UNIVERZITET U SARAJEVUPRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET

ODSJEK ZA GEOGRAFIJUSMJER: REGIONALNO I PROSTORNO PLANIRANJE

POMORSKE KARTE- Tematski atlas -

Mentor: Student:Prof. dr. Snježana Musa Nedim SudićMR. Lejla Žunić Br. indeksa: 3648/G

Sarajevo, Maj 2014. godine

S A D R Ž A J

1. Uvod........................................................................................................................................3

2. Razvoj pomorskog saobraćaja................................................................................................4

3. Pomorske karte........................................................................................................................5

3.1. Historijski razvoj pomorske kartografije..........................................................................5

3.2. Savremene pomorske karte............................................................................................29

4. Sistematizacija pomorskih karata.........................................................................................31

5. Zaključak...............................................................................................................................32

6. Literatura...............................................................................................................................32

1. Uvod

Karta je medij za pohranu i prijenos informacija. Tematska karta je tip karte ili grafikona, posebno dizajniran da pokaže određenom temom povezanost s određenim geografskim područjima, odnosno fokusira se na odreženu temu ili ideju. Tematske karte su specifične, geografske, karte na kojima su:

1. Na općoj geografskoj osnovi u prvom planu predstavljene neke pojave ili pokazatelji koji se ne prikazuju na opštim geografskim,

2. Karte na kojima su neki (jedan, rijeđe dva) od elemenata opšte geografske karakteristike prikazani potpunije i detaljnije u odnosu na ostale opće geografske elemente.

Dakle to su karte koje su namijenjene tačno određenoj svrsi, a nazivaju se tematskim jer svaka od njih obrađuje svoju tematiku.

Tematske karte se dijele prema karakteru, temnatici, vremenskom razdoblju i namjeni. Mogu biti: geomorfološke, geološke, pedološke, biogeografske, administrativne, karte stanovništva, pomorske i dr.

Pomorska karta je grafički prikaz pomorskih područja i susjedne priobalne regije. Ovisno o skali grafikona, ona može prikazavati dubine vode i visine kopna (topografska karta), prirodne značajke morskog dna, detalje obalne linije, navigacijske rizike, lokacije prirodnih i umjetnih objekata sigurnosti plovidbe, informacije o morskim strujama i umjetnim strukturama kao što su luke, zgrade i mostove. Pomorske karte su bitan alat za morske plovidbe. Pomorske karte su dostupne u štampanoj i u elektronskom obliku.

2. Razvoj pomorskog saobraćaja

Pomorski promet spada u red najstarijih vrsta prometa. Odrediti tačno vrijeme početka ovog prometa nije moguće. More, a posebno nepregledna mora, njihova prostranost i nesagledivost iako je budila uvijek radoznalost i želju čovjeka također je izazivalo i strah u većem obimu. Smatra se da prvi značajniji počeci organizovanog pomorskog prometa počinju sa Feničanima, gdje promet ima ekonomsko-trgovačku funkciju. Taj narod živio je na istočnoj obali Sredozemnog mora, otprilike na prostoru današnjeg Libanona. S feničanskim prometom pomorstvo počinje svoje prvo razdoblje koje se naziva fazom brodova na vesla.

U prvoj fazi razvoja pomorski promet je doprinosio upoznavanju obala Sredozemnog mora. Smatra se da se prvo istražene istočne obale Sredozemlja, pa cjelokupni istočni Mediteran. Nakon upoznavanja kompletnog Sredozemnog mora izlazi se na Atlantski okean, pa se plovi duž obala Evrope, daleko na sjever do krajnjih sjevernih granica Norveške. Plovi se i duž zapadnih obala Afrike. Postoje indicije da se već u vrijeme starih Egipćana oplovila Afrika. Stari su narodi uglavnom plovili držeći se poznatih obala. Koristili su i karte-itinerere, koje su sadržavale podatke o plovnim putevima duž poznatih obala.

