TEMELJNI KONSTITUTIVNI PRINCIPI U STAVOVIMA …

249

DOI: 10.5644/PI2019.179.11

TEMELJNI KONSTITUTIVNI PRINCIPI U STAVOVIMA PREDSJEDNIŠTVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE TOKOM PREGOVORA

O MIRU 1992–1995.

Mesud Šadinlija*

Sažetak

Temeljni principi obnovljene državnosti Bosne i Hercegovine definisani su odlukama ZAVNOBiH-a i unapređivani u okviru ustavno-pravne i poli-tičke izgradnje Republike kao ravnopravne članice jugoslovenske federacije, od Prvog zasjednanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. do ustavnih amandmana usvojenih 1990. godine kojima je ona definisana kao “demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narod-nosti koji u njoj žive”. Autor se bavi pitanjem u kojoj su mjeri ovi principi bili zastupljeni i na koji su način bili artikulisani u stavovima Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine tokom mirovnih pregovora vođenih u razli-čitim formatima Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u periodu od februara 1992. do novembra 1995. godine, odnosom prema njima od strane aktera pregovora i međunarodnih mirovnih posrednika, kao i pitanjem njiho-ve kompatibilnosti s ustavno-pravnim osnovama pojedinih mirovnih planova za Bosnu i Hercegovinu.Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, rat 1992–1995, ustavni principi, diplomatija, mirovni planovi

Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. i 26. novembra 1943. godine izabran je Prezidijum od 31 člana i njegovo petočlano Pred-sjedništvo koje se sastojalo od predsjednika, tri potpredsjednika i sekretara (Ćemerlić 1968: 68). Na Drugom zasjedanju održanom od 30. juna do 2. jula 1944. u Sanskom Mostu, ZAVNOBiH je konstituisan u najviši organ državne

* Dr. sci., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerzi-teta u Sarajevu. E-mail: [email protected]

250

Posebna izdanja ANUBiH CLXXIX, ODN 11, OHN 46, str. 249-266

vlasti Bosne i Hercegovine, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Određeno je da se Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, kao najvažniji organ nove vlasti u početnom periodu njenog ustrojavanja, sastoji od predsjednika, tri potpredsjednika, sekretara i najmanje 20 člano-va. Svoju zakonodavnu vlast ZAVNOBiH je vršio na plenarnim zasjedanji-ma, a između zasjedanja preko Predsjedništva. Izvršnu vlast trebao je vršiti preko Predsjedništva i preko narodne vlade Bosne i Hercegovine (Ćemerlić 1968: 232-233). Izmjenama i dopunama odluke o konstituisanju ZAVNO-BiH-a donesenim na Trećem zasjedanju u Sarajevu od 26. do 28. aprila 1945. ovo predstavničko tijelo postalo je Narodna skupština Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, odnosno Narodne skupštine, dobilo je zadatak da rukovodi i usmjerava rad ostalih organa vlasti između dva zasjedanja, što je bila pozicija kolektivnog šefa države i predstavnika državnog i narodnog suvereniteta. (Babić i Otašević 1970: 122)

Ustavom iz 1946. godine Narodna skupština Bosne i Hercegovine pro-glašena je za predstavnika narodnog suvereniteta i vrhovni organ državne vlasti. Prezidijum Skupštine, organ slične strukture kao prethodeće mu Pred-sjedništvo ZAVNOBiH-a, nije bio eksplicitno naveden kao šef države, ali su ga ustavom definisane nadležnosti faktički stavljale u takvu poziciju. Ustav-nim zakonom iz 1953. ukinut je Prezidijum i uvedena funkcija predsjednika Skupštine, kojem su birani potpredsjednik i sekretar. U odnosu na nadležnosti Prezidijuma, nadležnosti rukovodstva Skupštine definisane novim ustavom bile su znatno smanjene, a većina onih koje su predstavljale prerogative šefa države prenesene su na druge organe. Ustav SRBiH iz 1963. također nije određivao instituciju šefa države i nije decidno određivao koji organ vlasti predstavlja Republiku. Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Her-cegovine, kao zaseban organ s prerogativima šefa države, uvedeno je Usta-vom iz 1974. godine. (Karić i Omerović 2018: 150-153)

U ljeto 1990. doneseni su amandmani na Ustav SRBiH koji su tretirali više značajnih pitanja. Amandman 73. definisao je postsocijalističku demokratsku poziciju sedmočlanog Predsjedništva SRBiH, način izbora njegovih članova na neposrednim izborima, način proširivanja u slučaju rata, pitanje odgovor-nosti i drugo. Prerogativi kolektivnog šefa države navedeni su u ovom i neko-liko drugih amandmana. (SRBiH 1990: 589-594)

Nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, na sjednici održanoj 8. aprila 1992, Predsjedništvo je donijelo Odluku o proglašenju neposredne rat-ne opasnosti, kojom je preuzelo nadležnost za donošenje uredbi sa zakon-skom snagom i potrebnih odluka, koje su naknadno trebale biti podnesene na potvrdu Skupštini Bosne i Hercegovine, kada ona bude u mogućnosti da bude

251

Mesud Šadinlija: Temeljni konstitutivni principi u stavovima Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine tokom pregovora o miru 1992–1995.

sazvana (Predsjedništvo SRBiH 1992: 4). Tako je u proljeće 1992. zatvoren jedan polustoljetni simbolički krug transformacije posebnog statusa kolektiv-nog šefa države Bosne i Hercegovine, od Predsjedništva ZAVNOBiH-a kao najvišeg organa zakonodavne i izvršne vlasti između dva zasjedanja Vijeća u ratnim uslovima do statusa Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine kao najvišeg organa zakonodavne i izvršne vlasti Republike Bosne i Herce-govine u uslovima neposredne ratne opasnosti.

U ovom kapacitetu Predsjedništvo RBiH je tokom rata participiralo u pre-govorima o miru i principima budućeg ustavnog uređenja Bosne i Hercego-vine. Uzimajući u obzir multietničku i multireligijsku strukturu stanovništva kao suštinsku karakteristiku i supstrat na kojem je građena državnost Bosne i Hercegovine, ali na kojem su zasnivani i planovi njene razgradnje, ovdje ćemo među ustavnim principima, čiju zastupljenost u stavovima Predsjedniš-tva tokom mirovnih pregovora izlažemo, izdvojiti prije svega principe nacio-nalne, vjerske i građanske ravnopravnosti.

Rezolucija prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a utvrdila je u svojoj temeljnoj formuli da narodi Bosne i Hercegovine “hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata” (Ćemerlić 1968: 73). Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine, donesena na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, zajamčila je “ravnopravnost Srba, Musli-mana i Hrvata Bosne i Hercegovine, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina”. Deklaracija je garantovala slobodu i ravnopravnost svih vjerois-povijesti, ličnu i imovinsku sigurnost te druga osnovna građanska i politička prava i slobode (Ćemerlić 1968: 233-234).

