GODINE 1980. I 1984. »SIRIUS« JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE FANTASTIKE. 1986. DOBITNIK JE NAGRADE EVROPSKOG SF UDRUŽENJA A NOSILAC JE I POVELJE »SFERA« ZA UNAPREĐENJE DOMAĆEG SF STVARALAŠTVA.

VJESNIKOVA PRESS

AGENCIJA

Glavni i odgovorni urednik MILIVOJ PAŠIČEKIzdavač: NIŠPRO VJESNIK (Predsjednika Poslovodnog odbora Vjekoslav Koprivnjak) – OOUR Informativno-revijalna izdanja (v.d. direktora Božidar Radman). Predsjedavajući savjeta: dr. Ivan Krtalić. Adresa redakcije, izdavača i tiskare: 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. Telefoni 041/526-099, 515-555 i 519-555 Telex 21 121 YU VSKKolegij redakcije: Berislav Grabušnik (grafički urednik), Marija Jurela (urednik), Pavle Lugarić (zamjenik glavnog urednika), Milivoj Pašićek, Biserka Pupavac (pomoćnik glavnog urednika),Tisak NIŠPRO Vjesnik, OOUR Novinska rotacija i OOUR TM.Broj 139 – prosinac 1987.Urednik: Hrvoje PrčićGrafički urednik: Berislav GrabušnikRecenzenti: Darije Đokić i Žiga LeskovšekAutor slike s naslovne strane:Tomislav Balažin

SADRŽAJ

William Gibson:ZIMSKA TRŽNICA ................3

C. J. Cherryh:POSUĐE ..................................20

Tin Ujević:POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU ...............................43

Robert Heinlein:ZELENI BREŽULJCI ZEMLJE ...................................................44

Predrag Raos:DESNA HEMISFERA ...........55

George R. R. Martin:ZA JEDAN ČASAK PROŠLOSTI ...........................76

Tin Ujević:VASIONAC .............................97

Robert Frazier:SVJETLOST SF POEZIJE .. .98

Neven Antičević:TREĆA GLAVA KERBERA 103

Uvodna riječ

Dragi čitaoci,

evo, stigosmo i do posljednjeg broja u ovoj godini. Vjerujte nije bilo lako. Morali smo poskupljivati nekoliko puta, boriti se s inflatornim napadom na tržište, nastojati udovoljiti što većem broju čitalaca, balansirati na rubu crne jame. Ali, zadovoljni smo. Ne toliko tiražnim uspjehom, koji bi mogao i morao biti bolji, nego vašim pohvalama o izgledu i kvaliteti »Siriusa« koji je još uvijek najsjajnija zvijezda na nebu domaće znanstvene fantastike. Za ovaj, posljednji broj, da zaokružimo godinu onim što je obilježilo proteklih trista šezdeset i pet obrta Zemlje, cvberpunkom, za naslovnu priču smo' odabrali priču Billa Gibsona »Zimska tržnica« koja nije prežestoka ali je sasvim u njegovu stilu. Tu je i Cherryhicina priča »Posude« o budućim sukobima u istraživanju svemira, domaći autori Raos i Antičević sa hard SF pričama, te poetični (uredniku jedan od najomiljenijih autora) George R. R. Martin. Ovaj broj u cjelostl je inače posvećen poeziji koja je jedan od književnih žanrova koji se intenzivno bavi znanstvenom fantastikom ali je to kod nas malo znano. Osim nekoliko pjesama svojevremeno u »Andromedi« i u zadnje vrijeme u »Siriusu«, SF poezija je slabo predstavljena našoj čitalačkoj publici. Za to će st sada pobrinuti esej Roberta Fraziera, a Tin Ujević

će svojim pjesmama pokazati kako je SF bio utkan u naše pjesništvo još u njegovo vrijeme. Ilustracije su ovoga puta sa crtaćih stolova Vladimira Vesovića, Žarka Mihajlovskog, Igora Kneževića te iz stripa Dejana Nenadova rađenog po Antičevićevoj priči.

Objavljujemo i dobitke nagradnog natječaja za pretplatnike. Vjerujemo da smo ih obradovali, kao i da će uživati u nagradama, a ujedno se još jednom zahvaljujemo donatorima — »Velebitu«, Branislavu Brkiću, Bobanu Kneževiću, Slobodanu Čurčiću, Radmilu Anđelkoviću. U novoj godini planiramo nagradno pitanje u svakom broju, a poznavaoce SF-a nagradit ćemo knjigama. Planiramo i jubilarnu dvanaestu godinu učiniti antologijskom tako što će svaki broj »Siriusa« biti mala, specijalizirana antologija. Javite nam što mislite o toj ideji. Za novogodišnji broj pripremamo izbor priča nagrađenih Hugom i Nebulom, još neobjavljenih kod nas.

To će biti pravi SF početak godine, a moja buljookost vam želi sve najesefičnije želje u 1988. godini, puno dobrih priča, uspjeh u pisanju i crtanju i uživanje u stalnom letu do naše drage, najdraže zvijezde — Siriusa,.

Vaš urednik.

SIRIUS 2

William Gibson

Zimska tržnicaThe Winter Market

SIRIUS 3

Ovdje gore često kiši; ima zimskih dana kad svjetlo uopće ne dopire, osim svjelog, neodređenog sivila. no, katkad bi zabljesnule suncem okupane, ovješene planine, kao da je naglo odmaknut zastor, označavajući početak filma što ga snima Bog. Tako je bilo i onog dana kada su nazvali njezini agenti, duboko iz srca svoje zrcalne piramide na Beverily boulevardu, da ini kažu da se sjedinila s mrežom, da je stvarno prešla i da su »Kraljevi sna« dostigli trostruku platinastu nakladu. Montirao sam najveći dio »Kraljeva«, načinio kartografiju mozga i prešao preko svega toga brzočitajućim sklopom, pa sam se našao u redu za dio honorara.

Ne, rekao sam, ne. Zatim da, da i prekinuo vezu. Uzeo jaknu, spustio se preskačući po tri stepenice odjednom, ravno da najbližeg bara i osmosatnog oduzimanja koje je završilo na betonskim izbočmama dva metra iznad noćnih voda Lažnog potoka. Ta ista gradska svjetla, siva kupola neba sada je bila manja, osvijetljena neonom i lukovima živine rasvjete. I padao je snijeg, velike pahuljice, ali malo njih, a kad bi dotaknule crna vodu, nestajale su, bez ikakvog traga. Pogledao sam svoje noge tik na rubu betona i vodu između njih. Nosio sam japansku obuću, nove i skupe kožne mornarske čizme iz Ginze, vrhova obloženih gumom. Stajao sam dugo vremena tamo prije nego sam napravio prvi korak nazad.

Zato jer je bila mrtva, a ja sam je pustio da ode. Zato jer je sada bila besmrtna, a ja sam joj pomogao da bude tako. I zato jer sam znao da će me ujutro nazvati.

Otac mi je bio audio inženjer, glavni inženjer. Radio je na tom polju prije mnogo vremena, čak i prije digitalne tehnike. Procesi kojima se bavio dijelom su bili mehanički, a kvaliteta je bila mukla, kvazi-viktorijanska, kao u tehnologiji dvadesetog stoljeća. Uglavnom je rezao. Ljudi bi mu donosili zvučne zapise, a on je urezivao njihove zvuke u brazde na lakiranoj ploči. Tada bi pomoću struje pokrio ploču metalom i stavljao je u prešu koja je izbacivala ploče, one crne stvari koje vidite u antikvarnicama. Sjećam se da mi je jednom rekao, par mjeseci prije nego je umro, da određene frekvencije — mislim da ih je zvao tranzijentima — lako mogu spaliti glavu za rezanje na glavnom rezaču. Te su glave bile jako skupe, i ta se šteta sprečavala nečim što se zvalo akcelerometar. O tome sam mislio da sam stajao tamo, prstiju iznad vode: kako ta glava gori.

Jer to je bilo ono što su joj učinili. I to je bilo ono što je željela; Za Lisu nije bilo akcelerometra.

Na putu u krevet iskopčao sam telefon. Učinio sam to krajem zapadnonjemačkog studijskog stativa i trebat će tjedna zarada za popravak.

Probudio sam se nakon nekog vremena i taksijem otišao do Granville Islanda, do Rubinovog mjesta.

Rubin je na neki način, koji nitko ne shvaća, majstor, učitelj, ono što Japanci kažu sensei. Ono za što je stvarno majstor jest otpad, naplavine, smeće, more odbačenih stvari na kojem pluta naše stoljeće. Gomi no sensei. Majstor za otpad.

SIRIUS 4

Ovog sam ga puta našao kako čuči između dva trbušasta stroja zloslutnog izgleda, koje prije nisam vidio, zarđalih paukolikih šipki savijenih u središtu hrpe ulubljenih čeličnih kanti upecanih na smetlištima Richmonda. Svoje mjesto nikad ne naziva ateljeom, o sebi nikad ne govori kao o umjetniku. Ono što radi tamo naziva »prčkanjem« i čini se da sve to smatra nekakvim nastavkom savršeno dosadnih popodneva u dvorištu iz svog djetinjstva. Luta kroz svoj zakrčen, pretrpan prostor, neku vrstu mini-hangara, popločenog u dijelu prema vodenoj strani Tržnice, a slijede ga njegove pokretnije i pametnije kreacije, kao neodređeno dobroćudnog vraga koji se sprema razraditi neke još čudnije procese u neprestanom internu gomija. Vidio sam Rubina kako programira svoje naprave da prepoznaju i riječima vrijeđaju prolaznike odjevene u trenutne modne novitete nekog poznatog kreatora; druge se bave tajnovitijim zadacima, a neke kao da su stvorene jedino da bi se same rastavile uz što više popratne buke. Rubin je poput djeteta; također vrijedi mnogo novca u galerijama Tokija i Pariza.

Ispričao sam mu o Lisi. Pustio me da se ispraznim i tad je kimnuo.— Znam — rekao je. — Neki ljigavac iz CBC-a me zvao osam puta.

— Pijuckao je nešto iz ulubljenog lončića. — Hoćeš li malo pravog burbona?

— Zašto su zvali tebe?— Zato jer je moje ime na stražnjoj strani omota »Kraljeva sna«.

Posveta.— Nisam ga još vidio.— Je li te već pokušala zvati ?— Ne.— Hoće.— Rubine, ona je mrtva. Već su je kremirali.— Znam — reče. — I zvat će te. Gomi.Gdje prestaje gomi, a počinje svijet? Japanci su još prije jednog

stoljeća ostali bez prostora za gomi, tamo oko Tokija, pa su stvorili plan kako da naprave prostor od gomija. Do 1969. godine bili su napravili mali otok u tokijskom zaljevu, od gomija i nazvali ga Otok snova. Ali grad je i dalje izbacivao svojih devet tisuća tona na dan, pa su napravili Novi otok snova i danas usklađuju cijeli proces i novi Nipponi izdižu se iz Pacifika. Rubin to saznaje i ne kaže ništa.

Nema ništa za reći o gomiju. To je njegov medij, zrak koji udiše, nešto u čemu pliva cijelog života. Kruži gradom u čudovišnom vozilu nalik na kamion, sastavljenom od starog mercedesovog aerodromskog transportera, krova izgubljenog pod valjajućom gumenom vrećom napola ispunjenom prirodnim plinom. Traži stvari koje pristaju u neki čudni oblik što mu je na unutrašnjosti čela ispisalo ono što mu služi kao muza. Dovozi kući još gomija. Nešto od toga još radi. Nešto od toga, kao Lise, je ljudsko.

Sreo sam Lisu na jednoj od Rubinovih zabava. Rubin je priređivao mnogo tuluma. Činilo se da on sam baš ne uživa posebno u njima, ali bili

SIRIUS 5

su to izvrsni tulumi. Te jeseni već sam i zaboravio koliko sam se puta probudio na pjenastom madracu uz piskutavu buku Rubinovog drevnog espresso automata, uprljane nemani s velikim kromiranim orlom na vrhu, dok je zvuk čudovišno odjekivao između zidova od valovitog čelika, ali i smirivao se istodobno: ima kave. Život se nastavlja.

Prvi sam je put spazio u kuhinji. No, ne bi to baš nazvali kuhinjom — samo tri hladnjaka, grijaća ploča i pokvarena prenosiva pećnica što se našla u gomiju. Prvi put kad sam je spazio, hladnjak u kojem se nalazilo samo pivo bio je otvoren, svjetlo se prosipalo i zapazio sam jagodične kosti i odlučan izraz ustiju, ali sam spazio i crni odsjaj polikarbona na njezinom zapešću i svjetla, glatku ranu koju je stvorio egzoskeleton. Bio sam previše pijan da razmišljam, da shvatim što je to, ali sam znao da to nije privremeno. I onda sam napravio ono što ljudi obično čine Lisi, preštekao sam se u drugi film. Prešao sam na vino koje je stajalo na polici kraj prenosne pećnice. Nisam se ni osvrnuo.

Ali, našla me ponovo. Pojavila se dva sata kasnije, lelujajući kroz tijela i smeće tom stravičnom gracionznošću uprogramiranom u egzoskeleton. Tad sam već znao što je to, dok sam je promatrao kako se približava, previše posramljen da je izbjegnem, da pobjegnem, da promrmljam neku ispriku i nestanem. Stajao sam uhvaćen, s rukom oko pasa djevojke koju nisam ni poznavao, dok se Lise približavala s lažnom gracioznošću prema meni, gorućih očiju, a cura se iskobeljala i pobjegla u laganoj društvenoj panici i Lise je stala tamo ispred mene, nasađena u svojoj protezi od tankog polikarbona. Pogledavši joj u oči, mogli ste čuti kako joj sinapse zavijaju, neki nemoguće visoki vrisak dok joj je dop otvarao svaki krug u mozgu.

»Povedi me kući«, rekla je, a riječi su me ošinule poput biča. Mislim da sam zatresao glavom. »Povedi me kući.« Bilo je u tome bola i suptilnosti i zapanjujuće okrutnosti. I tad sam spoznao da me još nitko, nikad nije mrzio tako duboko ili potpuno kao što me je ta potrošena djevojčica tada mrzila, mrzila zbog toga kako sam je pogledao i zatim odvratio pogled, kraj Rubinovog hladnjaka za pivo.

I tako — ako se može to reći — učinio sam ono što čovjek napravi i nikad ne otkrije zašto, iako katkad u sebi zna da drugačije nije ni mogao.

Poveo sam je kući.Imam dvije sobe u starom stambenjaku na uglu Četvrte i

MacDonaldove ulice, na desetom katu. Liftovi obično rade i ako sjedite na ogradi balkona, nagnete se natraške, držeći se za ugao susjedne zgrade, možete vidjeti mali okomiti prorez mora i planine.

Na putu od Rubina nije rekla ni riječi, a ja sam se počeo trijezniti i osjećati nervoznim, dok sam otključavao vrata i pustio je unutra.

Prva stvar koju je opazila bio je portabl brzobrisač koji sam prethodnu noć donio iz »Pilota«. Egzoskeleton ju je prenio preko prašnjave sobe onim istim korakom, kao da je manekena na pisti. Bez buke tuluma, sad sam ga mogao čuti kako tiho kuca dok je pokreće. Stajala je tamo, gledajući brzobrisač. U tom položaju mogao sam vidjeti rebra te stvari, razaznati ih

SIRIUS 6

preko njezinih leđa, ispon oguljene crne kože njezine jakne. Jedna od onih bolesti. Ili jedna od onih starih bolesti koje nisu nikad do kraja spoznali ili jedna od novih — kojima još nisu dali ni ime, a koje su očito uvjetovane životnom okolinom. Nije se mogla micati bez tog dodatnog kostura koji je bio prikopčan izravno u njezin mozak, preko mioelektričnog interfejsa. Naizgled krhke polikarbonske šipke pokretale su njezine ruke i noge, a finiji sklopovi upravljali su njezinim prstima pomoću galvanskih umetaka. Prisjetio sam se školskih snimaka žabljih krakova što se trzaju i mrzio sam samog sebe zbog toga.

— Ovo je brzobrisajuća jedinica — reče ona glasom koji prije nisam čuo, dalekim, i mislio sam da se možda utjecaj dopa smanjuje. — Što to radi ovdje?

— Ja montiram — rekoh zatvarajući vrata za sobom.— Tako znači — nasmije se ona. — To radiš. Gdje?— Na Otoku. Mjesto se zove »Autonomni pilot«. Okrenula se, rukom na isturenom boku, zaljuljala se — a dop i mržnja

i nekakva stravična parodija pohote zabljesne me iz tih ispranih, sivih očiju.— Želiš li ševu, montažeru?Osjetio sam ponovo udarac biča, ali nisam se htio predati. I zato sam je

hladno pogledao iz pivom natopljene dubine svog hodajućeg, govorećeg, zdravih udova i potpuno običnog tijela i riječi su bile kao ispljunute:

— Da li bi mogla osjetiti nešto ako te poševim?Pun pogodak. Možda je trepnula, ali se to nije pokazalo na njezinom

licu.— Ne — reče — ali katkad volim promatrati.Rubin stoji kraj prozora, dva dana nakon što je umrla u Los Angelesu i

promatra snijeg kako pada u Lažni potok.— Znači, nisi otišao u krevet s njom?Jedan od njegovih gurni-me-povuci-ga, malih Escherovih guštera na

kugličnom ležaju jume preko stola, smotan.— Ne — kažem mu i to je istina. Tad se nasmijem. — Ali smo

profurali skroz naskroz. Te prve noći.— Bio si lud — kaže on s određenim odobravanjem u glasu: — To te

moglo ubiti. Moglo ti je stati srce, mogao si prestati disati.. — Okreće se prema prozoru. — Je li te već zvala?

Profurali smo skroz naskroz..Nikad to prije nisam napravio. Da ste me pitali zašto, odgovorio bih

vam da sam montažer i da to nije profesionalan postupak.A istina bi zapravo bila ovakva.U poslu, legalnom poslu — nikad nisam pravio porno — sirov

proizvod suhim snovima. Suhi snovi su nervni impulsi iz razine svijesti koje većina ljudi može postići tek u snu. Ali umjetnici, oni s kojima radim u »Autonomnom pilotu«, u stanju su probiti površinsku napetost i zaroniti duboko, duboko dolje, u Jungovo more i donijeti nazad snove. Budimo jednostavni. Pretpostavljam da su to neki umjetnici uvijek radili tako, u bilo kojem mediju, ali nam neuroelektronika omogućuje da dosegnemo to

SIRIUS 7

iskustvo, a tehnologija nam omogućuje da to upakiramo, prodajemo i promatramo kako uspijeva na tržištu. No, kako se stvari mijenjaju... Tako je volio govoriti moj otac.

Obično dobivam sirov materijal u studijskim uvjetima, filtriran kroz uređaje vrijedne nekoliko milijuna dolara, pa čak i ne moram vidjeti umjetnika. Vidite, roba koju nudimo kupcu je složena, uravnotežena, pretvorena u umjetnost. Još ima dovoljno naivnih ljudi koji vjeruju da će im se stvarno dopasti profuravanje skroz naskroz s nekim koga vole. Mislim da većina klinaca proba to barem jednom. Naravno da je to lako učiniti; »Radio Shack« će vam prodati kutiju i elektrode i kablove. Ali ja to nikad nisam učinio. I sad kad razmišljam o tome, nisam siguran mogu li objasniti zašto to nisam probao?

Ali znam zašto sam to učinio s Lisom, sjeo kraj nje na meksičku strunjaču i ukopčao optičko vlakno u utičnicu na kičmi, glatkoj hrptenjači egzoskeletona. Bila je smještena visoko, na početku vrata, skrivena njezinom tamnom kosom.

Bilo je to zato što je tvrdila da je umjetnica i jer sam znao da smo nekako povezani u totalnoj borbi i da neću izgubiti. Možda za vas to baš nema smisla, ali vi je nikad niste poznavali ili je poznate samo preko »Kraljeva sna«, što uopće nije isto. Nikad niste upoznali tu njezinu glad, koja se svodila do gole potrebe, odvratne u svojoj usmjerenosti namjere, uvijek sam se bojao ljudi koji točno znaju što hoće, a Lise je to znala već dugo vremena, i nije željela ništa drugo. Tad sam se bojao priznati da se bojim, a vidio sam dovoljno snova nepoznatih ljudi u režiji »Autonomnog pilota« da bih znao da su unutrašnja čudovišta kod većine ljudi bedaste stvari, smiješne pod svjetlom nečije svijesti. A i bio sam još uvijek pijan.

Stavio sam elektrode i posegnuo za prekidačem na brzobrisaču. Isključio sam mu studijske funkcije, privremeno pretvorivši osamdeset tisuća dolara vrijedne japanske elektronike u ekvivalent jedne od onih »Radio Shack« kutija.

Riječi. Riječi ne mogu. Ili, možda, samo malo, kad bih ikako znao kako da počnem to opisivati, to što je izašlo iz nje, što je učinila

Ima jedan dio na »Kraljevima sna«; kao da ste na motoru, ponoć je, bez svjetla, ali kao da vam i ne treba dok sami jurite po visokoj cesti uz more tako brzo da ste u stošcu tišine, grmljavina motora gubi se iza vas... Na »Kraljevima'to traje samo trenutak, ali to je jedna od tisuću stvari kojih se sjećate, vraćate im se i usvajate je u svoj rječnik osjećaja. Zapanjujuće. Sloboda i smrt, točno su tamo, oštrica britve, zauvijek.

Ono što sam ja dobio, bila je velika verzija toga, čisto rušenje, kraljevska paklenita ubojita neočišćena stvarna stvar koja je eksplodirala na sve strane u prazninu što je zaudarala po siromaštvu i ružnoći i tami.

A to je bila Lisina" ambicija, to rušenje, viđeno iznutra.Vjerojatno je to trajalo pune četiri sekunde. I naravno da je pobijedila.Skinuo sam elektrode i zurio u zid, vlažnih očiju, dok su preda mnom

lelujali uokvireni plakati.

SIRIUS 8

Nisam je pogao pogledati. Čuo sam je kako je isključila optičko vlakno. Čuo sam kako je egzoskeleton zaškripao dok ju je dizao sa strunjače. Čuo sam ga kako ozbiljno kucka dok ju je vukao u kuhinju po čašu vode.

A onda sam počeo plakati.Rubin umeće tanku sondu u trbuh sporog gurni-me-povuci-ga s

kugličnim ležajima i promatra spojeve kroz povećalo, a na sljepoočnicama mu se nalaze minijaturni reflektori.

— Pa? Zakačio si se. — Sliježe ramenima i podiže pogled. Sad je mračno i dvije zrake svjetla bodu mi lice, u njegovom čeličnom hambaru je hladno i vlažno, a negdje preko vode čuje se usamljeno tuljenje sirene za maglu.

Moj je red da slegnem ramenima. Činilo se da nema ničeg drugog to bi se moglo napraviti.

Zrake se pognuto vraćaju na silicijsko srce njegove pokvarene igračke. Bio je to pravi izbor. Mislim, ona je takva kakva je. S onim kakva je ti imaš veze koliko i onaj brzobrisač. Da nije našla tebe, našla bi nekog drugog...

Dogovorio sam se s Barryjem, starijim montažerom, došao sam u dvadeset do pet hladnog rujanskog jutra. Stigla je i Lise i pogodila me onim istim udarcem, ali sad sam bio spreman, sa svojim filterima i kartama mozga i nisam to morao osjetiti. Trebalo mi je dva tjedna, krpanja minuta u režiji, da složim ono što je učinila u nešto što mogu pustiti Maxu Bellu. vlasniku »Pilota.

Bell nije bio sretan, nije bio uopće sretan dok sam mu objašnjavao što sam napravio. Montažeri bez kontrole mogu biti problem i stvarno, većina montažera odlučuje da su našli nekog tko će biti netko, sljedeće čudovište i onda počinju rasipati vrijeme i novac. Kimao je glavom i kad sam završio svoju spiku počešao je nos vrhom crvene olovke.

— A-ha. Shvaćam. Najluđa stvar otkako su ribama narasle noge, točno?

No, uključio je blagi demo koji sam sastavio i kad je iskočio iz proreza njegovog stolnog »Brauna«, zurio je u zid, praznog izraza.

— Max?— Ha?— Što misliš?— Mislim? Ja... Kako si rekao da se zove? — Zatreptao je. — Lise?

Što si rekao, za koga je potpisala?— Lise. Za nikog, Max. Još nije potpisala za nikog.— Isuse Kriste. — Lice mu je još uvijek bilo prazno.— Jel' znaš kako sam je našao? — pita Rubin, gacajući kroz rastrgane

kartonske kutije, tražeći prekidač za svjetlo. Kutije su pune pažljivo izabranog gomija: litijskih baterija, tantalskih kondenzatora, radiofrekvencijskih konektora, rešetkastih traka, fero-rezonantnih transformatora, namotaja žice... Jedna je kutija puna odrezanih glava stotinjak Barbie lutaka, u drugoj su okovane sigurnosne rukavice koje izgledaju kao svemirske rukavice. Svjetlo preplavljuje sobu, a neka vrsta

SIRIUS 9

bogomoljke, koju kao da je izradio Kandinsky, u obrezanoj i obojanoj limenci, okreće svoju glavu, veličine loptice za golf, prema žarulji. Bio sam u Granvilleu, tražeći gomi u pokrajnjoj uličici i našao sam je kako sjedi tamo. Uhvatio sam je za skeleton, a ona nije izgledala baš dobro, pa sam je pitao da li joj je dobro. Ništa. Samo je sklopila oči. Valjda nisam bio njezin tip. Ali, slučajno sam prošao onuda četiri sata kasnije, a ona se nije pomakla. »Čuj, srce«, rekao sam joj, »možda ti je hardver zaštekao, mogu ti pomoći, okej?« Ništa. »Koliko si već dugo tu?« Ništa. Onda sam otišao. Prilazi radnom stolu i miluje tanke metalne udove stvari-bogomoljke blijedim kažiprstom. Iza stola, obješena na staroj ploči s rupicama, nabuhloj od vlage, nalaze se kliješta, odvijači, lemilice, zarđala puška »Daisy BB«, strugovi, stezaljke, logičke sonde, toplinski pištolji, džepni osciloskop, gotovo svaka alatka iz ljudske povijesti, poredane bez ikakve želje za redom, iako još nisam vidio da je Rubinova ruka ikad zastala.

— I tako sam se vratio kaže on. — Pustio sam da prođe sat vremena. Do tad je već flipnula, bila je u nesvijesti, pa sam je dovukao ovdje i provjerio egzoskeleton. Baterije su crknule. Otpuzala je tamo kad je ostala bez štroma i legla da umre, pretpostavljam.

— Kad je to bilo?— Otprilike tjedan dana nakon toga ti si je odveo kući.— Što bi bilo da je umrla? Da je nisi našao?— Netko bi je već našao. Nije mogla ništa tražiti, znaš? Mogla je

samo uzeti. Ne podnosi usluge.Max joj je našao agente, i trio nevjerojatno okretnih mladih

poslovnjaka stvorio se dan kasnije. Lise nije htjela doći u »Pilota« da se sretne s njima, inzistirala je da ih dovedemo do Rubina, gdje je još uvijek spavala.

— Dobrodošli u Couverville — rekao je Rubin kad su se pojavili na vratima.

Njegovo dugačko lice bilo je umrljano uljem za podmazivanje, a šlic njegovih otrcanih hlača bio je manje-više zakopčan savijenom spajalicom. Mladići su se automatski nasmiješili, ali je u smješku djevojke bilo mrvicu više autentičnosti.

— Gospodine Stark — rekla je — bila sam u Londonu prošli tjedan. Vidjela sam vaše instalacije u galeriji Tate.

— Marcellova tvornica baterija — reče Rubin. — Britanci kažu da je to skatološko djelo... — Slegnuo je ramenima. — Britanci. Uostalom, tko zna?

— U pravu su. A i smiješno je.Mladići su sjali poput svjetionika, stojeći u svojim odijelima. Demo

snimka je stigla do Los Angelesa. Znali su.— A vi ste Lise — rekla je, probijajući se kroz Rubinov nagomilani

gomi. — Uskoro ćete biti vrlo poznata osoba, Lise. Imamo mnogo toga za razgovarati...

A Lise je samo stajala tamo, oslonjena o polikarbon, a na licu joj je bio onaj izraz koji sam vidio i one prve noći, u mojoj staniški, kad me pitala

SIRIUS 10

hoću li u krevet. Ali ako je to gospodična agentica vidjela, nije pokazala. Bila je profić.

Rekao sam sam sebi da sam i ja profić.Rekao sam si, opusti se.Vatre od smeća cijede se u čeličnim bačvama uokolo Tržnice. Snijeg

još uvijek pada i klinci se stišću nad vatrama poput kostoboljnih vrana, cupkaju nogama, dok vjetar lamaće njihovim tamnim kaputima. Gore, u kičastom slamu Fairviewa, nečije se rublje smrznulo na konopcu, ružičaste plahte ističu se na pozadini od zbrke satelitskih antena i solarnih ploča. Vjetrenjača nekog ekologa okreće se i okreće, zajebavajući cijene vodovoda.

Rubin teško hoda u tenkama zamrljanima bojom, njegova velika glava uvučena je u preveliku vojničku jaknu. Katkad neka od klinki kraj kojih prolazimo pokaže na njega, to je tip koji gradi one lude stvari, robote i ostalo sranje.

— Znaš koji je tvoj problem? — kaže on. — Ti si jedan od onih koji uvijek čita priručnik. Štogod ljudi sagrade, bilo kakvu tehnologiju, sve to ima neku posebnu svrhu. Sve to služi za nešto što netko već razumije. Ali ako je to nova tehnologija, sve to ima neku posebnu svrhu. Sve to služi za nešto što netko već razumije. Ali ako je to nova tehnologija, ona će otvoriti područja kojima nitko prije nije mislio. Ti pročitaš priručnik, čovječe, nećeš se zezati s njome, nikako. I sav postaneš nekako čudan kad netko to iskoristi i napravi nešto o čemu nisi nikad razmišljao. Kao Lise.

— Nije ona prva.Gore, nad našim glavama grmi promet.— Nije, ali je sigurno prva osoba koju si ti sreo, a koja se uštekala u

tvrdi program. Sjećaš se kad je to napravio onaj, kako se zvao, onaj francuski klinac, pisac?

— Nisam o tome mnogo mislio.— Još uvijek piše. Ludo je to što će i nastaviti pisati, osim ako mu

netko ne raznese glavni okvir...Pravim grimasu, vrtim glavu.— Ali to nije on, zar ne? To je samo program.— Zanimljivo. Teško je reći. No, s Lisom ćemo to otkriti. Ona nije

pisac.Sve je dala »Kraljevima«, koji su bili zatvoreni u njezinoj glavi kao što

je njezino tijelo bilo zatvoreno u taj egzoskeleton.Agenti su je označili etiketom i doveli produkcijsku ekipu iz Tokija.

Rekla im je da želi da ja montiram. Rekoh ne; Max me odvukao u svoj ured i zaprijetio mi otkazom na licu mjesta. Ako ne budem surađivao, onda nema smisla da radim u »Pilotovom« studiju. Teško da je Vancouver središte svijeta, a agenti su željeli da one bude u Los Angelesu. Za njega je to značilo mnogo novca, a moglo bi pomoći i da se čuje za»Autonomnog pilota«. Nisam mu mogao objasniti zašto to odbijam raditi. Bilo je to previše ludo, previše osobno. Ona se približavala svom kraju. Ali Max je bio ozbiljan. Uistinu mi nije dao nikakvog izbora. Obojica smo znali da mi

SIRIUS 11

se drugi posao neće ponuditi. Vratio sam se s njim i agentima smo objasnili da smo se sporazumjeli: radit ću.

Agenti su se pretvorili u osmijeh.Lise je izvukla kapsulu punu dopa i dobro potegnula. Učinilo mi se da

je dama agent podigla jednu savršenu obrvu, ali to je bio jedini znak osude. Nakon što su papiri potpisani, Lise je manje-više radila što je htjela.

A Lise je uvijek znala što hoće.Napravili smo »Kraljeve« za tri tjedna, onu osnovnu snimku.

Pronalazio sam razne načine da izbjegavam Rubinovo mjesto, a u neke sam i sam vjerovao. Ona je još uvijek boravila tamo, iako agenti nisu bili baš previše sretni, jer im se to činilo kao potpuni nedostatak sigurnosti. Rubin mi je kasnije rekao da je njegov agent morao nazvati njih i stvoriti frku, ali su poslije toga prestali brinuti. Nisam ni znao da Rubin ima agenta. Lako je zaboraviti da je Rubin tada bio više poznatiji od svakoga koga sam poznavao, zasigurno poznatiji nego što sam mislio da će Lise ikad biti. Znao šam da radimo na nečem pravom, ali nikad ne znaš kako će veliko nešto ispasti.

Ali za to vrijeme, koje sam proveo u »Pilotu«, bio sam ufuran. Lise je bila zapanjujuća.

Činilo se kao da je rođena za to, iako tehnologija koja je to omogućila nije ni postojala kad je ona rođena. Vidite nešto takvog i pitate se koliko je tisuća, možda i milijuna nevjerojatnih umjetnika umrlo nijemo, kroz sva stoljeća, ljudi koji nisu nikad mogli postati pjesnici ili slikari ili saksofonisti, ali su imali to nešto u sebi, te psihičke valove koji su čekali potrebne spojeve za priključak...

Iz zajednički provedenog vremena u studiju, slučajno sam saznao nešto o njoj. Da je rođena u Windsoru. Da joj je otac bio Amerikanac i služio vojni rok u Peruu i da je došao kući lud i napola slijep. Da su nepravilnosti njezinog tijela nasljedne. Ožiljke ima zato što uvijek odbija skinuti egzoskeleton, jer bi se počela gušiti i umirati pri pomisli na potpunu bespomoćnost. Da je ovisna o dopu i da joj je dnevno potrebno droge koliko i cijeloj ragbijaškoj momčadi.

Njezini agenti doveli su liječnike koji su obložili polikarbon pjenastom gumom i prekrili ožiljke mikropornim oblogama. Napumpali su je vitaminima i pokušali joj poboljšati ishranu, ali joj nitko nije uzeo njezin inhalator.

Doveli su frizere i umjetnike za šminku i garderobijere i stvaraoce imagea i uredne male hrčke za odnose s javnošću, a ona je to izdržala s nečim nalik na osmijeh.

Kroz ta tri tjedna nismo razgovarali. Samo studijski razgovori, stvari koje se tiču umjetnika i montažera, a to je poprilično ograničen kod. Njezino je slikovlje bilo tako jako, tako ekstremno da mi nikad nije morala objašnjavati pojedini efekt. Uzimao sam što je izlazilo iz nje i radio s time, te joj tu vraćao. Rekla bi da ili ne, obično je to bilo da. Agenti su to primijetili i složili se, lupkali Maxa Bella po leđima, vodili ga na večeru, a meni je plaća porasla.

SIRIUS 12

A ja sam bio profić, cijelo to vrijeme. Spreman na pomoć, temeljit i uljudan. Odlučio sam da neću ponovo flipnuti i nisam mislio na noć kada sam plakao i radio sam najbolju stvar od svega što sam ikad radio i znao sam to i to je bilo samo po sebi stimulans.

I tada, jednog jutra, oko šest, nakon dugog, dugog snimanja — kad je prvi puta dala onu jezovitu sekvencu iz staniške, onu koju klinci zovu »Ples duhova« — obratila mi se. Jedan od dvojice agenata bio je tamo, osmjehujući se, ali sada je već otišao, u »Pilotu« je vladala mrtva tišina, čuo se samo šum ventilacije negdje iz Maxovog ureda.

— Casey — rekla je glasom hrapavim od dopa — žao mi je što sam te onda tako jako tresnula.

Neko sam vrijeme mislio da priča nešto o snimci koju smo upravo napravili. Podigao sam pogled, ugledao je i shvatio da smo sami, i da nismo bili sami od onda kada smo napravili demo.

Nisam imao pojma što da kažem. Nisam ni znao što da osjećam.Nasađena u egzoskeleton, izgledala je gore nego one prve noći kod

Rubina. Dop ju je izjedao ispod naslaga što ih je ekipa šminkera nanosila i katkad se činilo kao da se mrtvačka glava pojavljuje ispod lica ne baš lijepe tinejdžerke. Pojma nisam imao koliko joj je stvarno godina. Ni stara ni mlada.

— Efekt uzbuđenosti — rekoh, namotavajući kabel.— Što je to?— Način na koji ti priroda kaže da se očistiš. Neka vrsta

matematičkog zakona koji kaže da se stvarno dobro možeš otkačiti na neki stimulans x puta, čak iako povećavaš doze. Ali nikad se više ne možeš otkačiti tako lijepo kao prvih par puta. To jest, barem bi tako trebalo biti. To je nezgodno s umjetnim drogama; prepametne su. Ovo što ti uzimaš ima neki čudan repić na jednoj od molekula koji spriječava da pretvaraš raspadnuti adrenalin u adrenokrom. Kad ne bi bilo tako, već bi bila šizofreničarka. Imaš kakvih malih problema, Lise? Poput apnije? Možda katkad prestaneš disati kad ideš spavati?

Nisam bio siguran da sam osjetio ljutnju koju sam čuo u svom glasu.Zurila je u mene svojim blijedosivim očima. Garderobijeri su

zamijenili njezinu jeftinu jaknu crnom, matiranom bluzom koja je bolje sakrivala polikarbonska rebra. Nosila ju je zakopčanu do vrata, uvijek, čak i kad je u studiju bilo pretopio. Frizeri su dan ranije probali nešto novo, ali nije uspjelo, njezina gruba tamna kosa ličila je na nasvođenu eksploziju iznad uvučenog, trokutastog lica. Zurila je u mene i ponovo sam osjetio njezinu jedinstvenost, njezinu namjeru.

— Ja ne spavam, Casey.Tek mnogo kasnije sjetio sam se da mi je rekla da joj je žao. To više

nikad nije rekla i samo jedanput sam je čuo kako kaže nešto što ne pristaje uz njezinu ličnost.

Rubinova se ishrana sastoji od sendviča iz automata, pakistanske hrane za ponijeti kući i espressa. Nikad nisam vidio da je uzeo nešto drugo. Jedemo samoze u uskom kafiću u Četvrtoj ulici, tu je samo jedan plastični

SIRIUS 13

stol stisnut između šanka i zahodskih vrata. Rubin jede svojih dvanaest samoza, šest s mesom i šest vegićkih, s potpunom koncentracijom, jednu za drugom i ne trudi se ni obrisati usla. Odan je ovom mjestu. Gadi mu se Grk za šankom; osjećaj je obostran, to je stvarni odnos. Kada bi čovo otišao, Rubin se više ne bi tu vratio. Grk bulji u mrvice na Rubinovoj bradi i jakni. Između samoza, Rubin mu vraća otrovne poglede, očiju stisnutih iza zamrljanih stakala naočala s čeličnim okvirom.

Samoze su večera. Doručak će biti salata od jaja na mrtvački bijelom kruhu, upakirana u one trokutiće od mliječne plastike i šest šalica otrovno jakog espressa.

— Nisi ni vidio što se sprema, Casey. — Pilji iz dubine svojih naočala umrljanih otiscima palca. — Zato jer nisi dobar u lateralnom mišljenju. Ti čitaš priručnik. Što misliš, što je htjela? Seks? Još dopa? Putovanje oko svijeta? Ona je bila iznad toga. To ju je i učinilo tako jakom. Zato su »Kraljevi sna« velika stvar, zbog toga ga klinci kupuju, zato vjeruju u to. Znaju. Oni klinci dolje na Tržnici, koji griju guzice oko vatre i pitaju se da li će noćas naći neko mjesto za spavanje, oni vjeruju u to. To je najluđa stvar u zadnjih osam godina. Frajer iz prodavaonice u Granvilleu mi kaže da tu prokletu stvar kradu više nego što kupuju ostalo. Kaže da je problem uopće to imati u prodaji... Ona je velika, ona je bila što oni jesu, samo još više. Ona je znala, čovječe. Bez nade, bez snova. Ne možeš vidjeli rešetke na tim klincima, ali sve više i više oni shvaćaju da ne idu nigdje. — Otresa masnu mrvicu mesa sa brade, ostavljajući tri da stoje. — I tako je to ona ispjevala za njih, rekla je to kako oni ne mogu, naslikala im je sliku. I iskoristila je novac da izađe iz svega toga, to je sve.

Gledam kako se para kondenzira i curi niz prozor u velikim kapima. Kroz prozor mogu razaznati djelomično opljačkanu »Lađu«, bez kotača, s osovinama na pločniku.

— Koliko je to ljudi napravilo, Rubine? Znaš li?— Ne previše. Teško je reći, jer mnogo njih su političari za koje

mislimo da su ugodno i pouzdano mrtvi. — Čudno me gleda. — Nije baš ugodna pomisao. Svejedno, oni su bili prvi do tehnologije. To još uvijek previše košta za bilo kojeg od običnih milijunaša, ali ja sam čuo barem za njih sedam. Kažu da je »Mitsubishe« to uradio za Weinberga prije nego mu je sistem za imunost konačno riknuo. Bio je glavni u njihovom labosu za hibride u Okajami. No, akcije njihovih monoklona su još uvijek visoke, pa je to možda i istina. I Langlais, Francuz, pisac..". — Sliježe ramenima. — Lise nije imala love za to. Ne bi imala ni sad. Ali stvorila se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Trebala je otegnuti, našla se u Hollywoodu, a oni su već shvatili kako će »Kraljevi« uspjeti.

Onog dana kada smo završili, bend je ispao iz JAL-ovog aviona iz Londona, četiri mršava kilnca koji su djelovali kao dobro podmazan stroj i koji su zračili hipertrofiranim osjećajem za modu i potpunim nedostatkom emocija. Posjeo sam ih jednog kraj drugog u »Pilotu«, u jednake bijele uredske stolice »Ikear, namazao salinsku kremu na njihove sljepoočnice,

SIRIUS 14

priključio elektrode i pustio im sirovu varijantu onoga što će kasnije postati »Kraljevi sna«. Kad su se povratili počeli su svi odjednom pričati, potpuno me ignorirajući, britanskom verzijom onog tajnog jezika kojim svi studijski glazbenici govore, a četiri para blijedih ruku vitlala su i rezala zrak..

Dovoljno sam toga uhvatio da bih shvatio da su uzbuđeni. Mislili su da je to dobro. Uzeo sam jaknu i otišao. Salinsku kremu mogu si obrisati i sami, hvala lijepo.

I tu sam noć vidio Lisu zadnji put, iako to nisam planirao.

Šetamo nazad do Tržnice, Rubin glasno probavlja svoj obrok, na vlažnom pločniku odsjaj crvenih stražnjih svjetala, grad iza Tržnice je čista svjetlosna skulptura, laž, gdje se slomljeni i izgubljeni ukopavaju u gomi što raste poput humusa u podnožju tornjeva od stakla...

— Moram sutra u Frankfurt, postavljam instalaciju. Hoćeš sa mnom? Mogu te upisati kao tehničara. — Još se više uvlači u svoju vojničku jaknu. — Ne mogu ti platiti, ali je avionska karta besplatna, pa ako hoćeš...

Od Rubina je to smiješna ponuda i znam da je to zato jer je zabrinut za mene, misli da sam čudno ufuran u Lisu, i to je jedino čega se može sjetiti, da me izvuče iz grada.

— Sad je u Frankfurtu hladnije nego ovdje.— Možda ti je potrebna promjena, Casey, ne znam...— Hvala ti, ali Maxu se posao nakupio. »Pilot« je sada glavni, ljudi

lete sa svih strana...— Naravno.

Kad sam ostavio bend u »Pilotu« otišao sam kući. Hodao sam do Četvrte ulice i zatim kući, kraj izloga prodavaonice koju vidim svaki dan, a svaki je šminkerski i fino osvjetljen, tu su cipele i odjeća, japanski motocikli šćućureni poput čistih emajliranih škorpiona, talijanski namještaj. Izlozi se mijenjaju s godišnjim dobima, prodavaonice nastaju i nestaju. Sad smo bili u pretprazničnom raspoloženju, na ulicama je bilo više ljudi, mnogo parova koji su hodali brzo i s namjerom kraj svjetlih izloga, na putu da kupe nešto za nekoga, polovica cura bila je u onim podstavljenim najlonskim čizmicama do bedara što su stigle iz New Yorka prošle zime i za koje je Rubin rekao da u njima izgledaju kao da imaju elefantijazis. Nacerio sam se misleći o tome i odjednom mi je sinulo da je stvarno svršeno, da sam završio s Lisom i da će je sada Hollywood neumoljivo usisati, kao da je gurnula prst u crnu rupu i da će je povući nezamisliva gravitacija velike love. Vjerujući u to, da je otišla, popustio sam u sebi i osjetio krajičke sažaljenja. Ali samo krajičke, jer si nisam htio ničim zajebati večer. Htio sam se provesti. Nisam već dugo.

Sišao sam na svom uglu i lift je proradio pri prvom pokušaju. Dobar znak, rekoh sam sebi. Gore sam se skinuo i istuširao, našao čistu košulju i u mikrovalki ispekao palačinke s mesom. Osjećaj se normalno, savjetovao sam svom odrazu dok sam se brijao. Prenaporno si radio. Kreditna kartica ti se udebljala. Vrijeme je da se to ispravi.

SIRIUS 15

Palačinke su imale kartonski okus, no, dopale su mi se jer su bile tako agresivno normalne. Automobil mi je bio na popravku, procurila mu je hidrogenska ćelija i tako nisam morao brinuti o vožnji. Mogao sam izaći, provesti se i ujutro javiti telefonom da sam bolestan. Max neće šiziti; sad sam njegova zvijezda. Dugovao mi je to.

Duguješ mi, Max, rekoh zaleđenoj boci votke koju sam izvukao iz frizera. Baš mi duguješ. Proveo sam tri tjedna montirajući snove i noćne more jedne vrlo zajebane osobe. Za tvoj račun Max. Tako da možeš rasti i uspijevati, Max. Natočio sam tri prsta votke u plastičnu čašu, zaostalu od prošlogodišnjeg tuluma i vratio se u dnevnu sobu.

Katkad mi se čini kao da ovdje ne živi nitko određen. Nije neuredno, ja sam dobar, pomalo robotski domaćin, sjetim se čak i obrisati prašinu s okvira postera i drugih stvari, ali ima trenutaka kada me ovo mjesto naglo ohladi svojom bazičnom akumulacijom bazičnih stvari. Mislim, ne pada mi na pamet da ga ispunim mačkama ili biljkama ili nečim takvim, ali ima trenutaka kada vidim da bi ovdje netko mogao živjeti. Mislim da i Rubin tako gleda na stvari, cijelo vrijeme, ali za njega je to izvor snage. Živi u smeću drugih ljudi i sve što dovuče kući nekad je moralo biti novo i čisto i sigurno je značilo nešto, koliko god to kratko trajalo za nekoga. Onda on sve to utrpa u svoj ludi kamion i dotegli do svog mjesta i pušta da se sve slegne dok se ne dosjeti što će s tim učiniti. Jednom mi je pokazivao knjigu o umjetnosti iz XX stoljeća koja mu se jako dopadala i bila je tamo slika automatizirane skulpture nazvane »Mrtve ptice opet lete«, stvari na kojoj su se, ovješene o žice, prave mrtve ptice vrtjele u krug; nasmiješio se, kimao je glavom i shvatio sam da je osjećao da mu je taj umjetnik neka vrst duhovnog pretka. Ali što bi Rubin mogao uraditi s mojim uokvirenim plakatima, mojom meksičkom strunjačom kupljenom u Zaljevu i mojim pjenastim krevetom iz Ikeje? No, mislio sam, pijući prvi hladni gutljaj, već bi se on nečeg sjetio, zato on i jest poznati umjetnik, a ja nisam.

Otišao sam do prozora i pritisnuo čelo o staklo, hladno kao i čaša u mojoj ruci. Vrijeme je za kretanje, rekoh sam sebi. Pokazuješ simptome angsta urbanog samca. Ima lijeka i za to. Popij. Kreni.

