EVROPSKO PRIVATNO PRAVOSKRIPTA RAENA PO KNJIZI-prva parcijala-

ZAKONIK XII PLOARim je bio monarhija, ali krajem sestog stoljeca pr.Kr. kraljevi su bili protjerani i umjesto njih upostavljena je republika. Njihovo pravo bilo je skup nepisanih obicaja, predavanih usmeno s koljena na koljeno. To pravo bilo je primjenjivano samo za one koji su za sebe mogli tvrditi da su rimski graani (ius civile, pravo za graane/cives).Zajednica se dijelila na dvije socijalne skupine, na patricije, relativno malu skupinu imucnih obitelji plemenita roda, te na plebejce, brojem vecu, nepovlastenu skupinu. Svecenici su bili iskljucivo patriciji. Plebejci su tvrdili kako bi njima islo u prilog da obicajno pravo bude zapisano prije nego sto se jave pojedini sporni slucajevi, kako bi oni mogli znati svoj pravni polozaj a da ne moraju pitati za savjet svecenike.Godine 451. Pr. Kr. Imenovano je povjerenstvo od 10 graana koji su morali pripremiti pisani tekst obicajnog prava. Oni su sacinili zbirku pravila poznatu kao Zakonik XII ploca i predlozili je narodnoj skupstini kao zakon, koji je ona usvojila. Ozakonjeno u tekstu, postalo je LEX, javno i obavezujuce proglasenje onoga sto je ius.Zakonik XII ploca bio je pocetak rimskog prava, a njegove odredbe obuhvacale su cjelokupno podrucje prava, ukljucujuci javno i sakralno pravo. Zakonik je otpocinjao pozivom tuzeniku da stupi u proces, a zavrsavao ovrhom preduse po okoncanju procesa.Zakonik XII ploca osobito se bavio pojedinostima sudskoga postupka. Posebno je ureeno sta je graanin mogao ostvariti putem samopomoci bez suda, a isto tako sta mora uciniti da pokrene sudski postupak. U ranom razdoblju republike bilo je nekoliko drzavnih sluzbenika koji su mogli pomoci ostecenoj osobi kako bi dobila odstetu za pravnu povredu koju je pretrpjela.Kada bi nastao spor koje strane ne bi mogle same rijesiti, morale su se pojaviti pred pravosudnim magistratom. Prije osnivanja Republike, Rimljani su pribjegavali bozjem sudu dok u doba Republike redovni nacin odlucivanja o nekom predmetu civil. Prava sastojao se u njegovom iznosenju pred odreenu uglednu privatnu osobu sto su je izabrale stranke i nadlezni magistrat. Taj izabrani obranik, zvan iudex, ispitao bi cinjenice, saslusao iskaze svjedoka i argumente strana te donio presudu.Za nekoga ko je htio pokrenuti takav proces, poteskoca je bilo oko protivnika, kako da se pojavi pred magistratom na pocetku prvog djela procesa. Ukoliko ne bi dosao po volji, tuzitelj ga je mogao prisilno dovesti. Tuziteljeva ovlastenja nisu bila utvrena obicajnim pravo pa je Zakonik XII ploca odresio ta ovlastenja. Ako bi tuzenik bio bolestan ili star, tuzitelj ga nije mogao prisiliti na dolazak a da mu ne osigura svojevrsni prijevoz. Mogao je takoer upotrijebiti silu ukoliko ne bio htio doci.Odreene mjere mogle su se poduzeti a da se prije toga i ne ode pred magistrata kao npr: u slucajevima teske tjelesne ozljede, strane se poticalo da postignu sporazum o novcanoj naknadi koju optuzeni ima platiti zrtvi. Ako bi sporazum izostao, Zakonik XII ploca ozakonjivao je talio tj. zrtva je mogla uzvratiti istom mjerom ali u granicama nanesene povrede.U prvom redu, rimsko pravo se bavilo obitelji. U odnosima izvan obitelji, nju je zastupao njen poglavar, pater familias. Sva imovina obitelji nalazila se u njegovim rukama. Svi njegovi potomci po muskoj lozi bili su u njegovoj vlasti, sve do oceve smrti, sin nije mogao imati vlastitu imovinu.U vrijeme Zakonika XII ploca, tuzitelj kojemu u roku od 30 dana nije bilo placeno ono sto mu je iudex dosudio, mogao je na tuzenika izvrsiti znatan pritisak, sto je moglo zavrsiti i tuzenikovom smrcu.Zakonodavstvo je graanima pruzalo vrlo sirok okvir, unutar kojeg se strankama ostavljalo da same rijese meusobne sporove. Ona strana koja se mogla osloniti na pomoc robova, obitelji i prijatelja bila je u boljem polozaju.RAZVOJ PRAVA TUMAENJEMTokom zivota Republike, odreene znacajke Zakonika XII ploca bile su promijenjene. Vjerovnici osuenog duznika nisu vise imali pravo ubiti ga, nego im je prisilnim radom morao odraditi dug. Kasnije je uveden stecajni postupak u kojem se obavljala prinudna prodaja duznikove imovine u korist vjerovnika.U prvoj polovini trajanja Republike, tumacenje zakona jos uvijek je bilo u rukama svecenika. Oni su mogli tumaciti pravo u vrlo sirokom smislu, pritom stvarati i nove pravne institute.Jedan primjer takvog tumacenja jest emancipacija djece od vlasti oca. Vlast oca obitelji nad potomcima trajala je sve do njegove smrti.Izuzetak se odnosi, ako bi otac prodao sina kao prisilnu radnu snagu, sin je bio sloboda od vlasti oca. Takve visestruke prodaje bile su moguce, jer kad bi kupac radne snage oslobodio sina, ovaj bi se vracao pod ocinsku vlast.Kao rezultat takvog tumacenja, pravilo trostruke prodaje pruzilo je ocu mogucnost osloboenja sina od svoje vlasti. Tri puta bi prividno prodao sina nekom prijatelju; nakon svake prodaje taj bi ga prijatelj oslobodio, a nakon trece bio je slobodan snagom pravila iz Zakonika XII ploca. Sto se ticalo kceri i unucadi, pater familias mogao ih je prodati koliko god je puta htio. Kad se navedeno pravilo pocelo tumaciti kao propis o emancipaciji, prevladavalo je shvacanje kako trebaju tri prodaje u slucaju sina, a u slucaju kceri i unucadi, za osloboenje je bila doboljna i jedna fiktivna prodaja.PRETOR I UPOTREBA PRAVNIH SREDSTAVANajvecim dijelom trajanja Republike, pravo se razvijalo upotrebom pravnih sredstava. Izvorno je prvi stadij procesa bio strogo formalan i tehnicki. Tuzitelj koji nije slijedio tacno propisani red rijeci, mogao je izgubiti pravo na tuzbu. Takve legis actiones mogle su se pokretati samo na tacno utvrene dane.Magistrati, izvorno dva konzuls birana godisnje, bili su zaduzeni za sve djelatnosti drzavne vlasti. Pravosudni poslovi su bili manji dio njihovih duznosti. 367.pr.Kr. postavljen je jos jedan posebni magistrat, zvan pretor kako bi se bavio iskljucivo pravosudnim poslovima. Pretor je zadrzao dvodiobu procesa. U prvom dijelu se odlucivalo o tome ima li tuzitelj pravo na pravnu zastitu, dok su se u drugom dijelu izvodili dokazi i donosila presuda. Rimljani su shvatili da u mnogim situacijama sporovi nastaju zbog prijepora oko cinjenica, te da je obican graanin kao izabrani iudex, sposoban odluciti o tome sta se zapravo dogodilo.U drugoj polovini Republike, uvedena je vazna promjena u procesnom pravu. Kad bi se strane pojavile pred pretorom, on bi im dopustao iznijeti vlastitim rijecima njihov zahtjev i odbranu. Utvrdivsi predmet spor, on bi ga potom utvrdio u pisanom dokumentu poznatom kao formula. Njom se iudex upucivao da osudi optuzenog ako bi drzao da su odreeni navodi dokazani, te da ga oslobodi ako bi smatrao da nisu. Iudex je sve svoje ovlasti izvodio iz formule i morao je djelovati u njenim okvirima. Cesto bi zatrazio i savjet skupine prijatelja, zvane consilium, kako bi mu pomogli donijeti odluku.Zadaca pretora bila je objaviti sta bi bilo s pravom u konkretnom slucaju, te omoguciti tome skladan pravni ucinak odobravanjem odgovarajucih pravnih sredstava. Iako je pretor tvrdio kako samo primjenjuje postojece pravo, on je zapravo stvarao novo pravo. Kako su se nova pravna sredstva prikazivala kao izraz starog prava, inovacija je bila zakrinkana.Pocetkom godine svog sluzbovanje pretor bi izdavao edikt, u kojem je utvrivao odreene pretpostavke na temelju kojih ce dopustiti podnosenje tuzbe. Ediktu bi pridodao obrasce za odgovarajuce formule.Formula je bila prilagodljiv instrument i mogla se mijenjati tako da uzme u obzir konkretnu odbranu koju iznosi tuzenik. Jedan vazan ugovor vezan uz formu, a koji se spominje vec u Zakoniku XII ploca bio je stipulatio. Bila je to formalna usmena razmjena pitanja i odgovora, kojom se gotovo svaki sporazum mogao pretvoriti u utuzivu obavezu. Ako je forma bila postovana, tada je bila irelevantna cinjenica sto je obvezani mogao preverom ili prijetnjom druge strane biti natjeran na obvezu. U kasnijoj Repubili, pretor je dopustao tuzeniku da se u svrhu odbrane od tuziteljevih navoda pozove na preveru ili prijetnju, te ako bi obvezni mogao dokazati svoje tvrdnje, tuzba bi bila odbijena.Jedina odluka u prilog tuzitelju koju je iudex mogao donijeti okoncanjem nekog postupka bila je osuda na naknadu stete u novcu.Od izvanrednih sredstava najraniji je bio interdictum, pretorova zapovijed da se nesto odreeno ucini ili propusti.Mnogi interdikt bio je skrojen tako da se sprijeci smetanje mirnog posjeda stvari, te da osigura da se svi eventualni sporovi rijese sudskim putem. Najdalekoseznije djelovanje tih interdikata imala je restitutio in integrum, povrat u prijasnje stanje. Bilo je to ukidanje ucinka nekog pravnog posla koji je bio valjan po ius civile, ali nepravedan prema jednoj od strana.Civilno pravo proglasavalo je poslovno sposobnim svakog mladica u dobi puberteta, pri cemu se naposljetku slozilo da je to 14 godina. Ali cetrnaestogodisnjak mogao je itekako biti nedorastao nekom poslovima. Radije su prepustali pretoru da u izvrsavanju svojih ovlasti izvrsi povrat u prijasnje stanje glede pravnih poslova kod kojih se cinilo da je na neciju korist zloupotrebljeno neiskustvo nekog mladica. To je imalo za posljedi da su ljudi odbijali poslovati s osobama ispod 25 godina.Norme izvedene iz takvih novih pravnih sredstava, a koje su bile preuzete u edikte pretora, poznate su kao ius honorarium, kao pravo stvoreno od izabranih obnasatelja javnih sluzbi.IUS GENTIUM I NASTANAK PRAVNIKOG STALEAKada jedna ili obje strane u parnici nisu bili