Bez obzira na činjenicu da su neka od prava i sloboda zagarantovanih do-kumentima ZAVNOBiH-a u određenim periodima poslijeratnog razvoja biva-la u cijelosti ili djelomično suspendovana i ograničavana, pa i ona iz temeljne formule o ravnopravnosti i jednakosti “svih Srba, Muslimana i Hrvata” nepri-znavanjem nacionalne posebnosti Muslimana, odnosno Bošnjaka, do početka sedamdesetih godina, ipak su ona ostala u srži bosanskohercegovačke kon-stitutivnosti i kontinuirano određivala okvire i glavne pravce njegove izgrad-nje. Nastojeći spriječiti nacionalne konflikte i podjele, komunistička vlast je nacionalnu ideologiju potiskivala ideologijom bratstva i jedinstva naroda i nastojala, u funkciji oživotvorenja takve ideologije, ne negirajući nacionalnu identifikaciju, stanovnike Bosne i Hercegovine konstitucionalno odrediti kao emancipirane “građane”, naravno u marksističkom razumijevanju tog pojma. (Komšić 2009: 29-36)

252


To je bilo vidljivo cijelim tokom, a posebno u završnoj fazi konstitucional-nog razvoja epohe jednopartijskog sistema, izraženoj u ustavnim amandma-nima donesenim u ljeto 1990. godine, kojima je regulisana transformacija Bosne i Hercegovine u demokratsku državu s višepartijskim političkim siste-mom. Bosna i Hercegovina je tada definisana kao “demokratska suverena dr-žava ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti, koji u njoj žive”. Teritorija Bosne i Hercegovine potvrđena je kao jedinstvena i nedjeljiva, s granicama koje se eventualno mogu mijenjati samo odlukom Skupštine u skladu s vo-ljom građana cijele Republike, izraženom njihovim izjašnjavanjem putem re-ferenduma, na kojem se za promjenu granice moralo izjasniti najmanje dvije trećine ukupnog broja registrovanih birača. Zajamčena je jednakost građana u pravima i dužnostima bez obzira na nacionalnost, rasu, spol, jezik, vjeroispo-vijest, političko ili drugo uvjerenje, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo, kao i sloboda savjesti i vjeroispo-vijesti, političkog organizovanja i djelovanja, te druga ljudska i građanska prava izrijekom navedena amandmanima. (SRBiH 1990: 589-590)

U početnoj fazi posredovanja međunarodne zajednice u prevazilaženju očiglednih unutarnjih razlika u gledanju na budućnost Bosne i Hercegovine, od sredine februara 1992. u okviru Konferencije o Jugoslaviji, u kojoj se kao posrednik i predstavnik Evropske zajednice angažovao portugalski diploma-ta Žoze Kutiljero, Predsjedništvo SRBiH nije imalo aktivnu ulogu. Učesnici razgovora bili su predstavnici vladajućih političkih stranaka. Važeće ustavno uređenje, zasnovano na prethodno navedenim principima, respektovano je, a sistem državne vlasti tretiran legitimnim. Razgovori su vođeni kao politička aktivnost, čiji je očekivani rezultat bio dokument koji je zatim kao ustavni nacrt trebao biti upućen u Skupštinu Bosne i Hercegovine na dalju proceduru. U skupštinskoj proceduri su i predstavnici opozicionih stranaka trebali imati priliku da iznesu mišljenja i prijedloge o ponuđenom nacrtu. Konačnom usva-janju novog ustava Bosne i Hercegovine moralo je prethoditi izjašnjavanje njenih građana putem referenduma. (Šadinlija 2018: 106)

U legalnoj skupštinskoj proceduri bilo je teško proizvesti rješenja koja bi izlazila iz okvira temeljnih konstitutivnih principa bosanskohercegovačke državnosti. Još je manje vjerovatno bilo da takva rješenja budu potvrđena na referendumu od strane građana Bosne i Hercegovine. Pregovori nisu re-zultirali uspjehom, a Kutiljerova pregovaračka misija okončana je u krvavoj stvarnosti agresije na Bosnu i Hercegovinu, tokom koje su Srbija i Hrvatska pokušale ostvariti vlastite velikodržavne pretenzije prema dijelovima Bosne i Hercegovine. Brutalnom primjenom oružane sile, besprizornim nasiljem i

253

masovnim kršenjima normi međunarodnog prava, mijenjana je etnička struk-tura stanovništva Bosne i Hercegovine i rušeni mostovi zajedništva, ravno-pravnosti i suživota, na kojima je u drugoj polovini 20. vijeka obnavljana i građena njena državnost. U narednim fazama međunarodnog mirovnog po-sredovanja, u kojima je Predsjedništvo RBiH aktivno učestvovalo u kapaci-tetu kolektivnog šefa države i najvišeg organa zakonodavne i izvršne vlasti, činjeni su napori da se, uz očuvanje teritorijalnog integriteta i cjelovitosti, u različitim varijantama prijedloga za buduće ustavno uređenje Bosne i Herce-govine u što većoj mjeri sačuva suštinski sadržaj temeljne konstitucionalne formule o ravnopravnosti svih građana i naroda, na svakom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine.

Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima je dokument usvojen 26. juna 1992. godine, kojim su definisani politički ciljevi rata i osnovni principi koje će Predsjedništvo zastupati u mi-rovnim pregovorima. Platforma je ostala pri temeljnoj ustavnoj formuli da je “Bosna i Hercegovina suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive”, koja treba da se konstituiše na principima parlamentarne građanske demokratije, tržišne ekonomije, stranačkog pluralizma i ljudskih prava i sloboda. U pogledu unutrašnjeg ustrojstva Bosne i Hercegovine, kao multinacionalne i multireligijske zajednice, istaknuto je opredjeljenje da se ono zasniva na regionalnoj i lokalnoj samoupravi, koja ne može biti u su-protnosti s principima teritorijalnog integriteta i jedinstvenog funkcionisanja vlasti na cijeloj teritoriji. Predsjedništvo je najavilo da će u traganju za mi-rom tražiti i prihvatati inicijativu i pomoć međunarodne zajednice i njenih institucija, ali da neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnu podjelu Bosne i Hercegovine na isklju-čivo etničkoj osnovi, niti će prihvatiti bilo kakve teritorijalne i demografske promjene i prednosti izdejstvovane ratom i nasiljem. (ICTY, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 1992)

