariz: Nakon velikih nevolja s epidemijama, koje su pogodile grad, gradske vlasti shvatile kakvu opasnost predstavlja koncentracija skitnica i prosjaka. U debati koja je trajala 1525 godine bilo je raznih prijedloga.

Njegove su glavne točke bile sljedeće: - siromasi se zapošljavaju najavnim radovima, - organizira se podrška siromašnim invalidima, - uvodi se "porez za siromašne", što predstavlja veliki korak prema socijalnom programu.

Istovremeno se utemeljuje "Au mone generale", tj. institucija za pomoć siromašnima. Ta je pomoć od 1544. godine u cjelini u nadležnosti suda, a represivne mjere određuje parlament. Godine 1554. na osnovi spiskova počinje distribucija pomoći iz koje su isključeni sposobni za rad. Tako počinje rad "Velikog ureda za siromašne", institucije koja je izdanak socijalne politike čiji su temelji nastali 1525. godine

Venecija : Početkom 16. stoljeća Venecija doživljava procvat. No 1527-29. godine ovdje je zavladala velika glad. 1528. godine otvaraju se azili u koje moraju svi prosjaci. Javna se prošnja zabranjuje. Za održavanje azila župnik skuplja posebni porez. Siromahe koji dođu u grad drži se do žetve, a onda ih se vraća. Siromasi, međutim, izbjegavaju azile, jer je u njima bijedan život i velika smrtnost. Godine 1529. na snazi je drugi zakon o siromašnima. On sadrži zabranu ulaska u grad, podjelu siromahana sposobne i invalide. Sposobni idu na brodove, a nesposobni imaju pravo na stalnu pomoć, ali ne smiju prositi. Skrb za sirotinju ipak nije sekularirizana. Nema centralizacije pomoći, nego su parohije odgovorne za svoje siromahe, a glasa se o uvođenju dobrovoljnog poreza. Ipak, na kraju 16. stoljeća gradi se centralno sirotište za sve prosjake

Ypres: Riječ je o nizozemskom gradu u kojem se proizvodilo platno. Za vrijeme gladi šire se nemiri koji otkrivaju razmjere opasnosti od prosjaka i skitnica. Godine 1525. dešava se velika socijalna reforma koja donosi zabranu prosjačenja, organiziranu pomoć "stvarno siromašnima", protjerivanje skitnica, osnivan je kase za financiranje administracije koja brine o sirotinji. Gradska uprava stvarno preuzima svu odgovornost. Imenuju se 4 funkcionara u svakoj parohiji. Zanimljivo je da su se 1530. godine crkveni redovi u gradu pobunili protiv ove reforme optužujući gradske vlasti da tako potiču herezu. S tim u svezi razvila se velika debata oko dužnosti kršćana i nadležnosti Crkve i svjetovne vlasti. Glavni argument u prilog reforme bila su promijenjena vremena koja traže nove pristupe. Gradske su vlasti, u strahu od optužbe za luteranizam koji se u to vrijeme širio u susjednojNjemačkoj, zatražile arbitražu pariških teologa koji su u Crkvi imali najveći autoritet. Verdikt je dao za pravo municipalitetu. Mjere prema siromasima ocijenjene su kao stroge, ali u skladu s Evanđeljem.

Osnovno imje obilježje centralizacija pomoći siromašnima i bezuvjetna zabrana prošnje.

BRITANSKI ZAKONI ZA SIROMAŠNE

Za razliku od drugih zemalja, u Engleskoj reforme provodi centralna vlast a na inicijativu gradskih uprava. Pravila određuje kraljevski Tajni savjet i upućuje ih lokalnim vlastima. Zato je reforma provedena efikasno i koherentno.

Henrik VIII – 1531., naručuje popis siromašnih, stvarno nesposobnih za rad. Oni dobivaju dozvolu za prošnju na određenom teritoriju. Svi radno sposobni se kažnjavaju kao i oni koji im daju milostinju.

Statut iz 1535., određuje da lokalne vlasti zbrinjavaju nesposobne siromahe, a daju posla sposobnima. Djeca prosjaka se šalju kao šegrti u zanatske radnje. Od građana se traži da dobrovoljnim prilozima prikupe sredstva za pomoć siromašnima. Izvan organizirane pomoći milostinju mogu dati samo plemići i samostani.

Elizabeta I, nalaže obvezu plaćanja poreza za siromahe i 1601., donosi poznati: Poor Law – Zakon za siromašne , koji regulira položaj 3 klase siromašnih – sposobni, nesposobni i

djeca. Pomoć je organizirana u lokalnoj zajednici, a zasniva se na posebnom porezu. Djeca i invalidi dobivaju novčanu pomoć, a radno sposobni siromašni trebaju raditi pod kontrolom lokalnih vlasti. Paralelno se afirmira i pravo na pomoć i obaveza rada. Osnivaju se "domovi za rad" (Workhouses), u kojima se okupljaju radno sposobni siromasi.

ZAKON O BORAVIŠTU iz 1662., (Act of Settlement), određuje teritorijalnu organizaciju sustava i zabranjuje lokalnim vlastima da se oslobađaju svojih siromaha, a njima zabranjuje promjenu boravišta.

Tek će New Poor Law ( Novi Zakon za siromašne) iz 1834 . godine ukinuti princip teritorijalizacije i domicila za siromahe.No, inzistira se na mnogo strožoj selektivnosti. Taj je zakon omogućio formiranje konkurentskog tržišta rada i nastanak mobilnog proletarijata prisiljenog da prodaje svoju radnu snagu kako bi preživio.

Radi toga zakon iz 1834. godine predstavlja ključnu kariku u razvoju britanskog kapitalizma.

MUTUALIZAM ILI ORGANIZACIJE UZAJAMNE POMOĆI

MUTUALIZAM – pokret među radnicima koji je u 18 i 19. st. doveo do stvaranja organizacija uzajamne pomoći (mutualne udruge, bratovštine). Bio je posebno prisutan među radnicima opasnih profesija kao što su bili rudari i željezničari. Mutualističke udruge su formirale fondove uzajamne pomoći novcem prikupljenim od članarina radnika, donacija i drugih oblika prihoda. U slučaju da se članu udruge dogodila nesreća dobivao je pomoć iz zajedničkog fonda udruge. Mutualističke udruge su bile preteče države organiziranog socijalnog osiguranja.

IZVORIŠTA MUTUALIZMAKorijene mutualističkih udruga nalazimo u srednjem vijeku, tj u vrijeme kada su pojedina udruženja djelovala na humanitarnom i socijalnom planu dopunjujući aktivnosti Crkve koja je bila glavni nosilac socijalne skrbi. Prvi oblici mutualističkih udruga bili su vezani uz bolesti i sahrane. Njihovo je polazište bilo religiozno – karitativno (kao u slučaju bratovština), ekonomsko(gilde i cehovi), i socijalno (razna udruženja).

ČLANOVI: radilo se o radnicima iste profesije koji su živjeli na određenom području pa su se uzajamno poznavali. Često je bio presudan etički ili religiozni kriterij, za članstvo su bili važni spol i dob. Udruge su imale od nekoliko desetaka do nekoliko stotina članova.

Glavni izvori prihoda su pristupni ulozi, članarine, pokloni, subvencije. Neutrošeni dio prikupljenog novca dijelio se svim članovima za vrijeme blagdana. Uplaćivao se tijekom godine, pa obveza nije bila previše opterećujuća, brzo se mogla prekinuti, ako je nekome bila na teret.

Na razlikovanju mut i sindikalnih organizacija inzistirala je država nastojeći da se solidarnost radnika ne iskoristi u borbi protiv vlasnika i poslodavaca. Za sindikalni preobražaj bila je bitna financijska situacija.

PRVA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA koju prati nagli razvoj gradova, dovela je do pokreta mutualizma. Mutualistička se udruženja javljaju kao forme profesionalnog i građanskog solidarizma.U početku prema njima postoji ambivalentan stav države, koja ne zna dali da ih tolerira ili da ih zabranjuje. U početku su imale 2 funkcije: asistencijalnu i revandikativnu.

DRUGA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA pred kraj 19 st., mijenja strukturu radničke klase. Uvodi mase koje se politički organiziraju. Dolazi do snažnog poleta političkih partija i sindikalizma koji u prvi plan stavlja revandikativnu funkciju radničkih slojeva.

PREDNOSTI I NEDOSTATCI UDRUGA

PREDNOSTI – demokratska struktura i međusobno poznavanje, što je omogućivalo socijalnu kontrolu članovaNEDOSTATCI – članovi su bili iste struke pa su bili izloženi istim rizicima dob članova ( sve je bilo dobro dok su članovi bili mladi), generacijsko separiranje dovodi do propasti

udruga prostorije, držanje novca, ponašanje blagajnika udruge su bile osjetljive na gospodarsku konjukturu ( nezaposlenost) prostorne restrikcije ( ako bi se član odselio, gubio bi prava koja je imao u udruzi i nije ih mogao

prenijeti na drugo mjesto)

KONKURENTSKE ORGANIZACIJE

Prvi konkurenti mutualističkih udruga bile su sindikalne organizacije. Osnovni cilj sindikata bila je revandinacija boljih radnih uvjeta. No u nastojanju da ojačaju svoj položaj i utjecaj na radnike sindikati šire svoje aktivnosti razvijajući materijalno potpomaganje svojih članova.

Druga konkurentska institucija bile su kase u poduzeću. Njihova je osnovna namjena u tome da povećaju privrženost radnika poduzeću. Glavninu sredstava u kasu davalo je poduzeće, a obično su i radnici participirali sa svojim uplatama. Slabost ovih kasa bila je u tome što su u potpunosti bile pod kontrolom poslodavaca, pa su služile kao sredstvo pritiska na radnike.

DRŽAVA I MUTUALIZAM

Važno je koju je poziciju u odnosu na mutualističke udruge zauzimala država. Ranije je rečeno da je država u početku zauzimala amibalentan stav u odnosu na mutualistički pokret. Kasnije se taj stav mogao okarakterizirati ili kao pasivan ili aktivan. Pasivan stav znač i samo posredan nadzor nad aktivnostima udruge, a aktivan znači direktno nuđenje socijalnog osiguranja i preuzimanje funkcija koje su obavljale mutualističke udruge. Može postojati i kombinacija ovih dvaju pristupa, kada se u nekim područjima država više miješa, dok druga područja prepušta samoorganizaciji građana.

