SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Darija Kovač

TENDENCIJE SIROMAŠTVA U ZEMLJAMA EU

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

TENDENCIJE SIROMAŠTVA U ZEMLJAMA EU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika razvoja

Mentor: dr.sc. Nada Karaman Aksentijević

Student: Ime i prezime: Darija Kovač

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije

JMBAG: 0081112612

Rijeka, 2013.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ........................................................................................ 1

1.2. Radna hipoteza ................................................................................................................ 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ............................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode .......................................................................................................... 2

1.5. Struktura rada .................................................................................................................. 3

2. DEFINIRANJE SIROMAŠTVA ........................................................................................... 4

2.1. Pojam siromaštva ............................................................................................................ 4

2.2. Teorije siromaštva ........................................................................................................... 6

2.1.1. Teorija kulture ili subkulture siromaštva............................................................... 7

2.2.2. Teorija „začaranog kruga“..................................................................................... 8

2.2.3. Teorija situacijske prisile ...................................................................................... 9

2.2.4. Koncept „potklase“ ............................................................................................. 10

2.2.5. Funkcionalna analiza siromaštva ........................................................................ 12

2.3. Koncept i mjerenje siromaštva ...................................................................................... 13

2.3.1. Objektivna i subjektivna mjerila ......................................................................... 15

2.3.2. Direktno i indirektno mjerenje siromaštva .......................................................... 16

2.4. Skupine stanovništva najčešće pogođene siromaštvom ................................................ 17

3. TENDENCIJE SIROMAŠTVA U ZEMLJAMA EU .......................................................... 24

3.1. Analiza siromaštva u zemljama Europske unije ........................................................... 25

3.1.1. Siromaštvo u starijim članicama Europske unije ................................................ 26

3.1.2. Siromaštvo u novim članicama Europske unije .................................................. 33

3.1.3. Siromaštvo u zemljama kandidatkinja Europske unije ....................................... 40

4. MJERE ZA SMANJENJE SIROMAŠTVA ........................................................................ 48

4.1. Mjere za smanjenje siromaštva na području Europske unije ........................................ 48

4.2. Programi borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Europskoj uniji .............. 51

5. ZAKLJUČAK ...................................................................................................................... 60

LITERATURA ......................................................................................................................... 63

POPIS TABLICA ..................................................................................................................... 66

POPIS GRAFIKONA .............................................................................................................. 67

1

1. UVOD

Siromaštvo je postalo jedan od gorućih problema s kojima se suočava svijet, a globalna

financijska kriza samo ga produbila, ali i postala pokretač brojnih inicijativa za njegovo

suzbijanje. Tako se siromaštvo kontinuirano uvrštava, uz nezaposlenost i neodrživost, kao

vodeći problem, a suzbijanje istoga se postavlja u vodeće ciljeve kako na globalnoj razini,

tako i na regionalnim, odnosno nacionalnim razinama. Borba protiv siromaštva ubrzano se

prepoznaje kao jedan od središnjih ciljeva društvenog razvoja. Zbog toga Europska unija sve

veću pozornost posvećuje siromaštvu i socijalnoj isključenosti i ubrzano razvija statističke

pokazatelje za njihovo praćenje. Uspjeh suzbijanja siromaštva znatno ovisi o usmjerenosti

mjera ekonomske i socijalne politike na ugrožene skupine. Svjetskim danom borbe protiv

siromaštva i socijalne isključenosti obilježava se 17. 10. Tada bi se svijet trebao solidarizirati

s osobama u potrebi promičući akcije za smanjenje siromaštva u svim zemljama. Svjetska

banka kaže da je krajnje siromaštvo kada čovjek živi sa manje od 1 dolara na dan. Takvih

ljudi na našem planetu ima više od milijarde. Prema izvješću Svjetske zdravstvene

organizacije 11 milijuna djece svake godine umire od bolesti uzrokovane izgladnjivanjem,

dok Međunarodna organizacija rada svjedoči da s manje od 2 dolara na dan živi skoro

polovica čovječanstva. Ekonomska dimenzija je važna dimenzija siromaštva, a kao primarni

uzrok siromaštva se navodi nemogućnost ostvarivanja osnovnih (socijalnih, građanskih i

političkih) prava. Siromaštvo nije fenomen koji se javlja isključivo u materijalnoj sferi života,

dakle nije samo problem raspodjele prihoda.

U uvodnom djelu izlaže se kratak pregled diplomskog rada kroz njegove najvažnije dijelove:

1. Problem, predmet i objekt istraživanja, 2. Radna hipoteza, 3. Svrha i ciljevi istraživanja i 4.

Struktura rada.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Siromaštvo je nezaobilazan fenomen današnjeg svijeta o kojem se svakodnevno raspravlja na

različitim razinama. U nerazvijenim zemljama siromašni predstavljaju većinu u društvu, dok

se razvijene zemlje susreću s drugačijim opsegom i karakterom siromaštva koje u

najrazvijenijim zemljama ne prelazi 15% stanovništva i nema ekstreman oblik. Djelomično

poznavanje pojma siromaštva te načina na koji taj problem utječe na stanovništvo predstavlja

2

problem istraživanja u diplomskom radu. Navedeno upućuje i na predmet istraživanja.

Istražiti i analizirati najvažnija obilježja siromaštva i način na koji siromaštvo utječe na

stanovništvo zemalja članica Europske Unije.

1.2. Radna hipoteza

Hipoteza rada je postavljena u skladu s predmetom istraživanja i glasi: analizom siromaštva

moguće je dokazati da je siromaštvo u novijim članicama Europske unije raširenije nego li u

starijim članicama i zemljama osnivačicama.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha i cilj istraživanja diplomskog rada je kroz spoznaje o siromaštvu dokazati važnost ovog

problema na području cijele Europske Unije i dati odgovore na slijedeća pitanja:

Što je siromaštvo?

Koja su teorijska tumačenja siromaštva?

Koje su osobe i članice Europske Unije najviše pogođene siromaštvom?

Koja rješenja i programe Europska Unija provodi i nastoji unaprijediti radi

poboljšanja položaja svojih građana i smanjenja siromaštva na svim razinama?

1.4. Znanstvene metode

Za potrebe pisanja ovoga diplomskoga rada koristit će se slijedeće metode znanstveno

istraživačkog rada: metoda analize i sinteze, metoda generalizacije i specijalizacije, metoda

indukcije i dedukcije, metoda deskripcije, metoda komparacije i dr.

3

1.5. Struktura rada

Tematika diplomskog rada s naslovom Tendencije siromaštva u zemljama Europske unije

obrađuje se kroz pet međusobno povezanih dijelova.

U prvom, uvodnom dijelu rada, objašnjeni su problem, predmet i objekt istraživanja.

Postavljena je radna hipoteza iz koje proizlazi svrha i cilj istraživanja.

Drugi dio rada s naslovom Definiranje siromaštva predstavlja teorijsku osnovu i u njemu su

objašnjeni pojam siromaštva, mjerenje te teorije siromaštva.

U trećem dijelu s naslovom Tendencije siromaštva u zemljama Europske Unije analizira

se problem siromaštva na području cijele Europske Unije. U podpoglavljima analizira se

problem siromaštva u grupama zemalja prema kriteriju trajanja članstva u EU.

Mjere za smanjenje siromaštva naslov je četvrtog dijela i u njemu se donose mogućnosti i

prilike koje se pružaju stanovnicima za izlazak iz siromaštva i isključenosti u društvu.

Zaključak je peti, ujedno i posljednji dio rada i u njemu je dati kratak osvrt na analiziranu

problematiku diplomskog rada te je dokazana postavljena hipoteza.

4

2. DEFINIRANJE SIROMAŠTVA

Problematika siromaštva ističe se kao trajna i globalna s kojom se susreću ljudi diljem svijeta.

Siromaštvo je problem koji je vrlo dinamičan, složen, određen postojećim institucijama te

prostorno i spolno uvjetovan. Na siromaštvo utječu složeni međuodnosi politike, mjera i

institucija u ekonomskoj i političkoj sferi. S toga je i razumljiva zaokupljenost teoretičara

ovim problemom i ovom djelu diplomskog rada nastoji se dati teorijski aspekt siromaštva

kroz njegovu definiciju i isticanje najznačajnijih teorija.

2.1. Pojam siromaštva

Iako se siromaštvo najjednostavnije objašnjava kao neposjedovanje novaca ili dovoljno

novaca te malo ili nedovoljno imovine, zapravo se „siromaštvo“ različito definira, te ne

postoji općeprihvaćena definicija siromaštva (Bejaković, 2005, str.133). Siromaštvo se

najčešće određuje kao oblik deprivacije odnosno uskraćenosti. Ta uskraćenost najviše se

odnosi na nedostatak financijskih sredstva i zbog toga Svjetska banka utvrđuje da je osoba

siromašna ako je njezin dohodak nedovoljan za zadovoljenje nužnih potreba. Razina tih

potreba se mijenja tijekom vremena u različitim društvima, a u skladu sa stupnjem razvoja,

društvenim normama i vrijednostima. Jedna od najrelevantnijih definicija siromaštva je ona

Organizacije ujedinjenih naroda koja kaže da se siromašnima smatraju one osobe koje su

lišene načina života, komfora i dostojanstva, koji se smatraju normalnim u društvu u kojem

žive (Leksikon održivog razvoja, 2012., str.261).

Siromaštvo je višedimenzionalni fenomen. Ono nije isključivo vezano za materijalnu

dimenziju življenja već uključuje i socijalne, kulturne, a po nekima i psihološke aspekte

života. Multidimenzionalnost siromaštva kao pojave omogućava da se o njemu razmišlja kao

o stanju koje karakteriziraju trajna ili kronična oskudica resursa, sposobnosti, mogućnosti

izbora, sigurnosti i moći koji su potrebni za održavanje životnoga standarda te za ostvarivanje

drugih građanskih, ekonomskih, kulturnih i socijalnih prava. (Sachs, 2007., str.94)

Siromaštvo je trajan i globalan problem s kojim se suočavaju ljudi diljem svijeta. Smatra se da

siromašni danas čine 1/5 svjetskog stanovništva, od čega 600 milijuna živi u ekstremnom

siromaštvu, a oko 500 milijuna je krajnje neishranjeno. Najviše siromašnih živi u tzv.

zemljama trećeg svijeta odnosno Africi i Sub-saharskoj Africi i to čak 47,5% prema kriteriju

5

od 1,25$ na dan (World Bank, 2013). Unatoč tome što su razvijene zemlje poboljšale životni

standard svojih građana, još uvijek u njemu živi značajan broj onih koji žive u siromaštvu ili

na granici siromaštva. Siromaštvo je u suvremenom svijetu još uvijek pretežito ruralni

fenomen, ali u zadnjih nekoliko godina sve više siromašnih javlja se i u urbanim područjima.

Za razliku od nerazvijenih zemalja u kojima siromašni mogu predstavljati većinu u društvu,

razvijene zemlje suočene su s drugačijim opsegom i karakterom siromaštva. U najrazvijenijim

zemljama svijeta siromaštvo uglavnom ne prelazi 15% stanovništva i nema ekstreman oblik,

no to ne znači da u tim zemljama nema ekstremnih vidova siromaštva kao što su glad i

beskućinstvo.

Danas se sve više govori i o tzv. novom siromaštvu koje je „predodređeno“ za bogatije

zemlje. Novo siromaštvo odnosi se na tezu da i u prosperitetnim zemljama može postojati

znatan broj siromašnih, pa i onih koji se nalaze na rubu egzistencije. Ono se razlikuje od tzv.

starog siromaštva po tome što novi siromašni uglavnom nisu gladni niti žive od danas do sutra

kao beskućnici (što je bio slučaj u 19. st. ili danas u zemljama trećega svijeta). Novo

siromaštvo nije na prvi pogled vidljivo (ne radi se o skupinama koje svoje siromaštvo

manifestiraju na javnim mjestima). Prije svega, novo siromaštvo označava one situacije u

kojima obitelji ili kućanstva nisu u stanju održati dosadašnju razinu životnog standarda.

Zapravo, pojedinci i kućanstva prelaze iz relativno sigurnog života u neizvjesnost, s kojom se

do sada nisu toliko susretali. Čak iako novo siromaštvo ne implicira ekstremne životne

situacije ono dovodi u pitanje socijalnu ravnotežu i ustaljene odnose među društvenim

skupinama (Šućur, 2004).

Unatoč tome što su znanstvenici ponudili mnogo rasprava i djela posvećenih siromaštvu, ono

i dalje predstavlja veliki problem iako postoje naznake smanjivanja. Ne postoji jedinstveni

model rješavanja siromaštva, ekonomske nejednakosti i socijalne isključenosti koji bi bio

optimalan za dva društva, s toga svaka zemlja treba razviti vlastiti model znanstvene spoznaje

o siromaštvu. Za ublažavanje siromaštva svake zemlje vrlo je važno ulaganje u podizanje

osviještenosti društva o siromašnima, te pružanje pomoći siromašnima za ostvarivanje većih

prava u društvu i osposobljavanje za ravnopravno uključivanje na tržište rada.

