HRVATSKA UMJETNOST 1800. – 1860.

KLASICIZAM U HRVATSKOJUmjetnost klasicizma dosada se u našoj literaturi uglavnom karakterizirala kao kasnobarokna. To je zato

što klasicizam kod nas ne stoji o doktrinarnoj suprotnosti prema baroknim oblicima – kao u Francuskoj i Njemačkoj, nego slijedi umjereniju struju koja se nadovezuje na barok. Taj oblik karakterističan je za zemlje srednjeg podunavlja, a kod nas se javlja u posljednjoj četvrtini 18. st. Hrvatska je tada u bliskim političkim i kulturnim vezama s Bečom.

Iako se veliki dio hrvatskih zemalja našao u okviru Ilirskih pokrajina, kod nas ima malo empirea. Kod nas se odrazio uglavnom na predmetima umj. obrta. Neispravno se nazivala empireom i klasicistička arhitektura inspirirana antikom. Periodizacija;I.faza; oko 1775. – barokni, odnosno rani klasicizam – očite barokne tradicije.II.faza; oko 1800. – klasicistički smjer pod utjecajem antike – traje kroz 1.pol.19. st. III.faza; oko 1835. – kasni, romantični klasicizam s tradicijama baroka i primjesama historicizma Paralelno traje BiedermayerKlasicizam se u kontinentalnom dijelu očituje intenzivnom gradnjom arhitektonskih objekata na području Slavonije, Baranje i Srijema, dok je u osiromašenim pokrajinama uz more samo sporadična pojava.

Glavni inicijatori građevne djelatnosti; feudalci – do ukidanja kmetstva 1848., crkve – katolička; zagrebački biskupi M. Vrhovac, A. Alagović, J. Haulik ; pravoslavna; grkokatolička; reformistička. Vojne vlasti koje od 18.st. grade jednostavnu, skladnu utilitarnu arhitekturu. Građanski faktor koji sve jače sudjeluje u općoj gradnji. Klasicistički motivi zadržali su se kod seljaka do 20.st. u pojedinim motivima i nošnji. Nakon što je Josip II. ukinuo redove njihova uloga potpuno nestaje.

Široka djelatnost tog razdoblja velikim je dijelom plod anonimnih majstora. Među domaćim graditeljima ističu se B. Flebinger, F. Vukasović, J.K. Knežić. Zamisli najistaknutijeg klasicista u Dalmaciji – Vicka Andrića (Canovin učenik) ostale su neizvedene. Od stranih majstora rade Austrijanci, u Slavoniji često i Mađari, Talijani i Francuzi. U Klasicističkim oblicima gradi se na ladanjskim dvorcima feudalaca, ali je veća koncentracija u gradovima – puno toga stradalo je u svakom ratu.

Inventar je sačuvan po nekim crkvama; Goričan – na način barokne zasićenosti, Suhopolje – klasicistička izolacija pojedinih objekata, pojedinačna djela po muzejima (VŽ, OS, ZG – MUO), građanskim stanovima i zbirkama.

U to vrijeme događaju se velike promjene u Hrv. Slabi feudalni faktor, a jača građanski. Usprkos financijskom slomu i gladi nakon Napoleonskih ratova, u prvim desetljećima 19.st. – čitavi gradovi naglo mijenjaju fizionomiju. U vrijeme kontinentalne blokade jača žitna trgovina. Tranzitna trgovina bogati građanski sloj pa po gradovima nastaju skladne zidanice s klasicističkim pročeljima. To je vrijeme kada trgovački i lučki gradovi (KA, RI, ŠI, ST, Bakar) imaju više stanovnika od Zagreba koji početkom stoljeća ima manje od 3000 stanovnika. Trgovačkom prosperitetu pomaže gradnja cesta i luka; Jozefina, Lujzijana – dovršena 1811. EMPIRE

Pojava je vezana uz širenje Napoleonovog carstva na naše prostore koje su Francuzi stekli 1805.–1809. Požunskim mirom 1805. Napoleon je dobio; mletačku Istru, Dalmaciju, Boku i sve dalmatinske otoke, 1806. general Lauriston zauzeo je Dubrovnik. Mirom u Schönbrunu 1809. tim pokrajinama pripojili su i Goricu, Trst, Kranjsku, dio Koruške, civilnu Hrvatsku južno od Save i 6 distrikata Vojne Krajine, Rijeku i hrv. primorje te austrijsku Istru.

Sve te porajine ujedinjene su u Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani. Guverner je bio Maršal Marmont 1809.–11. koji uz Vicka Dandola u Dalmaciji daje najsnažniji pečat franc. vladavini ovdje. Ta kratkotrajna vladavina – do jeseni 1813. bila je zaokupljena rješavanjem društvenih i ekonomsko – političkih problema pa nije dala većih poticaja za likovna ostvarenja.

Izrazite karakteristike empirea imaju samo predmeti umjetničkog obrta – dijelom uvezeni i portreti – osobito portretna minijatura. I to ne samo na okupiranom području nego i sjeverno od Save. Teritoriji Ilirskih provincija bili su strateški važni za Napoleonove planove na istoku pa počinje ubrzana gradnja strateških cesta. Više ih je izgrađeno u Dalmaciji gdje je franc. vlast najdulje trajala. Oni završavaju i Lujzijanu, a njen završetak u Karlovcu ukrašavaju lijepom alejom platana. Uz ceste grade niz objekata vojnog karaktera – utvrde, skladišta i česme.

Primjer takve vojne arhitekture su skladišta u Karlovcu, sa snažnim skrovištima, a most preko Une u Kostajnici ukrašavaju obelisci. Sve te utilizirane građevine jednostavne su i ne nose osobite stilske značajke. Nastaju neki zanimljivi, ali neizvedeni projekti – osobito u Dalmaciji; nacrt M. P. Gautiera (Percierov učenik) za vilu Pavla

65

Gučetića–Basseglija za Trsteno; nacrt V. Andrića za splitsko kazalište 1816 i glorijeta na Sustipanu. Od arhit. objekata ističe se glorijeta u Trogiru dignuta 1809. u čast Marmontu. U KA je sagrađen kuća za Marmonta...

Sjeverno od Save još se gradi i slika u stilu kasnog baroka. Takve su palače baruna Kulmera i grofa Raucha u Zagrebu – dovršene 1808. – Banski dvori. Zakladna bolnica na Harmici 1804 – kapela s kasnobar. – klasicističkim pročeljem.

Da podignu zaostalo zanatstvo u Zadru osnivaju 1810. Školu za umjetnost i obrt, a iste god. šalju u Franc. veći broj dječaka. U muzejima i kod privatnika postoji veći broj primjeraka (satovi, svijećnjaci, lusteri...) mobilijara s empire ukrasima; orlovi, grifoni, egipatski mot. Sačuvano je nekoliko vrijednih importiranih predmeta; -trimo od mahagonija s brončanim orlovima i grifonima – dvorac Bombelles, Opeka; pripadao je vjerojatno carici

Mariji Lujzi.-pozlaćeni naslon s okruglim leđnim naslonom i prednjim nogama u obliku herma, OS-drveni pozlaćeni luster s orlom – Marmontov dar – MUO-stolovi, naslonjači, tabureti, konzole, kreveti, ormarići...peći, -neki proizvodi staklane u Mrzlim Vodicama imaju obilježja empirea.

Skulptura tog vremena zastupljena je nadgrobnim spomenicima – djela prosječnih obrtnika. Slikarstvo ostaje u tradicijama kasnog baroka, osobito crkveno. Strani putujući slikari izrađuju portrete i portretne minijature plemića i građana u suvremenim kostimima i frizurama. Zanimljiv je krug franc. slikara od kojih su se neki nalazili u pratnji Marmonta. Spominje se portretist Neugas, sačuvane su minijature; P. Reyrea, F. Albertija, Bouillerota i Lepirea. Iz tog doba su i portreti Marmonta u DU i Napoleona u ŠI. franjevačkom samostanu – Marmontov dar – radovi slabijih slikara.

ROMANTIZAM U HRVATSKOJTeritorij je u 19.st. upravno i politički razjedinjen, feudalno društveno uređenje traje do 1848. – premda se

kapitalizam afirmira i ranije. Mlado hrv. građanstvo stvara nacionalni preporod. Ilirski preporod sadržavao je ideju okupljanja hrvatskih i južnoslavenskih zemalja u kulturnu cjelinu na temelju zajedničkog jezika. U duhu romantizma razvija se ilirizam svijesti o starini i vrijednosti hrv. prošlosti i kulture – upozorio je na vrijednost narodnog jezika – suprotstavlja se mađarizaciji i germanizaciji. Potiče intenzivan kulturni život; otvaraju se čitaonice, novine na narodnom jeziku, Kukuljević – Društvo za...– čuvanje starina. Do kraja stoljeća Zagreb postupno postaje centar.

U takvim uvjetima likovna umj. hrvatskih pokrajina nema veće međusobne veze. Produkcija pripada strancima, često udomaćenima u ovim krajevima. Unatoč postojanju mladog građanstva kao nosioca ideja romantizma, nedostatak domaćih školovanih umjetnika onemogućio je njegov značajiji razvoj u likovnim umjetnostima. Poneki rezultati proizlaze iz općeg programa ilirizma – valorizacija vlastite povijesti i ljepote domovine. Oni se javljaju pojedinačno u određenom djelu ili krugu s najsnažnijim ostvarenjima u hortikulturi i pejzažnom slikarstvu.

Pejzaž i vedute gradova postaju tematski samostalni, no dominaciju slikarstva zadržava bidermajerski portret i okašnjela barokna sakralna slika. Nova se traženja javljaju oko 1840–ih i traju do pokušaja realizma oko 1880–ih Utjecaji u sjevernim krajevima dolaze iz Beča, a u Istri i Dalmaciji iz Italije. Ovi tokovi jačaju pod utjecajem građanskih risarskih škola, osnovanih potkraj 18. st., koje djeluju do druge pol.19.st., a stvaraju skromnu osnovu likovne kulture među građanstvom.

U to vrijeme brojan je krug crtača i slikara amatera koji rade pretežno u akvarelu naivne vedute gradova sa sklonošću poetizaciji. U Dalmaciji; A. Barač, P. Začević, F. Bratanić. U sjev. Hrv. F. Daubači–Brlić, S. Marjanović. Tom krugu pripada i ciklus pejzaža iz dvorca Eltz u Vukovaru – nepoznat majstor.

Prvi ilirski slikar je V. Karas koji pod utjecajem nazarenaca slika teme iz narodnog života. Nešto stariji je I. Simmoneti koji toplim koloritom radi bidermajerske portrete, a povijesne i mitološke teme su mu pod romantičnim utjecajima. Talijanski akademski romantizam – riječanin F. Colombo – uz navedene “naivce romantizma” Splićanin J. Pavlović je najizrazitiji predstavnik r. – portreti toplih boja i slobodna impostacija likova. Posebno značajna komponenta je slikarski krug koji se razvija uz osiječku risarsku školu. Već akvareli F. C. v Hötzendorfa nose oznake ranog romantizma. Njegov sin H.C. v Hötzendorf slika i crta slavonske pajzaže i gradine pune neposredne izražajnosti i romantičnog ugođaja.

U povijesnim temama i pejzažima J. F. Mückea nalaze se odjeci kasnog romantizma. Posljednji među osječkim pejzažistima A. Waldinger slika slavonske šume u bezbrojnim varijantama – njegov opus već označava realističku etapu, ali osjećajnost kojom je to rađeno govori o prisutnosti romantizma. Kasni odjek nazarenaca javlja

66

se kod A.M. Seitza i L. Seitza u đakovačkoj katedrali. Preostaci romantizma prate u povijesnim kompozicijama i slikarstvo F. Quiquereza.

U razvitku gradova sj. Hrv. dolazi do žive građevne aktivnosti u klasicističkim i bidermajer oblicima. Uz građevine nastaju brojni “engleski” vrtovi i parkovi – ZG, KA, VŽ, te uz neke ladanjske dvorce. Najznačajnji pajzažni park ovog dijela Europe je Maksimir uređen 1843. u vrijeme biskupa Haulika – započeo M. Vrhovac. Neki maksimirski ahitektonski objekti izrazito su romantične koncepcije, a pojedini vrtni paviljoni i neogotičkih oblika. Uz izgradnju neogotičkog pjevališta u ZG katedrali 1835. oni su prva pojava neogotike kod nas. Tek nakon sredine stoljeća javljaju se neogotički objekti na pojedinim stambenim objektima u ZG i KA. Znatan dio romantizma gleda se u neo-gotičkim restauracijama nekih s.r.v. burgova – najznačajniji zahvat proveo je na Trakoščanu J. Drašković, i unutrašnjost objekta – mobilijar.