Kada je riječ o aktivnoj ulozi države, ona u odnosu na mutualističke udruge može biti negirajuća ili integrirajuća.- NEGIRAJUĆI – kao slučaj negiranja može se navesti jakobinska diktatura nakon Francuske

revolucije koja je raspustila mut udruge; u Njemačkoj se u vrijeme kancelara Biscmarcka vodila indirektna borba spontano stvorenih radničkih blagajni HILFKASSEN i obveznih blagajni ZWANKASSEN

- INTEGRIRAJUĆI – Britanski zakon o socijalnom osiguranju 1911. godine koji uvodi obavezno osiguranje primjer je integracije državne socijalne akcije i postojećih mutualističkih udruga

Bisniarckovo zakonodavstvo iz osamdesetih godina prošlog stoljeća ustanovljava obavezu države da uvede socijalno osiguranje, što znači potiskivanje mutualizma. Naročito su prema mutualnim udrugama bili represivni fašizam i komunizam.

NJEMAČKA: BISMARCKOVE REFORME

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj su usvojeni prvi zakoni iz socijalnog osiguranja koji su označili početak modeme socijalne politike. Reforme su nazvane Bismarckovim, jer ih je potakao tadašnji njemački kancelar, ujedinitelj Njemačke.

BISCMARCKOVI ZAKONI

Nakon ujedinjenja, Njemačka je država, pod željeznom rukom kancelara Otta von Bismarcka, ubrzala industrijalizaciju i ukupan gospodarski razvoj. Razvio se i njemački radnički pokret. Godine 1875. na Kongresu u Goti, došlo je do ujedinjenja radničkih partija. Tri godine nakon toga Vlada je zabranila socijaldemokratske novine i uhitila socijaldemokratske prvake 1878. godine.

1881. – Carski proglas Vilheima I. njemačkom parlamentu, kojim se najavljuje socijalno zakonodavstvo - prijedlog zakona o nesreći na poslu – najavljen je zakon kojim se htjelo obavezati poslodavce da osiguraju svoje zaposlene za slučaj nesreće na poslu. Poslodavci bi po tom prijedlogu zakona trebali plaćati doprinos osiguranju kojim upravlja država i koje ona subvencionira.

Tri Bismarckova zakona:

1. 1883 – Uveden je Zakon o obveznom osiguranju za slučaj bolesti . - Uvedeno je obvezno zdravstveno osiguranje, ali samo za industrijske radnike čiji godišnji prihod nije prelazio 2000 maraka. Radnici su morali plaćati 2/3, a poslodavci 1/3 doprinosa. Fondovima su upravljale nezavisne institucije, ali koje su bile pod kontrolom države. U savjetima fondova je bilo 2/3 radnika, a smo 1/3 poslodavaca. Ovaj je zakon 1885. i 1886. godine proširen je na većinu zaposlenih, uključujući i poljoprivredne radnike

Fondovi su imali 3 oblika:1. poduzetničke blagajne: 3-4% doprinosa koje su plaćali radnici2. profesionalne blagajne: 3-4% doprinosa koje su plaćali radnici3. komunalne blagajne: 1,5 – 2% doprinosa koje su plaćali radnici

2. 1884 – izglasan je Zakon o nesreći na radu . Poslodavci su bili obavezni plaćati u zajedničkekorporativne blagajne iz kojih su isplaćivane naknade za invaliditet nastao zbog nesreće na radu. Radnik koji je postao potpuni invalid dobivao je rentu u visini dvoje trećine plaće. U slučaju smrti na poslu, udovica je dobivala 20% njegove plaće, i 15% za svako dijete. Najveći iznos je bio 60% od plaće.

3. 1889. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju . Bio je to prvi zakon o obveznom mirovinskom osiguranju u svijetu. U mirovinske fondove polovinu novca plaćali su radnici, a polovinu poslodavci.

Sva tri zakona su 1911. ujedinjena u Kodeks Socijalnog osiguranja.TRIPARTIZAM – oznaka Biscmarckovog sustava.U početnom razdoblju nije bilo državnih financijskih subvencija, no ipak je uloga države bila značajna. Ona je obvezivala na osiguranje radnika, a istodobno nadzire cijeli sustav.

Radnici su bili za socijalno osiguranje, ali ne i za Biscmarckove zakone, iz 2 razloga:1. morali su plaćati doprinose na koje nisu bili naviknuti2. socijalna davanja su bila niska da bi im bila privlačna

.Bismarckovi su zakoni uhvatili korijen. Iz njih je izrastao koherentan sustav socijalnog osiguranja zasnovan na obveznim doprinosima radnika i poslodavaca i pod kontrolom i subvencijama države. Taj je sustav imao velikog utjecaja, naročito u srednjoj Europi. Bismarckove su reforme postale kanon socijalne politike. Preko austrougarskog zakonodavstva taj je model stigao i u Hrvatsku, gdje je obilježio razvoj socijalnog osiguranja

SOCIJALNA POLITIKA POSLIJE BISCMARCKA- 1913. osiguranjem je obuhvaćeno 18 milijuna osoba – proširen je na sve zaposlene, a ne samo na siromašne.

VELIKA BRITANIJA – OD ZAKONA ZA SIROMAŠNE DO LABURISTIČKIH SOCIJALNIH

REFORMI

Velika Britanija je prva zemlja na svijetu u kojoj je državna vlast organizirala sustavnu politiku prema siromašnima. Oni su se u srednjem vijeku, uglavnom pojavljivali kao prosjaci i skitnice. Britanske su vlasti u razdoblju od početka 17. do sredine 19. stoljeća donijele nekoliko zakona o siromašnima (poor laws), kojima su regulirale njihov status, razvrstavale ih u kategorije, određivale im domicil i kretanje, propisivale vrste i način pomoći nesposobnim siromašnima te obvezu rada onima koji su bili sposobni.

Dugo razdoblje vladavine zakona za siromašne moguće je podijeliti u dvije etape: Prva je etapa tzv. Starog zakona za siromašne (Old Poor Law) i akata kojima je on dopunjavan, a koja

traje od 1601. do 1834. godine. Druga je etapa tzv. Novog zakona za siromašne (New Poor Law), a traje od 1834. do 1908. godine kada

je donesen zakon o mirovinama starim ljudima, a potom i neki drugi zakoni koji su označili faktični kraj zakona za siromašne.

OLD POOR LAW 1601. GODINEU šesnaestom i sedamnaestom stoljeću Velika Britanija se konstituirala kao država-nacija. Jedna od opasnosti koja ugrožava centralizaciju i funkcioniranje države jesu prosjaci i skitnice čiji se broj znatno umnožio nakon epidemije kuge u 14. stoljeću.

Smatra se da je kraljica Elizabeta I. prvi zakon za siromašne uvela upravo iz straha od prosjaka i skitnica , jer se bojala socijalnih nemira koje su oni, tada već mnogobrojni, mogli izazvati. Pokazalo se da stari način zbrinjavanja sirotinje putem milostinje, kojeg je u srednjem vijeku prakticirala crkva, nije zadovoljavao potrebe sve većeg broja siromašnih ljudi kojih je bilo posvuda u zemlji.

Nadalje, počevši od 16. stoljeća u Velikoj Britaniji se javljaju novi socijalni slojevi koji su vezani uz narastajuću trgovinu i manufakturu. Prema puritanskom shvaćanju rad je dobar za pojedinca i za naciju, a nerad i lijenost su štetni i nedopustivi. Puritanci milostinju smatraju lošim djelom. Bijeda, dakle, nije prirodna, nego je rezultat grijeha lijenosti, pa je treba suzbiti radom ili socijalnom pravdom. Milostinja prosjaka zadržava u bijedi, a njemu treba pomoći da iz nje izađe. Ako on to neće učiniti, treba ga kazniti.

"Old Poor Law" (Stari zakon za siromašne), usvojen je 1601.g., kada je vladala Elizabeta I. U tom dokumentu sadržane su precizne definicije pojedinih kategorija siromašnih kao i način kako s njima postupati.

1. Tako se definiraju nemoćni siromašni, u koje spadaju stari, kronično bolesni, slijepi i umobolni. Za njih je predviđena pomoć u ubožnicama. Sličan status imaju siromašna djeca dok ne odrastu i postanu sposobna za rad.

2. Drugu kategoriju čine radno sposobni prosjaci i skitnice, koji su obvezni raditi.

Obvezni rad se organizira:3. izvan institucija, a ako ta metoda nije uspijevala išli su u 4. radne domove ( workhouses), a ako bi pobjegli dospijevali su u 5. popravne domove ( almhouses)

Kasnije je tijekom 17. i 18. stoljeća doneseno još nekoliko zakona kojima se dopunjavao i korigirao stari elizabetinski zakon iz 1601. godine.

Zakon o domicilu iz 1662. godine (Act of Settlement), koji je propisivao teritorijalnu primjenu sustava kontrole i zaštite siromašnih. Tim aktom parohijama je zabranjeno da se oslobađaju siromašnih koji su živjeli na njihovu teritoriju.

Gilbert's Act iz 1782. godine, koji je donekle ublažio stroga pravila kontrole siromaha, osim onog koje se odnosilo na obvezni domicil. Ovaj je zakon omogućio je da se u "radne domove" mogu primiti djeca i invalidi, pa ti domovi postaju neka vrsta azila za siromašne i nesposobne stanovnike.

NEW POOR LAW 1834.

Novi zakon za siromašne ( Poor Law Amendment Act) donesen je 1834. godine .

On je ukinuo načelo obveznog teritorijalnog domicila, koje je priječilo pokretljivost radne snage. Nadalje, tim je zakonom uspostavljen centralizirani sustav kojim je pomoć siromašnima unificirana, a postala je i selektivnija. Siromašnima se upravlja u većim regijama, gdje su smješteni "radni domovi". Situacija siromašnih morala je po slovu zakona biti nepovoljnija nego što je bila situacija radnika.

Isto tako, prilike u "radnim domovima" postale su teže nego što su do tada bile.

Cilj je bio da se siromašni ljudi prisile da sami traže posao i zarađuju za život.

