Crkva hrvatskih mučenika na Udbini

Torcida - Pujanke

Papa Pio XII.

Podrijetlo Hrvata

str. 7

str. 10

str. 17

str. 22

str. 4

Izdavač: Župa sv. Pavla apostola, Split, Pujanke bb • Glavni urednik: don Ante Prnjak Odgovorni urednik: don Ante Vranković • Lektura: Željana Župa

Grafičko oblikovanje: Ratomir Vukorepa • Priprema: Marko Dragun Tisak: Graditeljska, obrtnička i grafička škola u Splitu • Naklada: 2300 primjeraka

List Svitanje namijenjen je župnoj zajednici sv. Pavla apostola na Pujankama • Materijalni troškovi nadoknađuju se dobrovoljnim prilozima • Naš žiro-račun je: 2340009-1100169935.

Telefoni: ured: 377-099 • vrtić: 376-480 • crkva: 376-487 • fax: 376-541

u društvu se slađe i bolje jede!

“Kruh je jedan,

jedemo ga svi.”

Svaki čovjek i svaki narod želi znati o svom podrijetlu, odakle je došao, kada se nastanio tu gdje sada obitava, koliko je časna njegova loza, njegovi korijeni. Imaju li njegovi pretci udijela u stvaranju kreposnih ideala i koje su od njih ostvari-li. Čovjek kroz svoju povijest očitava sa-dašnjost, hrani se svojom prošlošću i sti-ječe samopouzdanje za buduće podvige.

Naš narod ima bogatu povijest, du-gostoljetnu, i s njom se možemo pono-siti. Kao i svaki na-rod, tako i naš, ima uspona i padova kroz stoljeća, ali se održao. I umjesto da se ponosimo na našu domovinu, mi smo je se počeli sra-miti. Ne samo da se sramimo, nego smo potpali pod utjecaj neke manjine, koja želi pokopati sve sveto u našem narodu, do-moljublje i katoličanstvo, te smo im se pridružili u blaćenju naših svetinja.

S pogledom na prošlost, usmjere-nim na sadašnjost, nastao je i ovaj broj župnog lista. U njemu smo se osvrnuli na nedavne događaje, koji su nas retros-pektivno vratili u prošlost. Ne želimo biti slijepi i indiferentni, na minule do-gađaje koji još odzvanjaju u nama. Nije dobro da ljudi zaboravljaju lijepe doga-

đaje i da podvizi hvale vrijedni požute i padnu kao lišće u jesen. Previše negativ-nosti se zavuklo u naše živote, kao čađa pod kožu. I ono što je u početku imalo dobru nakanu, mi smo izokrenuli. Što je pokrenuto i osnovano na ponos, mi smo osramotili ili nastojimo osramotiti i do-vesti na niske grane. Naša domovina i Crkva vape za obnovom i svježinom. Svi nešto očekujemo, ali se malo ili nimalo zalažemo za bolje sutra, a oni koji po-

kušaju nešto uči-niti, bivaju ismi-jani i ponižavani. Nemojmo uvijek očekivati nešto veliko, megalo-mansko, započni-mo od sitnica, od malenih stvari, ne od mase, nego od pojedinca. U našoj

domovini, Crkvi, kvartu, župi, ima hvale vrijednih akcija i događanja u koja bi se mogli priključiti i na taj način učiniti i sebi i drugima život lijepšim i zadovolj-nijim. Neke od tih događaja donosimo u ovom broju župnog lista, ne bi li nas sama spoznaja, da još netko nastoji oko dobra, malo trgnula iz uspavanosti i uči-nila zadovoljnijima. Znamo da je Crkva uvijek bila uz svoj vijerni puk i pratila ga Božanskom pomoću u nastojanju oko dobra, pa će tako, vjerujemo, i ostati.

don Ante Prnjak

Svitanje 2 ○

Nastavljajući šetnju našim virtual-nim biblijskim vrtom, stižemo, evo, do drugog polja s raznorodnom skupinom stabala. Tih nekoliko vrsta, udaljenih u teorijsko-botaničkom smislu, okupilo je naše sasvim pristrano, uporabno mje-rilo: svima su plodovi veoma hranjivi i ukusni, a, k tomu, i krcati simbolikom.

Prvi je badem, ranoranilac kad je u pitanju cvatnja, a izdašan ne samo kad je u pitanju hranjivost nego i kad je riječ o skrivenim značenjima. Sveto ga pismo spominje desetak puta. Tako je Aronov štap bio od bademova drva, što se ot-krilo kad je čudom oživio, a grad pored kojeg je Jakov usnio san nazivao se Luz, što na hebrejskom znači i badem, prije nego li ga je Jakov prozvao Betel. Znan-stveno ime badema je Prunus amygdalus i uvršten je u veliku porodicu Rosaceae kojoj inače pripada sve naše koštuničavo voće. Njegovi najbliži srodnici su trešnja, višnja, šljiva, kajsija i breskva koje sve

pripadaju rodu Prunus (iz potporodice Prunoideae) te su zaista sestrinske i slič-ne vrste. Sladimo se, doduše, njihovim sočnim usplođem, dok u bademu okrje-pu nalazimo jedino u njegovoj sjemenci. Ova hranjiva tajna zatvorena u kameno tvrdoj ljusci bogato je nadahnula sred-njovjekovnu ikonografiju i mnoge alego-rijske prikaze.

Jabuka također spada u porodicu ružičnjača, Rosaceae, ali u potporodicu Maloideae, zajedno s dunjom, kruškom, jarebikom, oskorušom, nešpulom i glo-gom. Budući da je Biblija spominje samo dvaput u Pjesmi nad pjesmama i jednom u Joela, negativna slava jabuke očito je

Svitanje ○ 3

nebiblijskog podrijetla. Onim zabranje-nim rajskim plodom jabuku je proglasi-la kasnija, srednjovjekovna pobožnost, možda zbog široka značenja biblijskog grecizma karpos (plod), a možda zbog sličnosti njena latinskog imena malus i riječi malum – zlo. No, unatoč ovoj in-kriminaciji, jabuka je ostala stvarnim i simboličnim domom čilosti i zdravlja čemu ni anatomija ‘Adamove jabučice’ niti ijedan biblijski navod ne proturječe.

Mogranj ili nar (nikako šipak, jer je to naziv za tip ploda nekih drugih vrsta roda Rosa) nije ružičnjača, već se klasifi-cira u udaljeniju botaničku porodicu Pu-nicaceae. Znanstveno mu je ime Punica granatum i spominje se čak sedamnaest puta u Starom zavjetu, uvijek kao sim-bol plodnosti. Jedna je od biljaka kojima obiluje Obećana zemlja. I mogranju, kao i bademu, jedemo samo sjemenke jer mu je usplođe gorko i škodljivo. U njegovu starom znanstvenom imenu Malum pu-nicum, punska jabuka, očuvano je sjeća-

nje na sjevernoafričku putanju prispijeća ove inače srednjoazijske vrste u Europu. Trag toga sjećanja ostao je u imenu za mogranj u nekim europskim jezicima: tal. melograno, njem. apfelgranate i engl. pomegranate. Osim redaka u Knjigama o kraljevima i Ljetopisima, mogranju su, poradi rumenila i mnoštva sjemenki, posvećeni najslikovitiji stihovi u Pjesmi nad pjesmama.

Promislimo li koliko se naša sklo-nost simbolizmu oslanja na botaničku stvarnost, shvatit ćemo zašto su se ova tri stabla našla na istom poljcu. Nisu li prvi Božji darovi zemlji: darovi života, plodnosti i obilja, našem duhovnom vidu upravo najzornije predočeni sočnim plo-dom jabuke i snagom rasta šćućurenoj u majušnim sjemenkama?

Pa ipak će nam puninu simbolike sjemenja otkriti tek male i neugledne ze-ljaste biljke kad niknu u nekom od idu-ćih brojeva Svitanja.

Svitanje 4 ○

Svaki narod ima svoje uspomene i povi-jest. Nema naroda bez povijesti, kao što nema ni razumna čovjeka bez uspome-

na. I kao što svaki čovjek rado priča o svojim uspomenama, tako i svaki narod rado čita o svojoj povijesti. Premda svi imamo svoju po-vijest, ipak je malo naroda koji znaju svoje podrijetlo i značenje svoga imena.

Odakle su Hrvati došli, gdje su obita-vali, postoji više teorija, kao što je ‘’slaven-ska’’, ‘’gotska’’, ‘’iranska’’, te ‘’teorija o au-tohtonosti Hrvata’’. Od svih njih, iranska je nekako najuvjerljivija i najpreciznija.

Iranska teorija govori da su Hrvati podrijetlom iz Irana. Prema toj teoriji ime Hrvat potječe iz južnog Afganistana, gdje je pronađen natpis HARAHVAITI, koji seže u prošlost oko 1000. g. pr. Kr., a oko 500.g. pr. Kr. Potječe natpis iz Zapadnog Irana, a glasi HARAHVATIŠ. Na području rijeke Dona na Azovskom moru, pronađene su

dvije ploče s natpisima na grčkom jeziku: HORVATHOS i HOROATHOS (3. st. Pr. Kr.). Da bi se dokazalo da su Hrvati stvarno iz Irana, Nijemac Vasmer izvodi ime Hrvat iz iranskog ‘’haurvator’’, što znači stočar ili ‘’hu + urvatha = prijatelj’’. Tako i ruski učenjak Vsevolod Miller piše da ime Hrvat dolazi od iranske riječi ‘’Hour – va(t) u’’, a označava sunčevu postelju. Zanimljivo je spomenuti da su stari Hrvati po iranskom načinu bojama označavali strane svijeta i ze-malja. Tako je bijela boja označavala zapad; crvena boja jug; zelena boja istok; crna boja sjever. Odatle i potječu nazivi: Bijela ili Za-padna Hrvatska, te Crvena ili Južna Hrvat-ska. I svoj grb koji je imao 64 crvena i bijela polja Hrvati su donijeli iz Irana. Važno je spomenuti da i danas u sjeveroistočnom Ira-nu postoji pokrajina koja se zove ‘’Hrvat’’.

U 4. st. poslije Krista napuštaju po-dručje Dona, bježeći pred Hunima, te se

P O D R I J ET LO I D O L A Z A K H R VATA

Svitanje ○ 5 nastanjuju na sjevernim padinama Kar-pata i naseljavaju područje oko današ-njeg Krakowa i gornjeg toka rijeke Visle. Budući da žive među slavenima, počinju se slavenizirati, te poprimaju njihov je-zik, vjeru i običaje. Tu formiraju drža-vu, Bijelu Hrvatsku sa sjedištem u gradu Chordadu, današnjem Krakowu, te se ta država održava do 11. stoljeća. Da su ži-vjeli na ovim područjima potvrđuje car Konstantin Porfirogenet polovicom 10. st., te arapski putopisac Al-Masudi 943., nabrajajući slavenske narode u Europi, govori za Hrvate:’’Ovaj je narod najljepši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji među Slavenima.’’

Veći dio Hrvata krajem 6. i počet-kom 7. st. seli iz Bijele Hrvatske, te dolaze u današnju domovinu, a o tom događaju svjedoče: Toma Arhiđakon u djelu Histo-ria Salonitana, te već spomenuti Konstan-tin Porfirogenet u svom djelu De admini-strando imperio (O upravljanju carstvom) govori da su došli na poziv bizantskog cara

Heraklija I. (610.-641.). Da bi se obranio od Avara koji su ugrozili i sam Carigrad, potražio je saveznike u avarskom sjever-nom neprijatelju, u Bijeloj Hrvatskoj. Hrvati su se odazvali, a predvodili su ih petero braće: Kluk, Lobel, Muhlo, Kose-nac i Hrvat, te dvije sestre Tuga i Buga. Porazivši Avare, velik broj Hrvata se na-stanjuje na području između rijeke Save i Jadranskog mora, te od Raše u Istri do rijeke Vrbasa, Bosne i Cetine, a manji broj u pokrajinama kao što su: Paganija (Nere-tvanska kneževina), kraj između Cetine i Neretve, Hum ili Zahumlje, od Neretve do Dubrovnika, Travunja ili Travunija, od Dubrovnika do Boke Kotorske, te Duklja od Boke do Albanije. Naselivši se na ovim područjima Hrvati stvaraju dvije jake kneževine: primorsku, između mora i pla-nine Gvozda, i panonsku, između planine Gvozda i rijeke Drave. Osim njih bile su i druge manje koje smo već spomenuli. Tako Hrvati od tog vremena ostaju na ovim podučjima sve do danas.

Područje podno grada Udbine poznato je po krbavskoj bitci u kojoj su Turci porazili hrvatsko plemstvo. Očevidac toga događaja iz prošlosti je bio biskup Divnić, koji svje-doči: “U onaj jedan dan na tijesnom prostoru trinaest tisuća ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci...i ostale zvijeri, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast!? Samog bana baciše u

Krbavska b i t ka 1 493 .