SLIKARSTVODalmacija – Klasicizam, romantizam i akademski realizam – u 19.st. u svim granama umj. očituje se pad i

provicijalizacija. U djelima 20 skromnih slikara iz prve tri četvrtine stoljeća naziru se odjeci klasicizma, romantizma i akademskog realizma. To pokazuje da postoji neprekinut razvoj. Dalmatinski klasicizam ograničit će se uglavnom na dubrovački teritorij.

Istra - u 1.pol.19. st. nakon Napoleonovog poraza ulazi u sastav Habsburške monarhije. Udio mletačke umj. na monumentalo slikarstvo je neznatan. Za crkvu Velog Lošinja rade oltarne pale – F. Hayez 1808., L. Querena 1810. i L. Cossa 1881., a za Labin N. Shiavoni 1832. Posredno putem školovanja mletački šturi akademizam utječe na provincijske slikare u Istri – I. Corner iz Motovuna, V. Trevisan iz Vodnjana. Oni opremaju oltare crkava po selima. U Rijeci i Primorju povremeno rade domaći slikari F. Colombo, F. Pauer, A. Angelović i I. Simonetti – školovani u Italiji, te samouki J. Kirin. U trovačkim i kapetanskim kućama ima više portreta koje kapetani donose s putovanja.

Kontinentalna – narodni preporod stvara preduvjete za procvat umj. života. Skromne naruždbe slika bile su ograničene na dokumentarni portret, a zadovoljavaju ih strani slikari. Dominantan je klasicizam, zapravo njegov derivat bidermajer. Osim anonimnih ima i poznatih autora; Brodnik, Stroy, Zasche, Karas. Doba apsolutizma i vrijeme oko nagodbe karakterizira neiživjela romantika. Politički život se odvija u znaku zanosa za hrvatsku povijest – iz tog nastaje potreba za likovnim prikazima naše prošlosti. U okviru ovih realizacija nisu ostvarene trajne likovne vrijednosti, ali je narativnost, patetika i teatralnost tih djela odgovarala ukusu šire publike – taj kontakt s publikom značajan je za daljni razvoj hrv. slik. Posebno značenje imaju Strossmayer – inicijator i namiče sredstva; galerija, JAZU itd. i Kršnjavi – 1878. Društvo umj., 1882. Obrtna škola s muzejem primjenjene umj. itd → druga pol. 19. st.

BIDERMAJER: Ferdinand Georg WALDMÜLLER Beč 1793.– 1865. Jedan od glavnih predstavnika bečkog bidermajeskog portretnog slikarstva. Zarana crta reklamne sličice.

1807.–11. s prekidima polazi tečajeve slikarstva na bečkoj akademiji (Maurer, Lampi). 1811. postaje učitelj crtanja djeci bana Ivana Gyulaya u Zagrebu. Tu je slikao kazališne dekoracije za teatar u Amadeovoj palači i oženio se 1814. opernom pjevačicom Katarinom Weidner.

Kao kazališni slikar prati suprugu na njenim gostovanjima u Pragu, Brnu i Badenu, a pošto je 1817. angažirana u bečkoj Hofoper nastanjuje se u Beču. Nastavlja sa slikarskim studijama i usavršava se kopirajući stare majstore, slika pejzaže i prve portrete. 1825. putuje po Italiji i Njemačkoj. Po povratku dolazi u vezu s dvorskim krugovima i portretira Franju I. 1829. postaje kustos galerije slika i prof. na akademiji.

Razočaran stereotipnim modelima nastave – crtanje po predlošku...objavljuje polemičku brošuru – reforma nastave u smislu izravnog studija prirode. Isto tvrdi u drugoj brošuri 1857. u kojoj traži ukidanje akademije. Protivnici su mu smjestili, za kaznu je penzioniran s pola mirovine. Što je sam obilježio kao “ mučeništvo za stvar umje-tnosti”.

U portretu je započeo kao minijaturist oko 1813.–14., a prvi portreti u ulju oko 1820. Od prvotne shematske klasicističke fakture brzo prelazi na slobodniji i življi tretman. Oko 1830. već je izgradio svoj stil sa svim odlikama bidermajerskog portretnog slikarstva. Izvodi puno portreta bečkih građana. Likovima daje intimne i nenametljive psihološke karakterizacije – osobitu pažnju posvećuje odjeći, frizuri, nakitu itd. Radi i portrete dva ili više likova. Pozadine često rješava kao pejzaž.

Po sklonosti slikanja pejzaža u punoj sunčevoj svjetlosti utro je put plenerizmu. Njegove ideje o objektivnosti slikarstva i izravno radu u prirodi prihvatili su njegovi učenici – Bitterlich, Canon, Ebert i Romako.Austrijski slikar, jedan od najznačajnijih predstavnika bečkog bidermajerskog slikarstva. Učio je na bečkoj Akademiji,

a od 1811.-14. boravi u Zagrebu gdje uči crtanju djecu bana Ignjata Gyulaya, te radi kao dekorater kazališta u

67

Amadeovoj palači. Njegovi rani radovi ukazuju na njegove kasnije odlike – jednostavan realizam i prisno promatranje modela.

PORTRET BANA GYULAYA, 1813. PORTRET BISKUPA M. VRHOVCA, 1813./14. PORTRET FRANZA GYULAYA PORTRET SIGMUNDA OTTENFELSA, 1834. Portret otkriva umjetnikovo kretanje od klasicizma ka realizmu. Bidermajer invencija je postav modela – dječak

sjedi, a u krilu mu je pas.Waldmüller je bio profesor na bečkoj Akademiji no prisilno je umirovljen jer se opirao akademizmu i tražio je

reforme u nastavi, tj. izravni studij prirode.Slika realistične portrete, krajolike, genre-scene u početku s utjecajem klasicizma, a od 1830. godine radi u osobnom

stilu s odlikama bidermajer portretnog slikarstva.Kasnijim pejzažima (rađenima izravno u prirodi) otvara put plenerizmu.DVA PORTRETA ANNE STROSSMAYER, BEČ, 1863/64. Prvi, skica, nalazi se u Akademiji i on je kvalitetniji, dok je drugi u zbirci Lubiensky.

Mihael STROY Lubno 1803. – Ljubljana 1871.O njegovoj mladosti i slikarskom školovanju nema podataka. Studirao je 1822.– 25. na bečkoj akademiji,

zatim se vjerojatno usavršavao u Veneciji odnosno Rimu. Oko 1830. naselio se u Zagrebu kao “slikar iz Beča”. Po datumima na portretima u Zagrebu je ostao 12 godina. Oženio se Marjetom Berghaus i radio u vlastitoj kući na uglu Mesničke i Ilice. Od 1842. do smrti živi u Ljubljani gdje ima radionicu u vlastitoj kući na Mestnom trgu br. 9.

Stroy je značajan predstavnik našeg bidermajerskog slikarstva sa svim odlikama i nedostacima tog stila. Glavna struka mu je portret u kojem dolazi do izražaja utjecaj Waldmüllera. Uz to je radio religiozne kompozicije za crkve, poneki genre, izuzetno slike s povijesnim i alegorijskim temama, a nikad pejzaže.

Crkvene dostojanstvenike, oltarne pale, vlasteline, imućne građane i lijepe žene slikao je s osjećajem za formu i boju gotovo uvijek naglašavajući dekorativni moment – romantični prizvuk. Detalji su rađeni dosta po šabloni, ali pokazuje zamjetnu vještinu zanata – osobito inkarnat i ruke. Upotrebljavao je skučanu skalu boja – crna, bijela, crvena, rijetko svijetle. Radio je brzo. Modele, osobito žene, redovito je poljepšavao i idalizirao – dostojanstvene, ali šablonske poze. Žene – sanjarski, sentimentalno i u dekorativnom koloritu.

Iz doba njegove djelatnosti u ZG sačuvan je veliki broj portreta poznatih osoba iz krugova iliraca i imućnog građanstva – ZG, Samobor, Krapina, VŽ itd. Slovenski slikar. Nakon što je naslikao prva djela u ulju primljen je na bečku Akademiju. 1830. godine dolazi u

Zagreb kao "historienmaler" (portretist i slikar prizora) i tu ostaje do 1842. kad se vraća u Ljubljanu. Najistaknutiji je slikar klasicizma i bidermajera u Hrvatskoj. U skladu sa preporodnim zbivanjima razvija bidermajersko slikarstvo u romantični izraz.

U Hrvatskoj je sačuvano 70-ak njegovih portreta. PORTRET JANEZA MARTINČIĆA - klasicistički portretPORTRET ĐURE JELAČIĆA BUŽIMSKOG , 1832. – kvazi – romantičan portret (u gesti)Portret Kristofora Stankovića - Stanković je utemeljitelj Hrvatskog kazališta u Gornjem gradu - reprezentativan portret koji pokazuje duh modela. Portret Ivana Krstitelja Škvabellya – Rektora Akademije Stroy prikazuje u crnoj odori sa nekoliko bijelih kontrasta (duga bijela kosa). Portret odiše reprezentativnošću, a fizionomija je atraktivna.PORTRET MARIJE SVETIČ - EFEKTIVNO OBLIKOVANJE LICA I ODJEĆE ODLIKA JE SVIH NJEGOVIH PORTRETA. KROZ PROZOR VIDIMO KRAJOLIK.AZIJA (Trakošćan)Prikazana kao Odaliska sa orijentalnim rekvizitima. Stroy radi ovo prema bakropisima u bidermajer ateljeu. PORTRET STANKA VRAZA, 1841. Nova koncepcija (bez ruku) ističe pjesnikov izraz lica. OLTARNA SLIKA , župna crkva u VingnovcuOLTARNA SLIKA , župna crkva u Novoj RačiALEGORIJE (AZIJA, AMERIKA, AFRIKA I EUROPA), TrakošćanU KOVAČNICI

Matej (Matija?) BRODNIK Kranjska 1814. – Zagreb 1845.

68

Rođen u Sloveniji, neko vrijeme uči u Rimu (gdje susreće Karasa), te nakratko u Beču. Slika uljene slike, zidne slike u crkvama i interijerima kuća, te minijature. Živio je i radio u Karlovcu i Zagrebu gdje 1840. radi na svodu kapele sv. Tome kod Gubčeve zvijezde (propalo). Nakon boravka u Rimu – kopira stare majstore, vraća se 1842. u Zagreb. Za crkvu u Bribiru radi ; sv. Petar prima ključeve i Gospa od Karmela.

Za crkvu u Remetama – oltarsku sliku, za Zagreb kopiju Posljednje večere po daVinciju. Najuspješniji radovi su mu portreti s obilježjima bidermajerskog slikarstva. KOPIJA LEONARDOVE POSLJEDNJE VEČERE , župni ured sv. MarkaPORTRET PAPE GRGURA XVI ., župni ured sv. MarkaINSTALACIJA BANA HALLERA , 1842.LJUBICA KUKULJEVIĆ - PISAČIĆ , Galerija slika, VaraždinReprezentativan portret -pozadina ističe lik (replika je u Hrv. povijesnom muzeju)PORTRET MARIJE KONJEVIĆ PORTRET DIMITRIJA KONJEVIĆA Brodnik je najuspjeliji u portretima i minijaturama - radi ih u duhu bidermajera. On je prvi domaći slikar koji trajno

djeluje u Zagrebu.

Vjekoslav KARAS Karlovac 1821. – 1858.Odrastao je u Karlovcu u oskudnim prilikama, kao jedno od sedmero djece u obrtničkoj obitelji. Nakon

osnovne škole pohađa “latinsku školu”. S 10 se oduševljava slikarstvom u radionici obrtnika slikara Čeze i njegovog pomoćnika Koprive. Napušta školu i odlazi u nauk kod Koprive, nakon toga ide na stolarski zanat. Teške okolnosti šegrtovanja tjeraju ga na bijeg. Potom dolazi u radionicu slikara Fridricha Hamerlitza gdje uz krečenje uči i slikati.

Prvi Karasov rad u ulju rađen prema bakrorezu – Pogorenje rimskog cara toliko se svidio pukovniku Franji Kosa von Kossenu da ga ovaj unajmljuje da kopira slike koje su se nalazile u njegovu vlasništvu – Madona sa zaspalim i M. s budim djetetom, 12 apostola. Mecena Kossen osigurava klijentelu za Karasove slike i tako uspijeva sakupiti novac za njegovo školovanje u Italiji.

