SOCIJALNI RAD SA POJEDINCEM I OBITELJI

Kratak historijski osvrt na razvoj metode rada s pojedincem

Suština moderne metode rada sa pojedincem je pomoć koju socijlani radnik pruža klijentu kako bi mogao razviti svoje vlastite mogućnosti i u punoj mjeri se angažovati u savlađivanju vlastitih teškoća. Ovu metodu rada prvo su razvili američki autori pod imenom casework što označava rad na pojedinačnim slučajevima. Glavni temelj caseworka je pomoć koju pružamo pojedincu zato da on sam kao ličnost sudjeluje u procesu svoje vlastite resocijalizacije.

Metod rada s pojedincem u savremenim društvenim uslovima

Rad s pojedincem kod nas, posmatarano u sklopu cjelokupnih mjera i akcija je jedan od metoda rada.Socijalna zaštita treba da prilazi INDIVIDUALNOJ intervenciji u SVAKOM POJEDINAČNOM SLUČAJU, gdje poremećeni porodični odnosi dovode do socijalnih problema.

Pojam socijalnog slučaja

Socijalni slučaj određujemo kao nepovoljno stanje pojedinca bez obzira iz kojih razloga je to nepovoljno stanje nastupilo, a koje pojedinac bez pomoći društva ne može uspješno riješiti. Drugim riječima, za takvu ličnost kažemo da je u stanje socijalne potrebe. U stanje socijalne potrebe nalazi se i vaspitno zapušteni maloljetnik koji se razvija bez organizovanih vaspitnih uticaja, a isto tako dijete bez roditeljskog staranja, kao i staro i iznemoglo lice o kome se niko drugi ne stara, djeca sa posebnim potrebama, poremećeni odnosi u obitelji itd.

Uzroci nastanka socijalnih slučajeva

1.DRUŠTVO2.SAM POJEDINAC3.SUKOB POJEDINAC – SREDINALičnost čovjeka se neprestano razvija, prima nove uticaje i vrši uticaj na okolinu. U tom dinamičkom kretanju ličnosti i okoline dolazi kod nekih ličnosti i u nekim situacijama do konflikata sa sobom i okolinom. Ti konflikti dovode ličnost u specifičan i nepovoljan položaj koji zahtjeva stručni tretman i rješavanje.Svrha socijalnog rada je u suštini dvojaka. S jedne strane obuhvata pomoć koju treba pružati pojedincu i njegovoj užoj okolini da bi postala svjesna svoje odgovornosti prema društvu i prema samoj sebi i da bi postala aktivni učesnik društvenog života. S druge strane socijalni rad vrši posredovanje onih društvenih sredstava i mogućnosti koje pojedincu ili manjoj grupi pruža društvo u vidu raznih oblika socijalne zaštite.Osnovni uslov za uspješan rad sa pojedincem je mobilizacija ličnosti i njene uže okoline.U soc radu koliko je god moguće više ličnost treba biti aktivna tj. Da što više učestvuje u rješavanju svojih problema.Socijalni radnik mora poznavati sve mogućnosti koje društvo daje pojedincima. Nije dovoljno te mogućnosti poznavati samo po obliku, nego mora razumjeti njihovo značenje, mora znati da svako davanje zahtjeva i ostvarivanje, jer ako ne ostvarujemo sredstva tada ih ne možemo ni davati.Metoda socijalnog rada s pojedincem govori nam o načinu pružanja pomoći pojedincu, kako bi on što bolje razvio svoj odnos prema društvu i u društvu, u društvenim organima i organizacijama. Metodom socijalnog rada s pojedincem mi stručno određujemo način rada socijalnog radnika i ukazujemo mu kojih se metodskih postupaka i tehnika treba da pridržava, kako bi svoj rad učinio što kvalitetnijim, efikasnijim i profesionalnijim.Naša metodika socijalnog rada s pojedincem se razvija tek posljednjih 40 godina.

Opšta načela i pravila u radu s pojedincem

Za rad s pojedincem važe neka opšta načela i pravila.1. prije svega socijalni radnik proučava klijenta kome je potrebna pomoć, pručava odnose tj okolinu u

kojoj klijent živi i poteškoće u koje je zapao. Ličnost klijenta, okolina u kojoj živi i razni oblici pomoći koju mu treba pružiti, za socijalnog radnika treba i da predstavlja cjelinu.

2. upoznavanje klijenta i okoline u kojoj on živi. U tom proučavanju on postepeno navodi klijenta na razmišljanje i razumjevanje njegovih vlastitih teškoća. To je početak aktiviranja klijenta koji treba, ako postoje uslovi, da sam mobiliše svoju okolinu i ostvari društvenu pomoć na koju ima pravo.

3. proučavanje klijenta nije moguće praktično odvajati od mobilisanja i aktiviranja klijenta i okoline. Klijent pokazuje soc radniku svoje teškoće, probleme i potrebe, a on ih pokušava razmjeti i na njima zasnovati svoj budući rad. Razgovorom sa klijentom soc radnik pomaže klijentu da shvati uzroke problema i razumije svoje teškoće. To međusobno davanje i primanje mora biti zasnovano na određenoj teoriji i što zahtjeva određeno životno iskustvo i praksu.

4. svakog klijenta soc radnik mora posebno upoznati i prihvatiti onakvog kakav je on, sa svim njegovim dobrim i lošim osobinama i uslovima u kojima on živi. Od samog klijenta i njegovog problema soc radnik mora započeti svoj rad i na tome će zasnovati sve mjere u cilju postizanja punog uspjeha u radu.

5. prihvatanje ličnosti onakva kakva ona jeste. To znači da soc radnik mora ocijeniti kako dobre tako i slabe strane, osobine i sklonosti ličnosti. Dobre mora razvijati a slabe mora postepeno otklanjati i kod klijenta razvijati sposobnost da ih on sam može postepeno otklanjati i pravilno ocijeniti. Negativna svojstva i osobine ne treba osuđivati.

6. soc radnik sarađuje sa klijento,m a ne radi umjesto njega. Nepostojanje straha pred moralnom osudom pomoći će klinetu da se lakše približi soc radniku i da mu povjeri sve ono što je u neposrednoj vezi sa tim teškoćama i problemima.

Pretpostavke za rad socijalnog radnika sa klijentom

1. osnovne mogućnosti i pretpostavke za rad soc radnika daje sam klijent sa mnoštvom svojih pozitivnih i negativnih osobina i sklonosti koje posjeduje. Uslovi koje soc radniku pruža sam klijent za rješavanje njegovih problema su njegove pozitivne i negativne osobine i sklonosti, odnosno njegova ličnost onakva kakvu je on upoznao u datom momentu.

2. važna pretpostavka za rad soc radnika nalazi se u užoj okolini klijenta, jer ti uslovi mogu biti povoljni ili nepovoljni za rješavanje problema, pa će imati direktnog uticaja na ishod zajdničkog rada.

3. treća pretpostavka za rad soc radnika sa pojedincem je društvo sa svim izvorima i sredstvima koje pruža pojedincima za njihovu zaštitu i ostvarenje određenih prava.

4. soc radnik mora imati izvjesna svojstva koja mu omogućuju uspostavljanje dobrih odnosa sa klijentom. Pošto neposredno radi sa ljudima on mora prije svega biti komunikativan. Ovaj je uslov neophodan za rad sa pojedincem. Pored toga on mora vjerovati u ljude i njihov razvoj i optimistički gledati na mogućnosti svakog čovjeka. On će morati gledati naprijed i u ljudima proicirati šta je dobro i to razvijati. Mora voljeti ljude i imati želju da im pomogne. U radu sa klijentima mora savladati osjećanje simpatije i antipatije.

Soc radnik mora poznavati bogatstvo života, njegovu raznolikost, dinamiku i sve ono što je karakteristično u jednoj konkretnoj ljudskoj zajednici. Zbog toga soc radnik mora biti kritičan prema svojim vlastitim pogledima, mišljenjima i navikama.

Početak rada sa klijentom

Socijalni rad sa klijentom počinjemo na osnovu molbe ili zahtjeva klijenta za neku vrstu pomoći. Sem njega zahtjev za pružanje odredjene pomoći može podnijeti i neko drugi uz saglasnost klijenta i u njegovo ime. Zahtjev za pružanje pomoći mogu podnijeti u ime klijenta, a bez njegovog pristanka i volje i treća lica ako je to u interesu samo klijenta ili nekog iz njegove okoline. Zahtjev za pomoć dovodi do uspostavljanja kontakta izmedju klijenta i soc radnika.Ako je sam klijent tražio pomoć onda je to soc radniku značajan oslonac za saradnju s njim. Sama molba upućuje nas na konstataciju da je klijent spreman na saradnju, da kod njega postoji pozitivna motivacija za rješenje slučaja.Ukoliko neko postavi zahtjev za rješavanje slučaja mimo njegove volje, onda takva siutacija postavlja soc radnika u poseban položaj. To mu nameće zadatak da sam uspostavi kontakt s njim. Već prije razgovora sa klijentom soc radnik mora proučiti svu dokumentaciju koju ima o njemu.

Uspostavljanje kontakta sa klijentom

Sam momenat uspostavljanja kontakta je veoma delikatan i složen u psihosocijalnom smislu. Klijent u tom momentu može biti u različitim stanjima: iščekivanja, napetosti, straha, indiferentnosti, agresivnosti, povučenosti itd. Zavisno od toga biće i njegovo ponašanje. Stoga je veoma važno kako ćemo ga primiti, na koji način ćemo mu se predstaviti, da li ćemo mu ponuditi da sjedne, kakvu ćemo stovoriti atmosferu našim držanjem itd. Zbog svega ovoga sa sigurnošću možemo tvrditi da od načina prijema i uspostavljanja kontakta zavisi cio naš daljnji rad.Osnova za dobar rad soc radnika pri uspostavljanju prvog kontakta je krajnja i dosljedna otvorenost i iskrenost kako od samog klijenta tako i od soc radnika. Klijent neprestano i detaljno postamta da li soc radnik zaslužuje povjerenje ili ne. Osnovni uslov za dobar početak rada soc radnika sa klijentom je povjerenje. Soc radnik treba da ocijeni postavljeni zahtjev, da po mogućnosti udje u suštinu stvari i vidi da li je ustanova u kojoj radi kompetentna da prezume rješavanje slučaja.Naš dalji rad sa klijentom zasnovan je na primjeni odredjenih metodskih postupaka tehnika i procedura rada. Ti postupci, tehnike rada i procedure u radu su sljedeći:1. prihvatanje klijenta i prvi razgovor ( informativni razgovor )2. proučavanje dokumentacije o klijentu u njegovoj okolini3. saradnja sa drugim stručnjacima ( timska i individualna )4. proučavanje historije života klijenta i historije slučaja5. proučavanje okoline klijenta ( šira i uža okolina klijenta )6. sinteza svih konstatacija ( socijanla dijagnoza, evaluacija i prognoza )7. pružanje pomoći klijentu ( socijalna terapija tj tretman )8. praćenje rezultata preduzetih mjera i izmjena terapeutskog tretmanaPrvih pet postupaka koristimo u fazi istraživanja slučaja sa ciljem prikupljanja činjenica i upoznavanja njegovih aspekata. Šestim postupkom nastojimo doći do tačnog odredjenja problema, do njegovog definisanja i klasifikovanja, a posljednja dva postupka koristimo u fazi rješavanja problema i njegovog relativnog završavanja.

1. PRIHVATANJE KLIJENTA I PRVI INFORMATIVNI RAZGOVOR

Prilikom prvog kontakta sa klijentom koji uspostavljamo samoinicijantivno ili na insistiranje drugih, potrebno je klijentu detaljno objasniti ko smo, šta radimo, iznijeti mu razloge zbog čega smo došli ili ga pozvali kod sebe. Poslije toga sistematski vodjenim razgovorom prelazimo na sam problem. U prvom kontaktu sa klijentom soc radnik ga sluša. On se neće potpuno osloniti na molbu ili izjavu klijenta, već će voditi računa i o svojim vlastitim zapažanjima, posmatranjem klijenta kako se drži, govori i sve ono što manifestuje u prvom susretu. Cilj ovog razgovora jeste da se utvrde osnovni elementi problema i da se u glavnim crtama problem odredi i definiše.

Važno je u toku prvog razgovora stvoriti prijatnu atmosferu sa nekoliko ugodnih riječi i ljubaznim postupkom osloboditi i ohrabriti klijenta.Na osnovu prvog razgovora i prvih impresija koje dobijemo o klijentu dajemo prethodnu, odnosno preliminarnu dijagnozu. Prvu dijagnozu ćemo dati na kraju ispitivanja slučaja. Preliminarna dijagnoza je potrebna i neophodna za stvaranje plana u cilju daljeg održavanja kontakta sa klijentom. Prvi razgovor koji vodimo sa klijentom ima ograničene zadatke: on treba da na prvom mjestu svori uzajamno povjerenje izmedju klijenta i soc radnika, da razvije spremnost za saradnju i da prihvati osnovne podatke za dalji rad.

2. PROUČAVANJE DOKUMENTACIJE

Ukoliko služba socijalnog rada posjeduje odredjenu dokumentaciju onda će on u procesu proučavanja problema prići proučavanju dokumentacije tj svega onog što je u pojedinim dokumentima rečeno ili konstatovano o klijentu, njegovom problemu i njegovoj okolini. Soc radnik se prema proučavanju dokumentacije mora veoma brižljivo odnositi. Ni jedan izvor podataka ne smije se smatrati nevažnim, ako želimo da kompletiramo što potpunije sliku o klijentu.U proučavanju dokumenatacije razlikujemo nekoliko vrsta dokumenata:1. lična dokumenta pomoću kojih utvrdjujemo identitet klijenta ( osobna karta, izvod iz matične knjige rodjenih, umrlih, svjedočanstva, razna rješenja, uvjerenja i dr )2. nalazi i mišhljenja drugih sručnjaka o klijentu3. dopisi i izvještaji drugih ustanova i institucija o klijentu4. socijalna anamneza ukoliko je drugi soc radnik ranije obradjivao slučaj5. ostala dokumentacija u dosijeu ( molbe, zahtjevi, izjave stranke idr )

3. SARADNJA SA STRUČNJACIMA

Često ni najsavršenije proučavanje problema klijenta neće biti dovljno ako soc radnik radi sam. Zbog toga se kao imperative nameće tijesna saradnja soc radnika sa drugim stručnjacima koja može biti dvojaka- INDIVIDUALNA- TIMSKA

- INDIVIDUALNASoc radnik će često osjetiti da klijentu ne može sam pomoći i njegov problem uspješno riješiti. U takvim situacijama on će tražiti saradnju onih stručnjaka koji u datom slučaju mogu pomoći u rješavanju problema klijenta. Takvi stručnjaci su: psiholozi, pedagozi, pravnici, ljekari, defektolozi, medicinske sestre i drugi koji rade u raznim ustanovama, stručnim sluzbama i organizacijama. Individualna saradnja će u mnogo slučajeva olakšati i ubrzati postupak u rješavanju problema klijenta. Ona se ostvaruje na taj način što se služba socijalnog rada obraća pojedinim stručnjacima za davanje mišljenja i nalaza. saradnja sa psiholozima ova saradnja biće potrebna u onim situacijama kada treba utvrditi mentalni nivo razvitka klijenta, emocionalni i socijalni razvoj i zrelost kao i ostale karakteristike njene ličnosti. Ova saradnja će biti potrebna naročito u radu sa odgojno zapuštenom djecom i omladinom kao i u rješavanju problema rehabilitacije djece i omladine ometene u razvoju. saradnja sa ljekarimaova će se saradnja ostvarivati u raznim zdravstevenim ustanovama kao što su bolnice, klinike, razne vanbolničke ustanove itd. Naročito će biti nužna saradnja sa onim ljekarima koji rade u različitim savjetovalištima kao što su: savjetovališta za majke i djecu, za mentalnu higijenu, kontracepciju, alkoholičare, mentalno zdravlje i druge čiji se broj svake godine povećava. saradnja sa pedagozima-defektolozimabiće potrebna u onim situacijama kada soc radnik radi na rješavanju vaspitnih problema i davanja savjeta roditeljima ili starateljima djece u vezi sa pojedinim vaspitnim situacijama

- TIMSKApored individualne saradnje sa pojedinim stručnjacima soc radnik se pojavljuje kao član tima u velikom broju slučajeva. Tim je stalna skupina ravnopravnih stručnjaka raznih profesija ili specijalnosti u kome svaki član ima svoju označenu oblast. Timski rad ima niz prednosti u odnosu na individualni rad i saradnju pojedinih stručnjaka. Na prvom mjestu ekipa obogaćuje stručnjake znanjima iz drugih nauka i prakse. Medju članovima tima razvija se borba mišljenja što je veoma važan činilac unaprijedjenja rada. Soc radnik treba da nauči umiješnost ravnopravnog uzimanja i davanja. Osnovni članovi tima u većini ustanova su: psiholog, pedagog, soc radnik, defektolog, pravnik i ljekar. Bitna karakteristika timskog rada jested da stručni tim čini organsku cjelinu koja radi na zajedničkom zadatku i u kojoj svaki njen član radi dio posla koji je njemu odredjen.Važna karakteristika timskog rada jeste njegova organizacija. Kao pretpostavke dobre organizacije stručnog tima možemo označiti utvrdjivanje problema, zadataka i ciljeva kojima će se tim baviti, a zatim utvrdjivanje načina i postupaka koji će omogućiti i obezbijediti realizaciju postavljenih zadataka.Rad tima se odvija u 3 faze:

1. zajednički prethodni sastanak radi utvrdjivanja zadataka svakog člana i tima kao cjeline. Na ovom stanstanku utvrdjuje se način i redoslijed rada i obrade slučajeva.

