Socijalizacija

Divlja djeca

Romul i Rem ili Tarzan Kipling o Mogliju,

dječaku iz džungle.U Aveyonu je u 19.

stoljeću zabiljažen slučaj "divljeg djeteta". kojeg su pokušavali naučiti, nažalost uzalud.

Je li znanje jezika nasljedno?

Rimsko-njemački car Fridrick II, u ambiciji da postane znanstvenik naredio je da se od majke oduzmu djeca, slugama koji su ih čuvali odrezao jezike, te zapovjedio da s djecom nitko ne kontaktira: sve to da bi dokazao da je učenje jezika nasljedno ili božji dar. Eksperiment je prekinut: djeca su prema zapisima zapuštena umrla.

UkusiNama se gadi i sama pomisao

da netko jede štakore, a Židovima pomisao da netko jede prljavu svinju. Svatko do nas voli neku hranu, neku ne jede, a neku smatra gadljivom. To su svakako naši osobni osjećaji, naš unutrašnji stav kojeg ne smatramo nametnutim već našim slobodnim izborom. Štoviše ne volimo kad nam se nameću ukusi.

Priroda ili odgoj Priroda i odgoj: što ima prvenstvo

Priroda ili odgoj

S obzirom da kroz proces socijalizacije postajemo društvena bića i razvija se naša ličnost, ne čudi da se već stoljećima postavlja pitanje je li čovjek proizvod okoline ili nasljeđa. Rasprava o ovom pitanju je započela u okrilju filozofije i poznata je kao razlika između empirizma (lat. empiria = iskustvo) i nativizma (lat natus. = rođen).

Tabula rasaJoš u 17. stoljeću je filozof John

Locke tvrdio da je svaki čovjek kad se rodi «prazna ploča» (tabula rasa) na koje iskustvo ostavlja tragove i tako formira čovjekovu ličnost. Nasuprot tome mnogi stručnjaci, uglavnom prirodoslovci, su tvrdili da je čovjek ono što mu je određeno nasljeđem. Ova rasprava je nastavljena u 20. stoljeću i u nju su se uključili psiholozi, sociolozi i kriminolozi i pedagozi.

Lažna dilema?Danas se smatra da je pitanje

– Je li čovjek proizvod okoline ili nasljeđa? – pogrešno pitanje. Primjerenije je pitati: Kolika je uloga nasljeđa, a kolika okoline? Nedvojbeno je da pri formiranju čovjeka sudjeluju i nasljeđe i okolina, ali je još uvijek teško odrediti u kojoj mjeri kod pojedinih karakteristika ličnosti i ponašanja sudjeluje jedan ili drugi faktor.

Ipak, možemo tvrditi da na npr. na formiranje stavova ima veći utjecaj okolina dok na temperament ima veći utjecaj nasljeđe. No postoji cijeli niz socijalnih ponašanja kao što je npr. agresivno ponašanje, delinkventno ponašanje ili prilagodba u školi kod kojih se ne može s pouzdanosti tvrditi koliki je utjecaj nasljeđa, a koliki okoline.

Čemu služi socijalizacija? "Kulture imaju kontinuitet. Pravila i obrasci

ponašanja, poput tehnologija ili razine ekonomskog razvoja mogu potrajati stoljećima. Kulturne vrijednosti sadržane u Judaizmu, na primjer, prenose se s generacije na generaciju već više tisuća godina: vrijednosti otjelovljene u kršćanstvu, skoro dvije tisuće godina. Kontinuitet koji postoji čini se nam još većim dostignućem kad bolje razmislimo o tome kako kulture opstaju kao jedinstvene pojave premda se zapravo napravi potpuna izmjena ljudi u svakoj generaciji. A u svakoj generaciji treba cjelokupnu kulture prenijeti na novu generaciji. taj proces mi nazivamo socijalizacija

J.Besman, B.Rosenberg, Socijalizacija, 1963

T. Parsons,

Glavni funkcionalistički problem koji se tiče odnosa društvenog sistema i sistema osobe jest učenje, razvoj i održavanje tijekom životnog ciklusa dovoljne motivacije za sudjelovanje u oblicima djelovanja koje društvo cijeni i kojima upravlja. sa svoje strane društvo mora svojim članovima pružiti dovoljno zadovoljstava ili nagrade kroz takve oblike djelovanja, ako želi njihovu neprekidnu suradnju da bi funkcioniralo kao sistem. Ovaj odnos predstavlja "socijalizaciju" čitav splet procesa kroz koje osobe postaju članovima sacijetalne zajednice (socijatalna zajednica su norme i vrijednosti društva) i održavaju taj status.. proces socijalizacije uvijek je presudan faktor u oblikovanju i funkcioniranju ličnosti. Uspješna socijalizacija traži da društveno i kulturno učenje budu snažno poticani kroz mehanizme zadovoljstva