1838. godine Karas dolazi u Firenzu gdje uči prvo kod A. Corsija, a kasnije kod G. Mellija. Druži se sa Franjom Salghettijem-Driolijem. Kopira stare majstore (fra Angelico, Andrea del Sarto), pohađa Akademiju, a radove šalje u Karlovac. 1841. ide u Sienu. Radovi iz Firenze i Siene nisu sačuvani.

Krajem 1841. stiže u Rim i tu se razvija pod utjecajem Overbecka i nazarenaca, o čemu svjedoče slike Majka izlaže Mojsija na obali rijeke (Karlovac, gradski muzej), Susret Jakova i Labana, Marta se tuži Kristu

1844. godine kratko boravi u domovini i u tom periodu radi Autoportret sa crvenkapom. Ponesen domoljubnom tematikom slika "vilu ili neku drugu vrstu muze koja jednog od naših barda nadahnjuje junačkim narodnim pjesmama". Ta se slika nekada zvala Djed i unuk, a danas je poznata kao Slijepac i vila (Zagreb). Naslikao je još jednu sliku s istim motivom, ali bez vile.

1845.–47. godine ponovno je u Rimu u to vrijeme radi; Menada, Napuljski svirači, akvarele sa ženskim likovima iz Kampanje i najpoznatije djelo hrv. slikarstva 19. stoljeća – Rimljanka s lutnjom koja predstavlja sintezu talijanskih studija. Za sliku mu je pozirala gospođa Gagiati, a djelo pokazuje utjecaje zrelog nazarenskog stila (Tehnički dotjerano, hladno, napet stav, raskoš boja, čvrsta modelacija na zavidnoj razini). Kvaliteta ovog djela može se objasniti i Karasovim studiranjem (utjecaj) niz. majstora za vrijeme ovog drugog rimskog boravka. U istom periodu nastaju i:Djevojka iz Napulja zalijeva cvijeće (ulje)Rimska pučanka (ulje)Žena u nošnji iz Campagne – dva akvarela tog naslova

Sve se ove slike čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, dok crteži koji su nastali u Italiji nisu sačuvani iako ih je Karas slao u Karlovac. Međutim, na marginama njegovih pisama nalazi se mnoštvo skica koje nam pokazuju kako su oni izgledali – Apoteoza Garibaldija. Pokazuju razne utjecaje; mirni obrisi likova i sakralne komp. – Overbeck; genre – talijanski ambijent. Među njima se ističu tri crteža perom, dobro komponirana – po njima Kukuljević zaključuju nizozemske utjecaje.Karas se u Rimu bavio i glazbom – sačuvano je 38 skladbi za zbor i veliki broj soloskladbi.

1847. godine napušta Rim jer je ostao bez sredstava – sponzori ga otfikarili. 6 mjeseci se zadržava u Trstu gdje portretira imućne građane u ulju i akvarelu. 1848. godine konačno dolazi u Karlovac.

Prvi sačuvani Karasov rad nastao u domovini je Portret Stjepana Lj. Lopašića 1849., a riječ je o romantičnom portretu (atmosfera, rekviziti, stav) – lik domoroca, predstavnika tadašnje mlade generacije. U ljeto

69

1849. godine putuje po Dalmaciji, a potkraj iste godine postaje profesor za Zagrebačkoj risarskoj školi. Portretira Stanka Vraza 1851. – pred Vrazovu smrt.

Zauzimanjem I. Kukuljevića “Društvo za jugoslavensku povestnicu i starine” šalje ga Bosnom 1851. “da tamo snima okolicu, stare ikone i spomenike” iste godine u Travniku portretira Omer – pašu Latasa i njegovu kćer, a nakon što je paša napustio Bosnu 1851. godine i Karas se vraća u Karlovac. Tu slika brojne portrete – Mihičić, Palle, Barac, Türk, Dadić. Tada nastaju i najbolja Karasova djela u žanru portreta:

Ana Krešić, Mijo Krešić, Portret Alojza Duquenoisa i Dječak – dati u tonskoj koncepciji. Tada nastaju i kompozicije s patriotskim temama – Vila oduševljava mladog Gundulića, genre prizori iz suvremenih zbivanja – Odlazak serežana u rat. Brojna ulja i akvareli s folklornim elementima. Slunjanka, Graničarka, Pastirice... Ova djela imaju iznimnu folklorno – dokumentarnu vrijednost.

U teškoj političkoj situaciji Bachova apsolutizma Karas ne nailazi na dovoljno razumijevanja i podstreka za razvoj – slabljenje kvalitete radova. Portretirajući Irenu Türk beznadno se zaljubio i upao u depresiju. Strossmayer mu je htio pomoći pa ga je pozvao u Đakovo, poslje pokušaja samoubojstva vraća se u Karlovac i 1858. ubija se utapanjem u Korani.

Karasovim stvaralaštvom obilježen je uspon i osamostaljenje hrvatskog slikarstva u vlastitoj zemlji gdje su se već od početka 19. st. udomaćili slikari iz raznih austrijskih pokrajina. "Prvi ilirski slikar", te prvi slikar iz sjeverne Hrvatske koji se školovao u Italiji. Neki radovi su danas zanimljivi isključivo sa kulturnopovijesnog gladišta ili kao dokumenti njegova razvoja, ali Karas ima nekoliko djela koja se mogu proglasiti remekdjelima hrvatskog slikarstva (Rimljanka s lutnjom, portreti Ane i Mije Krešića, te Dječak). Svoja djela nije signirao što dodatno otežava atribuciju.

***Djeluje u vrijeme preporoda i obrađuje nacionalnu i preporodnu tematiku. Nesolidno školovanje i povratak u domovinu uzrok su neujednačene likovne vrijednosti njegovih djela…

Ivan ZASCHE (Caše) Jablonec Češka 1825. – Zagreb 1863.Sa starijom braćom Františkom i Josefom odlazi u Beč. Tamo rade u manufakturi porculana i oslikavaju

reprezentativne porculanske servise reduciranim kopijama starih majstora. Josef otvara svoju manufakturu, a Ivan 1846. upisuje Akademiju u Beču do 1848. Prvo veće djelo Pejzaž s Kobenzela – ulje, uspješno izlaže 1848. (i genre, vedute, krajolike, portrete… - po staroj skripti)

1850., na poziv biskupa Jurja Haulika, dolazi u Zagreb i po njegovoj narudžbi radi seriju motiva iz novouređenog parka Jurjaves (danas Maksimir). – ostaje u Hr. kao novoj domovini do smrti. Od ovih motiva izvodi 12 litografija koje su tiskane i izdane u Beču kao Album Jurjaves 1853. – izvorni crteži puno su neposredniji od litografija.

Naslikao je brojne portrete. Veće reprezentativne (ulja), i manje intimnije i uvjerljivije, manjeg formata sa prikazima članova hrvatskih velikaških i građanskih obitelji. Svi njegovi portreti (i grupni i pojedinačni) odaju utjecaj građanskog portreta bečkog kruga – osobito škole M. M. Draffingera. Među djelima te vrste ističu se finom kolorističkom harmonijom; Aleksandrina Kulmer, Nikola Nikolić, Franjica Daubači, Julijana Koritić – Mrazovečka, Ljudevit Vukotinić, Obitelj Mallin.

Na zahtjev bana Jelačića putuje 1855. s J. Šloserom–Klekovskim i Lj. Vukotinovićem po Lici i hrv. primorju. Na tom naučno–umj. putovanju nastaju njegova najbolja djela; niz finih i preciznih crteža i čistih prozračnih akvarela. Studije narodnih nošnji i pejzaži rađeni su po prirodi – Seljakinje iz Brinja, Mlin na Lici kod Bilaja, Pogled sa Bilaja na Velebit – sve u grafičkoj zbirci NSK ZG – bar su 66. bile tamo. Akademski realizam neprikladan je za ovakve motive

Akvarelirane crteže – pejzaži i nošnje, radio je kasnije i oko Zagreba; Ples žetelica. Iste kvalitete imaju fino crtana studija za litografiu Zagrebačke vedute i dokumentarni crtež Instalacija bana Šokčevića. Izradio je brojne sakralne kompozicije za crkve u sjevernoj Hrvatskoj. Za kapelu nekadašnje bolnice u Ilici izradio je sliku; Ispovijed češke kraljice Ivane pred Sv. Ivanom Nepomukom 1856. Sva ova djela kvalitetom zaostaju za njegovim ostalim radovima – pejz. vedutama, crtežima; hladna su i bez osobne note.

Radi i minijature u bjelokosti na kojima je model Ivana Pichler – ona je model i na njegovim religioznim slikama.

Zasche ima širok krug rada (krajolik, genre, crkveno slikarstvo i suvremena zbivanja), no najviše se bavi crkvenim slikarstvom jer je fotografija preuzela portrete i pejzaže. Izravno opaža i slika.

Zascheovo nasljeđe i radionicu preuzima njegov pomoćnik Julije HÜHN, a njegov način slikanja uz neposredno promatranje nastavljaju i N. Mašić, F. Quiquerez i S. Raškaj. Njegovo slikarstvo, u malom pomaku od bidermajera do romantizma, obilježilo je 60-e godine 19. stoljeća.

70

ALBUM JURJAVES - preciznost i neposrednost poteza olovkom, bogatstvo tonova…neke litografije imaju i štafažu – likovi tj. prizori iz svakodnevnog života dodani pejzažu, da bi ga se oživilo; štafaža koja se nalazi u 1. planu naziva se repoussoir.Oltarne slike – Stenjevac, Brckovlja, Prozorje, Mače, Lovrečina...

Dragutin STARK 1822. Prag – 77.Studira na Akademijama u Pragu i Beču, a 1849. godine u Zagrebu radi kao profesor na zg realci. Slika portrete u duhu kasnog bidermajera, pejzaže i vedute.Domorodac u Ilirskoj odoriPogled na Zagreb sa sjevera 1859.

Franjica DAUBAČI – DOLJSKA BRLIĆ Zagreb 1830. – Sl. Brod 1889.Uči kod T. Heinricha, D. Starka, I. Zaschea. Slikala je akvarelom portrete – sestre Rozalije udate Kamauf i

pejzaže među kojima je poznat Prikaz Zagreb sa Sjevera – umnožen litografijom D. Albrechta. Po djelima W. Turnera i J. Constablea radi nekoliko pejzaža u akvarelu. Radi u okvirima amaterizma (realizam, romantična opservacija), a djela se nalaze u ostavštini obitelji Brlić u Slavonskom Brodu. Portret sestre Jozefine Jelačić – BužimskeMotiv iz ZagorjaStari grad SisakPut u šumu – jedini rad u ulju; masa drveća i atmosfera plenairaBlok crteža iz Skitzenbucha – bitni su za početke našeg pejzaža; Ograda u šumi.

Rafo MARTINI Dubrovnik 1771. – 1 846.Kao stipendist Republike 1789. odlazi na studij u Rim. Tu provodi više god. kod Marona, Mengsova

učenika. 1795. godine, nakon završetka studija, vraća se u Dubro-vnik i nastoji otvoriti umjetničku školu. 1808. postaje nastavnik crtanja na novom dubrovačkom liceju. Zatim1821. seli u Split, pa u Solin – gdje radi kao podinspektor solinskih iskopina pri tek osnovanom AMST. 1839. godine se vraća u Dubrovnik.

Rafo Martini najznačajniji je predstavnik klasicističkog slikarstva u Dalmaciji. Naslikao je niz portreta (većina je propala). Prema njegovom Portretu Džona Restića Vicko Fisković je izradio litografiju, a litografija Portreta Franje Marije Appendinija nalazi se na početku njegove knjige "Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de'Ragusei" (Dubrovnik, 1802.-03.) u kojoj se nalaze i gravure dubrovačkih maski Ćoroja, Turice, Bembelja i Vile, te Konavoke i dubrovačkog vojnika, što ih je po Martinijevim crtežima izradio talijanski bakrorezac Antonio Sandi.

Očuvan je vrlo kvalitetan akvarel sa Portretom P. F. Papisa te Portret France-sce Andrović u ulju. U kasnijim radovima očito je opadanje umjetničke snage:

Sv. Kajo – Solin, sv. KajoSv. Paskal – Sinj, franjevački samostanBDM sa Sv. Nikolom i Rokom – Bajagić kod Sinja, župna crkvaPosljednja večera – Dubrovnik, samostan Male braćeP.F.Papisa govori o njegovoj nadarenosti i shvaćanju duha klasicizma. Te osobine se kasnije gube u provincijskoj

sredini – na to ukazuju njegovi radovi u Sinju i Solinu.

