HISTORIOGRAFIJA ANTIKE

DE HISTORIAE VOCABULO

Pojam antike obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1000. pr.

Kr. do 500. po. Kr. Pojam „historia“ se javlja u 5. st. pr. Kr. kod Herodota u značenju:

ispitivanje, znanje, znanje stečeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje i pripovijedanje. U

tekstovima nalaze se pojmovi histor – svjedok, znalac, vještak, historikos – istraživač,

stručnjak, historiografeo – pisati o povijesti, historia – ispitivati, opaziti.

Herodot obavještava o političkim i vojnim događajima, običajima i raznovrsnim načinima

života Grka i barbara. Tukidid je suzio svoja izvješća na političke i vojne događaje koje je

jasnije i sustavnije predočio. Kaže da opisuje rat Atenjana i Peloponežana. Posebnu definiciju

pisanja o povijesti dao je Aristotel u 4. st. pr. Kr. u „Poetici“. Za „historiu“ je smatrao da je

riječ o pojedinim političkim i vojnim događajima u određenom vremenu kao sadržajima

književne vrste. Tada je upotrijebio prvi put pojam historikos. Polibije je u 2. st. pr. Kr.

shvatio pojam kao dramu u značenju međusobno povezane cjeline koja obuhvaća ljudsku

djelatnost i događanja u različitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istom cilju.

Teoriju pisanja o povijesti tj. historiografiju razradio je Ciceron držeći je granom govorništva

s visokim literarnim zahtjevima. Povijest je „magistra vitae“ zato što estetski privlačna

historia opisuje pojedine vojne i pol. događaje te izuzetna ljudska djela koja mogu poslužiti

kao „exempla“ za pol. djelatnost i moralna pravila historijskih suvremenika. Ne postoji svijest

o povezanom, kontinuiranom pov. kretanju.

Pol. rascjepkanost Grčke uvjetovala je postojanje samo historiae : pripovijesti o skupinama

istovremenih događaja ili njihovu slijedu. Grčka historiografija je nastala pod utjecajem

epskog pjesništva i tragedije. Rijetke refleksije o historiji odnosile su se na usporedbu poezije

i historije. Rimska historiografija se usredotočila na jednu temu – na rimski uspon i osvajanje

tada poznatog svijeta, legende o osnutku Rima, slavljenje rimskog društvenog i državnog

uređenja te primjere moralnih vrednota i istaknutih osoba i mudrosti državnika.

ARISTOTEL – „Poetica“ → filozofiju i historiju razlikuje po spoznajnoj vrijednosti –

filozofija se bavi zakonitostima koje usmjeruju pozitivnu zbilju i bitna je u dosezanju razumne

spoznaje o životu uopće, historija se ograničuje na ispitivanje pojedinosti te je oblik znanja

usko empiričke prirode. A. je postao glavni filozofski autoritet, od 13-17 st. većina humanista

slijedi njegovu diobu na empiričku i racionalnu spoznaju. Zadaća antičke historiografije je

1

bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepiti

primjerima. Filozofija je pružala pravila, historija se ograničavala na primjere.

CICERON – sustavno je razradio uvjerenja da je historija kao književna vrsta grana

govorništva teorijom retorike kao analizom uvjeta jezične komunikacije unutar kojih je

historija poseban slučaj. Historijsko prikazivanje mora se držati pravila retoričkog ustrojstva

jezika i stilskim sredstvima izazivati osjećajni odgovor datim sugestijama. Antički autori su

uvjereno u poučnu korist historije jer bi u suprotnome exempla bila besmislena. Razlikuje u

retorici temelje i nadgradnju. Najviše se bavio nadgradnjom, koja sadrži dva elementa – stvar,

tj. povijesnu građu i riječi – stilska sredstva. Sadržaj se mora temeljiti na uzorku o slijedu

odluka , djelatnosti i krajnjeg ostvarenja. Posebnu važnost ima kronološki slijed događaja,

geografski opis prostora zbivanja te autorovo mišljenje. Govornik se mora služiti postupkom

iznalaženja podataka, morao je imati gramatičku naobrazbu koja se stjecala čitanjem pjesnika

- klasika. Idealni govornik mora biti izuzetno obrazovan i učen čovjek.

GRČKA HISTORIOGRAFIJA

Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo društvo bilo na granici

mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima – državama uočavaju se promjene

(bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvješća na temelju vlastitog

ispitivanja). Opnu mitske svijesti počeli su oko 500. pr. Kr. kidati stariji logografi , pisci koji

pišu o „onome što se pripovijeda“, tj. lokalne legende, genealogije, priče o raznim mjestima i

osnutku gradova.

HEKATEJ iz Mileta, (6/5. st. pr. Kr.) – daje izrazito kritične primjedbe prema tradiciji.

Prikupio je obavijesti i o stvarnim događajima. „Ovo opisujem onako kako se meni čini da je

istinito, jer predaje su Grka međusobno proturječne i čine mi se smiješnima.“ Grčki logografi

su prenijeli osnovna obilježja epskog pjesništva i umjetničko pripovijedanje te zanimanje za

ratne teme i moralni život.

HELANIK iz Mitilene, (475 – 395 pr. Kr), mladi je logograf , začetnik grčke kronografije;

sistematizacije predaje kronološkim redom. Tekstovi su pretežno izgubljeni , a iz sačuvanih

fragmenata uočava se napor s kojim su prikupljeni podaci o različitim stranama ljudskog

života – od mitskih junaka trojanskog doba do 5. st. pr. Kr. U njemu kao sakupljaču obavijesti

možemo prepoznati preteču humanističkih antikvara.

2

HERODOT iz Halikarnasa (484 – 420 pr. Kr.) – Ciceron ga je nazvao „ocem historije“. Prvi

je upotrijebio pojam „historia“. Želi pripovijedati o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata.

Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za „velika djela“ i

nepoznate zemlje, u prve četiri knjige piše o Ne-grcima, njihovim zemljama i načinu života, a

u ostalih pet o ratu (ne zna tražiti uzroke pojedinim događajima , ali nastoji dokučiti istinu u

sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima). Obavještava o svom vremenu, a u traženju

istine razlikuje 3 vrste obavijesti: što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio i što je

doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheološka

iskapanja dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi i topografska

istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće o grčko – perzijskom ratu.

TUKIDID (460 – 400 pr. Kr.) – uvodi načela stroge kritike obavijesti. Područje ispitivanja

svodi na ono što je sam vidio i doživio. U „Peloponeskom ratu“ piše o događajima kojima je

osobno prisustvovao, a tuđe informacije strogo provjerava. Vjeruje u kružno kretanje

događaja i nastoji da djelo bude trajno postignuće. Mislio je da vlastitim ispitivanjem

nemoguće spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti. Tukidid je zauzimao visok položaj

atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio spriječiti jedan važan ratni

uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Pažnja u dijelu je usredotočena

na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokušava dati razumno objašnjenje –

savjesno ispituje odnose političkih snaga, državne interese, pol. struje, namjere pojedinaca.

Bitnu ulogu u spletu uzročnosti ima ljudska narav. Pisac je „pragmatične historije“. Njegova

racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govorništva. Unose se izmišljeni

svečani politički i vojni govori, za koje kaže, za razliku od govornika, da su izmišljeni ,ali ih

pokušava rekonstruirati što vjernije. Zna suprotstaviti govornike sa različitim stavovima o

istom pitanju.

KSENOFONT (430 – 355 pr. Kr.) - Tukididov nastavljač, u „Helenskoj historiji“ piše o

zbivanjima od 411.pr.Kr. gdje je Tukidid stao. Prikaz je površan , a sustavnoj kritičnosti nema

traga. Poznat je po memoarima „Anabaza“ o tome kako je vodio grčke najamnike u vojsci

perzijskog vladara Kira Mlađeg iz Azije u Grčku i predao ih Spartancima. Bio je štovatelj

aristokratske Sparte i stoga nije mogao kritično pisati o događajima. Napisao je „Kirupediju“

- zbirku priča u kojoj veliča perzijskog cara Kira Starijega.

POLIBIJE (200 – 120 pr. Kr.) – napisao je historiju Sredozemlja tj. učvršćenje rimske vlasti

nad Grčkom. Kao talac putuje i upoznaje činjenice o širenju rimske države pa Grcima

pokušava objasniti uzroke rimskih pobjeda. Želi pisati ekumensku, univerzalnu historiju, žali

3

što nema nikog koji piše takvu historiju. Teži za jedinstvenim izvještajem o različitim

geografskim prostorima i za povezivanjem pojedinih historija – pripovijesti u jednu cjelinu.

Razmjerno sustavno pristupa historijskom ispitivanju. Smatra da ako spisatelji ne obrate

pažnju na uzroke, sredstva i ciljeve koji određuju događaje te na sretne i nesretne posljedice,

njihova djela nisu onda poučna i ne pripremaju za budućnost. Zaključke stvara na temelju

vlastite moralne ocjene pojedinih autora obavijesti. Uzroke uspona Rima vidi u vrlinama i

ustavu. Razmjerno nepristrano pripovijeda o zbivanjima kao sudionik i oštrouman promatrač.

Historija ostaje pouka za praktične političare i vojskovođe, pogotovo zbog uvjerenja o

kružnom kretanju političkog sustava. Polibije, naime drži da se tiranija, oligarhija i

demokracija stalno izmjenjuju.

RIMSKA HISTORIOGRAFIJA

Grčka historiografija služi rimskim piscima kao obrazac. Visoki dužnosnici sustavno zapisuju

važne političke događaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku

analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum.

MARKO PORCIJE KATON (239 – 149 pr. Kr.) – podigao je na viši stupanj rimsku

analistiku, pisac je prvog historiografskog djela na latinskom „Origines“, koji započinje s

postankom Rima, a završava godinom njegove smrti. Usmjeruje interes na zbivanja koja drži

bitnim u prošlosti rimskog naroda i ne bavi se mitskim junacima.

GAJ SALUSTIJE KRISP (86 – 35 pr. Kr.) – na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva

opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće podređuje vlastitim političkim ciljevima.

Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govorništva. Prati propadanje rimske

republike uvjeren da su moralni činitelji glavni pokretač zbivanja. Zato blještavo govori kao

primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponašatelja.

GAJ JULIJE CEZAR (101. – 44. pr. Kr-) – „Komentari o Galskom ratu“ nastali su iz

izvještaja senatu kojima je opravdavao svoje postupke, kasnije piše o građanskom ratu. Sažeto

i pregledno pripovijeda o svojim ratnim podvizima i daje uvid u svoju djelatnost državnika i

vojskovođe. Napoleon ga proglašava udžbenikom ratnog umijeća.

TIT LIVIJE (64 – 17. pr. Kr.) trećina opusa „Ab urbe condita“ sačuvala se uz fragmente.

Ističe vrline i postignuća rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se

dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko

opisuje događaje iz „tamnog doba“ rimskih početaka o kojima ne zna ništa, pokušava Rimu

4

dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki. Piše na

prijelazu između republike i principata. Potvrđuje historiju kao granu govorništva.

Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju

kompilatori koji se služe djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu.

KORNELIJE TACIT (55 – 120 po. Kr.) – napisao je biografiju „Agrikole“ (njegovog tasta),

izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira

priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je

„Annales“ i „Historiae“. Pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o

nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih

izvora. Pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a

pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez

ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatičnoj snazi i

umjetničkom oblikovanju spada u najveće književne antike.

JOSIP FLAVIJE (37 – 95 po. Kr.) – piše o židovskom, grčkom i rimskom svijetu, a događaje

poznaje iz vlastitog iskustva. Izvještava o dramatičnim događajima židovskog rata protiv

Rimljana (75 – 79.g.). Piše „Židovske starine“ u kojima pripovijeda o povijesti židovskog

naroda. Slijedi Bibliju, ali možemo naći racionalne i žive pripovijesti prema obrascu na koji

su racionalizirali legende. Koristi se djelima drugih pisaca, pučkim pričama, usmenom

predajom i pisanim svjedočanstvima. U dodatku „starinama“ brani svoje držanje u

galilejskom ratu. Nastoji spojiti grčku sa židovskom tradicijom.