Ovaj posljednji stav bio je sadržan u usvojenom konceptu nastupa bo-sanskohercegovačke delegacije na Londonskoj konferenciji. Inicijativa za održavanje ove konferencije pojavila se nakon što je Kutiljerov posrednički koncept doživio potpuni neuspjeh, a razmjere nasilja i stradanja stanovništva, kao i slike posljedica masovnih ratnih zločina, postale udarne vijesti svjet-skih medija. Konferencija je zakazana za 26. august 1992. Pokroviteljstvo su preuzele Ujedinjene nacije i Evropska zajednica, a predsjedavanje skupom britanski premijer i generalni sekretar UN-a. (Libal 2004: 124) Kao osnova za nastup bosanskohercegovačke delegacije, dogovorena na zajedničkoj sjed-


254


nici Predsjedništva i Vlade RBiH, uz Platformu su uzeti i stavovi Vlade o ad-ministrativno-teritorijalnom uređenju Bosne i Hercegovine, koji su se svodili na to da ona treba biti decentralizovana država, s razvijenom regionalnom i lokalnom samoupravom, sa suverenitetom građana i ravnopravnošću nacija. (Oslobođenje 1992: 1)

Londonska konferencija je okončana zajedničkom izjavom kojom je ista-knuta neophodnost postizanja političkog rješenja i utvrđeni njegovi obavezni sadržaji koji su se odnosili na trajan završetak oružanog sukoba i povratak teritorija zauzetih silom, prestanak svakog vanjskog miješanja ljudstvom ili materijalnom pomoći u sukob, primjenu garancija za sva prava osoba koja pripadaju svim nacionalnim zajednicama i manjinama, te druge mjere koje se odnose na uspostavu i kontrolu prekida ratnih dejstava, na humanitarna pitanja i normalizaciju uslova života. (Šadinlija 2018: 151)

Sadržajem dokumenata Londonske konferencije praktično su potvrđeni osnovni konstitucionalni principi Bosne i Hercegovine i planirana njihova postepena revitalizacija. Također su deklarativno reafirmisani principi među-narodnog prava u odnosu na krizu u Bosni i Hercegovini i artikulisan zahtjev za pravednim rješenjem sukoba, ali nisu definisani i formirani mehanizmi njihove realizacije. Jedina djelotvorna posljedica bila je promjena u međuna-rodnom posredničkom formatu. Ustanovljena je Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) u Ženevi, kojom su predsjedavali predsjednik Evropske komisije i generalni sekretar UN-a. Operativni i stvarni voditelji procesa, u kapacitetu kopredsjednika Upravnog odbora konferencije, bili su bivši britanski šef diplomatije lord Dejvid Oven, ispred EZ-a, i bivši američki državni sekretar Sajrus Vens, ispred UN-a. (Šehić 2013: 186)

Pregovori o miru u Bosni i Hercegovini nastavljeni su u novom formatu, pod predsjedavanjem Vensa i Ovena. Među definisanim ciljevima pregovora, osim općeg prekida neprijateljstava, našla se i izrada ustava koji bi odgovarao zahtjevima triju konstitutivnih naroda i dao snažne garancije i mehanizme za nametanje poštovanja ljudskih i manjinskih prava. (Owen 1998: 94) Kopred-sjednici su odlučili potražiti rješenje na konceptu razvoja federalne države sa značajnim funkcijama na pokrajinskom nivou, i sredinom oktobra 1992. ponudili prijedlog po kojem bi Bosna i Hercegovina bila definisana kao fede-ralna država u postojećim granicama, u čijem sastavu bi bilo 7 do 10 provin-cija – pokrajina. U raspodjeli nadležnosti centralnoj vlasti trebale su pripasti funkcije u oblasti vanjskih poslova, međunarodne trgovine, narodne odbrane te državljanstva. (Begić 1997: 104-105)

Osim ustavnih principa, kopredsjednici su ponudili i dokument o usposta-vi i kontroli prekida neprijateljstva (vojni papir), te mapu teritorijalne podjele

255

Bosne i Hercegovine na provincije. U januaru 1993. okončana je ženevska faza pregovora na bazi Vens-Ovenovog plana, na kraju koje je delegacija Bo-sne i Hercegovine od ponuđenih dokumenata prihvatila samo ustavne principe. Obrazlažući ovo prihvatanje na sjednici Predsjedništva u Sarajevu početkom februara, kojoj su prisustvovali i predstavnici svih parlamentarnih stranaka, predsjednik Alija Izetbegović naglasio je da su ustavne principe potpisali zato što oni potvrđuju državnost Bosne i Hercegovine, odnosno kontinuitet suvere-ne i nezavisne države. Smatrao je da je u daljem toku pregovora, na bazi takvih principa, moguće napraviti ustav koji otklanja opasnost od podjele države. U pogledu ponuđene mape iznio je mišljenje da se u svojoj finalnoj formi ipak svela na etničke provincije, čime se legaliziraju posljedice etničkog čišćenja. To je s moralnog, pravnog i praktičnog stanovišta bilo neprihvatljivo, ali su se s druge strane ipak nazirale mogućnosti da se prihvatanjem plana i mape stvo-re uslovi za povratak 600–700.000 prognanih ljudi u svoje domove, pa da se u nekoj drugoj mirnodopskoj i po općim uslovima povoljnijoj fazi nastavi borba za bolju ustavnu strukturu države. (Šimić 2007: 13-14)

Nakon toga dodatno je pojačan pritisak na sve strane u pregovorima, čiji nastavak je zakazan za kraj februara u Njujorku, posebno snažno na dele-gaciju Bosne i Hercegovine. Kopredsjednici međunarodne konferencije 25. marta ponudili su kompletan mirovni plan, koji se sastojao od četiri doku-menta: Sporazuma o BiH, Sporazuma o miru u BiH, Sporazuma o mapama i Sporazuma o prelaznim rješenjima. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine 8. marta potpisao je Sporazum o miru u BiH (vojni papir), nakon čega je bosanskohercegovačka delegacija nastavila pregovore o elementima ustavnog uređenja, mapama i prelaznim rješenjima. Skupština Republike Bosne i Hercegovine 15. marta 1993. usvojila je zaključke kojima se daje jednodušna podrška mirovnom procesu i nastavku pregovora radi zau-stavljanja agresije i postizanja pravičnog mira, uz odobrenje dotadašnjeg rada delegacije Bosne i Hercegovine u pregovorima, te uz ocjenu da se Vens-Ove-nov mirovni plan u osnovi smatra prihvatljivim, uz neophodne modifikacije i dopune, i zahtjev da sastavni dio sporazuma bude njegova implementacija.