IZVJEŠTAJ LORDA BEVERIDGEA I LABURISTIČKE REFORME

Najznačajnija britanska socijalna reforma nastala je tijekom Drugog svjetskog rata i vezana je uz ime lorda W. Beveridgea. Uoči Drugog svjetskog rata izabran je kao liberalni poslanik u Donji dom britanskog parlamenta. Godine 1941., kada je Velika Britanija bila u totalnom ratu s nacističkom Njemačkom, postavljen je na čelo parlamentarnog povjerenstva koje je trebalo pripremiti prijedlog reforme britanskog sustava socijalne sigurnosti.

Kao rezultat jednogodišnjeg rada godine 1942. objavljen je u 750 tisuća primjeraka izvještaj povjerenstva kojeg je napisao lord Beveridge pod naslovom Social Insurance and Allied Services, a koji je postao temelj kasnijeg britanskog sustava socijalne sigurnosti.

Izvještaj lorda Beveridgea počinje razotkrivanjem pet velikih zala britanskog društva: prljavštine, bolesti, neznanja, besposlice i siromaštva. U njemu se predlažu rješenja putem kojih se Velika Britanija tih zala može osloboditi. Beveridge predočava novo poimanje socijalnog rizika i uloge države u njegovu prevladavanju. Cilj je sustava socijalne sigurnosti da "čovjeka oslobodi nužde" tako da mu jamči sigurnost prihoda. Kao socijalni rizici tretiraju se svi oni događaji koji predstavljaju opasnost za redovan prihod pojedinca, a to su: bolest, nesreća na poslu, starost, materinstvo i nezaposlenost.

Beveridge predlaže koncept kojeg obilježavaju četiri načela. 1. načelo univerzalizma, što, znači da je sustavom socijalne sigurnosti obuhvaćena cijela populacija. 2. načelo jednostavnosti i jedinstvenosti, što znači da se jednim doprinosom pokrivaju svi socijalni rizici. 3. načelo uniformnosti, koje znači da su socijalna davanja svima jednaka bez obzira na socijalni status i

zarade korisnika. 4. Četvrto se načelo odnosi na centralizaciju cijelog sustava, što znači da se nagovještava stvaranje

jedinstvene javne službe.

Važno je istaknuti da je za Beveridgeov koncept socijalne sigurnosti ključna politika pune zaposlenosti.

Naime, zdravstvena zaštita i manji dio socijalnih davanja financirani su putem poreza.Važno je reći da su predviđene socijalne naknade bile relativno niske i da su se zadržale na granici egzistencijalnog minimuma.

Građanima je tako ostavljeno dovoljno prostora da u skladu sa svojim mogućnostima na tržištu "kupuju" dodatnu socijalnu sigurnost, nakon što im je država zajamčila osnovne uvjete egzistencije.

SAD – VELIKA ZEMLJA MIGRACIJA

Sustav socijalne sigurnosti u SAD-u se bitno razlikuje od onog u europskim zemljama. Taj je sustav jače obilježen idejom liberalizma, isticanjem individualne odgovornosti i regionalizmom, poduzetništvom, malom intervencijom države u socijalnu sferu.

Doseljavanje Europljana na područje današnjih SAD i Kanade ozbiljnije je krenulo u 17. stoljeću. U vrijeme stjecanja nezavisnosti, krajem 18 stoljeća, SAD su imale nešto manje od 4 milijuna stanovnika.Godine 1840. bilo ih je 17 milijuna, 1860. god. 31 milijun, a 1920. godine 106 milijuna.

ROOSEVELTOVE SOCIJALNE REFORME: SOCIAL SECURITY ACT 1935.

U SAD – u su i prije velike krize postojali zahtjevi za od države organiziranim socijalnim osiguranjem. U prvom planu tih potreba bile su nesreće na poslu.

1. Pokret za socijalno osiguranje početkom stoljeća vodila je jedna privatna skupina za pritisak pod nazivom AMERICAN ASSOCIATION FOR LABOR LEGOSLATION.

Obveznom socijalnom osiguranju suprotstavljaju se poslodavci i radnički sindikati koji se boje obveznih nameta i slabljenja radničke solidarnosti koju su sami razvili. Početni oblici socijalnog osiguranja uvode se za državne službenike, prvo federalne, pa po pojedinim državama, tzv, workers compensation.Radilo se o relativno malom broju osiguranih osoba.

2. Nastojanja za obveznim socijalnim osiguranjem slabe u prosperitetnim 20-im godinama kada Amerika ulazi u Veliku krizu. Proizvodnja je pala za 1/3, a broj nezaposlenih narastao je na 15 milijuna. Kriza je zahvatila sve sektore djelatnosti, pa i poljoprivredu.

3. Odgovor na veliku krizu dao je predsjednik F.D.Roosevelt, uglavnom poznat pod nazivom NEW DEAL, dok se donekle zapošljavaju socijalne reforme koje je on uveo. Pokrenuo je seriju mjera kojima je bio cilj zapošljavanje. Umjesto da uvede britanski sustav osiguranja od nezaposlenosti, nastojao je zaposliti nezaposlene. Formira se CIVILIAN CONSERVATION CORPS koji angažira desetine tisuća mladih ljudi na pošumljavanju i izgradnji cesta. 1933. stupa na snagu NATIONAL INDUSRIAL RECONSTRUCTION ACT koji predsjedniku daje pravo da za svaku industriju donese kodeks lojalne konkurencije. Zabrana rada djeci ispod 16 godina, određuje se minimalna plaća, ograničeno trajanje rada, priznanje kolektivnih ugovora. Filantropske donacije gotovo su iščezle jer su i pripadnici srednje i više klase materijalno nazadovali.

4. 1935. usvojen je SOCIAL SECURITY ACT koji sadrži odredbe o starosnim mirovinama te osiguranju za slučaj nezaposlenih onih koji su radili u industriji i trgovini. Iznosi mirovina su mali, vezani su za iznos plaća, financirana je porezima na plaće s jednakim udjelom zaposlenih i poslodavaca. Iz mirovinskog su sustava isključeni samozaposleni, poljoprivrednici i uslužni radnici te privremeni radnici.

Amandmanom na SOCIAL SECURITY ACT iz 1939. osiguranje se proširuje na uzdržavanje supruge i djece. Glavna slabost ovih reformi je što nisu ništa bitno novo donijele u pogledu zdravstvenog osiguranja i obiteljskih dodataka.

SKANDINAVIJA: IZVORI SOLIDARIZMA I SOCIJALDEMOKRACIJSKE REFORME

Skandinavska socijalna politika intervenira u prilog svih građana, ima razvijene usluge, socijalna su davanja relativno izdašna i u polazištu jednaka. Glavni su izvor financiranja socijalnih izdataka porezi a ne doprinosi.

Povijesne pretpostavke skandinavske socijalne države:1. na sjeveru Europe, dugo izvan europskih ratova, neprivlačan teritorij, dugo je zima- 1814 Švedska – zadnji rat

- 1905. Švedska i Norveška su se podijelile bez ratova2. slabo ukorijenjen feudalizam i egalitarne socijalne strukture, feudalizma i kmetova nije bilo,

nazivaju ih društvom drvosječa i dabrova, djeluju sami, ali surađuju, tolerancija i jednakost vladaju, ne postoje titule, nisu vladali jedni drugima

3. malobrojne homogene populacije – protestantska, luteranska društva u kojima se poštuje država, raspored dužnosti, država je rano preuzela odgovornost (slično kao u njemačkoj ali bez hijerarhija), rano je uvedeno osnovno školovanje, populacija je bila obrazovanija

4. reformacija i jaka uloga države,5. crveno (radnici) – zelena (seljaci) koalicija, važna za usvajanje socijalnih zakona.

Djelovalo je više čimbenika sa različitim ponderom važnosti koji su rezultirali onim što je danas nazivamo skandinavskim tipom socijalne države, koji u svakoj od tih zemalja ima svoje specifičnosti.Začetke nalazimo na kraju 19 st. i početkom 20 st.

Prve socijalne reforme provodi Danska, a zatim Švedska, koja je 30-ih godina preuzela vodstvo u socijalnom razvoju..

DANSKA: MIROVINE SIROMAŠNIM STARIM LJUDIMA 1891. GODINE

Krajem 19 stoljeća, prvi koraci u stvaranju nove socijalne politike. Treba ih smjestiti u kontekst političke borbe između stranke konzervativaca i stranke liberala koju su podržali farmeri s druge strane. Krajem 19 st danski su farmeri već bili izvozno orijentirani, za razliku od poljoprivrednika u drugim europskim zemljama. Dobro su se nosili s velikom agrarnom krizom.Tražili su reforme socijalne pomoći siromašnima koja je do tada bila na teret lokalnim zajednicama – pretežno seljacima, tražili su subvencije države i olakšice već postojećih fiskalnih nameta. Kao izvoznici nisu mogli troškove prebaciti na strane potrošače. Rješenje se našlo u novim porezima za pivo. Strateg je bio Marcus Rubin – odbacio je Biscmarckovski model jer su plaće u Danskoj bile male, predložio je uz socijalnu pomoć i uvođenje mirovina ljudima starijim od 60 godina koji su sromašni, iz poreza za pivo. Nije riječ o svim starim ljudima, već onima koji su i prije primali socijalnu pomoć. Taj zakon je usvojen 1891. godine, - Zakon o mirovinama za stare siromašne ljude.

Konsenzus u Danskoj sličan ovom oko mirovinskog osiguranja, nije postignut u svezi osiguranja nesreća na poslu. Liberalno orijentirani farmeri su smatrali kako je poljoprivreda manje rizična od industrijskih profesija. Reguliralo se osiguranje radnika kod malih poduzetnika i radnika u sektoru krupnog biznisa. Krupna industrija, u kojoj su radnici bili najviše izloženi rizicima od nesreće na poslu, morala je na sebe preuzeti financiranje te vrste osiguranja, dok je za nezavisne poslodavce (farmeri) uveden poseban sustav osiguranja na načelu mirovina iz 1891.

Za starosne se mirovine postiglo univerzalno, a za nesreće na poslu socijalno diferencirano rješenje.