Svitanje 6 ○

okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabrom vojniku, pred očima oca odrubiše glavu i to-plom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je jadnik prisiljen bio uzeti hranu, toliko mu puta na stol mjesto zdjele stavljahu na tanjur glavu ljubljena sina....”

U tom je boju poginulo oko deset ti-suća ljudi, a mnogo ih je bilo zarobljeno. Tu su poginuli mnogi hrvatski plemići, svećenici i redovnici. Poginuo je knez Ivan Frankopan, a Nikola Frankopan je bio za-robljen. Poginuo je knez Karlo Krbavski i mladi vitez Juraj Vlatković.

Hrvatska zbog krbavskog poraza nije pala ni propala! Istina je, što je zapisao kroničar Tomašić, da je krbavski poraz bio početkom “rasapa Hrvatskoga Kraljevstva”, ali nije istina što je izrekao mletački poslanik A. Fabregues, poslavši iz Senja pismo papi Aleksandru VI., da je “s ovom domovinom gotovo”.

Hrvatska se pribrala, okupila se i u sto-godišnjem ratu protiv turskih osvajača op-stala je na zemljopisnoj karti Europe, makar kao “ostatci ostataka nekadašnjega slavnoga kraljevstva”. Hrvatsko plemstvo sabralo se već iduće 1494. godine na Sabor u Bihaću i odatle je 10. travnja preko pape i vladara nje-

mačkog, cara Maksimilijana, uputilo poruku i vapaj za pomoć kršćanskoj Europi. Europa je obećavala pomoć i solidarnost, ali ta je pomoć stizala mnogo puta prekasno i nikada u po-trebnoj mjeri. Završimo ovaj osvrt na prošlost koja je zadesila Hrvatsku na Krbavskom po-lju mislima pretočenim u latinske stihove ve-likoga hrvatskoga humanista i pjesnika Ivana Česmičkog, (Janus Panonnius, 1434-1472.) čije ime nosi jedno od najvećih i najugledni-jih današnjih mađarskih sveučilišta, u Pečuhu:

Nema (nikog) pod kapom nebeskom, tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari. Tko li će ovoj nevoljnoj (hrvatskoj) zemlji pomoći....

Što Francuska spava ili Španjolska, ništa mi nije čudno: Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska. Niti pomisliti smi-jem da će mi nešto pomoći Englezi, koji su, u zaklonu, daleki ih odvaja ocean. I sama Nje-mačka, zar je imalo pritekla u pomoć, iako je, o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim....

Francuska spava, Španjolska za Krista baš ne mari, Engleska propada od pobune velikaša. A susjedna Njemačka u besciljnom zborovanju vrijeme trati, Italija se i dalje svojom trgovinom bavi. (...)

Bilo da nam stigne velika po-moć il’ sitnica neka, Mi ćemo ipak svomu domu i vjeri ostati vjerni.”

Povijest se, čini se, na mnogo načina ponavlja u mnogim slično-stima i poukama. Upravo u vrije-me Krbavske bitke razvija se misao o hrvatskoj državi, a potvrda tome su i pojava hrvatskog grba i zasta-ve. Mnoga stradanja postala su po-četak novih nadanja. Ta pouka je uvijek aktualna. I danas!

Svitanje ○ 7

Crkva na Udbini je posvećena svim mučenicima koji su stradali boreći se «Za krst časni i slobodu zlatnu». Možemo ih ovako podijeliti:

1. Mučenici Crkve sve od sv. Ve-nancija (+259.) do Alojzija Stepinca (+1960.). Njima će biti posvećen bogo-služni prostor jer su prvi postavili teme-lje hrvatskom kršćanstvu i na taj način utjecali na formiranje hrvatskog kršćan-skog identiteta.

2. Brojni mučenici za vjeru na na-šem prostoru koji nisu proglašeni, ali postoji predaja i svjedočanstvo o njiho-voj mučeničkoj smrti, kao npr. mučenici iz vremena turske okupacije, u obrani svoje zemlje i svojih ognjišta u Prvom

i Drugom svjetskom ratu. Spomenimo neke: Mirko Derenčin, Petar Berislavić, Petar Kružić, Nikola Šubić Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski, Eugen Kvaternik, Stjepan Radić i brojni stra-dalnici u oba svjetska rata i u Domovin-skom ratu.

3. Mučenici koji su na ovim pro-storima nevini trpjeli i umrli od nasilja i terora, a najviše u ratnim operacijama, u logorima ( Jasenovac) i zatvorima (Gra-diška, Lepoglava), a ne mali broj stradao je i poslije Drugog svjetskog rata. Stra-davali su zbog pripadnosti nekom naro-du, vjerskoj ili ideološkoj skupini.

Svi se oni mogu svrstati u jednu sku-pinu kao ‘’Branitelji narodne slobode’’.

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini

Svitanje 8 ○

U subotu 11.rujna 2010. krenuli smo na hodočašće u Udbinu povodom blago-slova crkve Hrvatskih mučenika. Na ho-dočašće smo krenuli autobusom zajedno s udrugom Zatočenika srpskih koncen-tracijskih logora iz Splita pod vodstvom našeg kapelana don Ante Prnjaka. Kao i obično putem smo uz molitvu krunice pjevali duhovne i domoljubne pjesme. Tijekom vožnje smo slušali svjedočanstva hrvatskih branitelja o ratu i zatočeništvu u srpskim koncentracijskim logorima.

Kada smo stigli u Udbinu, malo ličko mjesto, dočekalo nas je prelijepo zdanje crkve Hrvatskih mučenika iznad Krbav-skog polja. Misno slavlje koje je predvo-dio kardinal Vinko Puljić započelo je u 11 sati uz koncelebraciju velikog broja biskupa, svećenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih država. Svetoj misi je prisustvovalo mnoštvo vjernika (oko 15000) iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih europskih država.

Biskup Mile Bogović na početku je izrazio zadovoljstvo završetkom radova na crkvi Hrvatskih mučenika, memori-jalnom obilježju nacionalnog karaktera, što je i razlog da se nije išlo u moderne proboje sakralnog graditeljstva. Cilj je bio da projekt bude izraz vjere i kulture i da nas povezuje s našim korijenima. Crkva uključuje muzej i knjižnicu u kojoj je već donacija biblioteke Kaje Pereković. Crkva nalikuje tvrđavi što ukazuje na branitelj-ski karakter naše povijesti, a graditeljski predložak po uzoru na crkvu sv. Križa u Ninu ukazuje da baštinimo i dio bizan-tinske umjetnosti. Uslijedio je simbolički čin uručenja ključa biskupu Bogoviću od strane predstavnika graditelja Konstruk-tora nakon čega je biskup Bogović blago-slovio unutrašnjost crkve.

Kardinal Vinko Puljić u propovijedi je nakon pozdrava i čestitki biskupu Bo-goviću ovu spomen crkvu istaknuo kao najbolji način čuvanja sjećanja na naše pretke jer, kako je rekao, postoji opasnost

Piše: Mladen Galić

HODOČAŠĆE NA UDBINU ZA BLAGOSLOV CRKVE HRVATSKIH MUČENIKA

Svitanje ○ 9 da polako zaboravimo svoje korijene. Ova crkva želi probuditi svijet i stvori-ti odgovornost za one koji su dali život za “krst časni i slobodu zlatnu”, među kojima prednjače naši mučenici Nikola Tavelić, Marko Križevčanin i Alojzije Stepinac. Kardinal Puljić je napomenuo da i nismo baš narod koji zna vrednovati svoje velikane, a Crkva hrvatskih muče-nika bi nas trebala podsjetiti na slavnu hrvatsku povijest. Ta će crkva pomoći da pamtimo i one koji nisu proglašeni mu-čenicima, a dali su svoje živote za svoju domovinu i narod. Njih je čitava pleja-da, od turskih vremena preko „osloba-đanja” nakon Drugog svjetskog rata pa do Domovinskog rata. Kardinal Puljić je izrazio želju da ovo mjesto bude svetište zahvalnosti i učionica povijesti. “Zašto imamo u sebi tako malo kršćanske rado-sti, sumorno i tmurno lice? Ne budimo ljudi mržnje već ljudi ljubavi. Ponekad se moramo zacrvenjeti kada vidimo koliko je mržnje u nas katolika. Pođimo u ško-lu križa i učimo ljubiti. Tko to ne radi, promašio je život. Ponašajmo se tako da se naši sveci ne stide svojih potomaka!” rekao je kardinal u homiliji.

Udbinu smo napustili s osjećajem nutarnjeg mira. Odali smo dužno pošto-vanje onima koji su nam u baštinu ostavili vjeru, hrvatsko ime, kulturu, jezik i ovu grudu. Ovdje smo učili čitati knjigu života na kojoj su oni položili ispit, a to je knjiga Kristova križa. Tu poruku želimo preni-jeti budućim pokoljenjima. Ne smijemo se osjećati manje vrijednima pred velikim silama i bogatim moćnicima. Trebamo im biti partneri i upoznati ih s našom kultur-

nom baštinom i vjerskim nasljeđem. Ne dozvolimo da nas se naši preci stide!

Biskup Bogović je na kraju pozvao Crkvu i državu da prevladaju moralnu recesiju te da svim pokojnima koji su po-sljednjih godina pronađeni u raznim ja-mama izgrade zajedničko grobište. Isus je umirući na križu s pouzdanjem svoj duh predao Ocu. Pod križem crkve Hrvatskih mučenika prisjetili smo se te važne lekcije pouzdanja u Boga.

Nakon završetka misnog slavlja u kulturno umjetničkom programu mo-gli smo vidjeti nastupe raznih kulturno umjetničkih društava iz raznih krajeva gdje žive Hrvati. Krenuli smo u Split raz-mišljajući o nadbiskupovim riječima. Na povratku smo u okolici Stankovaca imali odmor uz okrijepu. U Split smo došli u večernjim satima.

Za nas Hrvate crkva Hrvatskih mu-čenika na Udbini treba biti mjesto gdje ćemo odavati počast i iskazivati zahval-nost svim našim mučenicima koji su po-ložili svoje živote za svoj narod i svoju Domovinu, a nadasve koji su ostali vjer-ni Bogu.

Svitanje 10 ○

Ustajem ujutro, teturam po stanu, zapinjem o cipele u hodniku i hitam do prozora. Ali

ne onog na kojeg vi mislite, ne zanima me kakvo je vrijeme vani. Pa u Zagrebu sam ili je sivo ili ta-mno sivo, druge nema. Jurim mom virtualnom prozoru, palim računalo i tipkam slova koja su mi se već odavno urezala u moždane vijuge www.facebook.com*. Zvuči harmonično ?!

Pravim si prvu kavu i čekam, nestrpljivo čekam da vidim ima li koja nova «notifikacija» ili poruka na mom «wall-u». Tješim sama sebe. Onako realno kao prava, mlada intelektualka odgovorno tvrdim da je to samo moj svakod-nevni ritual. Poput jutarnje kave ili prvih dnev-nih novina, moj osobni mali gušt. No radi li se uistinu samo o bezazlenoj navici ili ja postajem marioneta u rukama internetskog manipulatora? Gdje je granica između zdravo razumske zabave i ovisnosti?

Osobno Facebook i slične internetske stra-nice gledam iz nekoliko kutova. Pošto sam po prirodi optimist, krećem iz pozitivnog kuta. Gle-dajući s te strane, Facebook je izvrstan. Samo za nekoliko minuta u kontaktu ste s vama dragim ljudima. Za svoje virtualne prijatelje imate ljude koje godinama niste vidjeli, koji su s vama dijelili osnovnoškolsku klupu, a sada žive u Švedskoj i baš je fora što tu i tamo možete porazgovarati

s njima, pogledati njihove fotografije, vidjeti kako žive i kako su. Ili jedan dan se ulogirate i u prikačenim slikama ugledate fotografiju vas i vaših frendica s nekog izleta iz ‘98 i vrištite od smijeha kad vidite kako ste izgledali prije deset godina i kakvu ste modu tada furali. To je taj do-bri duh Facebooka, povezivanje ljudi bilo kad i bilo gdje.

No što se događa kad netko naruši vaše «internetsko» povjerenje, koristi vaše fotke ili vaš identitet onako kako ne bi trebao? Sami smo si krivi jer ipak je priključivanje na Face bila samo naša odluka. Samovoljno smo svoju intimu po-klonili ostatku svijeta. Virtualni svijet vam je Divlji zapad i nitko ne odgovara što su, u tom neukroćenom svijetu, vaša temeljna ljudska pra-va ponekad ili vrlo često otuđena. Sve što je vaše, dostupno je svima i može se zloupotrijebiti raz-bijanjem samo jedne lozinke. Postavlja se mili-jun etičkih i moralnih pitanja. No ni u stvarnom svijetu u kojem živimo ista nisu odgovorena pa tko da onda odgovora za virtualni svijet.