Kolike su bile poteškoće za plovidbu govore podaci iz mlađeg starog vijeka iz vremena grče Odiseje. Odisej je lutao nekih 20 godina Sredozemnim morem nakon završetka rata Grka i Trojanaca, samo zato što ga je zahvatila oluja i bacila na otvorenu pučinu. Lutao je sve dok ga nevrijeme opet nije bacilo na poznatu obalu. U drugoj fazi razvoja javlja se drugi oblik ogona brodova – pogon na jedra. Dugo vremena vesla i pogon na jedra su se međusobno nadopunjavala, za svaki slučaj. Vrijeme neposredno pred otkriće Novog svijeta, je vrijeme buđenja srednjovjekovne Evrope. Neposredna prethodnica novim otkrićima je pronalazak kompasa. Smatra se da je pronađen u Kini i upotrebljavao se znatno ranije nego u Evropi, gdje su ga donijeli pomorci Mlečani (Marco Polo).

Uoči Velikih geografskih otkrića ponovno se javlja ideja o sfernosti Zemlje. Prvu „provjeru“ te ideje preuzeli su trgovci – pomorci, zbog shvaćanja moguće materijalne koristi od istinitosti te spoznaje. Zbog nesigurnog puta prema Indiji trgovci su zaključili da se može putujući morem stalno prema zapadu, ako je Zemlja okrugla, stići do Indije. Kristofer Kolumbo je krajem 15. st. krenuo na pronalaženje zapadnog puta ka Indiji. 1492. godine došao do skupine otoka koji se danas zovu Mali i Veliki Antili i Bahamsko otočje, za šta je mislio da je Indija. Nakon njega Amerigo Vespucci dokazuje da to nije Indija, već novi kontinent koji po njemu dobija naziv Amerika. U 17. st. Magellan se uputio na prvo oplovljavanje zemljine kugle.

Pri početku Novog vijeka težište svjetskog pomorstva se seli sa Sredozemnog mora na Atlantski okean. Nakon toga izbijaju nove pomorske sile: Španija, Portugal, Francuska, Holandija i na kraju Velika Britanija. U trećoj fazi razvoja pronalazi se parni stroj (1807. godine) i prvi parni brod. Danas na područje Pacifika otpada preko 50% svjetskog pomorskog prometa. Ističe se pomorski pravac sa zapadne obale Sjeverne Amerike prema istočnoj Aziji i

Australiji. Vodeći svjetski pomorski pravac je onaj što vodi Sjevernim Atlantikom između Evrope i SAD-a.

3. Pomorske karte

Pomorske karte (eng. charts) važan su izvor za geografska istraživanja, a mogu se koristiti i u nastavi geografije kao nastavno sredstvo. Prema klasifikaciji tematskih karata s obzirom na sadržaj pomorske karte pripadaju skupini tehničkih karata, namijenjenih ponajprije pomorcima za rješavanje različitih navigacijskih zadaća.

Razvoj pomorskih karata uvelike je utjecao na razvoj kartografije uopće. Brojni su impulsi razvoja u opću kartografiju stigli upravo iz pomorske kartografije. Pomorske su karte bitan element brodske opreme, ali i važan izvor za upoznavanje površine Zemlje, ponajprije morskih prostora te obalne linije. Pomorstvo i karte nedjeljivo su povezani. Uz ostalo, i putem pomorskih karata pomorstvo se prožima s geografijom.

3.1. Historijski razvoj pomorske kartografije

Prvi zamah u izradi pomorskih karata znakovit je za razdoblje portulanskih karata (naziv potječe od lat. portus, odnosno tal. porto, što znači luka), od kraja 13. do 17. stoljeća. Portulanske karte izrađivale su se na temelju terestričkih opažanja, bilješki iz brodskih dnevnika te na temelju orijentacije s pomoću kompasa. Na kartu se se najprije unosile kompasne linije ili rumbi, tj. zrakasti sustavi ravnih crta, koji su imali sjecište u ruži vjetrova.

Ruža vjetrova se dijelila obično na 32 smjera (ugao od 11° i 15'). Portulanske karte se poradi toga nazivaju još i kompasne karte. Na temelju rumba te opisa obalne plovidbe unosili su se podaci o lukama, otocima i cijeloj obalnoj liniji. Premda nisu imale stepenastu mrežu, portulanske karte su omogućavale plovidbu cijelim Sredozemljem pa i šire. Prvi su portulani izrađeni već oko 1270. Najstariji sačuvani portulan je tzv. Pisanski portulan, koji je izrađen krajem 13 st. Prvi poznati portulan izradio je Petrus Vesconte u Veneciji 1311. Općenito, portulanske su karte kvalitetom prikaza obalne crte i otoka uvelike su nadilazile istovremene općegeografske karte.