ŠVEDSKA: NARODNE MIROVINE 1913. GODINE

Put do univerzalističkog mirovinskog osiguranja u Švedskoj bio je nešto duži i drugačiji nego u Danskoj. U Švedskoj je državna birokracija bila razvijenija, sposobnija i otpornija nego u Danskoj. Švedska je administracija favorizirala socijalno osiguranje biscmarckovskog tipa, diferencirano s obzirom na plaće i statuse te ograničeno na radnike i državne činovnike.

Zakon o narodnim mirovinama usvojen je 1913 godine. Mirovine se nisu u potpunosti financirale iz poreza, nego je mali dio prikupljen iz doprinosa.

Uvedena je podjela u 3 mirovinske klase, za koje su propisani obvezni doprinosi u postotke ostvarenog prihoda. Mirovine su bile obvezne, obuhvatile su sve ljude iznad 60 godina (nije ih bilo puno, ali bilo je značajno). Švedski je sustav prvi u svijetu uveo obvezne mirovinske fondove.

ŠVEDSKA: PRODUBLJIVANJE SOCIJALNOG SOLIDARIZMA 30-IH GODINA 20. STOLJEĆA

Tri ideološka načela koja definiraju polazište švedske državne dobrobiti:1. odnosi se na narodnu kuću Folkhemmet, dobro društvo, društvo mora biti kao dobra kuća u

kojoj vlada jednakost, obzirnost, suradnja i pomoć2. univerzalizam – govore o narodu, ne misle samo na radničku klasu, nego i na druge socijalne

slojeve s kojima su u savezu3. ideja solidarnosti znači smanjenje nejednakosti, a u socijalnoj politici ogleda se kroz univerzalna i

jednaka socijalna davanja svim građanima

Švedska je socijalna država koja inzistira na punoj uposlenosti, osigurava dobre socijalne usluge (školstvo, zdravstvo, stanovanje) te univerzalnim davanjima i zaštitu od glavnih socijalnih rizika kao što su starost, bolest, nezaposlenost, nesreća na poslu i siromaštvo.

OBITELJSKA POLITIKA: KONCEPT BRAČNOG PARA MYRDAL

Švedska se politika prema obitelji naslanja na liberalističku tradiciju. Izvanbračna djeca izjednačena su sa bračnom 1917., a liberalizacija razvoda braka uvedena je 1920., pobačaj je također bio slobodan (prvi ga legaliziraju). Između dva svjetska rata (30-ih) Švedska je dospjela do najniže stope fertiliteta u Europi. Švedski pronatalizam je prihvatio parolu da svako dijete mora biti željeno dijete.

Obiteljska politika 30-ih godina 20.st., proizašla iz koncepcije Myrdalovih , podrazumijeva: besplatnu porodnu njegu, posebne stambene aranžmane, najamnine prema veličini obitelji, dječje dodatke, ženidbene potpore, potpore samohranim majkama, zaštitu zaposlenosti za majke.

1948. uvedena su univerzalna dječja davanja.

Švedska danas ima najvišu stopu nataliteta u Europi (liberalizam), s druge strane tradicionalna / konzervativna kršćanska društva danas imaju nizak natalitet, pr. Italija.

II DIO

I. DEFINICIJA I FUNKCIJA MIROVINSKOG SUSTAVA

Prvi veliki sustav socijalne politike jeste MIROVINSKI SUSTAV. Na prvom mjestu je i važan je zato što se tiče svih ljudi i zbog toga što je vrlo skup, u Hrvatskoj je potrošeno na njega oko 36 milijardi kuna u 2010. Godini. U Italiji oko 14%.

Mirovinski sustav definiramo kao skup pravnih normi, administrativnih i financijskih institucija kojima se regulira osiguranje rizika starosti, bolesti, invaliditeta i gubitka hranitelja.

Važnost mirovinskog sustava temelji se na činjenici da se njime osiguravaju najrašireniji i najznačajniji socijalni rizici kojima su izloženi građana: starost, invalidnost i smrt hranitelja.

Veliki je interes ljudi i javnosti za stanje i funkcioniranje mirovinskog sustava. Posljednjih desetljeća, u većini zemalja je znatno poremećen brojčani odnos mlađeg i starijeg kontingenta stanovništva. Pored toga, opala je i stopa fertiliteta, dakle i priljev mlađih generacija. Povećan je indeks ovisnosti umirovljenika u odnosu na zaposlene stanovnike.Udio sredstava za umirovljenike porastao je u društvenom bruto proizvodu u mnogim zemljama (u zemljama EU oko 10% a u Hrvatskoj oko 14%).Umirovljenici čine značajan dio biračkog tijela.

Funkcija Mirovinskog sustava:

1. preraspodjela potro š nje tijekom cijelog ž ivotnog vijeka – zasnovanu na svojevrsnom međugeneracijskom sporazumu, država prisiljava građane da dio svoje zarade ostavljaju za osiguranje starosti, invaliditeta i uzdržavanja članova obitelji,

2. pojedinačna i kolektivna štednja - mirovine su ključna kategorija štednje koja utječe na individualno i kolektivno blagostanje,

3. socijalno-integrativna funkcija mirovina – vrši se: a) vertikalna redistribucija dohotka: prelijevanje od bogatijih prema siromašnijim kategorijama

umirovljenika unutar jednog sustava i tako smanjuje nejednakost u društvu,b) horizontalna redistribucija: u prilog onim umirovljenicima koji su u posebnoj životnoj situaciji, imaju

dodatne troškove pa su im stoga potrebna veća sredstva za život (npr. umirovljenici s ovisnim članovima, hendikepiranim, ili s brojnim obiteljima)

MODELI MIROVINSKOG OSIGURANJADefiniraju se temeljem 5 osnovnih dehotomiziranih kriterija:

1. mirovine osiguranja – univerzalne mirovine2. tekuća raspodjela – kapitalizacija ( kapitalizirana mirovinska štednja)3. definirana davanja – definirani doprinosi4. javno upravljanje – privatno upravljanje5. obvezno sudjelovanje – dobrovoljno osiguranje

1. mirovine osiguranja – univerzalne mirovine:a) model osiguranja : mirovine su vezane uz plaće, odnosno doprinose koje osiguranici plaćaju

tijekom radnog vijeka. Visina mirovine vezana je za dužinu uplaćivanja i visinu plaće. Mirovinsko osiguranje je obvezno za sve zaposlene. Utemeljiteljem ovog tipa mirovinskog osiguranja smatra se Bismarck

b) model univerzalnih mirovina : podrazumijeva mirovinska davanja starim ljudima iznad određene dobi ili pak invalidima, bez obzira jesu li oni ili nisu bili formalno zaposleni i jesu li uplaćivali doprinose. Financiraju se porezima. Uvjet za dobivanje mirovina je status građanina. Glavnim promotorom ovog sustava smatran se lord Beveridge.

2. tekuća raspodjela – kapitalizacija - temeljni smisao mirovinskog sustava je odgađanje potrošnje kako bi se omogućila potrošnja u budućnosti, u kojoj pojedinac više neće biti sposoban privređivati. Dakle, riječ je o štednji. Dva su načina prikupljanja / raspodjele sredstava za mirovinu:

a) tekuća raspodjela mirovina na temelju međugeneracijske solidarnosti. često naziva PAYG: "plati kako stigne". Radi se o državnoj shemi da generacije zaposlenih svojim doprinosima plaćaju generacijama umirovljenika. Danas ovu formu ima većina javnih mirovinskih sustava u svijetu. Osnovna su načela PAYGA – sustava sljedeća: država ne akumulira sredstva nego se postojeće radne generacije oporezuju kako bi se platile

mirovine postojećih umirovljenika, a kao protuuslugu dobivaju jamstvo da će i oni jednoga dana tako dobivati.

država nije obavezna plaćati mirovine na temelju plaćenih doprinosa pod pretpostavkom rasta ekonomije – svaka generacija dobiva više nego što je uplatila. Ova

pretpostavka se međutim ne mora ostvariti.

PREDNOSTI: prikladnija su zaštita protiv inflacije i tržišnih oscilacija; omogućuju realno povećanje mirovina ovisno o gospodarskom rastu; takvi se sustavi mogu brzo izgraditi.NEDOSTATCI: ugrožava ih smanjenje nataliteta i starenje stanovništva, odnosno generacijska neravnoteža, prikladniji su za društvo pune i stabilne zaposlenosti, građane ne stimuliraju na racionalno ekonomsko ponašanje.

b) kapitalizirani fondovi : - stariji model od tekuće raspodijele i oni podrazumijevaju kapitalizaciju mirovina. Načelo: osiguranici izdvajaju doprinosi za svoje mirovine, ulažu u fondove, radi ostvarivanja dobiti. Osiguranici iz fondova dobivaju mirovine kad prestaju raditi, a u mirovine se uračunava ostvarena dobit na uložena sredstva. Fondovi mogu biti javni ili privatni.

PREDNOSTI: s tim se fondovima racionalnije upravlja, smanjuju odgovornost države, pojačavaju odgovornost pojedinca za vlastitu sudbinu u starosti.NEDOSTATCI: izloženi su tržištu kapitala i rizicima koje snose osiguranici

3. definirana davanja – definirani doprinosia) definirana davanja . mirovine su unaprijed određene a formule prikupljanja doprinosa se

prilagođavaju tome. Dva načina na koje se mogu prikupljati doprinosi: proporcionalno plaćama ili za sve u jednakom iznosu

b) definirani doprinosi . mirovine se izračunavaju na temelju raspoložive sume prikupljenih doprinosa. Dakle, visina mirovina se prilagođava prikupljenoj sumi doprinosa iz plaća.

4. javno upravljanje – privatno upravljanjea) javno – ovdje država određuje uvjete i daje jamstvab) privatno – dobrovoljno osiguranje koje se obavlja na financijskom tržištu.

5. obvezno sudjelovanje – dobrovoljno sudjelovanje

UZROCI I KRIZE JAVNIH MIROVINSKIH SUSTAVA

Sustavi mirovinskog osiguranja, kao i druga socijalna prava, doživjeli su snažnu ekspanziju nakon 2. sv. rata. Mirovinski su sustavi rezultat ekonomskog i socijalnog intervencionizma države, koji je u svim europskim zemljama, u različitim oblicima uslijedio nakon rata. Od 70-ih godina, poremećene su osnovne pretpostavke na kojima je počivala poslijeratna socijalna država. 20 stoljeće, ostat će zapamćeno po nevjerojatnom porastu očekivanog trajanja života. Za oko 30 godina se produljio životni vijek u 20. Stoljeću.

