FILOZOFSKI FAKULTET SVEUILITA U ZAGREBU

79ante_basic@yahoo.comPREGLED NOVIJE HRVATSKE KNJIEVNOSTI

Vladimir erina[footnoteRef:2] (1891 1932) [2: fakultativno]

antologijske pjesme: Samoa i vino, Ardenza, Tuga nomada, Orcagna

Roen je u Splitu. Rano se poeo baviti knjievnim i politikim radom pa nikad nije uspio maturirati. 1911. u Zagrebu ureuje omladinski list Val, kojeg policija nakon nekoliko brojeva zabranjuje. Od tada sudjeluje u omladinskom pokretu koji se bori za ruenje Austro-Ugarske i ujedinjenje Junih Slavena. 1912. umijean je i na pokuaj atentata na bana Cuvaja. Nakon povratka iz Italije 1913. priprema studiju o Kamovu i asopis Vihor koji izlazi sve do poetka rata. Zatim opet odlazi u Italiju i tamo nastavlja politiki rad. Na Krfu u Srpskim novinama objavljuje nekoliko eseja, ali duevna bolest uzima sve vie maha, pravi ispade zbog kojih ga talijanska policija protjeruje pa se zatie u Parizu s Ujeviem, nakon ega se 1919. iscrpljen vraa u domovinu. Zbog simptoma paranoje, 1922. je smjeten u ibensku bolnicu za duevne bolesti. Tamo je i umro deset godina kasnije.

U knjievnom i javnom ivotu javio se 1910. kada je objavio prve radove o ipiku, Livadiu i Kostiu te je do poetka Prvog svjetskog rata slovio kao jedan od najtalentiranijih mladih pisaca. U Splitu je izdao pjesme Ivana Kozarca, kritike o Matoevim Naim ljudima i krajevima, o Disovim Utopljenim duama itd. U to vrijeme situacija je u Hrvatskoj politiki bila veoma sloena jer su to bile posljednje godine Austro-Ugarske monarhije i razdoblje sve veih politikih previranja.Od svih pjesnika, Nazor ga je najvie oduevljavao te ga je nazivao pjesnikom nas sutranjih. Pisao je o njemu u vie navrata, najprije 1913. o Hrvatskim kraljevima, a zatim o Novim pjesmama sa tri eseja u Savremeniku i Vihoru u kojima je pokuao propagirati i termin nazorizam, a 1914. napisao je i nekrologe Matou i Skerliu. Ipak, njegovo najpoznatije kritiarsko djelo je opsena studija o Janku Poliu Kamovu. U osnovi je to impresionistika studija, iako je poznato da impresionizam sam po sebi erina nije mnogo cijenio. Zapravo je pokuao ujediniti nekoliko kritikih metoda i tako impresionistiku metodu upotpuniti drugim komponentama. erinina nesrea bila je u tome to je bio podvojen i rastrgan izmeu sna i krute stvarnosti, izmeu slobode umjetnosti i njezine praktine primjene, iako se sav predavao literaturi.Nakon poetka rata, za vrijeme boravka u Italiji, duboko razoaran, pie esej Lai u umjetnosti u koji zbija svu gorinu i jad ovjeka koji pomalo gubi tlo pod nogama. Nakon tog eseja, erina u izrazu djeluje mirnije, promiljeno i proraunato. Meutim, uskoro se pojavila bolest, koja je sasvim omela njegove knjievne planove te je do smrti (1922) napisao vrlo malo.Usporedo sa lancima i kritikama, 1911. je poeo objavljivati i stihove, a ve 1912. izdao je zbirku Raspee, sa 28 pjesama. Polovinom 1913. objavljuje jo nekoliko boljih pjesama koje su 1914. uvrtene u Hrvatsku mladu liriku. U pjesmama izraava osjeaje samoe i izgubljenosti, nezadovoljstvo i enju za daljinama. Po pravilnom stihu i rimi, blii je starijoj generaciji pjesnika moderne. No najvei pjesniki domet postie u desetak pjesama koje je napisao za vrijeme svojih lutanja po Italiji, od kojih su najbolje Muka tamnice, Poslije muenja, Ardenza i Tiina. U pjesmama poslije 1921. gubi se smisao za kompoziciju i na mahove postaje mutan, nervozan i drzak. Tome je sigurno pridonijela i bolest, ali isto tako i neke nove teoretske spoznaje. Postaje vizionarniji i prodorniji (Tuga nomada, Samoa i vino, Orcagna).

I erina ide u red onih hrvatskih ukletih pjesnika koji su vie htjeli i mogli nego to su zapravo dali. Bio je drutveni pobunjenik, ali isto tako i knjievni; protivnik svih sistema, kao i Kamov i imi.(Nikola Milievi, PSHK 83, Zagreb, 1968.)

Miroslav Krlea

antologijske pjesme: Jesenja pjesma, Plameni vjetar, Naa kua, Nokturno u samotnoj sobi, Pjesma starinskog ormara, Pjesma mrtvom ovjeku, Jeruzalemski dijalog, No u provinciji, Pjesma toreadora, Bonaca u predveerje, Ni med cvetjem ni pravice, Khevenhiller, Na mukah, Planetarijum(vidi biljeku o Krlei: KNJIEVNOST 1914 1952 > PROZA)

Antun Branko imi (1898 1925)[pseudonimi: Slave, Antun imi, Ante imi, Antun B. imi, A.B. imi, Hercegovac, Branko Zvonkovi, Drinovci]

antologijske pjesme: Pjesnici, Ljubav, Opomena, Povratak, Jedanput, Mjesear, Zavodnik, Veliki ubija, ene, mladii, ljeto, Rastanak sa sobom, Konac, Ruak siromaha, Tijelo i mi, Svira ili preobraenje glasova, Smrt, Pjesma jednom brijeguimi predstavlja sredinju linost hrvatskog ekspresionizma. Roen 1898. u Drinovcima u Hercegovini u relativno imunoj obitelji. Prva tri razreda franjevake klasine gimnazije pohaao je na irokom Brijegu. 1913, kao uenik treeg razreda u Lui objavljuje svoju prvu pjesmu (Zimska pjesma). U etvrtom razredu samovoljno je istupio iz sjemenita te preao u mostarsku gimnaziju, gdje se odmah ukljuio u rad katolike mladei. Uskoro se seli u Vinkovce te tamo polae prijemni ispit i konano zavrava gimnaziju.1914. napisao je svoj prvi feljton - Slike sa sela te ga objavio u zagrebakim Novinama, a sve se ee javlja pjesmama u zagrebakoj periodici (Lu, Pobratim, Knjievne novosti) pod razliitim pseudonimima. 1915. prelazi u Zagreb te nastavlja kolovanje na gornjogradskoj gimnaziji. U meuvremenu ulazi u krug zagrebake boeme, objavljuje u Hrvatskoj prosvjeti Lj. Markovia te postaje suradnik Savremenika, glasila DHK. Proiruje zatim suradnju i na ugledni Obzor u kojemu se samouvjereno javlja s otrim knjievnim i likovnim kritikama. 1. prosinca 1917. iznenada se javlja prvi broj njegova lista za umetnost i kulturu Vijavica kojega je imi i ureivao i ispunjavao uglavnom svojim prilozima. Zbog Vijavice morao je napustiti gimnaziju, a time je izgubio i oevu potporu te zapoeo mukotrpno razdoblje svoga ivota, mueno oskudicom i boleu.Posljednji, 4. broj Vijavice, izaao je poetkom 1919. Zajedno s Gustavom Krklecom i Nikom Milieviem pokree Juri (prema njemakom ekspresionistikom asopisu Der Sturm), koji je takoer obustavljen ve nakon tri broja. Istodobno se imi pojavljue i kao suradnik Krleina Plamena. Upoznaje se s Tatjanom Marini, kojoj e posvetiti svoju prvu i jedinu zbirku Preobraenja (1920) i s kojom e provesti ostatak svojeg kratkog ivota. Preobraenja su tiskana u svega 500 primjeraka, ali se zbirka slabo prodavala, to je jo vie otealo ionako teke imieve prilike. Iste godine uvrten je u francuski izbor modernih pjesnika, s pet pjesama.Poetkom 90-ih sve vie se bavi likovnom kritikom; 1922. u Kritici objavljuje poznati ciklus Siromasi. 1923. Milan Begovi poziva ga u redakciju Savremenika, ali ga imi naputa ve nakon 9 brojeva. U Savremeniku je objavio svoj esej Tehnika pjesme te esej o Donadiniju. Nakon vie godina izbivanja, opet se vraa kui u Drinovce te miri s ocem, a povratkom u Zagreb, pokree svoj trei asopis, Knjievnik, od kojeg su takoer izala samo etiri broja. Sve vie ozbiljno pobolijeva, boravi u dubrovakoj bolnici i sanatoriju na Cavtatu te gotovo sasvim prekida suradnju s asopisima, ivei od pozajmice. 1925. vraa se k Tatjani u Bosanski Brod, a odatle zajedno odlaze u Zagreb. No tuberkuloza ubrzo sasvim preuzima maha i imi u svibnju 1925. umire u 27. godini ivota. Posljednje pjesme bile su mu Smrtno sunce i Vraanje suncu.

Iako je bio i esejist, kritiar i urednik, A. B. imi prije svega je bio pjesnik koji je iza sebe ostavio nevelik, ali vrlo vrijedan knjievni opus. Kompleksne i vrlo senzibilne naravi, ivot su mu obiljeili siromatvo, bolest i nemir. Do pojave Vijavice, imi je, slijedei poetiku Griana (Matoevih uenika), bio impresionistiki orijentiran, da bi se potom meteorski uzvisio kao najvei ekspresionistiki pjesnik, zagovarajui tzv. apstraktni, metafiziki ekspresionizam. U svojim lancima otro se oborio na tradicionalizam, zastupajui umjetnost koja je ekspresija umjetnikovih osjeaja, koja se otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti Umjesto idilinog impresionizma, mladi imi zagovara krik kao novi, nesputani izraz. Jezik za imia nije vie odraz stvarnosti, ve on tu stvarnost preobraava, postajui i estetski autonoman. Zato je krik tu idealan, jer ponitava sve tragove formalne jezine organizacije, osim toga, u kriku je maksimalno sadran sam pjesnik.U Preobraenjima (1920), koja sadre 48 pjesama, izilima u vlastitoj nakladi, imi je pjesnik pobunjenik, antitetiki razapet izmeu ivota i smrti, prolaznosti i vjenosti, u kojima potvruje vlastiti sud kako novo vrijeme, istraumatizirano ratom, bijedom i nepravdom, trai i neke nove forme.Ali i imieva poetika naslanja se na nacionalnu tradiciju i europsku avangardu, ali i na govor rodnoga kraja, pa ne moemo govoriti o radikalnom osporavanju tradicije. Meu opsesivnim imievim temama (vjenost, ljudska prolaznost i slabanost), ciklus o siromasima, spada meu najbolja djela hrvatske tzv. socijalne lirike.

Iako uvijek etian i analitian, imi kao kritiar uglavnom je negativno ocijenio gotovo sve svoje suvremenika: Vidria, Nazora, ranog Andria i ranog Krleu. Ope je miljenje i da je imi unio presudnu novinu u kontekstu hrvatskog pjesnitva na formalnoj organizaciji pjesme, jer je slobodni stih tek nakon Preobraenja postao ravnopravnim takmacem tradicionalnoj versifikaciji i uskoro e ga kao konstantu prihvatiti brojnu drugi hrvatski pjesnici.A. B. imi predstavlja jedno od najznaajnijih imena hrvatskog ekspresionizma i jednog od tvoraca hrvatskog knjievnog moderniteta.(Vinko Brei: predgovor u A.B. imi: OPOMENA, Zagreb, 1995.)