Vodeća su središta izrade portulana bile Genova, Venecija, Barcelona i Mallorca (Baleari), dakle, najvažnija središta pomorske trgovine Sredozemlja. Među katalonskim i talijanskim portulanima postojala je bitna razlika. Na talijanskim portulanima prikazivani su isključivo obalna linija i luke Sredozemnog mora te atlantske obale zapadne Europe. Kartografiran je dakle, samo sadržaj potreban za navigaciju. U zaleđu je ostavljan nepopunjen prostor ili bi se ucrtao neki ukras, grb ili zastava neke važnije luke i sl. Na katalonskim portulanima prikazivani su, osim obalne crte, najvažniji geografski sadržaji u kopnenom zaleđu, i to za širi geografski prostor.

Karta 1.: Prvi poznati portulan – Petrus Vesconte (Venecija, 1311. godine)

Karta 2.: Portulan Jadranskog mora – Petrus Vesconte 1318. godine

Karta 3.: Portulan sjevernog Atlantika (uključujući obale Francuske, Velike Britanije i Irske)

Karta 4.: Portulan svijeta - Petrus Vesconte 1320. godine

Karta 5.: Italijanski portulan Crnog mora - Battista Agnese – 1544. godine

Karta 6.: Italijanski portulan – Istočnog Mediterana i Egejskog mora - Battista Agnese – 1550.

Karta 7.: Italijanski portulan Crnog mora i istočnog Mediterana – Joan Martines, 1578. godine

Karta 8.: Italijanski portulan Crnog mora i istočnog Mediterana – Joan Martines, 1578. godine

Karta 9.: Katalonski portulan - Mansa Musa, kralj koji je vladao Malijem između 1312.-1337

Na portulanu je prikazan Mansa Musa, pranećak osnivača Imperije Mali. Vladao je Malijem u

doba dok je u njemu bilo gotovo pola svjetskog zlata. Kada je prošao kroz Kairo u julu 1324.,

sa preko 500 robova i kamila prepunih zlata koje je podijelio i potrošio, svijet je potresla

tolika inflacija da je bilo potrebno preko 10 godina da se oporavi.

Uz Sredozemlje, kartografirane su i atlantske obale Afrike te cijele zapadne i sjeverne Europe, a od 15. st. i novootkrivena područja istočne Afrike, Indije, Amerike pa čak i Kine. Uz brojne kartografe koji su izrađivali vrhunske portulanske karte (A. Dulcert, D. Homem, B. Agnese, M. Prunes, A. Millo i dr.), ističe se i Dubrovčanin Vicko Dimitrije Volčić (1563.-1607.). Prema dosadašnjim spoznajama, Volčić je izradio 21 portulansku kartu istočnog Atlantika, Sredozemlja i Jadrana.

Karta 11.: Portulan iz 1339 - Angelino Dulcert

Već 1339. kartograf Angelino Dulcert objavio je na Mallorci portulan na kojem se nalazi zastava sa opisanim elementom, a čije koplje je "ubodeno" na području doline Neretve. 

Godine 1375. nastaje poznati Katalonski atlas Abrahama Cresquesa, u kojem se ponavlja ista zastava uz čije koplje stoji upisana riječ Narent. Atlas obuhvata cijelo Sredozemlje i dobar dio Europe te nije baš previše načičkan crtežima zastava i grbova. Odnosi li se riječ Narent na rijeku Neretvu (dolinu) ili, kako neki smatraju, na Drijeva, srednjovjekovnu luku na lijevoj obali Neretve koji kilometar uzvodno od Metkovića, ne znamo. U svakom slučaju, područje Neretve/Drijeva očito je bilo značajno pomorsko-trgovačko odredište. Zna se da je sol tada bila strateški proizvod i da se iz bosanskih rudnika izvozila baš preko Drijeva. No, bilo je tu i drugih vrsta trgovine, a svakako je najsramotnija bila trgovina robljem koja je trgovcima donosila velike zarade.