6

2.2. Teorije siromaštva

Siromaštvo ima svoje korijene u samom nastanku ljudskog društva, prisutno je u svim

ljudskim zajednicama i u svim povijesnim epohama. Zbog toga je zainteresiranost teoretičara

za razvojna obilježja siromaštva rezultirala različitim teorijama. Relevantna teorijska

objašnjenja siromaštva pojavila su se poprilično kasno. Dugo vremena siromaštvo se smatralo

„božjim darom“ ili socijalnom bolešću i zbog toga su istraživanja na ovu temu otpočela tek u

19. stoljeću. Problem siromaštva se do sredine 18. stoljeća nastojao riješiti preraspodjelom

zemljišta ali to uglavnom nije davalo nikakve rezultate stoga je problem siromaštva izgledao

neizlječiv. Lipton i Ravallion identificirali su četiri pristupa siromaštvu iz tog vremena

(Šućur, 2001):

siromaštvo se prihvaća kao „sveti zavjet“ ili tolerira kao životna nesreća

siromaštvo je problem koji se može ublažiti samo privatnom filantropijom

zaštitu od siromaštva može pružiti neformalni ugovor među članovima grupe,

gospodar, poslodavac ili iznimno država

kada nema nikakve zaštite od siromaštva i kada prijeti opasnost fizičkom opstanku,

krađa je etički prihvatljiva.

Teorije siromaštva se načelno mogu svrstati u dvije grupe: individualističke i strukturalne

teorije siromaštva (Bejaković, 2005., str.135). Svaka od ovih grupa teorija sadrži veći ili

manji broj varijanti. Individualistički pristup promatra siromaštvo kao posljedicu osobnih

karakteristika samih siromašnih (subkulturna, obiteljska objašnjenja siromaštva). U

suvremenom, kompetitivnom društvu ne uspijevaju oni koji su nedorasli natjecati se s

drugima (mentalno hendikepirani, fizički nesposobni, bolesni), oni koji se ne trude dovoljno

(ne žele iskoristiti šansu koju im društvo pruža) ili oni koji donose krive odluke (krivo uložen

novac, „pogrešan“ tip obrazovanja). U ovoj skupini teorija najpoznatija je Lewisova teorija

„kulture siromaštva“, a sam individualistički pristup karakterističan je za tzv. ortodoksnu

ekonomsku teoriju.

Strukturni pristup naglašava ekonomsko stanje te isključenost osoba iz tržišta rada.

Siromaštvo je odraz strukture društva, tj. kada postoje strukturalne nejednakosti, onda će neki

pojedinci nužno „pasti“ na dno društvene ljestvice. Siromaštvo je prouzrokovala socijalna

organizacija, a ne pojedinac kao što je to slučaj kod individualističkih teorija. Za Richarda

Titmussa siromašni su žrtve kompetitivnog sistema (ako nema posla neki će sigurno postati

7

nezaposleni i siromašni) (Šućur, 2001). Kao zaključak ovog razmišljanja proizlazi da u životu

postoje „gubitnici“ i „dobitnici“ te da valja razviti mehanizme koji će kompenzirati nesreće

gubitnika. Rezultat nemogućnosti razvoja tih mehanizama dovodi do siromaštva. Strukturalni

pristup siromaštvu za objašnjenje nepovlaštenosti koristi tri usko povezana koncepta,a to su:

moć, status i klasa.

Pored ova dva pristupa postoje i teorije koje se ne mogu striktno svrstati ni u jednu skupinu.

Najpoznatiji takav pristup je koncept potklase, kojeg različiti autori različito prihvaćaju. U

nastavku su prikazane neke od najpoznatijih i najznačajnijih teorija siromaštva te su navedene

njihove karakteristike i predstavnici.

2.1.1. Teorija kulture ili subkulture siromaštva

U znanstvenoj literaturi se često ističe činjenica da siromašni razvijaju specifičan način života,

koji se bitno razlikuje od drugih pripadnika društva. Siromašni pojedinci i obitelji iskazuju niz

zajedničkih crta u ponašanju i djelovanju. Posebne okolnosti u kojima siromašni žive utječe

na njihov obrazac življenja koje je vrlo sličan u različitim društvima. Na slične okolnosti,

siromašni reagiraju sličnim mehanizmima i strategijama preživljavanja i tako razvijaju

specifičnu kulturu s vlastitim normama i vrijednostima. U literaturi se, stoga govori o jeziku

siromašnih, psihologiji siromašnih, pogledu na svijet siromašnih. Biti siromašan znači biti

unutrašnje otuđen, rasi u kulturi koja se u korijenu razlikuje od one koja je vladajuća u

društvu (Šućur, 2001).

Ideje o „kulturi siromaštva“ javljale su se i ranije ali je relativno cjelovitu teoriju kulture

siromaštva prvi iznio Oscar Lewis pedesetih godina prošlog stoljeća. Teorija se temeljila na

podacima prikupljenima prilikom istraživanja gradske sirotinje Portorika i Meksika. Prema

njegovom mišljenju najsiromašniji dijelovi društva organiziraju se kao zasebna podkultura ili

„poddruštvo“, koje se uglavnom samoodržava ili samoobnavlja. Kultura siromaštva je

reakcija i prilagodba siromašnih na njihovu marginalnu društvenu poziciju. Ona usmjerava

ponašanje siromašnih i prenosi ih s generacije na generaciju. Kultura siromaštva se, dakle, uči

i internalizira u socijalizacijskom procesu te ima veliki utjecaj na djecu, koja takvu kulturu

vrlo rano usvajaju. Međutim mnogi siromasi ili pripadnici nižih klasa mogu dugo vremena

živjeti u siromaštvu, a da pri tome ne prihvate i ne razviju način života karakterističan za

„kulturu siromaštva“.

8

Kulturu siromaštva sačinjavaju različiti normativni, vrijednosni i drugi elementi koji su

ukorijenjeni u pojedine faze života siromašnih osoba. Tako se osobine ove kulture mogu

uočiti na pojedinačnoj, obiteljskoj i društvenoj razini. Obilježja na razini pojedinca su snažan

osjećaj marginaliziranosti, bespomoćnosti, ovisnosti, inferiornosti, visoka razina odgode

zadovoljenja (alkoholizam, problematično seksualno ponašanje, nasilnost). Na razini obitelji

karakteristične su sloboda veze ili divlji brakovi, stopa razvoda i napuštanje od strane

muškaraca je visoka, stoga je visoka učestalost matrijarhalne obitelji. Društvena razina kulture

siromaštva obilježena je nesudjelovanjem u aktivnostima koje pružaju brojne društvene

institucije (Teorija kulture siromaštva, 2012).

Ova teorija doživjela je niz kritika i bila je predmetom razmatranja velikog broja

znanstvenika. Neki istraživači polazišnu točku za kritike smatraju, da ono što se naziva

„kulturom siromaštva“ nije „kultura“ u punom značenju te riječi, jer joj nedostaje glavno

obilježje, a to je sam kulturni identitet. Siromašne osobe bi prema Lewisovoj teoriji trebale

razviti jake osjećaje pripadnosti toj kulturi. Kao zaključak se nameće činjenica da ako

siromašni stvaraju zasebnu kulturu, neće nikada uspjeti iskoristiti šanse koje im pružaju

posebni državni programi, te neće moći razviti one obrasce ponašanja koji su nužni za stalni

posao ili školovanje djece. U tom bi slučaju borba protiv siromaštva uključivala, u prvom

redu, preodgajanje siromašnih, karakternu preobrazbu, te poticanje na inicijativu i odlučnost.

2.2.2. Teorija „začaranog kruga“

Osnovna teza teorije „začaranog kruga“ ili „deprivacijskog kruga“ svodi se na to da je

siromaštvo krug koji nema početka ni kraja, odnosno da siromaštvo rađa siromaštvo i prenosi

svoje posljedice s generacije na generaciju. Ako je neka osoba siromašna, postoje velike šanse

da će i njihovi potomci biti zahvaćeni siromaštvom (Šućur, 2001). Nasljedni karakter

siromaštva uvjetuje gomilanje nepovoljnih životnih uvjeta koji podupiru i pojačavaju jedan

drugoga te na taj način sprječavaju izlazak iz začaranog kruga. Prethodno objašnjenje ima

empirijsku potvrdu u svakodnevnom životu jer veliki broj primjera ilustrira održavanje

siromaštva. Na primjer, činjenica je da je većina ishrane siromašnih vrlo loša i ima negativan

odraz na pojedine skupine siromašnih poput novorođenčadi, djece, odraslih i sl. Neprimjerena

prehrana u ranom djetinjstvu usporava psihofizički i mentalni razvoj, što se može odraziti

ponajviše prilikom školovanja. Takva djeca mogu iskazivati probleme u savladavanju

9

školskog gradiva, formirati negativan stav prema školi, izostajati iz škole. S druge strane,

nastavnici mogu ove poteškoće smatrati posljedicom učenikove lijenosti, nezainteresiranosti

itd. Odrasli imaju niže obrazovanje i kvalifikacije, te uglavnom obavljaju fizičke poslove.

Loša i nedostatna prehrana često je uzrokom nedovoljne količine energije potrebne za

obavljanje fizičkog posla. Česti izostanci smanjuju ionako nisku razinu primanja. Mali prihodi

dovode do toga da obitelji žive u uvjetima koji su loši, nehigijenski i opasni za zdravlje.

Stambeni objekti siromašnih često su u ruševnom stanju i oronuli, a osim toga najčešće su

pretrpani jer su siromašne obitelji u prosjeku brojnije od ostalih obitelji. Sve to stvara

„začarani krug“ siromaštva.

Teorija o „začaranom krugu“ nesumnjivo ima veću empirijsku potvrdu nego što je to slučaj sa

Lewisovom teorijom. Problemi u životima siromašnih iz jednog područja nadovezuju se na

probleme iz drugih područja. Loša prehrana implicira loše stambene uvijete, loša stambena

situacija za posljedicu ima nerijetko slabo zdravstveno stanje. Na to se nadovezuje niska

razina obrazovanja, slabo plaćeni poslovi ili općenito ograničene mogućnosti zarađivanja,

nizak stupanj mobilnosti. Kada se tome doda nedostatak motivacije, onda šanse za izlazak iz

siromaštva izgledaju doista minimalne.

I ova teorija kao i teorija kulture siromaštva nailazi na kritike, jer ne objašnjava samo uroke

nastanka siromaštva. Usmjerena je prvenstveno na objašnjenje održanja siromaštva koje već

postoji, a siromaštvo promatra kao individualni i obiteljski fenomen, a ne kao fenomen

društva.

2.2.3. Teorija situacijske prisile

Teorija situacijske prisile nastala je kao reakcija na teoriju subkulture siromaštva. Za razliku

od teorije kulture siromaštva koja ponašanje siromašnih promatra kao odraz specifičnih

kulturnih obrazaca, teorija situacijske prisile tumači ponašanje siromašnih kao reakciju na

okolnosti, odnosno na „prisilu situacije“. Siromašni se ponašaju na određeni način jer ih na to

prisiljava životna situacija (nezaposlenost, niska primanja, bolest i sl.). To znači da bi, uz

eliminaciju situacijske prisile siromašni bez većih poteškoća promijenili svoje ponašanje.

Prema ovoj teoriji siromašni uglavnom prihvaćaju iste one norme i vrijednosti koje prihvaćaju

i drugi članovi društva s razlikom da siromašni često nisu u stanju te vrijednosti realizirati, pa

nastaje stanoviti raskorak između vrijednosti i ponašanja. Siromašni prihvaćaju „vrijednosnu

10

rastezljivost“ što im omogućuje da se brže prilagode na različite životne situacije i imaju širi

raspon vrijednosti. Oni prihvaćaju vrijednosni stav matične kulture, ali ih ne mogu ostvariti te

ih prilagođavaju situaciji u kojoj se nalaze i u kojoj su prisiljeni živjeti. Stoga ono što se

naziva „kulturom siromaštva“ nije neki poseban obrazac siromaštva već je to „iznuđeni

odgovor na životnu situaciju“. Kao primjere koji predstavljaju probleme s kojima se

suočavaju siromašni navode se slobodne veze, divlji brakovi, napuštanje obitelji i

promiskuitet.

Najpoznatiji predstavnik ove teorije je Eliot Liebow. Teorija situacijske prisile za razliku od

kulture siromaštva bolje prikazuje i objašnjava uzroke siromaštva. Iako se pokazala kao vrlo

dobra postoji jedan veliki nedostatak, a to je prejednostavno tumačenje čovjeka i njegovog

ponašanja. Čovjek se promatra kao automatizirani stroj koji uvijek reagira jednako na slične

situacije iz okoline. To se ne može primjenjivati ako znamo da je svaka osoba individua. Za

pretpostaviti je da okolnosti siromaštva pogoduju razvoju onih oblika ponašanja koji su više

situacijskog karaktera, ali se ne isključuje ni mogućnost da siromaštvo stvara i trajnije

vrijednosti orijentacije i obrasce ponašanja (Šućur, Z., 2001., str. 53).

2.2.4. Koncept „potklase“

Koncept „potklase“ razvio se osamdesetih godina 20. stoljeća kao reakcija na niz objavljenih

članaka američkog novinara Kennetha Auletta na temu potklase. U člancima se fokusirao na

1800 mladih ljudi koji su upisali program za poticanje rada (Šućur, 2001., str. 53). Autor u

svojim radovima strogo dijeli siromašnu populaciju od potklasne grupe u koju spadaju

pojedinci s dužom nezaposlenošću, mlade osobe koji se nalaze na marginama društva,

djevojke „sumnjivog“ ponašanja te radnici koji su odustali od traženja posla. Da bi neka

osoba pripadala potklasi, prema Aulettu, treba provesti u siromaštvu više od 5 godina.

Koncept potklase uglavnom je vezan za urbano stanovništvo i strukturne promjene urbanog

stanovništva među etničkim manjinama. Ovaj koncept je temeljen na vjerovanju da postoji

skupina ljudi koja se strukturalno odvaja i kulturno razlikuje od uobičajeno zaposlene

radničke klase. Zapravo, potklasa je trebala ukazati na problematično ponašanje rasnih

manjina, prije svega crnaca i hispanaca u većim američkim gradovima.