Tin Ujevi (1891 1954)

antologijske pjesme: Oprotaj, Svakidanja jadikovka, Molitva iz tamnice, Notturno, Blaeno jutro, Uhapen u svojoj magli, Zelenu granu s tugom uta voa, Nostalgija svjetlosti, Visoki jablani, in sputanih ruku, Traenja na miljokazu, Svetkovina rua, Vasionac, Cvrkutanje srcca u pokrajini sanja, Pobratimstvo lica u svemiru, Pogledi u praskozorju, Produeni svijet, Svratite sub Iove Divo, Ganutljive opaske, Fisharmonika

Roen je u Vrgorcu, a puku kolu zavrio u Imotskom i Makarskoj, nakon ega odlazi u Split, gdje ivi u sjemenitu i pohaa klasinu gimnaziju. Odustao je od zareenja i maturirao 1907, a 1909. u Zagrebu upisuje studij hrvatskoga jezika, klasinu filologiju i filozofiju. Ulazi u knjievni krug okupljen oko A. G. Matoa, ali 1911. njih dvojica postaju knjievni protivnici te vode este polemike sve do Matoeve smrti. U to vrijeme Ujevi poinje zastupati ideju o potrebi jugoslavenskog integralizma, zbog ega je nekoliko puta dospio u zatvor. Lirika prvog, matoevskog razdoblja objavljena mu je 1914. (zajedno s Andriem, Galoviem, Kamovom, Wiesnerom i drugima) u Hrvatskoj mladoj lirici.1913-1919 boravi u Parizu, gdje nastavlja politiku aktivnost oko ujedinjenja Hrvata i Srba, ali se 1917. povlai. U Parizu se upoznaje i s novim knjievnim strujanjima, osobito s Baudelaireovim pjesnitvom, koje e biti presudno u nastavku njegova knjievnog rada. Nakon Pariza, boravi najprije u Zagrebu, a zatim cijelo desetljee u Beogradu (1920-1929), gdje je objavio i svoje prve zbirke: Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), a nakon toga seli u Sarajevo (1930-1937), gdje mu izlaze Auto na korzu (1932) i Ojaeno zvono (1933). Od 1937. do 1940. boravi u Splitu, a od 1940. do smrti, 1954. u Zagrebu. 1950. objavio je zbirku izabranih pjesama Rukovet i posljednju lirsku zbirku edan kamen na studencu. itav ivot ivio je neurednim boemskim ivotom, kao profesionalni knjievnik. Sabrana djela tiskana su mu u sedamnaest svezaka.Ujeviev bogati lirski opus ine i mnoge pjesme neuvrtene u navedene zbirke, kao i Pjesnike proze rasporeene u cikluse Modrice, Mamurne jamatve, Badnjaci, Ognjeni usovi te pedesetak tekstova okupljenih pod naslovom Crtei s kavanskog mramora. Prisutan je irok raspon tema i motiva: od snovitih opisa, preko doivljaja kulturnih fenomena, do propitivanja razliitih pojava vlastitog doba, ali veina proza ispunjena je autoanalizom lirskoga subjekta. Ujevi je u takvoj hibridnoj prozi najvie slijedio Rimbaudova djela Sezona u paklu i Iluminacije.Osim kao pjesnik, profilirao se i kao jedan od najplodnijih esejista, a napisao je i golem broj feljtona i novinskih lanaka. Eseji su okupljeni u knjigama Skalpel kaosa (1938) i Ljudi za vratima gostionice (1938). U njima je zahvatio pojave irokog povijesnog raspona, presezao u druge kulture (pisao je o budizmu i kineskoj kulturi), te se, uz Krleu, smatra posljednjim hrvatskim enciklopedistom.Za vrijeme cijele svoje karijere, osobito od 1945. do 1950, kada mu je bila zabranjena javna djelatnost, Ujevi je ustrajno prevodio Baudelairea, Poea. Whitmana, Rimbauda, Gidea, Prousta i druge, kao i klasinu kinesku liriku pa ga njegova irina interesa i kvaliteta angamana svrstavaju u sam vrh svjetske knjievnosti 20. stoljea, dok ga njegova poezija ini najplodnijim i najkompleksnijim predstavnikom naeg pjesnikog modernizma.

Od soneta Za novim vidicima (Mlada Hrvatska, 1909) do posljednje zbirke iz 1954, Ujevieva poezija se znatno mijenjala. Njegovo pjesnitvo dijeli se na dvije velike glavne faze: prvu: od Hrvatske mlade lirike (1914) do oko 1930. koja bi obuhvaala i Lelek sebra i Kolajnu, dok bi druga faza oznaavala stvaralatvo triju kasnijih zbirki.U pjesmama iz Hrvatske mlade lirike prevladava impersonalnost i inzistiranje na slikovnom elementu (veza s parnasovcima), dok su u samostalnim zbirkama najoitiji simbolistiki utjecaji. I Lelek sebra i Kolajna obiljeene su velikim dijelom strogom sonetnom formom sa dosljednom primjenom akcenatsko-silabikog stiha. Dominantna tema su ena i ljubav, a ena se pojavljuje i kao mitska oznaka u vidu Bogomajke, Eve, Vivijane, Majke itd. Tu su i pjesme s pitanjima vjere (Duhovna klepsidra), ljudske sudbine (Svakidanja jadikovka), nostalgije za domovinom (Slaboa) i obnavljanja mita o buduoj misiji slavenstva (Rusija Rusiji), ali zbirka Kolajna, organizirana kao neopetrarkistiki kanconijer u 48 pjesama, gotovo je u potpunosti posveena idealizaciji ene. U posljednjoj pjesmi Kolajne lirski subjekt se ak identificira sa starim trubadurom, ali i raskriva svoju kasnu povijesnu pojavu te arhaizmima poziva staru hrvatsku pjesniku tradiciju. Platonistiki idealizirana ena kod Ujevia nije samo posrednica ka apsolutu, nego i uzrok propasti, vodi ka baudelairevskom ponoru.Od 1930-ih i zbirke Auto na korzu, vidljiv je stanovit zaokret u Ujevievoj poetici. Uz navedene postojee karakteristike, sada ipak preteu sastavi duljega opsega, a tematika se pomie u pravcu misaonosti, retorinosti i filozofinosti iskaza. Ujevi se vee uz nove pjesnike pravce: njemaki ekspresionizam, talijanski futurizam i francuski nadrealizam. Heterogenost modernog subjekta, na slian nain iznio je i u svojoj pjesnikoj prozi.U zbirkama Ojaeno zvono i edan kamen na studencu uoavamo dva temeljna smjera u kojima se kree kompozicija teksta: panoramski (rijeka slika to u bujici izlazi iz nekog okvira/izvora) i neprestano kruenje (slike kao elementi opisa usredituju se oko neke vrsto izabrane toke: slike, osobina ili simbola (Stama)). Ova faza predstavlja Ujeviev prijelaz na onaj tip pjesnitva koji je proizaao iz Vlati trave Walta Whitmana i poezije mila Verhaerena. To se oituje prije svega u pristajanju na slobodni stih, koji zna biti osobito dug. Na taj se nain poetskom jeziku daje ekstatini ton, a ulozi pjesnika/lirskog subjekta karakter modernog vizionara. Ali Ujevi se i dalje slui i rimovanim stihom razliite duljine. Sva ta sredstva i izrazito bogat leksik uposleni su s namjerom da u pjesmi predoi dinamiki aspekt zbilje, a literarne korijene takvih postupaka svakako valja traiti u manifestima talijanskih futurista.Ujevi je nastojao biti vizionar, ali njegova vizija svijeta nikad nije bila naivno optimistika, premda je on suosjeao sa socijalnom nepravdom i elio svijet s vie solidarnosti. No, za razliku od Krlee, Ujeviu nije pristajalo vezivanje uz bilo kakve kolektivne projekte i utopije: on je odgovor na kljuna pitanja traio u unutarnjem prostoru, pa je i njegovo pobratimstvo lica u svemiru ostalo apstraktnom, ali poetski iskazanom vizijom:Stojimo ovjek protiv ovjeka, u znanjuDa svi smo bolji, meusobni, svi skupa tmua,A naa krv, i poraz svih, u klanju,Opet je samo jedna historija dua.(LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Ivo Andri(vidi biljeku o Andriu: KNJIEVNOST 1914 1952 > PROZA)

Gustav Krklec (1899 1977)

antologijske pjesme: Srebrna cesta, Izlet u nebo, Jezero, Pepeo strasti, Samotni zlatar, Bezimenoj, Strah, Pismo, Kljuevi, List na vjetru

Roen je u Udbinji kod Karlovca, ali je odrastao u Hrvatskom zagorju koji je smatrao pravim zaviajem. Jo kao srednjokolac susree se sa A. B. imiem s kojim pokree asopis Juri. Maturirao je na Suaku, gdje je upoznao Nazora i njegovu poeziju. Od njega je mladi Krklec nauio osnovno shvaanje poezije njen fenomen u kvalitativnom znaenju. Krkleeva je rana poezija jednostavna i bliska, bez sloene filozofije, vedra, a u isto vrijeme opsjednuta prolaznou i smru; bez egzaltirane simbolike, a slikovita i metaforika. To se vidi ve u prvoj zbirci Lirika (1919). Isto tako, ona je i ispovijed o nemirima u ovjeku u jednom burnom vremenu, neposredno poslije II svjetskog rata. Javljajui se u vrlo uzburkanom vremenu nastupa brojnih protesta i negacija, koji se u umjetnosti manifestriraju kroz ekspresionizam, dadaizam, futurizam, zenitizam i druge izme, Krklec ne nastupa kao avangardist, ali njegova poezija ipak ne djeluje arhaino jer u njoj nalazimo elemente ekspresionizma te tzv. socijalne poezije. Znaajnu ulogu u njegovim pjesmama ima koloristika intonacija (prevladavaju uta, crvena i crna boja), boja se u pretvara u sliku, te pjesma tako dobiva svoju slikovitu dimenzionalnost i znaenje.1921. izlazi druga njegova zbirka Srebrna cesta, a trea, pod naslovom Nove pjesme, 1923. U njoj je ve naglaenija egzistencionalnost, prevladavaju komponetne traenja i bijega, to e se kasnije nastaviti i u zbirkama: Ljubav ptica (1926) i Izlet u nebo (1928)[footnoteRef:3]. [3: Posljednje tri zbirke objavio je u Beogradu, kamo se 1922. preselio iz Zagreba. U Beogradu su izala i njegova Sabrana dela (1932). Tamo se bavi i prevodilatvom, prevodei, izmeu ostalog i Sergeja Jesenjina, ija je poezija utjecala na njegov pjesniki razvitak.]

Pjesme iz beogradskog razdoblja pojavile su se u Zagrebu u zbirci San pod brezom (1940). U sreditu poetske zaokupljenosti ove zbirke nalazi se zaviaj, sagledan u retrospekciji na odmaklo djetinjsto i prijeeni put ivotnog iskustva. Zbirke Tamnica vremena (1944) i Darovi za bezimenu (1942) nose sugestivnu snagu najboljih ostvarenja u Krkleevu pjesnikom opusu. Uz zaviaj, kao motiv prisutan ve u zbirci San pod brezom, osnovnim motivima ovdje se pridruuju i reminiscenije na grozote rata. Poslijeratna poezija: Izabrane pjesme (1947) i Tri poeme (1949), lirska su transpozicija povijesti naega ovjeka u ratnim i revolucionarnim danima.

Smisao za stvarnost i satiriko promatranje stvari, omoguili su Krklecu da obnovi i oivi jedan zanemareni i gotovo zaboravljeni knjievni rod epigramatiku. Epigrame Krlekc sistematski objavljuje od 1958. u Borbi, uperivi u njima satiriki alac na slabosti, mane i nedostatke naeg ovjeka.Usporedo s poezijom, javlja se i s prozom, suraujui najprije 1918. s A. B. imiem u Glasu SHS,a. Zajedno s lirskim prvijencima izlazi mu i dramska rapsodija u tri dijela Grobnica (1919) i roman Beskunici (1921). (Augustin Stipevi: PSHK 100, Zagreb, 1963.)

Dobria Cesari (1902 1980)[pravo ime: Dobroslav]

antologijske pjesme: Kad budem trava, Mrtva luka, Mrtvanica najbjednijih, Oblak, U suton, Povratak, Pukotina ima svaki ivot, Pjesma gorka, Poludjela ptica, Slap, Voka poslije kie, Balada iz predgraa, Tiho, o tiho govori mi jesen, Pjesma mrtvog pjesnika, Moje jutro u Maksimiru

Roen je u Poegi, ali djetinjstvo proveo u Osijeku. Od 1916. ivi u Zagrebu, gdje zavrava gimnaziju i upisuje najprije pravo, a zatim filozofiju.1923. upoznaje Krleu i od tada poinje njihova suradnja; najvie svojih pjesama objavio je u Krleinoj Knjievnoj republici. Osim toga, Krlea je bio jamac pri objavljivanju prve Cesarieve knjige (Lirika, 1931). Druguje i s A. B. imiem, Cesarcem i Majerom, s kojim 1931. pokree reviju Ozon (izaao samo jedan broj). Svoju prvu pjesmu, I ja ljubim... objavio je u Pobratimu 1916, pod svojim pravim imenom Dobroslav.Bio je zaposlen u HNK i Nakladnom zavodu Hrvatske, gdje je bio urednikom nekoliko biblioteka. 1949. oenio se Elzom ohaj s kojom je ivio do njezine smrti. 1951. izabran je za lana JAZU, a bio je i prdsjednik DHK (1962-1963). Autor je zbirki pjesama Lirika (1931), Spasena svjetla, Izabrani stihovi (1942) te jo niza naslova u kojima su sakupljene njegove pjesme. Za svoj rad dobio je mnoge knjievne nagrade, a pjesme su mu prevedene na vie od dvadeset jezika. Umro je u Zagrebu 1980. godine.Malo koji pjesnik je jo za ivota doivio toliko pohvala i ozbiljnih kritikih primjedaba te toliku recepciju svoje poezije u italakoj publici kao to je to bio sluaj sa Cesariem. Kada se prvi put javlja, u hrvatskoj poeziji jo uvijek su najvea imena Kranjevi, Vidri, Mato i Nazor. Cesari se ne priklanja ni jednoj strani[footnoteRef:4]. Samo u formalnom pogledu (vezani stih) moemo ga smatrati nastavljaem Matoeve i Vidrieve linije. [4: Misli se na "griane" - romantiko-nacionalnu struju na elu s Nazorom i ekspresionistiko-socijalnu grupaciju koja se formirala oko Krlee i imia.]

Cesari nije bio aktivist u smislu bilo kakvog radikalizma, politkog ii literarnog (poput npr. Krlee ili Cesarca), ali s obzirom da su njegovi najpoznatiji pjesniki zapisi iz predgraa: o vagonaima, zidarima, prosjacima, pijancima, praljama, bludnicama, skitnicama, zatvorima itd. nastali upravo tridesetih godina, treba ga promatrati u paradigmi socijalne literature tih godina. S ekspresionizmom ga povezuje inzistiranje na ritmikom stihu, kao i neke teme (Oblak, Pjesnik, Krik), dok na planu unutranje kompzicije radi oiti odmak od pjesnika moderne. Treba napomenuti i odsustnost slikovnosti te uvoenje leksema iz razgovornog jezika kao i na sklonost poetici romantizma (Flaker)[footnoteRef:5]. [5: Iz romatnikog naslijea Cesari nasljeduje refren, iroko popularan u romantizmu te emocionalna ponavljanja, pitanja, uzvike i sl.]

