UVOD

POJAM OKOLIŠA

To je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica uključivo i čovjeka, koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, vode, tlo, zemljina kamena kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio čovjek; svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamnog djelovanja

VRSTE OKOLIŠA

1. PRIRODNI, PRIMARNI(zrak, voda, tlo, šume)- okoliš koji nas okružuje; na neki način ga prilagođavamo svojim potrebama- uočen je nedostatak pojedinih sirovina jer nema mogućnost regeneracije; doveden u neravnotežu jer su iscrpljeni određeni resursi.- onečišćenje okoliša=> poremećaj ravnoteže doveo je do toga da se počelo razmišljati o zaštiti okoliša

2. SEKUNDARNI, DRUŠTVENI(nastao kao posljedica ljudskih djelatnosti odnosno putem prilagodbe ljudskim potrebama)

- s pravnog stajališta, okoliš je teško svrstati u jednu granu prava, ali možda ipak najviše potpada pod upravno pravo.- pravni mehanizmi zaštite morskog okoliša -> to je predmet izučavanja ovog predmeta.

ZAŠTITA OKOLIŠA je cilj zaštite održavanja okoline u takvom stanju koje ne ugrožava čovjekov opstanak na nekom prostoru i u vremenu.

- suvremeni pristup zaštiti okoliša, temeljen na koncepciji održivog razvitka ima 3 cilja:

1. zaštitu pojedinog eko sustava – zaštitu i očuvanje kakvoće žive i nežive prirode

2. zaštitu i racionalno korištenje prirodnih izvora kao što su zrak, voda i zemljište, te postizanje njihove ekološke stabilizacije

3. zaštita od štetnih utjecaja, očuvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika

ZAŠTITA OKOLIŠA je skup odgovarajućih aktivnosti i mjera kojima je cilj sprječavanje opasnosti za okoliš, sprječavanje nastanka šteta i/ili onečišćivanja okoliša, smanjivanje i/ili otklanjanje šteta nanesenih okolišu te povrat okoliša u stanje prije nastanka štete

ONEČIŠĆENJE MORSKOG OKOLIŠA

Označava čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili energije u morski okoliš, koje uzrokuje ili može prouzročiti pogubne posljedice na uvjete života biljnog i životinjskog svijeta u moru i podmorju, odnosno općenito ugroziti uvjete života u moru i ugroziti ljudsko zdravlje, te može ometati pomorske djelatnosti, uključujući ribolov i druge zakonite uporabe mora i podmorja, izazvati pogoršanje uporabne kakvoće morske vode i umanjenje privlačnosti morskog okoliša. (prihvaćena i na Konferenciji o čovjekovom okolišu 1972.,a i Konvencija o pravu mora 1982)

1

ONEČIŠĆIVAČ je svaka fizička i pravna osoba, koja posrednim ili neposrednim djelovanjem, ili propuštanjem djelovanja uzrokuje onečišćivanje okoliša

KLASIFIKACIJA ONEČIŠĆENJA

- međunarodno pravni režim suzbijanja onečišćenja morskog okoliša, klasificiraju se prema izvorima, tj. područjima ili objektima odakle potječe, gdje su im ishodišta.

- prema obilježjima i vrstama onečišćenja, sve međunarodnopravne (nacionalne) norme dijelimo na pravila koja se odnose na onečišćenja:

1. S KOPNA

2. IZ ZRAKA ILI ZRAKOM

3. S BRODOVA

4. ONEČIŠĆENJE POTAPANJEM

5. ONEČIŠĆENJA PROUZROČENA DJELATNOSTIMA U PODMORJU

- najrazvijeniji dio zaštite morskog okoliša odnosi se na onečišćenje s brodova iako je danas takav način onečišćenja rjeđi zbog kontrole (onečišćenje s kopna npr. različite otpadne vode iz tvornica veći su onečišćivači danas, ali je to teže pratiti i kontrolirati)

- Međunarodno pravo zaštite morskog okoliša od onečišćenja počela je u novije vrijeme ulaganjem napora

1. da se spriječi onečišćenje mora naftom i njezinim derivatima;

2. da se pravno zabrani i regulira potapanje otpadaka i drugih štetnih tvari s brodova

3. da se prava i utvrde opća pravna načela i smjernice za temeljitu i sveobuhvatnu zaštitu i očuvanje morskog okoliša i donosi pravilo o suzbijanju onečišćenja iz svih 5 izvora.

- međunarodno pravo zaštite i očuvanja morskog okoliša kojima se bavimo u ovom predmetu razvijalo se kao dio međunarodnog prava okoliša, prilagođavajući temeljna načela i pravila potrebama i specifičnostima morskog okoliša, tako da danas međunarodno pravna pravila posvećena zaštiti i očuvanju morskog okoliša tvore zaseban podsustav pravila u okviru međunarodnog prava okoliša.

2

RAZVOJ MEĐUN. PR. PRAVILA O ZAŠTITI I OČUVANJU MOR. OKOLIŠA

1. KONFERENCIJA UN-A O ČOVJEKOVU OKOLIŠUODRŽANA 1972. U STOCKHOLMU

- potaknula je razvoj međunarodnog prava okoliša

1) na konferenciji je prihvaćena DEKLARACIJA O ČOVJEKOVOM OKOLIŠU koja se sastojala od 26 načela i akcijski plan koji je sadržavao 109 preporuka za konkretna djelovanja država.

2) 7 NAČELO STOCKHOLMSKE DEKLARACIJE bilo je posvećeno zaštiti morskog okoliša – poziva države da poduzmu mjere za sprječavanje onečišćenja mora tvarima koje mogu ugroziti ljudsko zdravlje, naškoditi živim izvorima i životu u moru, smanjiti privlačnost mora i morskog okoliša i omesti druge uporabe mora.

3) PREPORUKE 86-94 AKCIJSKOG PLANA odnosila su se na zaštitu morskog okoliša, pozvale su države na zaštitu morskog okoliša i izradu novih kojim će biti obuhvaćeni svi izvori onečišćenja.

4) Sa svrhom ostvarivanja načela i preporuka sa Stockholmske konferencije Opća skupština UN-a 1972. usvojila je niz rezolucija vezanih za ostvarivanje načela i preporuka sa konferencije, te osnovala Program UN-a za okoliš (UNEP) kao organizam koji unutar sustava UN-a treba promicati i usklađivati djelovanja na polju zaštite i očuvanja okoliša.

5) Načela i preporuke sa SK nisu obavezni, svrstavaju se u tzv. Soft-law neobavezne pr. akte- one pružaju smjernice prema kojima se države ponašaju i razvijaju obvezna međunarodna pravna pravila

6) ostvaruju jedan od osnovnih ciljeva – potaknuti razvoj međunarodnog prava okoliša

2. KONFERENCIJA UN-a O PRAVU MORA, 1982., stupila na snagu 1984.

- predstavlja najznačajniji međunarodnopravni ugovor usvojen nakon Stockholmske Konv.- odredbe posvećene zaštiti morskog okoliša sadržane u djelu XII Konvencije iz 1982.

- odredbe Konvencije stvaraju globalni pravni režim zaštite i očuvanja morskog okoliša,koje je utvrdio sustav osnovnih prava, obveza i odgovornosti država

- pravni režim Konvencije obvezuje države na pravno reguliranje i kontrolu onečišćenja morskog okoliša koja se razvila kroz ugovornu praksu nakon S.K.

- osnovno načelo Konvencije, ujedno i načelo običajnog prava u području zaštite morskog okoliša, sadržano je u čl.193. koje potvrđuje načelo 7. S.K., utvrđuje dužnosti država da štite morski okoliš

3

a) dužnost država da poduzmu sve potrebne mjere da spriječe, smanje i nadziru onečišćenje morskog okoliša iz svih izvora (čl. 194.st.1)b) dužnost da osiguraju da onečišćenje nastalo zbog djelatnosti pod njihovom jurisdikcijom ili kontrolom ne uzrokuje štetu drugim državama i njihovom okolišu (čl 194.st.2.)c) dužnost da ne prenose štetu ili rizike iz jednog područja u drugo (čl.195.)

3. KONFERENCIJA UN-a O OKOLIŠU I RAZVITKU, održana 1992. u Rio de Janeiru

- promiče novi pristup zaštiti i očuvanju morskog okoliša – načelo održivog razvoja (neposredno uključivanje planova zaštite i očuvanja okoliša u planove razvitka kako bi se razvitak planirao u granicama koje dopušta okoliš)

- Usvojeni su DEKLARACIJA O OKOLIŠU i AGENDA 21

- zaštitom i očuvanjem morskog okoliša bavi se poglavlje 17 iz Agende 21 koje naglešava odredbe Konvencije UN-a o pravu mora, pružaju odgovarajući pravni okvir za ostvarivanje zaštite i održivog razvoja morskog i obalnog okoliša i njihovih prirodnih bogatstava.