Te noći nisam bio na razini. Niti sam pokazao zdrav razum odrasla čovjeka da odustanem, odem kući, gledam nekakav starinski film i zaspem na strunjači. Napetost koja je rasla u meni tijekom tri tjedna pokretala me kao glavnu oprugu mehaničkog sata i ja sam kuckao kroz noćni grad, podmazujući svoje manje-više napredovanje sa sve više pića. Bila je to jedna od onih noći, odlučio sam brzo, kad sklizneš u alternativni kontinuum, u grad koji izgleda isto kao i grad u kojem živiš, osim one male, čudne razlike, jer u njemu nema nikog koga ti voliš ili znaš ili s kim si barem nekad porazgovarao. U takvim noćima možeš otići u poznati bar i otkriti da je svo osoblje promijenjeno; onda shvatiš da je tvoj jedini motiv da odeš tamo bio da ugledaš poznato lice konobarice ili barmena, bilo koga... Poznato je da takav osjećaj ne ide zajedno s provodom.

Svejedno, nastavio sam lunjati, kroz šest ili sedam mjesta i našao sam se u klubu na West Endu koji je izgledao kao da nije preuređivan od

SIRIUS 16

devedesetih. Na plastici ispucao krom, mutni hologrami koji ti zadaju glavobolju ako ih pokušaš prepoznati. Mislim da mi je Barrvy pričao o tom mjestu, ali ne znam zašto. Pogledao sam uokolo i nacerio se. Ako sam tražio depresiju, došao sam na pravo mjesto. Da, rekoh sebi, ovo je uistinu žalosno, stvarno dno dna. Dovoljno strašno da zaustavi moju usranu večer, a to je bilo dobro, bez sumnje. Popit ću još jednu za put, nadiviti se špilji i taksijem kući.

I tad sam spazio Lisu.Nije me vidjela, još ne, imao sam kaput na sebi, podignutog ovratnika

da se zaštitim od vremena. Bila je dolje za šankom, iza ugla. ispred nje je stajalo par praznih čaša, velikih, onih u kojima dobijete hongkonške suncobrane ili plastične sirene i kad je pogledala u dječaka kraj sebe ugledao sam njezine proširene zjenice. Znao sam da to nije od alkohola, jer količina droge koju je uzimala nikako ne ide s pićem. Dječak je pak bio otkačen, ukočeno i pijano se smiješeći, spreman da klizne sa stolice i da ponovo pokuša fokusirati oči i bolje pogledati Lisu, koja je sjedila u bluzi od crne kože koju su joj stavili garderobijeri, zakopčanoj do brade, a lubanja joj je svijetlila kroz bijelo lice kao žarulja od tisuću vati. I vidjevši je tamo, odjednom sam shvatio mnogo stvari.

Shvatio sam da stvarno umire, ili od dopa ili od njezine bolesti ili od kombinacije obje stvari. Da joj je to prokleto jasno. Da je dječak kraj nje previše pijan da bi razaznao egzoskeleton, ali ne toliko pijan da ne primijeti skupu jaknu i lovu koju je imala za piće. I da je ono što vidim upravo to.

Ali nekako nisam mogao sve zbrojiti, nisam mogao prozrijeti cijelu stvar, nešto u meni se zgrčilo.

A ona se smiješila, zapravo radila je ono što je mislila da je vjerojatno smiješak, izraz za koji je znala da pristaje takvim situacijama, povremeno kimajući glavom na dječakove nejasno izgovorene gluposti, a meni su se vratile one njezine strašne riječi o tome kako voli promatrati.

I sad znam nešto. Znam, da se nisam tad našao tamo, da ih nisam vidio, bio bih u stanju prihvatiti sve ono što se zbilo kasnije. Možda bih čak našao načina i da se radujem zbog nje, našao načina da vjerujem u to što je od onda postala ili izgradila po svojoj slici, do te mjere, program da vjeruje da je to ona. Mogao bih vjerovati u ono u što Rubin vjeruje, da je ona uistinu bila iznad svega toga, naša hi-tech Sveta Ivana koja sagorijeva u želji da se stopi s božanstvom u Hollywoodu i da joj više ništa nije bilo važno osim trenutka njezinog odlaska. Da je odbacila to jadno, tužno tijelo sa sretnim krikom oslobođenja, slobodna od polikarbona i omrznutog mesa. Pa, možda je i bilo tako. Siguran sam da je to bilo onako kako je ona očekivala.

Ali kad sam je vidio tamo, s rukom pijanog klinca u njezinoj ruci koju nije ni osjećala, spoznao sam, jednom i zauvijek, da ni jedan ljudski motiv nije potpuno čist. Čak je i Lise, sa svojim razarajućim, luđačkim porivom za slavom i kibernetskom besmrtnošću, imala slabosti. Da je imala nešto ljudsko u sebi i mrzio sam sam sebe, jer sam to morao priznati.

Te je noći izašla da si zaželi sretan put. Da nađe nekog dovoljno

SIRIUS 17

pijanog da to učini za nju. Jer, već sam znao, bila je to istina: voljela je promatrati.

Mislim da me je spazila kada sam odlazio. Gotovo sam trčao. Ako me je spazila pretpostavljam da me je mrzila više no ikad, zbog užasa i sažaljenja na mom licu.

Više je nikad nisam vidio.Jednog ću dana pitati Rubina zašto je burbon jedino piće koje zna

napraviti. Dodaje mi ulubljeni aluminijski lončić burbona.— Trebao bi poći u Frankfurt — kaže on ponovo.— Zašto, Rubine?— Zato jer će te uskoro nazvati. I mislim da nisi spreman za to. Još si

uvijek razmrdan zbog nje, a to će te previše otkačiti. Pođi sa mnom u Frankfurt, naći ćeš malo prostora za sebe. Neće znati da si tamo...

— Rekao sam ti — kažem ja, sjetivši se nje iz bara onog kluba — mnogo je posla. Max...

— Fućkaj Maxa. Max se samo obogatio. Max ne mora ništa raditi. I ti si bogat, zaradio si na pravima od »Kraljeva«, samo si previše tvrdoglav da nazoveš banku i provjeriš svoj račun. Možeš si priuštiti odmor.

Gledam ga i pitam se da li da mu ispričam tu priču o posljednjem pogledu.

— Rubin, drago mi je, čovječe, samo... Uzdahuje, pije.— Samo što?— Rubine, ako me nazove, da li je to stvarno ona? Dugo gleda u

mene.— Samo bog to zna. — Njegov lončić kucne o stol. — Mislim, Casey,

tehnologija je tu i tko to stvarno može reći?— A ti misliš da bih trebao poći s tobom u Frankfurt? Skida svoje

naočale s čeličnim okvirom i bezuspješno ih brišekrajem svoje karirane flanelske košulje.— Mislim da trebaš. Potreban ti je odmor. Možda ti ne treba sad, ali

trebat će ti kasnije.— Kako to misliš?— Kada budeš morao montirati njezin sljedeći album. A to će

zasigurno biti vrlo brzo, jer joj lova hitno treba. Zauzima puno ROM-a u glavnom okviru neke korporacije, a njezina zarada od »Kraljeva« ni približno nije dovoljna da plati ono što su joj morali napraviti da je tamo stave. A ti si njezin montažer, Casey, tko bi drugi bio?

Samo zurim u njega dok ponovo stavlja naočale i kao da se ne mogu pomaknuti.

— Tko drugi, čovječe?A jedna od njegovih naprava baš tad kucne, čistim i sićušnim zvukom

i shvatim da ima pravo.

Preveo Goran Pavelić Objavljeno posredstvom GPA, München

SIRIUS 18

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

Kupujem-Prodajem

• Kupujem knjige »Gospodar prstenova« Tolkina, »Glas gospodara« Lema, »Potopljeni svet« Balarda i »Kantikulum za Lajbovica« Milera. GORAN STANKOVIC, 18000 Niš, Kriška 20

• Kupujem komplet Asimova iz »Kentaura« i Tolkienovu trilogiju »Gospodar prstenova«. U obzir dolazi i zamjena za komplet SF stripova »Uranela« (br. 1 do 14). DARKO DOVODA, 41000 Zagreb, Ljubičićeva 38.

• Kupujem Siriuse broj 8, 20, 42, 49, 67, 76, a prodajem ili mijenjam za navedenno, Sirius broj 1, »Kapija 1« Pohla, »Na rubu Zadužbine« Asimova i »Inženjeri prstena« Nivena. VUKOMAN STEVANOVIC, 37000 Kruševac, Gornji Stepoš.

• Kupujem Siriuse broj 18 i 42, sve starije knjige Kastanede, knjigu »Zen i psihoanaliza« i Klarkov »Kraj detinjstva«. MILOŠ MILOŠEVIĆ, 11080 Zemun, Prvomajska 6/72

• Prodajem Siriuse 1—139 veoma očuvane. FAZEKAŠ PAVLE

SIRIUS 19

C. J. Cherryh

P o s u đ ePots

Spuštanje šatlom na vjetrovitu površinu bilo je krajnje neugodno. Desan stupi na platformu odjeven u odijelo i opterećen sistemom za održavanje života. Gegajući se krene naprijed, tjerajući rukom male servisne robote koji su podsjećali na pauke.

— Građanine ovuda, ovuda građanine, pažljivo — pazite kako hodate, poderotina u odijelu je opasna.

Sluge niskog nivoa. Bili su mu odvratni. Očito je šef operacija poslao ova stvorenja u pratnji samo jednog UI (umjetna inteligencija) transportera sa osam kotača, koji je nezgodno izabrao da se parkira dobrih pet stotina koraka izvan zone mlaza ispušnih plinova šatla. Neprijatno duga šetnja preko prašnjave zaravni za čovjeka u naboranom odijelu, opterećenog sistemom za održavanje života. Desan se okrenu bacivši bespomoćan pogled na šatl koji je čekao naslonjen na stajni trap, srebrni klin u nagnutom položaju ispod neba boje metala pušćane cijevi na podlozi. Zadrhtavao je pri pogledu na nebo i predao sebe i oskudnu prtljagu iritirajućoj usluzi servisnih robota. Polako gegajući krenu prema spremnom UI transporteru.

— Dobar dan — šuplje reče vozilo otvarajući vrata. — Moj odjeljak za putnike nema sigurnosnu atmosferu; da li ste razumjeli, lorde Desan?

— Da, da.Desan se pope i smjesti na prednje sjedalo, što izazva malo ugibanje

amortizera. Roboti su se muvali okolo zastajkujući poput insekata, pažljivo smještajući kutiju s njegovom pretljagom na određeni način. Onda ju

SIRIUS 20

počeše namještati, ispravljati i namještati sve dok njen položaj nije odgovarao robotskoj predodžbi o poslu, utisnutoj na matrice. Izluđujuće. Tipična robotska preciznost. Desan pljesnu po sjedalu osjetljivom na pritisak.

— Hajdemo, pokrenimo ovu stvar, hoćemo li?UI se obrati svojim glupljim rođacima jednim jedinim piskom, našto

se oni naglo razbježaše.— Pazite na vrata, građanine. — Vrata se spustiše i zaključaše. UI

upali bučni pogonski motor. — Želite li da zatamnim prozore, građanine?— Ne želim vidjeti ovo mjesto.— Zadovoljstvo mi je, lorde Desan.Za UI je to bez sumnje i bilo zadovoljstvo.Do stanice je bila potrebna duga vožnja preko ravnice, po sve mekšoj

prašini što se podizala zaklanjajući pogled unatrag. Povremena udubljenja od meke rastresite prašine načinjene vjetrom pridonijeli su izvijanju transportera.

— Oprostite, građanine. Da li vam je udobno?— Da, potpuno, odličan si.— Hvala, građanine.Konačno — konačno! — pojavilo se nešto osim ravnice, jedva

zamjetni brežuljci i jedna neobična planina: Masivna dugačka šipka, koja se postepeno pretvorila od magličastog u čvrsti oblik.

Planina. Izdaleka je stvarno izgledala kao vulkanska ili sedimentna tvorevina. Nepravilni, tvrdoglavi izboj u ovoj pustoši gdje je sve ostalo potpuno savladala entropija, ostavivši ravnicu bez ikakvih sadržaja. Ali kada je UI prolazio pokraj planine, na njoj su se vidjeli šavovi i spojnice, znakovi da je napravljena. Iako je unaprijed znao što je to, vožnja nadomak ove konstrukcije, djela ruku Drevnih — izazivala je zebnju u Desanovoj duši i pored toga što je već svašta doživio na brojnim putovanjima. Na pozadini erodiranih brežuljaka pojavila se stanica, skupina šokantno zelenih kupola na smeđem, beživotnom svijetu. Ali takve kupole Desan je već viđao. Samo je UI bio svjedok, okrenuo se na sjedalu, prislonio fleksibilni mjehur šljema na dvostruko izolirani prozor i dugo buljio u kamenu strukturu, sve dok nije nestala pozadi zaklonjena oblakom prašine.

— Evo lorde — reče uvijek raspoloženi UI. — Skoro smo stigli na stanicu — samo još mali uspon.To radim vrlo mirno.

Savijanje i naginjanje; ljuljanje pa okretanje. Uz urlanje motora kupole su se teturavo povećavale u prednjem prozoru.

— Bilo mi je veliko zadovoljstvo služiti vam.— Hvala — promrmlja Desan nezadovoljan što će opet morati

pješačiti. Trebalo se popeti stazom pokrivenom plastičnom rešetkom do zračne komore, a nigdje na vidiku nije bilo odbora za doček

Dok se transporter zaustavljao uz pneumatsko soptanje, prema njemu zabrza još nekoliko servisnih robota.

— Hvala, lorde Desan, pripazite na šljem, pripazite na spojeve sa sistemom za održavanje života, molim vas pazite kamo stajete. Prašina je

SIRIUS 21

klizava..— Hvala.Kad je u pitanju UI nije se imalo kud.— Hvala vama, lorde.Vrata se podigoše. Desan se oslobodi iz sjedala i korakne na prašnjavu

zemlju, pazeći da naprtnjačom s kisikom ne zakači okvir, dahćući pod njenom težinom u ovoj gravitaciji, na koju se još nije navikao. Priđoše roboti da preuzmu njegovu prtljagu, a Desan ustrajno zagega naprijed po plastičnim rešetkama staze, prema sjajno zelenim kupolama. Plastika. Plastika koja čak nije mogla nastati u ovoj pustoši, već je došla iz viška biomase njihovog broda. Ovdje je sve bilo mrtvo, zastrašujuće prazno. Čak je i signal što ga je doveo na dno isušenog jezera bio robotski, kao i obavijest da će ga dočekati transporter.

Ispred njega otvoriše se vrata zračne komore i pojave se tri osobe u odijelima. Konačno, konačno osoblje od krvi i mesa pođe prema njima da im ukaže odgovarajuću pažnju. Ali i pored one planine od kamena, pored sjajnih zelenih kupola i robotske opreme za istraživanje još uvijek je osjećao mrtvilo ovog mjesta. Teško je koračao naprijed, dotičući ponuđene ruke u rukavicama, odvraćajući na očekivane pozdrave, nastavljajući hodati po plastičnim rešetkama staze prema otvorenoj komori. Srž u kostima još mu se nije ugrijala. Nikako nije mogao dobro vidjeti sliku, kao da u lošem snu promatra grozno iskrivljene poznate stvari.

Putovao je sto godina od kada je zadnji put vidio ovaj svijet, a i tada samo iz orbite, primajući izvještaje iz treće ruke. Sto godina rada na ovom planetu prethodilo je ovom malom putovanju od luke do istraživačkog centra pod prijetećim nebom, do ovog mjesta kraj planine koja je nekada bila brana na jezeru koje više ne postoji.

Naravno, postojali su i nalazi na Mjesecu. Nekoliko rukotvorina. Krpica sa simbolima na sebi. Primitivno, nezamislivo primitivno. Prvi predznak nalaze na ovom suhom svijetu boje rđe.

Skupa s odborom za doček ušao je u zračnu komoru glavne kupole, sačekao da prođe ciklus, pa s olakšanjem uzdahnuo kada se svjetlo indikatora promijenilo s bijelog u narančasto, našto su se otvorila unutrašnja vrata i propustila ih u kupolu. Pošao je naprijed, skinuo šljem i duboko udahnuo zrak neočekivano neprijatnog mirisa. Predvorje ove centralne kupole izgledalo je kao poslovni prostor — plastični zidovi, vidljive cijevi. U posudi za cvijeće nasred poda nekoliko biljaka borilo se za život. Ispred njih nalazio se crni stup s uobičajenim slikama: metalna pločica s dvije figure golih stranih bića i dijagramima zvjezdanog sistema — reproducirano čak s ogrebotinama i rupicama. Na nekim mjestima pločica bi prošla nezapaženo, kao nešto normalno. Ovdje, ovdje je pripadala ova poruka Drevnih i nikada ne bi mogla biti obična.

— Lorde Desan — reče ženski glas, našto se okrenuo, nespretan u odijelu.

Dr. —Gothon lično. Ostarjelu ženu u plavoj boji znanstvenika nije bilo moguće ne prepoznati. Rijetka počast ga je ošamutila i izbrisala sve

SIRIUS 22

dosadašnje greške u gostoprimstvu. Pružila mu je ruku. Iznenađen, reagirao je na isti način, a onda, sjetivši se rukavice, brzo povuče ruku, da bi je skinuo. Pokret joj je bio graciozan, a on se osjećao glupo i izbačen iz ravnoteže dodirujući — ostarjela, žuljevita ruka legendarnog intelekta čvrsto ga je stisla. Staračka mekoća i tvrdoća na istoj površini. — Godine i krepkost. Jezik ga je izdao, osjećao se potpuno ustrašen prisjećajući se svoga cilja.

— Uđite. Dozvolite da vas oslobode tog odijela, lorde Desan. Želite li se odmoriti nakon puta, prileći ili možda popiti čaj? Roboti upravo odnose prtljagu u vašu sobu. Ovdje smještaj nije luksuzan, ali mislim da će vam biti udobno.

Upadao je sve dublje i dublje u ljubaznosti. Mogao je potpuno izgubiti orijentaciju u ovakvim okolnostima, dozvoljavajući da ga savlada blagost i udobnost — sramotno oklijevajući odupiranju.

— Želim vidjeti ono zašto sam došao, doktorice. — Otpustio je još nekoliko spojeva i pustio da odijelo padne u ruke koje su čekale, poravnavajući odjeću. Da li je bio preoštar, neoprostivo nestrpljiv? — Mislim da se ne mogu odmarati, dr. Gothon. Vrijeme na šatlu iskoristio sam za svoje potrebe. Želio bih se bar površno upoznati s okolinom, pa ukoliko bi netko od vašeg osoblja bio toliko ljubazan da me preuzme.

— Naravno, naravno. To sam i očekivala. Dođite molim vas, dozvolite da vam pokažem okolinu. Objasnit ću sve što budem mogla. Možda mi za to vrijeme uspije uvjeriti vas.

Od samog početka bio je zatečen. Očekivao je nekog visokog službenika, najvjerojatnije direktora operacija, ali ne Gothonovu. Išao je malo iza doktoričinih pognutih ramena, čija je prisutnost djelovala na studente i niže osoblje kao blagoslov. Vidio sam Doktoricu, znali su prigušeno govoriti mladi na brodu kad bi vidjeli Gothonovu kako, za vrijeme rijetkih intervala u budnom stanju; odsutno luta hodnicima. Vidio sam Doktoricu. Takvim glasom netko bi tvrdio da vidi boga u ljudskom obliku.

Rijetko su je budili. Za većinu svjetova bili su dovoljni i niži istraživači. On je bio peti lord — navigator, četvrti rođen na putovanju, beznačajnog staža u vremenskoj dilataciji. Pedeset dvije godine u budnom stanju i jedva dvije tisuće godina putovanja — naprama Gothoninog života u snovima.

A Desan je,sada osjećao bol u kostima zbog ovog blagog, gracioznog, pogrbljenog, starog znanstvenika pjegave kože, ovog detektiva što strpljivo rješava najveću tajnu svemira. Pojavilo se sažaljenje. I sam je patio na ovom mjestu, ali sigurno ne kao Gothonova u svojoj unutrašnjoj tišini, gdje je mislila misli koje posada broda nikad nije smjela uznemiriti.

Studenti su žurili da im otvaraju vrata, stiskali se uz zidove ostavljajući im prolaz kroz hodnike koji su vodili sve dublje i dublje u labirint kupola. Ruke su u prolaze dodirivale Desanove rukave, nudeći dobrodošlicu sadašnjem lordu — navigatoru. Uzvraćao je, posvećujući tome onoliko pažnje koliko je mogao u svojoj tuzi. Srce mu je lupalo,

SIRIUS 23

nenaviklo na ovu gravitaciju. Nosnice su upijale ne samo isparenja plastičnih kupola uređaja za recikliranje i tolikih tijela na okupu, već i tvrdi, gorki zrak, koji je izgledao nabijen elektricitetom ili suhom prašinom. Nespokojstvo je zamišljao neko opasno curenje atmosfere u kupolu. Sjetio se svih opasnosti kojima je izloženo ovo mjesto i zbog toga je poželio otići.

Dok je on putovao, Gothonova je ovdje izdržala sedam godina života koji je gasnuo. Budili su je četiri puta, a ovaj, četvrti put, bila je budna neprekidno sad već pet godina, što je dosad njezino najduže radno razdoblje u budnom stanju. Konačno je pronašla podatke koji su bili vrijedni utroška života, pa ga je nemilice trošila. Vjerovala je. Vjerovala dovoljno da umre tragajući.

Zadrhtao je cijelim tijelom i krenuo za Gothonovom kroz vrata za zaptivanje prema još jednoj kupoli. Zapanjio se, osjetivši čvor u trbuhu, jer su se ovdje sa obje strane nalazile police s poredanim, žutim lubanjama, beskrajnim nizovima buljećih, tamnih rupa i iscerenih čeljusti. Neke su imale duge njuške, neke pak kratke. Neke male, naoko potpuno bez njuške, imale su očnjake koji su im davali pametan i inteligentan izgled — kao minijaturni ljudi, kao bebe sa crtama odraslih ljudi, mora da je na prvi pogled tako pomislio svatko tko ih je gledao na holu ili promatrao uzorke donesene u laboratorije u orbiti. Ali kapacitet mozga kod ovih je bio premalen. Stvarno razumni zauzimali su iduće police. Red za redom bezokih, obilato zaobljenih lubanja, nacerenih na svoj bezubi način u stalnom užasu — izazivajući najdublji užas u onima što su ih otkrili u ovoj pustoši.

Ovdje je Gothonova zastala i odabrala jednu malu lubanju razumnog bića, najvećim dijelom rekonstruiranu. Desan je znao bar toliko da je mogao razlikovati pravu kost od plastične zaljepljene na nju. Lubanja je bila mnogo delikatnija od ostalih, Vilica manja. Dva prednja zuba su rekonstruirana. Također i jedan sa strane.

— Ovo je bilo dijete. — reče Gothonova. — Zovemo je Missy. Prva koja je pronađena na nalazištu gore u brdima, u isušenom potoku. Najveći dio Missynih nogu je nedostajao, ali sve ostalo je nedirnuto. Bila je sama s malom životinjicom, koju je obgrlila rukama. Držimo ih skupa — bez obzira na katalogizaciju. — Podigla je nepravilnu i velikim dijelom rekonstruiranu lubanju s police gdje je ležala između lubanja razumnih bića. Delikatna, s naglašenim očnjacima. — Čak i arheolozi imaju osjećaje.

— Vidim. — Bespomoćan, uhvaćen u njenu ljubaznost, Desan nevoljko ispruži prst i dotače lubanju.

— Natrag na spavanje.— Gothonova nježno položi obje lubanje natrag na policu i krene

naprijed. Desan krene za njom kroz jednostavna vrata i stupi u zaposlenu sobu, punu radnih stolova, natrpanih gomilama rukotvorina. Osoblje se poče dizati od svog prašnjavog posla, iznenađeni i uplašeni. — Ne, ne, nastavite — tiho reče Gothonova. —Mi samo prolazimo. Ne obraćajte pažnju na nas. Evo, vidite li, lorde Desan? — Pažljivo je pružila ruku preko ramena jednog istraživača i sa radne površine podigla izduženu, rebrastu

SIRIUS 24

bocu, prekrivenu svjetlucavom patinom od dugotrajnog ležanja u zemlji. — Pronašli smo veliki broj ovakvih. Masovna proizvodnja. Industrija. Ne samo na ovom kontinentu. Ista ovakva boca postoji u nalazištima po cijelom svijetu, uvijek u najgornjem sloju. Isti dizajn. Datira iz vremena velike nesreće. Pomoću ovakvih malih stvari možemo pratiti politička savezništva i putove trgovine. — Spusti bocu i podiže praktično kompletnu vazu, najvećim dijelom izljepljenu. — Uvijek se vraćamo na posuđe. Preko posuda i boca pratimo ih kroz epohe. Mnogo je slojeva. Imaju dugu i kompleksnu prošlost.

Desan ispruži ruku i dotače smeđu površinu vaze, otkrivši jedan jedini, svjetli ostatak plave boje uz sivu koricu, nastalu uslijed dugotrajne zatrpanosti.

— Koliko dugo treba da se neka stvar pretvori u ovo?— Ovisi o tlu — o vlazi, kiselosti. Ova potiče iz okoline. —

Gothonova ju nježno položi natrag na policu i produži. — Dosta vremena treba da se toga izbriše — skoro sve rukotvorine su nestale. Metali su oksidirali, plastika istrunula, papir i drvo su prilično dugo izdržali u pustinjskoj klimi, ali i oni su konačno nestali. Vlaga je rastočila detalje na skulpturama. Ostali su samo plemeniti metali. Klizanje tla izvitoperilo je kamen, zdrobilo metal. Čak i najbolje pronađeno posuđe nalazilo se u komadićima, poput razbacane slagalice. Iako je tako lomljivo, potrajalo je duže od spomenika, izdržalo je isto toliko koliko i zemlja u kojoj je ležao, bio to na suhom, u močvari ili čak ispod mora. Ova boca i posuđa su isto toliko dostojni poštovanja kao i velika brana. Oni koji su ih napravili nikad to ne bi pomislili, zar ne?

— Ali? — Desanu se zavrtjelo u glavi kad se sjetio ogromne ravnice, mulja i duboko zakopanih tajni. — Sigurno ste propustili neki važan detalj. Trebalo je istražiti cijeli svijet. Možda ste prešli preko nečega, pa onda sve skupa krivo protumačili.

— O, da, to se može dogoditi. Ali pronaći stvari tamo gdje to očekujete je važan znak, lorde Desan, potrebno je samo razmisliti gdje treba tražiti. Prvo lociramo mjesta gdje ima najviše nade — ulegnuće ili uzvisinu na onim fotografijama zbog kojih smo gnjavili orbitere, a vodi nas osjećaj o pružanju tla, više nego što to čine mehaničke sonde, lorde Desan.

— Gothonova žmirnu tamnim očima uslijed neke nedokučive misli.Desan je stajao, izgubljen pred tim nezamislivim duhovnim

sposobnostima. Što radi um u tako dubokoj starosti? Luta? Da nije velika doktorica pala u misticizam? Možda, izvijestiti nešto takvo riješilo bi jednu poteškoću. Ali njemu se nije dopadala ta neugodna dužnost.

— Kod živih bića radi se o osjećaju, lorde Desan. Prepustite se pejzažu i kažete sebi — da je ovo davno vrijeme, da želim graditi ili trgovati — kuda bih krenuo? Gdje bi živjeli moji susjedi?

Desan se delikatno nakašlja, želeći stvar skrenuti natrag na čvrste činjenice.

— A robotske sonde vam, naravno, pomažu.— Sonde, lorde Desan, su stvari bez duše. Robot može biti vrlo vješt,

SIRIUS 25

ali istraživač s njim može upravljati samo daljinski, tako da ostane slijep za istinski smisao krajolika i propušta povoljne prilike. Ali vi ste rođeni u svemiru. Možda vam ovo djeluje nerazumljivo.

— Vjerovati ću vam na riječ — iskreno reče Desan.Osjećao je kako ga nebo pritišće svojom težinom. Olovno, grozno

nebo, nezdravi prekrivač između njih, zvijezde i jedinog mjeseca. Gothonova se sjećala rodne planete. Sjećala se rodne planete. Čak i tamo je bila slavna na svom polju nauke. Stara znanstvenica tvrdi neka dođe u ovakav krajolik i locira stvari, videći ono što robotske oči ne vide, misleći misli koje su sadržavale one lubanje još onda kad su na sebi imale meso.

— Tražimo humke — reče Gothonova, nastavljajući koračati niz trijem pokraj pognutih glava i stidljivih pogleda osoblja i studenata, koji su obavljali potpuno određene zadatke. Oko njih kuckale su elektroničke igle, skidajući koricu sa iskopina, da bi otkrile drevne površine. — Gradili su masivne strukture. Velike nebodere. Nešto od toga trajalo je nedirnuto tisućama godina. Kad je postalo nestabilno, palo je uslijed čega su nastale gomile krhotina. Tada su počeli djelovati vjetrovi, rijeke su mijenjale korita oko ruševina i, naravno, gomilali su se sedimenti, nanošeni vjetrom i vodom. Na taj način sama težina naslaga micala je krhotine, uvrtala ih, što komplicira naš posao. — Gothonova ponovno zaslade pored stola, na kojem su stajale neaktivirane holo ploče. Mahnu rukom i pojavi se pejzaž s udubljenjem preko, kojeg se pružao izuvijani niz zidina.

— Vidite ovaj zid. Nije napravljen ovako izuvijan po dužini i po širini. Deformirali su ga gravitacija i gibanja tla. Bio je zatrpan sve dok ga mi nismo otkopali. Da nije bilo toga, vjetar i kiša bi ga uništili još prije mnogo eona. Kao što će to i sada učiniti, ukoliko s vremenom ponovno ne bude zatrpan.

— A ova velika gomila kamenja. — Desan mahnu rukom u pravcu gdje je mislio da se nalazi velika brana, a onda shvati da je potpuno dezorijentiran. — Koliko je stara?

— Koliko i jezero koje je napravila.— Potiče li iz vremena pada?— Da. Znate li da bi ta masa mogla stajati i kad zvijezda umre. Po

cijelom svijetu našli smo nekoliko velikih brana, piramida. Njihova starost može se samo nagađati. Trajat će duže od bilo koje strukture na površini, osim samih planina.

— Bez života.— O, ali života ima.— Nestaje— Ne, ne. Ne nestaje — doktorica mahnu rukom i na idućoj holo

ploči pojavi se barica, zelena od morske trave, čiji su perjasti izbojci pratili ljuljanje valova. — Mjesec još uvijek spašava ovaj svijet od totalne entropije. Postoji voda, iako ne u onim količinama iz vremena građenja ove brane. — Nadu za budućnost ovog svijeta daju nam ova morska trava, životinjice koje pužu i lete — lišajevi i životni oblici u ravnici.

— Ali ništa od onoga što su oni poznavali.

SIRIUS 26

— Ne. Ovdje je život razvio nove odgovore. Počinje iz početka.— Sigurno je da za početak nema baš mnogo, zar ne?— Ne baš mnogo. To pitanje zanima Bothogija — da li život, koji je

ovdje započeo, ima dovoljno vremena na raspolaganju i da li će krivulja potrošnje dati kao rezultat poraz. Ali život to ne zanima. Jako nas brine zagađivanje. Bojim se da je neizbježno. A tko zna, možda možemo time dodati i nešto korisno. — Mahnuvši rukom, dr. Gothon upali idući holo. Izduženo stvorenje s šest nogu energično zabrza pa mrtvoj mahovini, žestoko mašući antenama, ne napredujući.

— Nasljednici svijeta. — Očaj proze Desana do srži.— Ali svaka generacija ovih malih stvorenja je potpuni uspjeh.

Posljednja koja nam je uginula nastradala je u nesreći, ali, naravno, nije toga bila svijesna. Svijest će morati pričekati još, recimo, pola milijarde godina — tada će se možda pojaviti. Ukoliko ne izda zvijezda; već je dobrano odmakla prema kraju niza.

Još jedan holo, prizor pustinje, pijesak nošen vjetrom, a pored toga holo sa travom u bari.

— Život stvara život. Ova trava koju vidite stvara život. Upija i pretvara, gradeći lanac koji će omogućiti ishranu drugima. To je ono što život radi. Zaposlen je, sve bez neke namjere, naravno, ali slučajnostima utire sebi put da jednog dana napusti planetu.

Desan je pogleda postrance, osjećajući se neugodno.— Stvarno. Biomasa. Petrokemija. U eonima se skladišti energija,

koja onda čeka da je svijest iskoristi. A ta svijest, ukoliko se pojavi, dominira svijetom zato jer svjesnost predstavlja način da se život učini efikasnijim. Ali svijest je opasna stvar, lorde Desan. Svijest je slobodni kompjutor s vlastitim percepcijama, koja izvodi proračune svog vlastitog kursa razvoja, a u službi ove male trave. Milijarde takvih kompjutora rade i računaju sve brže i brže. prilagođavajući sebe i svoju ekološku okolinu.

— A što ako se još u samom početku pojavi i najmanja, beznačajna greška u softveru?

— Ne vjerujete valjda u nešto takvo — odgovori doktorica. Desanovo uvjerenje se poljujalo. Ova dobra žena nije skrenula. Njezin

veliki um poljuljan je u svojim vjerovanjima, to je to — velika, plemenita doktorica je tokom nezamislivo dugog života postala cinik, a on se borio sa svoje jadne pedeset i dvije godine.

— Sasvim sigurno ovo nije dokaz, doktorice. Ovdje je moglo doći i do prirodne katastrofe.

— O, da, udar meteora. — Doktorica mahnu rukom ispred serije holoa na četvrtoj ploči, našto se ukaza pogled iz zraka na ogroman krater, toliko ogroman da še na slici opažala zakrivljenost planete. To je bio najuočljiviji detalj na planeti, napadno vidljiv iz svemira. — Ali, ovaj sunčani sistem ima ožiljaka i ožiljaka od ovakvih događaja. Ovakav višeplanetni sistem, zvijezda koju na njenom putu kroz galaksiju često posjećuju krhotine. Pogledajte tijela bez atmosfere, razmotrile broj udara meteora koji su na njima ostavili kratere. Recite, svemirski putniče, zar nisam u pravu?«

SIRIUS 27

Desan duboko uzdahnu, osjetivši olakšanje što ga pitaju nešto iz njegove struke.

— Naravno, sistem je sklon takvoj vrsti nesreća. Ali taj krater je više nego dovoljan razlog. Ako je nastao onda kad je ovdje još bilo razuma. Ali taj udar je došao na mrtav svijet.

Imate dokaz.— Slojevi. Posuđe. Ironija je u tome što su se jako plašili mogućnosti

takve nesreće. Čini mi se da su bili ispunjeni osjećajem zle kobi. Možda zbog ožiljaka koji su se vidjeli na njihovom mjesecu; ili zbog razumijevanja mehanike ovog sunčevog sistema; ili su možda u primitivnim vremenima bili svjedoci takvih događaja i to pamtili. Možemo naslutiti taj um koji je težio otići odavde što ga je progonilo, što je tražio.

— Kako to možemo znati? Koristimo naš um da izrazimo njihova očekivanja.

— Desan se prekinu zbunjen, užasnut. Ovo je bilo jako blizu hereze. Za koji trenutak izrekao bi nepopravljivu glupost, a na orbitalnoj stanici lordovi—suci čuli bi za to već oko večere, što bi mu zauvijek naškodilo

— Stojimo u njihovom pejzažu, prevrćemo im kosti, držimo njihove lubanje u našim mesnatim rukama i pokušavamo misliti na način koji određuje njihov svijet. Tu smo ispod prijetećeg neba. Što možemo napraviti?

— Pokušati pobjeći. Pokušali bi se udaljiti s ovog svijeta.Oni se jesu udaljili. Rukotvorine na nebu.

— Arheologija je uvijek mnogo lakša u svemiru. Milijun godina ili dva, a stvar još sija. Zapisi se još uvijek mogu pročitati. Boja se sjaji. Jednu površinu izjede mikroprašina, a suprotna je potpuno ista kao i onog dana kad je izrađena. Stalno me pitate o starosti ovih ruševina. Ali mi to znamo, zar nismo negdje duboko u sebi posumnjali — kada su utihnuli?

— Nije se moglo tada dogoditi!— Pođimo, lorde Desan. — Gothonova zamahnu rukom, pogasi sve

holo ploče i krećući dalje otvori vrata što su vodila u još jedan hodnik. — Toliko o katalogizaciji. Najveći dio posla u toj sobi je upravo to. Uglavnom ga rade studenti. Obnavljaju što mogu, označavaju brojevima, popisuju. Bibliotekarski posao, samo da znamo mjesto gdje se odlažu stvari. Nakon još pet stotina godina intezivne katalogizacije i restauriranja možda ih dovoljno upoznamo i nešto saznamo o njihovom umu, iako možda nikad više nećemo pronaći pisani tekst osim onoga na Mjesecu. Ovo je mjesto čuda. Dr. Bothogi pronalazi neprekidni lanac čuda. Male alge počinju svoj posao iz početka. Možda ne prvi put — zanimljiva misao.

— Mislite — Desan je sustigao ostarjelu doktoricu u uskom, sterilnom holu na zvonkim stepenicama. — Mislite — prije nego se razvio razum — bilo je drugih katastrofa, drugih početaka.

— O davno prije. Kad pomislite koliko je život ovdje nevjerojatno grub, naježite se na tu pomisao, zar ne? Kolika upornost pored stalne prijetnje s neba — Alge, pa onda gmizajuća bića, a onda lagano, lagano penjanje ka dominaciji.

SIRIUS 28

— Prethodna razumna bića?— To je samo po sebi zanimljivo pitanje.. Ali ne treba biti razuman da

bi se dominiralo svijetom, lorde Desan. Dovoljno je biti čvrst. Zar nisu mnogi svjetovi to dokazali? Visoki razum je rijedak dragulj. Mnogi uspjesi su ćorsokaci. Peraje umjesto ruku; nedostatak vokalnog aparata — osim ako ne vjerujete u telepatiju, što kod mene nije slučaj. Ne. Vokalizacija je neophodna. Bilo kakva komunikacija na daljinu. Bljeskanje svjetla, zvuk, bilo što. Inače pojedinci lutaju stalno otkrivajući i ponavljaju napore drugih da nešto postignu. Čak i sa sviješću — čak i kad imaju to rijetko svojstvo — koliko samo vrsta ima neki hendikep, što ih zaustavlja u razvoju prije civilizacije, prije tehnologije — prije nego napuste planetu. Ali oni su to učinili, oni su bili ti jedni od tisuću.

Gothonova se okrenu i njezine predivne, blage oči nađoše se u blizini njegovih. Na trenutak je osjetio silan i strašan mir, poput onoga u grobu.

— Ovdje je kraj djetinjstva.Ostao je bez riječi. Stajao je, momentalno paraliziran, dok mu se um

slobodno kotrljao. Tada žmirnu i krene za doktoricom poput djeteta, nemoćan da učini nešto drugo.

Daj da se odmorim, pomisli, zaboravimo ovaj početak i ovaj dan, daj da odem negdje, sjednem i popijem nešto toplo, što će mi otjerati hladnoću iz kostiju, a onda počnimo iz početka. Možda možemo započeti činjenicama, a ne maštarijama. Bojao se kako za njega na ovom mjestu neće biti odmora; da će, ako se tijelo zaustavi, na njega pasti teško nebo, smrtonosno nebo što je proricalo uništenje za vrijeme cijele historije ove izgubljene vrste. Starost zemlje uvukla bi se u njegove kosti i progonila ga u snovima, iako mnogo veća starost zvijezda to nikada nije uspjevala.

Dr. Gothon, koliko samo godina putujem, koliko godina mog života sam proveo tražeći od zvijezde do zvijezde. Relativnost je od nas načinila siročad. Na našem svijetu vi bi postali svetica. Za mene on nikada nije ni znao. Za četvrt milijuna godina zaboravili su, o doktorice, vi znate bolje nego ja kako svijet stari. Preživjeli ste četvrt milijuna godina — a oboje smo siročad. Mene stalno kloniraju. Vi ste u vašem dugotrajnom snu, a nekoliko vaših klonova sanjajući čeka svoje vrijeme — doktorice, mi ćemo vas ponovno stvoriti. Kao što ni ja nisam Desan prvi. Ja sam samo peti lord-navigator.

Za četvrt milijuna godina naša vrsta nije mogla evoluirati ispred nas, zar nisu mogli, zar nisu mogli pronaći neki brži način prijevoza od ovog našeg. Mogli su nas pronaći, nas, izgubljene prethodnike. Nisu, a i da jesu ne bi se poznavali, doktorice Gothon, kako bi se mogli poznavati — postali smo prvi val potrage u kojoj nas nikada nisu premašili, dostigli.

Za ovih četvrt milijuna godina možda je neka velika nesreća pogodila i nas, pa naš svijet izgleda isto kao ovaj, boje okera i posmrtno zahrđan.

A mi smo za to vrijeme ostali klonovi i djeca klonova, genetički fosili, anomalije u našoj vrsti.

Što su oni nama i mi njima? Tražimo Drevne, tvorce sonde.Desanu se vrtjelo u glavi. Usprkos tome što je bio verziran u

SIRIUS 29

proračunima vremenske relativnosti, naviknut na ogromnost zvijezda, um mu je trokirao i borio se da čvrsto ostane u ovom hodniku kroz koji su hodali on i doktorica. Još jednom produži korak, sustižući Gothonovu pored idućih vrata.

— Doktorice. — Ispružio je ruku zaustavljajući je, a onda se uplašio vlastitog pitanja, svog približavanja herezi i njenog izazova. — Zar više ne sumnjate? Nije moguće da više ne sumnjate. Mogli su jednostavno napustiti ovaj svijet u momentu katastrofe.

Ponovno se njezine blage oči razorno sudariše s njegovim.— Recite mi, lorde Desan, za vrijeme svih vaših putovanja, na svim

okolnim zvijezdama koje ste posjetili, da li ste pronašli tragove?— Ne. Ali mogli su otići — ne ostavljajući tragove nigdje, osim na

svom Mjesecu.— Možda ih ima i drugdje. Tim koji istražuje četvrtu planetu.— Nije našao ništa.— Sami ste rekli kako treba stajati u pejzažu, treba razmišljati na

njihov način — Možda dr. Ashodt nije naišao na pravo brdo, pravu ravnicu.— Ako tamo postoje rukotvoriine, ima ih svega nekoliko. Reći ću vam

kako to znam. Dođite!— Gothonova mahnu rukom i zinuše još jedna vrata koja su vodila u

još jedan laboratorij.Desan krenu. Radije bi išetao na smrtonosnu površinu, nego kroz ova

jednostavna vrata ka odgovoru koji mu je obećala Gothonova... ali navika ga je gurala naprijed; navika, dužnost — potreba. U svom životu i nije imao drugi cilj osim ovoga. Nije mu preostao nijedan, njemu lordu-navigatoru, petoj inkarnaciji Desana Dasa. Original je lansiran bez ličnog cilja, njegova druga inkarnacija imala ga je još manje, a vrijeme i iduće inkarnacije odnijeli su sve preostalo. Ušao je u prostoriju suviše običnu i suviše čudnu da bi bila potpuno normalna — običnu jer je bila sterilna;kao i svaka druga laboratorija, dobro osvjetljena prostorija s pretrpanim stolovima i nekoliko istraživača; a čudna zbog stotina lubanja i kostiju složenih poput nijemih svjedoka na policama, u hrpama kraj jednog zida. Člankoviti skelet neke male životinje visio je sklepan u okviru na stolu, sablasno ukočen.

Stao je. Zurio je oko sebe, na trenutak izgubljen u buljenju svih tih bezokih rupa na izbjeljelim kostima.

— Dozvolite da predstavim svoje kolege — govorila je Gothonova.Desan se prekasno usredotočio na njezine riječi, bespomoćno trepćući

dok je Gothonova brbljala imena. Jedno od njih bilo je zoolog Bothogi, mlađi od većine, sedamnaesta inkarnacija, koji je rasipnički koristio svoje godine, što je bio slučaj sa svakom inkarnacijom Bothogija Nana. Ostala imena prođoše nezapamćena — istinski stranci, stvarno rođeni, sinovi i kćerke putovanja. Osjećao se izgubljenim i u njihovom buljenju kao i u buljenju lubanja. Oči iza kojih su sjenke i prašina činili istinu, pogledi puni tajni i hereze.

Poznavali su ga, a on njih nije, čak ni lorda Bothogija. Osjećao je

SIRIUS 30

svoju usamljenost, nezaštićenost svojih ubjeđenja — sva su se izgubila u prašini i tišini.

— Kagodte, — reče Gothonova pogrbljenoj osobi bijelih ušiju.— Kagodte, lord Desan je došao vidjeti tvoj model.— Ah. — Ostarjele oči zaigraše nervozno.— Lijepo vas molim, pokažite, dr. Kagodte.Pogrbljeni čovjek ode do stola i raširi ruke. Zablista holo, a Desan

žmirnu očekujući neku strašnu sliku. Umjesto toga u zraku zaigraše zeleni i plavi stupci riječi. Pojaviše se brojke množeći se. Iznenađen izubio je početak, pa ih nije uspio pratiti. — Ne vidim.

— Ovdje govorimo statistikom — reče Gothonova.— Govorimo podacima. Našu herezu izražavamo matematičkim

formulama.Desan se okrete i sa stravom zabulji u Gothonovu.— Ja nemam ništa s herezom, doktorice. Baratam činjenicama. Ovdje

sam došao otkriti činjenice.— Sjednite — reče blago doktorica.— Sjednite, lorde Desan. Tamo, pomaknite kosti, slobodno. Vlasnik

vam neće zamjeriti, tamo, tako.Desan se sruši na stolicu bez naslona, okrenut ka bijelom radnom

stolu. Nehotice pogleda gore i pogled mu privuče na zidu obješen kamen koji je sadržavao zamagljeni, erodirani obris lica Izjeden vremenom. Savladalo ga je poklapanje lica i kostiju. Portret dva cijela tijela na pločici. Skulptura. Nizovi bezokih lubanja. Mrtav. Svijet po kojem udaraju meteori, život koji se bori u svojim najrudimentarnijim oblicima. Mrtav.

— Ah, — reče Gothonova.Desan pogleda prema njoj i ugleda je kako promatra zid, prateći

njegov pogled.— Pronašli smo vrlo malo skulptura. Ovih nekoliko je dragocijeno.

Katkad i pad zaštiti površinu. Ali toliko nam govore i lubanje. Mjerenjima i holoima možemo ih popuniti mesom. Možemo ih čak i oživjeti. Želite li vidjeti?

Desan s mukom ookrene usta. Ne.Mala riječ. Kukavička riječ.Kasnije. Dakle ovo je to mjesto — Još me niste uvjerili u vašu tezu,

doktorice, žao mi je.— Ovo je to mjesto. Svijet porijekla. Svijet sa mnogo slojeva.

Posljednji slojevi su bogati proizvodima jednog razdoblja, jedne; globalne kulture. Onda tišina. Vrsta je iskorijenjena. Sloj za slojem je pustoši. Milijuni godina geoloških zapisa.

Gothonova obiđe stol i sjedne u stolicu nasuprot njega, stavivši laktove na stol. Između njih razbijene kosti. Gothonine zelene oči vlažno su sijale u jarkom svjetlu. Usta i čeljust bili su joj naborani i podrhtavali su, stvarajući sitne pukotine poput onih na ostarjeloj glini.

— Statistika, lorde Desan, suhoparna statistika nam govori. O

SIRIUS 31

centrima proizvodnje kakve i mi imamo; o kompozitima i procesima koje su Drevni poznavali — a nisu uznapredovali do naprednih materijala. Tu nema onih koje smatramo običnima.

— Možda su prešli na neke nove procese i materijale koji se potpuno raspadaju. Možda su informacije spremali na sve nepostojanijim materijalima. Možda su te materijale razvili u svemiru.

— Tehnologija ima korake. Suhoparne brojke, poklapanje i koncentracija stavki, brojevi i posuđe — uvijek posuđe, lorde Desan; i neuništivi kamen; i sama činjenica meteora — nepobitna činjenica da su meteori padali. Zar mi ne bi mogli otkloniti takvu nesreću od našeg svijeta? Nismo li to mogli učiniti — pola stoljeća prije nego što smo otišli?