Osim ovakve zloupotrebe u posljednjem dijelu svog teksta natuknut ću po meni krucija-lan problem vezan u Facebook, a to je ovisnost mladih o istom. Čestim konzumiranjem Face-booka neke bitne stavke međuljudskih odnosa gube na vrijednosti. Nekada davno komunika-

Face 2 face

Svitanje ○ 11

F a c e B o o k

Facebook je internetska društvena mreža koju je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg. U svojim počecima, Facebook je bio namijenjen samo studentima sveu-čilišta na Harvardu kasnije, mnoga druga sveučilišta, srednje škole i velike kompanije diljem svijeta priključile su se mreži.

Prema riječima osnivača, Facebook je zamišljen tako da se putem interneta povežu oni ljudi koji se već poznaju u stvarnom ži-votu. Mnogi koriste Facebook upravo kako bi ostali u kontaktu sa svojim prijateljima ili rodbinom, naročito onima koji su im fizički daleko. Dobra strana Facebooka je i ta što imamo pregledno sve kontakte na jednom mjestu te možemo s lakoćom chat-ati, slati e-mail-ove, razmjenjivati informacije iako bi se to sve moglo zamijeniti s mnoštvom drugih servisa koji su nam danas ponuđeni na internetu.

Jedna od loših strana jest ta da njime gubimo svoju intimnost. Stavljanje raznih privatnih slika, videa, objavljivanje svakod-nevnih “statusa” o tome kako se osjećamo, kuda se krećemo i sl., te informacija o sebi općenito može biti opasno tj. zloupotri-jebljeno, a da toga često nismo ni svjesni.

Najveća meta tzv. “hakera” su upravo djeca čiji roditelji najčešće ne znaju što im dijete radi na računalu. Osim toga Facebook iza-ziva ovisnost, posebice kod mladih. Velikom postotku adolescenata sjedenje za fejsom odrazilo se na zdravlje (depresija, anksio-zna oboljenja, fizički problemi...) kao i na uspjeh u školi jer se puno vremena utroši za računalom pa ne ostane dovoljno vreme-na za učenje i ispunjavanje drugih školskih obveza. Velika negativnost ove društvene mreže jest i ta da većina korisnika „bježi“ iz stvarnog života u virtualni koji im on pruža. Facebook je na neki način postao i mjerilo vrijednosti pojedinca. Ako imaš fejs onda si u trendu tj.moderan, za razliku od onih koji ga nemaju i koji se smatraju zaostalim. Osim toga “skupljanje” tisuće “prijatelja” na ovoj mreži postala je svakodnevica mnogih.

Da bi se zaštitili od navedenih loših utjecaja, a i mnogih drugih negativnosti koje sa sobom nosi korištenje Facebooka, rodite-lji bi trebali više pažnje posvetiti razgovoru s djecom i ukazivanju opasnosti korištenja Facebooka, te kontrolirati što njihova djeca rade za kompjuterom. Moramo shvatiti da postoje mnogi drugi, korisniji načini kojima bismo iskoristili svoje slobodno vrijeme.

cija je posjedovala nekakvu višu razinu. Ovo sad zvuči filozofski, ali je u principu jako jednostav-no. Da, komunikacija je bila bolja jer bi svi sjedi-li na klupici i ćakulali, istresli dušu, tračali i onda fino pošli svojoj kući nakon druženja. A sada je sve izgubilo svoj smisao, klupice ne postoje, već pošaljemo sms prijateljici da se u osam konektira na net pa ćemo se malo dopisivati. Mladi ljudi gube sposobnost zdrave komunikacije, otuđuju se i postaju robovi tastature. No tko na to može

utjecati? Roditelji, škola i profesori…? Pitanje ostaje neodgovoreno. Mislim da je stvar otišla predaleko. Stvaramo novu generaciju u čijem svijetu staromodni principi gube vrijednost.

Pitanje je što napraviti. Ostaviti da sve ide svojim tokom ili zamoliti HEP da prekine do-tok električne energije pa da se svi skupa vratimo nekim iskonskim i temeljnim oblicima ljudskog ponašanja, face to face razgovoru?

Pišu: Anamarija Bašić i Anita Radmilo

Svitanje 12 ○

Termin «ovisnost» donedavno se upo-trebljavao za kemikalije kao što su alkohol, droge ili nikotin. Istraživanja su pokazala da i kockanje može prerasti u ovisnost u ko-jem slučaju je osoba ovisna o aktivnosti koja proizvodi iste učinke kao i droga. Ovisnik, unatoč spoznaji o tome da mu kockanje do-nosi štetu, nastavlja s tom aktivnošću i uvje-rava sam sebe da će velikim dobitkom i po-krivanjem dugova prekinuti s kockanjem.

Dok većina ljudi kocka da se opusti i zabavi, za neke se ljude kockanje može pro-mijeniti i razviti u problem. U širem smislu, ovisničko ili patološko kockanje uzrokuje ra-zaranje svih aspekata života: psiholoških, fizič-kih, socijalnih i poslovnih; uništava obiteljske veze, vodi do gubitka prijatelja, zaposlenja, uništava integritet osobe. Ovisničko se kocka-nje ponekad spominje i kao «skrivena bolest», jer ne postoje vidljivi fizički simptomi.

Većina ljudi nema predodžbu o tome da kockanje vodi u ovisnost, a ovisnost u kri-

minal, razvod braka, samoubojstvo i druge ovisnosti. Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti, kockanje se tretira kao: kockanje i klađenje koje proizlazi iz načina života; te kao patološka sklonost kockanju koja je definirana kao poremećaj nagona i navika koje se kompulzivno i opetovano ponavlja-ju okupirajući cijelo njegovo biće na štetu socijalnih, radnih, materijalnih, obiteljskih, zdravstvenih i etičkih vrijednosti.

Problematični (patološki) kockar ne može odoljeti kockanju bez obzira na to gubi li ili dobiva. Ako gubi, kocka da bi vratio iz-gubljeno, a ako dobiva, kocka i dalje uvje-ren da ima sreće. Na kockanje troši sve više vremena i novca, gubi zanimanje za druge aktivnosti, počinje lagati o svome kockanju, zanemaruje obaveze na poslu i u obitelji. Još uvijek smatra da može kontrolirati nagon za kockanjem, pokušavajući da smanji ili pre-stane s kockanjem, a zbog stresa, dolazi do sukoba sa članovima obitelji i bližnjima jer

KocKanje zabava ili ovisnost?

Svitanje ○ 13

U današnje vrijeme računalo je stvar koju vjerojatno svaka kuća ima, ne-ophodno je u modernom životu, iako ima svojih mana i vrlina. Po mom mišljenju ono je u svojoj suštini vrlo korisno i daje nam poboljšano i jef-tinije komuniciranje, te jednostavniji i lakši rad. Ali kao i kod svake druge stvari tako i kod ove svakako treba imati granica.Jer - učestalo korištenje računala i Interneta može dovesti do ovisnosti, i sam sam vidio neke ljude ovisne o ra-čunalima, Internetu i igricama. To je jedna mračna strana računala, iako kažu da su štetni zbog velike radija-cije, mislim da mnogi pa tako i ja ne shvaćaju to ozbiljno.Lijepo je da kad je vani ružno vrijeme možemo komunicirati i zabavljati se sa svojim prijateljima preko raznih društvenih mreža od kojih je najza-stupljeniji facebook. Također dvojbena je stvar upoznavanje novih ljudi na toj mreži jer nam se uvijek netko može lažno predstaviti i ugroziti našu sigur-nost, zato treba biti stalno na oprezu. Igre na računalu su također jedna lije-pa funkcija koja nam daje mogućnost za razbibrigu i zabavu. Mislim da nije to toliko loše da odemo u svijet igrica, ali ne da i život pretvorimo u igru tj. da nam je jedina zanimacija računalo. Od ovoga svega ja radije biram stvarni svijet i stvarne prijatelje.

Marin Rubić

osjeća nemir i razdražljivost te se ponovno vraća kocka-nju. Počinje posuđivati novac za kockanje i zaduživati se. Kako bi pokrio dugove ulazi u kriminalne aktivno-sti, razne prijevare, pronevjere, krađe, pljačke. Počinje osjećati sram, kajanje, ima grižnju savjesti zbog onoga što čini supruzi i djeci. Zbog otuđenja od obitelji i pri-jatelja, situacija se čini bezizlaznom, slijedi razvod, oda-vanje drugim porocima kao što su alkohol ili droga, što kockara dovodi do emocionalnog sloma. Kockar ne vidi izlaz iz svoje situacije, a podaci govore da čak 20% patoloških kockara pokuša samoubojstvo. Kockari do-laze iz svih društvenih slojeva.

Prema podacima Ministarstva financija tijekom 2006., za vrijeme Svjetskoga nogometnog prvenstva, građani Hrvatske su u kladionicama uplatili 412,6 milijuna kuna.

Što Biblija kaže o kockanju? Je li kockanje grijeh? Kockanje se može definirati kao »riskiranje novca u po-kušaju da se isti umnoži na nečemu gdje su male šanse za dobitak«. Biblija konkretno ne osuđuje kockanje, klađenje ili lutriju. Biblija nas, međutim, upozorava da se držimo dalje od ljubavi prema novcu (1 Tim 6,10; Heb 13,5). Pismo nas također ohrabruje da se držimo dalje od pokušaja »brzoga bogaćenja« (Izr 13,11; 23,5; Prop 5,10). Kockanje se definitivno usredotočava na ljubav prema novcu i neporecivo iskušava ljude.

Iako Biblija ne spominje izričito kockanje, ona spominje igre na »sreću«. Kao primjer, u Levitskom zakoniku koristilo se bacanje kocke da bi se napra-vio izbor između žrtvenog jarca i jarca koji se puštao u pustinju. Jošua je bacao kocke da odredi dijelove zemlje za različita plemena. Nehemija je bacao koc-ke da odredi tko će živjeti unutar zidova Jeruzalema, a tko neće. Apostoli su bacali kocku da odrede za-mjenu za Judu. Izreke 16,33 kažu: »Ždrijeb se baca u krilo, ali je od Gospodina sve što izlazi«. Nigdje se u Bibliji kockanje ili »sreća« nisu koristili za zabavu niti su predstavljeni kao prihvatljiva praksa za Božje sljedbenike.

Svitanje 14 ○

Hajdukova navijačka skupina proslavila je 28. listopada 2010., 60. rođendan od kada je nakon prvenstvene utakmice protiv Crvene Zvezde na trgu u centru Splita, popularnoj Pjaci, osnovana “Najsta-rija navijačka skupina u Europi”.Ime su si nadjenuli po brazilskom slengu za navijača, jer osim što je cijeli svijet tada bio opijen brazilskim nogometom, navijače se dojmio i show koji su na tribinama radili navijači koji su pratili Selecao.Torcidu su osnovali splitski studenti ekonomije i strojarstva na

školovanju u Zagrebu. Osim, naravno, u Splitu i Dalmaciji, navijači Hajduka organizirani su u svim krajevima Hrvatske, ali i u BiH, Sloveniji, kao i u “iseljenoj Hrvatskoj”.Koliko Torcida znači Hajduku, jasno je svakome, pa makar i onom koga nogomet ne zanima ili ga uopće ne podnosi, a došao je na Poljud kada je derbi ili europska utakmica. Ugođaj koji navijači Hajduka stvaraju na “Poljudskoj ljepotici”, audiovizu-alna je scena koja se garantirano ureže u sjećanje. Priznaju to i suparnički navijači, igrači, treneri i čelnici klubova.Osim što je bila prva organizirana navijačka skupina na ovim prostorima i šire, Torcida je na navijačku scenu bivše države uvela danas sveprisutne rekvizite, kao što su baklje, bacanje papirića ili krajem 80-ih iznimno popularno nošenje naopačke (na narančastu stranu) okrenute spitfire jakne.Kako je bila prva osnovana, Torcida je isto tako bila i prva zabranjena zbog, kako su tadašnje vlasti znale komentirati, “opasnosti utjecaja na omladinu”. Kada je 70-ih stasala najjača generacija Hajduka, krenula su i prva organizirana gostovanja, s kojima je, naravno, nastavila i reformirana Torcida početkom i naročito sredinom 80-ih i od tada ustvari kreće nova “era” ove navijačke skupine.

Kao što je poznato, stanovnici našeg kotara su oduvijek bili usko vezani uz

Hajduk. Različite generacije zajedno su po-hodile utakmice voljenog kluba, putovali na utakmice u Hrvatskoj i inozemstvu. Skupina entuzijasta došla je na ideju osnivanja Udruge navijača Hajduka (UNH) Torcida Pujanke.