Karta 12.: Detalji Katalonskog atlasa Abrahama Cresquesa iz 1375. godine

Karta 13.: Evropa i Sjeverna Afrika - Abraham Cresques - 1375. godine

Karta 14.: Portulanska karta Sredozemlja portugalskog kartografa D. Homema, oko 1570.

Karta 15.: Portulan Jadrana – 1598. – Vicko Dimitrije Volčić

Od 15. st. izdavači su objedinjavali velik broj portulanskih karata u zbirke koju su nazivane izolari (otočnici) jer su u njima prevladavali prikazi otoka (tal. isolario, od isola = otok). Prve izolare izradili su Cristoforo Buondelmonte (Liber insularum archipelagi, 1420.), Bartolommeo Zamberti Dalli Sonetti (Isolario, 1485.) i Benedetto Bordone (Libro de... tutte l'isole del mondo, Venezia, 1528.), a tijekom 16. i 17. st. isticali su se izolari koje su objavili mletački kartografi F. Camocio, S. Pinargenti, A. Degli Oddi, G. Rosaccio i V. M. Coronelli i dr.

Karta 16.: Otok Chiosa u izolaru C. Buendelmontea, 1420

Karta 17.: Konstantinopolj - Liber Insularum Archipelagi – C. Buondelmonti

Karta 18.: Kipar - Isolario of Bartolomeo Zamberti "Dalli Sonetti" – 1485.

U tim izolarima objavljivane su i brojne karte hrvatskih autora, ponajprije dvojice Šibenčana, Bože Bonifačića (Natale Bonifacio) i Martina Rote Kolunića. Na osobit se način ističe izolar Kitab-i Bahriye turskog kartografa Pîrî Reisa (1526.), u kojemu su karte znatno kvalitetnije i detaljnije u usporedbi s istovremenim, ali i kasnijim izolarima talijanskih autora. Očito je izrađen u svrhu detaljnog upoznavanja mediteranskih obala u vrijeme vrhunca osmanlijske vojne i političke moći (vrijeme Sulejmana Veličanstvenog) te njihove penetracije u prostor Europe, ali i cijeloga Sredozemlja.

Karta 19.: Jacob von de Sandrart – Karta Splita i okolice

Ova karta Splita s okolicom nastala je na prijedlog Bože Bonifačića koja je objavljena u Rosacciovom i Camocovom izolaru. Karta prikazuje Split sa Solinom i Klisom u pozadini. Split vidimo unutar njegovih utvrda iza kojih se nazire zvonik crkve Sv. Duje. Uz kaštelanski zaljev raspoznajemo ruševine antičke Salone (Salona citta antiqua ruinata) od kojih vodi cesta prema Klisu koja spaja obalu s kliškom tvrđavom (Fortezza de Clisa) i kliškim podgrađem (Brogo). Klis je od 1537. pod vlašću Turaka. U prikazu grada dominira turska džamija s minaretom. Masivi Kozjaka i Mosora prikazani su idealizirano. Uokolo Klisa vidimo ostatke porušenih objekata kao dokument brojnih ratnih razaranja. Uz rijeku Jadro (Salona f) označeni su  Castelo di Salona, mlinovi na rijeci te jedan turski kaštel u ruševinama (Castelo did turchi ruinaro). Uz grad Split stoji bilješka da se radi o antičkom gradu, sjedištu cara Dioklecijana i važnoj luci koja se nalazi u vlasti Mletačke Republike.

Karta 20.: Venecija na karti Piri Reisa

U 15. stoljeću bila je Venecija s više od 200.000 stanovnika središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu. U to je vrijeme dosegao svoj vrhunac. Raskošne građevine koje su podsjećale na orijentalne uzore, postajale su sve raskošnije. Nicale su nove palače, bogato opremljene od umjetnika kao što su bili Tintoretto, Veronese, Tizian i Giorgione. To je grad sa 150 kanala i četiri stotine mostova.

Karta 21.: Sicilija na karti Piri Reisa

Karta 22.: Grčki otok Rodos na karti Piri Reisa

Karta 23.: Sačuvani dio prve karte svijeta – 1513. Sačuvani dio druge karte svijeta, 1528.