BIOGRAFIJE

U težnji da bude poučna, antička je književnost važno mjesto davala biografijama

istaknutih pojedinaca, od državnika i vojskovođa do pjesnika.

Najstariji poznati spisatelj, čije su se biografije o „znamenitim muževima“ sačuvale jest

KORNELIJE NEPOT (99 – 24 pr. Kr). Bio je uvjeren da značaj čovjeka određuje njegovu

sudbinu i da se prava narav čovjeka vidi u njegovim djelima.

PLUTARH (45 – 125) – u „Usporednim životopisima“ standardnom retoričkom tehnikom

pripovijeda o vrlinama dvojice plemenitih pojedinaca, jednog Grka i jednog Rimljanina. Želi

pružiti čitateljima ogledalo pomoću kojeg bi mogli usporediti sebe s vrlinama najpoznatijih

ljudi, tj. sa vrhovnim etičkim dometom grčke i rimske kulture. Drži da su biografija i historija

dvije književne vrste jednake oblikom, različite sadržajem, jer historija daje podroban opis

događaja, a biografija pripovijeda o značaju uzornih pojedinaca. Činjenice o njegovim

5

junacima nisu važne, jer služe kao primjeri za etička načela koje izlaže u tekstovima u

etičkom zborniku „Moralia“.

GAJ SVETONIJE TRANKVIL (70 – 122 po. Kr.) – njegovi životopisi careva od Cezara do

Domicijana imaju osrednju književnu vrijednost. Pripovijeda o javnom i osobnom životu,

fizičkom izgledu i značaju careva, sitnicama iz svakodnevnice, intrigama. Stvara obrazac

kojega se drže srednjovjekovne, a i kasnije biografije.

APIJAN (90 – 165 po. Kr.) – na temelju djela prijašnjih autora sastavlja prikaz od osnutka

Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz političke

i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca.

KASIJE DION (164 – 229 po. Kr.) – autor je posljednje historije od početka do svojih

vremena. Dobro pripovijeda, ali se drži predložaka prijašnjih autora. Djelo je sastavljeno od

govorničkih egzibicija i komentara.

AMIJAN MARCELIN (330 – 395) – sačuvani su uglavnom memoari temeljem autorovog

poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske

historiografije.

LUKIJAN (120 – 180) – ostavio je djelo sustavnog razmišljanja o historiji. „Kako se piše

historija“ razrađuje Tukididova shvaćanja o smislu historije kao pouke za buduću političku

akciju, a i Ciceronovu teoriju govorništva. Glavne norme klasične historiografije .

vjerojatnost, uvjerljivost i nepristranost držale su se temeljnim obilježjima idealnog

historiografa, ali nitko ne doseže taj ideal. Lukijan je rekao da povjesničar mora biti

nepodmitljiv, neustrašiv, slobodan, prijatelj istine i otvorene riječi, čovjek koji neće popustiti

ili nijekati, nekoga žaliti i omalovažavati ; on mora biti sudac, dobar sa svima, nikada

spreman da popusti jednoj strani, čovjek koji izlaže ono što se dogodilo.

HISTORIOGRAFIJA SREDNJEG VIJEKA

ZNAČAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRŠĆANSTVA

Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronološki, to je vrijeme od

pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. po. Kr. do početka otkrića novih zemalja oko 1500. To

je doba religijskog i jezično – kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom

jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema baštinama: antičkoj

6

(pruža klasifikaciju oblika pojedinih književnih žanrova, pravila kompozicije i obrasce za

ponašanje) i kršćanskoj (utječe na sadržaj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaćanje

vremena i natprirodnog).

Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a židovsko –kršćanska baština učila ih je

usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim područjima

života i književnošću su se bavili isključivo redovnici i svećenici. U historiografiji dolazi do

spajanja kulture germanskih „barbara“ s latinskim kršćanstvom.

IZIDOR iz Seville (560 – 636) – formulira osnovna obilježja „historiae“ u enciklopedijskom

djelu „Etymologiae“ (obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na

kompilaciji antičkih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govorništva te razlikuje

legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome što se vidjelo i znalo kao

istina. Smatra da je bitno uočiti sam događaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i

zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istražiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada piše na

temelju vlastitog iskustva; smatra izvješća kršćanskih autora iz prošlih vremena potpuno

vjerodostojnim. Tada još ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima više značenja:

pouzdano znanje o određenim događajima, svjedočanstvo autora iz prošlosti, pripovijest o

događajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski događaji.

Cijeli srednji vijek, s određenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo

mišljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retoričkog

argumenta (nije istinit, ali je sličan istini) i poezije. Historija želi postići najveći stupanj

istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor „stvari koje su učinjene“ jer je došlo do

rasta broja svjedočanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi pišu

nepovezane pripovijesti i ne raspolažu predodžbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed

događaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost određenih događaja

sinkronističkim tablicama.

Autori svetačkih životopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slična su onima

junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj činjenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca

i antičkih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kršćansko shvaćanje o univerzalnoj

povijesti spasenja koja obuhvaća čovječanstvo u očekivanju konačnog izvanvremenskog cilja.

Povijest ima 3 točke: apsolutni početak stvaranja svijeta i čovjeka, početak kršćanstva i

povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i

događajima kojima žele prikazati odnos Boga i njegova naroda.