T.Parsons, Društva, 1965

Socijalizacija je proces

Socijalizacija je dakle proces učenja tijekom kojeg usvajamo norme i pravila svoje kulture te postajemo sposobni sudjelovati u društvenim odnosima. Doslovno taj pojam znači «učiniti društvenim». Socijalizacijom se društvene vrijednosti, norme i obrasci ponašanja prenose s jedne generacije na drugu i usvajaju se da bi postale sastavni dio ličnosti.

Kada započinje?

Socijalizacija je trajni proces Socijalizacija započinje rođenjem.

Trenutkom rođenja započinje proces učenja naših uloga u društvu, učenja društvenih normi. Na primjer, očito je da različiti odgoj imaju dječaci a različiti djevojčice.

Traje cijeli život

Socijalizacija traje cijeli život, mada se mijenjaju zadaci i ciljevi, odnosno sadržaj normi i vrijednosti koji se socijalizacijom stječu. U doba pune mladosti zadaci socijalizacije su norme i vrijednosti koje se tiču izbora partnera, prilagođavanju svijeta rada. U starosti pak zadatak socijalizacije je prihvatiti društvena objašnjenja kako mirno prihvatiti činjenicu fizičke nemoći bolesti i neminovne smrti.

Erik EriksonErik Erikson, američki psiholog,

postavio je jednostavan i poučan pregled stupnjeva socijalizacije. Ne ulazeći u sadržaj svake od tih faza može se reći da u

prvoj godini života savladavamo probleme socijalizacije prema najbližim osobama. Problem koji se pred ličnost postavlja je stjecanje povjerenja prema ostalima. Savladavanje takve poteškoće stvoriti će osobinu ličnosti koju on naziva "nada", dakle osnovni optimistički i otvoreni stav povjerenja prema drugima.

Stupnjevi socijalizacijeU ranom djetinjstvu savladavamo dalje

probleme autonomije i srama, inicijative i osjećaja krivnje. U mladosti se nosimo s problemima stvaranja identiteta, u ranoj zrelosti problemima stvaranja čvrste osjećajne veze, u zrelosti s ambicijama karijere i stjecanja, a pod kraj života nosimo se s problemom očuvanja integriteta i dostojanstva prema prijetnji neposredne smrt.

Stupnjevi socijalizacije: Erikson

Erikson:poukeU svakoj od tih faza stječemo neke nepovratne osobine ličnosti,

karakterna obilježja, ali svaka životna dob donosi nove zadatke i probleme prilagođavanja i socijalizacije. kada određeno doba prođe nismo više u stanju nositi se s tim problemima, ali isto tako ne možemo intimno shvatiti ozbiljno probleme socijalizacije koji nas tek očekuju.. Pouka ove klasifikacije nije samo to da u neprekidnom životnom procesu socijalizacije nastaju stalno novi izazovi socijalizacije, usvajanja društvenih vrijednosti i prilagođavanja društvenim zahtjevima, već i to da socijalizacija ne mora potpuno uspjeti, da neke osobine ne možemo steći kada za to prođe vrijeme, te konačno da ne možemo bez nekih bazičnih vrlina koja socijalizacija stvara kod pojedinca (nada, postignuće, cilj, vještina, ljubav, pažnja ili mudrost)

Problem adolescencije“Još uvijek ste dječaci. Uskoro ćete biti ljudi. A ja

vas moram osloboditi. Vi ste moji sinovi, ali vas ne poznajem. Za vas mogu sanjati velike snove, ali moji snovi nisu vaši snovi. Vaš život nije moj život. Vaši se životi mogu okončati i danas na način o kojem ne smijem ni pomisliti.Malo što mogu učiniti za vašu sudbinu, mogu se desiti strašne stvari i to me ispunjava bolom. Htjela bi biti sa svakim od vas. Ali sinovi moji, sve ono što ja mogu je plakati s vama, i čak za vas, kada osjetite bol i ako je možda okrutno što vam to kažem, i vama je teško dok to slušate, iako bi dala život za vas, umrla bi za vas, sinovi moji, istina je : ne mogu živjeti za vas.” A.Lee Walterz, Dođite moji sinovi

Teorije socijalizacijeMnogi sociolozi i psiholozi izučavaju kako se

razvija individua i kako mijenja svoj doživljaj sebe kroz socijalnu interakciju.