- morsko i obalno područje treba uzimati kao cjelinu čije gospodarenje mora biti povezano i zasnovano na predviđanjima i na oprezu.

- 1997. na Općoj skupštini UN-a u Rio de Janeiru, sazvanoj radi procjene napretka i primjene Agende 21 ocjenjeni su pozitivni pomaci u primjeni poglavlja 17. Agende 21, koji se ogledaju u osnivanju i stupanju na snagu niza važnih međunarodnopravnih instrumenata posvećenih zaštiti i očuvanju morskog okoliša.

- daljnji razvitak prava zaštite morskog okoliša zadan je Konvencijom Un-a o pravu mora i Agendom 21 i preporuke i postavke poglavlja 17 Agende 21 glede zaštite i očuvanja morskog okoliša trebaju se realizirati u pravnim okvirima zadanim Konvencijom UN-a o pravu mora, koja pruža pravnu osnovu za koordinaciju nacionalnih i međunarodnopravnih pravila i njihovo provođenje.

Agenda 21 ističe pristup zasnovan na predviđanjima i oprezu te održivi razvitak morskog i obalnog područja. Treba ih uzimati kao usko povezane instrumente, bez obzira na njihovu različitu pravnu narav.

1. unutrašnje morske vode2. teritorijalno more3. ZERP (ekološko-ribolovni pojas) – prati crtu razgraničenja epikontinentalnog pojasa 4. otvoreno more

- kad Talijani proglase svoj ZERP, cijeli Jadran će biti pod jurisdikcijom i zaštitom

1. potpuna jurisdikcija

2. treba poštivati pravo neškodljivog prolaza pri donošenju prava i pravila

3. one mjere i propisi koji se odnose na zaštitu morskog okoliša (to su određena suverena pr.)

4

4. one mjere koje su minimalni međunarodni standardi, ali država ima pravo propisati i više i strože od tog minimuma (minimum mora propisati).

NADLEŽNOST OBALNE DRŽAVE U UNUTRAŠNJIIM MORSKIM VODAMA I TERITORIJALNOM MORU U ODNOSU NA ZAŠTITU MORSKOG

OKOLIŠA

1. KONVENCIJA UN-a O PRAVU MORA

- obvezuje državu zastave da poduzme mjere za provedbu međunarodnih i nacionalnih propisa (izdavanje svjedodžbi, inspekcija, zabranu plovidbe dok brod ne udovolji zahtjevima sadržanim u međunarodnim pravilima i standardima)

- proširuje nadležnost obalnih država i država luke čime najviše pridonosi učinkovitosti provedbe pravila i propisa o suzbijanju onečišćenja od države zastave.

NADLEŽNOST OBALNE DRŽAVE

u unutrašnjim morskim vodama i lukama obalna država može:

slobodno donositi i primjenjivati nacionalne propise o zaštiti morskog okoliša i

određivati uvjete za ulazak stranih brodova u te vode, uključujući i popisivanje standarda sigurnosti i gradnje kojima strani brodovi moraju udovoljavati.

- posebne uvjete koje je uvela za ulazak stranih brodova država mora propisno objaviti.

ostvarujući svoju suverenost u teritorijalnom moru, obalna država može:

donositi zakone i druge propise radi sprečavanja, smanjenja i nadziranja onečišćenja mora sa stranih brodova npr. propise o zabrana ispuštanja štetnih tvari, određivanje i nadzor plovnih putova te određivanje posebno zaštićenih područja uz ograničenje da ti propisi ne smiju ometati neškodljiv prolazak stranih brodova.

- kada obalna država ima ozbiljnog razloga vjerovati da je brod koji plovi u njezinu teritorijalnom moru prekršio te propise (npr. namjerno ispuštanje štetnih tvari u more), ona može provesti postupak, uključujući i zadržavanje broda.

- Konvencija nastoji postići kompromis: obalnoj državi daje pravo nadzora plovidbe i onečišćenja, ali zadržava prava neškodljivog prolaza i međunarodnu kontrolu standarda gradnje, nacrta, opreme te standarda glede posade broda.

5

u isključivu gospodarskom pojasu, obalna država može donositi vlastite zakone i propise radi sprečavanja, smanjivanja i nadziranja onečišćenja, u načelu jedino ako su ti propisi usklađeni s općeprihvaćenim međunarodnim pravilima i standardima.

NADLEŽNOST DRŽAVE LUKE

- država luka na temelju čl. 218. Konvencije o pravu mora, ima ovlaštenje da:

istražuje i provede postupke za ispuštanja s brodova koji uplove u njenu luku, do kojih je došlo na bilo kojem mjestu, dakle i na otvorenom moru

uz napomenu da djelovanje države luke, ako je riječ o područjima pod nacionalnom jurisdikcijom, mora biti na zahtjev:

OBALNE DRŽAVE DRŽAVE ZASTAVE ILI DRŽAVE KOJOJ PRIJETI ŠTETA ILI JE PRETRPJELA

ŠTETU.

- na temelju čl.219., ako država luke utvrdi da neki strani brod koji je uplovio u njezinu luku ili izvanobalnu izolaciju ne udovoljava međunarodnim standardima i pravima glede plovidbene sposobnosti, zbog čega može prouzročiti štetu morskom okolišu

ona je ovlaštena poduzeti upravne mjere da spriječi isplovljavanje toga broda dok se ne uklone nedostaci.

2. MEMORANDUM O SUGLASNOSTI O KONTROLI DRŽAVE LUKE, Pariz, 1982.

- pregled i nadzor brodova u državama luka učinkovitiji je ako se provodi sustavno, dosljedno i koordinirano.

- zbog toga su zapadno europske države u okviru jurisdikcije MARPOL konvencije i Konvencije o pravu mora inicirale 1982 u Parizu i zaključile Memorandum o suglasnosti i kontroli države luke

- osnovna je svrha Memoranduma da se strani trgovački brodovi koji ulaze u luke država ugovornica podvrgnu pregledu kako bi se utvrdilo udovoljavaju li standardima najvažnijih međunarodnih ugovora posvećenih sigurnosti plovidbe, koji se navode u Memorandumu

6

ONEČIŠĆENJE MORA S BRODOVA

PROPISI

Podjela pravnih propisa: Prema izvorima (međunarodni i domicilni) Prema naravi (opći i specijalizirani) Prema ishodištu onečišćenja (s ishodištem na kopnu, brodovima, s nepomičnih uređaja

za istraživanje dna i podmorja, u atmosferi, s potopljenih objekata, te djelatnostima na morskom dnu i podmorju)

Podjela prema namjeni (propisi o sprječavanju onečišćenja, o suzbijanju i ograničenju onečišćenja i propisi represivne naravi)

ONEČIŠĆENJE MORA S BRODOVA

1. PREVENTIVNI PROPISI

- svrha i cilj je spriječiti da dođe do onečišćenja - mogu biti međunarodni i nacionalni (domaći)

2. REPRESIVNI PROPISI

- djeluju kada dođe do onečišćenja dođe- razlikujemo one koji uključuju: a) kaznenopravne i prekršajne sankcije/propisi b) imovinskopravne sankcije/propise (dužnost naknade štete)

- neki nameću regionalnu suradnju

(3. posebno osjetljivo područje) (PFSA)

Proglašenjem posebno osjetljivog područja štite se određeni dijelovi mora i na te se dijelove primjenjuju posebni propisi. – npr. Sredozemno more

- najveći dio zaštite posvećen je zaštiti mora od onečišćenja sirovom naftom i lož uljem, ali u stvarnosti su ta onečišćenja najmanja i nisu česta, udio je zanemariv kada se uspoređuje s onečišćenjem mora s kopna.

3. SMANJIVANJE EVENTUALNE ŠTETE- Propisi vezani za regionalnu suradnju

VRSTE ONEČIŠĆENJA MORA s brodova

1. ULJIMA (lož ulja, sirova nafta…dirty oils – teško isparavaju)- ne misli se samo na teret već i na gorivo tih brodova

2. DRUGE OPASNE I ŠTETNE TVARI (kemikalije i razni plinovi)- međunarodni kodovi kojima se točno određuje koje su to opasne i štetne tvari.

7

3. OTPADOM I SMEĆEM – npr. plastika se ne raspada i ne bi se smjela bacati u more

4. IZ ZRAKA (air polution) – dimnjaci brodova

- razlika da li je do onečišćenja došlo nezgodom ili su to tzv. pogonska onečišćenja do kojih dolazi redovnim radom broda (izbacivanje otpadnih voda, čišćenje tankova, ukrcaj i iskrcaj tankera)

IZVORI ONEČIŠĆENJA MOR. OKOLIŠA – ONEČIŠĆENJE S BRODOVA

a) POGONSKO – prati redoviti pogon broda te obuhvaća automatsko i pogonsko ispuštanje (npr. pri ispiranju tankova, ispuštanju balastnih voda)

- suzbijaju se zabranom, odnosno svođenjem na minimum takvih ispuštanja i pronalaženja alternativnih metoda odlaganja

b) SLUČAJNO – nastaje nakon nezgode, npr. sudar, nasukavanje- suzbija se propisivanjem standarda za projektiranje, gradnju i opremanje

brodova, te kvalifikaciju i podučenost posade.