2. nakon toga dolazi samostalni, individualni rad svakog člana tima radi prikupljanja podataka3. plenarni sastanak na kome se daje i donosi zajedničko mišljenje i nalaz o slučaju kako i mjere koje treba

poduzeti u daljem tretmanu. Na ovom stastanku svaki član tima iznosi ono do čega je došao u svom proučavanju. Poslije toga članovi tima diskutuju o svim aspektima slučaja nakon čega se donosi zajedničko mišljenje i zajednički prijedlog mjera.

4. PROUČAVANJE HISTORIJE ŽIVOTA KLIJENTA I HISTORIJE SLUČAJA

Kriterij za utvrdjivanje odstupanja od prosječnog kod klijenta i okolineOsnovni logički postupci u proučavanju slučaja su analiza i sinteza. Kompleks problema raščlanjujemo na manje probleme ulazeći u suštinu pojedinih problema i veze izmedju njih. Gradju za proučavanje daje nam sam klijent, zatim njegova sredina, kako sadašnja tako i bivša, stručnjaci s kojima saradjujemo, bilo individualno ili timski, i pojedini dokumenti koji nam omogućavaju pravilno sagledavanje same ličnosti. Sastav odnosno objedinjavanje svega istraženog materijala u jednu cjelinu nazivamo socijalnom anamnezom. Socijalna anamneza je šira stručna obrada slučaja zasnovana na sakupljenom materijalu u fazi proučavanja. Ustanovljavanje zdravih elemenata kod klijenta i okoline i utvrdjivanje pravih mogućnosti rješavanja odnosno odstranjivanja negativnih stanja treba da bude naš glavni zadatak. Da bi to postigli moramo ustanoviti: područje odstupanja stepen odstupanja zdrave elemente klijenta i okoline na kojima bi mogli zasnovati naš rad na saniranju stanja socijalne

potrebeanalitički proces omogućuje soc radniku da utvrdi šta je u odnosu na klijenta i na njegovu okolinu prosječno, normalno, a šta je negativno, odnosno neuobičajeno ili nenormalno. Mjerilo i kriterij za utvrdjivanje stanja i stepena odstupanja je ustvari neobičajeno društveno gledanje na život, na shvatanja ljudi o društvenim odnosima i uslovima koji se razvijaju u jednom društvu. Kriterij se uzima na osnovu uobičajenih društvenih normi i društveno prihvatljivog ponašanja u jednoj zajednici.U odnosu na čovjekovu ličnost prosječno i normalno se odredjuje na osnovu kriterija koji su u jednom društvu prihvaćeni.Utvrdjivanje odstupanja od prosječnog povezano je sa analizom većih kompleksa. Taj kompleks raščlanjujemo prvo na dva osnovna i velika kompleksa a to je: kompleks čovjek i kompleks sredina. Kompleks čovjek dalje analiziramo i dalje raščlanjujemo na manje komplekse i to: analiza fizičkog stanja ličnosti analiza psihičkog stanja ličnosti analiza socijalnog stanja ličnosti analiza ekonomskog stanja ličnosti

Kompleks sredina predstavlja cjelinu iz koje se raščlanjuje kompleks ekonomskog i socijalnog stanja sredine u društvu.Kao dobar pokazatelj odstupanja od prosječnog u društvu, možemo smatrati odnose pojedinca prema široj okolini i status pojedinca u odnosu na okolinu u kojoj živi. Isto tako područje na kome se može pojaviti odstupanje jeste radno mjesto klijenta.

Značaj poznavanja historije života klijenta; historija slučaja

U radu sa pojedincem i zahvatanju problema jednog klijenta, soc radnik se susreće sa potrebom proučavanja prošlosti klijenta. On stupa u kontakt sa klijentima i saradjuje sa njima u različitim fazama njihovog života, što znači da svaki od tih klijenata ima svoju prošlost, svoju historiju koja je prethodila, a u nekim slučajevima i bitno uticala na njegovo sadašnje stanje. Historija života je obnavaljanje procesa interakcije vanjskih uticaja, unutrašnjeg doživljavanja i vlastite aktivnosti pojedine ličnosti u prošlosti.Historiju života ne čine samo dogadjaji. Za soc radnika takodje su značajni osjećanja i stavovi klijenta o tim dogadjajima, njegove reakcije na njih jer se ta osjećanja i te reakcije ponavljaju u životu pojedinca u različitim dogadjajima pa se iz njih mogu sagledati stalnije crte karaktera stranke.

Način proučavanja historije života

Postoji više načina proučavanja historije života. Jedan od najčešće primjenjivanih jeste hronološko pručavanje. To znači da zahvatamo sve dogadjaje iz života klijenta od rodjenja pa do situacije kada je klijentu potrebna pomoć. Hronološko proučavanje historije života sastoji se od sljedećih etapa: identifikacija slučaja upoznavanje faze ranog djetinjstva uzponavanje faze predškolskog uzrasta upoznavanje faze osnovno-školskog uzrasta upoznavanje faze drugog stupnja školovanja upoznavajne faze višeg i visokog stupnja obrazovanja upoznavanje faze psihičke zrelosti i uključivanja u proizvodni i društveni život upoznavanje faze starosti

Identifikacija slučajaPrva faza počinje upoznavanjem sa osnovnim podacima o klijentu: ime i prezime, godine starosti, porodični i bračni status, zanimanje i drugi identifikacioni podaci o klijentu i njegovoj obitelji.Nakon toga nastojimo saznati u čemu je suština problema kod klijenta i u kom se stepenu razvoja taj problem sada nalazi. Ovdje vodimo računa o fizičkom, psihičkom, ekonomskom i društvenom položaju klijenta.

Faza ranog djetinjstvaOva razvojna faza traje do navršene treće godine života. Analiziranjem pojedinih stanja i karakteristika razvoja utvrdićemo mnoge činjenice kao: kako je protekao porod, od kojih je bolesti dijete bolovalo u djetinjstvu, da li je željeno ili nije, kada je prohodalo, kada je formiralo prve ( osnovne navike ), da li je doživjelo neke traume, da li se manifestovala neka razvojna ometenost kao posljedica bolesti i uopšte kako je tekao period razvoja ranog djetinjstva. Razumije se da je za nekog drugog stručnjaka ( psihologa ili psihijatra ) ovaj period mnogo značajniji nego za soc radnika. Za soc radnika mnogo je značajnije da prouči socijalne prilike i socijalni status djeteta. U tom smislu on istražuje da li je dijete rodjeno u braku, da li je bez roditelja, da li je jedan od roditelja napustio brak, kakav je bio higijenski i kulturni nivo porodice i u kojoj mjeri je to uticalo na razvoj djeteta, kakav je bio materijalni položaj porodice u vrmenu kada se dijete razvijalo itd.

Predškolski periodOvaj period je veoma značajan za razvoj ličnosti djeteta, jer se u tom dobu udaraju temelji budućoj ličnosti. Proučavanjem ovog perioda u svim ovim aspektima poslužiće soc radniku da utvrdi da li su se i u kojoj mjeri mogli pojaviti u ovom periodu uzroci koji bi imali bitnog uticaja na dalji razvoj ličnosti.

Osnovno školovanjeU školi se veoma lako uočava odstupanje kako u psihičkom tako i u socijalnom razvoju djeteta. Odstupanja i stagnacija u razvoju utiču da se dijete nalazi u neravnopravnom položaju u odnosu na drugu djecu iz svoje sredine.Kad proučavamo ovaj period treba da obratimo pažnju na teškoće koje se pojavljuju u fizičkom, psihičkom i socijalnom razvoju djeteta. Takodje moramo sagledati uzroke tih teškoća, kao i uticaje koje je dijete primalo u tom periodu.

Po završenoj petanestoj godini dijete stupa u novu fazu, u fazu mladalaštva. Ova faza karakteriše se daljim razvojem u fizičkom, psihičkom i socijalnom pogledu. Soc radnik treba da poznaje kakva se odstupanja mogu pojaviti u ovoj fazi jer se u ovom dobu oblikuju kvaliteti ličnosti. Sem ovoga u dobu mladalaštva postoje izvjesne specifičnosti koje posebno karakterišu ovaj period a to su: izbor poziva, težnja ka emancipaciji i razvitak interesovanja.

Izbor pozivaIzbor poziva je jedan od krupnih koraka u životu svake ličnosti. Nepravilan izbor poziva koji ne odgovara interesima, željama i sposobnostima i psihofizičkim mogućnostima ličnosti može da ostavi veoma teške tragove u daljem razvoju mladog čovjeka.

Pojava interesovanjaU ovom periodu pojavljuju se interesovanja za pojedine probleme kao na primjer: interes za politiku, za društveni život, za suprotni pol itd. Posebno mjesto pripada pojavi interesovanja za suprotni pol. Od toga u kakvoj sredini ličnost živi zavisi u kom će se intenzitetu javiti interes za suprotni pol. Prerano seksualno iskustvo, sticanje navike za stalnim mjenjanjem partnera, učestvovanje bez odgovornosti i emocionalne zrelosti u seksualnim odnosima itd može se negativno odraziti na ličnost i negativno uticati na čitav emocionalni život.

Težnja za emancipacijomTo je u stvari normalna pojava socijalnog osamostaljivanja. Emancipacija nije ništa drugo nego saznanje da je ličnost zrela i sposobna za samostalan život. Pri proučavanju težnje za emancipacijom treba da obratimo pažnju na položaj ličnosti u obitelji, odnose u porodici i stav porodice prema ličnosti koja se želi emancipovati. Kad završavamo proučavanje ličnosti u ovom periodu treba da uočimo gdje su se pojavila odstupanja i u kom se pravcu ona razvijaju da bi mogli da preduzmemo korake u otklanjanju onoga što je negativno u razvoju ličnosti.

Faza zrelostiPošto je ovo doba pune zrelosti ličnosti u ovom periodu je lako uočiti izvjesna odstupanja u razvoju. Kad proučavamo klijenta u ovom periodu onda prije svega proučavamo fizičko stanje i ukoliko ima odstupanja utvrdjujemo kad su se ova odstupanja pojavila i koji su uzroci. Nas interesuje kakve su posljedice tog odstupanja u porodici, u socijalnim odnosima ličnosti, u polnim odnosima, u braku i kako se to stanje odražava na materijalni i drugi položaj ličnosti i porodice.

Socijalni status ličnostiPri proučavanju soc statusa ličnosti u porodici prvo ćemo utvrditi stanje odnosa u porodici kako bi se uočila izvjesna odstupanja i stepen tih odstupanja: kakvi su odnosi medju bračnim drugovima, kakav je stepen poremećenosti odnosa medju njima, kakvi su odnosi izmedju roditelja i djece, kakve su emotivne veze medju članovima porodice i slično. Obratićemo pažnju na položaj klijenta u široj socijalnoj sredini, kakav je njegov socijalni položaj u sredini i u porodici, na random mjestu, medju prijateljima, u društvenom životu itd. Ukoliko uočimo izvjesna odstupanja treba da ispitamo uzroke tih odstupanja kao i njehove posljedice, kako bismo mogli otkloniti one uzroke koji su uticali na pojavu teškoća kod ličnosti.

Starost To je posljednja faza proučavanja historije života. Teško je odrediti kada ta faza počinje ali je činjenica da ona nastupa onda kada se počnu gubiti pojedine biološke, psihičke i socijalne funkcije kod čovjeka. Pri proučavanju ove faze posebnu pažnju moramo obratiti na to kako se izvjesna negativna stanja u koja dolazi klijent odražavaju na psihički, fizički i socijalni status. Kad proučavamo socijalni status treba da uporedimo socijalni status klijenta sa ljudima iz njegove društvene sredine kako bi se mogli sagledati u kojoj mjeri se manifestuju izvjesna odstupanja i poteškoće, koji su uzroci tim odstupanjima u socijalnom statusu stare ličnosti.Drugi način proučavanja historije života jeste retrospektivno proučavanje tj proučavanje historije od dogadjaja koji je klijenta doveo u nepovoljno stanje pa unazad dok ne dodjemo do uzroka nastajanja socijalnog slučaja. Ovakav način proučavanja historije života možemo primjeniti u rješavanju lakših slučajeva, a kad je riječ o težim i složenijim slučajevima onda se služimo hronološkim načinom proučavanja.

Ispitivanja po periodima životaIspitivanje vršimo po periodima života: predškolski, školski period do 15 god, period srednjeg uzrasta od 15 do 18 godina, period od 18 do 25, period od 25 do 65 i period preko 65 godina pa nadalje.

Retrospektivno proučavanjeRetrospektivno proučavanje historije života je proučavanje historije od događaja koji je jlijenta doveo u nepovoljno stanje pa unazad dok ne dođemo do uzroka nastajanja slučaja.Ovakav način proučavanja historije života možemo primjeniti u rješavanju lakših slučajeva, a kada je riječ o težim i složenijim slučajevima služimos e hronološkim načinom proučavanja.

Načini izlaganja historije životaProučavanje historije života zasniva se prvenstveno na razgovoru izmedju klijenta i soc radnika a manje na razgovoru sa drugim ljudima iz sadašnje i ranije okoline klijenta.U izlaganju historije života soc radniku se prije svega važan sam život klijenta, ali je takodje važno i njegovo mišljenje o činjenicama i dogadjajima koji su djelovali na njihovo doživljavanje.Sa klijentom u prvom razgovoru najprije razgovaramo o njegovom problemu. Tada treba da se postave prvi i temelji povjerenja izmedju klijenta i soc radnika. Dok klijent iznosi svoju životnu historiju nastojimo da mu što bolje objasnimo i obrazložimo zašto ga o tom pitamo, u kakvom bi odnosu i vezi mogli biti raniji doživljaji sa njegovim poteškoćama i slično. Soc radnik treba da je oprezan dok klijent izlaže historiju života, da ne kritikuje, da ne pruža pomoć unaprijed dok ga klijent nije još dovoljno upoznao.Pri iznošenju historije života treba postavljati šira pitanja koja ne ograničavaju odgovor sa da ili sa ne nego pitanja koja podstiču na šire izlaganje o stvarima koje su važne za razumjevanje problema. U proučavanju historije života moramo maksimalno angažirati naša teoretska i praktična znanja iz metodike rada sa pojedincem, a naročito za vodjenje razgovora. Sva pitanja koja soc ranik postavlja treba da budu u neposrednoj vezi sa problemom.

Lica koja nam izlažu historiju života klijentaHistoriju života soc radniku obično izlaže sam klijent. Medjutim pored samog klijenta ovu historiju mogu nam izlagati i lica iz okoline. To je slučaj kod maleljetnih, duševno bolesnih i mentalno zaostalih lica, gluhonijemih i drugo. Izbor lica koja će nam izlagati historiju života mora biti veoma oprezan zbog toga što nam neka lica mogu krivo prikazati historiju života klijenta i pokušati da sebe prikažu u boljem svjetlu. Izlagajne historije života od strane drugih lica soc radnik treba da usmjerava na život samog klijenta.

5. PROUČAVANJE OKOLINE KLIJENTA – uža i šira okolina

Proučavanjem sredine mi dolazimo do niza podataka o tome gdje klijent živi i pod kakvim uslovima, iako se često podaci o svemu tome dobiju i od samog klijenta. Sve ono što nam klijent ili neka druga osoba kažu mi prihvatamo uslovno i sa izvjesnom rezervom, samo kao putokaz u vlastitom istraživanju sredine. Iskusan soc radnik će moći ocijeniti kada izlaganje klijenta treba primiti sa rezervom.

Kakav je cilj upoznavanja sredine Cilj upoznavanja sredine je da sami upoznamo konkretnu sredinu, da uočimo odnose uzmedju klijenta i sredine i da saznamo uticaje koje ima sredina na klijenta i obratno. U proučavanju sredine treba da upoznamo položaj klijenta u sredini. Mi ćemo napore najprije usmjeriti na porodicu, odnosno na sredinu koja zamjenjuje porodicu, a zatim na širu sredinu kao što je susjedstvo, škola, radno mjesto itd. Proučavanjem sredine potrebno je da uočimo i sagledamo kome je pomoć stvarno potrebna, da li samom klijentu ili sredini u kojoj živi.Posjetu sredini pripremamo metodički i u vezi sa problemom klijenta, sa njenim uzrastom itd. Tako npr različita će biti priprema ako se radi o posjeti djetetu u porodici, ako se radi o odraslom članu koji je nosilac porodičnog života ili ako se radi o posjeti starom čovjeku koji živi kao samac i slično. Priprema treba da obuhvati i plan upoznavanja odnosa koji vladaju u porodici, sa namjerom da se zapaze specifičnosti i odstupanja.

