ivana buj alan čaplar hrvoje kekez dario žagar

6 0 s k r i v e n i h d r a g u l j a n a š e d o m o v i n e

TAJANSTVENAHRVATSKA

TAJANSTVENAHRVATSKA

Sadržaj

Sveta Nedjelja Augustinski samostan skriven u špilji južnoga Hvara Str. 8

Una Bistra rijeka najljepših slapova Str. 16

Dubrava kod Šibenika Susret „oči u oči“ s istinskim grabežljivcima Str. 22

Susedgrad Skrivena srednjovjekovna utvrda u blizini velegrada Str. 30

Đurovića špilja Podzemni biser ispod dubrovačke zračne luke Str. 36

Ružica-grad Srednjovjekovni grad obavijen vilinskom čarolijom Str. 44

Odisejeva špilja Mljetsko sklonište mitskog junaka Str. 50

Spačva Srce slavonske šume Str. 56

Smrdangrad čuvar Kleka i Donjoneretvanskog kraja Str. 64

Zavratnica Mali „fjord“ zalutao u hrvatski Jadran Str. 70

Tikveš Kompleks dvoraca u srcu parka prirode Str. 78

Čorkova uvala Čarobna prašuma kraj Plitvičkih jezera Str. 84

Kotli Vilinsko selo u unutrašnjosti Istre Str. 92

Salona Ruševine antičkog velegrada Str. 98

Burnum Povijesno naslijeđe uz slikovitu rijeku Str. 104

Novigrad na Dobri Utvrda pokraj koje mnogi projure Str. 112

Kuterevo Jedino medvjeđe sirotište na svijetu Str. 120

Nerežišća Stara bračka metropola Str. 126

Dvorac u Valpovu Srednjovjekovna kula kao dio baroknog dvorca Str. 132

Cetina Na izvorištu naše najduže krške rijeke Str. 140

Vojni tuneli u Puli Tajanstveno gradsko podzemlje Str. 146

Jankovac Idilično srce Papuka Str. 152

Nečven i Trošenj-grad Srednjovjekovni gradovi blizanci – čuvari rijeke Krke Str. 160

Pag Otok s okusom soli Str. 166

Milengrad Utvrda na Ivanščici zaboravljene prošlosti Str. 172

Pustara Višnjica Spoj prošlosti i sadašnjosti, divljine i pitomosti, tajnovitosti i dostupnosti Str. 178

Pantan kraj Trogira Drevni mlin na močvarnu tlu pored bistrog Jadrana Str. 184

Osor Mjesto dodira Cresa i Lošinja Str. 190

Dvigrad Srednjovjekovni grad u Limskoj dragi Str. 196

Grapčeva špilja i Humac Skriveni dragulji otoka Hvara Str. 204

Zrin Pomalo zaboravljena utvrda na braniku hrvatskog Pounja Str. 210

Krčić Voda iz njedara najviše hrvatske planine Str. 216

Fulfinum Rimski grad na međi kamena i mora Str. 222

Đurđevački pijesci Hrvatska Sahara Str. 230

Čigoč Nose li rode zaista sreću? Str. 238

Narona Otkriveni tragovi antičkog velegrada Str. 244

Tounj Tajnovite priče rječice Tounjčice Str. 250

Titova špilja Skriveno sklonište u viškom kršu Str. 258

Sošički kraj Gorski prostor iznimne privlačnosti Str. 264

Blaca i Zmajeva špilja Utočišta poljičkih redovnika glagoljaša na otoku Braču Str. 270

Brusnik Crna perla u bisernoj ogrlici Str. 276

Samarske stijene Male tajne Velike Kapele Str. 284

Ključ Samotni čuvar rijeke Čikole Str. 292

Parenzana Novi život stare istarske željeznice Str. 300

Špilja Vindija Skrovište davnih neandertalaca Str. 306

Triljski kraj Dašak Rimljana uz žubor bistre rijeke Str. 314

Grobnica Jelačić Nesuđeno posljednje počivalište slavnog bana Str. 320

Tramuntana Cresko carstvo bjeloglavih supova Str. 326

Veliki Pažut Mozaik bogatstva života i slikovitosti krajolika Str. 332

Erdut Kamena kula ponad Dunava na braniku Hrvatske Str. 338

Vranjača Čudesni podzemni svijet u okrilju Mosora Str. 346

Crkva svetog Jere Oaza mira na splitskome Marjanu Str. 354

Đulin ponor Tragom nesretne Zulejke i rijeke Dobre Str. 360

Cetingrad Drevna utvrda podno koje se održao znameniti sabor hrvatskog plemstva Str. 368

Laudonov gaj Tajanstveni svjedok prošlih vremena Str. 376

Pazinska jama Krški fenomen iz romana Julesa Vernea Str. 382

Utvrda Fortica Gnijezdo omiških gusara na visokoj stijeni Str. 390

Prološko blato Čarolija vode u kršu Imotske krajine Str. 396

Kamačnik Tri kilometra vodene rapsodije Str. 402

Medvidina špilja Što je Jadran bez Adrijane? Str. 408

Gotovo svakodnevno brojni domaći i strani mediji

promoviraju ljepote Republike Hrvatske svrstavajući

je među najpoželjnija odredišta na svijetu. Tekstovi

zbog kojih svaki stanovnik ove zemlje može biti po-

nosan nerijetko su popraćeni još ljepšim fotografijama

veličanstvenih nacionalnih parkova, starih jadranskih

gradova, očuvane baštine pod zaštitom UNESCO-a, sve

dotjeranije metropole i ostalih nezaobilaznih hrvatskih

lokaliteta. No Hrvatska nisu samo svima znane velebne

dubrovačke zidine, dvorac Trakošćan čiji se obris zrcali

u jezeru, monumentalna pulska Arena, barokna osječka

Tvrđa ili romantične ulice Gornjega grada u Zagrebu.

Hrvatska su i mnoga druga manje poznata mjesta

koja potiho i pomalo u sjeni strpljivo čekaju da ih se

predstavi.

U ovu smo knjigu odlučili uvrstiti šezdeset upravo ta-

kvih, iznimno lijepih i zanimljivih lokaliteta o kojima se,

nažalost, ne zna mnogo. Ruševine nekoć moćnih starih

utvrda, staništa biljnih i životinjskih vrsta kojima prijeti

izumiranje, čudesan svijet krškog podzemlja, slikoviti

kanjoni i slapovi, skrivena utočišta pustinjaka i izumrla

sela do kojih vode zarasli putovi samo su djelić onoga

što će ova knjiga rasvijetliti. Stići do ponekih zabačenijih

lokacija ponekad je bilo neudobno, pa i mukotrpno, no

osjećaj koji nastupi kad se ugleda tražena prirodna ili

kulturna znamenitost ostaje trajno urezan u sjećanju,

a svaku kapljicu znoja osuši u trenu. Pronaći najbolju

poziciju i dočekati idealan trenutak za još poneki

nezaboravan kadar san je svakog fotografa. Na više od

tristo fotografija, koliko ih je u ovoj knjizi, zabilježeni su

uistinu predivni motivi iz raznih dijelova Hrvatske.

Nasreću, živimo u zemlji koja obiluje znamenitostima,

a svaka hrvatska regija u njima je protkala poneku

legendu ili povijesni događaj koji se prepričava narašta-

PREDGOVOR

jima. Stanovnici Ogulina, navikli na legende o klečkim

vješticama, i dalje promatraju litice ponora usred grada

i u njima vide obrise kapetana Milana zbog čije se

smrti Đula bacila u provaliju. Konavljanima i njihovim

gostima nedavno je otkrivena fascinantna špilja ispod

dubrovačke zračne luke, baš kao i Puljanima labirint

vojnih tunela ispod najužeg središta grada. Mljećani

su, naravno, uvjereni da je upravo na njihovu otoku, u

špilji koja nosi njegovo ime, boravio slavni grčki junak

Odisej, a Bračani i dalje pokušavaju objasniti kako je

iz kamena krova crkve sv. Petra i Pavla u Nerežišćima

izrastao bor. Maštu svakoga od nas pobuđuju i ostali

prirodni fenomeni, poput neiscrpnih krških vrela – npr.