Po povratku na pregovore, predsjednik Izetbegović je 25. marta potpisao Spo-razum o mapama i Sporazum o prelaznim rješenjima. (Begić 1997: 109-122)

Delegacija Bosne i Hercegovine nakon stavljanja potpisa na dokumen-te Vens-Ovenovog plana dala je izjavu koja je postala zvaničan dokument Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (Owen 1998: 175). U njoj se navodi stav da, bez obzira na činjenicu da li će sve strane potpisati mirovni sporazum ili ne, međunarodna zajednica jeste i da će i dalje biti u obavezi da zaštiti nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine kao na-


256


padnute države, u skladu s Poveljom UN-a, međunarodnim pravom, odluka-ma Londonske konferencije i relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN-a koje se tiču agresije na Bosnu i Hercegovinu. Delegacija je izjavila da će njeni potpisi na predloženim dokumentima postati nevažeći i biti smatrani ništavnima ako unutar razumnog roka sve strane ne potpišu predložene do-kumente bez ikakvih izmjena ili uslova, ako međunarodna zajednica ubrzo ne preduzme djelotvorne korake za primjenu potpisanih dokumenata u mjeri i na način koji situacija bude nametala i ako se nastavi agresija. Izjavom se eksplicitno pojašnjavalo da se niti jedna odredba potpisanih dokumenata ne može tumačiti, niti se može shvatiti, kao odstupanje od suvereniteta Bosne i Hercegovine kao nezavisne i nedjeljive državne cjeline. Naprotiv, potpisani dokumenti trebali su se tumačiti i razumijevati kao potvrda i put za zaštitu i jačanje njene cjelovitosti. Delegacija Bosne i Hercegovine izjavila je da se stvari moraju vratiti u prvobitno stanje miroljubivim sredstvima, ali se isto-vremeno nije odricala legitimnog prava na samoodbranu u skladu s članom 51. Povelje UN-a. (Oslobođenje 1993a: 1; Tuđman i Bilić 2005: 221-222)

Srpska delegacija najprije je potpisala samo dio dokumenata mirovnog plana, a zatim ga početkom maja na skupštinskom zasjedanju na Palama u potpunosti odbacila. Bez obzira na to što plan zbog toga nikada i nije stupio na snagu, hrvatska je strana nakon ultimativnog zahtjeva Hrvatskog vijeća obrane da se plan jednostrano provede u predviđenim hrvatskim provincija-ma otpočela sukob oružanih snaga HVO-a i Hrvatske vojske protiv regular-nih snaga Armije RBiH (Šadinlija 2018: 329-334). Tako je i Vens-Ovenov mirovni plan skončao u novoj, još intenzivnijoj fazi oružane agresije na Bosni i Hercegovinu.

Nakon propasti plana, iz rukovodstva MKBJ povukao se Sajrus Vens, a na njegovo mjesto kopredsjednika imenovan je norveški diplomata Torvald Stoltenberg. Pristup novog kopredsjedničkog dvojca u pogledu formulacije mirovnog plana bio je obilježen sve otvorenijem respektovanjem prava jačeg i naglašenim insistiranjem na prihvatanju silom oružja i masovnim ratnim zločinima stvorenog faktičkog stanja na terenu (Šadinlija 2018: 425). U na-stavku razgovora u okviru MKBJ-a, održanog 15. i 16. juna 1993. u Žene-vi, razgovaralo se o varijanti uređenja Bosne i Hercegovine kao unije triju republika (Owen 1998: 235). Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine takav je prijedlog ocijenio potpuno neprihvatljivim, pa je priti-sak pregovarača na njega i druge članove Predsjedništva s ciljem iznuđivanja njihovog pristanka na ponuđenu podjelu zemlje pojačan do maksimuma. I ra-zvoj ratnih operacija na dva fronta u tom pogledu nije bio od pomoći legalnim organima vlasti Bosne i Hercegovine.

257

Oven-Stoltenbergov mirovni plan imao je tri sastavnice: ustavne princi-pe, mirovni sporazum i prelazne aranžmane. Ustavni principi su, zajedno s kartama teritorije predloženih republika, bili uslov za ostale dijelove plana. U ustavnopravnom smislu oni su značili ukidanje Republike Bosne i Herce-govine kao države, jer su je definisali kao konfederaciju, uspostavljenu na bazi ugovora između republika. To je značilo prekid državno-pravnog konti-nuiteta, koji je sadržan i potvrđen u zvaničnim dokumentima UN-a i drugih međunarodnih institucija, uključujući zaključke Londonske konferencije. Re-publike su trebale imati ne samo unutrašnji nego i puni međunarodni državni kapacitet, uz jednu jedinu ogradu da neće stupati u sporazume sa stranim dr-žavama ili međunarodnim organizacijama ukoliko to može naškoditi intere-sima ostalih republika. Organe konfederacije činili bi delegirani predstavnici republika. Od ostalih elemenata sadržavali su još odredbu o slobodi kretanja te standardnu deklarativnu garanciju o najvišem nivou međunarodno prizna-tih ljudskih prava. (Begić 1997: 137-138; Šadinlija 2018: 436)

Predsjedništvo RBiH najprije je na sjednici održanoj 11. jula 1993. u am-basadi Bosne i Hercegovine u Zagrebu razmatralo ponuđeni mirovni prijed-log. Zatim je na sjednici održanoj 17. i 18. jula u Sarajevu, na kojoj su u nemogućnosti sazivanja Skupštine učestvovali predstavnici parlamentarnih stranaka, kao svojevrstan pokušaj popravljanja pozicije u pregovorima, utvr-dilo vlastiti mirovni prijedlog. Prijedlog je pretpostavljao ustrojstvo složene države, u kojoj bi i federacija i federalne jedinice bili nosioci izvornih ovla-šćenja, a najveći dio državnih kompetencija ostvarivao bi se u federalnim je-dinicama. Granice federalnih jedinica bile bi unesene u ustav i ne bi se mogle mijenjati bez kvalifikovane većine u federalnom parlamentu i prethodnog re-ferenduma građana. Puni međunarodnopravni subjektivitet pripadao bi samo Bosni i Hercegovini, a federalne jedinice mogle bi stupati u međunarodne sporazume i aranžmane samo pod uslovom da ne dovedu u pitanje interes i teritorijalni integritet cijele zemlje. Strukturu vlasti u federaciji činili bi dvo-domni parlament te predsjedništvo i vlada kao organi izvršne vlasti. Vlast u federalnim jedinicama činili bi parlament, guverner (predsjednik) i vlada s proporcionalnom zastupljenošću naroda te sudstvo organizovano u prvoste-pene i drugostepene sudove. Federalne jedinice nisu trebale biti konstituisa-ne isključivo na etničkom principu niti se smatrati nacionalnim teritorijama. (Begić 1997: 140-142)

Predstavnici bosanskohercegovačke parlamentarne opozicije imali su 28. jula u Ženevi priliku i da neposredno kopredsjednicima MKBJ-a predstave svoje viđenje mogućnosti rješavanja krize. Bili su suočeni s hladnom ravno-dušnošću i upornim pozivanjem na faktičko stanje i ono što su učinile vojske na