7

Kršćanska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4

carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko

Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja

se učenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga vođene povijesti, ali je to uvjerenje

poljuljano propašću 476. g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne znači kraj svijeta, a

barbarski pisci traže njegov nastavak u Bizantu. Izidor kaže da je Rimsko Carstvo propalo, a

crkva zauzela njegovo mjesto. Prevladava mišljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo

nastavlja u Bizantu, zatim u Franačkoj i njemačkom kraljevstvu te u Moskvi. Augustin je

razradio učenje o 6 razdoblja svijeta koja se poklapaju sa životnim dobima čovjeka, u skladu

sa Božjim stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Božjega odmora znači da će se u sedmom

dobu izvršiti prijelaz iz vremenitosti u vječnost. Doba između prvog i drugog Kristova

dolaska je šesto, doba starosti. Dok pojedinci svojim djelima utječu na vlastito spasenje ili

prokletstvo, čovječanstvo se ne kreće ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kršćanstvo je

proglašeno „religijom povjesničara“, a historija „kršćanskim načinom mišljenja“.

Razlikovanje kronika (konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja),

anala (temelji se na načelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i svećenika) i

historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiđakon Toma.

Kronika – djelo poznata autora koje sadrži opsežnu građu i želi da se predoče primjeri Božje

intervencije u ljudski život. Obavijesti se prekidaju za autorova života, ili u času njegove

smrti. Kronike su svjetske i lokalne, a ima ih različitih vrsta. Euzebije i Jeronim pišu svjetsku

kroniku gdje nastoje sve obavijesti dovesti u vremenski odnos. Orozijeva kronika je tip velike

množine obavijesti. Izidor prikazuje određena zbivanja kao dio ukupne zbilje.

Anali – najjednostavniji oblik historijskog zapisa, nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim

događajima. Pišu ih uglavnom redovnici kao bilješke razvrstane prema godinama. Ne

pripovijedaju kako je i zašto došlo do nekog događaja i koje su posljedice. Kasnije postaju

opširniji i ne razlikuju se od kronika.

Vitae – rašireni žanr. Biografije vladara bile su rijetke te je riječ o životima svetaca.

Hagiografska književnost želi u djelima svetaca predočiti prisutnost uzornog kršćanskog dua.

Najstariji tekstovi se odnose na mučenike. Ispitivanjem legendi Isusovci bolandisti su u 17st.

udarili temelje sustavnoj kritici izvora.

Gesta – djela , čini, izvještavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom

položaju. Obrazac je bio liber pontificalis (knjiga papa). Svrha je da legitimiraju trajnost i

važnost vlastitih ustanova. S vremenom postaju opširnija, a od 11. st. obuhvaćaju junake

8

križarskih ratova, ličnosti pojedinih država, pokrajina ili gradova. Djelomično imaju značaj

lokalnih historija jer se moglo saznati o ekonomskim i društvenim zbivanjima. U žanrove

treba ubrojiti genealogiju i gradsku historiju (teže za dokazivanjem što starijeg datuma

osnutka grada i izuzetnih trenutaka što ih je grad doživio, zahvaljujući Bogu, Djevici Mariji,

svecima zaštitnicima i sv. Jack Danielsu ).

MJESTO HISTORIOGRAFIJE U SUSTAVU SREDNJEVJEKOVNOG ZNANJA

U srednjevjekovnom ustrojstvu znanja historija ima skromno mjesto. Obrazovni sustav

trivium obuhvaćao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a historija je pružala određeno znanje

unutar prve dvije discipline. Isječci iz povijesti su predstavljeni kao exempla. Historiografi

oponašaju stil rimskih autora i njihov način pisanja. Pravila retorike su mnogo važnija od

zahtjeva da se piše „istinito“, pa se povjesničari služe tropima i figurama kako bi stekli

naklonost slušatelja jer su samo svećenici znali čitati i pisati. Povijesna događanja kao ljudska

djela zamišljaju se u „redu vremena“ datu od Boga. Historija pripovijeda o djelima ljudi i

zahvatima Providnosti. Postupna spoznaja primjera za Božje usmjeravanje povijesti ima

važnu ulogu na čovjekovu putu prema spasenju i u tome je značenje historije kao magistrae

vitae u srednjevjekovnom kršćanstvu. Većina historiografa skuplja i sređuje iskaze „svetih

znanstvenika“ kao neprijepornih autoriteta jer ne postoji kritika izvora. Autoriteti su jamci

nepristrana i autentična izvještavanja, a spisatelju je zadaća pronaći njihove tekstove i držati

se njihova prikaza. U razvijenom srednjem vijeku pojedini pisci žele ispitati izvore.

Od 11. st. razvija se skolastika koja nastoji crkveno učenje povezati s dubljim poznavanjem

antičke filozofije, prije svega Aristotela, te ga uskladiti sa racionalnim mišljenjem.

Skolastička metoda postavlja pitanja te argumente i protuargumente za pojedine teze.

Središte znanja su prirodne znanosti i filozofija. Historija nije više „učiteljica života“ već

nalazi mjesto u pripovijedanju o suvremenim svjetovnim zbivanjima.

Redovnici se služe arhivima i knjižnicama crkava i samostana, a raste i dokumentacija u

svjetovnim ustanovama. Briga za „pravi tekst“ svodi se uglavnom na Bibliju kao Božju riječ.

Židovski znanstvenici u Aleksandriji su željeli očuvati duhovno nasljeđe starih pisaca i očistiti

tekstove od kasnijih nakupina i izmjena nastalih prepisivanjem, grčki prijevod Starog zavjeta

– Septuaginta (prema legendi izradilo ju je 70 znanstvenika u 70 dana) – najviše se prepisuje

i puno je grešaka.

9

JERONIM – uočio je te greške pri prijevodu Starog i Novog zavjeta s grčkog na latinski te se

služi izvornim jezicima biblijskih tekstova. Kao sjajan filolog odbacuje brojne verzije, ali

neke pasuse nije mogao izmijeniti zbog učvršćene upotrebe.