Karta 24.: Evropa, Bliski istok i sjeverna Afrika na karti Piri Reisa iz 1513. godine

Godine 1516. njemački kartograf Martin Waldseemüller tiskao je kartu Carta marina, čime je započelo razdoblje tiskanih pomorskih karata. Nedugo zatim, 1539. mletački tiskar Giovanni Anderas Vavassore izdao je prvu plovidbenu drvoreznu tiskanu kartu istočnog Sredozemlja. Tiskanjem tih karata prekinuta je stoljetna praksa izrade rukopisnih plovidbenih karata na pergamentu.

Karta 25.: Carta marina M. Waldsemuellera, 1516.

Karta 26.: Istočno Sredozemlje – Giovanni Anderas Vavassore – 1539.

Iz sredozemnih portulana tokom 16. st. razvijaju se prave pomorske karte, ponajprije u Holandiji, a potom i u Engleskoj (od početka 18. st.Velikoj Britaniji) i Francuskoj. Težište se svjetskog pomorstva poslije velikih geografskih otkrića premješta na Atlantski ocean pa zapadnoeuropske zemlje postaju nove pomorske sile. U tom kontekstu posebno je značenje imala Waghenaerova tradicija pomorske kartografije od kraja 16. st. Holandski pomorac i kartograf Lucas Janszoon Waghenaer (1534.-1605.) objavio je u Leidenu 1584. i 1585. pomorski priručnik Spieghel der Zeevaerdet. Uz upute za plovidbu, u djelu su objavljene i dotad najbolje plovidbene karte.

Waghenaerove su karte bile u upotrebi širom Europe i prevedene su na više jezika (engl. The Mariner's Mirror). Anglizirano ime tih karata, Waggoner, prema njihovom autoru, kasnije je postalo sinonim za sve vrste pomorskih karata.

Karta 27.: Portugal – Lucas Janszoon Waghanaer – 1584. godine

Karta 28.: Obale Litvanije - Lucas Janszoon Waghenaer – 1584. godine

Karta 29.: Courland – region u Latviji, Lucas Janszoon Waghenaer – 1585. godine

Karta 30.: Waghenaerova karta dijela kanala La Manchea – 1585. godine

Od 17. st. primat u izradi pomorskih karata preuzele su Engleska i Francuska. Godine 1651. engleski je Parlament na prijedlog O. Cromwella donio Navigation Act kojim su postavljeni temelji uspona engleskog pomorstva i stvaranja engleskoga (a zatim britanskog) kolonijalnog carstva. Dakako, snažan razvoj pomorstva i širenje kolonija pratila je i pomorska kartografija. Do tada su se Englezi uglavnom služili pomorskim kartama nizozemskih, španjolskih, portugalskih i francuskih autora, posebice Waghenaerovim The Mariner's Mirror koji je priredio Anthony Ashley.

Slika 1.: Naslovna strana Waghenaerovog „The Mariner's Mirror“ – 1588. godine

Među najistaknutijim kartografima koji su izrađivali pomorske karte britanskog akvatorija, a potom cijeloga Atlantika i poznatog svijeta, bili su Robert Dudley, John Seller, John Thornton i Greenvile Collins. R. Dudley objavio je u Firenci 1661. djelo Arcano del Mare, koji je uključivalo i zbirku pomorskih karata izrađenih u usparvnoj cilindričnoj konformnoj projekciji, koja je po njezinom autoru kasnije prozvana Mercatorova projekcija.

Dudleyevo djelo promoviralo je upotrebu te projekcije u pomorskoj kartografiji, što se zadržalo sve do danas. J. Seller je na temelju nizozemskih originala izradio Atlas Maritimus 1670., a zatim The English Pilot 1671. Godine 1685. objavio je veliko djelo New System of Geography, a oko 1690. Hydrographia Universalis. Za ta je djela dobio priznanje kralja Charlesa II. Pomorske karte izdavali su i J. Thornton (Atlas Maritimus, 1685. i English Pilot, 1689.) i G. Collins (Great Britain's Coasting Pilot, 1693.). Thornton je dugo bio službeni hidrograf dviju kompanija koje su pridonijele usponu britanskoga kolonijalnog imperija – East India Company i Hudson Bay Company.

