GODINE 1980. I 1984. »SIRIUS« JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE FANTASTIKE. 1986. DOBITNIK JE NAGRADE EVROPSKOG SF UDRUŽENJA A NOSILAC JE I POVELJE »SFERA« ZA UNAPREĐENJE DOMAĆEG SF STVARALAŠTVA.

VJESNIKOVA PRESS

AGENCIJA

Glavni i odgovorni urednik MILIVOJ PAŠIČEKIzdavač: NIŠPRO VJESNIK (Predsjednika Poslovodnog odbora Vjekoslav Koprivnjak) – OOUR Informativno-revijalna izdanja (direktor Božidar Radman). Predsjedavajući savjeta: dr. Ivan Krtalić. Adresa redakcije, izdavača i tiskare: 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4.Telefoni 041/526-099, 515-555 i 519-555Telex 21 121 YU VSK

Kolegij redakcije: Berislav Grabušnik (grafički urednik), Marija Jurela (urednik), Pavle Lugarić (zamjenik glavnog urednika), Milivoj Pašićek, Biserka Pupavac (pomoćnik glavnog urednika),Tisak NIŠPRO Vjesnik, OOUR Novinska rotacija i OOUR TM.

Broj 140 – siječanj 1988.Urednik: Hrvoje PrčićGrafički urednik: Đurđa MaroševićRecenzenti: Darije Đokić i Žiga Leskovšek

SADRŽAJGordon R. Dickson

VOJNIČE, NE PITAJ...............4

Robert Silverberg

DOBRE VIJESTI IZ VATIKANA.............................53

Raccona SheldonBIOLOŠKO RJEŠENJE.........60

Nancy KressOD SVIH TIH SJAJNIH ZVIJEZDA...............................78

Joe HaldemanSAULOVA SMRT: DVIJE SESTINE..................................84

Alfred BesterLJUDI KOJI SU UBILI MUHAMEDA..........................89

Slobodan PetrovskiKAZNA...................................100

Bruce BostonZA SVEMIRCE ZAPLETENE U KOSU KOMETA...................111

Zoran ŽivkovićRAĐANJE SF KINEMATOGRAFIJE ........113

Poul AndersonSAVJETI PISCIMA .............118

Uvodna riječDragi čitaoci,

ako ste se riješili mamurluka, ispavali se ili tek za laku noć uzimate u ruke omiljeno SF štivo — SIRIUS, prvi broj u novoj godini u kojoj će prvi jugoslavenski SF magazin proslaviti dvanaesti rođendan, još jednom vam želim sretnu i esefičnu 1988. godinu! uz puni bljesak najsjajnije zvijezde na našem nebu znanstvene fantastike — SIRIUSA. Prošla godina bila je značajna i za naš magazin i za domaći SF. SIRIUS je, nažalost, morao pratiti trocifrenu inflaciju i učetverostručiti cijenu, ali još uvjek je to sitna lova u odnosu na knjige u prodavnicama knjiga. Nastojali smo objavljivati i najnovije i vrijedne starije radove, nastojali smo oslikati prošlost i naslutiti budućnost SF-a, željeli smo predstaviti što više oblika znanstvene fantastike, podržati fandomski život, razviti druženje, poticati mlade pisce i ilustratore koji tek traže svoju afirmaciju. Pokušat ćemo to učiniti i u ovoj godini priklanjajući se trima zakonima Siriusa: 1. SF NEMA GRANICE 2. SF JE UMJETNIČKI ŽANR 3. UREDNIŠTVO SIRIUSA SU SVI NJEGOVI ČITAOCI. Naravno, adekvatno našoj društvenoj stvarnosti nismo odbacili mogućnost i nekog amandmana kojeg biste vi predložili. Za ovu smo godinu predvidjeli veći broj Siriusovih antologija. To znači tematskih brojeva u kojima ćemo predstaviti određena područja ili značajna

zbivanja u SF-u. Tako je ovaj, prvi ovogodišnji broj posvećen, dobitnicima najvećih svjetskih nagrada. S punim pravom tu, među Dicksona, Silverberga, pokojnu Racoonu Sheldon (pravim imenom Alice B. Sheldon, a poznatiju kao James Tiptree Jr.), Nency Kress, Joea Haldemana, spada i naš Slobodan Petrovski kao dobitnik nagrade »SFera« za najbolju priču. Smrt velikana SF-a Alfreda Bestera (preminuo 30. studenog u 73. godini života, nakon dva loma kuka i ruke i fatalnog srčanog udara kao dobitnik priznanja Grand Master koje će mu biti dodijeljeno posthumno na Nebul banketu ove godine) morali smo obilježiti i jednom njegovom pričom. Osim rubrike »Za — Nije za« mladim piscima pripremili smo i seriju savjeta najpoznatijih svjetskih autora. Možda nešto i naučimo od njih. Opet smo se okrenuli stripu, a ovog puta tu je Bočko, avanture naše maskote. Inače, možda niste čuli, ali »Vjesnik« je imao i još uvijek je u velikim selidbama u nove prostorije, a tu je i kompjuterizacija. Nažalost, tako je nastala neka zbrka sa podacima o autorima u vezi honorara pa molimo sve one kojima nije stigao honorar da nam se odmah jave svojim podacima. Toliko o prošlosti i budućnosti SIRIUSA. Sigurni smo da će ova godina biti nastavak našeg dugogodišnjeg druženja.

Rekoh i da je protekla godina bila

SIRIUS 2

dobra za SF kod nas. Netko će možda ironično slegnuti ramenima, ali to je ipak točno. Na prvom mjestu moram odati priznanje privatnim izdavačima iz Beograda koji su nas obdarili velikim brojem izdanja pa zato specijalne čestitke i želje Zoranu Zivkoviču, Bobanu Kneževiću i Branislavu Brkiću. Da nije njih imali bismo vrlo siromašan uvid u svjetsku stariju i recentnu produkciju romana. Još jednom moram zažaliti i izraziti čuđenje što u SR Hrvatskoj prevodilački rad nije ocijenjen autorskim pa ne mogu postojati ni privatni izdavači. Bez ocjenjivanja vrijednosti pojedinih djela, ipak vrijedi naglasiti izdavački poduhvat edicije »Polaris« koja je nekoliko mjeseci prije najvećeg svjetskog tržišta, SAD, imala premijeru djela »2061: treća odiseja«, jednog od najvećih svjetskih SF pisaca, žive legende, Arthura Clarkea. To znači da su »Polaris« kao biblioteka, i Jugoslavija kao tržište, postali nešto i u svjetskim razmjerima jer malo se zemalja može pohvaliti svjetskom premijerom jednog od velikih. Drugi događaj u izdavaštvu koji bih istaknuo u protekloj godini je samostalno izdanje domaćih autora Slobodana Curčiča i Radmila Anđelkovića koji su objavili u knjizi svoje novele »Vrisak zvezda« i »Zemlja za dobre ljude« pokazujući i tako jedini put domaćim autorima da ignorirani od etabliranih izdavača dođu do tržišta. Za njihov potez trebalo je odvažnosti i samopouzdanja i želim im uspjeh i u novoj knjizi. Novosadski »Dnevnik« jurnuo je na domaće SF

tržište prošle godine kao plima. Uz roto romane X—100 u zasebnoj SF ediciji, biblioteku mini-romana »Supernova«, pokušavaju i sa SF časopisom »Alef«. Takav SF juriš još nije zabilježen kod nas pa i uz zamjerke izboru materijala za objavljivanje i njima želimo uspjeh u novoj godini. Uz još nekoliko pojedinačnih izdanja te stalniju produkciju »Dečjih novina« i »Narodne knjige« to bi bilo sve u prošloj godini, kakva će biti nova, vjerujemo bolja, sudeći po najavama izdavača. Fandom nam ulazi u krizu. Konvencije i druženja su sve rjeđi, klubovi se gube. Ipak, imamo i nekoliko novih, vrlo agilni subotički »Meteor«, upravo osnovani »Arakis«, još nekoliko klubova u osnivanju. Ipak se kreće! Dosad najveća domaća ekspedicija prisustvovala je svjetskoj konvenciji u Brightonu. Krsto Mažuranić pokrenuo je svoj fanzin (kad će drugi broj Friendly Alienu?). Očekujemo godišnje izvještaje klubova i članova pa ćemo ih pokušati objediniti u jedan veliki fandomski godišnji raport.

U protekloj godini nekoliko smo puta i zaplakali. Umrli su Zvonimir Furtinger, Tarkovski, Alice Sheldon, Bester. Neka su im laka esefovska polja u hipersvemiru naših sjećanja.

Eto, to je bio kratki prikaz prošle godine u zodijačkom znaku SFa. Astroesefolozi kažu da ulazimo pod pozitivni utjecaj najsjajnije zvijezde SIRIUS i da će nam nova godina biti sretna i vesela. U to ime krenimo na čitanje ovog antologijskog broja.

Vaš urednik.

SIRIUS 3

GORDON R. DICKSON

Vojniče, ne pitajHugo 1965

Soldier, Ask NotVojniče, ne pitaj nikad

Stjezi gdje će u boj tvoji...

1AD SAM u St. Mary silazio sa svemirskog linera, lagani lahor stvoren višim tlakom brodske atmosfere što sam ga ćutio na leđima doimao se kao nekakva ruka iz tame iza mene, ruka što me je gurala

u mračni dan i kišu. Prekrivao me je plašt dopisnika. Vlažna studen dana ovijala se oko mene ali nije u mene i prodirala. Bio sam poput teškog golog

KSIRIUS 4

mača za dvije ruke mojih davnih škotskih predaka, umotanog i skrivenog u pled i naoštrenog na kamenu kojeg su napokon ponijeli na sastanak za koji je bio čuvan tri duge godine čekanja. Na sastanak na hladnoj proljetnoj kiši. Osjećao sam to, hladno kao davnu krv na rukama i kao bljutavilo na usnama. Iznad mene, nebo se bilo spustilo i oblaci su letjeli na istok. Kiša je padala neumorno.

Dok sam se spuštao niz otvorene silazne stepenice, njen je zvuk nalikovao sitnom bubnjanju, dok je mnoštvo kišnih kapi glasno javljalo svoj kraj u sudaru s nepopustljivim betonom svuda uokolo. Beton se protezao nadaleko od broda, u svim smjerovima, skrivajući zemlju, čist i gol kao zadnja stranica računovodstvene knjige prije unošenja završnog računa. Na dalekom njegovom kraju stajala je pristanišna zgrada svemirske luke, nalik osamljenom nadgrobnom spomeniku. Zavjese vode što je lila između mene i nje prorjeđivale su se i zgušnjavale poput dima bojišta, ali je nisu mogle sakriti potpuno od mog pogleda.

Bila je to ona ista kiša koja je padala na svim mjestima svih svjetova. Tako je padala i na Atenu Stare Zemlje kad sam još bio dječačić, padala na mračnu, nesrećom ispunjenu kuću strica koji me podigao na noge nakon smrti mojih roditelja, padala po ruševinama Partenona dok sam ga gledao kroz prozor svoje spavaonice.

Slušao sam je i sada dok sam se spuštao niz silazne stepenice, slušao kako bubnja po velikom brodu iza mene, brodu koji me je slobodno prebacio između zvijezda — sa Stare Zemlje na taj drugi po malenosti svijet, taj sitni zemljoliki, umjetno stvoreni planet pod suncima Prociona — kako šuplje bubnja i po kovčežiću s akreditivima što je klizio niz pomičnu vrpcu kraj mene. Sad mi taj kovčežić više nije značio ništa — baš kao ni moji dokumenti ili akreditivi nepristranosti koje sam nosio šest godina i za koje sam se tako dugo trudio da ih zaradim. Sad sam na njih mislio manje negoli na ime čovjeka kojega sam trebao naći kako otprema cestovne automobile na rubu sletišta. Ukoliko je on, naime, zaista onaj čovjek kojega su imenovali moji zemaljski informatori. I ukoliko nisu lagali...

—... gospodine, vaša prtljaga?Prenuo sam se iz misli i kiše. Stigao sam do betona. Prijemni mi se

službenik nasmiješio. Bio je stariji od mene iako se doimao mlađe. Kad se nasmiješio, nekoliko se kapi vlage otkinulo sa smeđeg ruba šilta njegove kape pa se rasulo poput suza po formularu što ga je držao u rukama.

— Pošaljite je u Prijateljski kompleks — rekoh. — Ja ću uzeti torbu s akreditivima.

Podigao sam je s pomične vrpce i okrenuo se u namjeri da odem. Čovjek što je u uniformi otpremnika stajao uz prvi cestovni automobil u nizu odgovarao je opisu.

— Vaše ime? — upitao je. — Poslom ovdje, na St. Mary? Ako su njega opisali meni, onda su i mene zacijelo opisali njemu. Ali

ja sam bio spreman da ga odobrovoljim.— Tam Olyn — rekoh. — Građanin Stare Zemlje i predstavnik

Međusvjetske novinske agencije. Ovdje sam da bih izvještavao o sukobu

SIRIUS 5

Prijatelja i Egzota. — Otvorio sam torbu i pružio dokumente.— U redu je, mister Olyn. — Vratio mi ih je, vlažne od kiše. Okrenuo

se da bi otvorio vrata najbližeg automobila i namjestio automatskog pilota. — Pođite autocestom ravno do Josipgrada. Kad dođete na rub grada stavite ga na automatsku vožnju i on će vas odvesti do Prijateljskog kompleksa.

— Bravo — rekoh. — Čekajte čas.Okrenuo se. Imao je mlado, pristalo lice, urešeno brčićem; gledao me s

živahnim nerazumijevanjem. — Da, gospodine?— Pomozite mi da uđem u auto.— Oh, oprostite, sir. — Brzo je prešao na moju stranu i prišao mi. —

Nisam vidio da je vaša noga...— Od vlage se koči — rekoh. On mi je namjestio sjedalo pa sam

stavio lijevu nogu iza osovine volana. Već se bio napola okrenuo.— Čekajte čas — rekao sam ponovno. Već sam bio izgubio strpljenje.

— Vi ste Walter Imera, zar ne?— Da, sir — odgovorio je tiho.— Pogledajte me u oči — rekoh. — Vi za mene imate nekakva

obavještenja, zar ne?Okrenuo se polako da bi mi stao sučelice. Lice mu je i nadalje bilo

lišeno izraza.— Ne, sir.Pričekao sam dugi trenutak, gledajući ga.— U redu — rekao sam tada i posegnuo ža vratima. — Rekao bih da

vam je jasno da ću ja do tih obavještenja svejedno doći. A oni će povjerovati da sam ih primio od vas.

Njegov se brčić počeo doimati kao da su ga nafarbali.— Čekajte...— A zašto?— Mislim — rekao je — morate me razumjeti. Takva informacija ne

spada u vaš izvještaj, zar ne? A ja imam obitelj koju...— A ja je nemam — odgovorio sam. Prema njemu nisam osjećao

ništa.— Ali vi me ne razumijete. Oni će me ubiti. Takva je to sada

organizacija, taj Plavi front. Što o njima želite doznati i zašto? Nisam shvatio da vi namjeravate...

— U redu — rekao sam. Posegnuo sam za vratima.— Čekajte... — Ispružio je, na kiši, ruku prema meni. — Kako da

znam da ih vi možete natjerati da me puste na miru ako vam kažem?— Možda se jednog dana ovdje vrate na vlast — odgovorio sam. —

Čak ni jedna ilegalna politička grupa ne može željeti da iz Međusvjetske novinske agencije stvori neprijatelja. — Još sam jednom počeo zatvarati vrata.

— U redu... — rekao, je žurno. — U redu. Otiđite u New San Marcom. Kod Draguljara Wallace Streeta. To je odmah iza Josip-grada, gdje je Prijateljski kompleks u koji idete. — Liznuo je usne. — Reći ćete im za mene?

SIRIUS 6

— Reći ću im. — Pogledao sam ga. Iznad ruba ovratnika modre uniforme s desne strane vrata mogla su se vidjeti dva prsta srebrnog lanca, blistava na zimski blijedoj koži. — Prijateljski vojnici ovdje su već dvije godine. Što ljudi misle o njima?

Škrto se nacerio. Boja mu se vraćala.— O, isti su kao i svi ostali — odgovorio je. — Treba ih naprosto

razumjeti. Imaju svoje običaje.Osjetio sam bol u ukočenoj nozi, na mjestu, gdje su liječnici na Novoj

Zemlji izvadili iglu iz opružne puške, ima tome tri godine.— Da, zaista ih imaju — rekao sam. — Zatvori vrata. I on ih je zatvorio. A ja sam se odvezao.Na ploči s instrumentima stajala je medalja Sv. Kristofora. Da se tu

našao koji od Prijateljskih vojnika zacijelo bi je otrgnuo i bacio ili bi odbio da se posluži automobilom. Zbog toga mi je pričinjalo posebno zadovoljstvo da je ostavim gdje je i bila, iako mi nije značila ništa više no što bi značila njima. Nije to bilo naprosto zbog Davea, mog šurjaka, i ostalih zarobljenika što su ih postrijeljali na Novoj Zemlji. Bilo je to naprosto zato što postoje izvjesne dužnosti u kojima se krije mala doza zadovoljstva. Nakon što se izgube iluzije djetinjstva i ne preostane ništa osim dužnosti, takva su zadovoljstva uvijek dobrodošla. Fanatici, kad se sve zbroji, nisu ništa gori od bijesnih pasa.

Ali bijesne pse potrebno je uništiti; to je vrlo jednostavno i u skladu sa zdravim razumom.

A čovjek se u životu nakon nekog vremena, vraća zdravom razumu: to je neizbježno. Kada sve neobuzdane sanje o pravdi i napretku izumru i budu pokopane, kad se napokon smiri bolno bacakanje osjećaja unutar čovjeka, tad postaje najbolje da se čovjek smiri, beživotan i nepopustljiv poput — oštrice mača nabrušene na kamenu. Kiša kroz koju se takva oštrica nosi prema svojoj svrsi ne mrljaju je rđom, baš kao što je ne mrlja ni krv u kojoj će se na koncu okupati. Kiša ili krv, sve je to isto za nabrušeno željezo.

Vozio sam pola sata kraj šumovitih brda i uzoranih ledina. Brazde oranica crnjele su se na kiši. Pomislio sam kako je ta crnina blaža od nekih drugih nijansi koje sam vidio; i tako sam napokon stigao do periferije Josipgrada.

Autopilot automobila provlačio me je kroz ulice malog, urednog gradića, s oko stotinu tisuća stanovnika. Izašli smo iz njega na drugoj strani i ušli na brisani prostor iza kojega su se uzdizali masivni, skošeni zidovi vojnog kompleksa.

Na vratima je moj automobil zaustavio Prijateljski rezervni oficir, posluživši se pritom crnom opružnom puškom, pa otvorio lijeva vrata mojih kola.

— Kojim poslom?Glas mu je bio hrapav i dopirao je visoko iz nosa. Krpene oznake

predvodnika obrubljivale su mu ovratnik. Iznad njega, četrdesetogodišnje je lice bilo mršavo i izbrazdano borama. I lice i ruke, jedini nepokriveni

SIRIUS 7

dijelovi njegova tijela, doimali su se neprirodno bijelo u kontrastu s crnim suknom i puškom.

Otvorio sam torbu i predao mu dokumente.— Moji akreditivi — rekoh. — Ovdje sam da bih se susreo s

komandantom Ekspedicijskih snaga, komandirom Jamethonom Blackom.— Onda se makni — odgovorio je nazalno. — Ja moram voziti.Maknuo sam se.On je ušao i dohvatio palicu. Provezli smo se kroz dveri pa skrenuli

niz prilaznu aleju. Na drugom njenom kraju vidjelo se unutrašnje dvorište. Dok smo prolazili, usko primaknuti betonski zidovi s obadvije strane odjekivali su zvukovima našeg prolaženja. Kako smo se približavali dvorištu, čule su se sve glasnije komande drila. Kad smo se uvezli u nj, vojnici su bili poredani u vrste, čekajući na podnevnu misu, na kiši.

Predvodnik me napustio i ušao kroz vrata nečega što se doimalo poput ureda ugrađenog u zid na jednoj stranici unutrašnjeg trga. Prešao sam pogledom preko vojnika što su stajali u formaciji. Bili su u stavu pozdrava oružjem, što je bio stav molitve u borbenim uvjetima; i dok sam ja promatrao, časnik koji im je stajao sučelice, leđima okrenut zidu, poveo je pjevanje Bojne himne.

Vojniče, ne pitaj nikad Stijezi gdje će u boj tvoji. Anarh oko sviju nas je. Udri! Udarce ne broji!

Sjedio Sam trudeći se da ne slušam. Nije bilo glazbene pratnje, nikakvih vjerskih rekvizita ili simbola, pri čemu je jedini izuzetak bio tanki lik križa, izblijedio na sivom zidu iza časnika. Skupljeni muški glasovi polako su se uzdizali i spuštali u mračnoj, turobnoj himni koja im je obećavala samo bol, patnju i trpljenje. Napokon su završni stihovi žalobno izrazili trpku molitvu za smrt u boju, pa su vojnici spustili oružje.

Dok je časnik prolazio kraj mog automobila ne udostojivši me ni pogleda, predvodnik je vojnicima dao voljno. Časnik je prošao kroz isti onaj ulaz u kojemu je bio iščezao i podoficir, moj vodič. Dok je prolazio, zapazio sam da je mlad.

Trenutak kasnije vodič je došao po mene. Sepesajući pomalo na ukočenoj nozi, pošao sam za njim u sobu bez prozora u kojoj su, nad jedinim pisaćim stolom, stajale upaljene svjetiljke. Dok su se vrata za mnom zatvarala, mladi je časnik ustao i kimnuo mi glavom. Na reverima svoje uniforme nosio je oznake komandanta.

Dok sam mu preko stola predavao akreditive, bljesak svjetla punom snagom me udario u oči i zaslijepio me. Odstupio sam i zažmirkao prema njegovom zamagljenom licu. Kad sam ponovno na njemu izoštrio pogled, kao da sam na trenutak shvatio da je mnogo stariji, da je prijek, uvrnut i izgraviran borama mnogih godina fanatizma.

Onda se moj pogled posve izoštrio, pa sam ga ugledao onakvog kakav je stvarno bio. Tamnoputa lica, ali mršav mršavošću mladosti a ne mršavošću namjernog izgladnjivanja. Nije to bilo lice koje bi se usjeklo u

SIRIUS 8

pamćenje. Crte su mu bile pravilne do te mjere da bi ga se gotovo moglo proglasiti lijepim, oči su mu bile umorne i nagrđene podočnjacima; vidio sam i ravnu, klonulu crtu usta iznad smirene, suzdržane hitroće njegova tijela, sitnijeg i slabijeg od mojeg.

Prihvatio je akreditive niti ih ne pogledavši. Usta su mu se malko zatrzala na kutovima, suho i umorno.

— I, mister Olyn, nema sumnje da su vam — rekao je — drugi džep napunile vlasti Egzotičnih svjetova ovlaštenjima da intervjuirate plaćeničke vojnike i oficire što su ih unajmili na Dorsaiu i tucetu drugih svjetova kako bi se u ratu oduprli svetim odabranicirna.

Nasmiješio sam se. Zato što je bilo lijepo otkriti da je tako jak, jer će tako moje zadovoljstvo u njegovu slamanju biti utoliko veće.

2Gledao sam ga preko ta dva metra što su nas razdvajala. Prijateljski

rezervist koji je na Novoj Zemlji pobio zarobljenike također je govorio o svetim odabranicirna.

— Ako pogledate pod dokumente adresirane na vas — odgovorio sam — bez muke ćete ih naći. Novinska agencija i njeni ljudi nastoje biti riepristrasni. Mi ne stajemo ni na čiju stranu.

— Pravda — odgovorilo je tamnoputo mlado lice meni sučelice — uvijek staje na nečiju stranu.

— Tako je, komandante — rekao sam. — To je istina. Samo što je ponekad stvar za diskusiju na čijoj strani ta Pravda leži. Vi i vaši vojnici sada ste osvajači jednoga svijeta u planetarnom sustavu koji vaši preci nisu nikada kolonizirali. A vama sučelice stoje plaćenici koje su unajmila dva svijeta koja ne samo da potpadaju pod Procion već su i preuzela obavezu da brane manje svjetove svog sustava, među koje spada i ovaj. Ja baš nisam siguran da je pravda ovdje na vašoj strani.

On je lagano odmahnuo glavom i odgovorio:— Mi niti ne očekujemo neko veliko razumijevanje od onih koji nisu

Odabrani. — Prebacio je pogled s mene na dokumente što ih je držao u ruci.

— Biste li mi zamjerili da sjednem? — upitao sam — Noga mi baš nije u najboljem stanju.

— Samo izvolite. — Mahnuo je glavom prema sjedalici kraj stola da bi, kad sam ja sjeo, sjeo i sam. Prešao sam pogledom preko papira što su bili pred njim na stolu i ugledao, nakrivljenu na stranu, volumografiju jednog od šiljastih hramova bez prozora što su ih Prijatelji bili izgradili. Imao je puno pravo na takav suvenir, ali su ispred iluzije bile samo tri osobe: nekakav postariji muškarac i žena i djevojčici od približno četrnaest godina. Svo je troje upravo obiteljski nalikovalo Jamethonu Blacku. Kad je na trenutak podigao pogled s mojih akreditiva zapazio je u što gledam, pa mu je pogled u trenutku kliznuo prema slici i zatim ponovno od nje, kao da bi je želio zaštititi.

— Od mene se, kao što vidim, zahtijeva — rekao je i tako moj pogled ponovno privukao na sebe — da vam osiguram suradnju i materijalna

SIRIUS 9

sredstva. Ovdje ćemo vam naći smještaj. Jesu li vam potrebni automobil i šofer?

— Hvala — odgovorio sam. — Komercijalni auto, onaj vani, sasvim će poslužiti svrsi. A što se tiče upravljanja nekako ću se i sam snaći.

— Kako vas volja. — Odvojio je dokumente adresirane na sebe, vratio mi ostatak pa se nagnuo nad rešetku na površini pisaćeg stola — Predvodniče.

— Izvolite — odgovorila je rešetka spremno.— Smještaj za samca, muškog i civila. Dozvola za parkiranje civilnog

vozila, osobnog.— Razumijem.Glas se iz rešetke izgubio uz škljocaj. Jamethon Black pogledao me

preko stola. Stekao sam dojam da čeka da se udaljim.— Komandante — rekoh vraćajući akreditive u njihovu torbu — prije

dvije godine vaše su starješine na Harmoniji i Udruženju otkrile da je planetarna vlada na St. Mary uskratila plaćanje izvjesnih spornih kreditnih razlika pa su ovamo poslale ekspediciju da je okupira i prisili na plaćanje. Što vam je od te ekspedicije preostalo, u smislu ljudstva i materijala?

— To je, mister Olyn — odgovorio je komandant — povjerljiva vojna informacija.

— Pa ipak — rekao sam i zatvorio torbu — vi ste, s regularnim činom komandira, stvarni komandant snaga što su preostale od te vaše ekspedicije. Ta funkcija zahtijeva nekog s činom bar pet stupnjeva višim od vašeg. Očekujete li dolazak takvog oficira, oficira koji bi preuzeo komandu?

— Bojim se, mister Olyn, da cente to pitanje morati postaviti glavnom štabu na Harmoniji.

— Očekujete li pojačanja u ljudstvu i materijalu?— Kada i bih — glas mu je bio lišen izraza — morao bih i to smatrati

povjerljivom informacijom.— Vi znate da se već prilično široko govori kako je vaš glavni štab na

Harmoniji zaključio da je ova ekspedicija izgubljen slučaj. Ali da bi sačuvali obraz, njima će biti draže da vas ostave ovdje da budete isječeni na komadiće, umjesto da povuku i vas i vaše ljude.

— Shvaćam — odgovorio je.— Ne biste to ni prokomentirali ?Njegovo se tamnoputo, mlado, bezizražajno lice nije promijenilo.— Ne kad je riječ o govorkanjima, mister Olyn.— Onda još jedno i posljednje pitanje. Kad se protiv vas pokrene

proljetna ofanziva Egzotskih plaćenika, namjeravate li se povući na zapad ili se predati ?

— Odabrani za Rat nikad se ne povlače — odgovorio je on — a niti napuštaju niti bivaju napušteni od svoje Braće. — Ustao je. — Mister Olyn, ja imam posla koji me čeka.

I ja sam ustao. Bio sam viši od njega, stariji i masivnijeg kostura. Samo mu je njegova natprirodna pribranost omogućavala da sačuva privid da mi je ravan ili čak bolji od mene.

SIRIUS 10

— Možda s vama popričam kasnije, kad budete imali više vremena — rekao sam.

— Razumije se. — Začuo sam kako se iza mene otvaraju vrata kancelarije. — Predvodniče — rekao je časnik govoreći mimo mene — pobrinite se za mistera Olyna.

Predvodnik kojemu me je bio predao našao mi je malu betonsku ćeliju s jednim jedinim visokim prozorom, poljskim krevetom i ormarićem za uniformu. Ostavio me na trenutak pa se vratio s potpisanom propusnicom.

— Hvala — rekao sam i uzeo je. — Gdje da potražim štab Egzotskih snaga?

— Prema posljednjim raspoloživim informacijama, sir — odgovorio mi je ovaj — oni su sada devedeset kilometara istočno odavde. New San Marcos. — Bio je moje visine ali je, poput većine njih, bio desetak godina mlađi od mene, i posjedovao je nedužnost koja je stajala u oštrom kontrastu s neobičnim izrazom samokontrole što su ga svi oni imali na licu.

— San Marcos. — Pogledao sam ga. — Pretpostavljam da vi vojnici znadete da je vaš glavni štab na Harmoniji odlučio da ne trati ljude šaljući vam zamjenu?

— Ne, sir — odgovorio je. Sudeći po reakciji, mogao sam čavrljati i o kiši. Cak i ovi momci bili su i nadalje jaki i nesalomljivi. — Trebate li još štogod?

— Ne — odgovorio sam. — Hvala.On je izišao. A onda sam izišao i ja da bih ušao u automobil i odvezao

se devedeset kilometara na istok, kroz jednake predjele, sve do New San Marcosa. Stigao sam do njega za otprilike tri-četvrt sata. Ali nisam odmah pošao potražiti terenski štab Egzota. Imao sam ja i drugih kombinacija.

Te su me odvele do draguljara Wallace Streeta. Tu su me tri plitke stepenice što su se spuštale s razine ulice, kao i zamagljena staklena vrata, dovele do dugačke, sumračno osvijetljene prostorije ispunjene staklenim pultovima. Iza zadnjega, u dnu dućana, stajao je sitni postariji muškarac, i ja sam opazio, dok sam prilazio, kako očima prelazi preko mog Izvjestiteljskog ogrtača i značke.

— Gospodine? — upitao je kad sam stao pred njega, odijeljen tezgom. Na neobično glatkom licu podigle su se smeđe, usko razmaknute stare oči da bi me pogledale.

— Mislim da znate koga predstavljam — rekoh. — Svi svjetovi znaju za Novinsku agenciju. Mi se ne bavimo lokalnom politikom.

— Gospodine?— I tako ćete otkriti kako sam doznao za vašu adresu. — Nastavio

sam mu se smješkati. — I zato ću vam reći da sam je doznao od otpremnika automobila u svemirskoj luci, čovjeka zvanog Imera. Obećao sam mu zaštitu ako mi kaže. Bit će nam jako drago ako ostane u dobru zdravlju i u jednom komadu.

— Bojim se... — Stavio je ruke na gornju staklenu ploču tezge. Godine su ih pokrile venama. — Željeli biste nešto kupiti?

— Platio bih čista srca — odgovorio sam — za dobru informaciju.

SIRIUS 11

Ruka mu je kliznula s vrha staklene tezge.— Gospodine, — lagano je uzdahnuo, — bojim se da ste pogriješili

dućan.— Uvjeren sam da jesam — rekoh. — Ali će vaš dućan morati

poslužiti. Pretvarat ćemo se da je to pravi dućan i da razgovaram s nekim tko je član Plavog fronta.

Polako je odmahnuo glavom i odstupio od tezge.— Plavi front je ilegalan — rekao je. — Doviđenja gospodine.— Samo trenutak. Imao bih vam prije ponešto kazati.— Onda mi je zaista žao. — Povukao se prema zastoru što je

prikrivao vrata. — Ja vas neću moći saslušati. Niti će k vama u sobu doći itko, gospodine, sve dok budete govorili na takav način.

Kliznuo je kroz zastor i nestao. Oglednuo sam se po dugačkoj, praznoj prostoriji.

— No, molim, — rekao sam, nešto malo glasnije — pretpostavljam da ću morati govoriti zidovima. Siguran sam da me zidovi mogu čuti.

Zastao sam. Nije bilo nikakva zvuka.— U redu — nastavih. — Ja sam dopisnik. Sve što me zanima, to su

informacije. Naša procjena vojne situacije ovdje, — i tu sam rekao istinu — pokazuje da su Prijateljske ekspedicione snage napuštene od strane svog matičnog štaba i da je izvjesno da će ih Egzotske snage pregaziti čim se tlo osuši dovoljno da podnese prebacivanje teške opreme.

Odgovora nije bilo ni dalje, ali mi je šija znala da me i slušaju i promatraju.

— Uslijed toga — nastavio sam, i tu sam slagao, iako to oni nikad neće moći doznati — smatramo neizbježnim da Prijateljska komanda stupi u vezu s Plavim frontom. Atentati na neprijateljske komandante predstavljaju jasan prekršaj Plaćeničkog kodeksa i Paragrafa civiliziranog ratovanja, ali bi civili smjeli izvesti ono što vojnici ne bi smjeli.

I nadalje iza zastora nije bilo ni zvuka ni pokreta.— Novinski dopisnik — rekao sam — nosi sobom Akreditive

nepristranosti. Vi znate koliko se visoko do njih drži. Ja želim samo postaviti nekoliko pitanja. A odgovori će ostati u najstrožoj diskreciji...

Počekao sam i po posljednji put, no odgovora nije bilo ni nadalje. Okrenuto sam se pa prošao kroz dugačku prostoriju i izišao. Sve dok se nisam našao već dobrano vani na ulici, nisam dopustio da se osjećaj unutrašnjeg trijumfa proširi i ugrije me.

Zagrist će u mamac. Ljudi njihova kova uvije to čine. Pronašao sam svoj auto i odvezao se do štaba Egzota.

Taj je bio izvan grada. Brigu o meni preuzeo je plaćenički komandant Jand Marat. On me uveo u mjehurastu strukturu njihove štapske zgrade. Ovdje se osjećala jasnost cilja, vladala je samouvjerena i radosna atmosfera djelatnosti. Svi su bili dobro naoružani, dobro uvježbani. Nakon Prijatelja, to me osupnulo. To sam i rekao Janolu.

— Imamo za komandanta Dorsajca a i brojčano smo jači od protivnika. — Široko mi se nasmiješio. Imao je dobrano pocrnjelo,

SIRIUS 12

izduženo lice koje bi se, kad bi mu se usne iskrivile nagore, rasulo u duboke brazde. — Od toga svi postajemo prilični optimisti. Povrh toga, ako pobijedi, naš komandant dobiva unapređenje. Vraća se na Egzotiku i stječe štapski čin... S bojnog polja u vječnost! Napravit ćemo dobar posao ako pobijedimo.

Ja sam se nasmijao a i on se nasmijao.— Ipak mi ispričajte još ponešto — rekoh. — Potrebni su mi razlozi

koje bih mogao upotrijebiti u člancima što ih šaljem Novinskoj agenciji.— Mislim... — i tu je pogledom odgovorio na žustro salutiranje

predvodnika koji je upravo prošao, nekog Kasidanca — mislim di biste mogli spomenuti uobičajeno: kako naši egzotski poslodavci ne dopuštaju sebi da se posluže nasiljem i kako su uvijek darežljivi kad treba plaćati i ljude i za opremu. A i stari Izvanac, a to je, znate, egzotski ambasador na St. Mary...

— Znam.— On je zamijenio starog Izvanca ima tome tri godine. No u svakom

slučaju, on je nešto posebno, čak i kad je riječ o nekom s Mare ili Kuitisa. On je stručnjak za ontogeničke proračune. Ako vam to išta znači. Sve je to iznad moje pameti. — Janol je upro prstom. — To je ured operativnog komandanta. A taj je Kensie Graeme.

— Graeme? — rekao sam i namrštio se. Prije nego što sam došao, proveo sam dan u Hagu odmjeravajući ga, ali me je zanimalo kako Janol reagira na nj. — Zvuči poznato. — Prilazili smo uredskoj zgradi. — Graeme...

— Vjerojatno mislite na drugog pripadnika iste obitelji — progutao je Janol mamac. — Na Donala Graemea, njegova nećaka. Onoga što je izveo onu suludu majstoriju, nema tome dugo, kad je napao Newton šačicom Freilandskih brodova. Kensie je Donalov stric. Nije tako spektakularan kao mladi Graeme, ali bih se kladio da će vam se dopasti više od nećaka. Kensie je simpatičan za dvojicu. — Pogledao me je i ponovno se šturo nasmiješio.

— To bi trebalo značiti nešto posebno? — upitao sam.— Tako je — odgovorio je Janol. — Simpatičan je za samoga sebe i

simpatičan na svog brata blizanca. Kad se jednom nađete u Blauvainu, upoznajte Iana Graemea. Ondje vam je smještana egzotska ambasada, istočno odavde. Ian je crnomanjast.

Ušetali smo u uredsku zgradu.— Nikako da se priviknem — rekoh — na to da su toliki Dorsajei,

kako se čini, rodbinski povezani,— Ne mogu ni ja. Ustvari, mislim da je to stoga što ih zapravo i nema

tako jako mnogo. Planet Dorsajaca je mali, a takvih koji žive više od nekoliko godina... — Janol se zaustavio kraj dežurnog što je sjedio za pisaćim stolom. — Možemo li vidjeti Starog, Hari? Ovaj je iz Novinske agencije.

— Pa mislim, zašto ne. — Sad je taj drugi pogledao na signalnu ploču svog pisaćeg stola. — Sad je s njim Izvanac, ali upravo odlazi. Samo

SIRIUS 13

naprijed.Janol me proveo između pisaćih stolova. Vrata u dnu prostorije

otvorila su se i prije nego što smo stigli do njih, da bi kroz njih izišao sredovječni muškarac staložena lica i kratko potšišane sijede kose, odjeven u modru halju. Djelovao je neobično ali ne i komično — napose nije djelovao tako nakon što bi čovjek susreo pogled njegovih bizarnih, kestenjavih očiju.

Bio je Egzot.Poznavao sam Padme baš koliko i Egzote. Bio sam ih vidio i na

njihovim domovinskim svjetovima, Mari i Kultisu. Ljudi zavjetovani na nenasilje, mistici, ali mistici s vrlo razvijenim smislom za praktično, meštri onoga što je bilo znano pod nazivom »čudne znanosti« — a što je obuhvaćalo desetak čarobnjačkih nedonoščadi rane psihologije, sociologije i istraživanja na humanističkim područjima.

— Gospodine — rekao je Janol Padmi — ovo je...— Tam Olyn, znam — odgovorio je Padma tiho. Podigao je prema

meni svoj smiješak, a te oči kao da su na trenutak uhvatile refleks i zaslijepile me. — Tam, bilo mi je teško kad sam doznao za vašeg šuru.

Najednom sam se čitav smrznuo. Bio sam se već spremao da produžim, no sad sam stajao kao panj i gledao ga.

— Mog šuru? — rekoh.— Mladića koji je poginuo kraj Castlemaina, na Novoj Zemlji.— O, da — odgovorio sam kroz stisnute usne. — Iznenađuje me da

znate.— Znam to zbog vas, Tam. — Njegove kestenjaste oči Padme kao da

su još jednom uhvatile refleks. — Mi imamo znanost zvanu ontogenika, pomoću koje računamo vjerojatnosti ljudskih postupaka u sadašnjim i budućim situacijama. Vi ste neko vrijeme u tim proračunima bili vrlo važan činilac. — Nasmiješio se. — To je razlog zbog kojeg sam i očekivao da ću vas naći ovdje i to sada. Mi smo vas ukalkulirali u našu tekuću situaciju ovdje, Tam.

— Jeste li? — rekoh. — Jeste li zaista? Vrlo zanimljivo.— I mislio sam da jest — odgovorio je Padma tiho. — I to posebice

za vas. Netko tko je novinar, poput vas, morao bi naći da je to zanimljivo.— I jest — rekoh. — Zvuči kao da vi znate više i od mene o tome što

ja ovdje namjeravam raditi.— Mi imamo naše proračune — odgovorio je Padma onim svojim

tihim glasom — koji nas upućuje u tom smislu. Tam, dođite me obići u Blauvain pa ću vam pokazati.

— I hoću — rekoh.— Bit će mi vrlo drago — odgovorio je Padma i lagano se naklonio

glavom. Okrenuo se, pri čemu su njegove modre halje zašuštale po podu, pa izišao iz prostorije.

— Ovamo — rekao je Janol i dodirnuo mi lakat. Trznuo sam se kao da sam se netom probudio iz dubokog sna. — Komandant je ovdje, unutra.

Pošao sam za njih mahinalno u slijedeću kancelariju. Kad smo ušli

SIRIUS 14

kroz vrata, čovjek kojega sam došao posjetiti smjesta je ustao. Bio je to krupan, mršav muškarac u terenskoj uniformi, lica masivnog kostura no otvorenog i nasmiješenog, smještenog ispod crne, lagano kovrčaste kose. Imao je nekakvu zlaćanu osobnu toplinu, što je za jednog Dorsajca bila neobičnost, koja kao da se izlila iz njega kad je ustao da se sa mnom upozna i kad je njegova snažna i dugoprsta šaka progutala moju u srdačnom rukovanju.

— Samo naprijed — rekao je. — A tebe ću, Janol, umilostiviti jednim pićem — osmjehnuo se mom plaćeničkom vodiču — pa nema potrebe da se ovuda motaš. Nastavi s klopom. I reci ostalima vani, u vanjskom uredu, da mi se otkače.

Jantol je salutirao i otišao. Dok sam ja sjedao Graeme se okretao prema malom baru iza svog pisaćeg stola. I tad je, po prvi put u tri godine, pod djelovanjem magije tog neobičnog borca što mi je bio sučelice, po prvi put u moju dušu ušlo malo mira. S nekim takvim na mojoj strani, naprosto nisam mogao izgubiti.

3— Akreditivi? — upitao je Graeme čim smo se raskomotili uz čaše

dorsajskog viskija (vrlo dobrog, uostalom) stisnute u šakama.Predao sam mu svoje papire. Preletio je preko njih pogledom, pa

probrao pisma Savone, kultiskog izvanjca, naslovljena s »Komandantu — Operativne snage na St. Mariji.« Pregledao ih je pa odložio. Vratio mi je fascikl s akreditivima.

— Najprije ste svratili u Josipgrad? — upitao je. Kimnuo sam. Vidio sam kako mi gleda u oči, a njegovo lice kao da se

uozbiljilo.— Prijatelje baš ne volite — rekao je.Njegove su mi riječi oduzele dah. Došao sam pripravan na sitno

obilaženje koje će stvoriti priliku da mu to kažem. Došlo je isuviše nenadano. Skrenuo sam pogled.

Nisam se usuđivao da mu smjesta odgovorim. A nisam ni smio. Ako bih pustio da to iz mene iziđe bez razmišljanja, rekao bih ili previše ili premalo. Morao sam, dakle, ponovno uspostaviti vlast nad sobom.

— Ako s ostatkom svog života ikad išta učinim — odgovorio sam, i to vrlo polako — onda ću ga utrošiti na to da učinim sve što je u mojoj moći da uklonim Prijatelje, i sve ono za što se oni bore, iz zajednice civiliziranih ljudskih bića.

Ponovno sam podigao pogled na njega. Sjedio je, jednim masivnim laktom oslonjen na pisaći stol, i gledao me.

— To je prilično oštro stanovište, zar ne?— Ništa oštrije od njihovog.— Uvjereni ste? — upitao je ozbiljno. — Ja to ne bih rekao.— Mislio sam — odgovorio sam — da ste jedan od onih koji se protiv

njih bore.— O, to da. — Lagano se nasmiješio. — Ali mi smo vojnici na

obadvije strane.

SIRIUS 15

— Ne mislim da i oni tako razmišljaju. Lagano je odmahnuo glavom.— A na temelju čega to tvrdite?— Na temelju toga što sam ih vidio — odgovorio sam. — Bio sam se

probio do fronta, kod Castlemaina na Novoj Zemlji, ima tome tri godine. — Kucnuo sam po svom ukočenom koljenu. — Mene su pogodili i nisam više mogao upravljati. Cassidanci oko mene počeli su se povlačiti: oni su bili plaćenici, a vojnici koji su ih napadali bili su Prijatelji, ali unajmljen kao plaćenici.

Zastao sam i pijucnuo viski. Graeme se nije pomaknuo ni kad sam odmaknuo čašu. Sjedio je kao da na nešto čeka.

— Bio je tu jedan Cassidanac, prava vojničina — nastavio sam. — Ja sam tada pisao seriju članaka o toj ofanzivi prateći je kroz oči pojedinca. Za tog pojedinca odabrao sam njega. Bio je to logičan izbor. Vidite... — gucnuo sam ponovno pa ispraznio čašu — moja je sestra dvije godine prije toga otišli na Cassidu, raditi na ugovor kao knjigovođa, i udala se za nj. On je bio moj šura.

Graeme mi je uzeo čašu iz ruke i šutke je ponovno napunio.— On zapravo i nije bio pravi čovjek od rata — rekao sam. —

Studirao je interstelarnu transportnu mehaniku i imao je pred sobom još tri godine. Ali u vrijeme kad je Cassida Novoj Zemlji po ugovoru dugovala nekakav zaostatak vojnika, on je stajao vrlo nisko na bodnoj listi kvalifikacijskog ispita. — Duboko sam udahnuo. — No dobro, da skratimo priču, on je na koncu završio na Novoj Zemlji da bi sudjelovao u istoj onoj ofanzivi u kojoj sam i ja izvještavao. Zbog te serije članaka što sam je pisao, dodijelili su ga meni. Obojica smo mislili da mu je upala sjekira u med, da će tako biti na sigurnijem.

Otpio sam još viskija.— Ali — rekoh — znate i sami, da bi priča bila što bolja, potrebno je

zaći što dublje u zonu vojnih operacija. I tako smo se probili do frontalne linije baš onog dana kad su trupe Nove Zemlje bile u povlačenju. I tako sam pokupio iglu, dobio sam je u iver. Prijateljske su oklopne snage bile u pokretu i postajalo je jako vruće. Vojnici oko nas dali su si petama vjetra, ali me je Dave pokušao ponijeti, zato što je mislio da će me prijateljski tenkovi spržiti prije no što budu imali vremena opaziti da sam neborac. No dobro — ponovno sam duboko udahnuo — prijateljski su nas kopneni vojnici uhvatili. Odveli su nas da nekakve čistine na kojoj je bilo mnogo zarobljenika i ondje nas sadržali neko vrijeme. A onda je predvodnik, jedan od onih fanatičnih tipova, visoki vojnik mojih godina što je djelovao upravo izgladnjelo, došao sa zapovjedi da se moraju regrupirati za novi napad.

Zastao sam i otpio još jedan gutljaj. Ali mu nisam mogao osjetiti okus.— To je značilo da nisu mogli odvojiti ljude da čuvaju zarobljenike.

Morali bi ih pustiti na slobodu u pozadini vlastitih linija. Predvodnik je rekao da to tako neće ići. Morali su biti sigurni da ih zarobljenici neće ugroziti.