Kamačnika ili Cetine – koji se na površini pojavljuju u

obliku najsjajnijih jezeraca, ali i čudesnih rijeka ponor-

nica za čijim se podzemnim tokom još uvijek traga.

Tko su Dolen i Vandana? Zašto se uličicama Humca u

unutrašnjosti Hvara više ne ori pjesma vrijednih težaka?

Jeste li čuli za krbavskog pijora? Gdje se uistinu održao

znameniti sabor u Cetingradu? Kako su u središnjem

dijelu vulkanskog otočića Brusnika nastali mali bazeni?

Zašto je u starom vijeku prokopan morski kanal koji

dijeli Cres od Lošinja? Tko sve počiva u neposrednoj

blizini Jankovca na Papuku, a što se dogodilo s posljed-

njim počivalištem slavnog bana Josipa Jelačića? Gdje se

skriva sredozemna medvjedica, nekoć stalan stanovnik,

a danas rijedak gost u hrvatskim vodama? Sve su to

tajne kojima obiluje naša domovina, zemlja koja u

sebi ima i pustinju i prašumu, poznate i nepoznate

krajeve, ali i nas koji je tek trebamo otkriti. Jer tek kad

obiđemo i posljednje, zabačenije kutke Lijepe Naše,

moći ćemo reći da je uistinu poznajemo i biti ponosni

na svu ljepotu koju nam pruža. Ova je knjiga tek malen

doprinos tom cilju.Uredništvo

U špilji iznad Svete Nedjelje na Hvaru pustinjaci su osnovali samostan.

SVETA NEDJELJAAUGUSTINSKI SAMOSTAN

SKRIVEN U ŠPILJI JUŽNOGA HVARA

... na južnoj obali Hvara smjestila se crkvica čarobne ljepote ...

JUŽN

O H

RVATSKO PRIM

ORJE

Za Hvar se vrlo često kaže da je jadranski otok s najviše sun-

čanih dana. Osim toga, Hvar je poznat po velikim kulturnim

bogatstvima, kao što su Starigradsko polje, hvarska tvrđava

Fortica, katedrala svetog Stjepana, Arsenal, Tvrdalj Petra

Hektorovića u Starom Gradu, crkva-tvrđava u Vrboski ili pak

neolitsko nalazište u Grapčevoj špilji pokraj Humca. Među

svim tim znamenitostima svoje mjesto traži i tajnovit kutak,

pun drevne povijesti i duhovnosti. Naime, na južnoj obali otoka

Hvara, kojom dominiraju brojni vinogradi nadaleko poznatoga

plavca, skrovito se, u sjeni krških stijena, smjestila crkvica

čarobne ljepote. Nekoliko stotina metara ponad mora i mje-

stašca Svete Nedjelje (Nedilje) stoljećima su obitavali katolički

redovnici radeći i moleći se u skrovitosti svog obitavališta.

Prije nekoliko stoljeća u špilji ponad Svete Nedjelje svoj su dom

izgradili redovnici augustinci. Riječ je o katoličkome pustinjač-

kom redu čiji je puni naziv bio Red braće pustinjaka svetog

Augustina. Do špilje se dolazi pješice za otprilike četrdeset

minuta. Sama je špilja velebnih dimenzija i impresivne unutraš-

njosti. U prapovijesti je ljudima služila kao sklonište i za obrede,

a u 16. stoljeću u njoj je izgrađen maleni pustinjački stan, čiji su

tragovi još jasno vidljivi.

U kasnome srednjem vijeku tu su obitavali redovnici pustinjaci,

augustinci. Naime, u mnogim europskim zemljama u 12. i

13. stoljeću živjeli su redovnici-pustinjaci, pojedinci ili češće

u skupinama. Te spontane i međusobno nepovezane skupine

pustinjaka, kojih je oko sredine 13. stoljeća bivalo sve više,

morale su odudarati od tada već dobro organiziranih prosjačkih

10 |

Špilja se nalazi između Svete Nedjelje i Svetog Nikole, najvišega hvarskog vrha.

... kraj augustinske redovničke zajednice u špilji ponad Sv. Nedjelje došao je 1787. ...

svetog Augustina, Matej Zoranić i Toma Česmica,

dobila Velu spilju u Svetoj Nedjelji gdje su već živjeli

neki augustinci. Pri tome su dva pustinjaka dobila i

zemlju u obližnjoj Plaži s pravom da sagrade crkvu i

samostan. Prema tome, samostan i crkvica u špilji iznad

sela Svete Nedjelje podignuti su poslije te godine. To

prvo pravo pustinjačko boravište augustinaca, visoko u

stijeni, pod brdom svetog Nikole, udaljeno je od naselje-

nih mjesta, imalo je bunar, tj. cisternu u kojoj se svježa

voda zadržava i dan-danas.

Što se tiče vjerskog djelovanja augustinaca, ima dokaza

da su, poput subraće u gradu Hvaru, augustinci iz špilje

ponad Svete Nedjelje također gajili veliku pobožnost

prema Gospi od Pasca (cinkture, tj. pojasa). U staroj

augustinskoj crkvi u špilji na zidu visi nekadašnja

oltarna slika Gospe od Pasca. Slikana je na drvu, vrlo

grubo, pomalo pučki. Lik Gospe popraćen je raznim

alatima i kućanskim priborom, poput glačala. Ti alati

očito upućuju na zanimanja članova Bratovštine Gospe

Pasca koju je osnovala i promicala tamošnja augustin-

ska zajednica.

Kraj augustinske redovničke zajednice u špilji ponad

Svete Nedjelje došao je 1787. godine. Naime, 8. lipnja

te godine mletački je Senat svojim dekretom ukinuo

redova franjevaca i dominikanaca. Papa Inocent IV.

1243. godine započeo je njihovo ujedinjavanje pa im je

za životno pravilo odredio Regulu svetoga Augustina.

Novi je papa Aleksandar IV. 9. travnja 1256. potvrdio

njihovo ujedinjenje u Red braće pustinjaka svetog Augu-

stina. Augustinci su se vrlo brzo proširili po Francuskoj,

Italiji, Engleskoj, Španjolskoj i Portugalu, a, iako to nije

zapisano, mogli su vrlo lako stići i u Dalmaciju iz Italije.

Nažalost, podaci o augustincima iz kasnijih vremena

vrlo su oskudni jer su njihovi arhivi nestali po ukinuću

hvarske kongregacije krajem 18. stoljeća.

Teško je reći kada su augustinci došli u Svetu Nedjelju,

pa to pitanje ostaje otvorenim i dalje. No vjerojatno su

na južne obale otoka Hvara stigli početkom 15. stoljeća.

Mogli su u Svetoj Nedjelji zateći kojega osamljenog

pustinjaka ili omanju skupinu. Tako postoji podatak

da su 28. ožujka 1526. godine dva pustinjaka iz reda

| 11

Uz ruševine samostana podignut je još jedan sakralni objekt – malena kapela.

... augustinski samostan već sredinom 19. stoljeća zabilježio je prve strane posjetitelje ...

uspomenu na augustinske pustinjake koji su stoljećima

živjeli u špilji ponad sela te pritom radili i molili s

ljudima toga kraja.

Zanimljivo je da je augustinski samostan u špilji ponad

Svete Nedjelje već sredinom 19. stoljeća zabilježio prve

strane posjetitelje, tj. turiste koji su o tome ostavili

zapise. Poznati je engleski egiptolog i putopisac Sir John

Gardner Wilkinson tijekom četrdesetih godina 19. sto-

ljeća posjetio Hvar, ali i augustinski samostan ponad

Svete Nedjelje, te je o tome ostavio zapis u svome dvo-

tomnom djelu Dalmatia and Montenegro objavljenom

u Londonu 1848. godine. Tako je Wilkinson zapisao

kako se „... nešto udaljenije na istoku nalazi samostan

Svete Nedjelje, izgrađen u rasjeku strme stijene u blizini

obale. Vidljiv je s obale, a kažu da ljudi dobra vida i

mašte mogu vidjeti i usamljeni čempres koji tamo raste.