Nakon početnih problema i iznalaže-nja prostora (skloništa u zgradi Tijardoviće-va 6-8) udruga je zaživjela na dan utakmice Hajduk - Anderlecht 29.10.2010. Organiza-cijom UNH Torcida Pujanke stvorena je bo-lja kohezija između Torcide kao krovne orga-

nizacije i njenih podružnica. Sve to rezultira spektakularnim koreografijama i navijanjem koje protivničke momčadi ostavlja bez daha.

Prostorije udruge su svakodnevno otvo-rene te se u njima obavljaju razne aktivnosti. Udruga trenutno broji preko stotinu članova te okuplja ljude različitih generacija. Premda bi voljeli da se broj članova višestruko poveća, valja napomenuti da je svatko dobrodošao u prostorije udruge, neovisno bio on član ili ne.

Djelovanje•

Po prvi puta na prostorima našega

POVIJEST TORCIDE

Svitanje ○ 15 kotara, u organizaciji UNH Torcida Pujan-ke, održano je dobrovoljno darivanje krvi. Akcija je bila uspješna unatoč tome što je zbog zdravstvenih razloga određen broj lju-di bio u nemogućnosti pristupiti doniranju. Akciju planiramo učiniti tradicionalnom te se nadamo što većem odazivu građana u budućnosti. Po završetku akcije pripadnici udruge krenuli su na gostujuću utakmicu kod Cibalije u Vinkovce. Potom su posjetili ,,Grad heroj”- Vukovar. Uz molitve i upalje-ne svijeće položen je vijenac na memorijal-nom groblju.

U pripremi je i humanitarna akcija ko-jom će se prikupljenim sredstvima od čla-nova udruge potpomoći obiteljima slabijeg imovinskog stanja tako da se i njima ovo predbožićno vrijeme učini ljepšim.

Ove godine, na dan osnutka navijač-ke skupine Torcida (28. listopada) članovi UNH Torcide Pujanke prisustvovali su eu-haristijskom slavlju. Svetu misu za poginule pripadnike Torcide u Domovinskom ratu je predvodio naš novi kapelan don Ante

Prnjak. Emotivno je bilo po završetku sv. Mise kada se zapjevala popularna pjesma ,,Kada umrem umotan u bilo”. Tek rijet-ki nisu pustili koju suzu. Nakon toga se u prostorijama udruge pristupilo blagoslovu spomen ploče svim poginulim pripadnici-ma Torcide Pujanke koji su svoj život utkali u slobodu Hrvatske. Mora se napomenuti da je pritom,na oduševljenje svih prisutnih, pročitano pismo Rine Ivančić, majke pogi-nuloga Damira Ivančića - Pucka.

100godHajduka•

Poznato je da 2011. godine HNK Haj-duk slavi stogodišnicu postojanja. Povodom tog jubileja UNH Torcida Pujanke planira organizirati proslavu uz prigodni program. Nadamo se da ćete uveličati ovu ceremoni-ju. Također će biti organizirano putovanje u Prag gdje će se u povijesnoj pivnici ,,Kod Fleka” održati velika fešta.

Želimo svima iskazati zahvalnost na ve-likoj podršci te se nadamo vašem razumijeva-nju u našem daljnjem radu.

Svitanje 16 ○

Posljednjih nekoliko godina sve je veći broj grafita tj. murala koji oslikavaju zidove naših ulica i zgrada, a na-stali su voljom i trudom navijača Hajduka. Ti su murali, što je i normalno, posvećeni Hajduku, Torcidi i Splitu, ali neki od njih su nastali i u čast onima koji su dali živote za Hrvatsku, te one koji su na neki način zadužili naš grad. Tako po našem gradu možemo naći i murale posvećene našem gradu heroju Vukovaru, poginulim braniteljima, četvrtoj brigadi, Borisu i Dinu Dvorniku... I dok smo do prije nekoliko godina na zidovima nalazili grafite i natpise bez imalo smisla i ukusa, ovi navijač-ki murali i grafiti su prava mala umjetnička djela koja

uljepšavaju grad i pokazuju njegovu specifičnu dušu.Uz poruke ispisane na zidovima naših ulica, navijači uz standardne transparente na sjevernoj tribini ima-ju običaj ispisati i prigodne poruke, kojima ukazuju na stanje u klubu, gradu i državi, ili kakvu zahvalu preminulim navijačima. Ipak najljepše su poruke koje možemo vidjeti kada se obilježava kakva godišnjica. Tako su najupečatljivije poruke za Vukovar, Škabrnju i ostale ratom nastradale djelove Hrvatske, te za pogi-nule vatrogasce na Kornatima. I dok neki to zaborav-ljaju, Torcida pokazuje kako treba cijeniti i poštovati one koji su dali živote za našu slobodu.

Svitanje ○ 17

Dana 28. listopada, na 60. obljetni-cu osnutka Torcide, služena je sveta

misa za pripadnike Torcide koji su položili živote za Hrvatsku. Tom prigodom na misi se okupilo 50-ak članova UNH Torcida Pujanke kako bi odali počast poginulima, a misu je služio naš novi župni vikar don Ante Prnjak. Nakon misnog slavlja u pro-storijama udruge, u Tijardovićevoj ulici, otkrivena je spomen ploča poginulim pri-padnicima Torcide Pujanke. Ploču su ot-krili u ime udruge njen predsjednik David Mustapić, u ime veterana domovinskog rata Jakov Čolak, te u ime roditelja poginulih u ratu Stanislav Ivančić, otac Damira Ivanči-

ća, pripadnika Torcide koji je dao život za domovinu, a ploču i prostorije je tom pri-godom don Ante i blagoslovio. Nakon toga je upriličen i prigodni domjenak za članove udruge i njihove goste. Nadamo se da će ova misa zadušnica postati tradicionalna, u kojoj će sudjelovati svi naši župljani.

Misa za Torcidu

Nekako je prebrzo prošlo ovih pet godina. Kroz ovo vrijeme bili ste uz nas župljane, a neka-ko svojim su vas najviše doživljavali mladi i djeca.

Svete mise, župni i školski vjeronauci, pro-be, zborovi i predstave, izleti, hodočašća, nogo-met i Svitanje i mnoge druge aktivnosti, čini se kao da smo zajedno bili puno, puno duže.

Osobito će vas se sjećati oni koje ste pripre-mali za prvu svetu pričest. I svi oni kojima ste oduševljeno pokazivali kako treba slijediti Krista.

Dragi Bog neka Vas nagradi za sav trud i sve dobro što ste učinili za našu župu na Pujankama.

Neka Bog blagoslovi Vas i novu župu koja Vas čeka. A mi ćemo se radovati svakom susretu s vama, bilo kod vas, bilo kod nas na Pujankama.

Hvala vam za sve. Vi ste nama darovali svoje vrijeme i pokazivali kako slijediti put vje-re, nade i ljubavi, a mi Vama darujemo uređaj za zemaljsko snalaženje.

OprOštaj Od dOn davOra

Svitanje 18 ○

Gdje ste proveli 1. djetinjstvo?

Na Sućidru sam rođen i tamo proveo cijelo svoje di-jetinjstvo.

Zašto ste svećenik i kako 2. ste osjetili poziv?

To je najteže pitanje za mene, budući da se radi o pozivu, ne baš tako sva-kidašnjem. Neki glas u meni mi nije dao mira i o čemu god mislio, uvijek sam se vraćao na početak i onu prvotnu misao, biti svećenik. A svećenik sam, jer mislim da se mogu ostvariti kroz ovaj poziv i vjerujem da me je Bog pozvao.

Kada ste to odlučili postati? 3. Nisam baš siguran, ali negdje u osnovnoj ško-li. Tada sam počeo o tome govoriti, mislim u 7. razredu.

Kako su vaši roditelji prihvatili vašu 4. odluku da postanete svećenik?

Sasvim mirno, kao da su to očekivali. Premda me majka pitala, da li znam što to znači za mene i moj život i čega se svega odričem. Ali sve u svemu prihvatili su moju odluku, s uvje-renjem da znam što želim u životu.

Jeste li bili u sjemeništu?5. Jesam. Ali ne odmah. Prvu godinu sam bio vanjski đak. Išao sam u gimnaziju, kao i ostali momci, koji nisu bili u sjemeništu. Tada nije bilo cura u našoj gimnaziji. A onda sam u drugoj godini prešao u sjemenište.

Kako vam je bilo u bogosloviji?6.

Bilo je malo opuštenije nego li u malom sjemeni-štu. U gimnaziji je bilo dinamičnije nego li na fakultetu.

Kako ste se snašli u novoj župi na Pu-7. jankama?

Prvi mjeseci su najteži, pa u kojoj god župi bio. A ja sam ih već tri promijenio, ovo mi je treća, tako da mi nije baš lako svako malo se nanovo prilagođavati. Premda znam, što se prije prilagodim, da će mi biti lakše i ljepše. A to i nije baš tako jednostavno. Jer osim ra-zuma, čovjek ima i osjećaje. Tako da se još prilagođavam i snalazim.

U kojim ste sve župama službovali?8. Kao svećenik prva župa mi je bila sv. Nikola – Metković, pa sv. Marko – Makarska, te sada na Pujankama.

Je li vam tamo bilo bolje nego kod nas?9. Teško mi je na to pitanje odgovoriti, da ne bih koga povrijedio, a i kratko sam ovdje da

INTERVJU S DON ANTOM PRNJAKOM

Svitanje ○ 19 bih na to mogao odgovoriti. Zato bih se suz-držao, ali mogu reći, gdje god sam bio da mi se svaka župa na svoj način urezala u sjećanje i pamtim samo sretne dane, premda i nisu svi takvi bili, da ne bih zvučalo pre idilično.

S kim vam je najlakše raditi (sa stari-10. jima, mladima ili djecom) ?

Mislim da sa svima nađem zajednički jezik, ali sam nekako bliži mladima, valjda zbog godina. Ali sa svima je na svoj način interesantno, samo se treba približiti i s djecom spustiti na njihov nivo. Zagarantiran je uspijeh ako nikoga ne gle-daš s visoka, nego pristupaš čovjeku s jednakim dostojanstvom koje ima svatko od nas.

Imate li slobodnog vremena?11. Imam. Svaki čovjek treba za sebe naći slobod-nog vremena, da bi mogao normalno funkci-onirati i zdravo se odnositi prema obvezama koje ga čekaju.

Imate li brata ili sestru?12. Imam jednoga brata, zove se Franko i on će, ako Bog da, biti svećenik.

Vaš brat Franko zaredio se za đakona. 13. Kako ste to prihvatili vi i vaši roditelji?

Pa kada oba brata idu u svećenike, nije baš zgodno za obitelj, to je jedan šok, gledajući narav čovjekovu i očekivanja svakog roditelja (imati unuke, nasljednike, itd.) Ali, bez obzi-ra na svoja maštanja i očekivanja, prihvatili su njegovu odluku, jer su oni začetnici njegova života, odgojitelji, ali ne i upravitelji njegova života. I meni i njemu su rekli, da im je naj-bitnije da smo zadovoljni sa svojim životnim odabirom i ako smo mi sretni da su i oni. A ja sam uz brata i prijatelja, još dobio i kolegu.

Jeste li za vrijeme sjemeništa i bogo-14. slovije razmišljali o promjeni zvanja?

Lagao bih kad bih rekao da nisam. Bilo je tu nekakvih prevrtanja, ali nikada tako drastič-nih da bi me poljuljala u mom odabiru.

Da niste svećenik, što biste bili?15. Gledajući s ovoga aspekta, iz ove kože, kad bih morao odabrati nešto, a da nije svećeniš-tvo, odabrao bih nešto jednostavno, nekakav miran posao, bez velikoga stresa. Nedavno sam rekao jednom komunalcu, da mu zavi-dim na poslu. Ona trava koju kosi, nikako ga ne može iznervirati, niti mu prigovarati.

Koje su vaše želje?16. Mislim da mi je najveća želja, ostati zadovoljan sa svojim pozivom. Kada je čovjeku i teže u ži-votu, a zadovoljan je duboko u sebi, može sve podnijeti. Zato pazite što želite u životu. Kat-kada u neznanju želimo nešto što nije dobro za nas same, a uvjereni smo da je to dobro.

Gdje biste najradije živjeli?17. Ondje gdje me Bog želi. Vjerujem da me tre-nutno želi ovdje na Pujankama. Takav mi je poziv, da su Božje želje i moje želje. Mogu ja maštati, ali ta mašta ne mora nikada biti ostvarena. Nikada nisam maštao o Pujanka-ma, ali to ne znači da mi ne može biti dobro.

Gdje se vidite za pet, deset ili dvadeset 18. godina?

Vidim se uskoro negdje na župi. A ove bih brojeve smanjio.

Jeste li ikad bili zaljubljeni?19. Mislim da sam još zaljubljen. A ako mislite na neku osobu, curu, onda sam bio zaljubljen.

Koliko puta?20. Mislim, samo jednom.