SIRIUS 16

Graeme me je i nadalje gledao.— Ja nisam shvatio. Nisam shvatio čak ni kad su se ostali Prijatelji, od

kojih nitko nije bio podoficir poput predvodnika, tome uprotivili. — Spustio sam čašu na stol do sebe i zapiljio se u zid kancelarije, i sve mi je ponovno došlo pred oči, tako jasno kao da sve to gledam kroz prozor. — Sjećam se kako se predvodnik uspravio. Vidio sam mu oči. Kao da su ga osobno uvrijedili, ti što su se usprotivili.

— Jeste li vi Odabrani? — dreknuo je na njih. Prebacio sam pogled na Kensie Graemea i vidio da je i dalje

nepomičan, da me i dalje promatra, dok se čaša u njegovoj ruci doimala neobično sitno.

— Shvaćate li? — rekao sam mu. — Kao da zarobljenici, samo zato što nisu Prijatelji, zapravo i nisu sasvim ljudi. Kao da su pripadali nekakvoj nižoj vrsta koju se moglo samo tako ubijati. — Iznenada sam se stresao. — I on je to i učinio! A ja sam sjedio tamo, oslonjen na drvo, zaštićen svojom uniformom agencijskog dopisnika, i gledao kako ih sve redom strijelja. Sjedio sam tako, i gledao Davea, i on je gledao mene, dok sam ja sjedio tako i gledao kako ga predvodnik strijelja!

Najednom sam se ostavio svega toga. Nije mi bila namjera da sve to samo tako iziđe iz mene. A bilo je to naprosto zato što nikad nisam uspio naći nikoga tko bi razumio koliko sam bio bespomoćan. Ali nešto.u tom Graemeu govorio mi je da bi on mogao razumjeti.

— Da — rekao je nakon trenutka šutnje, pa uzeo moju čašu i ponovno je napunio. — Takve su stvari vrlo gadne. A jesu li tog predvodnika pronašli i sudili po Plaćeničkom kodenksu?

— Da, nakon što je za sve već bilo prekasno.Kimnuo je i mimo mene pogledao u zid. — No, razumije se, nisu svi

takvi.— Ima ih dovoljno da bi stekli takvu reputaciju.— Na nesreću, da. No dobro — slabašno mi se nasmiješio — potrudit

ćemo se da u ovoj ofenzivi takvih stvari više ne bude.— Recite mi nešto — rekao sam i spustio čašu. — Jesu li se takve

stvari, kako ste ih vi nazvali, ikad dogodile i Prijateljima?Tada se s atmosferom u sobi nešto dogodilo. Prije nego što je

odgovorio, uslijedila je kratka stanka. Osjetio sam kako mi je srce udarilo tri puta, i to vrlo sporo, dok sam čekao da odgovori.

Napokon je progovorio: — Ne, nisu.— A zašto ne? — upitao sam.Onaj osjećaj u sobi se pojačao, i ja sam shvatio da sam pošao prebrzo.

Sjedio sam i govorio s njim kao čovjek s čovjekom, zaboravljajući pritom da je on još nešto. Sad sam počeo zaboravljati da je čovjek i postajati svjestan njega kao Dorsajca — individue koja je na ljudsku skrojena kao i ja, no koju su čitav život uvježbavali, i koju su čitave generacije uzgajali, da bude različita. Nije se ni pomaknuo ni promijenio ton glasa, ništa od toga; ipak se nekako činilo da se ponešto udaljio od mene, da se uzdigao u neke više, hladnije, kamenitije predjele u koje bih se ja smio odvažiti samo

SIRIUS 17

na vlastitu pogibelj.Prisjetio sam se što se govorilo o tim ljudima s tog sitnog, studenog

svijeta kamenitih gora: kad bi Dorsajci odlučili povući svoje borce iz oružanih snaga svih ostalih svjetova, pa im se suprotstaviti, protiv njih se ne bi mogla održati ni udružena snaga ostatka civilizacije. U to nikada ranije nisam stvarno povjerovao. Nikada nisam čak ni mnogo o tome razmišljao. Ali dok sam sjedio tako, a zbog onog što se događalo u sobi, najednom mi se to učinilo vrlo stvarno. Mogao sam osjetiti uvjerenost, studenu poput vjetra s glečera, da je to istina; tek je tada odgovorio na moje pitanje.

— Zato što je — rekao je Kensie Graeme — sve tome slično, izričito zabranjeno članom dva Plaćeničkog kodeksa.

Tada mu je na lice naglo izbio smiješak, i ono što sam bio upravo osjetio u sobi najednom se povuklo. Ponovno sam počeo disati.

— No dobro — rekao je i spustio ispražnjenu čašicu na pisaći stol — što velite da nam se pridružite u oficirskoj blagovaonici pa da nešto pojedemo?

Večerao sam s njima i to vrlo prijatno. Htjeli su me smjestiti i preko noći, no ja sam osjećao kako me nešto naprosto vuče natrag u tu studenu, sumornu zgradu kraj Josipgrada, gdje me nije čekalo ništa od nekakvog studenog i gorkog zadovoljstva da sam među svojim dušmanima.

I tako sam se vratio.Kad sam se uvezao kroz dveri kompleksa i sparkirao se, bilo je već

oko jedanaest noću, i baš je tada kroz ulaz Jamethonova štaba izašla nekakva prilika. Trg je bio sumračno osvijetljen tek pomoću nekoliko reflektora razmještenih po zidovima, a čije se svjetlo gubilo na kišom umivenom pločniku. Na trenutak nisam ni prepoznao priliku — a onda sam shvatio da je to Jamethon.

Bio bi prošao mimo mene, i to ne jako daleko, no ja sam izišao iz automobila i pošao mu ususret. Zakoračio sam pred njega i on je zastao.

— Mister Olyn — rekao je potpuno ravnodušnim glasom. U mraku nisam mogao razaznati izraz njegova lica.

— Imam za vas jedno pitanje — rekao sam smiješeći su u mraku.— Prekasno je za pitanja.— Ovo neće potrajati dugo. — Naprezao sam se da uhvatim izraz

njegova lica no ono je čitavo bilo u sjeni. — Posjetio sam tabor Egzota. Njihov je zapovjednik Dorsajac. Pretpostavljam da to znate?.

— Znam. — Pomicanje sam njegovih usana mogao naslutiti.— Došli smo do razgovora. Iskrslo je jedna pitanje, pa samo pomislio

da vam ga postavim, komandante. Zapovjedate li ikada svojim ljudima da ubijaju zarobljenike?

Među nas je nalegla kratka, nezgrapna tišina. A onda je odgovorio.— Ubijanje i zlostavljanje ratnih zarobljenika — rekao je glasom bez

osjećaja — zabranjeno je članom dva Plaćeničkog kodeksa.— Ali vi ovdje niste plaćenici, zar ne? Vi ste domovinski borci.— Mister Olyn — odgovorio je, dok sam se ja bezuspješno trudio da

SIRIUS 18

razaznam izraz njegova zasjenjena lica, i činilo se da riječi dolaze sporo, iako je ton glasa koji ih je izgovarao ostao kao i uvijek posve smiren — postavljen sam za vođu ljudi od oružja. Ni u jednoj od zadaća neću iznevjeriti.

I s tim se riječima i okrenuo, dok mu je lice i nadalje bilo zasjenjeno i skriveno od mene, pa me zaobišao i produžio.

Ponovno sam, vratio sam se unutra, do svoje sobe, svukao se pa legao na usku i tvrdu postelju što su mi je bili dali. Kiša je vani napokon prestala. Kroz otvoreni, neostakljeni prozor vidio sam kako se pojavljuju prve zvijezde.

Ležao sam tako, spremajući se na san i u mislima nižući što ću sve sutra morati obaviti. Susret s Padmom Izvancem oštro me bio podbo. Njegove sam takozvane proračune ljudskih postupaka primio s rezervom — ali me je uzdrmalo što sam za njih doznao. Trebao bih doznati više o tome što sve ta znanost ontogenika zna i koliko toga može predvidjeti. Bude li potrebno, makar i od samog Padme. Ali ću prije početi s uobičajenim izvorima informacija.

Nitko se, pomislio sam, u redovnim prilikama ne bi mogao baviti fantastičnom mišlju da bi jedan jedini čovjek poput mene mogao uništiti kulturu koja obuhvaća stanovništvo dva svijeta. Nitko osim možda Padme. Ono što sam ja znao, on je mogao otkriti svojim proračunima. A to je bilo da su Prijateljski svjetovi Harmonije i Udruženje stajali pred odlukom koja je značila život ili smrt za njihov način života. Vrlo je malena malenkost mogla prevagnuti na vagi na kojoj su bile uravnotežene.

Jer, među zvijezdama je zapuhao novi vjetar.Prije četiri stotine godina svi smo mi bili ljudi sa Zemlje — Stare

Zemlje, matičnog planeta koji je bio moja rodna gruda. I bili smo jedan narod.

I tada, s pokretom koji je težio prema van, prema novim svjetovima, ljudski se rod »rascijepio«, da se poslužim egzotskim izrazom. Svaki se mali društveni fragment, svaki psihološki tip povukao u sebe pa se pridružio sebi sličnima, i tako je došlo do evolucije k specijaliziranim tipovima. Sve dok nismo dobili šaku fragmenata ljudskih tipova — ratničkog na Dorsaiu, filozofskog na Egzotičnim svjetovima, krutih znanstvenika na Newtonu, Cassidi i Veneri, i tako dalje...

Izolacija je uzgojila specifične tipove. A onda je sve jače komuniciranje među mlađih svjetovima, koje se sada uspostavilo, kao i tehnički napredak koji je rastao po sve višoj stopi, prisililo na specijalizaciju. Trgovina među svjetovima bila je zanat vještih umova. Vojskovođe s Dorsaia imale su svoj razmjenski kurs s psihijatrima s Egzota. Medijski ljudi poput mene, sa Stare Zemlje, doveli su s Casside svemirske brodarske inžinjere. I tako je to bilo proteklih stotinu godina.

Ali su sada svjetovi nošeni jedni prema drugima. Privreda ponovno stapa ljudski rod u jednu cjelinu. I borba se svakog svijeta vodila oko toga da stekne sve blagodati fuzioniranja a da istovremeno zadrži, koliko je god to moguće, što više od svojih običaja.

SIRIUS 19

Tu je, dakle, bio potreban kompromis, ali ga je grubi, oštri i tvrdoglavi stav Prijatelja zabranjivao i to im je stvorilo mnogo neprijatelja. Javno se mišljenje na drugim svjetovima već bilo pokrenulo protiv njih. Diskreditirajmo ih, zablatimo, ovdje prilikom ove ofanzive, pa više neće moći unajmljivati svoje vojnike. Ostat će bez platnog suficita, potrebnog da bi mogli uposliti kvalificirane specijaliste, školovane na specijaliziranim ustanovama drugih svjetova, a koji su im potrebni da bi svoje sirovinama siromašne svjetove održali na životu. I tako će umrijeti.

Onako kao što je umro i mladi Dave. Polako. I u mraku.... I u mraku sada, dok sam razmišljao o tome, sve mi je to još jednom

iskrslo pred oči. Kad su nas zarobili bilo je tek podne, ali u trenutku kad je došao prevodnik donoseći našim čuvarima naređenje za pokret, sunce se već bilo gotovo spustilo.

Nakon što su otišli, nakon što je sve bilo gotovo i nakon što su me ostavili samog, otpuzao sam do tijela na čistini. I među njima sam potražio Davea; još nije bio sasvim gotov.

Bio je pogođen u torzo, i ja nisam mogao zaustaviti krvarenje.Ne bi ništa pomoglo ni da sam mogao, tako su mi rekli kasnije. Ali se

tada činilo kao da bih mogao. I zato sam pokušao. Ali sam na koncu morao odustati, i u tom času već je bilo sasvim mračno. Samo sam ga držao na rukama i nisam shvatio da je mrtav sve dok se nije počeo hladiti. I to je bio trenutak u kojem sam se počeo pretvarati u ono u što me je stric oduvijek pokušavao pretvoriti. Osjetio sam kako umirem iznutra. Dave i moja sestra trebali su biti moja obitelj, jedina obitelj za koju sam se mogao nadati da ću je ikada imati. A umjesto da imam obitelj, mogao sam samo sjediti tako u tami, držati ga na rukama i slušati kako iz njegove crvenilom natopljene odjeće kapa krv, kap po kap, polako po lišću varijetetnog hrasta pod našim nogama.

Ležao sam tako sada u kompleksu Prijatelja, nemoćan da zaspim, prisjećajući se. I tako sam nakon nekog vremena čuo vojnike kako stupaju, kako na trgu stvaraju formaciju radi ponoćnog zbora

Ležao sam na leđima i slušao ih. Njihove noge što su stupale napokon su se zaustavile. Jedini prozor moje sobe bio je visoko iznad postelje — visoko u zidu na koji je bila prislonjena lijeva strana mog ležaja. Bio je neostakljen pa su kroza nj slobodno prolazili i noćni zrak i noćni zvukovi zajedno sa sumračnim svjetlom s trga, svjetlom koje je na suprotnom zidu moje sobe crtalo blijedi pravokutnik. Ležao sam, gledao u taj pravokutnik i slušao službu što je tekla vani; i čuo sam kako dežurni oficir vodi molitvu za dostojnost. Nakon toga su ponovno otpjevali svoju bojnu himnu, a ja sam ležao je i slušao je, ovog puta cijelu.

Vojniče, ne pitaj nikad Stjezi gdje će u boj tvoji. Anarh oko sviju nas je. Udri! Udarce ne broji!

Slava, časti, novac, dobit, Igračke su s puno šara. Radi svoje, bez roptanja, Zemlje prah u prah se stvara.

SIRIUS 20

Krv i patnja, bol bez kraja, Drugome se nit ne nadaj. Čvrsto goli mač ti stegni. S radošću u boju padaj.

Tako ćemo mi pred tronom stajat, borci pomazani. Ranam', krvlju pokršteni. Sa vječnošću sjedinjeni.

Nakon toga su se raspršili po ležajevima nimalo različitim od mojega.I tako sam ležao, slušajući tišinu na trgu i odmjereno prokapavanje

žlijeba pred mojim prozorom, polagane kapi koje su padale poslije kiše, sve jedna po jedna, neizbrojene u tami.

4Nakon dana mog dolaska, kiše više nije bilo. Polja su se sušila dan za

danom. Uskoro će pod teškom površinskom ratnom opremom postati čvrsto, i svi su znali da će se tada pokrenuti egzotska proljetna ofanziva. U međuvremenu su i prijateljske i egzotske trupe prolazile obuku.

Idućih nekoliko tjedana bio sam jako uposlen svojim novinarskim poslom. Bile su to uglavnom reportaže i kratki članci o vojnicima i lokalnom stanovništvu. Morao sam slati tele-dopise, pa sam ih vjerno i slao. Dopisnik vrijedi taman toliko koliko vrijede ljudi s kojima kontaktira; ja sam ih našao posvuda osim među prijateljskim vojnicima. Ovi su ostali iznad svega, iako sam razgovarao s mnogima od njih. Naprosto su odbijali da pokažu bilo strah bilo sumnju.

Bio sam čuo da su ti prijateljski vojnici općenito vrlo slabo obučeni jer im samoubilačka taktika njihovih starješina neprestano popunjava redove svježim, zelenim regrutima. Ali ovi ovdje bili su ostaci ekspedicijskih snaga šest puta brojnih no što su sada. Svi su oni bili veterani, iako većina nije bila još navršila ni dvadesetu. Tek tu i tamo, među podoficirima, i još češće među oficirima, opažao bih tip onog podoficira koji je na Novoj Zemlji zapovjedio da se postrijeljaju zarobljenici. Ovdje su ljudi tog soja nalikovali pobješnjelim, sivim vukovima izmiješanim s uljudnim, valjano školovanim mladim psima što su tek izašli iz štenećeg djetinjstva.

Došao sam u napast da pomislim da su samo oni to što sam namjerio uništiti.

Da joj se othrvam, rekao sam sebi da je Aleksandar Veliki vodio pohode protiv brđanskih plemena i vladao u Pelli, prijestolnici Makedonije, i naređivao smaknuća kad mu je bilo tek šesnaest godina. Pa ipak su mi prijateljski vojnici izgledali mladi. Nisam se mogao suzdržati a da ih ne usporedim sa zrelim, iskusnim plaćenicima snage Kensie Graemea. Jer Egzoti, u skladu sa svojim načelima, nisu unajmljivali mobilizirane vojnike niti borce koji ne bi u uniformi bili po vlastitoj slobodnoj volji.

U međuvremenu mi se Plavi front nije javio ni jednom jedinom rječju. Ali kad su prošla dva tjedna, ja sam već imao vlastite vezne ljude u New San Marcosu, pa mi je na početku trećeg tjedna jedan od njih donio vijest da je draguljarnica u Wallace Streetu zaključala vrata — spustila žaluzije i dugu prostoriju ispraznila od robe i namještaja, pa se ili preselila ili sasvim

SIRIUS 21

napustila posao. Bilo je to sve što mi je bilo potrebno znati.Idućih nekoliko dana neprestano sam se držao u blizini samog

Jamethona Blacka, pa mi se to motrenje isplatilo već na kraju tjedna.U deset sati tog petka ja sam se nalazio na uskom nogostup iznad svoje

sobe i ispod stražarske staze na zidovima, te promatrao kako se na trg dovoze tri civila kojima je na čelu pisalo da pripadaju Plavom frontu, kako izlaze iz automobila i ulaze u Jamethonov ured.

Ostali su malo duže od sata. Kad su otišli, vratio sam se u krevet. Te sam noći spavao krepko.

Idućeg sam jutra ustao rano i već me je čekala pošta. Svemirskim je linerom stigla poruka od direktora Novinske agencije, odozdo sa Zemlje, kojom mi je osobno čestitao na mojim tele-dopisima. Jednom davno, prije tri godine, to bi mi značilo jako mnogo. Sada me je jedino brinulo da bi mogli zaključiti da sam situaciju ovdje učinio dovoljno medijski interesantnom da bi to opravdalo slanje dodatnih ljudi koji bi mi pomogli. A ja nisam smio riskirati da mi se ovdje plete nekakvo žurnalističko osoblje koje bi moglo vidjeti što ja to radim.

Ušao sam u auto pa krenuo na istok, autocestom do New San Marcosa i egzotskog štaba. Prijateljske trupe već su bile na terenu; osamnaest kilometara istočno od Josipgrada zaustavilo me odjeljenje od pet mladih vojnika pod komandom podoficira. Prepoznali su me.

— Za ime Božje, mister Olyn — rekao je prvi koji je stigao do mog automobila, sagnuvši se da bi mi se obratio kroz otvoreni prozor kraj lijevog ramena. — Ne možete proći.

— Smijem li pitati zašto? — upitah.Okrenuo se pa pokazao dolje, prema dolinici nalegloj između dva

šumovita brdašca, smještenoj s naše lijeve strane.— U toku je taktičko izviđanje.Pogledao sam. Dolinica, zapravo livadica, smještena između

šumovitih obronaka, bila je široka svega stotinjak metara pa se izvijala i svijala da bi iščezla na desno. A na rubu šumovitih obronaka, gdje su se stapali s čistinom livade, stajali su grmovi jorgovana osuti nekoliko dana starim cvatom. Sama je livada bila zelena i lijepa, pokrivena mladom maslinastom travom što ju je donijelo rano ljeto, kao i bjelinom i grimizom jorgovana, a varijetetni hrastovi iza njih imali su rasplinute silhuete, urešeni sitnim, mladim lišćem.

A posred svega toga, po središtu livade, kretale su se u crno odjevne prilike, opremljene računskim spravama, pa mjerile i računale vjerojatnost smrti iz svakog kutnog stupnja. U samo središte livade zbog nekog su razloga postavili mjerničke motke — najprije jednu, pa onda još jednu ispred nje s još po dvije sa svake strane, pa onda još jednu u liniji ispred ovih. Još dalje bila je još jedna osamljena motka, no polegla, kao da je sama pala na travu da bi je potom odbacili.

Ponovno sam podigao pogled prema vojnikovu mršavom mladom licu.— Spremate se da potučete Egzote? — upitao sam.Shvatio je to kao posve otvoreno pitanje, kao da u mom glasu uopće

SIRIUS 22

nije bilo ironije.— Da, gospodine — odgovorio je ozbiljno. Pogledao sam najprije

njega pa potom i zategnutu kožu i bistre oči sviju ostalih.— Jeste li ikad pomislili da biste mogli i izgubiti bitku?— Nisam, mister Olyn. — Dostojanstveno je odmahnuo glavom. —

Nitko tko ulazi u boj za pravu stvar ne može izgubiti bitku. — Shvatio je da me u to tek treba uvjeriti, pa je zato nastavio o tome prilično entuzijastično. — Za njih je moguće jedino da pobijede... ili pokatkad da poginu. No što je smrt?

Pogledao je na svoje drugare i svi su oni zakimali glavama.— No što je smrt? — ponovili su kao jeka.Pogledao sam ih. Stajali su tako i pitali mene i jedan drugoga što je to

smrt, kao da govore o nekom napornom no neizbježnom poslu.Imao sam za njih odgovor, ali ga nisam izrekao. Smrt je bio

predvodnik, jedan od njihove krvi, koji je izdao naređenje vojnicima, posve nalik njima, da masakriraju zarobljenika. To je bila smrt.

— Pozovite mi oficira — rekoh. — Moja mi propusnica dopušta da prođem.

— Zao mi je, gospodine — odgovorio mi je onaj koji je razgovarao sa mnom. — Ne možemo napustiti svoj položaj da bismo vam pozvali oficira. Ali on će ubrzo doći.

Imao sam predosjećaj što bi to »ubrzo« moglo značiti i nisam se prevario. Bilo je već debele podne prije nego što je svratio grupni vođa i zapovjedio im da me se okane i puste proći.

Kad sam se uvezao u štab Kensie Graemea, sunce je već bilo nisko i dugačkim sjenama drveća crtalo uzorke po tlu. Pa ipak je dojam bio kao da se tabor tek razbuduje. Nije mi bilo potrebno sve moje iskustvo da bih shvatio da se Egzoti napokon pokreću protiv Jamethona.

Potražio sam Janola Marala, komandanta s Nove Zemlje.— Morao bih vidjeti operativnog komandanta Graemea — rekoh.Ovaj je samo odmahnuo glavom, unatoč tome što smo se sada već

dobro poznavali.— Ne sada, Tam. Žao mi je.— Janol — rekoh — ovo nije radi intervjua. Riječ je o životu i smrti.

Mislim to ozbiljno. Moram vidjeti Kensiea.Zagledao se u mene. Uzvratio sam mu istom mjerom.— Pričekajte ovdje — rekao je. Stajali smo baš iza ulaza u štapske

prostorije. On je izišao, i nije ga bilo možda pet minuta. Ja sam stajao i osluškivao otkucavanje zidnog sata. A onda se vratio.

— Ovuda — rekao je.Izveo me van pa me vratio između mjehurastih oblina plastičnih

zgrada sve do male građevine napola skrivene između nekojjko stabala. Kad smo prokročili kroz prednji ulaz, shvatio sam da je to Kensiev osobni stan. Prošli smo kroz malu dnevnu sobu i ušli u nekakvu kombinaciju spavaonice i kupaone. Kensie je bio upravo izišao ispod tuša i sad je oblačio bojnu odoru. Pogledao me radoznalo a onda vratio pogled na

SIRIUS 23

Janola.— U redu je, komandiru — rekao je — možete se vratiti svojim

dužnostima.— Razumijem — odgovorio je Janol ne pogledavajući na mene.Odsalutirao je i otišao.— Dakle, Tam? — upitao je Kensie navlačeći hlače uniforme. — Što

je bilo?— Znam da se spremate pokrenuti — rekoh.Pogledao me je pomalo šaljivo, zakapčajući pritom remen hlača. Još

nije bio odjenuo košulju, pa se u relativno tijesnoj sobi uzdizao nalik na kakvog gorostasa, nalik kakvoj nesavladivoj prirodnoj sili. Tijelo mu je bilo pocrnjelo poput tamnog drva a mišići su mu ležali preko prsiju i ramena, oblikovani u spljoštene vrpce. Trbuh mu je bio uvučen, a tetive su na rukama izlazile kad god bi ih pokrenuo. Još sam jednom u njemu osjetio onaj specifični, izuzetni dorsajski element. Nije tu bila riječ samo o njegovu stasu i tjelesnoj snazi. Nije tu bila riječ čak ni o činjenici da je on bio čovjek od rođenja pripreman za rat, čovjek uzgojen za bitku. Ne, bilo je to nešto živo, opipljivo, isto ono svojstvo različitosti koje se moglo naći u čistim Egzotima poput Padme Izvanca, ili u kakvom znanstvenom istraživaču s Newtona ili Casside. Bilo je to nešto toliko izvan i iznad uobičajenog ljudskog obličja da je nalikovalo spokojstvu, nekakvoj uvjerenosti u vlastitu potpunost koja ga čini, samo kad je riječ o njegovu polju djelovanja, uzvišenim iznad svake slabosti, nedodirljivim, nepobjedivim.

Svojim unutrašnjim okom vidio sam slabašnu, tamnu sjenu Jamethona Blacka kako stoji suprotstavljena takvom čovjeku; i sama je misao o pobjedi Jamethona postala nezamisliva, nemoguća.

Ali opasnost je uvijek postojala.— U redu. Reći ću vam zbog čega sam došao — rekao sam Kensieu.

— Upravo sam otkrio da je Black stupio u vezu s Plavim frontom, lokalnom terorističkom grupom sa štabom u Blauvainu. Trojica su ga njihovih sinoć posjetila. Vidio sam ih.

Kensie je uzeo košulju pa kliznuo dugačkom rukom u rukav.— Znam — odgovorio je. Zapiljio sam se u nj.— Zar ne shvaćate? — rekoh. — Oni su najamni ubojice. To je roba

kojom trguju. A jedini čovjek kojega bi i oni i Jamethon Black željeli maknuti s puta, to ste vi.

Gurnuo je u rukav i drugu ruku.— To znam — odgovorio je. — Oni bi željeli maknuti s puta sadašnju

vladu pa se sami ustoličiti na vlasti, što naprosto nije moguće dok nas novac Egzota plaća da ovdje održavamo red i mir.

— Dosad nisu uživali podršku Jamethona Blacka.— No imaju li je sada? — upitao je pa palcem i kažiprstom zatvorio

šav na košulji.— Prijatelji su na rubu očaja — rekoh. — Cak i kad bi sutra stigla

SIRIUS 24

pojačanja, Jamethon zna kakvi bi bili njegovi izgledi kad ste vi već spremni za pokret. Možda atentati i jesu proglašeni protuzakonitima Ratnim konvencijama i Plaćeničkim kodeksom, ali i vi i ja znamo tko su Prijatelji.

Kensie me čudno pogledao pa podigao kaputić.— A znamo li? — upitao je.Pogledi su nam se susreli. — A zar ne znamo?— Tam. — Odjenuo je kaputić i zatvorio ga. — Ja poznajem ljude s

kojima se moram boriti. Dio je moga posla da to znam. Ali što vas navodi na misao da ih vi poznajete?

— Oni su dio i mog posla — rekoh. — Možda ste to zaboravili, no ja sam novinar. Moj posao su ljudi. Samo, jedino i zauvijek oni.

— Ali među njima za vas nema mjesta za Prijatelje.— A zar bi trebalo biti? — odgovorio sam. — Bio sam na svim

svjetovima. Vidio sam cetanskog poduzetnika: on želi svoju dobit, ali je ljudsko biće. Vidio sam i ljude na Newtonu i Cassidi, ljude s glavom u oblacima, no ako ih dobro povučete za rukav, možete ih vratiti u stvarnost. Vidio sam i Egzote poput Padme i vidio sam njihove mentalne mađioničarske trikove, kao i ljude s Freilanda, do guše zakopane u obrasce i birokratske papire. Vidio sam ih i u svom vlastitom svijetu, na Staroj Zemlji, i one koji su došli s Cobya i Venere i čak s Dorsaia, ljude poput vas. I velim vam da su svi oni imali bar nešto zajedničko. Ispod svega, ipak su bili ljudi. Baš svaki je od njih ljudsko biće: samo što su se specijalizirali na nekakav poseban no vrijedan način.

— Zar se Prijatelji nisu?— U fanatizmu — rekoh. — Zar je to vrijedno? To je baš suprotno

tome. Što je to dobro, što je to makar samo podnošljivo u slijepoj, gluhoj, mutavoj, iracionalnoj kulturi koja ne dpušta čovjeku da sam razmišlja u vlastito ime?

— A po čemu vi znate da oni ne razmišljaju? — upitao je Kensie. Sad je stajao, meni sučelice.

— Možda neki od njih i misle — odgovorio sam. — Možda oni mlađi, dok još otrov nije uhvatio korijena. Ali kakva korist od toga, dokle god postoji ta njihva kultura?

U sobu je naglo ušla tišina.— O čemu vi to? — upitao je Kensie.— O tome kako su vaš cilj atentatori — odgovorio sam. — Oni, a ne

prijateljski vojnici. Dokažite da je Jamethon Black prekršio Ratne konvencije dogovorivši s njima vaše ubojstvo, pa ovaj planet možete dobiti za Egzote ne ispalivši ni metka.

— A kako da to izvedem?— Poslužite se mojom osobom — rekoh. — Imam ja svoje kanale do

političke grupe koju ti atentatori zastupaju. Dajte mi da odem do njih kao vaš predstavnik i dam bolju ponudu od Jamethona. Možete im ponuditi da će ih priznati sadašnja vlast, i to odmah. Padma i sadašnje državne glavonje morat će vas podržati, uspijete li tako lako očistiti planet od Prijatelja.

Pogledao me nemajući pritom baš nikakva izraza.

SIRIUS 25

— A što bih ja zauvrat trebao dobiti? — upitao je.— Svjedočanstvo pod zakletvom da su ih unajmili da na vas izvrše

atentat. Posvjedočit će ih koliko god bude potrebno.— Nijedan sud međuplanetarne arbitraže ne bi povjerovao takvim

ljudima — odgovorio je Kensie.— Ah — rekao sam i pritom nisam mogao suzdržati smiješak. — Ali

će zato vjerovati meni, kao predstavniku Novinske agencije, kad budem potvrdio svaku riječ koju budu izrekli.

Zavladala je nova šutnja. Njegovo lice nije imalo baš nikakvog izraza.— Jasno mi je — odgovorio je.Prošao je mimo mene u salon. Pošao sam za njim. Otišao je do

telefona, stavio prst na dugme i progovorio praznom, sivom ekranu.— Janol — rekao je.Okrenuo se od ekrana, prešao preko sobe do ormarića-oružarnice, pa

počeo na sebe stavljati bojne oprtače. Kretao se odmjereno i pritom nije nijednom ni pogledao ni progovorio u mom smjeru. Nakon nekoliko dugih minuta, ulazna vrata kućice kliznula su u stranu da bi u nju kročio Janol.

— Sir? — upitao je oficir s Freilanda.— Mister Olyn ostaje ovdje do daljnjeg naređenja.— Da, Sir — odgovorio je Janol. Na što je Graeme izišao.Ostao sam tako stajati bez riječi, zapiljen u ulaz kroz koji je ovaj

izišao. Nisam mogao povjerovati da bi on mogao prekršiti Konvencije u tolikoj mjen da bi me ne samo omalovažio nego me u biti i uhapsio kako bi me spriječio da učinim išta u vezi tekuće situacije.

Okrenuo sam se Janolu. On me gledao s izrazom nekakvog uvrnutog razumijevanja na svom izduženom, smeđem licu.

— Je li Izvanac tu u taboru? — upitao sam ga.— Ne. — Prišao mi je. — Vratio se u egzotsku ambasadu u

Blauvainu. A sad budite dobar dečko pa sjednite, je l’ da ćete me poslušati? Bolje bi nam bilo da idućih nekoliko sati utučemo na ugodan način.

Gledali smo se licem u lice, stojeći; raspalio sam ga u trbuh.Još kao student, bavio sam se pomalo boksom na koleškom nivou. Ne

spominjem to zato da bih sebe oslikao kao nekakvu mišićavu junačinu već da bih objasnio zašto sam imao dovoljno soli da mu niti ne pokušam dohvatiti bradu. Graeme bi tu vjerojatno čak i bez razmišljanja našao točku nokauta, ali ja nisam bio Dorsajac. Prostor ispod muške prsne kosti relativno je velik, mekan, pristupačan i općenito kao stvoren za amatere. A usto sam ja ipak znao ponešto o tome kako treba raspaliti.

No unatoč svemu tome, Janol nije bio u nokautu. Svalio se na pod da bi ondje ostao presavijen, no otvorenih očiju. Ipak nije bio spreman da se smjesta digne. Okrenuo sam se i hitro izišao iz kućice.

Čitav je tabor bio u poslu. Nitko me nije zaustavio. Vratio sam se u svoj automobil da bih pet minuta potom bio slobodan na sve mračnijoj cesti za Blauvain.

5

SIRIUS 26

Od New San Marcosa do Blauvaina i Padmine ambasade bilo je tisuću četiristo kilometara. Mogao sam to svladati za šest sati, no voda je bila odnijela most pa mi je bilo potrebno četrnaest.

Već je bilo prošlo osam sutrašnjeg jutra kad sam uletio u taj napola park, napola zgradu koji je činio ambasadu.

— Padma... — rekoh. — Je li još...— Jest, mister Olyn — odgovorila je djevojka na recepciji. — On vas

očekuje.Nasmiješila mi se smiješkom iznad svojih grimiznih halja. Ali me

malo diralo. Bio sam isuviše obuzet vlastitom radošću što Padma već nije krenuo prema rubnim područjima sukoba.

Povela me dolje pa iza ugla, da bi me predala mladome Egzotu koji se predstavio kao jedan od Padminih tajnika. On me pak proveo kratak komadić puta pa me upoznao s još jednim tajnikom, ovaj put sredovječnim muškarcem, koji me proveo kroz nekoliko soba da bi me potom uputio niz dugački hodnik i iza ugla, iza kojeg je, kako reče, bio ulaz u dio uredskih prostorija u kojima Padma baš sada radi. Potom me napustio.

Pošao sam po njegovim uputama. Ali kad sam kročio kroz taj ulaz, nisam se našao ni u kakvoj sobi nego samo u još jednom kratkom hodniku. No onda sam se ukočio, zastao kao da me grom ošinuo. Jer ono za što sam u trenutku pomislio da mi prilazi bio je Kensie Graeme. — Kensie žedan moje krvi.

Ali taj čovjek koji je izgledao poput Kensiea naprosto me preletio pogledom i odbacio kao nezanimljivog, i nadalje mi se nastavljajući približavati. I tada sam shvatio.

Naravno, to nije bio Kensie. Bio je to Kensieov brat blizanac Ian, zapovjednik stacionarnih snaga Egzota, ovdje u Blauvainu. Nastavio mi se približavati krupnim koracima i ja sam ponovno zakoračio prema njemu, ali je šok zaostao u meni sve dok se nismo mimoišli.

Ne mislim da bi itko u mom položaju mogao tako naletjeti na njega a da ga to podjednako ne uzdrma. Od Janola sam, u raznim prilikama, popabirčio da je Ian čista suprotnost Kensieu. Ne u vojničkom smislu — obojica su bila veličanstveni uzorci dorsajskih oficira — već kad je bila riječ o njihovim osobnim naravima.

Kensie je već prvog trenutka ostavio na mene vrlo dubok dojam, kako svojom vedrom naravi tako i osobnom toplinom koja je na trenutak zasjenjivala i samu činjenicu da je on Dorsajac. Kada ga brige u vezi vojnih pitanja nisu izravno pritiskale sijao je poput sunca; čovjek se mogao ogrijati njegovom blizinom kao što bi se ogrijao sunčevim sjajem. Ian, njegov fizički duplikat, što je stupao prema meni poput kakvog ratnog božanstva, bio je puka sjena.

Ovdje se napokon oživotvorila ona dorsejska legenda. On je bio onaj mračan čovjek željeznoga srca te crne i samotnjačke duše. U moćnoj tvrđavi njegova tijela, ono što je bila Ianova bit, stanovalo je poput pustinjaka na pustome brdu. On je bio onaj divlji i osamljeni brđanin kakvi su bili njegovi preci, a koji se ponovno pojavio na licu zemlje.

SIRIUS 27

Ne zakoni, ne etika, već pouzdanost zadane riječi, odanost klanu i dužnosti krvne osvete, to je bilo ono što je prevladavalo u Ianu. Bio je to čovjek koji bi prošao kroz pakao da bi platio svoj dug, dug dobra ili zla; i u trenutku kad sam ga vidio kako mi prilazi i napakon ga prepoznao, najednom sam zahvalio svim bogovima, ako je ijedan preostao, što ja prema njemu nemam dugovanja.

I tada smo se mimoišli i on je skrenuo za ugao.A govorkalo se, tada sam se prisjetio, da se ta tama što ga je

okruživala nikad ne prosvjetljuje osim u Kensineovoj blizini. Da je on uistinu druga polovica svog brata blizanca. I da bi, ako bi ikad ostao bez svjetla što ga je na nj bacale blistava Kensieva nazočnost, bio zauvijek osuđen na vlastiti mrak.

Bila je to tvrdnja koje ću se prisjetiti i jednom kasnijom zgodom, kao što ću se prisjetiti i toga kako mi je u tom času prilazio.

Ali sad sam ga već bio zaboravio dok sam nastavljao put kroz još jedan ulaz koji me uveo u nešto što je nalikovalo malom stakleniku da bih u njemu ugledao blago lice i kratko potšišanu sijedu kosu Padme, Izvanca, odjevenog u blijdožute halje.

— Uđite, mister Olyn — rekao je ustajući. — I pođite sa mnom.Okrenuo se pa izišao kroz portal od grimiznih cvjetova pavetine.

Pošao sam za njim da bih se našao u malom dvorištu, zamalo čitavom ispunjenom eliptičnom formom zatvorenog aeromobila. Padma se već uspinjao u sjedalo pred upravljačem. Pridržao mi je vrata.

— Kamo ćemo? — upitao sam dok sam ulazio.Dodirnuo je ploču automatskog pilota; letjelica se uzdigla. Prepustio

joj je kormilo pa okrenuo svoj naslonjač da bi se prema meni postavio licem.

— Do poljskog štaba komandira Graemea — odgovorio mi je ovaj.Oči su mu bile svijetlo kestenjaste boje, no dok smo se uspinjali da

bismo krenuli u horiztontalni let, one kao da su hvatale sunčevo svjetlo što je probijalo kroz prozirni krov aeromobila, da bi u njemu zaplivale. Nisu mi govorile ništa, baš kao ni izraz njegova lica.

— Shvaćam — rekoh. — Naravno da sam znao da će telefonski poziv iz Graemovog štaba stići brže do istoga mjesta od mene u cestovnom automobilu. Ali se nadam da vi ni ne pomišljate na to da bi me predali njemu da me on kidnapira ili tako nešto. Posjedujem akreditive nepristranosti koji me štite kao novinara, baš kao što imam i ovlaštenja kako prijateljskih tako i egzotskih svjetova. I ne mislim preuzeti odgovornost za ijedan zaključak do kojega je mogao doći Graeme na temelju razgovora što smo ga prošlog jutra vodili... i to sami.

Padma je mirno sjedio u svom aeromobilskom naslonjaču, sučelice meni. Ruke su mu bile položene u krilo, blijede na žutoj halji, ali su se ispod kože poleđine dlanova pokazivale snažne tetive.

— Sad idete sa mnom po mojoj odluci, ne po odluci Kensiea Graemea.

— Želio bih znati zašto — odgovorio sam napetim glasom.

SIRIUS 28

— Zato što ste — rekao je polako — izuzetno opasni. — I nastavio je tako sjediti mirno, gledajući me svojim pogledom bez treptaja.

Pričekao sam na nastavak, no njega nije bilo.— Opasan? — odgovorio sam. — Opasan za koga?— Za budućnost sviju nas.Zapiljio sam se u nj a onda se nasmijao. Bio sam se razljutio.— Prestanite s tim! — rekoh.Polagano je odmahnuo glavom, pri čemu njegov pogled nije ni na

trenutak napustio moje lice. Bio sam potpuno zbunjen tim očima. Bile su nedužne i otvorene poput dječjih, ali kroz njih nisam mogao prodrijeti do samoga čovjeka.

— U redu — rekoh. — Recite mi, zašto sam opasan?— Zato što želite uništiti čitavu jednu rasu ljudi. I zato što znate kako

da to izvedete.Uslijedila je kratka šutnja. Aeromobil je nastavio bez ikakva zvuka

letjeti kroz nebesa.— Dakle, ovo je neobična misao — rekao sam polako i smireno. —

Pitam se gdje ste je samo pokupili.— Iz naših ontogeničkih proračuna — odgovorio je Padma jednako

hladno kao što sam ga i ja bio upitao. — I Tam, to nije misao. To znate i sami.

— O, da — rekoh. — Ontogenika. Morat ću potražiti što je to.— No, Tam, to ste već i potražili, zar ne?— Jesam li? — rekoh. — Rekao bih da jesam, kad smo već kod toga.

Ipak, nije mi bilo baš posve jasno, koliko se sjećam. Imalo je nekakve veze s evolucijom.

— Ontogenika se — odgovorio je Padma — bavi proučavanjem djelovanja evolucije na sile interakcije u ljudskom društvu.

— Jesam li ja nekakva sila interakcije?— U ovom trenutku i u proteklih nekoliko godina, jeste i bili ste —

odgovorio je Padma. — Kao što ćete vjerojatno biti i nekoliko godina u budućnosti. Ali je moguće i da ne budete.

— To zvuči gotovo kao prijetnja.— U izvjesnom smislu to ona i jest. — Dok sam ih promatrao,

Padmine su oči uhvatile svjetlo. — Sposobni ste uništiti sebe kao što ste sposobni uništiti i ostale.

— To mi ne bi bilo drago učiniti.— Onda će — odgovorio je Padma — biti bolje da me saslušate.— Zašto ne — rekoh. — To mi je i posao, da slušam što ljudi pričaju.

Ispričajte mi sve o ontogenici... i o meni.Izvršio je neku sitnu preinaku na instrumentima pa ponovno zakrenuo

naslonjač da bi mi se još jednom okrenuo licem.— Ljudski je rod — rekao je Padma — u onom trenutku svoje

povijesti kad je međuzvjezdana kolonizacija postala ostvarljiva, doživio evolucijsku eksploziju. — Sjedio je i promatrao me. Zadržao sam na licu izraz zanimanja. — Do toga je došlo zbog razloga koji svoje korjenje vuče

SIRIUS 29

još iz rasnog instinkta koji još nismo uspjeli dokraja istražiti, no koji je u svojoj biti samozaštitničke naravi.

Posegnuo sam u džep kaputića.— Možda će biti bolje da štogod zapišem — rekoh.— Ako vas je volja — odgovorio je Padma s nepomućenim mirom. —

Iz te su eksplozije niknule kulture pojedinačno posvećene pojedinim aspektima ljudske ličnosti. Borbeni, ratnički aspekt pripao je Dorsajcima. Aspekt koji potpunoma potčinjava individualno pripao je Prijateljima. Filozofski aspekt stvorio je egzotsku kulturu kojoj i sam pripadam. Sve to nazivamo fragmentnim kulturama.

— O, da — rekoh. — Za njih znam.— Vi za njih znate, Tam, ali ih ne poznajete.— Zaista ne?— Ne — odgovorio je Padma. — Zato što ste, baš poput svih naših

praotaca, rođeni na Zemlji. Vi ste stari čovjek, čovjek čitavog spektra. A fragmentni ljudi su u evolucijskom smislu napredniji od vas.

Osjetio sam kako se u meni steže čvor ljutoga gnjeva.— Daa? Zao mi je, no meni to tako ne izgleda.— Zato što to ne želite vidjeti — odgovorio je Padma. — A kad biste

željeli, onda biste morali priznati da su oni ljudi različiti od vas i da ih treba suditi po drukčijim mjerilima.

— Različiti? Na koji način?— Različiti u smislu da svi fragmentni ljudi, u što uključujem i sebe,

razumiju instinktivno, dok čovjek punoga spektra mora ekstrapolirati da bi mogao zamisliti. — Padma se malko promeškoljio u svom naslonjaču. — Steći ćete nekakav dojam, Tam, ako zamislite da je pripadnik fragmentne kulture čovjek posve nalik vama, samo što je opsjednut monomanijom koja ga tjera da postane potpuno samo jedan tip osobe. Ali uz jednu razliku: umjesto da se svi dijelovi njegove tjelesne i duševne osobe koji se nalaze izvan granica te monomanije zanemare i zakržljaju, kao što bi to bio slučaj s vama...

Upao sam mu u riječ:. — Zašto baš izričito sa mnom?— Dobro, onda sa svakim čovjekom punog spektra — odgovorio je

Padma mirno. — Ti dijelovi, umjesto da zakržljaju, transformiraju se da bi se suglasili s monomanijom i da bi joj potpomogli, tako da pred sobom nemamo bolesnika, već zdravog, pa makar i drukčijeg čovjeka.

— Zdravog? — upitao sam, videći ponovno u mislima onog prijateljskog podoficira na Novoj Zemlji.

— Zdravog u odnosu na kulturu. Ne slučajno obogaljenog pripadnika te kulture. U odnosu na kulturu.

— Zao mi je — rekoh — ali ja u to ne mogu povjerovati.— Ali vi u to vjerujete, Tam — odgovorio je Padma tihim glasom. —

Podsvjesno, vi u to vjerujete. Zato što namjeravate iskoristiti slabost koju takva kultura mora imati, da biste je njome uništili.

— I koja je to slabost?— Očita slabost koja je suprotnost svake snage — odgovorio je

SIRIUS 30

Padma. — Fragmentne kulture nisu sposobne za život.Zacijelo sam zažmirkao. Bio sam istinski zbunjen.— Nesposobne za život? Mislite reći da ne mogu živjeti same za

sebe?— Naravno da ne mogu — odgovorio je Padma. — Suočena s

ekspanzijom u svemir, ljudska je rasa odgovorila na izazov drukčije sredine tako da joj se pokušala prilagoditi. A prilagodila se tako da je odvojeno iskušala sve sastavine svoje ličnosti, kako bi vidjela koja će najuspješnije preživjeti. I sad kad su sve te sastavine, fragmentne kulture, preživjele i prilagodile se, vrijeme je da ih se ponovno uzajamno križa kako bi se dobilo mnogo žilavije i svemirski nastrojenije ljudsko biće.

Aeromobil se počeo spuštati. Približavali smo se odredištu.— I kakve sve to ima veze sa mnom? — odgovorio sam napokon.— Ako poremetite koju od fragmentnih kultura, ona se neće moći

sama prilagoditi kao što bi to mogli ljudi punog spektra. I tako će skončati. I kada se rasa ponovno sparivanjem stopi u jednu cjelinu, taj će dragocjeni dio za nju biti izgubljen.

— Možda to i neće biti gubitak — odgovorio sam, ovaj put tiho zauzvrat i ja.

— Hoće, i to životno važan — rekao je Padma. — A to mogu i dokazati. Vi, kao čovjek punoga spektra, nosite u sebi sastavine iz svih fragmentnih kultura. Ako to priznajete, onda ćete se moći poistovjetiti čak i s onima koje želite uništiti. Imam čak i dokaze koje vam mogu predočiti. Hoćete li ih pogledati?

Brodić je dodirnu tlo. Vrata do mene su se otvorila. Izišao sam kad i Padma i zatekao Kensiea kako nas čeka.