Samostan je bio zatvoren za vrijeme Francuza, a sad

sva četiri augustinska samostana na otoku Hvaru.

Riječ je o samostanima u Jelsi, Sućurju, Hvaru i Svetoj

Nedjelji. Tek tri mjeseca kasnije, 1. rujna 1787. godine,

ova odluka mletačkog Senata obrazložena je činjenicom

da u tim samostanima žive svega četvorica ili petorica

augustinaca, tj. po jedan u svakom samostanu, a to je

bilo premalo ljudi za velike posjede koje su na otoku

posjedovali, pa je te posjede preuzela mletačka vlast.

Ipak, crkvica u špilji ponad Svete Nedjelje ostala je u

uporabi i nakon raspuštanja augustinske zajednice sve

do izgradnje nove crkve u središtu mjesta.

Naime, tridesetak godina kasnije, 1822. godine, u selu

Svetoj Nedjelji postavljen je temeljni kamen nove seoske

crkve koja je bila posvećena Gospi Cinkturati. Godinu

dana kasnije slika za glavni oltar prenesena je iz

napuštenog augustinskog samostana u Jelsi na Gradini,

a vjerojatno je odatle bila prenesena i slika za pobočni

oltar, koja se danas nalazi na zidu crkvene lađe. Slika

na glavnom oltaru djelo je slikara Baldassarea d’Anne, a

prikazuje svetog Augustina okruženog četirima svecima

te Gospom i Svetim Trojstvom iznad njih. Slika s po-

bočnog oltara prikazuje redovnika augustinca u molitvi

pred Gospom od Pasca. Ti motivi u novoj župnoj crkvi

u Svetoj Nedjelji, posvećenoj svetom Spiridonu, čuvaju

12 |

Do oltara u kapelici svake godine stižu hodočasnici.

... i danas, kao nekad, ulaz u velebnu špilju zaklonjen je drvećem koje skriva pogled s pučine ...

je prazan ...“ Wilkinsonovo je djelo bilo poprilično popularno

i čitano, a kasnijim je posjetiteljima služilo kao turistički vodič

pa je bilo često citirano. Krajem istoga stoljeća uzduž istočne

jadranske obale parnom jahtom plovio je još jedan engleski

avanturist, William Royle. U svom djelu Dalmatia Illustrata,

tiskanom u Londonu, Royle je opisao svoje putovanje uzduž

dalmatinske obale kao i mjesta koja je posjetio. Tako je Royle

nakon Visa, gdje boravio u gradu Visu i Komiži, posjetio i otok

Hvar. Pritom je zapisao: „Hvar dužine 30 milja, najduži je otok

dalmatinskog arhipelaga. Na njemu nema ni jedne zanimljivosti

osim špilje Svete Nedjelje, visoko iznad mora. Špilja se proteže

duboku u planinu, a na ulazu se nalazi mala kapelica. U špilji

živi nekoliko obitelji. U njoj je nepresušni izvor pitke vode.“

Zanimljivo je da Royle bilježi kako se krajem 19. stoljeća u špilji

još uvijek živjelo.

Danas se do ostataka augustinskog samostana u špilji ponad

Svete Nedjelje najlakše dolazi iz središta mjesta, pored tamošnje

župne crkve, prateći put koji kroz brojne slavne vinograde i

maslinike vodi do ulaza u špilju. I danas kao i u vrijeme Wilkin-

sonova posjeta ulaz u velebnu špilju zaklonjen je drvećem koje

skriva pogled s pučine pružajući tako sigurnost osobama koje

su boravile u špilji. Po sredini špilje izrazito velikih dimenzija

nalaze se ostaci nekadašnjeg augustinskog samostana, zapravo

omanjih stambenih i gospodarskih objekata. Na prvi su mah

| 13

Nekoć su na rubu špilje bili pokapani stanovnici Svete Nedjelje.

uočljiva tri kamena stupa što su pridržavala krovište

sada razrušenog objekta, kao i zvono kojim se i danas

zvoni prilikom vjerskih blagdana. Uz desni rub špilje

nalazi se omanja kapelica zatvorena željeznim vratima.

Plato zatvara zid u visini jednog metra s kojega se otva-

ra pogled na morsku pučinu i na vinograde i maslinike

podno špilje. Na ovom zidiću posjetitelj može odvojiti

vrijeme za put u prošlost na koji ga može odvesti mašta

inspirirana mističnošću augustinskog samostana u špilji

ponad Svete Nedjelje.

Iz špilje se pruža krasan pogled na strme vinograde što se stapaju s morem, kao i na obližnje otoke Šćedro i Korčulu.

Ljepota Štrbačkog buka ogleda se u milijunima vodenih kapljica koje stvaraju dugu.

UNABISTRA RIJEKA NAJLJEPŠIH SLAPOVA

... po virovima i slapovima, toku i hodu Una je doista jedinstvena ...

GO

RSKA H

RVATSKA

Una je neiskorištena riznica prirodnih ljepota i jedna od najljep-

ših krških rijeka. Njezin tok dug 212 kilometara započinje kod

Donje Suvaje u Hrvatskoj, a završava ušćem u Savu kod Jase-

novca. Probijajući se prema ušću u Savu kroz uske kanjone i šire

doline, rijeka djelomično teče kroz Hrvatsku, većim dijelom kroz

Bosnu i Hercegovinu, a na dijelu toka čini granicu između dviju

država. Posebno je lijepa na dijelu toka od izvora prema Bihaću,

gdje njezine smaragdne vode, slapovi, virovi, brzaci i kanjoni

nenametljivo otkrivaju da je priroda najtalentiraniji umjetnik.

Legenda kaže da je rijeka što izvire iz moćnog vrela podno

stotinu metara visokih litica na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne,

dobila ime od starih Rimljana, koji su, prvi put ugledavši njezinu

živopisnu ljepotu i čuvši žubor njezinih slapova, uzviknuli:

„Una!“ U slobodnom bi prijevodu s latinskog jezika to značilo

„jedna“, „jedina“ – ili možda „jedinstvena“. A po svojoj ljepoti,

po svojim virovima, slapovima, po svom toku i svom hodu Una

doista jest jedinstvena rijeka.

U slivu rijeke Une u podzemnim vodama Grmeča živi čovječja ribica.

Pored Une raste oko 170 vrsta ljekovitih trava, od kojih je po Uni

jedna rijetka biljka dobila i ime – to je unska zvončica (Campanila

Unensis). U samoj rijeci živi 28 vrsta riba, od kojih najveće, mladice,

mogu biti teške i više od 30 kilograma. U pjeskovitim unskim

naplavinama mogu se vidjeti mali rakovi, siguran znak čiste vode.

Prolazite li kroz ličku Donju Suvaju na cesti za Donji Lapac,

odvojite malo vremena i svakako posjetite slikoviti izvor Une.

Staza započinje na mjestu gdje cesta prvi put prelazi rijeku.

Ondje treba skrenuti na kolski put koji vodi prema mlinicama i

18 |

Una se u gornjem toku prelijeva preko nekoliko visokih barijera.

... bistra modrozelena boja jezerca u kojem nastaje Una oduševljava svakog posjetitelja ...

Iako voda ovdje izbija iz podzemlja velikom snagom,

stvarajući odmah virove i brzace, ipak su tu prebivalište

našle razne vrste mahovina. Dno cijeloga tog dijela

riječnog toka prekriveno je gustim slojem mahovina i

vodenog bilja, a prelijeva se iz zelene u smeđu boju. Taj

biljni tepih služi kao idealno sklonište koje pogoduje

razvoju raznih životinjskih sedrotvornih organizama kao

što su vodencvjetovi, dvokrilci, obalčari i drugi. Tu žive i

mnogobrojni životinjski organizmi kao npr. puževi, ličin-

ke raznih kukaca, račići, virnjaci i druge vrste. Područje

oko izvora posebno se ističe vrstom puža koji se svojom

građom prilagodio na jako strujanje vode. Malo ispod

izvorskog dijela Une obitavaju potočne pastrve, a nešto

niže javlja se i lipljan, jedan od simbola Une.