11

J. Westergaard je identificirao četiri pristupa potklasi (Šućur, 2001., str.58):

Individualno – kulturistički i konzervativni pristup. Smatra se da potklasa nastaje

ili je već formirana te ugrožava socijalni i moralni napredak. Potklasa je neka vrsta

moralne izopačenosti i povezana je s antisocijalnim ponašanjem i moralnom

neodgovornošću.

Strukturalni pristup sličan je prethodnom ali na drugačiji način objašnjava uzroke

pojave potklase (daje prednost strukturalnim nad kulturnim čimbenicima). Potklasa je

posljedica socioekonomskih promjena.

Agnostički pristup: ne prihvaća se postojanje potklase u stvarnosti već samo u teoriji.

Da bi se prihvatilo njeno postojanje potrebna su daljnja znanstvena istraživanja.

Ateistički pristup u potpunosti negira postojanje potklase te se smatra da je rasprava

o potklasi služila samo odvraćanju pažnje od stvarnih uzroka siromaštva i realnih

problema s kojima se siromašni suočavaju.

Usprkos protivljenjima, pojam potklase se sve više počinje koristiti kao novi pojam

siromaštva diljem svijeta. Potklasa uključuje različite pojedince s različitim problemima, a

zajedničko im je samo njihovo problematično ponašanje koje ima utjecaj na cjelokupno

društvo. Ovaj koncept se svojim istraživanjima i raspravama približava kulturi siromaštva, a

sličnost između ove dvije teorije je to što oba autora postavljaju jasnu granicu između

najsiromašnijih i siromašnih. Osim teorijskih objašnjenja koncept potklase može biti koristan

u prikazivanju trendova u suvremenom siromaštvu. Urbano siromaštvo postaje sve veći

problem diljem svijeta i povezano je ne samo s velikim brojem siromašnih, već i s mnoštvom

socijalnih poremećaja te traži uključivanje svih mjerodavnih institucija radi njegovog

ublažavanja i rješavanja.

12

2.2.5. Funkcionalna analiza siromaštva

H. Gunns je pokušao primijeniti Mertonovu funkcionalnu analizu siromaštva, polazeći od

pretpostavke da neke pojave mogu biti funkcionalne za jednu, a disfunkcionalne za drugu

grupu. On želi pokazati da su siromašni i siromaštvo funkcionalni za veliki broj nesiromašnih

grupa. U svom istraživanju, Gunns navodi petnaest funkcija siromašnih u korist nesiromašnih,

a funkcije su svrstane u nekoliko skupina: ekonomske, sociokulturne, političke, normativne,

makro i mikro socijalne. Prethodno navedene funkcije koje autor uzima nisu unaprijed

određene nego su posljedica onoga što ljudi rade, bez obzira na njihove početne namjere. U

nastavku je navedeno nekoliko takvih funkcija:

Siromašni su izvor jeftine radne snage koja za bogate obavlja „prljave poslove“

(fizički zahtjevni i opasni poslovi) za malu naknadu. Kako bi se siromašne prisililo na

obavljanje tih poslova nastoji se smanjiti naknada za siromašne (socijalna pomoć)

ukoliko je ona veća od nadnica.

Siromašni potpomažu održavanju nekih profesija kao što su socijalni radnici, policajci,

kriminalisti itd.

Siromašni produžuju korisnost nekih proizvedenih dobara koje nitko drugi ne želi

kupiti (stari kruh, rabljena odjeća i sl.).

Siromašni nude bogatima ilegalne aktivnosti (prostitucija, droga…) te sudjeluju u

medicinskim eksperimentima kako bi zaradili.

Siromašni zbog svoje male uloge u političkom i društvenom životu dopuštaju

interesima drugih da postanu dominantni.

Iz ovih nekoliko nabrojenih funkcija može se zaključiti da siromašni svijet egzistira zbog

interesa moćnih i bogatih društvenih grupa. Ova teorija najrealnije prikazuje da siromaštvo ne

može biti uklonjeno, već samo modificirano ili smanjeno. Moć koju posjeduju bogati je

prevelika da bi siromašni mogli izmijeniti sustav socijalnog zadovoljavanja. Kao i prethodne,

ni ova teorija ne govori puno o uzrocima siromaštva, već daje uvid u načine na koje bogati

izvlače korist iz siromaštva.

13

2.3. Koncept i mjerenje siromaštva

Od kada su započela znanstvena istraživanja siromaštva u 19. stoljeću znanstvenici nastoje

doći do nekih čvrstih i objektivnih mjerila koja bi se mogla primijeniti u svim društvima i u

svim razdobljima. Najjednostavnije mjerenje i podjela siromaštva je ona na apsolutno i

relativno siromaštvo.

Koncept apsolutnog siromaštva svoje izvorište ima u radovima brojnih liječnika i stručnjaka

za prehranu s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Siromašnima su se smatrale one obitelji kojima

vlastiti dohodci nisu omogućavali kupnju minimalnih količina roba potrebnih, prije svega, za

preživljavanje i održavanje radne sposobnosti. Pojam apsolutnog siromaštva zapravo

pokazuje postotak stanovništva koji živi ispod određenog iznosa raspoloživog dohotka. Taj je

određeni iznos granica siromaštva. Apsolutna granica siromaštva označava apsolutni

minimalni životni standard i obično se temelji na točno utvrđenoj potrošačkoj košarici

prehrambenih proizvoda uvećanoj za neke druge troškove kao što su stanovanje i odjeća.

Stoga se apsolutna granica siromaštva može znatno razlikovati među zemljama, ovisno o

sadržaju potrošačke košarice. Tako utvrđena granica siromaštva dobar je temelj za analizu i

usporedbe među državama (Bejaković, 2005., str.133). Koncept apsolutnog siromaštva često

je bio na meti kritičara zbog toga što ne uzima u obzir opći standard življenja koji prevladava

u jednom društvu. Smatra se da nije moguće točno odrediti apsolutni minimum životnih

potreba, te taj minimum kvantificirati za sve pripadnike jednog društva ili različitih društava,

da bi se postigla međunarodna usporedivost podataka. Na primjer posjedovanje televizora ili

tekuće vode u razvijenim zemljama može biti standard dok u drugima predstavlja luksuz.

Kroz povijest nastali su i brojni pokušaji operacionalizacije apsolutnog siromaštva. Tako se

prehrana mjeri preko potrošnje određenih prehrambenih sastojaka (bjelančevina, kalorija,

vitamina itd.), stanovanje preko kvalitete i prenapučenosti stambenog prostora, odijevanje

preko mogućnosti kupnje određenih odjevnih predmeta. Uglavnom se spomenute potrebe

odnose na biološki opstanak čovjeka, pa se apsolutno siromaštvo još naziva i „siromaštvo na

rubu opstanka“. Osim navedenih, u današnje vrijeme u temeljne kulturne potrebe ubrajaju se i

dostupnost obrazovanja, sigurnost i slobodno vrijeme. Koncept apsolutnog siromaštva

omogućio je mnogima da odrede razinu prihoda koju socijalni sustav treba osigurati kako bi

se ublažio problem siromaštva. Međutim, on ima i niz nedostataka. Unatoč problemima veliki

broj znanstvenika prihvaća koncept apsolutnog siromaštva smatrajući da siromaštvo primarno

14

mora biti promatrano kao apsolutni fenomen. Ako se u nekom društvu nailazi na glad i

neishranjenost, onda siromaštvo postoji bez obzira kakva je njegova realna slika.

Danas je među znanstvenicima prihvaćeniji koncept relativnog siromaštva. Intenzivni

razvoj koncepta relativnog siromaštva započelo je 60-ih godina 20. stoljeća. To je ono

siromaštvo koje se odnosi na određeno vrijeme i na određeno mjesto. Prema autorima ovog

koncepta siromaštvo je relativno u prostoru i vremenu. Relativna granica siromaštva utvrđuje

siromaštvo u odnosu prema nacionalnom životnom standardu, jer se bez obzira na apsolutne

potrebe, ljudi mogu smatrati siromašnima ako je njihov standard znatno niži od standarda

drugih osoba u promatranoj zemlji. Polazi se od opće razine blagostanja u nekoj zajednici i

činjenice da su jedni siromašni tek u usporedbi s drugim članovima društva. S obzirom da se u

modernom svijetu sve mijenja, tako se mijenja i prosječni životni standard, a s njime i

definicije siromaštva. Biti siromašan u skladu s relativnim siromaštvom znači nemogućnost

da se postigne prihvatljivi standard življenja (Malenica, 2011., str.69). Relativna granica

siromaštva obično se utvrđuje kao određeni postotak medijalnog ili prosječnog dohotka

kućanstva. Ako društvo postaje bogatije, linija siromaštva će rasti, a ako društvo postaje

siromašnije linija će se spuštati. Ovaj koncept je također zasnovan na ideji da pojedinci

trebaju dijeliti životne obrasce koji vladaju u tom društvu i da imaju osobne koristi od općeg

napretka.

Relativnom siromaštvu se zamjera da zanemaruje činjenicu da čak i u razvijenim društvima

ima ljudi koji ne uspijevaju zadovoljiti osnovne životne potrebe. Koncept relativnog

siromaštva dovodi do problema komparacije siromaštva između različitih društava, kao i

između različitih razdoblja u istom društvu. Poteškoće usporedbe su prisutne u istom društvu

jer se okolnosti i očekivanja vrlo brzo mijenjaju. Pored toga, relativni karakter siromaštva

implicira i opasnost da dođe do napuhavanja broja siromašnih. Postalo je gotovo uobičajeno

da se prosječni životni standard određuje isključivo na temelju raspodjele dohotka u društvu.

S obzirom da je siromaštvo samo posljedica distribucije dohotka, relativno siromaštvo još se

naziva i „siromaštvo uslijed nejednakosti“ (Bejaković, 2005., str.137).

U pravilu, korištenje koncepta relativnog siromaštva ima za posljedicu veći broj siromašnih

nego korištenje apsolutnog siromaštva. Relativno je siromaštvo moguće smanjiti samo putem

smanjivanja dohodovnih nejednakosti , dok apsolutno siromaštvo postupno nestaje i postupno

će nestati tijekom ekonomskog razvoja. Korištenje apsolutnog siromaštva svoje opravdanje

ima u nerazvijenim dijelovima svijeta, odnosno u državama koje imaju nizak dohodak po

15

stanovniku i visoke stope siromaštva. Sasvim je neopravdano apsolutno siromaštvo koristiti u

visokorazvijenim državama. U bogatim i razvijenim državama naglasak s „fizičkog

preživljavanja“ prelazi na „socijalno preživljavanje“ i siromaštvo se vezuje s kvalitetom

života.

Kako siromaštvo nije lako definirati, tako ga nije niti lako moguće precizno izmjeriti. Stope

siromaštva do kojih se dolazi mjerenjem nisu „posve točne“ nego su „više ili manje točne“.

Općenito je moguće identificirati nekoliko skupina problema vezanih za mjerenje siromaštva

kao što su problemi odabira mjerila siromaštva, problemi mjerenja razine i tipova resursa

odnosno područja i obrazaca potrošnje te problemi izbora jedinice mjerenja.

2.3.1. Objektivna i subjektivna mjerila

Objektivna mjerila siromaštva tiču se objektivnih aspekata i vidova situacije u kojoj žive

pojedinci ili obitelji (Šućur, 2001, str.95). Objektivni aspekti podrazumijevaju dostupnost

određenih proizvoda, usluga ili općenito materijalnih sredstava. Prema objektivnim mjerilima,

u siromašne bi ulazili oni koji nemaju osnovnih životnih potrepština ili koji ih imaju manje od

drugih pripadnika društva. Proizlazi da objektivna mjerila ne uzimaju u obzir ukuse i

preferencije pojedinaca ili kućanstava te da siromaštvo odnosno blagostanje vezuju za položaj

pojedinaca u distribuciji dohotka. Objektivna mjerila se češće oslanjaju na apsolutno

siromaštvo. Korištenje subjektivnih mjerila ima za pretpostavku stav da sami pojedinci

najbolje mogu ocijeniti svoj položaj. Subjektivna se mjerila baziraju na osjećajima i

stajalištima onih osoba čije blagostanje želimo ustanoviti. Pretpostavlja se, također, da je

subjektivno siromaštvo povezano s objektivnim okolnostima kao što su dohodak, veličina

obitelji, stambena situacija i slično. Može se dogoditi da neki ljudi sebe smatraju

siromašnima, iako to ne potvrđuju objektivna mjerila i obratno, da neki sebe ne smatraju

siromašnima, mada po objektivnim mjerilima ulaze u skupinu siromašnih. Isto tako, neki

pojedinac može sebe smatrati siromašnim, ali ga drugi ljudi ne moraju smatrati takvim.

Subjektivna mjerila se češće oslanjaju na relativno siromaštvo. Za primjer možemo uzeti

bogatu osobu kojoj su značajno smanjeni prihodi zbog niza razloga i radi toga se može

osjećati siromašnom, iako je drugi ne vide takvom. Kod umirovljenika i starijih osoba često se

vidi veća vjerojatnost raskoraka između objektivnog i subjektivnog siromaštva, a to se javlja

ponajprije zato što su njihove percepcije prihvatljivog životnog standarda skromnije od ostalih

članova društva.

16

Subjektivna mjerila izazivaju brojne polemike prilikom istraživanja siromaštva. Neki autori

ističu činjenicu da subjektivna potraživanja ne spadaju u siromaštvo jer siromaštvo ovisi o

načinu života, a ne o tome kako pojedinac misli da živi. Među ekonomistima zastupljenija su

objektivna mjerila siromaštva jer lakše je utvrditi kada je netko uistinu materijalno uskraćen

nego kada se samo smatra nesretnim. No, i kod takvog zaključivanja nailazimo na mane.