Skrenuo sam pogled s Padme na Kensiea, koji je stao do nas, glavu viši od mene — i dvije glave viši od Izvanca. Kensie mi je odozgo uzvratio pogled u kojemu nije bilo nikakvog posebnog izraza. Njegove oči nisu bile oči njegovog brata blizanca — ali u tom trenutku, tko bi ga znao zbog čega, nisam se mogao susreti s njima.

— Ja sam novinar — odgovorio sam. — Razumije se da sam otvoren prema svemu.

Padma se okrenuo i zakoračao prema štapskoj zgradi. Kensie nam se pridružio a mislim da su za nama pošli i Janol i još ponetko, ali se nisam osvrnuo da bi se o tome osvjedočio. Otišli smo do unutrašnjeg dijela ureda, ondje gdje sam upoznao Graemea — otišli smo Kensie, Padma i ja. Na Graemovu je stolu ležao arhivski fascikl. On ga je uzeo, izvukao nekakvu fotokopiju pa mi je pružio kad sam mu prišao.

Uzeo sam je. O njenoj vjerodostojnosti nije moglo biti sumnje.Bio je to memorandum što ga je prior Bright, prvi starješina

zajedničke vlade Harmonije i Udruženja uputio ratnom vođi prijateljskih snaga u obrambeni centar X, na Harmoniji. Nadnevak je bio dva mjeseca star. Memorandum je bio ispisan na monomolekularnom listu na kojemu se po tekstu ne može prtljati a niti se ovaj može ukloniti nakon što se jednom nanese.

SIRIUS 31

Budi ti znano, a u ime slave,da ti, s obzirom da sve upućuje na to da u volji Vojskovođinoj nije da

naša braća na St. Mary poluče bilo kakav uspjeh, zapovjedamo da im od sada pa ubuduće ne šalješ više nikakvih pojačanja ni u ljudstvu ni u materijalu. Jer ako nam je naš Vojskovođa namijenio pobjedu, nedvojbeno je da će nas ona dopasti i bez daljnjeg trošenja. A ako je u volji Njegovoj pisano da nam pobjeda ne pripadne, zacijelo bi bilo nebogobojazno rasipati imetak u pokušaju da se suprotstavimo Njegovoj volji.

Neka ti nadalje bude zapovjeđeno da na braću sačuvaš u neznanju u pogledu toga da im nikakva pomoć pristići neće, kako bi, kao i uvijek, u boju mogli posvjedočiti svoju čvrstu vjeru, i ne pokazali straha. Skrbi se o izvršenju ove zapovjedi.

Po naređenju onoga kojeg zovu BrightNajstarijeg među Odabranima

Podigao sam pogled s memoranduma. U mene su gledali i Graeme i Padma.

— Kako ste do ovog došli? — upitao sam. — Naravno, naravno da mi nećete kazati. — Dlanovi su mi se najednom oznojili tako da je masni materijal lista među mojim prstima postao klizav. Čvrsto sam ga stisnuo i zabrzao kako bi im poglede zadržao na licu.

— Ali što s tim? Mi to već i otprije znamo, svi znaju da ih je Bright ostavio na milost i nemilost. Ovo je samo dokaz toga. Zar vam nije bilo žao truda da mi to i pokazujete?

— Pomislio sam — odgovorio je Padma — da bi vas to moglo makar malo uzdrmati. Možda dovoljno da počnete drukčije gledati na stvari.

— Nisam rekao da je to nemoguće — rekoh. — Rekao sam vam da novinar mora uvijek biti prema svemu otvoren. Razumije se — i tu sam pažljivo probrao riječi — kad bih ga mogao pročitati...

— Nadao sam se da ćete ga ponijeti sobom — odgovorio je Padma.— Nadali se?— Ako biste se u ovo udubili i zaista shvatili što je Bright time mislio

reći, možda biste počeli Prijatelje razumijevati na drugi način. Mogli biste čak i promijeniti mišljenje o njima.

— U to ne vjerujem — rekoh. — Ali...— Dopustite mi da vas zamolim da za mene učinite bar toliko —

odgovorio je Padma. — Ponesite taj memorandum sa sobom.Zastao sam tako na trenutak, s Padmom sučelice i Kensieom

nadvijenim nad mene negdje za leđima, pa slegnuo ramenima i stavio memorandum u ždep.

— U redu — rekoh. — Odnijet ću ga u svoju sobu i razmisliti o njemu. Ovdje su mi negdje u blizini ostala kola, zar ne? — i tu sam pogledao Kensiea.

— Deset kilometara u pozadini — odgovorio je Kensie. — Ali se ionako ne biste probili. Već smo krenuli u napad a Prijatelji manevriraju kako bi nas dočekali.

— Uzmite moj aeromobil — rekao je Padma. — Zastava ambasade na

SIRIUS 32

njima bit će vam od pomoći.— Važi — rekoh.Izašli smo i zajedno krenuli prema aeromobilu. U vanjskom sam dijelu

ureda prošao kraj Janola i ovaj mi je odgovorio hladnim pogledom, što mu nisam mogao zamjeriti. Otišli smo do aeromobila i ja sam ušao u nj.

— Možete mi vratiti aeromobil kad god vam više ne bude potreban — rekao je Padma dok sam ulazio u letjelicu kroz ulazni dio na krovu. — Ambasada vam ga, Tam, stavlja na raspolaganje. Znam da za nj ne moram brinuti.

— Ne — rekoh. — Nećete morati.Zatvorio sam ulazni dio i dodirnuo komande.Bio je to san od aeromobila. Uspeo se brzo poput misli i u sekundi

sam već bio pet stotina metara iznad i dobrano podalje od polazišta. Ipak sam se silom primirio prije nego što sam posegnuo u džep da bih izvadio memorandum.

Pogledao sam ga. Ruka mi je ipak još drhtavala dok sam ga držao u njoj.

Napokon mi je dopao šaka. Ono za čime sam težio od samog početka. A Padma je inzistirao da ga odnesem sa sobom.

Bila je to poluga, Arhimedova poluga koja neće pomaknuti jedan svijet nego njih četrnaest. I gurnuti Prijatelje u carstvo izumrlih vrsta.

6Očekivali su me. Kad sam sletio na unutrašnji trg prijateljskog

kompleksa, krenuli su prema aeromobilu svaki sa svoje strane, sva četvorica s crnim puškama na gotovs.

Bili su to očito jedini preostali, čini se da je Black ubacio u bitku sve ostale iz tog ostatka borbene jedinice. A ovi su svi bili ljudi koje sam poznavao, prekaljeni vaterani. Jedan je od njih bio predvodnik koji se zatekao u kancelariji one prve noći nakon mog povratka iz egzotskog tabora, kad sam ušao da bih porazgovorio s Blaskom i priupitao ga je li on ikada zapovjedio svojim ljudima da ubijaju zarobljenike. Drugi je bio četrdesetgodišnji vođa grupe, što je bio najniži oficirski čin, ali je obavljao dužnost majora — baš kao što je i Black, iako je činom bio samo komandir, djelovao kao operativni zapovjednik ekspedicijskih snaga — te je tako imao položaj ravnopravan položaju Kensiea Graemea. Ostala su dva vojnika bila bez čina, ali njima slična. Sve sam ih poznavao. Ultrafanatici. A i oni su poznavali mene.

Razumjeli smo jedni druge.— Moram se vidjeti s komandantom — rekao sam čim sam izišao,

prije nego što su mi mogli početi postavljati pitanja.— Kojim poslom? — upitao je vođa grupe. — Taj aeromobil nema tu

što tražiti. Baš kao ni ti.Našto rekoh: — Moram se smjesta vidjeti s komandantom Blackom.

Ne bih bio ovdje pa još i u kolima na kojima lepršaju zastavice egzotske ambasade, kad to ne bi bilo prijeko potrebno.

Oni se nisu mogli okladiti na to da moj razlog za sastanak s Blackom

SIRIUS 33

nije važan, i ja sam to znao. Nešto su malo debatirali sa mnom no ja sam nastavio inzistirati na tome da se moram vidjeti s komandantom. Na koncu me vođa grupe ipak odveo do onog istog vanjskog dijela ureda u kojemu sam uvijek čekao da se vidim s Blackom.

Suočio sam se s njim nasamo, u njegovoj kancelariji.Stavljao je na sebe bojne oprtače, baš kao što sam ranije vidio

Graemea da stavlja svoje. Na Graemeu, oprtači i oružje što je za njih bilo pričvršćeno, doimali su se poput igrački. Na Jamethonovoj slaboj konstituciji doimali su se gotovo preteški za nošenje.

— Mister Olyn — rekao je.Prešao sam preko sobe prema njemu, i dok sam prilazio, iz džepa

izvadio memorandum. On mi se okrenuo svojim sitnim licem, dok su mu prsti zatvarali kopče na oprtačima, zveckajući pomalo, dok se okretao i njima i oružjem.

— Upravo zauzimate položaje protiv Egzota — rekoh.On je potvrdno kimnuo. Nikad mu se nisam našao tako blizu.

Gledajući ga preko sobe mogao sam i povjerovati da mu je na licu i nadalje uobičajeni skamenjeni izraz, ali sada, stojeći jedva metar daleko od njega, vidio sam kako mu je kutove ravnih usta na tom tamnom, mladom licu, na sekundu dodirnula utvara smiješka.

— Vršim svoju dužnost, mister Olyn.— Čudnu dužnost — rekoh. — Kad su vas vaše starješine kod kuće na

Harmoniji već izbrisali sa spiska.— To sam vam već rekao — odgovorio je mirno. — Odabrane ne

izdaje vjera niti oni izdaju jedan drugoga.— U to ste sigurni? — rekoh.Još sam jednom ugledao tu prikazicu umornoga smiješka.— To je tema, mister Olyn, u kojoj sam stručniji od vas. Pogledao sam ga u oči. Bile su iscrpljene ali mirne. Bacio sam hitar

pogled postrance, na pisaći stol na kojemu je još stajala slika crkve, postarije žene i muškarca, one djevojčice.

— Vaša obitelj? — upitao sam.— Da — odgovorio je.— Čini mi se da biste u ovakvim vremenima morali često misliti na

njih.— To i činim. I to prilično često.— Ali ćete svejedno izaći na front da vas ubiju.— Svejedno hoću — odgovorio je.— Naravno! — rekoh. — I hoćete! — Ušao sam smiren i s punom

vlašću nad sobom. Ali sada kao da je netko izvukao čep što je zatvarao sve ono što je bilo u meni sve od Daveove smrti. Počeo sam se tresti. — Zato što ste takvi licemjeri, svi vi Prijatelji. Tako ste lažljivi, tako skroz naskroz prognjijali od vlastitih laži, da od vas, kad bi vam ih netko oteo, ne bi preostalo ništa. Ili bi? I tako ćete sada radije umrijeti nego priznati da izvršiti samoubojstvo na ovakav način nije najveličanstvenija stvar u svemiru. Radije ćete umrijeti nego priznati da ste puni sumnji kao i svi

SIRIUS 34

ostali, da se bojite baš kao i oni.Zakoračio sam ravno prema njemu. Nije se ni pomakao.— Kome to prodajete muda pod bubrege? — rekoh. — Kome? čitam

vas kao otvorenu knjigu, baš kao i ljudi sa svih ostalih svjetova! Ja znam da vi znate kakav su šuć-muć te vaše ideje. Ja znam da vi znate da taj način života kojemu pjevate tolike hvalospjeve nije ono što tvrdite da jest. Ja znam da su vaš starješina Bright i njegova banda zalupanih starkelja samo banda vlastohlepnih tirana koji za vjeru ne bi dali ni paru samo ako dobiju ono što im se prohtije. Ja znam da vi to znate, i ja ću vas natjerati da to i priznate!

I tu sam mu pod nos gurnuo memorandum.— Čitajte!On ga je uzeo. Ja sam odstupio od njega i stao ga promatrati, gadno se

pritom tresući čitavim tijelom.Proučavao ga je dugu minutu dok sam ja zadržavao dah. Lice mu se

nije promijenilo. A onda mi ga je vratio.— Da vas povezem na sastanak s Graemeom? — upitao sam. —

Mogli bismo preći frontu u aeromobilu Izvanca, Možete srediti kapitulaciju još prije nego što dođe do pucnjave.

On je odmahnuo glavom. Gledao me na nekakav posebno nepomućen način, s iztazom koji nisam mogao razumjeti.

— Kako to mislite... ne?— Bit će vam bolje da ostanete ovdje — odgovorio je. — Cak i

unatoč ambasadorskim zastavicama, vaš bi aeromobil mogli oboriti iznad fronta. — I sad se okrenuo kao da namjerava otići kroz vrata i od mene.

— Kamo ćete? — dreknuo sam na nj. Probio sam se pred. njega i ponovno mu pred oči gurnuo memorandum. — Ovo je stvarnost. Pred ovim ne možete zatvoriti oči!

Zastao je i pogledao me. Onda je ispružio ruku, uhvatio me za zapešće i maknuo u stranu moju ruku i šaku u kojoj je bio memorandum. Prsti su mu bili tanki, ali mnogo jači no što sam mislio, tako da sam morao pustiti da mi se ruka ispred njega spusti iako to nisam namjeravao učiniti.

— Znam da je to stvarno. I morat ću vas upozoriti, mister Olyn, da me više ne ometate. A sad moram ići. — Zakoračio je mimo mene i krenuo prema vratima.

— Vi ste lažac! — dreknuo sam za njim. On je nastavio s hodom. Morao sam ga zaustaviti. Dograbio sam volumografiju s njegova stola i smrskao je o pod.

Okrenuo se poput mačke i zagledao u krhotine pod mojim nogama.— Evo što vi radite! — povikao sam i pokazao prstom na njih. Vratio se bez riječi, čučnuo pa pažljivo skupio krhotine, sve jednu po

jednu. Stavio ih je u džep, podigao se na noge i tek onda napokon podigao lice prema mojemu. A kad sam mu gledao oči, prestao sam disati.

— Kad mi dužnost ne bi nalagala — rekao je prigušenim, suzdržavanim glasom — da u ovom zadnjem trenutku ne...

Glas mu je stao. Vidio sam kako mu oči zure u mene; i onda sam vidio

SIRIUS 35

kako se polako mijenjaju, i smrt u njima kako mekša u nešto nalik čuđenju.— Ti... — rekao je, vrlo tiho. — Ti nemaš nikakve vjere? Otvorio sam usta da odgovorim. Ali me zaustavilo to što je izgovorio.

Stajao sam kao da me je raspalio u trbuh, bez daha potrebnog za govor. On je zurio u mene.

— Što vas je navelo da pomislite — rekao je — da ću zbog tog memoranduma promijeniti mišljenje?!

— Pročitali ste ga! — rekoh. — Bright piše kako ste izgubljen slučaj i da tako više nećete dobiti nikakvu pomoć. A to vam nitko neće reći iz straha da biste se, ako doznate, mogli predati.

— Zar ste to tako pročitali? — upitao je. — Zar tako?— A kako drugo? Kako se to drukčije i moglo pročitati?— Onako kako je napisano. — Stajao je uspravljen, licem n lice, i

njegove se oči ni u jednom trenutku nisu maknule od mojih. — Pročitali ste to bez vjere. Prior Bright nije napisao da ćemo mi ovdje biti prepušteni svojoj sudbini već đa ćemo, jer je naša stvar stavljena na bolnu kušnju, biti predani u ruke našeg Vojskovođe i naše vjere. I potom je još napisao da nam se to ne kaže, kako nitko od nas ne bi došao u napast da isprazno i namjerno traži mučeničku krunu. Pogledajte, mister Olyn. Sve je to tu na papiru, crno na bijelom.

— Ali to nije ono što je on time mislio! To nije ono što je mislio!Odmahnuo je glavom.— Mister Olyn, ne mogu vas ostaviti u tolikoj zabludi. Zapiljio sam se u nj, jer to što sam mu vidio na licu bila je samilost.

Prema meni.— Vaše vas sljepilo dovodi u zabludu — rekao je. — Vi ne vidite

ništa i zato mislite da nitko ne može vidjeti. Naša Vjera nije samo ime, već sve što postoji. Poslušajte me, mister Olyn. Naši starješine i vođe, unatoč tome što su odabrani i pomazani, nisu drugo do smrtnici. I ništa od tih stvari i nikoga od tih ljudi mi ne slušamo da nas vodi u vjeri već samo sam glas u nama.

Zastao je. Zbog nečega nisam mogao govoriti.— Pretpostavimo čak da je sve onako kako vi mislite — nastavio je,

no ovaj put još blaže. — Pretpostavimo da je sve što ste rekli činjenica, da naši starješine nisu doli pohlepni tirani i da smo mi ovdje prepušteni samima sebi njihovom sebičnom voljom i navedeni da ispunimo himbenu i taštu svrhu. Ne. — Jamethonov se glas povisio. — Dopustite mi da posvjedočim kao da govorim samo u vlastito ime. Pretpostavimo da mi pružite dokaze da su sve naše starješine lagale, da je i sama naša kongregacija lažna. Pretpostavimo da mi možete dokazati... — njegovo se lice podiglo prema mojemu a glas mu je srnuo na mene —... da je sve bilo izopačivanje i himba, i da nigdje među Odabranima, čak ni u mojoj roditeljskoj kući, nije bilo ni vjere ni nade! Ako biste mi mogli dokazati da me nikakvo čudo ne može spasiti, da uz mene neće stati baš nitko, a da meni nasuprot stoje sve vojske svemira, ipak bih ja, ja sam, mister Olyn, pošao naprijed kao po komandi, sve do kraja svemira, sve do svrhe

SIRIUS 36

vječnosti. Jer bez svoje vjere ja sam tek prah zemaljski. Ali dok imam vjeru, nema te sile koja bi me mogla zaustaviti!

Prestao je govoriti a onda se okrenuo. Gledao sam ga kako prelazi preko sobe i izlazi kroz vrata.

A ja sam i nadalje stajao tako, kao da su me prikovali — sve dok nisam čuo izvana, sa trga kompleksa, zvuk vojnog aeromobila koji se počeo uspinjati.

Tada sam se trgnuo iz mrtvila pa istrčao iz zgrade.Kad sam uletio na trg, vojni je aeromobil upravo uzlijetao. Mogao sam

u njemu vidjeti Blacka i četvoricu njegovih tvrdokornih podređenih. I povikao sam gore, u zrak, za njima..

—To je u redu za vas, no što je s vašim ljudima?Oni me nisu mogli čuti. Znao sam to. Suze koje nisam mogao

suzdržati potekle su mi niz lice, no ja sam svejedno vrištao u zrak, za nj ime..»

— Pobit ćete svoje ljude da biste dokazali tezu! Možete li me uopće čuti? Poklat ćete bespomoćne ljude!

Ne obazrijevši se na mene, vojna je letjelica ubrzo iščezla prema jugozapadu, gdje su čekale skupljene borbene snage. A teške betonske zidine i zgrade oko praznog dvorišta odbijale sa moje riječi šupljom, razuzdanom i posprdnom jekom.

7Mogao sam otići u svemirsku luku. Umjesto toga, vratio sam se u

aeromobil i poletio natrag, preko linija, tražeći Graemeov operativni štab.U tom me trenutku za vlastiti život bilo baš toliko malo briga kao da

sam i sam Prijatelj. Mislim da su na mene dva tri puta pripucali, unatoč ambasadorskim zastavicama na aeromobilu, ali se ne bih mogao točno prisjetiti. Na koncu sam ipak pronašao operativni štab i spustio se.

Kad sam stupio iz aeromobila, okružili su me vojnici. Pokazao sam im svoje akreditive i otišao do bojnog ekrana koji je bio postavljen na otvorenom, na rubu hladovine nekolicine hrastova. Graeme, Padma i čitav štab bili su se skupili oko njega, da bi promatrali gibanje vlastitih i prijateljskih trupa o kojima ih je ovaj izvještavao. Tekla je neprestana tiha rasprava o tom kretanju, a nepresušni je tok informacija dolazio iz komunikacijskog centra smještenog pet metara dalje.

Sunčeve su zrake među krošnjama imale oštar nagib. Bilo je već zamalo podne a dan je bio čist i topao. Dugo me vremena nitko nije ni pogledao, a onda me, dok se okretao od ekrana, uhvatio pogled Janola, uhvatio kako stojim podalje, kraj ravno odrezane forme taktičkog računara. Lice mu se sledilo. Nastavio je raditi to što je započeo. Ipak mora da sam izgledao poprilično loše jer je nakon nekog vremena došao s vojničkom šalicom i položio je na gornju ploču računara.

— Popijte to — rekao je kratko i otišao. Uzeo sam je, otkrio da je riječ o dorsajskom viskiju, pa ga popio na dušak. Nisam osjetio okus, no očito je imao izvjesno djelovanje jer se nakon nekoliko minuta svijet oko mene počeo sređivati i misli su mi ponovno krenule kroz glavu.

SIRIUS 37

Otišao sam do Janola.— Hvala.— Sve u redu. — Nije me ni pogledao već se nastavio baviti papirima

na poljskom pisaćem stolu pred sobom.— Janol — rekoh. — Recite mi što se zbiva.— Pogledajte sami — odgovorio je i nadalje nagnut nad papire.— Ne mogu pogledati sam, i vi to znate. Čujte me, oprostite zbog

onoga. Ali i to je dio mog posla. A da mi sada velite što se zbiva a poslije da se svađamo?

— Znate da se ne smijem pomlatiti sa civilom. — A onda mu se lice opustilo. — U redu — rekao je i uspravio se. — Idemo.

Odveo me do bojnog ekrana, gdje su stajali Padma i Kensie, pa prstom pokazao trokutić tame između dvije zmijolike krivulje svjetla. Ostale su svijetle točke i likovi oko toga tvorili prsten.

— Ovo su — i tu je pokazao na dvije zmijolike krivulje — rijeke Macintok i Šarah, i tu im je sutok, nekih deset milja na ovu stranu od Josipgrada To je prilično brdovito zemljište, brda su gusto pokrivena a između njih je prilično otvoreno tlo. Dobar teren da bi se uspostavila tvrdoglava obrana, gadan teren u drugom smislu, jer čovjek može upasti u klopku.

— Kako?Pokazao je prstom na krivulje dviju rijeka.— Neka vas potisnu i stjeraju tu, i evo vas, kako visite na liticama nad

rijekom. Nema ni lakog prijelaza ni zaklona za trupe u povlačenju. Zamalo da su sve to samo otvorene poljoprivredne površine, na svem ostalom dijelu, s druge strane rijeka pa sve do Josipgrada.

Prst mu se maknuo s točke u kojoj su se spajale krivulje rijeka, pa krenuo kraj malog područja tame da bi stigao na okolne likove i prstenove svjetla.

— S druge strane, i naš pristup do tog terena vodi također preko brisanog prostora, preko uskih vrpci agrarnog zemljišta ispresijecanih baruštinama i močvarama. To je gusta situacija za obadva komandanta ako se odlučimo ovdje prihvatiti bitku. Prvi koji bude morao podviti rep, usosit će se dok veliš britva.

— Hoćete li prihvatiti?— Ovisi o. Black je izbacio u prednji plan svoje lake oklopne jedinice.

Sada se povlači na uzvišice između rijeka. Mi smo daleko nadmoćniji i u ljudstvu i u materijalu. Ne postoji nikakav razlog da ne pođemo za njim, tim više što je upao u stupicu... — I tu je Janol naglo stao.

— Nikakav razlog? — upitao sam.— Nikakav razlog s taktičkog stanovišta. — Janol se namrštio na

ekran. — Ne možemo se usositi ukoliko ne budemo morali naglo odstupiti. A to nećemo učiniti ukoliko on iznenada ne stekne nekakvu veliku taktičku prednost koja će nam onemogućiti da se ondje održimo.

Pogledao sam ga u profil.— Recimo da izgubite Graemea? — rekoh. Sad je svoje mrštenje

SIRIUS 38

prenio na mene.— Za to nemajte straha.U glasovima i kretanju ljudi oko nas došlo je do izvjesne promjene.

Obojica smo se okrenuli i pogledali.Svi su se sjatili oko ekrana. Mi smo se ubacili u gužvu i, gledajući

između vojnika i oficira Graemeovog štaba, ugledao sam na ekranu sliku male travnate livade zatvorene šumovitim brdašcima. U njenom središtu, prijateljska zastava s crnim križem na bijeloj pozadini, lepršala je kraj dugačkog stola na travi. S obadvije strane bile su stolice na preklapanje, ali je na slici bila samo jedna osoba — prijateljski oficir koji je stajao na drugom kraju stola, kao da na nekoga čeka. Na rubu šumovitih brežuljaka, ondje gdje se njihovo varijetetno hrašće i jasenje spuštalo do livade, stajalo je grmlje jorgovana; cvat lavande počeo je smeđiti i tamniti jer mu je doba već bilo na izmaku. Do tolike su promjene dovela samo dvadeset četiri sata. Sa strane toga, na lijevom kraju ekrana, vidio se sivi beton autoceste.

— Mjesto mi je poznato i... — otpočeo sam i okrenuo se Janolu.— Pst! — odgovorio je on i podigao kažiprst. Oko nas i svi su se

drugi umirili. Negdje u prednjem dijelu naše skupine nešto je govorio neki usamljeni glas.

— ...je pregovarački stol.— Jesu li se javili? — upitao je Kensieov glas.— Ne, sir.— No dobro, idemo vidjeti. — Naprijed je došlo do komešanja.

Društvo se počelo osipati. Vidio sam Kensiea i Padmu u kako odlaze prema mjestu na kojem su bili parkirani aeromobili. Probio sam se poput sudskog poslužitelja kroz sve rjeđe mnoštvo pa potrčao za njima.

Čuo sam kako Janol dovikuje za mnom, ali se nisam obazreo. I već sam bio dostigao Kensiea i Padmu i oni su se okrenuli.

— Htio bih s vama — rekoh.— Sve u redu, Janol — odgovorio je Kensie pogledavši mimo mene.,

— Možeš nam ga prepustiti.— Da, sir.— Čuo sam kako se Janol okrenuo i otišao.— Dakle želite poći sa mnom, mister Olyn? — upitao je Kensie.— Poznato mi je to mjesto — rekoh mu. — Jutros sam se provezao

onuda. Prijatelji su izvodili taktička promjeravanja po čitavoj toj livadi i po brdima s obadvije strane. To nisu bile pripreme za pregovore o primirju.

Kensie me pogledao jedan drugi trenutak kao da i sam provodi nekakvo taktičko mjerenje.

— Onda idemo — rekao je. Okrenuo se Padmi. — Vi ostajete ovdje?— To je zona vojnih operacija. Radije ne bih. — Padma se svojim

nenaboranim licem okrenuo prema meni. — Dobra vam sreća, mister Olyn — rekao je i otišao. Gledao sam na trenutak kako njegova prilika u žutoj halji klizi preko tratine i potom se okrenuo da bih ugledao Graemea na pola puta do najbližeg vojnog aeromobila. Požurio sam za njim.

Bila su to borbena kola, ne luksuzna poput Izvancovih, i Kensie nije krstario na šest stotina metara već se provlačio poput zmije između drveća,

SIRIUS 39

jedva metar iznad tla. Sjedala su bila pretrpana. Njegova je krupna figura prepunila njegovo i zgurala me na mjestu na kojemu sam sjedio. Osjećao sam kako me pločica na kundaku njegova opružnog pištolja tare o bok pri svakom pokretu što bi ga učinio za komandama.

Naposlijetku smo stigli do ruba šumovitog i brdovitog trokuta što su ga zaposjeli Prijatelji pa smo se, zaklonjeni mladim krošnjama varijetetnih hrastova, uspeli uz kosinu.

Hrastovi su bili dovoljno golemi da bi istrijebili svaki zaklon na zemlji. Između njihovih debala, nalik na stupove, tlo je bilo zasjenjeno i pojastučeno smeđim nakupinama mrtvoga lišća. U blizini sljemena naišli smo na jedinicu egzotskih vojnika koji su se odmarali i čekali naređenje da krenu. Kensie je izišao iz vozila i odgovorio na vojnički pozdrav vođe grupe.

— Vidjeli ste te stolove što su ih postavili Prijatelji? — upitao je Kensie.

— Da, komandiru. Taj njihov oficir što su ga postavili još stoji ondje. Samo prijeđite preko sljemena pa ćete ga noći vidjeti... i njega i namještaj.

— Bravo — odgovorio je Kensie. — Zadržite svoje ljude ovdje, vođo. Novinar i ja idemo malo pogledati.

Poveo nas je između hrašća. S vrha brdašca pogledali smo dolje na livadu kroz još pedesetak metara drveća. Bila je široka dvije stotine metara, stol je bio točno u sredini, a nepomični crni lik prijateljskog oficira stajao je na njegovom daljem kraju.

— Što vi mislite o ovom, mister Olyn? — upitao je Kensie dok je kroz drveće gledao prema dolje.

— Zašto ga nitko nije ustrijelio? — odgovorio sam pitanjem. On me pogledao iskosa.

— Imamo i napretek vremena — odgovorio je — da ga ustrijelimo prije nego što se dokopa zaklona na drugoj strani. Ako ga uopće budemo morali ustrijeliti. Ali nije to ono što sam želio znati. Nedavno ste bili sa zapovjednikom Prijatelja. Je li stvarao dojam kao da bi se bio spreman predati?

— Ne! — rekoh.— Dakle jasno — odgovorio je Kensie.— Vi ne mislite da bi se on zaista želio predati? A zbog čega tako

mislite?— Pregovarački stolovi obično se postavljaju za raspravu o uvjetima

među protivničkim snagama — odgovorio je.— No nije li zatražio da se sastanete? — upitao sam.— Ne. — Kensie je promatrao lik prijateljskog oficira, nepomičnog na

suncu. — Možda je protiv njegovih načela da me pozove na razgovor, ali nije i da razgovara, ako se naprosto zgodi da se nađemo za istim stolom, jedan nasuprot drugoga.

Okrenuo se i dao znak rukom. Vođa grupe, koji je čekao otraga, niže na padini, uspeo se do nas.

— Sir? — obratio se Kensieu.

SIRIUS 40

— Ima li ikakvih prijateljskih snaga u onom drveću preko puta?— Četiri čovjeka, i to je sve, sir. Naši skopovi registriraju njihovu

tjelesnu toplinu čisto i jasno. Niti se ne pokušavaju sakriti.— Dakle jasno. — Zastao je. — Vođo.— Sir?— Budite tako dobri pa se spustite do ledine i upitajte tog njihovog

oficira o čemu je tu riječ.— Da, sir.Stajali smo i gledali dok je vođa grupe ukočenim korakom silazio

između drveća niz oštru strminu. Prešao je preko trave — činilo se, vrlo sporo — pa prišao prijateljskom oficiru.

Stajali su sučeljeni. Nešto su govorili ali nije bilo načina da im se čuju glasovi. Zastava, sa svojim tankim crnim križem, mlatarala je na laganom vjetru što je ondje puhao. A onda se vođa grupe okrenuo i uspeo se natrag, k nama.

Stao je pred Kensiea i pozdravio vojnički.— Komandante — rekao je — zapovjednik Odabranih vojnika sačekat

će vas u polju da biste raspravili uvjete predaje. — Zastao je i udahnuo svjež udisaj. — Ukoliko se u istom času pokažete na rubu nasuprotne šume; a stolu možete prići zajedno.

— Hvala vam, vođo grupe — odgovorio je Kensie. Pogledao je mimo svog oficira prema polju i stolu. — Mislim da ću sići.

— On to nije tako mislio — rekoh.— Vođo grupe — rekao je Kensie — postrojite ljude, da budu

spremni, odmah tu pod sljemenom, sa stražnje strane. Ako se preda, inzistirat ću da sa mnom smjesta pođe na ovu stranu.

— Da, sir.— A sva ta pripovijest bez regularnog poziva na pregovore možda je

posljedica njegove želje da se najprije preda a tek potom o tome obavijesti svoje vojnike. Neka su vam, dakle, ljudi spremni. Ako Black namjerava dovesti svoje oficire pred gotov čin, mi ga nećemo iznevjeriti.

— On se neće predati — rekoh.— Mister Olyn — rekao je Kensie i okrenuo se prema meni. —

Predlažem vam da se vratite iza sljemena. Vođa grupe će se pobrinuti o vama.

— Ne — rekoh. — Idem i ja. Ako su to istinski pregovori s ciljem da se raspravi o uvjetima predaje, onda nije riječ o operativnoj vojnoj situaciji i ja imam savršenog prava da budem ondje. A ako nisu, po što onda i sami idete?

Kensie me na trenutak čudno pogledao.— U redu— rekao je. — Pođite sa mnom.Kensie i ja smo se okrenuli pa pošli između drveća, niz oštro nagnutu

strminu. Pri svakom koraku naši bi potplati pokliznuli sve dok se pete ne bi ukopale. Dok smo prolazili kroz jorgovan, njušio sam slabašni, slatkasti miris — sad već gotovo izvjetrio — cvata u raspadanju.

Kad smo istupili, četiri su figure u crnom, s druge strane livade i točno

SIRIUS 41

u liniji sa stolom, učinile isto. Jedan je od njih bio Jamethon Black.Kensie i Jamethon pozdravili su se vojnički.— Komandir Black? — rekao je Kensie.— Da, komandiru Graeme. Vaš sam dužnik što ste pristali da se

nađemo ovdje — odgovorio je Jamethon.— To mi je ugodna dužnost, komandante.— Želio sam da raspravimo o uvjetima predaje.— Mogu vam ponuditi — odgovorio je Kensie — uobičajene uvjete

primjenjive na vojnike u vašem položaju a predviđene Plaćeničkim kodeksom.

— Sir, vi ste me krivo razumjeli — rekao je Jamethon. — Ja sam ovdje došao da raspravim o vašoj predaji.

Zastava je pucketala.Iznenada sam ugledao ljude u crnom kako ovdje premjeravaju polje,

baš onako kao što sam ih bio vidio jučer. Bili su upravo ondje gdje smo mi bili sada.

— Bojim se da je nesporazum uzajaman, komandante — rekao je Kensie. — Ja sam u povoljnijoj taktičkoj poziciji i vaš je poraz u normalnim uvjetima izvjestan. Predaja meni nije potrebna.

— Dakle se nećete predati?— Ne — odgovorio je Kensie odlučno.I tada sam najednom ugledao pet motki, postavljene onako kao što

smo sada stajali mi, prijateljski podoficiri, oficiri i Jamethon, i srušenu motku ispred njih.

— Pazite! — dreknuo sam na Kensiea... no bilo je već debelo prekasno.

Događaji su se već počeli odvijati. Vođa grupe, koji se nalazio ispred Jamethona, odskočio je unatrag i sva su petorica počela potezati pištolje. Začuo sam kako je zastava ponovno pucnula, i šum njenog valjanja kao da se nastavio još dugo vremena.

I sad sam po prvi put ljude s Dorsaia vidio u akciji. Kensieva reakcija bila je sablasno brza, baš kao da je pročitao Jamethonove misli trenutak prije nego štu su Prijatelji posegnuli za oružjem. Kad su njihove ruke dotakle pištolje, on je već bio u skoku preko stola i njegov mu je opružni pištolj već bio u ruci. Činilo se kao da je naletio izravno na vođu grupe, našto su se obojica srušila, ali je Kensie nastavio put. Svaljao se s vođom grupe koji je ostao ležati nepomično u travi. Podigao se na koljena, opalio i bacio se naprijed, da bi se ponovno zavaljao.

Predvodnik Jamethonu zdesna srušio se na tlo. Jamethon i preostala dvojica sad su se već bila gotovo potpuno okrenula, u pokušaju da Kensiea zadrže ispred sebe. Ta preostala dvojica sunula su ispred Jamethona, no oružje im još nije bilo naciljano. Kensie se zaustavio kao da je naletio na kameni zid, spustio se u čučanj do peta i opalio još dvaput. Dva su se Prijatelja razdvojila i pala svatko na svoju stranu.

Jamethon je sada stajao sučelice Kensieu, i pištolj mu je bio u ruci i naciljan. Jamethon je opalio, i svijetla je plava žila skočila kroz zrak, ali se

SIRIUS 42

Kensie ponovno bacio na tlo. Ležeći na boku u travi, naslonjen na lakat, dvaput je pritisnuo obaračko dugme svog pištolja.

Jamethonu je oružje klonulo u ruci. Sad se bio leđima oslonio na stol i ispružio slobodnu ruku da bi povratio ravnotežu pomoću ploče stola. Još je jednom pokušao podići pištolj, ali nije mogao. Ovaj mu je ispao iz ruke. Prebacio je još veći dio težine na stol, napola se okrenuvši, i lice mu je sada gledalo nekako u mome smjeru. Lice mu je bilo suzdržano baš kao i uvijek, ali kad me je pogledao u oči i prepoznao me, u njima je bilo nešto novo — nešto bizarno nalik pogledu koji čovjek upućuje takmacu kojega je upravo potukao, a koji prije svega nikada i nije bio stvarno opasan. Sitni se smješak dotakao kutova njegovih tankih usana. Nešto nalik smiješku unutrašnjeg likovanja.

— Mister Olyn... — prošaptao je. A onda mu se život izgubio s lica i on je pao kraj stola.

Bliska eksplozija potresla mi je tlo pod nogama. Sa sljemena brda iza nas, vođa grupe kojega je Kensie ondje bio ostavio, ispaljivao je dimne granate koje su padale između nas i protivničke strane livade. Između nas i daljih obronaka počeo se dizati dimni zid, da bi nas zaklonio od neprijatelja. Uzvisivao se prema modromu nebu poput kakve neprelazne pregrade, i pod njegovom nebodernom visinom, stajali smo samo Kensie i ja.

Na Jamethonovu mrtvome licu bio je slabašni smiješak.

8U smućenosti sam promatrao kako se prijateljski vojnici predaju još

istoga dana. Bila je to situacija u kojoj su njihovi oficiri osjećali da imaju opravdanja da tako postupe.

Cak ni starješine nisu očekivale da se njihovi podređeni bore u situaciji stvorenoj mrtvim operativnim komandantom radi taktičkih razloga koje nije objasnio svojim oficirima. A preostali živi vojnici vrijedili su više od odštetnih zahtjeva koje bi zbog njih postavili Egzoti.

Nisam čekao na sporazum. Nisam imao čekati na što. U jednom trenutku, situacija se na ovom bojištu bila ustobočila poput velikog, nezadrživog vala iznad naših glava, zapjenjene krijeste, uvijenog i spremnog da se slomi i stušti silinom koja će odzvanjati kroz sve čovjekove svjetove. A sada, iznenada, on više nije bio iznad nas. Nije bilo ničega osim tišine što se povlačila, već se odlijevajući u zapise povijesti.

Tu za mene nije bilo više ničega. Ničega.Da je Jamethonu uspjelo da ubije Kensiea — pa čak i da je zauzvrat

dobio praktički beskrvnu predaju egzotskih trupa — mogao sam im nanijeti lijepu štetu tim incidentom za pregovaračkim stolom. Ali on je bio samo pokušao; i poginuo kad nije uspio. Tko je na temelju toga mogao pokrenuti postupak protiv Prijatelja?

Sjeo sam na brod na Zemlju poput mjesečara, neprestano se pitajući za razloge.

Vrativši se na Zemlju, rekao sam svojim urednicima da sam fizički u groznom stanju; oni su bacili jedan pogled i povjerovali mi. Uzeo sam

SIRIUS 43

dopust na neodređeno vrijeme da bih otpočeo sjedeljke u knjižnici naše agencije, u Hagu, slijepo pretražujući gomile članaka i faktografskih materijala koji su se bavili Prijateljima, Dorsajcima, Egzotima i njihovim svjetovima. A zbog čega? To nisam znao. Također sam gledao i hitne izvještaje sa St. Mary, a u vezi sporazuma, pijući pritom i previše.

Imao sam tup osjećaj vojnika osuđenog na smrt zbog neizvršenja dužnosti. A onda se u izvještajima pojavila informacija da će Jamethonovo tijelo biti vraćeno na Harmoniju da ondje bude pokopano, i tu sam iznenada shvatio da je to ono na što sam čekao: fanatike koji protuprirodno slave fanatika koji je s četiri svoja bandita pokušao mučki ubiti usamljenog neprijateljskog komandira zaštićenog pregovaračkom zastavom. Koješta bi se, dakle, još dalo napisati.

Obrijao sam se, otuširao, pribrao se kako spada i otišao se čuti sa šefovima kako bi me poslali na Harmoniju da izvijestim o Jamethonovu pogrebu, što bi onda bio nekakav konac priče.

Čestitke direktora Novinske agencije, koje su mi onda bile stigle, držale su me na dobromu glasu. Bile su još svježe u svijesti ljudi odmah iznad mene. I tako su me poslali.

Pet dana kasnije bio sam na Harmoniji. Zgrade u gradu bile su od betona i pjenušave plastike, no bilo je očito da stoje već mnogo godina. Mršavo, kamenito tlo oko grada bilo je uzorno, jer je Harmonija upravo ulazila u proljeće na svojoj sjevernoj polutci. A kad sam vozio s gradskog raketodroma kišilo je, baš, kao što je kišilo i na Svetoj Mariji onog prvog dana. Ali prijateljska polja što sam ih vidio nisu pokazivala bogatu crninu polja Svete Marije. Bila je to samo tanka, tvrda crnina vlage što je nalikovala boji prijateljskih uniformi.

Došao sam do crkve baš kad su ljudi počeli pristizati. Pod tamnim, promočenim nebesima, unutrašnjost je crkve bila zamalo premračna da bih si u njoj vidio put — jer Prijatelji sebi, u svojim hramovima nisu dopuštali ni prozore ni umjetno svjetlo. Sivo svjetlo, studen vjetar i kiša ulazili su kroz portal bez vratnica na začelju. Kroz usamljeni pravokutni otvor na krovu vodnjikavo se dnevno svjetlo cijedilo na Jamethonovo tijelo, položeno na ploču oslonjenu na nagore. Na njemu je bio prozirni pokrov, položen da bi ga zaštitio od kiše, koju su s otvorenog prostora skupljali kanalići da bi je odveli kroz stražnji zid. Ali od starješine koji će izvesti pogrebni dbred kao i od svakoga tko je došao obići tijelo, očekivalo se da će stajati izložen i kiši i nevremenu.

Ubacio sam se u red ljudi što se polako pomicao niz središnju lađu i mimo tijela. S lijeva i desna gubile su se u mraku pregrade za kojima će za službe stajati pastva. Grede strmo uspravljenoga krova skrivala je tmina. Nije bilo nikakve glazbe, ali glasovi ljudi što su za sebe tiho molili s obadvije strane iza redova pregrada kao i u koloni, miješali su se u nekakvu ritmičku pozadinu tuge. Baš poput Jamethona, ljudi su ovdje bili vrlo tamnoputi, budući sjevernoafričkog podrijetla. Tamni u tami, s njom su se miješali, i gubili se oko mene u tmini.

Napokon sam stigao do Jamethona i prošao mimo njega. Izgledao je

SIRIUS 44

onako kakvog sam ga se sjećao. Smrt nije imala moć da ga izmijeni. Ležao je na leđima, s rukama položenim uz bokove, a usne su mu bile ravne i čvrste baš kao i uvijek. Samo što su mu oči bile zatvorene.

Zato što je u zraku bila tolika vlaga opazivo sam šepao, i kad sam se okrenuo od tijela, osjetio sam kako mi je netko dodirnuo lakat. Oštro sam se okrenuo. Nisam nosio svoju dopisničku uniformu. Bio sam u civilu da bih bio što neupadljiviji.

Spustio sam pogled na lice djevojčice s Jamethonove volumografije. U sivome kišnome svjetlu njeno je lice bez ijedne bore bilo poput nečeg s vitraja kakve drvne katedrale

— Bili ste ranjeni — rekla mi je tihim glasom. — Vi ste zacijelo jedan od plaćenika koji su ga poznavali na Newtonu, prije nego što je prekomandiran na Harmoniju. Njegovi roditelji, koji su ujedno i moji, naći će utjehu ako vas upoznaju.

Vjetar je kroz otvor iznad glave oko mene upuhivao kišu, a njegov je ledeni dodir najednom kroz mene brzinuo Studen koja me smrzla do samih kostiju.

— Ne! — rekoh. — Nisam taj. Nisam ga poznavao. — I tu sam se oštro okrenuo od nje i probio se u gomilu gore uz lađu.

Nakon otprilike pet metara, shvatio sam što radim i usporio. Djevojka se već bila izgubila u tami tijela iza mene. Polako sam si prokrčio put prema začelju, gdje je bilo mjesta za stajanje prije prvih redova pregrada. Stajao sam i gledao ljude kako ulaze. A oni su dolazili i dolazili, hodali u crnoj odjeći i pognutih glava, tiho govoreći ili mrmljajući molitve.

Stajao sam gdje sam se bio zatekao, malo iza ularza, napola obamro i zatupljen hladnoćom oko mene i iscrpljenošću što sam je bio donio sobom sa Zemlje. Glasovi su brujali posvuda oko mene. I stojeći tako, zamalo sam zadrijemao. Nisam se mogao sjetiti ni zašto sam došao.

A onda je iz tog rusvaja izronio djevojčin glas i vratio me u punu svijest.

— ... on to niječe, no ja sam siguran da je on jedan od onih plaćenika koji su s Jamethonom bih na Newtonu. On šepa i može biti samo vojnik kojega su ranili.

Bio je to glas Jamethonove sestre, i na njezinu je jeziku bilo više šatre Prijatelja no što je toga bilo kad se obratila meni, kao strancu. Potpuno sam se razbudio i ugledao je kako stoji kraj ulaza tek nepuni metar od mene, napola okrenuta dvjema vremešnim osobama u kojima sam prepoznao postariji par s Jamethonove volumografije. Kroz mene je sjevnula munja čistog, ledenog užasa.

— Ne! — zamalo sam dreknuo na njih. — Nisam ga poznavao. Nikad ga nisam poznavao... i ne shvaćam o čemu vi to govorite! — Nato sam se okrenuo pa izletio kroz vrata crkve u kišu koja me je sakrila.

Tih desetak metara zamalo da sam pretrčao. No onda sam shvatio da za sobom ne čujem korake, i stao.

Bio sam sam pod golim nebom. Dan je sada bio još mračniji i kiša je najednom još silnije zapljuštala. Zakrila je sve oko mene svjetlucavom

SIRIUS 45

zavjesom iz koje je bubnjalo. Nisam mogao vidjeti čak ni cestovne automobile na parkiralištu prema kojemu sam bio okrenut; a bilo je sasvim sigurno i to da ni oni iz crkve ne mogu vidjeti mene. Podigao sam lice prema pljusku i pustio da me udara po obrazima i zatvorenim kapcima.

— Dakle — rekao je glas iza mene. — Vi ga niste poznavali? Te riječi kao da su me rasjekle popola, pa sam se osjetio onako kako se

zacijelo osjeća vuk kad ga stjeraju do zida. I poput vuka sam se i okrenuo.— Da, poznavao sam ga! — rekoh.Sučelice meni stajao je Padma, u modroj halji koju kiša kao da nije

vlažila. Njegove prazne ruke koje nikada u životu nisu držale oružje, bile su mu sprijeda i preklopljene. Ali je onaj vučji dio mene znao da je on, što se mene tiče, i naoružan čovjek i lovac.

— Vi? — rekoh. — Što vi radite ovdje?— Bilo je proračunato da ćete se ovdje zateći — odgovorio je Padma

tihim glasom. — Zato sam i ja ovdje. Ali zašto ste vi ovdje, Tam? Među ovim ljudima ovdje postoji zasigurno bar nekoliko fanatika koji su čuli vojnička govorkanja o vašoj odgovornosti u slučaju Jamethonove smrti i predaje Prijatelja.