Po nalogu Karla Velikog, autori se bave ispitivanjem njegove autentičnosti. Većina spisatelja

ne uvažava djela prijašnjih autora, izopćuju svoje predloške, izmišljaju nove priče, umeću

legende i bajke u tuđa izvješća. Obnovu iskonskih tekstova otežavaju krivotvorine koje se

javljaju od 10-13. st. Mnoge krivotvorine nastaju u crkvenim ustanovama u interesu religije i

crkve. Stariji pravni akti se „popravljaju“ u interesu kasnijeg korisnika. U to vrijeme nitko ne

zna prepoznati krivotvorine. Najpoznatija krivotvorena isprava je Konstantinova darovnica

koja je navodno nastala oko 330. g. i koja je bila pravni temelj na kojem su pape izgrađivali

autoritet u svjetovnim poslovima što je vodilo stvaranju papinske države. Isprava

(krivotvorina) je nastala u kuriji u 8. st.

HISTORIOGRAFIJA LATINSKOG I GRČKOG KRŠĆANSTVA

EUZEBIJE (260 – 339 po. Kr.) – napisao je „Historia Ecclesiana“, što je obrazac

univerzalne crkvene historije. Piše o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i

polemizira sa Židovima, hereticima i poganima. Univerzalno kršćanstvo ima jedinstvenu

pretpovijest kod Židova i Grka te ga zato drži najstarijom religijom. Prema njemu, sudbina

Rimskog Carstva i crkve je povezana. Kršćanski car je predstavnik Božje riječi, događaji su

ispunjenje biblijskih proročanstava. Univerzalnoj historiji daje značaj borbe za kršćansku

istinu. Prekida sa pravilima antičke retoričke kompozicije. Nema izmišljenih govora, sačuvao

je brojne izvore, piše kao arhivist, skupljač podataka, kritički svrstava izvore prema bliskosti

određenom događaju i pravilno ih citira i identificira. Ističe ono što zna iz vlastitog iskustva.

AURELIJE AUGUSTIN (354 – 430) – djelo „O državi božjoj“ najvažnija je teološka

rasprava o povijesti i vječnim sukobima vjere i nevjere. Pobija antičku cikličku teoriju. Djelo

poučava o jedinstvu ljudske povijesti. Prikazuje povijest kao borbu Božjeg i zemaljskog

carstva. Prema njemu Božje carstvo nije identično s crkvom, ali da je kršćani moraju slušati

osim ako izdaju zapovijedi u suprotnosti s Božjom voljom. Odbacuje periodizaciju na 4

carstva. Umjesto toga dijeli povijesno vrijeme na 6 doba , a posljednje – doba starosti prethodi

posljednjem sudu i vječnom miru. Njegovo djelo je doživjelo različita tumačenja.

OROZIJE – „Pripovijesti protiv pogana“. Povezuju kršćansku i rimsku povijest u cjelinu

držeći da jedino Rimsko Carstvo može biti zaštitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doći

Antikrist.

10

GRGUR iz Toursa (539 – 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja

svijeta do svog vremena. Djelo je mješavina historiografske i hagiografske literature sa

svrhom pouke o Božjim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti

heretika. Zato je prepuno legendi i čuda.

BEDA VENERABILIS (ČASNI; 672 – 735) – bavio se kronologijom i prirodnim

fenomenima. Njegovo je djelo mješavina kršćanske i antičke baštine. „Crkvena historija

naroda Angla“ ističe se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom životu i općoj kulturi

Angla, a opisuje i živote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna

događanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kršćanskim vrlinama i Božjem zahvatu.

Drži da se obavijesti o prošlosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih

historija ili kronika nego da je moguće vlastito ispitivanje. Zato nastoji razlučiti glasine i

legende od neospornih činjenica te sustavno traži izvore i u djelo uključuje isprave i pisma.

Smatra da je dužnost historiografa prikazivati događaje istinito i nepristrano. Nastavljači

„Historije“ su anglosaski kroničari koji pišu pučkim jezikom.

Opat EINHARD (770 – 840) – „Život Karla Velikog“, nadahnjuje se Svetonijevim

životopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije

i Plutarh. Iz djela je teško izvući pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realističnom

prikazu ratne i državničke djelatnosti te obiteljskog života Karla Velikog. Preuzimajući

mišljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispričava što rane godine Karlova prikazuje samo kao

kompilator dostupnih izvora, tj. drži da je vrijednost njegova djela prije svega u izvješću o

događajima što ih je promatrao kao očevidac.

Nastavljači, svećenici, u životopisima vrlo površno obavještavaju o onome što se uistinu

dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antičke i kršćanske predaje o životima svetaca. U

12. st. nastaju nove teme; križarski ratovi, velikaške obitelji, kneževski teritoriji, gradovi.

Javljaju se pjesme koje veličaju mitske junake i određene događaje. Historiografska djela i

kronike javljaju se na pučkim jezicima. Javljaju se nova tumačenja. Gradovi, dinastije, novi

teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite

mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija.

OTON (1115 – 1158) – „Historija dviju država“, prilagođuje Orozijevo tumačenje

Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Piše o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne

misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog

Carstva kao zaštitnika crkve što pripisuje i Njemačkom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo

carstva i crkve više ne postoji.

11

GIOACCHINO DA FIORE (1130 – 1201) – predlaže novu periodizaciju koju su prihvatili

franjevci – prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju će

zamijeniti „duhovna crkva“ trećeg doba.

TOMA AKVINSKI – prema njemu postoje samo 2 epohe: Starog i Novog zavjeta, i da će

crkva kao njegova čuvarica trajati do kraja svijeta.

VILIM iz Tira (1130 – 1184) – „Gesta Francorum“ (historija križarskih ratova). Prikazuje

prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7. st. do događaja što ih je sam doživio.

Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. križarskom ratu, i pojedinim vladarima, a

donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritičan je prema

motivima križarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva.

GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN – opisuje osvajanje Carigrada u 4. križarskom ratu, i

objašnjava zašto su križari umjesto Jeruzalema zauzeli kršćanski grad. To djelo je jedno od

najvećih proznih djela na francuskom jeziku. Međutim, ne razmišlja o uzročnostima, već

zbivanja objašnjava Božjom voljom.

JEAN FROISSART (1337 – 1404) – kao kroničar stogodišnjeg rata Francuske i Engleske ne

stavlja se ni na jednu stranu, već slikovito opisuje pojedine bitke i dramatične događaje u

duhu sentimentalnog kasnog viteštva. Zanima se za određene „plemenite“ akcije s obje strane,

ali ne odnosi slijed događaja već nepovezane, njemu osobno zanimljive pojedinosti.