Volite li novinare?21. Ne volim generalizirati. Svi smo mi ljudi, ali netko manje, a netko više. Poznam neke novi-nare koji su mi jako dragi, kao osobe i novinari, a ima i onih koji mi se nimalo ne sviđaju.

Razgovarale: Anamarija Galić i Vlatka Maretić

Svitanje 20 ○

Papa Benedikt XVI. prošlo je ljeto u šestosatnom razgovoru s

njemačkim novinarom Peterom Seewal-dom dotaknuo gotovo sve važnije teme današ-

njeg svijeta. Postavlja se pitanje zašto bi svatko tre-bao pročitati taj razgovor objavljen u knjizi „Svjetlo svijeta“?! Upravo stoga što je u knjizi objavljen raz-govor sa Svetim Ocem, a Očeve riječi se ne propušta-ju, zar ne?! Što nam to poručuje zabrinuti Otac?!

Nemali broj onih koji pročitaju knjigu iznenadit će se na što se sve osvrnuo Papa: na ozbiljne teme

koje se očituju u znakovima vremena, probleme u Crkvi, goruća pitanja, ali i neke posve jednostavne životne trenutke o kojima ga je pitao novinar, a koji bi zanimali svakoga od nas, pitanja poput onih: ima li papa novčanik, je li istina da mu radna soba izgle-da isto kao i 1954. godine kad je kupio prvi radni stol, stigne li viđati stare prijatelje, koristi li sobni bicikl koji mu je postavio osobni liječnik, gleda li televiziju itd.

Progovorit će papa Benedikt i o svojim prethodni-cima, na osobit način o Ivanu Pavlu II. uz kojeg

ga je vezalo ponajprije prijateljstvo, a za kojeg gaji

veliko poštovanje. O njegovu pontifikatu reći će kako je oso-bito obilježen mu-kom koju je pro-življavao na kraju života, a koja je svjedočki ukazi-vala na Kristovu muku. Otkrit će Benedikt XVI. i kako se iznenadio izborom za papu i to u vrijeme kad se nadao da će konačno moći odmoriti u mirovini. Na novinarovu tvrdnju kako je on najmoćniji papa svih vremena, jer Katolička Crkva nikada nije imala više vjernika, Be-nedikt XVI. će reći kako je rasprostranjenost Crkve po svem svijetu važna, ali kako papi ne daju moć brojevi. S jedne je strane papina moć posve velika, a s druge je on sasvim nemoćan čovjek. Upravo zbog goleme odgovornosti koju nosi ova služba i poslanje Joseph Ratzinger je i bio silno iznenađen izborom za Papu.

Danas osamdeset trogodišnjak i u ovom razgovoru papa Bene-

dikt XVI. po tko zna koji put svjedoči “Svjetlo svijeta”. Jesmo li spremni potpaliti svoje “baklje” na ovom “Svjetlu” sljedeći Papin primjer, ne samo u vremenu Došašća kad iz nedjelje u nedjelju palimo novo svjetlo, već svaki dan, cijelu godinu kako bi zaživjela nova evangeli-zacija na koju Papa poziva, kako bi se iznova osvijestili, kako bi postali vidljivi i djelatni u društvu?!

Jelena Hrgović

Zašto bi svatko trebao pročitati knjigu “Svjetlo svijeta”?

božićna ispovijed školske djece

Hodočašće na Udbinu

Misa za

Torcidu

Izlet u Nin

Mladi u Gardalandu

kao što vidite ima sve-ga, pa navalite narode, ima za svakoga

prodaja plodova ‘’male radionice’’

bilo je štogod i za pojest

Još malo Gardalanda...

Jaslice u župnoj crkvi

Pozdrav s visine

Ministranti na

zimskom izletu

Svitanje ○ 21

Čovjek je dio prirode, s njom se na-dopunjuje te bi trebali skladno ži-

vjeti. Svaki čovjekov iskorak protiv pri-rode može značiti jedino samootuđenje. Njihovo ponovno sjedinjenje jedina je mogućnost za spas svijeta, a ostvarivo je čovjekovom pokorom te odbacivanjem njegove sebičnosti i potrebe da svime upravlja.

Bog je osim nas stvorio i prirodu smatrajući da će čovjek prepoznati i po-štovati njenu ljepotu i svrhovitost. Nije je stvorio za puko promatranje, zlou-potrebu, sječu i paljenje šuma, bacanje otpada, već da punoću svoga života čo-vjek doživljava krijepeći se u njoj. Žive-

ći u harmoniji s prirodom čovjek bi njoj dao nezagađenu vodu, novu mladicu stabla, očišćene puteljke, a ona njemu mir i spokoj, odmor oku i duhu i zdrav-lje tijelu.

Kroz suživot s prirodom Bog je čo-vjeku dao mogućnost kvalitetnijeg živ-ljenja. Dokazano je kako promatranje prirode smanjuje stres, a ljudi koji iz svojih bolesničkih soba promatraju lje-pote prirode, brže se oporavljaju. Sto-ga pođimo u prirodu, dišimo je punim plućima, poštujmo je i volimo jer o njoj ovisimo kako duhovno tako i zdravstve-no. Ona nas čini boljim ljudima!

Piše: Martina Bulić

ČOVJEK I PR IRODA

Svitanje 22 ○

Uvod•

Hitlerov papa ili pravednik među naro-dima, zaštitnik Židova ili sljedbenik naciz-ma... neki su od naziva koji se pridodaju uz ime Eugenija Pacellija, poznatog kao papa Pio XII. Čovjek kojem je sudbina namijenila ulo-gu duhovnog vođe u Europi u vrijeme kada je njom harao nacizam, fašizam i komunizam predmet je vatikanske kontroverze. U nedo-statku mnogih dokumenata, njegov lik i djelo različito su interpretirani- od veličanja osobe čija je intervencija spasila milijun Židova i pripadnika ostalih naroda pa do svrstavanja u Hitlerove pobočnike i simpatizere antise-mitizma. Papa Pio XII. još dijeli svijet koji različito tumači njegovo djelovanje tijekom

Drugog svjetskog rata. Katolička Crkva ga želi beatificirati, a Židovi drže kako nije jav-no stao u njihovu obranu za vrijeme nacizma i fašizma.

O papi Pacelliju mišljenje javnosti bilo je većinom pozitivno, sve do 1963. godine kada je Rolf Hochhuth napisao knjigu Der Stellvertreter (Namjesnik) u kojoj ističe da Pio XII. nije učinio koliko je mogao u obranu Židova. Drugi takav autor koji iznosi niz ne-istina o papi je i John Cornwell, koji je 1999. objavio knjigu Hitler‘s Pope. The Secrete Hi-story of Pius XII (Hitlerov papa. Tajna povijest Pija XII.). U knjizi Johna Cornwella izrečena je drska optužba i laž da je omogućio učvršći-vanje Hitlera na vlasti te je također napisao da se nije javno pobunio te da u svojim radijskim porukama nikad nije izravno optužio Hitlera te oštro prosvjedovao protiv holokausta. To stajalište Johna Cornwella je vrlo neuvjerljivo jer su događaji pokazali da su oštre javne osu-de i prosvjedi Katoličke crkve izazvali još veće, brojnije i strašnije zločine koje su počinili SS i Gestapo. Hitlerovi nacisti su progonili Žido-ve, ali je i borba protiv Katoličke crkve bila ne-milosrdna, a nacistički je program bio poznat po svojem antikatoličanstvu. Da je papa Pio XII učinio ono što sugerira John Cornwell, tj. da je otvoreno napao Hitlerovu politiku, to bi još više pogoršalo rasna proganjanja.

Ta suzdržanost nikako nije značila neza-interesiranost za žrtve. Dok je papa u javnosti ostavljao dojam da šuti, državno je tajništvo dodijavalo nuncijima i apostolskim delegati-ma u Slovačkoj, Hrvatskoj, Rumunjskoj i Ma-

PaPa Pio Xii i nacizamPiše: Marijana Marinović, studentica teologije

Svitanje ○ 23 đarskoj naređujući im da interveniraju kod vlada i kod episkopata dok ne potaknu akciju koja će pružiti potrebnu pomoć. O učinkovi-tosti toga djelovanja svjedočile su brojne ope-tovane zahvale židovskih organizacija. Židov-ski povjesničar Pinchas Lapide nije oklijevao procijeniti broj spašenih na 850 tisuća osoba. Pio XII. je spasio tisuću Židova od sigurne smrti, ali mu židovska zajednica zamjera što nije javno istupio protiv holokausta. Ispod sli-ke Pia XII. u muzeju Yad Vashem piše kako „Izabran 1939., Papa je stavio po strani pismo protiv antisemitizma i rasizma koje je pripremio njegov prethodnik. Pa ni kada su informacije o pokoljima Židova pri-stigle u Vatikan, nije reagirao ni usmenim ni pismenim javnim prosvjedima. Pio XII. nije interveni-rao ni kada su Židovi iz Rima deportirani u Auschwitz“. Papa Pa-vao VI. je 1964. naredio da javnosti budu dostupni svi vatikanski dokumenti u vezi s Drugim svjetskim ratom. Proces za proglašavanje blaženim i svetim za njega je još 1945. godine pokrenuo papa Pavao VI. Istina o papi Pacelliju teško se probija u javnost, ali proces beatifikacije do-bro će ispitati život sluge Božjega Pija XII., pa će istina izići na vidjelo.

„Diplomatskiodnosi“saHitlerom•

Papa Pio XII je skupa s njemačkim bi-skupima 1937. formulirao tekst enciklike Mit brennender Sorge, koju je 19. ožujka 1937. obznanio Pio XI., a koja govori o položa-ju Katoličke crkve u Hitlerovoj Njemačkoj i protivi se nacizmu uzdignutom do apsolutne

vrijednosti, gotovo do obožavanja, s idolatrij-skim kultom rase, nacije, države i njena točno određena totalitarističkog oblika. Osuđuje etičke zablude, nepoznavanje naravnog zako-na i prava, gdje ljudsko društvo više ne služi čovjeku, nego čovjek robuje ideologiji države i njenom isključivo zemaljskom blagostanju. Pacelli je u enciklici dodao dio koji ukazuje na političke temelje i ciljeve Trećeg Reicha te mo-tive progonjenja Katoličke crkve. Najvažniji učinak enciklike za vjernike bila je činjenica da je Papa progovorio uzviknuvši pred svjetskom

javnošću: „Crkva u Njemačkoj bori se na smrt i život: vi njemački

katolici, koji ste proganjani, u pravu ste, ne dajte se

zavesti, ja sam uz vas“. Spomenuti Pio XI., iste godine 29. lipnja 1931., još opširnije i energičnije encikli-kom Non abbiamo bisogno (Nemamo

potrebe), brani Crkvu od omeđivanja vjerske

slobode od strane tota-litarne države fašista, na-

cionalsocialista i komunista, s posebnim osvrtom na talijanske okol-

nosti onoga trenutka. Enciklika Mit brennen-der Sorge ( Gorućom zabrinutošću) Nakon objavljivanja enciklike dolazi do još jačih pro-gona tako da je u samom Beču kardinal nad-biskup bio napadnut pri izlasku iz katedrale, a sutradan su provalili u njegovu nadbiskupsku palaču i opljačkali je. Državnim je službenici-ma zabranjeno da svoju djecu šalju u vjerske škole, od njih se tražilo da potpiše obrazac kijim su izrijekom prihvaćali Rosenbergo-vo novo poganstvo. Kršćanska pouka bila je izložena stalnim napadima, najprije na lokal-noj razini, a zatim su se postupno ti napadi

Svitanje 24 ○proširili na cijeli Reich. Jednom odredbom od 29. prosinca 1937, naređeno je zatvaranje 82 katoličke školske ustanove, s ukupno 15 000 učenika. Uz zatvaranje katoličkih škola, vodili su i borbu protiv vjeronauka u državnim ško-lama. Bavarska je vlada 10. ožujka 1938. doni-jela zakon o akademskoj inspekciji i jedan od članaka toga zakona određivao je da svećenici koji poučavaju moraju imati posebnu dozvo-lu, koja se neće davati nearijcima i „politički nepouzdanim“ ljudima. Papa je u borbi protiv nacističke ideologije veliku važnost pridavao izobrazbi i usmjeravanju koje su tamo mogli dati svećenici i biskupi, i bitnim je držao savr-šeni sklad unutar episkopata.