Prvu svoju zbirku Cesari je objavio tek u 29. godini; njoj, meutim, prethodi petnaestogodinji rad najplodnijeg stvaranja, publiciranog po knjievnim asopisima i novinama. Za ivota je objavio 150 pjesama, od toga, do pojave Lirike, prve njegove zbirke, njih 68, dakle gotovo polovicu. Iz toga zakljuujemo da je Cesari 1931. ve imao izgraen svoj umjetniki profil, pa je prvijenac odmah bio pohvalno ocijenjen i dobio knjievnu naradu JAZU 1932.[footnoteRef:6] [6: Jedan od rijetkih koji je izuzetno negativno ocijenio Cesarievu Liriku (1931) bio je uvaeni kritiar Stanislav imi.]

Cesari je jedan od rijetkih pjesnika, ako ne i jedini, u ijem sluaju ne moemo govoriti o jazu izmeu "moderne umjetnosti i italake publike"[footnoteRef:7]: njegovu poeziju itaju svi, a tome je razlog Cesarieva modernost "moderan je prije svega jer je iv kao pjesnik."[footnoteRef:8] No kada je rije o njegovom stvaranju, zanimljivo je spomenuti injenicu da je Cesari stvarao prilino sporo te bio vrlo kritian prema vlastitom umjetnikom radu. [7: Antun oljan, Goli asovi, Republika, XII/1956, br. 5 (str. 63)] [8: Isto]

Meu brojnim kritiarima koji su pisali o Cesarievoj poeziji treba istaknuti Branislava Zeljkovia koji je intepretacijom pjesme Oblak dao prvu serioznu interperetaciju jedne Cesarieve pjesme.Jedna od kljunih tema Cesarieve lirike jest misao o vjenom povratku (Povratak, Kad budem trava, Srce, Pjesma mrtvog pjesnika), na koju se nadovezuje i motiv kruga kao ivotnog principa (Povratak). Kljuni princip u komponiranju veoma su esto ponavljanja (prvi stih/strofa ponavlja se na kraju pjesme), odnsno paralelizam. Kada govorimo o kompzicijskoj strukturi, treba naglasiti da u mnogim njegovim pjesmama nalazimo kompzicijske elemente drame: ekspozicija, kulminacija, rasplet, koju moemo stupnjevati ak i u najkraim njegovim pjesmama, poput Tiho, o tiho govori mi jesen (Sabljak).(Vinko Brei: DOBRIA CESARI, Zagreb, 1984.)

Dragutin Tadijanovi (1905)

antologijske pjesme: ene pod orahom, Balada o zaklanim ovcama, Mjeseina, Jutarnja zvijezda pozlaen orah, Dugo u no, u zimsku bijelu no, U gostionici pijem vino, Hou li ui u sobu gdje je sag, Danas trideset pete, Sanjarije budnog srca, Veer nad gradom, Goranov epitaf, Velianstvo mora, Place Dauphine, Prsten, Kad mene vie ne bude, Sveti Obolt i visoko drvo s kronjom u nebesima + Kasni etelac, Velianstvo mora, Jardin du Luxembourg, Svibanj na konju, Svjetiljka ljubavi, Zelenilo zemlje..., Grozd, O krilatom konju, Lipanjska no na Griu

Roen je 1905. u Rastuju kod Slavonskog Broda. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1937. Objavljuje poeziju, kratke prie, autobiografsku prozu, ulomke iz dnevnika, biljeke, lanke i biografije o pojedinim piscima i njihovim knjievnim ostavtinama. Urednik je mnotva antologija i zbornika hrvatske knjievnosti. Na strane jezike prevedene su mu mnoge knjige pjesama, a sam je prevodio poeziju sa slovenskog i njemakog jezika. Povodom pjesnikova 95. roendana, 80. obljetnice knjievnog rada, kao i obiljeavanja 75 godina Tadijanovieva ivota u Zagrebu, na inicijativu Matice hrvatske, zagrebaka Gradska skuptina 2001. godine proglasila ga je poasnim graaninom grada Zagreba. Akademik Tadijanovi dobitnik je Nagrade grada Zagreba 1965. i nagrade "Vladimir Nazor" za ivotno djelo 1968. Nagrada "Zlatna aplja" dodijeljena mu je 1998. za cjelolupno knjievno djelo. Dobitnik je Nagrade za ivotno djelo "Dana Josipa i Ivana Kozarca" (2000) Poasni je graanin Slavonskog Broda (1998) i Raba (1998).Objavio je slijedee zbirke pjesama: Lirika (1931); Sunce nad oranicama (1933); Pepeo srca (1936); Dani djetinjstva (1937); Tuga zemlje (1942); Pjesme (1951); Intimna izloba crtea iz Raba (1955); Blagdan etve (1956); Srebrne svirale (1960); Prsten (1963); Poezija (1973); Vezan za zemlju (1974); Sabrane pjesme (1975); Sam (1976); Prijateljstvo rijei (1981); Svjetiljka ljubavi (1984); Moje djetinjstvo (1985); Kruh svagdanji (1986, 1987); More u meni (1987); Sabrana djela I-V: 1920-1989; Gozba (2000); Srebrne svirale, (19. izdanje, 2003.)

* * *Ritam jest jedna od glavnih "arolija" Tadijanovieve poezije. Specifini, neponovljivi ritam svoga stiha postizava Tadijanovi i uz pomo interpunkcije (kad se njome slui u izraajne svrhe). Vratimo se opet u "mlade dane", pjesmi Samostan. Njezina je bitna vrijednost u ritmizaciji "sadraja" koji je sav skandiran majstorskom primjenom interpunkcije. Dovoljno je osmotriti kratkou stihova i njihov meusobni odnos obiljeen tokama i zarezima: tiina, samoa i tuga mladosti ovdje izravno ovise o "viku obavijesti" to ga priopava upravo interpunkcija (Ivo Frange, u knjizi D. Tadijanovi: AROLIJE, POEZIJA I PROZA, Mozaik knjiga, 1994.)

Nikola op (1904 1982)

antologijske pjesme: Naputena kua, Pjesma najmanjem ovjeku, Molitva za njezino tijelo, Nevinost, Poziv dragom Isusu, Mlad bdije kraj mrtva pijetla, Krov, Tatov lov, Kiobran, Svemirski pohodi, Kuice u svemiru, Osvajanje kocke, 1. Po stvarima

Roen je u Jajcu, a kolovao se u Jajcu i Banjoj Luci. Prve pjesme objavljuje u omladinskim asopisima. Maturirao je u Beogradu, gdje mu je profesor bio poznati srpski knjievnik Momilo Nastasijevi. Upisuje komparativnu knjievnost i latinski u Beogradu, a pravo u Zagrebu te poinje objavljvati u Vijencu.1927. objavljuje prvu zbirku pjesama, Pjesme siromanog sina, a nakon diplome radi kao gimnazijski profesor u Beogradu. 1934. izlazi mu zbirka Isus i moja sjena, 1939. Od ranih do kasnih pijetlova. 1943. seli u Zagreb, gdje kao znanstveni suradnik JAZU prevodi hrvatske latiniste. 1957. objavljuje Kuice u svemiru i Svemirske pohode, 1960. Bosansku trilogiju (dramske poeme), a 1961. Astralije. Mnoga njegova djela izvoena su na Radio-Zagrebu. 1973. pie Osvajanje kocke, prvu u nizu svojih metafiziko-geometrijskih poema, a 1974. dramu Tragedija praznine.Nikola op[footnoteRef:9] je pjesnik koji se od poetka opredjeljuje za stvari kao okosnicu razvojnog puta svoga pisanja[footnoteRef:10]. Pitanje o stvarima u njegovoj poeziji dobiva moralistike i eshatoloke vidove, jer op u stvarima vidi ishodite i odredite opsenog eshatolokog sustava. Trima razdobljima njegove poezije moemo tako dati odreenja eshatoloke drame pakla, istilita i raja pa, aludirajui na Danteovu Boanstvenu komediju, i govoriti o svojevrsnoj opovoj Komediji stvari. [9: Knjievna je kritika Nikolu opa dovodila u vezu s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom (1868 1938) s kojim je op inae vodio korespondenciju, osobito kada je rije o natprirodnim raspoloenjima ili Jammesovom naturizmu, ali op ipak nije izravan Jammesov uenik, "on je sin udaljenijih senki" (Isidora Sekuli). Nazivali su ga i poetikom siromatva, erotikom, lirskim prozaikom, kozmoepikom i geometrikom apsolutnog, a potvrde za navedene atribute nalazimo i u ovom Mrkonjievom osvrtu.] [10: Problem modernog u pjesnitvu 20. stoljea moemo svesti na dva osnovna odnosa: odnos prema rijeima i odnos prema stvarima. Pisati modernu poeziju znai korjenito preispitivati ulogu jezika, ali nita manje aktualna zaokupljenost je ona koja se bavi odnosom pisanja i stvari, tj. predodbe i stvarnosti.]

Gotovo od poetka op je pjesnik noi koji pjeva o bdijenju i kasnim satima (Nokturno). Suprostavljajui se olakoj prepoznatljivosti, Isus u njegovu poeziju ulazi na sablazan onih koji su u njemu htjeli vidjeti odjenutu ideju. On se pojavljuje kao pjesnikov dvojnik, njegova patnika sjena koja na sebe fiziki prima uinak propadanja stvari (Kuda bih vodio Isusa, Isus sam u sobi, Isus ita novine).etrdesetih godina nastaje zaokret prema novoj, astralnoj fazi. Tu stvari dobivaju ontoloku prevagu, a sanjarija prerasta sanjara (poema Predavanje o dimovima). No koja je bila dno opovskog inferna, sada je izvrnuta pa dno prostora postaje njegovim vrhom. U vezi s tim obratom, dokida se i sila tea; stvari se oslobaaju sile tee jer prestaju biti svojinom (poema Kuice u svemiru).Sudbina stvari u tehnikoj civilizaciji opovog drutva usko je povezana sa ovjekovom sudbinom. Stvari poinju naputati ovjeka, a time i njegovo tijelo postaje ugroeno pa ljudi postaju brodolomci ugroene tjelesnosti, nazvani "posljednjim tjelesnicima". Tjelesnost postaje fenomenalnom naznakom onoga to se zbiva s astralnim ovjeanstvom.Smrt u opovskom svemiru ne postoji, jer je u pomijeanosti i intergriranosti svih podruja duhovne i tvarne zbilje postala suvinom (Nebeske lonice), pa je time otpao i jedan od najvanijih inova kranske drame spasenje. Dobili smo cikliku sferu gdje sve krui i vraa se k svome polazitu, a ona uvjetuje mitsko vrijeme ciklikog ponavljanja. Tako ni smrt nije vie nepovratna, a time ni tragina. Rub svemira, koji se pojavljuje u Astralijama, nije meutim ogranienje koje lomi, nego sredstvo koje svija to je beskrajnost koja se "svija u oblini", a primai se rubu, znai pribliiti se mogunosti najizravnije, apsolutne intmizacije, povratka u sebe. U tom svemiru, najvea blizina bia nalazi se najdalje, pa najkrai put vodi najveim zaobilaskom.Polemiki sueljavajui prostorne projekcije tradicionalne eshatologije s prostornim sanjarijama tehnikog doba, to je pjesnitvo mnogo vie egzistencijalno iskustvo promatraeve izdvojenosti nego doivljaj mistikog zajednitva. Tri razdoblja opove poezije nigdje se tako razgovijetno ne ocrtavaju kao na ravni prostornih predodaba; isprva centripetalan, prostor uzmie od beskraja i zbija se uz predmete.Sedamdesetih godina, njegov prostorni koncept doivljava novu mijenu u kojoj se vraa stajalitu analognom onom iz prvog razdoblja: traenje zaviajnog i nove stvari opovskog svemira (kocka i kugla). Fizinost se sada, kao korelativ jednog egzistencijalnog stjecanja, suoava s oprenom joj, a metafiziki neumoljivom nemogunou: klizavost kugle vraa penjau njegove korake i on naposljetku vie ne zna da li se uope ikad pokrenuo s mjesta! Tu je i dovoenje u vezu kocke i kugle, upisivanje jedne u drugu, to je nemogue bez jungovskih arhetipova kvadrata i kruga kao simbola tvari (zemlje, tijela) i psihe, odnosno ovjekova Ja. San o kugli i san o kocki ne predstavljaju dva susljedna, nego dva oprena stupnja odnosa prema stvarima koliko god se san o kocki inio ponesen izgledima aktivnog napora, toliko san o kugli prikazuje njegovu jalovost. Tako cijela opovska sanjarija o astralnom odmeenju dolazi do klizavosti kao oznaitelja posvemanjeg izmicanja oblika u nadobliku koji ih ini suvinim. Kugla, koja je krajnji oblik opovske meditacije o stvarima ponavlja jo jednom stanje samoe u nazonosti neke transcendencije: ako dua koja postaje sfera proizlazi iz due stvari, ona zasniva predmetni bitak, ali po cijenu da (se) odvoji (od) onog tko ju je nadahnuo. Pjesnikova demijurka samoa samo je ishod moi samosvojnosti opstanka njegove tvorevine.(Zvonimir Mrkonji: KOMEDIJA STVARI, pogovor u Nikola op: BOANSKI CIRKUS, Zagreb, 1980.)