— Govorkanja! — rekoh. — Tko ih je pokrenuo?— Vi — odgovorio je Padma. — Vašim djelovanjem na bojištu. —

Zagledao se u mene. — Zar niste znali da se igrate glavom time što ste danas došli ovamo?

Otvorio sam usta da bih to zanijekao. A onda sam shvatio da sam to znao.

— Što bi se dogodilo da im netko dovikne — rekao je Padma — da je Tom Olyn, izvjestitelj operacije, incognito među njima?

Pogledao sam ga mračno, obuzet svojim vučjim osjećajem.— Kad biste to učinili, bi li to bilo u skladu s vašim egzotskim

načelima?— Mi se nismo razumjeli — odgovorio je Padma mirno. — Mi

unajmljujemo vojnike da se za nas bore ne zbog nekakve moralne zapovijedi već zato što bi se, kad bismo se sami angažirali, izgubila naša emocionalna perspektiva.

U meni nije preostalo baš nimalo straha. Samo nekakav kruti, prazni osjećaj.

— Onda im doviknite — rekoh.Padmine čudne, kestenjaste oči gledale su me kroz kišu.— Da je samo to bilo potrebno — odgovorio je — mogao sam ih i

obavijestiti. Ne bi bilo nikakve potrebe da dolazim ovamo.— Zašto ste došli? — Vlastiti mi je glas zaderao grlo. — Što vas briga

za mene?— Mi brinemo za svakog pojedinca? — odgovorio je Padma. — Ali

još više brinemo za rasu. A vi ostajete i dalje opasni za nju. Tam, vi ste idealist koji izopačeno teži destruktivnom cilju. Na području znanosti o uzroku i posljedici također vrijedi zakon o očuvanju energije, baš kao i u svima ostalima. Vaša je destruktivnost na St. Mary bila sputana. Sad se ona

SIRIUS 46

može okrenuti ili prema unutra i uništiti vas, ili pak prema vani, protiv čitave ljudske vrste.

Nasmijao sam se, svjestan hrapavosti vlastitoga smijeha.— I što mislite poduzeti s tim u vezi? — upitao sam.— Pokazati vam kako nož koji držite podjednako reže i ruku koja ga

drži baš kao i ono protiv čega je okrenut. Donosim vam novosti, Tam. Kensie Graeme je mrtav.

— Mrtav? — Kiša oko mene kao da je najednom zaurlala, a parkiralište pod mojim nogama kao'da se mrvicu pomaknulo.

— Prije pet dana, tri čovjeka iz Plavog fronta izvršila su u Blauvainu atentat na njega.

— Atentat... — prošaptao sam. — A zašto?— Zato što je rat završio — odgovorio je Padma. — Zbog toga što je

Jamethon poginuo i prijateljske se trupe predale pa nije došlo do rata koji bi razorio čitavi predjel, tako da se civilno pučanstvo postavilo blagonaklono prema našoj vojsci. Zato što je Plavi frant otkrio da je dalji od vlasti no što je to ikada bio, a što je posljedica tog blagonaklonog osjećaja. Oni su se ponadali da će Graemeovim ubojstvom isprovocirati vojnike na odmazdu nad civilnim stanovništvom, tako da će im vlada biti prisiljena zapovjediti da idu kući, i tako ostati nezaštićena pred pobunom koju će predvoditi Plavi front.

Zapiljio sam se u nj.— Sve su stvari međusobno povezane — rekao je Padma. — Kensia

su već bili stavili na spisak za posljednje unaprijeđenje koje bi mu dalo da zapovijeda s pisaćeg stola na Mari ili Kultisu. I on i njegov brat Ian ostali bi izvan ratova sav ostatak svojih profesionalnih života. Zato što je Jamethon poginuo, što je dopustio da se njegove trupe predaju bez borbe, stvorila se situacija koja je navela Plavi front da izvrši atentat na Kensiea. Da se vi i Jamethon niste zajedno našli na St. Mary i da je Jamethon pobijedio. Kensie bi još bio živ. Tako pokazuju naši proračuni.

— Jamethon i ja? — Glas mi se u grlu osušio bez najave a kiša je zapijustala još žešće.

— Vi ste bili činilac — odgovorio je Padma — koji je pomogao Jamethonu da dođe do svog rješenja.

— Ja sam njemu pomogao?! — uzviknuo sam. — Ja?!— On vas je prozreo — rekao je Padma. — On je prodro kroz žarko

osvetoljubivu, iskrivljenu površinu za koju ste i sami mislili da ste to vi, prozreo do idealističke jezgre koja vam je bila tako duboko u kostima da je čak ni vaš stric nije mogao iskorijeniti.

Kiša je grmjela među nama. Ali je svaka Padmina riječ kristalno dopirala do mene.

— Ja vam ne vjerujem! — povikao sam. — Ne vjerujem da je izveo išta slično tome!

— Već sam vam rekao — odgovorio je Padma — da vi još ne znate potpunoma cijeniti evolucijske prednosti naših fragmentnih kultura. Jamethonova vjera nije bila od onih koje bi se dale uzdrmati nečim

SIRIUS 47

izvanjskim. Da ste vi uistinu bili poput vašeg strica, on vas ne bi ni saslušao. On bi vas naprosto odbacio kao čovjeka bez duše. Umjesto toga, on vas je smatrao opsjednutim.

— Ja u to ne vjerujem! — zaderao sam se.— Vi u to vjerujete — odgovorio je Padma. — Vi nemate drugog

izbora nego da u to povjerujete. Jer je samo zahvaljujući tome Jamethon došao do svog rješenja.

— Rješenja!— Bio je to čovjek spreman da umre za svoju vjeru. Ali kao

zapovjednik otkrio je kako bi mogao teško prihvatiti da njegovi vojnici izađu na liniju i izginu ni za kakav razuman cilj. — Padma me je promatrao, a kiša se na trenutak prorijedila. — Ali vi ste mu ponudili nešto u čemu je on vidio rješenje.

— Kakva su to sumanuta razmišljanja? — rekoh.U crkvi je prestala molitva da bi jedan snažni, duboki glas, otpočeo

pogrebni obred.— Ne baš sumanuta — odgovorio je Padma. — U trenutku kad je sve

to shvatio, doći do odgovora bilo je jednostavno. Sve što je trebao učiniti bilo je odbaciti sve što je Sotona ponudio kroz vaša usta. Mora početi od toga da je njegova smrt apsolutno nužna.

— I to je bilo rješenje? — Pokušao sam se nasmijati ali me je zaboljelo grlo.

— Bilo je to jedino rješenje — rekao je Padma. — Jednom kad je to zaključio, smjesta je uvidio da je jedina situacija u kojoj bi njegovi ljudi dopustili sebi da se predaju, bila situacija kad bi on bio mrtav a oni u neodrživoj poziciji zbog razloga koji su samo njernu bili znani.

Osjećao sam kako njegove riječi prolaze kroz mene uz bezvučni tresak.

— Ali on nije namjeravao poginuti! — rekoh.— To je prepustio svom usudu — odgovorio je Padma. — On je sve

priredio tako da ga je samo čudo moglo spasiti.— O čemu to govorite? — Zapiljio sam se u nj. — Postavio je stol s

pregovaračkom zastavom. Poveo je četvoricu...— Nije bilo nikakve zastave. A ljudi su bili prestarjeli vojnici, ljudi

koji su sanjali o slavi mučeništva,— Poveo je četvoricu! — povikao sam. — Četiri više jedan jesu pet.

Njih petorica protiv jednoga. Stajao sam kraj stola i sve vidio. Petorica protiv...

— Tam.Ta me jedna riječ zaustavila. Iznenada me obuzeo strah. Nisam želio

čuti to što se spremao izreći. Bojao sam se da znam što će mi reći. Da sam to već znao neko vrijeme. I nisam to želio čuti, nisam želio čuti kako on to izgovara. Kiša se još pojačala1, zanoseći se u nas i nemilosrdna prema betonu, no ja sam čuo svaku riječ, nemilosrdno kroz svu tu huku i buku.

Padmin je glas počeo urlati u mojim ušima baš poput kiše, i obuzeo me osjećaj posve nalik onom osjećaju bespomoćnog lebdenja kakav dolazi

SIRIUS 48

za jake groznice.— Mislite li da je Jamethon makar i na trenutak obmanjivao samoga

sebe? On je bio proizvod fragmentne kulture. Drugi je jedan takav proizvod prepoznao u Kensieu. Mislite li da je i na trenutak pomislio da bi, ako se isključi čudo, on i četiri prestarjela fanatika mogla ubiti jednog naoružanog, budnog i spremnog čovjeka s Dorsaia — čovjeka poput Kensiea Graemea? Prije nego što bi ih ovaj postrijeljao i pobio?

Pobio... pobio... pobio...Daleko sam otplovio na toj riječi, daleko od mračnog dana i kiše.

Poput kiše i vjetra iza oblaka, podigla me i napokon ponijela do one planinske, tvrde i kamenite zemlje koja mi je bljesnula pred očima kad sam Kensieu Graemeu postavio ono pitanje, je li ikada dopustio ubijanje prijateljskih zarobljenika. Bila je to ta zemlja kojoj sam oduvijek nastojao pobjeći, no do koje sam napokon došao.

I sjetio se...Od samog početka znao sam negdje u sebi da onaj fanatik koji je pobio

Davea i ostale nije bio slika i prilika svih Prijatelja. Jamethon nije bio ubojica iz kaprica. Ja sam ga pokušavao prekrojiti u takvoga da bih prikrio vlastitu sramotu, vlastito samouništenje. I tri sam godine lagao samome sebi. Toga nije bilo u meni, kako sam tvrdio, u trenutku Daveove smrti.

Sjedio sam tako pod drvetom i gledao kako Dave i ostali ginu, gledao crno odjevenog predvodnika kako ih ubija strojnom puškom. I u tom trenutku, misao koja mi je bila u svijesti nije bila ona kojom sam ja opravdao tri godine vrebanja na priliku da satrem nekoga nalik Jamethonu i uništim Prijateljske narode.

Nije ta misao bila u mojoj glavi, što on to radi, što on to radi tim bespomoćnim, nedužnim ljudima! Nisam mislio ništa toliko plemenito. U tom trenutku samo je jedna misao ispunjavala čitavu moju svijest i čitavo moje tijelo. Bilo je to naprosto: Kada bude gotov, hoće li tu pušku okrenuti prema meni?

Vratio sam se sadašnjem danu i kiši. Kiša je sustajala i Padma me je držao uspravljenog. Kao i kod Jamethona, i ovdje me zaprepastila snaga ruku.

— Pustite me — promrmljao sam.— A kamo biste to pošli, Tam? — upitao je Padma.— Bilo kamo — propentao sam. — Izvlačim se iz ovoga. Idem se

nekamo zavući, izvući se iz ovoga. Predajem se, odustajem.— Svaki čin — rekao je Padma i ispustio me — nastavlja odzvanjati

do vječnosti. Uzrok nikad ne napušta svoju posljedicu. Vi, Tam, ne možete naprosto otići. Mogli biste samo prijeći na drugu stranu.

— Stranu! — rekoh. Kiša je naglo jenjavala. — Kakve strane? — Zurio sam u njega supijano.

— Strana vašeg strica, to je jedna — odgovorio je Padma. — I druga strana, koja je vaša... koja je isto tako i naša. — Kiša je sad padala još samo slabašno i dan se vedrio. Malo blijedog sunca uspjelo se probiti kroz rijetke oblake i osvijetliti prostor između nas. — A uz ovo postoje i dva snažna

SIRIUS 49

utjecaja kojima se bavimo mi Egzoti a koje utječu na čovjekove pokušaje da evoluira. Mi ih zasada još ne možemo ni matematički obraditi a niti razumjeti, osim što znamo da djeluju gotovo poput snažnih pojedinačnih osobnih volja. Jedna, kako se čini, nastoji potpomoći a druga odmoći proces evolucije; a njihov se utjecaj može slijediti u najgorem slučaju sve do trenutka kad se čovjek prvi put odvažio poći sa Zemlje u svemir.

Odmahnuo sam glavom.— To ne razumijem — promrmljao sam. — Što se to mene tiče.— Tiče vas se. Ticalo vas se čitavog života. — Padmine su oči na

trenutk planule. — Ta je sila došla kao uljez na St. Mary, u naličju jedinke izvitoperene osobnim gubitkom i orijentirane prema nasilju. To ste bili vi, Tam.

Pokušao sam ponovno odmahnuti glavom, ali sam znao da je u pravu.— Vi ste bili spriječeni u vašem pokušaju — rekao je Padma. — Ali

se zakon o očuvanju energije ne može zanijekati. Kad je Jamethon spriječio vaša nastojana, ta je sila u vama, preobražena, ostavila otisak u drugom pojedincu, izvitoperenom osobnim gubitkom i orijentiranom prema nasilju.

Zapiljio sam se u nj i ovlažio usne. — Kakvom to drugom pojedincu?— U Ianu Graemeu. Piljio sam u njega.— lan je tri atentatora na svojega brata našao skrivene u nekakvoj

hotelskoj sobi u Blauvainu. Pobio ih je vlastitim rukama i time smirio plaćenike i omeo planove Plavog fronta. Ali se onda demobilizirao i vratio kući na Dorsai. I sad je nabijen osjećajem gubitka i gorčinom kakva je bila prije u vama. — Padma je zastao i tiho dodao: — I sad on ima visoki nasumični potencijal za neki cilj koji još ne možemo računski odrediti.

— Ali... — Pogledao sam Padmu. — Hoćete reći da sam sada slobodan!

— Ne, nego samo da ste umjesto onom sad nabijeni jednom drugom silom — odgovorio je. — Jamethonovo žrtvovanje djelovalo je na vas svom svojom silinom.

Pogledao me gotovo s razumijevanjem i ja sam, usprkos suncu, počeo drhturiti.

Bilo je baš tako. Nisam to mogao zanijekati. Jamethon, dajući život za moje uvjerenje, dok sam ja pred licem smrti odbacio sva vjerovanja, rastopio me i izmijenio kao što grom tali i mijenja podignutu oštricu mača u koju udari. Nisam mogao zanijekati da se sa mnom dogodilo upravo to.

— Ne — rekao sam i zadrhtao. — Tu ne mogu učiniti ništa.— Možete — odgovorio je Padma mirno. — I hoćete. Razdvojio je ruke koje je prije bio preklopio.— Cilj zbog kojega sam vas po proračunima trebao ovdje sresti sada

je dostignut — rekao je. — Idealizam koji je za vas nešto temeljno, ostaje i nadalje u vama. Cak vam ga ni vaš stric nije mogao oduzeti. Mogao je na njega samo toliko udariti da ga je prijetnja smrću na Novoj Zemlji mogla na trenutak izviti protiv samoga sebe. A sada ste ponovno čekićem izravnani, u kovačnici događaja na St. Mary.

SIRIUS 50

Ja sam se nasmijao, no smijeh mi je i nadalje ranjavao grlo.— Ne osjećam se izravnanim — rekoh.— Dajte si vremena — odgovorio je Padma. — Liječenje zahtijeva

vrijeme. Novi izdanak mora ojačati, poput mišića, prije nego što postane koristan. Sad već razumijete mnogo više Prijatelje, hrabrost Dorsaiaca... a ponešto i o filozofskoj snazi čovjeka prema kojemu težimo mi na Egzotima.

Zastao je i nasmiješio mi se. Bio je to gotovo vragolasti smiješak.— Trebalo vam je to biti već odavna jasno, Tam — rekao mi je. —

Vaš je posao posao prevodioca... prevodioca između starog i novog. Vaša će zadaća biti pripremanje svijesti ljudi na svim tim svjetovima, kako svjetovima punoga spektra tako i svjetovima fragmentne kulture, pripremanje za dan kad će se talenti rase složiti u novi soj. — Smiješak mu je omekšao a lice rastužilo. — Poživjet ćete da s tim u vezi vidite mnogo više od mene. Zbogom ostajte, Tam.

Okrenuo se. Kroz još uvijek maglovit no sve bistriji zrak, vidio sam ga kako korača sam prema crkvi, iz koje je dopirao glas govornika što je upravo najavljivao završnu himnu.

Ošamućen, i sam sam se okrenuo da pođem, otišao do automobila i ušao. Sad je kiša bila već gotovo prestala i nebo se brzo vedrilo.

Kad sam s parkirališta izlazio na dugačku cestu koja će me vratiti u svemirsku luku, otvorio sam prozor. I kroz otvoreni prozor do sebe, čuo sam ih kako u crkvi otpočinju pjevanje te završne himne. To što su pjevali bila je Bojna himna prijateljskog vojnika. Dok sam se udaljavao niz cestu, ti glasovi kao da su me neumorno pratili. Nisu bili spori niti su zvučali kao oplakivanje, kao da ih pjevaju u tuzi i kao posljednji zbogom, već su bili snažni i trijumfalni, kao koračnica na usnama onih koji kreću na put na početku novoga dana.

Vojniče, ne pitaj nikad Stjezi gdje će u boj tvoji.

Dok sam odlazio, to me pjevanje slijedilo. I što sam se više udaljavao, glasovi su se stapali sve više, sve dok se nije učinilo da to pjeva samo jedan, moćan glas. Ispred mene, oblaci su se razdirali. Dok je sunce kroz njih probijalo, krpice su modroga neba nalikovale blistavim zastavama što se viju — nalikovale stjegovima vojske što zanavijek stupa naprijed prema zemljama nepoznatim.

Gledao sam u njih dok sam vozio prema mjestu gdje su se one stapale s vedrim nebom, i dugo sam, dugo, za sobom čuo pjevanje, dok sam vozio prema svemirskoj luci i brodu za Zemlju što me je čekao okupan suncem.

Preveo Predrag Raos Objavljeno posredstvom GPA, München

SIRIUS 51

SCAN, OCR i ispravke: SekundicaPrelom: MasterYoda

www.sftim.com

ROBERT SILVERBERG

Dobre vijesti iz

SIRIUS 52

VatikanaNebula 1971

Good News from the Vatican

VI SMO očekivali ovo jutro, jutro kad će napokon robot kardinal biti izabran za papu. Više ne može biti ni najmanje sumnje u ishod. Mnogo dana konklava je bila na mrtvoj točki zbog tvrdoglavih i

nepopustljivih zagovornika kardinala Asciuga iz Milana i kardinala Carcoifa iz Genove, sve dok nije pronađeno kompromisno rješenje: sve frakcije su se složile da se razmotri mogućnost da bude izabran robot. Jutros sam u Osservatore Romanu pročitao da je i sam vatikanski kompjutor sudjelovao u vijećanjima. Kompjutor je snažno podržao kandidaturu robota. Čini mi se da ne bismo trebali biti iznenađeni ovom lojalnošću među strojevima. Niti bismo trebali dopustiti da nas to ojadi. Apsolutno ne smijemo dopustiti da nas to ojadi.

S

— Svako doba dobiva papu kakva zaslužuje — primijetio je danas za doručkom biskup Fitz Patrick mračnim glasom. — Sasvim je sigurno da je za naša vremena pravi papa upravo robot.

Biskup Fitz Patrick viši je od dva metra, a izraz lica obično mu je nezdravo blijed i žalostan, tako da se po njegovu izrazu nije moglo otkriti govori li to s istinskim očajanjem ili blagim prihvaćanjem. On je nekoć bio glavna zvijezda šampionskog košarkaškog tima Sveti Križ, a u Rim je došao u potrazi za podacima o životu Sv. Marcela Pravednog, na čemu još uvijek radi.

Dramatičnost izbora novog pape pratili smo iz nenatkrivena kafea koji se naluzio nekoliko blokova dalje od Trga sv. Petra. Za sve nas, to je bio neočekivani moment našeg boravka u Rimu; prijašnji papa je bio na glasu kao čovjek dobra zdravlja i nije bilo nikakva razloga pretpostaviti da će mu nasljednik biti biran već ovoga ljeta.

Svakog jutra prolazili smo gradom od hotela u Via Veneto, u kojem smo odsjeli, do ovog kafea i zauzeli uobičajena mjesta za »našim« stolom odakle smo imali jasan pogled na vatikanski dimnjak kroz koji izlazi dim spaljenih glasačkih listića, crni dim ako papa nije izabran, bijeli ako je konklava s uspjehom završila rad. Luigi, vlasnik i glavni konobar, automatski nam donosi naša omiljena pića: fernet branca za biskupa Fitz Patricka, kampari sa sodom za rabina Muellera, tursku kavu za gospođicu Harshaw, limunade za Kennetha i Beverlyja, a i za mene već zna koje mi je omiljeno piće. Račune plaćamo zajedno, po redu, mada Kenneth nije platio još nijednom od kada je počelo naše druženje. Jučer, kada je plaćala

SIRIUS 53

gospođica Harshaw, ispraznila je torbicu i našla se za 350 lira kraća; nije uza se imala ništa više osim putničkog čeka od tisuću dolara. Mi ostali pogledali smo Kennetha, ali on je mirno nastavio pijuckati svoju limunadu. Napokon nekoliko trenutaka nervozne atmosfere, rabin Mueller izvadio je kovanicu od 500 lira i razdraženim je pokretom spustio težak srebrni novac na stol. Rabin je poznat po tome da se lako razdraži i po prilično žestokom stilu vladanja. Dvadeset i osam mu je godina, odjeven je u uobičajenu vunenu sutanu i nosi srebrne sunčane naočale i često se hvali time da u svojoj kongregaciji nikada nije izveo ceremoniju isključenja; on je iz Wicomico okruga u Marylandu. On vjeruje da je taj običaj vulgaran i zastario i postojano prepušta sve takve slučajeve putujućim duhovnicima, na osnovi punomoći. Rabin Mueller je autoritet za pitanje anđela.

U našoj grupi neki prihvaćaju ideju da se na mjestu novoga pape izabere robot, a neki se s tim ne slažu. Biskup Fitz Patrick, rabin Mueller i ja pristalice smo ove ideje. Gospođica Harshaw, Kenneth i Beverly ne slažu se s nama. Zanimljivo je primijetiti da oba naša svećenika, jedan prilično star a drugi još dosta mlad, prihvaćaju mogućnost ovog značajnog udaljavanja od tradicije, a nasuprot njima tri laika među nama imaju o toj mogućoj inovaciji suprotno mišljenje.

Nisam siguran zašto sam se pridružio baš progresivnoj grupi. Osoba sam prilično zrele dobi i umjerenih pogleda, a zbivanja u crkvi me nikada nisu zanimala. Vjerske dogme su mi tuđe, a moram priznati da ne znam ništa o pravcima kojima se danas kreće misao unutar klerikalnih krugova. A opet, još od trenutka kad je konklava počela svoje vijećanje nadao sam se da će biti izabran robot.

Zašto, pitate li se? Da li je možda zato što mi slika metalnog bića na tronu Sv. Petra potiče maštu i golica moje osjećaje nevjernika? Recimo, nije li moja podrška izboru robota stvar samo estetske prirode? Ili je to, možda prije posljedica moralnog kukavičluka i plašljivosti? Ili se, možda, negdje duboko u sebi nadam da bi taj potez mogao potkupiti nezadovoljne robote? Ne govorim li ja, možda, u sebi: »dajte im mjesto pape, pa onda neko vrijeme neće tražiti neke druge stvari?« Ne. Ne mogu vjerovati da sam toliko bijedan. Bit će, najvjerojatnije, da sam za robota zbog toga jer sam po karakteru natprosječno senzibilan za potrebe drugih i za međusobno razumijevanje.

— Ako bude izabran — reče rabin Mueller — on planira vrlo skori sporazum o podjeli strojnog vremena s Dalaj Lamom i naizmjenično ukapčanje s glavnim programerom Grčke pravoslavne crkve, i to samo kao početak. Rečeno mi je da će također provesti ekumenske sporazume i s Rabinatom, što je, svakako, stvar koju bismo svi mi željeli.

— Ne sumnjam u to da će biti mnogo izmjena i korekcija u običajima i djelovanju hijerarhije — izjavio je biskup Fitz Patrick. — Na primjer, možemo se samo veseliti superiornoj tehnici sakupljanja informacija kada Vatikanskom kompjutoru bude dana veća uloga u djelovanju Kurije.

— Kakve li stravične predodžbe — kazao je Kenneth, kričavo odjeveni mladi čovjek bijele kose i ljubičastih očiju. Beverly mu je ili žena

SIRIUS 54

ili sestra. Ona govori rijetko. Uvredljivo čini znak križa i mrmlja:— U ime oca, i sina i automata svetoga.Gospođica Harshaw se cereka, ali prestaje kad ugleda moj

neodobravajući izraz.— Kako izgleda? — upita ona..— Ima li netko od vas predodžbu?— Isti je kao i svi ostali — odvrati Kenneth. — Svjetlucava metalna

kutija na kotačima i s očima na vrhu.— Vi ga niste vidjeli — upade biskup Fitz Patrick. — Mislim da s

vaše strane nije ispravno pretpostavljati...— Svi su roboti isti — reče Kenneth. — Kada vidiš jednoga, kao da si

vidio i sve ostale. Svjetlucave kutije. Kotači. Oči. I glasovi koji dolaze iz trbuha i nalikuju na mehaničko podrigivanje. Iznutra, sve su oni poluge i zupčanici. — Kenneth jedva primjetno zadrhti. — Za mene je to previše da bih mogao prihvatiti. Hajdemo naručiti još jednu rundu, hoćemo li?

Rabin Mueller reče:— Slučajno sam ga vidio vlastitim očima.— Stvarno?! — uskliknu Beverly.Kenneth je mrko pogleda. Luigi se približavao noseći novu turu pića.

Pružih mu novčanicu od 5000 lira.Rabin Mueller skinu svoje sunčane naočale i puhnu po savršeno

reflektirajućim staklima. On ima male, vodenosive oči i ružan, škiljeći pogled. Poče:

— Kardinal je bio glavni govornik na Svjetskom kongresu Zidova prošle jeseni. Tema njegova referata bila je »Kibernetički ekumenizam za suvremenog čovjeka«. Bio sam tamo. Mogu vam reći da je Njegova Visost visoka i naočita, s ugodnim glasom i blagim osmijehom. Ima u njegovu ponašanju neke prirođene melankolije koja me mnogo podsjeća na našeg prijatelja biskupa, ovdje. Pokreti su mu graciozni, a duhovitost profinjena.

— Ali on je nasađen na kotače, nije li? — Kenneth je bio uporan.— Na gusjenice — odvrati rabin gledajući Kennetha bijesnim

ubilačkim pogledom i ponovo namještajući naočale. — Na gusjenicama je, onakvim kakve ima traktor, ali ne mislim da su, duhovno gledano, gusjenice inferiornije nogama, ili, kad smo već kod toga, kotačima. Da sam ja katolik bio bih ponosan da imam čovjeka kao što je on za papu.

— Ne čovjek?! — zagrenu se gospođica Harshaw. Besmislena oštrina pojavljuje se u njezinu glasu svaki put kada razgovara s rabinom Muellerom. — Robot — nastavlja — on nije čovjek, sjećate se?

— Robota kao što je on za papu, onda — odgovori rabin Mueller sliježući ramenima na ovu ispravku. Podiže čašu: — Za novoga papu!

— Za novoga papu! — viče biskup Fitz Patrick.Luigi jureći izlijeće iz kafea. Kenneth mu odmahuje da nije ništa.— Pričekajte malo — umiruje ih Kenneth. — Izbor još nije završen.

Kako možete biti tako sigurni?— Osservatore Romano — govorim mu — u jutrašnjem broju

nagovještava da će danas sve biti odlučeno. Kardinal Carciofo je pristao da se povuče u njegovu korist, u zamjenu za veći dio kompjutorskog vremena

SIRIUS 55

kad o tome bude donijeta odluka na konzistoriju iduće godine.— Drugim riječima, neprilika nam je već za vratom — govori

Kenneth. — Sve su sredili.Biskup Fitz Patrick tužno zakima glavom:— Suviše oštro postavljaš stvari, sine moj. Posljednja tri tjedna smo

bez Svetoga Oca. Božja je volja da trebamo imati papu: konklava, nesposobna da izabere između dva kandidata, kardinala Carciofa i kardinala Asciuga, onemogućuje tu volju; stoga, ako je potrebno, moramo se prilagoditi određenim realnostima i zahtijevima vremena. Produživanje politiziranja unutar konklave sada već postaje grešno. Žrtvovanje osobnih ambiciji kardinala Carciofa nije nikakav sebičan akt, kako vi to prikazujete.

Kenneth je, ne odstupajući, nastavio napadati motive jednog Carciofa. Beverly je s vremena na vrijeme aplaudirala njegovim okrutnim napadima. Gospođica Harshaw nekoliko je puta objavljivala svoj stav, po kojem nije voljna i dalje ostati pripadnikom Crkve čiji je vođa stroj. Našao sam da je ova rasprava više nego neukusna i okrenuo se na drugu stranu, namještajući se da bolje vidim Vatikan. U ovom trenutku kardinali raspravljaju o Sikstinskoj kapeli. Kako bih volio da sam sada tamo! Kakva je misterija ozakonjena u toj mračnoj, izvanrednoj sobi! Svaki crkveni princ sada sjedi na malom tronu, s baldahinom ljubičaste boje nad sobom. Debele voštanice lelujavo svjetlucaju svojim plamom na stolu ispred svakog trona. Voditelji ceremonije svečano koračaju golemom kapelom, noseći srebrne posude u kojima su bijeli glasački listići. Posude se zatim stavljaju na stol ispred oltara. Jedan po jedan, kardinali se podižu i prilaze stolu, uzimaju listiće, vraćaju se na svoje mjesto. A sada, podižu svoje guščje pero za pisanje i počinju pisati. »Ja, kardinal taj i taj, izabirem za Vrhovni Pontifikat kardinala toga i toga«. Koje li ime upisuju na listić? Da li Carciofovo? Da li je Asciuga? Da li je ime nekog nepoznatog smežuranog prelata iz Madrida ili Heidelberga, nekog, u posljednji trenutak izabranog predstavnika antirobotske frakcije, očajnički raspoložene? Ili možda upisuju njegov serijski broj? Zvuk pera koja pišu glasan je u tihom atmosferi kapele. Kardinali završavaju ispisivanje svojih listića, pečate ih na rubu, presaviju, presavijaju još jednom i još jednom, odnose ih do oltara, spuštaju u veliki zlatni kalež. Tako su činili svakog jutra i svakog poslijepodneva, danima, dok je izbor stajao na mrtvoj točki.

— Pročitala sam u Herold-Tribunu prije nekoliko dana — reče gospođica Harshaw — da delegacija od 250 mladih katoličkih robota iz Iowe čeka na aerodromu Des Moines vijest o izboru. Ako pobijedi njihov prelat, imaju čarter-let spreman na polazak, i namjeravaju zatražiti da im se odobri da budu prvi u audijenciji kod Svetog Oca.

— Nema nikakve sumnje u to — složio se biskup Fitz Patrick — da će njegov izbor za papu dovesti u krilo Crvke veliki broj vjernika sintetičkog porijekla.

— A u isto vrijeme izgubiti mnoštvo vjernika od krvi i mesa! — govori gospođica Harshaw vrištavim glasom.

— Sumnjam u to — odgovori biskup. — Sigurno je da će biti

SIRIUS 56

izvjesnog osjećaja šokiranosti, zaprepaštenja, uvrijeđenosti, izgubljenosti u nekima od nas u tim prvim trenucima. Ali to će proći. Prirođena dobrota novoga pape, na koju je aludirao rabin Mueller, prevagnut će. Također vjerujem da će mladi ljudi iz cijelog svijeta, koji su oduševljeni tehnologijom i njezinim razvojem, biti ohrabreni da se pridruže Crkvi. Snažni religiozni impulsi bit će probuđeni širom svijeta.

— Možete li zamisliti 250 robota kako zvekeću na Trgu svetog Petra? — pitala je gospođica Harshaw.

Promatrao sam udaljeni Vatikan. Zrake jutarnjeg sunca su sjajne i zasljepljujuće, ali sakupljeni kardinali, zidovima ograđeni od svijeta, ne mogu uživati u njihovoj razuzdanoj razigranosti. Dosad su svi glasali. Tri kardinala koji su jutros nasumce izabrani kao brojitelji glasova dižu se sa svojih mjesta. Jedan od njih podiže kalež i trese ga, miješajući listiće. Zatim ga stavlja na stol ispred oltara; drugi brojitelj glasova vadi listiće i broji. Provjerava da li je broj glasačkih listića jednak broju prisutnih kardinala. Listići su sada preneseni do posude koja se inače upotrebljava za držanje posvećenog kruha na misi. Prvi brojitelj glasova uzima listić, otvara ga i čita što na njemu pi5e; predaje ga drugom brojitelju glasova koji ga također čita; na kraju listić dolazi do trećeg brojitelja koji čita ime naglas. Asciugovo? Carciofovo? Nekog drugoga? Njegov serijski broj?

Rabin Mueller raspravljao je o anđelima:— Zatim imamo anđele trona, u hebrejskom poznate kao arelim ili

ophanim. Ima ih sedamdeset, a poznati su najviše po svojoj postojanosti i nepokolebljivosti. Među njima su anđeli Crifiel, Ophaniel, Zabkiel, Jophiel, Ambriel, Tychangar, Barael, Quelamia, Paschar, Boel i Raum. Neki od njih više se ne mogu pronaći u raju i ubrojani su među pale anđele u paklu.

— Toliko o njihovoj postojanosti i nepokolebljivosti — govori Kenneth.

— Zatim, također — nastavlja rabin — postaje anđeli postanka, koji su u trenutku svog stvaranja očigledno bili obrezani. Ovdje spadaju Michael, Metatron, Suriel, Sandalphon, Uriel, Saraquael, Astanpheanus, Phanuel, Jehoel, Zagzagael, Yefefiah i Akatriel. Ali mislim da mi je iz čitave grupe najdraži anđeo strasti, koji se spominje u Talmudu, Berenshith Rabba 85, kao što slijedi, zatim u trenutku kad je Juda trebao da prođe pored...

Kako je prošlo prebrojavanje glasova? Uskoro ćemo na to pitanje dobiti odgovor. Neizmjerno mnoštvo sakupilo se na Trgu sv. Petra. Sunce se ljeska na stotinama, ako ne i na tisućama čelikom oklopljenih lubanja. Ovo je divan dan za robote, stanovnike Rima. Ali, većina onih koji su na trgu bića su od krvi i mesa: stare žene u crnom; mladi mršavi džepari, dječaci sa psićima, debeli prodavači kobasica, a tu je i izbor pjesnika, filozofa, generala, sudaca, turista, i ribara.

Dosad su, sasvim sigurno, završili prebrojavanje glasova. Ako nijedan kandidat nije dobio većinu glasova, listići će biti pomiješani s mokrom slamom, a zatim bačeni u peć kapele, i crni će dim izlelujati iz dimnjaka. Ali, ako je papa izabran, slama će biti suha i dim će biti bijel.

SIRIUS 57

Sistem ima razumljivog odjeka među ljudima. Sviđa mi se. Pruža mi zadovoljstvo koje čovjeku obično daje savršen i besprijekoran umjetnički rad: akordi Tristana, recimo ili pak zubi žabe u Boschovu Iskušenju sv. Antuna. Očekujem ishod sa snažnom koncentracijom. Siguran sam u rezultat: već počinjem osjećati kako se u meni bude neodoljivi religiozni impulsi. Iako moram priznati da osjećam, također, i neku čudnu nostalgiju za danima kada je papa bio od krvi i mesa. Sutrašnje novine neće donijeti intervjue s majkom Svetog Oca, koja živi na Siciliji, niti s njegovim ponosnim mlađim bratom iz San Franciska. I, hoće li ona veličanstvena ceremonija izbora ikada više biti održana? Hoće li nam uopće biti potreban novi papa, kada je ovoga, kojega ćemo uskoro dobiti, moguće tako lako popraviti?

Ah! Bijeli dim!Došao je trenutak objavljenja!Na centralnom balkonu fasade ponad Trga sv. Petra pojavljuje se jedan

lik, postavlja mrežu od tkanine i zlata i nestaje. Odbljesak sunca s tog tkiva zasljepljuje oči. Drugi lik, odjenut u svijetlocrveni hermelin, pojavljuje se na balkonu.

— Kardinal-arhiđakon — prošapta biskup FitzPatrick. Ljude sve više počne hvatati nesvjestica i uzbuđenje. Luigi je stajao pored mene, slušajući izravni prijenos preko tranzistora.

Glas kardinala-arhiđakona razleže se nad okupljenim mnoštvom: na Trgu sv. Petra i prenositi valovima Radio-Vatikana:

— Najavljujem vam trenutak velike radosti. Imamo papu. Započe klicanje i veselje, i još poraste u trenutku kada kardinal-arhidjakon objavi svijetu da je novoizabrani papa doista taj kardinal, ta uzvišena i naočita osoba, ta melankolična i jednostavna ličnost, čije smo uzdizanje na Svetu Stolicu svi očekivali tako dugo i s tolikim nestrpljenjem.

Kardinal-arhiđakon nastavi:— Sebi je odabrao ime...Ime se izgubi u poklicima oduševljenja. Okrenuh se prema Luigiju:— Što? Kako mu je ime?— Siksto settimo — odgovori Luigi. On donosi mali prenosnl kolor-

televizor i spušta na stol pred svoje najbolje goste.Da, i evo ga, sada ga i vidimo, papa Siksto sedmi, kako ga od sada

moramo zvati. Sićušna figura odjevena u srebrnu i zlatnu papinsku odjeću, ruku ispruženih prema mnoštvu, i, da! sunčeve zrake svjetlucaju s njegovih obraza, a njegova uzvišena čela svijetli bljesak polirana čelika. Ovo je trenutak čuda!

Papa, na svom balkonu, prilazi naprijed. Sada će izručiti tradicionalan apostolski blagoslov svijetu:

— Naša je pomoć u imenu gospoda... — objavljuje dubokim, ozbiljnim glasom. Aktivira motore za levitiranje koji mu se nalaze točno ispod ruku; svi koji ga posmatraju, izravno ili preko televizora, mogu zapaziti dva mala oblačka dima. Bijelog dima, ponovo. Počinje se dizati u zrak —... koji je načinio nebo i zemlju — govori. — Neka vas svemoćni

SIRIUS 58

Bog blagoslovi. — Njegov glas uzvišeno tutnji prema nama. Njegova sjenka širi se preko cijelog trga. Podiže se sve više i više, i na kraju nestaje iz vida.

Kenneth tapše Luigija.— Još jednu rundu pića za sve — govori i gura novčanicu u

vlasnikovu debelu šaku. Biskup FitzPatrick plače. Rabin Mueller grli gospođicu Harshaw. Novi je papa, čini mi se, počeo svoju vladavinu na sretan način i u povoljnim okolnostima. On je prvi papa koji je čudesno lebdio nad svojim stadom. Beverly se naslonio na moje metalno rame. Brižljivo sam brisao njegove suze radosnice s kromirane površine.

Preveo Zoran Milović Objavljeno posredstvom GPA, München

SIRIUS 59

ladi muškarac što je sjedio na 2°N, 75°W uputio je usputno otrovni pogled na pokvareni nakinđureni ventilator pa nastavio čitati pismo. Znojio se žestoko, skinut sve do gaćica u toj

paklenski vrućoj samici za torturu koja je u Cuyapanu mogla proći kao hotelska soba.

MAli kako to drugim ženama uspijeva? Ja radin kao mutava na tom

pregledu za koji me stipendira Michigen kao i na seminaru, i govorim vedro: »O da, Alan je u Kolumbiji i tamo radi na programu biološke borbe protiv štetočina, zar to nije prekrasno?« Ali u sebi te zamišljam okruženog devetnaestogodišnjim, gavranskim crnokosim, gugutavim ljepoticama od kojih baš svaka dahće od društvene angažiranosti i baš je svaka odvratno

SIRIUS 60

bogata. I kojima iz profinjenog rublja strši četrdeset palaca grudi. To sam čak i preračunala u centimetre, pa dakle štrči 101,6 centimetara. O ljubavi, ljubavi, radi što te volja, samo se vrati kući živ i zdrav.

Alan se nasmiješio obradovano i na trenutak zamislio jedino tijelo za kojim je čeznuo. Svoju curu, svoju magičnu Anne. Zatim je ustao i oprezno otvorio za još jednu rupicu. U sobu je provirilo izduženo i blijedo, žalobno lice — lice koze. Prozor je gledao na staju za koze i smrad je bio opak. No zrak je zrak, pa ma kakav bio. Podigao je pismo.

Sve je baš onako kako si ostavio osim što onaj užas u Peedsvilleu, kako se čini, postaje sve gori i gori. Sada to nazivaju sektom Adamovih sinova. Zašto nešto ne učine, pa da je to stoput vjera? U izbjeglički logor u Ashtonu, Georgia, bili su poslali Crveni križ. Zamisli, izbjeglice u U.S.A. Čujem da su ugrabili dvije djevojčice i rasporili ih. O, Alane.

To me podsjetilo da je ovdje bio Barneu sa snopom izrezaka za koje bi želio da ti ih pošaljem. Stavit ću ih u odvojenu kuvertu; poznato mi je što se događa s debelim pismima u stranim poštama. On veli, ovo za slučaj da to ne primiš, što je zajedničko gradovima koji slijede? Peedsville, Sao Paolo, Phoenix, San Diego, Shangai. New Delhi, Tripoli, Brisbane, Johannesburg i Lubbock, Texas. On veli da je ključ u tome da se prisjetiš gdje je sada pojas međuobratničke konvergencije. To za mene nema baš nikakva smisla, ali ga možda bude imalo za tvoj uzvišeni ekološki um. Sve što sam ja u tim izrescima shvatila bilo je da su to užasavajući izvještaji o umorstvima i masakrima žena. Najgori je onaj iz New Delhia, onaj koji priča o »splavima od ženskih leševa« u rijeci. Najzgodniji (!) je onaj teksaški oficir koji je ustrijelio svoju ženu, tri kćeri i tetku, a zato što mu je Bog rekao da napravi veliko spremanje.

Barneu je jedan veliki stari dobričko, doći će preko nedjelje da mi pomogne skinuti oluk i vidi što ga je to začepilo. Sada od veselja skače u zrak jer si postigao da mu se napokon isplati njegov program s antiferomonima larvi omorikinog pupoljčara. Znaš li da je testirao 2000 spojeva? Dakle, čini se da dobri stari magični 2097 zaista djeluje. Kad sam ga upitala kako to šljaka, on se samo počeo smijuljiti, znaš već kako je bojažljiv sa ženama. No bilo kako bilo, čini se da će jednostruko prskanje spasiti šume, a da pritom ne nanese zlo niti jednom drugom biću. Ptice i ljudi mogli bi to jesti po čitav dan, veli on.

Dakle, dušo, to su sve novosti, osim što se Amy u nedjelju vraća u Čhicago radi škole. Kuća će mi biti kao grobnica, nedostajat će mi užasno unatoč tome što je sada u fazi u kojoj sam joj ja najgori dušmanin. Mrgodni seksualni predšiparci, veli Angie. Amy ti šalje puno pusa. Ja ti šaljem čitavo srce, sve ono što riječi ne mogu kazati.

Tvoja Anne

Alan je stavio pismo na sigurno, u fascikl sa zabilješkama, pa preletio pogledom preko ostatka tankog paketića s poštom, uskraćujući sebi dopuštenje da sanja o domu i Anne. Barneyeve »debele omotnice« nije

SIRIUS 61

bilo. Bacio se na zgužvani krevet i cimnuo uzicu prekidača minutu prije nego što se gradski generator isključio preko noći. U mraku se popis gradova što ih je Barney bio spomenuo rasprostro oko maglovitog globusa što se okretao, s teškoćama i nakratko, u njegovoj svijesti. Nešto...

Ali je onda njegove misli zaposjelo sjećanje na djecu, užasno napadnutu parazitima, a s kojom je tog dana radio na klinici. Dao se na razmišjanje o podacima koje će morati skupiti. Potraži ranjivu kariku u životnom lancu — kako mu je to često Barney — doktor Barnhard Braithwaite — zabijao u glavu. Ali gdje je ona, gdje? Ujutro će početi raditi s većim kavezima tršćanih mušica...

A u tom trenutku, pet tisuća milja sjevernije, Anne je pisala:

O, dušo, dušo, tvoja su prva tri pisma predamnom, sva su došla zajedno. Znala sam da mi pišeš. Zaboravi sve što sam rekla o garavim prćijašicama, sve je to bilo samo u vicu. Dušo moja, ja poznajem, poznajem... nas. Te užasne larve tršćanskih mušica, ta uboga dječica. Da mi nisi muž, pomislila bih da si svetac ili tome slično. (Pomislila sam svejedno.)

Prikucala sam tvoja pisma posvuda po kući, tako je manje samotna. Nema nikakvih stvarnih novosti osim što osjećam da ovdje postaje nekako tiho i sablasno. Barney i ja skinuli smo oluk, i ovaj je bio pun trulih oraha što su ih ovdje pohranile vjeverice. Zacijelo su ih bacale odozgo, pa ću preko njega staviti mrežicu. (Ništa ne brini, ovaj ću se put poslužiti ljestvama.)

Barney je u čudnom, mračnom raspoloženju. On tu pripovijest s Adamovim sinovima shvaća vrlo ozbiljno, čini se da će biti u istražnoj komisiji ako ta ikada zaplovi. Najstravičnije je u svemu da, kako se čini, nitko baš ništa ne poduzima, kao da je stvar naprosto prevelika. Selina Peters objavila je nekoliko jetkih komentara, u stilu »kad jedan čovjek ubije svoju ženu to se naziva umorstvom, ali kad ih to učini dovoljan broj, onda se to naziva stilom života.« Mislim da se to širi, ali nitko ne zna ništa, jer su mediji zamoljeni da stvar zabašure. Barney veli da se na to gleda kao na jedan oblik zarazne histerije. Uporno je od mene tražio da ti pošaljem ovaj sablasni intervju. Razumije se da on neće biti objavljen. Ali ta tišina je ipak gora, to je kao da se nešto užasno odvija prst izvan vidokruga. Nakon što sam pročitala tu Barneyjevu stvarcu, nazvala sam Pauline u San Diego da bih se uvjerila da je u redu. Glas joj je bio čudan, kao da mi nije rekla sve... Moja rođena sestra. Ali tek što je rekla koko je sve prekrasno, upitala me bi li mogla doći ovamo na mjesec dana. Rekla sam joj samo naprijed, no ona bi htjela prije prodati kuću. Voljela bih da požuri.

O, naš dizelaš je sada u redu, trebalo mu je samo promijeniti filter. Morala bih otići sve do Springfielda da ga kupim, ali mi ga je Eddie ugradio za samo 2.50 dolara. Otići će mu garaža na bubanj.

Za slučaj da nisi pogodio, svi ti Barneyevi gradovi se nalaze na otprilike 30° N ili S — u takozvanim »konjskim širinama«. Kad sam rekla da baš nije točno tako, on mi je odgovorio da se prisjetim da se pojas ekvatorijalnih konvergencija zimi pomiče, i da treba dodati Libiju, Osaku i

SIRIUS 62

neki grad koji sam zaboravila — čekaj čas, Alice Springs, Australia. Kakve to ima veze isačim, upitala sam ga. A on je odgovorio: »Nikakve — bar se nadam.« To prepuštam tebi; veliki umovi poput Barneya znaju ponekad biti mrvicu ćaknuti.

O, dušo moja najdraža, šaljem sve svoje svemu tvome. Tvoja pisma omogućuju mi da uopće živim. Ali nemoj si, molim te, umisliti da ih moraš pisati, mogu misliti koliko si zacijelo umoran. Samo znaj da smo zajedno, zauvijek i posvuda.