Važno je istaknuti da i subjektivna mjerila imaju bitnu ulogu u istraživanju u društvenim

znanostima jer ljudi često postupaju u skladu sa svojim mišljenjima i percepcijama, a to ne

mora značiti da je tako i u stvarnosti.

2.3.2. Direktno i indirektno mjerenje siromaštva

Postoje dvije osnovne tradicije u istraživanju i mjerenju siromaštva. Prva definira siromaštvo

na indirektan način, usmjeravajući pažnju na različite vrste resursa, dok druga definira

siromaštvo direktno i usredotočena je na standard života koji ljudi uživaju. Indirektno

mjerenje siromaštva pretpostavlja da će određena razina prihoda, koja odgovara važećoj liniji

siromaštva, pružiti ljudima mogućnost potrošnje minimuma hrane, stanovanja, odjeće i dr. Da

li pojedinci troše prihode na navedena potrošna dobra nije središnje pitanje indirektnog

pristupa. Važno je samo da ljudi imaju nužna ekonomska sredstva, a gdje i kako će ih

potrošiti je stvar osobnih ili obiteljskih preferencija. Problemi indirektnog pristupa proizlaze

iz teškoća točnog procjenjivanja ekonomskih izvora kućanstva tj postavlja se pitanje koje sve

izvore uključiti u analizu i kako i vrednovati. Najveći broj istraživanja koristi samo tekuće

novčane prihode dok se ostali zanemaruju (dodatni prihodi, prihodi u naturalnom obliku,

kapitalni prihodi, prihodi od rente i sl.). Takvo mjerenje siromaštva samo preko dohotka može

stvoriti pogrešnu sliku o nečijem blagostanju jer ljudi često daju netočne podatke o svojim

prihodima. To dokazuje i činjenica da se podaci dobiveni na temelju upitnika često uvelike

razlikuju od podataka dobivenih na osnovu poreznih kartica. Osim toga, indirektni pristup

polazi od linearne povezanosti između ekonomskih resursa i životnog standarda. To znači,

ako su precizno izmjereni ekonomski resursi, oni će dati i točnu procjenu nečijeg blagostanja

(Šućur, 2001, str.85).

Direktno mjerenje siromaštva ima za polazište trenutačni životni standard. Siromaštvo se

mjeri preko posljedica koje nastaju nakon prevođenja ekonomskih resursa u elemente

životnog standarda (Šućur, 2001, str.97). Direktni pristup smatra da socijalne i kulturne norme

17

određuju stil života. S obzirom da nije moguće mjeriti posljedice stila života na svim

područjima, direktni pristup se usredotočuje na neka ključna područja. Iako je direktni pristup

izbjegao neke probleme s kojima se susreće indirektni pristup, ipak i on ima slabih strana.

Najznačajnija primjedba direktnom pristupu vezana je za obrasce potrošnje. Neka se osoba

može smatrati siromašnom samo zato što je svojevoljno odlučila trošiti svoje ekonomske

resurse na „stvari“ koje direktno mjerenje siromaštva ne uzima u obzir. Ovime se želi

istaknuti da su trenutačni obrasci potrošnje prije rezultat preferencije nego ograničenja. S toga

se može reći da su preferencije bitne za direktno kao i indirektno mjerenje siromaštva.

Iz navedenoga je vidljivo da indirektni i direktni pristup mjerenju siromaštva predstavljaju

dvije alternativne koncepcije siromaštva. Neki autori pojednostavljeno zaključuju da je

indirektni pristup zasnovan na apsolutnom i jednodimenzionalnom konceptu siromaštva, a

direktni pristup na relativnom i višedimenzionalnom konceptu. Ipak treba reći da indirektni

pristup ne govori o tome da li svi siromašni imaju standard koji se može smatrati

neprihvatljivo niskim, dok direktni pristup ne govori da li svi siromašni imaju manjak

ekonomskih resursa i da li ih taj nedostatak prisiljava da žive u siromaštvu (Šućur, 2001,

str.87). Kao najbolji pristup mjerenju siromaštva nameće se kombinirana upotreba obaju

pristupa jer bi se na taj način usmjerila pažnja prema glavnim uzrocima siromaštva.

2.4. Skupine stanovništva najčešće pogođene siromaštvom

Siromaštvo je danas globalan problem i usprkos poboljšanju na pojedinim područjima

životnoga standarda (dostupnost osnovne zdravstvene zaštite i temeljnog obrazovanja,

smanjenje nepismenosti i dječje smrtnosti, duži životni vijek itd.), broj siromašnih u svijetu ni

danas se ne smanjuje. Među siromašnima nisu jednako zastupljene sve socijalne strukture

stanovništva i ne postoji socijalni profil siromaštva koji bi se mogao primijeniti na sve zemlje

u svim razdobljima. To znači da su neke skupine zastupljenije među siromašnima, tj. da je

njihov udio među siromašnima veći od udjela u ukupnom stanovništvu. Također, te skupine

imaju veći relativni rizik siromaštva, pod kojim podrazumijevamo vjerojatnost neke skupine

da postane siromašna u odnosu na prosječni rizik siromaštva u društvu. Može se reći da

današnje siromaštvo često uključuje one skupine socijalno ugroženih koji nisu bili prisutni u

tzv. tradicionalnom siromaštvu, kao što su bolesni, hendikepirani, starije osobe i sl.

18

Da je siromaštvo povezano sa fazama u životu čovjeka (djetinjstvo, razdoblje kada se ima

vlastitu djecu i starost) ustanovio je britanski istraživač Benjamin Rowntree (Sachs, 2007). On

navodi da osoba prvi puta proživljava siromaštvo u djetinjstvu kada roditelji imaju veliki broj

ovisnih osoba i kada su zarade jednog člana obitelji nedovoljne da podmire potrebe obitelji.

Siromaštvo se pojavljuje rjeđe u razdoblju kada pojedinac napušta obitelj tj. osamostaljuje se i

počinje zarađivati. Ekonomska situacija se mijenja kada ta osoba osnuje vlastitu obitelj i to

razdoblje traje do trenutka kada ta djeca počinju odvojeno i samostalno živjeti. Nakon toga

slijedi razdoblje tzv. praznog gnijezda koje traje do početka starosti tj. umirovljenja, a

popraćeno je smanjenjem radne sposobnosti ali i konstantnim smanjenjem prihoda. Činjenica

je, da se sve više obitelji na svijetu nalazi u crvenoj zoni siromaštva, a sa njima i sve više

djece, ne svojom krivicom. Može se reći, da su danas mladi zamijenili stare kao grupa sa

najnižim dohodcima tj. da su mladi zapravo novi siromašni. Prema podacima sa Eurostata u

2011. godini riziku od siromaštva i socijalne isključenosti bilo je izloženo 27% djece u dobi

do 18 godina. Najviše siromašne djece imaju Bugarska (52%), Rumunjska (49%), Latvija

(44%), Mađarska (40%) i Irska (38%), a najmanje Švedska, Danska i Finska (16%), Slovenija

(17%), Nizozemska (18%) i Austrija (19%) (At risk of poverty or social exclusion in the

EU27, 2013).

Rizik siromaštva usko vezan uz nezaposlenost i sve su zastupljenija istraživanja koja dokazuju

da su nezaposleni suočeni sa najvećim rizikom siromaštva kao i sa najvećom dubinom i

oštrinom siromaštva. Razlozi prezastupljenosti nezaposlenih i ekonomski neaktivnih među

siromašnima leže u ograničenim mogućnostima zapošljavanja (nedovoljan broj radnih mjesta

u ekonomiji i slaba dinamika na tržištu rada u tom smislu da oni koji ostaju bez posla teško

nalaze novo zaposlenje i sl.). Što je nezaposlenost osobe dugotrajnija veća je mogućnost da ta

osoba postane siromašna. Zabrinjavajući su podaci o povećanju broja dugotrajno

nezaposlenih, no kada se nezaposlenost javlja na kraći rok tj. kada je privremena, onda

smanjeni prihodi ne moraju značiti da će pojedinac zapasti u siromaštvo. Zapošljavanjem se

omogućava stvaranje potrebnih prihoda i život iznad granice siromaštva. U gotovo svim

zemljama 50 – 70 % kućanstva koje vodi nezaposlena osoba nalazi se u siromaštvu.

Procjenjuje se da nezaposlenost koja traje godinu dana i duže smanjuje prihode između 30% i

80% ovisno o razini prethodne zarade i obiteljskom nasljeđu (Tomaš, R. i suradnici, 2004). U

nastavku je prikazano kretanje broja osoba koje žive u kućanstvima s niskom radnom

aktivnošću na razini svih članica Europske unije.

19

Tablica 1: Broj osoba koje žive u kućanstvima sa niskom radnom aktivnošću, 2005.-2011.

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Indeks

2011./2005.

EU 27 39112 39776 36687 34269 34223 37862 37995 97,14

Belgija 1244 1178 1138 967 1021 1053 1152 92,60

Bugarska : 870 932 470 399 453 623 *71,61

Češka 720 723 701 581 482 520 531 73,75

Danska 418 394 415 347 360 433 480 114,83

Njemačka 7294 8248 6983 7044 6538 6695 6637 90,99

Estonija 99 74 64 55 58 92 102 103,03

Irska 510 459 526 509 739 847 : *166,08

Grčka 610 660 662 611 539 619 978 160,33

Španjolska 2206 2073 2190 2187 2500 3510 4360 197,64

Francuska 3978 4206 4485 4069 3873 4585 4346 109,25

Italija 4548 4803 4442 4344 3922 4514 4631 101,82

Cipar 27 24 24 29 26 31 31 114,81

Latvija 140 124 107 91 118 213 198 141,43

Litva 260 223 172 135 184 241 313 120,38

Luksemburg 21 19 19 18 24 22 24 114,29

Mađarska 745 1034 893 943 870 909 925 124,16

Malta 31 30 30 26 27 27 27 87,10

Nizozemska 1289 1419 1246 1053 1083 1068 1128 87,51

Austrija 418 516 523 503 461 497 519 124,16

Poljska 4446 3862 3104 2444 2102 2211 2073 46,63

Portugal 487 541 592 517 567 700 666 136,76

Rumunjska : : 1466 1413 1299 1176 1135 *77,42

Slovenija 134 109 114 105 88 111 121 90,30

Slovačka 296 273 281 225 243 349 331 111,82

Finska 401 363 350 296 329 364 389 97,01

Švedska 534 475 409 381 430 418 482 90,26

UK 5921 5610 4822 4905 5941 6206 5452 92,08

Hrvatska : : : : : 489 534 *109,20

*Napomena: BG- 2011./2006.; IE- 2010./2005.; RO- 2011./2007.; HR- 2011./2010.

Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/setupDownloads.do

Analizom podataka prikazanih tablicom moguće je zaključiti kako je broj osoba koje žive u

kućanstvima sa niskom radnom aktivnošću znatno veći u onim zemljama koje su od 2008.

20

godine pa nadalje pogođenije gospodarskom krizom. Najveći rastući trend u 2011. u odnosu

na 2005. godinu prisutan je u Španjolskoj (97,64%), Grčkoj (60,33%) te Portugalu (36,76%).

Na razini EU 27 vidljiv je trend smanjenja broja osoba koje su izložene siromaštvu (za 2,86%

u 2011. u odnosu na 2005. godinu) zbog povećane nezaposlenosti u cijelom kućanstvu.

Smatra se da zaposlenost u modernom društvu predstavlja snažnu barijeru protiv siromaštva,

iako to nije garancija da obitelj neće biti siromašna. Naime, u Europskoj uniji, posebice u

razvijenijim zemljama se javlja relativno veći udio siromaštva među stanovništvom koje radi,

što se pripisuje niskim plaćama i rastućim troškovima. Ovakav je trend posebice prisutan u

onim višečlanim kućanstvima u kojima je samo jedna osoba zaposlena. Kućanstva koja prati

niska razina zaposlenosti na dugoročnoj razini izloženija su siromaštvu. Ovakvi argumenti

opravdavaju politiku zapošljavanja koja se provodi u svrhu smanjenje siromaštva i socijalne

isključenosti u modernim društvima. U nastavku je prikazan grafikon koji prikazuje stopu

rizika od siromaštva zaposlenih koji spadaju u kategoriju siromašnih iako imaju stalni posao.

Grafikon 1: Stopa rizika od siromaštva zaposlenih u 2011. godini (%)

Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&plugin=1&language=en&pcode=tesov110

Prosječna stopa rizika siromaštva zaposlenih u Europskoj uniji iznosi oko 9%. Većina zemalja

Unije ima stopu ispod tog prosjeka. Od zemalja čije se stope nalaze iznad prosjeka ističu se

21

Rumunjska (19%), Španjolska (12,3%) i Grčka (11, 9%) koje još uvijek osjećaju posljedice

aktualne financijske krize. Najniže stope rizika od siromaštva među zaposlenima od oko 4%

imaju Finska i Češka.

Od ljudskog kapitala, ugroženo zdravlje i ograničene radne sposobnosti najvažnije su

odrednice siromaštva, a ozbiljnija bolest u porodici stvara poražavajuće i trajne posljedice na

ionako ograničena raspoloživa sredstva. Zbog toga su sljedeća siromaštvom najpogođenija

skupina teško bolesne, nesposobne i hendikepirane osobe. Glavni razlozi njihovog siromaštva

su radna nesposobnost, nedovoljna primanja te veliki troškovi za njihove posebne potrebe.

Umirovljenička populacija je također sklona siromaštvu, no njihov rizik je manji nego u

prethodne dvije grupe. Rizik od siromaštva za ovu grupu je malo veći od prosječnog s

iznimkom bivših socijalističkih zemalja u koju spada i Hrvatska. Nasuprot tome,

umirovljenici iz razvijenih zemalja, posebice skandinavskih imaju ispod prosječnu

vjerojatnost da žive u siromaštvu. To dokazuju i podaci na sljedećem grafikonu koji prikazuje

stope rizika od siromaštva za umirovljenike u 2011. godini.