MEĐ. UG. POSVEĆENI REGULACIJI ONEČIŠĆENJA MORA S BRODOVA

1. MEĐUNARODNA KONVENCIJA O SPREČAVANJU ONEČIŠĆENJA MORA NAFTOM usvojena 1954. (OILPOL)

- prva K. koja se odnosila na sprječavanje onečišćenja mora naftom- njome su uspostavljene zabranjene zone koje su sezale min 50 NM od najbliže obale i u

kojima je bilo zabranjeno izbacivati naftu ili njenu mješavinu.

- nadzirala je količine dopuštenih ispuštanja te potrebu za ispuštanjem time što je propisala standarde gradnje i opreme koji su trebali smanjiti količinu ostatka nafte ili odvojiti naftu od balastnih voda.

- Iako se ova K. bavila onečišćenjem mora naftom, razvoj je zahtijevao nove mjere zaštite. Kao motiv za tu aktivnost međ. zajednice bila je i havarija tankera „TORRY CANYON“ koji se 1967. g. nasukao na ulasku u engleski kanal. Nakon te havarije donijeto je nekoliko Konvencija među kojima i MARPOL. K. 1973. Već 1978. donesen je i PROTOKOL koji čini sastavni dio MARPOL-K.

- Konvencija iz 1954. zamijenjena je M.K o sprečavanju onečišćenja mora s brodova (MARPOL) između stranaka obiju konvencija, a neke države koje još nisu pristupile MARPOL konvenciji, i dalje su vezane samo Konvencijom iz 1954.

2. MARPOL Konvencija (1973./1978.)

- usvojena je 1973. u Londonu, a na snazi i njegovim protokolom iz 1978 (st. na snagu 1983.)

8

- za razliku od Konv. Iz 1954. g. koja regulira spriječavanje onečišćenja mora naftom, MARPOL K. regulira sprječavanje onečišćenja mora svim štetnim tvarima koje se s brodova ispuštaju ili izbacuju, namjerno ili slučajno

- Osim osnovnog teksta Konvencija sadrži i 6 priloga:

PRILOG I. – pravila o sprečavanju onečišćenja mora naftom - 1983

PRILOG II. – pravila o sprečavanju onečišćenja štetnim tekućim tvarima koja se prevoze u rasutom (razlivenom) stanju - 1987

PRILOG III. – pravila o sprečavanju onečišćenja tvarima koja se prevoze u upakiranom obliku - 1992

PRILOG IV. – pravila o otpadnim vodama

PRILLOG V. – regulira onečišćenje smećem s brodova

PRILOG VI. – regulira onečišćenje s brodova putem zraka, tj. emisijama sumporova i dušikova dioksida

zasniva uređenje onečišćenja mora naftom uglavnom na tehničkim mjerama za ograničenja ispuštanja nafte.

K. određuje i posebna područja za koja je, s obzirom na njihovu ekološku osjetljivost, potrebna posebna zaštita. U posebna područja ubrajaju se: Sredozemlje, Baltičko, Crveno, Crno i Sjeverno more, Arapski zaljev te šire područje Kariba

Tankerima ipak dopušta ispuštanje malih količina nafte uz slijedeće ujete:- brod se mora nalaziti izvan posebnih područja (gdje su sva ispuštanja zabranjena)- od obale mora biti udaljen min. 50 NM - brod mora biti u vožnji- brzina ispuštanja ne smije biti veća od 30L na 1 NM

Tankeri moraju imati strogo odvojeni vodeni balast od uljnog tereta. Ukrcavanje vodenog balasta u tankove za teret dopupta se samo u iznimnim okolnostima kad je to neibježno.

ako se uopće danas i dozvoljava ispuštanje balastnih voda, to je vrlo minimalno i na posebnim udaljenostima s time da se ne može cijela količina ispustiti na određenom području određene udaljenosti već dio na jednom području, zatim 2. dio na drugom području itd.

Donijela je i standarde za izgradnju brodova kojima se zahtjeva i posebna konstrukcija brodova i posebna obučenost posade.

- Da bi se zadovoljili ti standardi,država zastave dužna je obavljati periodične preglede i izdavati svjedodžbe propisane MARPOL Konvencijom.

Prema ovoj K. na brodovima se moraju voditi:1. Brodske knjige2. Knjiga ulja3. Knjiga smeća4. Plan za rukovanje smećem

9

5. Brodski plan pri pojavi onečišćenja

uvodi učinkovitiju shemu provođenja i primjene njezinih odredbi

3. KONVENCIJA UN-a O PRAVU MORA (čl.211; 217-219)

= institut spašavanja morskog okoliša i posebna naknada (to je iz predavanja iz pomorskog)- Konvencija obvezuje državu zastavu da poduzme potrebne mjere za provedbu

međunarodnih i nacionalnih propisa

PREDAVANJE ISNSPEKTORA LUČKE KAPETANIJE

RH je od 1997 članica Pariškog memoranduma- na obali RH ima 8 lučkih kapetanija (po 1 za svaku županiju)

Pregled brodova

- Inspektori su dužni pregledati brodove: koji nisu na crnoj listi, a prošlo je min 6 mjeseci od posljednjeg pregleda tankere s faktorom min 50 (max 200) brodove crne liste (to mogu biti zbog pripadnosti tzv. jeftinim upisnicima, ali i

bodovi i brodovlasnici mogu biti na crnoj listi.)- brod se mora pregledavati: - inicijalna inspekcija

- detaljan pregledProvode se tzv. KAMPANJE - u određenom razdoblju, npr. u 2 mjeseca u svim europskim lukama provodi se pregled

da li je brod u skladu s npr. MARPOL konvencijom

I same certifikacijske kuće koje izdaju svjedodžbu o sposobnosti broda za plovidbu, mogu biti na crnoj listi pa brod koji ima svjedodžbu takve certifikacijske kuće može biti podvrgnut pregledu.

- u MAPOL konvenciji – oil tanker – brod sposoban za prijevoz ulja i sirove nafte

- U slučaju havarije – spriječiti izlijevanje tako da što manje istekne u more - lokalizirati onečišćenje

- problem je onečišćenje s kopna, npr. neka tvornica nešto ispusti, dođe do mora i to onečišćenje je sada u nadležnosti lučke kapetanije. Problem je što se mora proći kroz postupak do kojeg se neki put teško dolazi, a inspektori su nadležni samo prekršajno kazniti minimalnom kaznom (to je trenutno 3.000kn)

- nakon havarije u Španjolskoj, 2002.g. broda Prestige, obvezatno je imati ZAŠTITNU LUKU

- nafta se širi ovisno o jačini morske struje (o njezinoj brzini) i ovisno o tome koja se nafta prevozila. (u RH najgora vrsta nafte je Ruska Mix nafta s puno otpada)

- naknada štete – u praksi oštećeni brodovi dobivaju samo ono što je nužno, što je trebalo učiniti. Problem je i postupak dokazivanja koji je jako kompliciran.

10

JAVNI BRODOVI mogu onečistiti more

uljima balastnih voda ostacima od pranja tankova pogonskim uljima otpacima iz kaljuža

- predaja zauljenih voda s brodova – u RH to obavlja INA (postrojenja za to moraju imati luke otvorene za međunarodnu plovidbu) - problem balastnih voda – ako se pojave nove bioinvazivne vrste; to je sve što će ugroziti alge i dovesti do smanjenja količine ribe u moru.

- na području Mediterana na snazi su 3 instrumenta:1. Pariški memorandum,2. Mediteranski memorandum3. Crnomorski memorandum

Onečišćenja se otkrivaju: 1. prvo sateliti2. zatim avioni koji infracrvenim zrakama otkrivaju o kakvim je onečišćenjima riječ 3. i na kraju s brodovima kojima se treba doći do onečišćenja.

REGIONALNI PRISTUP ZAŠTITI I OČUVANJU MORSKOG OKOLIŠA

PREDNOSTI - Uzima se u obzir specifičnosti koje postoje u regionalnom moru, te se može bolje

prilagoditi problemima pojedinog područja, usredotočujući se na specifične probleme regije.

- Razvijene zemlje u određenoj regiji, a koje su izravno zainteresirane za zaštitu morskog okoliša motivirane su pružiti tehničku i znanstvenu pomoć zemljama u razvitku iste regije.

- Najpogodnija je za stvaranje infrastrukture potrebne da se na odgovarajući način reagira na onečišćenje mora.

Funkcija regionalne suradnje i regionalnih međunarodnih ugovora o općem pravnom režimu koju gradi Konvencija UN-a o pravu mora jest usvajanje premisa o zaštiti i očuvanju morskog okoliša koja će detaljnije izraditi općenita načela i pravila sadržana u XII. dijelu Konvencije.