Carmelo REGGIO Palermo ? – Dubrovnik 1819.Školovan u Rimu, Reggio u Dubrovnik dolazi oko 1800. Tipični je predstavnik rimskog klasicizma. Naslikao

je veliki broj portreta te religioznih i mitoloških kompo-zicija. U portretima postiže najveće domete – prikazuje istaknute osobe Dubrovnika iz vremena franc. vlasti – Skupni portret obitelji Andrović – bolji rad 1804., Rafo i Niko Andrović, Luko Strulli, Konzul Miho Milković, književnica Lukrecija Bogašinović – Budmani itd.

Od crkvenih pala ističe se Sv. Josip Kalasancije među djecom ispred BGR, sjemenište. Izradio je seriju portreta znamenitih Dubrovčana iz prošlosti po starijim predlošcima koje je naručio Luka Stulli za svoju biblioteku. Sačuvala se i biježnica njegovih crteža. Kvalitetan portretist, slabiji kao slikar crkvenih slika. Najljepši su detalji ostvareni na pejzažnoj pozadini.***Reggio je bio slab crtač, osrednji kolorist…život je skončao samoubojstvom.

71

Juraj PAVLOVIĆ Split 1803 - 1886.U mladosti je bio austrijski oficir u Beču i Velikom Varadinu, a od 1847. napu-šta vojsku, živi u Splitu i

Solinu, putuje u Francusku, Austriju i Italiju. Nije poznato da li je učio slikarstvo, no putovao je u Beč, Veneciju, Francusku… Njegov opus sastoji se od 40 – ak radova, uglavnom portreta splitskog plemstva i građanstva 2. i 3. četvrtine 19. st.

U ranim radovima dominira romantični pečat koji se osjeća u impostaciji likova, izrazima lica, potezu kista, skali boja i atmosferi samih slika. Ti rani portreti iako skro-mni najtipičnije pretstavljaju slikarstvo romantizma u Dalmaciji. Posebno se ističu neposredni i spontani autoportret, portreti roditelja, braće Lovre – signiran 1839, najkvalitetniji, Ivana i Nikole, te sestre Mariette Catani nastali u četvrtom desetljeću – pokazuju ga u najboljem svjetlu.

Sredinom stoljeća postepeno gubi romantičnu notu i približava se realističkim tendencijama. U drugoj fazi ističe se portret splitskog zapovjednika Narodne garde Antuna Bassa 1849, Marina Šeperca i sinovaca Alberta i Marina Pavlovića, Dujma Grisogona. Fizionomije su individualizirane i psihološki produbljene, a kolorit ima obilježja njegove osobne palete s predominacijom smeđih i maslinastih tonova.

Potkraj života gubi raniju svježinu, a u radovima se sve više osjeća provincijska i diletantska nota. Iz tog razdoblja ističu se portreti Dujma i Ane Karaman 1865.

Slike s povijesnim, alegorijskim, religioznim i mitološkim temama znatno su slabije od portreta.Portret majke – Laura Pavlović; najbolje Jurjevo djelo; iz njenog lica struju pritajena tuga.

Antun BARAČ Split 1790 - 1855.Pandurski časnik i činovnik financijske uprave, slikarstvom se bavi amaterski. 1810 – 50. putuje

jadranskom obalom, te u akvarelu slika vedute gradova (Solin, Dubrovnik, Kotor, Herceg Novi), svečane prizore (dolazak poznatih ličnosti u Split i Kotor), te događaje iz osobnog života (Antun Barač s djecom plače na ženinom gro-bu). Sačuvano je 30-ak njegovih akvarela.

Franjo BRATANIĆ Split 1816 - 1883.Samouki slikar, zanimanjem liječnik. Radi ilustracije za knjige Frana Cararre. Njegovi crteži i akvareli

prikazuju arheološke predmete iz Solina i antičku arhitekturu. Djela mu imaju dokumentarnu vrijednost, pokazuju romantičnu projekciju onovreme-nog Splita – 4 vedute Splita, Autoportret sa suprugom, Pod željeznim vratima, Splitska katedrala...

Antonio ZUCCARO S. Viro al Taglimento – Julijska Krajina 1827 – Trst 1892.Živio je u Trstu, u Splitu je oslikao gledalište Bajamontijeva kazališta gdje je na stropu prikazao scene iz

prošlosti Dalmacije i najistaknutije osobe. Izveo je i unutra-šnje dekoracije kazališta u Zadru i Šibeniku. 1860./75. putuje po Dalmaciji i slika folklorne motive – Dalmatinka – zg. zbirka Gvozdanović. Izveo je i velik broj portreta, među kojima i prvih rektora zagrebačkog sveučilišta – Matije Mesića, Stjepana Spevca, Antuna Kržana i Koste Vojnovića, splitskog liječnika i slikara Franje Brata-nića, obitelji Marasović, Dojmi, Topić.Autor je velikog broja slika po dalmatinskim crkvama – Split, Trogir, Sinj, Sali, Srednje selo na Šolti Stari Grad... pripisuje mu se i ikonostas u Ogulinu.

Izrazitiju likovnu kvalitetu pokazuju realistični portreti, slike s folklornim moti-vima i religiozne slike rađene u smislu akademskog manirizma talijanskog slikarstva 2. pol. 19. st. sa sračunatim dopadljivim i sentimentalnim efektima. Izlagao je u Zagrebu na umjetničko – obrtničkoj izložbi 1876. i 1879.

Francesco (Franjo) SALGHETTI - DRIOLI Zadar 1811. – 1877.Slikarstvo počinje učiti u Zadru, a nastavlja na Akademiji sv. Luke (V. Camucini) i Francuskoj akademiji (V.

Vernet) u Rimu, te na Akademiji u Veneciji. Boravio je u Italiji – Milano, Bologna, Parma, Rim, Genova. Od 1843. godine živi i djeluje u Zadru.

Sljedbenik je onovremenog talijanskog akademizma – radi portrete i povijesne kompozicije. Prijatelj je N. Tommasea prema čijoj zamisli nastaju mnoge njegove slike. Za Strossmayera je izveo alegorijsku kompoziciju Jugoslavija. Najznačajniji dio njegova rada predstavljaju portreti, a ističu se i crteži s klasicističkim obilježjima – smisao za grafičku ljepotu i osjećaj za mjeru.U duhu talijanskog akademizma slika kompozicije alegorijskog, vjerskog i povijesnog sadržaja, a izradio je i nekoliko

portreta, te vrijedne crteže dalmatinskih narodnih nošnji genre – prizora iz seoskog života.

72

Rimsko razdoblje:Mojsije 1840. - Glavno djelo ovog razdoblja. Kompozicija je zaokupljala njegovu pažnju i bila je predmet dopiske sa Tomasseom. Zadarsko razdoblje: Pričest Sv. Benedikta, sv. Marija 1834. Slikar s djecom na odru svoje žene, zidna slika u franjevačkoj crkvi, 1861.Faraonov san, Galerija umjetnina, 1840.Smrt Petra Berislavića, AUTOPORTRET Kristofor Kolombo u Lancima – Zagreb, Moderna galerija, 1849.

Tipično ostvarenje historicizma. Sliku je otkupio Strossmayer - ostala je u Zadru (?) ***Salghettiju-Drioliju nedostaje emotivne motivacije i nadahnuća. Njegov učenik VJEKO ANDRIĆ umro je jako

rano, u 22. godini života.

Ivan SKVARČINA (Squarcina Giovanni) Zadar 1825. - Venecija 1891.Učio je na Akademiji u Veneciji 1842.–53. Do 1857. boravi i slika u Dalmaciji, najviše u Splitu – prijateljuje

sa Salghetti–Driolijem. Dobivši stipendiju usavršava se u Firenci, Rimu, Bologni, Parmi i Genovi. Od 1860. godine radi i živi u Veneciji.

Osam godina radi na svom životno ostvarenju Odricanju Galilea (Milano, privatna zbirka). Iako je bila izložena u Veneciji, Londonu i Beču, nije se prodala pa Skvarčina živi u bijedi, na kraju gotovo slijep. Radio je portrete – istaknute osobe u Dalmaciji, pejzaže i slike za crkve na klasicističko – romantičan način. Detalje izvodi naivnom pedantnošću. Niz njegovih portreta i nekoliko pejzaža predstavlja najbolja djela u slikarstvu Dalmacije 19. st. do Bukovca i Medovića. Odricanje Galilea 1862./70. (Milano, privatna zbirka) - Galileo kleči pred stolom i polaže desnu ruku na Sveto pismo. Historijska točnost i dugotrajna proučavanja nisu slici koristile već su joj oduzele spontani stvaralački duh. Poze likova su patetične, a Galileo djeluje najmanje prirodno. Ovo je hladna historicistička kompozicija, poprilično nespretna. Portret Katarine Buljan – GilardiPortreti obitelji Josipa WallachaP. Ivana Dinka IličićaP. Laure Galvani - Spada u njegove najljepše portrete - crtež je mek i nježan, a izražaj romantičan. Krajolici nastaju nakon odlaska u Italiju. 4 pejzaža iz rimske Campagne (privatno vlasništvo obitelji Wallach u Milanu)

spadaju u njegove najbolje radove. *** U kasnijoj fazi Skvarčinina djelovanja dolazi do opadanja kvalitete jer on nije mogao slijediti novine

venecijanskog slikarstva 2. pol. 19. stoljeća već je ostao vjeran klasicizmu (sladunjavi prizori, akademizam).

Albert ANGELOVIĆ (ANGJELOVIĆ) Rijeka 1822. – 1849.Završio je školu crtanja u Rijeci, Akademiju u Veneciji na kojoj po navodima Kukuljevića 1839. dobiva prvu

nagradu “risanje statuh i vajarskih spomenikah”, a po završetku studija vraća se u Rijeku gdje slika većinom portrete. Portret bana Jelačića 1848.Autoportret – Moderna galerija, RijekaRad u ulju, realistički slikan. Romantičan aranžman i pogled. Portret Mine Baračić, Nekoliko studija aktova...

Ivan SIMONETTI Rijeka 1817. – Venecija 1880. i minijaturist i restauratorPored Karasa najistaknutiji je umj. oko pol.19. st. 1833. upisuje Akademiju u Veneciji i završava je 1841.

kao naj naj... U toku studija nekoliko puta je nagrađivan. Po završetku boravi u Firenci i Rimu. 1843. se vraća u Rijeku. Radi portrete likova višeg društva. 1844. ponovno je u Rimu – zatim u Veneciji do smrti. Tu ima atelje, ali povremeno radi u Rijeci i Trsatu.

Od posebnog je značaja njegova veza sa Strossmayerom od 1865. do smrti. “Izvrsan umjetnik, upravo učen čovjek, prijatelj i vrli naš domorodac” – Stross...o njemu – često mu je vodič po Italiji. Savjetovao ga je u vezi nabavke 30–ak djela tal. slikarstva 16 – 18. st. koja su danas u Strossmayerovoj galeriji starih majstora.

73

U početku slika povijesne i genre prizore – Vračara u rimskoj Campagni, Obitelj ribara očekuje oca, Hagara u pustinji, Kerberova žena itd. Kasnije se orjentira isključivo na portret – osobito na minijature u kojima je jedan od najboljih u hrv. slik. 19. st. Karakteristični detalji njegovih portreta – ulja i akvarela; suzdržan smiješak, senzualne usne, zamišljen pogled. Njegov odnos prema modelu vrlo je prisan i neporedan.

Između 40–ak najznačajniji su: Autopotret II, p. Fišera, Djevojčica Giustini, Djevojka sa sivim šalom, Kneginje Giovanelli, Djevojka s maskom – mod. gal. RI. p. gospođe Kiš, p. Marije Angeli, p. B.B. Zmajića i povijesna scena Bijeg iz Parge.U Rijeci završava gimnaziju, a onda kao stipendist Gradskog magistrata studira slikarstvo u Veneciji. Boravio je u

Rijeci, Rimu i Firenzi, no od 1850. godine trajno se nastanjuje u Veneciji gdje ima svoj atelijer. Tek povremeno radi u Trstu i Rijeci.

Simonetti je slikar portreta u ulju i akvarelu, a majstor je portretnih minijatura koje je, u akvarelu, počeo radiji još u gimnaziji – Autoportret 1832.