Karta 31.: Japan, Robert Dudley – 1646. godine

Karta 32.: Sjeverni dio Portugala, Robert Dudley – 1646. godine

Karta 33.: Azija, Robert Dudley – 1646. godine

Slika 2.: Naslovna strana „Atlas Maritimus“ J. Seller - 1670. godine

Karta 34.: Kina – „New Sistem of Geography“ – J. Seller – 1685. godine

Karta 35.: Pensilvanija – „Hydrographia Universalis“ J. Seller – 1690. godine

Collinsov atlas označio je pravu prekretnicu u razvoju britanske pomorske kartografije, a poradi visoke kvalitete njegovih pomorskih karata publicirano je više reprint izdanja tijekom 18. st.. Kartografskom aktivnošću isticali su se i brojni drugi engleski, odnosno britanski kartografi, a na poseban način i kapetan James Cook. On je na svojim putovanjima 60-ih i 70-ih godina 18. st. kartografirao Novi Zeland, obale Australije i drugih pacifičkih otočnih skupina. Cook se za navigaciju te za potrebe izrade karata među prvima koristio kronometrom.

Karta 36.: Australija, Novi Zeland i druge pacifičke otočne skupine - James Cook – 1773.

U razdoblju širenja kolonijalnog imperija i Francuska je postigla velike rezultate u razvitku pomorske kartografije. Posebno se ističe veliki znanstveni i izdavački poduhvat koji je od 1693. do 1700. predvodio Jean Dominique Cassini Tim geografa, hidrografa i pomorskih časnika na čelu s Cassinijem izradio je veliki pomorski atlas Le Neptune française. Francuski su kartografi izradili, uz brojne karte Francuske, Sredozemlja i Europe, prve vjerne prikaze obala Sjeverne Amerike (S. de Champlain, N. Sanson, G. de L’ Isle i dr.).

Za potrebe sigurne pomorske navigacije bilo je potrebno vrlo precizno snimati obalnu crtu te istraživati reljef podmorja, osobito uz samu obalu. I u tome su prednjačili nizozemski, a zatim francuski i britanski kartografi. Pomorske karte koje je tijekom 19. st., u doba procvata parobrodarstva, koristila većina svjetskih brodara izrađivala je britanska kartografska služba, a to je, uz ostalo, utjecalo na konvencionalno prihvaćanje meridijana Greenwicha za početni meridijan.

Karta 37.: Bretanja – pomorski atlas „Le Neptune française“

Karta 38.: Bretanja – pomorski atlas „Le Neptune française“

Razvoj izrade pomorskih karata imao je značajan utjecaj i na razvoj kartografije ponajprije primorskog dijela Hrvatske. Na starim geografskim kartama Hrvatske uvijek je kvalitetnije prikazivan obalni prostor u odnosu na preostali dio povijesnih hrvatskih zemalja. Prvi su put vrijednosti dubina u hrvatskom dijelu Jadrana označene na "hidrografskoj" karti Jadranskog mora Willema Barentsa iz 1595.

Prvu obalnu izmjeru Jadranskog mora tijekom kratkorajne francuske vladavine na hrvatskoj obali predvodio je francuski hidrograf Charles Beautemps-Beaupre od 1806. do 1811., a nastavio ju je Vojnogeografski institut iz Milana od 1820. do 1822. Rezultat tih izmjera bile su prve prave pomorske karte Jadranskog mora u sklopu edicije Carta di Cabottagio del Mare Adriatico disegnata ed incisa sotto la direzione dell' I. R. Stato Maggiore, objavljene u Milanu 1822.-1824. godine. Uz preglednu kartu Jadranskog mora ta zbirka pomorskih karata sadrži ukupno 20 listova (foglio I-XX) s isto toliko karata u mjerilu 1 : 175 000 te pratećih veduta i pomorskih karata luka i važnijih morskih prolaza u krupnijem mjerilu. Hrvatska obala i otoci prikazani su na listovima III, V, VII, IX, X, XI, XII i XIII (uz karte nalaze se i planovi 33 najvažnije luke i prolaza).