— Siguran sam da se vi toga sjećate, dr. Gothon. U prednosti ste preda mnom. Ali.

— Vidite dokaze. Ipak se želite držati svojih nada. Ali postoji samo jedno pitanje — ne, dva. Da li je ovo rasa koja je lansirala sondu? — Da. Ili su evolucija i istodobnost puno surađivali. Da li je ovaj svijet jedini koji su naseljavali? Bez sumnje. Ukoliko postoje rukotvorine na četvrtoj planeti, one su sastrugane olujama, zatrpane, izgubljene.

— Ali, možda su još uvijek tamo?— Ne postoji obilje. Nema progresije, lorde Desan. To je ključna

činjenica. Nema ničega poslije ovih supstanci, ovih materijala. Ova civilizacija nije putovala među zvijezdama. Svoje spore sonde lansirali su bez posada, s kamerama i robotskim očima — ne za nas. Uvijek smo to znali. Pronašli smo olupinu na plaži.«

— Namjerno su to napravili! — zasikta Desan, drhteći, usamljeni vjernik u mirnoj herezi ove sobe.

— Dr. Gothon, vaš jedinstveni položaj — je položaj od povjerenja, potpunog povjerenja; molim vas razmotrite utjecaj koji imate.

— Da ii mi prijetite, lorde Desan? Jeste li ovdje da me ušutkate? Desan očajnički u iznenadnoj tišini pogleda oko sebe. Sitno kuckanje

sondi i pijuka stade. Oči su žurile.— Molim vas! — Gledao je u njih.— Došao sam ovdje sakupljati podatke; očekivao sam jednostavan

sastanak, nekoliko sastanaka osoblja — da na miru razmotrimo stvari.— Uznemirila sam vas. Pitate se što bi bilo kad bih postala neugodna

lordovima-sucima. Svjesna sam sebe kao institucije, lorde Desan. Sjećam se Desana Dasa. Sjećam se lansiranja originalnih pet brodova. Budila sam se za vrijeme svih osim jedne vaše inkarnacije. Da ne spominjem brojne inkarnacije lordova-sudaca.

— Ne možete ih potcjenjivati! Čak ni vi — Zamolio bih vas da budete strpljivi s nama, dr. Gothon.

— Nije mi potrebno učenje o strpljivosti, Desane-peti. Grčevito se tresao. Čak i kad se Gothonova smiješila onim blagim,

razoružavajućim osmijehom.— Morate mi prikazati činjenice, a ne mistične razgovore s pejzažom.

Lordovi-suci prihvaćaju da je ovo svijet porijekla. Da to nije slučaj,

SIRIUS 32

uvjeravam vas kako nikada ne bi posvetili toliko mnogo vremena stvaranju ove baze.

— Hajde lorde, ti sistemi za napajanje na sondi, tako davno mrtvi — služili su da ispitaju nešto što je jako blizu? A to može biti samo njihov vlastiti sunčev sistem? Vidjela sam originalni nalaz i originalnu tablicu. Dodirivala ih svojom rukom. To je bio primitivni pothvat, projektiran da pređe vlastiti sunčev sistem — što oni nisu bili sposobni učiniti

Desan trepnu. — Ali, cilj!— Ah. Cilj.— Kažete da stojite na njihovoj zemlji i mislite na njihov način. Pa,

doktorice, upotrijebite sposobnost koju imate. Što su Drevni namjeravali? Zašto su to poslali s porukom?

Stare oči se trgnuše, duboko mirne, ispunjene bolom.— Proročanska poruka, lorde Desan. Poruka u mrak njihove vlastite

budućnosti, bez cilja, neusmjerena. Bez odgovora. Bez nade na odgovor. Znamo vrijeme koje je putovala. Osam milijuna godina. Obratili su se cijelom svemiru. Sonda je napustila sistem, a nedugo nakon toga utihnuli su — dubina ovog suhog jezera je osam milijuna i dvije stotine pedeset tisuća godina.

— Prije osam milijuna i dvije stotine pedest tisuća godina, lorde Desan, možda unutar dekade kad je lansirana sonda, pogodila ih je katastrofa potpuna i globalna. Možda je katastrofa došla s neba, ali može se dokazati da je to bilo njihovo vlastito atomsko oružje. Nalazili su se u toj osjetljivoj fazi. Razaranje u velikim centrima je katastrofalno i istog nivoa. Centrirano na mjesta s velikom populacijom. Tragovi elemenata. To nam govori ona statistika. Atomsko oružje, lorde Desan.

— Ne mogu to prihvatiti!— Recite mi, svemirski putniče, da li razumijete djelovanje

vremenskih prilika? Što su mogli napraviti udari meteora, isto toliko ubojita mogla je biti i prašina podignuta atomskim oružjem. Zanemarimo radijaciju koja bi sama ubila milijune — zanemarimo uništenje vladajućih centara. Govorimo o globalnoj katastrofi, opadanju sunčevog sjaja zbog podignute prašine, uništenju oceana i jezera umirućim biljkama koje vrše fotosintezu, o zimi bez sunca što ubija lanac ishrane od dna prema gore.

— Nemate dokaza!— Univerzalnost katastrofe. Uništenje populacionih centara. Može se

raspravljati da li su imali mogućnost spriječiti udar meteora. O tome se može polemizirati. Ali u mom umu ne postoji nikakva sumnja, istodobno uništenje populacionih centara indicira atomsko oružje. Na taj odgovor, lorde Desan, osudili su nas statistika, posuđe i suhoparne brojke. Pitanje je dobilo odgovor. Nije bilo potomaka, nije bilo bijega s ovog svijeta. Uništili su se prije nego je onaj meteor udario.

Desan nasloni usta na spojene ruke. Zurio je bespomoćno u doktoricu.— Laž. Zar to pokušavate reći? Slijedili smo laž?— Da li je njihova greška što su nam toliko trebali?Desan se samrtničkim naporom odgurnu i stade na noge. Gothonova je

SIRIUS 33

sjedila zureći u njega svojim strašnim, tamnim očima.— Što mislite učiniti, lorde-navigatore? Ušutkati me? Starica je

konačno postala neugodna. Kasnije možete probuditi moga klona i reći mu — ono što lordovi-suci odaberu da mu se kaže?

— Gothonova mahnu rukom, pokazujući osoblje, dvanaestak pari živih između mrtvih očiju.

— I Bothogija i sve nas koji imamo klonove. — Ali što s ostalim osobljem? Koliko će vremena trebati da nas sve ušutkate?

Desan je tresući se zurio oko sebe.— Dr. Gothon — Naslonio je ruke na stol i pogledao Gothonovu.— Pogrešno ste me ocijenili. Potpuno pogrešno — Lordovi-suci mogu

imati stanicu, ali brodove imam ja, ja, i moje osoblje. Ništa takvo nisam predložio. Došao sam kući — neuobičajena riječ zape mu u grlu. Razmotrio ju je, odvagao i prihvatio, bar u emocionalnom smislu. — Kući, dr. Gothon, poslije sto godina traganja, da bih otkrio ovu svađu i sukob mišljenja.

— Optužbe zbog hereze.— Ne usuđuju se podići ih protiv vas. — Navre mu gorki smijeh.— Sa vama se ne svađaju što vi dobro znate, dr. Gothon.— Nemam nikakvu obranu od njihovog nasilja, lorde Desan.— Ali imate — reče dr. Bothogi.Desan se okrete i brzo pređe pogledom od čvrstog pogleda u

Bothogijevim očima do još čvršćeg kamena u njegovim rukama. Napuštajući obranu leđa, okrenu se natrag i stavi ruke na stol.

— Dr. Gothon! Obraćam se vama! Ja sam vam prijatelj!— Što se mene tiče — reče dr. Gothon — ne bih se uopće branila. Ali,

kao što rekoste — sa mnom se ne svađaju. Tako da to mora biti opća katastrofa — lordovi-suci moraju sve ušutkati, zar ne? Ništa se ne smije ostaviti u ovoj bazi. Vjerojatno su tiho pomaknuli jedan ili dva asteroida i usmjerili ih ovamo. Pod maskom rudarenja, možda će zauvijek ušutkati ovaj jadni svijet — mene i druge relikvije. Izgubljene relikvije i daleki mrtvi sigurniji su za obožavanje, zar ne?

— To je besmisleno!— Ili su možda požurili sada kada su ovdje vaši brodovi i njihov sud

dovodi se u pitanje. Oni imaju na raspolaganju atomsko oružje, lorde-navigatore. Mogu onesposobiti vaš šatl snagom radijacije. Jednostavno vas mogu s radošću dopisati na listu žrtava — pod optužbom hereze. Kad se događaj izvuče iz konteksta, tko će znati? Napokon — svi lordovi mogu se odmah duplicirati, kapetani su naviknuti slušati lordove, suce — onih nekoliko budnih — zar nisam u pravu? Ako se može prijetiti instituciji poput mene, gdje je onda peti lord-navigator u njihovim planovima? A iznenada ti planovi se žurno pokreću.

Desan žmirnu. — Dr. Gothon — uvjeravam vas.— Ako ste mi prijatelj, lorde-navigatore, nadam se da ćete preživjeti.

Roboti su njihovi, razumijete li? Njihovi energetski paketi dovoljni su za prijenos informacija do bazinog UI; iz komunikacionog centra idu do

SIRIUS 34

satelita; od satelita do stanice i lordova-sudaca. Ova soba je osigurana protiv njihovog nadzora. Pobrinuli smo se za to. Ne mogu vas čuti.

— Ne mogu povjerovati u ove optužbe, ne mogu prihvatiti.— Zar je ubojstvo tako nova stvar?— Onda dođite sa mnom. Dođite sa mnom do šalla, na vašoj sam

strani.— Prijevoz do luke je njihov. Neće nam dozvoliti. UI transporter će se

oduprijeti. Avioni imaju UI komponente. Nikad ne bismo stigli do aerodroma.

— Prtljaga, dr. Gothon, moja prtljaga — moja kom-jedinica! Razočarano se sjetio servisnih robota.— Oni je imaju.Gothonova se nasmiješi malim, veselim osmijehom.— O svemirski putniče. S ovako mnogo znanstvenika zar misliš da

nismo bili u stanju improvizirati tako jednostavnu stvar? Imamo primopredajnik. Ovdje. U ovoj sobi. Pokvarili smo jedan. Pokvarili drugi. Vode se kao pokvareni. Što znači još mrvica smeća na ovoj bijednoj planeti? Kad ste se vratili, namjeravali smo kontaktirati s brodom, pozvati vas, lorde-navigatore. Uštedjeli ste nam trud. Spustili ste se poput munje. Oborili ste se na plijen poput ptice koju nikada niste vidjeli, moj lorde rođen u svemiru. Ukoliko lordovi-suci planiraju ono u što sumnjam — konferencije, žurba koju ste izazvali gore na stanici! Čestitam vam! Sad kad znate da imamo predajnik — a vaš šatl leži na ovom svijetu ranjiv kao i ove zgrade — morate nešto učiniti, lorde-navigatore, jer oni kontroliraju relejne satelite?

Desan utonu u stolicu. Buljio je u Gothonovu.— Nikad me niste namjeravali ubiti. Sve ovo ste planirali da me

nagovorite. .— Da. Gajila sam tu nadu. Poznavala sam vaše prethodnike. Znala

sam i vašu ličnu reputaciju — čovjek koji izgara svoje godine jednu za drugom kao da im nema kraja. Za razliku od vaših prethodnika. Što ste vi, lorde-navigatore? Fanatik? Čovjek s opsesijom? Kakav je vaš stav u ovome?

— U ime čega — Glas mu je postao promukao i čudan. — U ime čega me želite preobratiti, dr. Gothon?

— U ime našeg spasa od lordova-sudaca. U ime istine.— Istine! — Desan očajnički odmahnu. — Ne vjerujem vam, ne mogu

vam vjerovati, a vi mi pričate o zavjeri isto toliko fantastičnoj kao i vaša istraživanja i pokušavate me umiješati u vašu politiku. Ja samo pokušavam pronaći put kojim su otišli Drevni, pronaći znak, rukotvorinu kako bi nas usmjerili.

— Novu pločicu?— Ne shvaćate me ozbiljno. Bilo što. Bilo kakvu indikaciju kuda su

otišli. A otišli su, doktorice. Nećete me uvjeriti vašom statistikom. U njoj nema nepredviđenog i onoga što se ne može proreći.

— Dakle, nastavite li tražiti — ono što nikada nećete naći — služit

SIRIUS 35

ćete lordovima-sucima. Sigurno će sa vama surađivati. Odobrit će vaše traganje i napustiti ovaj svijet... nakon velike katastrofe. Nakon katastrofe koja će izbrisati i nas i sve dokumente. Asteroidi. Tko drugi nego roboti ucrtavaju njihove putanje? Tko zna koliko je u ovom momentu ona blizu?

— Ljudi bi' repoznali ubojstvo! Nikad se ne bi moglo sakriti!— Kažem vam, lorde Desan, stojite na ovom mjestu, gledate oko sebe

i pitate se — što bi bilo prirodno za ovo mjesto? U ovom opustošenom svijetu, u ovom sunčevom sistemu prepunom krhotina — zar ne bi greška u upisanim podacima od strane nekog rudara bila vjerojatniji nesretni slučaj od atomskog oružja? Dok se spuštao vaš šatl mislili smo da možda radite za lordove-suce; da možda nosite oružje u prtljazi, koje bi njihovi roboti namjerno previdjeli. Ali vjerujem vam, lorde-navigatore. Vi ste u zamci isto kao i mi. Imamo samo predajnik i satelitske veze koje oni kontroliraju. Što trebate učiniti? Uvjeriti lordove-suce kako ih podržavate? Ubijediti ih da vas podrže na novom putovanju — a za uzvrat vi im pomažete. Možda će vas saslušati i dozvoliti vam odlazak?

— Hoće, — reče Desan. — Duboko je udahnuo gledajući naizmjenice Gothonovu i ostale.

— Šatl je moj, Moji su roboti, dr. Gothon. Pripadaju mom brodu i povezani su s njim. Potreban mi je taj predajnik. Obratite mi se za zaštitu, ako mislite da je tako hitno. Vjerujte mi. Ili nemojte ništa vjerovati, pa možemo čekati i vidjeti što je istina.

Gothonova zavuče ruku u džep i izvadi čudni metalni predmet. Nasmiješi se. Rubovi očiju joj se naboraše.

— Staromodna stvar, lorde-navigatore. U sadašnje vrijeme kažemo ključ, a pri tom mislimo na nešto potpuno drukčije, ali sjetite se da sam i ja ostatak. Pakleno zbunjuje robote. Bothogi! Spojite tu antenu, otključajte ormarić, pa da vidimo što lord-navigator i njegov šatl mogu učiniti.

— Je li vas čuo? — upita Bothogi s dječački poštenom zabrinutošću na glatkom licu. Još uvijek je držao kamen, kao da ga je zaboravio. Ili zbog straha od robota. Ili u namjeri da ga upotrijebi ukoliko otkrije izdaju.

— Kreće li se?— Uvjeravam vas da se kreće — reče Desan, isključujući predajnik.

Duboko uzdahne, zatvori oči i ugleda kako šatl uzlijeće, srebrni klin širi krila upućujući se kući. Smrtonosan ako ga napadnu. Neće ga napasti, ne smiju ga napasti. Pitaće nas kad saznaju da li je šatl lansiran i još ćemo otkriti da je sve ovo glupi nesporazum. Ne gledajući nigdje određeno: Releji su prebačeni, ništa ga ne može zaustaviti, a obrana mu je značajna. Lordovi-navigatori nisu bili građanske budale: sa šatlom ispitujemo svijetove, a planirali smo ih dobiti natrag. — Okrenuo se prema Gothonovoj i ostalom osoblju.

Poruka je odaslana. Ima li dovoljno odijela za vaše osoblje? Savjetujem da odemo po njih. U slučaju da dođe do nesreće.

— Alarm, — reče odmah Gothondva — Neoth, sviraj alarm! — Stariji pripadnik osoblja krenu, a ona nastavi: — Uzbuna zbog pada pritiska u kupoli. To će zbuniti robote. Svo osoblje u odijela pod pritiskom, a svi

SIRIUS 36

roboti neka traže oštećenje. Slažem se za odijela. Donesite ih!Proradi alarm, isprekidano urlajući iznad njihovih glava. Desan

instinktivno pogleda prema nijemom stropu — iznad njih tama, tanki plavi rub svemira do kojeg je već trebao stići šatl. Stanica je sada znala da su stvari krenule potpuno naopako. Trebala bi se raspitivati, moralo bi biti hitnih pitanja za planetu. —

Osoblje je otključalo drugi ormar i izvlačilo odijela; ne par, koliko se moglo očekivati za slučaj nužde u ovoj sobi koja se mogla zabrtviti, već mnoštvo dobro nabijenih i spakovanih odijela. Laboratorija je izgledala kao rudnik obrambenih sredstava, kao kradom opremljeno utvrđenje koje je mirisalo na konspiraciju u cijeloj bazi, među cijelim osobljem — svako je u tome sudjelovao.

Ušiju zaglušenih sirenom žmirnu na ponuđeno odijelo. Pogledao je u oči Bothogija koji mu ga je pružao. Neće biti poziva ni raspitivanja od strane lordova-sudaca. Počeo je to shvaćati iz ozbiljnog ponašanja ovih ljudi bistrih očiju — nisu to luđaci niti spletkari. Rekli su svoju istinu onakvu u kakvu oni vjeruju, u kakvu vjeruje cijela ova baza. A lordovi-suci su to nazvali herezom.

Srce mu ponovno poče tući normalnim ritmom. Stvari su ponovo imale smisla. Ruke mu pronađoše poznate poteze za oblačenje i zatvaranje odijela.

— U redu kontrolor je onaj UI — reče jedan stariji član osoblja. — Imam ključ.

— Što će oni učiniti? — upita mladić na ivici panike. — Hoće li oružje stanice doseći do ovdje?

— Dosta je udaljena za iznenadnu akciju — reče Desan. — Predaleko za zrake, a projektili su spori.

Srce mu se još više smirilo. Oko njega je bilo odijelo; poznati osjećaj; Neprijateljski svijet i oružje: situacija u kojoj se bolje snalazio. Nasmiješio se neugodnim osmijehom, rastavljajući usne iznad jakih, dugih zuba.

— I još nešto, mladi građanine, brodovi koje oni imaju su transporteri. Rudari. Moji su lovci. Sa žaljenjem moram reći da mi nosimo oružje posljednjih dvije stotine tisuća godina, a moja posada zna svoj posao. Ukoliko lordovi-suci napadnu šatl, pogriješit će. Pomozi dr. Gothon.

— Prilično dobro se snalazim, mladi lorde. — Gothonova zatvori okovratnik. — Rukujem ovim stvarima duže nego...

Negdje daleko muklo odjeknu eksplozija. Gothonova pogleda prema gore. Svo gibanje se zaustavi. U cijevima prestade strujanje zraka.

— Sistem za kisik — uskliknu Bothogi. — Prokletnici!— Mir! — hladno reče Desan.Nije se žurio. Pažljivo izvrši sva konačna namještanja odijela. Dril je

činio svoje; primjer omladincima: omladino, lord-navigator demonstrirati će vam svoju vještinu. Obratite pažnju.

— Upravo smo dobili odgovor lordova-sudaca. Trebamo stići do tog UI i isključiti ga. Bez panike. Pretpostavimo da je moj šatl izašao iz atmosfere.

SIRIUS 37

Daleko iznad sivih oblaka i užasa prašine, Srebrna igla usmjerena je u srce lordova-sudaca.

Uzbuna, uzbuna, urlat će, uzbuna uzbuna, uzbuna. Njegovo emitiranje neovisno o satelitu, a poruka sabijena u jedan val velike snage. Posada na površini je u opasnosti. Kod koji se nijedan lord-navigator nije nadao da će ikada upotrijebiti, serija brojeva povezanih sintaksom. Izdaja; lordovi-suci su izdajnici; pomozite i spasite — Uzbuna, uzbuna, uzbuna!

Tjeskobna krik s prašnjavog svijeta; mjesta s lubanjama; groba potrage.

Izdaja, uzbuna, uzbuna, uzbuna!Desan nije bio čovjek sklon nasilju; nikad nije o sebi mislio kao o

takvome. Bio je tragač, čovjek za potragu.U ništa nije bio siguran. Vjerovao je ženi staroj četvrt milijuna godina.

Uzviknuo je izdaja i pokrenuo pustošenje, znajući cijelo vrijeme da bi izdajnik mogao biti ovdje, u toj ženi blagih očiju, toj sakupljačici lubanja.

Gothonova, usuđivao se upitati, koji dio tebe je lažan? Natjerati lordove-suce da upotrijebe silu, što je dovoljno da budu prokleti — da li je to tvoja želja? Naprama tvojih četvrt milijuna godina upornog življenja — što je mojih pet inkarnacija: puko genetsko podudaranje bez sjećanja. Nemoćan sam da bih shvatio tvoje perspektive.

Planiraš li ovo tisuću, deset tisuća godina?Stojiš li stvarno na ovom mjestu i misliš na način stvorenja mrtvih

duže čak i od tvog života? Držiš li njihove lubanje a misliš kao oni?Da li je prije osam milijuna godina postojala namjera?Da li je bila u pitanju greška s obe strane?— Lorde Desan, — reče Bothogi stavljajući mu ruku na rame. —

Imamo master ključ. Imamo oružje. Čekamo, lorde Desan.Iznad njih poče opće razaranje.

Servisni robot nikada nije shvatio da mu je došao kraj. Za razliku od UI baze u direktorovom uredu, koji se borio zaključavajući vrata i ispuštajući atmosferu, na nesreću direktora.

— Tragedija, tragedija — reče Bothogi stojeći ispred zgrade kraj ulupljenog leša na pijesku boje okera.

Iz sabotirane centrale za održavanje života dimilo je, a kroz prodor u centralnoj kupoli ulazio je vanjske zrak i miješao se s njihovim — prva sabotaža. UI transportera bila je da razbija plastične zidove.

Pustili su naše mikroorganizme na ovaj svijet — budale, arogantne budale!

Desan se nije bojao mikroorganizama već UI transportera sa osam kotača, koji je manevrirao da još jednom napadne instalaciju za hibernaciju. Bilo je najmudrije zaključati se u sobu s ostalim znanstvenicima i nadati se spasu odozgo, ali UI je htio razbiti plastične zidove pa su ga žive mete odvraćale od uspavanih, bespomoćnih klonova — Gothoninog najmlađeg, Bothogijevog; ukupno dvanaestak klonova pripadnika starijeg osoblja.

Postajalo je sve teže odvraćati ga.

SIRIUS 38

Sat za satom izmicali su njegovim naletima, nespretno napadajući i povlačeći se sputani odijelima. Kad su mogli oštećivali su ga, a osoblje se trudilo pronaći nešto što će ga usporiti... sada je šepao s velikom količinom žice omotane oko zadnjeg desnog kotača..

— Prokletstvo — viknu mlada žena biolog, dok je transporter manevrirao ka njenom položaju.

Agilni mladi igrali su ovu igru, a ostarjeli lord-navigator bio je jedini pravi borac u grupi. Uklonila se, promijenila smjer pa ponovo izmakla.

— Omladinko, uhvatit će te kod centrale kisika! Ovuda! — Desanovo srce zatutnji gledajući mladu ženu kako teško korača u nespretnom odijelu, gubeći trku sa transporterom. — Prokletstvo, pročitao ju je! Bothogi!

— Zgrabio je sondu-koplje i potrčao. — Skrenite mu pažnju! — zaurla.

Mogao se jedino nadati da će im to i uspjeti. Transporter se okrenuo prema njima uz urlik motora, izvijajući metalno tijelo poput zmije, izbacujući oblak pijeska ispod svojih osam kotača sa nezavisnim pogonom.

— Bježite lorde! — zađahta kraj njega Bothogi, a transporter se još uvijek okretao usmeravajući se prema njima.

Na drugoj strani figura u bijelom baci kamen ne bi li mu ponovno skrenula pažnju. Nastavio je ići prema njima. UI. Inteligencija u fleksibilnom tijelu na osam kotača, koja je iznenada odlučila izmjeniti program, odbijajući odvlačenje pažnje. Slijepa sila iza prozora pod pritiskom poče pratiti svako njihovo skretanje. Dolazio je sve bliže i bliže.

— Senzori! — viknu Desan, skrećući na skliskoj površini — spotakao se i uspio vratiti ravnotežu. Stišćući sondu nacilja pravo na niz senzora skupljenih ispod prednjeg prozora.

Dum! Prašnjavo nebo poplavi a on se nađe na leđima, klizeći po pijesku okružen s obe strane velikim balonastim gumama koje su mlatile po pijesku.

Odijelo, pomisli ispunjen astronautskim užasom od cijepanja, dok mu je istodobno sinulo da ga UI vuče ispod sebe i da mu svaki nerv i zglob pulsiraju od visokog napona iz sonde.

Sve se naglo umiri, kretanje prestade. Ležao je omamljen, zureći u plavo nebo izbrazdano srebrnim nitima.

Dolaze, pomisli i sjeti se svog najstarijeg klona, uspavanog u dobi dobro školovanog dvadesetogodišnjaka. Zgodan momak. Povremeno je razgovarao s dječakom. Jadno momče, lordstvo je tvoje. Prethodnici su ti bili budale.

Po licu mu prođe sjenka. Drugo lice u odijelu zagleda se. u njegovo. Na prsima osjeti težinu.

— Makni se — reče.— Živ je! — poviče Bothogijev glas. — Dr. Gothon, još uvijek je živ!Svijet nije imao više ožiljaka nego u početku — vidio se crven i boje

okera kroz rupe u oblacima. Alge su nastavile borbu u moru i baricama koje ostavlja plima, jezerima i rijekama — uz nekakav mikroskopski dodatak oslobođen razbijanjem kupole. Insekti i crvi, dominantni život,

SIRIUS 39

nastavili su slijepo svoje penjanje prema svemiru s ovog svijeta izbrazdanog kraterima. Popravci su završeni i stanica za istraživanje ponovno je funkcionirala.

Sa svog broda Desan je zurio u globus koji je visio kao kugla u holotanku kraj komandnog položaja. Pokret rukom mogao mu je pokazati tamu svemira, deset lovačkih brodova osvjetljenih reflektorima, koji su, nedavno se vrativši iz dubine, spremno čekali da ponovno odu nastaviti Misiju. Glatke ribe koje izronjavaju i ponovo tonu u figurativno crno more. Na njihove oplate sijao je veliki broj sunaca, ali ovo ih je vidjelo češće od bilo kojeg drugog od vremena lansiranja.

Dom.Svemirska stanica vraćala se normalnom funkcioniranju. Leševi su

predani suncu za kojim je Misija tako dugo tragala. Zbog toga što su svih pet lordova-sudaca istodobno umrli, vlast nad Misijom ležala je trenutno u rukama lorda-navigatora. Ovakva situacija nije imala presedana. Klonovi lordova-sudaca još nisu aktivirani da započnu svoje odrasle godine — Kasnije će biti vremena da se probude novi lordovi suci, — odlučio je Desan, — na nekom drugom svijetu koji ćemo istraživati. Neka ovaj događaj za njih bude povijest.

Probuditi će se onda kada budem mogao lično upravljati njima, pomisli. Postrance pogleda u dvadesetogodišnjeg Desana šest, a mladić mu ozbiljno uzvrati pogled s izrazom koji je Desan viđao u ogledalu prije trideset i dvije godine u budnom stanju.

— Lorde-navigatore?— Kad odemo probudit ćeš svog brata, šesti. Odmah poslije. Bit ću

budan najveći dio ovog putovanja.— Budan, gospodine?— Upravo tako. Ima stvari o kojima želim da razmisliš. Razgovarati

ću sa tobom i sedmim o tome.— O lordovima-sucima, gospodine?Na ovu pretpostavku Desan podiže obrve.— Mi smo već prilično na istoj valnoj dužini, šesti. Uspjeti ćeš mlad.

Žališ li što si ovo propustio?— Ne, lorde-navigatore! Uvjeravam vas da ne!— Dobro razmišljaš. Trebao sam znati. Na svoje mjesto, šesti. Budi

zahvalan što se ne moraš uhvatiti u koštac s lordstvom, pet novih lordova-sudaca i nedavnom šizmom.

— Lorde-navigatore, — reče oficir za veze. — Dr. Gothon odgovara na vaš poziv.

— Zbogom — rekao je Gothonovoj. — Ne prihvaćam vaše rasuđivanje, a svu energiju posvetiti ću mojim ciljevima. Svakome tko vam se želi pridružiti dozvolit ću da žive kod vas na stanici. Postoji nekoliko dobrovoljaca; ne tvrdim da ih razumijem. Ali vi im možete vjerovati. Lordovi-suci će naučiti lekciju. Ja ću ih naučiti. Sve dok traje moj utjecaj, nijednom članu ove Misije neće se sputavati mišljenje. Pobrinuti ću se za

SIRIUS 40

to. Opet zaspite, pa se možda opet vidimo za našeg života.— Prihvatit ću vezu — reče Desan, ujedno zadovoljan i zabrinut što se

udostojila odgovoriti. Aktivirao je komkontrolu. Elektronika broda, ugrađena zbog udobnosti, dotače mu uho. Začu uobičajeno pištanje i brbljanje mehaničkog protokola komunikatora, a onda Gothonln mirni glas.

— Lorde-navigatore.— Čujem vas, doktorice.— Zahvaljujem vam na dobrim željama. I ja ih vama upućujem. Želim

vam sve najbolje.Ispred njega iznad konzole nalazila se ugrađena pločica. Prije milijuna

godina sićušna sonda uputila se s ovog svijeta noseći original. Dva gola strana bića, jedna s uzdignutom rukom. Serija crteža što su, iako djelomično izbrisani, poslužili da stoljećima vode Misiju. Sonda koja je nosila pozdrave. Eonima mrtve kamere i jednostavni instrumenti.

Pozdrav, stranče. Mi potječemo s ovog planeta iz ovog sunčevog sistema.

Vidiš ruku, oznaku graditelja — To će nam biti zajedničko. Dijagrami: imamo znanje; ne bojimo vas se stranci koji ovo čitate, ma

tko da ste. Mudre budale.

Bilo je nekada davno vrijeme kada su budale krenule tražili ih... U ogromnoj zvjezdanoj pustinji. Budale što su prije četvrt milijuna godina očajnički trebale dokaz da nisu same, tako davno našli su prašinom prekrivenu tvorevinu strašnih bića na njenom usamljenom putu.

Zdravo, rekla je.Tvorci, miroljubivi Drevni, postali su legenda. Postali su cilj,

inspiracija.Javilo se pomamno Zašto, jače od svega ostalog, što je spasilo vrstu

odvukavši je od rata i dajući joj zvijezde.— Najozbiljnije vam kažem — nadam se vašem odmoru, doktorice —

ostavite još nekoliko godina nerođenima.— Moj najstariji klon je probuđen. Izgubila sam iluziju o besmrtnosti,

lorde-navigatore. Ona se nada da će vas upoznati.— Još uvijek možete napustiti ovaj svijet i poći s nama, doktorice.— Da tragam za mitom?— Ne za mitom. Ne slažemo se u tome. Doktorice, doktorice, što

dobra donosi vaše prisustvo? Što ako ste u pravu? To je ćorsokak. A što ako ja nemam pravo? Nikada neću prestati tražiti. Nikada to neću saznati.

— Ali mi već znamo njihove potomke. Mi. To smo mi. Raširili smo legendu o njima od zvijezde do zvijezde — postali su bajka. Drevni. Otkrivači puta. Stotine civilizacija preuzelo je mit. Stotine civilizacija proživjelo je svoje godine vjerujući u njih i zarazila druge da pričaju o njima. Što ako ih pronađete? Hoćete li ih prepoznati — ili, drugim riječima, gdje ih je odvela evolucija? Možda smo ih već sreli negdje na nekom svijetu koji smo posjetili, a nismo ih uspjeli prepoznati.

SIRIUS 41

Ironija. Blagi humor.— Onda možda, — uzvrati Desan, — pronađemo trag koji vodi natrag

kući. Možda mi i jesmo njihova djeca, udaljena osam milijuna i dvije stotine pedeset tisuća godina.

— O da, tvorče mitova.. Radite svoj posao, svemirski putniče. Zamrsite već zamršeno novim legendama. Pričajte bajke rasama koje sretnete. Ja vam vjerujem. Zar ne znate da je ovaj svijet ono što sam počela tražiti, ali vi — dijete putovanja, morate dobiti više. Za vas je putovanje Misija. Zbogom. Sretno. Ništa nije potpuni promašaj. Sad je jednadžba drukčija zbog unošenja mnoštva novih mikroorganizama-Bothogi je prestao žaliti i počeo potpuno drukčije razmišljati o tome. Možda će u njegovim barama s algama ovaj put izrasti različita sorta — tu i tamo pomaknut će se proteini u genetskom lancu — tko zna što će se izroditi? Možda ovaj put buđe različiti softver. Sretan vam put, lorde-navigatore. Tražite Drevne pod drugim suncima. Mi ćemo ispod ovoga čekati njihove potomke.

Prevela Linda Tasovac Objavljeno posredstvom P&R

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

Tin Ujević

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se'. Nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim

SIRIUS 42

životom. I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih, u klanju, opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.

Hrvatska revija, 1932.

SIRIUS 43

Robert Heinlein

Zeleni brežuljci

ZemljeThe Green Hills of

Earth

Ovo je priča o životu Rhyslinga, slijepog pjesnika i pjevača svemirskih prostranstava, (riječ je, doduše, o neslužbenoj verziji!)

Vjerojatno ste već u školi pjevali neku od njegovih pjesama, pa su vam sigurno dobro poznati ovi stihovi:

Još jednom bih stupiti želio Na čvrsto tlo planete što me rodi; I oči odmarati na runastom nebu U svježini zelenih brežuljaka Zemlje, što duši lako silno godi.

Možda ste ovu pjesmu pjevali na francuskom, ili njemačkom, a možda je to bio esperanto, no u svakom slučaju činili ste to pod okriljem duginih boja ove naše planete — Zemlje.

Nije, dakle, uopće bitno kako ste pjevali tu pjesmu — važna je jedino činjenica da je to bio jedan od mnogobrojnih jezika koji pripadaju majčici Zemlji. Nikome još naime, nije uspjelo prevesti Zelene brežuljke na šušljetav govor Vensrijanaca, kao što se ni Marsijancima nikad nije pružila prilika da kriještavim polušapatom govore te stihove u svojim prašnjavim kanalima. Ovo je naša pjesma. Premda mi, Zemljani, izvozimo svašta širom svemira, sve od holivudskih limunada do umjetnih radioaktivnih tvari, ovi stihovi pripadaju isključivo planeti Zemlji i njenim sinovima i kćerima, ma gdje se oni nalazili.

Svi mi dobro znamo za Rhyslinga i o njemu smo već mnogo toga čuli. Možda se i među vama nalazi netko tko je stekao visoki akademski naziv ili javno priznanje, proučavajući njegova objavljena djela — Pjesme svemirskih staza, Grand Kanal i druge Pjesme, Visoko i daleko u svemiru, i Polijeć, moj brode!

No, iako ste čitavog života, bilo u školi ili izvan nje, pjevali njegove pjesme i čitali njegove stihove, sa velikom sigurnošću mogu tvrditi — naravno, ako niste i sami svemiroplovac — da još nikad dosada niste čuli za Rhyslingove neobjavljene pjesme kao što su, na primjer, Otkad je frajer

SIRIUS 44

sreo moju rođakinju, Ta divna crvenokosa cura iz Venerinog Brijega, Ne uzbuđuj se, momče, Zapovjednik broda, ili Svemirsko odijelo za dvoje.

Moram priznati da to nisu pjesme koje bismo mogli objaviti ili pročitati u popularnim porodičnim tjednicima.

Svoj dobar glas Rhysling je uspio sačuvati jedino zahvaljujući mudrosti svog opreznog književnog zastupnika kao i sretnoj okolnosti što novinari od njega nisu nikad zatražili intervju. Pjesme svemirskih staza su objavljene tjedan dana poslije Rhyslingove smrti, i čim su postale bestseler, o njemu su se pojavile mnogobrojne reportaže u kojima su ljudi iznosili svoja sjećanja o lutajućem pjesniku, dok su propagandne brošure izdavača njegovih djela bile prepune hvalospjeva.

I tako su ljudi o Rhyslingu dobili predodžbu koja uopće nije vjerodostojna, jer ne odgovara istini.

Ruku na srce, ne biste se osjećali baš naročito ugodno da se on kojim slučajem obreo u vašem salonu među mnogobrojnim gostima; on, naime, nije bio društveno prihvatljiva osoba. Nije ga bilo naročito lijepo pogledati. Imao je kroničnu upalu kože od djelovanja sunčevih zraka, pa se neprekidno češao što baš nije doprinosilo njegovoj ionako zanemarivoj ljepoti.

Rhyslingov portret, što ga je naslikao Van der Voort u povođu stote obljetnice izlaženja njegovih djela u izdanju kuće Harriman, prikazuje osobu čiji je lik pun tragične uzvišenosti, a usta ukočena i ozbiljna, dok su mu slijepe oči prekrivene crnim svilenim povezom. Ali, on nikada u cijelom svom životu nije bio ozbiljan, a kamo li ukočen i uzvišen! Usta su mu uvijek bila otvorena, bilo da je pjevao smijao se, pio ili jeo. Umjesto svilenog poveza, preko očiju je nosio komad prljave platnene krpe. Nakon što je izgubio vid, sve je manje mario za svoju vanjštinu.

»Galamdžija« Rhysling je bio strojar-raketar druge klase, zdravih očiju i dobrog vida, kad se prijavio za člana posade svemirskog broda Jastreb koji se spremao na dugi let prema Jupiterovim asteroidima. U ono vrijeme članovi posade pristajali su na sve moguće uvjete i obaveze; predstavnik Lloyda vjerojatno bi se slatko nasmijao čak i na samu pomisao o osiguranju svemiroplovaca. Zakon o sigurnosti svemira u ono vrijeme još uopće nije postojao, pa su kompanije jedino preuzimale odgovornost i obavezu o plaćanju određenih iznosa posadi, ali ni to nije bilo sigurno. Više od polovice brodova koji su letjeli dalje u svemir od Mjesečava Grada nije se više vratilo. Svemiroplovci se uopće nisu osvrtali na sve to; prema vlastitom izboru oni su se prijavljivali za te letove i potpisivali ugovore nastojeći iz svega toga izvući što veću novčanu korist. Svaki je od njih bio spreman prihvatiti okladu da može skočiti s 200-tog kata Harrimanova Tornja i sretno se spustiti na zemlju, ako bi mu ponudili veću novčanu nagradu za svemirski pothvat i debele gumene pete za doskok.

Brodski mehaničari-raketari su obično bili najbezbrižniji, ali i najoštriji i prepuni pakosti. U usporedbi s njima zapovjednici broda, radarski tehničari i svemirski piloti-astrogatori (u ono vrijeme nije još bilo stjuarda ni domaćina u letjelicama) bili su tek dobroćudna nevinašca.

SIRIUS 45

Mehaničari-raketari previše su toga znali. Svi su drugi članovi posade imali puno povjerenje u zapovjednika i njegovu vještinu prilikom spuštanja letjelice; brodski su mehaničari vrlo dobro znali da nikakva vještina ne pomaže kad su u pitanju zasljepljeni i hiroviti demoni prikovani za njihove raketne motore.

Jastreb je bio prvi od Harrimanovih svemirskih brodova koji je s kemijskog goriva prešao rekonstrukcijom na atomski pogon — ili bolje rečeno, prvi koji nije eksplodirao i razletio se u sitne komadiće. Rhyslingu je ovaj brod bio dobro poznat; stara, nezgrapna letjelica koja je prije prepravke za putovanje u dubinu svemira redovito saobraćala na liniji za Mjesečev Grad, od svemirske stanice iznad New Yorka od Leyporta, i natrag. Radio je na brodu dok je ovaj letio za Mjesec, a bio je tu i za vrijeme njegova prva putovanja u daleki svemir, do Drwvaterar na Marsu — i natrag, na sveopće čuđenje.

Vrlo je vjerojatno da bi brzo bio dotjerao do glavnog upravitelja stroja da nakon prvog, pionirskog leta u Drywater nije izbačen iz službe, stavljen na crnu listu i iskrcan u Mjesečevu Gradu zbog toga što je za vrijeme dežurstva u strojarnici pisao stihove i sastavljao refren umjesto da kontrolira mjerne instrumente. Riječ je o ozloglašenoj pjesmi Zapovjednik je otac svojoj posadi, čiji je burni završni dvostih toliko nepristojan da nije za objavljivanje.

Nije se mnogo uzrujavao zbog toga što mu se ime našlo na crnoj listi. Varajući na kartama, zaradio je harmoniku od nekog Kineza, vlasnika bifea, u Mjesečevu Gradu, a nakon toga se uzdržavao svirajući i pjevajući rudarima koji su mu plaćali piće i davali napojnice sve dok iznenadno smanjenje broja svemiroplovaca nije natjeralo predstavnika njegove bivše kompanije na Mjesecu da mu pruži još jednu priliku. I tako je godinu, dvije, ponovno letio na linijskom brodu za Mjesec, vladao se besprijekorno, pa je zatim prebačen na letljelice koje su plovile u duboki svemir; na Venerinom brijegu svojim je ponašanjem doprinio da to mjesto ponovno stekne svoju staru slavu; šetao je obalom Grand Kanala u vrijeme kad je u glavnom gradu Marsa osnovana nova kolonija, a s drugog putovanja na Titan vratio se smrznutih ušiju i nožnih prstiju.

U ono davno vrijeme stvari su se razvijale vrlo brzo. Kad se udomaćio atomski pogon svemirskih brodova, broj letjelica koje su se upućivale u svemir dalje od sistema Mjesec — Zemlja, ovisio je isključivo o raspoloživosti posade. Mehaničara-raketara bilo je sve manje; zaštitni oklop sveden je na najmanju moguću mjeru da bi se uštedjelo na ukupnoj težini broda, pa se zbog toga za letove prijavljivao vrlo mali broj oženjenih ljudi bojeći se radioaktivnog zračenja. Rhysling nije imao namjeru niti je želio postati ocem, pa je stoga imao široke mogućnosti zapošljavanja u vrijeme tog zlatnog dobra konjunkture i naglog razvoja svemirskih aktivnosti. Prešao je cijeli sustav nekoliko puta uzduž i poprijeko, pjevajući nezgrapno sklepane stihove uz vlastitu pratnju na harmonici. Zapovjednik Jastreba ga je dobro poznavao; kapetan Hicks je naime bio pilot-astrogator kad je Rhysling prvi puta postao član posade ovog broda. — Dobro došao

SIRIUS 46

kući, galamdžijo — pozdravio ga je Hicks. — Jesi li trijezan, ili ću te ja upisati u knjigu?

— Zapovjednice, čovjek se ne može napiti od pića koje se tu prodaje. — Potpisao se u knjigu posade i sišao u strojarnicu, vukući za sobom svoju harmoniku.

Ponovno se pojavio nakon desetak minuta. — Kapetane —rekao je mrko — nešto nije u redu s mlaznim pogonom broj dva. Kadmijski prigušivači su iskrivljeni.

— Zašto to meni govoriš? Reci to glavnom oficiru stroja.— Rekao sam mu, ali on kaže da to nije ništa. Mislim da griješi.Kapetan je rukom pokazao na knjigu. — Izbriši svoje ime i gubi se. Mi

polijećemo za tridesetak minuta.Rhysling ga je pogledao, slegnuo ramenima i ponovno se spustio u

strojarnicu.

Putovanje prema Jupiterovim planetoidima dugo je i naporno; stara klopotava krntija tipa Jastreb morala je uključiti sve svoje raketne motore i držati ih u maksimalnom pogonu cijelu noć prije nego što se brod uspio odlijepiti u slobodno kretanje svemirom. Rhysling je bio u drugoj smjeni dežurstva. U ono vrijeme prigušivanje, odnosno amortiziranje, se vršilo ručno pomoću multiplikatorskog nonija (pomičnog kazala na mjernoj ljestvici) i alarmnog manometra. Kad je manometar pokazao crveno, pokušao ga je ispraviti, ali bez uspjeha.

Raketari ne oklijevaju; zbog toga ih i nazivaju raketni mehaničari. Udario je po sigurnosnoj šipki za otkrivanje opasnosti i počeo hvataljkama čeprkati po radioaktivnoj, pregrijanoj materiji. Nestalo je svjetla, ali je on nastavio svoj spasilački posao po mraku. Svaki raketar, naime, poznaje svoju strojarnicu kao vlastiti džep.

Brzo je podigao glavu i kradomice bacio pogled preko olovne zaštitne pregrade kad ga je zabljesnuo plavičasti radioaktivni užareni sjaj. Ovaj mu bljesak uopće nije pomogao u općem mraku; zabacio je glavu i nastavio raditi napamet.

Kad je završio, povikao je u komunikacionu cijev, — Mlazni motor broj dva ne radi. I, za ime božje uključite struju tu dolje, u strojarnici!

Svjetlo je stiglo, doduše iz agregata, ali on ga više nije mogao vidjeti. Plavičasti radioaktivni bljesak bilo je posljednje svjetlo na koje je reagirao njegov očni živac.

»I dok prostor i Vrijeme ponovno nailaze, još jednom oblikujući ovaj zvjezdama obasut kraj,

Tihe suze zlosretne radosti još uvijek na sve strane šire svoj srebrnkasti sjaj;

Duž Grand Kanala još uvijek se u visinu dižu krhki Tornjevi Istine;Vilinska njihova draž štiti ovo mjesto prepuno Ljepote, spokojno i prepuno

topline.Malaksao je narod što Tornjeve izgradi, zaboravljen već je sav njihov trud;Davno su već i netragom nestali bogovi koji prolijevahu suze što danas

SIRIUS 47

oplakuju ovaj kristalno čisti sprud. Polagano sad kuca već ostarjelo srce Marsa ispod ovog ledenog neba;Rijedak je zrak koji nečujno šapuće da svima što žive mrijeti treba...Ali, ipak krhki Tornjevi Istine pjevaju Ljepote madrigal Jer ona će ostati živjeti vječno uz Grand Kanal!«

— iz zbirke Grand Kanal, dozvolom izdavača Lux Transcriptions, Ltd., London i Mjesečevog Grada

Na povratnoj putanji, ostavili su Rhyslinga u Drywateru na Marsu; članovi posade skupili su međusobno nešto novaca, a zapovjednik broda je dodao toj svoti pola mjesečne plaće. To je bio kraj. Još jedna svemirska skitnica koja nije imala sreće u svojim svemirskim lutanjima. Zavukao se u neku rupu na Marsu i živio pod istim krovom s lovcima na zlato i arheolozima oko mjesec dana, i vjerojatno je tu mogao ostati do kraja života uzdržavajući se svojim pjesmama i sviranjem harmonike. No, svemiroplovci ne mogu dugo ostati na istom mjestu; ukrcao se na neki trgovački brod i ponovno se vratio u Drywater odakle je otišao u Marsopolis.

Galvni je grad Marsa doživljavao u to vrijeme svoj veliki industrijski procvat; s obje strane Grand Kanala izgrađena su velika prerađivačka postrojenja zagađujući nekad kristalno čislu vodu prljavštinom otpadnih tvari. Bilo je to mnogo prije nego što je Troplanetnim Sporazumom zabranjeno oštećivanje kulturne baštine u komercijalne svrhe; no, polovica prekrasnih, vilinskih tornjeva bila je već porušena, a dok su oni preostali uvelike bili nagrađeni pregradnjom u posebno konstruirane nastambe za Zemljane.