258


terenu (Komšić 2006: 205). U tom smislu i razgovori pregovaračkih delegacija nastavljeni su prvenstveno na temu mape teritorija predloženih konstitutivnih republika. Kopredsjednici MKBJ-a su 20. augusta podijelili učesnicima prijed-loge ustavnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu i svoju mapu podjele na republi-ke. Očekivali su da se pregovarači 30. augusta, kada su zakazali nastavak rada, izjasne o njima po sistemu “uzmi ili ostavi”. (Šadinlija 2018: 447-448)

Skupština Republike Bosne i Hercegovine na zasjedanju održanom 27. i 28. augusta 1993. u Sarajevu zauzela je stav da predloženi mirovni sporazum treba doživjeti znatne promjene u dva pravca: precizirati da se ne radi o uki-danju Bosne i Hercegovine kao države, nego transformaciji njenog unutraš-njeg ustrojstva u tri republike, te jasno definisati zajedničke funkcije na nivou države. Tražena je i korekcija ponuđenih mapa uz zahtjev da genocid ne smije biti kriterij za ulazak ili izlazak određene teritorije iz okvira pojedine republi-ke, te da popis stanovništva iz 1991. mora biti osnova za donošenje odluka. Traženo je i poboljšanje ustavnog statusa Sarajeva, istovjetan status Mostara, garancije za višepartijski sistem na cijelom području Bosne i Hercegovine te veća uloga međunarodne zajednice kod implementacije plana i funkcionisa-nja pojedinih organa i institucija. (Begić 1997: 143-144)

I ostali učesnici pregovora iznijeli su svoje stavove u vezi s ponuđenim planom pa je nakon još jednog kruga diplomatskog posredovanja i primjene političkih i vojnih pritisaka izgledalo da je konačni dogovor nadohvat ruke. Na britanskom bojnom brodu Invicible, usidrenom u Jadranskom moru, 20. septembra su zbog nastavka mirovnih pregovora okupljene pregovaračke de-legacije iz Bosne i Hercegovine i predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Glavna tema razgovora ponovo su bile mape razgraničenja budućih republi-ka. (Oslobođenje 1993b: 1; Koljević 2008: 339)

Skupština Republike Bosne i Hercegovine 28. septembra većinom se gla-sova izjasnila za prihvatanje mirovnog plana, ali uz uslov da se prethodno u sastav bosanske republike vrate područja na kojima su Bošnjaci prema po-sljednjem popisu bili većinsko stanovništvo, a koja su tokom rata oteta silom oružja. Odluka Skupštine je, s obzirom na stavove srpske i hrvatske strane i u odnosu na definisane procente raspodjele teritorije od strane međunarodne zajednice, predstavljala praktično odbijanje Oven-Stoltenbergovog mirovnog plana. (Oslobođenje 1993d: 1; Šadinlija 2018: 458)

Prema mirovnom planu, ali i generalno prema principima budućeg ustav-nog uređenja određivale su se i nacionalne zajednice ili dijelovi zajednica koji su se zalagali za očuvanje bosanskohercegovačke državnosti. U Sarajevu je 27. i 28. septembra održano prvo zasjedanje Bošnjačkog sabora, koji se u ime bošnjačke nacionalne zajednice, također većinom glasova, izjasnio za

259

prihvatanje plana uz prethodno vraćanje silom osvojenih teritorija. Sabor je na ovom zasjedanju donio i odluku o vraćanju historijskog imena Bošnjaci kao nacionalne odrednice. (Oslobođenje 1993c: 2)

Na inicijativu Hrvatskog koordinacionog odbora u Sarajevu je 6. februara 1994. održan Prvi opći sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. Sabor je ponu-dio drugačiji pristup u iznalaženju mirovnog sporazuma, čija je suština bila očuvanje države, njenih institucija i teritorija. Istaknuta je želja da se država organizuje na nov način, a ne da se rasparčava i dijeli. U pogledu organizacije predložene su: trostepena varijanta sa 17 kantona i četverostepena varijanta organizacije s tri republike i 17 kantona, te Sarajevom, Mostarom i Banjom Lukom kao eksteritorijalnim zonama, kao i zonama u okviru republika u ko-jima su relativnu većinu imale druge etničke grupe, s posebnim statusom. (Markešić 2004: 121-163)

Nakon toga, tokom februara 1994. brzom i odlučnom akcijom američke diplomatije, postignut je dogovor o prekidu neprijateljstava između ARBiH i HV i HVO. Kroz pregovore vođene u Vašingtonu 1. marta je potpisan Okvir-ni sporazum o uspostavljanju Federacije u područjima Bosne i Hercegovine sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, a u narednim danima izrađen i nacrt njenog ustava. U Vašingtonu je 18. marta svečano potpisan i Okvirni sporazum o uspostavljanju Konfederacije između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. (Begić 1997: 170; Owen 1998: 323; Oslo-bođenje 1994a: 1) Skupština Republike Bosne i Hercegovine, u čijem je radu učestvovala i većina izabranih poslanika HDZ-a, prerasla je u ustavotvornu skupštinu i 30. marta usvojila Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Pred-sjedništvo, Vlada i Skupština Republike Bosne i Hercegovine nastavili su rad u svim funkcijama koje su značile izražavanje međunarodnog subjektiviteta i teritorijalnog integriteta zemlje. (Oslobođenje 1994b: 1)

Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma došlo je do izvjesnih pro-mjena u pristupu međunarodne zajednice rješavanju krize u Bosni i Herce-govini. U drugoj polovini aprila 1994. kopredsjednici MKBJ-a formirali su tijelo koje je trebalo unaprijediti saradnju s Rusijom i SAD-om, obuhvataju-ći istovremeno i predstavnike triju najvećih evropskih sila: Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Tijelo je nazvano Kontakt-grupa. Sredinom maja po-stignuta je saglasnost o novoj zajedničkoj strategiji u rješavanju konflikta u Bosni i Hercegovini. Zaraćene strane pozvane su da postignu četveromjesečni prekid neprijateljstava u toku kojeg su trebale pristupiti pregovorima o miru bez prethodnih uslova. Predviđena je teritorijalna podjela prema utvrđenoj procentualnoj distribuciji teritorije 51% Federacija BiH, 49% dio sa srpskom


260


većinom, i postignut dogovor o očuvanju Bosne i Hercegovine kao unije u okviru njenih međunarodno priznatih granica. (Šadinlija 2018: 559-561)