Karta 39.: Dubrovnik - Charles Beautemps-Beaupre, 1809. godine

3.2. Savremene pomorske karte

Značenje pomorskih karata nadilazi potrebe komercijalnog pomorstva. Pomorske karte koriste se za potrebe ribarstva, okeanografskih istraživanja, rudarsko-geološko-naftnih istraživanja i sl. Globalizacija pomorstva nameće međunarodnu suradnju u snimanju morskih i priobalnih prostora i te izradi karata. Središnja je svjetska pomorsko-hidrografska ustanova Hidrografski institut Kneževine Monako. Vodeće svjetske pomorske sile izrađuju karte za sve dijelove svijeta, najviše za Veliku Britaniju, SAD, Francusku i Rusiju. Ostale zemlje izrađuju pomorske karte tek za obalna područja svojih država a iznimno i za veća plovna područja. Hrvatska izrađuje pomorske navigacijske karte za Jadransko i Jonsko more te pregledne pomorske karte za cijelo Sredozemno more.

Karta 40.: Isječak batimetrijske karte Jadrana, 1994.

U pomorstvu se primjenjuju detaljne i pregledne pomorske karte. Pomorske karte ne dijele se na tipizirane listove strogo razgraničene mrežom paralela i meridijana kao što je to slučaj pri izdvajanju listova topografske karte. Na jednom listu prikazane su cjelovito pojedine npr. luke, zaljevi, morski prolazi i sl. Glavna posebnost pomorskih karata proizlazi iz činjenice da su na njima detaljno prikazani priobalni prostori dok je geografski sadržaj u unutrašnjosti kopna značajno reduciran. Na kopnu se prikazuju naselja, prometnice, važniji vrhovi, svjetionici i drugi uređaji za sigurnost plovidbe, koji su važna geografska osnova terestričke navigacije. Posebno su detaljno prikazani morski prostori uz obalu (plićaci, hridi, uvale, morski prolazi i dr.). Ekvidstanca je među izobatama manja uz priobalje, dok se prema otvorenom moru povećava. Preciznost je prikaza dakle, različita u plitkim i dubokim predjelima podmorja. Generalizacija ili uopćavanje na pomorskim karatama ima određene specifičnosti u odnosu na uopćavanje sadržaja na općegeografskim kartama. Bez obzira na smanjenje mjerila, neki se elementi sadržaja na pomorskim kartama uvijek prikazuju. To su oni elementi koji su važni za navigaciju, primjerice oznake svjetionika, hridi, pličina i sl.

Za potrebe navigacije potrebno je na kartama sačuvati vjeran prikaz uglova (konformnost). Zbog toga se pomorske karte izrađuju u konformnim projekcijama, ponajviše u Mercatorovoj projekciji. Mjerilo pomorskih karata nije tipizirano kao kod topografskih karata već je ovisno o potrebi detaljnog prikaza za pojedini dio svjetskog priobalja i svjetskog mora. Na britanskim i američkim kartama dubine su označene u hvatima (1 fathom = 1,852 m), koji su sumjerljivi s nautičkim miljama (1 NM = 1 852 m). Na hrvatskim kartama dubine su označene u metrima.

Karta 41.: Pomorska karta Ploče-Mljet(isječak)

Na ovom isječku prikazan je Pelješki zaliv te kanal Malog Stona. Također je obuhvaćen i zaliv Neum-Klek koji pripada Bosni i Hercegovini.Razmjer karte je 1: 100 000.Na karti su prikazana veće primorska naselja i neka u unutrašnjosti, dok je akcenat stavljen na dubine mora pa vidimo da je su dubine u zalivu Neum-Klek u prosjeku 23-24m.Kartu je izradio državni hidrografski institut Republike Hrvatske.

4. Sistematizacija pomorskih karata

Pomorske se karte prema sadržaju i namjeni dijele na navigacijske (pomorske u užem smislu), informativne i pomoćne karte. U pomorskoj praksi najvažnije su navigacijske karte. Prema mjerilu navigacijske se karte dijele na:

1. generalne karte – u mjerilu od 1 : 750 000 do 1 : 2 500 000. To su zapravo pregledne pomorske karte sa zaokruženim prikazom neke prostorne jedinice svjetskoga mora, tj. odgovarajućega navigacijskog bazena (npr. karte Sredozemnog mora, karte Jadranskog mora i sl.)

2. kursne karte – u mjerilu od 1 : 150 000 do 1 : 300 000. Na kursnim kartama prikazana su pojedina plovidbena područja za potrebe duge, a rjeđe i obalne plovidbe.