Tri izvora, glavni kod Donje Suvaje, i dva manja, Velika

i Mala Neteka, oblikuju Unu koja neposredno nizvodno

prima vode Srebrenice i teče prema Martin Brodu. Veli-

ku količinu vode u izvorišnom dijelu Une upotpunjava

i nekoliko manjih pritoka. Osim Srebrenice, najizdašniji

među njima jesu Studeni potok, Sredica i Lalinovac.

U zimsko je doba godine vodostaj rijeke prilično visok,

a rijeka nerijetko poplavi polja.

Una u početnom dijelu svoga toka, gdje još živo žubori

kao brza i moćna planinska rijeka, ima mnogo većih i

manjih vodopada. Za sušnih ljetnih mjeseci Una ima

dalje uzvodno do izvora. Puteljak se kratko uspinje na

strmu obalu rijeke, a zatim prilazi do izvora na nadmor-

skoj visini od 448 metara.

Sam je izvor već izniman fenomen. U okruženju strmih,

gotovo okomitih stijena ispod padina planina Plješivice i

Stražbenice nalazi se snažno i duboko vrelo iz kojeg Una

odmah izvire kao moćna rijeka. Bistra modrozelena boja

jezerca u kojem Una započinje svoje površinsko putovanje

oduševljava svakog posjetitelja. Speleoronioci su zaronili

čak 205 metara duboko u vrelo Une, no nisu došli do nje-

gova dna. Pa ipak, čak je i s nepotpunim podatkom jasno

da je rijeka Una jedan od najdubljih izvora u Europi. Izvor

je zaštićen kao geografsko-geološki spomenik prirode.

Prema legendi, izvor noću posjećuju gorske vile kako bi

otplesale svoje vilinsko kolo i kako bi se okupale. Voda

je ovdje toliko hladna da ni u ljetnim mjesecima nije

preporučljiva za kupanje.

| 19

Dašak minulih vremena – ostaci mlina na Uni

... Una promatraču najviše oduzima dah jer je sedra stvorila mnoštvo brzaka i otočića ...

đen je 1443. godine pravoslavni manastir Rmanj. Područje

Martin Broda, koje je ime dobilo po nekoj davnoj lađarici

Marti, graniči s područjem mjesta turskoga imena Kulen

Vakuf gdje je prijelaz preko staroga drvenog mosta bilo

kultno mjesto za rijetke zagrebačke ribiče koji su imali

prilike otputovati u tako egzotičan kraj.

Drugi veliki unski vodopad veličanstveni je Štrbački

buk, skriven u dnu zelenoga kanjona, nekoliko kilometa-

ra nizvodno od Kulen Vakufa. Slapište je široko oko 40

metara, a sastoji se od nekoliko impresivnih vodopada,

koji se međusobno nastavljaju jedan za drugim. Obru-

šavajući se u kaskadama niz 20 metara visoke sedrene

barijere, voda se velikom brzinom rasipa na sve strane

stvarajući golemu bijelu zavjesu protkanu milijardama

kapljica vode koja promatraču oduzima dah. Gledajući

taj bijeli zid od prštavih kapljica vode, čovjek bi mogao

satima uživati u toj ljepoti.

vrlo nizak vodostaj, no nikada ne presušuje, pa naziv

Suvaja može poprilično zbuniti neupućene. Pod prvim

većim vodopadom u Suvaji nalazi se poveća vodenica, a

iza nje još tri mlina u razmacima od otprilike 50 metara.

Unski su slapovi tipični sedreni slapovi kojima je

osnovno obilježje da su izgrađeni od manje količine

sedrenog materijala, iako te tvorevine nisu mlađeg

datuma postanka. Naime, u Uni vladaju specifični uvjeti

u odnosu na druge krške rijeke, koji uvjetuju sporije

nastajanje slapova. Unska voda hladna je ne samo zimi

već i ljeti, a to sprečava intenzivnije taloženje sedre, bez

obzira na veliku karbonatnu tvrdoću.

Prvi unski slap nastaje već na izvoru rijeke, no prvi veliki

vodopad njezina riječnog toka nalazi se kod Martin Broda,

naselja u Bosni i Hercegovini smještena na dnu kanjona

gdje se u Unu ulijeva rijeka Unac. Upravo na ovom dijelu

toka Una promatraču najviše oduzima dah jer je sedra

stvorila mnoštvo kanala, brzaka i otočića te nekoliko većih

vodopada. Najljepši i najveći vodopad u Martin Brodu jest

i najviši u BiH – visok je 54 metra. Ovdje se rijeka zapravo

račva u dva toka tvoreći neku vrstu otoka. Ljudi su još

od davnina iskoristili takvu prirodnu osobitost i izgradili

mnoštvo vodenih mlinova, stupa i pilana, a posebnim su

kanalima navodnjavali poljoprivredne površine. Ovdje,

baš u tome gornjem dijelu kod utoka Unca u Unu, sagra-

20 |

Željeznički tunel na nekoć prometnoj Unskoj pruzi

... već se tradicionalno kod Martin Broda svake godine priređuje međunarodna kajakaška utrka ...

Golema protočna snaga vodene bujice stalno na tom slapu

djeluje u dva smjera. Dok s jedne strane izgrađuje slap raspr-

skavanjem vode i naseljavanjem sedrotvoraca, voda istodobno

rastače i lomi stjenovitu podlogu. Posljedica toga nagomilane

su velike gromade stijenja u podnožju slapa. Dakako, narušava-

njem uspostavljene prirodne ravnoteže, npr. smanjenjem vodenih

tokova, klimatskim promjenama ili uslijed onečišćenja vode,

može doći do poremećaja u prirodnom procesu taloženja sedre

ili čak do potpunog prestanka rasta sedre, što bi bilo pogubno

za život slapa.

Veličanstveni dio rijeke koja se provlači kroz kanjon ispunjen

gotovo netaknutom prirodom privlači ljubitelje kajaka, kanua

i raftinga koji svake godine pohode ove predjele uživajući u

ljepotama rijeke Une i u njezinim nemirnim vodama. Već se

tradicionalno kod Martin Broda svake godine priređuje među-

narodna turistička kajakaška utrka.

Sve do Bihaća Una teče dinarskim smjerom, tj. od jugoistoka

prema sjeverozapadu, a poslije tok rijeke skreće u smjeru sjeve-

roistoka i dalje teče duboko usječenom, širokom i prostranom

dolinom. Od slapova, na putu do Bihaća, ističu se još Troslap i

Dvoslap, a nizvodno od Bihaća Kostelski slapovi te slapovi kod

Bosanske Krupe. Dakako, širenjem vodotoka na putu prema

ušću u Savu, Una postaje sve tromija rijeka mirna toka. Razne

borbe, pljačke, devastiranje sela i gradova te migracije stanov-

| 21

Brzaci i hirovitost Une idealni su preduvjeti za razvoj adrenalinskih sportova na vodi.

ništva kroz stotine godina učinile su područje oko Une

surovim, nesretnim i nesigurnim mjestom za život, no s

druge strane ljepotom krajolika prostor uz Unu prirod-

na je oaza iskonske ljepote.

Doista, Una je jedinstvena rijeka i pravi dar prirode.

Zelenomodra boja, šumni slapovi i pjenušavi brzaci,

koji se provlače kroz uske kanjone i tvore riječne

otočiće, prava su inspiracija za umjetnike koji traže

inspiraciju za svoja djela. U to se može uvjeriti svatko

tko je jednom vidi i upozna.

Ptice grabljivice stoljećima kod ljudi izazivaju oduševljenje i strahopoštovanje.

SUSRET „OČI U OČI“ S ISTINSKIM GRABEŽLJIVCIMA

DUBRAVA KOD ŠIBENIKA

... ne može se reći da je iskonske lovce čovjek uspio pripitomiti ...