Na ministarskom sastanku Kontakt-grupe održanom 5. jula u Ženevi pred-stavljena je karta razgraničenja, kao prvi element ukupnog mirovnog spora-zuma. Ovo je bio ultimativni uslov realizacije mirovnog plana Kontakt-gru-pe, na koji su pregovaračke strane trebale odgovoriti na principu “uzmi ili ostavi”. Tek nakon njegovog prihvatanja, prišlo bi se razgovorima o ostalim elementima. Zato je u pogledu ustavnih principa plan ostao na polaznom do-kumentu predstavljenom 19. jula pod naslovom Elementi za konstituisanje Unije Bosne i Hercegovine. Koncept je anticipirao uniju koja je trebala nasta-viti međunarodnopravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine i imati ovlasti potrebne za članstvo u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama, dok bi sve druge nadležnosti imali entiteti. Entiteti su trebali imati mogućnost da uđu u korporativne dogovore i konfederacije, pod uslovom da ne mijenjaju svoj međunarodnopravni status, kao i pod uslovom da to ne bude u suprotno-sti s interesima unije ili drugog entiteta. (Šadinlija 2018: 566)

Na zajedničkom zasjedanju Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine i Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 18. jula je usvoje-na mapa razgraničenja Kontakt-grupe, koja je bila prethodni uslov mirovnog plana. (Oslobođenje 1994c: 1) Srpska strana je plan odbila, pa su diplomatske i druge političke, pa i vojne, aktivnosti međunarodne zajednice u narednom periodu bile usmjerene na napore da se dobije njihov pristanak. Ovi napori do kraja 1994. godine nisu dali nikakve rezultate, pa je krajem januara 1995. došlo do korekcija i formulisanja plana “B” Kontakt-grupe, koji je podrazu-mijevao širu perspektivu i u polaznu osnovu uključivao i međusobno prizna-nje svih država nastalih raspadom Jugoslavije. (Bilt 1999: 43-44)

I u prvoj polovini 1995. napori u pravcu postizanja mirovnog rješenja, koji su se mogli vidjeti na diplomatskoj sceni, odnosili su se na obezbjeđenje i održavanje prekida vatre i pokušaje dobivanja pristanka srpske strane. Daljeg rada na ustavnim principima i drugim aspektima mirovnog plana nije bilo. U tom pogledu nije bilo nikakvog napretka. Stanje se počelo mijenjati tek nakon pada enklava Srebrenice i Žepe, zaštićenih zona UN-a u Bosni i Hercegovini, koji je rezultirao zločinom genocida nad Bošnjacima koji su počinile srpske snage i koji je predstavljao prekretnicu u zapadnoj, a prije svega američkoj politici prema bosanskohercegovačkoj krizi. (Šehić 2016)

Američka mirovna inicijativa, pokrenuta planom predsjednika Bila Klin-tona u sedam tačaka, koja je kao polazišnu osnovu imala reafirmaciju plana Kontakt-grupe, pokazala se ponovo pragmatičnijom i efikasnijom u odnosu na angažmane u okvirima formata MKBJ-a (Holbrooke 1998: 78). Iako su-

261

štinski nije nudila ništa novo u odnosu na prethodni plan, novi kontekst i mehanizmi realizacije zahtijevali su i jasniji stav i preciznije određene ciljeve rukovodstva Bosne i Hercegovine. Program od 12 tačaka za mir u Bosni i Hercegovini predsjednik Izetbegović je objavio 18. augusta 1995. U pitanju su bile sljedeće tačke: 1) svako mirovno rješenje mora se zasnivati na suve-renitetu i teritorijalnom integritetu Republike Bosne i Hercegovine, a Srbija treba prihvatiti uzajamno priznavanje svih država nastalih raspadom Jugosla-vije; 2) Plan Kontakt-grupe za Bosnu i Hercegovinu još uvijek je na snazi i ona vjeruje da bi trebao biti i za njegove autore; 3) U sklopu sveobuhvatnog mirovnog plana treba biti riješeno pitanje Sarajeva. Nakon Srebrenice i Žepe Bosna i Hercegovina nije spremna predati Sarajevo na upravu UN-u; 4) Pri-znaju se prava Srbima u Bosni i Hercegovini, ali ne priznaju prava paljan-skom režimu. Taj režim zasniva se na genocidu i mora biti vojno pobijeđen ili potpuno izolovan; 5) Pošto bi zaključenje mira onemogućilo vojnu inte-graciju Bosne i Hercegovine, mirovno rješenje ne može sadržavati ništa što bi omelo njenu mirnu reintegraciju u budućnosti, a mora sadržavati sve što tu integraciju omogućava; 6) Ratni zločinci moraju biti i dalje gonjeni i taj proces treba biti intenziviran; 7) Implementacija plana mora biti garantovana učešćem vojnih snaga zemalja članica Kontakt-grupe. Pošto je SAD pokre-nuo mirovnu inicijativu, trebaju biti uključene i značajne američke snage; 8) Zemlje potpisnice mirovnog sporazuma ustanovit će specijalni fond za obno-vu; 9) Zemlje potpisnice će materijalno i politički podržati jačanje Federacije BiH; 10) Pregovore sa srpske strane treba voditi Slobodan Milošević; 11) Potpisnice sporazuma pomoći će Bosni i Hercegovini da osigura svoju odbra-nu u budućnosti te podržati njeno učlanjenje u MMF, Svjetsku banku i druge međunarodne organizacije; 12) Mirovni sporazum će osim zainteresovanih zemalja potpisati i članice Kontakt-grupe, kao i predstavnik Organizacije islamske konferencije. (Izetbegović 2005: 260)

Kao što se iz navedenog vidi, u osnovi planiranih nastojanja delegacije Republike Bosne i Hercegovine, osim praktičnih aspekata stvaranja uslova za prestanak oružanih borbi i pitanja obezbjeđenja validnih garancija spo-razuma, nalazio se zahtjev za reafirmacijom temeljnih konstitutivnih načela Bosne i Hercegovine, što je izraženo stavom da buduće mirovno rješenje “ne može sadržavati ništa što bi omelo njenu mirnu reintegraciju u budućnosti, a mora sadržavati sve što tu integraciju omogućava”. U pokušaju ostvarenja postavljenih ciljeva, bosanskohercegovački predstavnici u pregovorima suo-čili su se sa značajnim poteškoćama i ograničenjima.