Tvoja AnneP. S. Morala sam otvoriti pismo da stavim tu Barneyevu stvarcu: to

nije djelo tajne policije. Evo ga. Puno te ljubim još jednom A.

Nad kozama ugroženom sobom u kojoj je to Alan čitao, kiša je bubnjala po krovu. Gurnuo si je pismo na nos da bi još jednom uhvatio izvjetreni parfem, pa ga presavio i sklonio. Izvukao je žutu karbon-kopiju koju mu je Barney bio poslao i počeo čitati, mršteći se sve više.

SEKTA IZ PEEDSVILLEA / ADAMOVI SINOVI SPECIJALNI IZVJEŠTAJ.

Iskaz vozača narednika Willarda Mewsa, Globe Fork, Ark.Stigli smo do cestovne blokade oko 80 milja zapadno od Jacksonvillea.

Major John Heinz iz Ashtona već nas je očekivao, pa nam je dao pratnju dvaju oklopijenih vozila pod komandom kapetana T. Parra. Majora Heinza je, kako se čini, šokiralo što su u medicinskoj ekipi bila i dva ženska doktora. Na najodlučniji nas je način upozorio na opasnost. Tako je doktorica Patsy Putnam (Urbana, III.), psiholog, odlučila ostati s onu stranu vojnog kordona. Ali je, međutim, doktorica Elaine Fay (Clinton, N. J.) odlučno zatražila da pođe s nama, govoreći da je ona epidemiolog.

Vozili smo iza jednog od oklopljenih automobila otprilike jedan sat brzinom od 50 km/h a da pritom nismo zapazili ništa neobično. Vidjeli smo samo dva velika panoa s natpisom ADAMOVI SINOVI — OSLOBOĐENO PODRUČJE. Prošli smo kraj nekoliko malih pogona za pakovanje pecan oraha i kraj jednog za preradu agruma. Ljudi kraj njih su zurili u nas ali nisu učinili ništa neobično. Naravno da nisam vidio nijednu ženu ili dijete. Tik pred Peedsvilleom zaustavili smo se pred velikom barikadom napravljenom od benzinskih bačava pred velikim skladištem agruma. To je staro gradsko područje, sve same daščare i parkirališta za kamione. Novi dio grada s robnom kućom i novogradnjama je oko milju dalje. Pred nas je izišao radnik tog skladišta, sa sačmaricom u ruci, i rekao nam da pričekamo gradonačelnika. Ne bih rekao da je već tada vidio doktoricu Elaine Fay; ona je sjedila otraga, više kao pognuta.

Gradonačelnik Blount dovezao se u policijskim kolima i onda mu je naš vođa, doktor Premack, objasnio našu misiju po naređenju ministarstva zdravstva. Doktor Premack je vrlo pazio da ne iznese nikakva zapažanja koja bi bila uvredljiva za gradonačelnikovu vjeru. Gradonačelnik Blount se suglasio s tim da pusti ekipu da uđe u Peedsville, da uzme uzorke tla i vode

SIRIUS 63

i tako dalje i da porazgovara s liječnicima koji ovdje žive. Gradonačelnik je visok otprilike 188, težak možda 105 do 110 kila, preplanuo, prosjede kose. Smješkao se i smijuljio na prijateljski način.

Tada je pogledao u auto, ugledao doktoricu Elaine Fay i eksplodirao. Počeo je urlati neka se svi gonimo dođavola odakle smo i došli. Ali je onda s njim porazgovorio doktor Premack i ohladio ga pa je napokon gradonačelnik rekao neka doktorica Fay ode u kancelariju skladišta i ostane ondje iza zatvorenih vrata. S njom sam trebao ostati i ja kako bih se pobrinuo da ne izlazi, a grupu će voziti jedan od gradonačelnikovih ljudi.

I tako su medicinari i gradonačelnik i jedno od oklopljenih vozila nastavili za Peedsville dok sam ja odveo doktoricu Fay u skladišni ured i sjeo. Bilo je baš vruće i sparno. Doktorica Fay je otvorila prozor, ali kad sam čuo kako razgovara s nekakvim starcem vani, rekao sam da to ne čini i zatvorio prozor. Starac je otišao. Onda je htjela razgovarati sa mnom ali sam joj rekao da mi baš nije do razgovora. Mislio sam kako je stvarno loše to što je ona ovdje.

Tako je ona počela pregledavati uredsku arhivu i čitati papire iz nje. Rekao sam joj da je to loša ideja, neka to ne radi. Ona je rekla da vlasti od nje očekuju da istražuje. Pokazala mi je brošuru ili magazin koji su imali tamo, to se zvalo Čovjek sluša glas Božji, napisao velečasni McIllhenny. Imali su toga punu kutiju u uredu. Ja sam to počeo čitati a doktorica Fay je rekla da bi htjela oprati ruke. Tako sam je poveo nekakvim zatvorenim prolazom kraj transportne vrpce tamo gdje je bio toalet. Tu nije bilo ni vrata ni prozora tako da sam se vratio. Nakon nekog vremena viknula je da je tamo otraga poljski krevet, da ide leći. Ja sam računao da je to u redu zbog nemanja prozora, bilo mi je usto drago što sam se riješio njezina društva.

Dao sam se na čitanje knjige koja je bila vrlo napeta. To je bilo duboko razmišljanje o tome kako je sada Bog čovjeka stavio na kušnju i ako izvršimo svoju dužnost Bog će nas blagosloviti pravim novim životom na Zemlji. To dokazuje znamenje i čudesa. To nije bilo, znate, kao one pripovijesti na vjeronauku. Ovo je bilo duboko.

Nakon nekog vremena začuo sam nekakvu muziku i vidio vojnike iz onog oklopljenog automobila preko puta kraj plinskih rezervoara, kako sjede u hladovini i zezaju se s radnicima iz tvornice. Jedan je od njih svirao gitaru, ne električnu, baš običnu. Djelovao je tako pitomo.

Onda se gradonačelnik Blount dovezao sam u policijskim kolima i ušao. Kad je vidio kako čitam knjigu nasmiješio mi se nekako očinski, ali je djelovao prenapeto. Upitao me gdje je doktorieo Fay i ja sam mu rekao da leži na klevetu tamo otraga. On je rekao da je to okej. Onda je nešto kao uzdahnuo i pošao otraga niz hodnik, i za sobom je zatvorio vrata. Ja sam sjedio i slušao onog s gitarom, pokušavao sam čuti što to on pjeva. Osjećao sam se stvarno gladan, moj je ručak bio u kolima doktora Premacka.

Nakon nekog vremena vrata su se otvorila i gradonačelnik Blount se vratio. Izgledao je užasno, odjeća mu je bila sva izneređena a na licu je imao krvave ogrebotine. Nije rekao ništa, samo me gledao oštro i divlje,

SIRIUS 64

kao da je izgubio orijentaciju. Vidio sam da mu je šlic otvoren i tu je bilo krvi na njegovoj odjeći a također i na njegovom... (intimnim dijelovima tijela).

Nisam se uplašio, vidio sam da se dogodilo nešto važno. Htio sam ga nagovoriti da sjedne. Ali on mi je dao znak da pođem za njim niz hodnik, gdje je bila doktorica Fay. »To morate vidjeti«, rekao je. On je ušao u toalet a ja u tu nekakvu kao sobicu, tamo gdje je bio onaj poljski krevet. Osvjetljenje je bili prilično dobro, svjetlo se odražavalo od limenog krova tamo gdje je prestajao zid. Vidio sam doktoricu Fay kako leži na ležaju smirenog izgleda. Ležala je ravno, odjeća joj je bila u neku ruku drukčija ali su joj noge bile skupljene. Bilo mi je drago što to vidim. Bluza joj je bila povučena prema gore i ja sam vidio da joj je na trbuhu nekakav rez ili posjekotina. Krv je otuda tekla, ili je prije tekla, kao iz izvora: u tom se trenutku nije više micala. Također joj je i grkljan bio prerezan.

Ja sam se vratio u ured. Gradonačelnik Blount je sjedio na stolici i izgledao jako umorno. On se bio očistio. On je rekao: »To sam učinio za vas. Da li me razumijete?«

Izgledao je kao da mi je otac, ne bih to znao bolje kazati. Shvatio sam da je strahovito prenapet, zbog mene je na sebe preuzeo toliko toga. Onda je nastavio i objasnio mi kako je doktorica Fay bila vrlo opasna, da je ona ono što oni zovu kripto-žena, a to je ona najopasnija vrsta. On ju je raskrinkao i raščistio situaciju. Bio je vrlo zatvoren, ja se nisam osjećao uopće zbunjeno, znao sam da je on učinio ono što je pravo.

Raspravljali smo o onoj knjizi, o tome kako se čovjek mora pročistiti i Bogu pokazati čisti svijet. Rekao je kako neki ljudi načinju pitanje o tome kako će se ljudi razmnožavati bez žena, ali takvi ljudi ne vide ono najvažnije. A to najvažnije je, dok god čovjek bude ovisio o tom prljavom životinjskom načinu Bog mu neće pomoći. Kad se čovjek oslobodi tog životinjskog dijela koji je žena, to će biti znak na koji Bog čeka. Tada će Bog otkriti ljudima novi istinski čisti način, možda dođu anđeli i donesu nove duše, ili će možda živjeti vječno, ali nije naše da o tome mudrujemo nego da se pokorimo. Rekao je da su neki ljudi ovdje već vidjeli Anđela Gospodnjeg. To je bilo vrlo duboko, to je nekako kao odjekivalo u meni i ja sam to vidio kao nekakvo nadahnuće.

Tada se dovezla medicinska ekipa i ja sam rekao doktoru Premacku da su se za doktoricu Fay pobrinuli i odvezli je, pa sam ja ušao u kola da ih odvezem sa Oslobođenog teritorija. Međutim su četvorica od šestorice vojnika sa cestovne barikade odbili da odu iz grada. Kapetan Parr ih je pokušao od toga odvratiti ali je na koncu pristao da mogu ostati ovdje da čuvaju barikadu od benzinskih bačava.

Ja bih isto bio volio ostali, grad je bio tako pitom, ali sam im bio potreban da vozim kola. Da sam znao da će biti sva ova petljancija nikad im ne bih napravio tu uslugu. Ja nisam šunut i nisam učinio ništa loše i moj će me odvjetnik izvući. To je sve što imam za reći.

U Cuyapanu topla je popodnevna kiša na trenutak prestala. Kad su Alanovi prsti ispustili taj bijedni dokument narednika Williarda Mewsa, za

SIRIUS 65

oko su mu zapele riječi olovkom našvrljane na margini. Barneyev paučinasti rukopis. Priškiljio je na nj.

Čovjekova religija i metafizika glasovi su njegovih žlijezda. Schönweiser, 1878.

Tko je dovraga bio taj Schönveiser, to Alan nije znao, ali je znao što mu to Barney poručuje. Ta ubilačka ćaknuta religija McNekoga bila je simptom a ne uzrok. Barney je vjerovao da na muškarce iz Peedsvillea nešto djeluje fizički i da to nešto izaziva psihozu, a mjesni vjerski demagog samo da je iznikao da je »objasni«.

Molim, moguće da je i tako. Ali, bio to uzrok ili posljedica, Alan je mislio samo na jedno: Između Peedsvillea i Ann Arbora osam je stotina milja. Anne bi trebala biti na sigurnom. Morala bi biti.

Bacio se na grbavi poljski krevet i misli su mu se radosno vratile na njegov posao. Po cijenu milijun ugriza i posjekotina trskom, bio je prilično siguran da je pronašao slabu kariku u životnom ciklusu trščane mušice. Muško masovno parenje, relativni nedostatak ženki u ovulaciji. Bit će to ponovno rješenje kao kod meksičke mušice, samo što će se izokrenuti spolovi. Koncentriraj feromon, pusti na slobodu sterilizirane ženke. Srećom što su populacije koje se međusobno pare relativno izolirane. Za dvije sezone morali bi ih dobiti. Morat će im, naravno, dopustiti da u međuvremenu i dalje zaprašuju otrovom; baš prokleto šteta, jer to tamani sve i dospjeva u vodu, a trščana je mušica ionako već evoluirala do imuniteta. Ali za dvije sezone, možda najviše za tri, oni će oboriti populaciju trščane rnušice ispod granice reprodukcije. Neće više biti izmučenih ljudskih tijela s tim smrdljivim larvama u nosnim kanalima i mozgu... I tako je otplovio u drijem, zadovoljno se smiješeći.

A gore na sjeveru, Anne se grizla za usnu od bola i stida.

Ljubavi, ne preostaje mi drugo nego da priznam da je tvoja žena pomalo strašljiva. Naprosto ženski živci i tome slično, ništa vrijedno spomena. Ovdje je sve normalno. Sve je tako sablasno normalno, u novinama nema ničega, nigdje ničega osim onoga što sam čula preko Barneya i Lillian. Ali na Paulininom telefonu u San Diegu nitko mi nije odgovarao; tek se peti dan nekakav nepoznati muškarac proderao na mene i tresnuo slušalicom. Možda je prodala kuću — ali zašto nije nazvala?

Lillian je u nekakvom odboru za spašavanje žena, kao da smo mi nekakva ugrožena vrsta, ha-ha — znaš ti već Lillian. Čini se da je Crveni križ već počeo podizati logore. Ali, veli ona, nakon prve navale, iz onoga što nazivaju »zahvaćenim područjima« sad još samo pomalo kapa. Nema mnogo ni djece, čak ni dječaka. A imaju i nekakve aerografije okolice Lubbocka na kojima se vidi nešto poput masovnih grobova. O, Alane... Do sada se činilo kao da se širi većinom na zapad, ali se nešto događa i u St. Louisu, sad su odsječeni. Toliko već gradova kao da je naprosto nestalo iz vijesti, a mene muče more da dolje nije ostala na životu nijedna žena. I nitko ništa ne poduzima. Neko su vrijeme govorili kako će ih zaprašiti sedativima a onda je i to zamrlo. I što bi se time postiglo? Netko je u UN predložio simpoziji o — u ovo nećeš povjerovati — femicidu. Zvuči kao

SIRIUS 66

dezodorans sprej.Oprosti mi dušo, no kao da sam pomalo histerična. Ceorge Searles

vratio se iz Georgie i sada priča o Božjoj volji — onaj Searles, ateist od rođenja. Alane, ovdje se događa nešto sumanuto.

Ali ne postoje nikakve činjenice. Ništa. Ministar zdravlja napravio je izvještaj o tijelima pripadnika bande Sjecisisa — mislim da ti o tome nisam pisala. No bilo kako bilo, nisu uspjeli otkriti ništa patološko. Milton Baines je napisao pismo u kojemu veli da je na sadašnjem stupnju poznavanja nemoguće razlikovati mozak sveca od mozga psihopatskog ubojice, i kako se onda od njih može očekivati da nađu nešto za što ne znaju ni kako da to potraže?

No dobro, dosta o tim histerijama. Dok se ti vratiš, sve će to već biti gotovo, samo dio povijesti. Ovdje je sve baš kako treba, ponovno sam sredila prigušivač na automobilu. A Amy će preko praznika kući i to će mi skrenuti misli od dalekih problema.

O, na kraju nešto zabavno — Angie mi je ispričala što taj Barneuev enzim izvodi s ličinkom omorikinog pupoljčara. Cini se da sprečava mužjaka da se okrene nakon što se poveže sa ženkom, tako da se, umjesto kako treba, pari glavom. To je kao satni mehanizam kojemu nedostaju zupci. Čini se da će među njima biti podosta poprilično zabezeknutih ženki. I mislim, zašto mi to nije mogao ispričati sam Barney? On je zaista tako dražestan stidljivi stari dobričko. Dao mi je, kao i obično, nešto papira da ga stavim u pismo. Nisam ih čitala.

A sad, dušo, nemoj brinuti, sve je ko bog.Ja te ljubim, tako te ljubim.

Uvijek, uvijek tvoja Anne

Dva tjedna poslije toga, u Cuyapáanu, kad su Barneyevi primetci iskliznuli iz omotnice, ni Alan ih nije pročitao. Zgurao ih je drhtavom rukom u džep svog terenskog kaputića pa počeo na klimavom stolu povezivati svoje bilješke u zavežljaj kojemu je na vrhu bila nažvrljana poruka sestri Dominique. Dođavola s trščanom mušicom, dođavola sa svime osim s tom drhtavicom u Anninom rukopicu. Dođavola s idejom da bude pet tisuća milja daleko od svoje žene, svog djeteta, dok divlja nekakvo smrtonosno ludilo. Nabio je svoje malobrojne stvari u platnenu torbu. Ato požuri, mogao bi uhvatiti autobus što prolazi kroz Bogotu i možda stići na let za Miami.

I stigao je, ali je u Miamiju otkrio da su svi avioni za sjever pretrpani. Promakla mu je brza linija sinhronizirana s onom kojom je došao; slijedilo je šest sati čekanja. Dovoljno da nazove Anne. Kad se poziv probio kroz sve teškoće, bio je nepripravljen za provalu radosti i olakšanja što je sunula žicama.

— O, Bože, hvala ti... Ne mogu povjerovati O, Alane, ljubavi, jesi li to zaista ti... Ne mogu povjerovati.

Zatekao je sebe kako to i sam ponavlja, i sve se miješalo s podacimo o trščanoj mušici. Kad je napokon spustio slušalicu, oboje se histerično smijalo.

SIRIUS 67

Sest sati. Smjestio se u plastični naslonjač nasuprot Aerolines Argentinas; misli su mu se napola vratile klinici, napola su bile zaokupljene gomilama što su prolazile. Ovdje je sad nešto na neobičan način drugačije, to je odmah opazio. Gdje je ona dekorativna fauna u kojoj je redovito uživao u Miamiu, ona parada mladih cura u pastelnim jeansicama čvrsto pripijenim uz prepone? Volani suknji, čizmice šašavi šeširi i frizure, i ona zaprepašćujuća prostranstva svježe pocrnjele kože, blještave tkanine koje jedva zadržavaju nabreknuća grudiju i bedara? Toga nema — no čekaj; pogledavši pažljivije, uhvatio je na trenutak pogledom dva mlada lica pod nepriličnim kapuljačama vjetrovki, dok su im tijela bila uvijena u zdepaste, posve neutralne suknje.

Ustvari, u čitavoj dugoj perspektivi mogao je vidjeti isto: ponče s kukuljicama, traljavo navučene, zgužvane haljine i ovješene hlače, sve u mrtvim bojama. Novi stil? Ne, pomislio je, nije. Njihovi pokreti kao da su upućivali na skrovitost i plašljivost. I kretale su se u skupinama. Gledao je kako se jedna sama djevojka bori da sustigne druge ispred sebe, djevojke koje su joj očito bile nepoznate. One su je prihvatile bez riječi.

One se boje, pomislio je. Boje se da ne privuku pažnju. Cak se i jedna sjedokosa matrona u kostimu s hlačama, a koja je odlučno vodila čopor klinaca, neprestano nervozno ogledavala.

A na argentinskom pultu sebi nasuprot vidio je daljnju neobičnost: dva su šaltera povrh sebe imala veliki natpis, MUJERES. Zene. Redovi su bili pretrpani izobličenim ženskim formama i vrlo tihi.

Muškarci su se, kako se činilo, ponašali normalno: žurili su, šetuckali, kačili se i zezali u repovima dok su nogama gurali svoju prtljagu. Ali je Alan ipak osjećao nekakvo podvodno strujanje napetosti, kao da je zrak ispunjen nekakvim nadražljivcem. Pred nizom butika iza njega, nekoliko je izoliranih ljudi dijelilo nekakve pamflete. Neki se aerodromski službenik obratio najbližem od njih; ovaj je samo slegnuo ramenima i spustio se nekoliko dućana niže.

Da bi se rastresao, Alan je sa susjednog naslonjača uzeo Miami Herald. Bio je zaprepašćujuće tanak. Na neko vrijeme zaokupile su ga međunarodne vijesti; nije ih vidio već tjednima. I ovdje se osjećala nekakva čudna praznina; kao da su presušile čak i loše vijesti. Onaj rat u Africi koji je bio u toku sad kao da je prestao — ili se pak nastavljao a da su o njemu prestali izvještavati. Na trgovinskom samitu koškali su se oko cijena čelika i žita. Zatim se našao na stranici nekrologa na kojoj je, nad stupcima sitnoga sloga, dominirala fotografija preminulog bivšeg senatora. A onda mu je pogled pao na dva oglasa na dnu stranice. Jedan je bio isuviše osebujan da bi se mogao brzo razumjeti, ali je zato drugi davao na znanje velikim slovima, jasno i glasno:

POGREBNA KUCA FORSETTE SA ZALJENJEM OBAVJEŠTAVA DA VISE NECE PRIMATI ŽENSKE LEŠINE

Polagano je presavio novine, tupo zureći u njih. Na stražnjoj stranici bio je člančić naslovljen »Upozorenje pomorcima«, smješten među

SIRIUS 68

pomorske vijesti. Pročitao ga je a da ga stvarno nije ni razumio.

AP/NASSAU. Izletnički liner Carib Swallow stigao je danas u luku u teglju nakon što je u Golfskoj struji, nedaleko Rta Hatterasa, naletio na plutajući predmet. Predmet je identificiran kao dio plivarice profesionalne koče; plutalo je zbog ženskih leševa. To potvrđuje izvještaje s Floride i oko Zaljeva, o takvoj upotrebi plivarica, od kojih su neke dugačke i preko milju. Slični izvještaji, koji pristižu i s pacifičke obale pa sve do Japana, upućuju na sve veću opasnost za priobalnu plovidbu.

Alan je bacio novine u košaru za smeće i sjedeći počeo trljati čelo i oči. Hvala Bogu da se poveo za osjećajem da dođe kući. Osjećao se potpuno izgubljenim, kao da je greškom sletio na drugi planet. Još četiri i pol sata čekanja.. Napokon se sjetio onih Barnevevih papira što ih je bio gurnuo u džep, pa ih je sada izvukao i izravnao.

Najgornji je tekst, kako se čiiilo, bio iz Ann Arbor Newsa. Doktorica Lillian Dash zajedno s nekoliko stotina pripadnica njene organizacije, bila je uhapšena zato što je bez dopuštenja demonstrirala ispred Bijele kuće. Potpalile su i jednu kantu za smeće, na što se gledalo kao na izuzetno odbojan čin. Sudjelovala su i mnoga ženska udruženja; Alan je stekao dojam da je zbroj prije u tisućama negoli u stotinama. Bile su poduzete izvanredne mjere sigurnosti, unatoč činjenice da Predsjednik u tom trenutku nije bio u gradu.

Idući je tekst trebao odražavati Barnevev opori humor.

UP/VATIKAN 19. LIPNJA. Papa Ivan IV. danas je dao do znanja da ne namjerava dati službeni komentar o takozvanom pokretu pavlinskog pročišćenja koji propovijeda eliminiranje žena kao sredstvo iskupljenja čovjeka pred Bogom. Naglašeno je da se Crkva u vezi ovog pokreta još nije opredijelila, ali da odbija svako učenje koje bi dovodilo u pitanje Božje pravo da otkrije svoje daljnje planove s čovjekom.

Kardinal Fazzoli, koji je govorio u ime evropskog pavlinskog pokreta, potvrdio je svoje gledište kako Sveto Pismo određuje ženu samo kao Čovjekovu privremenu suputnicu i njegovo sredstvo. Žene, izjavljuje, nigdje se ne definiraju kao ljudska bića već samo prelazno pomagalo ili stanje. »Vrijeme potpune humanizacije na dohvat nam je ruke«, zaključio je na kraju.

Za slijedeći se tekst pokazalo da je fotokopija iz zadnjeg broja Sciencea, napravljena na tankome papiru:

SUMARNI IZVJEŠTAJ O FEMICIDU PROVIZORNOG KRIZNOG ODBORA

Nedavne provale femicida, do kojih je došlo u svjetskim razmjerima iako u lokaliziranom obliku, čini se da predstavljaju recidivu sličnih provala predvođenih različitim grupama i sektama, a koje nisu neuobičajena pojava u svjetskoj povijesti, posebice u razdobljima psihičkih

SIRIUS 69

potresa. U ovom slučaju temeljni je uzrok, nesumnjiva brzina tehnoloških i društvenih promjena, pojačana pritiskom novoga pučanstva, pri čemu je njeno širenje olakšano i opseg proširen časovitim svjetskim komunikacijama, koje djelovanju izlažu prijemčivije osobe. Na to se ne može gledati kao na medicinski ili epidemiološki problem; nije ustanovljena nikakva fizička patologija. Prije bi se moglo reći da je to srodno različitim manijama koje su preplavile Evropu u sedamnaestom stoljeću, primjerice plesnim manijama, pa da će, poput njih, proći svoj put i iščeznuti. Milenijske sekte koje su izniknule oko zahvaćenih područja čini se da s ovime ne stoje u vezi, i s tim imaju zajedničku samo ideju da će doći do otkrovenja novog načina ljudske reprodukcije, što će biti posljedica »pročišćenja« posredstvom eliminiranja žena.

U skladu s tim preporučujemo (1) da se obustavi alarmantno i senzacionalističko izvještavanje; (2) da se uspostave i organiziraju izbjeglički centri za ženske prebjeglice iz žarišnih područja; (3) da se izoliranje zahvaćenih područja vojnim kordonom nastavi i pojača i (4) da se, nakon razdoblja rastriježnjenja i povlačenja manije, u zahvaćena područja upute kvalificirane psihijatrijske ekipe i odgovarajuće profesionalno osoblje kako bi se poduzela rehabilitacija.

SAŽETAK IZVJEŠTAJA MANJINE PROVIZORNOG KRIZNOG ODBORA

Devetorica članova potpisana pod ovaj izvještaj suglasna su s tim da ne postoje dokazi o širenju femicida epidemiološkom zarazom u strogom smislu. Međutim zemljopisna povezanost žarišta izbijanja snažno upućuje na to da se tekući događaji ne mogu konačno objasniti kao čisto psihosocijalni fenomeni. Do početnih je izbijanja došlo oko čitave Zemaljske kugle, u blizini tridesete paralele, što je područje glavnih atmosferskih silaznih strujanja visinskih vjetrova koji dopiru iz pojasa međuobratničke konvergencije. Dakle bi se moglo očekivati da će neki agens, koji bi se našao u višoj ekvatorijalnoj atmosferi, doseći razinu tla duž tridesete paralele, pri čemu je, dakako, potrebno uzeti u obzir izvjesne sezonske varijacije. Jedna je od tih primarnih varijacija pomicanje silaznih strujanja na sjever, preko istočnog dijela azijskog kontinenta, za vrijeme kasnih zimskih mjeseci, tako da su područja južno od toga (Arabija, Zapadna Indija, dijelovi Sjeverne Afrike) izbjegla izbijanja sve do nedavno, kad se pojas silaznih strujanja pomaknuo na jug. Do sličnih silaznih strujanja dolazi i na južnoj polutci, pa su izbijanja bila zabilježena duž tridesete paralele, koja prolazi kroz Pretoriju i Alice Springs, Australija. (Informacije iz Argentine u ovom trenutku nisu dostupne.)

Takva se zemljopisna korelacija ne bi smjela zanemariti pa se. dakle rezolutno zahtjeva pokretanje intenzivnog istraživanja u cilju otkrivanja fizičkog uzročnika. Također se naglašeno preporučuje da se brzina širenja iz poznatih žarišta korelira s parametrima vjetra. Ukazuje se na potrebu motrenja za sličnim izbijanjima duž zona sekundarnog silaznog strujanja smještenih na 600 sjeverno i južno.

SIRIUS 70

U ime manjineBernhard Braithwaite

Alan se, na ime starog prijatelja, nasmiješio smiješkom punim uspomena na ime koje kao da je svijetu povratilo normalnost i mir. Činilo se i to da je Barney uistinu na putu da nešto postigne, unatoč nadmoćnosti dupeglavaca. Namrštio se, pokušavajući to razriješiti.

Onda mu se, kad je pomislio kako će to biti, kad se vrati kući, svojoj Anne, lice polako izmijenilo. Za nekoliko kratkih sati njegove će ruke biti obgrljene oko nje, oko tog visokog, skriveno lijepog tijela koje ga je počelo opsjedati. Njihova je ljubav bila ljubav kasnog cvata. Bili su se vjenčali, sad je to počeo shvaćati, iz prijateljskog osjećaja, čak i na pritisak prijatelja. Svi su govorili da su oni stvoreni jedno za drugo, on krupan i nabit i plav, ona brineta, tanka kao breza; oboje sramežljivi, vrlo suzdržani, cerebralni tipovi. Prvih se nekoliko godina prijateljstvo održavalo ali seks nije bio bog zna što. Konvencionalna nužnost. Pristojno su uvjeravali i poticali jedno drugo, ali govoreći privatno — to sada može reći — bilo je to veliko razočarenje.

Ali onda, kad je Amy bila pišulja, nešto se dogodilo. Pred njima su se polako otvorila čudesna vrata unutrašnjeg svetišta senzualnosti, bilo je to oslobođenje koje je vodilo u njihova vlastita tajna neslućena nebesa potpunog tjelesnog blaženstva... Ali je, Bože, to bila tortura kad je iskrslo to s Kolumbijom. Samo ga je njihova potpuna sigurnost jednoga u drugo navela da to prihvati. A sada, još malo pa će je imati ponovno, trostruko poželjnu zbog začina razdvojenosti — osjećati je, vidjeti je, slušati je, mirisati je, zgrabiti je. Pomaknuo se na sjedalu da bi prikrio tjelesno uzbuđenje, već napola rasplinut maštarijama.

A tu će biti i Amy; nasmiješio se prisjetivši se tog predpubertetskog tijela prilijepljenog uz svoje. Ta će biti i pošast i pokora, to da. Njegova je muškost razumijevala Amy daleko bolje no što ju je razumjela majka; za Amy neće biti nikakvih cerebralnih faza... Ali Anne, njegova odabrana, njegova sramežljiva, s kojom je našao put do gotovo neizdržljivih uzleta puti... Najprije konvencionalni pozdrav, pomislio je: novosti; neizgovoreno, gurmanski suzdržavano, rastuće uzbuđenje u dnu njihovih očiju; lagani dodiri; tada žudnja za njihovom sobom, pad odjeće, milovanja, najprije nježna — tijelo, golotinja — profinjeno izazivanje, snažan zagrljaj, prvi njihaj...

...U njegovoj je glavi zabrenčala užasna budilica. Eksplozijom izbačen iz snova, zapiljio se uokolo i napokon u svoje ruke. Što to radi s otvorenim preklopnim nožem u šaci?

Ošamućen, potražio je rukama posljednje dronjke fantazije i shvatio da njegove taktilne iluzije nisu bile iluzije milovanja, već iluzija lomnoga vrata što ga davi njegova šaka, i prvi je njihaj bio njihaj oštrice što je tražila vitalne organe. U njegovim rukama, nogama, fantazma udaranja i gaženja i krckanja kostiju. I Amy...

O Bože. O Bože...Ne seks, požuda za krvlju.

SIRIUS 71

Eto o čemu je sanjao. Seks je bio tu, ali je pokretao nekakav motor smrti.

Tupo je sklonio nož, misleći samo jedno, ponovno i ponovno, zahvatilo je i mene, zahvatilo je i mene. Bez obzira što to bilo, zahvatilo je i mene. Ja ne smijem kući.

Nakon nejasno dugog vremena ustao je i pošao do pulta Uniteda da vrati kartu. Red je bio dugačak. Dok je čekao, svijest mu se malo razbistrila. Što da radi ovdje, u Miamiju? Ne bi li bilo bolje da se vrati u Ann Arbor i predade se Barneyu? Ako bi mu itko mogao pomoći, onda je to on. Da, tako bi bilo najbolje. Ali prije mora upozoriti Anne.

Ovaj put je morao čekati još duže da se uspostavi veza. Kad se Anne napokon javila, otkrio je da joj nerazumljivo blebeće; proteklo je dobrano vremena prije nego što ju je natjerao da shvati da nije riječ o zakašnjenju aviona.

— Velim ti, zahvatilo me je. Slušaj me, Anne, za milost Božju. Ako dođem do kuće, nemoj me pustiti da ti se približim. Mislim to ozbiljno. Mislim to ozbiljno. Namjeravam poći do laboratorija, ali bih mogao izgubiti vlast nad sobom i pokušati doprijeti do tebe. Je li Barney tamo?

— Da, ali dušo...— Slušaj me. Možda me može srediti, možda sve prođe. Ali ja sam

opasan, Anne, Anne, ja bih te ubio, možeš li to razumjeti? Nabavi nekakvo... nekakvo oružje. Trudit ću se da se ne približim kući. Ali ako priđem, ne dopusti mi da ti se približim. Ni tebi niti Amy. To je bolest, i to je nešto stvarno. Odnosi se... odnosi se prema meni kao prema jebenoj divljoj zvijeri. Anne, reci mi da si razumjela, reci mi da ćeš tako učiniti.

Oboje je plakalo kad je prekinuo vezu.Sav drhtav, vratio se da sjedi i čeka. Nakon nekog vremena kao da mu

se u glavi još malo razbistrilo. Doktore, daj misli malo. Prvo na što je bio pomislio bilo je da uzme taj odvratni nož i baci ga u otvor za smeće. Kad je to učinio, shvatio je da u džepu ima još jedan dio Barneyeva materijala. Izravnao ga je; izgledalo je kao izrezak iz Naturea.

Na vrhu je bila Barneyeva žvrljotina: »Jedini momak koji govori s vezom. Sad je i on zaražen. Oslo, Copenhagen ostali bez veze. Bilmezi i dalje ni da čuju. Ostani gdje jesi.«

DOPIS PROFESORA MACINTYREA, S GLASGOW UNIVERZITETA

Potencijalna teškoća za našu vrstu uvijek se krila u bliskoj povezanosti između biheviorističkog izražavanja agresije/grabežljivosti i reproduktivne seksualnosti kod muških pripadnika. Ta bliska povezanost obuhvaća (a) mnoge neuromuskularne putove koji služe kako pri grabežljivom tako i pri seksualnom nasrtaju: grabljenje, uspinjanje itd., i (b) slična stanja androgenskog uzbuđenja koja se pobuđuju u oba slučaja. Ista se povezanost opaža kod mužjaka mnogih drugih vrsta; kod nekih se izražavanje agresije i kopulacije izmjenjuje ili čak koegzistira, pri čemu je najšire poznati primjer obična kućna mačka. Mužjaci mnogih vrsta

SIRIUS 72

ujedaju, grebu, gaze ili na koji drugi način napadaju receptivne ženke za vrijeme spolnoga čina; kod nekih je vrsta, dapače, muški napad nužan da bi uopće došlo do ovulacije.

Kod mnogih je, ako ne i svih vrsta, ono što se prvo pojavljuje upravo agresivno ponašanje koje se potom, kada se uputi odgovarajući signal (primjerice kod koljuške i čukča crvendaća), mijenja u kopulativno. Ako izostane taj inhibirajući signal, muška se borbena reakcija nastavlja pa ženka biva napadnuta ili otjerana.

Zbog svega ovoga čini se da bi bilo opravdano spekulirati da je sadašnju krizu izazvala nekakva tvar, vjerojatno na virusnom ili enzimskom nivou, koja izaziva kvar skretnog ili pobuđnog mehanizma kod viših primata (Bilješka: Nedavno je opaženo da gorile i čimpanze po zoološkim vrtovima napadaju i ubijaju svoje partnere, što s rezusom nije slučaj.) Ta bi se disfunkcija dala opisati kao neuspjeh spolnog ponašanja da modificira ili nadiđe agresivnu/grabežljivu reakciju; drugim riječima, seksualna će stimulacija izazvati samo napad, a nadražaj će se isprazniti pomoću uništenja stimulativnog objekta.

U vezi s tim moglo bi se istaknuti da je upravo takvo zbivanje uobičajeno kod muške funkcionalne patologije, u slučajevima kad je umorstvo reakcija na seksualnu želju i njeno prividno zadovoljenje.

Potrebno je naglasiti da je ta povezanost agresije i kopulacija, o kojoj se raspravljalo u ovom radu, specifična za mužjake; ženska je reakcija (primjerice refleks grbljenja) posve drukčije naravi.

Alan je dugo sjedio držeći zgužvani list; kao da su mu te suhe, bombastične škotske fraze pomogle da pročisti mozak, unatoč osjećaju napetosti što je pritiskao sa svih strana. Dobro, ako je polucija ili tko bi ga znao što proizvelo nekakvu supstancu, onda bi je moralo biti moguće nekako suzbiti, zaustaviti filterima, neutralizirati. Vrlo, vrlo oprezno, dopustio je sebi da razmotri svoj život s Anne, svoju seksualnost. Da: na mnogo bi se štošta iz njihove ljubavne igre dalo gledati kao na genitalizirano, seksusom ublaženo divljaštvo. Igra-grabežljivost... Brzo je skrenuo misli. Pala mu je na um fraza nekog pisca. »Element panike u svakom spolnom činu.« Kojeg Fritza Leibera? Nepoštovanje socijalne distance, može biti; još jedan opasni element. No bilo kako bilo, to je naša slaba karika, pomislio je. Naše ranjivo mjesto... Taj jezivi osjećaj pravednosti što ga je bio iskusio kad je zatekao sebe s nožem u ruci, u mašti se odavši nasilju, vratio mu se u svijest. Kao da je to bio ispravan, upravo jedini put. Je li to ono što su osjećale Barneyeve ličinke kad su se krivim krajem parile sa ženkama?

Nakon dugog vremena postao je svjestan tjelesne potrebe i potražio toalet. Prostorija je bila prazna, ako se izuzme ono što je percipirao kao hrpu odjeće što je zabrtvila vrata najdalje kabine. A onda je ugledao crveno-smeđu lokvu u kojoj je ležala i modrikaste humke golih, tankih bedara. Ustuknuo je, izgubivši dah, i pobjegao do najbliže gomile, shvaćajući da nije prvi koji je to učinio.

Naravno. Svaki seksualni poriv. Dječaci, muškarci — i oni.

SIRIUS 73

Kod slijedećeg je nužnika pričekao da najprije vidi kako ljudi normalno ulaze i izlaze i tek se tada odvažio.

Potom se vratio da bi sjeo, da bi čekao i ponavljao i ponavljao samome sebi: Idi u laboratorij. Ne idi kući. Idi ravno u laboratorij. Još tri sata; sjedio je tupo na 26°N, 81°W i udisao, udisao...

Dragi dnevniče. Večeras velika predstava. Tata stigao kući!'.! Samo što se ponašao jako smiješno, ostavio taksi da čeka vani, samo se držao za dovratak, nije me htio ni dodirnuti niti nam je dao da mu se približimo. (Mislila sam ćaknuto, ne smiješno, ha-ha.) Pa je rekao: »Moram ti nešto reći, ovo ide nagore ne nabolje. Prespavat ću u laboratoriju, ali bih volio da odete iz kuće. Anne, Anne, ja se više ne mogu pouzdati u sebe. Prva stvar ujutro, obadvije ćete u avion do Marthe i ostati kod nje.« Tako sam mislila on se sigurno zeza, mislim idući je tjedan ćaga, a tetka Martha živi u Whitehorseu gdje nema ničega ničega ničega. I tako sam se ja počela derati i mamo se počela derati a tata je počeo stenjati. Idite, idite smjesta! A onda se rasplakao. Rasplakao!!! I tako sam shvatila, ju! To je nešto ozbiljno, pa sam krenula prema njemu ali me mama trgnula k sebi i onda sam vidjela da mama ima ovoliko veliki NOŽ!!! Onda me gurnula iza sebe i onda se i ona rasplakala. »O, Alan, O, Alan«, kao da je poludjela. I tako sam ja rekla: »Tata, nikad neću otići od tebe«, to je bilo najbolje što sam mogla reći. I to je bilo uzbudljivo, on me gledao zbilja tužno i duboko kao da sam odrasla cura dok se mama prema meni ponašala kao da sam još klinka, što je njen stil. Ali onda je mama sve pokvarila, počela bulazniti »Mala je luda, dušo idi«. I tako je on otrčao s vrata, vikao je »Idite, Uzmite kola, Otiđite prije nego se vratim«.

O zaboravila sam ti reći da sam nosila, što misliš što sam nosila, samo onu svoju žablje zelenu s onim blesavim čipkicama, što bi rekao na takvu zajebanu sreću, kako sam mogla znati za kakvu se veličanstvenu scenu treba pripremiti, tko bi znao okrutnu ironiju života. A mama je izvlačila kofere i vikala »Pakuj svoje stvari, brzo!« Dakle ona, mislim, ide ali ja ne idem, ponavljam, ne idem provesti jesen sjedeći u hambaru tetke Marthe pa ostati i bez ćage i izgubiti sve koje sam zavojevala preko ljeta. A tata s nama samo pokušava komunicirati, zar nije tako? Ja mislim da je njihov odnos zastario. I tako kad ona dođe gore ja se kupim, idem do laboratorija da popričam s tatom.

O, PS: Diane mi je poderala moje žute jeansice i obećala da te mi posuditi svoje ružičaste ha-ha to će biti dan.

... Tu sam stranicu iz Amynog dnevnika izderala kad sam čula da dolaze policijska kola. Nikad prije nisam otvorila njen dnevnik, ali kad sam otkrila da je više nema, pogledala sam... O, premilo moje curče. Otišla je k njemu, moja mala curica, moje ubogo ludo majušno djetešce. Možda, da sam uzela vremena da joj objasnim, možda...

Oprosti mi, Barney. Injekcije su pri kraju, ono što su mi dali. Ne osjećam ništa. Hoću reći, ja znam da je nečija kći otišla vidjeti oca i da ju je ovaj ubio. I da ju je zaklao. Ali to ne znači ništa.

Alanova zabilješka, oni su mi je dali ali su je onda odnijeli. Zašto su to

SIRIUS 74

morali učiniti? Njegove posljednje rukom pisane riječi, posljednje riječi što ih je napisao prije nego što mu je ruka dohvatila, prije nego što...

Ja ih se sjećam. »Najednom, baš nekako lako, okovi se lome. Zadnja pitanja niču pri grobu dok smo svome. Okove svog ljudstva osjećam da gubim. Gotovi smo, gotovi, ja ljubim...«

Sa mnom je sve u redu, Barney, zaista. Tko je to napisao, Robert Frost? Okovi se lome... O, on je rekao, reci, Barney: Ta užasna pravednost. Što to znači?

Ti na to ne možeš odgovoriti, dragi moj Barney. Ja to pišem samo zato da sačuvam zdrav razum, stavit ću ti to u tvoje skrovište. Hvala ti, hvala ti, dragi moj Barney. I ovako, sva, maglovita kao što jesam, znam da si to bio ti. Svo vrijeme dok si mi šišao kosu i utrljavao mi blato u lice, znala sam da je to u redu jer si to ti. Barney, ja nikada nisam mislila o tebi kao one užasne riječi koje si rekao. Bio si oduvijek Dragi Barney.

Dok su injekcije iscrpile djelovanje, učinila sam sve što si mi rekao, pumpe, dućane. Sad sam ovdje u tvojoj kolibi. U toj odjeći za koju si me natjerao da stavim na sebe, mislim da izgledam kao momčić, čovjek na pumpi obratio mi se s »gospodine«.

Ja još ne mogu istinski shvatiti, moram se kočiti da ne poletim natrag. Ali ti si mi spasio život i ja to znam. Kod prvog izleta uzela sam novine, vidjela sam kako su bombardirali utočište na Apostolskom otočju. A bilo je nešto i o one tri žene koje su ukrale bombarder, pa onda bombardirale Dallas. Naravno da su ih oborili nad Zaljevom. Nije li to neobično da ne poduzimamo ništa? Samo nas ubijaju jednu po jednu. I više od toga, sad su počeli i s pribježištima... Poput hipnotiziranih kunića. Mi smo rasa beskičmenjaka.

Znaš li da nikad prije nisam rekla »mi« misleći na žene? »Mi« smo uvijek bili ja i Alan i naravno Amy. Selektivno pogibanje potiče identifikaciju s grupom... Vidiš da sam sasvim pri zdravom razumu.

Ali ja ipak još ne mogu stvarno shvatiti.Moj je prvi izlet bio po sol i petrolej. Otišla sam do onog dučanćića i

digla robu kod onog starog negdje u dnu prostorije, kako si mi bio i rekao — vidiš da se sjećam! On mi se obratio s »dječače« ali bojim se da možda sumnja. On zna da živim u tvojoj kolibi.

No, svejedno, naprijed su došli neki odrasli muškarci i momci. Svi su bili tako normalni dok su se smijali i zezali. Naprosto nisam mogla povjerovati, Barney. U stvari, već sam ih počela mimoilaziti da izađem kad sam čula jednoga kako veli »Heinz je vidio anđela.« Anđela. I tako sam zastala i poslušala. Rekli su da je bio velik i da je iz njega iskrilo. Došao je vidjeti provodi li čovjek Božju volju, rekao je jedan od njih. I rekao je, sad je i Moosenee oslobođeni teritorij, kao i sve uz Hudson Bay. Okrenula sam se i brzo izišla kroz stražnja vrata. I stari ih je bio čuo. I rekao mi je tiho: »Nedostaje mi klinčadija.«

Hudson Bay, Barney, to znači, zar ne, da dolazi i sa sjevera. To bi moralo biti oko 60°.

Ipak ću se morati vratiti još jednom, da nabavim udice. Ne mogu

SIRIUS 75

živjeti na samom kruhu. Prošlog sam tjedna naišla na košutu koju je bio ubio nekakav lovokradica, ostale su samo noge i glava. Skuhala sam gulaš. Ženka. Njene oči; pitam se jesu li i moje sada takve.

*... Danas sam bila otišla nabaviti udice. Prošlo je loše, nikada se neću

vratiti. Sada su ponovno naprijed bili neki ljudi, ali su bili drukčiji. Opako nastrojeni i prenapeti. Nije bilo momaka. A na fasadi je bio novi natpis, nisam ga mogla vidjeti; možda je i on govorio da smo na oslobođenom teritoriju.

Stari mi je na brzinu dao udice i šapnuo mi: »Momče, idućeg će tjedna šume biti pune lovaca.« Zamalo sam istrčala iz dućana.

Oko milje dalje niz cestu počeo me progoniti nekakav plavi kombi. Mislim da nije bio odavde, zatjerala sam svoj VW u šumarak i on je prošibao. Nakon dugog vremena izvezla sam se na cestu i nastavila natrag, ali sam auto ostavila oko milju odavde i ostatak puta propješačila. Iznenađuje koliko je granja potrebno nabacati da bi se sakrio žuti VW.

Barney, ja više ne mogu ostati ovdje. Grgeča jedem sirovog tako da nitko ne bi vidio dim, ali ti će lovci ipak doći do mene. Preselit ću vreću za spavanje van, do one velike stijene kraj močvare, ne mislim da ondje baš često zalaze.

... Otkako sam napisala te posljednje redove već sam se preselila. Osjećam se sigurnije. O, Barney, kako se to moglo dogoditi?

Najprije, kako. Prije šest mjeseci bila sam dr Anne Alstein. Sad sam udovica i ucviljena majka, zamazana i gladna, potajno nastanjena u močvari, u smrtnome strahu. Smiješno bi bilo da sam posljednja žena na Zemlji ostavljena na životu. Ali mislim da sam bar posljednja u blizini. Možda se ponekad zavukla u Himalaje, ili se pokoja prokrada kroz ruševine New York Cityja. Kako da se održimo?