Nakon Stockholmske konferencije najopsežnije regionalne aktivnosti započele su u okviru UNEP- a koji je 1974. u Sredozemlju inicirao svoj Program za regionalna mora koji danas obuhvaća 14 regionalnih mora i u kojem sudjeluje više od 140 država.

AKCIJSKI PLAN

11

Poč. 1975. održan je u Barceloni prvi od niza kasnijih međuvladinih sastanaka sredozemnih država na kojem je prihvaćen Akcijski plan za zaštitu i razvitak Sredozemnog bazena.

- Akcijski plan sadržavao je i 4 glavna područja djelovanja, tj. suradnje mediteranskih drž.:

1. povezano planiranje razvitka i upravljanje izvorima Sredozemnog mora2. koordinirano promatranje (monitoring) i istraživanje izvora i posljedica onečišćenja3. izradu pravnih okvira suradnje4. pomoćne mjere kao npr. institucionalizirani financijski sporazumi, tehnička suradnja.

- navedene 4 komponente akcijskog plana za Sredozemlje međuovisne su i činile su okvir suradnje mediteranskih država usmjerene na zaštitu i očuvanje sredozemnog mora.

BARCELONSKA KONVENCIJA

Sa svrhom izrade pravnih okvira suradnje, mediteranske su države na diplomatskoj konferenciji u Barceloni 1976. usvojile Konvenciju o zaštiti sredozemnog mora od onečišćenja (Barcelonska konvencija) i 2 protokola uz nju:

1. Protokol o sprečavanju onečišćenja Sredozemnog mora

2. Protokol o suradnji u borbi protiv onečišćenja Sredozemnog mora naftom i drugim štetnim tvarima u hitnim slučajevima.

Kasnije su usvojeni:

3. Protokol o posebno zaštićenim područjima Sredozemnog mora (1982.)

4. Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja zbog istraživanja i iskorištavanja epikontinentalnog pojasa s morskog dna i podzemlja (1994.)

ODNOS BARCELONSKE KONVENCIJE I AKCIJSKOG PLANA

Glede odnosa Akcijskog plana i njegove pravne komponente, valja naglasiti da Barcelonska konvenc. i njezini protokoli predstavljaju samo jedan od gore navedenih 4 elementa A. Plana. Iako međusobno povezani, AP i međunarodni ugovori za zaštitu Sredozemnog mora čine zasebne cjeline.

BK i njezini protokoli nisu pravna osnova cjelokupnog sustava AP za Sredozemlje, naime njihove odredbe ne obvezuju na cjelokupnu primjenu AP, već samo onih elemenata i ciljeva koji su kao obveze stranaka uključeni u BK i Protokole.

KONVENCIJA O ZAŠTITI SREDOZEMNOG MORA OD ONEČIŠĆENJA 1976. – BARCELONSKA KONVENCIJA

Predstavlja okvir Konvencije s općim načelima i odredbama te usvajanje dodatnih protokola s precizno utvrđenim obvezama stranaka.

Sadržavala je opću obvezu zaštite Sredozem. mora od onečišćenja i usvojila je osnovne oblike suradnje država ugovornica.

12

Opće odredbe Konvencije su bile pravni okvir za usvajanje posebnih protokola kojima su stranke preuzimale detaljnije obveze.

ODNOS B.K. I PROTOKOLA

Stranke B.K. ne moraju postati strankama svih protokola uz njih nego je dovoljno da budu obvezane samo jednim, bilo kojim od njih.

S druge strane, nijedna država ne može postati stranka Protokola ako nije stranka B.K.

PODRUČJE PRIMJENE B.K.

Primjenjuje se na području Sredozemnog mora od Gibraltara do Dardanella.

Konvencija se odnosi na morske vode Sredozemnog mora; tim se izrazom želi obuhvatiti sve morske pojaseve Sredozemnog mora unutar i izvan granica nacionalne jurisdikcije, osim unutrašnjih morskih voda koje su bile izričito isključene (ako neki protokol nije proširio područje primjene na te vode)

OSNOVA OBVEZA DRŽAVA UGOVORNICA BK

Da spriječe, smanje i suzbiju onečišćenje Sredozem. mora i zaštite i unaprijede morski okoliš u tom području.

Obuhvaća onečišćenje prouzročeno:

potapanjem s brodova i zrakoplova istraživanja i iskorištavanja morskog dna i podzemlja onečišćenja s kopna i s brodova.

- konkretne obveze u odnosu na navedene izvore preuzele su posebnim protokolima. Zbog potrebe univerzalne uniformiranosti pravila o zaštiti od onečišćenja s brodova, BK je obvezala stranke da osiguravaju efikasnu primjenu općeprihvaćenih međunarodnih pravila o zaštiti od tog izvora onečišćenja (posebice odredbe MARPOL-a)

sadržavala je i odredbe o dužnosti:

Promatranja međusobnog obavještavanja o stvaranju i prijetećoj šteti od onečišćenja poduzimanju hitnih mjera u slučaju opasnosti.

REVIZIJA MEDITERANSKOG SUSTAVA 1995.

MAP – Mediteranski akcijski plan osnovan je u okviru Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) 1975. godine.

MAP je prvi u nizu programa regionalnih mora osnovan s ciljem osiguranja kvalitetnijeg života stanovnicima zemalja koje okružuju Sredozemno more te uspostavljanja i osnaživanja međusobne suradnje i usuglašavanja strategije upravljanja zajedničkim prirodnim bogatstvima.

13

Također u njegovom fokusu su zaštita okoliša, promicanje modela održivog upravljanja, kao i harmoniziranje odnosa među mediteranskim zemljama. 1976.  godine, 16 zemalja Sredozemlja i Europska zajednica potpisale su Konvenciju za zaštitu Sredozemnog mora tzv. Barcelonsku konvenciju koja je 1995. godine dopunjena i izmijenjena u Konvenciju o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja.

Barcelonska konvencija predstavlja pravni okvir za rad MAP-a, a do danas je upotpunjena sa sedam specifičnih protokola.

Sredozemne države pokrenule su 1995. reviziju mediteranskog sustava nastojeći ga prilagoditi novim pristupima zaštite i očuvanja morskog okoliša, prvenstveno konceptu održivog razvitka. Važan motiv bilo je i stupanje na snagu Konvencije UN-a o pravu mora 1994.

novi Akcijski plan čiji je novi naziv A.P. za zaštitu morskog okoliša i održivi razvitak obalnih područja Sredozemlja nastavak je Akcijskog plana iz 1975. i sastoji se od 3 dijela:

1. dijela koji se odnosi na održivi razvitak Sredozemlja2. dijela o pravnom okviru3. dijela o organizacijskim i financijskim aspektima

B.K. čiji je novi naziv Konvencija o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja (1995.), pretrpjela je određene izmjene, a osnovni model okvirne Konvencije i dodatnih protokola te odnosa među njima ostao je isti.

Izvorna obveza stranaka da spriječe, smanje i suzbiju onečišćenje dopunjena je obvezom da u najvećem mogućem opsegu uklone onečišćenje područja Sredozemnog mora te da zaštite i unaprijede morski okoliš tog područja kako bi pridonijele njegovu održivom razvitku.

Usvojeni su i sljedeći protokoli:

1. Protokol o posebno zaštićenim područjima Sredozemnog mora i biološkoj raznolikosti u Sredozemlju,1995

2. Protokol o sprečavanju onečišćenja Sredozemnog mora zbog prekograničnog prometa opasnim otpadom i njegova odlaganja, 1996.

3. Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja od kopnenih izvora i djelatnosti (izmijenjeni protokol posvećen onečišćenu s kopna), 1996.

4. Protokol o suradnji u sprečavanju onečišćenja mora s brodova i borbi protiv onečišćenja Sredozemnog mora u hitnim situacijama, 2002.

SURADNJA U HITNIM SLUČAJEVIMA

14

Međunarodnopravno pravo obvezuje i na obavještavanje o spriječenoj šteti i ako unatoč poduzetim uvjetima do onečišćenja ipak dođe – na suradnju u smanjivanju i otklanjanju štetnih posljedica planovima koje su države dužne unaprijed izraditi. Čl. 198 i 199. Konvencije UN-a – predviđa:

dužnost obavještavanja drugih država i nadležnih međunarodnih organizacija o prijetećoj i stvarnoj šteti

dužnost izrade planova hitnih mjera protiv onečišćenja

dužnost suradnje radi uklanjanja učinaka onečišćenja i sprečavanja ili umanjenja štete.

Međunarodna Konvencija o pripravnosti, akciji i suradnji u slučaju onečišćenja uljem (OPRC Konvencija iz 1990.)

- Traži da države stranke ustanove nacionalni sustav pripadnosti i brze reakcije na hitne slučajeve onečišćenja mora uljem, te daje kriterije za ustanovljenje takvog sustava.

- Svaki brod dužan je imati brodski plan za djelovanje u slučaju onečišćenja uljem, a dok je u luci pod pravnom nadležnošću druge države podvrgava se nadzoru ovlaštenih služba te države.

