U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.« Riječ Gospodnja.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.« Riječ Gospodnja.

EVANĐELJE

Kada bismo se pitali po čemu je poznat ovaj veliki svetac, zasigurno bi nam na pamet pala nebrojena čuda po kojima je poznat. On je jedan od najštovanijih katoličkih svetaca u cijelom svijetu. Bio je poznat po svojim čuvenim propovijedima, nakon kojih su se događala čuda upravo ljudima koji su bili prisutni na njima. Njegov životopis najvjerojatnije je pisan prigodom njegova proglašenja svetim 1232. godine, a poznat pod imenom Legenda Assidua. Sveti Antun rođen je u Lisabonu oko 1195. godine. Potječe iz plemenite ugledne i pobožne lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Njegov otac Alfonso di Martino bio je vitez, a njegova majka Marija također potječe iz ugledne obitelji. Od sedme do četrnaeste godine pohađa u Lisabonu biskupsku školu spojenu s katedralom. Kao šesnaestogodišnjak ulazi u samostan sv. Vinka gdje stječe prvo iskustvo posvećenoga života medu braćom augustincima. Tu ostaje jedva dvije godine, a jer se nije mogao osloboditi uplitanja roditelja, prelazi u drugi augustinski samostan sv. Križa u Coimbri, sjeverno od Lisabona, da bi – zaštićen tuđom okolinom – mogao Gospodinu služiti mirnije. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih Otaca, osobito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti. On se za službu naviještanja temeljito pripremio. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika. Čitajući svetopisamske tekstove, pazio je na povijesnu istinu, a onda bi slikovitim uspoređivanjima jačao svoju vjeru. Riječi bi Svetog pisma primjenjivao na sebe i oplemenjivao svoje osjećaje. Što god je pročitao, pohranjivao je u svoje pouzdano pamćenje te je za kratko vrijeme pokazao neočekivano poznavanje Svetog pisma. Zaređen je u 25. godini. Presudan trenutak u njegovu životu bio je susret s

sv. ANTUN PADOVANSKI

franjevcima koji su pridošli iz Asiza. Kada je nasljednik prijestolja u Lisabon prenio relikvije petorice svetih mučenika franjevaca koji su u Maroku dali svoje živote za Krista, njegov se život, do tada miran i posvećen studiju, iz temelja promijenio. Misao da bi mučeništvom mogao posvjedočiti svoju vjeru postala mu je opsesija. U svom je srcu rekao: „O, kad bi se Svevišnji udostojio učiniti me dionikom vijenca svetih mučenika! O kad bi me, pošto kleknem i za ime Isusovo pružim vrat, zahvatio krvnički mač! Hoću li dobiti milost da to doživim? Mogu li se nadati tako sretnom danu?“ Pristupio je redu sv. Franje Asiškoga uzevši ime Antun. Srčano je širio vjeru, a i želja za mučeništvom u njegovu srcu se rasplamsala i nije mu dopuštala da miruje. Nakon toga otputovao je u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis o tome kaže: „Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću što ga je mučila cijelu zimu.“ Pritisnut bolešću, Antun se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka oluja baci brod na kome se vozio na Sicilijsku obalu. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko vrijeme gdje ga prihvate braća Messine. Tada je nestao ideal za mučeničkom krvlju. Antun je tada imao 26 godina i još mu je preostalo desetak godina, u kojima je intenzivno širio vjeru. Ponovno se vratio na Siciliju u ljeto i jesen 1223., ali nakratko. Na Duhove 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj „na hasurama“. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da osnivač franjevačkog reda nije u Antunu otkrio velik talenat, što se u njemu krio. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje, svetac je zamolio fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, da smije poći u njegovu provinciju. Ondje je jedno vrijeme u molitvi i pokori boravio na osamljenom mjestu Montepaolo kod Forlija. Na taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu Providnost uskoro dodijeliti. Dotada posve nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena. Nakon toga mu je bila povjerena propovjednička služba i on je počeo svoj propovjednički križarski pohod, koji će biti kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove. Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla, uputivši se prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac, neki nepoznati fratar, u takozvanom Životu ili Prvoj legendi, zvanoj i Assidua, po latinskoj riječi kojom započinje, bilježi ovo: „Circumibat civitates et castra, vicos et campestria, et vitae semina… cunctis spargebat. “ A to znači da je poput Isusa obilazio gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je