graani, tradicionalno civilno pravo nije se moglo primijeniti. Nakon irenja Rimskog carstva u 3. Stoljeu (Sredozemlje) uvedena je sluba drugog pretora, koji se posebno bavio sluajevima u kojima su jedna ili obje strane stranci. Od tada postoje: 1. Gradski pretor (praetor urbanus) i 2. Pretor za strance (praetor peregrinus). Pravo rimskih graana (ius civile) bila je povlastica kojom su se Rimljani razlikovali od drugih naroda. Lew oppia je propisivao rimskim patronama jednostavnu odjeu bez nakita, a tuinkama zlato i grimiz. Ali pravni sporovi u kojima su bili i stranci su su rjeavani po opim pravilima. Rimljani su to rijeili sa 2 vrste institucija. Prve su bile samo za rimske graane (poput tradicionalnih obreda), druge koje su Rimljani zvali ius gentium (pravo naroda) za razliku od tradicionalnog prava. Ius gentium su mogli koristiti kako stranci, tako i rimski graani. Rimljani su pomou ius gentiuma rjeavali jednostavna pitanja. Nazivalo se i pravom naroda. Nakon mnogih pravnih pravnih pravila javila se potreba za specijaliziranim strunjacima koji bi pruali pravne savjete (jer ni pretor ni iudex, ni odvjetnici nisu bili pravni znalci). Od 250.g.pr.Kr. doznajemo za strunjake (pravnike) koji su mogli objasniti pravo. Nisu imali formalnu funkciju. Nisu bili plaeni. Svoju zadau preuzeli su od sveenika. Njihova zadaa je bila predloiti formulu tube, sredstva odbrane, sastaviti oporuku ili ugovor. Pravna miljenja najuglednijih pravnika sabirala su se u zbirke kako bi se mogla koristiti u buduim sluajevima. Pravnici su se u poetku bavili samo privatnim pravom. RIMSKO CARSTVO I PRAVOZadnje stoljee republike obiljeeno je sukobom izmeu onih koji su htjeli odrati tradicionalno ureenje i onij koji su zahtijevali vrstu vlast. Vrhunac je doao usponom Julija Cezara koji je otvoreno prezirao republikanska naela i na kraju bio ubijen od strane gradskog pretora. Za vrijeme Carstva, carevi su preutno spreavali da vani zakonski prijedlozi dou pred narodnu skuptinu. Umjesto toga, zakonsku snagu stekli su zakljuci senata koji se sastaojao od bivih magistrata. Pravnik Julijan je uobliio pretorski edikt koji sadri procesna pravila na temelju tubenih formula (tokom cijelog postupka), a potom regulira i razliita pravna sredstva. Poslije toga dolazi ovrha presude, a zavrava se interdiktima i sredstvima odbrane. To je uraeno po uzoru na Zakonik XII ploa. Poslije je car preuzeo zakonodavne ovlasti, te su se carske uredbe priznavale kao izvor prava sa snagom zakona kao da ih je donijela narodna skuptina. Zakoni u obliku edikta su nazivani i bili su reskripti (odgovori u carevo ime na pravna pitanja), kao to su pitanja parninih stranaka ili pitanja upravitelja pokrajina. II stoljeu poslije Krista Rimsko Carstvo je obuhvatalo veliku teritoriju i pravo graanstva postalo je manje iskljuivo nego za vrijeme Republike. Uspjeh bilo koje vrste (npr u politici) sve je vie zavisio od pitanja graanstva, ali se njegovo sticanje sada spajalo sa vjernosti uoj domovini sve dok ne bi dolo do mogunosti prevlasti. Carska politika favorizirala je municipije (gradske zajednice graana ili Latina) koji ipak nisu imali sva prava rimskog graanina. Rimski graanin iz neke municipije je imao dvojni status jer je svaka zajednica imala svoje pravo koje je propisivalo kako se treba odvijati ivot van zajednice. Rimske institucije sluile su kao uzor na koji su se ostali ugledali koliko su to prilike dozvoljavale. Prva 2 stoljea kranskog raunanja vremena bile su vrhunac u razvoju rimskog prava (najprecizniji i najdoraeniji oblik). Od vremena Kaligule, Nerona i Domicijana pada vrhunac Rima kao pravne drave radi preutno prihvaenih razlika izmeu privatnopravnog i ostalih pravnih podruja. PRAVNICI U KLASINOM RAZDOBLJUAugust je odobrio pravnicima pravo davanja pravnih miljenja s carskim autoritetom, zbog velikih zahtjeva za reskriptima. Hadrijan je poslije odredio da ako se miljenja pravnika koji posjeduju ius respodendi slau, imaju jednaku snagu kao i lex (koje donosi narodna skuptina). To pravo klasinog razdoblja posjeduje odreene znaajke:1. Postoji neprekinuti niz pravnika koji su se naslanjali na svoje prethodnike i ija su pravna shvaanja citirali2. Jedino se za njih moe rei da su poznavali privatno pravo u cjelosti3. Pravnici su se svakodnevno bavili praksom i mogli su prepoznati da li su neke reforme nune.U svakoj parnici postoje najmanje 2 strane, a svaka od njih hoe pravno miljenje u svoju korist. Dakle, na osnovu toga pravnici nisu izvrtali pravo i stajali na stranu obje stranke ve primjenjivali pravne norme onako kako su propisane. Klasino pravo je rezultat raspravljnaja. Problemi su se rjeavali tumaenjem svake pojedine formulacije sluei se ope primjenljivim argumentima. Tamo gdje pravo nije pisano, pravnici su imali mogunost pojedinih izmjena. Meu pravnicima u 1. I 2. Stoljeu nakon Krista postojale su dvije pravne kole (prokulovci i sabinovci). Sabinovci- pravna miljenja temelje na tradicionalnoj praksi. Nastojali su nai pravedna rjeenja u pojedinim sluajevima. Prokulovci- skloniji striktnom tumaenju normi i smatrali su da rijei imaju objektivno, striktno znaenje. Traili su naela na kojima su temeljili miljenje. Na taj nain mogli su neko pravilo analogijom iriti na druge sluajeve.IZGRADNJA SISTEMA PRAVARazrada sistema klasinog prava poela je na stvarnim ili hipotetskim kolskim sluajevima. Proces uobliavanja prave materije u neki sistem poeo je potkraj Republike, pod uticajem grkih metoda klasifikacije. 100 godina prije Krista pravnik Kvint Mucije Scaevola je objavio sveukupni prikaz civilnog prava. Posebna panja je posveena raslambi oporuka,legata intesatnog nasljeivanja. Drutveni ustroj poivao je na porodici kao jedinici, te je svrha oporuke bila odreivanje nasljednika, koji e po smrti glavara obitelji zauzeti to mjesto te povesti porodicu u sljedei narataj. Osim nasljeivanja Scaevola je oblikovao skupine pravila za sticanje vlasnistva i posjeda zemljista.Stoljece poslije,pravnik Masurije Sabin, po kome je skola sabinovaca dobila,nadogradio je Scaevolin sistem na nacin da je usustavio druga tematska podrucja,izmedju kojih se pocela prepoznavati srodnost.Scaevola je odvojeno obradio kradju i ostecenje stvari,ali Sabin ih je stavio jednu pored druge,te je time stvorio pojam delikta i mogucnost podizanja kako krivicne tuzbe te tuzbe za naknadu stete protiv stetnika po civilnom pravu.Tek sredinom 2.st. prije Krista postignut je veci napredak u sistematiziranju privatnopravne materije.Autor je bio manje poznati rimski pravnik Gaj.Sistem Gajevog udzbenika ''Institucije'' pocivao je na klasifikaciji svekolikog prava u tri dijela.Tri dijela Gajevog pravnog sistema su: osobe (personae); stvari (res); tuzbe (actiones)..Prva kategorija obuhvata razlicite statuse osoba,razmatrane s tri gledista :naime slobode,prava gradjanstva te polozaja u obitelji. Druga skupina obuhvata tjelesne i netjelesne stvari. Fizicke stvari, pokretne ili nepokretne,bile su uvijek priznate kao stvari.Pod novi pojam netjelesne stvari, Gaj je prvo svrstao ukupnost stvari en bloc mogu s jedne osobe prijeci na drugu, poput ostavine neke umrle osobe koaj kao cjelina prelazi na netjelesne. Drugi element su bile obaveze. To je znacilo da je onaj ko formalno obeca drugome da ce mu platiti novac postao obavezan,onaj koji je od drugoga primio nesto kako bi osigurao postojecu trazbinu.Kad su se strane jednom sporazumjele o predmetu i cijeni kupoprodaje,na nacin da se prodavac saglasio predati prodanu stvar,a kupac saglasio platiti prodajnu cijenu,medju njima nastaje obavezni odnos.Treci dio prava u Gajevu sistemu bio je posvecen tuzbama. Taj dio se manje bavi sudskim postupkom,a mnogo vise raznim vrstama tuzbi,poput onih koji se mogu podici protiv bilo koga,kao npr. Vlasnicke tuzbe,za razliku od onih koji se mogu podici protiv odredjene osobe.Gajev sistem je imao nekoliko novih karakteristika i to: uvrstavanje tuzbe medju pravne fenomene koji zasluzuju posebnu klasifikaciju ravnopravno s osobama i stvarima. Zasnovao je shvatanje da netjelesene stvari pripadaju istoj kategoriji kao i tjelesne,nasljedstvo i obaveze je definisao kao netjelesne stvari, a ugovore i delikte je priznao za izvore ugovorni obaveza.VRHUNAC KLASINE JURISPRUDENCIJENa pocetku 3.st. car Antonije Karakola izdao je znacajan edikt,kojim je vecina stanovnika njegovog carstva, postala rimskim gradjanima. Ta Constitutio Antoniana nije proglasena zbog liberalnih namjera,nego vjerovatno iz porezni razloga, naime broja povecanja stanovnika koji kao gradjani moraju placati porez na nasljedstvo. Taj edikt je imao jos jednu posljedicu: mnogi ljudi koji se nisu smatrali Rimljanima i koji nisu cak ni znali latinski,odjednom su se morali pridrzavati formi rimskog prava. Klasicno razdoblje dostiglo je svoj vrhunac u djelu trojice najveci rimski pravnika, Papinijana,Paula i Ulpijana. Sva trojica obnasala su najvisu drzavnu funkciju u carskoj vlasti, sluzbu prefekta pretorija. Papinijan se odlikovao analizom pojedinih slucajeva za koja njegova rjesenja pokazuju izrazit osjecaj za moral i nastojanje za pravednim ishodom. Ulpijan je prvi put oznacio jasnu razliku izmedju privatnog i javnog prava. Sve do tada rijec ''javno pravo'' nije imala tacno znacenje, Ulpijana je taj pojam primjenio samo na ono pravo koje se u prvom redu odnosilo na javne djelatnosti,kao sto su npr. ovlasi drzavne religije. S Ulpinijanovim ubistvom kojeg je izvela pobunjena garda zavrsilo je razdoblje rimskog prava. Drugo stoljece poslije Krista je doba stabilnosti i mira u Rimskom Carstvu.