Portretira osobe iz visokog društva, a portreti su mu u početku pod utjecajem klasicizma, a kasnije biedemayera i romantizma, oblikovani koloritom koji je usvojio proučavanjem Tizianovih djela.

riječko razdobljePORTRET CARA FERDINANDA, 1841. PORTRET G. B. BAČIĆA, 1843. DJEVOJČICA GIUSTINI, 1843. PORTRET IVANA I HELENE FRANKOVIĆ, 1844.

riječko razdoblje (1847.-50.)PORTRET DJEVOJKE S MASKOM AUTOPORTRET II PORTRET ENRICA FISHERA

PORTRET CARA FERDINANDA - nastao nakon završetka studija, sugestivan izraz, pojednostavljene forme. AUTOPORTRET II - Topli, prigušeni tonovi, minimalnim sredstvima ostvaruje potpuni efekt. DJEVOJKA SA SIVIM ŠALOM - akvarelirana minijatura (gracioznost i ljepota modela)Simonettovi portreti djeluju neposredno i jednostavno, likove slika do pasa, sa izrazitim usnama, velikim očima i

zamišljenim pogledom. Veličinom i reprezentativnošću izdvajaju se PORTRETI BARTOLA BENEDEKTA ZMAJIĆA I ANE ZMAJIĆ iz 1869. (Zmajića prikazuje i jednini njegov sačuvani crtež). 1870. naslikao je i 3 PORTRETA STROSSMAYERA .

Između 1842.–50. slikao je i povijesne teme i genre – prizore (očuvan je samo akvarel BIJEG IZ PARGA , 1842.), a bavio se i crkvenim slikarstvom ( BEZGREŠNO ZAČEĆE , Rijeka, sv. Jerolim, 1850.), te je kopirao stare majstore, osobito Tiziana (MARIJINO UZNESENJE , Rijeka, sv. Vid, 1852.)

Očuvano je 40-ak njegovih originalnih djela koja se većinom čuvaju u Modernoj galeriji u Rijeci, a 1955. godine priređena mu je i samostalna izložba.

*** Simonetti je bio najistaknutiji riječki slikar 19. stoljeća, ujedno i restaurator i procjenitelj starih slika (za Strossmayerovu galeriju u Zagrebu nabavio je u Italiji 30-ak djela talijanskih majstora 16. i 17. st., od kojih je većinu sam restaurirao). Sa Strossmayerom je surađivao od 1865. do kraja života.

Lovro BUTTI 1800 -1860.Slikar marina. Sačuvana su mu dva pejzaža u Rijeci. VEDUTA RIJEKE SA UČKOM, 1830.

Petar ZEČEVIĆ – splitski slikar amater

Klasicističko slikarstvo u Dubrovniku traje tridesetak godina - od povratka Petra Katušića sa nedovršenih studija u Rimu 1786. godine, do odlaska Rafe Martinija u Split 1821. Ovo slikarstvo doživljava procvat za vrijeme djelatnosti Sicilijanca Carmela Reggia (1800.-12.)

Petar KATUŠIĆ 1767. - 1788.Učio je kod Mengsova učenika Antona Marona. Ostala je sačuvana samo jedna njegova slika, a tri kopije

njegovih portreta čuvaju se u Naučnoj biblioteci u Dubrovni-ku, te kod Male braće.

74

GLAVA DJEVOJKE , Dubrovnik, Knežev dvorBoje su boje rokokoa i baroknog realizma koje je Katušić mogao preuzeti sa Rubensovih i Jordaensovih

slika. U svakom slučaju, od ovog đaka rimskog klasicizma ostalo je samo ovo jedno djelo, posve neklasično, ali živo i privlačno.

Alexander Maximilian SEITZ München 1811 – Rim 1888.Njemački slikar. Studirao je u Münchenu kod P. Corneliusa i H.M. Hessa. Od 1833. živi u Rimu i priključuje

se nazarencima – kasni sljedbenik. Po Overbeckovim kartonima radi u vili Torlonia u Castel Gandolfu. U Rimu je izradio oltarne slike za crkvu Trinita dei Monti. Kad je Strossmayer boravio u Rimu i tražio slikare koji će izvest freske u đakovačkoj katedrali 1869. došao je u kontakt s A. Seitzom. On je izveo kartone i po njima 13. fresaka u Đakovu 1873.–75.

Ludwig (Lodovico) SEITZ Rim 1844 – Albano 1908.Sin i učenik. Radi pod utjecajem Overbecka i P. Corneliusa. U kasnijoj fazi postaje mu uzor egzaktan

Dürerov crtež. 1887. postaje nadzornik, a 1894. upravitelj papinske zbirke slika u Vatikanu. Dolazi zajedno s ocem u Đakovo i od 1873. izvodi 20 fresaka u katedrali; glavna tema: poklonstvo Kristu u toku stoljeća. Za isusovačku crkvu u Sarajevu napravio je slike s likovima crkvenih otaca. Još dosta djela u Italiji.

OSJEČKA RISARSKA ŠKOLA

Potreba habsburške monarhije da gospodarski odgovori na francuski merkantilizam dovodi do potrebe za podizanjem ukupnog stanja gospodarstva. To stvara potrebu za kvalitetnim obrtnicima koji će biti stručno školovani. Zbog toga se u školski sustav monarhije uvode risarske škole. Marija Terezija 1777. osniva risarske tj. crtačke škole u svim zemljama monarhije, a u vrijeme Josipa II 1786. određeno je da naučnici obrta kojima je potrebno risanje obavezno moraju najmanje godinu dana polaziti risarsku školu. Naučnik nije mogao postati majstor bez dokaza da je završio školu. Nastava u tim školama odvijala se uglavnom nedjeljom i blagdanima.

Risarske škole na prostoru današnje Hrvatske osnovane su u nekoliko većih središta. Zagrebačka risarska škola počinje s radom 1781. U Rijeci postoji “škola crta-nja” od 1787., a osim za izobrazbu obrtnika služi kao priprema za upis na slikarsku i kiparsku akademiju u Veneciji. Osječka škola djeluje od 1800., a Varaždinska od 1832. Osim ovih škole su postojale i u Karlovcu, Požegi i Kastvu (Istra).+ Ruma

Sustav rada u risarskim školama bio je precizno razrađen, ali nisu sve škole imale potpuno jednak program. To je ovisilo o osposobljenosti i kvaliteti, možemo čak reći i sklonostima učitelja. Tako riječka škola u kojoj predaje geometar Filip Tichel ima crtanje; arhitekture, stereometrije, geometrije, ornamenta, ljudske figure, anatomije i vedute, a u Osijeku će uz risarski postojati i tečaj slikarstva. Svakog polugodišta sve crtačke škole morale su dostaviti ogledne radove svojih učenika na ispitivanje zagrebačkom vrhovnom nadnadzorništvu, radi procjene kvalitete rada u školama.

U situaciji okašnjele vojno-feudalne organizacije, umjetnost se nije mogla značajnije razvijati, osim arhitekture. Gradovi nisu imali uvjete da bi bili nosioci likovne kulture. Prava žarišta su feudalni dvorovi, gdje se za potrebe stranog plemstva uvozi klasicizam i romantizam. U manjoj mjeri razvoju pridonosi i crkva. Tek nakon slabljenja feudalnih žarišta poslije 1848., tj. nakon ukidanja kmetstva u Hrvatskoj, otvara se prostor za autohtoni domaći razvoj s osloncem na građansku klasu koja postupno jača. Okosnicu tog razvoja čine risarske škole.

U literaturi se najčešće navodi 1800. god. kao početak postojanja osječke škole. Međutim, u povijesnim dokumentima Kamilo Firinger pronašao je podatke o postojanju risarske škole, koja je bila smještena na uglu gradske vijećnice, od 1787. Na žalost o djelovanju te prve škole nema podataka jer osječki arhivi za razdoblje prije 1809. nisu sačuvani. Očito je da nije bila značajnija jer bi se spominjala u zapisima gradske skupštine. Isto navodi i Anton Cuvaj u svojoj “Građi za povijest školstva kraljevine Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas ” izdanoj u Zagrebu 1910. gdje kaže da se školama u Rumi i Osijeku izgubio trag do 1800. U svakom slučaju između prve i druge risarske škole postoji vremenski prekid.

Prvi učitelj osječke risarske škole bio je Antun Müntzberger 1774. – Osijek, 1824. , koji je na taj položaj stupio 4.2.1800. i prema povijesnim dokumentima počeo s poučavanjem 36 polaznika. Sačuvana je opsežna prepirka između njega i gradskih vlasti o pitanjima opreme i tekućoj problematici. O njegovom radu nedostaje podataka, ali je ipak u teškim materijalnim uvjetima, suočen sa škrtošću gradskih vlasti, uspio organizirati školu i

75

održati redovit rad. U tim okolnostima u školi se nije mogla razvijati neka umjetnost, već samo osovna obrtnička znanja iz geometrije i tehničkog crtanja. Čini se da je na njegov prijedlog u školi osnovan i slikarski tečaj. Vlasti su bile zadovoljne njegovim radom jer se u dokumentima, u više navrata, hvale škola i on osobno. Možemo zaključiti da je zaslužan za razvoj suvremenog obrta. Antun Müntzberger umire 1824., a na mjesto učitelja je privremeno postavljn njegov sin Antun Müntzberger ml. Iako nije imao stručne kvalifikacije natjecao se za stalno mjesto učitelja. Natječaju je pristupilo ukupno 3 kandidata od kojih jedino on nije imao kvalifikacije, zato u tijeku natječaja 1825. odustaje i zapošljava se na pošti. Učitelj risarske škole mogao je postati onaj tko izradi tri ispitne risarije koje bi posebna komisija podnosila na procjenu vladi. Druga dva kandidata, također su odustala, pa pod sumljivim okolnostima škola dobiva svog drugog učitelja.

Franjo Conrad von Hötzedorf Brno 22. 8. 1770. – Osijek, 20. 1. 1841 ., doselio je s obitelji početkom 19.st. iz moravskog područja. Kršnjavi tvrdi da je plemićkog porijekla. Otac, činovnik, propao je u državnom bankrotu 1811. i obitelj je bila prisiljena preseliti u Beč. U Beču su u kontaktu s grofom Pejačevićem koji je zamjetio Franjin talent i utjecao na njegov dolazak u Slavoniju i Osijek. To se slaže s Firingerovim istraživanjem koje pokazuje da F. C. v Hötzedorf nije izabran na mjesto učitelja putem natječaja, već je na to mjesto predložen od strane Namjesničkog vijeća. Iz dokumenata se vidi da je Grad pod utjecajem više instance prijedlog shvatio kao nalog pa je pravni postupak doslovno “poštiman“ na svim razinama. Na stranu s pikantnim pojedinostima, Hötzedorf će osječku školu voditi 1825.–1841. držeći se propisa u duhu Müntzbergera. Njegova likovna ostavština je više nego oskudna. Sačuvana su samo dva akvarela; “Tivoli” signiran i datiran 1839. i “Talijanski pejzaž”. Oba djela pokazuju značajke romantizma, a nalaze se u Modernoj galeriji u Zagrebu. Najvjerojatnije se radi o kopijama nekih gravura jer je malo vjerojatno da je Hötzedorf sa 69 godina išao na putovanje u Italiju. Osim toga za potrebe nastave izradio je predloške za crtanje. O kvaliteti njegovog rada svjedoči nam Anton Cuvaj koji navodi da su školske godine 1825./6. škole u Rijeci, Karlovcu i Zagrebu ocijenjene osrednjima, Varaždinska je više loša nego osrednja, a škole u Osijeku i Rumi su ocjenjene najboljima. Osječka škola jednako će biti ocjenjena i naredne godine. Najviše svjedočanstava u dokumentima o njegovom djelovanju u Osijeku nalazimo u službenim spisima; žalbama, molbama, tužbama koje je, do samog Cara, vodio protiv gradskog poglavarstva oko visine svoje plaće. U njegovo vrijeme napravljen je određeni likovni napredak i zacrtane su smjernice likovnog razvoja osječke škole koju će na najvišu razinu izdići njegov sin i treći učitelj u školi.