naviještao. Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana. Srčano se borio protiv krivovjernih nauka, te mu pribaviše naziv „malj heretika“. Zadivljen njegovom sjajnom govorničkom vještinom i poznavanjem Svetog pisma, papa Grgur IX. nazvao ga je „Škrinjom zavjetnom“. Kao što je Škrinja zavjetna u sebi pohranjivala dvije ploče s deset zapovijedi, tako je Antun u svome pamćenju i u svome srcu pohranjivao sve riječi Staroga i Novoga zavjeta. U Padovi drži „Nedjeljne govore“, a zatim isto tako pripravlja „Blagdanske govore“. U korizmi ga je zahvatio propovjednički žar pa je odlučio tijekom četrdeset dana kroz sve dane korizme, propovijedati. To je bilo u korizmi 1231. godine i prvi put u Crkvi da su održane svakodnevne korizmene propovijedi, što je bilo od velikog katehetskog, pokorničkog i društvenog značenja. Propovijed je imao svaki put u drugoj crkvi. Padova je Antunove najživlje apostolske aktivnosti imala zajedno s katedralom 55 drugih crkava. Gotovo nebrojeno mnoštvo naroda dolazilo je iz obližnjih gradova utvrda i sela padovanske okolice s najvećom pobožnošću slušati riječ života, jer im je Antunov nauk predstavljao čvrstu nadu spasenja. Bilo je to pravo čudo! Zbog bolesti i iscrpljenosti odlučio je, bar nakratko, prekinuti propovijedanje. Napustio je mnoštvo i tražio samotna mjesta, te se radi mirne samoće povukao u mjesto Camposampiero. Znao je da mu se približio svršetak pa je zamolio braću da ga odvedu u Padovu k Svetoj Mariji, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella u 36. godini života, 13. lipnja 1231. godine. Njegovo sveto tijelo bilo je preneseno po njegovoj želji, u crkvu Svete Bogorodice Marije gdje je s dužnim poštovanjem sahranjeno. Još za njegova života njegovim zagovorom događala su se mnoga čudesa, a poslije njegove smrti svakim danom ih je bivalo sve više. Narod je hrlio njegovu grobu sa svih strana i danju i noću, pojedinačno i u procesijama, pokornički sa zapaljenim svijećama. Nepunu godinu dana nakon njegove smrti papa Grgur IX. proglasio ga je svetim i to u Spoletu na blagdan Duhova 30. V. 1232. godine. Njegova čuda su dokumentirana, a 53 ih je opisano u knjizi „Život sv. Antuna – Assidua“. Proglašen je Doktorom Crkve 1946. kao DOKTOR EVANGELICUS od strane pape Pija XII. Samo su 33 sveca počašćena ovom titulom. Crkva ga je proglasila naučiteljem zbog njegove jake čežnje i oduševljenja za širenje Evanđelja i života po poruci Božje riječi. U mnogim mjestima na njegov blagdan blagoslove se ljiljani i dijele onima koji ih hoće. Neki ljudi ove ljiljane osuše i čuvaju ili nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća svog vlasnika na čistoću koju je posjedovao sv. Antun i potrebu da se molimo za dar čistoće, napose u iskušenjima.

Korijeni ovog običaja sežu od 18. stoljeća, nakon francuske revolucije. Franjevci su bili iseljeni s Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine, iako je prošlo čak nekoliko mjeseci nakon Antunova blagdana, jedan vjernik naišao je u crkvu i našao ljiljane još uvijek sveže. Običaj blagoslova ljiljana odobren je od Pape Leona XIII. U molitvi blagoslova tražimo milost da zadržimo kreposti, zadobijemo mir i zaštitu od zla.

Mi smo također pozvani biti gorljivi evangelizatori po njegovu uzoru i svetosti, te slijediti put njegove vjere u svojim životima.