RAZDIOBA CARSTVA284. god. poslije Krista carem postaje Dioklecijan koji se odma prihvatio reorganizacije carkse vlasti. On je podijelio Carstvo na istocnu i zapadnu polovicu,a svakom ce vladati vladar August. Dioklecijan je za sebe izabrao istocni dio vladajuci njime iz prijestolnice Nikomendije u sjeverozapdanoj Maloj Aziji. Provincije su bile podijeljene u manje jedinice i grupisane u 13 dijeceza. One su cinile 4 prefekture,a upravitelj dijeceza fungirali su kao namjesnici prefektura (vicarii).Tom strukturom zapocinje proces razdiobe Carstva u kojoj je svaki imao svog cara.Na pocetku 4 st. Izgradio je Konstantin novu prijestolnicu za istok u Bizantu koji se otada zove Konstantinopol.Odnosi izmedju dva dijela Carstva su bili napeti,ali su unatoc pljackaskim upadima germanskih plemea nastojali ocuvati granice Carstva.Za odbranu granica je bilo potrebno pola miliona vojnika, veliki zemljoposjednici su bili duzni poslati u vojsku propisan broj vojnika sa svojih imanja,ili dati novac za novacenje vojnika.Posljedica toga je da su mnogi tzv. barbari bili primljeni u rimsku vosjku. 376.godine poslije Krista prodrli su Vizigoti u Trakiju i porazili istocnu vojsku kod Adrianopola, 220km od Konstantinopla,Teodoziju zadnjem velikom vojskovodji medju carevima uspjelo je jos jednom spasiti situaciju, ali uz cijenu ''barbarizacije'' istocne vojske. Po Teodozijevoj smrti dvije polovice Carstva su se i formalno razdvojile.Teodozijeva vladavina oznacava zavrsetak jos jedne preobrazbe Carstva koja je zapocela s Konstantinom, naime kristijanizacije. Konstantinovim Milanskim ediktom prestao je sluzbeni progon krscana.Konstantin je poduzimao velike napore da ujedini krscantvo,vrhunac toga bio je Nicejski konciil.Kad je Teodozije naredio pokolj gradjana,kao kaznu za umorstvo zapovjednika vojne posade u Solunu,sveti Ambrozije,milanski biskup uskratio mu je pricest sve dok se nije javno pokajao u katedrali.Opcenito uzevsi,privatnom pravu je iz poganskih vremena trebalo malo izmjena i dopuna da bi odgovaralo i jednom krscanskom carstvu.POSTKLASINO PRAVO I PROCESSa sve veom birokracijom drava je sve vie u svoje ruke uzimala sudski postupak. Ukinut je formalni proces, sa vojom podjelom postupka na dva dijela, od kojih je prvi dio predvodio pretor, kao dravni slubenik, a drugi sudija laik. Zamijenila ga je procedura zvana cognito u kojem je cijeli postupak predvodio jedan od drave imenovan profesionalni sudac. Tuitelj je svoje zahtjeve podnosio sudu u pisanom obliku. To pismenom je udski slubenik predavao tuenom koji bi sudu uruio svoju odbranu. Zatim u tranke iznosile svoje tvrdnje pred sucem, on bi uz provjeru injenica i sasluanje svjedoka donio presudu. Ako bi tueni bio osuen , presudu bi izvrio slubenik suda, osim ako ne bi bila uloena alba.Protiv presude iudexa kao laikog suca, albanije bila mogua, jer odluka iudexa stupila je na mjesto Boijeg suda, a protiv Boijeg suda nije bilo mogue uloiti albu. Po novom procesnom pravu bilo je mogue uloizi albuprotiv prvostepene presude viim sudovima sve do suda samog cara.Nputanje formalnog postupka imalo je i posve konkretne posljedice po pravo. Budui da nije trebalo izabrati neku odreenu formulu za postupak, potalo je mogue podnijeti tubu za postupak bez pravne osnove na koju se ona oslanja. U starijem procesnom pravu odvojene funkcije pretora i iudexa odgovarale su razlici izmeu utvrivanja prava i utvrivanja injenica. Sada kada cijeli potupak vodi sudija pojedinac te razlike su se zamutile i pravni aspekt spora pojavljivao bi se tek u toku postupka.Klasino pravo otro je razlikovalo vlasnitvo i posjed. esto je jedna te ista osoba vlasnik i posjednik jedne iste stvari. Ali mogue je biti vlasnikom stvari, a da na njoj istodobno vri neko drugi faktiki posjed. Za vlasnika koji je izgubio posjed postojala je posebna vrsta tune koja se naziva vidicatio, kojom je on od posjednika stvari zahtjevao vraanje stvari nad kojom je imao pravo vlasnitva. Nasuprot tome posjednik nije mogao vidicirati neku stvar. U postklasinom pravu pravo na vidikacionu tubu je imala svaka osoba koja je tvrdila da ima pravo na posjed neke stvari. Time je razlika izmeu posjeda i vlasnitva postala bespredmetnom.Isto tako u klasinom pravu je postojala razlika izmeu ugovora o prijenosu vlasnitva na stvar kao to je kupoprodajni ugovor, te same predaje stvari s prodavatelja na kupca. Ugovor je pripadao sferi obaveznog prava jer je prodavatelj imao obavezu prodaje stvari, a kupac obavezu plaanja, nasuptor tome ugovor o vlasnitvu nije imao nikakve neposredne uinke. Sve do predaje prodane stvari na kupca, prodavatelj je imao vlasnitvo na stvari. Sam akt predaje stvari pripadao je sferi stvarnog prava. Sada je i ta razlika postala nejasna pa se ita da je postklasinim izvorima da se vlasnitvo prenosi kupoprodajom.Rimsko pravo nije vie za sve isto. Tu razliku teko je utvrditi jer su dokazi za sve provincije rasuti, izuzev Egipta. U Egiptu je suho podneblje konzerviralo veliki broj papirusa koji sadri mnoe zapise o pravnim poslovima. Oni pokazuju da su Egipani bili skloni slijediti lokalne forme koje su im bile dobro poznate, te bi uz njih pridodali samo formulacije za koje su oekivali da e osigurati pravnu valjanost odreene isprave i po rimskom pravu.Klasini pravnici drali su da neko pravo iako potjee iz obiaja postaje pravom tek kada bude izraeno u nekom od pravnih izvora, kao to su magistarski edikti ili carski reskript. Unato tome neko lokalno obiajno pravo moglo je postati vaee pravo ako je dopunjavalo ope pravo i nije mu proturjeilo.Pravnici su obavezujuu snagu tih lokalnih obiaja temeljili po najvie na injenici da vaenje obianojnog prava poiva na volji naroda koja se preko njih izraava, upravo kao to neki zakon svoje vaenje zahvaljuje formalno izraenoj volji naroda glasanjem u narodnoj skuptini. Justinijanov tekst zavrava loginim zakljukom da se pisani zakoni mogu staviti izvan snage, ne samo glasanjem zakonodavaca, nego i preutnim slaganjem svih, kroz neprimjenu, to jest prihvaanjem prakse suprotne pisanom pravu.Godine 319. car Konstantin je odredio da je autoritet obiaja i njegove duge upotrebe znaajan te