HUGO CONRAD VON HÖTZEDORF - Hugo na očevo mjesto dolazi izravnim izborom. Postoje pisani podaci o tome da je još za očeva života više godina bio njegov pomoćnik, a pred smrt i njegov zamjenik. Tom izboru nije bilo prepreka jer je H. C. v Hötzedorf bio dovoljno kvalificiran za posao učitelja. Bez obzira što nije imao akademsku spremu, kao slikar, crtač i pedagog, voditi će školu u njenom najplodnijem razdoblju. Nisu poznati točan datum i mjesto njegovog rođenja. Kršnjavi drži da je rođen u 1804. u Brnu, a Bösedorfer 1807. u Dardi. Poznato je da je umro u Osijeku 28. 2. 1869. i da je u trenutku smrti imao 62 god., dakle mišljenje Kršnjavog nije utemeljeno. No, ni drugi stav ne može se smatrati potvrđenim jer u Dardi nema zabilješki o njegovom rođenju. U svakom slučaju rođen je oko 1807. Nije poznato ništa o djetinjstvu i najranijoj mladosti, ali prve poduke sigurno prima od oca Franje. Najranije sačuvane radove čini 10-ak crteža perom, s puta po Srijemu, nastalih 1828./9. Bösedorfer tvrdi da je H.C. v Hötzedorfer pomagao ocu u školi već od 1831., a 1836. odlazi u Beč na slikarsko školovanje. Za to mu je osigurana i skromna stipendija Grada u iznosu od 4 forinte i 50 krajcara. Radi usporedbe, poznato je da cijena jedne metle u Müntzbergerovo vrijeme iznosi 1 forintu i 50 krajcara. U Beču nije upisao akademiju već uči u privatnim ateljeima. Najveći utjecaj na njega je ostavio J.N. Schodlberger (1779.–1853) s kojim putuje po Tirolu. Schodlberger je bio sklon pejzažima, a trag te sklonosti vidi se u Hötzedorferovom kasnijem radu. Godine 1838. zabilježen je kao učitelj risanja u Rumi. Zbog očeve bolesti 1840. vraća se u Osijek i pomaže mu do njegove smrti. Naredne godine 21.1.1841. imenovan je učiteljem u školi i tu dužnost će vršiti do smrti 1869. U okviru svog rada vodio je niži crtački tečaj, a viši slikarski tečaj polazili su nadareniji u njegovom ateljeu. Dobre materijalne prilike omogućile su mu da 1842/3. putuje po Štajerskoj, Koruškoj, Tirolu, Sloveniji i Hrvatskoj. S tog putovanja sačuvani su i radovi. Po povratku u Osijek 1845. se ženi i u razmaku od nekoliko godina dobiva dvije kćeri.

Pad Bachovog apsolutizma daje veliki ideološki poticaj Hrvatskoj pa je 1864. u Zagrebu organizirana 1.Dalmatinsko–Hrvatsko–Slavonska gospodarska izložba. Hötzendorf izlaže album s 42 crteža olovkom. Od toga se 30 nalazi u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, a manji broj u Grafičkoj zbirci Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Osim rada u školi izvodio je narudžbe za feudalce i građane, a ima i više privatnih učenika, osobito nakon 1867. kada otvara privatnu crtačku školu. Njegova kći Amalija u toj školi će voditi školu crtanja za žene. Na osnovi ovoga čini se da je imao dobru materijalnu situaciju. No, Kršnjavi, koji je kod Hötzedorfa živio ljeti 1866., govori da je živio u bijedi. Tome u prilog ide i molba za povaćanjem plaće u kojoj Hötzedorf navodi da zbog povećanja troškova ne može

76

uzdržavati dvije odrasle kćeri. S druge strane J. Bösedorfer u svom istraživanju iznosi sjećanja starih Osječana, prema kojima je Hötzendorf bio čudak, koji je iznajmio čitav kat Wagnerove vile u novom gradu. Volio je vino i nadahnut vinom najljepše je stvarao. Kršnjavi je umjetnika upoznao kad je ovaj već bio star pa je do tada vjerojatno već izgubio privatne poslove.

Likovna ostavština broji 30–ak ulja, nešto manje akvarela i 60–ak crteža, uglavnom olovkom. Hötzedorf je značajan kao najveći hrvatski ruinist 19. st. Njegov razvoj u slikara idiličnih krajolika i romantičara - ruinista je razumljiv s obzirom na to da se formirao pod utjecajem bečkog pejzaža. Značajka njegovog rada je komponiranje prizora. Bez obzira što je napuštao atelje i stvarao u prirodi, robovati će shemi usvojenoj tijekom školovanja. Njegovi radovi ne ostavljaju dojam promatranja već komponiranja napamet. Hötzedorf je posjedovao veću količinu nizozemskih bakroreza i bio je upoznat s radovima njihovih majstora. Zbog toga je razumljiva sličnost njegovih radova s Ruysdaleom, Hobemom, F. Snydersom i Paulusom Potterom. U toj maniri prikazivati će Dravsku obalu slično kao Nizozemci svoje kanale, a u krajolike će uključivati štafaže; pastire, seljake, vojnike pa i životinje. U mlađim danima oštrim opažanjem ističe pojedinosti i skladno ih povezuje u cjelinu prizora, kasnije će njegove kompozicije imati sumorniji ton. Uglavnom se služi dvjema shemama. Ili crta tako da objekte niže plošno po horizotali ili ih sortira po dubini prema dijagonali. Bez obzira na sheme ritam poteza olovke uvijek mu je obal i valovit što doprinosi osjećaju atmosfere. Prvenstveno je crtač i slike su mu nešto niže kvalitete, ali uz naglašene dojmove svjetla i plenera. H.C. v Hötzedorf je osnivač osječke risarke škole u pravom smislu riječi. Škola će pod njegovim vodstvom dosegnuti zavidnu razinu, a kroz privatne poduke utjecati će na širu likovnu kulturu u Osijeku. RISARSKA ŠKOLA NAKON HÖTZEDORFA

S Hötzedorferom je škola dosegnula svoj vrhunac, nakon njegove smrti nastavlja s radom još nekoliko godina, ali više neće imati tu visinu likovnog djelovanja. Prvi nasljednik je Franjo Giragros koji se u vezi sa školom spominje 1868/9. Čini se da je već radio kao Hötzedorfov pomoćnik u zadnjoj godini njegova života. Podnio je molbu za stalnim mjestom učitelja crtanja, ali je ta molba odbijena i umjesto njega 1869. primljen je Josip Szabo. Porijeklom je Grk, a u Osijek je došao iz Beča. Prema novinskim oglasima poznato je da se osim radom u školi bavio i privatnim narudžbama. Ni on nije ostavio znatnijeg traga u radu škole. Sljedeći učitelj je Ivan Moretti. Porijeklom iz Splita, školovao se u Italiji, a u Osijeku će se zaustaviti samo u prolazu. On je na mjesto učitelja crtanja primljen 1870. i u školi će raditi do 1873. Te godine svojevoljno odlazi, prvo u Đakovo, a potom preko Zagreba u Veneciju. Kao razlog odlaska naveo je zdravlje svoje žene. U Osijeku se istaknuo s nekoliko dobrih portreta imućnih obitelji. Izvedba mu je solidna, precizan je promatrač, ali se ne bavi psihološkim aspektima lika nego samo vanjskom pojavom. Nakon njegovog odlaska škola još više gubi na značaju jer je 1870. osovana samostalna niža Realka i Šegrtska škola koje potpuno zamjenjuju Gradsku risarsku školu. Još neko vrijeme u školi će crtanje predavati profesori crtanja s niže Realke, ali risarska škola je postupno izgubila svoju osnovnu funkciju i ugasila se do 1886.

Likovni život sredina u kojima su škole djelovale usko je vezan upravo uz njihov rad. Risarske škole i učitelji crtanja podižu opću likovnu kulturu. Prilagođene su građanskim svjetonazorima i u tim krugovima najviše će proširiti svoj utjecaj. Izravan utjecaj očituje se u činjenici da su u risarskim školama, osobito u osječkoj, djelovali i slikari koji su ostavili traga u likovnom životu svojih sredina. Oni podučavaju buduće obrtnike i upoznaju ih s oblicima klasicizma, bidermajera i romantizma, a utjecati će i na likovnu klimu u među višim građanskim slojevima. Neizravno se te ideje šire kroz rad tih obrtnika koji će upotrebljavati stečeno znanje.

***Hugovi učenici bili su i A. WALDINGER, I. KRŠNJAVI, J. ZACH, MARIJA ATANASIJEVIĆ, D PACHMAN… Waldinger se

nastavlja direktno na njega → vidi hrv.umj. 2. pol. 19. st.

RAZVOJ ARHITEKTURE U 19. ST.

Na našem prostoru križaju se utjecaj općih europskih kretanja ekonomskog, društvenog i političkog života. Ono što je bilo u vlasti Francuza sad je austrijsko, na područjima oslobođenim od Turaka razvija se život... Hrv. je periferna zona novih odnosa koje inicira kapital na području Austro – Ugarske. Tek od sredine 19. st. postaje privlačna i od tada je gospodarstvo u stalnom porastu. U tim uvjetima znatan utjecaj imaju prve željezničke linije Beč – Maribor koja je jednim odvojkom preko Zidanog Mosta dospjela 1862. do Zagreba i dalje do Siska, zatim do Rijeke i kasnije do Srijema. Time je austrijski kapital kročio kod nas s ciljem polukolonijalne eksploatacije sirovina i radne snage. Trgovina sirovinama i poluprerađevinama dovodi do povremenog prosperiteta pomorstva. Potkraj st. parobrodna društva preuzimaju monopol, a mali pomorci propadaju. Sve to utječe na razvoj arhitekture.

Razvoj Gradova; Mogu se ralikovati dvije etape. U prvoj – nešto preko sredine st., nastavlja se proces dezintegracije gradova i utvrđenih zbitih naselja – počet već u 18. st. U drugoj – posljednja trećina 19. i poč. 20. st.

77

dolazi do transformacije urbanog razvoja jer život postaj vezan uz razvoj novih oblika intenzivnije ekonomije i društveno – političkog života – gradnja novih dijelova.

U Sj. Hrv. i Slavoniji taj razvoj proživljavaju gotovo svi gradovi i veća naselja. U Zagrebu su tijekom ½ 19. st. novi urbani zahvati koncentrirani na području Gornjeg grada i na neposredne prilazne ulice podno gornjeg grada i Kaptola. U tom razdoblju postoji pravilno shvaćanje urbanizma – ban Gyulaya zabranio je gradnju kuća viših od jednog kata oko Markova trga – banski dvori... Nakon izgradnje željeznice razvija se intenzivna urbana izgradnja tijekom koje svoj izgled dobiva Donji grad (Lenucijeva potkova itd).

Sličan razvoj, u manjoj mjeri, imaju i ostali gradovi sj. Hrv. U ½ 19. st. u Osijeku se gradnja širi van Tvrđe, a u drugoj polovini se razvija intenzivna gradnja sjeverno, južno i istočno. – Gornji i Donji grad, Retfala i Novi grad. Varaždinu se ruše bedemi i grad se širi van njih, Karlovac – van bedema...

Na kvarnerskom i istarskom području dolazi do proširenja lučkog prometa – nasipavaju se obale, probijaju stari bedemi... U 2/2 19. st promjena života; parobrod, željeznica do Rijeke 1872. – postaje središte parobrodskih poduzeća, nagla izgradnja. Uz nju razvija se jedino Pula – glavna ratna luka monarhije. Koncentracija svega u Rijeku i Pulu oduzela je vitalnost ostalim gradićima uz obalu i u bližoj pozadini. Pojava turizma oživljava neka manja mjesta.

Područje Damacije ovisi o složenim lokalnim uvjetima (Talijani itd.), od gradova se urbanistički razvija jedino Zadar – središte Dalm. Taj razvoj očituje se u negativnom smislu razaranja SZ i JZ dijela obale na poluotoku. U 2/2 st. počinje uz južnu obalu gradnja bezvrijednih velikih objekata – i drugdje u gradu. Razvijaju se Šibenik i Split – premda prije 1.Svj.r. kao luke nemaju nikakav značaj. Teško razdoblje proživljava Dubrovnik gdje austrijska vojska pregradnjama oštećuje bedeme.

Javni objekti; u ½ 19. st. Hrvatska je periferija – nema veće gradnje javnih objekata osim u nekoliko gradova. Zagreb – Gornji grad; palača Kulmer je adaptirana za Banske dvore, Kazalište 1842., palača K. Draškovića u Opatičkoj ul. 1837./42. klasicističko djelo B. Felbingera. U Požegi – Vijećnica s arkadama oko 1800 isto B. F., u Osijeku Županija 1836.–42. U Rijeci Adamić gradi klasicističko kazalište na Korzu 1835. Vicko Andrić...

2/2 19. st. – znatan razvoj, ekonomija, pošta, sudstvo... → javni objekti u eklektičkim varijantama. Koncentracija u Zagrebu; neoromanička zgrada Rektorata 1859., Neoren. JAZU 1876.–84. Schmidt. Obrtna škola 1888./92.– Bolle. Neobarokno kazalište – Hermann Helmer i Ferdinand Fellner 1895., Umj. paviljon 1898., secesijska sveučilišna knjižnica Rudolf Lubinski 1912./13.,Vž kazalište 1873, Os kazalište 1866...

Sakralni objekti; smanjenje gradnje, pretežno klasicizam, zatim pseudogotika. Sv. Terezija u Suhopolju 1802, Sv. Stjepan u Novoj Gradiški 1811./28. Portik na groblju Sv. Jurja u Zg – B. Felbinger. itd. U 2/2 19. st. prevladava historicizam – neogot.crkva Sv. Petra i Pavla u Osijeku 1898, neorom. katedrala u Đakovu 1866./92. pregradnja Zgb katedrale 1880./1902.