Proučavanje obitelji i savremena gledanja na obiteljAko želimo objektivno i svestrano upoznati porodicu moramo prije svega da znamo kakvo je gledanje na porodicu u savremenom društvu. Soc radnik mora da poznaje savremenu porodicu, kako bi mogao upoznati stanje u konkretnoj porodici i uporedjivati to sa porodicom u našem društvu. Zaključak je da soc radnik treba da poznaje veliku vrijednost čvrste, emocionalno zdrave i povezane porodice, kao temelj svakom pojedincu za njegov zdrav i pravilan razvoj.

Šta soc radnik proučava u porodici klijentaPrije svega treba upoznati ekonomski, društveni i kulturni nivo porodice. U proučavanju materijalnog stanja porodice soc radnik treba da obrati pažnju na neke vrlo važne momente. Tako on treba da utvrdi ukupne prihode porodice i način obezbjedjenja tih prihoda. Moramo utvrditi broj članova porodice kao i visinu prihoda po članu domaćinstva. Kao najvažniji pokazatelj materijalnog stanja porodice moramo upoznati strukturu porodičnog budžeta tj kako se ukupni prihodi koje porodica ima rasporedjuju.Spoljni izgled stana takodje je važan pokazatelj materijalnih prilika i kulturnog nivoa porodice.Pitanju ishrane takodje ćemo pokloniti pažnju.Dalje nas interesuje zdravstveno stanje u porodici.U isto vrijeme dok ispitujemo vanjske okolnosti on treba da zapaža unutrašnju atmosferu u porodici. Treba da vidi unutrašnju čvrstoću porodice, da li je ta porodica povezana u jednu cjelinu, da li je dotični član koji je naš klijent prihvaćen, da li su pogledi članova porodice na život slični, u porodici je važno vaspitanje djece: da li roditelji vode računa o vaspitavanju djeteta ili su prema tome indiferentni, da li djecu vaspitavaju suviše strogo ili je režim u porodici suviše blag i popustljiv.Na kraju soc radnik ocjenjuje aktivnost čitave porodice i njenu društvenost u odnosu prema drugim ljudima ili prema društvu izvan uskog porodičnog kruga.

Kako upzonajemo obitelj klijentaSoc radnik mora biti svjestan da je posjeta porodici klijenta takav zahvat u porodičnu intimnu sredinu koji kod ljudi iz te sredine može prouzrokovati niz neprijatnosti. Zato porodicu treba posjećivati samo uz njegov pristank ili uz njegov poziv. Porodicu upoznajemo u njenom domu u razgovoru sa pojedinim članovima porodice i zapažanjem svega onoga što ne možemo saznati putem razgovora. Soc radnik treba da prihvati sve članove porodice jednako i da sa svima jednako saradjuje. Soc radnik u radu sa pojedincem i porodicom mora imati u vidu uvijek dvije sfere: sferu pojedinca i sferu porodične zajednice. Osnovni metodski postupci kojima će se služiti jesu posmatranje i razgovor. Pod posmatranjem podrazumijevamo plansko, organizavano i sa jasno odredjenim ciljem posmatranje porodične sredine. Soc radnik mora voditi računa o tome da njegov rad s porodicom treba da doprinese integraciji porodice u širu društvenu sredinu.

Proučavanje šire okoline klijentaPoznavanje i razumjevanje susjedstva važno je zato što je položaj porodice koja živi u skladnim odnosima sa svojom okolinom na odgovarajućoj razini drugačiji od položaja one porodice koja je isključena iz svoje okoline. Za porodicu kao cjelinu važna i potrebna je ravnoteža sa njenom okolinom. Obilasci i razgovori u susjedstvu što ih soc radnik vodi mogu da povećaju kritiku i nepovjerenje susjedstva prema porodici. Soc radnik mora da teži za integracijom porodice u njenu okolinu. Posredno soc radnik posmatra povezanost porodice sa njenom okolinom pomoću pitanja koja postavlja pojedinim članovima porodice klijenta o njihovim susjedima, o tome da li susjedi poznaju njegov problem, kako se susjedi medjusobno pomažu i tako dalje.

Škola Slijedeća sredina koju soc radnik proučava jeste škola. Proučavanje ove sredine ima za cilj da se utvrdi kakvo je stanje našeg klijenta u toj sredini, koji su uzroci nastalog stanja, da li u školi postoje i kakve su mogućnosti za preuzimanje odgovarajućih mjera. Prije svega treba da upoznamo kakvo je njegovo ponašanje u toj sredini. Najvažnije je okriti uzroke koji mogu biti u školi kao i van škole, kako bi zajedničkom akcijom školskih faktora sa drugim faktorima otklonili takva stanja.

Radno mjestoPosjeta soc radnika radnom mjestu klijenta treba da bude izvedena uvijek sa znanjem klijenta i njegovim pristankom. Klijentu unaprijed treba objasniti zašto je posjeta potrebna i da će biti izvršena u njegovu korist. Na radnom mjestu soc radnik razgovara sa neposredno pretpostavljenom ličnošću klijenta. U proučavanju radne sredine obratićemo pažnju na posao koji klijent obavlja nastojeći da uočimo uspješnost s kojom ga obavlja, kako saradjuje sa pretpostavljenim, potčinjenim i sebi ravnim licima u kolektivu, kako se integrirao u kolektiv, kakav je odnos prema kolektivu i kolektiva prema klijentu, da li ga kolektiv prihvata ili odbacuje, ima li prijatelja i drugova na radnom mjestu, s kim se sve druži itd. Takodje je važno da li je problem klijenta u preduzeću poznat ili nije.

Društvene organizacijeAko je klijent aktivno uključen u neku od društvenih, humanitarnih, sportskih i dr organizacija, u toku rješavanja problema treba razgovarati s pojedinim aktivistima i članovima te organizacije. U proučavanju aktivnosti klijenta u društvenoj organizaciji treba da utvrdimo prije svega čime je klijent motiviran za rad u toj organizaciji, kakav je stepen njegove aktivnosti, kako prihvata i rješava povjerene mu zadatke.

Socijalni izvidiPostoje situacije kada mi izvjesne zahvate u sredini klijenta moramo preduzimati, a da on s tim nije saglasan. Ovo se odnosi na slučajeve alkoholičara, roditelja koji zanemaruju vaspitanje svoje djece, koji zlostavljaju članove porodice itd. Ako naidjemo na ovakav otpor i odbijanje saradnje onda je potrebno da pridjemo specifičnom proučavanju okoline koju nazivamo socijalnim izvidima. Izvidi koje preduzima soc radnik bez znanja klijenta opravdani su samo onda kada klijent svojim vladanjem ugrožava okolinu. U tom slučaju soc radnik će posjetiti susjedstvo, aktiviste u društvenim organizacijama i preduzeće kako bi zajedničkom

akcijom doveli do rješavanja konkretnog problema. Izvidi su opravdani samo ako doprinose radikalnom rješavanju jednog problema zbog kojeg je ugrožen klijent ili cijela porodica.

6.SINTEZA SVIH ČINJENICA (PODATAKA) – socijalna dijagnoza, evaluacija i prognoza

Čitavo ovo proučavanje dobiva svoj smisao tek onda ako pomaže soc radniku da svom klijentu pruži adekvatnu pomoć u saniranju stanja i rješavanju problema. Put ka tome je i postupak koji označavamo kao sintezu svih činjenica a koja obuhvata

a. odredjivanje problema ( socijalna dijagnoza )b. ocjenu klijenta i okoline ( evaluaciju klijenta i okoline )c. mišljenje kako se problem može rijšiti ( prognozu )

Analitičkim postupkom jedan socijalni slučaj smo raščlanili na niz sastavnih elemenata u cilju što detaljnijeg ispitivanja odnosno analiziranja cjelokupnog stanja. Kada smo sve ovo učinili onda obratnom logičkom radnjom – sintezom sastavljamo odabrane činjenice i elemente u jednu cjelinu. Analizom smo prikupili obilje činjenica i medju njima neke su bitne, a neke nisu pa prema tome sve te činjenice ne treba ujediniti u sintezi. Odredjivanjem problema ( socijalnom dijagnozom ) treba prikazati kakav je problem u svojoj suštini, kolika je njegova dimenzija u odnosu na normalno stanje. Socijalna dijagnoza treba da odgovori na sljedeća pitanja:

a. u čemu je problem koji je doveo klijenta u nepovoljno stanjeb. kako soc radnik gleda na problem

Kriterij po kome ćemo vršiti izbor podatakaKod izbora podataka moramo voditi računa da podatke uzimamo po vrijednosti, da ih uzimamo po tome kako su uslovili sadašnji problem i da ih prikažemo po uzročno-posljedičnom odnosu jer sinteza treba da pokaže uzrok nastale situacije. Kod izbora podataka naročito treba da pazimo na one momente koji su mogli prouzrokovati traume kod ličnosti i na one momente koji su bili presudni za nastali slučaj. Socijalna dijagnoza predstavlja podlogu za sve kasnije faze u rješavanju slučaja. Odredjivanje problema u radu sa pojedincem u stručnoj terminologji se označava kao soc dijagnoza. Ova dijagnoza je u stvari rezultat logičnog procesa aktivnosti soc radnika sa ciljem da ustanovi suštinu problema. Soc dijagnozom potrebno je problem zahvatiti u cjelini i u svim njegovim aspektima. Poznavanje činjenica pojavljuje se kao uslov za postavljanje dijagnoze i to činjenica koje će biti sredjene i logički interpretirane. U procesu davanja soc dijagnoze soc radnik prvo utvrdjuje spcifičnost problema, zatim gdje se pojavljuju odstupanja od prosjeka i na kom području nastojeći da stvori kod sebe predstavu o području oštećenja.

Kako dolazimo do soc dijagnozeDijagnoza treba da odgovori na pitanje u čemu je suština problema. Ako dalje nastavimo nas će logički put dovesti do toga kako se slučaj može okončati pa time dolazimo do prognoze. Soc dijagnoza odredjuje suštinu problema na osnovu poznatih, utvrdjenih i analiziranih činjenica i njihove stručne interpretacije od strane soc radnika. Soc dijagnoza je stručno mišljenje soc radnika zasnovano s jedne strane na objektivnom i nepristrasnom proučavanju i analiziranju činjenica, a sa druge stranje na znanjima koja su potrebna za poznavanje i ocjenjivanje ljudi.

Kako će soc radnik postaviti soc dijagnozuOno što je sakupio u toku ispitivanja problema soc radnik uporedjuje sa stečenim znanjem iz pojedinih nauka i na osnovu poznavanja činjenica dolazi do odredjivanja suštine problema. Soc dijagnoza je znači stručni nalaz soc radnika koja ima za cilj da što preciznije i stručnije odredi problem klijenta u cilju njegovog pravilnog rješenja. Pri davanju soc dijagnoze klijenta uvijek posmatramo u jednoj odredjenoj situaciji i zato uvijek treba da utvrdimo kakvo je njegovo konkretno stanje. Istovremeno soc radnik daje obrazloženje kakvo je njegovo mišljenje o problemu. Da bi soc radnik mogao iztražiti jedan problem i dati stručnu ocjenu o tom problemu on prije svega mora raspolagati solidnim znanjem, treba da zna šta se u društvu smatra društveno prihvatljivim, mora solidno poznavati psihologiju ličnosti kao i razne patološke promjene kod ličnosti, mora poznavati soc

zakonodavstvo, prava i dužnosti pojedinih ljudi itd. Medju brojnim kriterijima uspješnog dijagnosticiranja navodimo sljedeće:

1. soc dijagnoza se mora odnositi na vrijedne ciljeve2. dijagnoza mora biti objektivna3. mora biti pouzdana4. mora biti zasnovana na tačnim podacima5. mora biti adekvatna i potpuna6. dijagnosticiranje moraju vršiti adekvatno osposobljeni stručnjaci

Ocjena klijenta i njegove okoline ( evaluacija slučaja )Evaluacijom odgovaramo na sljedeća pitanja:

a. kako klijent ocjenjuje svoj problem, situaciju i svoje stanje soc potrebeb. veoma je važno da soc radnik može ocijeniti da li je klijent spreman na saradnjuc. sljedeći moment koji soc radnik treba da ocijeni je da li je klijent sposoban da učestvuje u rješavanju svog

problema s obzirom na njegovo fizičko, psihičko i soc stanjed. bitno pitanje čovjekovog uspješnog funkcionisanja jeste njegova odgovornost prema sebi, drugima i

životue. važno je prosuditi karakterne osobine klijentaf. emocionalno voljne osobine klijentag. nužno je pravilno ocijeniti analizu okoline i njen uticaj na klijentah. u kojoj mjeri klijent uspostavlja saradnju sa okolinom i kakav je kvalitet te saradnjei. veoma važna jeste i ocjena da li je okolina sposobna i spremna da učestvuje u rješavanju problema

klijenta

U davanju ocjene o klijentu moramo biti svjesni teškoća u kojima se on nalazi i koje mu onemogućavaju da pravilno sagleda uzroke tih teškoća. Evaluacija ličnosti u času davanja mora biti realna i objektivna zato je u nekim slučajevima i negativna. Evaluacijom okoline soc radnik odgovara na pitanje kakvi uslovi postoje u okolini u cilju rješavanja problema.

PrognozaKad smo dali ocjenu klijenta i okoline dolazimo do sljedeće faze, a to je prognoza ili mišljenje o mogućnostima rješavanja problema. Mišljenje soc radnika treba da obrazloži koje bi mjere bile najadekvatnije u konkretnom slučaju. Prognozom se približavamo konačno rješenju slučaja.

Izrada soc anamnezeNakon cjelovito pročenog problema soc radnik pristupa izradi cjelovitog izvještaja koga nazivamo soc anamneza. Soc anamneza je izvještaj soc radnika o problemu, stručna obrada zasnovana na sakupljenim činjenicama i impresijama u fazi proučavanja. Soc anamnezu treba povremeno nadopunjavati u kasnijim fazama rada sa klijentom zato što se prilike u kojima klijent živi mjenjaju, a time se i on sam mijenja. Anamneza vrijedi samo odredjeno vrijeme i nju zato treba upotpunjavati u skladu sa razvojem klijenta i njegovog problema. Izvještaji koje soc radnik šalje drugim organima moraju sadržati:1. izvod objektivnih konstatacija o klijentu i to: podaci za identifikaciju, kako je klijent prikazao problem,

važni podaci iz historije života klijenta, opis okoline i prilike u kojima klijent živi, opis radne aktivnosti klijenta

2. odredjivanje problema ( soc dijagnoza ) 3. ocjena klijenta i okoline ( evaluacija )4. mišljenje soc radnika ( prognoza )

Soc anamneza ne smije biti površna, bezbojna i jednolična nego treba da bude data živo jasno i pregledno.