- Zapovjednici brodova ili druge ovlaštene osobe, prema Konvenciji dužni su odmah izvijestiti o svakom događaju onečišćenja, odnosno izljeva ili prisutnosti ulja, najbližu obalnu državu.

- Potiče stranke na usvajanje bilateralnih ili regionalnih sporazuma o pripravnosti i reakciji na onečišćenje uljem.

Protokol uz OPRC Konvenciju usvojen je 2000. i proširuje njegov pojas primjene i na opasne i na štetne tvari.

Konvencija o spašavanju iz 1989

Donesena je na diplomatskoj konferenciji u Londonu 1989. godine, stupila je na snagu 15. srpnja 1996. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 1998. godine, pa su odredbe Pomorskog zakonika usklađene s njom.

Konvencijom ogledaju se u poticanju spašavatelja da sudjeluje u zaštiti i sprječavanjuonečišćenja morskog okoliša.

U kategoriji zaštite morskog okoliša najvažnije su one odredbe Konvencije koje se bave naknadama spašavatelja za obavljenu uslugu (nagrada za spašavanje i posebna naknada). Te su odredbe u člancima 13. i 14. Konvencije o spašavanju.

15

Članak 13. bavi se klasičnom nagradom za spašavanje, koja tradicionalno ne može biti veća od vrijednosti spašene imovine, a isplaćuje ju vlasnik spašene imovine (vlasnik broda, tereta ili drugih imovinskih vrijednosti) ili njegov osiguratelj. Visinu nagrade određuje sud ili arbitraža prema posebno propisanim kriterijima.

Radi poticanja spašavatelja da pri spašavanju sudjeluje u zaštiti morskog okoliša, člankom 14. Konvencije uvodi se novi režim posebnih naknada što ih isplaćuje samo vlasnik broda (ili osiguratelj odgovornosti – P.&I. klub u koji je brod učlanjen).

- Spašavatelj stječe pravo na posebnu naknadu (special compensation) samo ako ispuni dvije kumulativne pretpostavke: ako je je spašavani brod ili njegov teret bio opasan za morski okoliš i ako nije ostvario pravo na nagradu primjenom redovnih kriterija.

- Ako se kumulativno ispune ta dva uvjeta, a spašavatelj nije uspio spriječiti ili umanjiti štetu na morskom okolišu, on ima pravo na posebnu naknadu, ali samo u visini stvarno učinjenih troškova. Poradi što bolje zaštite morskog okoliša, tom se odredbom, u stanovitoj mjeri, odstupa

od klasičnog načela prava spašavanja (no cure – no pay) tako da spašavatelj ima pravo na posebnu naknadu i onda kad nije bilo korisnog rezultata, to jest kad on nije uspio zaslužiti nagradu na temelju redovitih kriterija.

- Međutim, ako je bio potpuno ili djelomično uspješan u sprječavanju ili smanjenju štete na morskom okolišu, tada posebna naknada uključuje povećanje stvarnih troškova spašavatelja do 30%, a u iznimnim okolnostima do najviše 100%. Posebna naknada isplaćuje se spašavatelju do onoga iznosa koji je veći od uobičajene nagrade za spašavanje ugrožene imovine.

- Uz članke 13. i 14. odredbe o zaštiti morskog okoliša sadržavaju i članak 8. Konvencije o spašavanju, prema kojemu su spašavatelj, vlasnik broda, zapovjednik i vlasnik druge imovine obvezni pri akciji spašavanja primijeniti dužnu pažnju u sprječavanju ili smanjenju štete na okolišu. Dakle, prema Konvenciji sve su stranke dužne sudjelovati u zaštiti morskog okoliša, a ne samo spašavatelj.

- REGIONALNI INSTRUMENTI – HITNE SITUACIJE

1. Protokol o suradnji država u borbi protiv onečišćenja Sredozemnog mora naftom i drugim štetnim tvarima u hitnim slučajevima, iz 1976.( suradnja stranaka država prije nastupanja hitne situacije i suradnji u poduzimanju mjera protiv nastalog onečišćenja radi suzbijanja štetnih posljedica.

2. Protokol iz 2002. o suradnji u spašavanju onečišćenja s brodova i borbi protiv onečišćenja sredozemnog mora u hitnim situacijama

16

(značajnija novina Protokola iz 2002. odnosi se na obvezu država da osiguraju u svojim lukama i terminalima efikasne prihvatne uređaje za štetne tvari s brodova)

ONEČIŠĆENJE POTAPANJEMPotapanje otpadaka i drugih tvari s brodova i zrakoplova

1. Londonska konvencija iz 1972. o sprečavanju onečišćenja mora potapanjem otpadaka i drugih tvari

POTAPANJE = svako namjerno odlaganje u more otpadaka i drugih tvari s brodova, zrakoplova, platformi i drugih naprava na moru, tako i samih brodova, zrakoplova i drugih naprava.

Potapanjem se ne smatra:

a) odlaganje u more otpadaka ili drugih tvari proizašlih iz redovne uporabe brodova , zrakoplova, platformi i drugih naprava na poru te njihove opreme, s iznimkom brodova i zrakoplova čija je redovna namjena potapanje otpadaka ili drugih tvari.

b) Polaganje stvari u more kojem svrha nije jedino i isključivo odlaganje

c) Odlaganje otpadaka ili drugih tvari proizašli izravno iz istraživanja i iskorištavanja rudnih bogatstava podmorja ili povezanih s tim djelatnostima

Konvencija polazi od činjenice da apsolutna zabrana odlaganja svih štetnih tvari nije moguća te da potapanje treba biti zasnovano na znanstvenim podacima o utjecaju pojedinih tvari na morski okoliš. Tako su ovisno o stupnju škodljivosti, u konvenciji su otpaci i druge stvari svrstani u 3 kategorije i svaka je bila podvrgnuta različitom pravnom tretmanu.

=> Prilog I. (Crna lista) = tvari najopasnije za morski okoliš i njihovo je odlaganje u morski okoliš bilo potpuno zabranjeno.

=> Prilog II. (Siva lista) = popis manje škodljivih tvari čije potapanje zahtjeva posebnu opreznost te je za njihovo odlaganje u svakom pojedinom slučaju potrebno dobiti posebno dopuštenje.

- sve tvari koje nisu bile navedene u prilozima mogle su se odlagati u morski okoliš, ali samo na temelju prethodnog općeg dopuštenja

=> Kriteriji za izdvajanje općih i posebnih dopuštenja sadržani su u Prilogu III.

Nadležnost za izdavanje dopuštenja Konvencijom je podijeljena između države ukrcaja i države zastave broda, odnosno pripadnosti zrakoplova.

17

Ipak, prema izričitoj odredbi Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. dopuštenje države ukrcaja ili države zastave broda odnosno pripadnosti zrakoplova nije dovoljno da bi se izvršilo potapanje u teritorijalno more, isključivom gospodarskom pojasu ili epikontinentalnom pojasu druge države nego je uz to dopuštenje potreban i izričit pristanak obalne države.

2. Protokol iz 1996. uz Londonsku konvenciju iz 1972 o sprečavanju onečišćenja mora potapanjem otpadaka i drugih tvari.

Napuštajući reguliranje zasnovano na akumulacijskoj sposobnosti mora da apsorbira štetne tvari koje je bilo izraženo kroz sustav crnih i sivih lista, protokol usvaja sustav tzv. obrnutih lista, kojim provodi novi pristup uređenju potapanja zasnovan na prevenciji i oprezu.

U prijašnjem je sustavu potapanje načelno bilo dopušteno, a tvari čije je odlaganje bilo potpuno zabranjeno odnosno zabranjeno bez prethodnog dopuštenja bili su nabrojani u prilozima konvencija. (tzv. crne i sive liste)

Protokol postupa obrnuto. On načelno zabranjuje potapanje svih otpadaka i drugih štetnih tvari, a tvari čije je potapanje dopušteno nabraja u prilogu.

IZVANUGOVORNA ODGOVORNOST BRODARA I BRODOVLASNIKA

ODGOVORNOST ZA ŠTETU KOJU PROUZROČI BROD:

a) osobama na moru (smrt i tjelesna ozljeda kupača)

b) oštećenja stvari i onečišćenje okoliša (za štetu koju brod prouzroči operativnim obalama, lukama, lukobranima, lučkim uređajima, postrojenjima, plutajućim objektima)

c) onečišćenje mora izlijevanjem ulja koje se prevozi kao teret

d) odgovornost za nuklearnu štetu

ONEČIŠĆENJE MORA IZLIJEVANJEM ULJA KOJE SE PREVOZI KAO TERETNezgoda tankera Torrey canyon (1967.)