Uzroci krize Mirovinskog sustava: Profesor Puljiz navodi: da su najvažniji uzroci krize Mirovinskog sustava: starenje, promjena strukture rada i visoki troškovi mirovinskog sustava, i sada svi traže rješenje.

1. demografski uzroci : - starenje stanovništva, povećanje indeksa ovisnosti starijih o radnom kontingentu. Porastom udjela populacije starije od 80 godina, povećali su se javni mirovinski troškovi. Starenje populacije posljedica je dvaju faktora:

- produžava se prosječni životni vijek – starenje odozgo- opadanje stope fertiliteta, rađa se sve manje djece – starenje odozdo

2. porast mirovinskih troškova u BDP-u3. fenomen tzv. sazrijevanja mirovinskog sustava – nakon rata kada su se obuhvatni mirovinski

sustavi konstruirali, masovno su se zapošljavali mlade generacije, koje su plaćale doprinose za mirovine, a broj umirovljenika bio je relativno malen, pa im je bilo lako plaćati relativno visoke mirovine. Kada su mlade generacije dospjele u dob za mirovinu trebaju ih plaćati nove generacije kojih je malo. Mlado doba mirovinskog sustava bilo je povoljno za umirovljenika dok je zrelo doba sustava za njih nepovoljno.

4. povećana nezaposlenost te promjene u strukturi rada :- Mirovinsku krizu produbila je povećana nezaposlenost, te promjene u strukturi rada: fleksibilizacija zaposlenosti. Produženo školovanje, mladi ljudi počinji kasnije raditi.

5. proces globalizacije i liberalizacije svjetskog tržišta kapitala : smanjena je kompetencija nacionalne države, oni koji raspolažu s kapitalom mogu vršiti pritisak na državu s ciljem na smanjenje socijalnih troškova. Globalizacija donosi veliku pokretljivost kapitala, to znači da će kapital ići tamo gdje će se najbolje moći oploditi.

Reforme mirovinskih sustavaU osnovi možemo razlikovati dva tipa mirovinskih reformi:

1. prilagodbu javnih mirovinskih sustava novim okolnostima pomoću raznih mjera redefiniranja mirovinskih davanja i kontrole mirovinskih troškova.

Neke mjere: podizanje dobi odlaska u mirovinu, starosna granica 65 godina, i za žene i muškarce, u nekim

zemljama i do 67 godina. redukcija raznih mirovinskih stopa (smanjenje koeficijenata naknade za godine rada, povećanje

minimalnog radnog staža...) prilagodbe mirovina indeksacijom2. radikalne reforme mirovinskog sustava usmjerene na privatizaciju i fondovsku kapitalizaciju –

mijenjajući temeljna načela na kojima su bili izgrađeni stari mirovinski sustavi. Te se reforme sastoje u potpunom ili djelomičnom pretvaranju javnih u privatne mirovine, kao i napuštanju sustava tekuće raspodijele (Payg) u korist kapitalizacije mirovina.

Primjeri mirovinskih reformi:- Čileanska i argentinska reforma, – Čile je u doba vladavine generala Pinocheta 1981., proveo

najradikalniju mirovinsku reformu, prešlo se sa sustava tekuće raspodijele na sustav potpune kapitalizacije i privatizacije mirovina.

- Reforme u Zapadnoj Europi: Italija, Švedska, Njemačka- Reforme u postsocijalističkim zemljama

Glavni zagovornik privatizacije i kapitalizacije mirovina je Svjetska banka.

II. ZDRAVSTVENA POLITIKA – DEFINICIJA I STRUKTURA BOLESTI

Zdravstvo – vrlo važno, po važnosti odmah iza Mirovinskog sustava.

Sustavi zdravstvene politike u središtu su kontinuiranog interesa javnosti, posebice stoga što je riječ o području života i smrti u najdoslovnijem smislu riječi.

Bolest je, kao jedan od glavnih životnih, ali i socijalnih rizika, ne samo prioritetno područje medicinske ili javno zdravstvene intervencije, već i područje posebne socijalne brige države.Začetke zdravstvenih sustava u suvremenom smislu nalazimo krajem 19.st., u sklopu uvođenja socijalnog osiguranja. Dakle i ovo je fenomen vezan uz industrijalizaciju.

Demografsko-epidemiološki trendovi

Paralelno s povećanjem izdataka za zdravstvo tijekom 20.st. ide i poboljšanje ukupnog zdravstvenog stanja u razvijenim zemljama: smanjenje smrtnosti dojenčadi povećanje očekivanog trajanja života

Ali – povećanje očekivanog trajanja života kombinirano sa smanjenjem nataliteta stvara velike probleme...

Modeli zdravstvenog osiguranja i načini financiranje zdravstva

Najčešće se razlikuju 3 osnovna sustava organizacije zdravstvenih sustava, a koji se razlikuju po načinu financiranja, različitom pristupu medicinskoj skrbi i različitom načinu upravljanja sustavom:

1. model nacionalnog zdravstva – beveridgeovski model2. model zdravstvenog osiguranja – bismarckovski model3. liberalno – tržišni model – američki model

MODEL POKRIVENOST FINANCIRANJE KONTROLA STATUSBeveridgeovski Univerzalna Porezno Javna Soc uslugaBismarckovski Univerzalna Soc osiguranje Kombinirana Soc pravoAmerički Djelomična Privatno osiguranje Javna Osigurani rizici

Tri osnovna modela zdravstvenog osiguranja:

1. Model nacionalnog zdravstva ili Beveridgeovski model - Nastaje u Velikoj Britaniji nakon 2.sv. rata, na osnovi načela lorda Beveridgea. Temelj mu je nacionalna zdravstvena služba. Zdravstvene ustanove su u državnom vlasništvu a medicinsko osoblje je plaćeno poput državnih službenika. Financiranje ide iz poreza. Primjer: V.B., skandinavske zemlje, Italija, Grčka, Portugal, Španjolska.

2. Model zdravstvenog osiguranja - Bismarckovski model - ovaj se temelji na obaveznom, univerzalnom socijalnom osiguranju za zaposlene osobe. Proširenjem zdravstvenog osiguranja na sve radnike, odnosno članove njihovih obitelji, sustav je dobio univerzalne karakteristike. Karakterističan je za zemlje kontinentalne Europe, Njemačka, Belgija, Francuska, Nizozemska, Austrija, Švicarska. Financiran iz bruto plaća.

3. Liberalno - tržišni model zdravstvenog osiguranja - Naglasak je na tržištu, privatnom osiguranju i osiguranim rizicima. Ovo je karakteristično za SAD, Irsku te zemlje Latinske Ameriku. Ljudi se mogu privatno osigurati ali ih nitko na to ne obvezuje; prepušteni su sami sebi; oko 50 milijuna ljudi u Americi nema nikakvo osiguranje. Zbog toga je velika prednost općeg zdravstvenog sustava.

Trendovi u financiranju zdravstva u Europi: - sve veći udio građana – participacija. Troškovi su toliko visoki da država ne može sama podnijeti te troškove.

Usprkos različitim modelima, u posljednjih 10 godina po svuda postoji trend prema privatizaciji, racionalizaciji i strožoj kontroli troškova.

Značenje i poimanje radaKoncepti rada i zaposlenosti

Predindustrijski rad- rad integriran u ukupne uvjete življenja - u seljačkim društvima srednjeg vijeka- u gradu dvije vrsta rada: 1 . korporacijski: zanatski i trgovački i 2. degradiran rad. Industrijski rad - Preobrazba rada u zaposlenost

1. faza: proleterski rad2. faza: salarijat – rad kao socijalni status – kraj 19. I početak 20. stoljeća; u statusu zaposlenog ima niz prava, ima socijalna prava, ima pravo na godišnji odmor, minimalnu plaću, mirovinsko, zdravstveno osiguranje.3. faza: fleksibilni – društveno integrirani rad.

Tri komponente dru š tvenih promjena od 70- ih god 20- st koje su utjecale na tr ž i š te rada i odnos prema nezaposlenima :

1. prijelaz na postindustrijsku ekonomiju, zapošljavanje u uslugama gdje se ne može povećati proizvodnost rada. Zapošljavanje u uslugama povezano je s porastom nejednakosti dohotka te su uzrok novog siromaštva.

2. globalizacija i formiranje gospodarskih zona u svijetu s niskim proizvodnim troškovima. Zbog opasnosti od bijega kapitala, država je prisiljena smanjivati troškove rada i socijalne troškove.

3. demografska struktura:- povećava se udio starog stanovništva - utjecaj na mirovinske i zdravstvene troškove- promjene u strukturi obitelji, slabljenje obiteljske solidarnosti što znači povećanja soc. rizika

PROMJENE NA TRŽIŠTU RADA

1. stope nezaposlenosti – udio nezaposlenih u aktivnoj populaciji ( koju čine zaposleni i oni koji aktivno traže posao, od 15-64)

2. stope zaposlenosti – udio zaposlenih u aktivnoj populaciji3. zapošljavanje žena – jedino uspješno u skandinavskim zemljama4. pojava atipičnih oblika zapošljavanja –- djelomična – part time zaposlenost – uglavnom žene, mali broj sati, nepokrivenost socijalni osiguranjem, može biti dugotrajan i stabilan- rad na određeno vrijeme – nekvalificirani, fluidni, mladi- neovisni rad – nekad je dominirao u poljoprivredi, danas predstavlja marginalnu kategoriju

Kriza nezaposlenosti u zadnja tri desetljeća uzrokovala je redukciju radne snage na 2 kraja radnog kontingenta:

1. mladi se kasnije zapošljavaju – ili zbog školovanja ili zbog nemogucnosti pronalaska posla. Mnogi nezaposleni mladi ljudi nisu pokriveni osiguranjem od nezaposlenosti, ne doprinose fondovima socijalnog osiguranja, pogoršavaju ionako nepovoljan omjer između zaposlenog i ovisnog stanovništva.