GIOVANNI VILLANI (1270 – 1345) – „Storie Fiorentine“ - iako pripovijeda od biblijskog

doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, pažnja mu se usredotočuje na uspon gradova i

građanstvo.

Javljaju se novi historiografski oblici kao što su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari

Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izražavaju novo gledište na čovjeka i njegovu

prošlost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znači najveći domet

bizantske književnosti. Kritičkim i realističkim duhom i pažljivom upotrebom izvora

nadmašuju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija,

helenističke kulture i kršćanstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignuća kao

grčka filozofija i rimsko pravo su uže povezana s kršćanstvom. Povijesnim zbivanjima se

bave vojskovođe, članovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu

historiografi uglavnom svećenici – promatrači. I širi slojevi se zanimaju za povijesna

događanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak.

Tu se javljaju 2 vrste historiografije: monografija namijenjena obrazovanim slojevima i

redovnička kronika svijeta pisana uglavnom pučkim grčkim jezikom. Historiografija obrađuje

12

suvremene događaje, a prikazuje i društvene pojave. Postoje i historije države i dvora što je

uglavnom svjetovna službena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u

Euzebijevu djelu.

PROKOPIJE iz Cezareje (6 st. po. Kr.) – piše o događajima iz vlastitog iskustva. Djela su mu:

„Historija ratova“, bizantskih protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota i „Tajna historija“ u

kojoj kritički pripovijeda o onome što nije bilo moguće napisati (izdana nakon careve smrti).

Djelo „O građevinama“ panegirik je. Ima širok horizont; sposobnost književnog izražavanja

i razvijen dar zapažanja.

IVANA MALALA – prvi je poznati pisac redovničke kršćanske bizantske svjetske kronike. U

pučkoj kronici bilježi sve što je čuo bez obzira na važnost događaja i ne obazirući se na

vremenski slijed. Takve su kronike jedina historiografska djela o ratovima protiv Arapa i

ikonoklastičkim borbama.

Procvat historiografije u Bizantu je za vrijeme Konstantina VII Porfirogeneta koji sastavlja

važna djela o upravi carstvom, dvorskim ceremonijama i o djedu Baziliju I.

MIHAEL PSEL (1018 – 1089) – u „Kronografiji“ u kojoj je obuhvaćeno razdoblje od 976 –

1077. godine prikazuje blještavo svoje vrijeme, prije svega unutrašnju politiku. Pselovo djelo

pripada najboljem u bizantskoj historiografiji, ali kako je obnašao visoke državne dužnosti,

krajnje je pristran.

Ana Komnen – „Aleksijada“ je panegirik o njezinu ocu caru Aleksiju I.

Nikita Konijat – opisuje pad Carigrada u 4. križarskom ratu

Među kronikama treba spomenuti djela Ivana Skilice i Ivana Zonare. Oba se pisca ističu

kritičnošću prema izvorima, naobrazbom i širinom...

Nikefor Gregora – „Rimske historije“ - piše o upravi i gospodarstvu

Laonik Halkokondil – piše svjetsku kroniku do razdoblja nakon pada Carigrada. U središtu

pažnje mu je uspon i širenje Osmanskog Carstvo.

IBN HALDUN (1332 – 1406) - stvara u doba propadanja arapskog imperija. U prvome djelu

svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom „Prolegomena“ izlaže misli o

povijesti i društvu, zbog kojih se drži pretečom suvremenih društvenih znanosti. Preteča je

Vica i Montesquiea. Želi razlikovati važne i nevažne povijesne činjenice i zato razmišlja o biti

i uzročnosti povijesnih događaja. Uspoređuje nekoliko civilizacija tražeći zakone koji

određuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretačke snage povijesnog

tijeka treba tražiti u čovjekovoj fizičkoj okolini. Razmatra život različitih društvenih slojeva

(stočari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, činovnici), želi ispitati mnoga područja društvenog

života te se predstavlja kao osnivač novog znanja o društvu.

13

HUMANISTIČKA HISTORIOGRAFIJA

ZNAČAJ HUMANISTIČKE HISTORIOGRAFIJE

„Rani novi vijek“ obuhvaća razdoblje od 1500 – 1800 g. Nakon izuma tiska sve se više piše i

objavljuje uslijed čega slijedi jača komunikacija i povećava se znanje i pismenost. Četiri

tematske cjeline su: humanizam u 15. i 16. st., reformacija i protureformacija u 16. i 17. st.,

erudicija u 17. st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18. st.

Postoje 3 osnovna obilježja novog shvaćanja povijesti u humanista: promijenjen

doživljaj vremena uočavanjem razmaka između sadašnjosti te antike i srednjeg vijeka,

mogućnost nedogmatskog pristupa filozofskoj i književnoj baštini te duhovnim

vrednotama antike i poimanje pov. događaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje

čovjek kao stvaralac; univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim

djelima te istaknutim zajednicama, a traže se primjeri za moralnu filozofiju. Čovjek je

pokretač povijesti i pripovjedač o zbiljskim događajima. Humanisti žele usporediti iskustva i

ustanove antike sa vlastitom sadašnjošću. Antika se doživljuje kao idealna cjelina. Humanisti

su prihvatili antičko učenje o kružnom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i

razboritu kritiku izvora. Humanistički pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s

usponom građanstva i gradova nastoji u renesansi oživiti postignuća antičke kulture. Historija

je tematski rod književnosti. Značaj humanističke historiografije jest i posljedica obnove

retoričke obrazovne tradicije koja obuhvaća gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju.

Historija je dio literature. Poučava se čitanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda

književnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistički

odgojni ideal sastoji se u retoričkom jezičnom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog

integriteta u skladu s filozofskim učenjem. Od historiografa zahtijeva umijeće govora i pisanja

te stručnost. Slažu se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je „istinito

pripovijedanje“. Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoća, razumljivost, očiglednost,

unutrašnja zaokruženost u izboru i organizaciji građe kao i u prikazu povezanosti i tijeka

događaja. Historiografsko djelo ima zadaću poučiti i pružiti estetski užitak.