- u more je iscurilo 120.000 tona ulja a onečišćenje je zahvatilo obale V.B. i Francuske- Šteta oko 3 milijuna funti, 40 milijuna franaka- Tanker je vio liberijsku zastavu - Vlasnik: Baracuda Tanker Corporation registrirane

na Bermudima - Naručitelji broda na vrijeme Union Oil Company iz Kalifornije- Na temelju ugovora o prijevozu za 1 putovanje brod je prevozio teret u vlasništvu

Brititsh Petroleuma. Zapovjednik broda i članovi posade bili su talijanski državljani

potaknuti takvom nezgodom na međunarodnom planu je donesen poseban sustav zaštite i naknade štete

18

MEĐUNARODNI SUSTAV OSIGURANJA I NAKNADE ŠTETE ZBOG ONEČIŠĆENJA MORA ULJEM

SVRHA: Osnovna je svrha navedenog sustava omogućiti brzu i odgovarajuću naknadu osobama koje pretrpe štetu zbog onečišćenja mora uljem.

Početni, sada već “stari” sustav odgovornosti usvojen je 1969., odnosno 1971. godine nakon nezgode tankera Torrey Canyon (1967.). Tijekom godina više se puta mijenjao nastojeći se prilagoditi zahtjevima novijih ekoloških katastrofa. Najznačajnije izmjene doživio je 1992. godine kada se formirao “novi” sustav odgovornosti.

Sustav odgovornosti za onečišćenje mora uljem poslužio je kao model za sustav odgovornosti prema Konvenciji o građanskoj odgovornosti u svezi prijevoza opasnih i štetnih tvari iz 1996. (HNS Konvencija) kao i Konvenciji o građanskoj odgovornosti za onečišćenje brodskim gorivom iz 2001. (Bunker Konvencija).

RAZVOJ POSEBNOG MEĐUNARODNOG SUSTAVA ODGOVORNOSTI

Poseban međunarodni sustav građanske odgovornosti za onečišćenje mora uljem reguliran je odredbama:

1. Međunarodne konvencije o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja mora uljem iz 1969. godine (Konvencija o odgovornosti iz 1969. godine, Civil Liability Convention – CLC Konvencija)

- usvojena na dipl. konferenciji u Bruxellesu,stupila na snagu 1975.

2. Međunarodne konvencije o osnivanju Međunarodnog fonda za naknadu štete zbog onečišćenja uljem iz 1971. godine (Konvencija o Fondu iz 1971.).

- usvojena na dipl. konferenciji u Bruxellesu,stupila na snagu 1978.

Konvencija o odgovornosti nametnula je odgovornost za onečišćenje brodovlasnicima uz dopunsku financijsku odgovornost vlasnika tereta putem Međunarodnog fonda za naknadu štete zbog onečišćenja mora uljem koji se osniva na temelju Konvencije o Fondu iz 1971. godine.

Prilikom pristupanja međunarodnom sustavu odgovornosti države mogu prihvatiti samo odredbe Konvencije o odgovornosti bez obveze prihvaćanja Konvencije o Fondu. Mogućnost dopunske naknade od strane Fonda odluka je svake pojedine države pod uvjetom da je prihvatila odredbe Konvencije o odgovornosti.

Razlog zbog kojeg pojedine države koje prihvate Konvenciju o odgovornosti ne prihvate i Konvenciju o Fondu, jest financijska obveza plaćanja doprinosa u Fond. Radi se o državama gdje je ulje u tranzitu (npr. Egipat) ali se za potrebe plaćanja doprinosa računa ulje (sirova nafta i lož ulje) svaki put kad se iskrcava u luci ili prihvatnom postrojenju neovisno o tome gdje je ukrcano.

19

SUSTAV '92

Tijekom godina navedeni sustav odgovornosti nekoliko se puta mijenjao.

Protokoli iz 1992. godine o izmjeni Konvencije o odgovornosti iz 1969. i Konvencije o Fondu iz 1971. značajnije su izmijenili početni sustav odgovornosti. Stupili su na snagu u svibnju 1996. godine.

Prema članku 11. Protokola iz 1992. godine o izmjeni Konvencije o odgovornosti iz 1969. godine među strankama Protokola, Konvencija o odgovornosti iz 1969. godine i navedeni Protokol tumače se zajedno kao jedinstveni instrument – Konvencija o odgovornosti iz 1992. godine. Isto tako, prema članku 27. Protokola iz 1992. o izmjeni Konvencije o Fondu iz 1971. godine među strankama Protokola, Konvencija o Fondu iz 1971. i Protokol iz 1992. tumače se zajedno kao jedinstveni instrument –Konvencija o Fondu iz 1992. godine.

U svrhu izbjegavanja problema vezanih uz primjenu dvaju sustava odgovornosti većina država prilikom prihvaćanja sustava odgovornosti iz 1992. godine otkazala je stari sustav odgovornosti. Ipak, još uvijek postoji određeni broj država u kojima je na snazi Konvencija o odgovornosti iz 1969. godine. U tim državama nema mogućnosti dopunske naknade od strane Fonda. Naime, Konvencija o Fondu iz 1971. godine od 24. svibnja 2002. nije na snazi i ne primjenjuje se na nezgode koje se dogode nakon navedenog datuma.

SUSTAV 2003

Sustav odgovornosti iz 1992. godine dopunjen je usvajanjem Protokola iz 2003. godine na Konvenciju o Fondu iz 1992.

Temeljem Protokola iz 2003. godine osnovan je Dopunski Fond koji kao treći sloj odgovornosti osigurava naknadu iznad iznosa dostupnih na temelju konvencijskog sustava iz 1992. godine.

Dodatna naknada, plaća se samo u državama strankama Konvencije o Fondu iz 1992. godine koje su ratificirale spomenuti Protokol o Dopunskom Fondu iz 2003. godine.

Vodeći računa o ravnomjernoj podjeli odgovornosti i naknade između brodovlasnika i vlasnika tereta, brodovlasnici i njihovi osiguratelji putem posebnih sporazuma povećali su iznos odgovornosti za male brodove (STOPIA) i ostale brodove (TOPIA). Sporazumi su na snazi od veljače 2006. godine.

S obzirom na navedeno, još uvijek ne postoji jedinstveni sustav odgovornosti za onečišćenje mora uljem. Koji će se režim primijeniti ovisi o mjestu nastanka onečišćenja i glede obvezanosti pojedinim unifikacijskim instrumentima. Treba naglasiti, da je RH u cilju adekvatne zaštite Jadranskog mora prihvatila međunarodni sustav odgovornosti iz 1992. g. (sns 1999), kao i Protokol iz 2003. godine na Konvenciju o Fondu iz 1992.g. (sns 2005)

20

3. SUSTAV ODGOVORNOSTI IZ 1992. GODINE

1. PRIMJENA SUSTAVA

Pitanje odgovornosti i naknade štete u slučaju onečišćenja mora uljem prosuđivat će se prema odredbama sustava odgovornosti iz 1992. pod uvjetom da se ispune sljedeći uvjeti:

- Onečišćenje mora potjecati s broda ili pomorskog plovila bilo koje vrste za prijevoz ulja u rasutom stanju bez obzira na to prevozi li ulje kao teret ili je prazan, što obuhvaća puni i prazan tanker. Ako se radi o brodu za alternativni prijevoz ulja i rasute rudače onda pod uvjetom da stvarno prevozi ulje kao teret ili da pri povratnom putovanju ima uljnih ostataka.

- Onečišćenje mora biti prouzročeno istjecanjam ili izbacivanjem ulja i to samo onih koji ulaze u pojam postojanih mineralnih ugljikovodičnih ulja kao što su sirova nafta, gorivo ulje, teško dizelsko ulje i dr.

- Šteta zbog onečišćenja mora biti prouzročena na području države stranke, uključujući teritorijalno more te gospodarski i sličan pojas proglašen u skladu s međunarodnim pravom.

Jednaki uvjeti moraju biti ispunjeni i za primjenu Konvencije o Fondu iz 1992.

ONEČIŠČIVAĆI – (postojana univerzalna ugljikovodikova ulja kao npr. sirova nafta, dizelska ulja, loživa ulja) bez obzira da li se prevoze kao teret ili koriste kao gorivo na brodu

TERITORIJALNA PRIMJENA na štetu nastalu na teritoriju države stranke, uključujući i teritorijalno more i

gospodarski pojas ili sličan pojas određen u skladu s MP-om

to znači da nije bitno gdje se dogodila nezgoda nego gdje je šteta jer se zbog morskih struja može proširiti onečišćenje

na zaštitne mjere bilo gdje poduzete

2. ODGOVORNOST PREMA SUSTAVU IZ 1992. GODINE

1. SLOJ ODGOVORNOSTI - BRODOVLASNIK

U državama strankama koje su potpisnice sustava odgovornosti iz 1992. dužnost naknade štete zbog onečišćenja mora uljem ima:

- u 1. sloju prema CLC Konvenciji brodovlasnik

21

- u 2. sloju uvoznici ulja putem Međunarodnog fonda za naknadu štetu (Fond) kao posebnog tijela koje se osniva na temelju Konvencije o Fondu iz 1992.