Vladimir Kovai[footnoteRef:11] (1907 1959) [11: fakultativno]

[pseudonim: Vladimir Marinko]

U hrvatsko pjesnitvo ulazi nedugo nakon prvog svjetskog rata kao tradicionalist i u njemu djeluje sve do prerane smrti 1959. U svom radu bio je daleko od svakog lapurtanizma i antitradicionalizma, nije htio eksperimentirati samo radi eksperimentiranja, niti je pripadao ijednom od aktualnih knjievnih pokreta, to su zacijelo bili neki od razloga njegova obescjenjivanja.Roen je u Vinkovcima 1907, tamo polazi i gimnaziju te objavljuje prvu pjesmu u Barevoj Mladosti (Skepsa, 1923). Zatim u Zagrebu studira pravo i filologiju. Surauje u brojnim novinama i asopisima. Prva zbirka, Otrovano proljee izlazi mu 1938. Istovremeno prevodi Heinea, Ibsena, Bchnera i Kellera. Uoi drugog svjetskog rata bi je ravnatelj Radio-Zagreba, a poslije rata korektor Nakladnog zavoda Hrvatske (kasnije Zore). 1953. objelodanjuje drugu zbirku Ceste i jablani. Bio je jedan od posljednjih iz plejade hrvatskih pjesnika-boema, ne doivjevi svoju posljednju pjesniku zbirku Jantar na suncu (1959), koju je sam priredio kao retrospektivu svojega 35-godinjeg lirskog stvaranja.

Kovai je izraziti pjesnik raspoloenja, mekih timunga, fluidnih duevnih stanja, intenzivnih emocija, jeseni i smrti kao dominantnih motiva kojima daje sasvim osoban ton. Ti motivi osobito su naglaeni u posljednjoj njegovoj zbirci Jantar na suncu. Iako tu nije meu prvima (poput Cesaria npr.), Kovai se afirmirao i kao socijalni pjesnik, a njegove socijalne pjesnike ubrajaju se meu bolje proizvode hrvatske meuratne socijalne poezije. Ono to je njegovoj poeziji moda najvie nedostajalo su vei i krupniji zamasi, osobni sluajevi i doivljaji koji bi adekvatno bili transponirani u pjesniki izraz. Poezija mu je sva u diskretnoj intimnosti, titravim sjenama i drhtajima tanane osjeajnosti. Slikovito reeno, to je poezija koja vie tinja nego to bukti, ona nije plamen nego roj iskara. Jedina njegova antologijska pjesma: Ljubav je ula u kuu, iznimna je po raspoloenju, a zbog svijetlih tonova i optimizma, ak i pomalo nekovaievska! Izdvojen od tokova svoga vremena, Kovai je (kada su se drugi bavili egzistencijalnim problemima u poeziji) pisao poeziju pejzaa, muzikalnog ritma i istih, zvonkih rima, gotovo u realistikom kodu. Ispod njegove, slavonski obojene sjete krije se tragini osjeaj ivota i melankolije koja prelazi gotovo u oaj (Svjetlucaju uspomene), predoen svijetom koji je poput kazalita, ali u kojemu mi nismo glumci koji igraju svoje uloge ve tek obine lutke kojima upravlja nama nepoznata volja i nedokuiva svijest (Marionete). Njegov strah i neizvjesnost gotovo su kafkijanski (a erme su koplja koja prijete).

Kao kritiar, Kovai takoer nije slijedio neki vrsto definiran sustav vrijednosti: prikaze je pisao po srcu i diktatu vlastita doivljaja sasvim impresionistiki. Meu prvima je pisao o Cesariu, o enoinoj Ljubici, Miletiu, Raiu, Gavelli i drugima. Na alost, cjelokupna njegova ostavtina, koja je bila pohranjena u vinkovakoj Gradskoj knjinici i itaonici, u potpunosti je unitena u granatiranju 1991/1992.(Dubravko Jeli, SHK, Zagreb, 1997.)

Miroslav Krlea (1893 1981)

antologijske pjesme: Jesenja pjesma, Plameni vjetar, Naa kua, Nokturno u samotnoj sobi, Pjesma starinskog ormara, Pjesma mrtvom ovjeku, Jeruzalemski dijalog, No u provinciji, Pjesma toreadora, Bonaca u predveerje, Ni med cvetjem ni pravice, Khevenhiller, Na mukah, Planetarijum

Krlea je nedvojbeno kljuna figura hrvatske knjievnosti 20. stoljea. U rodnom Zagrebu polazio je osnovnu kolu i gimnaziju, a kadetsku kolu u Peuhu, gdje kao jedan od najboljih pitomaca zasluuje carsku stipendiju za budimpetansku vojnu akademiju Ludoviceum. Nakon dva pokuaja bijega u Srbiju, iskljuen je iz svih asnikih kola pa se 1913. vraa u Zagreb, a ve sljedee godine poinje njegova intenzivna knjievna djelatnost: 1914. izlaze mu u Knjievnim novostima drame Legenda i Maskerata. Radi i kao novinar. Nakon galicijskog ratnog iskustva 1916, nastavlja knjievnu i novinarsku karijeru te se angaira na strani socijaldemokratskog i komunistikog pokreta te napada velikosrpsku ideologiju i karaoreevievsku monarhiju te polemizira o hrvatskoj kulturi i knjievnosti.1919. eni se Leposavom (Belom) Kangrga, a u meuratnom razdoblju pokree nekoliko asopisa: 1919. polumjesenik Plamen (s A. Cesarcom), 1923. Knjievnu republiku, 1934. Danas (s M. Bogdanoviem) i 1939. Peat, u kojem nastavlja sukob zapoet Predgovorom Podravskim motivima Krste Hegeduia iz 1933. Nakon uspostave NDH, njegove knjige i ime su zabranjeni, a na ivotu ostaje zahvaljujui samo utjecajnim prijateljima. Kapitulacijom Italije, mijenja se odnos ustakog reima prema Krlei pa mu Paveli nudi aktiviranje u javnom ivotu, ali Krlea to odbija, kao i pozive za pristupanje partizanskom pokretu, bojei se osvete svojih protivnika u sukobu na ljevici.Nakon Drugog svjetskog rata ureuje Republiku, postaje lan, a zatim i potpredsjednik JAZU, prijateljuje s Josipom Brozom Titom, ravna Leksikografskim zavodom, pripremajui enciklopedijska izdanja. Na kongresu u Ljubljani, 1952. dri govor koji e oznaiti obrat u odnosu na dominaciju socrealizma i dogmatizma u umjetnosti. ezdesetih godina postaje nedodirljivom institucijom kulturnog i knjievnog ivota, pokree asopis Forum i okuplja oko sebe niz nacionalno orijentiranih intelektualaca. Nakon potpisa na Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskog jezika podnosi ostavku na lanstvo CK SKH i povlai se iz javnog ivota. Za vrijeme Hrvatskog proljea dri se rezervirano, ali se nakon njegova sloma zalae za progonjene intelektualce. Umire u Zagrebu krajem 1981.

Krleino je knjievno djelo modernistiki projekt u lirici, drami i pripovjednoj prozi, a napisao je i nekoliko knjiga eseja, polemika (Moj obraun s njima), putopisa (Izlet u Rusiju), dnevnika i autobiografske proze (Djetinjstvo 1902 1903). Do 1930. objavio je i nekoliko zbirki pjesama (Pan, Tri simfonije, Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III, Lirika), a vrhuncem njegova opusa i modernog hrvatskog dijalektalnog izraza smatraju se Balade Petrice Kerempuha (1936). Njegov dramski opus premauje petnaest jednoinki i drama, napisanih i doraenih izmeu 1913/14. i 1970, a najee se dijeli u etiri razdoblja: mladenako (Legenda, Michelangelo Buonarotti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva, Saloma), s jakim utjecajima secesije, simbolizma i ekspresionizma, obuhvaeno u knjizi Legende (1933); prijelazno: od ekspresionizma prema realizmu, odnosno s mita na drutveni i politiki ivot (U logoru, Vujak, Golgota); glembajevsko (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda), koje predstavlja inaicu psiholokoga i drutvenokritikog realizma; razdoblje sinteze ili povratka na mladenaku dramaturgiju (Aretej, Put u raj).

Krleina novelistika razvrstava se obino u tri tematske skupine koje odgovaraju trima knjigama: novele o hrvatskim domobranima u vrijeme I svjetskog rata; nastaju 20-ih godina i ine homogenu cjelinu koju je u potpunosti oblikovana knjigom Hrvatski bog Mars (1946); novele okupljene oko motiva smrti i ivota intelektualaca (Mlada misa Alojza Tieka, Cvrak pod vodopadom) u hrvatskim prilikama prve etvrtine 20. st. koje su nastajale od 1919. do 1937. te su najprije veliki dijelom ule u zabranjenu knjigu Hiljadu i jedna smrt (1933), a ciklus je u cijelosti obuhvaen tek knjigom Novele (1948); novelistiki fragmenti o Glembajevima, koji na svojevrstan nain upotpunjuju dramski svijet i obiteljsku povijest.

Napisao je i pet romana: Tri kavalira gospoice Melanije (1922), Povratak Filipa Latinovicza (1932), Banket u Blitvi (1938) i Na rubu pameti (1938), a u poratnom razdoblju pie i pet knjiga povijesno-obiteljskog romana Zastave (1967).

KRISTOFOR KOLUMBO (Hrvatska rapsodija, 1918)[footnoteRef:12] [12: Kristofor Kolumbo prvi je put tiskan pod naslovom Cristoval Colon u knjizi Hrvatska rapsodija (1918), a potom 1933. u knjizi Legende, ovoga puta pod naslovom Kristofor Kolumbo. Krlea je Colona, prema vlastitim rijeima, posvetio Lenjinu jer je u Colonuvu liku metaforiki vidio Lenjina.]

JednoinkaZbiva se na admiralskoj lai "Sveta Marija" u noi pred otkriem Novoga Kopna. Olujna je no, veliko nevrijeme i oajni robovi proklinju Admirala (Kristofor Kolumbo) koji ih je uvalio u ovu plovidbu u Nepoznato. Admiralska falanga pokuava ih urazumiti, ali robovi se osjeaju izigrani i prevareni velikim obeanjima o Novoj Zemlji pa se bune i otkazuju poslunost te trae jednakost. Admiral priznaje falangi da ne vjeruje u Zemlju i Stari svijet, pa tako ni u panjolskog kralja, kojega opisuje kao glupana. Falanga to ocjenjuje kao veleizdaju pa ga mue i razapinju na jarbol. Utom svie i uoava se kopno na horizontu. Svi pomahnitaju od radosti, a Admiral se u zavrnom monologu obraa Narodu, njegove rane se razdiru a po palubi curi admiralska krv.

KRALJEVO (Hrvatska rapsodija, 1918)JednoinkaRadnja se zbiva na Kraljevskom sajmu, jedne noi u kolovozu u predratnom Zagrebu. Sve je prepuno neobuzdane vike. Svaaju se seljaci i gradska "gospoda"; sve je izmijeano s vikom mesara, kobasiara, kolportera i ostalih prodavaa. Uskoro se radnja seli u krmu. Tamo piju none dame Margit i Stella. U krmu dolazi Madam pa joj se pridruuju. Saznaju da se u bordelu objesio ovjek. Dolazi Janez - mrtvac koji se objesio. Djevojke vrite od straha. Pojavljuje se i utopljnik tijef. Poziva Janeza da se vrate na Mirogoj prije izlaska sunca, ali on eka Anku u koju je zaljubljen. Ona se pojavljuje sa svojim ljubavnikom Herkulesom. Dok ovaj odlazi po pie, Janez dolazi do Anke i razgovara s njom. Ona ga tjera od sebe jer smrdi kao mrtvac. Kolo mrtvaca s Mirogoja plee oko uasnute Anke. Vizija se rasplinjuje kad se vrati Herkules. Anka plae u njegovom naruju, a Janez nasre na Herkulesa. Anka s Herkulesom odlazi, a Janez sam nastavlja piti dok s prvim pijetlovima ne padne definitivno mrtav. Odvoze ga mrtvaka kola. Opet se plee kolo i dalje slavi Kraljevo.

U Kraljevu Krlea odbacuje sve kazaline konvencije s poetka stoljea te se odluuje za posvemanju pjesniku slobodu u voenju radnje, izboru i povezivanju motiva spram vremena, prostora i likova. Zadrava si i pravo mijeanja stilova; prijelaza iz visoki u niski i prijelaza iz realnog u irealno te tako stvara uzavreli pulsirajui svijet u kojem vrijede tek "logika ekstaze" i "logika halucinacije". Naoko kaotina zbivanja kazalina su metafora bolesnog poremeenog drutva koje bezglavo srlja u propast Sa likovima (Janez, Anka, Herkules, tijef) koji su nasljednici tipiziranih likova renesansne komedije, Krlea ljubavnu dramu izvre u grotesknu farsu koja ironizira puke vrijednosti i praznovjerje, poigravajui se rodoboljubnim, sentimentalnim i sablasnim kliejima (izlazak mrtvaca, lutanje zemljom i ponovni silazak u grob) koji su karakteristini za puku knjievnost[footnoteRef:13]. [13: Boris Senker: predgovor u M. Krlea, KRALJEVO & HRVATSKI BOG MARS, KZ, Varadin, 2000.]