Svećenik je kao sudac na nogometnoj utakmici. Iako je najbolji i u svakome pogledu besprijekoran i pravedan, uvijek će se netko naći, tko će mu u lice dobaciti: podmitljivac!

Svećenik je kao jutarnja glazba. Netko želi da bude meka i lagana, drugi opet, da bude brza i burna, dok treći želi da ne bude ni lagana ni brza, a četvrti je uopće ne želi.

Svećenik je čovjek kao i mi. Nije iz plastičnih snova, niti iz voska, ali nije ni iz najtvrđe stijene. Neka se ipak strpe oni koji bi htjeli da bude bjelji od snijega.

Nema na svijetu lakše stvari, a ni podlije, nego loše govoriti o svećenicima. Ne mogu se braniti, nije im omogućeno da se obračunaju s klevetnicima. Svećenik je ipak svećenik. I svećenik je kao gorčica: nije ugodna, a uvijek će ti dobro doći. Pa ako bi svećenik i teško sagriješio, pa kad bi baš postao otpadnik, njegove će ruke uvijek ostati posvećene. I za svakoga između nas bila bi najveća sreća kad bi nam te ruke na smrtnom času podijelile odrješenje. Izvor: časopis „Da život imaju“

SVEĆENIK – DOBRO ĆE TI DOĆI!

Svi koji danas žive u velikim gradovima ili njihovoj neposrednoj blizini, osjećaju potrebu za sljedećim trima stvarima: tišinom, samoćom i usporavanjem životnoga tempa. To nam je potrebno ako se želimo posvetiti molitvi, ali jednako tako i želimo li uopće sačuvati zdrav razum.

Tišina. Kierkegaard, veliki danski kršćanski filozof iz 19. stoljeća, često je govorio o tišini. Njoj su posvećene i gotovo posljednje riječi što ih je napisao. Rekao je: „Kada bih bio liječnik i smio propisati samo jedan lijek za sve boljke suvremenoga svijeta, odabrao bih tišinu. Jer, kada bi se Riječ Božja u suvremenome svijetu i propovijedala, tko bi je čuo uz toliku buku? Stoga, valja uspostaviti tišinu.“

Tišina je nužnost, a ne luksuz. Samo riječi koje dolaze iz tišine imaju snagu; riječi koje dolaze iz buke, ili su tek posljedicom drugih riječi, površne su. Riječi koje dolaze iz tišine, nalik su na morsko valovlje; riječi što dolaze iz drugih riječi, u najboljem su slučaju poput brza potoka, a u najgorem poput puštanja vode iz slavine ili vodokotlića.

Samoća. Samoća je nešto za čime su drevni mudraci čeznuli kao za darom. Pa ipak, današnje je društvo nameće svojim najtežim zločincima kao najokrutnije mučenje što ga može smisliti.

I samoća je također nužnost, a ne luksuz; ona je nužan temelj istinskoga zajedništva. Zajedništvo bez samoće nalik je na stotinu ljudi što stoje u krugu, pri čemu se svaki naslanja na onoga do sebe. Uskoro će se svi redom neizbježno prevrnuti.

Usporavanje životnog tempa. Danas je to postalo gotovo nemoguće. Život je nalik na pomahnitalu rijeku, prepunu prevrnutih čamaca. Potrebno nas je odvesti na tihane vrutke, kako bi nam se duša okrijepila.

Usporavanje životnoga tempa jednako je tako nužnost, jer je izvorom svake učinkovite djelatnosti – poput riječi i djela Kristovih. To je kao kada polako napinjemo luk, a onda ga naglo pustimo. Površni smatraju da su žive samo one duše koje su neprestano u pokretu, ali zato duboki znaju kako su istinski žive samo tihe duše.

Izvor: Da život imaju (prof. dr. Peter Kreeft)

TIŠINA, SAMOĆA I USPORAVANJE ŽIVOTNOGA TEMPA

Posao, škola, obveze i razne druge životne situacije tijekom godine nas uistinu iscrpe, stoga jedva čekamo taj zasluženi odmor, tijekom kojega nastojimo odmoriti dušu i tijelo. O tome koliko je odmor važan, svjedoči i Knjiga Postanka :

„I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.’’