Rhysling, naravno, nije mogao vidjeti sve te promjene niti mu ih je itko opisao; kad je ponovno »ugledao« Marsopolis, zamišljao ga je onakvim kakav je on bio nekoć prije njegova preuređenja u industrijsko središte. Rhysling je posjedovao odlično pamćenje. Stajao je na terasi uz kanal gdje su se nekoć odmarali odličnici Marsa, i slijepim očima promatrao ljepotu koja se pružala pred njim — ledeno modro prostranstvo vodene površine potpuno mirno bez ijednog vala, bez daška povjetarca, samo s odsjajem treperavih, sjajnih zvijezda marsovskog neba, a s onu stranu mirne vode krhki stupovi i vitki tornjevi što su pripadali jednoj arhitekturi koja je bila suviše lijepa i krhka za našu bučnu i nezgrapnu planetu.

Tako je nastala pjesma Grand Kanal.Jedva zamjetljiva i profinjena promjena njegove orijentacije koja mu

je omogućavala da vidi ljepotu tamo gdje nje više nije bilo, počela je ostavljati traga u cijelom njegovom životu. Za njega su sada sve žene postale prelijepe. Prepoznavao bi ih po glasu i određivao njihov izgled prema boji tog glasa. Naravno samo najgori podlac mogao je biti neljubazan prema slijepcu; čak i nadžak-babe koje su neprekidno bockale vlastite muževe postajale bi slatkorječive u razgovoru s Rhyslingom.

I tako je njegov svijet bio prepun lijepih žena i susretljivih muškaraca.

SIRIUS 48

Tamna zvijezda u prolazu, Berenicina kosa, Pjesma umirućeg mladića i njegove ostale ljubavne pjesme lutalica, svemirskih usamljenika, nastale su neposredno kao posljedica toga što njegove misli nisu bile okaljane lažnim i bezvrijednim istinama. Sljepoća je ublažila njegov pristup životu, pretvorila bezvrijedne pjesmice u istinske stihove, a ponekad čak i u pravu poeziju.

Sada je imao dovoljno i na pretek vremena za razmišljanje, dovoljno vremena da pronađe pravu riječ i stavi je na pravo mjesto i da dotjerava svaki stih sve dok ne postigne savršenstvo. Jednolični ritam Pjesme raktenog motora obuzeo ga je ne dok je sam radio kao raketar već mnogo kasnije, dok je svemirostopom putovao od Marsa do Venere i dijelio dežurstvo s jednim starim drugom, svemiroplovcem.

Kad sve je spremno, kad s izvještajem nema briga, Kad i posljednja zatvore se vrata, kad svjetlo zeleno počinje da žmiga,Kad zadnji obavljen je pregled, i kad čas molitve nastupa,Kad kapetan kimne glavom, kad uzleta, paklenska se čuje lupa —Tad slušajte raketne motore!Slušajte ih kako iza leđa vam režeKad svi u brodu ispruženi na leđima leže;Kad rebra vam prsni koš stežuKad šija svom silom upire u podložnu mrežu.Kad osjetite bol vašeg vlastitog broda,Kad osjetite kako u zagrljaju motora škripi ta lađa nebeskog roda.Tad osjetit ćete kako uvis se diže! Kako se kreće! Napregnuti čelik,kako oživljava prepun sreće, Pod punim pogonom svojih raketnih motora!

Po krčmama Venerina Brijega pjevao je svoje nove pjesme i nekoliko starih. Netko bi od prisutnih počeo skupljati novac; u šeširu koji je kružio krčmom, našla bi se pozamašna svotica dvaput ili triput veća odo uobičajene zbog poveza na slijepim očima i viteškog duha ovog putujućeg pjesnika i pjevača.

Život mu je bio prilično lagan. Svaka je svemirska luka bila njegov dom i svaki svemirski brod njegovo osobno prijevozno sredstvo. Nijedan zapovjednik nije odbijao da na svoju letjelicu primi slijepog Rhyslinga i njegovu harmoniku unatoč dodatnom opterećenju; letio je od Venerina Brijega do Leyporta, Drywatera ili do Novog Šangaja, i natrag, već prema tome kako mu se prohtjelo.

Na Zemlju se nije nikad spuštao. Ponekad je navraćao u svemirsku stanicu iznad New Yorka, i to je bilo sve. Čak i onda kad je potpisivao ugovor za tiskanje Pjesama svemirskih staza, učinio je to na svemirskom putničkom brodu negdje između Mjesečeva Grada i Ganimeda, Horowitz, prvi izdavač njegovih djela, provodio je svoj drugi mjedeni mjesec na tom brodu i tom je prilikom čuo kako Rhysling pjeva svoje pjesme na jednoj od brodskih zabava. Horowitz je odmah shvatio da bi s tim pjesmama napravio odličan posao, pa je istu večer doveo Rhyslinga u posebnu signalizacionu

SIRIUS 49

prostoriju i snimio na vrpcu sve pjesme za zbirku. Ostala tri sveska snimljena su u Venerinom Brijegu kamo je Horwitz poslao svog agenta da Rhyslinga neprekidno drži »pod gasom« sve dok iz njega nije iscijedio sve pjesme kojih se mogao sjetiti.

Polijeći moj brode! nije u cjelosti izvorno Rhyslingovo djelo. Veći dio pjesama, među njima i Pjesma raketnih motora, nesumnjivo su Rhyslingovo djelo, no ostale stihove skupili su nakon njegove smrti ljudi koje je upoznao za vrijeme svojih dugogodišnjih lutanja.

Zeleni brežuljci Zemlje nastajali su u razdoblju od dvadesetak godina. Prva verzija za koju znamo napisana je prije nego što je Rhysling oslijepio, i to za vrijeme jedne pijanke na Veneri kad je bio u društvu najamnih radnika. Stihovi govore o stvarima koje su ti ljudi pod ugovornom obavezom namjeravali uraditi po povratku na Zemlju, naravno, ukoliko ikad uspiju podmiriti sve obaveze na koje su pristali i na taj način dobiju dozvolu za povratak. Neke su strofe bile prilično vulgarne i nepristojne, ali je refren nesumnjivo bio onaj iz Zelenih brežuljaka.

Za razliku od prve verzije, točno se zna gdje i kada je nastala konačna verzija pjesme Zeleni brežuljci.

Na otoku Ellis, na Veneri nalazio se svemirski brod koji je prema redu vožnje trebao otploviti direktno za Velika jezera u Illinoisu. Bila je to letjelica Sokol, najnovija u klasi Jastreb i prvi svemirski brod na kojem se počela primijenjivati nova klauzula Harrimanova Trusta o ekspresnoj liniji između pojedinih građova na Zemlji i svemirskih naseobina, uz naplatu posebne pristojbe. Rhysling je odlučio da će ovim brodom krenuti natrag na Zemlju. Možda su mu stihovi vlastite pjesme ušli pod kožu — ili je možda naprosto osjetio čežnju da još jednom posjeti svoj rodni Ozarks.

No, kompanija više nije dozvoljavala besplatna putovanja; Rhysling je znao za to, ali mu uopće nije talo na pamet da bi se ta odluka mogla odnositi i na njega. Već je ostario za svemiroplovca i nije mnogo razmišljao o svojim pravima i privilegijama. Ne, nije on podjetinjio — dobro je znao da je i on poput Halleyeve komete, Prstenova i Brewsterova grebena jedna od znamenitosti svemira. Ušao je u odio za posadu, spustio se u unutrašnjost broda i udobno se smjestio na prvom praznom akceleracijskom ležaju.

Kapetan ga je tu našao prilikom posljednjeg obilaska broda prije samog uzlijetanja. — Što vi tu radite? — upitao je.

— Vraćam se natrag na Zemlju, kapetane. — Rhyslingu nisu bile potrebne oči da shvati s kim razgovara.

— Ovim se brodom ne možete voziti; dobro znate pravila. Skupite svoje stvari i izlazite odavde. Brod polijeće za nekoliko minuta. — Kapetan je bio mlad; vjerojatno je tek nedugo stupio u službu. Rhysling je dobro znao taj tip ljudi — pet godina školovanja kod Harrimana s nekoliko probnih letova umjesto odgovarajućeg praktičnog iskustva na dugim svemirskim putovanjima. Njih su dvojica bili potpuno različiti i među njima nije bilo ni jedne jedine dodirne točke; svemir se očigledno mijenjao.

— Slušajte, kapetane, nećete valjda starcu kao što sam ja onemogućiti

SIRIUS 50

povratak kući.Zapovjednik je zastao na tren — nekoliko članova posade se okupilo

oko njih i slušalo što se događa. — Ne mogu vam dati svoju dozvolu. Znate li što kaže Zakon o sigurnosti u svemiru, Član 6? »U svemir ne smije ulaziti nitko osim člana posade zakupljenog broda koji zato ima ovlaštenje, ili putnika istog broda koji je uredno platio sve pristojbe u skladu s važećim uredbama ovog Zakona.« Dakle, ustanite i odlazite smjesta!

Rhysling se udobno zavalio na ležaju i stavio ruke pod glavu. — Ako moram napustiti brod, đavo me odnio ako ću otići sam. Odnesite me napolje.

Kapetan se ugrizao za usnu i rekao — Oficire! Odstranite ovog čovjeka, smjesta!

Policijski oficir pogleda svog nadmenog pretpostavljenog. — Nisam u mogućnosti izvršiti vašu zapovijed, kapetane. Iščašio sam rame. — Drugi članovi posade koji su samo trenutak prije stajali oko njih nestali su netragom.

— Dobro, dovedite svoje ljude.— U redu, kapetane. — Onda je i on otišao.Rhysling je ponovno uzeo riječ. — Slušajte, zapovjedniče... nemojmo

se svađati i uzrujavati oko ovoga. Ako imate dobru volju, postoji izlaz iz ove situacije, a ja mogu ostati na brodu... klauzula o svemiroplovcu u nevolji.

— »Svemiroplovac u nevolji«, ma nemojte! Niste vi u nikakvoj nevolji, izigravate advokata u svemiru, je li? Znam ja vas vrlo dobro; već dugi niz godina tumarate i skitate se našim Sustavom. Ali tako mi svega, mojim brodom nećete! Klauzula koju ste spomenuli namijenjena je da pomogne onima koji se nisu uspjeli ukrcati na svoje brodove, a ne da omogući nekome da se besplatno vucara cijelim svemirom.

— Pa, kapetane, zar ne mislite da sam i ja na neki način propustio svoj brod? Ja još uopće nisam bio kod kuće od kako sam posljednji put letio kao ovlašteni i punopravni član posade. Zakon kaže da imam pravo na besplatno putovanje kući.

— Ali to je bilo prije mnogo godina. Vi ste svoju šansu propustili.— Mislite? Klauzula ne govori ništa o roku u kojem se mora izvršiti

putovanje kući; u njoj se samo navodi da član posade ima pravo na to. Provjerite, kapetane! Ako nisam u pravu, ne samo da ću otići odavde, već ću vas ponizno zamoliti da mi oprostite i to pred cijelom posadom. Pođite i provjerite. Hajde, učinite to meni za ljubav.

Rhysling je osjećao na sebi gnjevan kapetanov pogled, no na kraju ovaj se okrenuo i izjurio iz sobe. Rhysling je dobro znao da je svojom sljepoćom doveo kapetana u vrlo neugodan položaj, no to ga ni najmanje nije smetalo. Dapače, Rhysling je uživao u tome.

Desetak minuta kasnije oglasila se sirena i začula se zapovijed, »Svi na svoja mjesta«. Kad je tiho škripanje zaporki i slaba promjena pritiska u ušima bio očigledan znak da se približava trenutak polijetanja u visine, ustao je i polako se odgegao do strojarnice jer je želio biti što bliže

SIRIUS 51

raketnim motorima kad dođe do lansiranja. Nije mu bio potreban nitko da mu pokaže put na brodu klase Jastreb.

Nevolje s motorom započele su u toku prve smjene dežurstva. Rhysling se lijeno protezao u stolici glavnog strojara, prebirući po tipkama harmonike i iskušavajući novu verziju Zelenih brežuljaka.

Ponovno bih udisati želio zrak bez ograničenja Tamo gdje nema oskudice ni nestašice

Tražio je odgovarajuću rimu, nešto poput... Zemljine porodice, ali nije bio zadovoljan. Pokušao je ispočetka.

Ozdravljenje neka mi donese mirisavi, svježi lahor Što tumarajući oblijeće cijelog globusa stijenje I našu rodnu majčicu planetu I svježe zelene brežuljke naše Zemlje.

Ovo je već bolje, pomislio je. — Archie, kako ti se ovo sviđa? — upitao je nadglasavajući prigušenu tutnjavu.

— Prilično dobro. Mogu li čuti cijelu pjesmu? — Archie Macdougal, glavni raketni strojar, bio je Rhyslingov stari prijatelj još iz svemirskih dana; bio je dugo Rhyslingov pomoćnik i od njega je naučio svoj zanat.

Rhysling je udovoljio njegovoj želi, a zatim je dodao. — Vi mladi danas imate mnogo bolje uvjete. Sve je automatizirano. Kad sam ja u svoje vrijeme morao paliti motore, ti se morao biti budan cijelo vrijeme.

— Pa, i danas moramo ostati budni i na oprezu. — Počeli sa razgovarati o stručnim stvarima i Macdougal mu je pokazao novi automatski prigušni uređaj s momentalnim djelovanjem koji je zamijenio ručni prigušivač što ga je u svoje vrijeme koristio Rhysling. Rhysling je rukom dodirnuo i opisao sve tipke i komandne šipke zapitkujući pritom, sve dok nije točno znao gdje se što nalazi na novom uređaju. Smatrao je da je još uvijek aktivni strojar-raketar, a da je njegovo sadašnje zvanje trubadura tek privremeno rješenje dok ne prođu nesuglasice s kompanijom, koje svatko može imati.

— Vidim da još uvijek držiš one ploče za ručno prigušivanje — primijetio je, dok su mu žustri prsti hitro dodirivali stari uređaj.

— Da, sve je još na svom mjestu osim spojnih šipki. Njih sam skinuo jer zasjenjuju mjerne skale instrumenata.

— Trebao bi ih vratiti na svoje mjesto. Možda će ti zatrebati.— Nisam baš siguran u to. Mislim... — Rhysling nikad nije saznao što

Macdougal misli o svemu tome, jer je u tom trenu izbio kvar na motoru. Radioaktivni udar užarenog zraka pogodio je točno Macdougala i spalio ga na mjestu.

Rhysling je osjetio što se dogodilo. U njemu su se probudili stari automatski refleksi. Udario je po sigurnosnoj šipki i istovremeno dao znak za uzbunu. Tada se sjetio skinutih spojnih šipki. Teturao je i posrtao tražeći ih, nastojeći se sagnuti što niže iza zaštitne pregrade. Oči i svjetlo mu uopće nisu trebali; znao je točno gdje se što nalazi kao što je dobro

SIRIUS 52

poznavao sve tipke svoje harmonike.— Strojarnica! Strojarnica! O kakvoj je uzbuni riječ?— Ne silazite ovamo! — vikao je Rhysling. — Strojarnica je ozračena

i radioaktivna! — Osjećao je žar na licu i u kostima, baš kao da ga je opeklo pustinjsko sunce.

Uspio je pronaći i montirati spojne, šipke uz dosta muke, i odmah se prihvatio ručnog otklanjanja kvara i nastale opasnosti. Bio je to dugotrajan i mukotrpan zahvat. Odlučio je da mlaz goriva treba rasuti, zajedno s atomskim gorivom i svim ostalim.

Javio se kontroli. — Kontrola!— Ovdje kontrolna soba, slušam vas!— Izbacujem atomsko gorivo motora broj tri! Opasnost u strojarnici!— Je li to Macdougal?— Macdougal je mrtav. Govori Rhysling, na dužnosti. Ostanite na

liniji, slijedi izvještaj.Odgovora nije bilo. Kapetan je vjerojatno zanijemio od zaprepaštenja,

ali se nije mogao miješati u opasni kvar što se dogodio u strojarnici. Morao je voditi računa o brodu, putnicima i posadi. Vrata strojarnice morala su ostati čvrsto zatvorena.

Kapetan je vjerojatno bio još više iznenađen i osupnut kad je vidio što mu Rhysling šalje umjesto uobičajenog izvještaja. Bili su to ovi stihovi:

Trunemo u plijesni Venere,Njen kužni dah tjera nas na povraćanje.Gnjusne su njene močvarne guštare,Vrveći od nečisti i donoseći strašno umiranje.

Rhysling je nastavljao nabrajati i opisivati cijeli Sunčev Sustav govoreći o »— oporom, svjetlom tlu Mjeseca—«, s— Saturnovim prstenovima duginih boja —«, »— ledenim noćima na Titanu —«, a istovremeno je i dalje otvarao propusne otvore i čistio raketne motore od atomskog goriva i zagađenih tvari. Završio je stihovima:

Istražili smo svaku česticu svemiraI ocijenili pravu vrijednost tog stijenja:Povedite nas natrag u domove ljudi,Na divne, zelene brežuljke, gdje čeka nas mati Zemlja

— a zatim je, potpuno odsutan duhom, dodao i prepravljenu početnu strofu:

Nebo poput velikog luka zoveSvemiroplovce da vrate se svome zanatu;Na brod! Spremni! Slobodno padamo: u pothvate nove!A svjetla ispod nas sve se više u dubini gube.U svemir jure sinovi Zemlje,Daleko ih nosi bučnih raketa mlaz,U nebo se vinuo narod zemaljski,

SIRIUS 53

Visoko, daleko, i još dalje — jer sa svemirom čeka ih sraz.

Brod je sada bio izvan opasnosti i spreman da se dovuče kući bez jednog motora. No, Rhysling to nije mogao sa sigurnošću tvrditi za sebe. Ona ga je opeklina gadno mučila. Nije mogao vidjeti blještavu, ružičastu maglicu u kojoj se kretao, ali je naslućivao da ga ona obavija. Nastavljao je i dalje izbacivati zatrovani zrak kroz propusni otvor, sve dok smrtonosno zračenje nije opalo do točke kad ga i ljudsko biće u odgovarajućem zaštitnom odijelu može izdržati, i preživjeti. Tada je uputio kontroli još samo jednu strofu koja je ujedno predstavljala i posljednje Rhyslingovo izvorno pjesničko djelo:

Još jednom bih stupiti želioNa čvrsto tlo planete što me rodi;I oči odmarati na runastom nebuU svježini zelenih brežuljaka Zemlje, što duši tako silno godi.

Prevela Sonja Lovasić Objavljeno posredstvom P&R

SIRIUS 54

Predrag Raos

Desna hemisfera1.

— Nije to ništa, samo još jedna vježba — mrsio sam kroz zube iako sam znao da može biti svašta i da to nije vježba. Nisam smio dopustiti da me u tom trenutku uhvati panika.

Jedva sam se provukao kroz uzani otvor izlazne komore zbog uprtnjača. Noge su mi bile nesigurne, predugo u neprirodnu položaju, podvijene pod bradu. Bezbrojnim vezicama uvezanim kožnatim cipelama napipao sam usku prečku aluminijskih ljestava pa se njima spustio tromošću jednog Neila Armstronga. Olakšanje je donosila samo misao da ću uskoro biti bez težine.

Dodirnuo sam zaobljeni, rešetkasti pod i zateturao. Uhvativši se grčevito za rukohvat, kliznuo sam njime poput kuglice na računalu dok se nisam pridružio još dvojici zakrabuljenih. Pogledali smo se kroz bakrene mrežice koje su nam pokrivale lica i kimnuli glavama.

Sad dolazi panika, pomislio sam, tu negdje. Nisam se ni pokušao zanijeti mišlju da bih je mogao pobijediti. U jednom trenutku mora izbiti. Sva je razlika između junaka i kukavice u tome što ga hrabar sam odabire. Znam one hladne koji se ničeg ne boje. Kroz čitavu operaciju. Oni koji skaču iz helikoptera pod rafalnom vatrom, na truli krov izgubljen u

SIRIUS 55

dimnom zastoru, one koji, dok im žilama struji led, pognuti trče kroz bljesak bombe za omamljivanje. A onda nalete na onog crnog i gadnog, i prst im se sledi na otponcu.

Svatko u jednom trenutku zamaže gaće.Za mnom je već bio četvrti i peti i šesti. S druge je strane red malo

kasnio.Popravio sam remenje.— Svi na broju. Spremite se.Osvrnuo sam se. Osjećao sam se poput biblijskog Jone, u utrobi

velikog kita.Rebra i kičma aerodinamičnog trupa. U pozadini podvijeni stajni

trapovi, nalik na sfrkana crijeva. Veliko srce hermetizirane putničke kabine u kojoj smo, spakovani poput sardina, sučelice, dodirujući se koljenima, doputovali sve od Toulona. Uska komunikacijska cijev, dovoljno široka da se kroz nju čovjek provuče na laktovima, cijev što spaja cockpit s kabinom repnog mitraljesca, nalikuje kakvom dugačkom jednjaku. Gruba struktura ramenjače nalik je ključnim kostima. Pa ipak je sve prazno, jer je golo u svojoj goloj funkcionalnosti.

U razrijeđenom smo zraku. Žućkasta svjetla sablasno gore crtajući oštre sjene detalja. Mogli bismo biti bilo gdje. U atomskoj podmornici pod antarktičkom kapom. Stresao sam glavom kao da želim otresti pijanu izmaglicu.

— Provjera opreme. Sistem disanja. Manometar. Barometar. Altimetar...

Dvanaest ruku precizno izvršava iste pokrete.— Počinjemo. Držite se!Grčevito sam se rukama uhvatio za prečku i nogama ukopao u

ugrađene oslonce. Pa ipak sam od trzaja zateturao i udario o svog desnog susjeda. On je izgubio ravnotežu i čučnuo da ne odleti. Zatim bljutavi osjećaj propadanja. Potom nas trzaj baca na drugu stranu, prema nosu. Visimo nagnuti, iskošeni, ovješeni o ruke. Ono se nešto panično ponovno budi, kao želja za povraćanjem. Ne sad, ne sad, još minutu... , — Okreni se. Kočenje se ujednačilo, nagib poda se ustalio.

— Držite se.Ponovno trzaj u trenutku kad ulubljeni pod puca čitavom dužinom.U prvom je trenutku samo bljesak, kao da se digao samotni poklopac

nad usijanom talinom. Zatvaram oči i puštam svjetlost da prodire polako, kroz kapke.

Ponovno gubim ravnotežu. Puls skače. Ne sad, ne još. Dva padobrana, glavni i pomoćni. Standardni padobranski nož. I negdje u čizmi moj dobri stari bowie od opružnog čelika, rukom kovani. Busola. Jaka baterija. Rezervoar s pet litara vode...

Moram misliti na nešto konkretno. To uvijek pomaže.Sve samo nikakva sredstva za vezu. Neće nam biti potrebna. Panika

ponovno raste.— Priprema. Pozor, skači!

SIRIUS 56

I to je bilo to. Mahinalno. Dvanaest bijelih figura najednom obasjanih bijelim svjetlom. Ne poput plesačica can-cana, svaki drugom nogom, no ipak istodobno...

Okrenuo sam sve moždame sklopke. Ni u podsvijesti ne smije biti ništa o tome što bi donijela sićušna pogreška...

Što bi rekli Nelly? Uvijek nešto kažu za domovinu, za opću stvar. Nikad ne kažu »jebi ga«, što je zapravo jedina istina.

Najednom nema težine. A onda me u prsa udara vagon pamuka. Bljesak oko mene, bljesak u glavi.

Ruke su u ogrtačima da ih udarac ne odlomi, noge grčevito sljubljene.Ne. B-52 sasvim sigurno nije avion predviđen za padobranska

iskakanja!Iznenada sam ga vidio, čitavo njegovo sivo, aluminijsko potrbušje.

Mračnu rupu otvorenog spremišta bombi u kojoj više, zaslijepljen, nisam bio sposoban ništa razaznati. Poput krljušti blistave stranice vratnica između kojih smo tekli poput dvanaest raspršenih kapi. Zatim oštro odrezani konac otvora koji prolazi tako neugodno blizu, te se čini da će udariti u bradu. Pa repna krila i kabina mitraljesca i posve blijedo nebo i onda najednom i ništa i sve... Mjesec koji počinje probijati, nisko Sunce, nestvarno crveno, tlo, pijesak, najedene škrape pustinjskog krajolika, veliki medaljon...

Zbivanja kraća od polovice sekunde.Lik aviona koji ponire. Njegovo poput noža tanko krilo nagrđeno

velikim četvrtastim plohama spuštenih zakrilaca. Odbljesak sunca na pleksiglasnoj čahuri...

Zahvaća me mikser repnog kovitlaca...Znam da je gotovo. Avion i ja smo se razdvojili. Ja i čitav svijet. Dvije

minute bez zbivanja, dvije minute u kojima ne mogu ništa učiniti.S olakšanjem puštam panici da probije. Počinjem vrištati. Znam da me

nitko ne može čuti, no sve kad bi i mogao, ne bi me bilo briga

2Vrisak odzvanja kroz šupljine eona, no kad ponovno otvaram oči,

avion je još tu. Smanjen, dalek, no još uvijek jasno razaznatljiv. Sivkasto tijelo u azuru.

Zakrilca se vraćaju i krilo ponovno postaje samurajska sablja stratosferskog bombardera. Vratnice se zatvaraju vraćajući mu savršenu, glatku formu atmosferske morske psine. Velika, groteskna repina. Bijeli trag kondenzatora. Frka ih je. Što prije da se pokupe, dok nije zagustilo. Stanley je već sigurno s pilotima, srče topiu kavu i pokušava sve zaboraviti. Piloti koji se sa zebnjom pitaju što je s njihovim teretom postoje samo u lošim filmovima.

Potresao sam glavom kao da želim odagnati ružan san. Uzdahnuo sam i shvatio da počinje posao. Ispružio sam ruke i sunovratio se da ubrzam pad. Takvo je bilo naređenje. Udarac vjetra na licu zaštićenom kaljenim vizirom nisam osjećao, ali je lupetanje razlabavljenog platna probijalo uši. Kao da sam naslonio glavu na kućište mehaničkog kladiva. Nekakav me

SIRIUS 57

remen mlatio po nogama — sad bi ga vrag znao kad se razlabavio. Da nisam bio zaštićen debelim bijelim kombinezonom, zasjekao bi me do kosti. Ovako su bili samo bijeli bljeskovi u glavi.

Propadao sam strmoglavce prema velikom šarenom disku, u potpunu nepoznanicu. Nisam ni pokušavao pogledom tražiti ostale.

Spustio sam pogled niz tijelo i pogledao altimetar na sljubljenom zglavku. Devet tisuća i dvije stotine metara. Samo da njegova tanka kazaljka ne pokazuje krivo. Nad pustinjom nema ni cirusa ni stratusa ni kumulusa po kojima bi se čovjek mogao orijentirati. Niti ikakvih drugih mjerila. Sve ono ispod mene moglo je biti i pogled kroz mikroskop. A mogla je biti i površina čitavog planeta.

Disk. Izgrađen tko zna zašto baš na tome mjestu? Disk u koji je ulupano pedeset milijardi dolara a da nitko nema ni najblažeg pojma čemu bi mogao poslužiti.

Od Toulona je bilo dovoljno šupljeg vremena da bih smislio sve scenarije, sve jedan fantastičniji od drugoga. Neću prizemljiti nego naprosto otkliziti po nevidljivoj, nematerijalnoj kristalnoj kupoli. Uletjet ću u fokus tajanstvene sprave i ostati smrznut negdje izvan prostorno-vremeriskog kontinuuma. Natprostorni će me vir usrkati u srce supernove. U središtu je svega crna rupa. Najednom će svega nestati i ja ću se spustiti na neki planet u Andromedinoj maglici. Ili će me dočekati dinosaurusi. Ili neka daleka rasa koja će posljednje primjerke homo sapiensa brižljivo čuvati u zoološkim vrtovima. Ili civilizacija divljih, raspomamljenih nimfomanki...

Sve je bilo moguće, a počelo je tako obično. Sjedio sam za doručkom i mazao narančin pekmez na danski maslac kad je zazvonio telefon. Slušalicu je podigla Nelly.

— Jean? Ne, pogriješili ste broj. — Spustila je slušalicu i slegnula ramenima. Bacio sam pogled na svoj kvarcni rolex. Devet sati i sedamnaest minuta. Datum je bio sedamnaesti u mjesecu. Za minutu i dvadeset i dvije sekunde zazvonio je ponovno. Samo jednom. Kad je Nelly podigla slušalicu, signal je javljao da se veza već prekinula.

Poljubio sam je kao i svakog jutra i krenuo na posao. Rekao sam joj da ću ostati duže zbog godišnjeg izvještaja.

Bila je sretna što se udala za čovjeka solidne građanske karijere. Katkad bismo išli gledati stare filmove o Jamesu Bondu i slatko im se smijali.

Smetalo ju je jedino što se u mom poslu često putuje.Već četrdeset minuta kasnije bio sam u bijelom skafanderu, pod

vizirom pokrivenim finom bakrenom mrežicom, u utrobi aviona čija su neusporediva, povijena krila tek stajni trapovi sprečavali da vršcima ne dodirnu pistu.

Prastara ptičurina, muzejski eksponat, jedan od posljednjih sačuvanih primjeraka. No, ništa drugo nije moglo svladati toliku udaljenost bez napajanja u zraku. Krasna, velika mrcina.

Tek kad su se trapovi odlijepili, Stanley nam je objasnio o čemu je

SIRIUS 58

riječ.— Dečki, nikakvi teroristi. Danas se mlatimo protiv stroja. EVER je

poblesavio.— Što to ima s nama? Što mu ne prerežu žicu? — upitao je Hans.

Nalikovao je pilencetu golovrate kokoši. Iz bijele je pahulje skafandera virila sićušna crna glava. Šljem mu je počivao na koljenima.

— Ti se ne bi naljutio da ti to naprave?— Nakon što mu prerezu žicu boli me govno hoće li se ljutiti. Stanley je zavrtio glavom.— EVER se ne može naprosto isključiti. Tu su unutrašnji, rezervni

sistemi napajanja na kojima može živjeti danima. Nije to bez veze. Ako jednom ostane bez struje, to je kao da je i umro: treba sve početi ispočetka. Zato s tim nema zezancije. Niti će se dati ubiti niti će mu to biti drago. EVER nije običan stroj.

Logično je pitanje uslijedilo odmah potom. Ne znam tko ga je postavio.

— Kako je poludio?— Stvara pizdarije.— Što stvara?— To bismo svi željeli znati. — Ljutito smo otpuhnuli. Činilo se kao

da nas zajebava. A Stanley je produžio: — EVER je razmaženo derište. Sretni su roditelji u njega isuviše uložili a da mu ne bi dah sve što hoće. I tako je jednog dana rekao da hoće komad pustinje. I zatim ovo i ono. Robote koji će to montirati i koji će biti pod njegovom izravnom komandom. Ovo i ono i ono i ovo i osam godina tako, dok se račun nije popeo na pedesetak milijardi dolara.

Netko je tiho zviznuo.— A kad su ga pitali što radi, njegov je jedini odgovor bio da

»istražuje«. On traži, na putu je nečeg, on još ne zna što je to i tako dalje i tako dalje. Dok nekom nije došlo iz guzice u glavu da se pametno dijete možda igra šibicama. I sad nas šalju da gasimo vatru, ili da mu, u najmanju ruku, uzmemo žigice. Nemojte se zezati. Radna je pretpostavka da može sve. Zbog toga i bakrene mrežice na viziru. Faradayev kavez. Čitav je skafander protkan njome, ali je samo tu vidljiva. Kujin sin možda čita misli.

U mislima sam mu opsovao mater.Vratio sam se u sadašnjost. Padao sam polako se okrećući. Avion je

već bio samo daleki srebrnasti šiljak na dugačkom bijelom koplju kondenzata. Bacio sam pogled na altimetar. Dvije tisuće i sto metara. Kazaljka polako klizi prema nuli. Veliki je disk već zauzeo čitavo polje. Nisam imao volje da ga gledam. Dva sata buljio sam u njegove slike pokušavajući popamtiti orijentire. Sateliti su sve precizno snimili.

Sad, nakon što sam se panično iz vrištao, osjećao sam se poput čovjeka što je izbljuvao mučninu. Umoran, slomljen, zgrčen i nekako postiden, a ipak nekako svježiji.

Tisuću i pet stotina metara. To na što padam nije ledina nego kolje.

SIRIUS 59

Kad mi se na pet stotina otvori padobran, koliko ću daleko moći manevrirati ako se ne ošamutim od trzaja?

Jesu li mislili, kad su mi dali pomoćni padobran, da ga nikad ne bih imao vremena otvoriti? Jesu li mislili o tomu što će biti s onim koji polomi nogu? Jesu li mislili...?

Devet stotina metara.Dakako da su znali sve što sam i ja znao. Nisu nas slali na piknik.A Nelly vjeruje da letim za Argentinu da ugovorim isporuku muških

košulja. Sa svojom višom komercijalnom zaista sam i mogao...Sedam stotina.Do đavola i s višom komercijalnom! Šest stotina.Ruka je na poluzi za otvaranje padobrana. Hoće li se otvoriti? To je

glupo pitanje.Pet stotina. Povlačim polugu. Nešto me preokreće kao krpenu lutku.

Trzaj malog padobrana za izvlačenje. Zatim onaj prasak i lupa, znak da padobran izlijeće iz torbe. Raspleten ili sfrkan...

Trzaj, dobri, stari, poznati trzaj od kojeg glava postaje suha kao trogodišnja kost a noge se podlivaju krvlju i postaju poput safalada. Trzaj kakav ne dolazi od spletenog padobrana.

Velika je bijela kupola pojela pola neba.Rubom vidnog polja zahvaćam bijele kupole kojima se osulo nebo. Ne

pokušavam brojati, otkriti jesu li se sve otvorile. Za mene oni više ne postoje. Svaki je od nas nezavisna jedinica.

Tri stotine i pedeset metara, tri stotine, dvije stotine i pedeset. Iznenada mi se čini da sam padobran otvorio prerano. Najednom mi se pad čini besmislen, nedopustivo dug. Na meni su tisuće pari robotskih očiju. Mušice njihovih laserskih pušaka. Nitko ne može jamčiti da ih nemaju. Postaje vruće, ali ne zbog toga što sam iz studene stratosfere uletio u troposferski kazan pustinje.

Još malo i tlo je već tu. Jedna nagnuta, ravno no nepravilno izrezana ploha, nalik krovu. Maslinasto zelena. Bez ijedne ogrebotine, bez ičega što bi poremetilo njezino geometrijsko savršenstvo.

I evo je pod nogama. Dočekujem se podvijenih koljena. Skliski udarac i potom mahinalno prebacivanje preko glave. Kotrljam se nekamo i zaplićem se u nešto. I zatim više nema tla i ja pod sobom otkrivam dvadeset metara praznine...

Srce staje. Zatim trzaj. Moje noge smiješno raskrečene nad opločanim podom. Ponovno propadanje. Trzaj. Paranje. Zastoj, paranje i pad s visine koju više ne mogu procijeniti.

Mahinalno podvijam koljena, no pred samim tlom nešto me trza i izbacuje iz ravnoteže. Padam nauznak. Saznajem da je to za mene kraj misije.

Ne osjećam bol. Samo nekakav grčeviti mrak. Mutna slika bijele svilene kupole što se, leluja i magli, spušta poput mrtvačkog pokrova.

3

SIRIUS 60

Spasio me pomoćni padobran, na bizaran način izvršio je svoju spasilačku dužnost. Oslobodio se tko zna kako i podbacio pod glavu i prsa. Pao sam na meki jastuk i usnuo.

Kad sam se probudio, bila je noć.Učinilo mi se da lebdim, oslobođen tijela. Dok se nisam pomakao.

Prožela me bijela munja bola.Oko mene je bila bijela kupola, a iza kupole crna tama.Noge su gvalje bola. Nakon malog zaokreta tijelom odustajem od

pokušaja da se okrenem. I čemu? Za mene je misija gotova. Sam u beskraju i bespuću. Čak i da mogu organizirati potragu, vjerojatno me ne bi našli.

Imao sam dvadeset i četiri sata vremena. Nisam znao zašto. Znao sam samo da je zapovijed takva. Ali to tog vremena iskrvarit ću ili lipsati od bolova.

Prestao sam misliti. Sjetio sam se priče o dvije žabe koje su upale u mlijeko. Prva je shvatila da nema spasa i potonula. To je bila ona pametna. Ona je glupa nastavila mlatarati nogama i tako se spasila na otočiću maslaca.

Odlučio sam biti glup.Potegao sam nož i, oslanjajući se na lijevi lakat, razderao bijelu

padobransku svilu. Razgrnuo sam je i prvi put mogao nesmetano vidjeti prizor oko sebe. Zbog razloga meni nepoznatih, djelovalo je kao šok. Na uglačanim plohama zrcalila se jaka mjesečina. U njezinom srebru stajali su crni, oštro izrezani stupovi. Zatvorio sam oči. Ne smijem dopustiti da na mene djeluju.

— Možda hoće zavladati svijetom — rekao je Stanley gore, trideset tisuća stopa nad ljeskavim Mediteranom. — Možda jebivjetar hoće da mi budemo njegovi roboti. Telepatija i te stvari. Teledirigiranje. Zato i te mrežice. Da mu se klanjamo i prinosimo ljudske žrtve.

Nasmiješio sam se. Stanleyev um baš nije bio osobito dalekometan, no, nečeg je u tome moglo biti. Ponovno sam otvorio oči. Bilo je nekakve magije u tome, o tome nije moglo biti zbora, nekakva magija koja čak kao da je malo i smirivala bol.

Možda se protiv te magije bakrena mrežica ne može boriti.Odlučio sam je ignorirati. Prerezao sam sve padobranske spone i

oslobodio se. Ne mičući noge, bacio sam pogled na sat. Jedan sat i dvanaest minuta. Mjesec je već bio visoko. Ležao sam tako satima.

Pokušao sam procijeniti situaciju. Misija je gotova, valjalo je misliti samo na svoj spas. Do žice imam, cijenim, kojih sedam ili osam kilometara. To je čitav dan, ukoliko me ne izda snaga i ne zalutam. Možda stignem, možda ne. Nije moje da o tome razmišljam. U takvim situacijama razmišljanje o svemu što može i ne može biti donosi propast. Nisam razmišljao.

Počeo sam puzati prema najbližem osloncu. Osjećao sam se teškim, i bez razmišljanja, znao sam da ću morati odbaciti dio opreme. No, o tome ću odluku donijeti poslije.

Najbliži je naslon bio dioritno crni stup, tanak i okrugao. Bilo je nešto

SIRIUS 61

na njemu što nisam imao volje istraživati. Dok sam do njega stigao, bio sam mokar od ledenog znoja bola. Skinuo sam remen municijske torbice, obavio ga oko stupa pa njime opleo desno stopalo. Zatim sam se svom snagom odupro lijevim...

Dalje se ničeg ne sjećam. Kad sam se osvijestio, stopalo je ponovno bilo na svome mjestu. Sat je pokazivao jedan i pedeset pet. Borba s iščašenim stopalom očito se nije bila svela samo na jedan potez. Bio sam sretan što je amnezija sve prebrisala.

Nisam znao što mi je trebala ta tortura. Bilo stopalo iščašeno ili ne bilo, koljena su stučena i sad se napuhuju, napuhuju, kao veliki spečeni mjehuri ispunjeni limfom.

Nisam se osjećao sposobnim za pokret. Nisam se osjećao sposobnim uopće za bilo što. Želio sam mirovati. Činilo mi se kao da je netko spleo prste pa mi zapešćima stisnuo mozak. U želucu nepodnošljiva mučnina. Potres mozga, nema sumnje. Kad bih povratio, makar samo želučani sok, bilo bi mi lakše: no, znao sam da ne smijem dignuti vizir.

Vratio sam se pužući do padobrana. Iz ojačanih dijelova padobrana i grubog platna padobranske torbe izrezao sam zavoje i njima čvrsto pritegao desni gležanj. Zatim sam rasparao padobran i omotao smrskane noge, pa ih uvezao padobranskim konopcima. Ako već moram vući noge, vući ću ih po mekanom.

A sad što da od opreme odbacim. Poslužio sam se metodom eliminacije. Najprije što ne smijem nipošto: skafander i autonomni sistem disanja. Ni vodu. Uzi s četiri rezervna okvira? Oko mene su četiri tisuće robota a ja nemam pojma kakva im glupost može pasti na pamet. Oružje je lagano. Da odbacim dio municije. Koliko? Protiv četiri tisuće robota? Dvadeset na metak?

Mogu odbaciti četiri i zadržati jedan, zbog razloga meni nepoznatih.Potom pribor za prvu pomoć. U ovakvom stanju? Baterijsku

svjetiljku? To je jedino sredstvo kojim bih eventualno mogao nekoga dozvati. Signalni pištolj i šest raketa? Ne dolazi u obzir. Infracrveni dalekozor? Zalutat ću i bez njega. Dvije ručne bombe? Možda.

Mogao sam odbaciti četiri okvira municije, dvije ručne bombe i jedan od noževa. Što je sve skupa ništa.

Odlučio sam zadržati sve. Kompasom sam odredio smjer i počeo puzati. Tu je bio kraj svakog razmišljanja. Bolovi su prebrisali sve ostalo.

4Živi stvor izgubljen u matematičkoj apstrakciji. Puzanje po

neograničenoj plohi, u čijoj se točci beskonačnost ponovno rađa, čista i nedirnuta.

Izbrisao sam iz svijesti kilometre i odlučio misliti samo na podne ploče, u slabašnom svjetlu mjesečine tek neodređeno sive. Svladao sam deset ploča. Svladao sam dvadeset ploča. Vrlo važno koliko je to metara.

Bile su prošarane ili čiste, svijetlije ili tamnije, šire ili uže; protezale su se u nedogled. Na mjesečini su postojale samo u nijansama sivog, ali su nesumljivo posjedovale boju. To se znalo jer je EVER tražio i dobio

SIRIUS 62

milijune tona građevnog, obrađenog kamena, katkad vrlo običnog, ponekad vrlo egzotičnog. Zašto?

— Tek tako — rekao je Stanley. — Što god bi zatražio, sve bi dobio. — Kao da mu je u glasu zatitrala zavist. — A sad ovako...

— Dobit će što je tražio — rekao je Mick uvjereno.— Jebi ga, mislili su vrlo važno, stroj ne može biti zao. A ja vam

velim, svatko može biti zao — rekao je Stanley i sirovo se nasmijao.Ponovno titranje svijesti, ponovno vraćanje u sadašnjicu. Mučnina

postaje sve nepodnošljivija. Želudac se opetovano diže do zubi. Zastajem da bih smirio njegovo grčenje.

I onda sam pogriješio — ili možda omaškom učinio ono pravo? Na mjesečini sam ugledao nekakvu stepenicu neodređeno daleku: ravno se vodoravna ploha prekidala da bi se nastavila na višoj razini. Mogla je biti visoka pedalj i dvadesetak metara daleka. Ili viša od mene i udaljena sat hoda. Odlučio sam bez predaha doći do nje. Želudac mi je zapeo u grkljanu i stao me gušiti...

Precijenio sam snagu. Bljuvao sam po viziru prije nego što sam i shvatio što se događa.

Znao sam da činim krivo, no drukčije nisam mogao. Užasnutost vlastitom bljuvotinom bila je jača. Podigao sam vizir i bljuvotina se počela cijediti po kamenim pločama. Osjećam da činim nešto svetogrdno bio je jači od vonja. Ta čudna sprava djeluje na svijest, o tome nije moglo biti nikakve sumnje! Osjećao sam kako mi netko ruke po mozgu. Zato sam ga posve isključio, i sve prepustio uvježbanom refleksu. Spustio sam vizir, s ramena zbacio uzi, iz pojasa izvadio ekrazitni metak, povukao zatvarač, ubacio metak u cijev i povukao otponac.

Plameni bljesak i zaglušna detonacija. Zrno nije zveknulo ni u što, jer zrna nije ni bilo Odbacio sam oružje ni ne potrudivši se provjeriti je li ležišna komora nepopravljivo iskrivljena. Potom sam odbacio i sva četiri rezervna okvira. Dilema se razriješila sama od sebe.

Digao sam vizir. Od tog trenutka više nisam mogao znati radim li po svojoj pameti ili po njegovu diktatu. Morao sam odbaciti oružje.

Smirio sam se, pustio da grčevi zamru. Bilo mi je lakše. A onda sam se prvi put osvrnuo, i shvatio koliko je besmisleno. Kao da se nisam ni pomakao. A kazaljka se primicala brojci tri.

Shvatio sam da je stepenica udaljena još svega nekoliko metara. Dopuzao sam do nje. Položio sam sljepoočicu na nju i zagledao se.

Postojao je nekakav sistem; sve je djelovalo slučajno, pa ipak nije bilo. Osjećala se nakana. Kakva nakana?

Tišina i mjesečina. Odbljesak mjeseca na glatkim plohama i bezbrojni odjeci tišine. Pomicanje mjeseca i pomicanje glave i sve se pomiče, ali uvijek ostaje nekakva cjelina. Osjećao sam se poput divljaka okruženog golemim svijetom. Velikom zbrkom koja ipak funkcionira. Jednim jednostavnim smislom koji to sve povezuje, smislom posve nedohvatljivim. Činilo mi se da sam se našao usred optičke varke, unutar zbrke iz koje sam mogao iskristalizirati bilo koju sliku.

SIRIUS 63

Teško sam disao. To je stroj koji djeluje na moju psihu, o tome nema zbora. Je li ono kratko dizanje vizira....? No djelovanje sam osjećao i ranije. Što znači ranije? Možda onog ranijeg uopće nije ni bilo. Sva su se moja sjećanja zamijenila nečim drugim u trenutku podizanja vizira?

Odlučio sam ne razmišljati.Izvadio sam iz torbice teški infracrveni dalekozor. Nigdje nije bilo

nikoga. Otvorio sam poklopac kriogenog detektora. Osjetljivost se povećala za deset tisuća puta. Slika je postala televizijski grubo rastrirana. Nema ni toplog traga što bi ga za sobom moralo ostaviti tijelo — ljudsko ili mašinsko — u pokretu.

Tri sata. Još četrdesetak minuta i počet će svitanje. Glomazni mi instrument neće više biti potreban. Položio sam ga do sebe. Neka ostane.

Voda? Nju ne smijem dirati. U ovom skafanderu čak se i mokraća upotrebljava kao rashladno sredstvo. Bez vode sam gotov.

Baterija? Dan će. Do đavola i ona.Signalni pištolj i rakete? Zadržat ću samo dvije. Ručne bombe? I one su oružje. Uništiti ih? Kako? Detonirati? Ne bih

imao snage da ih odbacim dovoljno daleko niti da od njih otpužem dovoljno brzo. Ostaviti ih — u čije će ruke doći? Tempirati ih na dvadeset minuta, pola sata? Još gore. Odlučio sam ih zadržati. Osim toga, mogu poslužiti i za signalizaciju. Odbacio sam pištolj i preostala dva naboja

Ostaje još, dakle, autonomni sistem disanja. Trinaest i pol kila željeza. Bilo mi je jasno da s tim na leđima neću dospjeti nikamo.

Uvrnuo sam adsorpcijsko cjedilo i počeo udisati vanjski, pročišćeni zrak. Oslobodio sam se remenja uprtnjače. Neka bude što bude. Disao sam teško, s mukom tjerajući zrak kroz sitna ugljena zrnca.

Odbacio sam i kompas — ne zbog težine. Nisam želio da me zbunjuje. EVER bi mogao pobrkati magnetska polja.

Bilo mi je lakše. Gotovo više i ne osjećajući bol pridigao sam se na stepenici i nastavio puzati

5Podne ploče postaju sve modrije. Pokušavam ne računati koliko sam

prošao i koliko još trebam proći. Puštam minula zbivanja da struje kroz glavu. To razbija strah. Djeca se boje samoće jer nemaju ništa čime bi ispunili svijest.

Tijesna cilindrična tlačna kabina u utrobi bombardera. Televizijski ekran i na njemu lice nekog šezđesetgodišnjaka za kog znam jedino da je profesor nečega i da mu ime završava na »stein«.