Humanisti nastoje pronaći postupak kojim će utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao

hist.-kritička disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba

sakupiti, pregledati, urediti i učiniti pristupnim, a zatim tražiti njihovo izvorno značenje. Tada

14

nastaju: rječnici, gramatike, priručnici za antičke pravno-političke ustanove, karte i atlasi.

Nastaju i prve pomoćne historiografske znanosti: epigrafija, numizmatika i arheologija.

Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritički prema njemu niti ispituje njegovo

mjesto u povijesti. Strogo su razgraničeni antikvari: skupljači svjedočanstava o antici i

historiografi – pripovjedači o događajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno

prikupljanje podataka o jeziku, književnosti i običajima. Važna osoba u kulturi je antiquarius,

ljubitelj starina, čovjek koji skuplja književna, epigrafska i arheološka svjedočanstva, spašava

ostatke antike od propasti, ali ih drži fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog

ispitivanja.

Historiografi pišu uglavnom o vlastitom vremenu, a dolazi i do većeg broja tiskanih djela . U

16. st. nastaju rječnici. Talijanski humanisti proučavaju antičke izvore dok se u Francuskoj

javljaju skupljači i priređivači srednjevjekovnih izvora. Predmet spoznaje su ljudska djela

(djelatnost istaknutih osoba, ograničene na vojne i političke). Prema retoričkoj tradiciji zadaća

historiografa nije samo ustanoviti vanjski tijek događaja već i istražiti njegove osnovne

pretpostavke: začetnike, motive, namjere, vremenske i prostorne vrijednosti. Ekonomski i

kulturni uspon građanstva samo se djelomično odrazio u radovima humanista. Humanisti se

drže Aristotelovog učenja da je historiografsko znanje nesigurno, a ima zadaću pružiti

primjere za normativne iskaze filozofije i pouku vladarima. Humanistička historiografija se

bavi djelima tzv. Velikih ličnosti kao nositelja razuma i plemenitih osjećaja. Pragmatična

humanistička politička historiografija povijesne činjenice vrednuje prema njihovoj poučnosti

za državnike i vladare, a zadatak je poduprijeti moć svoje države te olakšati odgoj državnika.

Njihova djela postaju sredstvo pol. propagande. Kasnije, u historiji glavni predmet postaju

promjene u povijesnim kretanjima. Najbolji humanistički teoretičari 16. st. predlažu da se

napusti dotadašnja egzemplarna retorička historija.

15

HUMANISTIČKI POVJESNIČARI

FRANCESCO PETRARCA (1304 – 1374) – otkriva ideale klasične retorike, a historiju

zamišlja kao moralno – poučni književni rad. Za njega je magistra vitae skladište podataka za

književne sadržaje ili primjere pogodne za moralne pouke.

Povijesni događaji izazivaju interes vladara i političara. Nastaju anali i historije gradova.

LEONARDO BRUNI (1369 – 1444) – prvi je predstavnik tal. retoričko političke

historiografije. U „Historijama firentinskog naroda“ obračunava se sa srednjevjekovnim

legendama o osnutku grada. Prvi razlikuje vojne i političke akcije te nastoji sustavno prikazati

povijest Firence. Oponaša antičku predaju, a predstavnici firentinskog naroda slični su

likovima klasične tragedije.

FLAVIO BIONDO (1388 – 1463) – prvi je humanistički antikvar. Skupljač srednjevjekovnih

izvora, ali se ne bavi kritikom izvora niti poslom historiografa. Tekstove objavljuje

alfabetskim redom, a kronološki one s povijesnim podacima. Osnovni kriteriji u izboru

informacija za objavljivanje su mu vjerojatnost podataka te vremenska blizina izvora.

LORENZO VALLA (1407 – 1457) – prvi sustavno primjenjuje filološku kritiku na izvore.

Analizira krivotvorenu Konstantinovu darovnicu. Ustanovljuje da se u tekstu upotrebljava

jezik kasnijeg razdoblja, a ne klasični latinski. Kritiku teksta primjenjuje na antičke

historiografe i Novi zavjet. Jamstvo protiv mogućnosti falsifikata je vidio samo u etičkim

normama.

NICCOLO MACHIAVELLI (1469 – 1527) – prvi građanski teoretičar države i politike te

ujedno i historiograf. Zadaća politike je stvoriti stabilno društvo, prilagodljivo povijesnim

promjenama. Ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedočanstava, već bira primjere iz

povijesti i oblikuje ih u skladu sa vlastitim političkim tezama. Uz diplomatska izvješća i

književna djela nastaju „Vladar“ (poučava nositelje pol. vlasti o „neumitnom zakonu pol.

borbe), „Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija“ (traži obavijesti o rimskoj republici kao

uzoru za najbolji mogući oblik vladavine) i „Firentinske historije“. Ispituje vladavinu

prinčeva i gradskih republika kako bi stvorio sliku različitih državnih oblika. Kao protivnika

nasljedne tiranije i republikanaca, završava u tamnici, ali ipak piše historiju Firence. U djelu

„Život Castruccia Castracanija“ plete legendu oko svog junaka, izmišlja, posuđuje citate,

anegdote, brka događaje. Od Brunija uči razborito suditi o povijesnim događajima. Koristi se

starijim autorima. Kompozicija mu se temelji na raspravljanju o oblicima vladavine,

društvenim sukobima, i likovima pojedinaca. Datumi se navode na kraju većih poglavlja i

knjiga. Opisuje karakterne crte istaknutih pojedinaca kojima stavlja u usta izmišljene govore.

16

Stvara uvjete za proučavanje politike kao zasebne cjeline. Piše o funkciji i značaju organa

vlasti i njihovim zloupotrebama, o organizaciji i društvenom temelju pojedinih klika, razmatra

mrežu intriga u režimu koje su uzrokovale propast komunalnih ustanova i njihovu

zloupotrebu od tirana. U 20 st. Machiavelli je priznat kao osnivač moderne pol. znanosti.