Charles Horton Cooley je razvio tezu da učimo tko smo kroz interakciju s drugima. Po njemu se osobni identitet razvija kroz tri faze. Prvo stvaramo sliku kako se predstavljamo drugima – rođacima, prijateljima, čak i strancima na ulici.

Zatim zamišljamo kako nas oni doživljavaju – kao privlačne, inteligentne, sramežljive, čudne.

Konačno, razvijamo osjećaj o samima sebi kao rezultat naše slike u očima drugih. Često možemo pogriješiti. Na razvoj slike o sebi može djelovati naša netočna percepcija o tome kako nas drugi vide.

L. Kohlberg:moralne vrijednosti

Socijalizaciju treba promatrati kao postupak nastanka moralnih vrijednosti.

Lawrence Kohlberg razlikuje tri stupnja moralnog razvitka osobe od kojih svaki stupanj ima dvije razine («šest razina moralnog razvitka»)

Kohlberg: stupnjevi – 1.

Prvi stupanj moralnog razvitka je učenje etičkih vrijednosti u dobi osnovnog školovanja. Djeca usvajaju društvene moralne norme radi toga što vjeruju u autoritete koji ih zastupaju. Roditelji ili učitelji prijetnjom kaznama postižu poslušnost a djeca i nesvjesno preuzimaju društvene norme iz straha od autoriteta.

Viša razinaViša razina te faze je razvijanje

moralnih normi znači korist, etičkih normi treba se pridržavati jer je to dobro, donosi uspjeh i sreću. Moral prihvaćamo jer razumom vjerujemo da će to biti dobro. Uostalom, ljudi često smatraju da dobro pobjeđuje a zlo se kažnjava. Korisno je biti dobar. Na kratki ili dugi rok štetimo sebi ako se ne ponašamo etički ispravno. U ovom stupnju uči se poštivanje pravila radi straha, izbjegavanje štete imovini ili agresija prema ljudima, odnosno, na višoj razini, uči se uzajamnost (što ti meni ja ću tebi) i to da i drugi imaju priznate interese.

Kohlberg: druga faza Druga stupanj (konvencionalna moralnost) Niža razina

moralnost ocjenjuje prema prihvaćenosti i podrške od ostalih. Kako nas ocjenjuju drugi, tako mi ocjenjujemo moralnu ispravnost naših postupaka. Naravno i mi ocjenjujemo druge.

Viša razina tog stupnja razvoja morala jest prihvaćanje apstraktnih zahtjeva i obaveza. Naš moralni stav oslanja se na prosudbu apstraktno i univerzalno određenih odgovornosti i dužnosti. To je stupanj moralnog razvitka u kojem kao vlastito pravilo prihvaćamo jednakost mjerila za sve ljude (univerzalnost) i pravilo prihvaćamo radi njegove opće važnosti (apstraktno) za društvo, a ne radi interesa ili straha.

Na ovom stupnju postaje razumljivo «zlatno pravilo» kojeg poznaje većina religija i etičkih sustava - «ne čini drugom što ne želiš da se desi tebi»

Kohlberg: postoji li najviši stupanj? Treći stupanj moralne prosudbe ne dosiže većina

ljudi. On obuhvaća stvaranje moralnog stava potaknutog izvornim osjećajem o društvenoj međuzavisnosti i potrebi za općim dobrom.

Najviša razina rijetko se dostiže, mada kod izuzetnih pojedinaca je to skup ideja, moralnih vodilja prema svojoj savjesti.

Samo na tom stupnju može se razumjeti činjenica da ljudi imaju različite vrijednosti i mišljenja, i da su ona relativna. Pravila treba poštivati radi njih samih, ali zadržati izuzetak nepoštivanja za one zakone koji «prelaze granicu opće prihvaćenog etičkog minimuma».

Socijalizacija i moralKohlberg vjeruje da pojedinci mogu savladati samo jednu po jednu

razinu moralnog razvoja . Nijedna faza se ne može preskočiti, nijedna viša započeti dok prethodna nije gotova. Mi ne možemo poštivati zakone (što bi bio naš unutarnji poriv) ako nismo savladali tehniku prilagođavanja moralnoj osudi/odobravanju od drugih.