=> BRODOVLASNIK je odgovoran za štetu zbog onečišćenja prema načelu objektivne (kauzalne) odgovornosti uz mogućnost oslobađanja od odgovornosti ukoliko dokaže da je šteta posljedica jednog od razloga nabrojenih u CLC Konvenciji iz 1992.:

a) rata, neprijateljstava, građanskog rata, pobune ili iznimne, neizbježne i nesavladive prirodne pojave, ili

b) u cijelosti prouzročena radnjom ili propustom 3. osobe učinjenima u namjeri da se šteta prouzroči, ili

c) u cijelosti prouzročena nemarom ili drugom štetnom radnjom bilo koje vlade ili drugoga tijela odgovornoga za održavanje svjetala ili drugih sredstava za pomoć plovidbi u obavljanju te funkcije.

+ još jedan razlog - ako brodovlasnik uspije dokazati da je šteta zbog onečišćenja nastala kao posljedica namjerne radnje ili propusta oštećenika, može se u cijelosti ili djelomično osloboditi odgovornosti prema oštećenoj osobi.

=> Odgovornost trećih osoba

Konvencija iz 1992. proširuje krug osoba protiv kojih se ne može podnijeti nikakav zahtjev bilo da se temelji na Konvenciji ili ne, a to su:

a) osobe u službi vlasnika ili njegovih punomoćnika ili članova posade

b) peljar ili druge osobe koja su bez svojstva člana posade, obavljale usluge za brod

c) naručitelja ugovora o prijevozu, upravitelja ili brodara;

d) osobe koje obavljaju spašavanje uz pristanak vl. ili po uputama nadl. javnog organa

e) osobe koja poduzimaju zaštitne mjere

Ipak, zaštita navedenih osoba nije potpuna. Navedene osobe mogu odgovarati za onečišćenje u slučaju da je šteta nastala kao posljedica: (kv. krivnja)

njihove osobne radnje, ili propusta učinjenih u namjeri da se takva šteta prouzroči

ili bezobzirno i sa znanjem da bi takva šteta vjerojatno mogla nastupiti,

Nedostatak kvalificirane krivnje oslobođa navedene osobe odgovornosti za naknadu štete prema žrtvama onečišćenja, ali ne utječe na pravo brodovlasnika na regres protiv njih.

=> Obvezno osiguranje odgovornosti

K. odgovornosti nameće brodovlasnicima obvezno osiguranje odgovornosti za onečišćenje.

Dužnost obveznog osiguranja vezuje se za količinu ulja koju brod prevozi.

22

– brod koji prevozi više od 2000 tona ulja kao rasuti teret dužan je sklopiti ugovor o osiguranju

Obvezno osiguranje odgovornosti omogućuje, pod određenim uvjetima, mogućnost izravne tužbe prema osiguratelju.

Kao dokaz o sklopljenom ugovoru o osiguranju brodu se izdaje odgovarajuća svjedodžba (CLC svjedodžba).

Države stranke, u skladu s konvencijskim odredbama, provode odgovarajući nadzor obveznog osiguranja. 2. SLOJ ODGOVORNOSTI - FOND 1992.

Zadatak je Fonda osigurati naknadu štete zbog onečišćenja u opsegu u kojem je naknada koja proizlazi na temelju Konvencije o odgovornosti iz 1992. neodgovarajuća.

Fond ostvaruje financijska sredstva putem godišnjih doprinosa uvoznica nafte (osoba koja uveze više od 150 000 tona)

Prema Konvenciji iz 1992., Fond će biti financijski odgovoran u sljedećim slučajevima :

a) ako Konvencijom o odgovornosti nije predviđena šteta zbog onečišćenja

b) ako brodovlasnik odgovoran za štetu prema Konvencijo o odgovornosti nije financijski sposoban

c) ako štete premašuju granica odgovornosti brodovlasnika

Fond se oslobađa obveze naknade štete ako se dokaže da je šteta nastala kao:

a) posljedica rata, neprijateljstava, građanskog rata ili pobune

b) prouzročena uljem koje je iscurilo ili je bilo ispušteno iz ratnog broda ili nekog drugog broda čije je vlasnik ili brodar država, a koji je u vrijeme nezgode bio korišten isključivo za netrgovačku djelatnost države

c) posljedica nezgode u kojoj su sudjelovali jedan ili više brodova

Jednako kao i brodovlasnik, Fond ima mogućnost da se u cijelosti ili djelomično oslobodi naknade štete ako dokaže da je šteta zbog onečišćenja nastalu zbog radnje ili propusta oštećene osobe učinjenih u namjeri da se prouzroči šteta ili zbog nemara te osobe.

Međutim, takvo oslobađanje neće se odnositi na zaštitne mjere pa će Fond neovisno o krivnji oštećene osobe za onečišćenje biti dužan ih nadoknaditi.

3. VISINA ODGOVORNOSTI

Novi sustav odgovornosti zadržava mogućnost ograničenja odgovornosti brodovlasnika po nezgodi. Maksimalni iznosi visine odgovornosti izražavaju se obračunskim jedinicima Posebnih prava vučenja (Special Drawing Rights) i ovise o tonaži broda.

Prema sustavu odgovornosti iz 1992. godine brodovlasnik može ograničiti svoju odgovornost po svakoj nezgodi na ukupan iznos koji se obračunava na sljedeći način:

23

a) za brod koji ne prelazi 5000 jedinica tonaže - 3 mil. SDR

b) za brodove iznad 5000 jedinica tonaže - za svaku dodatnu jedinicu tonaže 420 SDR povrh prvog iznosa s time da ukupan iznos ne smije prijeći 59.70 SDR.

Nakon nezgode tankera Erika navedeni su iznosi povišeni su za oko 50% i od 1. studenog 2003. iznose:

a) za brod koji ne prelazi 5000 jedinica tonaže - 4.5 mil. SDR

b) za brodove iznad 5000 jedinica tonaže - za svaku dodatnu jedinicu tonaže 431 SDR povrh prvog iznosa s time da ukupan iznos ne smije prijeći 89.77 SDR.

Brodovlasnik može koristiti povlasticu ograničenja samo uz uvjet da osnuje fond ograničene odgovornosti. (Osnivanje FOO je uvjet za korištenje povlasticom ograničenja.)

Brodovlasnik gubi pravo na ograničenje odgovornosti ako oštećena strana uspije dokazati da je do onečišćenja došlo:

njegovim osobnim činom ili propustom učinjenim s namjerom da se izazove šteta

ili bezobzirno i sa znanjem da bi takva šteta vjerojatno mogla nastupiti.

Najviši iznos odgovornosti Fonda ograničen je u pogledu svake nezgode, na način da ukupan zbroj tog iznosa i iznosa naknade stvarno isplaćene za štetu zbog onečišćenja na temelju Konvencije o odgovornosti iz 1992. neće prijeći 135 mil. SDR za nezgode koje su se dogodile do 1. studenog 2003. odn. za nezgode koje su se dogodile nakon navedenog datuma 203 mil. SDR.

Treba podsjetiti da je novina sustava iz 1992.g. što za izmjenu visina odgovornosti više nije potrebno sazivatu diplomatsku konfrenciju, već je u taj postupak uveden tzv. sustav prihvaćanja šutnjom (tacit acceptance).

4. ŠTETA ZBOG ONEČIŠĆENJA

Jedno od glavnih pitanja vezanih za primjenu posebnog sustava odgovornosti jest što se nadoknađuje u slučaju onečišćenja mora, odnosno što ulazi u pojam štete zbog onečišćenja.

Konvencija o odgovornosti iz 1992. godine definira ŠTETU ZBOG ONEČIŠĆENJA kao: gubitak ili štetu nastalu izvan broda zbog onečišćenja uslijed istjecanja ili izbacivanja ulja s broda, bilo gdje se to istjecanje ili izbacivanje dogodilo, pod uvjetom da je naknada za oštećenje okoliša, osim za gubitak dobiti uslijed takvoga oštećenja, ograničena na troškove razumnih mjera koje su stvarno poduzete ili se imaju poduzeti za ponovno uspostavljanje prijašnjeg stanja.

Šteta prouzročena onečišćenjem mora može se podijeliti u sljedeće kategorije:

a) STVARNA ŠTETA- Troškovi čišćenja, popravka ili zamjene imovine oštećenika koja je bila zahvaćena

onečišćenjem

b) IZMAKLA DOBIT

24

- Priznaje se onim osobama koje se bave djelatnostima u neposrednoj vezi s morem (ribarstvo, marikulturom,…)

c) EKOLOŠKA ŠTETA- Šteta podrazumijeva štetu nanesenu samom eko-sustavu, odnosno morskoj flori i fauni - Naknada ekološke štete ograničava na troškove stvarno poduzetih, razumnih mjera ili

onih koje će se poduzeti za ponovno uspostavljanje stanja prije nastale štete.