Nikako.I Barney, mi ovdje ne možemo preživjeti zimu. Spušta se ispod minus

pet. Morat ću naložiti vatru i oni će vidjeti dim. Čak i kad bih se uspjela probiti na jug, preostaje mi još samo dvije stotine milja šuma. Ustrijelit će me kao psa na lancu. Gotovo je. Ništa ne koristi. Možda netko negdje nešto pokušava, ali ja ondje ne bih stigla na vrijeme... A i zbog čega bih živjela?

Ne. Naprosto ću završiti na lijep način, recimo na toj stijeni s koje se vide zvijede. Nakon što se vratim i ovo ti ostavim. Počekat ću da još jednom vidim te krasne boje u krošnjama.

Znam što ću sebi izgrebati kao epitaf. OVDJE LEZI PRVI IZA NAJJADNIJEG PRIMATA NA ZEMLJI

Zbogom mi ostaj moj najdraži, najdraži Barney.

*Rekla bih da ovo nitko nikad neće pročitati ako ne skupim dovoljno i

živaca i energije da to odnesem do Barneyeve kolibe. Možda mi i ne uspije. Ostavit ću to u tajnom pretincu, imam ovdje jedan; možda Barney dođe i potraži. Sada sam gore na velikoj stijeni. Uskoro će se dići mjesec, onda ću.

SIRIUS 76

Komarči, budite strpljivi. Dobit ćete sve što hoćete.Ono što bih morala napisati jest da sam i ja vidjela anđela. Jutros. Bio

je velik i iskrio se, kao što reče onaj čovjek; poput božičnog drvca bez drvca. Ipak sam znala da je stvaran jer su žabe prestale kreketati a dvije su plave kreje uzbuđeno zagraktale. To je važno; bio je uistinu ovdje.

Promatrala sam ga, sjedeći pod svojom stijenom. Nije se mnogo micao. On se kao pognuo i pokupio nešto, lišće ili suho granje, nisam mogla vidjeti. A onda je učinio nešto s njima negdje oko pasa, kao da ih je stavio u nekakav nevidljivi džepić za uzorke.

Da ponovim još jednom — bio je ovdje. Barney, ako čitaš ove retke, OVDJE SU NEKAKVA BICA. I mislim da su nam ona priredila sve ovo. Natjerala nas da se sami istrijebimo.

Vidi! Dakle ovo je lijepo mjestance, samo da nije ljudi. Kako ih se osloboditi? Bombe, zrake smrti — sve je to vrlo primitivno. Stvara veliki džumbus. Uništenje svega, krateri, radioaktivnost, demoliranje.

A ovako nije bilo ni rusvaja ni svinjca. Baš onako kao što smo mi učinili s meksičkom mušicom. Precizno odredi slabu kariku, pričekaj malo dok ih sredimo. Ostane tek pokoja kost; sve u svemu dobro gnojivo.

Barney moj dragi, ostaj mi zbogom. Vidjela sam ga. Bio je ovdje.Samo što to nije bio anđeo.Mislim da sam vidjela trgovca nekretninama.

Preveo Predrag Raos Objavljeno posredstvom GPA, München

SIRIUS 77

NANCY KRESS

Od svih tih sjajnih zvijezda

Nebula 1985

Out of Ali Them Bright Stars

TAKO ja punim boce kečapa pred kraj noći i slušam radio što ga je Charlie metnuo iznad pokretne ploče u stropu kad, otvoriše se vrata i jedno od njih ušeta. Odmah znam da je to jedno od njih — nema šanse

da pogriješim u tome — premda ono ima na sebi lijepo skrojeno odijelo i šešir široka oboda, kakav je Humphrey Bogart nosio u »Casablanci«. Ali, nema tu nikoga tko bi to nosio, nema profesora s koledža, nema vladinih ljudi kao na televiziji, čak niti kakvog studenta. Ono je sasvim samo. A mi smo na autoputu, daleko od koledža.

I

Ono stoji na vratima, pomalo žmirkajući, kiša mu se cijedi sa šešira. Kathy, koja bi trebala čistiti stroj za kavu iza šanka, smrzava se i zuri, s jednom rukom, koja još drži upotrijebljeni filtar, u zraku, kao da se više nikada neće pomaknuti. Upravo tada Charlie zaviče iz kuhinje, »Hej,

SIRIUS 78

Kathy, pitaj nekog tko je dobio trifektu?«, a ona mu niti ne odgovara. Samo nastavlja zuriti otvorenih usta kao da misli vrištati, ali je zaboravila kako. A stari par u kutnom separeu, jedini koji su ostali od gomile nakon završetka filma, prestaju žvakati svoje pite s čokoladnim cremom i također zure. Kathy zatvara usta i otvara ih ponovo, i vani izlazi nekakav šum, poput »A — ggh...«

Pa, sve to mi je dojadilo. Možda je pokušala reći »agh«, a možda i nije, ali ono i dalje stoji na vratima, dok kiša curka s njega u malim kapima, a mi zurimo kao da je ono lutka iz izloga, a ne mušterija. I tako ja mislim da to nije u redu i da ga možda mi činimo da se osjeća otuđeno. Ja ne bih voljela da Kathy tako zuri u mene, pa brišem ruke u krpu i idem k njemu.

— Da, gospodine, mogu li vam pomoći? — kažem.— Štol za jednog, — kaže ono, kao da je Charlie's nekakav fini

restoran u gradu. Ali, pretpostavljam da je to vrsta mjesta u koja ih vladini ljudi većinom vode. Glas mu je pristojan i lako se razumije, s nekom vrstom akcenta, ali ne toliko lošeg kakav ponekad imaju brucoši s koledža. Mogu razumjeti što ono govori. Vodim ga do separea u kutu, nasuprot starom paru koji dolazi svakog petka navečer, a još nikad nisu ostavili napojnicu.

On sjeda polako. Primjećujem da drži ruke u krilu, ali ne mogu reći da li je to zbog toga što ne zna kuda s njima, ili zbog toga što misli da ih ne želim vidjeti. Ali, vidjela sam krupni plan na televiziji — ne izgledaju mi tako odvratno kako neki tvrde. Charlie kaže da mu se od njih želudac okreće, iako ja to baš ne primjećujem. Čovjek bi mislio da je vidio i gorih stvari u Vijetnamu. I previše priča da jest, a ponekad mu čak i vjerujemo.

— Kavu, gospodine? — pitam.On čini nekakav pokret očima. Ne mogu reći što taj pokret znači, ali

on kaže svojim pristojnim glasom:— Ne, hvala. Ja nisam sposoban piti kavu, — a ja pomislim da je to

dobro jer mi pade na pamet da je Kathy izvadila filter iz aparata.— Mogu li dobiti zelenu salatu? Bez začina, molim vas — nastavi on.Kiša još kaplje s njegovog šešira. Čini mi se da mu vladini ljudi nisu

rekli da skine šešir u restoranu, i zbog nekog razloga to me zagolica i čini da se osjećam stvarno smiono. Ovaj pristojni plavi tip neće smetati nikoga, a ona budala Charlie je opet bljuzgao(?).

— Salata nije previše svježa, gospodine — kažem, eksperimentalno, tek da vidim što će slijedeće reći. A to je i istina, — salata je ostatak od jučer. Ali tip odgovara kao da sam ga pitala nešto drugo.

— Kako vam je ime? — pita tako pristojno da znam da tako i misli i da ne započinje ništa drugo. A što bi i mogao započeti, plav i s tim rukama? Ipak, nikad ne znaš.

— Sally — odgovaram — Sally Gourley.— Ja sam John — kaže, i ponovo čini taj pokret očima. Iznenada me

to zagolica, — John! Ovaj plavi tip!? I tako se ja smijem i odmah mi bude žao, kao da sam mu mogla povrijediti osjećaje ili nešto takvo. Tko zna što?

— Hej, žao mi je — kažem, a on skida šešir. On to radi stvarno sporo,

SIRIUS 79

kao da je skidanje šešira važno i znači nešto, ali sve što je ispod je ćelava plava glava. Ništa uvrnuto poput ruku.

— Nemojte se izvinjavati — mirno će John. — Imam drugo ime, naravno, ali na mom jeziku.

— Koje? — pitam bezobrazno smiono, odjednom zamišljajući kako pričam sve ovo mojoj sestri Marry Ellen, a ona sluša stvarno pažljivo.

John stvara nekakav zvuk ustima, a ja osjećam kako se moja usta otvaraju, jer to nimalo nije nalik riječima koje govori, to je prekrasan zvuk — poput ptičjeg pjeva, samo tužniji. Nisam to očekivala, taj prekrasni zvuk, baš ovdje u Charlijevoj zalagaonici. Iznenadio me, dolazeći iz te ćelave plave glave. To je sve: iznenađenje.

Ne govorim ništa. John me gleda i kaže:— Ima značenje koje može biti prevedeno. Znači... Ali, prije nego što

on stiže reći što to znači, Charlie dojuri iz kuhinje, Kathy odmah iza njega. On još drži formular za klađenje u jednoj ruci, kao da je proučavao trifektu, i gura se uz separe, izgleda crveno i bijesno. Tada vidim stari par kako se izvlači van, jakni pritisnutih na prsa, a pite sa čokoladnom kremom ostaju napola pojedene na tanjurima. Vidim da će me zeznuti za račun, ali prije nego ih mogu zaustaviti, Charlie me zgrabi za ruku i stiska tako jako da mu se nokti zabijaju u moju kožu.

— Sto, do vraga, misliš da radiš ?— urla na mene. Niti da bi pogledao Johna, ali Kathy ga ne može prestati gledati i šaku je gurnula u usta.

Izvlačim ruku i trljam je. Jednom sam vidjela Charliea kako gura svoju ženu tako jako da je pala i udarila glavom i imala poslije četiri šava. Ja sam bila ta koja ju je odvela u Hitnu pomoć.

— Što do vraga misliš da radiš? — ponovi Charlie.— Poslužujem za mojim stolom. On želi salatu. Veliku. — Ne mogu

se sjetiti da li je John rekao veliku ili malu salatu, ali mislim da će velika narudžba učiniti da se Charlie osjeća bolje.

— Izbaci ga odavde — Charlie sikće. Još uvijek ne gleda Johna. — Čuješ me, Sally? Izbacuj ga van. Vlada kaže da moram posluživati Spikove zalizance i nigere, ali ne kaže da moram posluživati njega.

Gledam Johna. Stavlja šešir, nabijajući ga na ćelavu glavu, i napola ustaje u separeu. Ne može izaći, jer smo mu i ja i Charlie na putu. Očekivala sam da John izgleda bijesno ili uznemireno, ali, osim što drži mišiće lica na neki drugačiji način, ne mogu vidjeti nikakvu promjenu izražaja. Ipak, mislim da mora osjećati nešto loše, i odjednom sam bijesna na Charliea, koji je siledžija i koji je osjećajan poput kante za smeće. Otvaram usta da mu to i kažem, plus još jednu ili dvije specijalne stvarčice, kad se vrata naglo otvoriše i unutra upadoše četiri čovjeka, i neka sam prokleta ako svi nisu nosili šešire poput Humphreya Bogarta u »Casablanci«. Cim prvi od njih spazi Johna, hod mu se mijenja i prilazi sporije, ali odlučnije, i govori Johnu i Charlieu odmjerenim glasom poput televizijskog komentatora koji čita vijesti.

Vidim da sada on kontrolira situaciju, pa se vraćam bocama kečapa. Još sam dosta zapaljena oko toga što me Charlie iživcirao i oko toga što je

SIRIUS 80

Kathy tako glupo požurila u kuhinju da dovede Charliea. Ona je slabić i uvijek je bila.

Charlie se mršti i kima. Što se on jače mršti, ugodniji postaje glas vladinog čovjeka. Vrlo brzo se vladin čovjek smiješi slatko kao šećer. Charlie se pokunjeno povlači u kuhinju, a četiri čovjeka kreću prema vratima, s Johnom u sredini, poput srednjoškolske nogometne ekipe. Uz prave ljude, on izgleda čudnije nego prije, i ja vidim kako mu je lice stvarno ravno. Ali kada su točno nasuprotnog stola s bocama kečapa, John se odvaja i dolazi k meni.

— Zao mi je, Sally Gourley — kaže. — Rijetko imam prilike da pokažem naše prijateljstvo običnoj zemaljskoj osobi. Ja pravim tako malu razliku.

Pa, to me obara. Glas mu zvuči tako tužno, a osim toga, nikada nisam pomislila o sebi kao o običnoj zemaljskoj osobi. Tko i bi? I tako ja samo sliježem ramenima i brišem bocu za kečap svojom krpom. Ali tada John čini čudnu stvar. Samo dodiruje moju ruku tamo gdje ju je Charlie stisnuo, samo je dodiruje dlanovima onih ruku. A dlan nije nimalo sluzav — suh je i nekako svjež, a ja ne skačem niti išta slično. Umjesto toga, sjećam se onog prekrasnog zvuka kad je rekao svoje pravo ime. Tada izlazi van s trojicom ljudi, a vrata lupaju iza njih pod naletom kiše, jer Charlie nikad nije popravio mehanizam otkad su ga neki klinci što su se klatarili naokolo pokvarili još prošlog proljeća.

Četvrti čovjek ostaje i ispituje me: što je tuđinac rekao, što sam ja rekla. Ja mu kažem, ali on počinje ispočetka kao da mi ne vjeruje i to me razbjesni. Osim toga, ima taj šmrkavi glas, a ja vidim kako mu se obrve miču kad jednom pogriješim i kažem slučajno, »on nije«. Mogu i ne znati što Johnova mimika znači, ali vraški sigurno mogu pročitati te obrve. I tako ja postajem zlovoljna pa tip vrlo brzo odlazi, a vrata lupaju za njim.

Dovršavam boce za kečap i senf, a Kathy dovršava, stroj za kavu. Radio na stropu svira nešto instrumentalno, bez riječi, stvarno tužno. Kathy i ja počinjemo dezinfektantom prati separee i zato što zajednički radimo, a nitko ne ulazi, ja joj konačno kažem:

— To je smiješno.— Što je smiješno?— Charlie je onog tipa odmah nazvao on. Ne moram posluživati

njega, rekao je. A ja sam o njemu prvo mislila kao ono, barem dok nisam imala ime za upotrebu. No, Charlie je taj koji ga je izbacio.

Kathy trlja po pozadini svog separea.— Charlie je u pravu, ta me stvar na smrt preplašila, tako ulazeći

unutra. I to još gdje se poslužuje hrana.Ona otpuhuje i prska još dezinfektanta. Ona je slabić. Uvijek i bila.— »National enquirer« — Kathy nastavlja — je rekao kako imaju svu

tu vatrenu moć gore u velikom brodu koji još nije sletio. Moj dragi kaže da bi nas sve mogli raznijeti u komadiće, tako su moćni. Ne znam zašto dolaze ovamo. Mi ih ne želimo. Ne znam zašto su prešli sav taj put.

— Žele napraviti nešto novo — kažem, ali Kathy gura dalje ne

SIRIUS 81

slušajući.— Pentagon će ih držati podalje. Bez obzira kakva oružja imaju tamo

gore ili koliko inzistiraju da vide našu obranu, Pentagon im neće dopustiti da nađu ikakva uporišta na Zemlji. To moj muž kaže. Plava kopilad.

— Hoćeš li, molim te, začepiti? — to sam ja rekla.Ona me ružno pogleda i naglo se odmače. Nije me briga. Ništa to meni

ne predstavlja. Samo, stojeći tamo s dezinfektantom u ruci i slušajući muziku s radija, sporu i bez riječi, sjećam se dodira na ruci, tako lakog i svježeg. I, ne mislim da su došli ovamo s bilo kakvom vatrenom moći da nas raznesu na komadiće. Jednostavno, ne vjerujem u to. Ali, zašto su onda došli? Zašto doći tim dugim putem s druge zvijezde da bi se ušetalo u Charlievu zalogajnicu i naručilo zelenu salatu bez začina od obične zemaljske osobe?

Charlie izlazi sa svojim ključevima da bi otključao registarsku kasu i pregledao trake. Prisjećam se starog para koji me je zeznuo i proklinjem u sebi. Samo pita i kava, ali ipak se odbija od moje love. Radio u stropu počinje svirati nešto drugo, ne tužnu pjesmu, ali niti nešto brzo. Nekakvu ljubavnu pjesmu o nekom tipu koji daje i daje, a tretiraju ga kao smeće. Ne sviđa mi se.

— Charlie — kažem — što su ti rekli oni vladini ljudi? On diže pogled s traka i mršti se.— Što te briga?— Samo želim znati.— A možda ja ne želim da znaš — odvrati i smiješi se zlobno. Moje

mu je pitanje popravilo raspoloženje. Đubre. Iznenada se sjetim što je njegova žena rekla kad su joj stavljali šavove. — Jedini način da dobijem nešto od Charliea je da ga pustim da me malo mlati, da ga pitam kad misli da sam gotova. Dat će mi sve kad sam skršena. Daje mi govno ako misli da sam iznad njega.

Obavljam ostatak čišćenja bez da išta govorim. Charlie kune na večerašnji promet. Znam iz svojih napojnica da nije puno. Kathy namješta kosu ispred ogledala, iza pita i uštipaka, a ja stavljam jelovnike za doručak. Ali cijelo vrijeme razmišljam i ne sviđaju mi se moje misli.

Charlie zaključava i svi odlazimo. Vani je prestalo kišiti, ali još je uvijek maglovito i vlažno, stvarno je lijepo, ali prehladno.

Privijam džemper oko sebe i na parkiralištu, nakon što je Kathy otišla, zazovem: — Charlie!

On prestade ići prema svom kamionu.— Da?Oblizujem usne. Iznenada su suhe. To je eksperiment, kao i ono što ću

reći.— Charlie,'što da oni tipovi od vlade nisu stigli upravo onda, a da

onaj... plavi tip nije htio otići? Što bi ti napravio?— Sta te briga? Sliježem ramenima.— Nije me briga. Samo sam znatiželjna. To je ipak tvoj lokal.

SIRIUS 82

— Naravno da je to moj lokal! — Mogu ga i kroz maglu vidjeti kako se mršti — zdrobio bih ga na mjestu.

— I onda što? Nakon što bi ga zdrobio na mjestu, što ako bi došli drugi ljudi i kenjali zbog toga?

— Tada bi, nažalost, već bilo prekasno, ha? — smije se, a ja mogu vidjeti kako on sve to vidi: plavi tip krvari na linoleumu, a Charlie stoji iznad njega, otresujući ruke.

Charlie se smije ponovo i odlazi u svoj kamion, zviždućući. Pomalo poskakuje u hodu. On to još sve vidi, skoro kao da se stvarno dogodilo.

— Građeni su poput motki. Ili djevojčica. Sama kost, bez mišića. Čak si i ti to morala vidjeti — dobacuje mi preko ramena, a glas mu je veseo. Više nema ljutnje u njemu, ni mržnje, ni bilo čega osim neke vrste prijateljstva. Čujem kako još zviždi, dok se stroj kamiona ne pokrene i on ne izvuče s parkirališta, škripeći gumama poput klinca.

Ja otključavam svoju krntiju. Ali prije nego uđem u nju, gledam gore u nebo. To je stvarno glupo, jer ništa ne mogu vidjeti, sa svim tim maglama i oblacima. Nema zvijezda.

Možda je Kathyn mužić u pravu. Možda nas stvarno žele raznijeti na komadiće. Ja ne mislim tako, ali, kakvu je do vraga razliku ikada pravilo to što ja mislim? I odjednom sam bijesna na Johna, ludo bijesna, bijesna kako nikad u životu nisam bila.

Zašto je morao doći ovamo, sa svojim ptičjim pjevom i svojom pristojnošću? Zar ne mogu ni oni ići na neko drugo mjesto osim ovog? Mora biti dosta drugih mjesta kamo mogu ići, od svih tih sjajnih zvijezda gore iza oblaka? Ne trebaju doći ovdje, ovdje gdje ja trebam ovaj posao, a to znači trebam Charliea. On je siledžija, ali ja želim pogledati i ne vidjeti ništa osim siledžije. Ništa osim toga. To je sve što želim vidjeti u Charlieu, u vladinim ljudima — samo sitne siledžije, ništa posebno, nikakvo ogledalo nečeg, nikakvu budućnost nečeg. Samo Charliea. To je sve. Neću vidjeti ništa drugo.

Neću.— Ja pravim tako malo razlike — on kaže. Je. Sigurno.

Preveo Vlatko Jurić-Kokić Objavljeno posredstvom GPA, München

JOE HALDEMAN

SAULOVA SMRT: DVIJE SESTINERhysling 1984

SIRIUS 83

Saul’s Death: Two Sestinas

Ja bjeh fratar, al' napustih to prije neg' mi knjige, molitva i

učenje ohladiše krv, i pridružih se Richardu k'o

plaćeni vojnik. (Ne Richard za kog ste čuli, tek čovjek što kupi naslov za svoje

ime.)I u njegovoj službi sretoh

Saula.

Od prvog dana službe zavoljeh Saula;

njegov lak humor me pridobi. Prizna mi da Saul mu nije ime;on uze drugo ime za krv. (Pa i ja sam — moje ratno ime

bješe tek riječ kojom doma nazivamo

običnog vojnika.)

Osjećah se k'o doma k'o plaćeni vojnik.

Svidje mi se društvo ljudi k'oSaul.

(Premda se većina Richardovih ljudi tek

tukla za pljačku nakonsvršetka.)

Voljeh oružja zveket, prolivenu krv —

življah škrto obećanje svogimena.

Saul mi obeća reći pravo ime kad završi se igranjem vojnika. (Ja rekoh isto; zaklesmo se na

krv.)Al' nikad ga neću znati osim

k'o Saula;Umro je prije neg' duga vojna

svrši,umirući za razlog nepravedan.

Samo budale traže razlogpravedan,

budale i djeca željni da steknuime.

Imah šezdeset godina damislim o tome

(šezdeset godina ničiji vojnik). Šezdeset godina otkako mač

otvori Saula I namoči moje tijelo njegovom

pušećom krvlju.

Al' prokletstvo! živjesmo zatijela i krv.

Smrad mrtvaca trunućih, bješetek

slatki parfem za takve kaošto smo ja i Saul.

(Moj jezik mira nema ime za razuzdani užitak odlaska

u vojnke).U srcu me zaboli ponekad kad

znam da sve se svrši.

Srce mi bješe tvrdo k'o kamen kad se to svrši;

kad konačno mi bje dosta krvi. (I znah da prestar sam za

vojnika.) Ništa mi ne osta nego tek da odem doma i steknem ime na putima mira, zaboravljajući

rat i Saula. Na putima krvi steknu ime (Premda bješe tek plaćeni

vojnik) — Zavoljeh Saula prije neg'

sve se svrši.

II

SIRIUS 84

Plaćeni vojnik nemaBudućnosti;

kažu njegov način života jedva da je ljudski

A ipak, on ima svoj malikrvavi svijet

(Dijelom bol i rane i zavojinatopljeni krvlju,

dijelom strah i slava upoznati) ograđen sjajnom ogradom od

mačeva.

Al’ kako se naučih voljetiborbu mačevima!

Drugi svijet, dom mojeprošlosti i budućnosti —

jednom kad se čelik, oko i ruka upoznaše

jedno s drugim, tad je tajčelik bio skoro ljudski

(sa svim ljudskim ukusom zakrv).

Osjetih da mač i ja možemo uzeti svijet.

Osjetih da Saul i ja možemouzeti svijet:

cijeli svijet za taoce našimmačevima.

Veza što je osjetismo bješe jača neg' puka krv

(premda mogu vidjeti osvrćući se u budućnost

veza što je osjetismo bješenešto tek ljudsko:

potreba za ljubavlju kad smrt se uvozna.)

Bjesmo čarobnjaci, a smrt nam bješe poznata;

naši mačevi držahu svu magiju na svijetu.

(Richard drža da to skoro nije ljudski,

brzina kojom parirasmo tuđim mačevima,

(zauvijek krateć' tuđu sitnubudućnost.)

Nikad ogrebani, a uvijekogrezli u krvi.

Napadnuti u krčmi, boreći se do gležnja u krvi,

boreći se leđa o leđa, na način poznat.

Saul se okliznu, izgubi uporište i budućnost.

Široka ga oštrica zgromi iposla sa ovog svijeta.

U ljutitoj tuzi ubih taj, pa sve druge mačeve;

tada zaključah vrata i umorih sve ljudsko.

Nikakvog izbora, neg daumorim sve ljudsko.

Nitko u toj krčmi ne bješestrana krv.

(Onima koji žive s kopljima iuzmahanim mačevima,

(unutrašnji djelovi ljudipostanu poznati.)

Saulova utroba ne bješe nalik ničemu na ovom svijetu:

sve ih moram ubiti da spasimsvoju budućnost.

Saulova utroba ne bješeljudska, već poznata:

nikad mi ne reče da je sdrugog svijeta:

nikad mu ne rekoh da sam iznjegove budućnosti.

Šestina je neposredni, složeni oblik stiha koji je potekao iz Francuske, oko dvanaestog stoljeća, prenijet u Italiju, a odatle je prihvaćen u Englesku. Na prvi pogled, prilično izgleda poput proizvoljnog čepa kod spuštanja stabala rijekom, neka vrsta križanca poezije s linearnom algebrom, ali ima

SIRIUS 85

posebnu privlačnost.Oblik zahtijeva šest kitica od šest redova svaka, nakon kojih slijedi

posebna strofa od tri reda. Redovi se ne rimuju, ali daju neku vrstu iluzije rimovanja prisilnim ponavljanjem. Zadnje riječi povrh šest redova su i zadnje riječi svih slijedećih redova, po strogom sistemu naopake rotacije. (Ako su zadnje riječi u prvoj strofi 1-2-3-4-5-6, tada su zadnje rijeci u drugoj 6-1-5-2-4-3, u trećoj 3-6-4-1-2-5. Claro? Posebna zadnja strofa treba imati svih šest riječi naguranih u svoja tri reda, ali je piscu dozvoljena izvjesna sloboda oko toga i ja sam je iskoristio.)

Rezultat, barem u engleskom, je neka vrsta zapijevanja, što je jedan od dva razloga da oblik odgovara temi poput »Saulove smrti«.

Prepjevao Vlatko Jurić-Kokić Objavljeno posredstvom GPA, München

SCAN, OCR i ispravke: SekundicaPrelom: MasterYoda

www.sftim.com

In memoriam

Alfred Bester

Za Alfreda Bestera, rođenog prije sedamdeset i četiri godine u New

SIRIUS 86

Yorku, baš se ne može reći da je plodan pisac znanstvene fantastike. Profesionalno se pisanjem počeo baviti 1938, ali se čak četrnaest godina moralo čekati na njegov prvi SF roman. Danas ga uvrštavamo u najutjecajnije pisce žanra iako njegove SF romane možemo prebrojiti na prste jedne ruke, a kraća prozna djela sabrati u jednu deblju antologiju. Spisateljskom pozivu posvetio se gotovo slučajno jer mu je prva ljubav znanost i istraživački rad. No, sudbina je odlučila drukčije. Proslavio se pisanom riječi i u svijetu znanstvene fantastike njegova prva dva romana predstavljaju klasična djela. Međutim, unatoč njegovim skrivenim težnjama ka bavljenju znanosti, mora mu se priznati da u njegovim proznim djelima na prvom su mjestu karakterni opisi protagonista, dok znanstvenu komponentu rabi prvenstveno kao pozadinu za nadgradnju svojih djela, temelj na kojem razvija i proučava ponašanje i stremljenja aktera. Ekstrapolecije znanstvenih dosega koristi prvenstveno da ličnosti u svojim djelima smjesti u druge sredine i konfliktne situacije kakvo ljudsko biće još nije iskusilo i tako analizira njegove humane dileme. Na neki način, njegovi junaci su zapravo antiheroji koje muči unutrašnji nesklad, skoro bolesna ophrvanost najraznovrsnijim idejama i koji u interakciji sa neobičnim svijetom piščeve mašte otvaraju neslućene mogućnosti pogleda u čovjekovu dušu.

Besterov prvi SF roman The Demolished Man (1953) ustvari je

detektivska pripovijest dalekog 24. stoljeća, svijeta u kojem pomoću telepatije lako unaprijed otkrivaju zločinačke namjere. To je roman u kojem se istražuje umorstvo kojeg istraga dovodi do provokativnih spoznaja o društvu koje pisac opisuje. Alfred Bester je već tim prvim romanom dosegao toliku popularnost da je odmah zadobio Huga. Njegov drugi roman Tiger! Tiger! (1956) koji je objavljen i pod naslovom The Stars My Destination (1957) nedvojbeno je Besterovo najbolje djelo. Priča o svemirskom brodolomcu koga jedino mržnja i želja za osvetom posadi koja ga je ostavila umrijeti u svemiru održava u preživljavanju. To je potresna i emotivna povijest čovjeka koji zaslijepljen osvetoljubivošću i potpuno opsjednut time gura u nesreću svakog s kime dođe u doticaj i našla je mjesto u klasičnim djelima znanstvene fantastike uvrštena u najutjecajnija djela ikad napisana u ovom žanru. Nadahnuće za roman Bester je našao u Dumasovom Grofu Monte Cristu smjestivši radnju u svijet 25. vijeka u kojem je teleportacija svakodnevna pojava. Demonstrirao je u njemu ekssperimentalni način pisanja tvoreći slikovito cijele slike i simbole i opise izmaštanim slikovitim slovima i riječima, obrazlažući tako događanja i osjećaje protagonista koje nije mogao na zadovoljavajući način izraziti pisanim riječima.

Nakon tog dijela kojim se uvrstio u vječnost avanture zvane SF, Bester se skoro dvadeset godina klonio maštovitih svjetova znanstvene fantastike. Konačno,

SIRIUS 87

1975. nastaje novi roman The Computer Connection koji se pojavio i pod naslovom Extro in Indian Giver, ali naišavši na različite reakcije kako čitalaca tako i kritike. Zaključak je da se tim djelom Bester ni izdaleka nije približio svojim prvim romanima. Karakterizacija je prilično stereotipna, a piščev satirični odnos prema društvenim gibanjima sedamdesetih je u tom, inače na svoj način zanimljivom i čitljivom romanu višestruko teško razumljiv u svojim porukama.

Početkom osamdesetih Alferd Bester objavljuje još dva romana. U djelu Golem (1981) oslikao je dekadentno društvo budućnosti koje u neradinosti i dugočasju počinje slavili demonske sile i tako i nehotice doista oslobađa sile zla koje se rasprostiru vrtoglavom brzinom. Besterov eksperimentalni stil u ovom je romanu dosegao vrhunac, djelo je puno slika, mrlja, najraznovrsnijih vizualnih simbola i

kolaža kojima pisac dopunjava storiju. Zadnji roman Alfreda Bestera zove se Deceivers (1982), i predstavlja inteligentno pisanu svemirsku pustolovinu u kojoj ne manjka zanimljvih karakternih opisa, napetih zbivanja i prefinjenih intrigantskih spletki, ali se ni njime Bester nje uspo približiti svojim prvim., klasičnim romanima.

Besterova kratka SF proza sabrana je u nekoliko zbirki, a 1976. izdana opsežna retrospektivna zbirka s njegovim najkvalitetnijim kraćim proznim radovima pod zajedničkim imenom Starlight.

Bez obzira što je Besterov spisateljski opus srazmjerno malen on je uz kvalitetne romane i nekoliko izuzetnih kratkih priča svoj SF opus dopunio kao ugledni kritičar i recenzent, napisao je i veći broj scenarija za stripove i filmove što je imalo značajni utjecaj na moćnu vizualnu komponentu njegovih proznih tekstova.

Žiga LESKOVŠEK

SIRIUS 88

ALFRED BESTER

Ljudi koji su ubili

MuhamedaThe Men Who

Murdered Mohammed

io jednom čovjek koji je unakazio povijest. Srušio carstva i uništio dinastije. Zbog njega, planina Vernon ne bi trebala biti nacionalni spomenik, a grad Columbus u Ohiu trebao bi se zvati Cabot, Ohio.

Zbog njega bi se u Francuskoj moralo proklinjati ime Marie Curie i nitko se ne bi smio zaklinjati Prorokovom bradom. Zapravo, ove stvarnosti se nisu dogodile, jer on je bio ludi profesor; ili, drugačije rečeno, uspio ih je učiniti nestvarnima za sebe.

BNo, strpljivom čitaocu predobro je poznat uobičajeni ludi profesor,

malen, velikih obrva, koji u svom laboratoriju stvara čudovišta što se stalno okreću protiv svog gospodara i napastuju njegovu lijepu kćer. Ova priča nije o takvom izmišljenom čovjeku. To je priča o Henryju Hasselu, stvarno ludom profesoru iz društva poznatijih ljudi, kao što su Ludwig Boltzmann (vidi: Zakon o idealnom plinu), Jacques Charles i Andre Marie Ampere (1775— 1836).

Svatko bi trebao znati da je električni amper dobio ime u počast Ampereu. Ludwig Boltzmann bio je priznati austrijski fizičar, poznat jednako po svojem istraživanju radijacije crnih tijela kao i idealnih plinova.

SIRIUS 89

Potražite ga u trećem svesku Encyclopaedia Britannica, BALT-BRAI. Jasques Alexandre Cesar Charles bio je prvi matematičar koji se zainteresirao za letenje i izumio je balon na vodik. To su bili stvarni ljudi.

Bili su i stvarno ludi profesori. Ampere je, na primjer, bio na putu za važan susret znanstvenika u Parizu. U kočiji mu je na um pala veličanstvena ideja (iz elektriciteta, pretpostavljam) i izvadio je olovku i načrčkao jednadžbu na zidu kočije. Otprilike: dH = ipdl/r2 gdje je p okomita udaljenost od P do pravca elementa dl; ili dH = i sin Φ dl/r 2. To je poznato ponekad kao Laplaceov zakon, iako njega nije bilo na tom sastanku.

U svakom slučaju, kočija je stigla do Akademije. Ampere je iskočio, platio kočijašu i požurio na sastanak da svima ispriča o svojoj ideji. Tada je otkrio da sa sobom nema nikakve bilješke, sjetio se gdje ju je ostavio i zatim je morao trčati ulicama Pariza tražeći kočiju da bi povratio svoju odbjeglu jednadžbu. Ponekad mislim da je na taj način Fermat izgubio svoj poznati »Posljednji teorem«, ako ni Fermat nije bio na sastanku, zato jer je umro prije kojih dvije stotine godina.

Uzmite Boltzmanna. Dok je predavao Idealne plinove (napredni kurs), začinjavao bi svoje lekcije zakučastim proračunima, koje je izračunavao brzo i usput u glavi. Imao je takvu vrstu glave. Njegovi su studenti imali mnogo muke pratiti matematiku po sluhu, pa nisu mogli ići u korak s predavanjima i molili su Boltzmanna da izvodi jednadžbe na ploči.

Boltzmann se ispričao i obećao da će ubuduće biti obazriviji. Na slijedećem satu je počeo, »Gospodo, ako kombiniramo Boyleov zakon sa Charlesovim zakonom, dolazimo do jednadžbe pv = P0 v0 (1 + at). Očito je, da ako S = f (x) dx r(a), onda je pv = RT, a S f(x, y, z) dV = 0. To je jednostavno kao dva plus dva jednako četiri.« U tom se trenutku Boltzman sjetio svoga obećanja. Vratio se do ploče i savjesno ispisao kredom 2 + 2 = 4 i nastavio, usput praveći komplicirane proračune u svojoj glavi.

Jacques Charles, brilijantni matematičar koji je pronašao Charlesov zakon (ponekad poznat kao i Gay-Lussacov zakon) i koji je Boltzmann spomenuo u svojem predavanju, imao je luđačku strast da postane poznati paleograf — to jest, otkrivač drevnih rukopisa. Mislim da ga je poremetilo to što mora dijeliti slavu sa Gay-Lussacom.

Očitom varalici imenom Vrain-Lucas platio je 200.000 franaka za holografska pisma koja su navodno napisali Julije Cezar, Aleksandar Veliki i Poncije Pilat. Charles, čovjek koji je mogao vidjeti kroz svaki plin, idealan ili ne, stvarno je vjerovao u te krivotvorine, usprkos činjenici da ih je Vrain-Lucas napisao na modernom francuskom, na modernom listovnom papiru koji je imao moderne vodene žigove. Charles ih je čak pokušao pokloniti Louvreu.

No, ti ljudi nisu bili idioti. Bili su to geniji koji su platili visoku cijenu za svoju genijalnost, jer je ostatak njihovog mišljenja bio iz drugog svijeta. Genije je netko tko dolazi do istine neočekivanim putem. Na nesreću, neočekivani putevi vode u svakodnevnom životu do nesreće. To se dogodilo Henryju Hasselu, profesoru primijenjene kompulzije na

SIRIUS 90

Nepoznatom sveučilištu, godine 1980.

Nitko ne zna gdje je Nepoznato sveučilište ili što se tamo uči. Nastavničko osoblje sastoji se od dvije stotine ekscentrika i dvije tisuće neprilagođenih studenata — onih koji ostaju anonimni sve dok ne dobiju Nobelovu nagradu ili ne postanu prvi ljudi na Marsu. Uvijek možete zapaziti onoga tko je diplomirao na NS-u, ako zapitate ljude gdje su pohađali škole. Ako dobijete izbjegavajući odgovor kao: »Na državnom«, ili »Jedno novootvoreno, za koje niste čuli,« možete se kladiti da su išli na Nepoznato. Nadam se da ću vam jednog dana moći ispričati više o tom sveučilištu, koje je središte učenja u Pickwickovskom smislu.

Svejedno, Henry Hassel je krenuo kući, iz ureda u Psihotičnom Psentru, rano poslijepodne, šetajući ispod arkada Fizičke kulture. Nije istina da je to radio da bi gledao gole brucošice koje su vježbale Arkana euritmiku, već se radije divio trofejima izloženim u arkadama što su ih osvojili veliki timovi s Nepoznatog u onome u čemu već timovi s Nepoznatog pobjeđuju — u sportovima kao što su strabizam, okluzija i botulizam. (Hassel je tri godine za redom bio prvak u frambeziji.) Stigao je kući, dobro raspoložen i veselo upao samo da bi zatekao svoju ženu u rukama drugog muškarca.

Nju, prekrasnu ženu od trideset i pet godina, maglovito crvene kose i očiju boje bademova cvijeta, grlio je srčano stvor čiji su džepovi bili ispunjeni brošurama, spravama za mikrokemiju i čekićem za patelarni refleks — tipična spodoba sa NS-a. Zagrljaj im je bio tako čvrst da ni jedna od grešnih osoba nije opazila Henry Hassela kako zuri u njih s vrata.

E, sjetite se Amperea, Charlesa i Boltzmanna. Hassel je težio devedeset i pet kilograma. Bio je mišićav i bez kompleksa. Bila bi za njega dječja igra da na komade rastavi ženu i njenog ljubavnika i tako jednostavno i izravno postigne cilj kojem je težio — završetak ženina života. Ali Henry Hassel je spadao u red genija; njegov um jednostavno nije tako radio.

Hassel je teško disao, okrenuo se i tromo se odvukao do svoje osobne laboratorije, poput tegljača. Otvorio je ladicu s napisom DUODENUM i izvadio revolver kalibra 45. Otvorio je druge ladice, s još zanimljivijim natpisima i sastavio aparat. Za točno sedam i pol minuta (takav je bio njegov bijes) sklopio je vremeplov (takva je bila njegova genijalnost).

Profesor Hassel je sklopio vremeplov oko sebe, namjestio kazaljku na 1902. uzeo revolver i pritisnuo dugme. Stroj je ispustio zvuk poput pokvarene vodoinstalacije i Hassel je nestao. Ponovo se pojavio u Filadelfiji, 3. lipnja 1902, otišao ravno do kuće broj 1218 u Ulici lješnjaka, kuće od crvene cigle s mramornim stepenicama i pozvonio. Čovjek je otvorio vrata i pogledao Henryja Hassela.

— Gospodin Jessup? — upitao je Hassel prigušenim glasom.— Da?— Vi jeste gospodin Jessup?— Jesam.

SIRIUS 91

— Imat ćete sina, Edgara? Edgara Allana Jessupa. Ime ste mu dali zbog vašeg žalosnog divljenja Poeu?

Čovjek je bio zatečen.— Ne znam ništa o tome, — reče. — Još nisam oženjen.— Bit ćete, — ljutito će Hassel. — Imam nesreću što sam oženjen za

kćer vašeg sina, Gret. Oprostite. — Podigao je revolver i ustrijelio budućeg djeda svoje žene.

— Sigurno je prestala postojati, — mrmljao je Hassel, otpuhujući dim iz revolvera. — Bit ću neženja. Možda ću čak biti oženjen nekom drugom... Blagi bože! Za koju?

Hassel je nestrpljivo čekao da ga vremeplov automatski vrati u njegovu laboratoriju. Utrčao je u dnevnu sobu. Tamo je bila njegova crvenokosa žena, još uvijek u rukama drugog muškarca.

Hassela kao da je ošinuo grom.— Znači, tako, — zarežao je. — Obiteljska tradicija nevjernosti. No,

pobrinut ćemo se o tome. Ima načina i mogućnosti.Dopustio je sebi šupalj smijeh, vratio se u laboratoriju i poslao se u

godinu 1901. gdje je ubio Emmu Hotchkiss, buduću baku svoje žene po majčinoj strani. Vratio se svojoj kući, u svoje vrijeme. Tamo je bila njegova crvenokosa žena, još uvijek u rukama drugog muškarca.

— Ali znam da je stara vještica bila njena baka, — mrmljao je Hassel. — Odmah se vidjelo da su slične. Što nije u redu, do vraga?

Hassel je bio zbunjen i potišten, ali ne i bespomoćan. Otišao je u radnu sobu, imao poteškoća s telefonom, ali je napokon uspio nazvati Laboratoriju za nesavjesnost. Prsti su mu uporno propadali kroz rupe na brojčaniku.

— Sam? — upitao je. — Ovdje Henry.— Tko?— Henry.— Henry Hassel.— O, dobar dan, Henry.— Reci mi sve o vremenu.— Vremenu? Hmm... — Simplex-Multiplex kompjuter je pročistio

grlo dok je čekao da mu se povezu krugovi podataka. — Aha. Vrijeme. (1) apsolutno, (2) relativno, (3) povratno. (1) apsolutno periodično, eventualno, trajno, dnevno, protežno.

— Oprosti, Sam. Pogrešan upit. Vrati se. Želim vrijeme, referenca na slijed, putovanje kroz.

Sam je promijenio brzinu i ponovo počeo. Hassel je pažljivo slušao. Kimnuo je. Progunđao:

— Aha. Aha. Tako. Shvaćam. To sam i mislio. Kontinuum, ha? Djela počinjena u prošlosti moraju promijeniti budućnost. Onda sam na pravom tragu. Ali djelo mora biti značajno, ha? Efekt masovne akcije. Sitnice ne mogu izmijeniti postojeće tokove fenomena. Hmmm. Kolika je sitnica baka?

— Što pokušavaš uraditi, Henry?

SIRIUS 92

— Ubiti svoju ženu, — odbrusi Hassel. Spustio je slušalicu. Vratio se u laboratoriju, još uvijek ljubomorno gnjevan.

— Moram učiniti nešto značajno, — mrmljao je. — Izbrisati Gretu. Sve izbrisati. U redu, boga mu! Pokazat ću im.

Hassel se vratio u godinu 1775, posjetio farmu u Virginiji i upucao mladog pukovnika ravno u grudi. Pukovnik se zvao George Washington i Hassel se osvjedočio da je mrtav. Vratio se u svoje vrijeme, u svoju kuću. Tamo je bila njegova crvenokosa žena, još uvijek u rukama drugog muškarca.

— K vragu! — reče Hassel. Ponestajalo mu je municije. Otvorio je novu kutiju metaka, vratio se kroz vrijeme i masakrirao Kristofera Kolumba, Napoleona, Muhameda i još nekoliko slavnih ličnosti. — To će valjda biti dosta!

Vrati se u svoje vrijeme i zatekne svoju ženu kao i prije.Koljena su mu se pretvorila u vodu; stopala kao da su mu se rastopila

kroz pod. Vratio se u laboratoriju, hodajući kroz živi pijesak noćne more.— Što je, do vraga, značajno? — bolno se pitao Hassel. — Koliko

treba da se promijeni budućnost? Boga mi, ovog ću je puta stvarno promijenili. Idem na sigurno.

Otputovao je u Pariz s početka dvadesetog stoljeća i posjetio gospođu Curie u tavanskoj radionici kraj Sorbonne.

— Madame, — progovorio je na svom groznom francuskom, — za vas sam potpuni stranac, ali u cijelosti sam znanstvenik. Znajući za vaše pokuse sa radijem... Oh? Još niste došli do radija? Nema veze. Tu sam da vas naučim sve o nuklearnoj fiziji.

Nučio ju je. Imao je zadovoljstvo da vidi Pariz kako nestaje u gljivi od dima prije nego se automatski vratio kući.

— To će naučiti žene nevjernosti, — režao je... — Gaaah! Ovo zadnje prešlo je preko njegovih usana kada je vidio svoju

crvenokosu ženu još — ali, nema potrebe tupiti o poznatom.Kroz maglu, Hassel je došao do radne sobe i sjeo da razmisli. Dok on

misli, bolje da vas upozorim da ovo nije uobičajena priča o putovanju kroz vrijeme. Ako ste na trenutak pomislili da će Henry otkriti da je čovjek koji miluje njegovu ženu on sam, pogriješili ste. Ta zmija otrovnica nije Henry Hassel, ni njegov sin, ni rođak, pa čak ni Ludwig Boltzman (1844—1906). Hassel ne pravi krug u vremenu, ne završava gdje priča počinje — na ničije zadovoljstvo, a na svačiji bijes — iz jednostavnog razloga što vrijeme nije kružno, ni linearno, ni oboje, ni diskoidno, ni sizigozno, ni longinkvitozno, ni pandikularno. Vrijeme je privatna stvar kako je Hassel otkrio.

— Možda sam negdje pogriješio, — mrmljao je. — Bolje da to otkrijem. — Imao je muke s telefonom, koji kao da je težio stotinu tona i napokon je uspio dobiti biblioteku.

— Halo, Biblioteka? Ovdje Henry.— Tko?— Henry Hassel.— Govorite glasnije, molim vas.

SIRIUS 93

— HENRY HASSEL!— Oh. Dobar dan, Henry.— Što imaš o Georgeu Washingtonu?Biblioteka je kvocala dok su njeni skaneri pretraživali kataloge.— George Washington, prvi predsjednik Sjedinjenih država, rođen

je...— Prvi predsjednik? Zar nije ubijen 1775?— Stvarno, Henry. To je apsurdno pitanje. Svi znaju da je George

Wash...— Zar nitko ne zna da je ubijen?— Od koga?— Od mene.— Kada?— 1775.— Kako si to uspio?— Imam revolver.— Ne, mislim kako si to uradio prije dvije stotine godina?— Imam vremeplov.— E, pa ovdje to nije zabilježeno, — reče Biblioteka. — U mojim

spisima s njim je sve u redu. Sigurno si promašio.— Nisam promašio. A što je s Kristoferom Kolumbom? Ima li

zabilješke o njegovoj smrti 1489?— Al on je otkrio Novi svijet 1492.— Nije. Ubijen je 1489.— Kako?— Metak kalibra 45 u trbuh.— Opet ti, Henry?— Da.— Ovdje nije ništa upisano, — inzistirala je Biblioteka. — Sigurno si

loš strijelac.— Neću izgubiti živce, — reče Hassel drhtavim glasom.— Zašto ne, Henry?— Zato što sam ih već izgubio, — povikao je. — U redu! Što je s

Marie Curie? Je li ili nije otkrila fizijsku bombu koja je razorila Pariz na početku stoljeća?