Nakon nekoliko mjeseci ubrzanih i dramatičnih promjena, kako u odnosu međunarodnih činilaca prema krizi, tako i u odnosu snaga na ratištu u Bosni i


262


Hercegovini, desili su se i prvi pomaci prema konačnom mirovnom rješenju. Glavni američki pregovarač Ričard Holbruk je 3. septembra u Beogradu s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem usaglasio dokument nazvan Zajednički dogovorena izjava o političkim principima, koji je predstavljao kratku listu principa na kojima će se graditi mirovno rješenje, pri čemu je kao početna tačka ponovo iskorišten plan Kontakt-grupe iz 1994. godine. Sporno mjesto u ovoj izjavi, koja je sadržavala pomake u Miloševićevom priznavanju države Bosne i Hercegovine, bilo je njegovo istovremeno protivljenje da se zadrži naziv Republika Bosna i Hercegovina, za koju je predlagao korištenje pojmova unija ili konfederacija, i insistiranje da se srpski entitet zove Re-publika Srpska. Holbruk je narednog dana u američkoj ambasadi u Ankari imao sastanak s predsjednikom Izetbegovićem i ministrom vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Muhamedom Šaćirbegovićem. Predsjednik Izetbegović je izrazio protivljenje u odnosu na navedene sporne dijelove izjave. Holbruk je tvrdio da drugačije nije moguće dobiti ustupak od Miloševića. Zatim je predložio neku vrstu formalnog kompromisa po kojem bi bio zadržan naziv Republika Srpska, uz zadržavanje naziva Bosna i Hercegovina, bez određenja republičke ili druge državne forme. (Holbrooke 1998: 124-140)

Nakon što se lično složio s ovim kompromisom, predsjednik Izetbego-vić po povratku u Sarajevo je s dokumentom, čiji su najvažniji sadržaji bili da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje međunarodno pravno postojanje u svojim postojećim granicama i s neprekinutim međunarodnim priznanjima, i da se sastoji iz dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine kakva je uspo-stavljena Vašingtonskim sporazumom i Republike Srpske, te s američkm ga-rancijama za njegovu realizaciju, upoznao Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, koje je i pored rezervi u pogledu sadržaja dokumenta dalo svoju saglasnost. (Izetbegović 2005: 262-265)

Izjava je usvojena 8. septembra na ministarskom sastanku u Ženevi. U in-tenzivnim diplomatskim kontaktima i neposrednim pregovorima, bosansko-hercegovačka strana nastojala je otkloniti uzroke početnih rezervi koje je imala prema principima ponuđenim izjavom, pa je tražen poseban paragraf ugovora kojim bi se u budućnosti izričito zabranio svaki oblik istupanja iz Bosne i Her-cegovine, odnosno utvrdila zabrana podjele zemlje. Traženo je i povećanje obi-ma nadležnosti države Bosne i Hercegovine. (Bilt 1999: 174) U ovim nastoja-njima nije ostvaren veliki iskorak, pa je na novom sastanku ministara vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije s predstavnicima Kon-takt-grupe 26. septembra 1995. u Njujorku potpisan Sporazum o daljim uskla-đenim načelima, koji je vlade oba entiteta odmah obavezao na punu podršku slobode kretanja, prava raseljenih lica na povrat imovine ili primanja pravičnog

263

obeštećenja, slobode govora i štampe, zaštite svih drugih međunarodno prizna-tih ljudskih prava. Predstavnicima OSCE-a dat je mandat da, kada procijene da su stvoreni uslovi za to, održe slobodne izbore pod međunarodnim nadzorom. Nakon toga poslove i nadležnosti Bosne i Hercegovine trebali su preuzeti njeni novi državni organi: Skupština i Predsjedništvo, čije su dvije trećine trebale biti izabrane s teritorije Federacije, a jedna trećina s teritorije RS-a, Kabinet ministara i Ustavni sud, s jurisdikcijom da odlučuje o svim pitanjima koja proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine, koji je i sam trebao biti revidiran u skladu s usaglašenim principima. (Oslobođenje 1995: 3)

Prekid vatre u Bosni i Hercegovini, potpisan 5. oktobra i dogovoren na rok od 60 dana ili do završetka mirovnih pregovora i mirovne konferencije, stupio je na snagu 12. oktobra 1995. godine. Nakon mirovnih pregovora vođenih u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu od 1. do 21. novembra, najprije je parafiran, a zatim svečano potpisan 14. decembra 1995. u Jelisejskoj palati u Parizu, Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. (Šadinlija 2018: 650-651)

Novi Ustav Bosne i Hercegovine usvojen je kao dio mirovnog sporazu-ma i predstavlja njegov Aneks 4. U odnosu na temeljne konstitutivne prin-cipe o kojima je ovdje riječ, u tekstu preambule navodi, između ostalog, da pozivajući se na oslanjanje na “poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti”, na posvećenost miru i toleranciji, na demokratska ubjeđenja, na želju za blagostanjem i razvojem, na opredjeljenje “za suverenitet, teritorijal-ni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa među-narodnim pravom”, na odlučnost da se osigura puno poštovanje međunarod-nog humanitarnog prava, “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”. U Članu 1, stav 1, definisan je državni kontinuitet odredbom da “Republika Bosna i Hercegovina, čije je službeno ime od sada ‘Bosna i Hercegovina’, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i s postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država člani-ca Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.” (FMP 1999: 3)

Iz činjenice da je važeći Ustav Bosne i Hercegovine jedan od aneksa mi-rovnog sporazuma proizilazi njegov kompromisni karakter, koji se u prvom redu ogleda u činjenici da je sam sporazum stvoren i zaključen na osnovu zatečenog stanja i vojnih i političkih realiteta s kraja 1995. godine. Po obliku vladavine današnja Bosna i Hercegovina je polupredsjednička republika, čiji je kolektivni šef i dalje Predsjedništvo, organ s nadležnošću na cijeloj terito-


264


riji države, koji se neposredno bira, ali čiji članovi ne mogu dobiti legitimitet građana na cijeloj državnoj teritoriji. Po unutrašnjem ustrojstvu je složena država koja se sastoji od dva entiteta, 10 kantona i Distrikta Brčko koji ne pri-pada nijednom od entiteta. U odnosu na politički sistem ona je demokratska država s diferenciranom zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću. S ob-zirom na odnos različitih nivoa vlasti ona je visoko decentralizovana država, dok je u pogledu suvereniteta još uvijek ograničavaju nadležnosti institucije Visokog predstavnika međunarodne zajednice i uticaj različitih međunarod-nih organizacija. (Bakšić Muftić 2005: 71-72)

U odnosu na temeljna ustavna načela definisana već davnim odlukama ZAVNOBiH-a, razvijana tokom pola stoljeća socijalističkog perioda i potvr-đena ustavnim aktima kojima je normiran prelaz u period demokratske tran-zicije, jasna su i prepoznatljiva bila nastojanja za očuvanje tih principa tokom odbrane zemlje od agresije u periodu 1992–1995. godine. Bosna i Hercego-vina je još uvijek država konstitutivnih naroda Bošnjaka, Hrvata i Srba, što je potvrđeno i odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o ravnopravnosti naroda na cijelom teritoriju države iz 2000. godine (Ustavni sud Bosne i Her-cegovine 2000), ali pitanje smisla takvog određenja kroz stvarni sadržaj kon-stitutivnosti koji se ogleda u punoj ravnopravnosti svih građana na svakom dijelu državne teritorije još uvijek je otvoreno.