Grafikon 2: Stope rizika od siromaštva za umirovljenike u 2011. godini (%)

Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tespn100&plug

in=1

22

Stope rizika od siromaštva za umirovljenike u Danskoj, Njemačkoj, Estoniji, Litvi i Austriji

iznose oko 14% što znači da se kreću negdje oko prosjeka Europske unije. Najniži rizik od

siromaštva imaju umirovljenici u Luksemburgu (3,9%) i Mađarskoj (4,2%), a slijede ih oni u

Slovačkoj, Nizozemskoj i Češkoj. Hrvatska ima iznad prosječan rizik (22,2%), a viši od nje

bilježe samo Ujedinjeno Kraljevstvo (23,1%), Bugarska (28,3%) i Cipar (36,8%).

Sljedeća siromaštvom ugrožena skupina su neobrazovane ili nedovoljno obrazovane osobe.

Slabo obrazovane osobe pogođene su siromaštvom zbog toga jer su češće nezaposlene ili rade

na slabo plaćenim fizičkim poslovima. Gospodarstvo temeljeno na znanju vodi do bogatstva,

zbog toga sve više zemalja svoj razvoj zasniva na znanju i informacijama tj. na obrazovanom

stanovništvu. Obrazovanje predstavlja bijeg iz siromaštva jer omogućava pojedincima da

iskoriste šanse koje im se pružaju te na taj način preuzmu kontrolu nad životom i izbjegnu

život u siromaštvu. Danas je prisutan zabrinjavajući trend da visoki postotak mladih s višim

stupnjem obrazovanja teško pronalazi posao i pada u rizik od siromaštva, koje je najčešće

povezano uz kategorije stanovništva bez kvalifikacije, odnosno nisku razinu obrazovanja.

Grafikon 3: Stopa rizika od siromaštva prema visini postignutog stupnja obrazovanja (EU-27

za razdoblje 2010.-2011.)

Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=tsdsc420&la

nguage=en

23

Podaci prikazani na grafikonu br. 3 dokazuju prethodno navedenu činjenicu, a to je da je rizik

od siromaštva veći za neobrazovane osobe ili osobe niskog obrazovanja. Također, vidljivo je

da se rizik u svakoj kategoriji povećao u 2011. godini s obzirom na prethodnu 2010. godinu.

Socijalna struktura siromaštva ovisi i o drugim obilježjima kao što su spol, stambeni status,

broj hranitelja u obitelji, etnička i rasna pripadnost, regionalna pripadnost i dr. Pojedino

navedeno obilježje u jednoj zemlji može biti iznimno važno, dok u drugoj potpuno nevažno u

vezi s tim hoće li netko biti siromašan ili ne. U nastavku rada analizirat će se problem

siromaštva na području Europske unije.

24

3. TENDENCIJE SIROMAŠTVA U ZEMLJAMA EU

Siromaštvo je u Europi najvećim dijelom prisutno u obliku relativnog, a ne apsolutnog

siromaštva, pogotovo ne ekstremnog, kakvo je prisutno u nerazvijenim zemljama. Relativne

stope siromaštva u europskim zemljama služe za formuliranje programa i instrumenata kojima

se ne osiguravaju samo sredstva za zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba, kao što su

stan, hrana i odjeća, već i određenih kulturnih i društvenih potreba, koje sprječavaju socijalnu

marginalizaciju i isključenost siromašnih članova društva.

Kroz veći dio povijesti, siromaštvo se smatralo neizbježno s obzirom da su tradicionalni

načini proizvodnje bili nedostatni da bi cjelokupno stanovništvo imalo uvjete za ostvarivanje

životnog standarda. Nakon industrijske revolucije, masovna proizvodnja u tvornicama je

„blagostanje“ učinila sve jeftinijim i dostupnijim. Situacija se u pogledu siromaštva posebice

alarmirala nakon 1750.godine, zbog porasta cijena hrane, dok su istovremeno poslodavci na

tržištima rada smanjivali plaće. Između 1730. i 1789. godine troškovi života su u razvijenijim

zemljama povećani za i do čak 60%, što je dovelo do pojave sve većega broja siromašnih i

gladnih (Bejaković, 2001., str. 14-17).

Unatoč tome što su razvijene zemlje poboljšale životni standard svojih građana, broj

siromašnih i neuhranjenih se nije smanjivao prema prognozama, te siromaštvo i u 21.stoljeću

predstavlja veliki problem, točnije gorući problem urbanih područja. Problemi i uvjeti u

kojima živi urbano siromašno stanovništvo znatno su veći od onih koji su se pojavljivali do

21.stoljeća. U gotovo svim članicama Europske unije najvažniji čimbenik siromaštva je

nezaposlenost, pogotovo dugotrajna isključenost iz svijeta rada. U većini je europskih zemalja

obrazovanje postalo prisutnije, te je omogućeno većim skupinama ljudi. Ovo je proces

socijalizacije društva, ujedno i znak socijalnoga uključivanja, kojim se obrazovanijim ljudima

omogućuje uključivanje u radnu snagu, što djeluje kao prevencija za siromaštvo. Postupno,

iako možda i nesvjesno počinje jačati hijerarhija u društvu, koja onima koji su u gornjim

razinama hijerarhije pruža sva dobra, dok drugi na dnu društvene hijerarhijske ljestvice

nemaju niti sredstva za ispunjenje osnovnih životnih potreba. Iako zasjenjen razvojem

moderne Europe, broj siromašnih je rastao i jačao. U takvim uvjetima, počinje se razvijati

moderna Europa, koja u svojim postulatima ima za cilj biti socijalna država blagostanja.

25

Kao osnovni problem sa kojim se danas Europa suočava u pogledu borbe protiv siromaštva,

navodi se nepravovremena reakcija na pojavu i rast siromaštva, nego interventivne mjere tek

u fazi postojanja istoga. Europska unija kao svoj osnovni cilj navodi između ostaloga i

socijalnu koheziju i uključivanje svih skupina ljudi, međutim, alarmantni su podaci, koji

svakodnevno izlaze na vidjelo. I danas u ovo suvremeno doba, kada ljudi imaju i više nego što

osnovne egzistencijalne potrebe zahtijevaju, postoji sve veći broj onih, koji uslijed loših

gospodarskih uvjeta, loše politike i loše ljudske osviještenosti žive poput onih u zemljama

trećega svijeta, koji svakodnevno rade za svega 2 dolara sa kojima preživljavaju.

U nastavku rada analizirat će se problem siromaštva u zemljama Europske unije s obzirom na

njihov vremenski period uključivanja i djelovanja u Uniji.

3.1. Analiza siromaštva u zemljama Europske unije

Siromaštvo danas predstavlja problem tj. pitanje koje traži rješenje na svim razinama vlasti

diljem svijeta. Nevjerojatno je koliko svijet združeno djeluje kada je prevencija siromaštva u

pitanju. Brojne su nadnacionalne institucije koje potiču osvještavanje i rješavanje ovoga

ljudskoga problema. Iako je danas siromaštvo glavni globalni problem, njegova pojava nije

nova, te je možda današnje njegovo stanje proizašlo upravo iz nekadašnjega negiranja i

zanemarivanja toga problema. Danas u svijetu raste broj onih koji su siromašni, iako ih je

relativno teško definirati.

Prema posljednjim istraživanjima sa Eurostata iz 2010. godine gotovo četvrtina populacije u

Europskoj uniji bila je pod prijetnjom siromaštva i socijalne isključenosti. Također,

ustanovljeno je da je oko 115 milijuna ljudi posjedovalo prihode na rubu siromaštva, živjelo u

kućanstvima s vrlo niskom zaposlenošću ili su bili teško materijalno deprivirani. Najveći broj

socijalno i materijalno zakinutih građana zabilježila je Bugarska s ukupno 42% siromašnih.

Slijede je Rumunjska sa 41% i Latvija sa 38%, dok je u Litvi ustanovljeno da je udio

siromašnih u ukupnoj populaciji iznosio 33%, a u Mađarskoj 30%. Siromaštvo je najmanje

problema prouzročilo Česima gdje se njih ''samo'' 14% suočilo s egzistencijalnim problemima

te u Švedskoj i Nizozemskoj sa po 15%. U Finskoj i Luksemburgu siromaštvo je prijetilo 17%

građana. Statistike su pokazale da su mladi bili posebno ugrožena demografska skupina jer su

loši materijalni uvjeti prijetili čak 27% mladih ispod 18 godina. I za njih je najgore bilo u

Rumunjskoj gdje ih je ugroženo gotovo 49%. S lošim materijalnim uvjetima suočilo se i 23%

26

radno sposobnog stanovništva u Uniji te 20% starijih od 65 godina. (Siromaštvo u Europskoj

uniji, 2012).

Recesija i nezaposlenost gurnule su i u 2012. godine milijune Europljana u siromaštvo, stotine

tisuća u emigraciju nalik velikim valovima iseljavanja prošlih stoljeća, a kriza nije zaobišla ni

srednju klasu ni štićene skupine poput djece koja su bila obuhvaćena tradicionalnim

europskim socijalnim sustavom.

3.1.1. Siromaštvo u starijim članicama Europske unije

Pod pojmom starije članice Europske unije podrazumijevaju se tzv. države utemeljiteljice

koje su 1951. godine potpisivanjem Pariškog ugovora osnovale Europsku zajednicu za ugljen

i čelik, koja je kasnije 1957. godine prerasla u Europsku ekonomsku zajednicu te Europsku

zajednicu za atomsku energiju, a to su Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i

Luksemburg. U tu skupinu starijih članica također spadaju i Velika Britanija, Danska i Irska

(prvo proširenje 1973.), Grčka (drugo proširenje 1981.), Španjolska i Portugal (treće

proširenje 1986.), te Austrija, Finska i Švedska (četvrto proširenje 1995.). Za razliku od

ostalih članica koje su se kasnije priključile u Uniju, ove zemlje karakterizira veći životni

standard, stabilnost gospodarstva, niža stopa nezaposlenosti, rast industrijske proizvodnje i sl.

Relativno stabilnu ekonomiju navedenih zemalja nije izbjegla financijska kriza 2008./2009.

godine koja je usporila ekonomski rast, ali i utjecala na socijalnu sliku gospodarstva. Nakon

niza godina zavidnog porasta zabilježen je osjetan pad BDP-a, smanjio se broj zaposlenih, a

povećao se broj nezaposlenih i osoba kojima prijeti siromaštvo. Prije gospodarske krize,

snažan gospodarski rast, povećanje mogućnosti zapošljavanja i znatna izdvajanja za socijalnu

zaštitu omogućili su da siromaštvo u ovim zemljama bude razmjerno rijetko te je oko 10%

stanovnika bilo izloženo siromaštvu. Siromašni su bili uglavnom dugotrajno nezaposleni koji

su više od tri godine čekali posao i osobe s niskom obrazovnom i kvalifikacijskom razinom.

Siromaštvo je, kako je prethodno i rečeno, kategorija koju je jako teško definirati, a jednako

tako i pratiti. Međutim, ako se definira kao nepostojanje sredstava za ispunjavanje osnovnih

životnih potreba, odnosno postavljenjem linije siromaštva, siromaštvo je moguće mjeriti

brojem osoba koje se nalaze na samome rubu, odnosno na toj liniji ili pak ispod nje. Udio

broja osoba koje žive na rubu siromaštva u ukupnom stanovništvu najbolji je pokazatelj jačine

siromaštva i signalni alarm za aktivaciju mjera i instrumenata socijalne politike u zemlji.

27

Tablica 2: Osobe koje žive na rubu siromaštva u starijim članicama EU (%)

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Stopa promjene

2011./2005.

Francuska 13,0 13,2 13,1 12,7 12,9 13,3 14,0 7,69

Njemačka 12,2 12,5 15,2 15,2 15,5 15,6 15,8 29,51

Italija 18,9 19,6 19,8 18,7 18,4 18,2 19,6 3,70

Belgija 14,8 14,7 15,2 14,7 14,6 14,6 15,3 3,38

Nizozemska 10,7 9,7 10,2 10,5 11,1 10,3 11,0 2,80

Luksemburg 13,7 14,1 13,5 13,4 14,9 14,5 13,6 -0,73

UK 19,0 19,0 18,6 18,7 17,3 17,1 16,2 -14,74

Danska 11,8 11,7 11,7 11,8 13,1 13,3 13,0 10,17

Irska 19,7 18,5 17,2 15,5 15,0 16,1 : *

Grčka 19,6 20,5 20,3 20,1 19,7 20,1 21,4 9,18

Španjolska 19,7 19,9 19,7 19,6 19,5 20,7 21,8 10,66

Portugal 19,4 18,5 18,1 18,5 17,9 17,9 18,0 -7,22

Austrija 12,3 12,6 12,0 12,4 12,0 12,1 12,6 2,44

Finska 11,7 12,6 13,0 13,6 13,8 13,1 13,7 17,09

Švedska 9,5 12,3 10,5 12,2 13,3 12,9 14,0 47,37

*Napomena: nije moguće izračunati

Izvor: Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=tsdsc350&la

nguage=en

Tablica pokazuje kretanje udjela broja osoba koje žive na rubu siromaštva. Na razini svih

navedenih zemalja, starijih članica Europske unije, zamjetan je rast udjela osoba koje žive na

rubu siromaštva u ukupnom broju stanovnika. U 2011. godini najveći postotak osoba koje

žive na rubu siromaštva bilježe Španjolska i Grčka sa oko 21%, dok Nizozemska (11%) i

Austrija (12,6%) imaju najmanji postotak osoba koje žive na rubu siromaštva. Kako je

spomenuto da je pojam siromaštva usko vezan, ako ne čak i poistovjećen sa pojmom socijalne

isključenosti u Europskoj uniji, u nastavku je analizirano kretanje udjela osoba koje žive na

rubu siromaštva i socijalne isključenosti u ukupnom stanovništvu.