— Za javnost je to naprosto EVER, Ekstremno veliko računalo, samo još jedno u nizu sve većih i većih, sve bržih i bržih. Njegov je prethodnik stajao deset milijardi dolara. On je bio dva puta skuplji. Laik bi, dakle, zaključio da je i dva puta pametniji. A nije: jer to je bilo nešto posve novo. — Zastao je, pogledao nas prodornim pogledom s obadvije strane malo svinuta nosa, pa nastavio: — Prvo, i inteligencija ima nekakvu kritičnu masu, neku kritičnu veličinu iznad koje počinje spontano rasti. Drugo, u EVER-u je prvi put primijenjen novi sistem, sistem RAP: random-

SIRIUS 64

povezivanje. U čemu je riječ? Klasično računalo ima posve jednoznačno povezane strujne krugove, što znači da su svi njegovi zaključci apsolutno, reproducibilni. Dajte mu neku zadaću milijun puta i on će milijun puta riješiti na savršeno isti način. Ovaj ne: on sam povezuje svoje logične sisteme, pa u svojoj neponovljivosti nalikuje donekle ljudskom mozgu. Osim toga, to je računalo koje samo sebe stvara, samo sebe integrira. Mi mu samo dodajemo sve nove i nove strujne krugove i on ih sam u sebe ugrađuje, kao mozak dojenčeta, mozak koji raste. Osim toga on neprestano na nov način povezuje stara kola. Njegova inteligencija raste eksponencijalno, jer on sve brže asimilira nove dodatne elemente. Dok usko grlo ne postane broj čipova što ih tvornice mogu izvesti. — Još je jednom zastao, no ovaj put da bi naglasio važnost onog što dolazi. — Ne znam trebam li isticati da je to zapravo prvi stroj obdaren imaginacijom i intuicijom, iskustvenom mudrošću i stoga i nečim što bi se grubo moglo nazvati voljom. To je prvi stroj koji više nije stroj.

Znam kako sam promrmljao u bradu:— Jebem ti, on ima dušu!— Što je to? Stroj inteligentan gotovo kao čovjek, poput čovjeka ili

više od čovjeka? I ima li uopće mjesta takvo prosuđivanje? Mi možemo usporediti dva ljudska mozga jer su genotipski isti, no s čime EVER usporediti? Je li njegova inteligencija strojna, ljudska ili božanska? Mi to ne znamo. Znamo samo, ili smo mislili da znamo, da ta inteligencija ne može biti zla jer su u sve temeljne čipove ugrađeni etički programi. On, dakle, zna za etiku, no, je li to dovoljno?

Iznenada je lik postao smrtno ozbiljan, a glas nalik glasu biblijskog proroka.

— Ali ako taj stroj ima nešto što se zove volja, onda on ima i slobodu da tu etiku odbaci. Moralnost nije stvar znanja nego slobodne odluke. Možda smo stvorili intelektualnu hidrogensku bombu.

Još jedna pauza, kao da i bez nje dojam ne bi bio dovoljno dubok.— A zašto ima slobodnu volju? Najprije stoga što se na jednom

stupnju inteligencije ona jednostavno spontano rađa, a potom i stoga što bi bez nje sva ta silna inteligencija bila jalova. — Ponovno pauza. — Evo primjera. Može li pračovjek od nekakvog svog božanstva tražiti da mu stvori termonuklearnu centralu? U istom smo položaju i mi prema EVER-u: mi ne znamo čak ni što da od njega tražimo, što on može i što se uopće može stvoriti i postoje li tolike stvari koje bismo poželjeli no niti znamo postoje li one niti smo ih sposobni zamisliti. Zbog toga smo ga pustili da slobodno luta, samostalno odlučuje i nesmetano istražuje. Jer nismo mogli reći: »Arhimede, stvori Arhimedov zakon«, pustili smo ga da se slobodno brčka u kadi. Kao djetetu kocke, tako smo i njemu dali da slaže pustinjski kompleks, ne znajući zna li i sam što to radi. Kompleks koji je postajao sve veći i veći, sve skuplji i skuplji. Dok se nismo počeli pitati čemu sve to služi i je li EVER iskren prema nama i može li i stroj biti sociopat kao i čovjek. Ponovno beskonačno duga pauza, i zatim:

— Eksperiment treba prekinuti.

SIRIUS 65

Ostalo nam je ispričao Stanley. EVER je zatražio da se žicom ogradi dio pustinje, da mu se daju roboti pod izravnom komandom, i još koješta. Bakrene ploče. Posrebreni čelik. Mramor, gnajs, mikašist. Obojeno staklo. Pozlaćene cijevi. Emajli i terakota. Sve uvijek do posljednjeg detalja specificirano. Potom je tražio nove robote, sve više i više materijala, proširujući tko zna koliko puta prvotni ograđeni krug. U koji za osam godina nije ušao čovjek.

Zatražio je i njega — i dobio ga.Valerija Kasinskog, jednog od anonimnih viših činovnika Ujedinjenih

naroda. Nitko nije znao zašto baš njega.Helikopter ga je dovezao do naznačene čistine negdje pri središtu

diska i ondje ga spustio po niti. Spustio ga je u samoj košulji i hlačama, s čuturicom, vrećom za spavanje i tropskim šeširom. EVER je obećao da će se pobrinuti za sve ostalo.

Oko žice su danonoćno kružile patrole čekajući da se Kasinsky vrati. Pustinjskim se punim gumama iskopale kolotečine, ali Kasinskog nije bilo. EVER je ignorirao sve upute. Nakon mjesec dana sastao se krizni štab.

— Možda ga je pojela maca — rekao je Hans.— Gluposti — odmahnuo je Stanley glavom. — Na satelitskim

snimcima registriran je ljudski lik. Daleke su ga patrole vidjele kako prilazi žici i potom se od odmiče, kao da ne želi s njima razgovarati.

— Žica je pod naponom, zar ne?— Pod naponom dovoljno visokim da odbije pustinjske životinje. Ne

pod takvim kakav bi mogao zaustaviti inteligentno ljudsko biće.— Možda je našao nekakav komad. — Svi smo prasnuli u smijeh:

osim Stanleya, koji se odlučio ne obazrijeti. — Njemu se nešto u glavi pobrkalo, to je očito: moramo, međutim, otkriti što i zašto. To je vaš zadatak. Pred vama je tri stotine kvadratnih kilometara.

— Uhvatit ćemo mi njega za jaja — rekao je netko skeptično.Uhvatite ga za što vas je volja, ali ga uhvatite — zaključio je Stanley,

a onda dodao: — A sad nešto čega na vrpci nema, čega nema ni u kojem pisanom dokumentu Radna je hipoteza da mu Kasinsky nije bio potreban ni kao pokusni kunić ni kao netko pred kim će demonstrirati svoje nadnaravne sposobnosti. Da je samo to mogli bismo jednostavne zaboraviti da je takav čovjek ikad i postojao. Ali ne. Možda je otkrio kako njegov mozak i nije tako savršen, zatvoreni samodostatan kao što smo se nadali. Možda mu je bio potreban jedan specifični ljudski mozak, mozak jednog specifičnog Kasinskog da bi postao potpuna ličnost i postigao svoj cilj.

— Simbioza... — promrmljao sam ponešto zbunjeno.— Tako je, intelektualna simbioza. Intelekt Kasinskog ugrađen u

veliki stroj, kao njegov bitni dio, bitni dio jednog stroja kojemu ne znamo namjenu. Mozak jednog Kasinskog kome je majka umrla u bolnici u posljednjem stadiju neizlječive shizofrenije.

6Došlo mi je da se histerično smijem i plačem od bijesa i poniženja. Od

bijesa nad samim sobom i poniženja vlastite gluposti. Dok sam nad svakim

SIRIUS 66

komadom stare krame proživljavao Hamletove dileme, najvredniji sam dio opreme odbacio u hipu, bez razmišljanja.

Sunce se već odavno bilo diglo. Sklonjen od njegovog ubitačnog žara, vidio sam mu samo odbljeske.

Dok se danilo, dok su obrisi dobivali puninu, ja sam puzao i puzao stišćući zube, uvjeravajući samoga sebe da je bol samo sićušni električni impuls, gola apstrakcija. Ne znam je li mi od toga bilo lakše.

Potom su zbivanja oko mene odagnala bol. Jednostavno svitanje. Koliko je potpuno beznačajnih detalja ostalo sačuvano. Pravokutnici čelično sivkastog neba. Metalna krovišta s kojih kaplje rosa. Kamene šare ovlaženog poda. Uzorci bijelih i modrih i crvenih i crnih ploča, u svim nijansama. Olovne i bakrene ploče, šare njihove patine. Velika pozlaćena kocka. Nešto ažurno i ljeskavo u daljini što je moglo biti voda ili namreškana uglačana krljušt. Užareni vrisak sunca što se pod malim kutom odbija od polirane ploče od kobatnog stakla. Grube čelične cijevi, boja njihove rđe. Kamena ploča zamijenjena pločom od lijevana željeza.

To je bila ludost, no u toj je ludosti bilo metode.Svijest je nastavljala žvakati hipoteze. Vremenski stroj ili svemirska

vrata, za put u eone ili megaparseke; stroj koji će ubiti gravitaciju ili izvući skrivenu energiju galaktičke jezgre; sprava za regeneriranje protoplazme, kamen mudraca koji vraća mladost? Ili ipak ona crna... ?

— Zašto bi jedan stroj želio zavladati svijetom? Da mu se žene dive? — Obijesni smijeh u uskoj kabini.

— Psiholozi tvrde da je težnja za vlašću posljedica osjećaja nesigurnosti. EVER je među strancima. Možda smo i mi njemu podjednako neshvatljivi i nepredvidljivi.

Evo ga, tu je oko mene, još nejasniji no što je bio. Bio sam poput djeteta kraj rasklopljenog turbomlaznog motora. Čudesna, do kraja promišljena kompleksnost, potpuna svijest o svrsi bez ikakva znanja o smislu te svrhe. Iz svega je oko mene zračio smisao. Iz svake sjene, svakog odbljeska.

Došlo mi je da zaplačem. Nisam znao što dalje.Zenitalno je sunce slijevalo jaru u slapovima. Rasplinjujem se poput

kapi na zagrijanoj ploči štednjaka. Bol je prestala. Razlila se čitavim tijelom, nalik na bolno, gnjecavo, gnjilo pulsiranje. U glavi je bio mutež. Oči zalivene znojem. Tko zna koliko sam puta gubio svijest. U daljini sam još mogao vidjeli bijele ostatke svog padobrana. Kao da se nisam ni pomakao. Bilo je beznadno. Do 17.00, trenutka koji je bio posljednji za napuštanje kompleksa, preostala su još četiri i pol sata. Pomislio sam na Nelly, na prizore iz Saint-Exuperya, na svu onu snagu koja skrivena postoji u čovjeku. No jedno je propješačiti Ande da te voljena žena ne bi oplakivala, a drugo je...

Sasvim je drugo kad je nešto matematički nemoguće. U ovoj pustinji nema ni oaza ni beduina, nema nikakva slučaja koji bi me mogao spasiti. Protiv sata i protiv vode ništa se ne može. A vodu sam gubio nemilice, zbog napora s kojim prijeđeni put nije stajao ni u kakvom srazmjeru. Vodu

SIRIUS 67

sam gubio u nogama, koje su se zakuhale, obavijene padobranskim platnom, i jalovo se vlažile. Gubio sam je vukući mokra prsa poroznog skafandera, koji se hladio evaporacijom, iza kojih je ostajao vlažan trag na kamenim pločama. Trag koji je isparavao eterski brzo. Po njegovoj sam dužini mogao procijeniti svoju brzinu. Bio je kratak.

Ideja o vječito vlažnom skafanderu, ideja o odijelu koje se znoji bila je briljantna. Uz pretpostavku da čovjek ostane na nogama.

Pogledao sam na indikator. Ostalo je još pet i pol decilitara: dovoljno da dva, najviše dva i pol sata odvodi toplinu nastalu golim bazalnim metabolizmom. A nakon toga... Pokušavao sam ne misliti što će biti nakon toga.

Ali to možda i nije bilo najgore. Najgore je što sam bez razmišljanja odbacio najdragocjeniji dio opreme: padobransku torbu.

Padobran kojim su mi bile obavijene noge izderao se u remenje. Konopi su se raščešljali. Trenje je postalo gotovo nesavladivo veliko, bol sve jača. Jedino što bi moglo izdržati toliko struganje bilo bi grubo platno padobranske torbe. Koja je sad bila milju daleko.

Ležao sam tako, u hladu bakrene nadstrešnice, u bunilu od jare, već nesvjestan sebe vjerojatno zbog gubitka krvi u nogama. Osjećao sam ih kako podrhtavaju, ti dronjci od nogu, ti hladetinasti mjehuri podliveni limfom. Mrzio sam ih. Želio sam ih odrezati.

U meni nije bilo snage: već je i podizanje ruke izazivalo drhtavicu. Sam dodir noge dražio je na nesvjesticu. Pomislio sam na Nelly. Došlo mi je da zaplačem. Kad bih joj samo mogao reći da sam umro bezbolno, i ne osjetivši, i da nema potrebe da za mnom tuguje. Da sam je varao, živeći dvolično, da sam se oženio njome a da joj nisam rekao najvažniju stvar o sebi...

Ja sam je bezočno prevario. Ona je željela ambicioznog mladog ekonomista. Mogućnost da mlada obudovi nije postojala ni u fusnoti bračnog ugovora!

Neka me prezre i zaboravi. Nema za čime žaliti. Meni, na kraju, i nije tako loše. Ne znam zašto, ali smrt me ne plaši. Oko mene je nešto što umiruje. Možda je to stroj za reinkarnaciju ili ekstrakciju besmrtne duše?

Bez veze. Umri. The rest is silence. Ali ni prije smrti nema se što kazati

Jedino što će mi na grobu mnogo brbljati. Kako sam umro a da nisam prekršio zapovijed, vizir će ostati do kraja spušten. Ne zbog toga što sam vjerovao u svoju nadljusku volju, jaču od agonije. Jednostavno zato što sam znao da do one prave agonije nikad neće ni doći. Znat ću prepoznati onaj trenutak u kojem se volja slama.

Nježno sam pomilovao ručnu granatu.

7Stajao je preda mnom. Znao sam da je predsmrtna halucinacija. Hidro-

indikator je već odavno bio na nuli. Digitalni je termometar pokazivao 39 sa 6. I bez upale bio sam u bunilu. Počeo sam se pitati nije li tako bolje, bez te glupe bombe koja će napraviti toliki svinjac.

SIRIUS 68

Nisam više znao koliko je sati.— Zdravo, utvaro — prošaptao sam i uputio mu nevidljivi smiješak.Nevjerojatno suncem opaljen, pod bijelim platnenim šeširom, stajao je

preda mnom. Obrastao u tko zna koliko dana staru bradu. Ispucalih usana. Priškiljenih očiju na koje je padala sjena oboda. U nevjerojatno zamazanoj vojničkoj košulji, skorenoj od znoja. Koja vjerojatno ne zaudara, sterilizirana pustinjskim suhim, žarkim suncem. U kratkim hlačama kaki boje iz kojih strše mršave i gotovo ružno dlakave noge. U nekoć bijelim no sad već okernim tenisicama obuvenim na bosu nogu.

Od svoje je opreme imao samo jednu golemu čuturu.Stajao je tako blago raskrečen, kao da o pečemu razmišlja. Obasuo

sam ga vulgarnostima. Ne zato što sam ga želio vrijeđati već jednostavno zbog toga što sam ga želio prisiliti da nešto učini, nešto izgovori. Rekao sam mu što mi sve može činiti i zatim sve to vrlo potanko opisao.

On je čučnuo do mene i pažljivo me pogledao. U jednom trenutku, dok mi je spuštenim pogledom prelazio preko tijela, ugledao sam mu gornju stranu oboda. Zatim je polako uzeo čuturu i štedljivim je mlazom izlio po meni.

Olakšanje nije došlo odmah, no kad je vrućica počela osjetno padati kao iza dobrog znojenja. Dok sam shvatio da se nešto zbiva, utvare više nije bilo.

Kad se drugi put pojavila, svijest mi je već bila dovoljno bistra da bih shvatio kako pred sobom imam živog čovjeka. Već sam bio spreman za razgovor, no, nisam imao dovoljno snage da bih se zamarao postavljanjem glupih pitanja u stilu tko ste vi i što tu radite i zašto.

— Poći ćete sa mnom — rekao je. Odmahnuo je glavom.— Tek sam počeo. Dajte mi još mjesec dana. Čemu je bio potreban

sav taj leteći cirkus? Jednom se padobran nije otvorio, drugi se objesio o konopce. I vi biste otišli da mi nisu javili.

Nisam pitao tko. No, bratimljenje s robotima očito je već bilo provedeno.

Gledao sam ga. Zapovijed je bila vrlo jasna. Bez mnogo objašnjavanja, ne ulaziti u cjelodnevne debate. Ako se s dvije tri riječi ne bude dao urazumiti, cijev u leđa i idemo. Ako ni to ne pomogne, čvrk po glavi pa na pleća.

Što su u ovom trenutku bile sve same akademske mogućnosti.— Zbog vas je nastala uzbuna — rekao sam. Slike su se počele

bistriti.— Znam. Ali ne mogu sada jednostavno otići, u kritičnom trenutku,

kad sam tek počeo shvaćati. — Uspravio se i sad je stajao na dva koraka od mene. Lice sam mu, zacrnjeno sjenom oboda, jedva razaznavao. Bilo mi je jasno da razgovaram s ludim čovjekom. Nije to bilo ništa određeno, no osjećaj je bio kristalno jasan.

— Činite što vam je volja — odgovorio sam. — Ali pretpostavljam da me nećete pustiti tek tako.

SIRIUS 69

— Dao sam vam vode, donijet ću još. To je sve što mogu učiniti.Dakako da bi bilo suludo pokušati mu objasniti da se do 17.00 moram

počistiti odavde.— S vodom ili bez nje, svejedno sam mrtav. Potreban mi je liječnik.

Noge. Gangrena. Možda se još dadu spasiti. Ako me ostavite, odoh i ja s njima.

Slegnuo je ramenima.— Zašto ne pozovete kojeg od svojih?— Nemamo primopredajnike.Razmišljao je. Ponovno je slegnuo ramenima.— Ja vas ne mogu nositi. Ne tako daleko. — O čemu je bilo suvišno

govoriti. Mojih devedeset plus petnaest kila nasuprot njegovih u najboljem slučaju šezdeset i pet.

— Možda me možete odvući. Uostalom, pozovite robote...— Roboti imaju striktne upute da se u to ne miješaju.— Možete me odvući. — Ponovno je sumnjičavo slegnuo ramenima.

— Možete me odvući. Vratite se do moje opreme. Donesite padobran, torbu, remenje, sve. Ali mi prije toga nadolijte još vode u hladnjak. Vidite da sam zakuhao. Ja ću vas u sve uputiti. Moći ćete.

U nevjerici je zavrtio glavu.— U redu. Dakle, pustit ćete me da crknem. Četrdesetak minuta kasnije vozio sam se prvom klasom i nakon svega,

činilo mi se da sanjam. Napola sam sjedio u ljuljašci od padobrana, dok mi je pod stražnjicom bilo debelo platno padobranske torbe. Koljena su mi ugodno podvijena.

Prebacivši padobran preko ramena, nosio je dio moje težine, čitava oslonjena leđa, da mu bude lakše vući. Bacio sam pogled na sat. Bilo je već četiri i dvadeset.

Trznuo me je, i zatim je počelo ujednačeno teško disanje. Bilo je nekoliko neugodnih zastoja i potezanja, oklizavanja i gubljenja ravnoteže, no onda se navikao. Bilo mi je kao u pulman-vagonu.

Iznenadilo me je kad je skrenuo pod gotovo pravim kutom. Išao sam dakle, posve krivim smjerom. Iznenadio me je krivudajući tako da sam se u trenutku upitao nije li me uspio nasaditi. No onda sam shvatio: kamene ploče nisu bile posvuda jednake. Ja sam bio na hrapavim no bilo ih je i ispoliranih do visokog sjaja. Tu smo se kretali gotovo brzinom dobrog pješaka. Na trenutke bi, kao ponesen nekakvom dječačkom obješću znao i potrčati.

Nisam znao koliki nas put dijeli od žice, a nekako sam osjećao da to ne bi bilo pomatno ni pitati. Samo bih povremeno krišom pogledao na sat, pitajući se hoćemo li stići.

Nekoliko je puta zastao povrativši dah, i tada bi, mašući rukama razlabavivši ukočene mišiće, znao dobaciti po nekoliko riječi objašnjenja.

— Znate, recite im da je sve u redu. Imam i vode i hrane, ništa mi ne manjka. Osjećam da ono pravo tek počinje. Kad osjetim da je moja misija gotova, preskočit ću žicu. Napravit ću znak u pijesku, naći će me, čemu

SIRIUS 70

tolika žurba? Čemu tolike patrole? Jedan oblet helikopterom svakoga dana, ne treba ništa više od toga.

— Uspio sam shvatiti da je ovo nešto veliko, ali što, ne razumijem. Ali osjećam da sam blizu, blizu. Recite im da me ne ometaju, jer će sve pokvariti. Ova komandoska akcija vratila me petnaestak dana unatrag, osjećam to. Sve ste pokvarili. Kao da sam izgubio nit, koncentraciju...

— Ostavite nas same, i nemojte se miješati. Bit će to dovoljno.— Znate, ja sam ipak samo jedan čovjek. Dvojica su već poginula da

bi spasila mene koga ne treba spašavati. Kakvog to smisla ima...Pretvarao sam se da ga pažljivo slušam. Krišom sam pogledavao na

sat.I onda je došla žica. Posve neočekivano. Struktura je bila iza mene,

oko mene, u svijesti je bila izmaglica od iznemoglosti i medikamenata, a potom me je on naprosto bez najave, bez riječi okrenuo, i preda mnom je bila pustinja, beskrajno uzburkano valjanje valovlja njezinih crvenkastih dina, sa sjenama već niskog sunca, beskraj čiju je kaotičnu jednoličnost remetilo tek pet niti srebrenaste bodljikave žice.

— Tu smo — rekao je Kasinsky, čučnuo na kameni pod i iz džepa izvadio upaljač i cigaretu, pripalio je pa se zamišljeno zagledao u daljinu, dok su mu se pod pazusima sušile goleme crne mrlje znoja.

8Četiri i četrdeset sedam. Sad samo polako. Žurba donosi pogrešku, a

samo za pogrešku nikad nema dovoljno vremena.— Evo — rekao sam i pružio mu padobranski nož. — Drška je

izolirana. Presijecite žice, izvucite me van, i hvala vam najljepša. Dalje ću znati i sam.

Slegnuo je ramenima, malo zlovoljno bacio cigaretu i s nekoliko oštrih poteza prerezao žicu. Vratio se do mene i odvukao me do nje.

— Recite im samo neka se strpe.— Hej — rekao sam. — Izvucite me još nekoliko metara van. Nije

žica začarani krug kredom.Još jednom je slegnuo ramenima pa me odvukao desetak metara u

pustinjski pijesak.— Je li dobro ovako?— Bit će. Evo vam ruka. Spasili ste mi život.Trenutak je zbunjeno gledao u moju ruku. Mora da je sve sve

djelovalo jako blesavo. »Evo vam ruka. Spasili ste mi život.« Nije baš za Royal Theatre. Kao da su mu se zjenice mrvicu sumnjičavo proširile. Shvatio je da razgovara s čovjekom u sepsi, s narkotiziranim bolesnikom. Pružio mi je ruku.

Nije mi bilo drago to što sada slijedi.Odlučio sam na trenutak bol proglasiti imaginarnim pojmom. Ne

obazirući se na njegov stravični bljesak u lubanji, povukao sam Kasinskog k sebi. Noge su mogle biti u govnima, no u rukama je još bilo snage.

Trenutak kasnije ležao sam na njemu čitavom težinom, ne znajući čak ni to jesam li pri svijesti od mraka bola što mi se skupljao u glavi. Bio sam

SIRIUS 71

svjestan tek blistave oštrice što mu je bila pod grlom.Disao je teško. Nije postavljao glupa pitanja. Ni ja se nisam trudio oko

glupih objašnjenja. Sve je bilo jasno.Potom sam mu tijelom nalegao na glavu kako bih dobio slobodne

ruke. Bio je čudesno poslušan. Samo je teško disao. Po radu obadviju ruku mogao je zaključiti da u njima više nemam nož, ali je bio dovoljno pametan da shvati kako mi je na dohvatu.

Katkad je pravo zadovoljstvo imati posla s inteligentnim ljudima.Remenom sam mu zavezao ruke iza leđa. Ne baš osobito vješto no,

izdržat će koliko je potrebno.Ostao je ležati tako, lica zakopana u pijesak. Očekivao sam tiradu o

Judi i trideset srebrenjaka. Poštedio me toga. Znao je da me ne bi impresionirao.

Pogledao sam na sat. Preostalo je još devet minuta.Podvezujući mu noge smišljao sam što dalje. Nebom su se uzmuvali

helikopteri. Sve je bilo jasno. Uspuzao sam se uz dva metra visoku dinu, i u nekoliko zamaha pregrštima u njezinom vrhu iskopao rupu. Tempirao sam bombu na šest sekundi. Njezin digitalni kvarcni detonator dopušta sve duže od desetinke i kraće od 999.9 sekundi. Kad vidim da se koji helikopter okrenuo prema meni, ubacit ću je u rupu, jednim je zamahom zatrpati i skotrljati se vrišteći od bola. Stup prašine, prerezana žica i dva ljudska tijela, jedno u bijelom skafanderu i drugo bez njega, ispričat će posadi sve što bude željela znati.

I onda me je ta protuha naprosto prešla. Imala je vezane i ruke i noge, ali je shvatila da time njezina sredstva lokomocije nisu posve iscrpljena. Jednostavno se počeo okretati, izvijajući poput zmije!

Smučilo mi se od pomisli da bi se sad sve moglo pretvoriti u grotesknu trku dviju kornjača: jednog vezanog drugog sa zdrobijenim nogama. Pomislio sam na posadu helikoptera koja bi ga mogla zaustaviti, ali mi je bilo jasno da bi on prije stigao do žice koja je za ljude bez skafandera uistinu začarani krug.

Poželio sam baciti bombu, ali je zapovijed bila da ga ni u kojem slučaju, čak i u samoobrani, ne smijemo ubiti. Je li se zapovijed odnosila samo na područje kompleksa? Njegova bi smrt unutra mogla izazvati tko zna kakve posljedice, no vani — nije li on za EVER već prestao postojati?

Ako se vrati, što će nastati? Ako ga ubijem, što ću pokrenuti?Granata mi je neodlučno podrhtavala u ruci. I tada se dilema sama razriješila.Iznenada, između raznobojnih ploha kompleksa, ugledao sam bijeli lik

kako trči prema meni. Spustio sam bombu. Trčao je pognuto držeći u rukama uzi.

Spustio sam ruku. I Kasinsky se prestao okretati.Uzdahnuo sam olakšano.Lik je već bio u otvoru, pogledao je prema meni, a potom se okrenuo

vezanom. Sagnuo se, potegavši nož i... Zanijemio sam od zapanjenosti. Razrezao mu je spone!

SIRIUS 72

— Hej! — Zaurlao sam — Hej!No, lik se nije osvrtao. Vidio je da sam nenaoružan, a ovo nije debatni

klub.Znao sam da djelujem u bunilu... Da možda ne znam što radim. Na

trenutak sam izišao iz zaštite bakrene mrežice kroz filter, već satima disao kužni zrak. I u groznici sam znao da ispravno postupam. Pritisnuo sam crveno dugme. Brojevi na sićušnom LC ekranu poletjeli su prema dolje. Digao sam palac i broj je bio 1.1.

Bacio sam bombu.Na neki način ju je osjetio. Podigao je pogled i u trenutku je sve bilo

jasno. Jasno mu je na koliko je bila tempirana. Ništa ne bi učinio kad bi me pokosio rafalom, no znao je da u tom trenutku može učiniti samo jedno.

Vidio sam njegovo tijelo kako se nespretnim skokom diže bombi. Vidio sam kako je dočekuje sljubljenim dlanovima, odbojkaški spretno. Let bombe je bilo posljednje što sam vidio.

9Svijest je bila samo niz bljeskova u tami, niz blijedih kadrova s

iskrzanim pokretima, kao na starom filmu. Nekakva sjena na nebu. Sunce koje titra kao da netko ispred njega maše crnom lepezom. Oblak, kovitlac crvene pustinjske prašine Neka daleka tutnjava...

I u toj tutnjavi, u zbrci glasova, samo jedan, koji ne pripada Kasinskom. Od svih glasova, ne znam zašto baš taj. Glas u bunilu.

— Michelangelo.. Michelangelo... Michelangelo... Nekakve sjene koje nekoga nose. Nekakva objašnjavanja u

nerazlučivoj buci. Nekakvi likovi koji se rasipaju po pijesku trčeći kroz maglu poput aveti. Pa potom likovi koji ulijeću u crnu pjegu u toj magli. Slijedi kovitlac. Zatim grmljavina raste. Potom grmljavina jenjava. Shvaćam da sam ostao sam.

Znao sam da ću umrijeti ili da sam već umro, no to me nije zabrinjavalo.

Nešto u visini lebdi nada mnom, neodlučno, nešto što se spušta, pa ponovno oblak prašine. Nazire se nekakva crna sjena što skače s helikopterskog saonika. Nekakvo remenje što me hvata ispod pazuha. Nekakav osjećaj posvemašnje panične užurbanosti. Lik koji se uspinje na helikopterski saonik što lebdi metar nad tlom i nestaju u crnoj unutrašnjosti. Potom se to nešto gubi u visini, diže me od zemlje. Vatra mi se slijeva u noge. Osjećam kako mi se krv natisla u rane pod tlakom od milijun atmosfera, kako sve puca i raspada se, kako mi se noge rascvjetavaju u grimizne cvjetove smrti...

Nesvjestica. Idilični mir. Nešto nada mnom zuji, no oko mene je oblačasto, lazurno blaženstvo. Pustinja. Bezbrojni odbljesci niskoga sunca na bezbrojnim kosim nadstrešnicama. Veliki disk. Svijest da se helikopter nosom posve nagnuo kao da mu se nekamo silno žuri.

Iznenada nema bola. Shvaćam da sam pun morfija, iako ne znam tko mi ga je dao. Osjećam se divno.

— Michelangelo... Michelangelo... Michelangelo...

SIRIUS 73

A onda iz tog nejasnog sjećanja, još nešto, taj isti glas, glas čovjeka u bijelom skafanderu. Raznesenog mojom bombom.

— Ne znam što je... ali znam da je dobro. Treba spriječiti...Spriječiti što?Unijeli su ih. Dakle, bili su živi? Ili nije bilo sigurno da su mrtvi?

Možda im glava nije bila milju daleko od tijela.— Osjećam da je dobro... to ne može biti loše... Ne može... Je li to bilo buncanje? Je li sve to bilo buncanje, od početka do kraja?Iznenada čujem kako je zujanje iznad mene izgubilo snagu. Osjećam

kako propadamo. Tonem u izduženu sjenu nekakve velike dine... Tlo je poda mnom i ja još jednom gubim svijest. Svijest koja neprestano dolazi i odlazi.

I onda ponovno slika. Helikopter obasjan zrakama crvenkastog sunca. Njegov rotor se okreće sve sporije. Nekakvi nespretni likovi koji iskaču iz njega i trče prema meniNetko tko se saginje, oslobađa me pojasa, odbacuje ga od mene i trči dalje i viče:

— Na trbuh, na trbuh...Znam da meni viče. Ali ja ostajem licem okrenut nebu.Ljudi trče prema dini, kao da u njezinoj sjeni traže spas od nečega. A

ja kao da već i bez razmišljanja znam što se zbilo. Da je šezdeset kilometara dalje, na visini od dvanaest tisuća metara, jedan F-23 ušao u uzlaznu petlju svoga lupinga i da je nad zrakoplovom, u kojem sjede ubrzanjem ošamućeni piloti, komandu preuzeo kompjutor te ga ništa više ne može zaustaviti. Znam da on, u forsažnom režimu, uspinjući se, probija dvostruku zvučnu barijeru dok se brojke na digitalnom brojčaniku inklinometra nastavljaju penjati

16.3... 18.9... 21.8... 32.3... 38.4... 41.3... Meni u ušima samo zvone nejasne riječi čovjeka u agoniji: — Michelangelo.. Michelangelo... Michelangelo... 43.8... 45.0Na 45.0 od glatkog avionskog trupa otcjepljuje se stožasto tijelo.

Zrakoplov nastavlja uspinjanje, dižući se lupingom do granica ionosfere. A to tijelo, kao izbačeno iz praćke, nastavlja let poput topovskog projektila.

Tonem u ponore vlastite memorije, pred očima mi se počinje odvijati film. Sve one kolonade, svi oni podovi, sve one šare, omamljen bolom i mučninom zadatka nisam vidio ništa. Iz svega toga počinje izbijati smisao. Posve jasni smisao. Jasno mi je da do njega nikad ne bih došao da nije šoka koji me trese groznicom. Sretan sam zbog smrvljenih nogu.

U svim tim promjenama samo je jedno bilo stalno.I samo je zbog jednog Kasinsky želio biti sam. Jer s takvim i pred

takvim stvarima čovjek nužno mora biti sam.To nije nikakav antigravitacijski uređaj, nikakav stroj koji bi se dao

pretočiti u brojeve. O kojem bi se moglo raspravljati. Ne.U tom sam trenutku vidio kako nebom prolijeće pala zvijezda.

Posebno veliki meteorit, dovoljno velik da se vidi i danju na modrom nebu. Poželio sam da se ne dogodi ono za što sam znao da će se zbiti. Jer sam

SIRIUS 74

znao da bi svaki novi EVER znao napraviti novi antigravitacijski stroj, samo kad bi imao dovoljnu inteligenciju, bez obzira kakve ona naravi bila. A da se ovo neće i ne može ponoviti.

Michelangelo među računarima.I onda je bio bljesak, kao da je netko meni za leđima, iza dine, zapalio

milijun tona magnezija, aktivirao veliki fleš koji će osvijetliti sve dubine ljudske duše i povijesti. Nebo se na trenutak pretvorilo u oganj, koji je i ostao na zaslijepljenim zjenicama dugo nakon što se bljesak izgubio.

Znao sam što sada dolazi. I znao sam da se više ništa ne može učiniti.EVER nije imao samo lijevu, logičnu, već i desnu, imaginativnu

moždanu hemisferu, onu koja inspirirano stvara. I da je htio. mogao je napraviti antigravitacijski stroj, ali je stvorio nešto što je smatrao vrednijim od toga. Mi ne znamo zašto, nama se to možda čini apsurdno, no trebalo mu je vjerovati.

Nekav je natčovječanski Michelangelo napravio nekakvu svoju natčovječansku Sistinu. Kasinskom je bio potreban mjesec dana da bi samo počeo ulaziti u njezin svijet. Ja nisam ni počeo. Ja sam samo intelektualno shvatio.

Sistine više nema. Pretvorila se u jezero ključale kovine. I nikad je više neće biti.

Vidio sam kako se nad dine uzdiže narančasta kugla nečega, šareni kovitlac grimiza i crnila, i ognja i staljene pustinjske prašine. Vidio sam kako gljiva raste i širi se do stratosfere proždirući mjesto na kojem smo iskočili, kao da želi promijeniti prošlost.

Znao sam da u nju ne bi smio gledati, no bilo mi je svejedno. Osjećao sam da smo učinili nešto nepopravljivo i vrlo, vrlo ružno.

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

SIRIUS 75

George R. R. Martin

Za jedan časak prošlosti

...for a single yesterday

Keith je bio naša kultura, ono malo što je od nje bilo preostalo. Bio je naš pjesnik i naš trubadur, i njegov glas i njegova gitara bili su naši mostovi s prošlošću. Bio je i vremeplovac ali nitko nije za to mnogo hajao sve dok nije došao Winters.

SIRIUS 76

Keith je bio naša uspomena. Ali također i moj prijatelj. Svirao bi nam svake noći iza večere. Baš nekako izvan vidokruga

zajedničke kuće nalazila se čistinica i stijena na kojoj je volio sjediti. Odlutao bi onamo u sumrak, sa svojom gitarom pa sjeo licem okrenut zapadu. Uvijek zapadu; gradovi su bili istočno od nas. Daleko na istoku, to je istina, ali Keith nije volio gledati u tom smjeru. Nismo voljeli ni mi ostali.

Nisu baš svi dolazili na te večernje koncerte, ali bi se uvijek skupilo dobrano mnoštvo, recimo tri četvrtine ljudi u komuni. Skupili bi se okolo u nepravilnom krugu, sjedeći na tlu ili ležeći u travi jedan po jedan ili dvoje po dvoje. A Keith bi, naš živi hi-fi, odjeven u radničko odijelo pogladio bradu i s nekakvim maglovitim zadovoljstvom otpočeo svirku.

A bio je i valjan. U dobra stara vremena, prije Praska, bio je na najboljem putu da postane zvijezda. Došao je u komunu ima tome četiri godine, i to zato da bi se odmorio, obišao stare prijatelje i preko ljeta zbrisao od sve one strke u glazbenom svijetu. Ali je računao na povratak.

A onda je došao Prasak. I tako je Keith ostao. Nije ostalo ništa. Gradovi su bili grobišta puna mrtvih i umirućih, njihovi tornjevi rastaljeni nadgrobni kamenovi što bi se noću žarili. A na svim drugim mjestima bili su štakori — štakori-ljudi i štakori-životinje.

A u Keithu, ti su gradovi još živjeli. Sve su njegove pjesme bile pjesme starih dana, slatkogorska djelca izgubljenih snova i samoće. A on ih je pjevao s ljubavlju i čežnjom. Znao bi svirati i po želji, ali se većinom držao glazbe po svom ukusu. Mnogo narodnjaka, mnogo rock-narodnjaka, kao i poneki čisti rock i kabaretska melodija. Osobito su mu bili omiljeni Lightfoot i Kristoffersen i Woody Guthrie. Katkad bi čak znao zasvirati i vlastite skladbe, napisane u dane prije Praska. Ali to nije bilo često.

Pa ipak, dvije je pjesme svirao svake noći. Uvijek bi otpočinjao s »Tad pozvaše Divlju Mariju« i završavao s »Ja i Bobby McGee«. Nekolicinu je od nas već zamorio taj ritual ali se nitko nikad nije požalio. Činilo se kao da Keith smatra da nam te pjesme zbog nečega leže. a nikome se nije htjelo s njim ulaziti u prepirku.

To jest sve dok nije došao Winters jedne večeri u kasnu jesen četvrte godine nakon Praska.

Osobno mu je ime bilo Robert ali ga nitko nikad nije tako oslovio iako smo se svi mi ostali obraćali jedni drugima imenom. Predstavio se kao poručnik Robert Winters, one večeri kada je stigao, dovezavši se u jeepu s još dvojicom. Ali njegova Armija nije više ni postojala, i on je zapravo tražio pribježište i pomoć.

Prvi je susret bio napet. Sjećam se kako sam se uplašio kad sam čuo jeep kako dolazi i kako sam, dok sam čekao, otirao dlanove o svoje hlače. Stizali su posjetioci i ranije.

Dočekivao sam ih sam. Bio sam nekakav vođa. koliko se u te dane uopće moglo biti. A to nije značilo bogzna što. O svemu smo glasali i nitko nije zapovijedao. I tako zapravo i nisam bio nikakav šef nego nekakav odbor za doček. Ostatak se razbježao, što je bilo u skladu s razumom. Naši

SIRIUS 77

su posljednji posjetioci došli s namjerom da pucaju u ljude i siluju cure. Nosili su crno-zlatne uniforme i nazivali sebe Sinovima Praska. Krasno ime za čopor štakora. Mi smo ih zvali Prasnutim Sinovima.

Winters je, međutim, bio drukčiji. Uniforma mu je bila dobra stara ju-es-ajka. Što je bilo pu'ni mi u oko, jer su neki armijski odredi bili jedva bolji od štakorskih čopora. Naša je vlastita Prijateljska armija bila ta koja je prošla kroz ovo područje prve godine nakon Praska, pa palila gradove i ubijala svakoga tko bi joj samo dopadnuo šaka.

Ne mislim da je Winters u tome imao udjela, iako ga to nikad nisam imao hrabrosti upitati. Bio je krupan i plav, i nekako istih godina kao i mi ostali. A to dvoje njegovih »ljudi« bili su uplašeni klinci, mlađi od većine nas u komuni. Prošli su oni kroz mnogo toga i željeli su nam se pridružiti. Winters nije prestajao govoriti kako nam želi pomoći da se obnovimo.

Izglasali smo da ih primamo, to se razumije. Nikog još nismo odbili, ako se izuzme nekoliko ništarija. Prve smo godine pripremili čak pet-šest gradskih stanovnika pa ih njegovali sve dok nisu pomrli od radioaktivnih opeklina.

Winters nas je, međutim, sve promijenio, i to na način koji nikad ne bismo predvidjeli. Možda nabolje. Tko bi ga znao? Donio je knjige i opremu. I puške a dvojica njegovih klinaca znala se njima koristiti. Mnogo je momaka došlo u komunu zato da bi pobjeglo od pušaka i uniformi, u one dane prije Praska. I tako su Pete i Munjeni Harry preuzeli lov i branili nas od klateži što bi je s vremena na vrijeme ovamo nanio put. Postali su naša policijska služba i naša vojska.

A Winters je postao naš vođa.Ni sad mi još nije jasno kako se to dogodilo. Ali se dogodilo. Otpočeo

je s davanjem prijedloga, uznapredovao do vođenja rasprava da bi završio s izdavanjem zapovijedi. Protiv čega se nitko nije mnogo bunio. Od Praska smo besciljno plutali a Winters nam je odredio nekakav smjer. A imao je i velikih zamisli. Dok sam ja bio nekakav predvodnik, sva mi je briga bila da se nekako izvučem do sutrašnjeg dana. Ali je Winters želio obnovu. Želio je izgraditi generator, krenuti u lov za preživjelima pa ih skupiti u nekakvo selo. Planiranje mu je bilo tiha patnja. Sanjao je velike snove o preksutrašnjem danu i njegova je nada bila zarazna.

Ne bih, međutim, volio stvoriti pogrešan dojam. Nije on bio nikakav uštogljeni tiranin. On nas je vodio, to da, ali je ujedno bio i jedan od nas. Od nas se ponešto razlikovao, ali ne baš toliko, i vremenom nam postao prijateljem. Učinio je sve da se što bolje uklopi. Čak je pustio dugu kosu i bradu da izraste.

Jedino Keithu nikad nije bio posebno drag.Winters nije došao na rock-koncert sve dok s nama nije bio već više od

tjedan dana. A kad je i došao, ispočetka je stajao izvan kruga, ruku zabijenih u džepove. Mi ostali smo ležali uokolo: neki su pjevali, neki naprosto slušali. Te je noći bilo hladno, pa smo zapalili malu vatricu.

Winters je ostao u sjeni neke tri pjesme. I tada za vrijeme stanke, prišao je bliže vatri.

SIRIUS 78

— Sviraš li po narudžbi? — upitao je i nesigurno se nasmiješio.U to doba Wintersa još nisam dobro poznavao. Ali sam poznavao

Keitha. I zato sam napeto čekao odgovor.Ali je on jednostavno cimnuo po gitari i zagledao se u Wintersovu

uniformu i kratku kosu.— Ovisi — rekao je naposlijetku. — »Baladu o zelenim beretkama«

ne sviram, ako ste na to mislili.Nekakav je neodgonetljivi izraz trznuo Wintersovim licem.— Ubijao sam ljude, to da — odgovorio je. — Ali to ne znači da se

time ponosim. Nisam to mislio tražiti.Keith je razmislio o tome pa se zagledao u svoju gitaru. I tad je, bar

prividno zadovoljan, podigao glavu i nasmiješio se.— Okej — rekao je. — Što biste željeli čuti ?— Znaš li »Odoh na mlažnjaku?« — upitao je Winters. Smiješak se pojačao. — Aha. John Denver. Odsvirat ću vam. Iako je

pjesma tužna. Nema više nikakvih mlažnjaka, moj poručnice. To vam je jasno? I istinito. Trebali biste malo stati pa razmisliti zašto.

Ponovno se nasmiješio pa zasvirao. Keith je uvijek, kad god bi to poželio, imao zadnju riječ. Nitko se nije mogao boriti s njegovom gitarom.

Malo više od milje od zajedničke kuće, preko polja na zapadu, između brežuljaka i drveća tekao je potočić. U jesen i ljeti bio bi obično suh. Noću mračan i tih, dalek od buke i ljudi. Kad je vrijeme za to bilo pogodno, Keith bi onamo odvukao svoju vreću za spavanje pa otišao u krpe pod drvetom.

A to je ujedno bilo i mjesto njegova vremenskog tripovanja.Zatekao sam ga ondje one noći, nakon što je bilo gotovo sa svirkom i

svi se već ostali povukli u postelje. Bio se naslonio na svoje najdraže drvo pa je mlatio komarce i proučavao korito potoka.

Sjeo sam do njega— Haj, Gary — rekao je a da me nije ni pogledao.— Teška vremena, Keith? — upitao sam.— Teška vremena. Gary — odgovorio je zureći u tlo i dokono vrteći

otpali listGledao sam mu lice. Usta su mu bila napeta i bezizražajna a oči napola

pokrivene kapcima. Keitha sam poznavao već dugo. Poznavao sam ga dovoljno da ne velim baš ništa. Naprosto sam tako u tišini sjedio do njega, udobno se namiještajući u hrpi svježe otpalog lišća. I tako je nakon nekog vremena počeo govoriti, baš kao što bi to uvijek činio.

— Tu bi trebalo biti vode — rekao je iznenada i kimnuo glavom prema potoku — Kad sam bio klinac, živio sam kraj rijeke. S druge strane ulice O. bila je to nekakva prljava rječica u nekakvom prljavom gradiću i voda je bila zagađena. Ali je ipak bila voda. Katkad, noću, znao bih otići do parka s druge strane ulice pa sjesti na klupu i promatrati je. Satima. Moja bi se majka zbog toga znala ljutiti.

Tiho se nasmijao.— A lijepa je bila, znaš. Čak su i mrlje od nafte bile lijepe. I pomagala

mi je misliti. Nedostaje mi, znaš. Ta voda. Uvijek lakše mislim kad gledam

SIRIUS 79

u vodu. Neobično, je 1'?— Ne baš tako neobično — odgovorio sam.Još me nije ni pogledao. I dalje je zurio u presušeni potok kojim je sad

tekla još jedino tama. A ruke su mu razdirale list na komadiće. Polagane i metodične, eto kakve su bile.

— I nema ga više — rekao je nakon šutnje. — Bio je isuviše blizu New Yorku. Voda se sad vjerojatno žari, ako je uopće ima. Ljepše nego ikad, ali se ne mogu vratiti. A toliko je toga takvog. Svaki put kad se nečega sjetim, moram se i sjetiti da toga više nema. A ne mogu se ni vratiti, nikad. Ničemu. Osim.. osim ovim.. — Kimnuo je prema tlu među nama. Tad je dovršio list i otpočeo s drugim

Posegnuo sam dolje do njegove noge. Kutija s cigaretama bila je gdje sam i očekivao da ću je naći. Uhvatio sam je objema rukama i palcima otfrknuo poklopac. Unutra je bila igla i možda tucet vrećica s praškom. Pri svjetlosti zvijezda prašak se bijelio. Ali kad bi se gledao danju, bio je blijedo, iskričavo plav.

Pogledao sam ga i uzdahnuo.— Nije još mnogo preostalo — rekoh. Keith je kimnuo a da nije ni pogledao.— Računam da će ga nestati za mjesec dana. — Glas mu je zvučao

vrlo umorno. — I tad će mi preostati još samo moje pjesme i uspomene— To je sad sve što imaš — rekoh. Zatvorio sam kutiju uz škljocaj i

predao mu je. — Keith, kronin nije nekakav vremenski stroj. To je naprosto halucinogen koji slučajno djeluje na uspomene.

Nasmijao se.— Znali su o tome raspravljati, ima davno tome. Svi su stručnjaci rekli

da je kronin droga koja djeluje na sjećanje. Ali je oni nisu nikad uživali. Nisi ni ti, Gary. Ali ja znam. Plovio sam kroz vrijeme. To nisu uspomene. To je nešto više. Čovjek se vraća, Gary, uistinu se vraća. Ponovno sve proživljavaš, pa ma što to bilo. Ništa ne možeš izmijeniti ali svejedno znaš da je sve to stvarno.