— Nije. Enrico Fermi...— Je.— Nije.— Osobno sam je naučio. Ja. Henry Hassel.— Svi kažu da si izvrstan teoretičar, ali nikakav učitelj, Henry. Ti...— Nosi se, ti stara kozo. Ovo se mora razjasniti.— Zašto?— Zaboravio sam. Imao sam nešto na umu, ali više nije važno. Što bi

ti predložila?— Stvarno imaš vremeplov.— Naravno da imam vremeplov.

SIRIUS 94

— Vrati se i provjeri.Hassel se vratio u 1775, posjetio planinu Vernon i prekinuo proljetnu

sadnju.— Oprostite, pukovniče — započeo je.Veliki čovjek ga čudno pogleda. 4— Smiješno govoriš, stranče, — reče. — Odakle si?— Oh, sa sveučilišta za koje niste nikad čuli.— I izgledaš smiješno. Pomalo maglovito, moglo bi se reći.— Recite mi, pukovniče, što ste čuli o Kristoforu Kolumbu?— Ne baš mnogo, — odgovorio je pukovnik Washington. — Mrtav je

već dvjesto-tristo godina.— Kada je umro?— Godine tisuću petsto i neke, koliko se sjećam.— Nije. Umro je 1489.— Pobrkao si datume, prijatelju. Otkrio je Ameriku 1492.— Cabot je otkrio Ameriku, Sebastian Cabot.— Nije. Cabot je došao malo kasnije.— Imam neoboriv dokaz! — započeo je Hassel, ali je ušutio kada se

približio zdepast i prilično krupan čovjek, lica nemoguće crvenog od bijesa. Imao je na sebi vrećaste sive hlače i sako od tvida, premalen za dva broja. Nosio je revolver kalibra 45. Nakon što je gledao u njega koji trenutak, Henry Hassel je shvatio da gleda samog sebe i u tome nije baš uživao.

— Moj bože! — promrmlja Hassel. — To sam ja, vraćam se da po prvi puta ubijem Washingtona. Da sam poduzeo ovaj izlet sat vremena kasnije, našao bih Washingtona mrtvog. Hej! — poviče. — Ne još. Pričekaj minutu. Moram prvo nešto raščistiti.

Hassel se nije osvrtao na sebe; čak izgleda nije bio ni svjestan samog sebe. Došao je ravno do pukovnika Washingtona i ustrijelio ga u trbuh. Pukovnik Washington se srušio, naglašeno mrtav. Prvi ubojica je pregledao tijelo i tada, ignorirajući Hasselov pokušaj da ga zaustavi i pridobije za raspravu, okrenuo se i odmarširao, mrmljajući ljutito sebi u bradu.

— Nije me čuo, — čudio se Hassel. — Nije me čak ni osjetio. A zašto se ne sjećam sebe kako se pokušavam zaustaviti prvi puta kada sam ustrijelio pukovnika? Što se to događa, k vragu?

Očito uznemiren, Henry Hassel je posjetio Chicago i svratio na teniske terene Čikaškog sveučilišta početkom 1940. Tamo, u sumnjivoj zbrci grafitnih cigli i grafitne prašine što ga je prekrila, pronašao je talijanskog znanstvenika imenom Fermi.

— Vidim, ponavljate rad Marie Curie, dottore? — reče Hassel. Fermi se osvrne kao da je začuo neki slabašan zvuk.

— Ponavljate rad Marie Curie, dottore? — zaurla Hassel. Fermi ga čudno pogleda.

— Odakle si, amico?— Sa Državnog— Državnog odjela?— Samo Državnog. Istina je, zar ne, dottore, da je Marie Curie otkrila

SIRIUS 95

nuklearnu fiziju 1900?— Ne! Ne! Ne! — poviče Fermi. — Mi smo prvi, a još nismo došli do

toga. Policija! Policija! Špijun!— Ovoga će puta to biti zabilježeno, — zareži Hassel. Izvadio je svoj

vjerni 45, ispraznio ga u Fermijeve grudi i čekao da ga uhapse i prinesu kao žrtvu u novinskim stupcima. Na njegovo čuđenje, dr. Fermi se nije srušio. Dr. Fermi je samo lagano ispitao svoje grudi, a ljudima koji su se pojavili na njegov poziv rekao:

— Nije niišta. Odjednom sam unutra osjetio osjećaj gorenja, što može biti neuralgija kardijalnog živca, ali je najvjerojatnije žgaravica.

Hassel je bio previše uzbuđen da bi čekao na automatski povrat vremeplova. Umjesto toga, istog se trena vratio vlastitom snagom na Nepoznato sveučilište. To mu je mogao biti ključ rješenja, ali bio je preokupiran da bi to primjetio. U to sam ga vrijeme (1913—1975) po prvi puta vidio — taman lik koji je kročio kroz parkirane automobile, zatvorena vrata i debele zidove, sa svjetlom luđačke odlučnosti na licu.

Ucurio je u biblioteku, spreman na iscrpljujuću raspravu, ali nije uspio da ga katalozi osjete ili čuju. Otišao je do Laboratorije za nesavjesnost, gdje Sam, Simplex-Multiplex kompjuter, ima uređaje osjetljive i do 10700 angstrema. Sam nije mogao vidjeti Henryja, ali ga je uspio čuti kroz neku vrstu fenomena valne interferencije.

— Sam, — reče Hassel, — došao sam do vraškog otkrića.— Stalno nešto otkrivaš, Henry, — požali se Sam. — Tvoj raspored

podataka je ispunjen. Da li da otvorim novu traku za tebe?— Ali, treba mi savjet. Tko je glavni autoritet za vrijeme, slijed,

putovanje kroz?— Bit će to Israel Lennox, prostorna mehanika, profesor, Yale.— Kako da dođem do njega?— Ne možeš, Henry. Mrtav je. Umro je '75.— Koga od autoriteta o vremenu imaš, putovanje kroz, živog?— Wiley Murphy.— Murphy? Sa našeg Odjela trauma? To je dobro. Gdje je on sada?— Eto, baš je otišao do tvoje kuće da te nešto pita. Hassel je otišao kući bez hodanja, pretražio svoju laboratoriju i radnu

sobu, ne našavši nikog i napokon je dolebdio u dnevnu sobu, gdje je njegova crvenokosa žena još uvijek bila u rukama drugog muškarca. (Sve to se dogodilo u svega par trenutaka nakon sastavljanja vremeplova, razumijete; takva je priroda vremena i putovanja kroz vrijeme.) Hassel se nakašlje, jednom ili dva puta i pokuša lupnuti svoju ženu po ramenu. Prsti su mu prošli kroz nju.

— Oprosti, draga, — reče. — Da li je ovdje bio Wiley Murphy? Tada je bolje pogledao i vidio da je čovjek koji grli njegovu ženu

glavom Murphy.— Murphy! — usklikne Hassel. — Čovjek kojeg baš tražim. Doživio

sam nešto najčudnije. — Hassel se istog trena upustio u jasan opis ovog neobičnog iskustva koji je otprilike glasio.

SIRIUS 96

— Murphy, u — v = (u1/2 — v1/4) (ua + ux vy + vb) ali kada je George Washington F(x) y2 rdx, a Enrico Fermi F(u1/2) dxdt je jedna polovica Marie Curie, što onda ako pomnožimo Kristofora Kolumba sa kvadratnim korijenom od minus jedan?

Murphy je ignorirao Hassela, kao i gospođa Hassel. Ja sam zapisao jednadžbe na haubu prolazaćeg taksija.

— Daj me slušaj, Murphy, — bio je uporan Hassel. — Greta, draga, da li bi nas ostavila na trenutak? Ja, za ime božje, hoćete li prestati s tom glupošću? Ovo je ozbiljno.

Hassel je pokušao razdvojiti par. Nije ih mogao dodirnuti ništa više nego što ih je mogao natjerati da ga čuju. Lice mu je ponovo pocrvenilo i postao je sasivm koleričan dok je tukao gđu Hassel i Murphyja. Bilo je to kao da tuče idealni plin. Pomislio sam da je najbolje da se umiješam.

— Hassel!— Tko je to?— Iziđi na tren. Želim razgovarati s tobom. Proletio je kroz zid.— Gdje si?— Ovdje.— Malo si taman— I ti.— Tko si ti?— Zovem se Lennox. Israel Lennox.— Israel Lennox, prostorna mehanika, profesor, Yale?— Taj sam.— Ali umro si '75.— Nestao sam '75.— Kako to misliš— Izumio sam vremeplov.— Boga mu! I ja sam, — oduševio se Hassel. — Ovog

poslijepodneva. Ideja mi je naglo sinula, ne znam zašto, i doživio sam nešto najčudnije. Lennox, vrijeme nije kontinuum.

— Nije?— To je niz odvojenih čestica, kao biseri na niski.— Da?— Svaki biser je »sada«. Svako »sada« ima svoju prošlost i budućnost

Ali ni jedna od njih nije povezana s drugima. Shvaćaš? Ako a = a1 + a2 ji + r ax (b1)...

— Pusti sad matematiku, Henry.— To je oblik kvantnog prenosa energije. Vrijeme se širi u sitnim

česticama ili kvantima. Možemo posjetiti svaki pojedini kvant i napraviti promjene unutar njega, ali nikakva promjena u jednoj čestici ne može utjecati na drugu česticu. Točno?

— Pogrešno, — odgovorih žalosno.— Kako to misliš, »pogrešno«? — reče on, ljutito razmahujući kroz

dekolte brucošice u prolazu. — Uzmeš trohoidnu jednadžbu i...

SIRIUS 97

— Pogrešno, — rekoh čvrsto. — Hoćeš li me saslušati, Henry?— Ah, nastavi.— Jesi li primjetio da si postao prilično bestjelesan? Taman?

Proziran? Da prostor i vrijeme više ne utječu na tebe?— Da.— Henry, imao sam nesreću što sam konstruirao vremeplov '75.— To si već rekao. Slušaj, a što je s ulaznom snagom? Mislim da ja

koristim 7,3 kilovata na...— Pusti sad ulaznu snagu, Henry. Na svojem prvom putovanju u

prošlost posjetio sam pleistocen. Žudio sam da fotografiram mastodonta, divovskog ljenjivca i sabljastog tigra. Dok sam se povlačio da dobijem cijelog mastodonta u kadar, sa blendom 6,3 i ekspozicijom 1/100 sekunde, ili prema LVS skali...

— Pustimo sad LVS skalu, — prekide me.— Dok sam koračao unatrag, nenamjerno sam stao na malog

pleistocenskog kukca i zgnječio ga.— Aha! — reče Hassel.— Taj me događaj preplašio. Imao sam vizije povratka u svoj svijet

koji ću pronaći potpuno promijenjen, kao rezultat te jedne smrti. Zamisli moje iznenađenje kada sam se vratio u svoj svijet i vidio da se ništa nije promijenilo.

— Oho! — radoznalo će Hassel.— Postao sam znatiželjan. Vratio sam se u pleistocen i ubio

mastodonta. Ništa se nije promijenilo u 1975. Vratio sam se u pleistocen i pobio sve živo — bez efekta. Putovao sam kroz vrijeme, ubijajući i uništavajući u pokušaju da promijenim sadašnjost.

— Učinio si isto što i ja, — izjavi Hassel. — Čudno da se nismo sreli.— Uopće nije čudno.— Ubio sam Kolumba.— Ja sam ubio Marka Pola.— A ja Napoleona.— Mislio sam da je Einstein važniji.— Muhamed nije baš mnogo promijenio stvari, od njega sam više

očekivao.— Znam. I ja sam ga ubio.— Kako to misliš, da si ga i ti ubio? — pitao je Hassel.— Ubio sam ga 16. rujna 599. Po starom kalendaru.— Ja sam ubio Muhameda 5. siječnja 598.— Vjerujem ti.— Ali kako si ga ti mogao ubiti nakon što sam ga ja ubio?— Obojica smo ga ubili.— To je nemoguće.— Mladiću moj, — rekoh, — vrijeme je u potpunosti subjektivno. To

je privatna stvar, osobno iskustvo. Nema objektivnog vremena, kao što nema objektivne ljubavi ili objektivne duše.

— Želiš reći da je putovanje kroz vrijeme nemoguće? Ali mi smo to

SIRIUS 98

uradili.— Naravno, kao i mnogi drugi, koliko ja znam. Ali svi mi putujemo u

svoju vlastitu prošlost, a ne nečiju tuđu. Nema sveopćeg kontinuuma, Henry. Postoje samo milijarde pojedinaca, svaki u svojem vlastitom kontinuumu, a jedan kontinuum ne može utjecati na drugi. Mi smo kao milijuni špageta u jednom loncu. Ni jedan putnik kroz vrijeme ne može nikad sresti drugog putnika, ni u prošlosti ni u budućnosti. Svaki putuje gore i dolje po svojem špagetu sam.

— Ali mi smo se sada sreli.— Mi više nismo putnici kroz vrijeme, Henry. Mi smo postali umak

za špagete.— Umak za špagete?— Da. Ti i ja možemo posjetiti koji god špaget poželimo, jer smo

uništili sami sebe.— Ne razumijem.— Kada čovjek promijeni prošlost, utječe samo na svoju prošlost,

ničiju tuđu. Prošlost je poput sjećanja. Kada izbrišeš čovjeku sjećanje, izbrisao si njega, ali nisi izbrisao ostale. Ti i ja smo izbisali svoje prošlosti. Individualni svjetovi drugih traju dalje, ali mi smo prestali postojati. Načinio sam značajnu stanku.

— Kako to misliš, — prestali postojati?— Sa svakim činom uništenja pomalo smo se rastvarali. Sada smo

potpuno nestali. Počinili smo kronicid. Mi smo duhovi. Nadam se da će gđa. Hassel biti sretna sa gospodinom Murphyjem... A sada pođimo do Akademije. Ampere priča izvrsnu priču o Ludvrigu Boltzmannu.

Preveo Goran Pavelić Objavljeno posredstvom P&R

SIRIUS 99

SLOBODAN PETROVSKI

K a z n aOLAZIO je k sebi. Osjećao se pospano i teško. Efekt hibernacije, pomisli odmah i onda se pokuša sjetiti kuda to putuje..DNikako nije mogao srediti misli, no, nije se previše ni trudio

odgonetnuti cilj svog putovanja. Znao je da proces totalnog povratka svijesti može potrajati još dobar sat. Svo to vrijeme morat će provesti ležeći dok mu se memorija potpuno ne povrati i ne uspije napraviti onaj precizni pokret rukom koji će ga osloboditi prozirnog poklopca komore za reanimaciju. Tada će se pogasiti i sva ta raznobojna svjetla i ekrani oko njega, zaustavit će se rad aparata koji su zamjenjivali i pratili njegove vitalne funkcije za vrijeme putovanja, a on će se dići još mamurniji i ukočeniji od dugog hibernacijskog sna.

Rutina, pomislio je s dosadom, kada mu kroz mozak munjevito projuri jedna nova, zbunjujuća misao: Hibernacijska putovanja nadilaziđena su još u doba njegove mladosti i koristila su se samo u slučaju... nije se mogao sjetiti u kojem to slučaju...

Opustio se, govorio je sam sebi, opusti se i ne razmišljaj, sve će biti u redu. Uskoro ćeš čuti onaj uporni službeni glas koji će ti pretjeranom ljubaznošću objasniti gdje se nalaziš, kuda si se uputio, objasnit će ti što je hiberntacija i pitat će te da li želiš slušati glazbu i koju i onda će te prepustiti neizbježnom toku reanimacije.

Nikakav glas nije dolazio kroz slušalice niti se čula glazba. Nestrpljivo je čekao da mu se povrati gipkost mišića proklinjući u sebi pionirsko doba hibernacijskih putovanja. Najzad je uspio podići poklopac komore i

SIRIUS 100

uspraviti se na ležaju. Polako je radio uobičajene vježbe razgibavajući mišiće dok nije sasvim dobro osjetio čvrstinu poda ispod nogu...

On je bio sasvim dobro, no, nešto se čudno događalo sa svemirskim brodom u kojem je putovao. Na platformi pored ležaja nalazio se tetrapak voćnog soka ojačan vitaminima i raznim okrepljujućim drogama ali ga nitko nije dočekao, kao što je bio običaj, da mu pomogne napraviti prve korake...

Ispio je sok. Vrata jednog sasa ocrtavala su se na zidu ispred njega. Prešao je tu daljinu još nesigurno vukući noge, naslonio se na zidnu oplatu i aktivirao ploču otvaranja. Sačekao je nekoliko sekundi koliko je trebalo nevidljivom i bešumnom mehanizmu osloboditi prolazi i onda je kroz kratki tunel koji se stvorio ispred njega, umjesto očekivanog brodskog hodnika, ugledao jednu cvjetnu livadu iznad koje se naziralo čudesno plavo nebo.

Dvije stvari su sada bile sigurne: prva, da se ne nalazi u svemirskom brodu jer ni na jednoj svemirskoj ljetjelici ne bi napravili grešku da komora za reanimaciju bude uz samu oplatu broda, i druga, nije se nalazio ni na jednoj od njemu poznatih planeta jer ni na jednoj od njih nebo nije poprimalo takve ljubičaste boje kao što ih je upravo promatrao na nebu planeta ispred sebe.

Dugo mu je trebalo da se pribere i odluči na skok od jednog metra koji ga je dijelio od tla. Nespretno je pao ali trava je bila tako meka da se nije ozlijedio. Pogledao je u nebo: okruživala ga je čudna svjetla noć, kao pred svanuće. Nije bilo mjeseca ali su se zato vidjele mnogobrojne zvijezde okupljene u čudesna sazviježđa koje nije mogao prepoznati.

Cvijetna livada se prostirala u nedogled zaustavljajući se tek na tamnim obrisima u daljini koji su mogli označivati početak šume ili neki daleki planinski vijenac. Takvog krajolika nije bilo u njegovim sjećanjima...

Bio je u pravu i što se ticalo otvora kroz koji je iskočio: nije pripadao nikakvom svemirskom brodu već jednom ogromnom kontejneru kakvi su služili za transport tereta ili kao laboratorije i stambene jedinice istraživača svemira. Poznavao je sve mogućnosti jedne takve samostalne istraživačke jedinice i osjećao se mnogo sigurnijim ali mu još nije bilo jasno što je došao tražiti na toj nepoznatoj planeti. U svakom slučaju, odgovori na njegova pitanja su se nalazili unutar kontejnera. Odlučio se vratiti u komoru za reanimaciju ne bi li shvatio što se dogodilo s brodom tegljačom koji ga je prevozio. Unutra su se vjerojatno nalazili i drugi putnici koji su možda trebali njegovu pomoć — čudio se samo što mu to ranije nije palo na pamet...

Kao da su mu kontakt s tlom i svježi zrak povratili svu živost, pa je bez problema uskočio nazad kroz otvor. Prvo što mu je privuklo pažnju u polutami prostorije bio je komandni pult kompjutorskog terminala. Nestrpljivo je pritisnuo na taster »Poziv«.

Veliki središnji ekran terminala se osvijetlio i s njim dva pomoćna, jedan sa svake strane. Na sva tri ekrana pojavio se jedan lik. Iznenadio se

SIRIUS 101

što je u tom liku prepoznao samoga sebe.To blijedo, isušeno lice pripadalo je njemu ali te beživotne oči, taj

ukočeni pogled, kao da su pripadali nekom drugome. Bilo je straha u tim očima, a istodobno nekog ludila, neke neodređene odlučnosti. No, u dubini tog pogleda on je otkrivao i nešto drugo, prepoznati j i vije: ogromnu tugu, iskru nekog velikog iščekivanja, velike unutrašnje napetosti...

Izgledam kao osuđenik koji zna što ga čeka, pomisli, kao netko tko prisustvuje formalnom činu vlastite osude, a već je drugdje, daleko, u nekom drugom svijetu gdje svi užasi prestaju u indiferentnosti prihvaćanja neizbježne kazne. Onda shvati da to nije pročitao u svom vlastitom pogledu fiksiranom na ekranu monitora, da ta njegova psihološka pronicljivost nije rezultat neke uspješne egotističke analize već samo jedno nejasno sjećanje, neprecizni povratak koji je jednom, nekada davno, stvarno osjećao.

Tko sam ja, upitao se bez ikakvog filozofskog predumišljaja, u jednostavnom naporu da povrati cjelovitost svoje ličnosti, svojih sjećanja.

Ja sam... kao i maloprije kada se upitao kuda to putuje, u sebi je naišao samo na veliku prazninu, nije mogao nastaviti započetu rečenicu. Ništa se nije prepriječilo između njega i sjećanja, jednostavno, sjećanja nije bilo, i tamo odakle su trebale dolaziti informacije o vlastitom indentitetu, nalazila se samo velika crna rupa praznine.

Kakva je to šala, pomisli! Točno se sjećao svog djetinjstva, roditelja, škole, krajolika svoje rodne planete. Precizno je vidio sandučić za poštu ispred njihove obiteljske kuće, ali kada bi mu se u mašti približio da pročita ispisano ime, ono bi se pretvaralo u lepršavu maglicu koja je iza sebe ostavljala samo bijelu mrlju izbrisanog prostora

Pratio je svoja sjećanja kroz sve pustolovine mladosti, prijateljstva, ljubavi, kroz godine školovanja na univerzitetu, sve istraživačke letove postdiplomskog, prepoznavao je lica oko sebe i mjesta kuda se kroz maštu kretao ali ni jednom licu, ni jednom mjestu nije znao ime.

Uzalud se trudio, koncentrirao, sjećanja su navirala u bujici ali bezimena. Već preživjeli osjećaj vraćali su se ali čudesna amnezija koja je njime ovladala kao da je izbrisala sva imena i sve nazive, sve ono što bi mu moglo pomoći da odgovori na pitanje o vlastitom indentitetu.

Trgnuo se iz svojih razmišljanja i ponovno, nervozno, pritisnuo pozivni taster terminala. Njegov lik s ukočenim pogledom nije napuštao ekrane ali sada se iz dubine čuo neki tuđi glas koji je ozbiljnim, službenim tonom, ponavljao jednu te istu rečenicu. Sadržaj rečenice koju je beskrajna traka neprekidno ponavljala bio je u suštini jednostavan, ali on ga je saslušao nekoliko desetina puta dok najzad, izbezumljeno, nije shvatio da se sadržaj poruke odnosi na njega.

Pritisnuo je na taster »stop«. Ekrani su se pogasili i glas je muknuo. Nastala je tišina oko njega ali u njegovom mozgu ostao je urezan lik s ekrana i odzvanjala je rečenica presude kao neki eho koji ne slabi već svakim odjekom postaje sve jači:

»I ZBOG POČINJENIH ZLOČINA OSUĐUJE SE NA NAJVEĆU KAZNU GUBLJENJA IDENTITETA? BRISANJA MEMORIJE O

SIRIUS 102

POČINJENOM ZLOČINU I DOŽIVOTNO IZGNANSTVO NA JEDNU NENASTANJENU PLANETU DA U KAJANJU ISKUPI SVOJE GRIJEHE...«

Arhaična formulacija presude nije nimalo ublaživala užas njezinog konačnog značenja. Sada su mu mnoge stvari bile jasnije ali tek sada njegovoj zbunjenosti nije bilo kraja.

»I zbog počinjenih zločina osuđuje se na najveću kaznu gubljenja identiteta, brisanje memorije o počinjenom zločinu i doživotno izgnanstvo na jednu nenastanjenu planetu da u kajanju iskupi svoje grijehe...« Tiho je ponovio rečenicu kao neku obrednu formulu koja će rastjerati tamu, ali tama je ostala, duboka i ista u njemu praznome.

Zaplakao je i ne razmišljajući da li su to posljednje suze samosažaljenja ili prve suze kajanja, i ne pomišljajući koliko će još puta zaplakati da okaje zločin tako veliki da su mu oduzeli i sjećanje na njega.

Konačno se smirio. Shvatio je i kako se može uspostaviti kontakt s kompjutorom. Tri puta je trebao pritisnuti pozivni taster: prvi puta bi se na ekranima pojavio njegov nepokretni lik, pritiskajući po drugi put čuo bi presudu i tek bi kod trećeg uzastopnog pritiskanja mogao normalno operirati s kompjutorom. Naravno, ni kompjutorska memorija nije posjedovala informacije koje su bile izbrisane u njemu.

Potražio je nacrtne planove kontejnerske jedinice i proučavajući ih shvatio je koliko je stanica ogromna, te kakvu mu sigurnost i udobnost pruža u svojih 12.000 kubnih metara korisnog prostora. Zalihe energije bile su nepresušne, na raspolaganju je imao mnoge aparature, čak i jedan aerogliser. S tim je sve mogao, osim ustanoviti tko je, gdje se nalazi i naravno, nije mogao napustiti planetu ni uspostaviti kontakt s drugim nastanjenim svjetovima...

Pronašao je i prolaz u unutrašnjost stanice i odmah se uselio u komandnu prostoriju. Pritiskivanjem na nekoliko tastera ona se brzo pretvorila u veliki panoramični prostor odakle je po prvi puta prisustvovao svanuću na planeti na kojoj je bio jedini stanovnik.

Gledao je u to bogatstvo koje ga je okruživalo, nadasve u tu ljepotu, pitajući se čemu sve to i kakvog smisla može imati njegov život kada je tako besciljno namijenjen ispaštanju nekog nepoznatog grijeha.

*Iz dana u dan, iz noći u noć, zamišljao je najgnjusnije zločine,

okrivljujući se za svaki od njih, da bi opet shvatio kako ni jedan od njih nije takav da bi bio kažnjen na taj užasan način. Uostalom, takve bi zločine mogli počiniti samo psihopati, a ni psihopata ni takvih zločina nije više bilo u društvu odakle je dolazio...

Što je onda preostalo? Zločin iz koristoljublja ili iz želje za dominacijom! I to je bila apsurdna pretpostavka jer je njegovo društvo bila savršena demokracija gdje zločini te vrste nisu imali smisla.

Znao je i to da ga takva razmišljanja nikuda ne vode, a istodobno je bio svjestan da će im se stalno vraćati pitajući se uporno o prirodi svoga zločina kojeg je počinio.

SIRIUS 103

Razmišljanja o grijehu, začarani krug pretpostavki u kojem se stalno vrtio, mogli su ga odvesti u ludilo, ali on je kroz njih, vremenom, postigao neku vrstu pročišćenja koje je vodilo istinskoj mudrosti, mudrosti očaja.

Jednog je dana, bilo je to na godišnjicu njegovog buđenja, definitivno utvrdio da kajanje spominjano u presudi nikako nije moglo biti ciljem izrečene kazne. Jedini njezin cilj bilo je mučenje, izluđivanje u primoranim upitima o vlastitom identitetu o naravi počinjenog zločina, o pripadnosti jednoj od tih dalekih zvijezda koje su svijetlile na čudesnom, ne još prijateljskom, nebu planete na kojoj se nalazio.

Osuđen sam na doživotno filozofiranje, mislio je, na stalno postavljanje pitanja smisla života i svih drugih pitanja koja se obično ne formuliraju jer svakodnevni život postavlja konkretnije probleme koji odvraćaju pažnju od onih, hitnijih, a u stvari tako sporednih za odvijanje života.

A upravo su ga održavale ta svakodnevnost i te banalne navike koje je vremenom stekao u samoći. Shvatio je da je tu sažet sav program njegove budućnosti: organizirati život tako da što više liči onom prijašnjem kojeg se još sjećao. Bio je svjestan da će to u najboljem slučaju biti samo tragikomična parodija egzistencije brodolomnika iz priče. Brodolomnik se barem mogao nadati da će se jednog dana moći vratiti u svoje matično društvo, na svom je otoku svim snagama pokušavao održavati sliku svijeta iz kojeg je bio izbačen, ali on, da li je on uopće imao prava pozivati se na društvo koje ga je odbacilo?

Dugo ga je opsjedala jedna bolna, tekobna misao: da li je iza sebe ostavio nekoga, voljenog, bliskog, tko sada pati zbog njegovog odsustva?

Koliko se sjećao — ali kako biti siguran s tako unakaženim uspomenama, majka i otac su mu poginuli na nekoj dalekoj planeti. Nije imao braće, u to je bio siguran, niti je imao vlastite djece, a posljednja žena s kojom je vezano živio, napustila ga je poslije samo nekoliko mjeseci zajedničkog života. Predbacivala mu je da je previše zaokupljen svojim poslom, a da premalo pažnje posvećuje njoj.

Njegov posao! Bio je sve ubjeđeniji da su se u tom okviru dogodili zločini za koje je optužen. Možda je izazvao neku katastrofu, počinio neku kobnu grešku i prouzrokovao mnoge smrti, užasan zločin u njegovom društvu koje je dostiglo besmrtnost i gdje su jedinke mogle umrijeti samo u nepredvidljivim nesrećama... Ako je bio kriv za takvo nešto, onda je sigurno zaslužio svoju kaznu i izgnanstvo. Ali kako biti siguran?

Uporno je ustrajao na tim sjećanjima ali pojam »posao« evocirao je u njemu samo pročelje jedne impozantne građevine u koju je uzaludno pokušavao prodrijeti kroz svoje preostale uspomene.

Svaki puta kad bi se našao pred nekim znakom, znamenjem koji su ga mogli odvesti do velastite identifikacije, u njegovim sjecanjima bi se pojavila ona maglica koja je brisala nazive i imena. Ludio je u tom labirintu memorije s toliko slijepih prolaza i uvijek bi se vraćao u sadašnjost i ponovno upitao odakle će započeti svoj osakaćeni život?

Često je cijele tjedne provodio u stanici maltretirajući se

SIRIUS 104

razmišljanjima i pitanjima za koje je unaprijed znao da ne postoje odgovori, čitav univerz, s beskrajem njegovih tajni činio mu se nezanimljivim, lažnim, kartonskim dekorom njegove jedine stvarne, vlastite tragedije.

Onda bi dolazili dani dobrog raspoloženja koje je provodio u šetnjama planetom, kupanju u crvenim jezirima slatke vode, u lovu na sporu divljač ukusnog mesa kojom su bile krcate šume.

U tim se uistinu specijalnim trenucima tješio idejom da je nešto od njega ipak ostalo, da je biće koje je počinilo taj veliki nedefinirani zločin, imalo jako jaku ličnost da ju nije moglo uništiti ni brisanje memorije.

Zapravo, bilo je sasvmi jasno i to da njegovo kažnjavanje ne bi imalo nikakvog smisla da su mutilacije njegove memorije od njega stvorile neku drugu ličnost. To je barem bilo sigurno, on je bio on, karakterno onaj isti koji je počinio zločine zbog kojih je kažnjen, tek utoliko izmijenjen što je sada bio sve svjesniji, da kao takav nikada ne bi bio u stanju počiniti nikakvo zlodjelo. I, naravno, kontradikcija je na tom stupnju razmišljanja postajala opet nesavladiva jer je on te zločine ipak počinio...

Tko je to biće? Upitao bi se svaki puta kada bi sreo svoj lik na ekranima monitora. Oduzeli su mu identitet ali mu nisu oduzeli ličnost, postojao je ali nije znao tko je. Počeo je metodično skupljati sve podatke o sebi iz ostataka sjećanja, a ponajviše is reakcija koje je izazivalo svakodnevno iskustvo.

Konačno je ta igra rekonstrukcije identiteta bila mnogo zanimljivija i korisnija nego što je to u prvih mah mogao pomisliti. Sam način na koji je to radio, metodičnost s kojom se posvetio tom nemogućem zadatku otkrivanja identiteta govorili su mnogo o osobi koja je nekada bio. Iako nejasno, njegovo sjećanje, i sada to pažljivo promatranje samoga sebe (kao u nekom eksperimentu) davali su niz fizičkih i psiholoških podataka o njegovoj nekadašnjoj i sadašnjoj ličnosti.

To jednostavno gomilanje materijala ne bi imalo smisla da povrh svega nije tražio most, vezu između tog prošlog i sadašnjeg »njega«, neki kontinuitet bića kojim bi barem djelomično zamaskirao ništavilo onog izgubljenog prostora u sebi.

Najupečatljivija razlika koju je mogao ustanoviti između ta dva razdoblja njegovog života nije bila psihološke već fizičke naravi i tek se suptilno izražavala u novom izrazu njegovog lica. Najprije ta iskra tuge i boli u njegovom pogledu koje ranije nije bilo, zatim ta skoro neprimjetna bora u lijevom kutu usnica koja je ukazivala na stalna nesvjesna grčenja... Kada je pred zrcalom rekonstruirao tu nehotičnu grimasu, lice mu je poprimalo jedan sasvim novi, iznenađujući izraz, pun gorčine. Bora neizbrisivog iskustva, pomislio je dok mu je lice samo od sebe zadržavalo bolni izraz kao da su mišići preciznije od moždanih ćelija sačuvali sjećanje na patnje iz prošlosti...

Bilježio je sva ta dospijeća mnemičkih istraživanja i sada je na jednom grafičkom prikazu uspomena mogao ustanovili da su ona sve rijeđa i nepotpunije što se više približavao jednom, vremenski nedefiniranom, zidu gdje je svako sjećanje nestajalo i gubilo se u tami potpune blokade...

SIRIUS 105

Paradoksalno, sada mu je najveći problem predstavljala širina njegove osobne kulture. Točno je znao da je doktorirao biologiju specijalizirajući se za struku bio-genetičara u sektoru prehrane. No, došao je do zaključka da se njegovi interesi nisu zaustavljali na tom uskom polju specijalizacije i da se u životu bavio mnogim drugim stvarima...

Ali kao i uvijek kada se doticao područja koja su se graničila s jednom od izbrisanih tema njegove prošlosti, mozak bi mu se naprosto zaustavio. Tada bi s osjećajem velike neugode nailazio na užasnu prazninu u sebi, koja bi ga često obeshrabrila od daljnjih traganja, da upravo nije bio osuđen na neprestano i neumorno traženje svog identiteta...

Grafičko bilježenje sjećanja dovelo ga je do još jednog korisnog otkrića. Cijelo jedno područje njegove prošlosti— razdoblje od desetak godina — nije podleglo nikakvom mnemičkom brisanju ili tek onim minimalnim brisanjima naziva i imena. To je bio period praktičnih istraživanja poslije svršenih studija, kada je s velikim brojem drugih stručnjaka sudjelovao u seriji istraživačkih letova na nekoliko novoosvojenih svjetova. Koliko se sjećao taj je staž bio obavezna praksa ali nikako nije mogao shvatiti zašto su mu uspomene o tom razdoblju ostale tako cjelovite.

Tom dijelu svog života najčešće se vraćao. Njemu se obraćao kao nekoj bezgriješnoj prošlosti, nekoj vrsti naknadnog djetinjstva koje je, eto, igrom slučaja, bilo pošteđeno brisanja, jer je vjerojatno bilo najdalje od onih mjesta i okupacija koje su mogle pomoći identifikaciji.

Tako je ta skoro nedirnuta jezgra ličnosti, sačuvana u sjećanjima iz njegove mladosti, postala i referentni sustav cijelog njegovog života. I ne samo to, kroz ta je sjećanja i njegova prezentna situacija dobila jednu konstruktivnu optiku. Imao je na raspolaganju svo vrijeme svijeta, pa se odlučio na jedan projekt koji bi u normalnim uvjetima rada i vremenskih rokova, trebao cijelu armiju stručnjaka: odlučio je sastaviti totalnu monografiju planete na kojoj se nalazio, polazeći od geoloških i meteoroloških istraživanja pa sve do kompletnih proučavanja njegove bio-sfere.

Nije odustao od traganja za samim sobom, za svojim identitetom, naprotiv, smatrao je da će mu jedan takav sveobuhvatan projekt samo pomoći da se bolje upozna kroz stalni intelektualni izazov koji je rad zahtijevao...

Kompjutor nije bio programiran za jedan takav zadatak iako je u svojoj memoriji imao sve, takozvane, primarne podatke o planeti. Radeći na tim novim programima, začudilo ga je s kojom th lakoćom konstruira, iako elektronika i programacija nisu bile u njegovoj užoj specijalizaciji. Nije mu bilo jasno kada je i gdje mogao steći svo to znanje iako je, teoretski, imao i vremena i prilike za to — a još manje mu je bilo jasno zbog čega se uopće zanimao za ta područja znanosti.

Postavio bi si pitanje slijedeći tragove u sjećanjima ali bi uvijek nailazio na onu impozantnu građevinu kojoj su vodile sve asocijacije na pojam »posao«.

SIRIUS 106

Koliko je samo puta, u mašti, pokušao ući u to zdanje ili da barem sazna što je u njemu, ali svi njegovi napori bivali su uzaludni, stvarajući u njemu samo osjećaj nezadovoljstva.

*Sastavljanje monografije oteglo se duže nego što je mislio ali u neku

ruku to mu je i odgovaralo jer je nalazio mir u tom radu, u toj svakodnevnoj mentalnoj disciplini na koju se obavezao.

Onda je jednog dana monografija bila svršena. Sada je poznavao planetu kao da ju je sam stvorio. Poznavao je svaku travku, svaku vrstu i podvrstu insekata, svaki kamen. Vjetrovi, kiše, snijeg i suša dolazili su i odlazili uvijek na onaj poznati, predvidljiv način...

Tek tada je osjetio dosadu. Bilo mu je dosadno kao izumitelju koji ima na raspolaganju samo igračke i igre koje je sam izumio. I sam sebi je postao dosadan u stalnom oprezu prema samom sebi, stalnom kopanju po ostacima memorije.

Zločin zbog kojeg je bio kažnjen postao je za njega nešto daleko, tajanstveno, začetak neke apsurdne metafizike grijeha, čudne mitologije stvari i doživljaja kojih se još sjećao i onih koje je izmišljao kako bi popunio praznine u memoriji.

Kazna je polako prestajala biti traganjem za izgubljenom stvarnošću, prestajala je biti kaznom pretvarajući se u tu dosadu ravnodušnosti, u tu opću besciljnost življenja koju nisu uspijevali ispuniti niti zavarati svakodnevni zadaci i novostečene navike.

Kajanje, cilj te kazne, bilo je još neizvjesnije, nesigurno u svim tim osjećajima koji su ga obuzimali u trenucima očaja, polazeći od stvarne želje okajanja pa sve do predvidljivog revolta, bijesa protiv onih koji su ga osudili, a možda ponajviše protiv onog sebe koji je počinio te grijehe i zaslužio kaznu.

No, što je više sazrijevao u tom tegobnom upoznavanju sebe samoga i što su preciznije postajale pretpostavke o vlastitom grijehu, strukturiranija sjećanja i kompletnija slika o društvu iz kojeg je bio izgnan, sve je više i kasnije dolazio do jednog novog, iznenađujućeg zaključka:

U neopozivom algoritmu zločina, kazne i kajanja, nedostajao je četvrti, harmonični termin, bez kojeg je cijela pojmovna struktura bila neuravnotežena, nekompletna, i na kraju krajeva — nelogična.

Da bi koncept zločina i kazne, (odnosno, zločin, kazna, kajanje) bio kompletan, nedostajao je još jedan član tog sistema, koji je logički trebao biti zatvoren i harmoničan.

Tek kada je otkrio taj četvrti termin strukture, i sam iznenađen svojom dotadašnjom zasljepljenošću, shvatio je koliko je njegova kazna definitivna, jer je nedostatni termin bio »oprost« kao rezultat kajanja.

Njegova je kazna bila upravo u tome užasna i neprelaziva što mu je oduzet krajnji cilj svake kazne: kajanje, i krajnji cilj svakog kajanja »oprost«.

Bila je to kazna očaja i boli, smiljena da traje bez mogućeg rješenja, beskrajna kazna.

SIRIUS 107

Onda je sasvim ravnodušno i bez očekivane krize malodušnosti, zaključio da je problem definitivno nerješiv i jednostavno je odustao od njegovog daljnjeg rješavanja...

Što sada? Postavio si je to pitanje kao da se pitao što će tog dana skuhati za ručak.

Da je u tehničkom skladištu imao dovoljno elemenata da sklopi neku čak primitivnu letjelicu ili odašiljač dovoljne jačine, napravio bi to: otisnuo bi se u svemir ili bi čekao hipotetični odgovor. Ali, naravno, u tehničkom skladištu nije pronašao elemente za takve programe.

Začudio se kada je zapazio koliko je zapravo nova, u njemu ta želja, za komuniciranjem s vanjskim svijetom. Nova ali i nelogična, uvijek je u prošlosti, pa sve do izgnanstva, živio okružen bićima sličnim njemu. Shvatio je i to da njegovo izgnanstvo nije bilo puka forma kazne već njezina bit: da nije sam, postojao bi netko tko bi mu oprostio bez obzira kakve je zločine počinio, no, bio je sam, izgnan, a sam sebi nikada neće moći oprostiti.

Tako postavljen, problem postajao je mnogo jednostavnije i precizniji jer je nametao jedno moguće, konkretno rješenje: trebao je stvoriti barem jedno biće slično sebi, s kojim će dijeliti sudbinu na toj planeti. Po struci je bio genetičar, problem koji je postavio pred sebe bio je kompliciran ali ne nerješiv, vrijedilo je pokušati...

Pokušao je, klonirao je samog sebe...

*Najprije godinama nije postizao zadovoljavajuće rezultate jer kreature

što su izranjale iz kultura njegovih vlastitih ćelija nisu imale ničega prepoznatljivog. Rasle su i raspadale se bez trunka svijesti, bezuspješno težeći formi u duhu inteligentnog i formiranog bića. No, kako je vrijeme prolazilo i njegovo iskustvo postajalo sve preciznije, te su groteskne organske forme postizale sve veću sličnost s modelom i tvorcem, sve dok jednog dana nije postigao savršenu reprodukciju sebe samoga, istina bezdušnu formu ali plastično sasvim uspjelu...

Bio je zadovoljan svojim radom, čak je počeo sanjariti kako će uskoro cijela planeta biti nastanjena bićima njegovog obličja, kako će uz pomoć kontroliranih mutacija stvoriti i druga obličja, kako će spekulativnim manipulacijama svog genetskog fonda stvoriti i ženska bića, kako će postati tvorcem novog života, nove civilizacije... Njegov je život poprimio jedan novi, ispunjujući smisao.

*Ostvario je sve što je zamislio: stvorio je svoj narod.Za njih je bio stranac iz tuđine, onaj koji je donosio govor, vatru,

moralne zakone, osnovne filozofske pojmove i, povrh svega, mit da su porijeklom sa zvijezda.

U njihovu povijest unio je postepeno svo svoje znanje i tu veliku nadu da će se jednog dana vratiti zvijezdama.odakle su došli... Jedino im nije podario besmrtnost kako bi bio siguran da će ga slijediti iz generacije u generaciju.

SIRIUS 108

U relativno kratkom razdoblju od nekoliko stotina godina, prešli su put od lovačkog i zemljoradničkog naroda, do tehnološki razvijene civilizacije koja si je za osnovni cilj postavila upoznavanje svih tajni univerza.

Nije bilo ratova na njegovoj planeti, a mir je donosio blagostanje i napredak... Došao je i dan kada su bili spremni svi brodovi za veliku svemirsku pustolovinu traženja postojbine.

Tih posljednjih godina, kada se njegova davna zamisao počela konkretno ostvarivati, počeo je iznenada sumnjati u svoju želju dugo očekivanog povratka.

Došao je do zaključka da više i ne želi saznati tajnu svog identiteta i narav zločina zbog kojeg su ga izgnali. Ono što je stvorio bilo je prelijepo, dovoljno samom sebi; donio je odluku da nikamo ne ide, da ostane na toj planeti, sa svojim narodom...

Zatim je promijenio tu svoju odluku, razmatrajući mogućnost da u svemir pošalje samo jednu izvidnicu koja će mu donijeti informacije o civilizaciji galaktičkog centra.

Ni to ga rješenje nije zadovoljavalo pa je došao na ideju da se sam samcat otisne u beskraj ne miješajući narod u svoju osobnu dramu...

No, uzalud je mijenjao mišljenja i odluke — ono što je zasijao u duh svog naroda počelo se ostvarivati i više nije bilo uzmaka.

Ukrcali su se na velike svemirske brodove i krenuli među zvijezde.Dugo su lutali svemirom, generacije su se rađale i umirale, a on ih je

neumorno vodio obećanom cilju. Išli su od zvijezde do zvijezde, otkrivali sisteme i istraživali planete, osnivali kolonije, a da nikada nisu naišli na tragove neke napredne tehnološke civilizacije, svemir je bio ogroman.

Ni u beskraju svemira nije nalazio odgovore na svoja pitanja — ista ona pitanja koja si je postavio kada je po prvi puta saslušao riječi presude.

Možda i nije postojao odgovor, pomislio je, ali nikada nije prestao tragati. Znao je da je jedna od tih zvijezda u beskraju noćnog neba, njegova zvijezda.

Onda su jednoga dana, na jednoj usamljenoj planeti, pronašli prve tragove civilizacije. »Tragove«, jer se radilo samo o ostacima nečega što je nekada bio naseljeni grad. Grad je bio totalno razrušen, na planeti više nije bilo života, a iz ostataka koje su pronašli, nisu mogli shvatiti kako je došlo do uništenja. Naravno, on je znao kako, odmah je shvatio da su to posljedice rata, ali nije želio svom narodu objašnjavati što je rat i zašto se ljudi uništavaju između sebe.

Nastavili su traganjem i sve češće nailazili na beživotne planete razrušene ratovima. Poslije stanovitog vremena bilo mu je sasvim jasno kako je civilizacija iz koje je potekao nestala u nekom velikom bratoubilačkom ratu. No, sada ni on više nije shvaćao niti je sebi mogao objasniti kako je do toga došlo.

Jedna stvar mu je ipak bila jasna: da sada ne postoji način da jednoga dana otkrije svoju tajnu.

Cak ga je u jednom trenutku uznemirila suluda pomisao da je možda on kriv za sve to, za ta uništenja na koja su nailazili, da je to njegov zločin.

SIRIUS 109

Od te užasne pomisli branio se na jedini mogući način: mišlju da bi i on poginuo u jednoj od tih planetarnih katastrofa i da mu nitko ne bi mogao suditi, jer ne bi bilo ni krivca ni suda. To mu je razmišljanje pomoglo, ali se nikada nije potpuno oslobodio tog nepreciznog osjećaja krivnje.

Generacijama kasnije, kada su se definitivno uvjerili da u galaksiji nije preostalo ništa od nekadašnje velike civilizacije, on je, u samom sebi, došao do jedne velike spoznaje: Njegov narod je postojao i širio je život svemirom! Čovječanstvo je bilo spašeno zahvaljujući njegovom grijehu...

Oprostio si je svoje zločine jer više nije bilo nikoga drugog da mu oprosti.

Okupio je svoje najbliže suradnike i ispričao im svoju priču. Odao im je i posljednju tajnu koju je do tada čuvao za sebe, tajnu besmrtnosti. Objavio im je i svoju odluku da želi umrijeti jer je zamoren životom, naročito sada, kada se definitivno uvjerio da nikada neće riješiti zagonetku svog identiteta i zločina koje je počinio.

Nisu mu se suprotstavili niti su ga pokušali razuvjeriti. Zahvalili su mu se na iskrenosti i zamolili ga da pričeka nekoliko dana, kako bi se svi okupili da mu odaju posljednje počasti kao vođi i praocu...

Savjet se sastao u tajnosti i donio odluku da se praocu ne dozvoli umiranje. Odlučeno je da ga prevarom uspavaju i podvrgnu djelomičnom brisanju memorije.