da se ne moe zanemariti, ali da je istodobno obavezujui samo ako nije ni protiv zdravog razuma i pisanog prava.PROPADANJE PRAVNE ZNANOSTIPotekoa koja se postavila pred one koji u htjeli odrati stanovitu dosljednost u primjeni rimskog prava sastojala se u tome da je esto bilo vrlo teko utvrditi to je uope njegov sadraj.Teko pritisnuti pravnici s poetka 5. stoljea radije su izbjegavali takvu konsultaciju te su se vie oslaganjali na Gajeve Institucije koje su pruaale pregled cjelokupnog prava u samo etiri knjige. Institucije i njihov autor stekli su u postklasinom periodu veliki ugled. Sredinom 5. stoljea mnogima se ak i Gaj inio pretekim, te se za upotrebu u Zapadnom Carstvu pojavio Epitome Gai. Njegovog sastavljaa zanimala su iskljuivo samo pravila,a ne i njihov nastanak.Pravnici tog vremena nisu zpravo bili sposobni donijeti vlastitu procjenu o tome ija djela konzultirati i ta uiniti kada se ti pravniki spisi meusobno ne slau. Htjeli su zakonske smjernice i dobili su ih u Zakonu o citiranju iz godine 426. Taj Zakon donoen je u ime Teodozija II, cara Istonog carstva i Valentinijana III, cara Zapadnoga carstva. Obojica us bili unuci Teodozija I. Taj zakon je u red vrhovnih autoriteta uzdigao 5 pravnika: Papinijana, Paula, Ulipijana, Modestina i Gaja. Ako su im se miljenja razilazila, trebalo je prihvatit miljenje veine. Ako nije bilo veine bilo je mjerodavno Papinijanovo miljenje. Tek ako nije bilo veine, a Papinijanin o tome nije rekao nita, smio je sudac o nekoj stvari stvoriti svoje miljenje. Time se pronalaenje ispraven pravne odluke svelo na isto mehiniki postupak, to svjedoi o najdubljem padu rimske pravne znanosti.Pravo koje se moglo nai u pravnikim spisima sada se oznaava kao ius, za razliku od onoga koje je potjecalo od carskog zakonodavstva i koje se oznaavalo kao lex. Ve krajem 3. stoljea saenjene su dvije privatne zbirke carskih konstitucija, veinom reskripata. One su po svojim sastavljaima nazvane Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus.U godini 438. bila je dovrena ta kompilacija u 16 knjiga, sadravajui konstitucije poredane unutar pojedinih naslova hronolokim redom. Djelo je bilo zamiljeno i ostvareno u Istonom Carstvu, ali su prijepisi bili poslani na zapad, gdje su ih odobrili car Valentinijan III i Senat. Izvorni tekst Teodozijeva kodeksa nije se sauvao, ali ga se u bitnom moglo rekonstruirati. To je jedan od najvanijih izbvora za politiku, gospodarsku i pravnu povjest kasnog Carstva, ali njime se nije lako sluiti jer mu je jezik nejasan. Na zapadu, barem, morale su ga dopunjavati interpretationes, koje su njegov sadraj objanjavale jednostavnijim jezikom. SVRETAK ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVATijekom 5. stoljea, Zpadno Rimsko Carstvo potpuno se rasulo pod sve veim pritiskom germanskih plemena. Upravljanje Zapadnim Carstvom bilo je premjeteno iz Miliana u Ravennu, blizu obale Jadrana. Godine 410. Vizigoti su poharali i sam Rim. Rim se ve dugo nije bio upravno i vojno sredite, ali njegove drevne tradicije i injenica da se Senat tamo jo uvijek sastajao, te njegova sve vea vanost kao papinog sjedita, dali su mu golemu simboliku vrijednost.Godine 429., prolazei preko Galije i Hispanije, Vandali su se iskrcali u Africi i tamo ubrzo, unutar granica Rimskog Carstva, utemeljili svoje nezavisno kraljevstvo. U godini 445. i oni su nadrli u Italiju i poharali Rim. Na kraju se 476. godine i posljednji zapadnorimski car odrekao prjestolja.Tamo gdje je zakazala svjetovna vlast, njezino mjesto zauzela je crkvena vlast koja je, uglavnom, bila tek kopija one carske. Kako bi osigurao primat rimske biskupske stolice nad ostalima, oslanjao se na injenicu da su rimski krani u zapadnim provincijama bili pripadnici rimske crkve. U jednom pismu istono rimskom caru Anastaziju iznio je papa Gelazije I nauk da svjetom vladaju dvije zasebne moi, sveenska i carska, te da papa ima vlast u stvarima duhovnim, a car u stvarima svjetovnim, dok su oba jednako podloena gospodstvu Kristovom. Germani su se drali naela personaliteta, to jest zadravali su svoje pravo za sebe, ne nastojei ne nametati ga drugima. Oni napredniji od tih germanskih naroda ojeali su potrebu da svoje plemensko pravo uredu i u pisanom obliku. Znakovito je to to pravo nisu objavljivali na vlastitim jezicima, nego na latinskom, na jeiziku upravne vlasti i prava.Eurik je svoje rimske podanike htio drati odvojene od Vizigota, te je zabranio brakove izmeu te dvije narodosne skupine.Teodorikom edikt proglaen je oko 500. godine od Teodorika Velikog, ostrogotskog kralja u Italiji.Njegov edikt vrijedio je kako za Rimljane tako i za Gote, ali sadraj mu je bio rimski. Izvor tog edikta sainjavali su sljedei tsktovi: Codex Theodosianus, Paulove Sentencije, kao i Gajeve Institucije.Burgunski i Vizigotski kraljevi u Galiji izdavali su za Rimljane na svojim podrujimaposene zbirke pravnih propisa.Meu svim tim zakonskim zbirkama sainjenima iz materijala rimskog prava, najvei utjecaj imao je Lex Romana Visigothorum. Donio ga je vizigotski kralj Alarik II godine 506. za svoje rimske podanike, vjerovatno pokuavajui osigurati njihovu vjernost pred napadima Franaka. Vizigotsko rimsko pravo najznaajniji je izvor za nae poznavanje zapadnog rimskog vulgarnog prava u posljednjem stoljeu postojanja Zapadnog Rimskog Carstva. U vizigotskom kraljvstvu u panjolskoj vrijedilo je do sredine 11. stoljea, to jest do take kada se priznalo spajanje dvaju naroda, a pravo za razliku od staroga personalnoga steklo teritorijalno vaenje i time postalo primjenjivijim na sve stanovnike kraljevstva. Praktino vaenje zadrao je Vizigotski zakonik i u franakom kraljevstvu, koje se, nakon to su 507. Franci porazili Vizigote i nakon to su 532. pokorili Burgundane, proirilo na cijelo podruje bive Galije. Franci su preuzeli personalno naelo, ali nisu objavili nikakvu zbirku rimskoga prava, nego su se radije sluili vizigotskim i burgundskim zbirkama, koje su u franakim rukopisima esto bile prepisivane zajedno. JUSTINIJAN I CORPUS IURIS CIVILIS-Justinijan se rodio u blizini Naissusa (Ni u dananjoj Srbiji) , koji je bio i Konstantinovo rodno mjesto.