JUŽN

O H

RVATSKO PRIM

ORJE

Ljudi su oduvijek u svojoj blizini nastojali imati životinje koje su

im nekako bile korisne – bilo da su im služile za hranu, nošenje

tereta, čuvanje kuće ili stada, bilo da ih jednostavno vole imati

uza se zbog njihova umiljata izgleda, lijepa pjeva ili slično. Da

bi neku vrstu uopće bilo moguće pripitomiti, ona mora posje-

dovati neke značajke koje će omogućiti da živi u neposrednoj

blizini ljudi, kao što su društvenost i prilagodljivost, sposobnost

razmnožavanja u zatočeništvu te osobine korisne ljudima.

Vrlo je malo primjera da su ljudi uopće pokušali, a zatim i

uspjeli pripitomiti prave predatore. Kad se govori o pticama,

ne može se reći da je iskonske lovce čovjek uspio pripitomiti.

Međutim, uspio je savladati vještinu koja mu je omogućila

stvaranje posebnog odnosa s pticama grabljivicama i njihovo

iskorištavanje prilikom lova. Pritom čovjek nije promijenio same

vrste grabežljivih ptica, koje su svojim izgledom, građom tijela i

načinom života sasvim prilagođene lovu tijekom ili iz leta, već je

naučio kako se ophoditi prema tim pticama da bi od njih imao

koristi, potpuno poštujući njihovu divlju prirodu. Ta je vještina

poznata kao sokolarstvo, a stara je više od 4000 godina.

Sokolarstvo neki nazivaju umjetnošću, neki sportom, a zapravo

je riječ o načinu uvježbavanja ptica grabljivica (uglavnom

sokolova, jastrebova i orlova, ali i škanjaca te vjetruše) i o lovu

pomoću takvih, posebno uvježbanih ptica. Nakon ulova plijena

(najčešće zečeva i manjih ptica), grabljivica bude nagrađena

nekom poslasticom, no uvježbana je tako da sam plijen neće

pojesti. Nije točno poznato gdje ni kada je sokolarstvo nastalo,

ali pretpostavlja se da su prvi sokolari živjeli u stepama istočne

24 |

Sokolovke, za razliku od nekih drugih grabljivica, aktivno love svoj plijen.

... sokolovke plijen love danju, a tehnike lova kojima se pritom služe vrlo su složene ...

drevne vještine. U malom selu Dubravi kraj Šibenika,

unutar guste borove šume smješten je sokolarski centar

koji predstavlja jedinstveno mjesto gdje posjetitelji

mogu upoznati bar dio čari vještine sokolarstva, ali i

susresti se s fascinantnim nebeskim lovcima – pticama

grabljivicama.

Kod ptica je čitava njihova građa, izgled i funkcionira-

nje organizma prilagođeno letu. Zbog toga se, usprkos

različitim veličinama tijela, obojenosti perja i razlikama

u izgledu kljunova i nogu, različite vrste ptica po svojoj

građi mnogo manje razlikuju negoli vrste unutar bilo

koje druge životinjske skupine. Prilagođavanje osobitim

načinima života kod ptica je zato još neobičnije, a

ljudima su oduvijek posebno zanimljive bile sokolovke –

ptice grabljivice koje se hrane tako da aktivno love svoj

plijen. To su najuspješniji predatori među pticama, a

hrane se sisavcima, drugim pticama, gušterima, nekim

vrstama zmija, vodozemcima, ribama ili pak strvinom.

Većinom nisu izbirljivi – pojest će sve što uspiju uloviti.

U mnogim su staništima ptice grabljivice vršni preda-

tori. To znači da se hrane mnogim organizmima, dok

nema životinja koje bi se hranile njima.

Za razliku od većine grabežljivih sisavaca, sokolovke

plijen love danju, a tehnike lova kojima se pritom služe

Azije. Postoje podaci o sokolarstvu u Kini i Mongoliji

iz 2. tisućljeća prije Krista. I u Hrvatskoj sokolarstvo

ima dugu tradiciju pa se smatra da je u 9. stoljeću već

bilo vrlo dobro razvijeno. Iako je sokolarstvo bilo vrlo

popularno u Europi, osobito među plemstvom, u 18.

stoljeću uslijed razvoja vatrenog oružja ono gubi na

važnosti te se zadržava unutar svega nekoliko zemljopo-

sjedničkih obitelji.

Sredinom 20. stoljeća sokolarstvo doživljava svoj novi

procvat, s tim da se uvježbane ptice osim za lov koriste

i za druge svrhe. Tako u nekim zračnim lukama, među

ostalim i u zagrebačkoj, sokolari uvježbanim grablji-

vicama tjeraju jata ptica koja bi mogla predstavljati opa-

snost prilikom polijetanja ili slijetanja aviona. Međutim,

danas sokolarstvo više nije isključiva privilegija bogati-

jih, uglavnom plemićkih staleža, već je na raspolaganju

svima koji su spremni upustiti se u otkrivanje tajni ove

| 25

U Sokolarskom centru Dubravi pažnju plijeni i ova sova.

... ptići su posve bespomoćni, prava suprotnost impresivnim lovcima u kakve će se razviti ...

mjestima, na primjer na stjenovitim liticama ili visoko u

krošnjama drveća. Pošto se izlegnu, mladi su ptići posve

bespomoćni, prava suprotnost impresivnim lovcima u

kakve će se razviti. Prekriveni su rijetkim paperjem ili

su goli; slijepi su i nisu sposobni čak ni hodati, a kamoli

letjeti. Samo otvaraju svoje velike kljunove očekujući

zalogaje koje im donose roditelji. Odrasli su vrlo revni

u prehrani mladunaca pa mladi ptići u prvim danima

brzo rastu i razvijaju se. I nakon prvog leta još nekoliko

tjedana ostaju u gnijezdu, u sigurnosti odraslih ptica,

a za spolno sazrijevanje treba im između jedne i tri

godine.

Ženke sokolovki u pravilu su veće od mužjaka, kod

jastreba i sokolova mogu biti čak i dvostruko veće.

Sokolovke su rasprostranjene diljem svijeta i žive na

različitim staništima. Neke su se vrste prilagodile

čak i životu u gradovima, kao npr. vjetruša.

vrlo su složene. To što plijen mogu napasti iz zraka

predstavlja prednost u uspješnosti lova i vjerojatno je

razlog da se ne moraju oslanjati na tamu kako bi se

prikrale plijenu. S druge strane, one plijen moraju moći

primijetiti i s prilično velike udaljenosti, zbog čega

imaju iznimno oštar vid, možda najbolji u životinjskom

svijetu. Njihove su noge vrlo mišićave i snažne, dok im

je kljun oštar i svinut. Prsti su na stražnjim nogama

postavljeni tako da je palac nasuprotan ostalima, a

na svima se nalaze oštre kandže koje predstavljaju

izvrsno oruđe za hvatanje plijena. Njihova su krila duga

i prilično široka te su osobito pogodna za jedrenje na

toplim zračnim strujama, tzv. termalama. Pritom je

utrošak energije minimalan, a ptica kruži iznad nekog

područja tražeći plijen.

S druge pak strane, kada aktivno lete, a osobito kada

se strmoglavljuju prema plijenu, sokolovke postižu

vrlo velike brzine. Tako sivi sokol u strmoglavu letu

može postići brzinu veću od 320 km/h. To je najveća

brzina koju ijedna životinja može postići bilo kakvim

načinom kretanja! Vrlo dugo žive, a neobične su i po

svojoj vjernosti – ženke i mužjaci sparuju se doživotno

i tek se u slučaju ugibanja partnera mogu spariti s

novom pticom. Gnijezda svijaju na teško dostupnim

26 |

Sokolarstvo je nekoć bilo povlastica bogatijih slojeva.

... nažalost, velik broj sokolovki danas je ugrožen, a neke su nepovratno nestale iz Hrvatske ...

Umjesto stjenovitih litica, za gradnju gnijezda iskorištavaju

visoke nebodere, a hrane se golubovima i pjevicama prisutni-

ma u gradovima. Iako je slučaj da su se divlje životinje uspjele

prilagoditi ljudskim naseljima iznimno rijedak (mnogo se češće

događa suprotno – izgradnjom ljudskih naselja uništavaju se

staništa divljih životinja pa one nestaju), prizor divlje prirode

usred ljudske zajednice zaista je fascinantan.