Osnovao je i Papinsko djelo za pomoć, kao i Vatikanski informacijski ured koji je i dugo nakon rata nastojao pomoći u otkri-vanju podataka o sudbini 11 milijuna ljudi zahvaćenih ratnim vihorom te je odaslao po-znate božićne radijske poruke nacijama u ratu pozivajući ih na mir. Samo zbog nacističkih odmazda nije nastavio s otvorenim protuna-cističkim djelovanjem, ali je zato u tajnosti djelovao preko svojih organizacija pomažući svima koji su bili proganjani zbog antirasnih zakona. Pomogao je 860 000 Židova. Papina šutnja na koju cilja i John Cornwell (Hitle-rov papa) i Hochhuthov (Vikar, Namjesnik) je opravdana jer su intervencije Vatikana u prilog Židova bile diskretne i povjerljive, ali učinkovite. Pio XII. izjavio je kako je uvjeren da je za izbjegavanje rata, za ublažavanje pat-nji, za smanjenje broja žrtava učinio sve što je vjerovao da mora učiniti.

Hitlerovstavpremakršćanstvu•

Hitler je odrastao uz pobožnu maj-ku Klaru i liberalnog, rano preminulog oca Alojza, koji je negativno utjecao na Hitlerov odnos prema kršćanstvu, a posebno prema

Katoličkoj crkvi kojoj je obitelj pripadala. Hitlera je u nekršćanskom shvaćanjima učvr-stilo i njegovo duboko razočaranje na preda-vanjima iz školskog vjeronauka. Svi su ovi čimbenici doprinjeli tome da je Hitler, pre-ma vlastitom priznanju, rano izgubio vjeru. „S trinaest, četrnaest, petnaest godina više ni u što nisam vjerovao, a niti jedan od mojih mnogih drugova nije vjerovao u tzv. pričest, osim samo nekoliko sasvim glupih odličnih učenika.“ Hitlerov stav prema kršćanstvu je poznat iz tzv. Bormannovih bilježaka. Vođa Trećeg Reicha drži kršćanstvo utjelovljenjem rušilačkog boljševizma. Pod krinkom vjerskog odgoja svećenici već stoljećima sokole vjerni-ke protiv države i njezinih institucija. Hitler se pred Hansom Severusom Zieglerom jasno

Svitanje ○ 25 izjasnio kao poganin uz napomenu da on pod tim pojmom podrazumjeva sebe kao nekr-šćanina. „Vi morate znati da sam ja poganin, da se osjećam nekršćaninom. Razumljivo, da imam unutanji odnos prema jednoj kozmič-koj svemoći, prema jednom božanstvu. To mora imati svatko tko ima osjećaj za umjet-nost. Nažalost, ljudi podrazumijevaju pod riječju „poganin“ nekoga bezbožnika i križaju se triput kad čuju tu riječ.“

Hitler je pročitao mnoge knjige o židov-stvu i kršćanstvu. On je čak posebno proučavao i he-brejsku etimologi-ju. Hitler je Isusa smatrao arijevcem, dakle Nežidovom. „Kršćanstvo bijaše sverazorni boljše-vizam. Pri tom je Galilejac, koji se poslije naziva Krist, htio nešto sasvim drugo. On je bio narodni vođa koji se protivio židov-stvu. Galileja bijaše sigurna kolonija u kojoj su Rimljani naselili galske legionare, a Isus zasigurno nije bio Ži-dov. Krist je bio Arijevac, ali Pavao je koristio njegov nauk da mobilizira podzemni svijet i organizira predboljševizam. Zbog ovoga upa-da izgubila se lijepa bistrina antičkog svijeta... Kršćanstvo je najluđe što je ikad ljudski mo-zak stvorio u svojoj tlapnji, to je izrugivanje svega božanskoga...“ Iz svega ovoga možemo zaključiti da je Hitler vjerovao da je Isus o Ži-dovima govorio kao o utjelovljenju zla i da su ga zato razapeli. Kršćansko shvaćanje života poslije smrti Hitleru je potpuno neprihvatlji-

vo. „ Misao o onostranosti u kršćanskoj religiji ne mogu podržavati, jer nije održiva. Misao o vječnosti utemeljena je u vrsti. Duh i duša idu sigurno ponovno natrag u zajednički rezervo-ar - kao tijelo. Mi gnojimo time kao temeljni materijal, fundus iz kojeg nastaje novi život. O tome „zašto“ ne moram sebi razbijati glavu. Biće duše nečemo razotkriti. Ako ima Boga, onda nema samo života nego i spoznaja; ako reguliram svoj život na temelju uvida koji mi je Bog dao, onda se mogu prevariti, ali ne la-

žem. Najteži uda-rac, koji je pogodio čovječanstvo je kr-ščanstvo; boljševi-zam je izvanbračni sin kršćanstva, obo-je su plod Židova. Kršćanstvo je naj-veći nazadak, koji je čovječanstvo ikad doživjelo.“

Iz ovoga mo-žemo zaključiti da je Hitler osim što je mrzio Židove i sve židovsko, bio i oštri protivnik Kr-

šćanske crkve i vjere. Osim Židova u njegovim logorima su stradali i mnogi kršćani među ko-jima su i Edith Stein (Terezija Benedikta od Križa) koja je rođena u ortodoksnoj židovskoj obitelji. Na Novu godinu 1922. primila je sve-to krštenje i uzela ime Tereza. Godine 1933. ušla je u karmelićanski samostan u Kölnu i uzela ime sestra Terezija Benedikta od Križa. Bila je profesorica na Pedagoškom institutu u Münsteru. Pisala je knjige o katoličkoj filozo-fiji. Pet godina kasnije bježi pred nacistima u Nizozemsku odakle je 1942. godine depor-tirana u nacistički koncentracijski logor. O njezinoj sudbini nije se ispočetka ništa znalo.

Svitanje 26 ○Tek kasnije ustanovljeno je da je, zajedno sa sestrom Rozom i cijelim transportom, ubijena u Oswiecimu (Auschwitz) 9. kolovoza 1942. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Edith Stein blaženom 1. svibnja 1987., a svetom 11. li-stopada 1998. godine; zatim sv. Maksimilijan Kolbe koji je osnovao katoličku marijansku organizaciju "Vojska Bezgrešne", s ciljem pro-micanja katoličkih vrijednosti, posebno šire-nja štovanja Blažene Djevice Marije. Izdavao je mjesečnik u Grodnom, a kad je u jednom broju napisao: „Nitko na svijetu ne može pro-mijeniti istine“, nacisti su ga uhapsili i odveli 10. veljače 1941. u varšavski zatvor Paviak. Iz zatvora je tranportiran u logor Auschwitz. Krajem srpnja 1941. pobjegao je jedan zaro-bljenik. Zapovijednik logora Fritzsch odredio je, da će desetorica umrijeti zbog toga. Među njima je bio jedan mladi narednik Fran Gaj-ownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu. Maksimilijan Kolbe je prisusto-vao tome i ponudio se da zamijeni tog mladog narednika. Zapovijednik Fritzsch je pristao. Maksimilijan je umro 14. kolovoza 1941. u predvečerje blagdana Velike Gospe od injek-cije karbolne kiseline. Papa Ivan Pavao II. pro-glasio ga je svetim 10. listopada 1982.

Zaključak•

Pio XII. u užasnim vremenima nije spa-šavao sebe, već Židove od nacista, i to je nje-gov "grijeh". Cijeli problem je u tome što nije bitno da je Pio XII. činio dobro Židovima, već što ga nije učinio na dovoljno dobar na-čin. Da je papa digao glas neki bi opet gun-đali kako se radilo o ispraznom govoru koji mu je poslužio samo da zaštiti sebe. Ali da je i digao glas, i proveo ga u djelo onda bi, kao i Stepincu, opet prigovorili kako se to odnosi-lo samo na krštene Židove. Trebalo bi umje-sto šutnja upotrijebiti riječ mudrost, jer je u toj šutnji bilo vrlo malo šutnje. Papa je malo govorio, ali je puno djelovao i to mu nitko ne može osporiti. Papa je morao svaku svoju riječ

veoma dobro ocijeniti i odmjeriti, kako ne bi učinio još nesnošljivijim stanje u Njemačkoj. Došavši na vlast, Hitler je naredio da se, iz samilosti, unište životi koji nisu vrijedni živo-ta, osobe koje su beskorisni potrošači hrane, deformirana novorođenčad i ozbiljno retar-dirane osobe. Nitko nema pravo uništavati te živote na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti. Mnogi su ljudi ubijali i umirali u ime kukastog križa, u ime Staljinove petokra-ke, u ime raznih obilježja. Nemoguće je “oči-stiti” svijet od takvih ljudi, to bi se pokazalo jednakim zlom. Čini se da je zadaća budućih generacija ne dopustiti da takvi ljudi dobiju vlast u ruke, a najbolji pokazatelj toga je da njemački narod još i danas osjeća posljedice odabira svojih sunarodnjaka u 30-im godina-ma 20. stoljeća. Premda nije vjerojatno da će se ponoviti komunističke ili nacističke straho-vlade, ipak danas postoje, primjerice, golemi sekularistički i liberalistički napadi na Crkvu. No, postoje antikatoličke snage koje se mogu pronaći u istim medijima. One uvijek koriste Katoličku Crkvu iz vremena Drugoga svjet-skog rata kako bi napali današnju Crkvu. Pio XII. u takvom teškom vremenu bio je jedan od rijetkih koji je dosljedno i bez ikakva kompro-misa branio dostojanstvo ljudske osobe. Papa je uvijek branio ljudsko dostojanstvo, ljudsku slobodu, vođen tom slikom o čovjeku. Papa Pio XII. je imao kvalitete koje se u današnjem društvu ne mogu tako lako naći, a to je prije svega hrabrost, neustrašivost i čistoća srca.

Svitanje ○ 27

Badnjak je za katolike večer puna simbolike

i radosti. Večer puna uzvi-šenosti i očekivanja.

Ljudi diljem svijeta slave ovu noć na različi-te načine, ali smisao i bit badnje večeri je svugdje isti. Pa tako sam i ja uz vatru slušao bakine pri-če o toj svetoj noći. Malo se tih običaja sačuvalo, i zbog toga mi je jako žao. Ovako je to bilo: mladići iz sela su išli od kuće do kuće uz pjesmu i molitvu, bilo je jako veselo, jelo se i pilo ali kad je došlo vrijeme za molitvu svi se naglo uozbilje i počnu moliti. Tri badnjaka su čekala ispred svake kuće. Mladići bi unijeli badnjake, zapalili ih i molili, zatim jeli, pili i pjevali. Na-kon toga bi pošli do sljedeće kuće i tako cijelu noć. U kućama se prostira-

la slama kao simbol za štalu u kojoj se Isus rodio. Djeca su se u slami igrala i zabavljala.

Kasnije bi i ostali mještani običa-vali izići pred kuće i zajedno bi pjeva-li. Svi su bili složni i prijateljski na-strojeni. Jelka se nije kitila kupovnim ukrasima, nego je svatko od ukućana napravio neki svoj ukras. Obiteljski duh i toplina doma se mogla osjetiti

u svakom kutku kuće. Na-kon svega toga krenulo se zajedno pješice u crkvu na polnoćku.

U Crkvi bi svi zajedno dočekali Božić te se ruko-vali i izljubili sa svojim naj-bližima i krenuli natrag u topli dom. Eh, da je vratiti stara vremena.

TRADICIJA BOŽIĆAPiše: Marin Rubić

Jaslice u župnoj crkvi

Svitanje 28 ○

Žubore sve rijeke,pričaju sve zore,Vukovare grade,ukradene slobode.

Majčine suzeliju se nad tobom,dah tvojih junakanosiš ti sa sobom.

Nek' zapamti Hrvatsvakog svog junaka,što dade svoj životbi mu zemlja laka.

Zemlja laka bilai Bog u milosti,rasti grade mili

u novoj mladosti.Marina Petak

VukoVar

Svitanje ○ 29

Vukovar u smaragdnocrvenom prozircu Dunava

kao priča zauvijek ispričana

Vukovar u srcima zatočenika podzemlja

kao sudbina sudnjeg dana kao dan osamdeset treći

Vukovar živa baklja

u kanonadi granata i raketa mecima izrešetana

Vukovar posijelo smrti

noć žrtvovana jaucima a nijedan prag označen ni jedna vrata obilježena

da bude pošteđen

Vukovar bijaše jednom jedan grad

Hoće li djeca hoće li ikada moći znati i povjerovati

bijaše jednom grad Vukovar

Zatočenici sudbine mraka hoće li ikada više moći odsanjati

ljepote sunčanih dvorišta Vukovara

na gomilama stijenja na kamenim grobovima

razrušenog grada

Europo ovo je tvoj spomenik

Vukovar

O Bože koliko patnje utkane

u Vukovar koliko uzdisaja koliko molitava

Ljudski je pitati Zašto zašto

pravedni Bože?

Ljudski je plakati a ja plačem

i oplakujem Vukovar u egzodusu

izranjene Domovine jer je Vukovar

jutro Velikog hrvatskog petka

O Gospodine poslušaj daj da prije noći svane Treći dan da ne bude više

ranjenih Vukovara

O Gospode Bože u Zori pobjede nad smrću

daruj nam opet i zauvijek Vukovar

Daruj nam Vukovar

Svitanje 30 ○

Povodom dana sv. Šime 8. listopada 2010. organizirano je hodočašće u Zadar.