Pučka arhitektura; sve po starom. Tek od sredine st. utjecaj gradske arh. – dru-gačiji tlocrti, sve više opeke i kamena – ukrasi fasada.

Dvorci i Palače; retardirani barok – rani klasicizam – Prandau – Norman u Valpovu prije 1800., Kulmer Zg do 1809., Pejačević Os Retfala 1796./1801. Nakon toga klasicizam Januševac – B.F. danas ruševina, dvorac Pejačević u Našicama i Esterhazy u Dardi poč 19. st. Dvorac Mailatha DM – 1906 – 14. U gradnji palača i grđanskih kuća – klasicizan koji nastupa s B. Felbingerom 1785./1871. uz Januševac, općinu u Samoboru, pal. Drašković, portik na Jurjevskom groblju – veliki opus od sakralnih objekata – neizvedeni projekt za Đakovačku katedrlu do zg patricijskih palača; Magdalenić – Drašković – Jelačić 1830. dodaje još monumentalan trijem; pal. Drašković, kuća Frigan, Flebinger, pregadnja grkokatoličkog biskupskog dvora u Križevcima...Od sredine stoljeća klasicizam je potisnut historicizmom – neogot. neoren. neobar. itd

Parkovi; tijekom 18. i 19. st nastaje niz parkova kao okoliša dvoraca, ljetnih rezidencija ili u gradovima. Većina je nastala uređenjem šumskih područja, a u gradovima na postojećim slobodnim površinama ili na mjestu srušenih bedema. Među najljepše se ubraja Jurjaves – Maksimir u Zg koji je nastao kultiviranjem šume krajem 18. st., ali je do sredine 19. u njega interpoliran niz klasicističkih objekata – engleski tip. (William Kent) – vidikovac, glorijete, ljetna biskupska rezidencija. Potkraj 19.st. uređuje se i park Tuškanac isto u slobodnoj koncepciji. Iste oblike imaju i parkovi oko dvorca Pejačević u Našicama i Mailatha u DM. Uz spomenute ladanjske parkove počinju se formirati i prvi omanji parkovi i promenade. Na Griču Strossmayerova i Vrazova. U 2/2. 19. st u Donjem gradu – Zrinjevac 1866., Tomislavov trg 1895. U tom razdoblju uređuju se i gradski perivoji u drugim gradovima. Posebno mjesto zauzimaju drvoredi uz ceste 18. i 19. st. na prilaznim cestama gradovima i dvorcima.

78

Bartolomej (Bartol) FELBINGER Cheb – Češka 1785. – Zagreb 1871.Graditeljski zanat izučio je u Beču u radionici F. Wipplingera. 1809. položio je majstorski ispit i došao u

Zagreb. Imenovan je gradskim arhitektom, a niz godina bio je i službeni arhitekt Kaptola. Kao projektant i izvođač stekao je veliki ugled – njegovo djelovanje ispunilo je 1.pol.19.st. nizom klasicističkih građevina u Zagrebu.

Formirao se u kasnobaroknoj atmosferi Beča, ali u generaciji graditelja koji su utirali put klasicističkoj arhtekturi obilježenoj jednostavnošću i funkcionalnom logikom. Zagreb u to doba nije imao jačih graditeljskih tradicija pa Felbinger svojim djelima znatno preobražava lice grada. Građanskoj arhitekturi Zagreba dao je obilježje novog stila koji se tada širio Europom, a gradu istaknute urbane akcente.

Čini se da je za njegovo umjetničko formiranje presudna bila suradnja s bečkim klasicističkim kiparom F. Zaunerom kod postavljanja spomenika Josipu II u Beču. Sačuvani crteži i skice iz kasnijeg razdoblja pokazuju da je temeljito studirao novi stil. Zato njegova djela imaju jasnu koncepciju, harmonične proporcije, otmjenu suzdržanost i pored skromnih dimenzija – monumentalnost. Čestom primjenom antičkih arhitektonskih elemenata – stupova, koje upotrebljava isključivo funkcionalno (altane na Dvorani u Zg i u Januševcu), i dekorativnih tipova kapitela znao je dati slikovitost građevini, a da ne naruši kompaktnost cjeline.

Karakteristike Felbingerove arhitekture; U unutrašnjosti jasnoća prostornih volumena s vješto ukomponiranim stubištima (Dvorana, Zg). Izvana; glavni ulaz smješten u polukružnoj niši, motiv slijepih arkada, imitacija rustike u prizemlju, snažan razdjelni vijenac prizemlja i prvog kata, krov smješten nisko nad prozorima.

Posebna zanimljivost u njegovim radovima je česta primjena kovanog željeza na ogradama stubišta, balkona i dvorišta – za koje je sam izrađivao nacrte; pr. balkon na Friganovoj kući, ulaz na Jurjevsko groblje.

Njegova djelatnost obuhvaća projektiranje i restauriranje građanskih kuća, palača, dvoraca, ljetnikovaca i vrtnih paviljona. Njegov udio u razvoju vrtne umj. u Zagrebu nije sa sigurnošću utvrđen – proširio je Južnu promenadu 1812., a ime mu se spominje i u vezi s uređenjem Maksimira, Bivšeg Alagovićeva parka u Novoj Vesi i Medvešćaka – objektima koji pokazuju izrazitu kompozicinu kvalitetu. U pomanjkanju dokumentacije na temelju stilske analize pripisuju mu se mnoga klasicistička djela u Zagrebu i okolici.

Njegovo remek – djelo je dvorac Januševac kod Savskog Marofa 1828. smješten usred engleskog parka. Unutar jednostavnog volumena građevine prostorno dominira kroz oba kata centralna okrugla dvorana s kupolom. Izveo je različita rješenja pročelja – juž. – altana, sj. – portik, zap. – velika lođa na stupovima. To cjelini daje veliku lakoću i raznolikost. Niz građanskih kuća, palača i ljetnikovaca podigao je u Zagrebu;

Ilica 7., Ilica 10. s dvorišnim paviljonom, k. Dömötörffy – Domitrović Radićeva 32., Felbingerova k. 15., k. Hatz srušena 1928. – Trg Republike?, Alagićev ljetnikovac u Novoj Vesi, Vrtna kućica u Vlaškoj 72., Jakovčina k. Opatička 16., Friganova na uglu Demetrove i Opatičke, Ilirska kavana tzv. Palainovka ispod Popova tornja itd.

Ističe se palača K. Draškovića – Opatička 16. zvana Dvorana – pregrađena 1846. Monumentalna cjelina postignuta je ritmičkom radacijom masa od nižih isturenih krila do svečanog reprezentativnog pročelja s portikom na Istoku, a unutrašnjost je jedan od najskladnije riješenih arh. prostora u Zagrebu.

Izveo je i nekoliko uspješnih prigradnji – 1830. dodao je klasic. portik palači Jelačić; Demetrova 7, i gornje katove i stubište u Demetrovoj 3. Prigradnjom južnog jednokatnog krila pal. F. Draškovića skladno je urbanistički riješio križanje Demetrove i Opatičke ulice.

Značajan je njegov rad kao restauratora. Popravio je crkvu sv. Jurja u Zg. izgradivši ulazni paviljon s ogradom, vodi restauraciju biskupske rezidencije u Križe-vcima, a možda i rest. Balagovih Dvora kod Samobora. Po njegovim projektima podignuta je vijećnica u Samobor 1824., Župna crkva u Glini 1836. Više zgrada po Zagorju, Karlovcu, Glini i Zagrebu nosi izrazite značajke njegovog izraza. Među neizvednim projektima ističe se onaj za gradnju đakovačke katedrale s monumentalnim klasicističkim pročeljem. Projekt za HNK u Zg. je izgubljen.

Felbinger je najznačajnija osoba u Hrvatskoj arhitekturi prve pol. 19. st. S velikim znanjem i ukusom dao je zanatsku solidnost, kreativnu snagu i temelj za kasniju arhitekturu.Umro je u gradskoj ubožnici osiromašen u visokoj starosti – krivnjom svog sina Alberta.

BIDERMAJER U HRVATSKOJNajbolja i najkarakterističnija ostvarenja postignuta su umj. obrtu – prije svega pokućstvo, dijelom import,

ali i domaći radovi u slikarstvu. Varaždin je jedan od centara izvrsnih majstora stolara, učili po Austriji, koji su se znali prilagoditi potrebama domaće sredine. Manufakture keramike u Krapini (WoykiffyI i Zagrebu (Krieger – Barbot), staklana u Osredku kod Samobora proizvode upotrebne i ukrasne predmete.

U arhitekturi najvažnije su klasicističke zgrade B. Felbingera u Zg i nekoliko dvoraca u njegovoj okolici.

79

Portret je najskladniji izraz bidermajera u Hrvatskoj. U to vrijeme još nema domaćih slikara. Velik broj stranaca prolazi kroz Hrvatsku i portretira plemiće i građane. U Zg 2 majstora; M. Stroy i Slovak I. Zasche – uz reprezentativne biskupske portrete rade i niz kvalitetnih građanskih i plemićkih. Slikaju i oltarne slike koje se odlikuju spretnim aranžmanom, ali im nedostaje topline. Opusom V. Karasa hrv. umj. 1.pol.19.st. dobila je najkvalitetnija djela. Figuralne kompozicije su mu manje uspjele od portreta – psihološkim izrazom nadilazi Stroyev i Zascheov. Niz izvrsnih građanskih portreta dali su I. Simonetti u Rijeci i J. Pavlović u Splitu. Bidermajersku minijaturu uz Stroya i Zaschea u sj. hrv. rade Stager, Ziegler i M. Brodnik.Biedermayer se razvio u Beču, a u Hrvatskoj su sačuvane umjetnine biedermayer stila (Muzej za umjetnost i obrt u

Zagrebu, Gradski muzej u Varaždinu i Muzej Slavonije u Osijeku). Radovi su najčešće uvezeni, no ima i nešto domaće proizvodnje: staklane kod Samobora, u Zvečevu, manufakture

kamenine Kriegera i Barbota u Zagrebu, kapa i lakiranih kožnih predmeta J. Tömöra u Zagrebu… Pokućstvo, osim onog uvezenog iz Beča, Praga i Graza, rade i domaći stolari ( J. Kraft - Zg) od domaćih vrsta

drva. Česti su predmeti od lijevana željeza (svjetiljke, vrtne ograde). Nadgrobnici bana GyulayaNadgrobnici u crkvi sv. Katarine

Minijaturne portrete za biedermayer stanove rade putujući umjetnici (M. Stroy, I. Zasche, M. Brodnik. I. Ziegler - tzv. zg krug). 1840.-ih godina pojavom dagerotipije, fotografija zamjenjuje minijaturu. Najpoznatiji dagerotipisti su N. Novaković i J. Strohberger.

Arhitektura – Staro kazalište na Markovu trgu Arhitekti – B. Felbinger, A. Brdarić, A. Cragnolini Crkvena arhitektura – je derivat klasicizma i kasnobarokne tradicije Felbingerovi projekti katedrale u Đakovu, kapele sv. Duha u Zagrebu… Vrtovi – uz građanske kuće, parkovi, vrtna arhitektura (Maksimir, južna i sjeverna promenada u Zagrebu,

parkovi uz dvorce u Zagorju…)

Slikarstvo – bečki slikari F. G. Waldmüller, P. Kraft, F. Amerling, T. Eybl Bavarac C. Spitzveg radi portrete sa štafažom, genre-scene i pejzaže s vidljivim utjecajima nazarenaca i romantičara.

Portretisti - M. Stroy, I. Zasche, I. Simonetti (Rijeka), J. Pavlović, V. Poiret (Dalmacija), A.Keller (Varaždin), F.Griffinger (Osijek), F.Pfalz (Vinkovci).