28

Tablica 3. Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u starijim članicama EU,

2005.- 2011. (%)

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Stopa promjene

2011./2005.

Francuska 19,8 18,9 19,0 18,6 18,5 19,2 19,3 -2,53

Njemačka 18,4 20,2 20,6 20,1 20,0 19,7 19,9 8,15

Italija 25,0 25,9 26,0 25,3 24,7 24,5 28,2 12,80

Belgija 22,6 21,5 21,6 20,8 20,2 20,8 21,0 -7,08

Nizozemska 16,7 16,0 15,7 14,9 15,1 15,1 15,7 -5,99

Luksemburg 17,3 16,5 15,9 15,5 17,8 17,1 16,8 -2,89

UK 24,8 23,7 22,6 23,2 22,0 23,2 22,7 -8,47

Danska 17,2 16,7 16,8 16,3 17,6 18,3 18,9 9,88

Irska 25,0 23,2 23,1 23,7 25,7 29,9 29,4 17,60

Grčka 29,4 29,3 28,3 28,1 27,6 27,7 31,0 5,44

Španjolska 23,4 23,3 23,1 22,9 23,4 25,5 27,0 15,38

Portugal 26,1 25,0 25,0 26,0 24,9 25,3 24,4 -6,51

Austrija 16,8 17,8 16,7 18,6 17,0 16,6 16,9 0,60

Finska 17,2 17,1 17,4 17,4 16,9 16,9 17,9 4,07

Švedska 14,1 16,3 13,9 14,9 15,9 15,0 16,1 14,18

Izvor: Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tsdsc100&plugi

n=1

U prethodnoj tablici navedeni su podaci o kretanju stopa rizika od siromaštva i socijalne

isključenosti u starijim članicama Europske unije. U promatranom periodu, odnosno od 2005.

do 2011.godine, promatrane stope uglavnom osciliraju. Prema posljednjim podacima za 2011.

godinu, stope rizika od siromaštva najveće su u Grčkoj (31%), Irskoj (29,4%) te u Italiji

(28,2%) i Španjolskoj (27%). Od navedenih zemalja naniži rizik od siromaštva imaju

skandinavske zemlje i to oko 16%, a slijedi ih Luksemburg sa 16,8%. Veliki skok dogodio se

u 2009. godini u odnosu na 2008. gdje je gotovo u svim navedenim zemljama došlo do

porasta stope rizika od siromaštva i socijalne isključenosti prvenstveno kao posljedica

ekonomske krize.

Sve zemlje Europske unije imaju nacionalne osiguravajuće sustave koji štite građane od rizika

poput nezaposlenosti, gubitka dohotka i sredstava za normalan život te pružaju odgovarajuću

pomoć socijalno osjetljivima. Pitanje je kolika je učinkovitost tih nacionalnih sustava,

29

odnosno odlaze li ta sredstva u prave ruke te djeluju li ona destimulirajuće na nezaposlene i

siromašne. Mnogobrojne su analize kojima je utvrđena veza između rashoda države za

socijalno osiguranje i postotka siromašnih stanovnika. Poznato je da postoje razlike između

država u smislu smanjivanja siromaštva koje su nastale prvenstveno zbog različitosti

socijalnih davanja pojedinih država, a ne radi različite učinkovitosti politika smanjivanja

siromaštva. Trajanje siromaštva je bitan pokazatelj efikasnosti nacionalnoga sustava

socijalnog osiguranja. Učinkovitost Europskoga sustava socijalne zaštite varira kroz zemlje

članice. Činjenica je kako je u Europi unatrag nekoliko desetaka godina povećan broj

siromašnih, nezaposlenih te se povećala nejednakost među stanovništvom. Takvo kretanje

moguće je pratiti usporedno sa kretanjem izdataka za socijalne transfere, koji u većini

europskih zemalja rastu.

Tablica 4: Izdavanje starijih članica Europske unije za socijalnu zaštitu kao udio u GDP,

2005.-2010. (%)

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

Indeks

2010./2005.

Francuska 31,52 31,26 30,94 31,29 33,63 33,77 107,13

Njemačka 30,10 28,97 27,85 28,07 31,49 30,68 101,91

Italija 26,25 26,51 26,65 27,72 29,87 29,88 113,81

Belgija 27,31 27,04 26,86 28,15 30,43 29,90 109,67

Nizozemska 27,86 28,81 28,31 28,48 31,57 32,06 115,06

Luksemburg 21,70 20,45 19,31 21,36 23,98 22,70 104,61

UK 26,09 25,93 25,02 26,14 28,91 27,98 107,23

Danska 30,24 29,24 28,76 29,43 33,21 33,26 110,00

Irska 18,01 18,31 18,88 22,26 27,43 29,59 164,29

Grčka 24,85 24,75 24,76 26,24 28,03 29,11 117,12

Španjolska 20,57 20,50 20,69 22,10 25,28 25,73 125,09

Portugal 24,50 24,50 23,89 24,35 26,96 26,98 110,14

Austrija 28,75 28,24 27,77 28,44 30,60 30,35 105,55

Finska 26,70 26,42 25,37 26,16 30,42 30,56 114,48

Švedska 31,14 30,37 29,21 29,52 31,98 30,44 97,78

Izvor: Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tps00098&plug

in=1

Socijalna zaštita predstavlja najveću stavku u proračunu ako se gledaju ukupna državna

socijalna davanja. Među njima najveći udio zauzimaju izdavanja za umirovljenike i socijalna

30

pomoć najugroženijim skupinama. U tablici broj 4 prikazani su državni izdaci za socijalnu

zaštitu od strane starijih članica Europske unije mjereni postotkom GDP-a u razdoblju od

2005. do 2010. godine. U svim navedenim zemljama Europske unije moguće je uočiti rast

rashoda za socijalno osiguranje, točnije povećanje socijalnih transfera. U većini se zemalja to

opravdava starenjem stanovništva te povećanjem nezaposlenosti, kao procesima koji dovode

do povećanja rashoda nužnih za potpomaganje najranjivijih skupina. Učinak socijalnih

transfera na smanjivanje opasnosti od upadanja u siromaštvo razlikuje se među starijim

članicama, ali uglavnom se kreće između 20-30%. Prema podacima za 2010. godinu

Francuska (33,77%), Danska (33,26%) i Nizozemska (32,06%) su zemlje koje troše najviše

svog GDP-a za socijalnu zaštitu. S druge strane Luksemburg izdvaja svega 22,70% GDP-a za

socijalnu zaštitu svojih građana. Na razini Europske unije se gotovo 30% od GDP-a izdvaja

na socijalna davanja, što je relativno visoka opterećenost sustava. U nastavku je analiziran

udio osoba koje žive na rubu siromaštva prije i nakon primanja socijalnih naknada.

Tablica 5: Osobe koje žive na rubu siromaštva u starijim članicama EU prije primanja

socijalnih transfera, 2005. – 2011. (%)

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Stopa promjene

2011./2005.

Francuska 44,6 43,9 45,8 42,8 43,2 44,6 44,1 -1,12

Njemačka 43,4 46,3 43,3 43,6 43,6 43,9 44,6 2,76

Italija 42,8 43,2 43,4 42,9 42,7 43,5 44,9 4,91

Belgija 42,0 40,9 41,4 41,6 40,7 41,4 42,2 0,48

Nizozemska 36,8 35,9 35,4 35,1 35,9 36,9 36,9 0,27

Luksemburg 40,6 39,8 39,2 40,2 44,0 45,0 43,8 7,88

UK 43,0 42,6 42,4 41,9 43,2 44,0 43,4 0,93

Danska 38,0 37,4 36,7 37,3 39,8 39,4 40,4 6,32

Irska 39,6 40,1 40,1 41,8 46,2 : : *

Grčka 39,3 40,6 42,0 41,5 42,0 42,8 44,9 14,25

Španjolska 38,6 38,5 38,7 38,3 39,0 43,0 44,8 16,06

Portugal 40,7 40,2 40,1 41,5 41,5 43,3 42,5 4,42

Austrija 42,7 42,7 43,4 42,4 42,9 42,8 43,6 2,11

Finska 40,4 40,6 41,1 39,5 38,6 40,7 41,3 2,23

Švedska 41,5 41,4 41,5 42,2 40,7 41,7 42,6 2,65

*Napomena: nije moguće izračunati

Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=ilc_li10&lang=en

31

Broj osoba koje žive na rubu siromaštva prije primanja socijalnih pomoći nije se značajno

promijenio u promatranom period. U skladu s tim moguće je zaključiti da se povećanje

izdvajanja iz GDP-a za socijalne transfere odnosi u jednoj mjeri i na smanjenje GDP-a u

promatranom periodu. Najveći postotak onih koje žive na rubu siromaštva u starijim

članicama EU prije primanja socijalne pomoći u 2011. godini nalazilo se u Italiji, Grčkoj i

Španjolskoj (oko 45%), dok je u Nizozemskoj taj postotak bio najmanji i iznosio svega

36,9%.

Tablica 6: Osobe koje žive na rubu siromaštva u starijim članicama EU nakon primanja

socijalnih transfera, 2005. – 2011. (%)

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Stopa promjene

2011./2005.

Francuska 13,0 13,2 13,1 12,7 12,9 13,3 14,0 7,69

Njemačka 12,2 12,5 15,2 15,2 15,5 15,6 15,8 29,51

Italija 18,9 19,6 19,8 18,7 18,4 18,2 19,6 3,70

Belgija 14,8 14,7 15,2 14,7 14,6 14,6 15,3 3,38

Nizozemska 10,7 9,7 10,2 10,5 11,1 10,3 11,0 2,80

Luksemburg 13,7 14,1 13,5 13,4 14,9 14,5 13,6 -0,73

UK 19,0 19,0 18,6 18,7 17,3 17,1 16,2 -14,74

Danska 10,4 9,9 9,6 9,0 8,6 9,0 9,8 -5,77

Irska 19,7 18,5 17,2 15,5 15,0 16,1 : *

Grčka 19,6 20,5 20,3 20,1 19,7 20,1 21,4 9,18

Španjolska 19,7 19,9 19,7 19,6 19,5 20,7 21,8 10,66

Portugal 19,4 18,5 18,1 18,5 17,9 17,9 18,0 -7,22

Austrija 12,3 12,6 12,0 12,4 12,0 12,1 12,6 2,44

Finska 11,7 12,6 13,0 13,6 13,8 13,1 13,7 17,09

Švedska 9,5 12,3 10,5 12,2 13,3 12,9 14,0 47,37

*Napomena: nije moguće izračunati

Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=tsdsc350&la

nguage=en

Rizik od siromaštva i socijalne isključenosti nakon primanja socijalnih transfera uglavnom

oscilira u promatranom razdoblju u svim starijim članicama EU. Najveće smanjenje udjela

osoba koje žive na rubu siromaštva nakon primanja socijalnih transfera u promatranom period

ostvaren je u Ujedinjenom Kraljevstvu (sa 19% na 16,2%). U 2011. godini, od navedenih

32

zemalja, najveći broj onih kojima prijeti rizik siromaštva i socijalne isključenosti nalazi se u

Španjolskoj (21,8%). Danska u razdoblju od 2005. do 2011. godine ima najmanji broj

socijalno osjetljivih nakon primanja transfera pomoći (oko 10%), jedino je Švedska na

početku promatranog razdoblja bilježila niži udio (9,5%).

Kako bi se utvrdila učinkovitost danih socijalnih pomoći u starijim članicama Europske unije

u nastavku se nalazi grafikon, na kojemu je prikazan odnos osoba koje žive na rubu

siromaštva prije i nakon primanja socijalnih transfera u 2011.godini.

Grafikon 4: Odnos osoba koje žive na rubu siromaštva prije i nakon primanja socijalnih

transfera u starijim članicama Europske unije, 2011.godina (%)

*Napomena: nedostaju podaci za Irsku

Izvor: Vlastita izrada prema podacima sa Eurostata

Učinkovitost socijalnih doprinosa pokazana je grafikonom kao odnos broja osoba koje žive

na rubu siromaštva prije primanja socijalnih doprinosa i nakon primanja socijalnih doprinosa.

U svim starijim članicama Europske unije udio osoba koje žive na rubu siromaštva je

prepolovljen nakon primanja socijalnih transfera.

Prema navedenim podacima može se zaključiti da je kriza uvelike utjecala na produbljivanje

siromaštva i socijalne isključenosti u starijim članicama Europske unije te je još više dovela

do povećanja jaza između bogatih i siromašnih, razvijenih i onih u razvoju. Poznato je da su

33

skandinavske zemlje te koje se najbolje prilagođavaju problemima i razvijaju vlastite,

učinkovite sustave borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Za razliku od njih, stanje

u nekim zemljama je po pitanju siromaštva postalo alarmantno. Rastuće nejednakosti unutar

Europske unije predmet su mnogih socio-ekonomskih istraživanja koja se trenutno provode.

Po prvi puta u modernoj povijesti u velikim ekonomskim silama Europe dolazi do

dramatičnog porasta u stopi siromaštva. Državne socijalne službe Španjolske, Grčke, Irske,

Portugala i Italije od 2008. godine do danas doslovce su zatrpane zahtjevima za pomoć

ugroženih ljudi. Studija Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) pokazala je da

se broj građana čija su se primanja spustila ispod granice siromaštva najviše povećao u

prethodno navedenim zemljama zbog nametnutog režima štednje. Španjolski Crveni križ iznio

je podatak da 82% ljudi koje pomaže živi ispod granice siromaštva i već se više od dvije

godine nalaze izvan radnog tržišta. Tmurni podaci ne dolaze samo iz Španjolske, čak ni

Finska i Njemačka, čiji ekonomski sustavi tradicionalno postavljaju otpor prema negativnim

ekonomskim kretanjima nisu pošteđene porasta u stopi nezaposlenosti, siromaštva i socijalne

isključenosti. Najviše se promijenio dohodovni status mladih ljudi i mladih obitelji s djecom,

a najmanje starijih od 60 godina. Stručnjaci moguće rješenje vide i u povećanju razine

obrazovanja koja bi mogla smanjiti socijalne razlike.