-Materinski jezik bio mu je latinski ,ali je Grku naobrazbu dobio u Konstantinopolu, koji je ve tada vratio svoje staro ime Bizant.

-Njegov rad bio je dijelom ambicioznog plana obnove starog sjaja Rimskog Carstva u svim njegovim aspektima, ali kao ovjeku snane volje i u punoj snazi i njemu je kao Napoleonu trebalo malo sna.

-Na njega je utjecala njegova ena Teodora, biva glumica, a nakon njezine smrti 548 .god postao je manje aktivan vladar.

-Uz pomo svojih vojskovoa Narzesa i Belizara preoteo je Vandalima Sjevernu Afriku i opet uspostavio carsku vlast nad ostrogotskim kraljevstvom u Italiji.

-Odupirao se papinom polaganju prava na jednakost s carem, te se smatrao vrhovnikom kako najvie svjetovne , tako i duhovne vlasti , a simbol njegove moi u vjerskim stvarima bila je golema crkva Svete Sofije u Bizantu.

-Jedan dio njegovih nastojanja bio je skroman : osuvremeniti Codex Theodosianus, a najvaniji dio pravnog razvoja u doba dominata bile su carske konstitucije, a osobito tijekom posljednjih 100 godina bilo je nastalo mnogo novela.

-Najvaniji dio Justinijanovog zakonodavstva su Digeste (latinski digesta), antologija izvadaka iz spisa najveih rimskih pravnika. Vie od treine teksta u Digestama potjee od Ulpijana ,a jedna estina od Paula. Cjelina djela predstavlja golemi pravni mozaik, upola opseniji od Biblije.

-Izvadci su rasporeeni po naslovima, a svaki naslov posveen je jednoj zasebnoj temi. Vie naslova sainjava knjigu. Digeste se sastoje od ukupno 50 takvih knjiga.

-Gdje se neka materija nije dala raspodijeliti, kao u sluaju legata, jedan naslov se moe iriti i na vie od tri knjige.

-Digeste su bile dovrene za 3 god. i to je bilo mogue zato to su sastavljai sami ureivali svoj posao tako da su materijal kratili po svojemu nahoenju, a preostale izvadke to bolje meusobno prilagodili. Digeste i Institucije stupile su na snagu 31.prosinca 533 g, a revidirano izdanje Kodeksa doneseno je godinu dana kasnije.

-Justinijan je i dalje donosio zakone, sve do svoje smrti 565 god, te novele , od kojih su mnoge bile na grkome jeziku, bile su sabrane u privatne zbirke, te su naposljetku zajedno s ostala tri dijela Justnijanova zakonodavstva sainjavale sukladnu kasnijem nazivu Corpus Iuris Civilis tj., cjelinu svjetovnog prava za razilku od kanonskog praca Crkve.

-Cijelo to zakonodavstvo dijelom predstavljalo je vrhunac tisugodinjeg pravnog razvoja.

- Bez Justinijanove kodifikacije znali bismo malo neto o ranijem rimskom pravu, a od klasinog prava malo je toga preivjelo. Glavni primjer za to su Gajeve Institucije, kojih je potpuni tekst bio otkriven tek 1816 godine.

-Oko 900 god. potakao je car Lav Mudri opsenu obradu Justinijanova prava na grkom jeziku, tkz: Basilica, kojom je sadraj Digesta, Kodeksa,Institucija i Novela bio spleten u jednu jedinstvenu cjelinu.

-Te tekstove dopunjuju biljeke nazvane Scholia, koje uglavnom potjeu iz komentara pravnika Justinijanova doba, te su korisne za razjanjenje izvornog latinskog jezika.

-Nastajala su skraene verzije Bazilika, a najutjecajnijom je postala 1345. godine objavljena kompilacija nazvana Hexabiblos (estoknjije), koja je sve do 1946 god. bila temeljnim izvorom prava u modernoj Grkoj, kada je odmijenjena novim graanskim zakonikom.

-Godine 1453. gubei malo-pomalo svoja podruja Bizantsko Carstvo je naposljetku podleglo nasrtajima Turaka, ,ali je bizantsko pravo preivjelo u svom grkom ruhu na Balkanu i u Rusiji, koje su se carevi smatrali nasljednicima bizantskih careva, a svoju prijestolnicu Moskvu nazvali 'Treim Rimom'.

OBNOVA JUSTINIJANOVA PRAVA

-Rimsko pravo i germansko pravo na Zapadu-

-U ranom srednjem vijeku nestao je sustav sudova i profesionalnih sudaca koji je potjecao jo iz vremena Rimskog Carstva,, oni su predstavljali dravni aparat koj je svoje presude mogao i sprovesti.

-Na njegovo mjesto stupile su skupine slobodnjaka iz lokalnog okruzja,koju su nastojali sporove rjeavati sa to manje tete po ivot zajednice.

-Te skupine morale su same utvrivati pravila obiajnog prava, mjerodavna za sluaj koji se naao pred njima, a ta pravila nisu se meutim primjenjivala striktno nego su sainjavala pozadinu na kojoj se esto rjeavao neki spor.

-Ljudi se sada nisu vie smatrali pripadnicima jednog svjetskoga carstva, nego vie dijelom zajednice ljudi istog etnikog porijekla i istih obiajnopravnih tradicija.

-U 6.stoljecu rimsko pravo se jo uvijek primjenjivalo na sporove 'Romana', to jest na galoromanske podanike germanskih osvajaa, ali se sveopim pretapadnjem naroda presonalno naelo povuklo se pred teritorijalnim naelom po kojem su svi itelji nekog odreenog podruja bili podloni istom pravu.

-Prevladavajue pravo tog razdoblja bilo je uglavnom germansko obiajno pravo vladara koje se dotad prenosilo usmeno, ali se sada stalo sabirati i pisano biljeiti.

-Kao i u sluaju Eurikova zakonika, vlasti su se posluile galoromanskim pravnicima i pisarima, koji su pisali latinskim jezikom.Ti zakoni veinom su se ticali novanih naknada, koje su ve prema teini delikta morale biti plaene rtve ili obitelji rtve. Ta protupravna djela bila su kraa, oteenje stvari, tjelesne ozljede i ubojstvo.Navedeni zakoni takoer su sadravali odreeni broj pravila obiteljskog i procesnog prava, ali vrlo malo njih o ugovorima i vlasnitvu.

-Rimski tekstovi esto su se krivo razumjeli. Lex Romana Curiensis je pravna zbirka sainjena krajem 8.stolj. za romanizirano stanovnitvo Retije u Istonoj vicarskoj. Ta zbirka poziva na jednom mjestu na Zakon o citiranju iz 426 god. koji kae da kad se na sudu citiraju pravnika miljenja sudac e slijediti miljenje veine, a ako je odnos neodluan prevladat e Papinijanovo gledite. Taj propis iz 8.stolj pravnici su shvaali kao da se odnosi na postupak imenovanja priseznika pred sudom i da utvruje kako odluuje veina.

-Papianus je bio ranosrednjovjekovni naziv za Lex Romana Burgundionum.

-U Italiji se ouvalo bolje shvacanje rimskog prava. Edikt langobardskog kralja Luitpranda iz 8.stolj pokazuje da se u trgovakim stvarima, za koja su razna germanska prava jedva imala pravila, pozivalo na rimsko pravo. Luitprandov edikt propisuje da pisane isprave sastavljene pred rimskim notarima moraju odgovarati rimskom pravu , a langobardske isprave ipak langobardskom pravu.

-Italija je takoer bila iznimka od pravila da se pod rimskim pravom podrazumijevalo iskljuivo pravo rimskih zakona donesenih u germanskim kraljevstvima.

-Najvanija uvarica rimske pravne tradicije bila je Crkva.

-Rimsko pravo bilo je u cijeloj Europi personalno pravo ljudi koji su pripadali Crkvi.

-Crkva je i sama nastavljala stvarati svoje vlastito pravo u zbirkama vanih pravnih tekstova.

-Rimskopravni materijal koji je bio primjenjiv za Crkvu prikupljao se u posebne zbirke. Jedan primjer za to je LEx Romana canonice compta iz 9 stoljea.

-Razina pravnog znanja bila je najvia u Italiji, ali je crkva donijela odreeno poznavanje rimskih pravnih pojmova ak i u najudaljenije dijelove Europe, tamo gdje su rimske institucije propau Zapadnog Rimskog Carstva nestale.