Pejzažisti – Hugo Conrad von Hötzendorf - ??? romantizam

Vedutisti – A. Manzoni, L. Butti (Rijeka)

Crkveno slikarstvo – F. Hamerlić (Karlovac)

HRVATSKI NARODNI PREPOROD I LIKOVNE UMJETNOSTIPrva austrijska vladavina 1797.-1805. – u Dalmaciji

1797. godine Napoleon je ukinuo Mletačku Republiku, a sa Austrijom sklopio primirje. Austriji je ustupio mletačke posjede na Jadranu, a zauzvrat je dobio Belgiju. Uprava je povjerena austrijskom grofu - Istra i Dalmacija bile su izravno podvrgnute vlasti u Beču koja nije dopuštala njihovo spajanje sa Hrvatskom. Francuska vladavina 1805 - 1813. – u Dalmaciji

1805. godine obnovljeni su ratovi između Francuske i Austrije i tada svi mletački posjedi dolaze pod francusku vlast. Francuzi 1806. godine osvajaju Dubrovnik i ukidaju Dubrovačku Republiku (general Lauriston), a centar vlasti postaje Zadar – civilni i vojni providur. Na području hrvatskih i slovenskih zemalja Napoleon je osnovao Ilirske pokrajine kojima je središte bila Ljubljana. Međutim, iako feudalni odnosi nisu ukinuti, u ovom periodu se osnivaju škole, otvara se slobodna trgovina, poboljšava se položaj seljaka… Za vrijeme franc. uprave u Zadru su pokrenute prve novine na hrvatskom jeziku, tj. dvojezični tjednik Kraglski Dalmatin – Il Regio Dalmata – 1806.Druga austrijska vladavina – u Dalmaciji

Porazom Francuske kod Leipziga 1813. godine Dalmacija i Istra ponovno potpadaju pod izravnu austrijsku upravu. Upravno središte je Zadar, a u školama se uči talijanski. Predpreporodno doba 1815. – 1835.

Slomom Napoleonove vladavine Istra i Dalmacija su pod austrijskom vlašću, a Vojna Krajina pod upravom Vojnog vijeća u Grazu.

Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac zalaže se za sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske, te se odupire pokušajima mađarizacije. Politiku u habsburškim zemljama vodi kancelar Metternich koji provodi centralizam vlasti i germanizaciju. Kako je Hrvatski sabor dio ovlasti predao Ugarskom saboru, nakon ukidanja Metternichova

80

apsolutizma 1825. godine, na Saboru u Požunu odlučeno je da se mađarski jezik uvede u škole kao obavezan jezik (latinski ostaje službeni jezik). Mađarski hegemonizam je sve izraženiji, a mađarizaciji se opiru mladi intelektualci iz redova hrvatskog građanstva. Ljudevit Gaj djelom „Kratka osnova horvatsko–slavenskoga pravopisanja“ 1830. označava uvođenje

nacionalnih sadržaja u politiku. Josip Kušević knjižicom „Jura Municipalia“ dokazuje da je Hrvatska uvijek imala poseban državno – pravni

položaj koji je neovisan u odnosu na Ugarsku.

Planovi preporoda:-povratak Dalmacije u sastav Hrvatske nakon pada Mletačke Republike 1787.-izgradnja kulturnih institucija sa nacionalnim predznakom (1799. godine Sabor upućuje zahtjev da zagrebačka

Kraljevska akademija dobije status Sveučilišta, te da se tako otvori za javnost).-pokušaj izdavanja novina na hrvatskom jeziku (F. Bogdanić, J. Šporer) -osnivanje tiskare (1794.) koju je M. Vrhovac namijenio tiskanju knjiga na hrvatskom jeziku -nastojanje Vrhovca i suradnika na izgradnji jedinstvenog hrvatsko-ilirskog standardnog jezika i grafije – izrada

rječnika - J. Stull, 1801./19.; i gramatika - F. M. Appendini. GROF JANKO DRAŠKOVIĆ 1832. godine izdaje djelo „Diseratatia iliti razgovor ugodi naroda Slovinskoga“ u

kojem se nalazi program preporoda – ravnopravni odnosi sa Ugarskom, obnova banske vlasti, posebna Vlada za Hrvatsku, hrvatski službeni jezik…Drašković predlaže stvaranje "Velike Ilirije" koja bi obuhvaćala slavenske zemlje i Bosnu i bila dijelom Habsburške Monarhije.

Hrvatski narodni preporod 1835. - 1848.1835. godine Ljudevit Gaj izdaje „Novine horvatske“ sa prilogom Danica horvatska, slavonska i

dalmatinska. Novine su na kajkavskom, da pridobije Zagrepčane, dok je Danica okrenuta svima pa je na štokavskom. Ove novine označavaju početak preporodne djelatnosti.

1836. godine u Danici se uvodi jedinstveni hrvatski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju i reformirana je grafija.

1836. osniva se Narodni muzej.1837. godine zagrebački biskup JURAJ HAULIK se zalaže za uvođenje hrvatskog kao službenog jezika – on

je dovršio Maksimir koji je započeo Vrhovac. Osnivaju se čitaonice kao preporodna središta u gradovima (Varaždin, Karlovac, Zagreb). Iz zagrebačke

čitaonice razvija se 1841. godine Gospodarsko društvo, a 1842. Matica ilirska - kasnije Matica hrvatska. Tiskaju se i prve drame (D. Demeter), otvara se put nacionalnom kazalištu (I. K. Sakcinski: Juraj i Sofija,

1841. izvedena. Ivan Mažuranić piše prvi ep moderne hrvatske književnosti - Smrt Smail-age Čengića, a Vatroslav Lisinski sklada prvu hrvatsku operu - Ljubav i zloba

1843.(2. srpnja.?) godine I. K. Sakcinski drži 1. saborski govor na hrvatskom jeziku i predlaže uvođenje hrvatskog jezika kao službenog. Protivnici Preporoda bili su mađaroni, tj. Hrvatsko – vugarska stranka. Zbog toga se osniva Ilirska stranka.

Habsburški dvor je Preporod podržavao jer je on onemogućavao mađarske težnje za većom samostalnosti, no naposljetku je, zbog Gajeva političkog djelovanja u Bosni, ograničio političko djelovanje pokreta i 1843. godine zabranio upotrebu ilirskog imena. Te se godine stranka preimenovala Narodnu stranku.

1847. godine zasjedanjem Hrvatskog sabora hrv. jezik uveden je kao službeni jezik. U Dalmaciji izlazi preporodno glasilo „Zora Dalmatinska“ čiji je urednik jedno vrijeme bio Ante Kuzmanić. Potaknuti revolucijama u Beču i Pešti 1848. godine zasjeda Narodna skupština koja donosi dokument poznat kao

Zahtijevanje naroda. U njemu traže:da se barun Jelačić postavi za banaosnivanje samostalne vladesjedinjenje hrvatskih zemaljauvođenje hrvatskog jezika u upravu i škole.

1848. godine ban Josip Jelačić donosi proglas kojim ukida kmetstvo, a u novi Sabor, uz predstavnike plemstva i građanstva, uvodi i predstavnike građanstva iz Banske Hrvatske i Vojne Krajine. Tada je imenovano i Bansko vijeće – Hrvatska vlada – neovisna o Ugarskoj. Jelačić intervenira u Mađarskoj, a raspuštanjem Ugarskog sabora on postaje vrhovni vojni zapovjednik u Ugarskoj. Za zasluge smirivanja revolucije u Beču Franjo Josip I. Josipa Jelačića imenuje guvernerom Rijeke i Dalmacije.

81

1849. godine car proglašava Oktroirani ustav kojim Monarhija postaje centralistička država sa njemačkom prevlašću. Prema ovom Ustavu, hrvatske zemlje ostaju razjedinjene, Hrv. sabor gubi samostalnost, a državom se upravlja iz Beča.

Krajem 1851. godine car uvodi otvoreni tzv. Bachov apsolutizam (ukida Sabor i Bansko vijeće, zabranjuje hrvatski jezik, tisak cenzurira…). Jelačić i dalje ima funkciju bana, ali samo formalnu - djeluje na kulturnom i vjerskom planu. Ujedinjuje grad Zagreb, a zagrebačka biskupija postaje nadbiskupija.

1859. godine pobjedom Pijemonta protiv Austrije (borba talijanskih zemalja za osamostaljenje) ukinut je apsolutizam, a novi ban Josip Šokčević oživljava kulturni i politički život u Hrvatskoj. Iako se državom još upravlja iz Beča, hrvatski je opet službeni jezik.

1861. godine Hrvatski sabor pokušava riješiti državno – pravne probleme. Unionisti su za savez sa Ugarskom (L. Rauch), dok su narodnjaci za uniju ali uz priznavanje hrv. samostalnosti i cjelovitosti (Hrvatska, Slavonija, Vojna krajina & Rijeka). Za to se zalažu F. Rački i J. J. Srossmayer. Pravaši traže potpuno samostalnost (A. Starčević i E. Kvaternik). Na kraju je prihvaćen stav narodnjaka. Samostalna narodna stranka (I. Mažuranić, I. Kukuljević, J. Haulik) iznosi ideju o uniji s Austrijom.

Austrijsku krizu nakon poraza u Pruskom ratu iskoristila je Italija koja joj je oduzela Veneciju, a i Mađari se žele odcijepiti. Sklopljena je Austro–ugarska nagodba kojom nastaje Dvojna monarhija. Ban Šokćević nije htio pregovarati s Mađarima pa ga zamjenjuje unionist Levin Ravich. Tada je sklopljena Hrvatsko–ugarska nagodba 1868. prema kojoj Hrvatska ima samostalnost u unutrašnjim poslovima (školstvo i sudstvo, a jezik je hrvatski). Zajednički su poslovi vanjska politika, vojska i gospodarstvo, čime Hrvatska gubi ekonomsku samostalnost. Odlukom cara, Rijeka je pripojena Ugarskoj.

1871. nezadovoljan nagodbom, E. KVATERNIK je organizirao RAKOVAČKU BUNU u Vojnoj krajini. Buna je ugušena, Ante Starčević je zatvoren, djelovanje Stranke prava je zabranjeno, a i narodnjaci su progonjeni. (O. Iveković - Rakovička pogiblja)

-1873. godine došlo je do revizije nagodbe na kojima pregovaraju narodnjaci. Hrvatska je dobila financijsku samostalnost. Izgrađena je željeznička pruga (Srednja Europa - Zagreb), te ceste (Josephina do Senja i Lujziana do Rijeke).

-1873. godine za bana je imenovan Ivan Meštrović koji je "prvi ban pučanin". On, uz pomoć Narodne stranke, unosi reforme u školstvu i visokom obrazovanju: rektor Sveučilišta u Zagrebu postaje Matija Mesić

-još 1866. godine, zalaganjem Strossmayera, osnovana je akademija JAZU čiji je prvi predsjednik povjesničar Franjo Rački

-pokreće se književni časopis "Vijenac" - urednik August Šenoa-Matica Ilirska postaje Matica Hrvatska

Vojna krajina nije bila pod banskom upravom. 1880. Mažuranić daje ostavku, a 1881. godine Vojna krajina je ukinuta (ban i sabor preuzimaju upravu).

Ladislav Pejačević, unionist, postaje hrvatski ban, pa dolazi do jačanja mađarizacije (postavljeni su dvojezični grbovi koji su nakon nemira zamijenjeni grbovima bez natpisa, tzv. nijemim grbovima).

Preporod u Dalmaciji

Nositelji preporoda (narodnjaci) se sukobljavaju sa zastupnicima tal. ideje koji žele samostalnost Dalmacije (autonomaši). 1862. godine pokreće se glasilo Il Nazionale s prilogom "K Narodnom listu", čime započinje puno preporodno razdoblje. 1875. god. narodni list izlazi samo na hrv. jeziku, osnivaju se čitaonice i Matica Dalmatinska. ***1870. godine na izborima za Sabor narodnjaci su postigli većinu, a 1883. godine hrvatski jezik postaje službeni

jezik Sabora; u uredima i sudovima i dalje se koristi talijanski.

Mađaronska politikaZa banovanja Dragutina Khuen-Hedervary 1883.-1903. Mađari iskorištavaju hrvatske gospodarske

potencijale. Pod njihovom su kontrolom željeznice. Khuen-Hedervary je pronašao pristaše čak i u Narodnoj stranci – Iso Kršnjavi, predstojnik odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi. Otpor ovoj vladi pruža Stranka prava koja se, pod progonima, dijeli na dvije frakcije: domoraše i frankovce. Prvi su za dualističku politiku, a druge vodi Starčevićev nasljednik Josip Frank.

1895. godine počinje slom Khuenove politike - kad je car Franjo Josip I došao na otvaranje zgrade HNK-a, nekoliko je studenata predvođenih S. Radićem zapalilo mađarsku zastavu. Izbačeni su sa Sveučilišta i školuju se

82

vani. 1903. godine Khuen je zabranio javne skupštine koje su tražile poštivanje ljudskih i političkih prava. Nakon krvoprolića u Zaprešiću (vojska je pucala na seljake koji su spalili mađarsku zastavu) Khuen zatvara demonstrante.

Protumađarski pokret su podržali i Hrvati izvan Banske Hrvatske, a Khuen je premješten iz Hrvatske čim je završeno 20 godina prisilne mađarizacije. U praksi on je znatno unaprijedio Zagreb i dao mu zapadnoeuropski izgled.

83