3.1.2. Siromaštvo u novim članicama Europske unije

Uključivanjem novih zemalja Europska Unija je dokazala da nije zatvoreni ekskluzivni klub i

da je čak spremna riskirati uzimajući u svoje redove zemlje koje su po demokratskim

tradicijama, karakteru nedavnih političkih sustava i stupnju razvijenosti daleko od većine

starih članica. Peto proširenje Europske unije do kojeg je došlo 2004. godine pokazalo se kao

„ekonomski uspjeh“ kako za nove tako i za stare zemlje članice. U najvećem proširenju u

svojoj povijesti, deset, uglavnom bivših komunističkih zemalja u koje spadaju Cipar, Češka,

Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovenija i Slovačka priključilo se Uniji 1.

svibnja 2004. godine. Konačno, ovaj peti val, koji se još naziva „Big Bang“, zaključen je 1.

siječnja 2007. godine kada Bugarska i Rumunjska postaju članicama Europske unije.

Formalno se ulazak Bugarske i Rumunjske računa kao nastavak petog proširenja jer su se

pregovori oko članstva odvijali istovremeno kao i u slučaju prethodnih deset zemalja te su

važili isti uvjeti za članstvo.

34

Danas je vrlo teško procijeniti buduće trendove u kretanju siromaštva i nejednakosti u novim

članicama Europske unije. Iz nacionalnih je planova posve očito da su siromaštvo i socijalna

isključenost vrlo veliki problem u novim članicama, iako postoje znatne razlike u ozbiljnosti

stanja i odlučnosti njegovog poboljšanja. Odrednice siromaštva u novim članicama vrlo su

slične onima u Uniji u cjelini. Siromaštvu i slijedom toga socijalnoj isključenosti posebno su

izložene nezaposlene osobe (rizik približno dva i pol puta veći od ukupnog stanovništva) i to

pogotovo u Malti, Estoniji, Slovačkoj, Latviji, Litvi i Sloveniji. Vrlo visoka izloženost

siromaštvu u promatranim zemljama zabilježena je kod kućanstava s troje i više djece te

samohranih roditelja. Gotovo uobičajeno obilježje ugroženih ljudi su materijalna lišenost i

loša kakvoća životnih uvjeta, pri čemu se ipak javljaju određene nacionalne specifičnosti.

Najveći problem je dugotrajna nezaposlenost i to posebice u Poljskoj, Češkoj i baltičkim

zemljama. Nezavršavanje obrazovnog procesa je često i izuzetno složen problem na Cipru, te

u Češkoj i Sloveniji. Velik broj zemalja ukazao je u svojim nacionalnim izvještajima na

džepove siromaštva ili duboko ukorijenjeno siromaštvo u pojedinim dijelovima zemlje ili

socijalnim skupinama. U novim se članicama jasno očituju velike prostorne razlike

siromaštva i socijalne isključenosti, posebice u odnosu selo-grad. Najistaknutiji problemi te

vrste uočavaju se u Litvi i Poljskoj (An analysis of the National Action Plans on Social

Inclusion (2004-2006) submitted by the 10 new Member States, 2004, str.246).

Iako je Hrvatska od 1.srpnja 2013. godine postala najnovija članica Europske unije, ona neće

biti uključena u daljnju analizu u sklopu ovog podpoglavlja. Razlog tome su i statistički

podaci koji se uzimaju u obzir, a u čije je vrijeme Hrvatska bila zemlja kandidatkinja za

članstvo u Uniju. Zbog toga će analiza siromaštva u Hrvatskoj biti prikazana u sklopu

podpoglavlja 3.1.3.

35

Grafikon 5: Osobe koje žive na rubu siromaštva u novim članicama EU (%)

Izvor: Izvor: Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pcode=tsdsc350&la

nguage=en

Na prethodnom grafikonu prikazano je kretanje odnosa osoba koje žive na rubu siromaštva u

novim članicama Europske unije u 2011. godini s obzirom na 2005. godinu. U nekoliko

zemalja se postotak osoba na rubu siromaštva smanjio u odnosu na godinu po ulasku u Uniju.

Bugarska i Rumunjska se ističu kao članice u kojima je postotak osoba na rubu siromaštva

drastično porastao u posljednjih nekoliko godina i kreće se oko 22%. Osim u ove dvije članice

koje su se naknado priključile Uniji i u Mađarskoj, Malti i Sloveniji zabilježen je blagi porast

siromašnih. U svim novim članicama Europske unije nezaposlenost tj. pogotovo dugotrajna

isključenost najvažniji je uzročnik siromaštva i socijalne isključenosti, pa su u tablici broj 7

navedene stope rizika u intervalu od 2005. do 2011. godine.

36

Tablica 7. Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u novim članicama EU,

2005.- 2011. (%)

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Stopa promjene

2011./2005.

Cipar 25,3 25,4 25,2 23,3 23,5 23,5 23,7 -6,32

Češka 19,6 18,0 15,8 15,3 14,0 14,4 15,3 -21,94

Estonija 25,9 22,0 22,0 21,8 23,4 21,7 23,1 -10,81

Latvija 45,8 41,4 36,0 33,8 37,4 38,1 40,4 -11,79

Litva 41,0 35,9 28,7 27,6 29,5 33,4 33,4 -18,54

Mađarska 32,1 31,4 29,4 28,2 29,6 29,9 31,0 -3,43

Malta 20,2 19,1 19,4 19,6 20,2 20,3 21,4 5,94

Poljska 45,3 39,5 34,4 30,5 27,8 27,8 27,2 -39,96

Slovačka 32,0 26,7 21,3 20,6 19,6 20,6 20,6 -35,63

Slovenija 18,5 17,1 17,1 18,5 17,1 18,3 19,3 4,32

Rumunjska : : 45,9 44,2 43,1 41,4 40,3 *

Bugarska : 61,3 60,7 44,8 46,2 49,2 49,1 *

*Napomena: nije moguće izračunati

Izvor: Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tsdsc1

00&plugin=1

Analizom prethodne tablice moguće je zaključiti da je socijalna isključenost pojam koji

obuhvaća više obilježja neimaštine i nemoći u odnosu na siromaštvo, stoga i obuhvaća veći

udio u ukupnom stanovništvu. U pogledu siromaštva i socijalne isključenosti potrebno je

spomenuti da su nove članice ulaskom u Europsku uniju značajno uznapredovale, te u

početnom periodu ostvarile smanjenje promatrane stope rizika. U 2011. godini u većini je

promatranih zemalja vidljiv blagi porast rizika u odnosu na prethodnu godinu. Važno je

spomenuti Poljsku koja je od ulaska u Uniju pa do 2011. godine drastično smanjila stopu

rizika od siromaštva i socijalne isključenosti (sa 45,3% na 27,2%), a isto tako na dobrom putu

je i Bugarska. Od novijih članica, prema posljednjim podacima, Češka ima najmanju stopu

rizika od siromaštva i socijalne isključenosti od 15,3%. U nekim je zemljama stopa

reducirana, dok se druge bore sa stalnim povećanjem stope socijalne isključenosti

stanovništva. Mnogobrojni su razlozi ovakvim kretanjima. Neki se pripisuju neefikasnoj,

drugi nepravovremenoj politici. Međutim, osim socijalne politike i njezinih instrumenata niz

je drugih faktora koji su utjecali na ovakva kretanja, a gotovo se svi vežu na moderno

37

globalizacijsko doba i sve nedaće koje je donijelo. Stoga se u novim zemljama članicama, a i

na nadnacionalnim razinama nastoji oblikovati najprikladnije instrumente socijalne i

kohezijske politike koji bi putem reduciranja nezaposlenosti i isključivanja djelovali na

siromaštvo, pa i obratno. Zbog toga su važna novčana izdvajanja sredstava država za socijalnu

zaštitu svojih, siromaštvom pogođenih stanovnika (grafikon 8).

Tablica 8: Izdavanje novih članica Europske unije za socijalnu zaštitu kao udio u GDP,

2005.-2010. (%)

Zemlja/godina 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. Indeks

2010./2005.

Cipar 18,35 18,53 18,17 19,45 21,15 21,65 117,96

Češka 18,37 17,99 18,04 18,04 20,32 20,15 109,67

Estonija 12,56 12,13 12,11 14,94 19,30 18,08 143,99

Latvija 12,80 12,70 11,27 12,70 16,91 17,84 139,36

Litva 13,22 13,32 14,39 16,06 21,21 19,09 144,40

Mađarska 21,90 22,47 22,69 22,88 23,48 23,07 105,36

Malta 18,42 18,32 17,98 18,44 19,96 19,80 107,49

Poljska 19,71 19,38 18,15 18,56 19,17 18,95 96,15

Slovačka 16,50 16,35 16,06 16,06 18,78 18,58 112,63

Slovenija 23,02 22,70 21,28 21,37 24,15 24,80 107,71

Rumunjska 13,44 12,82 13,55 14,25 17,08 17,58 130,82

Bugarska 15,10 14,21 14,15 15,49 17,21 18,06 119,60

Izvor: Izvor: Eurostat, Statistic database, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tps000

98&plugin=1

U svim novim članicama Europske unije moguće je uočiti rast rashoda za socijalno

osiguranje. Kao uzrok tome navodi se da proširenje Europske unije na nove članice dovodi

heterogenije i siromašnije sudionike na scenu. Od svi navedenih zemalja, Litva je s obzirom

na 2005. godinu najviše povećala svoje rashode za socijalnu zaštitu (za oko 44, 4%), dok je

Poljska jedina smanjila izdavanja za oko 3,85%. Brojnost stanovnika i potrebitih u siromašim

regijama pojačava probleme sustava socijalne skrbi koji su već ionako izloženi mnogim

pritiscima zbog demografskih razloga i globalizacije. U takvoj situaciji pojavljuje se opasnost

od povećanja nezaposlenosti i nejednakosti što često dovodi vlade država u nemogućnost

38

provođenja nužnih i složenih reformi, u vidu reduciranja udjela rashoda za socijalno

osiguranje u ukupnom GDP-u.

Iskustva pokazuju da u borbi protiv siromaštva može biti uspješna samo ona politika koja

kombinira pružanje zaposlenja s primjerenom dohodovnom potporom. Stoga je osim

ekonomskog rasta bitno razviti socijalnu sigurnosnu mrežu koja će pružati sigurnost

pojedincima izloženim određenim rizicima ili pogođenim reformama i strukturnim

prilagodbama. Programi socijalnog osiguranja nisu neposredno namijenjeni ublažavanju

siromaštva, već je njihova uloga nadoknaditi dohodak od rada koji su pojedinci izgubili bez

svoje krivnje. Da bismo utvrdili u kojem opsegu socijalni transferi ukupno ili pojedinačno

utječu na stope redukcije siromaštva, najjednostavnije je usporediti tzv. predtransferni

dohodak s posttransfernim dohotkom. Na taj način se može ustanoviti koji su socijalni

transferi više, a koji manje učinkoviti sa stajališta reduciranja siromaštva. U nastavku će se

analizirati udio osoba koje žive na rubu siromaštva prije i nakon primanja socijalnih transfera

u novim članicama Europske unije (Šućur, Z., 2005., str.48).

Grafikon 6: Odnos osoba koje žive na rubu siromaštva prije i nakon primanja socijalnih

transfera u novim članicama Europske unije, 2011.godina (%)

Izvor: Vlastita izrada prema podacima sa Eurostata

39

Učinak dodjeljivanja socijalnih transfera u tzv. novim članicama Europske unije vidljiv je na

prethodnom grafikonu, a prikazan je postotkom osoba koje žive na rubu siromaštva. Može se

zaključit da je u svim analiziranim zemljama prepolovljen udio siromašnih osoba nakon

primanja socijalne pomoći. Bitno je izdvojiti Mađarsku kao članicu u kojoj se vidi drastična

razlika od 38 postotnih poena u udjelu pogođenih siromaštvom nakon primanja socijalnih

transfera. Najmanje onih koji žive na rubu siromaštva nakon dodjeljivanja socijalne pomoći

ima Češka (9, 8%).

Prag rizika od siromaštva u Europskoj uniji postavljen je na 60% od srednje vrijednosti

(medijana) ekvivalentnoga raspoloživog dohotka svih kućanstava i iskazuje se u novčanoj

jedinici (u ovom slučaju eurima). Osobe čiji je dohodak ispod praga u nepovoljnijem su

položaju od ostalih, ali ne žive nužno u oskudici. Sljedeći grafikon prikazuje podatke tj.

pragove siromaštva po osobi u novim članicama Europske unije.