IzvoriĆemerlić, H. (prir.) (1968). Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i

Hercegovine: Dokumenti. Knjiga I: 1943–1944. Institut za istoriju radničkog pokreta. Sarajevo.

FMP (1999). Ustav Bosne i Hercegovine: prijevod na bosanski jezik. U: Ustavi Bosne i Hercgovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, Kantona Federacije BiH, sa amandmanima, na jezicima: bosanskom, hrvatskom, srpskom, engleskom. Federalno ministarstvo pravde. Sarajevo.

ICTY, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine (1992). Platforma za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima. 26. juni 1992.

Oslobođenje (1993a). Izetbegović potpisao mirovni plan. Oslobođenje, 26. 3. 1993, str. 1.Oslobođenje (1993b). Nastavak rata ili izbijanje mira. Oslobođenje, 22. 9. 1993, str. 1.Oslobođenje (1993c): Vraćanje otetog – pa potpis. I: Naša povijest – svjedok. Oslobođenje,

29. 9. 1993, str. 2.Oslobođenje (1993d). “DA” uz vraćanje otetog. Oslobođenje, 30. 9. 1993, str. 1.Oslobođenje (1994a). Potpis za bosansku federaciju. Oslobođenje, 19. 3. 1994, str. 1. Oslobođenje (1994b). Usvojen Ustav federacije. Oslobođenje, 31. 3. 1994, str. 1.Oslobođenje (1994c). Mir je naša šansa, rat njihova. Oslobođenje, 19. 7. 1994, str. 1.Oslobođenje (1995). Usaglašeni osnovni principi. Oslobođenje, 7. 9. 1995, str. 3.Predsjedništvo SRBiH (1992). Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, Broj: 01-

011-301/92, 8. aprila 1992. Službeni list Armije RBiH, br. 1/92, str. 4.

265

SRBiH (1990). Amandmani LIX–LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Službeni list SRBiH, br. 21. Sarajevo, 31. juli 1990.

Šimić, T. (prir.) (2007). Dokumenti Predsjedništva BiH 1991. – 1994. Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva RBiH i predsjednika stranaka održane 2. februara 1993. godine. National security and the future, Vol. 2 (br. 8), Zagreb.

Tuđman, M., i Bilić, I. (2005). Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine 1991. – 1995. Vance-Owenov plan: Uvjeti Alije Izetbegovića za potpis Vance-Owenova mirovnog plana (New York, 25. 3. 1993.). Zagreb.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine (2000). Djelomična odluka. Broj: U 5/98 III, 30. 6. i 1. 7. 2000. Preuzeto s: http://www.ustavnisud.ba/dokumenti/_bs/u-5-98-12209.pdf.

LiteraturaBabić, N., i Otašević, D. (1970). ZAVNOBiH i izgradnja bosanskohercegovačke državnosti.

Muzej revolucije BiH. Sarajevo.Bakšić Muftić, J. (2005). Razumijevanje Dejtonskog ustava 10 godina kasnije. Zbornik

radova Pravnog fakulteta u Splitu, br. 42, 67-92.Begić, Kasim I. (1997). Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma.

Bosanska knjiga. Sarajevo.Bilt, K. (1999). Zadatak mir. Radio B92. Beograd.Holbrooke, R. (1998). Završiti rat. Šahinpašić. Sarajevo.Izetbegović, A. (2005). Sjećanja: autobiografski zapis. OKO. Sarajevo.Karić, A., i Omerović, A. (2018). Predsjedništvo Bosne i Hercegovine od ZAVNOBiH-a do

Dejtona. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Tuzli, Vol. IV (br. 1), 143-146.Koljević, N. (2008). Stvaranje Republike srpske: dnevnik 1993–1995. Knjiga 1. Službeni

glasnik, Javna ustanova Službeni glasnik Republike Srpske. Beograd – Banja Luka.Komšić, I. (2006). Preživljena zemlja: tko je, kada i gdje dijelio BiH. Prometej. Zagreb.Komšić, I. Komunizam i nacionalna svijest na kraju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.

U: Bosto S., i Cipek, T. (ur.) Kultura sjećanja: 1945. povijesni lomovi i svladavanje prošlosti (29-36), Disput. Zagreb.

Libal, M. (2004) Njemačka politika i jugoslovenska kriza 1991.–1992. Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb.

Markešić, I. (2004). Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. HNVBiH, Synopsis. Sarajevo – Zagreb.

Oslobođenje (1992). Kantonalno razgraničenje nemoguće. Oslobođenje, 23. 8. 1992, str. 1.Owen, D. (1998). Balkanska Odiseja. Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatski institut za

povijest. Zagreb.Šadinlija, M. (2018). Između pravde i realpolitike: odnos mirovnih planova i vojnih operacija

u Bosni i Hercegovini 1992–1995. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo.

Šehić, Z. (2013). Eksperiment u svjetskoj laboratoriji Bosna: međunarodna diplomatija u vrijeme disolucije SFRJ i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (do Vašingtonskog sporazuma 1994). Dobra knjiga. Sarajevo.

Šehić, Z. (2016). Pax Americana. Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija od Vašingtonskog do Dejtonskog mirovnog sporazuma (18. III 1994 – 21. XI 1995). U: Simpozij Daytonski mirovni sporazum i budućnost Bosne i Hercegovine: Zbornik radova (15-39), Posebna izdanja CLXVI, ODN 7. ANUBiH. Sarajevo.


266


FUNDAMENTAL CONSTITUTIVE PRINCIPLES IN THE ATTITUDES OF THE PRESIDENCY OF THE

REPUBLIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA DURING THE 1992–1995 PEACE NEGOTIATIONS

The fundamental principles of the renewed statehood of Bosnia and Herzegovina were defined by the decisions of ZAVNOBIH (The State Anti-fascist Council for the National Liberation of Bosnia and Herzegovina) and improved within the constitutional-legal and political construction of the Republic as an equal member of the Yugoslav Federation from the First Session of ZAVNOBIH in Mrkonjić-Grad on 25 November 1943 to the con-stitutional amendments adopted in 1990 according to which it is defined as “a democratic sovereign state of equal citizens, the people of Bosnia and Herzegovina – Muslims, Serbs, Croats and other people and nations who live in it”. The author is engaged in how these principles were represented and articulated in the attitudes of the Presidency of Bosnia and Herzegovina dur-ing the peace negotiations conducted in various formats of the International Conference on the Former Yugoslavia in the period from February 1992 to November 1995, by negotiators and international peacekeepers, as well as their compatibility with the constitutional-legal basis of individual peace plans for Bosnia and Herzegovina.Keywords: Bosnia and Herzegovina, war 1992-1995, Constitutional principles, Diplomacy, Peace plans

Documents

TEMELJNI KONSTITUTIVNI PRINCIPI U STAVOVIMA …