Pedesetak vjernika naše župe u ranim jutarnjim satima vođeni kapelanom Antom Prnjakom zaputili su se u taj povijesni dal-matinski grad.

Među vjernicima bilo je starijih, mla-đih i nekoliko djece. Bili su malo pospani, ali želja za putova-njem bila je jača.

O k r i j e p l j e n i molitvom i Božjim blagoslovom kre-nuli smo na ho-dočašće. Bilo je to prvo hodočašće s don Antom koji je u našu župu stigao ovoga ljeta pa stoga i prava prilika da se s njim bolje upoznamo.

Jutarnju kavu popili smo na odmaralištu Skradin. Predivan pogled na kanjon rijeke Krke i oštar zrak razbudili su i najpospanije.

Stigli smo u Zadar i požurili kroz Kalelargu do crkve svetog Šime. Stara cr-kva bila je popunjena do posljednjeg mje-sta. Na oltaru crkve bio je izložen sarkofag sa relikvijama sveca. Nakon euharistijskog slavlja vjernici su se u tišini, sabrano, svat-ko sa svojim molitvama, poklonili svetom Šimi. Taj trenutak u meni je probudio ne-što što do tada nisam doživjela, nešto što riječima ne mogu opisati.

Nakon kratkog obilaska Zadra uputi-li smo se do Nina. Posjetili smo marijansko svetište poznato po čudotvornom ukazanju bl. dj. Marije. Bili smo i u najmanjoj katedrali. Nakon kratke šetnje gradom u poslijepod-nevnim satima krenuli smo prema Splitu.

Budući da su djeca bila dobra što don Anti nije promaklo, odlučio ih je počastiti.

Odluka je pala, bit će to čašće-nje sladoledom u Vodicama.

Premda je kalendarski još bilo ljeto, tempera-

tura baš i nije bila za sladoled. Ali tko je za to mario?!

U predvečer-je smo stigli u Vo-dice. Na vodičkoj rivi, dano obeća-

nje je i ispunjeno. Sjedeći na klupama

i hvatajući posljednje zrake sunca, djeca su

uživala u sladoledu.Kako svako hodočašće za-

počinje i završava molitvom i mi smo bili dosljedni tomu. Ovoga puta krunicu su molila djeca. Premda su neka od Otajstava imala osam ili devet Zdravo Marija to nas nije spriječilo da zajedno s djecom zahvali-mo Bogu na ljepoti proteklog dana.

U kasnim večernjim satima stigli smo u Split. Svatko od nas u svojim mislima s osmi-jehom na licu otišli smo svojim kućama.

Bilo je to hodočašće s novim kapela-nom kojega ćemo se svi rado sjećati.

Hodo čaš ć e u Zada rPiše: Ivana Lučev

Svitanje ○ 31

Od ove jeseni krenuli smo s tribina-ma o kršćanskoj mudrosti kako bismo se malo potaknuli na razmišljanje i propiti-vanje. Toga nikad dovoljno.

Prvi gost bio je don Ivica Raguž, profesor na KBF-u u Đakovu, koji nam je slikovito i zanimljivo pokazao kako izgle-da kršćanski pogled na astrologiju. Mno-gi ljudi svoj život danas temelje na raznim predviđanjima, horoskopima, gatanjima i slično, pa je potreba za razlučivanjem tim veća. Iz teologije sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog razvidno je da nebeska tijela utječu na čovjeka, budući da je on tjele-sno, osjetilno biće. Ipak na kraju Božja providnost svime ravna, nužnošću kreta-nja i nenužnim budućim događajima. Kao

kršćani slobodni smo od svih nametnutih ograničenja jer nas je Isus oslobodio, kako od svijeta, tako i od astrologije.

Slijedeći gost, otac Jozo Milanović, benediktinac s Ćokovca, inspirirao nas je monaškom duhovnošću i približio nam

Tribine – zrnca mudrostiPiše: Sandra Vujović

Svitanje 32 ○

molitvu časoslova. Smatra je vrhuncem molitvenog života, jer se spaja s disanjem cijele Crkve i posvećuje čitav tijek dana i noći. Podsjetio nas je kako je Isus molio psalme i kako se njegova svećenička služba nastavlja upravo po ovoj liturgijskoj moli-tvi. Izmjenom tih časova kucamo u ritmu Tijela Kristova, odnosno naši glasovi od-

zvanjaju u Kristu, a njegovi u nama.

Da sve ne ostane samo na teoriji, naš župnik don Ante Vranković dao nam je mogućnost upoznati svu ljepotu časoslo-va za vrijeme Zornica i molitvom Pove-čerja u Došašću. To je prava priprava za vrijeme koje je pred nama.

Fra Miroslav Bustruc, čest i vrlo tražen propovijed-nik na duhovnim obnovama, kao posljednji gost u ovoj godini, obradovao nas je svojim sugestivnim i autentič-nim izlaganjem. Primjerima iz osobnog života, pokazao je kako se može i treba živjeti u istini, bez kompromisa. Tek tada, pročišćujući se, djelujemo na svoje bližnje, oso-bito na djecu, otimajući ih duhu svijeta i pritisku medija. Ljepota dolazi iz spoznaje kako imamo neprocjenjivi dar oprosta grijeha i ljubavi za život u slobodi.

Vjerujemo kako će nam i sljedeći gosti ponuditi zrnca mudrosti iz kojih ćemo

crpsti snagu istinskih trenutaka.

Svitanje ○ 33

Vrijeme Božića i radost zbog rođenja našeg Spasitelja podsjeća nas da analizi-ramo sami sebe, naše želje i nade za novo dobro. Za Božić se pripremamo ustrajnom molitvom i pokojim simboličnim darom ko-jim želimo iskazati ljubav ukućanima i pri-jateljima. Božjom providnošću svjesni smo da uvijek nanovo ima onih kojima je pomoć itekako potrebna.

Naš vjerni župnik don Ante iznenađen ljepotom i kvalitetom umjetničkih radova gđe Mirjam Ćaleta, dobio je ideju u svrhu organiziranja radionice za župljanke koje svoje slobodno vrijeme mogu iskoristiti u plemenite svrhe. Dekupaž (franc. decoupe-sjeckati), salvetna tehnika kojom se izrađuju i ukrašavaju predmeti, pobudila je zanima-nje kakvo se i očekivalo. Na početku je u ra-dionici sudjelovalo svega desetak župljanki, a kako se dobar glas daleko čuje, naša radi-

onica je bila sve brojnija. Ohrabrene vedrim duhom i upornošću gđe Mirjam mnoge od nas su se iznenadile koliko umjetnost može biti zanimljiva i svrsishodna. Prodajom izrađenih radova nakon nedjeljnih misa sa-kupili smo novac za potrebite. Znajući da na takav način pomažemo nekome, našu ljubav i pažnju utkale smo u svaki predmet na osobit način.

Uz veliku pomoć i sudjelovanje naših dragih teta iz vrtića, u radionici se osjeća-mo kao kod kuće. Redovito se počastimo kolačima i kavom pa se uz takvu atmosfe-ru dogodi i pokoja priča iz svakodnevnog života popraćena smijehom. Naša će radi-onica s velikom željom u širenju ljubavi i pomoći živjeti i u novoj godini. Otklonimo duh zaborava s onih kojima je naša pomoć najpotrebnija jer naše je samo ono što smo drugima dali.

Piše: Josipa Petak

MALA RADIONICA VELIKOG SRCA

Svitanje 34 ○

Teška gospodarska kriza učinila je da velik broj ljudi držeći novac u rukama dobro razmisli gdje i kako će ga potro-

šiti. Termin “moram razvuć od prvog do prvog” nikako da se održi čak ni uz vođenje svakod-nevnog malog, ali značajnog, knjigovodstvenog procesa u našim glavama. Velike korporacijske tvrtke koje lansiraju reklame brzinom svjetlosti na televiziji i na najpromet-nijim lokacijama na ulici, nikako nam ne idu na ruku i ponekad imamo osjećaj da smo zarobljeni u “trgovač-kom paklu”. Šetajući ulicom, redovito primjećujemo kako ljudi s velikim divljenjem i osmjehom u euforiji gledaju plakate i reklame koje nude brza i dobra rješenja . Još ako se na spome-nutim fotografijama nalaze muškarac i žena s djetetom u naručju u toploj obiteljskoj atmos-feri, zaključit ćemo da veliki trgovački centri smišljeno prezentiraju proizvod koji je idealan prototip za sreću i zadovoljstvo kao nešto što je stvoreno baš samo za nas. Ako usput naiđemo

na kakav gratis proizvod, a uz kupnju nekog sljedećeg dobivamo bodove kod gospođe na blagajni, kako odoljeti? Dobivamo i karticu za koju prethodno moramo ispuniti pristupnicu s općim podacima i na kraju odgovoriti na njima važna pitanja što i koliko volimo. Na takav na-čin postajemo uvaženi članovi potrošačkog vr-tloga kojem je u interesu samo to da svoj teško

zarađeni novac ubacujemo u njihovu ne baš malu kasicu. Obilazeći od vrata do vrata, neprimjetno možemo cijelo popodne provesti pod svjetli-ma zasljepljujućeg neona gdje sve izgleda atraktivno i pruža mogućnost da se osjećamo kao Alisa u zemlji čuda. I tako u slavu bodova prebiremo

okolo i kupujemo hrpu nepotrebnih i beskori-snih stvari. A što nam to zapravo treba? Najbo-lji savjet bi bio da uključimo često zaboravljeni razum i volju koje ćemo vjerom u potpunosti podložiti Bogu, a za nagradu će nam Njegova providnost, koja sve okreće na dobro, pomo-ći da odlučimo gdje, kada i koliko kupovati.

S A K U P I B O D O V E

Piše: Josipa Petak

Svitanje ○ 35

Volio bih reći nešto o ljudima koje ne vidimo, o ljudima kojih uopće nismo svjesni. Onima koji su oko nas i neprimjetno , svakoga dana, rade svoj

posao. Posao koji je tako “nebitan” i “ne primjetan”, kao oni i njihova uloga u društvu i našim životima. Za-okupljeni svojim unutranjim uskim svijetom i krugom poznanika nikada ni ne pomislimo tko radi takve po-slove a kamo li da im iskažemo zasluženo poštovanje.

Koliko sam se puta probudio i krenuo u školu, prošao pored silnih čistača kao da i nisu tu. Uđem u bus i nastojim se probuditi a na vozača pomislim tek onda kada kasnim i razmišljam: “Šta ovaj ne može brže vozit?”. Prođem pored onih ljudi što od najranijeg jutra cijepaju drva. Kada se vraćam ista je scena, samo je sada podne. Dok drugi ljudi sjeda-ju za stol i jedu oni rade, i rade, rade za svoj kruh. Kada oni sjednu da jedu?

Najbolje pamtim sliku jedne čistačice iz škole. Bila je to pretprošla zima, najvjerojatnije baš ovo doba . Došao sam zabunom u školu ranije no što sam trebao, nismo imali prvih par sati. Unutar same škole nikad neke velike radosti, a bio je sunčan dan, otišao sam sjesti ispred škole. Nikoga nije bilo vani osim mene i te čistačice. Čistačica koja se smješila. Ona je čistila papire koji su ostali od odmora, nemarno ba-čeni na pod kraj kante za smeće. Čistila je i opuške. Počeo sam razmišljati kako je njoj svaki dan čistiti isto smeće od istih učenika, isto mjesto u isto vrijeme. Kako je to, prividno, besmislen posao. Od svega toga najčudnije je bilo to što mi je i privuklo i pažnju na nju, a to je njen osmjeh. Osmjeh koji kao da je tuđi, priljepljen na to umorno lice i nemoguće ga je otr-gnuti. Kako ona može biti radosna ako svakoga dana radi isti zamoran posao, kako to da nije ljuta na nas, one koji bezobzirno gomilaju to smeće po podu? Kako izdržava? Samo su se gomilala pitanja u mojoj glavi i nisam moga naći nikakav logičan odgovor, odgovor

što to nju pokreće? Svaki drugi put kada sam je vidio ona je bila ista, tj. njen osmjeh je uvijek bio isti. Bez obzira na okolinu, bila sama ili iz-gubljena u našoj masi, bilo kiša ili zima ona je uvijek bila ista. Pomislio sam čak da nije možda nije bo-lesna ili nekako “unakažena” i da je to razlog njenog vječnog smješ-ka. Ako je “unakažena” onda bi svi ljudi trebali biti tako unakaženi. Svi bi trebali zračiti tom nevidljivom silom, zračiti neprimjetno i tako spokojno. Uzrok nje-nog smješka nisam saznao, misterij je to veći od mi-sterija Mona Lisinog smijeha, vjerojatno ni neću sa-znati što je tjera i veseli. No to nije ni bitno, nije bitan osmijeh iako je on onaj koji pokreće našu refleksiju, bitna je ta “nevidljiva poruka” koju uočavamo, biti radostan. Bitan je osjećaj.