7. SOCIJALNA TERAPIJA (TRETMAN)

Uspostavljanjem soc dijagnoze i davanjem mišljenja ne završava se rad sa klijentom jer poslije toga predstoji glavni dio posla, a to je pružanje pomoći odnosno soc terapija. Mišljenje koje dajemo uz soc dijagnozu samo je stvaranje odredjenog plana rada u datom trenutku. Pružanje pomoći ili soc terapija je dug proces koi traje sve dok slučaj sa kojim smo radili nismo na odredjeni način riješili. Soc terapija u stvari predstavlja niz mjera i postupaka za rješavajne soc slučaja bilo da se radi o mjerama vezanim za klijenta ili za njegovu okolinu. U rješavajnu problema nužno moramo voditi računa o čovjeku kao soc biću i o sredini u kojoj taj čovjek treba i dalje da živi i radi. Svi oblici pomoći koju pružamo klijentu u rješavanju problema razvrstavaju se u 3 grupe i to:1. socijalna davanja i činjenja2. rad sa okolinom klijenta koju nazivamo indirektnom terapijom3. rad sa samim klijentom koji označavamo kao direktni oblik terapije

Socijalna davanja i činjenja i usluge socijalnog radaSoc terapija u soc radu usmjerena je na prvom mjestu na rješavanje nepovoljnih stanja, na rješavajne onih problema koje klijent ne može vlastitim snagama da riješi. U rješavanju problema pomoći ćemo klijentu da angažuje svoje vlastite snage kako u konkretnom slučaju tako i u kasnijem životu. Posebno je značajno pružiti pomoć u mjenjaju stavova prema svojoj okolini, prema široj društvenoj sredini i prema samom sebi. Zadaci soc terapije su različiti i svaka teraputska mjera zavisi od konkretnog slučaja. U terapiji polazimo od realnih mogućnosti i klijenta i sredine pa na osnovu toga postavljamo zadatke koji će se moći maksimalno realizovati. U tim programima i zadacima na prvom mjestu gledamo šta će se moći ostvariti u odnosu na klijenta a zatim u odnosu na sredinu. Poslije toga procjenjujemo mogućnost društva u čije ime nastupamo i na osnovu toga odredjujemo stvarne ciljeve i zadatke terapije. Soc terapija predstavlja ukupnost svih naših napora u rješavanju problema pa se zbog toga terapija u svakom pojedinom slučaju razlikuje kako u kvantitetu tako i u kvalitetu mjera. Izbor mjera i postupaka zavisi od klijenta, od njegovih potreba, od potreba okoline i od interesa zajednice. Etika soc rada zahtjeva da izbor mjera bude u skladu sa interesima klijenta, interesima okoline i potrebama zajednice. Izbor terapuetskih mjera bazira se na cjelovitom proučavanju slučaja zatim na soc dijagnozi, prognozi kao i ocjeni. Odredjivanje stepena soc terapije koju provodi soc radnik proizilazi iz soc anamneze i prognoze i sve ono što prevazilazi naše mogućnosti prepuštamo drugim stručnjacima. Soc pomoći daju prije svega organi i službe soc zaštite u opštini zatim neke humanitarne organizacije kao što su crveni križ itd. U radu sa klijentom vrlo često susrećemo zahtjev za pružanje pomoći. Sam klijent često puta polazi upravo od zahtjeva za materijalnom pomoći pri tome ne ulazeći u uzroke svog stanja. U nekim slučajevima medjutim klijent ne postavlja zahtjev za nekim oblikom soc pomoći iako se takva pomoć javlja kao neophodna. Mada se materijalnim pomoćima u odredjenoj mjeri sanira stanje možemo reći da će se materijalne prilike rijetko u zadovoljavajućoj mjeri sanirati davanjem samo pomoći te vrste. Ovo je samo kratkoročno rješenje i zbog toga treba raditi na dugoročnom rješenju problema klijenta. U ostvarivanju prava na soc pomoć korisnik pomoći mora ostvariti izvjesne uslove kao što su starost, maloljetstvo i nesposobnost samostalnog privredjivanja. Takodje se treba prikazati visina prihoda pomoću uvjerenja o poreskom zaduženju. U ispitivanju uslova da li neki klijent može ostvariti pravo na soc pomoć treba vidjeti da li ima bližih srodnika koji su po zakonu dužni da ga izdržavaju. Takodje jedan od uslova zahtjeva boravak na području dotične opštine odredjeno vrijeme. Što se tiče jednokratnih pomoći i kod njih se traže odredjeni uslovi kao npr iznenadne nesreće, elementarne nepogode i sl. Iznosi jednokratne pomoći u pravilu su nešto veći nego iznosi stalnih soc pomoći. U proučavanju prava na soc pomoć soc radnik treba da utvrdi da li postoje druge mogućnosti za rješavanje materijalnih teškoća. On će prije svega da upozna visinu prihoda klijenta, način na koji on troši raspoloživa sredstva, šta klijent ima od pokretne i nepokretne imovine, da li postoje drugi izvori za izdržavanje o kojima klijent nije upoznat i da li postoje mogućnosti zaposlenja. Kod ostvarivanja bilo koje vrste soc pomoći soc radnik mora poznavati lokalne propise, kao i mogućnosti pružanja pomoći preko društvenih organizacija. Danas kod nas razlikujemo nekoliko vrsta soc pomoći: stalne novčane pomoći, jednokratne, pomoći u naturi.

Terapeutski rad sa okolinom klijenta ( soc rad sa obitelji i drugim sredinama ) INDIREKTNI OBLIK TERAPIJE

Terapeutski rad sa okolinom klijenta spada u poseban oblik soc terapije. Rad sa okolinom klijenta neki autori nazivaju ( posrednom ) indirektnom terapijom. U soc radu vrlo je značajno upoznavanje medjusobnih uticaja i odnosa klijent – okolina i obratno. Stručan i kvalitetan soc rad nužno pretpostavlja pored upoznavanja i rada na promjeni klijenta i upozvanje i rad sa njegovom okolinom. Ovaj rad označavamo kao soc rad sa porodicom i on spada u temeljna pitanja soc rada s pojedincem. Soc rad sa porodicom predstavlja medjusobno uslovljenu i povezanu djelatnost u individualnom soc radu. Zapravo, pojedinca u stanju soc potrebe ne možemo posmatrati, proučavati, niti njegovo stanje rješavati bez uključivanja u sve te faze i porodice kao šire okoline. Terapiju samo klijenta pored soc radnika preduzimaju i drugi stručnjaci: pedagozi, psiholozi, defektolozi, psihijatri i dr. medjutim terapija njegove okoline je pretežno u djelokrugu soc radnika i u najvećem broju slučajeva će soc radnik raditi na terapiji okoline. U terapiji okoline klijenta možemo u praksi naići na nekoliko različitih situacija od kojih će zavisiti stepen našeg angažovanja u terapiji. Prva situacija jeste kada našim radom zahvatamo relativno negativnog klijenta, a kada je okolina relativno pozitivna. U tim slučajevima rad sa okolinom biće sasvim neznatan. Druga situacija je kada je klijent relativno pozitivan, a sredina relativno negativna. U takvim situacijama težište rada biće na terapiji sredine. Treći slučaj je kada su i klijent i sredina relativno negativni pa će sa podjenakim intenzitetom trebati raditi i sa klijentom i sa njegovom okolinom.

Šta sve podrazumijevamo pod terapijom okoline ( porodice i šire ) klijentaTu prije svega ubrajamo terapeutski rad u porodici u kojoj klijent živi, zatim u školi, ako se radi o djeci i omladini i radnom mjestu, ako se radi o zaposlenom licu. Pod terapijom okoline podrazumijevamo i uključivanje klijneta u društveni život, u rad društvenih organizacija, raznih klubova i slično. Pod terapijom podrazumijevamo i uključivanje u domove i zavode u kojima klijenti mogu biti smješteni. Terapija okoline sadrži u sebi postupke i mjere koje poduzimamo da bi postigli izvjesne promjene u uslovima u kojima klijent živi. Rad sa okolinom obično se provodi u dva pravca:1. zahvatanje sadašnje sredine u kojoj klijent živi i radi2. zahvatanje i rad na pripremi nove sredine ukoliko se klijent u nju treba da vrati ili ukoliko klijenta

iz stare negativne okoline želimo da izdvojimoRad sa okolinom u pravilu počinje od porodice. Soc radnik mora poznavati ekonomski, društveni i kulturni nivo porodice klijenta. U rješavanju problema u porodici možemo jasno sagledati dvije grupe problema i to:1. uslovi života i rada članova porodice i porodice kao cjeline2. stanje pojedinih članova i medjusobni odnosiU rješavanju prve grupe problema treba ići ovim redom: materijalno stanje porodice, trošenje sredstava i raspodjela sredstava medju pojedinim članovima porodice. Zatim dolaze stambeni problemi, ishrana i pomoć u vodjenju domaćinstva. Poslije toga rješavamo probleme zaposlenosti, a ukoliko to nije moguće onda nastojimo da se dodijeli materijalna pomoć kako bi se stanje u porodici poboljšalo. Kad je riječ o stambenom problemu često puta nailazimo na takvo stanje da soc radnik nije u mogućnosti da taj problem sam riješi. Kada se radi o teškoj stambenoj situaciji soc radnik treba da sagleda kakve postoje mogućnosti za rješavanje problema. Jedan od načina na koji možemo pomoći porodici u ublažavanju stambene situacije jeste pomoć u racionalnom korištenju postojećih prostorija, kao i boljoj higijeni i održavanju stambenih prostorija. Stambeno pitanje možemo riješiti na 2 načina i to: radnikalnim rješenjem tj dodjelom drugog stana i rješenjem u postojećim uslovima.Ishrana je jedan od posebnih problema na čijem rješavanju treba da radi soc radnik, naročito u porodicama gdje ima podhranjene, slabo razvijene i rahitične djece. Ako je stanje ovakvo ili ako predvidjamo da će do toga doći možemo u cilju njegovog ublažavanja ići na dodjelu materijalne pomoći u naturi.

U rješavanju stanja u porodici vrlo važno mjesto zauzima zdravstveno stanje članova porodice. U slučajevima fizičke ili psihičke bolesti ili oštećenja nekog člana porodice, a posebno nosioca porodice, tražićemo najbolje rješenje, a na prvom mjestu liječenje i profesionalnu i soc rehabilitaciju.Pomoć soc radnika porodici biće naročito dragocijena u sredjivanju medjusobnih odnosa u porodici i stvaranju uslova za dublju porodičnu harmoniju. U slučajevima kada se radi o narušenim soc odnosima u porodici moramo birati mjere koje će najbolje doprijenijeti uspostavljanju povoljnog stanja. Da bi preduzeli korake u cilju saniranja takvog stanja moramo prije svega istražiti uzroke koji su prouzrokovali konkrento stanje. Odnosi u porodici zasnivaju se na emotivnim vezama medju njenim članovima. Soc radnik ne može svojim radom razvijati emotivne veze tamo gdje ih nema. Medjutim on će svojim radom pomoći pojedinim članovima da shvate svoja osjećanja neprijateljstva i antagonizma i da ih počnu usmjeravati u pravcu tolerancije. Soc radnik je isto tako dužan da pojedincima obrazloži značaj emocionalnog života za normalan razvoj ličnosti i da ih istovremeno hrabri i stimulira da svoja osjećanja i vanjskim načinom manifestuju.Kao poseban oblik terapije koju primjenjujemo u radu sa porodicom jeste upućivajne pojedinih članova porodice u druge grupe, društva i zajednice. Uključujući u ovakve grupe doprinosi se boljoj ravnoteži ličnosti, razvijaju se radne navike i pravilan odnos prema zajednici i korisno provodjenje slobodnog vremena. Posebni zadatak soc radnika jeste uticanje i djelovanje na porodicu u cilju razvijanja pozotivnih moralnih i emotivnih odnosa medju članovima porodice.Rad sa porodicom može biti individualan i grupni soc rad. U praksi još uvijek preovladjuje individualni rad mada grupni rad može biti plodniji i efikasniji.

Rad sa drugim sredinamaKlijenti sa kojima radimo žive, rade i saradjuju sa drugim sredinama. Na taj način naš rad sa okolinom proširuje se i na te sredine. Zbog toga je soc radniku potrebno raditi na odstranjivanju negativnog stanja u tim sredinama.Prva sredina u kojoj radimo poslije porodice jeste radno mjesto klijenta, a za djecu i omladinu škola. U ovoj sredini klijent uživa odredjeni status, nalazi se u odredjenim odnosima saradnje sa tom sredinom. Iz tih sredina mogu proizići pozitivna i negativna saradnja kod klijenta. U radu sa sredinom ponekad ćemo morati zaštititi pozitivnu sredinu od negativnog uticaja klijenta. Kao poseban oblik posredne terapije ubrajamo i uključivanje klijenta u razne grupe. Uključivanjem u takve grupe doprinosi se stvaranju razvnoteže kod ličnosti na taj način što se klijent mobiliše na pozitivnoj aktivnosti i na taj način njene unutrašnje snage na korisnom poslu utroše. Pri tome treba odgovorne ljude iz takvih organizacija prethodno upoznati sa posebnim problemima klijenta koga uključujemo u dotične grupe.

Na koji način treba raditi sa sredinom klijenta ?Najčešći oblik rada jeste angažovanje pozitivnih činilaca u sredini kako bi se moglo pravilno pomoći klijentima. Soc radnik će tražiti pomoć kolektiva u koji je klijent uključen ili u koji ga želimo uključiti. Okolina u kojoj klijent živi može biti pozitivna ali i indiferentna i nezainteresovana za klijenta. U nekim slučajevima može biti čak i neprijateljski raspoložena prema ponašanju klijenta. U tom slučaju potrebno je mijenjati stavove sredine prema klijentu i to kroz upoznavanje sredine sa stanjem klijenta i uzrocima koji stoje iza toga. Kada sredina sazna uzroke klijentovog stanja postepeno će mijenjati svoje stavove, prihvatiti klijenta i na taj način mu pružiti pomoć. U aktiviranju i mobilizaciji radne sredine, naročito se možemo koristitit uključivanjem klijenta u razne oblike aktivnosti koje su razvijene u raznim kolektivima.

Terapeutski rad sa klijentom – DIREKTNI OBLIK TERAPIJEIntenzivan rad sa klijentom potreban je onda kada klijent ima takve probleme koje nije u stanju sam da riješi. Direktna terapija kojom zahvatamo problem klijenta sadrži uz sebe niz postupaka kojima nastojimo riješiti njegove probleme i otkloniti negativna stanja. Direktnom terapijom mi prije svega snažimo ličnost odnosno stvaramo sposobnost razumjevanja stanja u kome se ličnost nalazi. Terapeutski rad sa klijentom možemo podijeliti u 3 faze:

1. početnu2. srednju3. završnuPočetna faza terapeutskog rada sa klijentom treba da bude usmjerena na stvaranje povjerenja i razumjevanja izmedju socijalnog radnika i klijenta kao i na stvaranju i prihvatanju programa i plana mjera za rješavanje slučaja. Soc radnik mora pronaći put do klijenta, mora zadobiti njegovo povjerenje. U početku terapeutskog rada treba postići da klijent shvati smisao i potrebu stalnog i redovnog kontaktiranja sa soc radnikom. Smisao terapeutskog rada sa klinentom je u organizovanom radu na odvikavanju od negativnih i na razvijanju pozitivnih strana njegove ličnosti. Smatra se da bi se ti kontakti trebali održavati najmanje jednom u 15 dana. U početku kontakti i razgovori moraju biti češći a u daljem provodjenju tretmana oni se mogu postepeno smanjivati ali nikako toliko da se izgubi uvid u rad i aktivnost klijenta. Osnovni instrumenti terapeutskog rada sa klijentom jesu terapeutski razgovor i savjetovanje koje je u znatnoj mjeri socio-odgojni proces. Razgovori koje soc radnik vodi sa klijentom imaju u izvjesnoj mjeri psihoterapeutski karakter jer zadiru u prošlost pa takav razgovor od soc radnika zahtijeva dobro poznavanje psihologije i srodnih nauka i dobru vještinu u vodjenju razgovora.

Terapeutski intervjuU neposrednom terapeutskom radu sa klijentom primjenjujemo poseban oblik razgovora – terapeutski intervju. On se može organizaovati na bazi proučavanja historije života, i proučavanja okoline klijenta. Razgovor o historiji života u velikoj mjeri može da doprinese izmjeni odredjenog stanja jer kroz obostranu aktivnost klijenta i soc radnika u toku iznošenja historije života on postaje svjestan odakle potiče njegovo sadašnje stanje i teškoće i gdje leže uzroci sadašnje situacije. Terapeutskim razgovorom mi pokušavamo da klijenta orijentišemo na samog sebe kako bi ga osposobili da otklanja ono što mu smeta i što predstavlja prepreku u njegovoj saradnji sa odredjenom sredinom.