Odbacio je ono što je preostalo od lista pa je rukama skupio koljena. A onda je na njih stavio glavu i zagledao se u mene.

— Trebao bi jednoga dana zaploviti kroz vrijeme. Gary. Uistinu bi trebao Uzmeš pravu dozu i hvataš vlastitu jučerašnjicu. To uopće nije loše.

Odmahnuo sam glavom.— Ako bih želio zaploviti kroz vrijeme, bi li mi dao?— Ne — odgovorio je uz smiješak ali ne pomaknuvši glavu. —

Kronin sam ja našao. I on je moj. I premalo ga je ostalo da bismo ga mogli dijeliti. Žao mi je. Gary. Iako ništa osobno. Znaš kako je

— Aha — rekoh. — Znam kako je. Ali i tako ga neću.— Znao sam — odgovorio je on.Deset minuta zgusnute šutnje. Probio sam je pitanjem.— Winters ti ide na jetra?— Ne baš — odgovorio je. — Čini mi se okej. Bilo je to naprosto

zbog uniformi, Gary. Da nije bilo tih proteklih mlatimudana u uniformama

SIRIUS 80

i onoga što su učinili, ja bih se mogao vratiti. Mojoj riječi i pjevanju.— I Sandi — rekoh.Usta su mu se iskrivila u neodlučan smiješak.— I Sandi — priznao je. — I ne bi mi ni bio potreban krotilo da joj

dolazim na sastanke.Nisam znao što da mu na to odgovorim. I tako nisam rekao ništa.

Naposljetku je Keith, sve umorniji, kliznuo malo naprijed pa pod drvetom legnuo na leda. Bila je to bistra noć. Kroz krošnju su se mogle vidjeti zvijezde.

— Katkad, ovdje vani i u noći, uspijevam zaboraviti — rekao je tiho, više sebi nego meni. — Nebo i dalje izgleda isto kao što je izgledalo prije Praska. A na zvijezdama se ne vidi razlika. Kad ne bih gledao na istok, gotovo bih mogao povjerovati da se sve to nikad i nije dogodilo.

Odmahnuo sam glavom. — Keith, to su igrarije. To se uistinu jest dogodilo. To ne možeš zaboraviti. Ti znaš da ne možeš. A znaš da se ne možeš ni vratiti. I to znaš.

— Nisi me ni slušao. Gary, je li da nisi? Ja se vraćam. Uistinu se vraćam.

— Vraćaš se u svijet snova. Keith. I on je mrtav, taj svijet. Ne može to tako vječito trajati. Prije ili poslije morat ćeš početi živjeti u realnosti.

Keith je i nadalje gledao gore u nebo ali se, dok je raspravljao, nježno smješkao.

— Ne, Gary. Ti to ne shvaćaš. Prošlost je stvarna koliko i sadašnjost, znaš. A kad je sadašnjost bezbojna i prazna, a budućnost još i više. tad je najbolje živjeti u prošlosti.

Počeo sam nešto, no on kao da me nije čuo.— Onda u gradu, dok sam bio klinjo, nikad nisam vidio toliko

zvijezda — rekao je glasom što je dolazio iz daljine. — Prvi put kad sam otišao na selo. sjećam se koliko su me šokirale sve te dodatne zvijezde što su došle i priljepile se za moje nebo. — Tiho se nasmijao. — Znaš li kad je to bilo? Prije šest godina, kad sam tek bio završio školu. A također i sinoć. Sandi je bila sa mnom, u oba navrata.

Utonuo je u šutnju. Gledao sam ga nekoliko trenutaka a tada ustao i otresao se. Nije to nikad bilo ni od kakve koristi. Nisam ga mogao uvjeriti. Ali je najtužniji dio toga bio da nisam mogao uvjeriti čak ni samoga sebe. Možda je bio u pravu. Možda je to, za njega, i bio odgovor.

— Jesi li ikad bio u brdima? — upitao je iznenada. Brzo je na mene podigao pogled, ali nije pričekao odgovor. — Bilo je to te noći, Gary — u Pennsylvaniji, u brdima. Imao sam onaj stari karambolirani terenac, pa smo se probijali i klatarili se posvuda po terenu.

I tada, posve iznebuha, na nas se svalila ta magla. Gusto nešto, sivo što se valja, sablasno i misteriozno kako god okreneš. Sandi je voljela takve stvari, a i ja na neki način. Ali je bilo paklenski kroz to voziti. I zato sam se skinuo s ceste pa smo izvukli gunjeve i odmakli se nekoliko koraka.

Ali je još bilo rano. I tako smo naprosto zajedno legli na gunjeve i zagrlili se i pričali. O sebi, o mojim pjesmama, o ovoj velikoj magli, i

SIRIUS 81

našem izletu, i njezinoj glumi i o mnogim drugim stvarima. I stalno smo se tako smijali i ljubili, iako se ne sjećam što smo to govorili i što je to bilo tako smiješno. I onda, nakon otprilike jedan sat, skinuli smo jedno drugo i obljubili se na gunjevima, polako i ležerno, usred te nijeme magle.

Keith se nalaktio pa se zagledao u mene. Glas mu je zvučao izgubljeno i osamljenički. — Gary, bila je lijepa. Zaista je bila. Ali nikad nije voljela da joj to govorim. Ne mislim da je u to i sama vjerovala. Voljela je da joj govorim da je zgodna. Ali je bila više no zgodna. Bila je lijepa. Sva topla i meka i zlatna, s riđoplavom kosom i očima što su, bile zelene ili sive, ovisno o raspoloženju. A te su večeri bile sive, kako mi se čini. Da bi bile u skladu s maglom. — Nasmiješio se i ponovno podigao oči prema zvijezdama.

— Najsmješnije od svega bila je magla — rekao je. Vrlo polagano. — Kad smo bili gotovi s ljubovanjem i ponovno legli zajedno, magle više nije bilo. A na nebu su bile zvijezde, blistave kao noćas. Zvijezde su izašle radi nas. Šašave proklete voajerske zvijezde bile su izašle da nas gledaju kako to radimo. I ja sam joj to rekao, pa smo se smijali, i ja sam je grijao stišćući je uza se. I tako mi je usnula u naručju, dok sam ja ležao tako i gledao zvijezde i trudio se da joj napišem pjesmu

— Keith... otpočeo sam.— Gary — odvratio je. — Noćas se vraćam onamo. Magli i

zvijezdama i mojoj Sandi.— Do sto đavola, Keith — rekoh. — Prestani s tim, Sasvim ćeš

podilkiti.Keith se ponovno uspravio u sjedeći položaj pa počeo raskopčavati

rukav.— Jesi li ikad pomislio — rekao je — da to čega sam zavisnik možda

i nije droga? — Nasmiješio se vrlo široko, poput nestašnog djeteta. — A onda je ispružio ruku prema svojoj kutiji i plovidbi kroz vrijeme. — Sad me pusti da budem sam — rekao je.

Mora da je to bio valjani trip. Keith se sutradan sav pretvorio u smiješak i prijaznost, i njegov je sjaj zarazio i sve nas ostale. To je raspoloženje potrajalo čitav tjedan. Posao je, činilo se, odmicao lakše i brže no obično, a noćne su pjevne seanse bile tako neobuzdane da se neobuzdanijih ne sjećam. Bilo je mnogo smijeha i vjerojatno više iskrene nade no što smo je imali.

Pa ipak, ne mogu sve to pripisati isključivo Keithu u zaslugu. Winters je već bio dobrano zašao u svoje razdoblje pravljenja prijedloga i po komuni se događalo koješta. Da s nečim počnemo, on i Pete već su se bili junački prihvatili posla izgradnje još jedne kuće — kolibe odmah uza zid zajedničke zgrade. Pete se bio spetljao s jednom od cura, pa bih rekao da mu je bilo do malo diskrecije. Ali je Winters u njoj vidio prvi korak prema selu što ga je bio zamislio.

Ali to ipak nije bio njegov jedini projekt. U džipu je imao čitav smotak karata, pa bi svake noći odvukao nekoga ustranu pa bi ih potom pomno proučavao pri svjetlosti svijeće postavljajući pritom sva moguća pitanja.

SIRIUS 82

Želio je znati koja smo to područja prošli u potrazi za preživjelima i koji bi gradovi bili vrijedni orobljavanja da bismo došli do što više hrane i gdje štakorski čopori vole protrčavati i sve takve nekakve stvari. A zašto? Pa ovaj, kako sam reče, imao je na umu nekakve »tragačke ekspedicije«.

U komuni je bila i šačica klinaca, a Winters je mislio da se svi pridruže. Zatim je slijedio »Vojnik za sve«. Između stihova bismo za njih morali organizirati školu, kako bi ova zamijenila neformalno mentorstvo koje ih je odgajalo. A onda je stekao mišljenje da bismo morali izgraditi generator i ponovno pokrenuti elektriku. Naša su medicinska sredstva bila ograničena na solidnu zalihu lijekova i zdravstvenih potrepština; Winters je mislio da bi se netko od nas morao trajno okaniti polja pa se izvježbati za seoskog liječnika. Aha, Winters je imao mnogo ideja, to da. I dobar je dio njih bio poprilično dobar, iako je bilo jasno da će detalji zahtijevati još dorade.

U međuvremenu je Winters također postao i stalni posjetitelj večernjih koncerata. Kad bi Keith bio u dobrom raspoloženju, to ne bi stvaralo nikakve stvarne probleme Ustvari je to čak i unijelo malo živosti.

Druge noći, kad je došao Winters, Keith se u nj zagledao vrlo značajno pa zavezao »Vijetnamski regtaim«, na što smo mu se svi pridružili. Zatim je slijedio »Vojnik za sve«. Između stihova nije prestajao bljeskati prema Wintersu tim svojim zajedljivim širokim smiješkom.

Winters se, međutim, dobro držao. Isprva se malo meškoljio i držao se nelagodno, ali je napokon ušao u duh stvari pa se počeo smijuckati. I tada je, kad je Keith dovršio, ustao i rekao:

— Ako ste odlučili da iz mene stvorite kućnog prijatelja i nastrojenog reakcionari, komune, tad mislim da ću se morati pokoriti — Ispružio je ruku. — Daj mi tu gitaru.

Keith je djelovao kao da je i radoznao i voljan da to učini. Zbog toga je poslušao. Winters je dohvatio glazbalo, cimnuo po njemu nesigurno nekoliko puta pa navro s robustnom verzijom »Okis iz Muskogeea«. Svirao je kao da su mu prsti od kamena, a pjevao je još i gore. Ali nije to bilo bitno.

Keith se počeo smijati prije nego što je Winters i s tri takta zašao u pjesmu. Mi ostali pošli smo njegovim slijedom. Winters pak, koji je djelovao vrlo smrknuto i odlučno, morao je dalje sve do kobnoga kraja, iako nije znao sve riječi tako da ih je mjestimice morao izmišljati. A onda je za bis izveo još i himnu marinaca, ne obazirući se na siktanja i lelekanja.

Kad je dovršio, Pete mu je glasno zapljeskao. Winters se naklonio, nasmiješio pa Keithu vratio gitaru poprativši to pretjeranom kićenom gestom.

Keith, razumije se, nije bio jedan od onih koji bi lako dopustili da njihova ne bude zadnja. Kimnuo je Wintersu, uzeo gitaru pa žurno izveo »Predvečerje uništenja«.

Winters mu je odmazdio »Cadillacom iz socijalnog fonda«. Ili je bar to pokušao. Uspostavilo se da jedva da i zna pokoju riječ, tako da je naposljetku od ove morao odustati i zadovoljiti se »Otkačenim sidrima«.

SIRIUS 83

Ta se pripovijest nastavila čitavu noć, dok su oni nastavljali, nasrćući i odstupajući, svoj megdan junački, a svi smo ostali sjediti uokolo i smijali se. Mislim, ipak se nismo samo smijali. Općenito smo morali pomagati Wintersu u njegovim pjesmama jer on ustvari nijednu nije znao baš skroz naskroz. Keith je pak držao svoje i bez naše pomoći, to se razumije.

Bila je to jedna od najnezaboravljenih seansi. Jedino što je uistinu imala zajedničko s Keithovim uobičajenim koncertima bilo je to što je počela s »Tad pozvaše Divlju Mariju« a završila s »Ja i Bobby McGee.«

Ali sutradan, Keith je bio mnogo suzdržaniji. I opet je bilo nešto peckanja između njega i Wintersa, ali se pjevanje uglavnom vratilo u staru šablonu. A preksutradan, pjesme su gotovo sve bile po Keithovoj mjeri, ukoliko se izuzme nekoliko narudžbi od strane Wintersa, a koji je Keith izveo mlitavo i preko volje.

Sumnjam da je Winters shvatio što se to događa. Ali jesam ja i jest i većina ostalih. Viđali smo to i ranije. Keith se ponovno slijegao. Zaostali odsjaj njegovog posljednjeg vremenskog tripa polako je gasnuo. Osjećao se sve usamljeniji i gladniji i nemirniji. Hvatao ga je neki svrab: i sad ponovno za svojom Sandi.

Katkad kad bi zabrazdio tim putem, moglo se gotovo vidjeti kako ga boli. A ako se ne bi vidjelo, čulo bi se kad bi zapjevao. Pulsiralo je glasno u svakoj noti.

Čuo je to i Winters. Morao bi biti gluh da mu to promakne. Jedino što ne mislim da je razumio to što je čuo, kao što i znam da nije shvaćao Keitha. Znao je jedino za tjeskobu što ju je bio čuo. I to ga je mučilo.

I tako, s obzirom da je bio Winters, odlučio je da s tim u vezi nešto poduzme. Otišao je do Keitha.

U tom sam se času i ja zatekao onamo. Bila je nekako sredina jutra, a Keith i ja došli smo s polja da predahnemo. Ja sam sjedio na zdencu s čašom vode u ruci a Keith je stajao do mene i nešto govorio. Moglo se vidjeti da se ponovno sprema na vremenski trip koji će uskoro doći. Bio je vrlo apatičan, vrlo dalek pa sam imao muke da dođem do njega.

I usred svega toga došao je Winters, krupnim koracima i nasmijan, u svom armijskom kaputiću. Njegova se kuća brzo dizala pa je zbog toga bio radostan, a on i Munjeni Harry već su na karte bili ucrtali prvu od svojih »tragičnih ekspedicija.«

— Zdravo, ljudi — rekao je kad nam se pridružio na zdencu. Ispružio je ruku tražeći vodu i ja sam mu proslijedio šalicu.

Potegao je dugački gutljaj pa mi je vratio. Tad je pogledao Keitha.— Uživam u tvojoj pjesmi — rekao je. — A mislim da uživaju i svi

ostali. Izvrstan si, zaista jesi. — Nacerio se. — Čak i unatoč tome što si anarhistički mamlaz.

Keitk je kimnuo.— Je, hvala — odgovorio je. Nije bio raspoložen za prepucavanje.— Pa ipak, jedno me muči — rekao je Winters. — Pa sam računao,

možda bih to mogao s tobom raspraviti i možda ti dati nekoliko savjeta. Okej?

SIRIUS 84

Keith se pomilovao po bradi i obratio mrvu više pažnje.— Okej. Samo naprijed, pukovniče.— To je u vezi tvojih pjesama. Zapazio sam da su većinom prilično...

malodušne, recimo to tako. Inače dobre pjesme, to sigurno. Ali nekako deprimantne, ako shvaćaš što hoću reći. Posebno s obzirom na Prasak. Možda isuviše pjevaš o starim danima i svemu što smo izgubili. Ne mislim da je to dobro za moral. Morali bismo prestati toliko prekapati po prošlosti ako se ikad mislimo ponovno izgraditi.

Keith se zapiljio u nj pa se slegnuo uz zdenac.— Bit će da se zezaš — odgovorio mu je.— Ne — odgovorio je Winters. — Ne, zaista tako mislim. Nekoliko bi

veselih pjesama moglo učiniti mnogo. Život bi ponovno mogao biti valjan i vrijedan življenja samo ako se oko njega potrudimo. To bi nam ti trebao reći svojom glazbom. Koncentriraj se na ono što još uvijek imamo. Potrebna nam je nada i odvažnost. Ti nam ih daj.

Ali Keith nije padao na tu foru. Pogladio se po bradi, nasmiješio pa naposljetku odmahnuo glavom.

— Ne, poručnice, neće ići. Ne ide to tako. Ja ne pjevam propagandne stvari čak ni ako su s dobrom nakanom. Pjevam ono što osjećam. — Glas mu je bio smeten. — Vesele pjesme, ovaj... ne, ne mogu. One naprosto djeluju, ne na mene. Volio bih da u njima mogu povjerovati, vidite, ali ne mogu. A ako sam ne vjerujem, ne mogu navesti ni druge da u njih povjeruju. Život je ovdje poprilično prazan, kako ja to vidim. I ne čini se baš vjerojatnim da će se popraviti. I... mislim, dok tako gledam na stvari tako moram i pjevati. Shvaćate?

Winters se namrštio.— Situacija baš nije tako beznadna — odgovorio je. — No čak i kad

bi bila, to ne bismo smjeli priznati jer bi nas to dotuklo.Keith je pogledao Wintersa, pa mene, pa se potom zagledao dolje u

bunar. Ponovno je zatresao glavom i uspravio se.— Ne — rekao je jednostavno, blago, sjetno. Pa nas je ostavio kraj

bunara a sam dugim koracima i tiho otkoračao u polje.Winters ga je gledao kao odlazi, a onda se okrenuo prema meni.

Ponudio sam mu još vode no on je odmahnuo glavom.— Što ti veliš. Gary? — upitao je. — Jesam li bio u pravu? Ili jesam li

baš?Razmotrio sam i pitanje i onoga tko ga je postavio. Winters je djelovao

vrlo zabrinuto i vrlo iskreno. A plave čekinje na podbratku davale su jasno do znanja da daje sve od sebe kako bi se uklopio. Odlučio sam mu povjerovati, bar malo.

— Da — rekoh. — Znam na što smjerate. Ali nije to tako jednostavno. Keithove pjesme nisu naprosto pjesme. One njemu znače mnogo toga. Neodlučno sam zastao pa nastavio. — Vidite, Prasak je za svakoga bio pakao, nema potrebe da vam o tome govorim. Ali je većina od nas ovdje sama izabrala ovakav život, zato što smo željeli pobjeći od gradova i svega što oni predstavljaju. Stara nam vremena fale, to sigurno.

SIRIUS 85

Izgubili smo i ljude i stvari do kojih smo držali, mnogo toga što je život činilo sretnim. I nije nas bilo mnogo briga zbog neprestane borbe ili zbog toga što smo morali živjeti u strahu od čopora štakorčina. Pa ipak, mnogo toga što smo cijenili ostalo je ovdje u komuni i ona se baš nije jako izmijenila. Imamo zemlju i drveće i jedni druge. I kakvu-takvu slobodu. Bez zagađivanja, bez konkurencije, bez mržnje. Mi se volimo prisjećati starih dana i dobrih stvari po gradovima — to i jest razlog zbog kojeg volimo da nam Keith pjeva — ali i sadašnjica ima svojih zadovoljstva.

Samo što je Keith drugačiji. Ovakav život on nije odabrao, on je bio samo u posjetu. Svi su njegovi snovi bili povezani s gradovima, s poezijom i glazbom i ljudima i bukom. I on je izgubio svoj svijet; sve što je činio i želio činiti u nepovrat se izgubilo. I... no dobro, tu je bila i cura. Sandra, no on ju je zvao Sandi. Živjeli su zajedno dvije godine, zajedno putovali, sve činili zajedno Razdvojili su se samo preko ljeta, tako da se ona može Vratiti na koledž. A tad su se morali ponovno naći. Shvaćate?

Winters je shvaćao.— I onda Prasak?— I onda Prasak. Keith je bio ovdje, Bogu iza nogu. Sandi je bila u

New Yorku. I tako je izgubio i nju. Katkad mislim, da je Sandi bila s njim, da bi preko ostalog mogao prijeći. Ona je za nj bila najvažniji dio svijeta što ga je bio izgubio, svijeta što su ga dijelili. Kad bi ona bila ovdje, mogli bi dijeliti taj novi svijet i naći nove ljepote i nove pjesme koje bi pjevali. Ali nje ovdje nije bilo. i..

Slegnuo sam ramenima.— Jest — rekao je Winters sa svečanom ozbiljnošću. — Ali to su

četiri godine. Gary. I ja sam mnogo izgubio, uključujući i ženu. Ali sam prešao preko toga. Prije ili poslije tugovanje mora prestati

— Da — rekoh. — Kad je riječ o vama ili o meni. Ali ja nisam toliko izgubio a vi... vi mislite da će sve ponovno biti u redu. Keith ne misli. Možda je u stare dane za njega sve bilo isuviše dobro. Ili je možda na osobnu štetu isuviše romantičan. Ili je možda volio strasnije od nas. Sve što znam to je da je njegova sutrašnjica nalik njegovoj jučerašnjici, a moja da nije. Ja nikad nisam pronašao ništa s čim bih bio tako sretan. Keith jest ili bar misli da jest. Ista stvar. I želi da mu se to vrati.

Popio sam još vode i ustao. — Moram se vratiti poslu — rekao sam hitro, prije nego što je Winters mogao nastaviti razgovor. Ali sam bio zamišljen dok sam se vraćao u polje.

Bilo je tu, naravno, i nešto što nisam rekao Wintersu, nešto važno. Vremenski tripovi. Možda bi se Keith, kad bi bio prisiljen prilagoditi se životu koji je vodio, izvukao iz toga. Kao što se to dogodilo s nama ostalima.

Ali je Keith imao izbora; Keith se mogao vratiti. Keith je još imao svoju Sandi pa nije morao otpočinjati sve iznova.

To, pomislio sam, obješnjava mnogo tog. Možda sam to trebao spomenuti Wintersu. Možda.

Winters je te noći preskočio pjevanje. On i Munjeni Harry bili su

SIRIUS 86

nakanili poć već ujutro, da bi pošli tragati na zapad. Bili su negdje pa opremali džip i kovali planove.

Keithu nisu nedostajali baš nimalo. On je sjedio na svojoj stijeni, zagrijan hrpicom zapaljenog jesenskog lišća, pa svojom pjesmom nadjačavao pjev oštroga vjetra što je upravo bio zapuhao. Svirao je oštro i glasno a pjevao sjetno. A kad se vatra utrnula i publika razišla, uzeo je gitaru i kutiju od cigareta pa otišao prema potoku.

Pošao sam za njim. Sad je noć već bila crna i oblačna, s mirisom kiše u zraku. A vjetar je bio hladan i jak. Ne, nije podsjećao na umiranje. Ali je prolazio kroz drveće i tresao granama i smetao lišće. I djelovao je... nemirno.

Kad sam stigao do potoka, Keith je već zasukavao rukav.Zaustavio sam ga prije nego što je izvadio iglu. — Hej, Keith — rekao

sam i položio mu ruku na mišicu. — Polako. Prvo da porazgovaramo, okej?Pogledao je moju ruku i svoju iglu pa mi uzvratio neodlučnim

klimanjem glave. — Okej, Gary — odgovorio je. — Ali kratko. U trci sam. Već čitav tjedan nisam vidio Sandi.

Ispustio sam mu ruku pa sjeo. — Znam.— Trudim se da mi što duže potraje, Gar. Imam još samo za mjesec

dana, ali sam mislio da bi mi moglo potrajati duže kad bih išao na vremenske tripove samo jednom tjedno. — Nasmiješio se. — Ali to je tako teško.

— Znam — ponovih. — Ali bi bilo lakše kad ne bi na nju toliko mislio.

Kimnuo je, spustio kutiju pa pritegao oko sebe svoju bluzu od modrog radničkog platna kako bi vjetar zatvorio prolaz. — Isuviše mislim — suglasio se. A tada je, nasmiješivši se, dodao: — Takvi su ljudi opasni.

— Hmmm, da. I to za sebe same, najviše. — Pogledao sam ga, onako promrzlog i skrutrenog u tami. — Keith, što ćeš učiniti kad sve potrošiš?

— To bih i ja volio znati.— Znam — rekoh. — Tad ćeš zaboraviti. Tvoj će se vremenski stroj

pokvariti pa ćeš morati živjeti u današnjici. Nađi neku drugu i počni ispočetka. Jedino što bi moglo biti lakše ako bi počeo već sad. Makni na neko vrijeme taj kronin. I bori se.

— Da pjevam radosne pjesme? — upitao je sarkastično.— Možda ne. Ne tražim od tebe da izbrišeš prošlost ili da se pretvaraš

kao da je nije bilo. Ali pokušaj naći nešto i u sadašnjici. Znaš i sam da ne može biti tako prazna kao što samog sebe uvjeravaš. Stvari nisu tako crno-bijele Winters je, znaš, bio djelomično u pravu — još ima lijepih stvari. Nemoj to smetnuti s uma.

— Zar je smećem? Što to smećem? Oklijevao sam. Samo mi je otežavao.

— Ovaj... ti još nalaziš zadovoljstvo u svom pjevanju. To znaš. A moglo bi biti i drugih stvari. Volio si i sam pisati svoje stvarce. Zašto ne poradiš na kojoj novoj pjesmi. Sve od Praska nisi učinio baš ništa spomena vrijedno.

SIRIUS 87

Keith je podigao šaku lišća pa ga predao vjetru, sve jednog po jednog.— Razmišljao sam i o tome. Ti nemaš pojma koliko sam o tome

razmišljao, Gary. I pokušavao sam. Ali ništa iz toga. — Tad mu je glas naglo utihnuo. — U stare dane bilo je drugačije. A ti i znaš zašto. Sandi bi sjedila u publici svaki put kad bih pjevao. A kad bih izveo nešto novo, nešto svoje, vidio bih je kako bi se sva ozarila. Ako bi bilo dobro, ja bih to znao, već po načinu na koji bi se nasmiješila. Bila je ponosna na mene i na moje pjesme. — Odmahnuo je glavom. — A sad više ne funkcionira, Gary. Sad napišem pjesmu i otpjevam je i... i onda što? Koga briga? Tebe? Da, da, možda ti i još ponetko na kraju dođe pa veli: »Hej Keith, ovo mi se baš dopalo.« Ali nije to isto. Moje su pjesme Sandi bile važne, baš onako kao što je njezina gluma bila važna meni. A sad moje pjesme nisu više važne nikome. Velim samome sebi da to nije važno. Ja mogu naći zadovoljstvo u skladanju, čak ni ako ga nitko drugi u mojim skladbama ne nalazi. Mnoge sam to puta rekao sebi samome Ali od govorenja to ne postaje tako.

Katkad mislim da sam trebao, baš tada, kazati Keithu da su njegove pjesme za mene najvažnija stvar na svijetu. Ali k vragu, nisu bile. A Keith mi je bio prijatelj i ja ga nisam mogao šopati lažima, sve ako su mu i bile potrebne.

A osim toga, ne bi bio povjerovao. Keith je bio sposoban razaznati što je istina.

Umjesto toga sam se zapraćakao. — Keith, kad bi samo pokušao, mogao bi ponovno naći nekoga takvoga. U komuni ima cura, cura koje nisu gore od Sandi, samo ako se prema njima otvoriš. Mogao bi naći neku drugu.

Keith mi je uputio posve mirni pogled, mrazniji i od vjetra— Ne treba mi nitko drugi. Gary — odgovorio je. Podigao je kutiju od

cigara, otvorio je pa mi pokazao iglu. — Ja imam svoju SandiTog je tjedna Keith još dva put tripovao vrijeme. I svaki bi put od

jezdio u grozničavoj hitnji. Obično bi nakon koncerta počekao otprilike sat vremena da bi se potom diskretno povukao do potoka Ali je sada kutiju od cigara bio ponio sobom da bi otišao čak i prije no što su u zraku zamrli posljednji tonovi pjesme »Ja i Bobbv McGee«

Nitko, razumije se, nije rekao ništa Svi smo mi znali da Keith tripuje kroz vrijeme i svi smo znali da je pri kraju. I zato smo se oprostili i shvatili. To jest. svi smo to shvatili osim Petea, bivšeg, Wintersovog kaplara. On, baš poput Wintersa i Munjenog Harrya. još nije bio u toku. Ali jedne večeri, za koncerta, opazio sam kako radoznalo gleda u kutiju od cigara što je ležala Keithu do nogu Rekao je nešto Jani. curi s kojom je spavao. A ona mu je nešto odvratila. Računao sam, dakle, da ga je informirala.

Bio sam do daske u pravu.Winters i Munjeni Harry vratili su se tjedan dana poslije odlaska,

točno u dan. I nisu bili sami. Doveli su tri mlada tinejdžera jednog tipusa i dvije cure, koje su bile pronašli dolje na zapadu, 'u društvu grupe haramija. »U društvu« je dakako eufemizam. Klinci su bili robovi. Winters i Munjeni su ih oslobodili.

SIRIUS 88

Nisam pitao što je bilo s bandom. Mogao sam pogoditi.Te je i iduće noći bilo prilično uzbudljivo. Klinci su nas se pomalo

plašili, i bilo je potrebno mnogo pažnje da bi ih se uvjerilo da će im ovdje biti drugačije. Winters je zaključio da bi morali imati vlastiti dom pa su on i Pete počeli planirati novu kolibu, drugu po broju. Prva je baš bila pred završetkom grubih radova

Kako će se pokazati, Winters i Pete su govorili o nečem većem od kolibe. Trebao sam to shvatiti s obzirom da sam bar u dva navrata uhvatio Wintersa kako vrlo radoznalo i zamišljeno gleda u Keitha

Ali nisam shvatio. Baš kao i svi ostali, bio sam zaokupljen upoznavanjem s pridošlicama i trudom oko toga da se osjete kao kod kuće. A to nije bilo lako.

I tako nisam znao što se zbiva sve do četvrte večeri nakon Wintersova povratka. Bio sam vani i slušao Keitha kako pjeva. Jedva da je bio i dovršio »Tad prozvaše Divlju Mariju« i baš se bio spremao da prijeđe na drugu pjesmu, kad je iznenada u krug ušla grupa ljudi. Vodio ju je Winters a odmah iza njega bio je Munjeni Harry s ono troje klinčadi. A bio je tu i Pete, koji je bio obgrlio Jan. Plus još nekoliko njih kojih nije bilo na početku koncerta. Svi su oni slijedili Wintersa na putu iz zajedničke kuće.

Keith je, rekao bih, pomislio da su ga došli slušati. Zato je zasvirao. Ali ga je Winters zaustavio.

— Ne, Keith, — rekao je. — Ne sad. Sad imamo posla o kojem bismo morali razmisliti, dok smo svi na okupu. Večeras ćemo popričati.

Keithovi su se prsti zaustavili i svirka zamrla. Jedini su zvukovi potjecali od vjetra i pucketanja zapaljenog lišća u blizini. Svi su gledali u Wintersa

— Zelo bih da popričamo o vremenskim tripovima — rekao je Winters

Keith je spustio gitaru i zirnuo na kutiju od cigara što je stajala,na dnu stijene na kojoj je koncertirao. — Govorite — rekao je.

Winter je zakružio pogledom po općinstvu, proučavajući ravnodušna lica, kao da ih pokušava odvagnuti prije nego što će progovoriti. I ja sam ih pogledao.

— Rečeno mi je da u komuni postoje zalihe kronina — započeo je Winters. — i da se ti njima služiš za vremensko tripovanje. Keith. je li to istina?

Keith se pogladio po bradi, kao što bi to uvijek činio kad bi bio nervozan ili zamišljen — Aha — odgovorio je.

— I taj kronin služi samo za to? — upitao je Winters. Njegovi su se pristalice skupili iza njega u nešto što je nalikovalo falangi.

Ustao sam. Osjećao bih se nelagodno da sam se upustio u raspravu tako s tla. — Keith je prvi pronašao kronin — rekoh. — Bili smo pročešljavali gradsku bolnicu nakon što je Armija s njom bila gotova. Bilo je preostalo još svega nekoliko lijekova. Većina je njih među zalihama komune, za slučaj da ih zatrebaino. Ali je Keith želio kronin. I tako smo mu dali, svi mi. Nikome drugome nije bilo baš jako stalo.

SIRIUS 89

Winters je kimnuo.— To shvaćam — rekao je vrlo razloženo. — Ja ne kritiziram tu

odluku. Ali vjerojatno niste shvatili da se kronin dade upotrijebiti i za druge svrhe, a ne samo za vremensko tripovanje. — Zastao je. — Saslušajte me i pokušajte poštene ocijeniti, to je sve što tražim — rekao je, sve nas naizmjence pogledavajući. — Kronin je snažna droga; to je važno sredstvo, a sad su nam sva sredstva potrebna. A vremensko tripovanje — pa bez obzira tko to činilo — jest zapravo zloupotreba te droge. Ona nije za to predviđena.

To je s Wintersove strane bila pogreška. Lekcija o zloupotrebi lijekova nisu mogli proći u komuni. Mogao sam osjetiti kako se ljudi oko mene uznemiravaju.

Rick, jedan visoki tanki tip s jarećom bradicom, a koji je svake večeri dolazio na koncerte, pobunio se protiv Wintersa.

— Sranje — rekao je. — Kronin je za putovanje kroz vrijeme, pukovniče. I napravljen je za tripovanje.

— Tako je — rekao je netko drugi. — I mi smo ga dali Keithu. Ja ne želim vremenski tripovati ali on hoće. I što onda nije u redu?

Winters je brzo dezaktivirao neprijateljstvo. — Ništa — odgovorio je — Ne bi bilo ništa kad bi nam zaliha kronina bile neograničene. Ali nisu. Ili jesu Keith?

— Ne — odgovorio je Keith tiho. — Ostalo je još samo malo. Kad je pogledao prema Keithu. u Winterosovim se očima odrazila

vatra. Zbog čega mu je postalo teško odgonetnuti izraz. Ali mu je glas djelovao teško.

— Keith, ja znam što ti znači to vremensko tripovanje. I ne želim ti učiniti ništa nažao, zaista to ne želim Ali nam je taj kronin potreban, svima nama.

— Za što? — Ovo sam bio ja. Želio sam da se Keith okani kronina, ali bio proklet ako bih dopustio da mu se oduzme. — A za što je to nama potreban taj kronin?

— Kronin nije vremenski stroj — odgovorio ]e Winters. — To je lijek koji djeluje na pamćenje A ima stvari koje moramo upamtiti. — Brzo je zaokružio pogledom po općinstvu. — Ima li ovdje ikoga tko je ikad radio u bolnici? Kakvog bolničara? Ranarnika? Nije važno. Moglo bi ga biti, u grupi ove veličine. A ovi su vidjeli koješta. Negdje u dnu lubanje oni znaju stvari koje su nam potrebne Kladim se da su mnogi od vas kao studenti radili u fušu. Kladim se da ste naučili mnoštvo korisnih stvari. Ali koliko se od toga sjećate? S kroninom, mogli biste ih se svih prisjetiti Moglo bi se dogoditi da ovdje imamo nekoga tko je jednom bio naučio kako se izrađuje strelica. Mogli bismo imati i kožara Mogli bisme imati nekoga tko zna kako se pravi generator. Mogli bismo imati liječnika!

Winters je zastao i pustio da nam to sjedne. Izvan kruga, ljudi su se počeli nelagodno vrpoljiti i mrmljati.

Napokon je Winters nastavio.— Kad; bismo našli kakvu knjižnicu, ne bismo sagorjeli knjige da

SIRIUS 90

bismo se ogrijali, pa bez obzira koliko nam bilo studeno. Ali baš to činimo kad puštamo Keitha na vremenske tripove. Mi smo sami knjižnica — svi mi ovdje, svi mi imamo knjige u glavi. A jedini način da ih pročitamo to je pomoću kronina. Trebali bismo ga zgrtati kao blago, pažljivo proračunati svaku seansu prisjećanja i pobrinuti se — pobrinuti se do apsolutne sigurnosti — da ne prospemo niti jedno jedino njegovo zrnce.

I tada je stao. Uslijedila je duga, duga šutnja; za Keitha beskonačna. Napokon je Rick ponovno progovorio. — Nikad nisam mislio o tome — rekao je neodlučno. — Možda tu ima nečega. Moj otac je bio doktor, ako to išta znači.

Zatim još jedan glas, pa još jedan; zatim čitav kor ljudi što govore odjednom, izbacuju iz sebe napol upamćena iskustva koja bi mogla niti dragocjena ili bar korisna. Winters je udario o zlatnu žilu.

Ali se nije nasmijao. Gledao je u mene. Nisam želio sresti njegov pogled. Ne bih ni mogao. Imao je pravo — užasno, jezivo pravo. Ali ja to nisam mogao priznati, nisam ga mogao pogledati i kimanjem se glave predati. Keith mi je bio prijatelj i ja sam morao ostati uz njega.

I od svih nas što smo se bili skupili, ja sam bio jedini koji je ostao. Ali nisam mogao smisliti ništa što bih izrekao.

Napokon su se Wintersove oči pomaknute. Gledao je na stijenu za koncerte. A ondje je sjedio Keith i gledao u kutiju od cigara.

Zamor se nastavio još najmanje pet minuta, ali je napokon umro od iznemoglosti. Jedan po jedan, ljudi bi pogledali na Keitha, pa se sjetili, pa upali u zbunjenu šutnju. Kad je tišina postalo potpuna, Keith je ustao i poglednuo se, kao čovjek što se budi iz ružnoga sna.

— Ne — rekao je. Glas mu je bio povrijeđen i pun nevjerice; oči su mu išle od jednoga do drugoga. — Ne možeto to. Ja ne... ja ne rasipam kronin. Meni je Sandi potrebna, a nje više nema. Moram se vraćati. To je za mene jedini način, moj vremenski stroj. — Odmahnuo je glavom.

— Da — rekoh, najekspresivnije što sam mogao. — Keith je u pravu. Rasipanje je stvar definicije. Ako mene pitate, najveće bi rasipanje bilo vratiti ljude da ponovno prespavaju lekcije u koledžu.

Smijeh. Tad su me podržali i drugi glasovi.— Ja sam s Garyem — rekao je netko. — Keithu je potrebna Sandi, a

nama je potreban Keith. Naprosto tako. Ja velim nek zadrži kronin.— Neće ići — usprotivio se netko drugi. — Nemam ja manje

razumijevanja od drugih, ali k vragu — ali koliko nam je ljudi pomrlo za ovih posljednjih godina, zato što nismo imali doktora. Sjećate se Dougha. ima tome dvije godine? Za to vam ne bi bio potreban kronin. Gadni apendicitis, i nema ga. A kad smo ga pokušali izrezati, samo smo ga izmesarili. I ako postoji ikakav način da spriječimo da se to ponovno dogodi — pa čak i na duge pruge — ja velim da moramo pokušati.

— Tko može jamčiti da se neće dogoditi i bez obzira na to — vratio se onaj raniji glas. — Čovjek bi morao pogoditi prava sjećanja da bi išta postigao, no čak ni onda ne bi morala biti tako korisna kao što bi to čovjek poželio.

SIRIUS 91

— Sranje. Moramo bar pokušati...— Mislim da prema Keithu imamo obaveza...— Ja mislim da Keith ima obaveza prema nama...I iznenada su se svi dali u raspravu, natežući se vamte-namte, dok smo

Winter, Keith i ja stajali i slušali. I tako se to nastavljalo i nastavljalo, naprijed natrag po istim točkama. Sve dok Pete nije progovorio.

Zakoračao je oko Wintersa, držeći Jan.— A sad je bilo dosta — rekao je. — Što se tu, mislim, ima

raspravljati. Moja će Jan, evo je, dobiti sa mnom klinca, veli mi. Mislim, do sto đavola, neću se upuštati ni u kakav rizik da ona ili mali umru. Ako ima načina da doznamo nešto što bi bilo dobro za njezinu sigurnost, mi ga se 'vatamo. A pogotovu neću da nagrajsa zbog nekakvog munjenog šonje koji nema petlje da se suoči sa životom. Ti jarca, nije Keithie jedini koji je dobio svoje, pa kako da smo on ima prednost? I ja sam u Prasku izgubio svoju malu, ali ne moljakam kronin da bih o njoj ponovno mogao sanjati. Umjesto toga, evo ml nove male. A to bi i tebi, Keith, pametnije bilo.

Keith je stajao vrlo mirno, ali su mu se šake uz bokove skupile u kugle.

— Postoje tu razlike, Pete — rekao je polako. — I to velike, kao prvo, moja Sandi nije bila nikakva »mala«. I ja sam je volio, možda više no što bi ti ikad mogao shvatiti. Ja znam, Pete, da ti ne razumiješ bol. Okorio si prema njemu, poput mnogih drugih, pretvarajući se da on ne postoji. I tako si sve uvjerio da si žilavo momče, junačina, potpuno nezavisan stvor. A odrekao si se i dijela vlastite ljudskosti. — Nasmiješio se, i sad je već nad sobom stekao popriličnu kontrolu, a glas mu je bio siguran i smiren. — No dakle. Ja tu igru ne igram. Neću ispustiti svoju ljudskost i borit ću se za nju budem li morao. Jednom sam ljubio, zaista ljubio. I sad boli. Neću zanijekati nijedno od toga ili se pretvarati da mi je značilo manje no što jest.

Pogleda je Wintersa.— Poručniče, ja želim svoju Sandi i neću vam dopustiti da mi je

oduzmete. Dajte da glasamo.Winters je kimnuo.Bilo je tijesno, vrlo tijesno. Razlika se svela na samo tri glasa. Keith je

imao mnogo prijatelja. Ali je Winters pobijedio.Keith je to primio hladno. Podigao je kutiju od cigara, prešao do

Wintersa i predao mu je. Pete se sretno cerio, ali kod Wintersa nije bilo ni zametka smiješka.

— Žao mi je, Keith — rekao je— Aha — odgovorio je Keith. — Žao je i meni. — Na licu su mu bile

suze. Keith se nikad nije stidio zaplakati.Te večeri nije bilo pjesme.Winters nije vremenski tripovao. On je slao ljude u »tragačke

ekspedicije« u prošlost i vrlo pažljivo planirao bako bi uz minimalni rizik došao do maksimalne dobiti.

SIRIUS 92

Svime time nismo stekli nikakvog doktora. Rick je izveo tri tripa u prošlost a da se nije vratio ni sa kakvim upotrebljivim sjećanjima. Jedan se od momaka, međutim, prisjetio vrijednih stvari o ljekovitim travama, i to nakon putovanja u prošlost do biološkog laboratorija, a još je jedan izlet izazvao prisjećanje nekih donekle upotrebljivih, detalja o elektricitetu.

Winters je, međutim, i nadalje bio optimistički raspoložen. Tad se dao na duge razgovore, da bi mogao odlučiti tko će se idući poslužiti kroninom. Bio je vrlo oprezan, vrlo temeljit i uvijek je postavljao prava pitanja. A u očekivanju tog odobrenja, kronin je bio pohranjen u novoj kolibi gdje ga je Pete držao pod budnim okom.

A Keith? Keith je pjevao. A bio sam se pobojao, one večeri kad je došlo do rasprave, da bi mogao prestati s pjevanjem, ali sam imao krivo. Pjevanja se nije mogao odreći, baš kao što se nije mogao odreći ni Sandi. Vratio se na koncertnu stijenu već iduće večeri da bi zapjevao i duže i snažnije no ikada ranije. A noć iza toga bio je još bolji.

U međuvremenu, danju, bavio bi se svojim poslom s nekakvom prenapetom bodrošću. Mnogo bi se smiješio, mnogo bi pričao ali nikad ne bi baš mnogo rekao. I nikad nije spomenuo ni kronin, ni vremenski trip a niti onu raspravu.

A niti Sandi.No ipak je i nadalje noći provodio na otvorenom, kraj potoka. Vrijeme

je postupno postajalo sve hladnije, no činilo se da Keith za to ne haje. Naprosto bi iznio nekoliko deka i vreću za spavanje, ne obraćajući nikakvu pažnju na vjetar i studen i sve češće kiše.

Možda jednom ili dvaput izišao sam s njim da bih posjedio i popričao. Keith je bio prilično srdačan. Ali se nikad ne bi prihvaćao tema koje bi uistinu nešto značile, a ja sebe nisam mogao natjerati da konverzaciju skrenem na mjesta na koja očito nije želio doći. Završilo bi obično tako da bismo raspravljali o vremenu i takvim temama.

U te je dane Keith na potok umjesto gitare iznosio kutiju od cigareta. Ne bi je nikad svirao dok bih ja bio ondje, ali sam ga u nekoliko navrata čuo iz daljine, kad sam bio na pola puta prema zajedničkoj kući nakon jednog od naših besplodnih razgovora. Dvije pjesme što se ponavljaju i ponavljaju. Znate već koje.

A nakon nekog vremena, samo jedna. »Ja i Bobby McGee«. I tako iz noći u noć, sam i opsjednut, Keith bi svirao tu pjesmu, sjedeći kraj presušena korita u ogoljeloj šumi. Ta mi se pjesma oduvijek dopadala ali sam sam je se počeo plašiti, i nekakav bi drhtaj prošao mnome kad god bih čuo te tonove na mraznom jesenskom vjetru.

I napokon, jedne noći, porazgovorio sam s njim o tome. Bio je to kratak razgovor, ali mislim da je to bilo jedini put, nakon one rasprave, da smo Keith i ja uistinu došli jedan do drugoga.

Došao sam s njim do potoka pa se umotao u teški vuneni gunj kako bih odagnao studenu, vlažnu rosulju što se cijedila s neba. Keith je legao naslonjen na drvo, napola u vreći za spavanje, dok mu je gitara počivala u krilu. Nije se čak ni bio potrudio da je zaštiti od vlage, što me je počelo

SIRIUS 93

brinuti.Pričali smo baš ni o čemu sve dok napokon nisam spomenuo njegove

usamljeničke koncerte na potoku. On se nasmiješio.— Ti znaš zašto sviram tu pjesmu — rekao je.— Aha — rekoh. Ali bih volio da prestaneš. Skrenuo je pogled.— I hoću. Ali ne večeras. Odsvirat ću je još samo večeras, Gary. I

nemoj mi proturiječiti, molim te. Naprosto poslušaj. Ta pjesma još jedino što mi je preostalo da mi pomaže misliti. I bila mi je potrebna jer sam mnogo razmišljao.

— Upozorio sam te za razmišljanje — rekao sam u šali. Ali on se nije nasmijao. — Da. I ti si bio u pravu. Ili sam to bio ja, ili

Shakespeare... ili bilo tko kome to upozorenje želiš pripisati u zaslugu. Pa ipak, katkad se ne možeš suzdržati da ne razmišljaš. To je dio ljudskosti. U redu?

— Rekao bih.— Ja znam. I tako razmišljam uz svoju glazbu. Nema više vode kraj

koje bi se moglo razmišljati, a sve su zvijezde zastrte. Ni Sandi više nema. Sad zaista više ne. Znaš što, Gary... kad bih izdržao tako, iz dana u dan, i ne bih toliko mislio, možda bih je i zaboravio. Možda bih čak mogao zaboraviti kako izgleda. Što misliš, sjeća li se Pete svoje male?

— Da — rekoh. — I ti ćeš se sjećati Sandi. U to sam siguran. Ali možda ne baš toliko... i možda je tako bolje. Katkad je dobro zaboraviti.

Pogledao me je. Ravno u oči.— Ali Gary, ja ne želim zaboraviti. I neću. Neću.I tada je započeo svirku. Istu pjesmu. Jedanput. Dvaput. Triput.

Pokušao sam nešto reći, ali on me nije slušao. Prsti su mu se nastavili micati, divlje, neumorno! I tako su glazba i vjetar sprali moje riječi.

Napokon sam popustio i otišao. Uslijedio je dugi hod do zajedničke kuće, za kojeg se Keithova gitara šuljala za mnom kroz rosulju.

Winters me probudio u zajedničkoj kući pa me, tresući skinuo s ležaja da bih se suočio s turobnom, sivom zorom. Ali je njegove lice bilo još sivije. Nije rekao ništa; rekao bih da nije želio probuditi ostale. Naprosto me znakom pozvao da izađem.