-Anglosaska kraljevstva u Enegleskoj nisu donosila neka posebna zakonska pravila za svoje preostalo galoromansko stanovnitvo, ali nakon to je u 7 stoljeu Engleska bila pokrtena iz RIma, Crkva se nije ograniila samo na navjetanje Evanelja. Imamo podatke da su se u koli ,koju je u Canterburyju osnovao Teodor iz Tarza uili razni predmeti medju njima i rimsko pravo .

-Ti odgovori potvruju kako postoji stanovito znanje o rimskom pravu kao i spremnost da se ono primijeniCRKVA I CARSTVOKarlo Veliki je bio pod uticajem anglosaksonskog uenjaka Alkvina. Alkvin je iznova nastojao oivjeti misao o Rimu kao glavi svijeta. Ta misao je prevladavajua znaajka karolinke renesanse. Karlo Veliki je 800.g nastojao sprovesti Alkvinovu viziju u djelo. Od pape Lava III dao je okrenuti za cara te je na taj nain pojedina kraljevstva obuhvatio u obnovljeno carstvo. Posljedica je zanimanje za odnose crkve i Carstva. Karlo Veliki i njegovi nasljednjici su donosili zakone bez pristanka naroda, po uzoru na rimske careve. Papa Galezije je uspostavio ravnoteu svjetovne i duhovne vlasti, papinski pravnici su smatrali da je crkva nadreena Carstvu. Justinijan je odbaciovao Gelazijevo naelo dvostruke vlasti pape i cara i smatrao je da cas u svojoj osobi objedinjuje i svjetovnu i duhovnu vlast, te narodi pod njegovom vlaumoraju priznavati jedino pravu vjeru. Papa Grgur VII je smatrao da carevi i dr. velikai postave nekog biskupa ili opata s prstenom i tapom kao znak njihovog dostojanstva te je to znailo potvrdu neovisnosti Crkve. Konkordatom iz Wormsa je utvrena razlika izmeu duhovne slube visokog crkvenog dostojanstvenika i njegovog poloaja kao federalnog vazala kruna, te on treba poloiti prisegu caru kao vazal, pa potom od svog crkvenog poglavara primiti prsten i tap kao znak svoje duhovne vlasti. Europa je imala 2 sistema vlasti, svaki od njih je imao svoje vlastito pravo.NOVO OTKRIE DIGESTAJustinijanova Digesta su 500 godina nakon to su sastavljena poela se koristiti kao izvor pravila i argumenata. Svi do danas sauvani rukopisi poivaju na jednom rukopisu iz 6 st. Koji potjee iz Pise, a danas ga uva Bibloteca Laurenziana u Firenci. Ponovno otkrie Corpus Iuiris civilis bio je dugotrajan proces koji se odvijao najveim dijelom u 12 st. Digeste su se koristile u 3 dijela: Vetus, Infortiatum i Novum. Vetus knige od 1-24, Infotiatum 24-38, a Novum od 39-50, podjela je nepoznata. Kasnije su otkrivene i Tres Libri, odvojene od Kodeksa. Zatim se pojavila i verzija Novela-Authenticum (9 zbirki). Jedini poznati rukopis iz Digestum Vetus nalazi se u British Library. Izvor ovih izvadaka iz Digesta nije poznati, ali pretpostavlja da su ga nali u arhivima u Rimu. Iz Digesta su mogli stei poznavanje najboljeg djela rimskog prava. Novele su donijele vie tete nego koristi. Bez Digesta rimsko pravo nikada ne bi moglo osvojiti svijet. Najvea kola za svjetovno pravo bila je u 11 st.u Paviji. Pravnici u Paviji su se u prvom redu bavili langobardskim pravom sabranom u Liber Papiensis. Pri tumaenju tih tekstova pravnici iz Pavije su po prvi put primjenili metodu stavljanja glosa po rubu teksta. Pravnici su se dijelili u dvije skupine: antigue i modernis. Antigui su ostali vjerni tradicionalnom shvaanju langobardskih tekstova. Moderni su se isticali sposobnou da se pozivaju na rimsko pravo kao openito primjenjivo pravo.GLOSATORI RIMSKOG PRAVAPavijska kola je prva pokazala novi nain tumaenja pravnih tekstova, ali slava prve znanstvene obrade Justinijanovih zakona pripada Bologni. Prvi uitelj prava u Bologni bio je Pepo. On je prouavao na osnovu tekstova Kodeksa i Institucija, mada je prilikom nastupa pred sudom bio u stanju argumentirati citatima iz Digesta. Irnerius je prvi utemljio podjelu na pravnu nauku i pravnu praksu. Prvo je prouavao samo teke pojmove, a zatim je komentirao odlomake. Njegova objanjenja su isprva bila smjetena izmeu redaka teksta tzv. Interlinearnih glosa, a kasnije na rub teksta tzv. Marginalih glosa. Zbog karakteristicne metode objasnjavanja teksta nazivali su se glosatorima. Smatrali su da pravo pripada etici jer ima posla s ljudskim ponasanjem. Pravo sacinjava dio logike. Logika je zadrzavala sva 3 umijeca onog dijela tradicionalne naobrazbe poznate tako trivium (gramatika, dijalektika i retorika). Na pravo su gledali kao na stadij vise vrste kojim su se mogli baviti samo oni koji su prethodno savladali trivium. Glosatori su Justinijanove tekstove smatrali gotovo Svetim pismom i pripisivali isti autoritet kao i Bibliji. Smatrali su da ta zbirka sadrzi sve sto je potrebno kako bi se rijesio neki pravni slucaj. Jedna od najvecih poteskoca s kojom su se glosatori susretali je nedostatak koherentnog rasporeda teksta. Njihovo dobro poznavanje Cropus Iurisa dokazuje cinjenica da su ga mogli citirati po njegovim prvim rijecima. Sluzili su se svim vrstama dijalektike. Svaki tekst je imao jednak autoritet. Razvile su se razlicitie zbirke pravne literature - Sumae (Kodeks i Institucije). Zbirka glosa nekog odredjenog naslova (titulus) iz Justinijanove kompilacije se nazivala APPARRATUS. Dobar primjer je posljednji naslov Digesta De Diversis regulis iuris antiqui koja je sadrzavala distinctiones, questiones i solutio. Sve sto su pisali kretalo se oko Justinijanovih tekstova. Rad glosatora je sve vise rastao. Bulgurus i Martinus Gosis su se isticali. Imali su podijeljena misljenja o tumacenju tekstova. Bulgurus je smatrao Justinijanove zakone samo po sebi pravicne, osnova zadaca je pronacio ratio legis. Martinus nije smatraio dostatnim taj postupak. Tumacenje nekog odredjenog teksta ne treba ogranicavati samo na razmatranje tekstova koji se bave istom temom, nego se moze primijeniti svaki tekst koji bi mogao osvijetliti osnovni pravni problem. Bulgurusov ucenik Bassianus je smatrao da se s nekim tekstom treba postupiti kroz 4 stupnja:1. Predstavljanje problema; 2. Navodjenje proturjecnih tekstova i predstavljanje rjesenja problema; 3. Citiranje opcih nacela (brocardica); Jedan od ciljeva rada glosatora jeste otkrice opcih nacela prava ili brocardica sadrzanih u Corpus Iuris. Cesto su se rabile samo zato da suca zaslijepe ucenoscu. Bassianusov ucenik Azo je posebno razradio rasprave radnijih narastaja glosatora o pojedinim slucajevima. Summa Justinijanovog Kodeksa ce imati veliki uticaj. Azov ucenik Accursius je sabrao pravna ucenja skole glosatora rimskog prava i time je sastavio djelo Glossa Ordinaria. Bila je cesto prepisivana. Stoljecima je Accursiusova Glosa ostala temeljem svakog pravnog ucenja koje bi za sebe tvrdilo kako potjece od rimskog prava. Vladajuca maksima: Sto iz Glosse ne uslijedi, ni pred sudom to ne vrijedi.RIMSKO PRAVO I KANONSKO PRAVOU Bologni je kanonsko pravo,kao predmet pravne nauke, vrlo rano stao uz rimsko pravo. Za razliku od rimskog prava ono je od poeka trpjelo od nedostatka to nije postojala odreena zbirka pravno obavezujuih tekstova uporediva s Corpus Iuris. Postojale su neslubene zbirke koje su obuhvaale citate iz Biblije, zakljuke koncila, uenja crkvenih otaca, papinske dekretale u obliku pisma i odlomke rimskoga prava. Redovnik Gracijan objavio je 1140. Concordantia discordantium canonum, zbirku tekstova kojoj je bio cilj izgladiti proturjenosti u crkvenim pravnim tekstovima. On je svoje tekstove nazvao Decretum. Pravnici koji su bili pobornici rimskoga prava i dalje su kanonsko pravo smatrali disciplinom manje vrijednom od njihove vlastite struke. Smatrali su da je rimsko pravo jedino na osnovu kojeg moemo da razumijemo svako pravo, pa i kanonsko pravo. Kanonsko pravo su crkveni sudovi primjenjivali u svim sluajevima koji su potpadali pod crkvenu jurisprudenciju. Za Gracijana je kanonsko pravo bilo boansko pravo, na istom mjestu sa pravom objavljenim u Evanelju. Kanonsko pravo nije imalo odgovora za sva pravna pitanja, dok se za rimsko pravo smatralo da ga ima. Dekretum je propisivao da se u svim sluajevima koji nisu regulirani crkvenim normama slijedi rimsko pravo. U vrijeme nastanka kanonskog prava, svi su kanonisti pratili rasprave meu glosatorima koji su bili za njih svojevrsni stariji sudrugovi. Izmeu 1188. i 1226. izalo je pet kompilacija papinskih dekretala. Papa Grgur IX je 1234. promulgirao je veliku zbirku izvadaka iz dekretala, koja se dijelom oslanjala na starije kompilacije. Za redakciju tog djela pobrinuo se panjolski redovnik, dominikanac Raymund de Penaforte. Postala je poznata po nazivu Liber Extra jer su njegovi tekstovi nastali izvan Gracijanova Decretuma. Liber Extra sadri 1239 poglavlja, poredanih u pet knjiga. Dekretali sabrani u Liber Extratrebali su zajedno sa Gracijanovim Dekretom sadravati sveukupno pravo crkve. 