Terapijski modeli socijalnog radaU teoriji, a i praksi soc rada s pojedicem primjenjuju se i drugi modeli terapijskog rada. Pored Rodžersovog modela savjetovanja poznati su:1. psihodinamska terapija koja za svoju osnovu ima psihoanalitički pristup u rješavanju problema pojedinca2. bihejvioralna čiju osnovu čini teorija učenja pomoću koje se neodgovarajuće ponašanje pojedinca pokušava zamijeniti odgovarajućim odnosno socijalno prihvatljivim3. kognitivna terapija – akcent stavlja na značaj zdravog razuma u čovjekovoj borbi sa životnim problemima. Jedno od stanovišta ove terapije bazira se na uvjerenju da su psihički problemi uslovljeni pogrešnim shvatanjem stvarnosti4. gestalt terapija – počiva na postavci Gestalt psihologije da su doživljaji cjeline nešto više od zbira dijelova

Psihodinamska terapija koja za svoju osnovu uzima psihoanalitički pristup u rješavanju problema pojedinca. Riječ je o postupku koji koristi lični odnos izmedju terapeuta i klijenta. Specifičnost psihoanalize je u tome što je njen glavni cilj da dovede u svijest nesvjesne sadržaje ponašanja i simptoma. Ono što je odvaja od drugih psihoterapija je pojam o transferu. Zahvaljujući transferu aktualizacija starih i nerješenih problema, ponovljenih u odnosu na sadašnje stanje treba da omogući oslobadjanje potisnutih sjećanja vezanih za ranije konfliktne situacije. Psihodinamski modeli soc rada izvedeni su iz teorijskih postavki psihoanalize. U najširem značenju psihodinamska terapija označava posebnu vrstu uticaja jedne osobe na drugu koja se obavlja u uzajamno uspostavljenom dinamičkom odnosu. Uže odredjenje ističe da je psihodinamski pristup psihičko djelovanje koje se odvija u odnosu izmedju klijenta i terapeuta, a koje utiče na ublažavanje ili otklanjanje smetnji u njihovom osjećajnom, saznajnom i socijalnom razvoju. Psihodinamski orijentisana praksa soc rada uključuje 3 najvažnija aspekta:1. Procjena – podrazumjeva razmatrajne klijentovih prošlih i sadašnjih načina prevazilaženja problema,

njegovih unutrašnjih sposobnosti i okolnosti u kojima živi2. Intervencija – može biti podržavajuća koja je usmjerena na sadašnje ponašanje, svjesnu misao i

promjenu sredine, a koja uključuje učenje i ovladavanje novim vještinama

3. Odnos izmedju soc radnika i klijenta – je odnos izmedju 2 ravnopravna sudionika u rješavanju klijentovih poteškoća. Klijent je subjekt soc rada kome soc radnik pomaže u prevazilaženju njegovih nepovoljnih stanja

Bihejvioralna terapija Osnovu ove terapije predstavlja teorija učenja. Avsenk, jedan od najpoznatijih pristalica metode ove teorije definiše je kao pokušaj da se ljudsko ponašanje i emocije usmjere u korisnom pravcu u skladu sa zakonitostima moderne teorije učenja. I pored varijacija u pristupima i tehnikama bihejvioralne terapije, postoje neki zajednički elementi a to su:- terapijski pristup usmjeren na neki izdvojeni problem u ponašanju i doživljavanju pojedinca- predmet bavljenja u bihejvioralnoj terapiji je prvenstveno ponašnje koje se može opažati i mjeriti- bihejvioralna terapija usmjerena je na sadašnja stanja i okolnostiMetode bihejvioralne terapije sastoje se od širokog niza terapijskih tehnika medju kojima su neke efikasnije od drugih.Prvi zadatak bihejvioralnog terapeuta je da indetifikuje vjerovatne veze stimulans-odgovor koje se kod klijenta, u odnosu na problem koji ima, javljaju. Ovaj dio terapijskog procesa naziva se funkcionalnom analizom. Sem ove tehnike važno je istaći još i sljedeće:- sistematska dezentizacija ( recipročna inhibicija – kontrauslovljavanje ). Ova tehnika namijenjena je

uklanjaju fobija- trening samopouzdanja je najčešće korišteni metod modifikovanja neprilagodjenog ponašanja- učenje po uzoru, imitiranjem uzorovog ponašanja takodjer predstavlja korisnu tehniku bihejvioralne

terapije

Kognitivna terapija Osnovni koncept kognitivinog pristupa podrazumijeva postojanje jednog generalnog kognitivnog mehanizma koji se umeće izmedju stimulansa i reakcije, izmedju percepcije i emocionalnog odgovora. Kognitivni model pridaje veliki značaj kogniciji ( razumu ) kao filtru putem kojeg se percipirani dogadjaji u okolini procjenjuju u smislu da li se oni nas tiču ili ne, a zatim se vrednuju u smislu: prijatno-neprijatno, dobro-zlo, privlačno-neprivlačno. Cilj ove terapije je da mijenja pogrešne premise, ispravlja greške u zaključivanju i usmjerava objektivnoj realnosti. Jedna od definicija kognitivne terapije odredjuje je kao oblik terapije baziran na uvjerenju da su životni problemi uslovljeni pogrešnim načinom poimanja stvarnosti. Cilj terapije je da pomogne klijentu da identifikuje pogrešne forme razmišljajna i da ih zamijeni adekvatnim. Medju poznate oblike kognitivne terapije ubrajaju se- racionalno emotivna terapija- Bekova kognitivna terapija

Geshtalt terapijaOsvnovno polazište ove terapije baziramo na čuvenoj postavci geshtalt psihologije po kojoj opažaj i doživljaj cjeline znači nešto više ili bar nešto drugo od prostog zbira djelova. Jednostavna definicija riječi gestalt je cjelina. Kao ciljevi ove terapije navode se:- postizanje potpunije svijesti o sebi i svojoj okolini, prihvatanje sopstvenih iskustava- postojanje svijesti o svojim potrebama i sticanje sposobnosti da se one zadovolje bez povrjedjivanja

drugih- prihvatanje odgovornosti za sopstvene aktivnosti i njihove posljedice- orjentacija ka promjenama ponašanja

Rodžersov model savjetovanjaSavjetovajne je u stvari jedan socio-odgojni proces. Ono ima za cilj da pomogne klijentu da iznese i ispolji teškoće. Savjetovanje istovremeno jačamo odgovornost kod klijenta za realizovanjem odredjenih rješenja. Osnovna tehnika u savjetovanju jeste tehnika objašnjavanja i rasvjetljavanja samog problema. U radu sa klijentom pred nama se nalazi jedan specifičan problem koji ga tišti. Prvo je momenat da shvati težinu i obim

problema. Ovo je istovremeno i intelektualni i emocionalni proces. Centar naših nastojanja u savjetovanju je mobilizacija ličnosti, mobilizacija njenog “ja”. Sem mobilizacije ličnosti savjetovanje u sebi sadrži i davanje informacija i analizu spoljnih činilaca koji su u vezi sa nastalim slučajem. Sljedeći momenat jeste usmjeravanje na odredjeni problem, snaženje i jačanje ličnosti klijenta i njegove sredine. Davanje savjeta u stvari predstavlja isticanje zahtjeva u blagoj formi da se nešto učini. Pri davanju savjeta moramo se pridržavati izvjesnih pravila. Na prvom mjestu treba istaći da je osnovna pretpostavka za davanje savjeta dobar medjusobni odnos. Savjet ne treba davati uopšteno, apstraktno, nego uvijek konkrento i vezano za odredjenu situaciju. Nove zahtjeve i savjete ne treba davati svaki dan. Treba ići polako korak po korak i novi savjet davati tek onda kada je prethodni usvojen i proveden u djelo. Savjet se nikada ne smije davati u vidu naredba, savjet treba da bude dat u vidu preporuke. Davanje savjeta i ubjedjivanje ( persuazija ) danas je čest oblik psihološke pomoći koji se još može davati “intervenisanjem”. U ovom postupku onaj kome se obratilo za pomoć, odabere izvjesne ciljeve koje klijent treba da postigne i nastavlja svoje intervencije sve dok se on ne pokrene u odredjenom pravcu i ne ispuni odredjene ciljeve. Intelektualna interpretacija predstavlja pokušaj da se izmjeni nečije ponašanje ili otkloni neka unutrašnja tegoba racionalnim objašnjavanjem uzroka problema. Ona čini značajan dio psihoanalize. Jedna interpretacija ima psihološku i terapeutsku vrijednost samo onda kada onaj kome je data može da je prihvati, stvarno, bez prikrivenog otpora.Novija socio-teraopija razlikuje se od stare prije svega po svom cilju. Cilj savremene terapije je da mu se pomogne da sazri kako bi lakše izlazio na kraj sa postojećim problemima i onim koji će tek da naidju. Zato se savremeno savjetovanje ne orijentiše na akciju za klijenta, već na pomoć za ono što je potrebno da klijent učini za sebe sam. Druga razlika se sastoji u obraćanju pažnje na emocionalne momente klijentove situacije.Treća razlika leži u posvećivanju pažnje aktuelnoj situaciji klijenta i osjećanjima u vezi sa njima, više nego prošlosti. Prema Rodžersovom konceptu terapije savjetovajne i terapija već tokom svog trajanja predstavljaju to zrelije ponašanje. Individua se od prvog trenutka uči da bolje osjeća i shvata sebe, da jasnije doživljava šta osjeća i želi, da donosi značajne i manje značajne ali samostalne odluke.

Faze savjetovanja u individualnoj terapiji po RodžersuRodžers pokušava da na što jednostavniji način iznese stupnjeve psihoterapeutskog procesa, skreće pažnju na sljedeće: stupnjevi terapeutskog procesa se ne javljaju. Oni uvijek prelaze jedan u drugi uzajamno se prepliću i prepokrivaju.1. individua je riješila da zatraži pomoć. Ovaj momenat je jedan od najznačajnijih u svakoj terapiji.

Čovjek, kao da na neki način “uzme sebe za ruku” i izvrši jednu odgovornu akciju: krene da zatraži pomoć za svoje nevolje. Ta akcija svjedoči o vitalnim potrebama subjekta. Ako je odluku o dolasku na terapiju donio neko drugi, a ne sama individua najvjerovatnije da od terapije neće biti ništa: sugestija i savjet će se možda primiti no najčešće se ne sprovode u djelo. Ali ako klijent prihvati terapeutsku situaciju sa ličnom zainteresovanošću tada će i ulagati napore da radi na svojim problemima.

2. terapeutska situacija je definisana – ovo definisanje odnosi se prije svega na zahtjev da klijent treba da bude već od prvog razgovora na jedan njemu odgovarajući način obaviješten o tome da terapeut nema spremne odgovore za sve njegove probleme i da nije dovoljno da ih klijent samo odsluša već da će se savjetovanja obavljati uz napore samog klijenta i pomoć terapeuta, tako da on sam dodje do nekog rješenja svojih problema.

3. stvaranje atmosfere slobode izražavanja – terapijska situacija zahtjeva atmosferu slobode izražavanja klijenta svega što osjeća u vezi sa onim o čemu govori. Ako nas klijent sam ne navede na takav teren ponekad je potrebno takav teren pronaći. Rodžers naglašava da treba ostvariti takvu atmosferu da klijent osjeti da je vrijeme koje je za njega rezervisano samo njegovo i da može da ga upotrijebi za sebe ako to njemu odgovara. Za ostvarivanje ove atmosfere najbitniji je prijateljski, prihvatajući stav terapeuta koji sve sluša sa podjednakom pažnjom, ne povladjuje i ne zgražava se, ne prekida.

4. prihvatajne negativnih osjećanja klijenta – terapeut prihvata, konstatuje i čini time jasnim klijentova negativna osjećanja. Posao terapeuta je da mu pomogne da shvati da su ta osjećanja njegova realnost i da je on zajedno sa svim tim osjećanjima prihvaćen od strane terapeuta cio takav kakav je.

5. pojave pozitivnih osjećanja kod klijenta – kad klijent izbaci iz sebe svoja glavna negativna osjećanja počinju se pojavljivati i pozitivna osjećanja. Ona polako uvode klijenta u sazrijevanje.

6. realizacija pozitivnih osjećanja klijenta – terapeut konstatuje pozitivna osjećanja na potpuno isti način kako je to činio i sa negativnim. Terapeut treba da umije da na isti način prihvata zrele i nezrele impulse svog klijenta.

7. pojava uvida – bolje rauzmjevanje sebe – je jedan od slijedećih važnih stupnjeva terapeutskog procesa, jedan uvid već predstavlja malu bazu za dalje sagledavanje i jasnije doživljavanje samog sebe.

8. pojava sve jasnijih odluka i promjena kursa aktivnosti ide u stvari zajedno sa procesom uvidjanja. Terapeutova funkcija sastoji se u tome da on izloži nekoliko rješenja ili mogućih varijanti izlaska iz takve situacije ali istovremeno da iskoristi prvu zgodnu priliku da realizuje i prisustvo osjećanja straha koji se redovno tada javlja u klijentu da nastavi da “korača naprijed”.

9. pojava pozitivnih akcija je jedan od najprivlačnijih momenata u terapeutskom radu. Pozitivne akcije su isprva sasvim male ali od neobičnog intimnog značaja za njega zato što on kao rijetko kada do tada osjeća da su one produkt njegove kreacije.

10. podržavanje daljih pozitivnih akcija – dalji stupnjevi terapije ne traju više dugo. Kada individua stekne izvjestan nivo uvida u razne ovlasti svog ponašanja onda se dalji rad sastoji u podupiranju naznačenog emocionalnog sazrijevanja.

11. integracija pozitivnih akcija – za razliku od prvih pojava sada se pozitivne akcije integrišu. Sve je manje strahova, sve se više uočava povjerenje u samog sebe. Terapeut i klijent komuniciraju na jedan nov način: odnos izmedju njih postaje stvarno prijateljski.

12. završna faza savjetovanja – u ovoj fazi se počinje pojavljivati shvatanje klijenta da će terapija morati da se završi. Tada se obično javlja potreba za izvinjavanjem klijenta što je terapeutu oduzeo toliko vremena. Terapija je cjelovit, izvanredno dinamičan i komplikovan proces i kada želi da ga opiše mora se suočiti sa teškoćom oko izdvajanja njegovih stupnjeva jer uvijek mora da pojednostavljuje i sematizuje.

Incijalni problemi sa kojima se sreće terapeutTokom prvog kontakta postavljaju se sljedeća ključna pitanja:1. da li je klijnet pod stresom ? – psihički stresovi izrastaju najčešće na konfliktima želja. Prvo pitanje koje

terapeut postavlja sebi u vezi sa klijentom odnosi se na pitanje da li je on pod teškom psihičkom tenzijom kako bi procjenio da li će biti zaista spreman da potraži bolja rješenja svojih konflikata od onih kojima se pomogao do tada.

2. sljedeće važno pitanje je da li je klijent u stanju da se ponese sa svojim problemom . Terapeut mora od početka da odmjerava njegove mogućnosti za preduzimanje relativnih akcija u smislu objektivnog mijenjanja svoje životne situacije.

3. može li idnividua da primi terapeutsku pomoć – pozitivan odgovor na ovo pitanje je onda kada individua želi da primi pomoć i kad je toga svjesna. Procjenjivanje potrebe za pomoći ide istovremeno sa procjenjivanjem da li je on pod psihičkim stresom.

4. četvrto ključno pitanje – da li je klijent slobodan od kontrole porodice – ovo pitanje je neobično važno pri uzimanju adolescenata na terapiju i kod terapije djece.

Za dobar ishod terapije neobično je važna bar prosječna inteligencija klijenta. Uspješnost ovog tipa terapije raste što je veća inteligencija.

Šta karakteriše pravi terapeutski odnos prema klijentu? a. autentična, nenametljiva, prirodna toplina odnosa – predstavlja prvu karakteristiku. Ona omogućuje kasnije ulaženje u jedan dublji emotivan odnos. To ulaženje u emotivni odnos za terapeuta predstavlja jedan kontrolisan proces odnosno aktivnu vezu sa odredjenom granicom.b. neograničena mogućnost za izražavanje osjećanja – je druga karakteristika terapeutskog procesa. Terapeutovo prihvatanje apsolutno svega što klijent osjeća doprinosi da klijent vremenom počne iznositi sve što je do tada možda i pred samim sobom skrivao.c. odsustvo bilo kakve presije i obuzdavanja klijenta predstavlja treću karakteristiku terapeutskog procesa. Trenirani terapeut čuvaće se i uspjeće da se sačuva od unošenja i nametanja svojih želja u terapiji sa

klijentom, čuvaće se izražavanja svojiih emocionalnih reakcija i nikad neće izražavati svoje moralne stavove, neće dijetili moralne savjete i držati pridike.

Metode savjetovanja

Dirigovana i nedirigovana metoda ( direktivni i nedirektivni )

U teoriji savjetovanja susreću se ove dvije metode.Rezlike izmedju ova 2 metoda se ispoljavaju već u procesu prikupljanja podataka i dijagnosticiranja. Način tretiranja takodje je drugačiji: u dirigovanom metodu od klijenta se traži s jedne strane daleko manje aktivna kooperacija a od terapeuta daleko više odgovornosti da riješi klijentov slučaj. Iza terapeutovih napora kod ovog metoda su: klijentov problem, njegovi uzroci i tretman. Metod u velikoj mjeri počiva na sposobnosti da svog klijenta ubijedi u ono što smatra da je za klijenta dobro. U direktivnoj metodi savjetodavac je daleko aktivniji. To se ogleda u količini govora: on 4 do 5 puta više govori od klijenta, dok u nedirektivnom savjetovanju terapeut govori upola manje od klijenta. Kod nedirektivnog meroda razgovor se organizuje tako da klijent priča terapeutu o svom problemu a kod direktivnog metoda savjetodavac priča klijentu o uzorcima njegovih teskoća i načina kako da riješi problem. Najopštija razlika izmedju dviju metoda: Direktivna ide za tim da u potpunosti drži kontrolu savjetovanja i gura klijenta prema cilju koji je odabrao savjetodavac na osvnou dijagnoze.Nedirektivnim metodom pomaže se klijentu da sam otkrije svoje potencijale i da odluke do kojih sam dodje može sa uspjehom sam da sprovede u djelo.Program nedirektivne metode.1. slušati klijenta strpljivo i prijateljski sa dozom inteligentne kritičnosti2. ne ispoljavati nikakvu vrstu autoritativnosti3. ne davati nikakav savjet niti moralni sud4. nikada se ne upuštati u diskusiju o argumentima koje iznosi klijent5. pitanja postavljati klijentu samo ako mu se time pomaže da govori, da mu se pomogne da svoje misli i

osjećanja izrazi preciznije, da se prodiskutuju implicirane pretpostavke onoga što je klijent rekao.

Tok procesa savjetovanjaSvrha terapije sastoji se u tome da se klijent oslobodi da izrazi ona dublja maskirana osjećanja. Klijent je vodič kroz svoj problem. Terapeut treba da umije da sluša. Ali terapeut prije svega sluša osjećanja prati sadržaj. Dobro manipulisanje negativnim osjećanjima klijenta predstavlja veliku pomoć terapeutskom procesu. Za otkrivanje ambivalentnih osjećanja terapeut treba da ima posebno izoštren sluh i dobru racionalnu koncentraciju.