Među sokolovke ubrajaju se orlovi, jastrebovi, sokolovi, škanjci,

vjetruše, supovi, bukoči i eje. Još od pradavnih vremena one

su za ljude predstavljale izvor divljenja pa su poznati crteži na

kojima sokolovke simboliziraju snagu, brzinu i slobodu. Naža-

lost, velik broj vrsta sokolovki danas je ugrožen, a glavni razlog

što je njihov opstanak na mnogim mjestima doveden u opasnost

jest uništavanje staništa. Neke su sokolovke već nepovratno

nestale iz Hrvatske. Tako je bijela crkavica, zanimljiv strvinar

koji kamenom razbija ptičja jaja, zadnji put primijećena 1987.

godine, a vjerojatno je ista sudbina zadesila i smeđoglavog supa.

Sokolarski centar Dubrava osim što daje jedinstvenu mogućnost

za susret s tajanstvenim nebeskim lovcima, za promatranje

njihova veličanstvena leta, učenje o njihovim obilježjima i

načinu života, važan je i za njihovu zaštitu. U njemu je, naime,

smješten stacionar unutar kojega se posebna veterinarska

služba brine o ozlijeđenim, ranjenim i bolesnim grabljivicama,

nastojeći im pomoći da se oporave. No prije svega, Sokolarski

| 27

U Dubravi kraj Šibenika lijep je sokolarski centar u kojem se posjetitelji upoznaju s nebeskim lovcima.

centar Dubrava iznimno je mjesto na kojem vrhunski

sokolari otkrivaju tajne kako je, uza sve strahopošto-

vanje, fasciniranost i oduševljenje koje ljudi oduvijek

osjećaju u susretu s pravim predatorima, moguće živjeti

u skladnom suživotu s takvim životinjama, u suživotu

u kojem se čovjek i divlja životinja međusobno poštuju,

u suživotu koji je koristan i za ljude i za nebeske lovce.

To je mjesto na kojem ovo živuće naslijeđe čovječan-

stva, kakvim je sokolarstvo proglasio UNESCO, zaista

i dalje živi.

Sokolovke su rekorderi u brzini kojom se obrušavaju prema zemlji. Kad uoči plijen, sivi sokol može postići brzinu veću od 320 km/h!

Ruševine nekoć moćnog Susedgrada svega su nekoliko kilometara od središta Zagreba.

SKRIVENA SREDNJOVJEKOVNA UTVRDA U BLIZINI VELEGRADA

SUSEDGRAD

... koliko se tajni može pronaći na mjestu koje je blizu Zagreba ...

SREDIŠN

JA H

RVATSKA

Ostaci srednjovjekovnoga grada Susedgrada smješteni su na

iznimnu položaju na krajnjem zapadnome, izdvojenom, stjeno-

vitom i niskom obronku Medvednice koji se strmo spušta prema

koritu rijeke Save. Za razliku od danas, kada je Susedgrad jedva

vidljiv, sve do sredine 19. stoljeća zapadne i južne padine bre-

žuljka na kojem je bio smješten Susedgrad bile su gole, o čemu

svjedoči Stadlova fotografija iz 1869. godine, a takva je situacija

sigurno bila i prije. Uistinu je začuđujuće koliko se tajni može

pronaći na lokalitetu koji je od središta Zagreba udaljen tek

nekoliko kilometara.

Iako se dugo smatralo kako je utvrda Susedgrad građena

sredinom drugog desetljeća 14. stoljeća i da ju je dao izgraditi

ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert, ipak su novije povijesne

spoznaje i arheološko-konzervatorski radovi potvrdili moguć-

nost da je vrijeme njezine izgradnje ipak nešto ranije. Naime, do

sada se kao prvo spominjanje utvrde Susedgrada smatrao zapis u

ispravi kralja Karla Roberta iz 1316. godine kojom je on dopu-

stio slobodnu trgovinu njemačkim trgovcima iz Venecije „podno

našega grada, što smo ga dali podići na prijelazu Save“. Ipak,

valja naglasiti da je prvi dosad poznati pisani spomen Susedgra-

da zapravo iz isprave iz 1299. godine kojom se ugarsko-hrvatski

kralj Andrija III. Mlečanin pomirio s buntovnim knezovima

Babonićima te im je pritom potvrdio vlasništvo nad utvrdama

Vrbasom, Glažom i Susedgradom. No čini se da je utvrda

građena i ranije, na što upućuju arheološki ostaci, ali i povijesna

analiza isprave iz 1287. godine što ju je učinio Ljudevit Ivančan.

Riječ je o ispravi kojom je knez Ivan, sin Arlandov, iz roda Aka

32 |

Podno ruševina staroga grada Susedgrada zatvoren je planinarski dom.

... Susedgradom su od 1299. gospodarili knezovi Babonići, koji su ubirali porez od skele ...

Vrlo su vjerojatno knezovi iz roda Aka sredinom

13. stoljeća započeli gradnju susedgradske utvrde, u

vremenu kada su na poticaj ugarsko-hrvatskih kraljeva

izgrađene mnoge utvrde za zaštitu zapadne granice

Kraljevine Slavonije, tj. Ugarsko-Hrvatskoga Kraljev-

stva. Naime, valja spomenuti praksu ugarsko-hrvatskih

kraljeva koji su u to doba radije prepuštali utvrđena

mjesta, njihovu izgradnju, dogradnju i održavanje, moć-

nim plemićima računajući da će je oni bolje čuvati kao

svoje, nego kao kraljevsko dobro, a sve u svrhu obrane

granica kraljevstva. Štoviše, u razdoblju od 1268. do

1271., kada je samoborski kraj bio u rukama češkoga

kralja Otakara II. Přemysla, ugarsko-hrvatski kralj bio

je zainteresiran za izgradnju susedgradske utvrde kao

protuteže češkim pretenzijama i zaštite granica Kralje-

vine Slavonije. Stoga je moguće da je upravo to doba

gradnje susedgradske utvrde, o čemu svjedoče i debljine

zidova južnog dijela gradske jezgre od 1,30 do 1,48 m,

što je i tipična debljina zidova za 13. stoljeće.

U svakom slučaju, Susedgradom su od 1299. godine

gospodarili knezovi Babonići, a još se jednom, 1314.

godine, on spominje u njihovu vlasništvu. Oni su ubirali

prihode od skele na rijeci Savi koja se nalazila podno

Susedgrada. Preko nje trgovci su dolazili u naselje

podno Susedgrada i tamo trgovali ili nastavljali svoj

darovao cistercitima iz samostana svetog Jakova na Savi

dio nekog svojega nasljednog posjeda podno Podgrađa

sagrađenoga u blizini rijeke Save. Ivančan je ispravno

uočio da je Susedgrad već tada morao postojati jer se

inače taj posjed ne bi nazvao Podgrađe pod brijegom.

Štoviše, Ivančan je dodao kako gradnju Susedgrada

valja smjestiti i ranije od 1287. godine pozivajući se

na činjenicu da je između 1287. i 1299. Susedgrad bez

pravoga gospodara te ga je u to doba ban po kraljevu

nalogu obnovio i dodatno proširio. Svoje je zaključke

dodatno potkrijepio svojim tumačenjem materijalnih

ostataka zida na kojima je prepoznao dvije vrste zida-

nja, lošiju i bolju. Naknadno je vrsni hrvatski burgolog

Gjuro Szabo, iako bitno oprezniji zbog vrlo malo troš-

nih ostataka grada koji ne omogućuju da se mnogo kaže

o vremenu njegove izgradnje, ipak prihvatio Ivančanovo

tumačenje da je Susedgrad građen prije 1287. godine.

| 33

Po najzapadnijim dijelovima Medvednice uređene su brojne pješačke staze.

... Susedgrada se silom domogao i Franjo Tahi, čiji su postupci doveli do Seljačke bune ...

Susedgrad je bio u vlasništvu te plemićke obitelji sve do

1439. godine kada se Dora, kći Ivanova, udala za Andri-

ju Henninga, koji je tako došao u posjed susedgradskog

i stubičkog vlastelinstva. Potom Susedgrad brzo mijenja

vlasnike, najčešće zbog ženidbenih veza, pa su njime

gospodarili i Frankapani, Baffyiji od Lendave, kao i

obitelj Deéshaza. Neko je vrijeme utvrdu silom držao

i Petar Keglević, a potom i Pedro Lasad od Kastilje te

biskup Šimun Erdödy, kao i Ivan Ungnad. Godine 1564.