VUJAK[footnoteRef:14] (Savremenik, 1923) [14: Drama Vujak je heterogeno delo, tematski i formalno. U podjednakoj meri pisac analizira socijalne i erotske motive kao uzrok survavanja intelektualca u blato. Formalno, nije se opredelio za ist oblik klasine psiholoke drame kao to e uiniti u Glembajevima nekoliko godina docnije. U Vujaku su jo vidljivi tragovi ekspresionistikog teatra sna, kao i konstrukcioni zahvati u kompoziciji (predigra, intermeco). No, za razliku od legendi, u kojima irealna radnja ima vanije mesto od realne, ovdje je ona redukovana: realizam, odnosno naturalizam scene dominira Vujakom. (Radovan Vukovi)]

Malograanski dogaaj u tri inaDrama u tri ina s predigrom i intermecomPredigra se dogaa u redakciji Narodne sloge. Razgovaraju suradnici u novinama: Polugan, meter ipui, Strelec i dr. Dolazi vijest da se u haustoru nalazi mrtvac, a kasnije se ispostavi da je rije o veletrgovcu jajima, gospodinu Mayeru. U redakciju dolazi Venger-Ugarkovi, bivi urednik i osniva Narodne sloge. Svaa se sa efom tvrdei da je oteo njegove novine. Tu je i Kreimir Horvat, apsolvent filozofije i invalid, ujedno i suradnik Narodne sloge koji objavljuje da e se preseliti na selo.Prvi in dogaa se usred jake zime u selu Vujak, u kui udovice seoskog uitelja, Marijane Margetike. Tu su i narednik Pantelija Crnkovi, Juro, stari Hadrovi , andar te Amerikanka Eva, biva vlasnica crnakog bordela u Chicagu. Udovica se nakon smrti supruga koji je poginuo u ratu boji deloacije, ali ostali je tjee da je kao udovicu palog ratnika ne smiju izbaciti. Na vrata lupa ranjeni Horvat koji je postavljen u Vujak za novog uitelja. Na putu su ga napali i orobili pripadnici Zelenog kadera. Nakon to previju ranjenika, svi se spremaju za spavanje. U noi Horvat i udovica razgovaraju on ju tjei da ju nee izbaciti iz stana, koji mu sada, kao uitelju pripada.Horvat se svaa s Lukaem, Tomerlinom i starcem pripadnicima kolskoga odbora koji ga optuuju da je prodao kolska drva i kaf te trae natrag kolsku imovinu. Zapravo ih je prodala udovica koju oni ne mogu podnijeti jer je u jednoj prostoriji kole otvorila trafiku. Kasnije se svaaju Horvat i udovica. Ona tvrdi da nosi njegovo dijete, dok on istovremeno ljubuje s Evom. Iznenada se u selu pojavljuje Marjanin mu Lazar za kojega se vjerovalo da je poginuo. itavo selo se udi, a on se vraa prosvijetljen, svima govorei o Bogu.Trei in dogaa se u Evinom domu. Ona se svaa s majkom jer od zvrjanja njezinog vretena ne moe sluati glazbu pa joj vreteno baca u vatru. Dolazi Horvat koji joj se jada i pria joj o svom noanjem snu.U posljednjem dijelu opisan je bjesomunoskndalozni san Kreimira Horvata: on sanja svoje vjenanje s nekom gospoicom iz djetinjstva koje pomalo nalikuje karminama. Meu gostima su i njegovi pokojni roditelji te Marijana prerezanih ila. Svi se svaaju i viu jedni na druge. Dolazi Eva s brodskim kartama i poziva ga da zajedno otputuju u Ameriku. Ona ima ukradene dragocjenosti iz crkve s kojima e u Americi kupiti farmu. No Marijana ju je tuila pa dolazi Pantelija da je uhiti. Eva odlazi da se presvue, ali se iznenada vraa s pitoljem i ubija Panteliju koji ju je doao uhititi. Ona i Horvat odlaze u Ameriku.

GOLGOTA[footnoteRef:15] (SKG[footnoteRef:16], 1922) [15: Golgota je nastala u vreme kada je postalo vrlo aktuelno pitane proleterskog pozorita i drame. To je istovremeno trenutak nakon uguivanja revolucije u Srednjoj Evropi i bitki za rezultate revolucionarnog Oktobra. Dakle, vreme osvedoene prakse revolucije, kad dolazi do cepanja naprednog radnikog pokreta u razne frakcije, u kojima se na razliite naine postavlja pitanje dalje borbe, a istovremeno i proleterske umetnosti u kojoj se ona reflektuje. (Radovan Vukovi)] [16: Srpski knjievni glasnik]

Drama u pet inovaSjenama Richmonda i FortinbrasaU pivnici, u sobi ruskog zarobljenika Andreja, svaaju se lanovi arsenalskog odbora Pavle, Kristijan, Klement, Petar i Ivan. Pavle optuuje Kristijana da je njihovu namjeru da tunel i most dignu u zrak izdao policiji i da e jo noas osmorica biti strijeljana. Dolazi Andrej s vijeu da je dio ljudi ve zarobljen te s papirom koji dokazuje da je policija o tome bila obavijetena. Dakle, meu njima se nalazi izdajnik. U vrijeme kada se Andrej pojavljuje, Kristijan neopaen bjei.Drugi in dogaa se u noi u kui arsenalskog radnika Ksavera. Njegova ena uje sumnjive umove te moli mua da provjeri o emu se radi. U zadanici svoga sina Ksaver pronalazi zadau o Ahasveru[footnoteRef:17] i udi se to u koli daju djeci takve teme. Na vrata lupa Pavle kojega progoni konjica. Ksaver mu eli otvoriti, ali ena to ne doputa (situacija je vrlo slina biblijskoj: Pavle u ulozi Isusa, a Ksaver kao Ashaver) pa Pavla konjica sustie i objesi na ljivu pred Ksaverovom kuom. [17: Prema biblijskoj legendi Ahasver nije htio Isusu dati vode na njegovu krinom putu do Golgote pa ga je Isus prokleo na vjeno prokletstvo i lutanje.]

Radnici na poslu u carskoj oklopnjai raspravlju o politici. Tu je i Ksaver koji sjedi kao izgubljen i bunca o Pavlu koji je pred njegovom kuom objeen na ljivi. Radnici misle da je enuo pameu. Dolazi Kristijan koji poziva ljude na trajk, ali tu je i Andrej koji ga optuuje kao Judu i izdajnika koji ih je sve izdao. Jedni stanu na Kristijanovu, a drugi na Andrejevu stranu, nastaje tunjava na kraju koje Andreja odvode vojnici.Na groblju pokapaju ubijene radnike arsenala. Ksaver prepriava svoju priu s Pavlom koji ga je molio da ga spasi pred progoniteljima, a on se to bojao uiniti te optuuje svih kao izdajnike nakon ega ga ostali zatuku.Pijani Kristijan se vraa kui. eka ga oajna ena s bolesnim sinom. Kristijan ju tjera na spavanje i sam eka doktora koji konstatira da e djeak, iako nema nikakvih komplikacija - do jutra umrijeti. Kristijan trai objanjenje i doktor mu saopava da je to zbog toga to je lano prisegao na ime svojega djeteta da govori istinu kada je lagao (u prvome inu) i u posljednja dva dana skrivio smrt tolikih svojih kolega. Oajni Kristijan odjednom postaje i poboan, iako to do tada nije bio, ali doktor u crnim rukavicama zadavi bolesno dijete, dok Kristijan sve to samo nemono gleda. Doktor odlazi, a ena se budi, i kada vidi to se dogodilo glasno narie i lupa glavom o postelju.

Ciklus o Glembajevima (tri drame i jedanaest proznih fragmenata) nastao je u razdoblju 1926-1930. Svoj graanski ciklus Krlea doivljava kao svojevrsno ukljuivanje u europski dijalog o krizi graanske svijesti. Sam Krlea demantira bilo kakvu vlastitu intenciju da u ciklusu o Glembajevima predstavi stvarni ivot zagrebake visoke graanske klase. Naime, u Zagrebu se nije govorilo jezikom kojim su govorili Glembajevi, niti su Hrvati imali graane na razini Glembajevih, pa ih treba shvatiti kao piev umjetniki konstrukt nastao u dosluhu s europskim knjievnim i intelektualnim tokovima.[footnoteRef:18] No glembajevska trilogija nije samo proizvod dijaloga s europskom knjievnou, ve postoje i snane spone s Vojnovievom Dubrovakom trilogijom. Glembajevi su izrazito internacionalno, kozmopolitski obiljeeni, a radnja je smjetena u razdoblje oko I. svjetskog rata (Gospoda Glembajevi dogaaju se 1913, U agoniji 1922, a Leda 1925.), uglavnom u graanskim salonima. [18: Predrag Matvejevi: RAZGOVORI S MIROSLAVOM KRLEOM, Zagreb, 1978.]

GOSPODA GLEMBAJEVIDrama u tri ina iz ivota jedne agramerske patricijske obiteljiOdvija se jedne noi, kasnog ljeta 1913, u kui imune bankarske obitelji Glembay. Nakon sveane veere u ast sedam uspjenih poslovnih desetljea obiteljske tvrtke Glemby Ltd, odvija se niz dijaloga u kojima se karakteriziraju sudionici i uvode kljuni dramski motivi. U sreditu se nalazi odnos izmeu Leona Glembaya i njegova oca Ignjata. Ignjat je ef tvrtke, bankar i industrijalac, a Leone je slikar, nervozni ekscentrik koji se nakon jedanaest godina vraa u obiteljski dom. Leonova majka je prije jedanaest godina izvrila samoubojstvo, kao i njegov brat Ivan i sestra Alice. Nakon majine smrti, otac se oenio svojom bekom ljubavnicom Charlottom Wernerovom barunicom Castelli, koja je to iskoristila za put u visoko s drutvo i s kojom je dobio sina Olivera. Jedini prisan kontakt Leone te veeri uspostavlja s barunicom Zygmuntoviz, udovicom svoga brata, koja je nakon Ivanove smrti ula u dominikanski samostan kao sestra Angelika. Prvi in zapoinje njihovim dijalogom (Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno.), koja otvara temu njihova razgovora o odnosu racionalnog i osjetilnog, ali i navjeuje itav niz malih tajni koje se kriju iza fasade uspjenog poslovnog carstva. U konverzaciju ulazi i stari Fabriczy (Ignjatov brati), ispovjednik barunice Castelli Slberbrandt i dr. Paul Altman, lijenik. Leone neprestano podriva tobonju obiteljsku idilu, insistirajui da je njihovo bogatstvo sticano na zloinima i prevarama. Puba, mladi Fabriczy i pravni zastupnik tvrtke trai ovlatenje za odgovor u kampanji koja protiv barunice Castelli vodi socijalistiki tisak jer je baruniina koija nesretnim sluajem usmrtila 73-godinju proleterku Rupertovu s kojom je ivjela nevjenana ena njezina pokojnog sina Josipa Fanika. Nakon smrti stare Rupertove, Fanika je u interesu tek roenog djeteta podigla odtetnu tubu protiv barunice, ali je sud odbio njezin zahtjev pa ona ve nekoliko puta dolazi pred vrata Glembajevih i moli za materijalnu pomo kako bi kupila singericu i tako, kao velja, preivjela. Leone joj kupuje singericu, ali ona u meuvremenu jo jednom dolazi na vrata Glembajeva, a kada je posluga opet odbije, penje se na trei kat njihove kue i sa sedmomjesenim djetetom u naruju, baca na ulicu. Obitelj eli Leonovu gestu iskoristiti kao in glembajevske dobrohotnosti, ali on to odbija.Drugi in zbiva se nepunih pola sata nakon provoga: Leone je odluio smjesta otputovati te se pakira. Silberbrandt ga moli da porekne njegove none posjete barunici koje je Leone maloprije spomenuo, a stari Glembay uo. Potom i otac ulazi u sobu, dolazi do sukoba: Leone predbacuje ocu majino samoubojstvo i pokuava ga uvjeriti da je u braku s bludnicom, a kada ga otac udari, priznaje mu da je i on spavao s njom kao 20-godinjak. Starom Glembayu je nato pozlilo i sruio se.Trei in dogaa se oko odra starog Glembaya. Leone crta pokojnog oca, a mladi Fabriczy saznaje da je glembajevsko poslovno carstvo propalo. Barunica Castelli pokuava se pribliiti Leoneu, ali on je odbija, a ona shvaa da je i sama financijski upropatena jer je Glembay krivotvorio mjenice i manipulirao novcem s njezinih rauna. Leone pak shvaa da je njegov sukob s ocem tipini glembajevski konflikt, priznaje da se cijeloga ivota bori protiv vlastite naravi, pokuavajui pobijediti Glembaya u sebi. Dok trai suut u Angelikinu drutvu, barunica ih vrijea u napadu bijesa te on pojuri za njom sa karama u ruci. uju se tek rijei jednoga sluge: Gospon doktor zaklali su barunicu!

Glembajevi su knjievna tvorba i njihov svijet je izmiljen pa tako i treba pristupiti tekstu u kojem se osjea jak utjecaj europske dramske tradicije od naturalizma do secesije, s tipinim motivima drutvene nepravde, hipertrofirane osjetljivosti, moralne degeneracije i bioloke determinacije. Smrt je jedan od sredinjih motiva, to upuuje na vezu s velikim dijelom pieve novelistike, a slino vrijedi i za obiteljske odnose (posebice oca i sina). Obitelj ivi na tuim smrtima, njezini se lanovi meusobno ubijaju i diu ruku na sebe, a na motiv smrti nadovezuju se motivi novca, tijela, putenosti i duhovnosti. Logika dramskog sukoba izvedena je sukobom pojedinca s okruenjem iz kojeg potjee (Leon), ali unato svemu, on je logikom krvi pravi Glembay i zato ini upravo ono to i oni esto ine ubija. Time se izravno upuuje na poetak, potvrujui slijedom zbivanja sukoba da je mutno vrlo relevantan odgovor na pitanje kako stoji stvar s ovjekom.