Stav klijenta prema terapeutuU svakom savjetovanju klijent će prije ili poslije početi da izražava i pozitivna i negativna osjećanja, ne samo prema terapeutu nego i procesu savjetovanja u cjelini. Bilo da izražava pozitivna ili negativna osjećanja veoma je važno da reakcija terapeuta ne izaziva nimalo krivice klijentu. Postizanje uvida – jasno doživjeti svoja osjećanja, dugo potiskivana, predstavlja više nego samo oslobadjanje od njih. Kod njega se tokom terapije promjeni percepcija samog sebe. Proces uvidanja je teško diskutovati i zbog njegove kompleksnosti i zbog njegovog stvaranja i trajanja. Formira se dio po dio, dugo, postepeno a izražava mnogo češće akcijama nego riječima. Uvid predstavlja promjene i funkcionisanja cijele čovjekove ličnosti u terapiji, promjene koje prije svega počivaju na emocijama.

Na šta treba obratiti pažnju prilikom interpretacije1. kada terapeut nije siguran da će njegova interpretacija predstavljati pun pogodak – ne treba da je izrekne2. u svakoj interpretaciji treba upotrebljavati klijentove termine – simbole3. najbolje i u interpretiranju osloniti se na stavove koji su od strane klijenta već realizovani4. nikad terapeut neće dobiti ništa pokušajem argumentovanja svoje interpretacije ako njegovu interpretaciju

klijent nije prihvatio, ali to je važan podatak za razumjevanje njegove dinamike prihvatanja problema5. kada je interpretacija stvarno proširila uvid klijenta on će taj uvid spontano primjeniti vrlo brzo na nova

životna područja. Ako do tog proširenja ne dolazi terapeutu treba da bude jasno da je ovom prilikom do uvida došao samo on, a ne njegov klijent

6. dogadja se da poslije dobrih interpretacija i značajnih uvida klijent regradira na prevazidjene psihološke nivoe i terapeut treba na njih da bude pripremljen

Uvid bi smo mogli najkraće definisati kao novi način gledanja na stvari ili reorganizaiju perceptivnog polja.

Šta završetak savjetovanja predstavlja klijentuUloga terapeuta za zdravo završavanje savjetovanja je velika. Na prvom mjestu se traži budnost terapeuta kojom treba da osjeti svaki napredak svog klijenta pa čim osjeti jasnije izražavanje svoje samostalnosti da iznese mogućnost završavanja terapije. Kraj terapije redovno ranije poželi klijent nego terapeut. Često se dogadja da klijent odjednom počne naglo da se približava kraju savjetovanja, da je terapeutu teško da mu definiše sav materijal koji ovaj izbacuje. Tokom posljednjih intervjua klijenti počinju da govore šta je savjetovanje za njih značilo. Ponekad su to vrlo konfuzne slike u kojima se može prepoznati sve ono o čemu je do sada bilo govora, a ponekad rjedje on nam upravo na jasan način izrazi da je on na sebi osjetio sve one principe kojih smo se držali tokom rada.Savjetovanje je takva praksa koja koristi nove uvide klijenta da on izgradi ponovo samopouzdanje i da se osposobi da se sa svim životnim situacijama nosi na jedan zdraviji način, bez podrške terapeuta.

Teorija izbora ( realitetna terapija ) i teorija kontrole po GlaseruRealitetna terapija kao djelotvoran psihoterapeutski postupak upućuje na realnu pretpostavku da se dosta ljudskih, društvenih i psiholoških problema i nevolja može uspješno riješiti po njenim osnovnim principima. Ta terapija je savjetodavno-psihoterapeutski pristup utemeljen od strane američkog psihologa i psihijatra doktora Vilijama Glasera. Sada je ova terapija poznatija kao teorija izbora. To je pozivitan akcijski usmjeren pristup pomoći ljudima u preuzimanju djelotvornije odgovornosti i kontrole nad životom počevši odmah sada. Temeljni pojam ove terapije je prije svega odgovornost. Može se definirati kao sposobnosti za zadovoljavanje svojih potreba na način da druge ljude ne lišavamo mogućnosti da i oni zadovolje svoje potrebe. Glaser smatra da su sva čovjekova obraćanja vanjskom svijetu motivirana svrhom zadovoljavanja osnovnih potreba i to potrebe za preživljavanjem i produženjem vrste te psihološke potrebe za pripadanje. Ova terpija uči ljude da prepoznaju šta žele, šta im je potrebno i šta da rade da i ostvare ono što žele. Savjetnik pomaže klijentu da napravi radni plan kako bi na efikasan način ostvario ono što želi. Kada govorimo o suštini radnog plana u realitetnoj terapiji možemo reći da se radi o planu koji se može sprovesti odnosno težište je na stvarima koje je klijent u stanju da uradi. Realitetna terapija osposobljava klijenta isticanjem moći da uradi ono što je u skladu sa njegovim mogućnostima i sposobnostima.

RadRad je srce realitetne terapije. Za praktičare ove terapije mjenjanje onoga što radimo je ključ ka promjeni onoga što osjećamo i postizanja onoga što želimo. Kontrola Da bi spoznali svoje potrebe živim bićima je potrebna kontrola. U samom srcu Glaserove teorija izbora jeste ideja da jedina osoba koju možemo zaista kontrolisati jesmo mi sami. Veoma je važno raditi ono što je u našoj kontroli i pri tome postovati prava drugih ljudi da spoznaju svoje potrebe.

Potrebe, želje i ponašanjaOsnovne ljudske potrebe su sljedeće:1. potreba za pripadanjem i ljubav2. potreba za moći3. potreba za slobodom4. potreba za uživanjem, poštovanjem i zabavom5. potreba za sigurnošću i preživljavanjem

Pripadanje i ljubav – podrazumjevamo davanje i primanje ljubavi, biti dio nečega, pripadati grupi, primanje pažnje od strane nekoga i slično.Moć i poštovanje – podrazumjevamo samopoštovanje, poštovanje od strane drugih, takmičenje, samopouzdanje, pobjedjivanje.Sloboda – podrazumjevamo prostor, vrijeme samo za sebe, nezavistnost, autonomijuUživanje – zabava, zadovoljstvo, cijenjenje, smijeh, igra, učenje.Sigurnost i preživljavanje – hrana, dom, zdravlje, sex.

Totalno ponašanjeU bilo koje vrijeme mi obavljamo 4 radnje: radimo, mislimo, osjećamo i tu su svakako fiziološke potrebe. Ponekad su ove aktivnosti u harmoniji, a često idu i u različitim smjerovima. U toku dana se ponašamo na svaki od ovih načina. Osjećamo, razmišljamo, radimo i tu naravno stalno prisutne fiziološke potrebe. Ovu kombinaciju nazivamo totalnim ponašanjem. Ako možemo promjeniti jednu od ovih aktivnosti onda imamo dobru priliku da promjenimo i ostale.

Depresija U realitetnoj terapiji i teoriji izbora depresija se posmatra kao način suočavanja sa onim što imamo i sa onim što želimo. Teorija izbora pod depresijom ne podrazumjeva biti loše raspoložen cijelo vrijeme. Važnije je da znamo da povratak iz depresije počinje mjenjanjem onoga što želimo ili kako se ponašamo. 4 su stvari koje nam depresija može prouzrokovati:1. ljutnja – depresija može biti sigurna privremena alternativa do ljutnje. Postaje nesigurna kad traje predugo2. kontrola – depresija nam daje izvjesnu kontrolu nad ljudima i situacijama3. pomoć – depresija nam pruža izvjestan način pomoći. To može biti pomoć od prijatelja, doktora ili instititucija4. izgovor – depresija može biti izgovor za nerad, može biti način za izbjegavanje boli

Teorija kontroleUspješnu praksu realitetne terapije Glaser utemeljuje sa teorijom kontrole W.T. Powers. Radi se o efikasnom učenju o samom sebi i poučavanju naših klijenata. Pomaže nam da razumijemo šta je važno za drugu osobu i kako da oboje steknemo moć i važnost u odredjenoj situaciji i na taj način oboje dobijemo šta želimo.

Svakome je potrebna kontrolaTeorija kontrole govori i o ljudskom ponašanju naglašavajući samokontrolu. Mi pokušavamo da kontrolišemo nas same, ljude i razne situcije kako bi zadovoljili vlastite potrebe ili dobili ono što želimo, a da toga nismo ni svjesni. Svakome je potrebna kontrola kako bi uspješno zadovoljio potrebu za moći, pripadanjem, slobodom i zabavom.

Šta možemo kontrolisatiPostoje 4 aspekta svega što radimo: razmišljanje, rad, osjećaji i fiziološke potrebe. Od ove 4 bihejvioralne komponente svakog ponašanja 2 su voljne pod našom kontrolom – aktivnosti i mišljenja. Kontrolu osjećaja i fiziologije možemo postići samo korištenjem mišljena i akcije. Svaka želja je povezana sa 4 psihološke

potrebe: pripadanje, moć, sloboda, zabava ili biološka potreba. Što je potreba više ugrožena to čovjek više usmjerava svoj bihejvioralni sistem da dobije ono što želi. Od ova 4 aspekta jedini koji možemo kontrolisati je ono što radimo. Bez obzira na to kako se osjećamo mi skoro uvijek imamo neku kontrolu nad onim što radimo.

Osnovne naznake realitetne terapije ( koraci i principi )Kako bi smo uspješno primjenili realitetnu terapiju potrebno ju je aplicirati kroz odgovarajuće korake i principe i ukoliko imamo na umu da se ona sastoji iz 2 komponente:1. savjetovališnog okruženja2. specifičnih procedura koje vode do promjene u ponašanju

Savjetovališno okruženjeKako bi smo stvorili podržavajuće okruženje moramo biti prijateljski nastrojeni i slušati šta klijent govori. Trebamo tražiti snagu kod klijenta, nastojati da je razvijemo i ojačamo radije nego analizirati njegove loše strane. Stručnjakova percepcija može postati klijentov put gledanja na problem jer nemoguće je dozvoliti klijentu da priča o dogadjajima iz prošlosti koje je nemoguće promijeniti ali ono što možemo učiniti jeste raditi u sadašnjosti, a istovremeno za budućnost. Treba izbjegavati kažnjavanje, kritiziranje ili pokušaje zaštite klijenta od prirodnih posljedica njegovog ponašanja.

Procedure koje vode do promjene u ponašanjuTreba obratiti pažnju na klijentovo ponošanje tj šta on radi, misli i osjeća sada. Treba mu pomoći da nauči da su sva naša ponašanja izabrana. Suština realitetne terapije je pitati da procijeni da li svojim ponašanjem ima šansu da dobije ono što želi. Česti su slučajevi da klijenti odgovore sa ne što znači da je ono kuda žele krenuti rauzmno ali sadašnje ponašanje i aktivnost neće tamo odvesti. U rijetkim situacijama kada je odgovor sa da znači da klijent ne vidi ništa loše u svom ponašajnu ili pravcu kuda ide. Treba zajednički pratiti plan i težiti da se klijent i stručnjak slože da plan ima dobre šanse da uspije. Ne treba odustati od klijentove sposobnosti da nadje odgovorniji život čak i kada se klijent ne trudi da provede plan. Gledano u cjelini realitetna terapija se sastoji iz 8 osnovnih koraka.

1. sklopi prijateljstvo sa klijentom – treba uspostaviti jedan suportivan odnos jer će jedino tako klijent biti spreman pogledati istini u oči. Kao praktičari možemo korigirati samo sadašnjost i planirati bolju budućnost i ne trebamo se pretjerano baviti prošlošću jer ipak ne možemo promijeniti ono što se u prošlosti dogodilo. Za prošlost pitamo samo onda kada smatramo da će nam ta saznanja pomoći u planiranju boljeg ponašanja danas i u budućnosti. Za realistično savjetovanje takodje je vrlo značajno da klijenta ne ispitujemo previše o tome kako se on osjeća osim kada su osjećaji čvrsto vezani za ono što se dogadja sada i što planira da će se učiniti u budućnosti.

2. dnevna klijentova aktivnost je sljedeći korak usmjerenog razgovora. Klijentu postavljamo pitanja tipa šta si učinio danas ili što planiraš učiniti u najskorijoj budućnosti. Mi moramo voditi klijenta da se suoči sa činjenicom da je on sam izabrao barem jednu tu akcijsku komponentu ponašanja.

3. treći korak usmjerenog razgovora je evaluativno pitanje što poduzimaš da sebi pomogneš. Kada jednom osoba prihvati činjenicu da je ona ta koja je izabrala način svog ponašanja tada je ona spremna za ovo pitanje. Ovo je presudna tačka usmjerenog razgovora kada ljudi počinju da se mijenjaju nakon što su sami evaluirali svoje dosadašnje ponašanje i uvidjeli da je neefikasno.

4. četvrti korak u struktuitanju razgovora jeste planiranje. Mi moramo pomoći klijentu da načini plan boljeg načina života. U struktuiranju usmjerenog razgovora za ovaj korak treba predvidjeti dosta vremena kako kod samog izradjivanja plana aktivnosti tako i kod, u suradnji sa klijentom, provjeravanja kako se akcije predvidjene planom realiziraju i koliko su one realne i dobre. Moramo navesti klijenta da poželi napravi plan aktivnosti. Izrada plana je slična podučavanju. Kada uvažimo činjenicu da ljudi nikada ne nauče ono što žele naučiti, te da podučavanje drugih ima efekta u onim slučajevima kada ljudi želeći nešto naučiti nailaze na poteškoće tada usmjeravanje na načine pomoću kojih mogu doći do željenih saznanja ima smisla i efekta. Drugi, treći i četvrti korak mogli bi nazvati koracima odgovornosti.

5. peti korak je obaveza realizacije programa. To je veoma značajan korak jer pomaže klijentu da se ponovo osjeti odgovornom osobom ali ne samo sebi već je odgovorna i terapeutu i drugim osoama koje je vole i brinu se o njoj. Obaveza oslobadja klijenta osjećaja usamljenosti jer ono što on radi ne radi samo za sebe nego i za one sa kojima saradjuje, a to je prvenstveno savjetnik.

6. šesti korak bazira se na neuvažavanju opravdanja za nerealizirane aktivnosti isplaniranog programa. U ovakvom usmjerenom razgovoru koji nalaže obaveze izvršavaja planiranih aktivnosti nema mjesta opravdanjima i izgovorima za neizvršeno.

7. sedmi korak upućuje na postupke nekažnjavanja ali omogućava klijentu da uoči posljedice svog ponašanja ukoliko one nisu preopasne za njega i njegovu okolinu. Ovaj oblik savjetovanja je sveobuhvatno nekritizerski i nekažnjavajući. Ako klijenta ni na jedan način ne kažnjavamo i ne ponižavamo onda on nema razloga da nam se opravdava i mi nismo dužni da njegova opravdanja uvažavamo.

8. osmi korak usmjerenog razgovora bazira se na principu nikada ne očajavajte kao savjetnik. Ako cijeli tok nije dao zadovoljavajuće rezultate možemo krenuti ponovo od prvog koraka i uspostaviti kvalitetniji prijateljski odnos sa klijentom. Svaki savjetnik mora u svom radu upotrijebiti vlastitu kreativnost, imaginaciju, radnu aktivnost, a prije svega slijediti humanost u akcijama ljudske solidarnosti.

Zaključak Baveći se tematikom ljudskog ponašanja i modelom realitetne terapije može se zaključiti da je ovo teroija o ljudskom ponašanju koja smatra da su ljudi ti koji sami biraju ono što žele, a što se bazira na njihovim potrebama. Tri su ključna elementa ovog modela ljudskog ponašanja. Percepcija, želja i ponašanje. Teorija se bazira na ideji da uvijek imamo izbore na način na koji interpretiramo naše percepcije, stvari koje želimo i ponašanja koja smo odabrali da dobijemo ono što želimo. Praktičar realitetne terapije je taj koji klijenta susreće sa realnošću i pomaže mu da zadovolji svoje potrebe. Osnovni zadatak dakle jeste povezati se sa klijentom i zatim mu pomoći da susretne stvarnost.

8.PRAĆENJE REZULTATA PODUZETIH MJERA

Dinamika pojedinih vrsta pomoćiU soc radu sa pojedincem potrebno je da se u rješavanju jednog slučaja uzme više vrsta pomoći. Za svaki pojedini slučaj odredjujemo onu vrstu pomoći koja je potrebna dakle pružamo diferenciranu pomoć nakon toga što smo ustanovili diferencijalnu dijagnozu. Drugim riječima mi klijentu pružamo pomoć po mjeri. Već pri koncu prvog razgovora klijentu damo prve skromne savjete za savladjivanje teškoća, a zatim mu pomažemo da bolje razumije svoju prošlost. No ta pomoć koju pružamo klijentu u početku našeg rada više je pokušaj kako bi mu pomogli u početku njegovih teškoća. Tek nakon prve preliminarne dijagnoze naše mjere i savjeti biće sigurniji. Davanje pomoći je rad koji se razvija i pomoć mora rasti sa potpunijim istraživanjem i uspoznavanjem njegovog problema.