Isto tako pojedinac ne može razumjeti samo za jednu razinu viši stupanj moralne prosudbe. Za onoga tko se boji zakona radi kazne nerazumljivo je da netko poštuje zakone radi svog unutarnjeg osjećaja da je to etički ispravno. Čovjek koji smjera nešto ukrasti jer je prilika (nema kazne ni kontrole) ne može razumjeti da netko moralno viši to ne želi iako prilika postoji.

Ljudi obično ne razumiju motive i djelovanje drugih čija je moralna prosudba na višim razinama. Uzalud je ljude učiti višim moralnim vrijednostima ako oni reagiraju samo na autoritete, strah i kaznu. Potrebno je međutim, slijedom prolaziti u obrazovanju i moralnom razvitku sve te faze.

G.H. MeadGeorg Herbert Mead smatra da je svijest rezultat

socijalizacije od najranije dobi. Dijete uočava, pokušajima i pogreškama, usklađenost svog ponašanja sa smislom i normama koje nameću odrasli i okolina. Kad se ponašanje djeteta podudari sa zahtjevima okoline, s društvenim očekivanjima, biva nagrađeno. Kada se djete smije roditelji su sretni i ono dobije pažnju i ljubav. Kada čini nešto što okolina ne voli - recimo uživa u igranju blatom - dobije ljutnju i neki oblik kaze, Mead naziva konvencionalnim gestama (conventional gestures).

Mead: tri stupnja

Mead razlikuje tri stupnja stvaranja samosvijesti (self). Polazna točka je postupak zauzimanja uloga koji naziva igrom (play) U ranom djetinjstvu djeca gledaju i oponašaju uloge odraslih te na taj način, u ograničenom opsegu (i maloj grupi) postepeno uče osobine koje se pripisuju takvim ulogama. Policajci, doktori, lopovi, kauboji, likovi crtanih filmova - odnosno njihove pretpostavljene uloge - sastavni su dijelovi igre.

Mead: tri stupnja- gameNa višem stupnju razvoja sve važniji dio igre postaju pravila

(norme i očekivanja). Pravila se ne smiju kršiti, njih poznaju svi sudionici igre, igra je zanimljiva radi pravila koja ima. Takav tip igre, višu fazu u socijalizaciji, Mead naziva također igrom (ali u engleskom koristi riječ game). Cilj je ove faze je stvaranje svijesti o postojanju "generaliziranog drugog" odnosno spoznaja o tome da grupa i situacija nameću norme kojih se treba pridržavati. Dok se igramo zapravo učimo društvena pravila. Točnije: poštivanje objektivnih pravila koje vrijede za sve. U suprotnom igra gubi čar, prekršitelj se isključuje. U takvom tipu igre slika sebe u očima drugih postaje pojedincu sve važnija. Pojedinac stječe sposobnost predočiti sebi svoje ponašanje ocijenjeno normama društva, njegovih vrijednosti i vjerovanja. Za svakoga osobno, takva "igra" je zapravo stjecanje spoznaje o sebi samom u očima drugih, spoznaje koju obično nazivamo identitet.

Socijalizacija i društvo Svaki odrastao čovjek, bio on sljedbenik ili

vođa, pripadnik mase ili društvene elite, bio je jednom dijete. nekad je bio mali. Taj osjećaj sićušnosti stvara jedan sloj u njegovom umu koji se nikad ne briše. Svoje uspjehe mjeriti će prema toj sićušnosti, prema tome određivati će značaj svojih poraza. Pitanja o tome tko što može ili ne može napraviti ovo ili ono i kome - ta pitanja ispunjavaju unutarnji život odraslih daleko preko onoga što je nužno ili potrebno da bi stvorio svoje planove. --

Socijalizacija i društvoSvako društvo sastoji se od ljudi koji su u

procesu pretvaranja od djece u roditelje. da bi se osigurao kontinuitet tradicije, društva moraju u svojoj djeci pripremiti roditeljstvo, te moraju zadržati neizbježne ostatke djetinjarija kod odraslih. To je veliki zadatak, posebno radi toga što društvo traži mnogo onih koji mogu slijediti, a malo onih koji su sposobni voditi, tek nekoliko onih koji mogu i jedno i drugo, izmjenično ili u različitim područjima života.

E.Erikson, Djetinstvo i društvo, 1950

Zašto se ljudi školuju?

Zbog čega idem u školu

61

44

22

11

54

2

10

3

0 10 20 30 40 50 60 70

da naučim

da imam bolju budućnost

zato što moram

zato što mi se sviđa

BiH Zemlje Europske Zajednice