FRANCESCO GUICCARDINI – u „Razmatranjima o Machiavellijevim raspravama“

kritizira one o Liviju. Smatra da se povijest ne ponavlja. Opravdava zasebnost historije kao

spoznaje o promjenama u vremenu i želi logički rekonstruirati uzročnosti i međuovisnosti

pov. činjenica. Djelo „Storie Fiorentine“ nije dovršio već stvara „Historiju Italije“. Nastoji

izraziti kontinuitet i međusobnu povezanost povijesnih pojava. Njegovo izvještavanje je

pokušaj političkog raspravljanja radi pouke vladara. Zastupa interese svoje države i ostaje na

površini događaja tražeći im uzroke u intrigama i zavjerama. Služi se različitim dokumentima,

ali ne sustavno. Zna održati logički red i vezu među dijelovima rada koje svrstava prema

godinama kako bi predočio kontinuitet. Kod njega se isto mogu naći izmišljeni govori

povijesnih aktera.

FRANE PETRIĆ (1520 – 1597) – filozof. Najznačajnije mu je djelo „Nova de universis

philosophia“, zatim „Dijalozi o povijesti“. Uzor mu je Platon kod kojeg nalazi filozofiju

najsličniju kršćanskom nauku, dok je odlučan protivnik „bezbožnoga“ aristotelizma. Zanima

ga što je historija, mogu li se naći načela klasifikacije različitih vrsta historiografije i koji su

problemi historiografije ispitivanja. Bavi se historijskom spoznajom. Svrstava historiju u isti

red s filozofijom, umjetnošću i retorikom. Predlaže ispitivanje i drugih životnih područja.

Misli da bi usporedba prošlih i sadašnjih pojava mogla historiji omogućiti da postane znanost.

Napušta retoričko književno utemeljenje kulture. U djelu „Sretni grad“ iznosi idealističku

ideju da pouke mogu poboljšati čovjeka. Postavlja suvremenicima izazovna pitanja,

suprotstavlja svoje sumnje. Odbacuje ideal općeg dobra i smatra da vlast postoji da osigura

osobnu sreću pojedinca. Glavni mu je cilj da nađe načine na koje dolazi do spoznaje i

spoznajnih mogućnosti. Priznaje da ne zna što je povijest. On smatra da će se metodom

eliminacije približiti tome što je povijest. Ne zadovoljava ga definicija povijesti kao

pripovijedanja već da je povijest traganje za činjenicama. Smatra da povijest stvara čovjeka i

da se on očituje, tj. afirmira kroz povijest. Bavi se praktičnim pitanjima o historiografskom

pitanju diskusije. Govori i komentira o vrsti idealnog čovjeka, priznaje vrline koje bi trebao

imati povjesničar. Kaže da su pitanja koja postavlja unutarnji glas prava pitanja, a da odgovor

možemo naći i u sebi. Izvlačio je citate iz antičkih djela. Suočio se s krhkošću povijesti za

koju kaže da ne može biti objektivna i jednoznačna. Povijest je disciplina čija je građa

ponovno gledanje i ponavljanje.

17

U 2 polovici 16 st. većina francuskih filozofa i pravnika predlaže program integralne,

savršene ili dovršene historije. Trebalo je nadići usku vojnu i pol. historiju. To je pokušaj

povezivanja filološke kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikažu različite

ljudske aktivnosti od ekonomskih do religije, da se objasni povijest civilizacija i naroda.

FRANCOIS BAUDOIN (1520 – 1573) – njegova „historia universa“ temelji se na težnji za

spoznajom ljudskih događaja u prostoru i vremenu,. Formulira ideje proizašle iz historijsko-

političkih mišljenja svog vremena. Kako želi povezati zbiljska iskustva s idealima, njegova se

historia integra kreće unutar humanističkog shvaćanja o koristi historija za snalaženje

suvremenika, pogotovo u pol. životu.

JEAN BODIN (1530 – 1596) – U „Metodama za lako razumijevanje historija“ i „6 knjiga

o republici“ nastoji izgraditi vlastito učenje o politici. Oblikuje misao o zakonitostima

povijesnih kretanja, uvjeren je da na povijest utječu geografski uvjeti i klima. Uzročnost

povijesnih zbivanja izvodi iz odnosa pol. djelatnika i ustanova te organizacije javnog života.

Drži da se države kreću prema prirodnim zakonima. Plodno je njegovo shvaćanje o napretku u

povijesti. Daje prednost vlastitom vremenu i njegovim kulturnim, pol. i ekonomskim

postignućima. Ljudsku djelatnost drži pokretačem pov. života. U središtu pažnje su pol.

organizacije države, pravo i uprava, vanjska politika i rat. Preporučuje čitateljima da steknu

prije opću orijentaciju iz priručnika, a tek potom da se upuste u razmatranje pojedinosti. Drži

da je vrijednost svjedočanstva znatna ako je autor sam vidio i doživio pojavu koju opisuje.

Zahtijeva da se historiografi služe i drugim izvorima: ugovori, pisma, naredbe.

HENRI LANCELOT – VOISIN LA POPELINIERE (1540 – 1608) – najcjelovitije formulira

historiae integrae u trima traktatima: „O historiji historija“, „Ideji dovršene historije“ te

„Nacrtu nove historije Francuza“. Drži da se antika ne može mjeriti s postignućima

njegova vremena. Kritizira način prezentacije, sadržaj, predmet i ciljeve dotadašnje

historiografije. Univerzalna historija treba obuhvaćati sve fizičke i duhovne ljudske akcije,

društvo i njegove običaje. Tako bi historija postala „zrcalo ljudskog života“, pružajući svim

staležima znanja o svemu što je u životu potrebno. Uvjeren je u kružno kretanje povijesti jer

su ljudski motiv, greške i slabosti uvijek isti, a mijenjaju se samo oblici njihove povijesne

pojavnosti.

18