Susedgrada se silom domogao i Franjo Tahi, koji je

bio poznat kao osoba čiji su loši postupci s kmetovima

potaknuli izbijanje Seljačke bune 1573. godine. Ubrzo

nakon tih događaja Susedgrad su od Tahija otkupili

njegovi negdašnji gospodari plemeniti Henninzi. Unatoč

tomu, taj je grad u sljedećih stotinjak godina prelazio u

ruke raznih obitelji da bi konačno gotovo čitav grad do

temelja stradao u požaru u 17. stoljeću.

put prema obližnjem Gradecu i Kaptolu. U svakom

slučaju, i taj navod indirektno potvrđuje postojanje

nekakva neagrarnog naselja podno utvrde Susedgrada

koje je tamo postojalo i 1287. godine, a vrlo vjerojatno

i prije. Štoviše, arheološko-konzervatorska istraživanja

ostataka susedgradske gradine svjedoče da se podgrađe

s prostranim vanjskim zidom nalazilo s južne i istočne

strane, a štitio ga je kasnije izgrađen zid.

Babonići su Susedgradom gospodarili sve do sredine dru-

gog desetljeća 14. stoljeća, da bi ga vrlo vjerojatno kon-

cem 1316. godine, tj. ubrzo nakon smrti moćnog bana

Stjepana V. Babonića, novi ugarsko-hrvatski kralj Karlo

Robert oduzeo. Iste je godine kralj dopustio njemačkim

trgovcima slobodno trgovanje podno, kako sam kaže,

te svoje utvrde. Grad se ponovno spominje u kraljevim

rukama 1322. godine u ispravi kojom je naložio zagre-

bačkim cistercitima da moraju plaćati godišnju rentu

od 50 maraka za zemlju crkve Blažene Djevice Marije

podno grada Susedgrada. Tom se prigodom spominje

neimenovani susedgradski kaštelan. Zanimljivo je da će

u novim povijesnim okolnostima novi ugarsko-hrvatski

kralj Ludovik I. sredinom 14. stoljeća vratiti Susedgrad

knezovima Akama, točnije knezu Nikoli, unuku kneza

Ivana iz roda Aka, koji se u izvorima iz tog doba počinju

javljati i kao plemeniti Arlandi.

34 |

Bršljan i visoko raslinje obgrlili su susedgradske zidine.

... konzerviranje ostataka susedgradske utvrde sustavno je započelo još davne 1913. godine ...

Konzerviranje ostataka susedgradske utvrde sustavno je zapo-

čelo još 1913. godine kada je zaprijetilo da se čitav jugozapadni

ugao gradske jezgre uruši niz padinu. Pritom su članovi Hrvat-

skog planinarskog društva zasadili crnogorično drveće i uredili

pješačke staze od podnožja do vrha brda. Prvi tlocrt ostataka

Susedgrada 1924. godine izradio je Većeslav Heneberg, da bi

za Drugoga svjetskog rata Tihomil Stahuljak proveo sustavna

istraživanja i konzervatorske radove. Iako je od 1945. do 1990.

bilo nekoliko pokušaja da se Stahuljakovi radovi nastave, do

toga ipak nije došlo.

Susedgradsko podgrađe nalazilo se s južne i istočne strane

gradske jezgre te ga je štitio vanjski obrambeni zid. Na krajnjem

zapadnom dijelu vanjskog zida i danas su vidljivi ostaci kružne

kule, unutar koje je Stahuljak pretpostavio da se nalazila

gradska kapela. Južni se vanjski obrambeni zid nakon loma

nastavlja prema jugoistočnom uglu grada gdje je vrlo vjerojatno

bio ulaz u podgrađe, a Heneberg je na tome mjestu nacrtao još

jednu kružnu kulu.

Sama jezgra susedgradske utvrde ima nepravilan izduženi

pravokutni oblik sa šiljkom okrenutim prema južnoj strani,

dok sjeveroistočni ugao gradske jezgre pojačava pravokutna

kula okrenuta hrptu koji se približava sa sjevera. Unutrašnjost

stambenog dijela podijeljena je u dvije zasebne cjeline. Južna je

peterokutna te je u njezinu središtu manje dvorište koje sa svih

| 35

Sunčeve zrake probijaju se kroz zarasle ruševine Susedgrada.

strana, osim sa zapadne, zatvaraju dvorišna krila. S

druge strane, sjeverni je dio teže definirati, ali očito je

da se proteže u obliku slova „L“.

Susedgradska utvrda i danas stoji ponad rijeke Save

kao podsjetnik na prošla vremena kada je služila za

kontrolu putova koji su u jednom smjeru vodili prema

Kranjskoj, a u drugom prema Zagorju i Štajerskoj. Una-

toč gustoj šumi koja skriva pogled na utvrdu, posjetitelj

si uz malo mašte vrlo lako može dočarati neka davna,

danas uglavnom zaboravljena, vremena.

Do jedne od najatraktivnijih špilja u Hrvatskoj vodi lijepo uređen prilaz.

PODZEMNI BISER ISPOD DUBROVAČKE ZRAČNE LUKE

ĐUROVIĆA ŠPILJA

... malotko od korisnika zračne luke zna za ovaj biser hrvatskog krša ...

JUŽN

O H

RVATSKO PRIM

ORJE

Na krajnjem jugu Hrvatske, južnije i od Dubrovnika, a nado-

mak granice s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom, nalazi

se iznimno slikovit krajičak Hrvatske. Taj od davnina naseljen

prostor, poznat pod imenom Konavle, bogat je kulturnim

naslijeđem i prirodnim fenomenima koji su, što zbog udaljenosti

od velikih gradova, što zbog nepovoljnih povijesnih okolnosti,

uglavnom obavijeni velom tajne.

Konavle imaju sva tipična krška obilježja, no tko očekuje goli

krševit teren na jugu Hrvatske, ostat će iznenađen bujnim zeleni-

lom koje južnom kutku Hrvatske daje posebnu draž. Glavnu

okosnicu Konavala čini prostrano Konavosko polje, sa zapadne

strane omeđeno stjenovitim visovima 1234 metra visoke planine

Sniježnice, a s južne bistrim Jadranskim morem. Sva se naselja

nalaze uz obalu ili na rubnim dijelovima polja jer se plodno tlo,

kao i drugdje u kršu, od najstarijih vremena čuvalo i racionalno

koristilo za poljoprivredu i stočarstvo. Naselja u Konavlima do

danas su zadržala izgled tradicijske kamene arhitekture koja go-

vori o odnjegovanosti svih segmenata života, kulturi stanovanja,

kulturi obrade zemlje i poštovanju tradicijskih zasada i osjećaja

pripadnosti prostornom ambijentu u kojem se nalazi.

Kulturni centar Konavala jesu Čilipi, neveliko naselje poznato

po nedjeljnim folklornim priredbama na kojima se turisti mogu

upoznati s konavoskom tradicijom te vidjeti čuvenu konavosku

narodnu nošnju, ples i tradicionalni konavoski vez. Iako su Čilipi

teško stradali u Domovinskom ratu, domaći su ljudi brzo uspjeli

u to živo konavosko mjesto vratiti stari duh. U Čilipima se nalazi

Zračna luka Dubrovnik, poznata po intenzivnom prometu i

38 |

Ponekad je teško povjerovati kakvo se bogatstvo krije ispod uzletno-slijetne staze.

... više od četiri desetljeća od otvaranja zračne luke špilja nije bila dostupna javnosti ...

prirodnih špiljskih ukrasa koji je pod slojevima betona i

asfalta ostao dobro sačuvan.

Više od četiri desetljeća otkako je sagrađena Zračna

luka Dubrovnik Đurovića špilja nije bila dostupna

javnosti i za nju su znali uglavnom samo uži krug

speleologa, djelatnika Zračne luke Dubrovnik i stariji

mještani koji su špilju prije povremeno posjećivali.