2. trend ranijeg napuštanja tržišta rada od strane starijih radnika

FLEKSIBILIZACIJA RADA: - organizacija tržišta rada razvijena u 1980-im godinama u kojoj su sadržaji rada, radno vrijeme, trajanje radnog odnosa te razina plaće promjenjivi. A radno – zakonska regulativa manje rigidna. Cilj je fleksibilnosti rada omogućiti uspješnije poslovanje tvrtki na dinamičnom i kompetitivnom tržištu. Fleksibilnim oblicima rada smatraju se ponajprije privremena zaposlenost, zaposlenost na nepuno radno vrijeme, rad izvan radnog mjesta te neki oblici samozaposlenosti.

III. Vlado Puljiz – socijalna politika i (ne)zaposlenost

POJAM NEZAPOSLENOSTI

Pojam "nezaposlenost" vezan je uz nastanak masovnog plaćenog rada (salariat) pred kraj 19. stoljeća, a koji je u razvijenim zemljama konačno prevladao u 20. stoljeću. Salarijat podrazumijeva plaćeni rad, podređenost poslodavcu, poštivanje radnih normi ali i socijalnu zaštitu radnika putem socijalnog osiguranja.Nezaposlenost je stanje u kojem se nalazi radno sposobna osoba koja nema nikakvog zaposlenja a koja aktivno traži posao.

Tri su temeljna kriterija nezaposlenosti:1. nezaposlen je onaj čovjek koji je bez plaćenog rada2. koji je spreman raditi3. koji se nastoji zaposliti unutar određenog referentnog vremenskog razdoblja

Tijekom 20. st, nezaposlenost se počinje shvaćati kao incident uzrokovan ekonomskim faktorima. Istovremeno, nezaposlenost se tretira se kao problem socijalnog osiguranja pa se izjednačava s klasičnim socijalnim rizicima kao što su: bolest, starost, invalidnost.

NEZAPOSLENOST KAO SOCIJALNI RIZIK

Osiguranje od nezaposlenosti u zapadnim je zemljama uvedeno kao posljednji od 4 sustava socijalne sigurnosti.: - osiguranje od nesreće na poslu,- osiguranje bolesti,- osiguranje starosti,- osiguranje od nezaposlenosti

Nezaposlenost je za radnika ogroman socijalni rizik oko kojeg se koncentrira mnogo problema. Biti bolestan i star u neku je ruku prirodno. No biti nezaposlen znači biti odbačen od društva, marginaliziran. Nezaposlenost je stoga neprirodna. Drugim riječima, nezaposlenost je specifičan, društveno uzrokovan rizik, koji je stoga u središtu mnogih socijalnih i političkih sukobljavanja.U slučaju masovne nezaposlenosti (velikog smanjenja broja radnika koji plaćaju doprinose) financijski je doista teško uvesti shemu osiguranja nezaposlenih.

U početku je osiguranje nezaposlenih obuhvaćalo samo neke profesije i slučajeve.Uzrok nezaposlenosti može biti opća ekonomska kriza, propast poduzeća, ali i individualno ponašanje.Nezaposlenost je veći rizik za one koji imaju slabiji položaj na tržištu rada: niskokvalificirani, mladi, stari, žene, imigranti.

OBILJEŽJA SUSTAVA OSIGURANJA NEZAPOSLENIH

Četiri osnovna obilježja prema kojima se razlikuju sustavi osiguranja nezaposlenih:1. izdašnost – se iskazuje kroz visinu naknade u odnosu na prethodnu plaću osiguranika te dužinu

plaćanja naknade2. kontrola nezaposlenih - ostvaruje se definiranjem uvjeta primanja naknade, dužinom razdoblja

čekanja na početak primanja naknade i diskvalifikacijskim razdobljem.3. utjecaj države – određen je samim tipom osiguranja nezaposlenih (obvezno ili dobrovoljno

osiguranje).Važan je i način financiranja osiguranja: da li su to zaposlenici, poslodavci, država, kombinacija

4. vertikalna redistribucija – naknada među nezaposlenima važna je za ocjenu karaktera sustava. Radi se o tome na koji se način prikupljeni doprinosi kroz naknade raspodjeljuju osiguranicima s obzirom na njihov socijalni status, odnosno plaću koju su kao zaposleni primali. Može se govoriti o Tri osnovne mogućnosti u određivanju doprinosa i naknada:

1. određeni postotak plaće2. jednaki iznos naknade3. obrnuti postotak s obzirom na plaću

Aktivna politikaParalelno s pasivnom, razvila se i aktivna politika prema nezaposlenima, koja podrazumijeva

različite akcije i mjere usmjerene na uključivanje nezaposlenih u svijet rada.Cilj je aktivnih mjera poticanje zapošljavanja a to se čini kroz posredovanje, dodatnu izobrazbu ili prekvalifikaciju te stvaranje radnih mjesta.

Nakon 2.sv. rata, u mnogim se zemljama razvijaju kompleksne aktivne politike na tržištu rada s ciljem zapošljavanja nezaposlenih. Te su politike dobro razvijene u skandinavskim zemljama. U prvom planu aktivnog pristupa je: preventivna politika sprečavanja nezaposlenosti. U raznim oblicima se aktivna politika prema nezaposlenima razvila i u drugim europskim zemljama.

Aktivna politika podrazumijeva tri temeljne vrste državne intervencije na tržištu rada: 1. posredovanje kojem je cilj usklađivanje ponude i potražnje na tržištu radnih mjesta – Zavodi za

zapošljavanje2. obrazovanje za tržište rada kojem je cilj unapređenje i prilagodba znanja i vještina tražitelja

zaposlenja - prekvalifikacija3. neposredno stvaranje radnih mjesta, bilo u javnom sektoru ili sufinanciranjem u privatnom sektoru.

U politici prema nezaposlenima, bitno je uspostaviti ravnotežu između aktivne i pasivne politike . To u velikoj mjeri ovisi o izdacima za nezaposlene i njihovim učincima na tržištu rada.

Pasivna politika Cilj pasivne politike je poboljšavanje i zaštita materijalnog statusa nezaposlenih. Pasivna politika je kada se nezaposlenima daju naknade, novac. Pasivna politika pomaže nezaposlenim osobama raznim vrstama pomoći, poput: prava na novčanu pomoć, pravo na naknadu troškova tijekom obrazovanja, pravo na jednokratnu novčanu pomoć, pravo na naknadu putnih i selidbenih troškova, pravo na mirovinsko osiguranje, pravo na dječji doplatak. Naknada je u pravilu puno manja od plaće, ona se dobiva određeno vrijeme, vezana je uz staž, uz plaću, itd. Različite zemlje imaju različite naknade ali su uglavnom manje od plaće i traju određeno vrijeme.

Razlika između aktivne i pasivne politike?Aktivna politika podrazumijeva različite akcije i mjere usmjerene na uključivanje nezaposlenih u svijet rada - država nastoji pronaći posao i nastoji pomoći da se zaposle nezaposleni. Cilj pasivne politike je poboljšavanje i zaštita materijalnog statusa nezaposlenih.Pasivna politika za razliku od aktivne ne potiče zapošljavanje, nego se nezaposlenima daju naknade - pomaže se nezaposlenim osobama raznim vrstama pomoći, poput: prava na novčanu pomoć, pravo na naknadu troškova tijekom obrazovanja, pravo na jednokratnu novčanu pomoć, pravo na naknadu putnih i selidbenih troškova, pravo na mirovinsko osiguranje, pravo na dječji doplatak.

Programi Aktivne politike prema nezaposlenima : workfare umjesto welfare

U mnogim se zemljama u posljednje tri decenije promijenila politika prema nezaposlenima. Temeljno polazište te nove politike je da izdašne i dugotrajne naknade destimuliraju zapošljavanje i ugrožavaju ekonomski rast i povećavaju socijalne probleme. Zato se poduzimaju mjere redukcije naknada i njihovo transformiranje u poticaje zapošljavanja, umjesto welfare (pomoći) nastoji se uvesti workfare.

U takvoj politici prema nezaposlenima prednjače anglosaksonske zemlje, dok evropske zadržavaju ili pak sporije uvode redukciju socijalnih prava, pa to neki autori smatraju glavnim uzrokom "euroskleroze, tj. nesposobnosti europskih država da se priklone novoj socijalnoj i ekonomskoj politici.

Četiri primjera workfare programa:SAD – POVIJEST: u širim razmjerima aktivna politika je prvi put primijenjena u New Deal- u SAD-u, nakon velike ekonomske krize 1930. – Rooseveltova WPA, organizirala je javne radove za 3 milijuna nezaposlenih (pošumljavanje, izgradnja cesta, hidrocentrala, brana).

• SAD: - workfare politiku počele primjenjivati 80-ih godina, u doba predsjednika Reagana. U neštoizmijenjenom obliku, takvu je politiku promicao i Clinton 90-ih. Općenita je ocjena da je workfare-e politika dovela do relativno niske razine nezaposlenosti u SAD-u. U kontekstu američke nove socijalne politike, socijalna pomoć države treba biti druga šansa, nakon one koju nudi tržište rada. Primanje socijalne pomoći ne smije postati načinom života. Uvedena je obveza da korisnici socijalne pomoći, moraju prihvaćati razne, pa i slabije plaćene poslove, koji ponekad donose zaradu ispod razine socijalne pomoći. Javna pomoć, prema njihovom uvjerenju, podrazumijeva obvezu rada i tek tako se siromašni građani mogu izvući iz "zamke siromaštva".

• - V.B. – POVIJEST - Represija nad prosjacima i skitnicama u srednjem vijeku bila je najizraženija u V.B. Puritanci siromaštvo smatraju grijehom, ono je rezultat lijenosti koju treba suzbiti radom, a ne milostinjom jer milostinja siromašne zadržava u bijedi. U Engleskoj se skitnice i prosjake angažiralo na javnim radovima.