Odmor je bio potreban i Bogu, pa kako onda ne bi bio čovjeku? Simbol toga za većinu je ljeto. Školarci i studenti imaju praznike, a zaposlenici godišnji odmor. U tom se periodu čovjek pokušava osloboditi i rasteretiti odlazeći na more, u šume, planine ili zaselke, međutim neki se oslobode i odlaska u crkvu, smatrajući da nije „ tako strašno’’ ako ne odu tijekom odmora na misu. Drugima se pak ne sviđaju svećenik i vrijeme mise mjesta gdje se odmaraju. Dugačak je popis izgovora kojih se sve sjetimo kada želimo opravdati zanemarivanje svoga odnosa s Bogom.

Toliko jurcamo kroz život opterećeni mislima i problemima, da se često ne možemo sabrati ni usredotočiti na razgovor s Bogom, a ljeto, odnosno odmor, nudi nam te rijetke trenutke u kojima bismo se mogli posvetiti duhovnom životu, a on uključuje molitve, odlaske u crkvu, čitanje duhovnog štiva i Svetog Pisma. Trebamo se odmoriti od posla, ali ne i od Onoga koji poziva sve umorne i opterećene, jer Isus nije samo u Zagrebu. On je uvijek s nama i ne zanemaruje nas čitav naš život. Nemojmo ga zanemariti ni mi ovog ljeta.

KAD SRCE KAŽE LJETO

Iduće nedjelje na blagdan Presvetog Trojstva za vrijeme dječje svete mise u 9:30 proglasit ćemo najrevnije ministrante u ovoj školskoj godini.

Stoga smo upitali naše ministrante par pitanja o ministrantskoj službi:

Zašto sam postao ministrant? Prvotno jer me prijatelj nagovorio da idem s njim, ali nakon što je on odustao skoro sam i ja, tako da sam zapravo postao ministrant jer mi se svidio način rada i vrijednosti koje se potiču. Što za mene znači ministrantska služba? Davanje svog doprinosa Crkvi i našoj župnoj zajednici.

K. Lipovac, student Što za mene znači ministrantska služba? Za mene to znači da se svaki vikend idem družiti sa mladima, veseliti se, pričati što nam se sve dogodilo prethodni tjedan. Meni je to kao jedna obaveza koju vrlo rado ispunjavam.

S. Dudić, 3.srednje Što za mene znači ministrantska služba? Za mene je ministrantska služba kao bolnica za dušu i um.

J.V. Klapčić, 5. razred Što za mene znači ministrantska služba? Znači suradnja s Bogom, ljubav prema Isusu, pomaganje svećeniku.

F. Vugrić, 4. razred Zašto sam ponosan što sam ministrant? Zato što idemo na izlete, upoznajem druge ljude na susretima, ministriranje me čini sretnim.

D. Cvetko, 1.srednje

MINISTRANTI

U nedjelju 16. lipnja u 9:30 imat ćemo svečani TE DEUM, zahvalnu misu za proteklu školsku godinu za sve učenike.

Zahvalni za sve postignute uspjehe u protekloj školskoj godini uključimo u svoje misli i molitve sve naše učenike, osnovnoškolce, srednjoškolce, učitelje i profesore.

Radno vrijeme župnoga ureda:

od utorka do petka: 9 – 11 i 17 – 19 h u srpnju i kolovozu: od utorka do petka: 16:30 – 18:00h

Svete mise: nedjeljom u 7:30, 9:30, 11, 12:30 i 18:30 radnim danom od utorka do subote u 7:30 i 18:30 od 23. lipnja nema nedjeljne mise u 12:30 u srpnju i kolovozu nedjeljne mise su u 7:30, 9:30 i 18:30 radnim danom od utorka do subote u 7:30 i 18:30

LJETNE INFORMACIJE

MISA ZAHVALNICA

DEVETNICA UOČI BLAGDANA VELIKE GOSPE

.

VELIKA GOSPA 2019.