Prema njihovim svjedočanstvima, nemali je broj

konavoskih stanovnika ulazio u nju ili iz znatiželje ili

zato što su se u njoj opskrbljivali vodom. Pitka je voda

u kršu prava svetinja, a spoznaja da je u čilipskom

podzemlju uvijek ima bio je dobar razlog da se upute u

podzemnu pustolovinu. Osim toga, špilja je mještanima

služila i kao zaštita za vrijeme ratnih opasnosti.

Prema dostupnim povijesnim podacima, prvo stručno

speleološko istraživanje u Đurovića špilji obavio je

austrijski biospeleolog Viktor Apfelbeck početkom 20.

stoljeća. Već je on utvrdio da u špilji ima predmeta koji

bi mogli biti zanimljivi arheolozima, ali usredotočio se

na speleofaunu, što ga je osobno najviše zanimalo. Špilja

je i kasnije bila cilj istraživanja još nekolicine speleologa

koji su upotpunili njegove spoznaje o špilji, ali je nakon

izgradnje zračne luke polako počela padati u zaborav.

S razvojem turizma, zahvaljujući neospornoj ljepoti

Dubrovnika, čilipska je zračna luka bilježila svake

dobroj povezanosti s brojnim europskim metropolama.

Malotko od korisnika usluga zračne luke uglavnom

zna da se pod njihovim nogama, samo koji metar od

kontrolnog tornja, krije jedan od bisera hrvatskoga

krša – Đurovića špilja. Riječ je o jedinstvenome krškom

fenomenu kakav nema ni jedna zračna luka u svijetu.

Atrakcija najvišega svjetskog ranga – špilja bogata

ukrasima proteže se ispod aerodromske zgrade i piste,

čuvajući u svojoj mračnoj tajnovitosti uzbudljive priče o

geološkoj prošlosti Konavala.

Đurovića špilja ili Đurovića jama, kako je nazivaju

Konavljani, ime je dobila prema prijašnjem vlasniku ze-

mljišta. Područje u kojem se nalazi složena je geološkog

sastava, a građeno je od karbonatnih naslaga nastalih

na prijelazu iz gornje krede u paleogen. U takvim je

okolnostima u podzemlju nastao vrlo slikovit podzemni

svijet s velikim brojem stalaktita, stalagmita i drugih

| 39

Zahvaljujući osvjetljenju i ogradama, špilja je pristupačna većini posjetitelja.

... posebno je fascinantna najveća Dvorana Dubrovačke Republike pri kraju špilje ...

Speleološkim je istraživanjima utvrđeno da je špilja

dugačka 156 metara, visoka ponegdje do 10 metara, a

najniža razina (dubina) špilje jest od 23 do 25 metara

ispod uzletno-sletne staze zračne luke. Procjenjuje se da

volumen Đurovića špilje iznosi oko 9000 kubičnih me-

tara. Posebno je fascinantna najveća dvorana pri kraju

špilje koju su istraživači nazvali Dvorana Dubrovačke

Republike, a ona se, uz Kapelicu, odlikuje najljepšim

sigama koje i danas rastu jer je špilja „živa“.

Prilikom uređenja špilje za turistički posjet mislilo se na

sve što je potrebno da se špilja što bolje sačuva. Dogo-

voreno je da se uredi osvjetljenje u skladu s najvišim

ekološkim standardima pa je postavljena LED-rasvjeta,

koja ne utječe na mikroklimu špilje. Postavljena su

vrata s horizontalnim rešetkama u nadi da će se u špilju

vratiti kolonija šišmiša koja je nekad ovdje obitavala,

a radi očuvanja mikroklime određeno je da u obilazak

godine sve veći promet, pogotovo u ljetnim mjesecima.

Trend porasta zračnog prometa naglo je prekinut zbog

ratnih zbivanja koja su u Konavlima ostavila duboke

i teško zacjeljive rane. I sama je zračna luka teško

stradala, a dodatan tužan događaj bio je pad zrako-

plova s američkom trgovačkom delegacijom koju je

predvodio ministar trgovine Ron Brown. Pa ipak, kada

je nakon Domovinskog rata obnovljen promet i kada

je Dubrovnik na turističkoj karti Europe opet zasjao

svojim starim sjajem, rekordi su se nastavili nizati.

Nikoga ne bi trebalo začuditi što dubrovačka zračna

luka danas ima promet sličan kao i zagrebačka zračna

luka na Plesu.

Špilja pod zračnom lukom sve je donedavno bila više

smetnja nego korist, dostupna tek rijetkim istraživačima

podzemlja. Ipak, svjesna vrijednosti špilje uprava zračne

luke odlučila ju je istražiti, urediti i korisnicima zračne

luke ponuditi nešto novo. Godine 2001. započelo je

odtrpavanje špilje, a već nakon prvog ulaska speleolozi

Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena

zaključili su da špilja ima visoku geomorfološku,

biospeleološku, paleontološku, arheološku i estetsku vri-

jednost. Speleološkim, geomorfološkim, paleontološkim

i biospeleološkim istraživanjima stvoreni su uvjeti da se

Đurovića špilja konačno uredi i pripremi za posjetitelje.

40 |

Plakati u izlozima promoviraju konavoske vinare.

... zahvaljujući uvjetima, u njoj su izložena sva prepoznata i zaštićena konavoska vina ...

špilje na dan može ući najviše pet grupa po 25 ljudi. Špilja je

uz prisutnost brojnih uzvanika 7. kolovoza 2009. otvorena za

turistički posjet, vrlo svečano – uz zvukove Ravelova Bolera.

Zračna luka Dubrovnik jedinstvena je u svijetu jer špiljom ispod

piste uz uobičajene usluge nudi i uživanje u ljepoti podzemnoga

krškog bisera. Špilja predstavlja pravo osvježenje u vrelini ljetnih

mjeseci, ugodu i tijelu i oku. Osim toga, zahvaljujući optimalnim

podrumskim uvjetima sa stalnom temperaturom od 16 ˚C koje

špilja pruža, u suradnji s konavoskim vinarima u njoj su izlože-

na sva prepoznata i geografski zaštićena konavoska vina. Tako

se na jednome mjestu mogu vidjeti, pa i kušati sva vina kona-

voskog vinogorja. Ova je zamisao priskrbila špilji i umjetničko

ime „Skycellar“ (nebeski podrum), koje je popraćeno dojmljivim

vizualnim identitetom što ga je osmislio renomirani dizajner

Orsat Franković.

Po čemu je, osim po smještaju, ova špilja posebna? Arheološki

ostaci pronađeni u Đurovića špilji datiraju iz 1. tisućljeća prije

Krista, odnosno iz brončanog i željeznog doba. Među nalazima

najveću pažnju arheologa zaokupile su razne kosti i keramičke

zdjele. Biospeleolozi su u njoj pronašli kolonije puževa i rakova.

Tijekom izgradnje zračne luke 1963. godine prirodni jamski

ulaz zabetoniran je i probijen je novi, špiljski, koji je zatvoren

metalnim vratima u blizini glavne upravne zgrade zračne luke,

samo desetak metara od kontrolnog tornja.

| 41

Iako se u špilju povremeno ulazilo prije izgradnje dubrovačke zračne luke, za javnost je otvorena 2009. godine.

U špilju se sada ulazi umjetnim betoniranim tunelom

duljine 37 metara.

Svi posjetitelji iz špilje izlaze oduševljeni i iznenađeni

izgledom špilje, to više što nitko ne očekuje impresivan

prirodni fenomen u zračnoj luci. Doista, Hrvatska

je jedinstvena zemlja gdje se čekanje aviona može

prikratiti posjetom špilji. Isto tako, posjetom špilji ispod

dubrovačke zračne luke brojni putnici već pri prvim

koracima po hrvatskom tlu imaju priliku upoznati

vrijednost i jedinstvenost dinarskoga krša.

Jedinstvenim smještajem i brojnim špiljskim ukrasima Đurovića špilja kraj Čilipa prometnula se u vrhunsku turističku atrakciju Konavala.