Ponekad se treba zapitati kako je drugima, ne samo kako je nama. Pogotovo, kako se osjećaju oni koji su na “marginama” našeg društva, oni od-bačeni i nevidljivi a opet tako neizostavni. Osjećaju li se oni dobro ili loše, kakav je bio njihov Božić? Nisu to ljudi siromasi, to su samo ljudi koje nitko ne vidi. Oni zaslužuju naše poštovanje, ako ne to, onda barem priznanje za trud koji ulažu da nam svima bude bolje. Trebamo biti svjesni svih ljudi oko sebe jer tako se svi skupa uzdižemo i postajemo boljima. Da se možemo poboljšati i postati društvo kakvo je Krist želio da budemo.

Svitanje 36 ○

Smijeh i hihotanje kad nas netko poš-kaklja ili nam ispriča dobar vic instinktivna je reakcija i urođena sposobnost, dok sve ostale 'emotivne vokalizacije' moramo učiti kroz iskustvo, pokazalo je istraživanje.

Znanstvenici u Nizozemskoj zatra-žili su od 16 volontera, od kojih je polo-vica bila gluha, da proizvode niz vokalnih intonacija prateći pridružene im emocije,

ali bez upotrebe riječi. Snimke glasovnih emocija potom su puštane drugoj grupi od 25 ljudi normalna sluha koji su morali prepoznati o kojoj se emociji radi. Samo smijeh i osjećaj olakša-nja prepoznati su s lakoćom dok su snimke glasanja prilikom straha, prepada, ljutnje i tuge teže poveza-ni s emocijama, posebica u slučajevima kada su ih proizvodili gluhi ljudi.

S obzirom da gluhi ljudi nisu imali priliku čuti druge kako se smiju, pretpostavlja se da je smijeh svima urođen. Također, smijeh se opisuje kao pojava sličnija vrsti disanja, nego govora.

Glasnim smijehom disanje se produbljuje i ubrzava, a puls nam skače na 120 otkucaja u minuti. Upravo tako, ni ne znajući, sami sebi snižavate krvni tlak i razinu šećera u krvi. Uz sve to smijeh razgrađuje hormone stresa. Kad se smijemo luči nam se hormon sreće serotonin ili prirodni antidepresiv, endorfin ili prirodni hormon protiv bolova. Znači u našem organizmu imamo sve da bismo bili sretni i zdravi, samo to trebamo upotrijebiti u svakodnevnim situacijama.

Svakodnevno smijanje mentalna je higijena. Uz to, jamče znanstvenici, produ-ljuje život za čak sedam godina. Znanstveno dokazano, smijeh je zarazan. Htjeli ili ne htjeli naš mozak reagira čim čujemo nečiji prodoran smijeh. Humor je pak pravi emo-cionalan lijek. Čak je i slavni Sigmund Freud posvetio deset godina svojeg istraživanja upravo smislu za humor.

Umjesto da trošite novac na kremice protiv bora, poslušajte savjet, namrgođeno lice upotrijebi čak 46 mišića, a nasmijano tek 17. Stoga nabacite osmijeh ma kakav god on bio, jer takvi ste ipak najljepši.

Najljepši smo kad se smijemo!

Svitanje ○ 37

Skupini majmuna znanstvenici su puštali različite vrste glazbe, no oni su reagirali jedino na Metallicu.

Majmuni su oboža-vatelji heavy metala, po-sebno Metallice, vjerovali ili ne, ta ih glazba - smi-ruje. Skupini pinč tamari-na znanstvenici su puštali različite vrste glazbe, od Bacha preko Led Zeppe-lina do Milesa Davisa, no oni su reagirali samo na Metallicu.

Istraživači su skladali „melodije za majmune" kako bi istražili jesu li majmuni sposobni regirati na glazbu istim osjećajima kao i ljudska bića. Otkriveno je da maj-muni ostaju prilično hladni na ljudsku glazbu, ali postaju veseliji i više jedu kada im se pusti glazba s elementima glasanja majmuna.

Najjače reakcije izazvalo je puštanje glazbe skladane po uzoru na stvarno maj-munsko glasanje. Istraživanje koje su proveli profesor psihologije Charles Snowdon i violončelist David Teie pokazalo je također da majmuni u svojoj komunikaciji za izražavanje emocija koriste boju, visinu i druge osobine glasa, baš kao i ljudi.

Istraživanje se sastojalo od toga da je skupini od 14 pinč tamarina pušteno 30 sekundi glazbe dok su istraživači bilježili promjene u njihovom ponašanju. Majmuni su slušali Samuela Barbera, Nine Inch Nails, Tool i Metallicu. Nakon toga, puštena im je posebna glazba za majmune.

Jedina ljudska glazba koja je izazvala reakciju kod majmuna bila je glazba heavy metal benda Metallica, čija glazba je, neočekivano, izazvala smirujući efekt kod majmuna.

Možda ovo ide u prilog teoriji da smo nastali od majmuna?

Svitanje 38 ○

VRTIĆStoji debeli policajac pred dječjim vrtićem.

U to vrijeme dolazi odgojiteljica i pita: "Oprostite, vi čekate dijete?"

"Ne, to mi je od piva."

POLICAJCIZvone policajci Muji na vrata. Mujo pita: "Ko je?"Policajac: "Policija."Mujo: "Šta hoćete?"Policajac: "Malo da popričamo."Mujo: "Kol'ko vas ima?"Policajac: "Dvojica."Mujo: "Pa popričajte."

SPORTSKE NOVOSTI

Govori učiteljica Perici:

"Pusti te sportske novosti, malo slušaj

matematiku, reci mi koliko je 3:3?"

Perica: "Neriješeno."

BRZA VOŽNJAZaustavi policajac

svećenika zbog prebrze vožnje, a svećenik ga zamoli da mu oprosti

jer i on ljudima oprašta."Dobro, oprošteno

vam je, ali za pokoru platite 500 kuna!"

VICEVI i ŠALEPLUTON

Pita učiteljica Pericu: “Perice, koliko je Pluton udaljen od Sunca?”

Perica: “Kao Dinamo od Lige prvaka.”

Svitanje ○ 39

PROPOVIJEDSvećenik završio nedjeljnu misu rječima:

“Sljedeće nedjelje tema će biti grijeh laganja, ali da biste me lakše razumjeli, svi pročitajte

17. poglavlje Evanđelja po Marku.Sljedeće nedjelje na početku mise:

“Jeste li pročitali?” Svi odvrate: “JESMO!!!”

“Evanđelje po Marku ima 16 poglavlja, a sada pomolimo se za lažove!!!”

OTROVNICAPita nastavnica iz biologije Ivicu:

"Ivice, kako prepoznaješ gljivu otrovnicu?""Po grčevima u želucu!" odgovori Ivica.

ALIMENTACIJARazveo se Mujo od Fate, pa sudac čita presudu: "Sud je odlučio Fati dodijeliti alimentaciju

od 1000 eura."Mujo će:

"Baš lijepo od Vas, ako treba i ja ću nadodati."

ŠVEDSKI STOLDošao Mujo u svatove i ugleda stol pun hrane pa

donese stolicu i navali. Konobar mu reče: "Gospodine, ovo vam je švedski stol."

Mujo: "Dobro, ustat ću ja kad dođu Šveđani."

Svitanje 40 ○

Zaduženi su za svijet duha i razumijevanje otajstva.

Serafini1. (goruća ljubav) - oni se klanjaju, ljube, promatraju i slave Božju ljubav i Pre-sveto Trojstvo u čije su otajstvo uronjeni.

Kerubini2. - oboružani gorućim mačevima, u svakom trenutku spremni braniti Božje ime i slavu.

Prijestolja3. - neprestano prinose Presve-tom Trojstvu svoje molitve i djela.

Anđeoska hijerarhija

Primaju Božje svjetlo, pokreću i uređuju svijet, zaduženi su za svijet duše i unutrašnjeg svijeta.

Gospodstva4. – pomažu osobama odgovor-nim za duhovno vodstvo i širenje vjere.

Sile5. - pomažu grešnicima koji se kaju i vjer-nicima da izdrže na putu vjere.

Vlasti6. – imaju vlast nad sotonom i unutarnji su vodiči svećenika u njihovim službama.

Zaduženi su za vanjski materijalni svijet, objavljuju, čuvaju i tumače Božju volju.

Poglavarstva7. – zaštitnici ljudskih i vjerskih zajednica, klanjatelji pred presvetim sakra-mentom.

Arhanđeli8. – stoje pred prijestoljem Božjim spremni izvršiti njegove naredbe.

Anđeli9. – zaštitnici ljudi, naši anđeli čuvari.

I. red

II. red

III. red

Martina Rubić

Svitanje ○ 41

Jeste li znalida svaki od splitskih fakulteta ima svoga zaštitnika?

E k o n o m s k i

sv. Matej (21. IX.) računovodstvo

sv. Bernardin (20. V) marketing

F E S B

sv. Benedikt (11. VII.) - strojarstvo

sv. Petar (29. VI.) - brodogradnja

F i l o z o f s k i

Bezgrešno začeće (8. XII.)

Kemijski

sv. Kuzma i Damjan (26. IX.)

Kineziološki

sv. Sebastijan (20. I.)

Sto

ma

tolo

ški

sv. A

polo

nija

(9. I

I.)

P r a v n i f a k u l t e t

sv. Rajmund Penjafortski (7. I.) sv. Ivan Kapistranski (23. X.) - suci

G r a đ e v i n s k i sv. Barbara (4. XII.)

sv. Toma, ap. (3. VII.)

U č i t e l j s k a a k a d e m i j a

sv. Grgur Veliki (3. IX.) sv. Ivan Baptist de la Salle (7. IV.)

M e d i c i n s k i

arkanđeo Rafael (29. IX.) sv. Luka (18. X.)

sv. Kuzma i Damjan (26. IX.)

K a t o l i č k i b o g o s l o v n i sv. Augustin (28. VIII.)

sv. Toma Akvinski (28. I.) sv. Ivan apostol (27. XII.) sv. Alfons Liguri (1. VIII.) P M F

sv. Albert Veliki (15. XI.)

sv. Hubert (3. XI.) matematičari

Martina Rubić

Svitanje 42 ○

ŽUPNA KRONIKA(od 29. l ipnja do Božića 2010.)

29.06. – Proslava sv. Petra i Pavla. Misu predvodio misionar iz Tanzanije don Nikola Sarić. Nakon mise održan je koncert župnog zbora.

22.08. – Oprostili smo se od don Davora po završetku njegove petogodišnje službe u našoj župi.29.08. – Dolazak novog župnog vikara don Ante Prnjaka.07.09. – Kao i svake godine, hodočastili smo uoči svetkovine Male Gospe u marijansko

svetište Vepric.11.09. – Hodočašće male grupe župljana u Udbinu, na blagoslov crkve Hrvatskih mučenika.12.09. – Hodočašće u Solin povodom spomendana Gospe Velikog krsnog zavjeta.25.09. – Peta godišnjica VIS-a ''Znak mira'', izlet u Dubrovnik.07.10. – Proslava suzaštitnice župe BDM od Krunice. Misu predvodio don Jenko Bulić,

župnik na Trsteniku.28.11. – Početak Došašća – svakodnevno imamo jutarnju misa s redom časoslova te pove-

čerje iz časoslova za puk.12.11. – 3. nedjelja Došašća – nedjelja Caritasa. Prodavali su se proizvodi iz male radionice, a gru-

pa mladih ''AGORA'' prodavala je peciva. Misijska skupina MALI ISUS je kroz došašće poticala djecu da priprave božićni dar Isusu koji bi trebali prinijeti na Badnju večer.

09.12. – Duhovna obnova za roditelje prvopričesnika i krizmanika15.12. – Filmske večeri, prikazivao se film ''OTOK''

Ovogodišnja proslava župnoga blagdana

Na sam blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja mise su u jutro u 8 i 9.30. Svečanu misu u 18 sati predvodi naš umirovljeni nadbiskup mons. Ante Jurić.

U subotu, 22. siječnja započinjemo TRODNEVNICU sv. Pavlu. Trodnevna pripra- »va za naš župni blagdan započinje predstavljanjem prvopričesnika na večernjoj svetoj misi. Svi prvopričesnici će se okupiti u subotu u 17.15 na molitvu krunice.U ponedjeljak, 24. siječnja je treći dan trodnevnice kad slavimo misu za naše »poginule branitelje i molimo za našu Domovinu. U 17.30 molit ćemo svečanu Večernju molitvu iz časoslova.Mise u trodnevnici predvodi dr. don Alojzije Čondić. »