*Dolazio je k sebi, Osjećao se teškim i pospanim. Efekt hibernacije,

pomisli odmah i pokuša se sjetiti kuda to putuje...Onda je čuo glazbu. Jedan glas mu je poželio dobrodošlicu. Otvorio je

oči i ugledao jedno prijateljsko lice. Nije se mogao odmah sjetiti čiji je to lik ali je znao da će mu se uskoro povratiti svo sjećanje. Ponovno je sklopio oči i nasmiješio se nekom nejasnom osjećaju sretnosti u sebi...

BRUCE BOSTON

ZA SVEMIRCE ZAPLETENE U KOSU KOMETA

Rhysling 1985.

For Spacers Snarled in the Hair of Comets

SIRIUS 110

Ako si čuo zvjezdani vox humana što neuke uši za statiku drže,

ako si poljubio goruće kapke boga i pograbio mjesečev

odraz, raskidan i naopak, u uzburkanoj tinti nekog tuđeg mora,

tada znaš kako glatke i putene, kako izdajničke, zvijezde postanu.

Dok svemir pada bezgranično, ti i ja sjedimo u kavani nekog lučkog grada

na planeti čije ime smo zaboravili: vakuum je za nama i pred nama,

začinjeno pivo je svježe i halucinogeno. Već svijeća iskri u našim pločama.

Prepjevao Vlatko Jurić-Kokić

Bruce Boston, pobjednik u kategoriji kratke pjesme, autor je više od tri stotine pjesama i nekih pedeset kratkih priča, koje su se pojavljivale u »Twilight zone«, »Isaac Asimov's« Science Fiction Magazine«, »The New York Times Magazine« i »Fictionu«. »Alkemički tekstovi«, zbirka fantasy pjesama, njegova je najnovija knjiga. »Jackbird« je zbirka kratkih priča, objavljena 1976. Dobitnik je Pushcart nagrade za kratku prozu. Zivi u Berkeleyu, California.

SIRIUS 111

ZORAN ŽIVKOVIĆ

Rađanje SF

SIRIUS 112

kinematografijePrve četiri decenije: 1902-1940

nekoliko nastavaka »Sinus« će ekskluzivno objaviti, iz Enciklopedije naučne

fantastike dr. Zorana Zivkovića, pedeset jedinica koje se odnose na rani naučno-fantastični film. Obuhvaćeno je razdoblje od 1902. do 1940, kada se postavljaju temelji modernoj SF kinematografiji i kada nastaje niz još neprevaziđenih remek-djela ovog žanra. Pedeset odabranih filmova predstavlja reprezentativni izbor sineastičkog SF stvaralaštva Iz. pomenutog perioda i bez njih je nezamisliv eksplozivni razvoj koji je na polju filmske naučne fantastike usledio od pedesetih godina.

U

PUTOVANJE NA MESEC (Le voyage dans la Lune), film. Francuska, 1902. R. Georges Melies, S. Georges Melies, F. Georges Melies, U. Georges Melies, Victor Andrć, Bleuette Bernon, Depierre, Farjaux, Corns de Ballet du Chatelet, P. Star, T. 21'

Prvo remek-delo SF kinematografije, kojim je ona, zapravo, i utemeljena. Odustavši od načelnog opredjeljenja braće Limijer, izumitelja filmskog beleženja, prema kome je snimanje na celuloidnoj vrpci pogodno pre svega za puko registrovanje stvarnosti, Melijes brzo otkriva, vršeći domišljate, pionirske opite sa trikom (tim pretečom specijalnog efekta bez koga se danas ne može ni zamisliti SF, pa i svaki drugi film), znatno šire, složenije mogućnosti »pokretnih slika«.

Ono što proishodi odatle jeste temeljna zamisao o dogradnji, odnosno o stvaranju nove stvarnosti — a ima li primjerenije pretpostavke svekolikog naučnofantastičnog stvaralaštva? Postoji još jedan kapitalan nauk kojim nam je Melijes ostavio u nasleđe, a čiju su valjanost potvrdili doslovce svi potonji veliki SF filmovi: dobrog naučnofantastičnog ostvarenja može biti, u domenu sedme umetnosti, jedino spregom žanra i medija, nipošto zapostavljanjem jednog od ova dva segmenta. Melijes ne samo da se držao ovog načela pri radu na Putovanju na Mesec, nego je ono predstavljalo jemstvo trajne vrednosti ovog filma. Iako površnom gledaocu ovaj dvadesetminutni film može danas izgledati samo kao puka, groteskna igrarija, načinjena pre svega radi uveseljavanja publike rudimentarnim gegom, Melijes ga je veoma pomno pripremio, ništa ne prepuštajući slučaju. I dok je medijska strana imala pokriće u sineastičkoj genijalnosti velikog francuskog majstora, te mu u tom pogledu nije bila potrebna nikakva pomoć, Melijes je potražio podjednako valjana žanrovska uporišta i našao ih u delima Verna i Velsa, čiji su opusi na području pisane naučne fantastike predstavljali sam temelj naučne fantastike. Ovakva sprega je i omogućila da Putovanje na Mesec preraste u moćnu paradigmu

SIRIUS 113

filmskog SF žanra, da jedna prostodušna pričica o ispaljivanju prve »rakete« na Mesec i o sukobu sa Selenitima postane temelj kinematografsko naučne fantastike, bez koje bi danas opšta istorija filma jamačno bila znatno siromašnija.

NEMOGUĆE PUTOVANJE (Voyage il travers l'impossible), film. Francuska, 1905. R. Georges Melies, S. Georges Melies, U. Georges Melies, Fernande Albany, May de Lavergne, Jehanne d'Alcy, P. Star, T. 25' (30').

Film za koji se obično kaže da je »drugi najznačajniji« što ga je snimio veliki rodonačelnik SF filma, francuski pionir kinematografije Žorž Melijes. Nastao tri godine posle legendarnog Putovanja na Mesec, ovaj film očigledno ima ambiciju da objedini sve elemente koji su predstavljali jemstvo uspeha prethodnog Melijesovog ostvarenja. Ovoga puta posredi je storija o vidovitom inženjeru Mabulofu u čijoj se neobičnoj svemirskoj letelici što predstavlja kombinaciju voza, automobila, vazduhoplova i podmornice grupa odvažnih geografa otiskuje sa planine Jungfrau na putovanje koje je i danas uistinu nemoguće: put Sunca. Kao i u Putovanju na Mesec strano nebesko telo i ovde je prikazano kao komično ljudsko lice, ali projektil sa Zemlje sada ga ne pogađa u oko, već mu uleće u usta koja su otvorena zbog zevanja. Sledi niz melijesovski grotesknih obrta, sa obaveznim povratkom na matičnu planetu vesele istraživačke družine, ali i padom na okeansko dno. Razume se, na kraju se sve

srećno raspliće, smeli svemirski junaci dobijaju zaslužena priznanja, a zbog velike popularnosti na koju je film naišao Melijes je morao da dosnimi još pet uzbudljivih minuta. Kao što je slučaj i sa Putovanjem na Mesec, ovde su takođe utemeljene mnoge potonje žanrovske i medijske paradigme, što Nemoguće putovanje čini nezaobilaznim beočugom u istoriji kinematografske naučne fantastike.

BITKA U OBLACIMA (The Battle in the Clouds), film. Velika Britanija, 1909. R. Walter Booth, T. 15', nemi. Prvi britanski »čist« naučnofantastični film. Držeći se načela Zorža Melijesa da se u pogledu žanra valja pouzdati u majstore SF proze, reditelj Volter But gradi na temeljima dela.Verna, Velsa i Kiplinga priču o izumitelju kome polazi za rukom da teledirigovanitn raketama spase London od najezde flote dirižabla koji se spremaju da izruče svoje tovarne bombe. Naročito uverljivo deluju modeli, koji znatno odskaču u odnosu na tadašnji standard.

GUSARI IZ 1920. (The Pirates of 1920), film. Velika Britanija, 1911. R. Dave Aylott i A. E. Coleby, S. Dave Avlott i A. E. Coleby, F. J. H. Martin, P. Cricks and Martin, T. 15'

Jedan od najpopularnijih ranih SF filmova čiji uspeh počiva na dva značajna odličja: futurističkom ambijentu i mizanscenu i veoma dinamičnom ritma. Posredi je storija o poručniku Džeku Menliju koji se ukrcava na veliku vazdušnu lađu Minervu. Putnici i posada uskoro, međutim, doživljavaju napad vazdušnih gusara koji koriste svu silu futurističke tehnologije da bi se dočepali blaga sa Minerve.

SIRIUS 114

Kada Im to pođe za rukom, povlače se na svoj vazduhoplov, a na Minervu bacaju bombu. Jedini se spašava Menli, ali i on ubrzo biva uhvaćen i bačen u more. Kapetan gusara, očaran lepotom Menlijeve devojke koju je video na slici, odlučuje da je kidnapuje. To mu konačno uspeva, ali devojka se oslobađa i pri tom ubija množinu pirata, da bi njihov predvodnik stradao tek u završnom obračunu sa Menlijem 1 policijom. Film Gusari iz 1920. doneo je čitav niz arhetipskih sineastičkih i žanrovskih rešenja čije je tragove moguće razabrati u mnogim potonjim srodnim ostvarenjima.

PORUKA SA MARSA (A Message From Mars), film. Velika Britanija, 1913. R. J. Wallett Waller, S. J. Wallett Waller, U. Charles Hawtrey, E. Holman Clark, Chrissie Bell, Hubert Willis, P. U. K. Filrs, T. 45’).

Ekranizacija popularne drame Ričarda Gentonija, koja, doduše, nije zamišljena kao naučna fantastika, ali to nimalo nije smetalo njenoj filmskoj verziji da inauguriše nekoliko žanrovskih paradigmi kao što su pojava »crvene planete« i motiv dolaska vanzemaljaca na Zemlju. Posredi je storija o dolasku jednog Marsovca na našu planetu sa ciljem da izleči ljudsku rasu od greha sebičnosti, odavno iskorenjenog među žiteljima našeg svemirskog suseda. Doduše, ovaj moralni nauk Zemljani primaju od člana marsovske civilizacije koji je upravo zbog ogrešenja o istu normu i upućen po kazni na naš svet. No, na kraju se sve srećno raspliće, kao što se i moglo očekivati. Kada se

naredni put Mars bude pojavio na filmskoj, SF pozornici, u Aeliti (1924), uloge će se promeniti i Zemljani će biti ti koji će imati izvozna etička dobra za »crvenu planetu«. Zanimljivo je da je prva filmska verzija Poroke sa Marsa snimljena četiri godine ranije, 1909, na Novom Zelandu, ali se o njoj izgubio svaki trag. Godine 1921. holivudski sineasti načinili su još jednu verziju istog sižea, s tom razlikom što se pokriće za neobičnog došljaka ovoga puta našlo u snu.

GOLEM (Der Golem), film. Nemačka, 1914. R. Heinrich Galeen, S. Heinrich Galeen i Paul Wegener, F. Guido Seeber, U. Paul Wegener, Lyda Salmonova, Carl Ebert, Jacob Tiedtke, P. Deutsche Bioskop, T. 55'

Prva u nizu ekranizacija poznate legende o glinenoj statui čovečijeg lika koju je, krajem šesnaestog veka, oživeo jedan rabin da bi izbavio ugrožene sunarodnike. Godine 1915. G. Mejrik objavljuie svoj znameniti roman o istom junaku, očiglednoj preteći čudovišta dr Frankenštajna, ali godinu dana ranije, 1914, Hajnrih Galen pravi prvu ekranizaciju ovog sižea, premestivši radnju u dvadeseto stoleće. Prilikom raščišćavanja ruševina jedne sinagoge nailazi se na neobičan glineni kip koji potom dospeva u ruke nekog antikvara. Ovaj uspeva da oživi statuu koja mu postaje sluga, ali nevolje nastaju kada se u njemu bude ljudska osećanja. Konačno, Golem će, zbog neuzvraćene ljubavi, na kraju poći u smrt. Roditelj je u toj meri bio opčinjen ovim arhetipskim sižeom,

SIRIUS 115

da mu se vraćao još tri puta. Godine 1917. on snima svojevrsnu parodijsku verziju ovog motiva pod naslovom Golem i igračica; tri godine kasnije nastaje verovatno najbolja klasična verzija Golema — film Golem: kako je došao na svet, u kojoj Galen vraća radnju u prvobitno vreme legende (šesnaesti vek); konačno, 1921. snimljen je svojevrsni nastavak filma iz 1914, Golemova poslednja pustolovina. Posle toga ekranizovane su još dve verzije motiva o Golemu — prva 1935. u Francuskoj, a druga čak 1979. u Poljskoj — što više nego ubedljivo svedoči o trajnosti ovog sižea u SF ikonografiji, kako u neposrednom obliku, tako i posredno preko filmova o tvorevini doktora Frankenštajna.

LUDILO DOKTORA TIBEA (La folie du docteur Tube), film. Francuska, 1915. R. Abel Gance. S. Abel Gance, F. Wentzel, U. Albert Dieudonne, P. Film d'Art, T. kratki

Jedan od najznačajnijih francuskih SF filmova poslije Melijesa. U medijskom pogledu, ovo delo donosi čitav niz novina vezanih za korišćenje anamorfnih sočiva i ogledala koja omogućuju izobličenje i prelamanje perspektive. U žanrovskom pogledu, film uvodi kasnije veoma popularan motiv ludog naučnika. Doktor Tibe, naime, uspeva da pronađe način da izdužuje i sažima životinje i ljude, što mu daje demonske moći. Upravo za ovo »smanjivanje« i »povećavanje« bila su potrebna nova, naročita sočiva.

LETEĆI TORPEDO (The Flying Torpedo), film. SAD, 1916. R. D. W. Griffith, S. Robert M. Baker i John Emerson, F. Karl Brown, S. E.

Fireworks Wilson, U. John Emerson, P. Triangle, T. kratki

Film rađen pod očiglednim uticajem znamenite Butove Bitke u vazduhu iz 1909. Jedna neimenovana sila iz Azije sprema se da zaspe bombama Kaliforniju, ali je u tome osujećuje jedan naučnik koji pronalazi »leteća torpeda«, odnosno — modernim rečnikom govoreći — teledirigovane projektile koji uništavaju neprijateljsku vazdušnu flotu. Zanimljivo je da su sve kopije ovog »superspektakla« bagatelno jevtinih specijalnih efekata netragom nestale, dok je ostalo samo nekoliko fotografija.

HOMUNKULUS (Homunkulus), film (serijal od 6 epizoda). Nemačka, 1916. R. Otto Rippert, S. Otto Rippert i Robert Nuess, F. Carl Hoffmann, U. Olaf Fonss, Frederick Kuhn, Theodor Loos, Mechtild Their, Maria Carmi, P. Eioscop

Jedan od najznačajnijih nemačkih nemih filmova, koji je veoma uticao na mnoga potonja velika ostvarenja. Homunkulus vuče koren, u krajnjoj liniji, iz Frankenštajna Meri Seli, ali i iz drevnih alhemijskih zamisli o stvaranju veštačkog čoveka. Upravo takav je i protagonista Ripertovog filma (zanimljivo je da je reditelj snimio ovo delo prema vlastitom romanu): čovek nastao iz retorte, ali ne i čudovište, već naočit i pametan mlad čovek. Zaplet nastaje kada društvo odbija da ga prihvati zbog njegovog »neprirodnog porekla«, te on postaje otpadnik koji svoju naučnu nadarenost počinje da koristi da bi se svetio bezdušnom ljudskom

SIRIUS 116

rodu. Postavši diktator, on kroji planove za veliki svetski rat (film je snimljen upravo u jeku prvog takvog rata), ali ga u tome u poslednji čas osujećuje nesrećna pogibija u kojoj mnogi vide »prst sudbine«. Homunkulus donosi čitav niz tema i motiva koji će ući u same temelje filmske naučne fantastike, a njegov snažan ekspresionistički naboj čini ga trajno privlačnim medijskim ostvarenjem.

NEBESKI BROD (Himmelokibet), film. Danska, 1917. R. Holger Madsen, S. Ole Olsen i

Sophus, F. Louis Larsen i Frederik Puglsang, U. Nicolai Neiiendam, Gunnar Tolnaes, Zanny Petersen, Alf Bluetecher, Nils Astjer, P. Nordisk, T. 97' Jedan od najznačajnijih SF filmova iz druge decenije ovog stoleća, a po mnogim izučavaocima i prva autentična filmska »spejs-opera«. Snimljen u

jeku prvog svetskog rata, ovaj film ima ambiciju da uputi jasnu miroljubivu poruku posredstvom storije o misiji na Mars profesora Planetariosa i njegovog sina koji tamo zatiču razvijenu civilizaciju vegetarijanaca kojima je strana svaka pomisao na rat. Planetarios i sin se ubrzo vraćaju na Zemlju, povevši sa sobom kćer vrhovnog žreca Marsa, da bi ovde vaspostaviii večiti mir, po uzoru na onaj sa »crvene planete« prethodno je, razume se, morao prikladno da bude uništen ratoborni negativac, čime su ujedno određivani parametri ovog podžanra. Nebeski brod nema, doduše, onu liričnost i osoben ekspresionistički naboj kojima se odlikuje Aelita Protazanova iz 1924, čija je radnja na srodan način vezana za Mars, ali je u svakom drugom pogledu zavredio trajno mesto u istoriji SF (i ne samo tog) filma.

Siriusova škola za pisce

POUL ANDERSON

SIRIUS 117

Savjeti piscima

1. Priča će biti toliko uvjerljiva koliko je brižljivije promišljenije pripremljena. Obavljajući pripremne radove domislit ćete se svakojakim pojedinostima zapleta. Dobro izvedenu, podrobnu pripremu koristit ćete prilikom pisanja nekoliko romana i kratkih priča, sve dok se prikupljena materija ne iscrpi. Korisno je prema tome uložiti mnogo vremena u smišljanje društvenih sistema, konstruiranje vanzemaljskih oblika života, u crtanje mapa, pisanje biografija ličnosti itd.

2. Nepoznati jezici, bilo vanzemaljski ili oni iz daleke budućnosti mogu se ponajčešće temeljiti na stvarnim jezicima prošlosti ili suvremenosti uz pogodne preinake, ali nikako prostim kopiranjem. Ja sam to naučio od L. Sprague de Campa kojem je glavni Khrishnan jezik, na primjer, zasnovan na perzijskom. Takav strani jezik vi ne morate poznavati, jednostavno neko vrijeme proučavajte nazive lokaliteta određenog regiona i steći ćete osjećaj za taj jezik.

3. Strani planet je svijet, vrlo vjerojatno različit od Zemlje, fizički i društveno.

4. Upoznajte tržište, ali samo zato da biste mogli inteligentno procijeniti gdje se što može prodati; priču nikada ne prilagođujte. Međutim, ako urednik zahtijeva izmjene, dobro razmislite o mogućnostima koje mogu biti prihvatljive.

5. Ako upotrijebite kakvu neobičnu riječ, pismom i

izgovorom, može se desiti da takva riječ bude shvaćena kao vaš »tipfeler« pa će biti ispravljena«. Vi, na primjer, pišete o filozofu C. S. Peirceu a urednik ili korektor pomislit će, najvjerojatnije, da ste htjeli napisati »Pierce«. Uobičajeno je ispod takvih riječi u rukopisu staviti tri točkice. To bi trebalo značiti da autor nije pogriješio, da je tu riječ baš tako htio napisati. To se, međutim, u redakcijama često ignorira. Anthony Boucher mi je rekao da on osim točkica ispod takvih riječi stavlja iznad njih još oznaku »ok«. Zbog toga ja, kada mi se čini da bi neka riječ mogla izgledati vrlo čudno, na margini rukopisa stavim još i bilješku.

6. Mnogo putujte, mnogo čitajte. Upoznajte što je moguće više ljudi. Bavite se raznovrsnim hobijima. Stvarnost je jedini pouzdan izvor mašte.

Preveo: Momir Lukšić

SIRIUS 118

Poštovani druže uredniče,bilo mi je vrlo drago kad sam u

134-tom broju Siriusa naišao na SF aforizme Branislava Trajkovića. Time je njegovo zanimanje za aforizme (objavio ih oko 500) i kratku SF priču (šezdesetak što pod svojim imenom što pod pseudonimom Billy Trey) rezultiralo srednjim rješenjem — sforizmima i odgovaralo vašoj uređivačkoj politici. No, tri broja kasnije, naš suljubitelj SF-a osetio se potaknut da reaguje pismom i »sahrani« Trey-Trajkovića, doduše uz jedno »requiescat in pacem« na kraju. Iza svega, komentar urednika je izostao. To uvek miriše na poziv na polemiku, mada, kad je Sirius u pitanju, polemički ciklus traje najmanje tri meseca što ne može da privuče pažnju čitalaca.

Pravo đa kažem, bio sam zbunjen reakcijom Tomislava Markusa. Poznat mi je rad B. Trajkovića i pozitivno mišljenje najmanje desetak redakcija širom zemlje koje ga objavljuju. Tako, prva primisao o razlici u mentalitetu s Markusom je morala otpasti. (Na primer:

Britanci ne razumeju naše viceve, a ni mi njihove, neka naša emotivno-etnička razmimoilaženja ni mnogi drugi). Preostala je mogućnost da T. M.-u ne odgovara zgusnuti način ekspozicije literarne materije kao što su aforizmi. Za to je potrebno trun više razmišljanja nego za čitanje space-opere, pa savetujem dotičnom drugaru iz Zagreba da nađe drugo područje za iskazivanje, jer mu kritika SF-aforizama očito ne odgovara.

S poštovanjemRadmilo Anđelković, Beograd

Dragi Radmilo,točno je da odgovora,

kompentara iz uredničkog pera nije bilo upravo kao poziv na polemiku. Odavno se dogovorismo da zajednički kreiramo Sirius, no još uvijek sam relativno usamljen u tome. Mjesečni ritam izlaženja ipak ne bi smio biti prepreka za stručnu diskusiju o voljenom štivu. Uredničkog posla u Siriusu primih se kao veliki SF fan, a smatram da taj žanr umjetnički izraz može pronaći u svakom literarnom žanru, ne samo u prozi. Aforizmi su kod nas bili jedna od djevičanskih oblasti korištenja SF-a, a B. Trajković nam ih je poslao desetak izvrsnih pa smo ih i objavili što odmah potvrđuje naše pozitivno mišljenje o njima. Ali urednik treba ustuknuti, smanjiti upliv svog ukusa ako većina čitalaca misli drugačije. Zato nisam prokomentirao pismo druga Markusa smatrajući da to trebaju

SIRIUS 119

učiniti čitaoci. Zato mi je i drago Vaše javljanje i zahvaljujem se još jednom na njemu.

Lijep pozdrav Vama, a napose »mnogopoštovanim raljama« druga Đokića koje su me zaista natjerale da se zainatim i istrajem, a da bi se moje ime konačno pojavilo jednog dana na stranicama Siriusa. Čitam ga od trećeg broja, kad sam kao petnaestogodišnjak, idući iz škole kupio taj fatalni treći broj (još se sjećam one priče o havariji na planeti dijamanata). Nikad nemojte dozvoliti da se mač i magija probiju na stranice Siriusa. To bi bilo katastrofalno! Konana i slične gluposti može pisati svako dijete. Objavljujte što više teorijskih radova poput Svonvikovog »Vodiča«, Muhićeve rasprave ili Filipsovih predavanja, jer ste trenutno jedina »sila« koja naš SF može uključiti u svjetski...

VašZeljko Jungić, Banja Luka

... Primjetio sam da se od broja 129 kvalitet priča osjetno poboljšao, a najugodnije me iznenadila promjena naslovne stranice jer su radovi vrlo kvalitetni. Većih primjedbi ne bih imao osim možda na priče kao što su »Dosje Q 157« i »Tvorci sreće«, ali svakom se nešto dopada, a nešto ne. Izuzetno dobar broj 137, naveo me da vam pišem i predložim tromjesečni, polugodišnji i godišnji odabir za najbolju priču u Sinusu. Odmah evo moje ocjene za proteklih šest mjeseci: 1-Kukušne su bile šaradajke (broj 137), 2 — Nadčovjek (136) 3 — Pripadajuća vrsta (135), 4 — Div (134), 5 — Snaga požude (137), 6 — Legenda

o papirnatom zmaju (132), 7 — Petogodišnjak (132), 8 — Tor susreće kapetana Ameriku (133), 9 — Ruka (136) i 10 — Ratnik (133).

M. B. Johnson, ZagrebIdeja je vrlo dobra, i ako pristigne

dovoljan broj glasova napravit ćemo listu i nagraditi knjigom jednog od glasača.

Poštovani druže uredniče, Ne slažem se s mnogima kojima

se čini da je Sirius sve bolji i bolji ali mislim da održava dovoljno visok nivo kvalitete pa se ne plašim za njegovu budućnost. Uzrok mome pismu je broj 136 koji je uvjerljivo najlošiji u posljednje tri godine. Tako prosječna i klišejska priča kao što je »Ruka« ne zaslužuje objavljivanje u Siriusu (iako mi se čini da je svojevremeno bila nominirana za Huga). Likovi su beživotni, radnja u maniru prosječnih detektivskih priča. Što se autora, Van Vogta tiče, sasvim se slažem sa Zoranom Živkovićem koji je svojevremeno (Sirius 61) napisao da se Van Vogt može dopasti samo imbecilima. Također mi smeta popularna nauka u Siriusu, koji je ipak SF magazin. Ako, mislite da bez nauke u Siriusu ne može upozorio bih vas da nauka nije samo fizika, tehnika, hernija etc, nego i sociologija, psihologija i drugo. U posljednje vrijeme može se u Siriusu primetiti i forsiranje američkog SF-a. Jugoslavenske priče su gotovo sasvim nestale, ima ih samo jedna ili čak ni to. Pravo osvježenje bio je Mini-YU u broju 135. Istina je da se upravo u SAD objavi najviše SF-a, ali je on tu i najviše komercijaliziran i mnogo autora piše zbog novca, a ne umjetničkih poriva. I, kad ste već

SIRIUS 120

pitali koje bismo autore željeli čitati u Siriusu evo vam moje liste: Ballard, Disch, Aldiss, Dick, Silverberg, Moorcock, Roberts, Curval, Klein, Priest, Strugackijevi, Lem Gansovski:

Marko Ravnikar, LjubljanaŠaljem samo kratki odgovor na

poziv čitaocima da šalju predloge, želje i slično. Uz sve pohvale »Petogodišnjaku« Ellisona, »Tor susreće...« Brina, »Divu« Laumera, podsjećam vas da već čitavu vječnost niste objavili nijednu priču Browna, Showa, Sheckleya, Mathesona (kojeg posebno volim). Nemojte zaboravljati pisce koji to ne zaslužuju.

Zeljko Nikolić, Doboj

• Prvi broj pete reinkarnacije poznatog časopisa, legende SF-a, »Weird Tales« promoviran je na Svjetskoj fantasy konvenciji u Nashvilleu, a označen je kao broj Proljeće 1988, Volume 50, No. 1, broj 290, odnosno kao broj u šezdesetpetoj obljetnici izlaženja. Tiskan je u 10.000 primjeraka, pulp formata, a cijena 3.50 dolara. Prvi broj posvećen je Geneu Wolfeu, drugi Tanith Lee, itd.

• Kate Wilhelm tuži Orion Pictures tvrdeći da su u filmu »Desperately Seeking Susan« (»Očajnički tražim Susanu« sa

Madonnom u glavnoj ulozi) plagirali njezin roman »Oh, Susannah!« iz 1982. godine.

• Na listi ljudi s najvišim zaradama u show biznisu vodi Bili Crosby s 84 milijuna dolara, slijedi ga Stallone sa 74; prvo ime vezano uz SF na toj listi je Spielberg kao šesti sa 50, a od pisaca je tek na dvadesetdrugom mjestu Stephen King sa 21 milijuna zarađenih dolara.

• Novi film Georgea Lucasa »Willow« obećava da će biti početak novog vrlo uspješnog serijala. Nakon svemirskih »Star Wars«, avanturistički-fantastičnog Indiane Jonesa, ovo će biti fantasy-avanturistički serijal. Sam Lucas je pisao scenarij u Tolkienovskoj maniri, a Ballantine već štampa knjigu.

• Arthur C. Clarke prodao je Bantamu nebeletristički rad »Astounding Days« A SF Autobiography«, koji govori o zlatnom dobu tog časopisa između 1930. i 1945. uz memoarska sjećanja autora.

• Samuel R. Delany imenovan je redovnim profesorom komparativne književnosti na Sveučilištu Massachusetts.

• Njemačku SF nagradu »Kurt Lasswitz« za 1987. godinu dobili su: Carl Amery za roman »Die Wallfahrer«, Karl Michael Armer za novelu »Umkreisungen«, Rainer Erler za kratku priču »Play Future«, Klaus Holitzka kao najbolji artist, najboljom film/TV ostvarenjem proglašen je »News-Bericht Uber die reise in Eine Strahlende Zukunft«, a specijalnu nagradu dobio je magazin »Science Fiction Media«.

SIRIUS 121

• Dobitnici World Fantasy nagrada za 1987. su Patrick Suskind za roman »Perfume«, Orson Scott Card za novelu »Hatrack River« čime je vjerojatno prvi koji je iste godine dobio i Huga i Nebulu i WF nagradu, David J. Schow za kratku priču »Red Light«, najboljom kolekcijom proglašena je »Tales ot the Quintana Roo« James Tiptree, najbolji crtač je Robert Gould, specijalnu nagradu za profesionalce je dobila Jane Volen, za životno djelo Jack Finney, a specijalnu nagradu Andre Norton.

• Serija antologija »Universe« pokojnog Terryja Carra nastavit će se pod uredništvom Roberta Silverberga i njegove žene Karen Haber, svake druge godine sadržavajući oko 150.000 riječi.

Pročitali smo za vasDragan R. Filipović

OreskaInkriminisana SF edicija

izdavačkog preduzeća »Dečje Novine« iz Gornjeg Milanovca ove godine se upustila u igru sa domaćim autorima. Doduše, to nije prvi put, bilo je već pokušaja sa Draganom Orlovićem i romanom »Endimionov san«, koji je kao deo trilogije i filozofska fantastika bio manje zapažen. Posle minornih

francuskih autora teret nošenja ove edicije preuzeli su Slobodan Curćić (»Zmija razuma«), Milan Drašković kao Majk Draskow (»Svemirski gusar«) i Dragan R. Filipović (»Oreska«).

Dragana Filipovića se sećamo iz SIRIUS-a po pričama »Masnica za Margaretinu lutku« i »Trominutni preskoci«. Za ovu drugu mnogi kažu da će jednog dana biti antologijska i sa tim se potpuno slažem. »Oreska« je nešto novo sa njegove strane, ali, kako sam kaže, uvek je to neki »raniji period«. Naše mlado SF spisateljstvo neprestano napreduje i već naredni put ćemo imati nekog drugog Filipovića.

Ideja o religijskom stremljenju ka nebu tornjeva crkvi i džamija osnova je priče. Neko je nekad i negde dospeo svojim svemirskim brodovima, jedan osposobio i otišao dalje, a drugi ostavio da se na njemu gradi legenda Oreske. Prvosveštenici grada manje ili više uspele kopije broda i na centralnoj verskoj svečanosti očekuju da se otisne u svemir. Od kamena, od drveta, od bilo čega.

Planeta je nastanjena sa dve rase — Pritkima i Grbavcima. Svakih par stotina godina smenjuju se na vlasti. Podozrevamo da su uvek potlačeni — Grbavci. Bili grbavi ili ne. Orvelijanski trijumvirat na vrhu — Mili, Dragi i Voljeni. Zavera i neko kome je važno da bar jednom Oreska bude prava i njome se otisne u svemir.

Svi likovi su dati u veoma oštrim crtama, bez senčenja, grubo i »balkanski« kao što mislimo o susedima koje ne poznajemo dovoljno, ali imamo o njima

SIRIUS 122

mišljenje. Pripovedanje je pomalo neujednačeno, gotovo eksperimentalno, sa Seklijevskim epizodama koje mogu da oduševe (mislim da sam bolje razumeo Filipovićevog Galileja nego legendu o onom pravom). Živahne i zahtevne slike traže podršku intuicije i mašte.

Novih SF elemenata u pravom smislu nema. Susretali smo religiju svemirskih brodova i primitivne gradnje kopija; naherena, ironična društva takođe. Jedino je epizoda o plemenu Kužnih koji u svojoj degenerisanosti egzistiraju na deponiji radioaktivnog otpada anticipativna za neke moguće regije i u našoj zemlji. No, to treba prepoznati u Filipovićevim specifičnim naznakama.

Sve u svemu, to je finansijski lako dostupan roman i veoma dobro osveženje u odnosu na karakteristično epigonstvo naših SF autora, koji i dalje ne veruju da »svemirski tanjiri mogu sletiti u Lajkovcu«.

Radmilo Andelković

• Beogradski sajam knjiga — Ne može se reći da je bio u znaku SF-a, ali je SF bio vrlo zapažen na toj

najvećoj manifestaciji knjige kod nas. Privatni, neinstitucionalizirani izdavači svojim štandovima su i formalno potvrdili svoju vrijednost i važnost u domaćem izdavaštvu. Prvenstveno se to odnosi na »Polaris« koji je na Sajmu imao svjetsku promociju, par mjeseci prije američke, Clarkeova romana »2061: treća Odiseja« što je izuzetan svjetski pothvat. »Znak sagite« Bobana Kneževića plijenio je brojnošću svojih izdanja, a pažnju je privlačila promocija knjige Slobodana Ćurčića i Radmila Andelkovića s njihovim novelama »Zemlja za dobre ljude« i »Vrisak zvezda«. Na štandu »Dečjih novina« iz Gornjeg Milanovca dvije nove džepne knjige pokraj već poznatog domaćeg trilinga —Curčića, Draskova i Filipovića — »Duhovi i čarolije« Brusa Kovila i »Smrt udara« Roberta Valasa iza kojega se zacijelo krije neki domaći autor. Novosadski »Dnevnik« nudi novu knjigu Dušana Belče »Princ sedamnaeste planete« koja je nastavak »Prijatelja sa daleke zvezde«, ali je mnogo zanimljivija bila promocija knjige »Zagonetni znak« koju su zajednički napisali Rastislav Durman, Nevena Simin i još sedmoro mladih suradnika. Jedino teorijsko djelo dolazi iz skopske »Makedonske knjige«. To je divni zbornik radova Vlade Uroševića »Podzemna palata« o korijenima fantastične književnosti.

• Lazar Komarčić — Stigao nam je Emitor broj 53 iz kojeg izdvajamo analizu ovogodišnje produkcije i izdavaštva u domaćem SF-u Radmila Andelkovića i par priča članova Društva. Vidjeli smo

SIRIUS 123

i špalte Emitora 54 sa vrsnom karikaturom članstva, ali o tome više kad nam fanzin stigne u redakciju.

• Kutina — Ivan Štefek javlja nam iz Kutine da je pri polivalentnom klubu »SAM«, kao petnaesta po redu, osnovana sekcija za naučnu fantastiku, 30. listopada 1987. godine. Službeni naziv sekcije je KLUB »SAM« — SF SEKCIJA »ARAKIS«; 41320 KUTINA, BASARINA ULICA 15. Program je vrlo opsežan i predviđa redovite sastanke svakog četvrtka u 19 sati, jednomjesečna predavanja o SF-u i za građanstvo, prikazivanje SF filmova uz popratna izlaganja i diskusije nakon projekcije, održavanje kontakata sa klubovima u zemlji i inozemstvu, sudjelovanje na republičkim i saveznim skupovima, godišnje izdavanje četiri biltena raznovrsnog sadržaja razmjena literature i slično. Pozdravljamo esefovce u Kutini, želimo im da ostvare sve iz svog plana i ako trebaju neku pomoć, znaju adresu redakcije.

• SFera — Organizacioni odbor »Sferakona 88« sastaje se svaki drugi četvrtak. Uz standardne sadržaje (predavanja, okrugli stolovi, izložbe, video projekcije, burze, kazališne i koncertne predstave) GOH će biti Zivko Prodanović, Art GOH je Bob Zivković, a Fan GOH je lan Tomas iz Škotske zajedno sa kiltom i pripadajućom opremom i u nas još neviđenim filmovima.

• Ostali — Čujemo glasine o Pulsarconu ali nikakvu obavijest ne dobismo. Još uvijek šute drugi klubovi, grupe građana i pojedinci.

Naše recenzentsko pero još odrađuje zaostatke prošlih mjeseci i ovoga puta evo još ocjena za 62 novih priča. Na vašu i našu žalost, opet malo priča zadovoljava siriusovski kriterij. Najbolja u ovoj seriji je priča LONČAR KOJI SE PONAVLJA, tema o čovjeku koji teži savršenstvu i gubi sve onog trena kada ga dosiže, pomalo metafizička ali izvrsno napisana. VAŽNO OBAVESTENJE je caka koju ćemo vjerojatno upotrijebiti, a ocjenu možda dobijaju NOVI DEKRETI o zatvorenom svijetu i pokušaju mladih da iz njega pobjegnu, dakle vrlo obrađivana tema ali ovdje relativno svježa obrađena; i MISIJA JE ZAVRŠENA u kojoj se radi o izrazito rubnom SF-u s mnogo emocijama nabijene naracije koja ponekad odlazi do patetike, ali uz dobru atmosferu priče. S posebnim zadovoljstvom ističem da su većina autora ovih priča naše čitateljice.

Za je i POSLOVAN ČOVEK iako podsjeća na »Reklamnokratiju«, a fali i kraj. ČEKAONICA je vic za jedan od budućih minija. PLANINA U MEĐURJEČJU je prolazna iako ne na uobičajenoj autorovoj razini, štos na kraju baš nije originalan.

SIRIUS 124

OBIČNA DETEKTIVSKA PRIČA nije ni obična, ni detektivska, a teško bi se mogla nazvati i pričom, a veze sa SF-om baš nema. SREČA U RUPI je vrlo slaba kreacija autora koji malo mora učiti pismenost. LEGENDA... je na granici bajke i polufilozofske priče ali sa dosta mutnom filozofijom. PLANETARIJ smo pročitali iako je pisan rukom (što ubuduće nećemo činiti), a tema o Zemlji kao igrački u sobi viših bića već je mnogo puta bolje obrađena. DETE LUKE ima dobar početak koji zainteresira čitaoca ali se autorica kasnije raspline u nepotrebnom meditiranju, i ne završi nikako. STRANAC o misterioznom strancu koji je ustvari svemirac trebala je biti objavljena prije pedesetak godina. GOBLIN nema kraja i sredine, a početak je očajan. TRENUTAK POHLEPE je skoro pa besmislen. SVI SMO MI UBICE je obrađena u stripu tridesetih godina. ONAJ KOJI DOLAZI IZ SUME mora da je u Siriusu zalutao jer mu je mjesto negdje iza filozofskog zida koji se u priči spominje. THE CAPITALISMUS je autor trebao poslati u neki drugi, ortodoksniji list. DOBRO JUTRO nije odgovorilo na osnovna pitanja što, kada, kako i zašto. CRNA

PIRAMIDA je vic na nivou osnovne škole, u obje verzije. SERUM su temom i izvedbom toliko poznati da ni virus SIDE kao agens kraja civilizacije više nije štos. IZGUBLJENI SVIJET... je sasvim »lost in space«, iako je početak još kako-tako provarljiv. POSLJEDNJA IGRA LEPTIRA (pisana rukom!?) ima vrlo poetski stil ali je sama priča vrlo nejasna. Omladinski stil u prastaroj temi i vanzemaljcima koji nisu u stanju uspostaviti kontakt sa Zemljanima u priči PROSVJETITELJI možda se u budućnosti popravi, SUSRET U BRONXU ima istu ocjenu kao prijašnja priča pa autoru toplo preporučujemo više čitanja i pisanja da doradi svoj stil, a ideja očito ima. PLANETA VETROVA ima solidne skoro sve komponete osim logike jer istraživanje te planete više nalikuje ekspediciji Livingstonea i Stanleya nego budućnosti. ZLATNA KRUNA vrlo dobra psihologizacija iako su likovi mjestimice neuvjerljivi, dobra je i naracija ali otkrivamo logičku grešku: kako ljudi iz druge dimenzije koji sve znaju mnogo bolje od onih iz naše, koji o tome nemaju ni pojma, ne mogu bez pomoći ovdašnjeg liječnika? JEDNA VOĆKA..: nas je sjetila na priče o mravinjaku kao zasebnom svijetu koje su već poodavno otišle iz SF-a. POVRATAK je priča o rasi koju mlate dok ona ne poludi i premlati sve ostale, ali logika i konzistentnost storije moraju biti čvršći. GOST ČEKA NA VEČERU bi bila jako dobra satira ako se na taj način preradi jer ovako je na granici besmisia ČUVAR VREMENA je već korištene ideje i

SIRIUS 125

rubno je SF ali solidne naracije, no sirova stila koji vapi za obrazovanijim literatom.

KONOPAC KOJI NE SME DA PADNE je interesantna i relativno dobro pisana, ali vrlo marginalno SF, a ni iluzija na Bibliju pri kraju baš nije blistava. PLAVI LAVOVI su malo esefičniji ali još uvijek nedovoljno, a i tema nije najnovija. NEOBIČNO JUTRO je slabo od naslova, preko radnje do kraja. PLODOVI TAME sa Zemljom kao jabukom u kojoj se iz svemirskog jajašca razvija crv i nije loša ali je štos slabo naglašen, a paralela sa silovanjem i više nego banalna. KRIPTOLOGIJA je obični horor s logičkim greškama. LOVAC je mutna i smušeno ispričana storija i autor mora mnogo vježbati naraciju. I TEGO — ARKANA DEI je vrlo dobro obrađena stara tema u obliku nepoznatog Evanđelja po Lazaru s Isusom kao androidom. Ali, zašto se došljaci ne vraćaju nakon 50 godina nije jasno, a možda bi valjalo i kraj sročiti u biblijskom stilu i zaokružiti priči, recimo s Redom Vitezova čuvara tajne, smještenim u današnje vrijeme. NEGDJE GORE ne bismo baš svrstali u SF iako tema nije loša, ali kraj, pad sa skele ostavlja ju nedorečenom. DUGA HLADNA NOC nejasna i nije SF. PRIČA slabe naracije i pomalo stereotipna. POVIJEST SVEMIRA U MALOM — da 1i je zezancija ili zezanje?, u svakom slučaju to je »popularna znanost«. POVRATAK KONCEPTUALIZMU nije nam otkrio što pisac želi tim prevaziđenim temama reći. AND ANTE E ACCELLERANDO je već i ispričana priča o protagonisti

koji kontinuirano mijenja dimenzije. EPITAF je vrlo zanimljiv do samog kraja kojeg nema tako da se gubi smisao. Ispraviti! OBUKA je neuspješna prerada iz koje se ne vidi što je junak zgriješio, a epizoda s planetom žena baš nema svoj razlog pojavljivanja u priči. VELIKI OCEAN je lijepa i poetski napisana priča ali koja kao da je pisana zbog riječi, a ne i da nešto kaže. HRAM VREMENA također pokazuje dobru naraciju i stil autora ali joj nedostaje malo jasnoće i originalnosti. AL GI je dosadna, stereotipna i polupismena. SUDNJI DAN je crnohumorno zavitlavanje na račun Biblije ali niti dobro niti originalno. ALGE su potonule u poluhoror slabe kvalitete. KONIN ISPIT je u principu u redu do kraja kojeg nema. ZAGONETKA je spora, dosadna sa previše poznatog filozofiranja, a mišljenja smo i da ljudi sa 54 godine nisu starci. ISPIT je solidna space-opera ali za mnogo manje zahtjevno izdanje od »Siriusa«. MEĐUGENERACIJA je sirova stila i nevjeste naracije što je šteta jer ideja o svećeniku u kojeg se zaljubljuje brodska liječnica daje štofa za obradu. JOS SAMO JEDAN DAN je prastare teme o lovljenim lovcima i još vrlo nespretne naracije. MOJA RASA je neuspjela vježbica iz pričo-pisanja. VICTOR JR i nije loš ali smo se raznih verzija Frankenštajna već zasitili. VIRUS ni prerađena nije nešta bolja i ostaju iste zamjerke. KAKO JE U TRI ClNA je pokušaj nadrealističke satire ali ne baš blistave i ne baš s jakim SF elementoč UMRI KONAČNO ROKI je pokušaj satirične SF

SIRIUS 126

karikature ali se baš nismo mnogo nasmijali, prenaivno i isforsirano

• Prodajem veći broj »Siriusa« ili ih mijenjam za brojeve 2, 49, 53, 60, 62, 63, 67, 78, 83, 86, 92, 94 — 97, 99. ŽELJKO NIKOLIĆ, 74000 Doboj; Ulica 1. maja 3

• Prodajem potpuno očuvane knjige »Misterije svijeta« i »Svijet zagonetnih sila« Artura Klarka za 25.000 dinara i »Umiranje iznutra« Roberta Silverberga za 5000. Kupujem komplet »Kosmoplova«

1-24. BRANKO NOVAKOVIC, 72000 Zenica; I. Lole Ribara 5

• Prodajem »Galaksiju«, »Kosmoplov« i Roto X-100 SF romane u kompletima od 1. do posljednjeg broja, Herbertovu »Kapitol Dinu«, Sterdženov »Više nego ljudski«, Legvinove »Leva ruka tame« i »Svet se kaže šuma«, »Najbolje svetske priče 1986«, Spunk novosti — Zlatno doba YU stripa. MANDIC dr. MILAN, 25000 Sombor, Jaše Ignjatovića B/3.

• Prodajem »Isaac Asimov's SF Magazine« 1980—1986, »Analog« 1979—1976, »Magazine of Fand SF« 1978—1984, »Kosmoplov« 3-11, 15, 17, 19, 21, 23, 24, »Andromedu« 1-3, »Siriuse«... Detaljan spisak šaljem svim zainteresiranim. ŽIGA LESKOVŠEK, 61000 Ljubljana, Gosposka 9.

SCAN, OCR i ispravke: SekundicaPrelom: MasterYoda

www.sftim.com

Nagradna igraOd ovog broja, u svakom

SIRIUSU bit će nagradna pitanja. Odgovorite li točno, uz odgovor pošaljete i naslov priče koja vam se

SIRIUS 127

najviše dopada u istom primjerku našeg magazina, na dopisnicu zalijepite i lik Bocka sa ove stranice, ulazite u bubanj za nagradu — neku od najnovijih SF knjiga.

NAGRADNO PITANJENavedite imena prvih dobitnika

Haga, Nebule i SFere za najbolji roman!

Odgovore na postavljeno pitanje pošaljite najkasnije do 20. siječnja, na dopisnicama, na adresu: VPA — SIRIUS (za nagradno pitanje), 41000 Zagreb, Avenija bratstva 1 jedinstva 4.

• Cijena pojedinom primjerku 1000 dinara. PRETPLATA (uz popust) za godinu dana 10.800 dinara, a za šest mjeseci 5.400 dinara. Inozemna pretplata za šest mjeseci 13 DM, 102 Asch, 11 Sf r, 14 Hfl, 54 Skr, 42 FF, 7 US $ (7,80 avionom). 9 C $ (10 avionom), 4,50 (5,20 avionom).• Dinarska pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-2052 (00027 — SIRIUS) — NlSPRO »Vjesnik«. Interna banka, Zagreb.• Uplata na devizni račun 30101-620-16-15731-3252051 kod Udružene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za Sirius. izdanje OOUR-a IRI).• Cijena oglasa: crno-bijela stranica 250.000 dinara, posljednja omotna stranica 400.000 dinara.

SIRIUS 128