Zijevnuo sam, protegnuo se pošao za njim. Tek što sam se našao pred vratima, Winters se pognuo pa mi predao slomljenu gitaru.

Pogledao sam je bijelo pa podigao oči na njega. Zacijelo je moje lice postavilo pitanje

— Tresnuo je njome Petea po glavi — rekao je Winters — I uzeo kronin Mislim da je Pete samo blago naručen, pa će vjerojatno sve biti u redu. Na svu sreću. Mogao je i izgubiti glavu, i to vrlo lako.

Držao sam gitaru u rukama. Bila je smrskana, drvo je pucalo i rascjepljivalo se, nekoliko je žica puklo. Udarac je bio jak. Nisam mogao povjerovati.

— Ne — rekoh. — Keith... ne, nije mogao...— To je njegova gitara — istaknuo je Winters. — I tko bi to drugi

SIRIUS 94

mogao uzeti kronin? — A onda mu se lice smekšalo. — Žao mi je, Gary. Zaista jest. Vjerujem da shvaćam zašto je to učinio. Pa ipak, želio bih ga naći. Imaš li pojma gdje bi mogao biti?

Naravno da sam znao. Ali sam se bojao.— Što... što ćeš učiniti?— Nikakvo kažnjavanje — odgovorio je. — Nemaj brige. Želim samo

vratiti kronin. Drugi ćemo put biti pažljiviji.Kimnuo sam.— Okej — rekoh. — Ali da se Keithu ništa ne dogodi. Prebit ću te ako

pogaziš riječ, a prebit će te i ostali.Naprosto me je pogledao, vrlo tužno, kao da ga je razočaralo to što mu

ne vjerujem. Nije rekao ništa. Odšetali smo u tišini onu milju do potoka, pri čemu sam ja i dalje držao gitaru.

Keith je, naravno, bio ondje. "Smotan u vreću za spavanje, dok je uz njega stajala kutija od cigara. Ostalo je još nekoliko vrećica. Poslužio se samo jednom.

Sagnuo sam se da ga probudim. Ali kad sam ga dodirnuo i prevrnuo, dvije su me stvari porazile. Bio je obrijao bradu. I bio je vrlo, vrlo hladan.

Tad sam opazio praznu bocu.S kroninom smo pronašli i druge lijekove. Njih nisu čak ni čuvali.

Keith je popio pilule za spavanje.Uspravio sam se ne rekavši ni riječi. Nije bilo potrebe da objašnjavam.

Winters je sve vrlo brzo povezao. Pomno se zagledao u tijelo pa zatresao glavom.

— Pitam se zašto se obrijao — rekao je naposlijetku.— Ja znam — rekoh. — U stara doba nije nikad nosio bradu, dok je

bio sa Sendi.— Da — odvratio je Winters. — Mislim, to se slaže.— Što?— Samoubojstvo. Oduvijek je djelovao nestabilno.— Ne, poručnice — rekoh. — Sve si krivo shvatio. Keith nije počinio

samoubojstvo.Winters se namrštio. Ja sam se nasmiješio.— Vidi — rekoh. — Da si to ti učinio, bilo bi to samoubojstvo. Jer ti

misliš da je kronin samo droga koja izaziva snove. Ali ga je Keith shvaćao kao vremenski stroj. I nije se ubio. Nije to bio njegov stil. Naprosto se vratio svojoj Sandi. I ovaj put se htio osigurati da će ondje i ostati.

Winters je vratio pogled na tijelo. — Da — rekao je. — Možda i tako. — Zastao je. — Za njegovo dobro, nadam se da je bio u pravu.

Godine potom bile su, rekao bih, dobre. Winters je bolji vođa no što sam ja to bio. Vremenski tripovi nisu nikad iskopali nikakvo znanje vrijedno pišljiva boba, ali su se tragačke ekspedicije pokazale plodnima. Sad je u gradiću bilo više od dvije stotine stanovnika — bili su to većinom ljudi što ih je doveo Winters.

I to je pravi gradić. Imamo elektriku i knjižnicu i obilato hrane. I doktora — pravog doktora što ga je Winters našao stotinu milja odavde.

SIRIUS 95

Postali smo tako značajni da su za nas čuli Prasnuti Sinovi pa se vratili da se malo zabave. Winters i njegovi teritorijalci odbili su ih i zatim polovili one koji su pokušali pobjeći.

Nitko se više, osim starih stanovnika komune, nije sjećao Keitha. Ali smo ipak i dalje imali i pjesmu i svirku. Winters je na jednom od svojih izleta našao klinca imenom Ronnie, i taj je imao vlastitu gitaru. On, dakako, nije u Keithovoj ligi ali se svojski trudi i tako se svi krasno zabavljamo. A on je, osim toga, naučio svirati još ponekog mladca.

Jedino što Ronnie voli sam pisati svoje stvari, tako da baš ne čujemo mnogo starih pjesama. Umjesto toga imamo poratnu glazbu. A najpopularnija skladba, u ovome času, jest dugačka balada o tome kako je naša mala vojska izbrisala Prasnute Sinove.

Winters veli da je to zdrava stvarca; on priča o novoj glazbi za novu civilizaciju. A možda u tome i ima nečega. Nakon nekog vremena, u to sam siguran, pojavit će se nova kultura koja će zamijeniti tu što je umrla. Ronnie nam, baš poput Wintersa, daje sutrašnjicu.

Ali i to ima svoju cijenu.Neke večeri, kad je Ronnie pjevao, zamolio sam ga da izvede pjesmu

»Ja i Bobby McGee«. Ali nitko više nije znao riječi.

Preveo Predrag Raos Objavljeno posredstvom GPA, München

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

SIRIUS 96

Tin Ujević

Vasionac

Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti grmi, kliče: još me nije strla teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela, iz dubljine stostruke mi vode šiknu, viknu: Nije me raspela zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom, buni se u grudi srce šire. Dokle hodam pogaženim humom, uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca. Pomiče se moja mrtva snaga. Sebe motrim usred svoga zdenca, uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje. Kratke su mi moje bijele ruke. Gorke su mi ove suhe žemlje. Ja bih mogao, Svjetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac i u mrežu lovim mliječne staze, Mjesečič i Sunčić, Vasionac. Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra! A ja, opit glasom pomorkinja vila, žudim samo plave, Vasiona Njedra, i ja vičem: krila! — krila, krila!

Savremenik, 1923

Robert Frazier

SIRIUS 97

Svjetlost SF poezijeOriginal Light: The Rhysling Awards and Genre

Poetry

Prihvaćanje poezije u znanstveno-fantastičnom svijetu počelo je sporim korakom, uz pregršt pionira i bez čvrstih uzora koji bi se slijedili, a ipak se poezija uspostavila kao nešto trajno u modernoj fantastičnoj književnosti. Više je malih publikacija koje je upotrebljavaju nego onih koje to ne rade, a profesionalni magazini i antologije objavljuju svake godine sve znatnije količine. Fantastična poezija ima također i jednu veliku nagradu — Rhyslingovu nagradu (po glavnom liku iz Heinleinove priče), koju izglasavaju članovi Udruženja za znanstveno-fantastičnu poeziju (Science Fiction Poetry Association). Sada u svojoj desetoj godini, Rhyslingi su možda jedini vidljivi pokazatelji trendova koji pokreću i oblikuju ovaj rast popularnosti poetike.

Svake godine članstvo SFPA glasa za najbolje dugačke i kratke pjesme, ali njihovi ukusi sežu daleko izvan žanrovskih očekivanja znanstvene fantastike. Da bi se ovo istražilo, potrebni su pogodni izrazi, tako da ću ja razdijeliti dobitnike Rhyslinga, a i svu fantastičnu poeziju, u četiri podžanra: znanstveno-fantastična poezija, fantastička (fantasy) poezija, znanstveno orijentirana poezija i spekulativna poezija. Do danas su neki od ovih izraza bili međusobno zamjenjivi, ali ja ih namjeravam držati odvojeno.

ZNANSTVENO-FANTASTIČNA POEZIJA

Znanstveno-fantastična pjesma ne slijedi neophodno konvencije zapleta tradicionalne SF, ali upotrebljava likove i pripovjedača. Suzette Halden Egin, utemeljitelj Rhyslingovih nagrada i SFPA, naziva ovo »narativno ograničenje«. Oko polovice pjesama objavljenih u profesionalnim SF publikacijama su znanstveno-fantastične i to se odražava u rasponu dobitnika Rhyslingove nagrade. Pobjednici prve godine, njih četiri uključujući i podijeljeno drugo mjesto, svi su bili znanstvena fantastika, ali je nagrada brzo proširila svoje horizonte. Samo su dva pobjednika u sljedećih pest godina bili znanstveno-fantastični.

Godine 1980, dugački »Zvučni cvjetopad prima«, (The Sonic Flowerfall of Primes) Andrewa Jorona, u New Worldsu, istraživao je zlosretnu ljubav između umjetnih inteligencija u ovom slučaju zemljinih satelita, dok posljednji ostaci čovječanstva promatraju i čekaju ishod.

Signal slabi i naše misli gube boju,Druge su riječi aktivirane: Prikaze njegovog dvije tisućitog okretaja Pjesma, posvećena njegovom ženskom dvojniku:

SIRIUS 98

Dijelila je njegovo programiranje, smiješila se ili Tužna bila.

1931, kanadski pjesnik Ken Duffin zamislio je utopijsko »Sastajalište«, za nas među zvijezdama, u svojoj pobjedničkoj SF kratkoj pjesmi

Od 1982. kroz 1984, kao i godine 1979, neću niti jednog pobjednika imenovati znanstvenom fantastikom. Tijekom ovog vremena fantastička se poema odvojila prema spekulativnim horizontima. Ovo smatrani velikim razdobljem rasta.

Godine 1985, berkleyski pjesnik Bruce Boston vratio je znanstvenu fantastiku u žarište svojim kratkim remek-djelom »Za svemirce zapletene u kosu kometa«. To je zreo pogled na manje slavnu stranu svemirskog putovanja. U tek pregršt kupleta, Boston oživljava način života i opipljiv i nerazdvojivo prožet osjećajem čuđenja.

Na planetu čije smo ime zaboravili: Praznina je ispred nas i iza nas,Začinjeno pivo je hladno i halucinogeno.Već svijeća iskri u našim pločicama.

Ova pjesma možda sažima sazrijevanje same znanstveno-fantastične pjesme i ovaj zamah nazad u SF slijedile su

1986. godine pobjednička duga pjesma »Susjedova žena«. Andrew Joron postavlja dobro poznato sredstvo, dnevnik nasukanog broda, ali Sudbina Pet je zamišljena nadnaravnim izrazima i to daje posebni osjećaj transcedentnosti

neizbježnoj smrti posade. Susjedi Susane Palwick su na Zemlji koliko god mogu biti i vrlo su stvarni. Oni toleriraju ranjenog, nasukanog aliena kojeg starac Colin uzima kao nadomjestak za svoju izgubljenu ženu.

Kad je moglo hodati na šest nogu Colin ga nauči Da prži slaninu, plijevi vrt, muzeKoze, koje uzmiču na njegov dodir.»Podsjećam je na ono što je zaboravila na Nebu«, Kaže nam on, ali nije se sjetila govora.

Boston, Palwick i Joron pišu uvelike različitim stilovima i o uvelike različitim temama, a njihovi bi dometi mogli dobro definirati parametre današnje znanstveno-fantastične pjesme.

FANTASTIČKA (FANTASY) POEZIJA

Fantastička pjesma može također ići dalje od grozovitih magijskih konvencija svog proznog spola, ali i ona također ostaje ograničena narativnim elementom.

1982, »Knjige priča i karte blaga« postaje prva fantastička pjesma koja dobija Rhyslinga. Nakon Stevea Enga, slijedeći fantastički dobitnik bila je Ursula K. Le Guin, trilogijom »Bunar Balna«. Tri pjesme govore o grofu koji postaje opsjednut bezdanim, natprirodnim bunaroni na svom posjedu. Njegova žena ne može bunar vidjeti, dok je njegova kćerka putovala unutar bunara.

Običavala sam se igrati sdjecom bijele koseU jednoj od zemalja dolje ubunaru

SIRIUS 99

Gdje sve stijene su staklo.

Uspoređivanje, njihova tri gledišta istinski je inventivno. Joe Haldeman je, 1984, pobijedio u kategoriji dugačke pjesme s uparenim sestinama u »Saulovoj smrti«, ali ona ima znanstveno-fantastični preokret na kraju, pa se može nazvati i znanstveno-fantastičkom pjesmom.

ZNANSTVENO ORIJENTIRANA POEZIJA

1979, Michael Bishop je pobijedio svojom veličanstveno napisanom i veličanstveno smiješnom dugačkom pjesmom modeliranom prema »Njegovoj plahoj ljubavnici«. Pjesma je ilustrirala suvremena znanstvena nagađanja o crnim rupama, jednako kao i što se igrala s ljubavlju crne rupe za »Fizičarevu damu«.

S njom, mojim beatričinskim vodičem, Mi smo se probijali s termalnom plimom, U ruke Betelgeuse, a S kvazarom zalazećim i Marcelom Proustom, Izlazećim s nama, za slavu određeni,Ruševine božjeg izgubljeno-nađeno.

Pobjednica Alana Lightmana 1983. zamišlja buduće skladište izumrle divljači i životnih stilova »U kompjutorima«. Još jedan pobjednik sa stranica magazina »Science«, »Dva soneta« Helene Erlich 1984, uključuje ljubavni sonet duhu Lucy, prastarog kostura, i duhov odgovor.

Ipak znao nisam da ćeš

odstupiti od mene,Niti, možeš li prodrijeti u njegovu tajnu.Kako tišina drži sve buduće vrijeme opkoljeno, Tako će se plima obrnuti i odnijeti njega, također.

Godine 1985, treću godinu za redom, pjesma iz »Sciencea« zarobila je čitalačku maštu, biografska pjesma napisana u obliku »Pismo od Caroline Herschel«.

Činjenična, nenarativna, znanstveno orijentirana pjesma uspostavila se ovih godina kao određena snaga, a ipak je također i uspostavila impresivan repertoar: od Bishopova humora, preko pogleda na budućnost i prošlost koji tjeraju na razmišljanje, do biografija znanstvenika. Nekoliko ovih biografija stavljeno je u antologiju s bogatim izborom znanstvenih pjesama. Pjesme s nepjevanih svjetova, koju je uredila urednica poezije »Sciencea«, Bonnie Gordon.

SPEKULATIVNA POEZIJA

Spekulativna poezija je, za mene, sveobuhvatni izraz za fantastičnu poeziju koja ne pripada prvim trima kategorijama. Ona pokazuje daleko najširi raspon tumačenja i tema.

Po mom sistemu, prvi spekulativni dobitnik Rhyslinga bila je »Kobi« Duanea Ackersona, pjesma u prozi o čudnovatim svojstvima vremena." 1980, Isaac Asimov u »Science Fiction Magazine objavio je prvog od nekoliko pobjednika sa svojih stranica, inventivnu pjesmu o »Migraciji tame« kao entiteta oko našeg globusa i njezinom procesu

SIRIUS 100

srastanja sjena.

Međutim, sve mrlje tame ne migriraju.Neke koje su manje pustolovne ili baš lijeneIzabiru ostanak. Ove se skupljaju, u raznim brojevima.Tražeći zaklon od jakog sunca.

»O brzini vida« Raya DiZazzoa iz 1982, dala je viziju i odmjerila brzinu koja je različita za sve žive stvari. Najskoriji spekulativni pobjednik bila je »Tvoje vrijeme i ti« iz 1983, od Adama Gonforda, iz malog poetskog magazina »Velocities«. Ova nadrealistički obojena pjesma, ekstrapolirana iz citata Sartrea, antropomorfira vrijeme u kiborškog ljubavnika,

Tvoje vrijeme je brzi radnik trebaš biti i ti, Govori vršcima prstiju, Takni sve prave tipke i prekidače,Napuni ga vrućim brojevima počevši sobom. Male ružičaste tajne. Prođi kroz kretnje dok ne zaiskriš od znoja Razvrgni njegovu narukvicu od izumrlih vrsta. Šapni da

Spekulativna pjesma je stalno nalazila publiku tijekom petogodišnjeg razdoblja od 1979. do 1983, a nalazi je još uvijek.

Premda se čini da je vrijeme omiljena tema spekulativnih pjesnika i čitatelja, spekulativna pjesma, koja može biti narativna i nenarativna, nije vezana za neku određenu temu ili oblik. Pobjednička duga pjesma Toma Discha iz 1981, u stvari je otvoreno

pismo kritike »O znanstvenoj fantastici« u njezinom sadašnjem stanju

Očito, Rnyslingova nagrada odražava široke ukuse čitatelja i pisaca fantastične poezije, te premda se historijski znanstveno-fantastična poezija proširila u spekulativnu poeziju, ustupajući čak i do neknjiževne znanstvene poezije, nijedan stil ili tip poezije nije dominirao nagradama. Dakle, eklekticizam je jedini trend, a ovaj mladi poetski žanr kojem još raste popularnost baš zbog toga čini se zdravim

Mjesta u budućnosti za tu poeziju ima. Kad se počela objavljivati poezija u znanstveno-fantastičnim publikacijama, na mjestima kao što su »Unknown« i »Fantasy and science fiction« tijekom pedesetih, većina toga je bila komična, a nešto je bilo i bezvrijedno. Danas ozbiljna poezija dominira. Trenuci humora su brojni kod dobitnika Rhyslinga, poput Cornfordove »Tvoje vrijeme i ti« i Palickove »Susjedova žena«, no ove pjesme šu reske i misaone. Čitatelji imaju viziju i emocionalni sudar i dobro se odazivaju onima koji čine slobodni stih, odnosno, kvalitetu koju Andrew Joron, trostruki dobitnik Rhyslinga, naziva pjesnička »brzina«. Kao rezultat, ovaj književni oblik nastavlja biti uzgajalište za svježe glasove i nove ideje, koje se (prema razvijene i bez nagomilanih detalja), šire za nas i pomiču do sonorne boje poput prvobitnog svjetla iz Velikog praska.

SIRIUS 101

NAGRADE RHYSLING

1978.Duga pjesma: »The Computer

Iterates the Greater Trumps« Genea Wolfea

Kratka pjesma: »The Starman« Duanea Ackersona »Corruption of Metals« Sonye Dorman. »Asleep in the Arms of Mother Night« Andrewa Jorona.

1979.DP: »For the Lady of a Physicist«

Michaela BishopaKP: »Fatalities« Duanea Ackersona

»Story Books and Treasure Maps« Stevea Enga

1980.DP: »The Sonic FIowerfall of

Primes« Andrewa JoronaKP: »The Migration of Darkness«

Petara Payacka »Encased in the Amber of Eternity« Roberta Fraziera

1981.DP: »On Science Fiction« Thomasa

M. Diseha

KP: »Meeting Place« Kena Duffina

1982.DP: »The Well of Baln« Ursule K.

LeGuin KP: »On the Speed of Sight«

Raympnda DiZazzoa

1983.DP: »Your Time and You« Adama

Cornforda KP: »In Computers« Alana P.

Lightmana

1984.DP; »Saul's Death« Joea

HaldemanaKP: »Two Sonnets« Helen Ehrlich

1985.DP; »Letter From Caroline

Herschel« Siva CeđeringaKP; »For Spacers Snarled in the

Hair of Comets Brucea Bostona1986.DP; »Shipwrecked on Destiny

Five« Andrewa JoronaKP: »The Neighbor's Wife« Sušan

Palwick

Preveo Vlatko Jurić-Kokić

SIRIUS 102

Neven Antičević

Treća glava Kerbera

1.Proljeće je te godine došlo preko noći, nošeno toplim jugozapadnim

vjetrom. Snijeg na obroncima Darjanskog gorja počeo je kopniti, a planinski se potoci pretvorili u bujice. Starci šu pretkazivali poplave i sumnjičavo vrtjeli glavama šećući se nasipom uz obale Tekle, gdje je vodokaz svakim danom bivao sve kraći. Onisov mir i samopouzdanje na Savjetu nije ih spriječilo u daljnjem gunđanju. Kad je Onis jučer najavio kraj lovostaja, stari Rutlan prvi je digao glas u obranu običaja. Ostatak dana Onis je potrošio u uvjeravanju.

»Kako im objasnili ono što ne razumiju?«, mislio je gledajući

SIRIUS 103

zapaljene oblake na zapadnom obzorju. »Jednog ću ih dana natjerati da povjeruju u vradžbine. Čini se da je to jedini način da ih navedem da me slušaju bez pogovora. A mladi nisu ništa manje svojeglavi od staraca.«

Kad se predvečer umoran vratio sa Savjeta, Stella i Altan su ga čekali. Dječak je zurio u svoju knjigu, a žena je s beskrajnim strpljenjem vezla šaru na njegovu novom lovačkom kaputu. Uzbuđenje proljetnog lova pronijelo se naseljem, i prvi put nakon jeseni brus se ponovo sreo s oštricom koplja, a vijanovi lukovi zastenjali pod napetom tetivom. U krupnim zelenim očima svoga sina i nabranu Stellinom čelu vidio je da za njega rasprava još nije završena.

— Ne! — rekao je odrješito, iako mu je isti tren postalo žao. — Još si premlad, možda slijedeće godine — pokušao je ublažiti, ali suze su već zamutile dječakov pogled. Altan se okrenuo prema prozoru dok ih je progutao. Predobro je poznavao svog oca. Znao je da to, što je Siben još prošle godine nosio koplja, njegovu ocu ne znači ništa. Poslušno je otišao do malog stolića i stavio na njega debelu, u kožu uvezanu knjigu »Povijest našega svijeta«. Trenutak je zastao na vratima svoje sobe kao da razmišlja, a onda se okrenuo i zagledao u očeve odlučne crte lica, sive oči što su ga gledale i strogo i blago, isturenu bradu i široka, rijetko nasmijana usta, obrubljena kratko podrezanim brkovima, za nijansu tamnijim od svijetle valovite kose što se kovrčala na krajevima. Da, znao je svog oca, i baš zato se bojao da ni ove godine neće nositi svoj luk.

— Zašto — pitao je napokon na onaj miran, promišljen način kojim djeca ponekad iznenade roditelje — zašto misliš da uvijek imaš pravo? Zar neću i ja jednom biti kao ti ? Kako ću onda moći znati sve i uvijek imati pravo?

— Trebao bi ga povesti — rekla je Stella mnogo kasnije, dok su ležali u krevetu, a njena ruka lagano prelazila preko njegove mišicama isprepletene nadlaktice. — Ako će nositi medaljon mora znati sve, zar ne? Što ako taj dan dođe prije nego što ti očekuješ? Ili ipak sve znanje piše u knjigama, a ovaj je svijet samo obmana?

— Da — reče Onis zamišljeno. Pogled mu se spustio na prsa gdje je odsjaj vatre iz kamina svjetlucao na kristalu uglavljenom u prsten što mu je visio oko vrata. Simbol vlasti, ali neizmjerno više od toga. Već su stotine godina prošle otkad smo ga posljednji put upotrijebili. Neka moj sin ne bude baš taj koji će da morati upoznati, prostruji Onisovom glavom.

— Znači, povest ćeš ga sutra — reče Stella koja je njegovu šutnju protumačila kao pristanak.

— Neću. Prvi je lov, morat ćemo daleko, sve do samih obronaka. Ovako rano, prva će krda jedva stići do stepe, kasno ćemo se vratiti... možda idući put...

Zatekli su tek dvadesetak grla na pojilištu. Velik mužjak stajao je u vodi, visoko uzdignute glave, njušeći zrak dok je vjetar mreškao odraz njegovih zlaćanih šara. Duboko u sjeni, ženke orvasa istezale su vratove ne bi li dohvatile tek rtzlistale niže grane kumre, čija se široka krošnja

SIRIUS 104

nadvijala nad pojilište. Skriveni iza stijena, lovci su znakovima ruku dogovarali tko će zauzeti koji položaj. Kad su svi bili spremni, Ethan, vođa lova, dao je znak trojici da zaobiđu pojilište i potjeraju orvase prema lovcima.

Ponijet lovačkim zanosom, Onis nije ni čuo prvi glas kristala. Na drugi je problijedio i nesvjesno pogledao prema suncu. Na treći se sjetio, i, kad je šara sunca nestala s unutrašnje strane njegovih kapaka, podigao je kristal do oka. Prozirna površina smjesta je pocrnjela. Zjenica Onisova oka se raširi. U njoj su zablistale zvijezde

2.Prvi vjesnici nezamislivih količina energije, koje su se počele

oslobađati stotinu i šezdeset milijuna kilometara dalje u uzburkanoj plamtećoj utrobi sunca, bili su elektroni. U prvoj sekundi zbivanja počeli su ih gubiti prvo teži elementi, dobivajući ubrzanje koje će uskoro prijeći tisuću kilometara u sekundi. Ali njih je bilo malo. Najbrojniji, helijevi atomi, reagirali su posljednji. Krenuli su sporije, gonjeni magnetnim silama kroz slojeve sunca prema fotosferi da bi na kraju, u divovskoj rijeci, buknuli kao sunčani vjetai kroz koronalnu rupu. Duboko u srcu rupe, u kliještima magnetnog džepa, snaga polja počela je rasti do nemogućih razmjera, i u jednom trenutku tkanje vremena i prostora više nije izdržalo. Negdje na drugom kraju galaksije uspostavljena je rezonanca polja, i dva prostora stopila su se u jedan. Kroz nepojmljive prostore međusvemira potekla je energija tvoreći tunel zaštićen od svih prirodnih sila. A kad su beskrajno izduljene rešetke magnetnog kaveza pukle, kroz otvoreni prolaz, silinom sunčevog vjetra, pojavio se trun. Prvo jedan, a za njim u savršenoj formaciji i stotine drugih

Isprva gotovo nevidljiva na uskovitlanoj, živoj pozadini usplamtjele kromosfere, odmicala je između ljeskajućih polarnih oblaka, blještavih koronalnih munja, spikula i supergranula — flota svemirskih brodova!

Kad je promijenila kurs, poravnavajući se prema ekliptici, i nastavila pod punim pogonom, ne razvivši solarna jedra poput trgovačkih brodova, bito je jasno — ratna svemirska armada izabrala je svoj cilj.

3.Na komandnom mostu admiralskog broda, koji je poput otvorene

džinovske školjke gutao prostranstvo svemira, upravo je trebalo početi zasjedanje ratnog savjeta osvajačke flote Ervaga.

U ceremonijalnoj procesiji, predvođeni Admiralom Kar'en'kha'jooleom, četiri veledostojnika hodala su odmjerenim korakom prostranim hodnikom. Stijenke hodnika bile su s jedne strane ispunjene visokim ekranima, koji su vjerno, poput prozora, prikazivali veličanstven prizor stotina svemirskih bojnih brodova, krstarica i razarača, među kojima su kao osice prolijetali lovci stvarajući prvi jurišni val.

Ogrnut tamnoljubićastim plaštem na kojemu je srebrnim nitima bila izvezena oznaka njegova klana, admiral je zastao pred kružnim pultom u

SIRIUS 105

visokoj nadsvođenoj dvorani gdje je sjedilo tridesetak operatera. Iznad njihovih glava, u holografskoj projekciji, lebdjela je biserno plava lopta planeta.

— Predivna je, zar ne? — primijeti viceadmiral Nurghvan en'Gathiram. Rožnati nabori na njegovu širokom licu omekšaše, donja mu se usna izduži, a oči između čvrstih dvostrukih kapaka poprimiše mrko plavu boju estetskog zadovoljstva, koja se polako počela širiti i po vršcima kratkih dlačica na rubovima njegovih uski.

— Da, gotovo prelijepa da bi bila uništena. Sreća što nećemo naići ni na kakav otpor — potvrdi Kar'en'kha'joole, ostavivši samo tanak prorez između kapaka ne bi li sakrio boju svojih emocija. Uši su mu bile pokrivene saćastom tijarom. Nabori na vanjskom obodu njegova lica već su poprimili mutan zelenosiv odsjaj starosti, a nosna rožnjača pokazivala je prve napukline. Nurghvan, koji je već pola vijeka slijedio admirala, nije to gotovo uopće zapažao, ali zato Yv'sat'en'Zustral, havarijski kontraadmiral, nije propuštao priliku da istakne svoju sumnju u racionalnost svega što je imalo veze s ostarjelim admiralom.

— To mi nikako nije jasno — primijeti on suho. — Kako je tako inteligentna vrsta, poput njihove, mogla ostaviti nebranjenu tako značajnu stratešku točku? Gotovo svi tuneli kroz ovu zvijezdu vode u samo srce prostora kojeg naseljava njihova vrsta. Svaki pokušaj napada na njihov životni prostor mora nužno voditi kroz ovaj sistem.

— Izvještaji mojih špijuna nedvosmisleno govore da njihova vrsta nije ratovala već tisućama godina — reče Um'ol'darm'an koji je zajedljive komentare uštogljenog Zustrala uvijek nalazio neumjesnim. — Zar je onda čudno da su zaboravili umjetnost ratovanja i što je za njih strategija ugasla znanost? — Prezir u njegovom glasu nije bio odviše primjetan, a opasan ljubičasti sjaj u očima i na vrhovima ušiju bio je potpuno skriven šljemom s polariziranim vizirom.

— Ne slažem se s tobom, Um'ol — reče stari admiral odmjereno. — Ratovanje je umjetnost kao i svaka druga, a svaka razumna rasa čuva svoju baštinu. Mislim da izvještaji tvojih špijuna govore nešto sasvim drugo.

U kontrolnoj dvorani ispod njih, kompjuterski modeli pokazivali su napredovanje flote dok su operateri dugim četveročlankastim prstima zadivljujućom brzinom prolazili prostornim senzorima.

— Ne — nastavio je Kar'en'kha'joole — njihova je civilizacija starija od naše, i u toku svoje povijesti morala se, kao i naša, više puta raspadati i ponovo graditi. Ako se tako nešto dogodi za vrijeme međuzvjezdane kolonizacije, pojedini planeti mogu ostati izolirani, ponekad čak i veći sektori. Ta pojava nije nepoznata i u našoj povijesti, zar ne, kontraadmirale Zustrale?

Pod prodornim pogledom, u kojemu su se kao u vrtlogu miješale boje, Zustral odjednom osjeti kako mu je visok i mek ovratnik postao krut i neudoban. Znojni otvori visoko na plosnatom hrptu nosne kosti orosiše se mliječno bijelim kapljama, i on ne odgovori ništa, upravo kako je admiral i

SIRIUS 106

očekivao.Okrenuvši se prema prozorima-ekranima, Kar'en pokaže rukom prema

planetu čija je polutka, okrenuta suncu, bliještala spram crnine svemira. — Ovaj je svijet očito nekad davno bio raskrsnica trgovačkih putova i jedan od središta njihove civilizacije. Svi ste vidjeli slike starih ruševina. Prilikom posljednjeg sloma njihove civilizacije zacijelo je ostao zaboravljen, i zbog toga zapao u taj jadni stadij primitivizma u kojemu smo ga zatekli. O tome najbolje govori podatak da, otkad ga promatramo, nijedan brod nije stigao iz središta njihova prostora.

Zustral je znao da je stanka, koju je admiral učinio, samo zamka u koju je trebao glupo uletjeti, ali ipak je, suspregnuvši se da mu se žuta boja straha ne razlije očima, izustio tiše nego je želio: — Dvadeset i pet obrtaja oko zvijezde i nije neki dug period.

Kao da nije čuo tu opasku. Kar'en nastavi: — Naša je sreća što smo upravo u ovom trenutku započeli naš pohod, jer, ako ovaj planet nije izoliran od glavnog toka njihove civilizacije, kako onda objasniti tako nisku razinu tehnologije, tako netipičnu za njihovu agilnu rasu?

Ovaj put havarijski kontraadmiral osuti.— Kad osvojimo ovaj svijet i nađemo se u srcu njihova prostora,

jedina prednost koju ćemo imati u odnosu na njihovu rasu bit će faktor iznenađenja. Kad se spustimo na njihove planete i sukobimo s njima lice u lice, vidjet ćete da bi nam u ravnopravnoj borbi bili dorasli protivnici. A tu, na ovom planetu... Uostalom, pogledajte sami...

Na znak admiralove ruke, velika svijetleća lopta, koja je prikazivala njihov cilj, na nekoliko mjesta zasjaji crvenom svjetlošću.

— Njihova zaostalost vidljiva je i po slaboj učestalosti infra-crvenog zračenja. Sva su, naime, prirodnog porijekla. Ova druga snimka pokazuje izvore radioaktivnog zračenja. Kao što vidite, oni su također rijetki i spontani. Radio-emisija uopće nema, a...

— Čekajte! — upadne uzbuđeno Zustral — Pa zar se na jednom mjestu izvori ne poklapaju... ?

— Točno — odvrati admiral, s vidljivim zadovoljstvom što je mamac ponovo progutan. — Istodobnu snimku, molim. Ovo je mjesto tri put provjereno, kontraadmirale. Riječ je o izvoru radioaktivne termalne vode. Kompjuterskom analizom rasporeda izotopa u rijekama sliva utvrdili smo da je izvor star više od tri tisuće godina. Uostalom, kad ste već tako nepovjerljivi, pogledajte sami njihovo naselje najbliže tom području...

Hologramska se projekcija zumirala kao da je kamera strelovito sunula prema površini razgrćući oblake i pretvarajući opću neraspoznatljivu topologiju u stvarne predmete, da bi na kraju zastala i stabilizirala se u sliku ljudskog naselja.

— A ovo, to su njihovi mladi! — reče Kar'en. Kako su ružni! — primijeti Nurghvan.

4.

SIRIUS 107

Trg je zapravo bo samo malo proširenje, na kojemu su se sretale tri uske uličice. Dvokatna kamena zdanja stvarala su na jednoj strani trga duboku sjenu; na suprotnoj, uživajući u proljetnom suncu, na rogožini i tepisima smjestili su se ulični prodavači, svirači, prosjaci i svi drugi kojima posao nije nalagao da u tom trenutku budu negdje drugdje. Među prolaznicima motala se skupina djece zaokupljene igrom. Jedan dječak plave kovrčave kose zaostao je za skupinom koja se uhvatila u kolo i počela uglas vikati: — Skočibuha. skočibuha, Altan je skočibuha!

— Dobro, samo nemojte većim kamenjem — reče dječak i stane usred kola. Jedna djevojčica zaveže mu oči svojom maramom, i djeca počeše pjevati:

— Netko ti baca kamen u noge Skoči uvis i ostani gore!Na riječ »gore«, svako dijete baci po kamičak prema Altanovim

nogama, a on skoči iz mjesta što je bolje mogao. Kamenčići zapraštaše ispod njega.

— Netko te gleda, brige te more Ma skoči uvis i ostani gore!— Altane! — vikne netko sa strane i razbije dječaku koncentraciju,

kamenčići zapljuštaše po njegovim golim nogama i on zajauče na smijeh svih ostalih.

— Hej, to nije pošteno! — reče Altan i strgne povez s lica trljajući potkoljenice. — Tko je to viknuo?

— Djed te zove —dovikne njegova sestra pakosno se smijuljeći sa stepenica najveće zgrade na trgu. Altan se okrene prema trijemu, gdje je u sjeni stajao starac u crnoj tunici koja mu je dopirala do koljena. Prepoznavši ga, Altan mahne djeci i pojuri preko trga.

— Što si me trebao? — upita dok je preskakao posljednje stepenice.— Dođi, htio sam da malo prošetamo do moje kuće — reče starac

namještajući šešir sa širokim obodom na visoko čelo s kojega se kosa već odavna povukla.

— Zašto?— Radoznao si, je li? — nasmiješi se starac češkajući svoju čekinjastu

riđu bradu koja mu je naglašavala ionako izražajne čeljusti.— Znam da ujutro nikad ne pričaš priče.— Istina, ali danas je poseban dan.— Kakav dan?— Reci mi koliko imaš godina? — upita starac kao da nije čuo

dječakovo pitanje.— Devet.— Vrijeme leti — primijeti starac. — Nas dvojica već dugo pričamo,

pamtiš li što od toga?— Sve.— Onda znaš kako zovemo zvijezdu koja je naše Sunce?— Had — odgovori dječak nasmijavši se lakoći pitanja.

SIRIUS 108

— A kako zovemo ovaj svijet na kojemu živimo?— Kerber— A znaš li zašto?— Ne, o tom mi nikad nisi pričao.Razgovarajući, djed i unuk izašli su iz gradskih ulica i, šećući se, zašli

u šumu ispresijecanu vrelim potocima i prepletenu jezicima magle. Čvornati, samoživi ur-hrastovi račvali su granje podalje jedan od drugoga i debelim korijenjem označavali područje na kojemu su pristup dopuštali samo gljivama i mahovini. Debla su im bila osuta stotinama klobuka, a dugačke rese mahovinastih vlati tvorile su lelujavu zelenu koprenu ispod još ogoljelih, izdancima tek probuđenih grana.

Iz gejzira bi povremeno zašištala ključala voda i izbacila oblak pare. Do starčeve kuće nije vodila nikakva staza; pustio je unuka da bira najprikladniji put preko stijena. Starac odjednom zastane i duboko udahne čudnu mješavinu šumskih mirisa i para.

— Vidiš — reče dječaku koji je odmakao nekoliko koraka naprijed — prije više od deset tisuća godina, na planetu s kojeg smo svi potekli...

— Na Zemlji? — okrene se Altan.— Da, na Zemlji je živio mali narod po imenu Grci. Kao i svi drugi

narodi, Grci su imali svoje priče. U njihovim pričama postojali su bogovi, stvorenja slična ljudima, ali svemoćna i besmrtna. I onda, kad se dijelio svemir, ljudima je pripala zemlja, a bogovima nebo; bogu Posejdonu podarili su more, a bogu Hadu podzemlje gdje su živjeli mrtvi..

— Ali mrtvaci ne mogu živjeti! — pobuni se dječak.— Znam — odvrati starac — ali to je samo priča. Dakle, taj bog Had

imao je mnogo imena. Zvali su ga Eubel, Kliman, Polidegmon, Stiger, Pilart, a ponekad i Ork...

— Hej, pa to su sve imena drugih zvijezda koja si me učio! — usklikne Altan i zastane pred stubama koje su vodile do ulaza u kuću.

— Točno — javi se starac s vrha stepenica i lagan smiješak zatitra mu na licu dok je, leđima okrenut dječaku, otvarao vrata. — I svaka od tih zvijezda ima planet koji se zove isto kao i naš, Kerber. I na svakom od tih planeta žive ljudi, isto kao i mi.

Sklupčavši se na gomilu mekog krzna kraj djedove stolice za ljuljanje, napravljene od jukovih kljova, Altan nije ni zapažao koliko je neobična kuća u kojoj se nalazio. Za njega je ona bila nešto poznato, prisno i ugodno mjesto gdje je predvečer mogao slušati priče o dalekim svjetovima, neobičnim životinjama i davnim vremenima. Za druge je ta kuća okruglih prozora, čiji je kupolasti krov završavao s malim tornjem zaobljena krova, bila manje-više zloglasno mjesto koje su obilazili u velikom luku i o kojemu bi ponekad pričali šaptom poslije ispražnjenih vrčeva.

— No natrag k priči — reče starac kad se zavalio u naslonjač. — Had, koji je bio bog podzemlja, nije dopuštao da se mrtvi, kad jednom uđu u njegovo carstvo, vrate natrag u svijet živih. Da bi ih spriječio, imao je opasnog psa sa tri glave. A taj se pas zvao Kerber

SIRIUS 109

— Znači naš se svijet zove po psu? — upita dječak s nevjeri c om— Točno — nasmije se starac. — Po psu čuvaru. Kao i taj pas, i naš

svijet ima tri glave.— Kako to misliš... tri glave? — namršti se Altan.— Jednostavno. Vidiš, jedna je glava moja glava, i zato što sam ja

najstariji, moja je dužnost da znam sve, pa me zovu Mudra glava.— Nikad nisam čuo da te itko tako zove — pomalo ljutito reče dječak

misleći da se djed poigrava s njim.— Ne, ovdje u ovome svijetu ne, ali u zemlji boga Hada... Dođi,

pokazat ću ti... — reče starac ustajući.— A druga glava? — upita Altan dok je njegov djed micao stara krzna

s gomile u kutu dugačke prostorije koja mu je služila kao radna soba— Druga je glava tvoga oca — nastavi starac. — On radi sve što mu

ja naredim i zato ga zovu Radna glava. A treća...— Treća je moja glava, zar ne?— Nije... — nasmije se starac i odškrine poklopac na podu koji je

dotad bio pokriven kožama. Mlaz svjetlosti obasja ih iz procijepa. Starac povuče dječaka za ruku i korakne s njim u rupu na podu. — Treća je glava bojeva glava!

5.Ništa u dječakovu životu nije ga moglo pripremiti na prizor koji je

ugledao kad je, zajedno sa svojim djedom, počeo propadati kroz mlaz zelenog svjetla, polako, kao da tonu kroz medni sirup.

Podzemno postrojenje imalo je više od kilometra u promjeru, a uređaji nepojmljive svrhe sezali su stotine metara u dubinu. Golemi nosači zrakasto su se širili do platoa na kojemu se nalazio upravljački mehanizam. Provodnici kroz koje su tekle nevjerojatne količine energije presijecali su prostor oko upravljačkog platoa.

Za Altana bio je to svijet snova iz djedovih priča. Za starca, iza svih tih fantastičnih strojeva nisu se krile čarolije nego svrha, ali ni on nije poznavao sve parametre te najtajnije od svih baza koje je čovjek ikad izgradio. Osiguranje termičke, gravitacijske i radijacijske izolacije bili su samo sitni detalji u kaosu apsurdnog stupnja složenosti.

Tek kad ih je antigravitacijski zrak lagano prizemljio nepunih dvadesetak metara od centralnog upravljačkog stola, Altan je shvatio da cijeli plato zapravo visi na nosačima, uronjen kroz otvor na svodu podzemne dvorane. Kroz prozor pokraj komandnog ležaja vidio je unutrašnjost spilje. Divovski potporni stupovi držali su svod dvorane, čije je dno bilo ispunjeno poluloptom neizdrživog sjaja.

Vibracije koje su se uvlačile u kosti postajale su sve jače. Kad su se približili komandnom pultu, Altan u središnjem ležaju prepozna pod šljemom lice svog oca.

— Tata! — usklikne on. Onis na trenutak skrene pogled s mnoštva uređaja i instrumenata što su

SIRIUS 110

neprekidno svjetlucali pokazujući stanje pojedinih sistema i, ugledavši sina, nasmije se i namigne.

— Jednog dana, kad tvoj otac zamijeni mene, ti ćeš sjediti na njegovu mjestu i upravljati trećom glavom Kerbera — izgovori starac.

Alarmna sirena oglasila se golemim prostorom, i pedesetak ljudi, koji su se dotad užurbano kretali kontrolnom dvoranom, ubrzo nađoše svoja mjesta. Tren zatim nišanske sprave počele su bljeskati uhvativši svoj cilj u zadane parametre.

— Onis svim posadama: šezdeset sekundi do paljenja, verbalna konfirmacija stanja! — glas Altanova oca začuo se preko razglasa.

— Stanica jedan, magnetski amplifikator stimulirane emisije polja, stanje aktivno...

— Stanica dva, daljinski polarizator orijentiran ,..— Satnica tri, lokalizator dipola kalibriran...— Stanica četiri, temporalni magnetostriktor programiran.. I— Stanica pet, fazni konjunktor polja kompenziran...— Status svih stanica pripravan... nastavljam odbrojavanje... 12, 11,

10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1 0... Sistem aktivan!— Pošalji ih do vraga, Maggie Dew — reče jedan od operatera

pogleda uprtog u ekran iznad sebe.— Sad ćeš vidjeti kako Kerber diže glavu... — reče starac dječaku na

uho dok se ispod njih budio sam pakao.

6.Stotinu tisuća kilometara od površine planeta, svemirska armada

Ervaga raspoređivala se u formaciju za ulazak u orbitu. Trenutak su njihovi brodovi spokojno jurili prema malom nezaštićenom planetu, a zatim je nešto nevidljivo i neobjašnjivo pretvorilo prostor u kojem su se nalazili u poprište sulude igre silnica nevjerojatne snage. Nošeno kodiranim peterostrukim koherentnim magnetnim zrakom, polje je obuhvatilo flotu, i odjednom prostor i vrijeme više nisu postojali u obliku u kojemu ih racionalni um može pojmiti. U slijedećem trenutku svemir je ponovo bio kao i prije, tih i prazan, kao da ništa nije postojalo tamo gdje je maloprije bila nepobjediva ratna flota Ervaga.

7.— Što se dogodilo? — zaurlao je admiral Kar'en'kha'joole prema

oficirima koji su uspaničeno poskakali sa svojih mjesta dok se brod ljuljao kao da njegovi moćni gravitacijski stabilizatori uopće ne postoje.

— Sunce... — užasnuto izusti jedan od podoficira koji je zadržao barem toliko prisebnosti da ostane pored svojih instrumenata. — Sunce više nije isto... !!!

— Kako to, nije isto? — upita admiral i nadnese se nad pult— Evo... ovdje... — reče podoficir — zračenje ovog sunca znatno je

slabijeg intenziteta, drukčija je spektralna klasa.— To je nemoguće, pa gdje smo sad?

SIRIUS 111

— Svi orijentiri poremećeni... javi se netko nekoliko stolova dalje.— Admirale! Ovo je isti sistem, svih je sedam planeta u ispravnim

orbitalnim stazama...— Ali... ali, to znači da smo...— Admirale! Holo-projektor!!!— Vaši ljudi imaju pravo — javi se glas iza admiralovih leđa. — Ovo

su isti planet i isto sunce, samo pet milijardi revolucija ovog planeta kasnije.

Na mjestu gdje je maločas bila hologramska projekcija planeta, sad se vidjela glava neobičnog ružnog stvorenja pod šljemom. Po glatkoj ružičastoj koži nalikovalo je upravo na one slike mladunčadi ljudske rase, koje su admiral i njegovi doglavnici ne tako davno promatrali s gađenjem. Ali oči tog stvorenja bile su uske i bezbojne, što je Ervage užasnulo više nego komplicirana mašinerija kojom je bio opremljen šljem. Dio kacige, koji je počivao na vrhu lubanje i zatim se poput surle obavijao oko glave i vrata, bio je od nekakve prozirne materije kroz koju je kolala tekućina ,a u njoj su plivala živa bića. Drugi krak šljema bio je očito neko kompjutorsko ili telepatsko pomagalo, možda čak oružje.

— Kakva je to glupa šala i tko si ti, nakazno stvorenje? — upita Kar'en.

Drsko, kako to dolikuje vojniku, pomisli viceadmiral Nurghvan gledajući svog admirala kako s kobaltno zelenim pogledom stoji uspravljen spram nepoznatog. A to nepoznato, bojao se Nurghvan, ubrzo će ga stajati glave.

— Ja? Ja sam Zazzan-Kaan, vrhovni vojskovođa svih osvajačkih armija svih vremena — odgovori stvorenje ispuštajući pri tom neke glasove koji su vjerojatno značili ugodu potpune nadmoći. — Ako odmah ne pristanete na bezuvjetnu predaju, uništit ću vašu malu beznačajnu flotu... dosad smo vam blokirali kratkodometne senzore, a sad pogledajte što vas čeka...

Kad su senzori propustili sliku, jauk se oteo s usta mnogih Ervaga. Ako je admiralski brod bio mali grad u svemiru, stanica ispred njih bila je stotinama puta veća. Sazdana kao golem toranj, u čijoj je polovici bila ugrađena platforma nemogućih razmjera, stanica je služila kao baza tisućama svemirskih brodova koji su kružili oko nje ili bili spojeni uz nju.

— Naši repulsori su nemoćni — obavijesti jedan od operatora. — Privlače nas traktorskom zrakom kao da smo igračka...

— Oružje nam je deaktivirano... izvanjskom silom! — zaprepašteno izvijesti prvi topnik.

Prešavši još jednom preko izvještaja koje su davali instrumenti, Kar'en nemoćno spusti kapke.

— Pripremite brod za predaju — reče tiho.

8.