Treba naglasiti da u pojam štete zbog onečišćenja prema sustavu odgovornosti iz 1992. ulaze i troškovi zaštitnih mjera.

Zaštitne mjere označavaju svaku razumnu mjeru koju poduzme bilo koja osoba nakon nastanka nezgode u svrhu sprječavanja ili smanjivanja štete zbog onečišćenja, kao i u slučaju da do nezgode nije došlo, ali postoji ozbiljna prijetnja morskom okolišu.

Troškovi zaštitnih mjera, npr. čišćenje i uklanjanje uljne mrlje, nadoknađuju se ukoliko su poduzete mjere bile razumne u okolnostima konkretnog slučaja.

U ove troškove ulaze i troškovi čišćenja ptica, sisavaca ili gmazova onečišćenih uljem.

Ukoliko u izvođenju zaštitnih mjera sudjeluje vlada ili drugo javno tijelo može se tražiti naknada odgovarajućeg dijela plaće njihovih zaposlenika angažiranih u provedbi mjera, kao i trošak uporabe odgovarajuće opreme. Nadoknađuje se i kupnja posebne opreme ili materijala za potrebe čišćenja, kao i kupovna cijena uz odbitak za preostalu vrijednost opreme ili materijala.86

Treba naglasiti da za naknadu troškova zaštitnih mjera nije uvjet da ulaze u područje teritorijalne primjena konvencijskog sustava, jer se nadoknađuju bez obzira gdje su poduzete. Svrha je spriječiti onečišćenje na području države stranke.

3. TREĆI SLOJ ODGOVORNOSTI - DOPUNSKI FOND 2003. GODINE

Međunarodni sustav odgovornosti iz 1992. godine nadopunjen je u ožujku 2003. godine novim slojem odgovornosti. Naime, u nastojanjima da se osigura postizanje odgovarajuće naknade u slučajevima velikih ekoloških katastrofa Komisija Europske unije nakon nezgoda tankera Erika i Prestige predložila je osnivanje dopunskog fonda za naknadu štete zbog onečišćenja uljem (Compensation for Oil Pollution in European Waters –COPE Fund).

Protokol je usvojen na Diplomatskoj konferenciji u Londonu 2003. godine, a stupio je na snagu u ožujku 2005. godine.

Doprinose plaćaju uvoznici ulja (više od 150 000 tona nafte godišnje) u državama strankama Konvencije

Temeljem Protokola iz 2003. osniva se DOPUNSKI FOND koji osigurava naknadu iznad iznosa dostupnih na temelju konvencijskog sustava iz 1992. godine.

25

Dodatna naknada plaća se samo u državama strankama Konvencije o Fondu iz 1992. koje su potvrdile navedeni Protokol o Dopunskom Fondu iz 2003. godine i to na nezgode koje se dogode nakon datuma njegova stupanja na snagu.

Prema članku 4. Protokola iz 2003. Dopunski Fond isplaćuje naknadu štete svakoj osobi koja pretrpi štetu zbog onečišćenja ako ta osoba nije mogla ostvariti potpunu naknadu za utvrđenu tražbinu prema Konvenciji o Fondu iz 1992.

Utvrđenom tražbinom smatra se tražbina koju je priznao Fond iz 1992. godine ili se smatra priznatom na temelju odluke nadležnog suda koja je obvezujuća za Fond iz 1992. i protiv koje se ne mogu podnositi redoviti pravni lijekovi.49

Maksimalan iznos odgovornosti po događaju (uključujući iznose prema Konvenciji o odgovornosti iz 1992. godine i Konvenciji o Fondu iz 1992.) prema Protokolu iz 2003. godine iznosi 750 mil. SDR (1133 mil. USD).

Dopunski Fond iz 2003. osigurava mogućnost naknade u slučaju velikih ekoloških katastrofa. Isto tako, smanjuje poteškoće kada raspoloživi iznosi prema konvencijskom sustavu iz 1992. nisu dostupni za isplatu utvrđenih tražbina te se one srazmjerno smanjuju. STOPIA – TOPIA

Uvođenje trećeg sloja odgovornosti putem Dopunskog Fonda iz 2003. nameće dodatnu financijsku odgovornost samo vlasnicima tereta. STOPIA 2006 (Small Tanker Oil Pollution Indemnification Agreement) i TOPIA 2006 (Tanker Oil Pollution Indemnification Agreement) su posebni sporazumi vlasnika tankera o obeštećenju Fonda iz 1992. i Dopunskog Fonda iz 2003. Navedenim ugovorima nastoji se postići ravnoteža u snošenju tereta odgovornosti i naknada za onečišćenje mora uljem između brodovlasnika i Fonda iz 1992. godine te Dopunskog Fonda iz 2003. godine.

Sporazumi obuhvaćaju vlasnike tankera koji osiguravaju svoju odgovornost putem P&I klubova udruženih u Međunarodnu grupu. Klubovi nisu stranke sporazuma, ali svojim dopunjenim pravilama pokrivaju odgovornost za plaćanje naknade prema navedenim sporazumima. Isto tako, Klubovi su ovlašteni sklapati posebne sporazume s Fondom iz 1992. i Dopunskim Fondom iz 2003. godine u svrhu realizacije naknade.STOPIA2006 primjenjuje se u državama strankama Konvencije o Fondu iz 1992. neovisno jesu li potpisnice Protokola iz 2003. godine.TOPIA2006 predviđa shemu prema kojoj vlasnici tankera učlanjeni u jedan od P&I Klubova članova Međunarodne grupe nadoknađuju Dopunskom Fondu 2003. 50%naknade koju je isplatio na ime štete zbog onečišćenja na području države stranke Protokola iz 2003. TOPIA2006 primjenjuje se bez obzira na veličini tankera.

6. SUSTAV ODGOVORNOSTI IZ 1969. GODINE

Primjenjuje se na štetu zbog onečišćenja prouzročenu na teritoriju (uključujući teritorijalno more) države stranke.

Konvencija se primjenjuje na tankere koji stvarno prevoze ulje kao teret (puni tanker), što znači da ne uključuje štetu zbog onečišćenja koju prouzroči prazan tanker.

26

Odgovornost za onečišćenje - brodovlasnik. Osoba koje uživaju potpunu zaštitu i protiv kojih se ne može podnijeti zahtjev za naknadu

štete bilo da se temelji na Konvenciji ili ne su: samo osobe u službi brodovlasnika i njegovi punomoćnici.

Treće osobe (npr. spašavatelji, zakupoprimatelji) mogu samostalno odgovarati prema mjerodavnom općem režimu odgovornosti.

Za razliku od sustava iz 1992. kada se brodovlasniku treba dokazati kvalificirana krivnja za gubitak prava na ograničenje, prema sustavu iz 1969. brodovlasnik gubi pravi na ograničenje ako je do onečišćenja došlo njegovom osobnom krivnjom. Znači svaka osobna krivnja brodovlasnika, bez obzira na stupanj te krivnje, dovodi do ukidanja povlastice ograničenja odgovornosti.

Naknade štete zbog onečišćenja ne uključuje pojam ekološke štete, a troškovi zaštitnih mjera odnose se samo na one mjere koje su poduzete nakon nezgode.

Iznosi ograničenja znatno su niži i iznose 133 PPV-a po jedinici tonaže, maksimalno 14 milijuna PPV-a.

KONVENCIJA O FONDU IZ 1971.

U državama koje primjenjuju sustav odgovornosti prema Konvenciji iz 1969. od 24. svibnja 2002. nema dopunske naknade putem Fonda.

Neovisno što Konvencija o Fondu iz 1971. nije više na snazi, Fond iz 1971. treba ispuniti svoje financijske obveze i obaviti isplatu tražbina kao posljedica nezgoda koje su se dogodile prije nego što je Konvencija o Fondu iz 1971. prestala biti na snazi.Maksimalna visina odgovornosti Fonda iz 1971. (uključujući i iznose prema CLC Konvenciji iz 1969.) iznosi 60 milijuna SDR.

7. PRIZNAVANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE – PRAKSA FONDA

Zahtjev za naknadu štete zbog onečišćenja mora uljem s tankera može podnijeti bilo koja fizička ili pravna osoba koja je pretrpjela štetu, uključujući državu ili bilo koji njezin sastavni dio.

Zahtjev se podnosi nadležnom sudu - sud države na čijem je području došlo do onečišćenja isključivo je međunarodno nadležan da odlučuje o zahtjevu za naknadu štete.

Zahtjev se može uputiti izravno i Fondu i to u roku od 3 godine od dana nastanka štete zbog onečišćenja ili u roku od 6 godina od nastanka nezgode.

DRUGI SUSTAVI GRAĐANSKE ODGOVORNOSTI ZA ONEČIŠĆENJE MORA ULJEM

27

- Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja mora brodskim gorivom iz 2001. (BUNKER Convention)- Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja mora u svezi s opasnim i štetnim tvarima iz 1996 (HNS Convention)=> ove dvije konvencije nisu stupile na snagu

28