U AGONIJI (Hrvatska revija, 1928)Drama u tri inaPrvi in odvija se u krojakoj radnji Laure Lenbachove. Njezin mu, barun Lenbach, sklon kocki i alkoholu, trai od nje novac koji mu Laura odbija dati, a on prijeti da e poiniti samoubojstvo jer se obvezao da e imati novac do sedam sati. Dolazi dr. Ivan Kriovec, a uskoro potom Lenbach odlazi. Kriovec i Laura razgovaraju. Ona ne vjeruje da su Lenbachove prijetnje samoubojstvom ozbiljne jer time prijeti ve godinama. Dolazi Madeleine Petrovna. Laura je poziva veeras k sebi, ali utom se Lenbach vraa, opet se svaa s Laurom, uzima revolver i poinja samoubojstvo pucavi si u trbuh.Kriovec i Laura razgovaraju. Dola je policija. Ona ne skriva da je eljela njegovu smrt, ali ipak ga nije ubila. Policija odlazi, a ona se nastavlja svaati s Kriovcem koji joj priznaje da je imao ljubavnice iako je Laura zaljubljena u njega. Ona ga tjera, odlazi u drugu sobu i uju se hici iz revolvera.Varijanta svretka drugog ina i trei in (dopisano 50-ih godina)[footnoteRef:19]: U aru svae s Kriovcem, Laura telefonira policijskom pristavu i izjavljuje da je ona ubila Lenbacha te poziva pristava da doe kako bi promijenila iskaz [19: Dopunski trei in ojaao je socijalnu analitinost drame i obogatio Kriovevu psiholoku karakterizaciju, ali ove promjene knjievna kritika nije oduevljeno prihvatila jer se pokazalo da troinska varijanta drame scenski slabije funkcionira; socijalnom analitinou treeg ina izgubila je dramsku koherentnost i komprimiranost. (pogovor u: DJELA MIROSLAVA KRLEE, sv. 10, MH, Zagreb, 2001.)]

Kriovec nastoji uvjeriti pristava da je Laura suludu i neistinitu izjavu preko telefona dala u afektu. itavo vrijeme njihovog razgovora Laura je nezainteresirana i pasivna. Na kraju ipak priznaje da nije ubila Lenbacha. Pristav odlazi, a uskoro potom mora otii i Kriovec jer ujutro ima suenje. Ve svie. Laura ostaje sama i nareuje sluavci Mariji da, ukoliko je trae, svima kae da je otputovala. uje se zvono na vratima, Laura ispaljuje dva hica u sebe. Doli su pogrebnici.

LEDA[footnoteRef:20] (Sabrana djela, 1932.[footnoteRef:21]) [20: Leda je ljepotica iz grke mitologije, ijoj ljepoti nije uspio odoljeti niti sam Zeus. Ovu Krleinu dramu kritika je dugo vremena smatrala manje uspjelom od drugih dviju drama glembajevskog ciklusa, no kasnije ona postaje sve izvoenija jer se koncepcija ljubavi i umjetnosti kao igre te moralni reltivizam koji zagovaraju likovi Lede uspjeno uklapaju u postmodernistiku poetiku novoga kazalita. (pogovor u: DJELA MIROSLAVA KRLEE, sv. 10, MH, Zagreb, 2001.)] [21: U Minervinu izdanju Sabranih djela iz 1932, prvi put je objavljena integralna verzija Lede. Prije toga objavljivani su samo fragmenti, i to u Knjievniku (1929), SKG (1930) te Savremeniku (1931). (pogovor u: DJELA MIROSLAVA KRLEE, sv. 10, MH, Zagreb, 2001.)]

Komedija jedne karnevalske noi u etiri inaRadnja se odvija jedna karnevalske noi 1925. Prvi in dogaa se u salonu Melite Szlouganove, supruge veleindustrijalca Klanfara. U sobi se nalazi bakrorez profesora (akademskog slikara) Aurela koja prikazuje motiv Lede s Labudom. Melita razgovara s Oliverom Urbanom. Ona eli napustiti Klanfara. Dolazi Aurel koji je u novinama proitao da je Klanfaru umrla majka. Potom dolazi i Klanfar koji se ljuti to veera jo nije gotova jer uri na noni vlak da stigne na majin pogreb. Dolazi do svae izmeu Melite i njega. Klanfar odlazi na vlak.Drugi i trei in odvija se tijekom noi kod Aurelovih: Aurel i Urban promatraju nacrte za buduu Aurelovu vilu i razgovaraju. Tu je i njegova supruga Klara zadubljena u svoje misli. Dolazi pismo od Melite ona moli Aurela da hitno doe. Aurel odlazi, iako su on i Klara planirali na ples. Sad je Klara ljuta i ne eli vie nikamo te pada u depresiju. Aurel se vraa, a Klara odlazi u krevet. Urban i Aurel razgovaraju. Aurel saopava da je Melita trudna te da eli oeniti svoj slikarski model, mladu djevojku Ledu. Zove Melitu no sluavka saopava da je izala.U noi ulicom prolaze Melita i Urban. Urban ju je dopratio do stana. Pojavljuje se i Klara, koja ipak nije otila u krevet kako je bila rekla te otkriva Meliti kako se Aurel namjerava oeniti Ledom. Pojavljuje se Aurel koji misli da se Klara otrovala te izbezumljen i zabrinut juri ulicama. Klara se za to vrijeme sakrila i slua njihov razgovor. Aurel je oajan pa Klara iz njihovog razgovora zakljuuje da ju ipak voli kad se toliko zabrinuo za nju mislei da se otrovala. Svi odlaze doma. Urban susree jednu nonu damu koja mu nudi svoje usluge. On odvraa kako mu je dosta ljubavi za veeras, ali ipak ju poziva na viski.POVRATAK FILIPA LATINOVCZA (1932)Fabula zapoinje Filipovim povratkom u rodni grad koji je napustio nakon to je u 7. razedu gimnazije majci ukrao stotinjarku i tri dana lumpao s javnim enama, nakon ega ga majka vie nije htjela primiti u stan. Njegova majka, trafikantica Regina, sama je uzdravala sina, koji nikad nije uspio saznati tko mu je otac. Nakon povratka u zaviaj (koji se u romanu naziva Panonijom) sjea se nekih motiva iz djetinjstva (debela Karolina, odlazak s majkom u grad), a zatim ga foringa Joa vozi u Kostajevac gdje mu ivi majka. U Kostanjevcu se susree i s tamonjim provincijskim svijetom kojega utjelovljuje Silvije Liepach, nekadanji kostanjevaki plemeniti upan. Upoznaje i Boboku Radajevu, blagajnicu u krmi (lik fatalne promiskuitetne ene) iza koje je bogato ivotno iskustvo brodolomke i razvod braka kojim je pravno upravljao Vladimir Baloanski. On je poludio za Bobom, razorio brak i sve izgubivi dospio u zatvor te je sad patoloki vezan za nju. Boboka privlai Filipa te on samo zbog nje ostaje u Kostanjevcu. Meutim, u mjesto stie zagonetni Sergej Kirilovi Kyriales, koji nihilistiki pobija sve Filipove zamisli o naravi umjetnikog stvaranja. On u nekoliko navrata otvara i temu samoubojstva, ime je anticipirao i vlastiti svretak jer su ga ubrzo nali mrtvog ispod eljeznikog mosta. Boba eli otputovati u Hamburg i moli Filipa da joj posudi novac, ali Baloanski nasluuje kraj i svojom nazonou spreava preuzimanje novca. Majka upozorava Filipa na neprikladnost drutva u kojemu se kree, to izaziva sukob u kojem on saznaje da mu je otac zapravo stari Liepach. Tad stie Baloanski koji obavjetava Filipa da Bobi nije potreban novac jer je odustala od puta, ali Filip primjeuje tragove krvi, nakon ega Baloanski bjei, a on tri do Bobokine sobe, gdje ju nalazi mrtvu, pregriena grkljana i otvorenih oiju.Roman zapoinje antologijskim reenicama hrvatske pripovjedne proze: Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je jo uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mranog drvoreda. U tim reenicama prisutan je tipian postupak modernistikog pripovjednog otvaranja romana, jer (proustovskim) sjeanjem poinje dogaajni i asocijativni niz, a stvara se i napetost koja uvodi itatelja u narativni svijet.U prvom dijelu romana dominira Filipovo sjeanje na dogaaje, ljude i pojave iz djetinjstva. Osnovni je pripovjedni postupak unutarnji monolog, kojim je (slikarskim okom) percipirana materijalnost svijeta u koji se vratio i obuhvaen retrospektivni narativni sloj kojim se izlau sredinji problemi zbog kojih se Filip odluio vratiti, kao to su nemogunost slikanja i pitanja o identitetu.Drugi dio romana izgraen je oko dogaaja u Kostanjevcu, mjestu u kojem mu ivi majka, i odnosa koje Filip uspostavlja s likovima iz tog svijeta. Drugi dio romana, u vezi s modernistikim premjetanjem dogaaja iz svijeta u svijest, manje je moderan od prvog jer u njemu dominiraju izvanjski dogaaji i situacije koje vode dramskom raspletu zbivanja, ovdje su izvanjski dogaaji ravnopravni slikarevoj introspekciji.Ravnopravno se uju dva glasa: pripovjedaev i Filipov, a obojica esto dijele diskurz pripovjednom monologu (slobodnom neupravnom govoru).

Povratak Filipa Latinovicza prvi je moderni roman u hrvatskoj knjievnosti, a kritika ga smjeta u egzistencijalistiki odvjetak modernistike proze[footnoteRef:22], usporeujui ga s kasnije objavljenom Satreovom Muninom i Camsovim Strancem. Roman obrauje i problem umjetnikog stvaranja, pa su pojedini prizori, proputeni kroz Filipovu percepciju i svijest, oblikovani prema pikturalnom naelu kao umjetnike slike u tradiciji modernih slikarskih poetika. Stoga se Povratak nadovezuje na takoer vanu struju modernog romana, tzv. roman o umjetniku, to Krleu povezuje npr. s Joyceom, T. Mannom ili Rilkeom. [22: Problem identiteta i podrijetla, otuenost i osjeaj samoe, izopaenost, neukorijenjenost, nemogunost komunikacije, materijalno raspadanje svijeta itd.]

(LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

NA RUBU PAMETI (1938)Roman retrospektivno, u formi ispovjednog monologa glavnog lika, sredovjenog intelektualca Doktora, prati posljedice njegova suprotstavljanja uglednom veleindustrijalcu Domainskom, koji se hvalio kako je ubio etiri ovjeka koji su pokuali provaliti u njegovu pivnicu, a Doktor je to ocijenio kao nemoralan i nizak in. Budui da je Domainski ugledan graanin, itavo drutvo (koje Doktor ironino naziva homo cylindriacus) staje na njegovu stranu i Doktor je u svojoj individualnoj pobuni gotovo sam protiv sviju, izloen nevienoj hajci i organiziranom bojkotu sredine, pa ak i vlastite obitelji. Protiv njega je pokrenut proces (tuitelj je Hugo Hugo), koji je naravno, izgubio, te je osuen na osam mjeseci zatvora. Nakon izlaska iz zatvora on odlazi u Vatikan i razgledava Sikstinsku kapelu (kojom autor metaforiki oznaava dananju trulu civilizaciju u cjelini), ali tamo susree svojeg sugraanina Golombeka, s kojim se potue, te saznaje da je za njim iz domovine izdana tjeralica zbog krivotvorenja novca (iako zato nije zapravo kriv) te po povratku u domovinu zavrava u ludnici. No njegova usamljenika pozicija u neku ruku je i privilegija: to je pozicija slobode, dostojanstva, nesputanosti drutvenim obzirima koja mu omoguuje da prkosno igra ulogu skidaa maski, kritiara i suca koji podie optubu protiv drutvene hipokrizije, totalitarizma, samovolje pojedinca i nasilja.

Prostor romana otvara traktat O ljudskoj gluposti, oito inspiriran Erazmom Rotterdamskim. Ovo je jedini Krlein roman pisan u Ich-formi; sve vidimo kroz oi glavnog lika i njegovu ironijsku perepsektivu. Ironija je jedino to je jo preostalo revolitranom, diskriminiranom i poraenom intelektualcu. Svijet oko sebe Krlein junak doivljava kao pozornicu (theatrum mundi), ivot kao glumu, a ljude kao glumce i marionete koji igraju nauene uloge po pravilima koja diktiraju drutvene predrasude. Lien ak i imena i prezimena (glavni lik poznat nam je jedino kao Doktor), on postaje jedan od mnogih tipinih primjera pojedinanog revolta.Od svih Krleinih djela, ovaj roman doivio je najee kritike napade, osobito od strane dogmatskih socrealistikih kritiara koji su autoru zamjerili relativizam, skepticizam, negiranje drutvenog napretka i nedostatak socijalnog osjeaja pa je roman postao jedan od Krleinih tekstova koji su posluili kao povod ideolokim obraunima komunistikih intelektualaca krajem tridesetih godina[footnoteRef:23]. Ivan Goran Kovai proglasio je ovaj roman najslobodoumnijim Krleinim djelom. [23: tzv. sukob na knjievnoj ljevici.]

(Kreimir Nemec, predgovor u Miroslav Krlea: NA RUBU PAMETI, K, Zagreb, 1996.)