1298. objavljena je jo jedna zbirka koju je papa Bonifacije VII proglasio zakonom, ona je dopunjavala pet knjiga sadranih u Liber Extra te je nazvana Liber Sextus. Predkraj 14. stoljea bio je dovren tzv. Corpus Iuris Canonici kompilacija ije je pravno znaenje i vrijednost gotovo jednako Justinijanovu Corpus Iuris Civilis. Pravnici koji su uili rimsko i kanonsko pravo,govorilo se saeto reeno, da su studiraliius utrumque (oba prava). Pravnici svjetovnog prava pokuavali su zadrati ova dva pravna podruja odvojenim. Svjetovno je pravo bilo od koristi ljudima na zemlji, dok je kanonsko pravo nastojalo ovjeka drati podalje od grijeha i time osigurati spas njegve besmrtne due. Accursius smatra kako se papa ne bi trebao mjeati u svjetovne, a ni car u duhovne stvari. Kanonsko pravo obuhvaalo je jedan veliki dio kaznenog prava. poevi od brakolomstva i krivokletstva, sve do krivotvorenja isprava i ubojstva. Takoer, kako je brak bio sakrament i on je bio reguliran kanonskim pravom, kao i sva pitanja obiteljskog prava. Tokom 14. stoljea uobiajilo se oba prava uzimati zajedno, pa ak i od strane komentatora rimskog prava.PRIVLANOST BOLONJSKE PRAVNE KOLE Krajem 12. stoljea mjesto Bologna je bilo pravno sjedite u Evropi. Njezinu pravnu kolu pohaale su hiljade studenata iz cijele Evrope. Nakon propasti Rima, pravo je na Zapadu opet postalo samostalna znanost. Ali studenti prava nisu samo pohaali predavanja. Sudjelovanjem u raspravama o sporovima na zadane teme uili su sluiti se insturmentarijem jednog u praksi djelatnog pravnika. U tim raspravama svaka je strana iznosila svoje argumente, potkrijepljene zakonskim tekstovima, nakon ega je predsjedavajui uitelj iznosio svoe rjeenje problema. Po zavretku studija imali su studenti prikupljen najvaniji materijal koji su mogli ponijeti kui. U bolonjskoj pravnoj koli naglasak je vie leao na znanosti nego na praksi. Pravne zbirke romaskog ili germanskog naroda , nisu vie bile od velike pomoi za rjeavanje osnovnih pravnih pitanja, onoj o sudskoj nadlenosti. Biskupi i svjetovni vladari traili su ljude koji bi im mogli pruiti argumente utemeljene na objektivnim, racionalnim i svevaeim pravnim naelima. A to su jedino nudili tekstovi rimskog prava. Progresivni biskupi slali su u Bolognu mlade sveenike, ne bi li stekli barem neke spoznaje o novoj znanosti. Za razliku od Pariza i Oxforda sveuilita 12. stoljea to su ih osnovali i vodili uiteli, bologna je postala primjer sveuilita koje su vodili studenti.Oba prava, kanonsko i svjetovno, oblikovali su sveuilite u Bologni, premda su se tamo uile i druge struke kao to su medicina i teologija. I pravna i papinskavlast trudile su se biti u dobrim odnosima s pravnom kolom u Bologni. Putujui 1155. godine u Rim na krunidbu, mladi car Fridrik Barbarosa zaustavio se u Bologni kako bi se sastao sa vodeim pravnim strunjacima i osigurao njihovu potporu glede pravne utemeljitosti stanovitih zakona koje je namjeravao donijeti. Nakon to je dobio njihovu pomo, proglasio je Costitutio Habita, kojom je podijelio povlastice studentima koji dolaze u Bolognu. Car je posebno priznao studentske udruge i podijelio im ovlast samouprave. Uspjeh Bologne doveo je do osnivanja pravnih kola i u drugim dijelovima Italije. Ve oko 1175. postojala je pravna kola u Modeni, a 1222. godine i u Padovi je otpoeo studij. U Paviji se langobardska kola prava preobrazila u kolu za rimsko i kanonsko pravo. 1224. godine car Fridrik osnovao je sveuilite u Napulju, za studij rimskog prava. car je uspjeh tog sveuilita pokuao osigurati tako to je svojim podanicima zapovjedio da studiraju tamo, a ne u Bologni.NOVA ZNANOST IZVAN ITALIJENova znanost iz Bologne ve je poetkom 12. stoljea uhvatila korijene na jugoistoku Francuske. Obiajno pravo tog podruja primilo je posredovanjem rimskopravnih zbirki Vizigota i Burgundana vie rimskih sastavnica nego oiajno pravo drugih zemalja. Summa "Institucija" iz Diea najstarija je od jedne skupine tekstova rimskog prava sastavljenih u Provansi. Njoj pripadaju po exceptiones petri, te srodne zbirke poznate kao pravne knjige iz Tubingena i Ashburnhama. Spisi iz Provanse razlikuju se od radova iz Bologne po tome to se u njima materijal iz Corpus Iuris uzima samo u izboru i to se taj materijal nastoji predstaviti u rasporedu po poglavljima koji je u odreenoj mjeri srodan rasporedu Institucija, te stoga ne slijedi raspored materije u Kodeksu ili Digesta na nain uobiajen u Bologni. Druga pravna literatura povezana s tim krajem jest summa kodeksa, a najstariji primjer je Summa Trecensis koju je sastavio stanoviti Gerard . Daljne djelo toga tipa je Lo codi, koje je prekinulo s openitom uporabom latinskoga te je napisano na provansalskom. Glas kole u dolini Rone proirio se i izvan Provanse. Privukla je i pravnike meunarodnog glasa, primjerice glosatora Rogeriusa, koji je studirao i prouavao. Njegovo glavno djelo je Summa Kodeksa. Nedovrenu Rogerijovu summu dovrio je glosator Placentinus, koji je uenje rimskog prava prenio iz Provanse jo zapadnije u Montpellier, gdje je osnovao kolu. Tamo je sa uspjehom sastavio i prouavao vlastite summe, kako uz Kodeks tako i uz Institucije. Kardinal Petrus de Cadorna bio je prvi Katalonac za kojeg se zna da je stekao rimskopravnu znanost. Dvije grke konstitucije iz Kodeksa preveo je na latinski. Rimsko pravo prouavalo se i u novoosnovanim kolama u Orleansu i Touluseu. 1219. papa Honorij III bulom Super Speculam zabranio nastavu rimskog prava u Parizu i dopustio samo naobrazbu u kanonskome pravu.U Engleskoj je prouavanje nove pravne znanosti povezano s imenom Lombaraninom Vacariusom. Njega je iz Bologne doveo do 1140. godine Teobald. Vacarius je sastavio zbirku izvadaka iz vanijih tekstova Digesta i Kodeksa, ukljuujui i Tres Libris. Ta zbirka je bila podijeljena u devet knjiga i nazvana Liber pauperum, "Knjiga za siromane". Nakon 1190. sluila je kao prirunik i u Oxfordu, gdje su se zajedno prouavali rimsko i kanonsko pravo. U Bologni su pravnici rimskog prava normalno bili laici, ali izvan Italije su studenti rimskog prava bili mahom sveenici, djelatni prije svega u crkvenoj jurisdikciji. Jedan sveuilino obrazovani pravnik u svim evropskim zemljama bio nuno kolovan na rimskome pravu. U zahtjeve koji su se postavljali pred glosatore, ubrajalo se i objanjenje temeljnih elemenata jednog racionalnog procesnog prava, definicija naravi zakonodavne vlasti kao i utvrivanje odnosa izmeu lokalnog prava i carskog prava. PRIMJENJENO RIMSKO PRAVO-PROCESI svjetovni i i crkveni pravnici su shvaali znaaj izvoenja procesnog prava. Zato su zajedno razvili jedno takvo pravo, Kanonistima je ono trebalo za njihove vlastite sudove. Rimljani nisu odvajali procesno pravo od materijalnog.Raslo je nezadovoljstvo dokazivanja zasnovanim na oblicima Bojeg suda.Bulgarus je prvi koji je poeo rjeavanje ovog problema. On poinje sa osnovnim pojmovima procesa, kao to sz strane, tuba, odgovor na tubu, dokazi, presuda, alba. Utvrdio je da je proces kojeg se tie tri strane i to tuitelj koji postavlja zahtjev, tueni koji to negira i sudac koji sve to rasvjetljuje.Bulgarusov uenik Bassianus, u svom djelu prikazuje kako process poinje i kako se zavrava, dao je i praktine primjere kako sastaviti tubu. Kasniji autori su se bazirali na naelima, odnosni kako sudac treba da presuuje stvar na osnovu postavljenog zahteva, a ne na osnovu osobnog uvjerenja.Slubenici Crkve su se sluili Ordama pri rjeavanju sporova. One su se sastojale iskljuivo iz rismkog materijala, koji je ugavnom poticao iz Kodeksa. Obraivale su se sljedee materije : podnoenje tube, davanje prisege, davanje jemstva, zastupanje, sredstva odbrane, izvoenbje dokaza, nagodbe, presuda, alba itd..Vrhunac procesne literature bio je Ogledalo prava Durantisa iz 1271 godine. Uetiri knjige obradio je osobe koje sudjeluju u procesu, tok civilnog i krivinog postupka. U 13 tom stoljeu se ovo primjenjivalo pred svjetovnim sudovima.PRIMJENJENO RIMSKO PRAVO-ZAKONODAVNA VLASTDigesta i Kodeks potvrivali su apsolutnu zakonodavnu vlast cara. Temelj svake sudbene vie vlasti suglasnot graana kao ukupnost.. Ako je careva mo poticala od naroda tada i suglasnot naroda mora biti izvorna svake legitimne vlasti.Narod ne moe vie opozvati zakonodavnu vlast koju su jednom prenijeli na cara. Neograniena je mo vladara koji vlada i donosi zakone po vlastitoj procjeni, a za zajedniko dobro.RIMSKO PRAVO I OBIAJNO PRAVOPravnici koji su se bavili kanonskim pravom imali su odreeno znanje rimskog prava. Meutim sudovi nisu primjenjivali iskljuivo rimsko pravo. Crkveni sudovi kad aje rije o braku primjenjivali su kanonsko pravo. Feudalni sudovi u sporovima vezanim za nekretnine primjenjivali su feudalno pravo. Svi ovi sudovi su pokuavali da primjenjuju svoje vlastito pravo, meutim kada to njihovo pravo nije moglo dad a odgovore na neka pitanja onda su onu primjenjivali rimsko pravo.Prvom polovicom 12 tog stoljea uenjaci iz Lombardije sastavili su zbirku vaeih pravila obiajnog prava.. To je zbirka skupa pravila koja ureuje odnose izmeu feudalnog gospodara i vazala.Nerijeena prilagodba je ostala kod feudalnopravnih odnosa i rimskog stvarnog prava u vezi nedjeljivim vlasnitvom. Ipak pravnici su utvrdili slinost izmeu vazala u feudalnom pravu i emfiteuze u rimskom pravu.Znaajan problem predstaavljao je vaenje nekog lokalnog obiajnog prava koji je proturjeio carskom pravu. Obiajno i zakonsko pravo poivaju na suglanosti naroda, pa tako neko obiajno pravo moe ukinuti starije zakonsko pravo. Vaenje obiajnog prava prestaje tamo gdje ono proturjei razumu ili pisanom zakonu.