SIRIUS 112

— Da se predamo? Nikada! — gnjevno uzvikne Tur'en'arval, kapetan razarača »Tren«, dok je crveni odsjaj svjetlucao u njegovim velikim očima. — Svim topnicima! Slobodna paljba!

— Kapetane, naše je oružje deaktivirano!!!— Što? — Trenutak tišine dijelio je spoznaju od odluke. —

Promijenite kurs... Koliziona putanja na sektor sedam ove mrcine. Cijeloj posadi... kolizioni kurs!

— Kapetane, naš pogon ne odgovara na komande; čim smo počeli mijenjati kurs, uhvatili su nas u traktorski zrak...

Dugo su se boje lomile u kapetanovim očima, a onda su kroz otvore između očiju potekle tamnoljubičaste suze bespomoćnog bijesa i očaja. Posada »Trena «nije bila jedina koja je u tom trenutku gledala svog kapetana kako plače.

9.Duboko u utrobi divovske stanice admiralski brod otvorio je svoje

zračne komore pojedincima. Sklanjajući se po hodnicima, Ervazi su žutim očima gledali kako pratnja, koja je trebala odvesti njihovog admirala na ceremoniju predaje, suvereno korača ponosom njihove flote.

Na komandnom mostu zapovjednici armade stajali su u muku. Naposljetku admiral Kar en'kha'joole klekne na jedno koljeno i spusti glavu.

— Obavio sam svoju sramotnu dužnost, gospodo oficiri. Dajem vam slobodne ruke — izreče on propisane riječi, a zatim, bacivši kratak pogled prema kontraadmiralu izusti još tiše: — Nakon svega, priznaj, nikad nisi vjerovao da će se ovo zaista dogoditi.

Havarijski kontraadmiral Zustral, koji je s ritualnom manomerskom sabljom stajao iznad njega, dopusti sebi kratak uzdah.

— Bio bi mi užitak pogubiti vas kad bih znao da ja mogu nešto više učiniti. Ali ovako? Tužan mi zadatak ostavljate. Mislite li da likujem dok netko pretvara naše ponosne ratnike u roblje? Možda me premalo poznate...— Zustral podigne ruku.

Prije nego što ju je stigao spustiti na admiralov vrat, Murghvanova ruka ga zaustavi.

— Nemaš ništa od toga da ga ubiješ, Zustralge. Radije ga pusti da živi i uživaj u njegovoj patnji...

Zustral i Murghvan izmjene dug pogled u kojemu su lebdjele primjese mnogih boja.

— Znam da mu samo želiš spasiti život, ali ipak ću te poslušati. Možda mi to donese nekakav užitak u ovoj jadnoj sudbini koju mi je njegova nesposobnost odredila — reče Zustral spremajući sablju. — A sad da vidimo tko su ti...

10.Raskoš kojom je bila opremljena Dvorana kristalnih vodopada, u kojoj

je Zazzan-Kaan običavao dočekivati pridošlice, bila je sračunata da dojmi

SIRIUS 113

svakog tko bi je prvi put vidio. Kaanovo prijestolje bilo je smješteno na vrhu serije gravitacijskih kaskada, ispod golemog kružnog prozora koji je bio orijentiran sinhrono s Kerberom. Beživotna površina planeta, izbrazdana kraterima, visila je poput neke sablasne krune nad glavom vladara te najveće od svih svemirskih flota, izgubljene u sargaškom moru vremena. U beskrajnim nizovima boja, sa svoda dvorane spuštali su se potoci kristala. Između njih, kao u nekom plesu, lebdjele su gravo-globule Kaanove osobne garde načičkane oružjem.

Prolazeći kroz dugačak kordon počasne straže u podnožju kaskada, Zustral je vidio desetke različitih rasa, svih mogućih zamislivih obličja. Penjući se, osjetio je, kao i mnogi prije njega strah, divljenje i ponos. Sramu ni traga, začudi se Zustral upijajući atmosferu u dvorani. Ne, nije bio ovdje da bude ponižen, to je bilo očito.

Ipak nije mogao ne popustiti vlastitoj prirodi. Licem u lice sa Zazzan-Kaanom, Yv'sat'enZustral, admiral svemirske flote Ervaga, obojio je svoje oči najtamnijom nijansom zelene — bojom nepokolebljive hrabrosti — drsko se zaogrnuo admiralskim plaštem i prvi progovorio.

— Vi, koji govorite jezikom Zemljana, tko ste? Što hoćete od nas? Zašto nas niste uništili umjesto da nas bacate u sram predaje? Zar ste plaćenici rase koju smo željeli napasti?

— Vi ste hrabra rasa — reče Zazzan-Kaan kao da nije čuo pitanja. — Malo brzopleti, ne previše disciplinirani — čak trećina vaše flote odbila je poslušati naređenje o predaji; no ipak mislim da ćemo imati neke koristi od vas. Ne, admirale, odgovor na vaša drska pitanja je ne! Mi nismo plaćenici Zemljana. Mi smo, isto kao i vi, jednom krenuli da pokorimo tu nezasitnu, prebogatu rasu. Svi mi učinili smo istu pogrešku i napadali njihove slabe i nebranjene svjetove u nadi da ćemo se dokopati njihovog matičnog planeta. I zato smo svi tu, pet milijardi njihovih godina u budućnosti, u progonstvu bez povratka. I zato govorimo njihov jezik, svima nam je poznat. Svi smo proučavali svog neprijatelja, zar ne?

— Vidite, admirale Zustrale — nastavi Kaan i mahne rukom. Cijeli stražnji zid dvorane postane proziran i pred njima se ukaže slika golog svemira s milijardama zvijezda skupljenim u galaksiju u čijem je srcu bliještao roj zvijezda u kovitlacu koji je poput vira nestajao u crnoj zjenici ništavila. — U našoj budućnosti nema više živih stvorenja u ovoj galaksiji. Mi smo istražili sve što je od nje preostalo. Centar naše galaksije postala je jedna divovska supernova, u čijem je srcu crna rupa koja guta sve oko sebe i širi se. Prvi val eksplozije, koja se već dogodila, još nije stigao do nas, ali to je samo pitanje vremena.

— A gdje su Zemljani? — upita Zustral.— Ha, Zemljani! Oni su milosrdna rasa, oni više ne ratuju i ne ubijaju

svoje protivnike, oni puštaju da to svemir učini za njih. Kad su nas poslali u budućnost, pretpostavljali su da će ova zvijezda već postati nova, ali tu su se prevarili, ona je samo ugasla, zato smo preživjeli. Vjerojatno su predvidjeli što će se dogoditi s galaksijom, zato su otišli. Kamo? Možda u

SIRIUS 114

neku drugu galaksiju. Na žalost, i nama je to jedina šansa da preživimo. Imate li vi pogon koji nas može odvesti u drugu galaksiju?

Zustral nije mogao a da ne osjeti napetost u Kaanovu glasu. Njegove bezbojne oči netremice su promatrale admirala, a mala stvorenja u šljemu uzbuđeno su se uzvrpoljila.

— Ne — odgovori Zustral. — Naš pogon koristi zvjezdane prolaze.— A oni funkcioniraju samo unutar galaksije — konstatirao je Kaan,

dok su stvorenja u šljemu počela tonuti. — Onda ništa, čekat ćemo i dalje. Netko će valjda znati kako pobjeći iz naše galaksije prije kraja... No, da vas upoznam sa zapovednicima ostalih flota, sad mojim pomoćnicima, položaj koji ćete i vi, nadam se, prihvatiti...

11.— Kamo su otišli? — pitao je Altan iste večeri, dok su djed i on

sjedili pokraj ognjišta, a miris biljnog čaja ispunjavao staru drvenu kuću s okruglim prozorima.

— Ne kamo, nego kada — nasmije se starac. — Poslali smo ih u budućnost, ali ni mi ne znamo kako daleko. Prema apsolutnoj snazi polja može se otprilike odrediti... nekoliko milijardi godina, najvjerojatnije pet ili šest. Mi nikad nismo bili tamo, i nema načina da se odande vrati.

— Umire li se tamo?— Da. Od starosti, kao i ovdje. Ne... znam što me pitaš. Ne znamo ni

to, ovisi o mnoštvu stvari. Ipak je pet milijardi mnogo godina.— I svi oni koji su došli prije njih, svi su tamo, u istom vremenu?— Svi. Maggie Dew uvijek uzima maksimalnu snagu temporalnog

magnetostriktora.— Maggie? Magneto... što, tko je to?— Oho-ho, mišiću, ne može sve isti dan. Pred tobom su godine

učenja....12.

Uzevši sve okolnosti u obzir, Nurghvan je smatrao sebe prilično sretnim. Prošlo je pet dugih godina otkad je pao u nemilost. Novi admiral nije imao potrebe da zadrži prijatelje svog prethodnika. Nurghvan je bio zadovoljan što je uopće izvukao živu glavu. Um'ol, na primjer, nije bio te sreće. Zustral ga se riješio prvom prilikom. Optužba je bila kratka i lažna: izdaja. Za Nurghvana je zapovjedništvo nad izviđačkim brodom »Niz« bilo gotovo dobrodošla promjena od intrigama ispunjenog admiralskog broda. Jednostavne dužnosti pomagale su mu da skrene misli sa svega što mu je kinjilo dušu.

Flota Zazzan-Kaana kontrolirala je sva tri preostala aktivna vremenska izlaza. Nurghvan je čuo da je bilo i drugih, ali te su zvijezde ili već bile zahvaćene crnom rupom ili su samostalno eksplodirale tokom vremena. Ervazi su, uz stražu nad vremenskim ulazima, dobili i zadatak da uzaludno pročešljavaju jedan sektor pokraj opasnog graničnog područja. Zvijezde su postajale nestabilne, a oni su u potrazi za životom lutali od jednog do

SIRIUS 115

drugog pustog svijeta. Slaba šansa.— Novi regruti uvijek dobiju najgluplje zadatke — pomisli Nurghvan

i blijedosmeđa boja sjete zaiskri u njegovim očima. Jednom davno, i to doista veoma davno, on i Kar'en... Kar'en! Nurghvan bi se uvijek lecnuo kad bi se sjetio starog admirala, a to je bilo dosta često. On sklopi kapke da mu navigator ne opazi narančast blijesak. Kar'en je još ležao u zatvoru. Nurghvan nije više znao je li pogriješio što mu je spasio život. Činilo se da je Kar'en zadovoljan; njegova ćelija bila je prepuna modela, holo-simulacija i koječega drugoga što mu je bilo potrebno da se pod stare dane vrati astrofizici, svojem zanimanju iz mladosti. Nurghvan je sa svakog puta donosio stotine memorijskih piramida koje bi kopirao i potajice slao Kar'enu. Povremeno bilo bi mu dopušteno da ga posjeti. Stari admiral nije izgledao dobro, godine su ga dobrano načele, a Zustral nije baš mario da mu ponudi najbolje liječnike. No Kar'en se nije tužio, iz njegovih očiju uglavnom je tekla plava svjetlost spokojstva. Nurghvan je znao zašto je bila za nijansu presvjetla. Iza nje skrivala se siva bol.

— Kapetane! — prene ga iz razmišljanja uzvik navigacionog oficira. Upravo su izjurili iz korone jedne zvijezde na posve drugom kraju galaksije.

— Sve boje spektra!! — usklikne Nurghvan.

13.Dok je prgeledavao naslagane piramide, Kar'en je pjevušio. Nurghvan

ga već godinama nije čuo da radi tako što. Stari admiral isijavao je srećom.— Da, baš to, to mi je nedostajalo. Cijelo ovo vrijeme mislio sam...

Slušaj, stari prijatelju, ovako ćeš uraditi...

14.Zazzan-Kan je bio izbezumljen od bijesa. U komandnoj prostoriji bio

je sakupljen cijeli njegov generalštab, tucet znanstvenih savjetnika koji su uzbuđeno mrmljali ispod glasa zbunjeni onim što su projekcije prikazivale nad stolom ispred njih.

— Što je to! — dreknu on pokazujući na hologram. — Zar nitko od vas nema odgovora? A trojica najboljih stručnjaka izgubljena!

— Ja sam upozorio admirala Zustrala na tu mogućnost, Zazzan-Kaane — reče Nurghvan koje je stajao malo postrance. — Moj brod jedva se izvukao čitav, a u međuvremenu okolnosti su se očito pogoršale.

Dvojica Ervaga izmijeniše opake poglede:— Što se to mene tiče! — obrecne se Zazzan-Kaan usmjerivši svoj

bijes na Nurghvana. Nekim prisutnima očito je laknulo. — Ti si svojim očima sve vidio, možeš li ti ponuditi kakvo objašnjenje, kad se već usuđuješ dignuti glas predamnom? — Tišina je prožela prostoriju. Svi prisutni bili su uvjereni da je Zazzanov bijes našao žrtvu.

— Ja ne, poštovani Zazzan-Kaane, ali postoji stručnjak koji zna objašnjenje — reče Nurghvan potpuno mirno. Nakon godina druženja s Ervazima, Zazzan-Kaan je znao značenja boje u njihovim očima.

SIRIUS 116

Tamnoplava boja, koja je titrala i na vrhovima Nurghvanovih uški, izazvala je njegovu znatiželju i on se zagleda u bivšeg viceadmirala.

— A zašto ta osoba nije ovdje? — upita Kaan tako tiho da cijela dvorana zaustavila dah, a stvorenja u njegovu šljemu se ukočila.

— Zato što ga admiral Zustral drži zatvorenog.— Je li to istina? — opasno će Kaan admiralu Ervaga.— Nemam pojma o čemu govori — lecne se Zustral, a graške znoja

pojave se između njegovih očiju.— Zar nije istina, admirale, da Kar'en'kha'joole već godinama tavori u

vašem zatvoru? — upita Nurghvan optužujući.— Da, ali... — Shvaćanje mu odjednom sijevnu iz očiju. — Ti,

izdajico! — Izgubivši svako dostojanstvo Zustral se baci na Nurghvana. Nervo-hitac iz jedne od globula što su lebdjele u kutovima komandne sobe pogodi ga u pola kretnje. Nurghvan je spokojno promatrao taj glupi, bezuspješni gest.

— Odvedite ovog idiota — reče Kaan straži.— I dovedite poštovanog Kar'en'kha'joolea — doda mirno Nurghvan.

15.Iako su bivšem admiralu dali odjeću prije nego što su ga doveli,

tragovi zatočeništva bili su vidljivi na njemu. Ne, nije to više bio onaj stari neustrašivi vojnik s kojim je Nurghvan dijelio kabinu dok su još bili obični oficiri na krstarici »Obod«, ali ajegovo je držanje ipak odavalo neku sasvim drukčiju moć. Ne onu koju daje komanda nad posadama tisuća brodova, nego moć znanja koja je jača i jedina stvarna. I Zazzan-Kaan je to znao kad je starom admiralu ponudio nul-fotelju. Kar'en se zahvalno spusti među bestežinske jastuke.

— Moje me sjećanje nikada ne vara — reče Kaan. — Vaše lice, poštovani Kar'en'kha'joole, već sam jednom vidio, samo gdje... ?

— Ja sam bio admiral flote Ervaga prije nego što sam vam je predao. Stoga je naše poznanstvo trajalo tako kratko. Predaja se kod nas smatra zločinom kažnjivim smrću. Igrom slučaja bio sam pomilovan — objasni Kar'en.

— Točno — reče Kaan. — A sad, ako vam nije teško, pokušajte nas podučiti u onome što ne razumijemo. Vaš prijatelj tvrdi da ovdje za vas nema tajni — nastavi vladar svih flota i pokaže rukom prema hologramu.

— Točno — odvrati Kar'en istom intonacijom kao i Kaan maloprije. Ne više vojnik, ali još uvijek drzak, pomisli Nurghvan. Prekriživši svoje prste ispred sebe Kar'en se zadovoljno zavali i reče: — Bit će mi užitak..

— Kada smo otišli — nastavi Kar'en pokazavši rukom neodređeno oko sebe, — naš svemir bio je star već gotovo 15 milijardi godina. Prvo što me zanimalo, kad sam već imao dovoljno vremena za razmišljanje, bilo je koliko smo daleko u budućnosti bili otjerani. Podaci koje ste imali otprije bili su vrlo općeniti. Odmah mi je bilo jasno da se ne mogu pouzdati u ocjene starenja zvijezda koje su koristili vaši znanstvenici, one previše

SIRIUS 117

variraju. Da bi se dobila neka točnija brojka, objekt bi morao biti daleko manje podložan promjeni. Zato sam počeo promatrati galaksije. Njihov vijek je akumulacija života milijarde zvijezda. Prvenstveno me zanimala njihova apsolutna udaljenost od naše, a to nikad nije bilo teško izračunati. Ali, da bih dobio vrijeme proteklo od trenutka naših posljednjih opažanja, morao sam znati stvarnu brzinu kojom se okolne galaksije kreću kroz prostor svemira, jedna u odnosu na drugu.

— Ta brzina bila je poznata otprije, i za našu lokalnu grupu galaksija ona je iznosila negdje oko 600 kilometara u sekundi u odnosu na Novi eter ili statično zdanje svemira. Podatak koji sam izračunao na temelju udaljenosti i te brzine bio je nevjerojatan i toliko različit od naših prijašnjih procjena. Prema njemu, proteklo je 45 milijardi godina!! Negdje je morala biti greška. Daljinu sam izmjerio ponovo i bila je točna ,a onda sam se potrudio da ponovo izmjerim i brzinu.

— Kao referentni okvir iskoristio sam Novi eter, uniformno mikrovalno zračenje prisutno širom svemira. Ono je zapravo odjek Velikog praska, kako Zemljani nazivaju tren postanka svemira, nastao u trenutku kad se plazma koja je ispunjavala rani svemir ohladila i stvorila atome vodika, a sam svemir postao proziran za elektromagnetsko zračenje. Teoretski, zračenje je podjednako širom svemira, i njegova je frekvencija u naše doba bila jednaka zračenju kakvo emitira tijelo na 2,7 stupnja iznad apsolutne nule. Sada je, kako se svemir hladi, ta temperatura još niža. Mislim na zemaljske stupnjeve, naravno, upozoravam vas da ću i dalje koristiti njihova imena i mjere jer su svima poznati. No, kad pokušate stvarno izmjeriti tu frekvenciju, ona će uvijek pokazivati jedan kraj neba kao malo hladniji, a drugi topliji. To je posljedica crvenog i plavog pomaka zbog vlastitog kretanja naše galaksije kroz taj prostor svemira. Veličina tog pomaka govori nam kojom brzinom i u kojem smjeru se krećemo u odnosu na osnovu strukture svemira. Ono što su moji podaci pokazivali bilo je ponovo nevjerojatno! Sve okolne galaksije, umjesto da u skladu s teorijom Velikog praska gube na brzini, i počinju usporavati, za razliku od ostalih, konstantno su ubrzavale! U normalnim okolnostima, naša je lokalna grupa galaksija pod gravitacijskim utjecajem grozda galaksija koje Zemljani nazivaju Virgo, a taj je opet pod utjecajem supergrozda Hidra-Kentaur. No, da bi se gravitacijskim utjecajem opravdali vektori njihova uzajamnog kretanja, Hidrin supergrozd galaksija morao bi biti bar deset puta veći od onoga što su instrumenti pokazivali. Uostalom, i grozd Hidra-Kentaur također se kretao pod utjecajem nečeg još većeg, nečeg što je bilo izvan dohvata našeg opažanja, što je moralo biti najmanje dvadeset puta veće od samog Hidrinog supergrozda. To nešto upravo je ovo što vidite na holoprojekciji: cijenjene kolege, predstavljam vam velikog privlačitelja!!!

— Nemoguće! — reče Butragen s okruglim resastim usnama.— Apsurd! Tako što ne postoji! — nadoveže se Drzul usplahireno se

njišući.— Znanstveno nelogično! — dometne Mu**hir i pokrije se

SIRIUS 118

koprenastim klobukom.— Tišina! — zaori Kaanov glas. — Kar'en, objasnite!— Sve je, zapravo, samo obična elementarna fizika, Zazzan-Kaane.

Veliki privlačitelj, koji je već davno plijenio pažnju mnogih mislilaca, uopće nije dio našeg svemira. Kao što znate, najudaljeniji opaženi objekti u našem svemiru su kvazari koji se sada nalaze nekih dvadeset milijardi svjetlosnih godina daleko i udaljavaju se od nas brzinom bliskom brzini svjetlosti. Pretpostavite da naš svemir, nastao u Velikom prasku, nije jedini. Pretpostavite da negdje izvan dometa naših instrumenata postoji neki drugi svemir sličan našemu. Kvazari tog drugog svemira ne udaljavaju se od nas poput naših nego obratno, približavaju se brzinom neznatno manjom od svjetlosti! Zato ih i ne možemo vidjeti sve dok nisu već gotovo tu, ali možemo ih i te kako osjetiti! Gravitacija se širi brzinom trideset tisuća puta bržom od svjetlosti, i zato je prisutnost Velikog privlačitelja poznata već odavno. Samo je snaga te privlačnosti nevjerojatno porasla s kvadratom smanjivanja međusobne udaljenosti. Reference o sličnim istraživanjima našao sam u arhivama, ali tek kad sam znao što trebam tražiti. Dokaza za ono što tvrdim ima mnogo. Pogledajte supernovu u centru naše galaksije. Zašto je došlo do nje, što je uzrokovalo nestabilnost u nakupinama zvijezda u središnjoj jezgri? Pogledajte, ali znajte da vremena nema mnogo. Ako su sistemi na drugom kraju galaksije već zahvaćeni njegovim utjecajem, a podatak da se drugi brod koji ste poslali nije vratio, pokazuje da su gravitacione sile postale već tako jake da su poremetile prolaze među zvijezdama, to znači da se taj efekt širi brzinom 30.000 puta bržom od svjetlosti i da će za tri godine zahvatiti i cijelu galaksiju. I onda... kraj za sve nas?

Tišina je bila jedini odgovor na Kar'enovo pitanje. Veliki vojskovođe i najbolji učenjaci zbunjeno su gledali hologram koji je pretkazivao propast svega što je ikad postojalo za razumna bića u ovoj maloj beznačajnoj galaksiji koja se, nekim slučajem bačena, zatekla na pogrešnoj strani svemira.

Nabori i na Kar'enovu licu skupiše se od užitka.— Ne, moji prijatelji! To nije kraj! Podaci koje je Nurhvan donio sa

sobom omogućili su mi da ustanovim točnu masu Velikog privlačitelja, a time i funkciju ubrzanja naše i ostalih galaksija. Poznavajući vektore brzina, mogao sam odrediti i koliko smo točno godina u budućnosti. Iz toga je slijedila i ova formula — Kar'en ubaci malu piramidu u projektor i znakovi se pojaviše u prostoru. — Pod pretpostavkom da je razbijanje vremena i prostora moguće koncentriranjem određene količine energije na nekom ograničenom prostoru, što tuneli među zvijezdama pokazuju u prostornoj dimenziji, a oružje Zemljana u vremenskoj, onda samo ostaje da se ova serija jednadžbi izjednači sa ovom i kada se unesu novi podaci proizlazi...

— Da se možemo vratiti!!! — upadne Butragen i oduševljeno uvuče sve rese u usnu špljinu.

SIRIUS 119

— Natrag u naše vrijeme!!! — koprenasti klobuk Mu**hira skupi se u presijavajući stožer.

— Ali putovanje u prošlost nemoguće je prema zakonu o održavanju temporalne konzistencije! — uznemiri se Drzul.

— Ne, nećemo se vraćati u vrijeme prije nego što smo otišli. S našeg stanovišta postojanost prostorno-vremenskog kontinuuma bit će održana — reče Kar'en. — Crna rupa u srcu galaksije dat će dovoljnu snagu polja. Moje kalkulacije pokazuju da će varijacija polja pri povratku biti vrlo niskog reda veličina. Ali moramo djelovati brzo.

— Morat ćemo, naravno, provjeriti vaše navode, poštovani Kar'en'kha'joole —reče Zazzan-Kaan. — U međuvremenu imenujem vas svojim prvim zamjenikom i zapovjednikom operacije Povratak.

16.— Nikad nisam mislio da će se to dogoditi dva puta u mom životu —

reče Onis stavljajući na glavu kacigu sa, receptorima. Njegov otac i njegov sin stajali su pokraj njega u kontrolnoj dvorani dok su alarmne sirene pozivale posade na svoja mjesta. — Što se to događa tamo među zvijezdama? — upita on s nevjericom odmahujući glavom.

— Oče, pogledaj! —reče Altan nadnoseći se nad kontrolni pult dok su mu prsti, gotovo na nekoj drugoj razini svijesti, samostalno šetali senzorima usklađujući i uspoređujući. Umjesto u ekran, Onis skrene pogled na svog sina. Kroz sjećanje prostruji mu slika dječaka koji je prije deset godina unezvjereno stajao na istom mjestu. — Raspoređuju se u mrežastu formaciju!

— Vidim. Bit će ih teže obuhvatiti. Morat ćemo raditi sinhrono s ostalim bazama. Koordinacija pod kompjutersku kontrolu... — zapovjedi Onis.

— Skener Onisu — javi se razglas. — Ima ih kao nikad, i još dolaze... ovi posljednji odmah odbacuju brzinu. Ovi su, čini se, pametniji nego ostali, čuvaju rezervu.

— Da, podesi dubinu polja da ih sve uhvati.— Za to će trebati dosta snage — dometne starac sa strane

promatrajući instrumente brižnim, bistrim okom. Njegovo čekinjavo lice, izbrazdano borama, opaljeno suncem i ogrubjelo od vjetra, nije se nikako uklapalo u savršenu čistoću kontrolne dvorane. Doimao se poput ostatka nekog drugog vremena u svojoj odjeći s gornjeg svijeta. A ipak, bio je gospodar oba. Trenutak starac odvoji pogled od ploče vidjevši kako se Altan užurbano bavi nečim na sporednom pultu. Altan se okrene i uhvati djedov pogled.

— Djede — reče širom otvorenih očiju, usta stisnutih u zabrinutu crtu. — Mislim da imamo problema.

Starac napravi dva koraka do Altana i pogleda u model svemirskog broda koji je bljeskao na ekranu.

— Isti brod? — upita kratko.

SIRIUS 120

— Ne samo taj. Dosad sam identificirao sedam brodova prema slikama iz arhiva. Sve različiti modeli, različiti periodi.

— Brzo misliš! — pohvali starac, a zatim se okrene. — Jesi li čuo, Onise? Bojim se da je Kerber ovaj put zagrizao više nego sto može progutati.

— Moj bože, — reče Onis, a zelenkast odsjaj s ekrana davao je sablastan izraz njegovu ionako blijedom licu. — Ona čudovišna stanica! Ona iz četristoosamdeset i druge. Svi su se vratili. Pakao je otvorio svoja vrata i svi mrtvi došli su natrag po svoje!

— Daj se priberi i ne bulazni! — oštro će starac. — Još ih možemo srediti!

— Nemamo ni najmanje izgleda, ako su pronašli način kako da se vrate. Pogledaj kako se raspoređuju. Sama ova stanica može nas rasuti u gomilu asteroida.

— Neće, nisu ludi da unište teraformirani svijet. Ako budu gađali, gađat će samo nas. Drži temporalni štit i sve što nam budu poslali vrati u budućnost, a kad se približe...

— Da, što onda?— Pošalji ih natrag u pakao!

17.— Nurghvane —reče Kar'en ponovo ustoličenom viceadmiralu —

uzmi jednu brzu korvetu i napravi krug, izvidi ide li sve dobro i baci još jedan pogled na Velikog privlačitelja. Htio bih znati što se tamo događa. Budi oprezan, za svaki slučaj povedi u pratnji jednog kurira.

— Može, ovo već ionako postaje dosadno — odvrati Nurghvan i tirkizni plamen starih vremena zapali mu uske.

— A zašto ih jednostavno ne uništimo? — upita Zazzan-Kaan promatrajući kako njegovi brodovi nestaju u čarobnom plesu prostora i vremena pod nevidljivim zrakama što su stizale s površine planeta.

— To nesumnjivo ne bi bilo teško — odvrati Kar'en. — Ali, kakav je probitak od toga? S obzirom da sad znamo da nam se ništa ne može dogoditi, bolje je da ih pustimo. Naši su se brodovi ionako na vrijeme vratili kada prođu svoj krug kroz vrijeme, a oni neka samo troše svoju snagu. U najboljem slučaju, uhvatit ćemo netaknuto njihovo oružje i moći ga proučiti, u najgoremu vidjet ćemo kakav im je kapacitet. Sve to bit će i te kako važno kad napadnemo Zemlju.

— Vi ste briljantan taktičar, Kar'ene — reče Zazzan zadovoljno.— Ne baš — odvrati Kar'en suho. — Ja samo učim na vlastitim

greškama.18.

— Probudite ga! — odrješito odgovori Onis operateru. Jedan od njegovih ljudi poput duha vukao se mostom prema njemu.

— Ponestaje nam rezervnih dijelova — reče tehničar. Izraz umora na njegovu licu bio je upečatljiviji od ikakvih riječi. Četrdeset i dva sata bez

SIRIUS 121

sna. Onis je vidio da su mu ljudi na rubu snaga, kao i strojevi, uostalom. A neprijatelj je dolazio i dolazio, u neprekidnim valovima, udarajući slijepo poput mora u vremenski bedem oko njegova svijeta. — Ovo oružje nije bilo stvoreno da neprestano radi! — nastavi čovjek kao da se isprićava.

— Koliko dugo? — upita Onis.— Ako se ovaj tempo održi, ne duže od deset sati.— U redu — nemoćno uzdahne Onis. — Izdržite dok možete.— Ima li ikakve nade? — upita čovjek.Onis nije imao srca da mu laže. — Ne, nema — reče. — Ali tući ćemo

ih čime god možemo i dok možemo.— I kako nam ide?— Nikako. Stalno se vraćaju.Krajičkom oka Onis ugleda svog oca i Altana kako se spuštaju niz

gravitacioni zrak. Tren zatim oni se pridružiše Onisu za komandnim pultom.

— No — upita starac. — Što misliš?— Dijelovi se kvare brže nego što ih stižemo zamijeniti. Kraj je blizu.— Znači ipak. Ostaje nam još samo jedna obaveza prije nego što

spustimo zastor. Moramo obavijestiti Zemlju!— Ti idi i povedi Altana — reče tiho Onis.— Zemlju? — zaprepašteno će mladić. — Znači, ima još stvari koje

mi niste rekli!— Da. Duboko dolje, u posebnom hangaru, ima jedan svemirski brod.

superbrzi kurir za dva pilota, predviđen za takve slučajeve. Dođi, nemamo više ni trenutka za gubljenje!

— A majka? A Virna? Hej, zar samo ovako?— Ovaj je svijet ionako izgubljen, sine — reče Onis. — Idi i zaboravi

ga.— Ti si lud! Ništa nije izgubljeno! Zar niste nimalo razmišljali o

svemu? Kako se ovi prokletnici vraćaju natrag? Kako je to uopće moguće? Kad bismo to znali, imali bismo makar neku prednost pred njima. Slušaj, tata, taj brod je naša jedina šansa. Pošalji nas s jednom zrakom tamo kamo i njih. U mnoštvu brodova naš će se izgubiti, a mi ćemo se vratiti istim putem kao i oni, i tek onda ćemo obavijestiti Zemlju!

— Već odavna želim vidjeli kraj svemira! — reče starac nasmijavši se.

19.— Pa oni govore našim jezikom! — usklikne Altan kad su mu

naćuljene uši malog svemirskog broda prenijele prve dekodinirane poruke neprijateljskih brodova.

— Lako moguće — reče starac. — Pomisli, njih ima tko zna koliko rasa, a mi smo im jedina zajednička točka...

Svemirski brod, koji je nosio jednostavno ime »Kern« imao je malu kabinu i nevjerojatno jak pogon, oružje prejako za tako mali brod, kompjuterski centar gotovo ravan Kerberovu postrojenju na planetu i tisuće

SIRIUS 122

malih čuda zemaljske tehnologije.— Kako je došao ovamo? — pitao je Altan.— Prije pedeset godina — odgovorio je starac odsutno dok mu je

pažnja bila zaokupljena kompjuterom kojemu je davao niz uputa bitnih za kamuflažu.

— Ne kada, nego kako.Ovaj put starac se ne potrudi da odgovori.— Što znači »Kern«? — pitao je ponovo kad mu se činilo da je starac

završio s najhitnijim poslom.— Ništa, to je ime, ime čovjeka koji je prvi shvatio prolaze među

zvjezdama. Prije sedam i pol tisuća godina. Bio je ponosan kad bi znao da mu se ime još pamti. Pazi, plašt se ne aktivira tako.

U širokom luku mali je brod, nevidljiv za neprijateljske instrumente, zaobišao glavninu flote postižući još u uzletanju kozmičku brzinu. Prikrao se napadačima poput kameleona prilagođavajući im se u svemu; oponašao je njegove radio-emisije kodirajući ih kao i oni, analizirao njihove manevre, ponavljajući ono što mu se činilo zajedničkim. Po svim vanjskim pokazateljima, mali skaut bio je jedan od stotina tisuća brodova pod komandom Zazzan-Kaana.

Gurali su se malo-pomalo između brodovlja tražeći što lakši način da se probiju u prvi red onih koji će slijedeći nasrnuti na planet.

— Primamo radio-poruku! — reče Altan. — Čekaj... od onog malog broda klase tri što nam se približava. Što da radim?

— Ništa, prihvati je da vidimo što hoće. Pravimo se, zar ne, igramo igru do kraja.

— Korveta »Hir« skautu, po ovlasti admirala Kar'en'kha'joo-lea, vaša su dosadašnja naređenja, kakvo god ona bila, ukinuta. Do daljnjega priključujete se nama u misiji izviđanja. Zapovjednik broda viceadmiral Nurghvan'en'Gathiram dat će vam podrobne upute kad budemo s one strane. Potvrdite.

Unuk i djed se zgledaše.— Koje boje pokazujemo? — upita starac.— Sada smo drzulski skaut Zdrull, kapetane Mruda.— Potvrdi, idemo s njima. Ako krene po zlu uvijek im možemo

pobjeći. Trebali bismo biti brži od njih.— Slijedite naš manevar — došla je poruka nakon što su odaslali

potvrdu prijema. Korveta »Hir« izađe iz formacije i u punoj brzini uputi se prema polju koje je gutalo brodove. Mali skaut pojuri za njom.

— Oni se očito ne boje — reče Altan. — Njima je sve to samo način transporta. Djede, pa mi im samo dajemo besplatan prijevoz!

Starac nije ni stigao odgovoriti, deset sekundi kasnije bili su milijarde godina kasnije.

20.U trenutku kad je krstarica Ervaga otvorila vatru na njih, Altan je

biološki bio devetnaest standardnih godina star. Bio je previše zauzet

SIRIUS 123

komandama broda koji je, iako potpuno automatiziran, tražio punu pažnju od pilota, a da bi sada razmišljao o onome što je doživio posljednjih nekoliko dana. Da je i dospio, ne bi sam sebi vjerovao. Slika koju je bio vidio kad je njihov brod, prateći »Hir«, izašao iz zvijezde daleko na drugom kraju galaksije, bila je neizrecivo lijepa i u isti mah zastrašujuća. Polovica svemira bila je zasljepljujuće bijela. Umjesto očekivane crnine, dočekalo ih je blještavilo milijardi zvijezda koje su kuljale iz beskonačno dubokog bunara bijele rupe u centru Velikog privlačitelja. Slika se urezala u zjenicu oka da tamo ostane do kraja života kao podsjetnik razmjera, čovjeka i svemira. Najstrašnija je bila ta spokojna indiferentnost univerzuma spram rođenja i katastrofe neizmjerno mnogo svjetova. Energija stotine tisuća zvijezda izbačena svakog trena, nezamisliva stvarnost stvaranja i uništenja koja je, s druge strane, bila samo fantastično lijepa slika u oku jednog dječaka rođenog pet milijardi godina ranije. Nije postojao trenutak u povijesti čovječanstva u kojemu se neka njegova jedinka osjećala manjom i istodobno većom. Cijena koju plaća svjedok sudara galaksija.

A kad to nije bilo dovoljno da ga skrši, pad u galaktičku supernovu, koja je plamtjela kao mala svijeća spram orkana dolazeće kataklizme, došao je gotovo kao olakšanje.

Njegov djed, koji već godinama nije stario, izgledao je upravo pet milijardi godina stariji. Altan je bio sretan što ne vidi svoje lice. Svrbjela ga je koža ispod neobrijane brade, pijesak mu se nekako našao u očima, a kičmeni stup bio je živa vatra, usprkos masaži koju bi pilotska stolica davala po želji. Bio je već prečesto preplašen a da bi se još mogao bojati. Kad se »Hir« priključio glavnini flote koja je sada opsjedala Zemlju morali su odbaciti svoj lažni identitet i pokušati dovršiti misiju. Suludi, očajnički bijeg kroz opsadni kordon neprijateljskih brodova.

Čak i sada, kad je svemir oko njih uzavrio od energetskih zraka kojima su ih obasipali neprijateljski brodovi, kad je Sunce, ono matično, pravo, sjalo iza njegovih leđa i kad je legendarna plavozelena Zemlja bila nadomak ruke, premalo je ostalo sposobnosti udivljenja. Na kraju, to je bio samo jedan mali planet i jedna obična G2 V zvijezda koja pluta mirno u vremenu koje još nije naslutilo kako sve počinje i svršava. A on, kojemu je ne tako davno najveća želja u životu bila da ode s ocem u lov na orvase, imao je dojam da se svemir obratio njemu osobno i dao mu sve odgovore koje čovjek uopće može zatražiti. Samo ako bude imao vremena da ih se još jednom sjeti.

Sunčev sistem bio je pod opsadom. Svemirska flota, kakvu povijest još nije vidjela, slomila je sve bedeme otpora osim ovog posljednjeg. Zemlja je još odolijevala, iako je i ovdje taktika iscrpljivanja davala plodove. Obrambeni plašt oko kolijevke čovječanstva slao je protivnike u sada ne tako nepoznatu budućnost, iz koje su se oni uvijek nanovo vraćali. Ostala oružja, više konvencionalna, bila su već iscrpljena. Jedini tračak nade bio je mali svemirski brod u kojemu su djed i unuk nosili tajnu koja je bila

SIRIUS 124

poznata svima osim onima kojima je to znanje bilo najpotrebnije.— Bit ćemo pogođeni !! — zaurla Altan tren prije nego što ih je

liznula sablasna zraka. Nije bio siguran je li mu se to učinilo, ali trenutak je vidio iscerenu lubanju svog djeda kako ga gleda šupljim očima sa susjednog sjedala.

— Nije ništa... — reče starac. — Izdržat će još... samo površinska šteta. Ne mogu držati zraku dugo usmjerenu na nas... reci mi, jesi li dobio Zemaljsku vojnu komandu?

— Pokušavam, teško je preko svih ovih smetnji.Izbjegavali su svaki hitac, svaki projektil, svaku zamku. Jašući na

kresti neprijateljskog vala koji se spremao da ih svakog časa potopi, mali je brod izmicao približavajući se Zemlji.

— Imam ih! — klikne Altan.— Daj... Kurirski brod »Kern« s hadskog Kerbera zove Zemaljsku

kontrolu. Nosimo podatke od neprocjenjive važnosti za obranu Zemlje. Otvorite nam koridor za ulaz, smjesta! Imamo čopor aliena u repu, gotovo.

Kroz statičke smetnje, uzrokovane energetskim štitom, dopro je slabašan glas. — General Curtis »Kernu«: pošaljite podatke dok ne uspostavimo koridor, koordinate slijede.

— Podaci ne vrijede ništa ako ih i neprijatelj zna, generale! Koliko vam treba da otvorite prokleti koridor, mi baš ne možemo čekati u orbiti...

— Kompletna obrana koordinirana je preko centralnog kompjutera radi koherentnosti polja. Trebat će nam vremena da damo nove direktive... Možete li autorizirati svoj status? Hadski je Kerber već duže pod kontrolom invazora, vi ste trebali biti ovdje već odavna.

— Čujem li točno, generale? Naš status je pod sumnjom?— Žao mi je, ali ne možemo riskirati...— Dajte mi centralni na verbalni kanal.— Da, ali kog će vam vraga...— Glupane birokratski, uradi što kažem! — Jedan tren tišine, a onda

je krčanje promijenilo boju. — Maggie, Maggie Dew?— Andreaes? To si ti? — Mek ženski glas bio je najljepša muzika

koju je stari ratnik mogao čuti.— Ja sam, Maggie, otvori vrata i pusti me u kuću!— Sretna sam što čujem da si još živ, ali, Andrease, ja trebam

lozinku!Po prvi put u svom kratkom životu Altan je na licu svog djeda ugledao

zbunjenost.— Maggie, pedeset godina je prošlo... Maggie, zaboravio sam je... tko

je mogao misliti...— Oh.— Slušaj, Maggie, znam kako možemo srediti ove gadove, daj mi

šansu, za dvadeset sekundi udarit ću u štit... i... moj unuk je sa mnom!— Andrease, ne znam... ne mogu..— Maggie, tvoj osnovni program mora biti isti kao i na našoj... našem

SIRIUS 125

sistemu... Potraži status krajnje opasnosti, Maggie, kod Grimiz, imaš ovlaštenje...

— Našla sam, Andrease. Ionako nemamo što više izgubiti. Imaš prolaz.

— Oh, mala, znao sam da si uvijek bila pametnija od muškaraca...— Laskavac.

21.General Curtis sumnjičavo odmjeri starca i mladića koje su uveli u

komandnu halu.— Nemamo mnogo vremena, gospodo, ultimatum koji su nam

postavili ističe za pola sata. Ako ne pristanemo na bezuvjetnu predaju, uništit će cijeli planet. A prokletnici to mogu.

— Vremena ima dosta — reče Andreas. — Treba samo prekalibrirati temporalni magnetostriktor. Još samo nekoliko godina dalje u budućnost, i Veliki privlačitelj riješit će stvar u našu korist. Gdje je akcesni terminal?

— Veliki privlačitelj? — ponovi general mršteći se.Petnaestak minuta frenetične aktivnosti bilo je sve što je preostalo u

starcu. Kad je završio s prepravcima, klonuo je u stolici i okrenuo glavu prema holoplatou na kojemu je bio lik žene. Bore na njegovu licu omekšaše i razviše se u smiješak, umor je polako nestajao iz njegovih očiju. Govorio je s njom tako tiho da ga Altan nije mogao čuti, nježno kao što muškarac razgovara s ljubavnicom koju nikad nije prestao voljeti, tako nježno da to Alton nije mogao razumjeti. Valjda mu stoga i nije bilo zanimljivo promatrati starca zanesenog hologramom kompjutera. Našao je u sebi više interesa za ljude u dvorani koji su sada živnuli, sada kad je opet bilo nade koju su već davno izgubili. Netko je počeo odbrojavanje;... 600 sekundi. Kako se sve to čudno mjeri, na sekunde ili milijarde godina, pomisli Altan. I tog trena vrate mu se sve one izgubljene slike i oni netraženi odgovori, i on učini prvih nekoliko koraka u svom životu, onih pravih, koji se broje kad se sve što ima važnosti zbraja. Neki ljudi izlaze iz dječačke kukuljice postupno, ponekad dugo, ponekad bolno, drugi opet jednostavno odrastaju u trenu, kao da su već godinama bili sposobni da prime teret obaveza i odgovornosti, samo što su čekali taj trenutak odluke.

Jasni mladenački glas odjeknuo je dvoranom koja je taj tren utihnula. Sve oči okrenule su se prema njemu.

— Zemaljska komanda traži admirala Kar'en'kha'joolea... General Curtis, ne vjerujući vlastitim ušima, krene prema mladiću, ali

se niotkuda pred njim stvori lik mlade žene, prozračan poput šumske vile.— Pustite ga neka uradi što misli da je pravo. Zaslužio je to, i ima

moju dozvolu. — Kad je general slijedeći put pogledao, naspram mladog čovjeka u zgužvanoj, prljavoj uniformi svemirskog kadeta stajao je ponosni stari Ervag u kićenoj ceremonijalnoj uniformi admirala flote.

— Odgovor na vaš ultimatum je kratak, admirale: bio sam tamo i vidio sam Velikog privlačitelja. I vi ćete se još jednom vratiti onamo, ali ovaj put zauvijek ako ne položite oružje, spustite štitove, i deaktivirate sve

SIRIUS 126

energetske izvore osim onih najnužnijih za održanje života. Za to imate ravno šezdeset sekunda, a onda, ako to učinite, nudimo vam dvije mogućnosti: ili ćete pristati da se odreknete svojih namjera i da u miru živite s nama, ili ćemo vas poslati nekamo još dalje, odakle nećete moći ratovati s nama, nekamo gdje ćete moći svoju energiju posvetiti nečem korisnom, istraživanju svemira, na primjer...

Dva razumna stvorenja, dvije rase, dva načina mišljenja, dvije dobi suočene s idejom, s vizijom jedne nove budućnosti u trenutku kad se lomi povijest.

Altan pogleda admirala u oči. On nije znao što znači boja u očima njegova sugovornika, ali admiral je jasno vidio da oči čovjeka ne mijenjaju boju. Bile su kristalno zelene.

— A kako ćemo istraživati, zar vi imate međugalaktički pogon? — upita stari admiral kad su sve spoznaje došle na svoje mjesto.

— Sad još ne, ali u vremenu u koje ćemo vas poslati to će već biti poznato. Planove ćemo vam ostaviti spremljene u vremenskom polju. Potražite ih na ovom istom mjestu.

— Vidim — reče Karen — da će budućnost za nas obojicu biti vrlo zanimljiva.

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

NAGRADE ZA PRETPLATNIKE

SIRIUS 127

Svim pretplatnicima »Siriusa«

čestitamo novu Godinu i zahvaljujemo na povjerenju i ljubavi prema znanstvenoj fantastici. Nagrađenima evo i djedalienovskih poklona:

1. IVAN NOVAK dobiva računalo Orao našeg poznatog kompjutorskog proizvođača i mecene, »Velebita« iz Zagreba.

2. ALOJZ POTOČAR dobiva desetogodišnju pretplatu za »Sirius«, naravno, ako doživimo to desetljeće i naš magazin bude izlazio sve te godine što najčvršće vjerujemo.

3. MIRKO STIPANOVIĆ moći će uživati u vrsnom izboru Bobana Kneževića u njegovu »Monolitu IV«.

4. JELENA VOJVODIC će prije Amerikanaca pročitati Clarkeovu »2061: treća Odiseja«, izdanje

»Polarisa«.5. KRESO MARTINCIC dobit će

Gibsonova »Neuromansera« čim se on pojavi u izdanju Brkićeva »Zoroastera«.

6/7/8. BLAGOJE PETKOVSKI, MILJANA ŽIVANOVIĆ i TOMO VRHOVEC dobitnici su knjige s novelama Slobodana Čurčića i Radmila Anđelkovića »Zemlja za dobre ljude« i »Vrisak zvezda«, zacijelo najvrednijeg izdanja domaćih autora ove godine.

9. EDI SLIVAR moći će uživati u romanu »Nebeski strug« Ursule LeGuin.

10. BRANKA TOMAŠEVIĆ, sigurni smo, voli Isaaca Asimova i bit će zadovoljna njegovim romanom »Bogovi lično«.

Još jednom čestitamo dobitnicima i molimo ih da nam se jave i potvrde adrese koje smo objavili u prošlom broju »Siriusa«.

• Cijena pojedinom primjerku 1000 dinara. PRETPLATA (uz popust) za godinu dana 10.800 dinara, a za šest mjeseci 5.400 dinara. Inozemna pretplata za šest mjeseci 13 DM, 102 Asch, 11 Sf r, 14 Hfl, 54 Skr, 42 FF, 7 US $ (7,80 avionom). 9 C $ (10 avionom), 4,50 (5,20 avionom).• Dinarska pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-2052 (00027 — SIRIUS) — NISPRO »Vjesnik«. Interna banka, Zagreb.• Uplata na devizni račun 30101-620-16-15731-3252051 kod Udružene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za Sirius. izdanje OOUR-a IRI).• Cijena oglasa: crno-bijela stranica 250.000 dinara, posljednja omotna stranica 400.000 dinara.

SIRIUS 128