Uspjeh individualnog socijalnog rada

Rad sa klijentom možemo završiti onda kada je u osnovi problem klijenta riješen. Kada on relativno zadovljno živi i kada je u relativno dobrim odnosima sa svojom okolinom. Soc radnik završava rad sa klijentom onda kada on samostalno donosi odluke, kada samostalno bira izmedju različitih mogućnosti, kada se vlada u skladu sa društvenim normama i kada živi tako da je to u korist i njemu i njegovoj sredini.

Program praćenja i izmjena terapeutskog postupka

Da bi se dovršio ciklus razmatranja pojedinačnih slučajeva potrebno je provjeriti valjanost preduzetog tretmana. Programom praćenja treba obuhvatiti sve aspekte jednog slučaja, način realizacije programa zacrtanih mjera, aktivnost klijenta u resocijalizacijskom postupku, mobilizaciji okoline u terapiji

klijenta itd. Ukoliko ovakvom analizom utvrdimo da naši napori i nastojanja u terapeutskom postupku ne doprinose željenom poboljšanju onda smo prinudjeni da vršimo izmjenu mjera. U radu sa nekim klijentima pojaviće se otpor prema terapeutskim mjerama. Otpor treba analizirati, utvrditi uzroke i nastojati da ga klijent racionalno shvati, da shvati odbrambene mehanizme prema odredjenoj terapiji. U analiziranju otpora treba utvrditi motive pružanja otpora jer ćemo samo tako moći klijenta emocionalno mobilisati u prihvatanju naših mjera.

Vodjenje administracije u radu sa pojedincem

Administracija u soc radu ima vrlo veliki značaj a naročito u radu sa pojedincem. Administracija nam služi kao dokaz o našem radu. Ona služi i drugim organima i službama kao polazna tačka u radu na rješavanju pojedinih slučajeva. Njen bi značaj mogli odrediti na sljedeći način:

1. ona služi kao dokaz o našem izvršenom radu 2. ona je dokazni materijal za istražni ili sudski postupak 3. polazna tačka novom soc radniku ili ustanovi 4. regulator naše stručnosti i naše prakse 5. materijal za naučna istraživanja i razvoj teorije

Ona treba da bude vodjena na jednostavan način. Soc radnik se izgradjuje i usavršava na poslu pručavanjem i analiziranjem soc slučajeva, ispravljanjem svojih grešaka i nedostataka u radu na čemu izvlači pozitivna isustva za budući rad. Zbog toga spisi i ostali materijali koje vodimo ne smiju biti samo arhivski materijal već i dokumentacija iz koje ćemo da učimo i mi i drugi soc radnici.

Kao važan segment edukacije i treninga jeste supervizija u socijalnom radu

O značaju supervizije u profesionalnom radu svakog pomagača govore osnovne funkcije supervizije. Supervizija ima nekoliko komponenti. Ona je:1. proces učenja2. podupirući proces3. nadzorni proces

Supervizija kao proces učenjaSupervizija je interakcijski proces u kojem se maksimalno kriste potencijali za učenje iz problema što ga iznosi supervizirani. Rezultat supervizije očituje se u neprekidnom podizanju razine znanja i vještina kojima se pomagač služi u svakodnevnoj praksi.

Supervizija kao podupirući procesPodupiruća funkcija supervizije stavlja u fokus subjektivna iskustva superviziranog i njegove rekacije na probleme, ponašanja i odnose s ljudima s kojima se nalazi u profesionalnom kontaktu.

Supervizija kao nadzorini procesSupervizor ima nadzornu odgovornost. To znači da supervizor zadržava krajnju odgovornost za kvalitet usluga koje pružaju klijentu.

Kakav treba da bude sadržaj dosijea

Pošto ćemo dosije često upotrebljevati on mora da bude praktičan i podesan za svakodnevnu upotrebu. Omot dosijea treba da bude od tvrdog materijala da se akti ne bi gužvali. Na vanjskoj strani omota treba da bude pregledno napisan naziv ustanove – organa, matični broj, ime i prezime klijenta i kratka oznaka sadržaja ili ostali podaci o svakom spisu. Sa unutrašnje strane omota treba da bude kratak pregled svih dokumenata

dosijea. Dobro je da u popisu imamo jedan obrazac o osnovnim podacima za identifikaciju. To su podaci koji će nam u radu sa klijentom vrlo često biti potrebni. Posebno mjesto u dosijeu treba da ima socijalna anamneza slučaja koji smo obradjivali. U dosijeu takodje treba da imamo i kopije naših dopisa koje smo slali drugim organima. Dosije treba da sadrži list praćenja slučaja u kome ćemo evidentirati sve ono što smo preduzeli na planu rješavanja slučaja iz čega treba da se vidi dinamika i intenzitet terapeutskog rada na rješavanju slučaja. Završetak dosijea treba da ima kratke zabilješke o rješenju slučaja.

Rehabilitacija kao metod socijalnog rada

Pod terminom rehabilitacija podrazumjevamo uspostavljanje ranijeg stanja. Rehabilitacija i reedukacija su dva tijesno povezana pojma. Taj pojam je definisan kao povratak u život. Kad je riječ o povratku u život, znači da je lice već negdje bilo, nečim se zanimalo, imalo svoj položaj, pa je nešto ili sve od toga izgubilo i sada je na njemu i na nama, na društvenoj zajednici, na stručnim i drugim organima da mu izgubljeno povratimo. Danas se zapravo u socijalnom radu ide za tim da se licu koje se bilo zbog čega našlo u situaciji da mu se pruži soc zaštita, pomogne ne samo u otklanjanju ili poboljšanju stanja nego ujedno i za tim da se ta osoba osposobi u toj mjeri da postane aktivan član društvene zajednice. Dakle pod zaštitom ne mislimo samo na pomaganje već i na rehabilitaciju i resocijalizaciju.

Cilj rehabilitacije

Rehabilitacija treba da osposobi koliko je više moguće za samostalan život i rad lica koja su onesposobljena usljed raznih oboljenja, ranjavanja, povreda ili urodjenih mana. Cilj rehabilitacije je da se lice, ma na koji način onesposobljeno, osposobi za koristan i produktivan život. Sem pojma rehabilitacije susreće se i pojam habitacije. Habitacja znači osposobljavanje za život i rad djece i omladine ometene u psihofizičkom razvitku.Pojava problema rehabilitacije

Za pravilno i efikasno funkcionisanje rehabilitacije nije dovoljno samo sagledati probleme već mora postojati i odgovarajuća materijalna baza za uspješno sprovodjenje ove službe. Savremeno shvatanje pojma rehabilitacije ukazuje na potrebu uvažavanja nekih principa kao polaznih osnova u pristupu razmatranja rada i razvoja, a to su:1. princip kompleksnosti rehabilitacije2. princip integriteta u rehabilitaciji3. princip racionalnosti4. princip individualizacijeProces rehabilitacije predstavlja niz složenih medjusobno i tijesno povezanih aktivnosti. Izostavljanje ili zanemarivanje bilo koje od ovih djelatnosti dovodi u pitanje čitav uspjeh rehabilitacije.

Otkuda proističe potreba shvatanja rehabilitacije kao cjeline

Proces rehabilitacije predstavlja kompleksan niz uzajamnih djelatnosti. Za postizanje uspjeha treba pravilno iskoristitit i uskladiti djelatnosti na medicinskom, socijalnom, edukativnom i polju profesionalnog osposobljavanja. Kada se danas govori o rehabilitaciji misli se na medicinsku, profesionalnu, edukativnu i socijalnu rehabilitaciju. Sve one čine jednu cjelinu. U kompleksnoj rehabilitaciji nužno je učšće svih ovih komponenata jer odsustvo jedne od njih ima presudan uticaj na njeno izvodjenje i uspjeh. Znači da slučaj nije okončan ili je samo parcijalno riješen i da su napori društva i materijanla sredstva neadekvatno utrošena. Kompleksna rehabilitacija se sastoji od: medicinske, profesionalne, edukativne i socijalne.

Medicinska rehabilitacijaSe služi opšte medicinskim metodama u svrhu posmatranja i utvrdjivanja stanja tejelsnog i psihičkog razvitka, liječenja i očuvanja zdravlja. Upravljena je u 2 osnovna pravca. Liječenje ličnosti i liječenje

onesposobljenog dijela tijela. U medicinskoj rehabilitaciji danas se sve više primjenjuju moderni principi masovno primjenjujući aktivne pokrete tj medicinsku gimnastiku. Treba podvući liječenje putem rada. Radna terapija nije neka posebna metoda liječenja koja bi imala za cilj da samostalno postigne neki efekat ili da zamijeni ostale forme liječenja. Ona je kao i ostale samo jedna forma liječenja. Osnovni zadaci radne terapije su:1. da psihički utiče na rehabilitanta, da ga razonodi te da kod njega probudi interes za radnu aktivnost i

stvori samopouzdanje2. da pomoću podesnih radova vježba oštećene funkcije te da oboljele djelove tijela ponovo učini

sposobnim3. da rehabilitanta ponovo privikne na rad, da postigne izdržljivost i da mu omogući brže vraćanje na posao

Edukativna rehabilitacijaPredstavlja prvu etapu u osposobljavanju ometenih za samostalan život. Mora se zasnivati na principu individualne prilagodjenosti, obuke, osobenostima i karakteristikama rehabilitanta. Ova rehabilitacija ima i svoje pedagoško-psihološke aspekte.

Profesionalna rehabilitacijaEdukativna rehabilitacija nije sama sebi dovoljna stoga se na nju nadovezuje profesionalno osposobljavanje kao aktivnost kojom invalidno lice možemo maksimalno pripremiti za život. Osnovni zadatak profesionalne rehabilitacije sastoji se znači u tome da se invalidno lice osposobi za radin proces. Profesionalna rehabilitacija treba da da svoj doprinos i da pomogne invalidnom licu da postigne maksimalne spsobnosti za normalan život.

Socijalna rehabilitacijaSvojim težnjama da se ostvari pravilno razumjevanje i prisni obostrano korisni odnosi izmedju društvene sredine i lica na rehabilitaciji, soc rehabilitacija predstavlja vrlo važnu kariku, neophodan vid kompleksne rehabilitacije. Soc rehabilitacija može biti formalna i stvarna. Formalnom soc rehabilitacijom smatramo rehabilitaciju koja se završava na osposobljavanju pojedinaca za ravnopravno učešće u društvenom životu. Stvarna soc rehabilitacija uključuje kako osposobljavanje tako i mogućnost izražavanja ponovo stečenih sposobnosti kao i mogućnosti korištenja ponovo stečenih prava. Soc rehab je obezbjedjenje mogućnosti da se ponovno stečene sposobnosti ili prava javno manifestuju i da se ove sposobnosti i prava društveno ravnopravno tretiraju.

Mjesto socijalne službe u rehabilitaciji

Mjesto soc radnika nije teško odrediti ako smo sagledali njegovu potrebu u rehabilitaciji. Pokretanje svih snaga u invalidu i društvu da se rehabilitacija i resocijalizacija što potpunije izvrši cilj je soc rehabilitacije. Zajednici treba dati osposobljenog čovjeka u čije opsposobljavajne su uložena ogromna sredstva i trud. Potrebno je i pravilno gledanje na invalida kome je potrebno uključivanje u društvo, u radni proces, zasnivanje porodice itd, ali mu je potrebno i da bude prihvaćen sa razumjevanjem i tretiran bez obzira na invalidnost. Soc radniku zato nije mjesto samo u ustanovi za rehabilitaciju već on kao stručnjak treba da mobiliše javnost i da radi na boljem razumjevanju ove problematike.

Opšti zadaci socijalnog radnika u rehabilitaciji

Dio poslova očekuje soc radnika na svakom mjestu gdje se vrši rehabilitacija. Čim je signaliziran slučaj invaliditeta soc radnik se susreće s njim, često prvi, ili pak odmah iza ljekara. Rad sa invalidom obuhvata kako rad s njim samim tako i rad s njegovom porodicom. Soc radnik ima svoje specifične poslove na svim radnim mjestima gdje se obavlja rehabilitacija.

Socijalni radnik u ustanovama za rehabilitaciju odnosno habilitaciju

U ustanovama za rehabilitaciju soc radnik vrši poslove ovisno od kategorije invalida. U radu sa invalidom pomaže mu da se što brže i što lakše adaptira na novu sredinu, da ga uključi u društvo itd. Pomaže mu pri izboru profesije. Priprema mu zaposlenje pri izlasku iz ustanove i radi na tome da sam invalid održava kontakt sa svojom porodicom i širom okolinom.

Socijalni radnik na rehabilitaciji u opštini

Otkriti slučaj na vrijeme često puta znači uspješno ga rehabilitovati pogotovo kada znamo da se ponekad porodica iz straha ili stida teško odlučuje da sama prijavi slučaj i traži zaštitu. Često puta roditelji kriju invalidnu djecu da se bruka njihove porodice ne bi otkrila. Na taj način invalidno dijete odraste i tek kad odraste traži zaštitu, ali tada i preostale sposobnosti budu ugašene. Djeca treba da budu pripremljena za odlazak u zavod tj. da u porodici imaju povoljan tretman. Tako odgajana djeca lakše se naviknu na zavodski život, a pogotovo na rad i učenje.

Intervju kao metod socijalnog rada

Vodjenje razgovora je istovremeno i znanje i vjestina koja se može razvijati i usavršavati sticanjem potrebnih znanja o njegovom vodjenju kao i stalnim vježbanjem u praksi. Zbog toga soc radnici moraju solidno ovladati ovom vještinom. - tipovi i vrste intervjua prema Goodu - Skatesu1. prema funkciji ( dijagnostički, terapeutski i istraživački )2. prema broju osoba koje u njemu učestvuju ( individualni i grupni )3. prema ulogama koje su prihvatili ispitivač i ispitanik u odnosu na socio-psihološki proces interakcijePrema dr Rakiću intervju može biti1. istraživački2. klinički3. intervju u svrhu savjetovanjaS obzirom na to kako se vodi postoje 3 tipa intervjua1. standardizovani2. nestandardizovani3. mješovitiStandardizovani je onaj u kome su pitanja unaprijed formulisana. Nestandardizovani je onaj u kome intervjuer sam odredjuje tok i pravac intervjua. U mješovitom intervjuu postoji lista pitanja o kojima će se razgovarati, ali sadržaj i redoslijed pitanja nisu unaprijeg odredjena. Za soc radnike je od posebnog značaja informativni intervju koji primjenjujemo u sakupljanju raznovrsnih informacija i situacija vezanih za klijenta i njegovu okolinu. Prema jednoj klasifikaciji intervjui se dijele na informativne i terapeutske. U kliničkoj psihologiji primjenjuje se tzv. dubinski intervju u kojem se primjenjuju projektivna pitanja. Intervju je osnovni postupak u soc proučavanju pojedinačnih slučajeva. Razlika izmedju intervjua kojeg vodi soc radnik sa klijentom i slučajnog razgovora jeste u tome što je ovaj prvi usmjeren prema odredjenom cilju. Stoga kažemo da je intervju u soc radu vodjenje stručnog razgovora sa odredjenim ciljem. Za obavljane stručnog razgovora potrebna su 2 lica-soc radnik i klijent. Svaki od učesnika zauzima u njemu svoj položaj, jedan traži pomoć, a drugi mu je pruža. Da bi oni mogli ostvariti svoje namjere potrebno je da se medju njima uspostavi veza u kojoj će klijent moći da iznese suštinu svog problema i u kojem će soc radnik uspješno moći pružiti pomoć. Ponekad u težnji da kod klijenta izazove simpatije prema sebi soc radnik nastoji da klijenta što više veže za sebe. Da bi ovo izbjegao soc radnik u toku razgovora mora prema klijentu zauzeti empatičan stav tj. mora se nastojati unijeti u položaj klijenta. Prema Frojdu empatija kao aktivnost značajna je kada je riječ o razumjevanju onog što je strano našem egu. Empatija je intelektualna dopuna simaptiji, shvatanje nečega što drugi čine tako što sebe

stavljamo u isti položaj. Empatičan stav je stav prihvatanja i razumjevanja. Da bi se ostvarila uspješna saradnja izmedju soc radnika i klijenta u toku intervjua potrebno je postići1. da soc radnik dobije povjerenje klijenta i spremnost za saradnju2. da savlada otpor klijenta prema razgovoru o problemu3. da je potreba za rješavanjem problema nastala i pojavila se kod samog klijenta neusiljenoPočetak razgovora i prihvatajne klijenta

Uspješan početak razgovora zavisi naročito od onoga ko vodi razgovor, ali isto tako i od sagovornika. Razgovor će uspješno početi ukoliko je soc radnik dobro osposobljen i uvježban u vodjenju razgovora. I sagovornik svojim osobinama i karakteristikama djeluje na početak razgovora. Isto tako na početak razgovora djeluje činjenica da li je klijent introvertirana ili ekstrovertirana ličnost. Uspješan početak razgovora mnogo zavisi od načina uspostavljanja kontakta kao što su prvo upoznavajne, predstavljanje, način predstavljanja, pokazivanje interesa za klijenta itd. Ponekad je razgovor dobro početi nekom indiferentnom temom, a onda ćemo postepeno i neosjetno preći na problem koji nas interesuje. Prvo pitanje često ima presudan značaj za dalji tok razgovora. Zbog toga je dobro da u početku nastupimo obazrivo, a delikatna pitanja da ostavimo za kasnije. U početku razgovora naročito se treba čuvati kritike, osude, saslušavanja, donošenja zaključaka nabrzinu itd. Na početku razgovora djeluje i činjenica gdje se razgovor vodi. Nepovoljni uslovi mogu otežati početak razgovora.