V. B.: - uvedene su iznimno niske naknade za nezaposlene i uvedena obaveza nezaposlenima da traže posao. Najznačajnija mjera restrikcije naknada, kao i stimulacije u traženju posla, bilo je uvođenje tzv. Job seeker´s Allowance, 1996. - uvedena je obveza rada nezaposlenima da traže posao. Poslodavci se stimuliraju na zapošljavanje, a nezaposleni se stimuliraju na prihvaćanje slabije plaćenih poslova. Značajan pomak - laburistička vlada Tonya Blaira, 1997. Poduzete su reforme kojima je cilj poticanje na plaćeni rad. Usvojeno je više mjera kojima je cilj uskladiti zaposlenost i obiteljske obveze. Najveća promjena u uslugama za obitelj, koje država, počinje ozbiljno sufinancirati. Druga skupina mjera, poduzeta je na lokalnoj i regionalnoj razini a cilj im je suzbijanje siromaštva u najnerazvijenijim područjima. Treća skupina mjera, obuhvaća programe tzv. New Deal za mlade, hendikepirane i stare, a cilj im je integracija tih skupina u svijet rada.

• Danska: - ovdje je izveden nekakav kompromis između workfare i welfare, Workfare pristup je izvučen iz svog neoliberalnog konteksta i smještena u univerzalistički model. Veće značenje je dano mobilizaciji nezaposlenih, njihovu obrazovanju i prilagodbi tržištu rada a manje redukciji socijalnih davanja. Danski model poticanja zapošljavanja temelji se na kombinaciji fleksibilnosti rada i socijalne sigurnosti – flexicurity – model. Ovdje je također smanjeno trajanje i veličina naknada nezaposlenima, kao i obaveza aktivnog traženja posla, ali su uz to uvedeni i razni programi javnog zapošljavanja.

• - Francuska –POVIJEST u vrijeme Francuske revolucije, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina – svi su se složili da je javna pomoć "sveti dug" društva prema svakom pojedincu ali je istaknuto da je pored prava na pomoć, temeljno pravo čovjeka da živi od svog rada. Na izgradnji kanalizacije i uređenja obale Seine angažirali su se brojni siromašni građani.Francuska: 1988., uveden je program uključivanja. On podrazumijeva neku vrstu ugovora između pojedinca i države. Država daje određeni, minimalni dohodak nezaposlenom pojedincu koji nema sredstava za život a on je zauzvrat dužan tražiti posao ili se obrazovati ili obavljati neke druge korisne poslove.

IV. Socijalna pomoć - SIROMAŠTVO I SOCIJALNA POMOĆ

Siromaštvo je fenomen koji se pojavljuje u cijelom svijetu, kada ljudi nemaju dovoljno resursa za život.Razlikujemo:1. apsolutno siromaštvo; - Siromaštvo je definirano osnovnim egzistencijalnim potrebama: nemaju za

najosonovnije egzistencijalne potr ebe: hrana, odijevanje, stanovanje. (u zemljama trećeg svijeta 1,5$ po stanovniku u Zemljama trećeg svijeta nemaju 1,5$ po st., onda su siromašni. U Europi = 4$ po stanovniku je granica za apsolutno siromaštvo.)

2. relativno siromaštvo: - definirano kriterijima pojedine zemlje ili sredine / mjere relativnog siromaštva: ako netko ima ispod 60% prosječnog relativnog dohotka u zemlji – on prelazi u siromašne.

3. subjektivno siromaštvo: - siromaštvo na osnovi individualne procjene ljudi – nema objektivne crte.

Dvije terije o uzrocima siromaštva:1. Klasična europska teorija: društvo je krivo za siromaštvo i društvo je odgovorno!2. Američka teorija: za siromaštvo je kriv pojedinac, on je odgovoran za svoju situaciju, siromaštvo

smatraju grubo rečeno „bolešću”, siromaštvo je „začarani krug” – ako je pomoć visoka, ljudi neće tražiti posao, zadovolje se svojom situacijom.

Socijalna pomoć je skup naknada i usluga koje trebaju jamčiti egzistencijalni minimum ljudima u potrebi a polazeći od provjere dohotka i/ili imovine. Obično se financiraju iz poreznih prihoda i temelje na provjeri dohotka ili ukupne mirovine.

Načela / Kriteriji ostvarivanja socijalne pomoći:1. provjera resursa i prihoda: - odnosno dohotka i imovine 2. supsidijarnost: - država će pomoći ali prije toga vam mora pomoći obitelj ili netko iz primarne grupe,

siromaštvo je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za socijalnu pomoć: socijalnu pomoć se dobiva tek ako su iscrpljene sve druge mogućnosti. Ovaj princip ima posebno mjesto u Njemačkoj.

3. provjera radne sposobnosti: - osim u slučajevima kad je osoba mentalno ili fizički hendikepirana. To znači da se radno sposobni pojedinci moraju službeno registrirati kao nezaposleni te prihvatiti odgovarajući ili bilo koji tip zaposlenja. Odbijanje ponuđenog posla može dovesti do reduciranja naknade ili njenog ukidanja.

Socijalna pomoć ima dvije osnovne funkcije:- izbjeći stanje materijalne oskudice- spriječiti marginalizaciju i socijalnu isključenost

Oblici / Sadržaj socijalne pomoći:a) novčani transferi: – najčešći oblik pomoći u modernim sustavimab) davanja u „naturi“: - odjeća, obuća i sl.c) savjeti i stručna pomoć: - savjeti kako izaći na kraj sa siromaštvomd) Usluge: - u institucijama i izvan njih, udomiteljska, pomoć kod kuće, starački domovi)

Oblici socijalne pomoći: (Gough) 3 kategorije:1. opća socijalna pomoć – namijenjena svima onima čiji su prihodi ispod određenog minimalnog

standarda, u Hrvatskoj 500 kuna.2. kategorijalna socijalna pomoć – pomoć u posebnim okolnostima, namijenjena specifičnim

skupinama korisnika: starim, hendikepiranima, ...3. vezana socijalna pomoć – predstavlja vid novčane ili nenovčane pomoći koja pruža pristup

specifičnim dobrima i uslugama: plaćanje struje, vode, ogrijeva – sredstva se ne mogu koristiti za nešto drugo.

Problemi korisnika:1. primjena načela supsidijarnosti 2. zamka siromaštva: Amerikanci: ljudi koji su u siromaštvu dobijaju socijalnu pomoć pa se ne žure da

traže posao, naviknu se na to. Bolje je ljude poticati da traže posao, ako je pomoć velika ljudi neće tražiti posao, zadovolje se svojom situacijom.

3. neuzimanje pomoći – stigma, stide se, obilježeni.

V. Obiteljska politika

Obitelj se u užem smislu definira kao obiteljski nukleus koji čine osobe u privatnom ili institucionalnom kućanstvu, koje su u međusobnom odnosu muža i žene ili kao roditelji neoženjene (neudate) djece bilo koje dobi.

Kućanstvo se definira kao ekonomska zajednica ljudi koji žive zajedno. Kućanstvo se može sastojati od obitelji i drugih članova. Kućanstvo može činiti i samo jedan član, dok obitelj ne može biti jednočlana.Prosječna veličina obitelji (3,2) i kućanstva (3,1) u Hrvatskoj (2001.g).

Značenje obitelji:Obiteljska politika, kao i socijalna politika, pod snažnim je utjecajem promjena koje se dešavaju u društvu. Već je duže vrijeme na djelu demografska recesija koju indiciraju smanjene stope fertiliteta, opadanje i starenje stanovništva. Postupno se mijenja i pluralizira obiteljska struktura. Nekad marginalni obiteljski oblici, kao što su jednoroditeljske obitelji, izvanbračne zajednice, samačka domaćinstva sve više dominiraju u obiteljskoj strukturi.

Europska i hrvatska istraživanja pokazuju da je Obitelj i dalje prva vrijednost koju svi žele i navode ali je brak kao komponenta obitelji sve nestabilniji.

Obiteljska politika je cjelovit i sustavan skup mjera koje djeluju u korist obitelji, prije svega u korist obitelji s djecom. Te im mjere pomažu u problematičnim situacijama ekonomskog, socijalnog, zdravstvenog, stambenog i sličnog karaktera, ublažavaju financijski teret što ga predstavljaju djeca, omogućavaju usklađivanje obiteljskih i radnih obveza, štite trudnice i djecu.

U posljednje vrijeme je u središte Europske obiteljske politike dospjelo usklađivanje obiteljskih i vanjskih obveza vezanih uz zaposlenost. To je posljedica sve raširenijeg uvjerenja da je zapošljavanje žena i dvoroditeljski model danas najprihvatljiviji za većinu obitelji – stvaranje „obitelji prijateljske okoline“.

Moderna socijalna politika: usklađivanje obiteljskog i vanjskog rada.

Razlika između populacijske i obiteljske politike

Populacijska (demografska) politika je skup mjera usmjerenih na postizanje demografskih ciljeva: povećanje broja stanovnika, poboljšanje demografske strukture,

Obiteljska politika je skup mjera, kojima država djeluje u korist obitelji, posebno obitelji s djecom a usmjerena je na poboljšanje kvalitete života obitelji, odnosno njenih članova.

Naime, obiteljska politika djeluje na strukturu i socijalni položaj obitelji, a populacijska je politika usmjerena na određene ciljeve vezane uz kretanje i strukturu stanovništva.

Ipak – ove dvije politike su i međusobno tijesno povezane i u velikoj mjeri se preklapaju.

Dva temeljna cilja obiteljske politike:1. potpora obitelji s djecom 2. jednakost muškaraca i žena na tržištu rada i u obitelji

Mjere obiteljske politike

Tri osnovna instrumenta kojima država i društvo mogu pomoći obitelji:1. novac – novčana davanja i naknade2. usluge (skrb i podrška djeci i obitelji)3. vrijeme (dopusti), koje se stavlja na raspolaganje zaposlenim članovima obitelji, kako bi oni prilagodili

svoje profesionalne i obiteljske obveze.

1. Novčane potpore i olakšice: dječji doplatci – najvažniji oblik državne pomoći kod povećanih troškova djeteta, Ti troškovi

mogu biti neposredni (hrana, odjeća, stanovanje, zabava i sl.) i posredni -oportunitetni (zbog djece izgubljena zarada). Novčani transferi mogu biti različiti, a najvažniji su dječji doplatci, koji se u većini zemalja dodjeljuju svoj djeci ali visina i način njihove dodijele variraju. Najizdašniji su u Belgiji, Norveškoj i Luksemburgu.

porezne olakšice – smatraju se nedovoljno pravednim instrumentom pomoći obiteljima, stoga što one više pogoduju imućnijim slojevima jer su porezi veći na veće plaće.

ostala davanja (za hendikepiranu djecu i sl.)