Glosatori su otro raspravljali o ovome problemu. Bulgarus je razlikovao opevaee obiajno pravo od iskljuivo lokalnog obiajnog prava. Drao je kako ovo prvo uvijek ima prednost nad ovim drugim.Pisano pravo moe dokinuti ranije pravo samo kada je svjesno uvedeno kao njemu protivno i to u okviru svog prostornog vaenja.Martiunus smatra da obiajno pravo moe dokinuti starije obiajno pravo.Bassianus smatra da narod pri uvoenju nekog obiaja zna ta ini. Obiajno pravo je vaee pravo samo ukoliko je razumno. I zakonsko i obiajn pravo izvode svoje vaenje iz volje naroda.U junoj Francuskoj gdje je bio Martinusov utjecaj prevladalo je miljenje da carsko pravo ima prednost nad obiajnim pravom. U Engleskoj pak, naginjalo je suprotnom miljenju.

U drugoj polovici 12 tog stoljea kralj Henrik II nametnuo je sredinju vlast cijeloj Engleskoj.Osnovan je Kraljevski sud koji je bio nadlean za sve vrste sporova u cijeloj zemlji. Za recepciju rimsko-kanonskog prava bilo je prerano. Svaki process otpoinjao je pisanim aktom, to g je na zahtjev tuitelja sastavljala kraljevska kancelarija. Tim aktom trailo se od kralja da spomenute dovede pred sud. Kraljevski suci su morali utvrditi odgovaraju li injenice.. Ako odgovaraju onda se sluaj predavao porotnome sudu koji se sastojao od 12 laika iz lokalne zajednice. Porotnici su javno saluavali svjedoke i donosili presudu. Postojale su dakle dvije posebnosti, prva je da je svaki process mora poinjati sa pisanim aktom , druga da je sluaj zavravan sa odlukom laikog porotnikog suda na temelju utvrenih injenica.Odluke kraljevskih sudaca poivale su na obiajnom pravu. Ali protivno lokalnim obiajima koji su nastali iz prakse, i primjenjivali se pred lokalnim sudovima , obiajno pravo kraljevskih sudova nadlenih za cijelu zemlju common law , bili su uglavnom razradili sami suci te se o njemu moglo doznati na osnovu zapisnika koje su sudovi vodili o pojednim procesima. Praksa je u svim pravnim podrujima ukljuujui i kanonsko pravo velikim dijelom poivala na obiajnom pravu.RIMSKO PRAVO I LOKALNA PRAVA U 13.st

U 13 stoljeu u mnogim evropskim zemljama pristupa se zapisivanju lokalnog prava tih zemalja. Tada je rimsko pravo posluilo kao izvor pojmova i naela, prema kojima je ureeno lokalno pravo. Tako u jednom latinskom traktatu koji se pripisuje Bractonu biva zabiljeeno Ope englesko pravu, u kojem nalazimo elemente rimkog prava, prvenstveno pojmove. U ovom traktatu nazire se stil Digesta i Kodeksa. Pravna zbirka za kraljevstvo Siciliju Liber Augustalis, takoer obulije tesktovima iz rismkog prava, odnosno ti tekstovi su upotrebljeni kao temelj zakonodavne vlasti cara i procesnog prava to su ga primjenjivali njegovi sudovi.Znaaj rimskog prava u ovom periodu je i u injenici da su kraljevi koji su se bavili zakonodavstvom konsultovali pravnike kolovane u rimskom pravu. Tako je rismko pravo korak po korak proelo svekoliku pravnu kulturu. Znaaj rimskog prava u ovom periodu ogleda se kroz njegove pojmove, metode i oblike pravne argumentacije. Suci su u nedostatku lokanog obiajnog prava bili duni primjenjivati rimsko ili kanonsko pravo. Rimsko pravo je u paniji dvojici kraljeva posluilo za ujedinjenjem pravne rascjepkanosti zemlje. U tom perodu se javlja vrhunsko djelo Sedam dijelova, koje je kombinacija obiajnog, sa rimskim i kakonskim pravom. A to djelo reguliralo je osnovne institute graanskog i krivinog prava. U Francuskoj poznati sudac grofa od Klermonta primjenio je rimsko pravo na nerimske institucije, ne bili im dao vei autoritet. To isto je uradio i Danac Sunesen, koji je obiajno pravo Danske stavio u kontekst rimskog prava. U ovom periodu rimsko pravo je uz kanonsko pravo postalo odlika kranskog obrazovanja. Vano je istai da je rimsko pravo prestavljalo intelektualni okvir kao temelj politike teorije i pravnog miljenja. A rimsko bravo biva zastupljeno u velikim djelima filozofije i knjievnosti. Toma Akvinski i Dante su najbolji primjer kako su odreena naela, pojmove i definicije crpili iz rimskog prava

ORLEANSKA KOLANakon to je Bolonja postala prepoznatljiva po nauci prava openito, u drugoj polovici 13 st. taj njen znaaj polahko ustupa pred studijem Justinijanova prava u Orleansu. Tamo je nauka prava doivila procvat, u isto vrijeme kada papa zabranjuje prouavanje prava u Parizu. Nauka prava u Orleansu poprima odreene tendecije napretka, posebno upotreba dijalektike, koja je falila u Bolonji. U Orleansu se takoer vei znaaj davao analognom zakljuivanjem to je u Bolonji predstavljalo prekoraenje doputenih granica. Znaaj Orleanske kole je i rasprava o problemima bilo injeninim ili hipotetikim. Uitelji iz Orleansa poduavali su uenike dijelovima Corpus Iuris

21