BALADE PETRICE KEREMPUHA (1936)Djelo je prvi put objavljeno u izdanju Akademske zalobe iz Ljubljane. To izdanje imalo je ukupno 30 pjesama, dok je drugo, iz 1946, upotpunjeno sa jo 4 balade pa se one mogu smatrati najzavrenijim Krleinim djelom (sva ostala prepravljao je i doraivao vie puta).Ve u naslovnoj sintagmi u neobian odnos dovedena su dva kontrastna pojma: balade kao pjesnike vrste i humoristinog lika Petrice Kerempuha. Time je Krlea najavio samosvojan tip moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna vizija poremeenog i izoblienog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vjeala kao traginog simbola puke sudbine kroz stoljea. S obzirom da posjeduje sva svojstva antibalade, Krlea se ovim djelom ukljuuje u moderne i modernistike tendencije europske i hrvatske lirike dvadesetih i tridesetih godina.U Baladama je rije o ljudskoj patnji, stradanju, stalnoj ugroenosti, a protagonist djela je anoniman puki kolektiv. Sredinji lik Petrica Kerempuh, lik je iz europske knjievne tradicije[footnoteRef:24], ali je poprimio i brojne znaajke domae kajkavske sredine, osobito duh i mentalitet; on je puki zabalja, dosjetljivac, lakrdija, otkrivatelj i kaanjavatelj ljudske gluposti. Kerempuh je pojam koji oznaava crijeva, drobinu, trbuh; u prenesenom znaenju lukava, spretna ovjeka, ispiuturu, vragolana i prevrtljivca. Kao takav, on je u Krleinu djelu komentator cjelokupne hrvatske drame kroz stoljea, istodobno i cinik i satirik, groteskan, karikaturalan i sarkastian. [24: Kerempuha moemo smatrati hrvatskom varijantom Tilla Eullenspiegela.]

Iako protagonist Balada, Kerempuh je u njima prisutan sasvim diskretno, jer se direktno pojavljuje samo u dvije balade (Petrica i galenjaki i Komendijai), ali njegov duh proimlje itavo djelo, dok zavrna scena (Planetarijom) na scenu dovodi samog Pjesnika te tako potvruje autorovu sveprisutnost u djelu.Uz znaajne slojeve simbolistikih transpozicija jezika, motiva i likova, dominantna poetska faktura Balada zapravo je ekspresionistika, to najvie do izraaja dolazi u dominantnom kolorizmu poeme s ekspresivnim naslagama crvene i crne boje kao prepoznatljivih signuma krvi i mraka u doslovnom i prenesenom znaenju.Balade se mogu smatrati i nastavkom autorove ratne, socijalne i satirike lirike. Kao jezini izvor posluio mu je govor njegove bake Terezije Gorianec, ali i dijakronijska vertikala kajkavskog jezika koje je Krlea sustavno prouavao u djelima starih kajkavskih pisaca. Tako je Krlea stvorio i afirmirao jezik svekajkavske sinteze u koju su bili ukljueni i drugi supstrati, i tokavskog narjeja, ali i onih stranih jezika koji su se infiltrirali u kajkavski jezik (latinski, njemaki i maarski). Ipak, taj je jezik originalan autorski, osobni izbor koji na razini djela funkcionira kao cjelovit jezini sustav te posjeduje sve znaajke autorskog jezika.Po samoj izjavi autora, povod Baladama bila je predstojea ratna kataklizma, ali su one nadrasle svoj povod te ih moemo promatrati na svevremenskoj, univerzalnoj razini. U njima je Krlea poveo i nastavio svoj polemiki dijalog s povijeu; povijest je promatrana odozdo, s motrita njenih traginih, anonimnih sudionika, s znakovitim koloristikim ekspresionistikim dekorom krvi u raznim varijantama (kerv, karv, kri).(Joa Skok: predgovor BALADAMA PETRICE KEREMPUHA, Tipex, Zagreb, 1996.)

MLADA MISA ALOJZA TIEKA (Savremenik, 1921)Zbog nepovoljnih financijskih prilika u obitelji, mladi Alojz Tiek morao je u "crnu kolu", tj. u sjemenite. Istoga dana kada njegov otac, redarstveni nadstraar Alojz slavi svoj 58 roendan i mladi Alojz Slavko (kao su ga zvali) slavi svoju mladu misu, na veliki ponos majke Cecilije. Na proslavu je pozvana rodbina i kaptolska gospoda. Meutim, Alojz je zaljubljen u Miciku i stoga se ne veseli svom zareenju, a za pravo mu daju i mlai brat Ivica i njegov kolega Mio Navala. Pri kraju proslave, koja se ve pomalo pretvarala u pijanku Ivica odri estok govor u kojem napadne crkvu i Rim te optuuje roditelje da su Alojza prinijeli kao rtvu, to izazove zgraanje njegova oca i prisutne kaptolske gospode. Dolazi do tue nakon koje mladomisnik Alojz ostaje sjediti za stolom u posvemanjoj apatiji.

HRVATSKI BOG MARSVe 1916. mladi Krlea, na osnovu vlastitih vojnih iskustava razmilja o knjievnom uoblienju traumatskog vojnog i ratnog iskustva svojega narataja te radi na prvim manjim cjelinama iz kojih je kanio sklopiti veliki (protu)ratni roman. Iako taj roman nikada nije uobliio, u prve dvije-tri poslijeratne godine dogotovio je troinsku dramu Galicija (30-ih godina prepraenu u novi tekst, U logoru) te niz proznih tekstova koje je 1921/1922 tiskao u knjigama Magyar Kirlyi Honovd Novela (Kraljevska ugarska domobranska novela) i Hrvatski bog Mars. U prvoj se knjizi nalazila samo istoimena pripovijetka, gotovo krai roman, a u drugoj novele Tri domobrana, Baraka Pet Be, Domobran Jambrek i Smrt Franje Kadavera. 1923. nastala je i Bitka kod Bistrice Lesne. 1933. izlazi konano izdanje sa novelama: Bitka kod Bistrice Lesne, Magyar Kirlyi Honovd Novella[footnoteRef:25] (Kraljevska ugarska domobranska novela), (Tri domobrana), Baraka Pet Be, Domobran Jambrek i Smrt Franje Kadavera. Iako se ne radi o homogenoj cjelini, u zbirci se niu prozori novaenja domobrana, njihova odlaska u vojarne, vjebanja s asnicima i doasnicima, mimohoda, neposluha i kanjavanja, iekivanja odlaska na bojinicu, obiteljskih razmirica, vojnih transporta, juria, smrti i ranjavanja, munog umiranja u vojnim bolnicama, samoubojstva i bjeanja u "zeleni kadar". Meu likovima nalazimo sve drutvene slojeve, od Njezina Viosanstva Marije Annunziate Valerije Konastance koja se nastrano i kratkotrajno zaljubljuje u ranjenoga Jambreka i grofa Maksimilijana Axelrodea, koji ravna velikim maltekim pitalom gdje e u Baraci Pet Be iskrvariti student Vidovi, preko profesionalnih asnika (pukovnik Wallenstein i satnik Jugovi) do desetina priuvnih asnika, stotnika, mobliziranih intelektualaca, inovnika, obrtnika i zagorskih seljaka (Jambrek, Vid Trdak, Franjo Kadaver, Svetec) unaprijed osuenih na ponienja, patnju i mueniku smrt. Svi ovi nesretni likovi izgubljeni su u ratu za nedokuive, vie a zapravo tue ciljeve, u dalekoj i tuoj zemlji kojoj je voljom drugih, postao neprijatelj. Iz novele u novelu Krlea osvjetljuje rat kao dugu, besmislenu Muku koju nai ljudi stoiki podnose iz narataja u narataj pa ovu ratnu prozu moemo gledati i kao jedan od najglasnijih Krleinih poziva na mijenjanje svijeta. [25: s ispravljenom grekom u pisanju maarske rijei novella.]

(Boris Senker: predgovor u M. Krlea, KRALJEVO & HRVATSKI BOG MARS, KZ, Varadin, 2000.)

Ulderiko Donadini (1894 1923)

Roen je u Plakom u Lici. Zbog oeva bankrota proveo je siromano djetinjstvo (to je zacijelo jedan od uzroka njegovih fatalnih trauma). U Zagrebu je apsolvirao Prirodnoslovni fakultet. 1918. neko vrijeme slubuje na petrinjskoj preparandiji, gdje se odigrala epizoda njegove nesretne ljubavi (opisane u noveli Dunja). 1921. maknut je iz slube te do smrti djeluje samo kao knjievnik. Od kraja 1921. do smrti 1923, s prekidima boravi u stenjevakoj duevnoj bolnici kao shizofrenik i tuberan. ivano rastrojen i sklon alkoholu, dan prije smrti pokuao je samoubojstvo (britvom je rasjekao grlo), to je pridonijelo njegovoj ranoj smrti.Impulzivnost i temperamentnost, mentalna labilnost i rastrojenost, prouzrokovali su Donadinijev neuraunljiv stil na zagrebakim ulicama i kavanama, gdje je bio poznat po skandalima i bizarnim ispadima[footnoteRef:26]. [26: Svojim senzacionalnim ivotom, Donadini je bio nadahnue i poriv mnogim svojim kolegama: A. Cesarcu, A. B. imiu, G. Krklecu, J. Kosoru i drugima.]

Prvom knjigom, Lude prie, javio se 1915. Inspiriran vlastitim duevnim stanjem, srano je zadro u do tada gotovo neobraivan svijet udaka, duevne tame, neurastenika i istinskog ludila. Njima jedva da su prethodili Leskovar, Kamov i Mato (sa svojim fantastinim crticama i priama). Donadini je pokazao neobinu sklonost za neke ehovljevske i moupasanovske teme: beskrajan razvrat, zloin kao obian in, perverzna muenja i pad u bezdan.

AVO GOSPODINA ANDRIJE PETROVIA (Lude prie, 1915)U kratkoj prii opisuje se kako avao jednog vrueg ljetnog popodneva napastuje gospodina Petrovia, vlasnika trokatnice i to u trenucima dok ovaj razmilja o svome ivotu. avo mu predlae da sa balkona pokua dohvatiti udaljeni cvijet. Gospodin Petrovi planim glasom kae da ne moe, nato ga avo proglaava kukavicom pa gospodin Petrovi ipak pokuava dohvatiti cvijet te pogiba padom s balkona (?)...

Najmraniju stranu njegove due otkriva roman Sablasti (1917), kao i mali roman, u stvari pripovijest Vijavice (1917) te autobiografski roman Kroz ibe (1921).Iz njegova knjievnog opusa izdvajaju se feljtoni, objavljeni najprije u njegovom asopisu Kokot, a zatim sabrani u knjizi Kamena s ramena (1917). O umjetnosti (Suvremena umjetnost, 1917.) pie s mnogo svjeih opservacija, zalaui se za vraanje umjetnosti narodnoj osnovi.(Milan Selakovi: PSHK 85, Zagreb, 1970.)

Ivo Andri (1892 1975)

Roen je u Dolcu kod Travnika u obitelji bosanskih Hrvata, ali su ga odgojili tetak i tetka u Viegradu, gdje polazi osnovnu kolu, a gimnaziju u Sarajevu. Tamo mu 1911. u Bosanskoj vili izlazi prva pjesma. U Zagrebu studira filozofiju, slavistiku i povijesti, uz potporu kulturnog drutva Napredak, a studije nastavlja u Beu i Krakowu. Kao pripadnik pokreta nacionalistike omladine, I svjetski rat provodi u zatvoru i internaciji, a 1917. vraa se u Zagreb gdje sudjeluje u pokretanju Knjievnog juga. 1919. poinje raditi u Ministarstvu vjera, a ubrzo prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova i diplomaciju. 1824. doktorirao je u Grazu s tezom o duhovnom ivotu u Bosni pod turskom vlau. Kao diplomat radi u Rimu, Bukuretu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, enevi i Berlinu, odakle se nakon travanjskog sloma 1941. vratio u Beograd. 1961. dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost, a bio je lan svih jugoslavenskih akademija, kao i JAZU. Umro je u Beogradu 1975.

Andrieva knjievna djelatnost vee se uz hrvatsku i srpsku knjievnost pa se u novije vrijeme oznaava odrednicom trojne pripadnosti. Njegovi poeci pripadaju hrvatskom kulturnom krugu; objavljivao je u zagrebakim asopisima (Savremenik, Vihor, Hrvatska njiva), bio lan DHK, zastupljen u prijelomnoj generacijskoj antologijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914), a u Zagrebu objavljuje i prve pjesnike knjige Ex Ponto (1918) i Nemiri (1920). Rije je o pjesmama u prozi koje, uz samoanalizu i refleksiju, obiljeava dominantan osjeaj tjeskobe i ugledanje na Whitmana, Verhaerena, Matoa i druge. Pravu knjievnu afirmaciju Andri stjee u beogradskoj sredini, ponajprije pripovijetkama nastalim 20-ih i 30-ih godina, tematski vezanim za prolost Bosne (Put Alije erzeleza, Mustafa Madar, Most na epi, Anikina vremena). Sline znaajke zadrat e i njegove posljeratne pripovijetke (Aska i vuk, Pria o vezirovom slonu, Jelena, ena koje nema), a kritika je u njima uoila znaajke simbolizma i magijskog realizma. Iako je prihvatio srpski knjievni izraz, pripovjedni je dio Andrieva opusa neodvojiv do hrvatske knjievne batine. Treba izdvojiti franjevaku kroniku i njen narativni model koji je prepoznatljiv u romanima objavljenim neposredno nakon II svjetskog rata: Na Drini uprija (1945), Travnika hronika (1945) i Gospoica (1945). Prva dva romana simuliraju narativni diskurz kronike, iako prvi obuhvaa etiri stoljea, a drugi tek osam godina. anrovski su smjeteni izmeu tradicionalnog povijesnog romana i modernije historiografske fikcije, a slini postupci uoljivi su i u kratkom romanu Prokleta avlija (1954). Posmrtno mu je objavljen i nedovreni roman Omer-paa Latas (1976).Mit, legenda, povijest i zbilja sredinji su motivi Andrieva opusa, ali i esejistike, osobito u ogledima Goja (1929) i Razgovori s Gojom (1935). Njegov osobit osjeaj za autorski pripovjedni diskurz koji jednostavnou obuhvaa sloenost ispripovijedanih zbivanja, uinili su Andria epskim analitiarom multikulturnog prostora.