3. obalne karte – u mjerilu 1 : 50 000 do 1 : 100 000 (specijalne, detaljne navigacijske karte) namijenjene su prije svega navigaciji pri obalnoj plovidbi. Na obalnim kartama rješavaju se svi navigacijski problemi (određuju se pozicije nanose se kursevi i sl.). Za manje brodove izrađuju se u istom mjerilu i tzv. male karte (u Hrvatskoj to su MK u mjerilu 1 : 100 000), koje su manjeg formata i praktične za planiranje navigacije u nedostatku postora na manjem brodu.

4. planovi – karte u mjerilu od 1 : 3 000 do 1 : 50 000. Planovi krupnijeg mjerila nazivaju se lučki planovi (do mjerila 1 : 20 000), a karte u mjerilu od 1 : 20 000 do 1 : 50 000 pomorski planovi. Na planovima su detaljno prikazane važnije luke, lučice, uvale i morski prolazi te neki drugi prostori opasni za navigaciju. Na njima su podrobno prikazani svi relevantni elementi lučkih uređaja.

5. Zaključak

Tema ovog seminarskog rada su pomorske karte. Prvi zamah u izradi pomorskih karata znakovit je za razdoblje portulanskih karata (naziv potječe od lat. portus, odnosno tal. porto, što znači luka), od kraja 13. do 17. stoljeća. Portulanske karte izrađivale su se na temelju terestričkih opažanja, bilješki iz brodskih dnevnika te na temelju orijentacije s pomoću kompasa. Na kartu se se najprije unosile kompasne linije ili rumbi, tj. zrakasti sustavi ravnih crta, koji su imali sjecište u ruži vjetrova. Vodeća su središta izrade portulana bile Genova, Venecija, Barcelona i Mallorca (Baleari), dakle, najvažnija središta pomorske trgovine Sredozemlja. Među katalonskim i talijanskim portulanima postojala je bitna razlika. Od 15. st. izdavači su objedinjavali velik broj portulanskih karata u zbirke koju su nazivane izolari (otočnici) jer su u njima prevladavali prikazi otoka (tal. isolario, od isola = otok).

Da bi se pravilno koristila pomorska karta potrebno je poznavati njezina temeljna obilježja te sredstva kartografskog izražavanja na pomorskim kartama. Osnovna su kartografska izražajna sredstva topografski znakovi te osnovni grafički elementi (tačka, linija i površina). Važna je grafička varijabla na pomorskim kartama boja. Pomorske se karte izrađuju u četiri osnovne boje: plava, žuta, ljubičasta, smeđa i crna. Plavom bojom označeni samo plitki dijelovi mora, pa plava boja zapravo upućuje na osobitu pozornost (opasnost) pri plovidbi. Ostali se morski prostori ne boje. Žutom bojom obojeni su otoci i kopno. Smeđom su bojom ucrtani elementi reljefa (izohipse), a ljubičastom svi uređaji važni za navigaciju (svjetionici, plutače i sl.) te upozorenja i objašnjenja. Ljubičastom bojom se unose i naknadne ispravke i nadopune sadržaja. Crnom bojom ispisana su geografska imena, iscrtana je obalna crta, izobate, brojčane oznake dubina, urednički podaci te stupanjska mreža. Na pomorskim kartama koriste se i specifične slikovne signature te alfanumeričke signature kojima se nastoji prikazati prostorni raspored važnih objekata podmorja i obale. Budući da je u suvremenim okolnostima intenzivnog okupljanja društvenih i gospodarskih aktivnosti uz obale porastao raznovrsni pristak na to atraktivno područje, pojačan je i znanstveni interes za različita istraživanja obalnoga i morskog prostora. Pri tome su pomorske karte značajna nadopuna topografskim i različitim tematskim kartama jer omogućuju terenski istraživački rad, a koriste se i kao izvor mnoštva različitih geografskih podataka koje je potrebno korelirati s drugim bazama prostornih podataka.

6. Literatura

1. „Geoprometna obilježja svijeta“ – dr. Adolf Malić, Zagreb, 1998.2. http://www.geografija.hr/storage/geografija3. http://www.hhi.hr/4. http://bopressminiaturebooks.com5. http://www.nsk.hr/zbirka-zemljopisnih-karata-i-atlasa/