Metodika vodjenja razgovora

Pažnja soc radnika u razgovoru mora biti upravljena prema samom klijentu. Za vodjenje razgovora soc radnik unaprijed odredjuje vrijeme. Treba predvidjeti od pola do jednog sata, a za zapisivanje još toliko. Pažnja soc radnika nije posvećena klijentu nego onome što on još mora učiniti. Razgovor mora biti dinamičan. To znači da se mora razvijati od prvih, možda još nekoliko krutih oblika zbližavanja dviju nepoznatih ličnosti do sve sigurnije saradnje medju njima tj. za rješavanjem problema. Nakon toga što je problem relativno riješen ili uklonjen saradnja izmedju soc radnika i klijenta postaje manje intenzivna, sastanci rjedji dok se postepeno ili potpuno ne prekinu. Razgovor izmedju klijenta i soc radnika mora se razvijati od poznatih stanovišta do težih momenata i razmišljanja koja izazivaju napetost. Pri tome soc radnik pomaže klijentu da ih se rastereti i oslobodi, a zatim se razgovor skreće na popuštanje zategnutosti i na kraju ustanovljenje zaključaka što predstavlja formalni zaključak razgovora. Razgovor počinje tako da soc radnik klijenta ljubazno primi da mu se predstavi ukoliko se ranije nisu poznavali. Pristupanje klijentu mora biti jednostavno i toplo, ali ne i nametljivo. Osnovni zahtjev u intervjuu je ne nametati ga, jer to može još više povećati otpor kod klijenta. Kada soc radnik razgovara na osnovu molbe tada odmah prelazi na problem jer ga već poznaje. To se zove usmjeravanje na problem. Ako soc radnik ima na raspolaganju zahtjev ili najavu razgovora, a ne pozna problem onda će povesti razgovor o nekom za klijenta interesantnom pitanju i tada će doći do onoga što ga upravo interesira. To se zove upoznavanje prethodne problematike. Upoznavanje treba da obuhvata onu funkciju koja obuhvata područje koje je u vezi sa rješavanjem konkretnog problema. U toku razgovora treba se što više unositi u problem klijenta, a to znači da njegovo pričanje treba budno da pratimo. Klijenta treba pustiti neka priča, neka iznosi svoj problem. Ako ponegdje moramo u intervjuu intervenisati moramo i tu bili elastični tj. moramo pažljivo nastupiti. Posebno je pitanje kako će soc radnik pitanjima usmjeravati razgovor ka željenom cilju. Klijenta treba podsticati da razmišlja o svim aspektima problema. Soc radnik zajedno sa klijentom analizira problem i traže zajedno rješenje.

Kako treba voditi intervju

Voditelj intervjua mora najprije svjesno nastojati da nauči razne složene poteze kod vodjenja intervjua. Oni se moraju najprije upoznati u teoriji da bi se kasnije u praksi usavršili. Intervju predstavlja interakciju klijenta i soc radnika u kojoj je aktivnost klijenta propocionalna aktivnosti soc radnika. Ukoliko se soc radnik više unosi u ono što mu klijent priča utoliko će to djelovati više motivirajuće na njega u smislu njegovog mobilisanja u toku razgovora, a i kasnije. Motivacija u intervjuu je značajan preduslov za stvaranje potrebne atmosfere u kojoj se voditi intervju. Motivacija na razne načine stimulira, usmjerava i održava odredjeno ponašanje. Da bi se klijent u intervjuu mogao motivisati potrebno je da soc radnik solidno poznaje klijenta, da poznaje psihologiju ličnosti, da poznaje načine i procedure vodjenja intervjua. Kod klijenta se može razvijati spoljašnja i unutrašnja motivacija. Spoljašnja motivacija proizilazi iz vanjskih okolnosti i spoljne sredine. Unutrašnja motivacija rezultira iz same situacije intervjua u kojoj soc radnik treba da motovirajuće djeluje na klijenta.

Postavlja se pitanje kako se vodi intervju

Intervju se vodi na 3 osnovna načina:1. postamtranjem klijenta u toku intervjua2. slušanjem klijenta3. postavljanjem pitanja

Posmatranje klijentaCijelo vrijeme dok vodimo razgovor posmatramo klijenta, a i on nas. U izvjesnom smislu sve što bi se moglo reći o intervjuu odnosilo bi se na posmatranje. Potrebno je takodje da primjećujemo i ono što klijent ne kaže, da uočimo značajne praznine u njegovom izlaganju. Kako se soc radnik posmatrati klijenta – od prvog momenta i to: kako se predstavlja i upoznaje sa soc radnikom, kakvo ima držanje, da li je koncentrisan ili rasijan, gleda li nas pravo u oči ili izbjegava pogled, je li miran ili se stalno vrti i okreće. Pri ovome je veoma važno naglasiti da u procjenjivanju soc radnik ne smije pasti pod uticaj prvog dojma ( halo efekta ). Posmatranje je vještina koja se treba naučiti i nju soc radnik mora stalno kod sebe izgradjivati.

Slušanje klijentaTo je takodje jedna vrsta posmatranja. Onaj ko dobro vodi intervju taj istovremeno zna i dobro slušati. I slušanje je aktivan proces. Ne reagovanje može izgledati kao pomanjkanje interesa, a to je štetno. Kratke umjesne primjedbe i pitanja su vrlo korisna. Ako klijent šuti u toku razgovora on misli da to vrijeme mora popuniti nekim pitanjima i primjedbama. Direktno poštivanje šutnje često više pomaže. Slušanje onoga što klijent govori nekada je već odredjena pomoć. Prvi uslov za dobar intervju je, da se pomogne klijentu da kod njega popusti unutrašnja napetost da bi se osjećao što prijatnije. U toku izlaganja povremeno treba stavljati kratke umjesne primjedbe, što klijenta može da ohrabri. I slušanje kao i posmatranje treba da se uči i stiče u praksi. Slušanjem onoga što klijent govori pomaže nam da saznamo šta on misli o svom problemu, kakve su mu želje, kakve su teškoće. Slušanjem takodje možemo saznati na koji način se klijent izražava o svom problemu. Slušanjem soc radnik treba da čuje i ono što nije izrečeno, što je prećutao. Drugim riječima soc radnik treba da “čita izmedju redova”. Takav način slušanja ima veliki terapeutski značaj. Soc radnik treba kod sebe razvijati sposobnost i umješnost aktivnog slušanja. Aktivno slušati znači slušati šta klijent govori, stalno mu davati doznanja da smo zainteresovani za ono što nam priča.

Postavljanje pitanjaJe veoma važno u vodjenju intervjua zbog čega se postavljaju pitanja i šta se želi njima dobiti od toga zavisi i formulacija pitanja. Pitanja u intervjuu imaju dvostruku funkciju:1. da se cijljevi pomoću pitanja prilagode mogućnosti shvatanja i razumijevanja klijenta2. da pomoću pitanja soc radnik postigne što veći stepen motivacije klijenta

Način na koji postavljamo pitanja, ton i formulacija u velikoj mjeri doprinose ovome. Važan je sam sadržaj pitanja, naime da u pitajnu nema optuživanja, nepovjerenja te da pitanja nisu dvosmislena. Pitanjima ne treba izražavati znatiželju i radoznalost za neke periode života klijenta niti insistirati pitanjima na nečemu što za njega nije prijatno da se sazna i otkrije. Ispravno je pravilo da treba pitati iz 2 razloga:1. da se dobije obavještenje ( informacija ) o problemu2. da bi upravili razgovor od nekorisnih na korisne stvari i time razvili motivaciju klijentaOvdje spadaju ona pitanja koja treba da podstaknu klijenta kada neodlučno stane. Prednost imaju pitanja koja navode na opširan odgovor, a nikako ona koja daju mogućnost odgovora sa da ili ne. U postavljanju pitanja tempo-brzinu treba prilagoditi klijentu. Sporost u postavljanju pitanja daje utisak pomanjkanja interesa i razumjevanja, a brzim postavljanjem pitanja klijenta možemo zbuniti i tako stvoriti utisak da nas ne interesuje ono što nam ima reći. Ne treba postavljati više pitanja u jednom pitanju jer obično dobijemo odgovor samo na posljednje pitanje. Lična pitanja mogu biti početak bližeg odnosa soc radnika i klijenta. On želi da sazna kakav je čovjek soc radnik i da li je njegov u skladu sa onim što soc radnik manifestuje ili ne. Najbolje je na ta pitanja odgovarati iskreno i istinito. Pri postavljanju pitanja uvijek moramo znati šta pitanje znači za klijenta, kakve će reakcije ovo izazvati kod njega. Pitanjima treba da upoznamo sistem standarda i vrijednosti kod klijenta kako bi mogli djelovati na promjenu stavova ponašanja.

Govor i jezik u intervjuu

Sa pitanjima su tijesno povezane i primjedbe soc radnika. Ponekad je razlika samo u naglasku i zavisno od toga primjedba dobije svoje odredjeno mjesto. No i pitanja i primjedbe imaju odredjena pravila. Soc radnik treba da stavlja primjedbe i postavlja pitanja i da klijenta tako navede na razgovor i da ga ohrabri. Soc radnik treba da pazi na način izražavanja. On treba da misli logično i da govori jezikom kojim ga klijent razumije. Jezik mora biti čist bez stranih riječi i provincijalizma, izražajan, ubjedljiv i jasan.

Dinamika daljih razgovora

Ni jedan od razgovora u nizu ne smije biti nepripremljen. Prije razgovora treba pronaći dokumentaciju ako postoji i proučiti je. Takodje treba proučiti ono što smo ranije zabilježili iz razgovora. Svaki razgovor treba da je samo faza u našoj aktivnosti sa klijentom. Upravo zato svaki je razgovor upravljen postepenom rješavanju problema. Razgovor utvrdjuje odnos klijenta i soc radnika, utvrdjuje njihovo medjusobno povjerenje. Takav će razgovor biti onda ako soc radnik u toku razgovora i dalje bude pomagao klijentu, a ne da se prisjeća šta je ranije govorio. Tako se vode svi razgovori koje soc radnik ima sa klijentom. I u daljim razgovorima soc radnik postavlja pitanja koja klijenta sve više približavaju njegovom problemu. Klijent mora biti uvjeren da pridonosi raščišćavanju situacije jer će se samo tako odlučiti za predloženi način rješavanja. Svaki razgovor završava soc radnik ustanovljavanjem onoga što se dogodilo.

Uslovi za uspješno vodjenje intervjua

Da bi se intervju uspješno vodio moraju se ispuniti odredjeni uslovi. Ti uslovi su sljedeći: 1. mjesto vodjenja intervjua2. bilježenje razgovora

Mjesto vodjenja razgovoraMjesto u kojem se vodi intervju može da ima bitnog uticaja na rezultate razgovora. Važno je da se razgovori vode u ugodnoj atmosferi u kojoj nema napetosti. Razgovor može da se vodi ili u stanu klijenta ili u službenim prostorijama soc radnika ali i na drugom za to pogodnom mjestu. Razgovori koji se vode u stanu potrebni su iz 2 razloga: da bi se soc radnik lakše upoznao sa okolinom klijenta, a nekada su potrebni i iz razloga što se klijent ne može odvojiti od kuće. Takvi razgovori manje su internzivni i manje se njima postiže. Klijent je u svojoj okolini manje skoncentrisan. Za rješavanje problema klijenta preporučuju se razgovori u kancelariji soc radnika. Klijent se tako mobiliše na saradnju. Prostorija treba da je prijatna, udobna, a nikako

raskošna. Stolice treba da su jednake i za klijenta i za soc radnika. Široki sto izmedju soc radnika i klijenta nije podesan. U tim prostorijama ne treba telefon ili bar telefonske razgovore ne obavljati za vrijeme obavljanja intervjua.

BilježenjeDrugi uslov koji omogućuje uspješno vodjenje razgovora je bilježenje. Za zapisivanje soc radnik treba da ima bilježnicu. Zapisuju se samo ključne tačke i one činjenice koje se teško pamte kao: adresu, datum rodjenja, mjesto stalnog boravka i sl., a što će pomoći da prikaz razgovora bude cjelovit. Ključne tačke jesu teme koje su u razgovoru rješavali soc radnik i klijent ( školovanje, lični dohodak, bračni odnosi i sl). Ako u toku razgovora bilježimo više nego što smo morali klijenta možemo omesti u izlaganju. Pisanje takodje smanjuje pažnju soc radnika. Soc radnik treba što više da upamti bez zapisivanja. Mogu se zapisati samo neki važni podaci i momenti koje ćemo obraditi kasnije.

Završavanje razgovoraRazgovor sa klijentom treba na odredjen način završiti. Pošto se svaki razgovor vodi sa odredjenim ciljem u toku vodjenja razgovora moramo se postepeno približavati tom cilju. Na kraju obavljenog razgovora soc radnik uz saglasnost klijenta formuliše zaključke. Odmah iza toga treba rezervirati neko vrijeme da se razgovor registruje i to onako kako je tekao. Razgovor evidentiramo u obliku dnevnika i upotrebljavamo pripovjedački način u trećem licu ( npr otac je ispričao o sinu sljedeće…). Dinamika medjusobnih odnosa treba više puta da se predoči u citatima. To osobito treba da su u razgovoru nastale emocionalne situacije, šutnja, plač, provala ljutnje i sl. Citati su podesni i onda kada pokazuju poseban način izražavanja klijenta ( žargon ). Dobro i brižljivo zapisivanje važna je pomoć u radu sa klijentom. Soc radnik neće dobro raditi ako se osloni na pamćenje. Nekada je potrebno slučaj klijenta predati drugom soc radniku pa je dobro da ima nešto i zapisano.

Kako se ponaša socijalni radnikOn mora biti uvijek pripravan da diskutuje sa klijentom. Pri tome treba voditi računa da sa klijentom treba razgovarati na istom nivou. U toku diskuje soc radnik treba da poštuje mišljenje klijenta. Ako je mišljenje klijenta u suprotnosti sa ubjedjenjem soc radnika treba ga postepeno mijenjati. U analizi svog mišljenja i mišljenja klijenta on traži da uoči razlike i dodirne tačke. Diskusiju ćemo ugušiti ako želimo da nametnemo naše mišljenje klijentu. Nasuprot ovome dolazi i do trenutka ćutanja-šutnje. Šutnja nije uvijek negativan predznak za razgovor, ona može kod klijenta da dovede do razmišljanja pa ako je to slučaj onda šutnju ne treba prekidati, jer kada klijent razmisli on će odgovoriti. Tako ćemo dolaziti u kontakt sa klijentima koji mnogo pričaju bez reda i često i o drugim stvarima koje nisu u vezi sa stvarima koje nas interesuju. Takve razgovorljive klijente treba medjupitanjima vraćati na predmet razgovora. Dešava se da klijent u razgovoru preskače s predmeta na predmet. Razlozi za ovakav način razgovora mogu biti različiti, pokazivanje može biti posljedica asocijacija i to ga podsjeća na neke stvari prilikom razgovora. Preskakanja mogu značiti izbjegavanje razgovora o toj stvari. Preskakanje može da se dozvoli ali se kasnije vraća na interesantnu činjenicu koja je ranije izbjegnuta. Ponekad se klijent vraća stalno na jedan predmet i navodi da se o njemu razgovara. To je posljedica toga što je pažnja klijenta usmjerena na jedan predmet. Na ovu okolnost treba paziti jer ovo stvarno može biti centralni problem. Takvo vraćanje može biti posljedica nesigurnosti. Soc radnik je dužan da mu pomogne kako da predje na drugu temu razgovora. Neki ljudi izražavaju često samo pozitivna osjećanja, saglašavaju se i odobravaju mišljenje soc radnika, oni ne protivrječe. Ovi ljudi su često plašljivi i skloni su da se prilagode. Ovakve klijente treba podstaći na razmišljanje, ukazati da i različita mišljenja mogu biti korisna. I agresivnost je takodje jedna od situacija u razgovoru. Tu treba znati da je agresivnost obično posljedica osjećaja manje vrijednosti. Ako klijent vidi da napad na soc radnika ne uspjeva, da ga ne dovodi u odbrambeni položaj, onda će pravilnim i mirnim stavom soc radnika agresivnost nestati. Često iz takvog stanja slijedi depresija, klijent klone i poslije toga osjeti potrebu za saradnjom. U razgovoru treba sačuvati hladnokrvnost i nipošto ne padati u afektivna stanja.