TRAVNIKA HRONIKA (1945)Konsulska vremenaRoman prati razdoblje od sedam godina u prvoj polovici XIX. stoljea kada u Travnik (1806) dolaze, najprije francuski, a potom i austrijski konzul. Francuski konzul an Davil dolazi poetkom veljae, a uskoro mu se pridruuje i ena, ga. Davil. Budui da sam ne moe obavljati sve poslove, alju mu inovnika, mladog Defosea. Davila ivcira mladiev optimizam i njegovo prisustvo, umjesto da mu olaka, donosi mu nove tekoe. U njemu s vremenom sve vie jaa nevjerica, zanosi se gase te se javlja misao da pravi put zapravo i ne postoji. Dodatno ga poljuljava i neuspjeh u vlastitom knjievnom radu (bezuspjeno pokuava nastaviti svoj ep o Aleksandru Velikom kojega eli smjestiti u Bosnu).Dolazi i austrijski konzul, Jozef fon Miterer, zajedno sa svojom enom Anom-Marijom. Konzuli su se meusobono borili i slubeno nadmudrivali, ali zbliavalo ih je zajedniko ogorenje zbog mjesta na koje su baeni, bili su svojevrsni supatnici u istoj nevolji. Zamjenik austrijskog konzula bio je Nikola Rotta, siromanog podrijetla ali izuzetnog obrazovanja, koji je slasti nalazio u tednji i tedeo je strasno.Defose eli napisati knjigu o Bosni, ali i sve vie ezne za enom pa se pokuava pribliiti psihiki nestabilnoj Mitererovoj eni Ani-Mariji, to zavrava neuspjehom. Nakon to je Napoleon zaratio protiv Bea, i odnosi izmeu dva konzula jo vie su zahladili. 1811. von Mitereru dolazi vijest o premjetaju. Na njegovo mjesto dolazi novi konzul von Paulich. Nakon Napoleonova pada Davil alje molbe za odlazak iz Travnika, spoznaje da ne postoji pravi put u ivotu, nego da se ljudi neprestano, varajui se, vrte u krugu. Uskoro i on odlazi iz Travnika.Roman zavrava EPILOGOM, na poslednji petak u maju 1814. Begovi razgovaraju o odlasku konzula, ba onako kako su na poetku razgovarali o njihovu dolasku, to dodatno naglaava cikliku strukturu romana.

PROKLETA AVLIJA (1954)Roman karakterizira izrazito sloena narativna struktura; pripovijedanje je organizirano u nekoliko pria na vie hijerarhijskih razina, od pripovjednog diskurza autorskog pripovjedaa, koji sve dri na okupu, do najnie narativne razine koju ini pria o Dem-sultanu. Izlaganje poinje unutarnjom fokalizacijom mladia koji kroz prozor fra Petrove samostanske elije promatra groblje pod snijegom. Tiinu remeti jedino prepirka dvojice fratara koji vre popis stvari pokojnog fra Petra. Mladi se prisjea fratrovih pria, posebice one o boravku u Carigradu, gdje je grekom bio uhien te je proveo dva mjeseca u stambolskom istranom zatvoru, a da ga nitko nije niti sasluao.Nakon ovakvog pripovjednog okvira, slijedi pria o fra-Petrovu iskustvu u varoici zatvorenika i straara Prokletoj avliji, koja se sastojala od 15-ak prizemnica li jednokatnica povezanih visokim zidom. Njen upravitelj je Latif-aga, zvani Karaoz, koji stvari vjeto i brutalno dri pod kontrolom.Fra-Petar se smjestio u kutu elije, pokraj dvojice trgovaca Bugara. Uskoro im se pridruio i mladi Turin, a nakon nekoliko dana na njegovo mjesto doao je neki idov iz Smirne po imenu Haim. On je znao priu o mladom Turinu, zapravo amilu. amilova majka bila je grkog podrijetla, a otac bogati Tahir-paa. Imali su sina i ker koja je ubrzo umrla, a ubrzo za njom i majka pa je amil odrastao s ocem. Zarana je pokazivao interes za knjigu, zanemarujui igru i drutvo, unato ljepoti, tjelesnoj vjetini i pameti. Za ene je poeo pokazivati zanimanje tek kada je ugledao mladu Grkinju iji su se roditelji protivili braku keri s Turinom pa su je odveli izvan Smirne. amil je otiao na studij, a kada se kasnije vratio, iako tek u 24-oj godini, izgledao je stariji, a usamljen je bio ionako te je ivio samo s knjigama. Prialo se da je skrenuo prouavajui povijest turske carevine te da je umislio kako u njemu ivi duh nekog nesretnog princa, a da je za sebe umislio da je neki nesueni sultan. Prouavao je vrijeme sultana Bajazita II, osobito njegova brata Dem-sultana, koji je bio Bajazitov suparnik u borbi za prijestolje, a kada je tu borbu izgubio, predao se kranskim vitezovima koji su ga zatoili i njime manipulirali Bajazitom. amil se navodno identificirao s Demom.Vlast je amilova istraivanja protumaila opasnim za sadanjeg sultana pa je amil uhien i doveden u Prokletu avliju, gdje s upoznao s fra-Petrom i ispriao mu svoju priu o Dem-sultanu i njegovu bratu: u borbi za prijestolje, Dem je pobjegao na Rod i zatraio utoite kod krana a ovi su ga otpravili u Francusku i uvukli kao pijuna u niz politikih igara. Nakon osam godina odlazi u Vatikan, a sljedei ga papa (Borgia) predaje francuskom kralju Karlu VIII, koji s njim kree na Napulj. Na tom putu Dem se razbolio i umro, a napuljski kralj doao je u posjed Demova tijela te je njime ucijenio Bajazita te je 1499. Dem napokon pokopan na groblju turskih vladara.Nakon toga, amil se vie nije pojavljivao i fra-Petar je od Haima saznao da je amila priznao da je Dem-sultan, ovjek koji je nesrean kao niko, doao u tesnac bez izlaza, a koji nije hteo, nije mogao da se odree sebe, da ne bude ono to je. Potom je dolo do tunjave sa njegovim ispitivaima te je amil poslije zavrio ili u duevnoj bolnici, ili je sahranjen u grobu bez imena.Nakon nekog vremena, fra-Petra su iz Avlije odveli u Akru, a nakon osam mjeseci vraen je u Bosnu. Tekst zavrava vraanjem na poetnu pripovjednu situaciju: misli mladia kraj prozora, glas autorskog pripovjedaa (Tako izgleda mladiu pored prozora) i zveket stvari koje su nekada pripadale fra-Petru, a koje fratri popisuju u susjednoj eliji.

Strukturom dominira problem povijesne analogije u graninoj situaciji (sloboda-zatvor, ivot-smrt), a nekoliko pripovjednih okvira otvara sloene mogunosti alegorijskoga itanja. U tekstu postoji pet pripovjednih razina (autorski pripovjeda > bezimeni mladi > fra-Petar > Haim > amil), a takav postupak umnoavnaja pripovjednih razina nalikuje Tisuu i jednoj noi. Naracija umetnutih pripovjedaa razlikuje se i na leksikom planu: autorski pripovjeda pripovijeda u tokavskoj ekavici, kao i mladiev pogled, dok je dijalog fratara izveden na bosanskoj tokavskoj ijekavici, kao i govor fra-Petra, ali je njegova pria o zbivanjima u Avliji opet ispripovijedana autorovim jezikom, a tako govore i svi likovi u prostoru Avlije.Prokleta avlija moe se itati kao tekst koji govori o pripovijedanju, ali ima i viestruko kodiranu znaenjsku strukturu: kao simbol turske carevine u kojoj pod tiranskom vlau ive zatoeni razliiti narodi, a amilov sluaj moe se usporediti sa sudbinom intelektualca u totalitarnom ustroju kojim dominiraju nasilje i bezakonje. amilovom identifikacijom s Dem- sultanom upuuje se na ponovljivost povijesti, dodue u obliku nemogunosti pravoga, istinskog ivota, ili pak ivota po vlastitom izboru.(LEKTIRA NA DLANU, Sys Print, Zagreb, 2002.)

Radnju orkana i vabice Andri smjeta u jednu od bosanskih kasaba, u trenutku kada u kasabu dolazi cirkus tj. komendija tiho i bezazleno; da bi zatim digla na noge i uzbunila itavu kasabu, Bio je tu nabijeljen klaun sa bubnjem i Sumba Ciganin i Boko Policaj. Meutim, uz pukarnicu u koju su mukarci masovno odlazili i gaali niane iz kojih su, kad bi se pogodilo, izlazile figure od lima i koja je ponajvie zaludila nekad poznatog bekriju, a sada mirna ovjeka Avdagu Saraa, najveu panju izazvala je plesaica na ici: Ta jevtina igraica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene veliine. Ona je uzburkala varo, ispunila kue apatom i plaem, i muka srca velikim eljama i zanosima. U svijesti ena i odraslih keri ona je stalno ivila (i u snovima) kao bezlino, ljigavo i nedokuljivo zlo.Kao glavnog protagonista Andri uzima lik sa samoga ljudskog dna, ovjeka kojemu se svi izruguju i kojega svi zadirkuju orkana sina Ciganke i nekog Anadolca: nesrean i bastard, on je bio hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe / igrao i pio, kao au, do nesvijesti / on je sluio svakom i za svaki posao / on je posluivao i u cirkusu. I orkan je opsjednut vabicom, tom nedokuivom plesaicom na ici i upravo zahvaljujui njoj (ili na alost, zbog nje) orkan se izdie iz svog svakodnevnog svijeta, ide toliko daleko da obeava da e poginuti za nju, da e se ak i caru suprostaviti zbog nje. U orkanu se dakle, javila ljubav zbog koje je, kako to u ljubavi obino biva zaboravio sve oko sebe, zapostavio uobiajene poslove, a misli su mu dan i no zaokupljene vabicom. No najgore od svega jest to to ga nitko ne shvaa, svi se izruguju s njime a orkan je toga svjestan: Ej-hej, nigdje ja prijatelja nemam i uzalud upozorava i vapije, - Ama, srce je u mene! orkan je junak koji ima svoje tenje i svoje snove, koji uzlijee u svojoj mati sve do zvijezda, da bi na kraju, zbog surove okoline, otro tresnuo o zemlju. orkana Andri takoer gradi kao jo jedan simbol; ba kao to je npr. fra Marka iskoristio kao simbol itavog jednog naroda i simbola svih onih ljudi ija nas vanjtina vara tako je orkan iskoriten kao simbol sudbine uzaludnih ljudskih matanja, neostvarivih tenji i elja. A i to su, iako se moda na prvi pogled tako ne ini, vrlo znaajni elementi ljudskoga ivota; - Jer to je ovjek bez snova, to je ovjek koji ne tei niemu, koji nema elja ... Je li to uope ovjek? I orkan je samo jedan mali ovjek koji, ako nita drugo ima pravo barem na snove i ima pravo na ljubav. Andri eli istaknuti kako svatko, ba svatko ima pravo na ljubav i moe biti zaljubljen, ma kako malen bio i kakvim god se gadnim poslom bavio i ma kako uen ili (ne)inteligentan bio. Meutim, okolina mu i to pravo osporava. arija je surova i neljudska, a to je primjenjivo i na itav svijet. orkan je simbol one nune ljudske potrebe za snovima, za uzletom i usponom, koja na alost zavrava bolnim padom u trenutku kada smo gotovo ve dohvatili uenu zvijezdu. Ali, u svoj toj simbolici, Andri veliku panju posveuje detaljima ne bi li stvorio to realistiniju sliku uivljenja u tijek zbivanja, on tei tome da se mi, kao potencijalni itatelji naprosto naemo usred zbivanja; u kasabi u koju je dola komendija. I u tome u potpunosti uspijeva. Tek kada dublje razmislimo o tome, moemo uvidjeti koliko npr. samo dvije reenice: Te jeseni su ljive rodile kao nikad. Prodavalo se i prodavalo i opet su sve kace bile prepune, prelijevale se i irile nadaleko miris alkohola u vrenju. pridonosi tomu da mi uistinu osjetimo onaj miris ubranih ljiva i alkohola u vrenju, sve u cilju da nas zavede i istim tim alkoholom opije.A sam orkan se nepobitno i bez sumnje izdie ak iznad svojih granica (na veliko iznenaenje okoline). Naime, kada ga upitaju to bi radio sa vabicom kada bi mu je dali na raspolaganje, on se odgovorom: Morebit, ne bih nita. uzdie na najviu moguu visinu u ovoj prii.I kada doe naredba da se cirkus zatvori, a tijekom pijanke jedino orkana uhapse i batinaju volovskom ilom natopljenom u sire sve dok mu se nije oduzeo glas i dok vie nije mogao da vie, nego su mu umjesto glasa samo mjehurii pjene prskali na ustima. orkan (nakon oporavka od batina) zaboravlja svu muku i svu patnju; I kad bi htio, on ne moe da se sjeti muke i svega to je prolo. I opet, ponavlja se stara igra. orkan prolazi kroz ariju i u njoj ne vidi ariju, nego radosno more, tako je duga i iroka. Svake dileme o dosad reenom nestane kada Andri upotrijebi more, taj simbol beskraja.

U Mustafi Madaru, Andri nam predstavlja jo jednog ratnika, koji je u mnogo emu blizak Aliji erzel