2. Dopusti – koje roditelji, prije svega majka, dobiva radi skrbi o djeci. Noviji instrument obiteljske politike, veoma važni za usklađivanje obiteljskih obveza i vanjskog rada.

porodni dopusti – pravo koje pripada zaposlenoj majci roditeljski dopusti – slijedi nakon porodnog dopusta, a mogu se koristiti i u drugim prilikama,

mogu ga koristiti oba roditelja ostali dopusti – u slučaju bolesti djeteta

3. Usluge: moderni oblik obiteljske politike; na njima je sada veći naglasak nego na novčanoj potpori; suvremena obitelj ima potrebu za raznim vrstama usluga: servisi, vanjske institucije koje pomažu obitelji – Razlog: usklađivanje radnih i obiteljskih obveza. U Skandinavskim zemljama (Švedska) - naglasak na uslugama obitelji. Institucije namijenjene djeci predškolske dobi ( jaslice i vrtići i razne druge institucije) Druge institucije za pomoć obitelji: centri za djecu, pomoć u obitelji, starački domovi i sl.

Veliki je naglasak na uslugama iz dva razloga:1. usklađivanje radnih i obiteljskih obveza2. djeca se u tim ustanovama socijaliziraju, uče se novim tehnologijama, druže se, bolje za život i svijet.

Tipovi ili Modeli obiteljske politike ( Lewis) : Obiteljska politika “jednog muškog hranitelja”; Primjer je takve politike Velika Britanija

i Irska, a bliska mu je i Njemačka. U ovom tipu obiteljske politike ženama je prvenstveno namijenjena uloga supruge i majke, odnosno uzdržavane članice obitelji, koja ovisi o plaći muža-hranitelja.

Obiteljska “dvaju hranitelja” (ili mekog muškog hranitelja); nalazimo u Švedskoj, odnosno u nordijskim zemljama. Osnovna je značajka takve politike da ona podržava kombiniranje plaćenog vanjskog i neplaćenog obiteljskog rada. Država podupire ženu i kao majku i kao zaposlenicu. Veće se značenje pridaje uslugama nego transferima.

Formiranje obitelji , nupcijalitet, divorcijalitetSocijalno-demografske promjene i nove obiteljske strukture

Za obiteljsku su politiku bitni demografski indikatori, a oni pokazuju velike promjene u kretanju i strukturi stanovništva u posljednjim decenijima.U prva dva desetljeća nakon 2.sv. rata, Europa je doživjela veliki demografski uzlet. Njega je pratila obnova obitelji i plima familizma. Nije se radilo o povratku tradicionalnoj, patrijarhalnoj obitelji, već o konjugalnoj, građanskoj obitelji, koja je u novom industrijsko – urbanom društvu pronašla svoje mjesto i ravnotežu.

Od sredine 1960-ih – promjena ovog trenda. Posvuda je totalna stopa fertiliteta pala ispod 2, što znači negativnu stopu prirodnog priraštaja. Totalna je stopa fertiliteta u zemljama Europske Unije 1965. – iznosila 2,72. A 1994/5., iznosila je 1,24. Paralelno s opadanjem fertiliteta desilo se starenje stanovništva. Svugdje se povećao udjel starijeg, a smanjio udjel mlađeg i radnog kontingenta stanovništva.

Slijedili su i drugi negativni demografski trendovi.

U svim su Europskim zemljama smanjene stope nupcijaliteta (broj sklopljenih brakova na 1.000 stanovnika). Najniže stope nupcijaliteta imaju postsocijalističke zemlje u kojima je došlo do pravog demografskog sloma.

Osjetno su porasle i stope divorcijaliteta (odnos broja razvedenih u odnosu na broj sklopljenih brakova). Tako je sredinom 60-ih godina stopa divorcijaliteta u zapadnim zemljama iznosila oko 10% a 80-ih, oko 30%. U Hrvatskoj 21-22% razvoda. Danas se u nekoliko Europskih zemalja razvodi svako drugi brak.

U 60 – im godinama, izvan braka se rađalo 5,1% djece a 1993. – 21,8%. U Danskoj se 2000. rodilo 44,6% izvanbračne djece, u Norveškoj 49,6%, u Švedskoj 55,3%, a na Islandu 65,5%.Na opadanje fertiliteta i druge demografske promjene presudno je utjecalo zapošljavanje žena. Ovi procesi multipliciraju socijalne rizike, koje je ranije rješavala sama tradicionalna obitelj a sada ih društvo treba rješavati. Samačka kućanstva, jednoroditeljske i drugi oblici obitelji trebaju širu potporu države.

Dva osnovna čimbenika u objašnjavanju ovih trendova:1. kontrola fertiliteta, (dostupnost kontracepcijskih sredstava)2. obrazovanje i zapošljavanje žena; sve zastupljeniji model dvaju hranitelja)

Demografske promjene i zapošljavanje žena utjecali su na tzv. deinstitucionalizaciju braka te na pojavu novih obiteljskih oblika.

Moderna obiteljska politika:- smanjiti nezaposlenost a pri tome povećati zaposlenost žena (model 2 hranitelja)- uskladiti zaposlenost i obiteljske obveze- povećati usluge obitelji- preraspodijeliti uloge unutar obitelji

VI. – Stambena politika

Stambena politika je najmlađe područje u okviru socijalnih politika.

Definicija socijalnog stanovanja

Pojam stambene politike je širok pojam i odnosi se na intervenciju države u stambenu potrošnju. Središnji program svake stambene politike je socijalno stanovanje.

Socijalno stanovanje, uže gledano, podrazumijeva gradnju i dodjelu socijalnih stanova ciljanim skupinama stanovnika.

Tri aspekta socijalnog stanovanja:1. stambena opskrba – gradnja socijalnih stanova za određene ciljane skupine stanovnika.

Socijalni stanovi se dijele na osnovi provjere prihoda i imovine pojedine obitelji. Pritom je najčešće riječ o dugoročnom najmu. Prilikom gradnje stanova vodi se računa o cijeni. Većinom su to jeftiniji stanovi i sagrađeni po skromnijim standardima. Gradnja socijalnih stanova redovito se planira za određeno vremensko razdoblje. Socijalne stanove najčešće grade i njima upravljaju jedinice lokalne samouprave, javna poduzeća ili neprofitne organizacije koje se bave stanovanjem. Socijalni stanovi se mogu podijeliti u 2 skupine: stanovi u središtu grada,Socijalni stanovi se mogu podijeliti u 2 skupine: stanovi u središtu grada,Socijalni stanovi se mogu podijeliti u 2 skupine: stanovi u središtu grada, slabe kvalitete, u njima stanuju marginalne skupine i stanovi u novim gradskim naseljima, puno kvalitetniji. Stanovanje u socijalnom stanu obilježava njihove stanare.

2. subvencije – država određenim ciljanim skupinama na osnovi provjere prihoda i imovine subvencionira troškove stanovanja.

3. propisi kojima se uređuje tržište stanova i stambena politika – dakle ovdje država regulira visinu stanarine u privatnim stanovima, uređuje subvencioniranje kamata na stambene kredite ili davanje premija za stambenu štednju i sl.

Tipovi stambenih politika

Sustavi stambenih politika se u potpunosti oblikuju tijekom 1950-ih i 1960-ih. Ovo je velikim dijelom vezano i uz činjenicu da su u to doba, u evropskim zemljama većinom na vlasti bile socijaldemokratske stranke. Osnovni cilj u prvom razdoblju = povećanje i obnova stambenog fonda koji je uništen u ratu.

Stambene politike u razvijenim zemljama se dijele na dva tipa:

1. opsežna - ovdje država preuzima brigu za podmirivanje stambenih potreba cijelog stanovništva. Opsežna stambena politika znači usmjeravanje nacionalnih resursa u područje stanovanja tako da se maksimalizira blagostanje cjelokupne populacije. Ovdje se polazi od odgovornosti države da svim građanima osigura pristojan stan (Švedska, Francuska, Njemačka)

2. dodatna - ovdje je djelokrug vlade ograničeniji. Rješavaju se prije svega posebne potrebe i specifični stambeni problemi – intervencijom u sustav koji funkcionira na tržišnim principima (Velika Britanija, SAD).

VII. SOCIJALNA POLITIKA I NEPROFITNI SEKTOR

Osim institucija države i tržišta, kao značajan čimbenik razvoja modernih socijalnih politika – javlja se privatni i neprofitni sektor koje se različito razvijao u pojedinim zemljama.S krizom i reformom socijalne države u razvijenim zemljama dobiva se posebna uloga u kombiniranom modelu socijalne politike.

Nevladine organizacije – privatne neprofitne organizacije koje su izvan vladinog utjecajaPojam nevladine organizacije ušao je u upotrebu 1950-ih i povezan je s radom agencija Ujedinjenih naroda u zemljama trećeg svijeta u postkolonijalnom razdoblju. Danas se ovaj pojam koristi za označavanje rada organizacija koje se bave ljudskim pravima, zaštitom okoliša I sličnim područjia kojima se kontroliraju vlasti. Glede poreznog statusa one se tretiraju i kao neprofitne organizacije.

Obilježja nevladinih organizacija:1. organizirane su i institucionalizirane ( udruge i zaklade)2. privatne su, odvojene od vlade, koriste sredstva iz više izvora3. ne raspodjeljuju dobit 4. imaju vlastitu upravu5. uključuju volontere na rad- religijske i političke neprofitne organizacije ne ubrajaju se u ovaj krug organizacija. - Crkva i crkvene organizacije (Caritas) ulaze u krug tih organizacija.

ULOGA NEPROFITNIH ORGANIZACIJA U SOCIJALNOJ POLITICISocijalne službe, organizirane preko vladinih organizacija, postale su ograničenje učinkovitim i djelotvornim socijalnim programima, izboru usluga i privatnosti za izazove koji nastaju u okolini. Zahtjevi za privatizacijom socijalnih usluga idu u prilog razvoja neprofitnih organizacija.

Značajne prednosti u odnosu na vladine organizacije i privatne komercijalne tvrtke:1. nisu birokratizirane2. altruizam3. učinkovitije su; a i programi su djelotvorniji4. različiti izvori financiranja