Grafikon 7: Prag siromaštva u novim članicama EU u 2011. godini (mjesečni prihodi u €)

Izvor: Vlastita izrada prema podacima sa; online:

http://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatska-je-peta-najsiromasnija-zemlja-eu-clanak-531977

Iz podataka na grafikonu vidljivo je da je granica siromaštva različita u pojedinim članicama

Europske unije. Uzimajući u obzir razlike u troškovima života (vrijednosti uračunate u

standard siromaštva) granica siromaštva prema mjesečnim prihodima varira od ispod 200

eura u Rumunjskoj i Bugarskoj do iznad 800 eura u Cipru. Navedeno upućuje na činjenicu

40

različitog poimanja siromaštva u pojedinim zemljama. Tako je standard siromaštva 3 do 4

puta veći u zemljama s visokom razinom dohotka od zemalja s niskom razinom dohotka. Na

temelju iznesenih činjenica o siromaštvu u novim članicama Europske unije može se

zaključiti da i među ovim zemljama postoje velike razvojne razlike te alarmantni problemi

socijalne prirode. Poznato je da su danas siromaštvom uglavnom jače pogođene zemlje

istočne Europe jer ljudi koji tamo žive imaju manje ušteđevine, a i socijalni sustavi su slabiji

nego u zemljama srednje i zapadne Europe. Od početka gospodarske krize 2008. godine se

prema podacima Europske unije u polovici članica povećala opasnost od siromaštva.

Najdramatičniji je razvoj u Bugarskoj gdje je 2011. godine oko polovica stanovništva bila u

opasnosti da osiromaši i bude isključena iz društva. Uvedene mjere štednje još su više

povećale jaz između bogatih i siromašnih te izrazile nejednakosti.

3.1.3. Siromaštvo u zemljama kandidatkinja Europske unije

Poznato je da je proširenje jedno od najmoćnijih političkih alata Europske unije i da će Unija

nastaviti s rastom, s obzirom da se povećava broj zemalja koje su izrazile svoj interes za

članstvo. Trenutno, status države kandidatkinje za članstvo u Europsku uniju imaju četiri

države, a to su Crna Gora, Island, Makedonija i Turska. Iako je Hrvatska nedavno postala

punopravna članica Europske unije uvrstit će se u ovu skupinu zemalja radi daljnje analize.

Siromaštvo i isključenost predstavljaju socijalne probleme koji su itekako prisutni u

prethodno navedenim zemljama. U nekim zemljama kandidatkinja poput Hrvatske siromaštvo

je specifično po tome što je u velikoj mjeri uzrokovano ratom, za razliku od uobičajenog

tranzicijskog siromaštva mnogih postsocijalističkih zemalja. Također je važno napomenuti da

je siromaštvo u ovim zemljama usko povezano sa slabim obrazovanjem, nezaposlenošću i

niskim mirovinama. U situaciji visoke registrirane nezaposlenosti, sporog oživljavanja

ekonomije i nestajanja radnih mjesta koje ne prati otvaranje novih, sustav socijalne pomoći

teško uspijeva pružiti utočište i zaštitu velikom broju ranjivih skupina. U nastavku rada

analizirano je kretanje i stanje siromaštva u zemljama kandidatkinjama za članstvo u

Europsku uniju.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska je postala peta najsiromašnija članica u kojoj je prema

posljednjim statistikama čak 1,383 milijuna građana siromašno ili im prijeti socijalna

isključenost što iznosi alarmantnih 32,7% od ukupnog broja stanovnika. Može se utvrditi da je

41

rast siromaštva u Hrvatskoj vezan uz krizu, pad BDP-a i rast nezaposlenosti koji generiraju

siromaštvo. Ako je prihod hrvatskog građanina manji od 60% prihoda prosječnog Hrvata, on

se smatra siromašnim. Konkretno, u 2010. siromašni su bili svi hrvatski građani koji su

mjesečno na raspolaganju imali manje od 277 eura (2100 kuna), a takvih je bilo čak 21,1%,

dok je granica siromaštva za obitelj s dvoje djece iznosila 4400 kuna mjesečno. Na temelju tih

podataka, svaka peta hrvatska obitelj prihodima ne može pokriti osnovne troškove života.

Također u porastu je i broj ljudi koji žive u obiteljima gdje nitko ne radi. U 2010. godini

15,4% stanovnika živjelo je u tzv. kućanstvima s niskim radnim intenzitetom, a u 2011. broj

takvih kućanstava popeo se na 17%. Takva je situacija najviše pogodila muškarce koji su

nekad radili u tradicionalnim industrijama koje su u međuvremenu ugašene. Najmanja stopa

siromaštva od 4,2% zabilježena je među zaposlenim ženama, koje su, prema statistikama, u

boljem položaju od zaposlenih muškaraca, kojih 6.3% živi ispod praga siromaštva. S obzirom

na tip obitelji, očekivano najbolje stoje roditelji s jednim djetetom. Stopa siromaštva među

njima iznosi 15.2%. Hrvatska također potvrđuje europsko iskustvo da su djeca među prvima

žrtve ekonomske krize. Početkom 2011. godine u Hrvatskoj je u siromaštvu živjelo 36.538

djece, a danas ih je više od 40.000, što znači da je njihov broj u samo dvije godine rastao za

10%. Riječ je o djeci koja ovise o socijalnoj pomoći, jer ih roditelji svojim primanjima ne

mogu samostalno uzdržavati. Osim djece, siromaštvom su sve više pogođeni i umirovljenici.

U Hrvatsko čak 561.500 umirovljenika prima prosječnu mirovinu od 1.247 kuna, što pokazuje

da je čak polovina od ukupnog broja umirovljenika toliko osiromašena da jedva preživljava, a

i mnoge mirovine su niže od socijalne pomoći. Danas siromaštvo pogađa razvijenije i urbane

dijelove Hrvatske. Prije krize siromaštvo je bilo povezano s dugotrajnom nezaposlenošću i

neaktivnošću, pogađajući većinom niskokvalificiranu radnu snagu. Također, siromaštvom su

snažno pogođeni mladi čija je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj u samom europskom

vrhu. Prema projekcijama Vlade, do 2020. broj siromašnih bi se trebao smanjiti na 1,282

milijuna. U nastavku rada prikazana je usporedba Hrvatske i zemalja Europske unije na

temelju stopa rizika siromaštva iz 2011. godine.

42

Grafikon 8: Stopa rizika od siromaštva, usporedba zemalja EU i Hrvatske, 2011. (%)

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013.

http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/14-01-03_01_2012.htm

Iz prethodnog grafikona vidljivo je Hrvatska peta najsiromašnija članica Europske unije, a iza

nje se nalaze samo Grčka, Španjolska, Rumunjska i Bugarska. Stopa rizika od siromaštva u

Hrvatskoj značajno je veća i od europskoj prosjeka koji se kreće oko 17%.

Srbija se suočava za konstantnim padom životnog standarda građana koji bi mogao biti još

izraženiji i dovesti do produbljivanja ionako ekstremnog siromaštva. Prema posljednjim

podacima Ministarstva rada i socijalne politike u Srbiji je 2011. godine 700.000 ljudi živjelo

ispod granice siromaštva, što znači da je bilo više od pola milijuna ljudi sa primanjima

manjim od 8.500 dinara mjesečno. Podaci Ankete o potrošnji kućanstva za 2010. godinu

pokazuju da je ispod apsolutne linije siromaštva u 2010. godini živjelo 9,2% stanovnika. U

Srbiji je najsiromašnije seosko stanovništvo, zatim manje obrazovani, nezaposleni, stariji od

65godina, djeca do 14 godina i višečlane obitelji. "Broj siromašnih se od 2002. do 2007.

prepolovio, i smanjivao se najbrže baš u tim grupama. Ali, one su se, s krizom, kao

najosjetljivije, opet našle „na meti“. Zanimljivi su podaci koji se odnose na grad Beograd u

kome živi više od 250.000 siromašnih, što je skoro osmina građana. Među njima je najviše

umirovljenika (oko 160.000), s primanjima ispod 9.000 dinara, i korisnika socijalne pomoći

(oko 45.000). Inače su umirovljenici, odnosno osobe iznad 65 godina starosti, kategorija s

43

natprosječnim rizikom siromaštva. Oni čine četvrtinu ukupnog broja siromašnih, odnosno

17% ukupnog stanovništva. Također, oko dva milijuna djece starosti od 7 do 14 godina, ili

12,7% tog uzrasta, nemaju osnovna sredstva za život. Najkritičnije je u kućanstvima u kojima

se bijeda i siromaštvo prenose s generaciju na generaciju. 2008. godine svako četrnaesto dijete

živjelo je ispod granice siromaštva, a u 2011. svako osmo živjelo je ispod te linije. Među

ugroženim skupinama su kućanstva s pet ili više članova i građani ruralnih sredina. Regija s

najvećim udjelom siromašnih je jugoistočna Srbija, gdje je siromaštvo najoštrije. U Srbiji se

gotovo izgubila kategorija srednje klase. Siromašni postaju svi oni koji nisu bogati, a ostali su

ispod granice siromaštva. Socijalnu pomoć prima na desetke tisuća obitelji, ali ima i veliki

broj onih koji svoje najosnovnije egzistencijalne potrebe ostvaruju u narodnim kuhinjama.

Mjesečni iznosi naknada kretali su se između 5.700 dinara za jednočlano i 11.400 dinara za

kućanstvo s pet i više članova. Iz proračuna države je za te potrebe 2010. godine izdvojeno

5,1 milijarda dinara. Broj korisnika dječjeg dodatka, u okviru programa zaštite siromašnih

porodica, značajno je porasla. Naknadu prima više od 435.000 djece, ili 30% od ukupnog

broja. U usporedbi sa zemljama u regiji, siromaštvo u Srbiji je približno na istoj razini kao u

Rumunjskoj, manje nego u Albaniji, a veće nego u Bugarskoj i Hrvatskoj. Ali na neki način,

Srbija se ne razlikuje od ostalih zemalja u tranziciji po tome da siromaštvo ostaje ruralni

fenomen. Da bi Srbiji suzbila siromaštvo postoje određene mjere koje treba poduzeti. U

Strategiji za smanjenje siromaštva, koju je izdala Vlada Republike Srbije, stoji da prvo treba

unaprijediti gospodarski rast i razvoj s naglaskom na otvaranju novih radnih mjesta. Drugi

pravac djelovanja jeste sprječavanje novog siromaštva kao posljedice restrukturiranja

privrede, i treći strateški pravac djelovanja podrazumijeva učinkovitu primjenu postojećih i

definiranje novih programa mjera izravno usmjerenih na ugrožene skupine, posebno u

najnerazvijenijim područjima.

Što se tiče Crne Gore, njezina statistička praćenja problema siromaštva i socijalne

isključenosti nemaju dugu povijest i tek nedavno su dobila na važnosti. Apsolutna linija

siromaštva koju Zavod za statistiku Crne Gore koristi za analizu siromaštva je nacionalno

specifična linija i ne može se koristiti za međunarodna uspoređivanja, već samo za praćenje

stanja i promjena siromaštva u Crnoj Gori. Apsolutna linija siromaštva za Crnu Goru u 2011.

godini iznosila je 175,25 eura po ekvivalentu odrasle osobe, što je za oko 5 eura više nego

prethodne godine. U 2011. godini 9,3% stanovništva imalo je ekvivalentnu potrošnju ispod

apsolutne linije siromaštva. Ukupna stopa siromaštva u 2011. godini se povećala. Udio osoba

44

u siromaštvu povećan je sa 6,6% koliko je iznosio u 2010. godini na 9,3% u 2011. godini.

Raspoloživi indikatori o kretanju prosječnih zarada i potrošnje u 2011. godini pokazuju da je

povećanje stope siromaštva očekivani rezultat takvih ekonomskih kretanja (Analiza

siromaštva u Crnoj Gori, 2011.). Proračun za socijalna davanja već pet godina se na godišnjoj

razini povećava za prosječno 5 milijuna eura, što znači da se broj onih kojima je pomoć

države neophodna povećava. Važno je napomenuti činjenicu da se od Vlade Crne Gore

najprije očekuje izrada tzv. socijalnog kartona, da bi se točno znalo tko kako živi i da se na

osnovu toga zna kome i na koji način država treba i mora pomoći da živi normalno, ukoliko je

to moguće. Na području Crne Gore najviše se raspravlja o siromaštvu djece jer je prema

posljednjim procjenama svako deseto dijete siromašno. Siromaštvo djece najviše je

koncentrirano među djecom starosti do 5 godina, u mnogobrojnim obiteljima i onim gdje

roditelji nemaju završenu srednju školu i naročito među djecom sa sjevera Crne Gore i iz

seoskih područja. Studija o siromaštvu djece je potvrdila očekivanja i pokazala da je

koncentracija siromaštva među djecom najizraženija na sjeveru Crne Gore. Podaci pokazuju

da više od polovine sve siromašne djece živi na sjeveru Crne Gore i da je siromaštvo izuzetno

prisutno na selu. Od sve siromašne djece čak tri četvrtine živi na selu. Uzroci su brojni, ali

nezaposlenost u obitelji je jedan od glavnih uzroka. Seosko stanovništvo se suočava sa većim

rizikom od siromaštva u odnosu na gradsko stanovništvo. U seoskim područjima stopa

siromaštva u 2011. godini je iznosila 18,4%, a u urbanim 4.4%. U cilju ublažavanja ovog

problema, Vlada Crne Gore kreirala je Strategiju za suzbijanje siromaštva i socijalne

isključenosti na temelju koje je usvojen proračunski okvir kojim će se definirati namjena

sredstava za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti.

Republika Makedonija je siromašna zemlja s problematičnom tranzicijom koja je bila

opterećena složenošću međuetničkih odnosa i društveno-ekonomskom nerazvijenošću te

negativnim posljedicama što proizlaze iz nepovoljnoga međunarodnog okruženja. Makedonija

je jedna od najsiromašnijih europskih država uz nezaposlenost veću od 30%, a svaka treća

osoba živi ispod granice siromaštva. Prema podacima državnog Zavoda za statistiku prema

kriteriju kupovne moći, Makedonija je u 2012. godini imala 37,1% siromašnih.

45

Grafikon 9: Kretanje stope siromaštva u Makedoniji; 2008. – 2011. (%)

Izvor: Vlastita izrada prema podacima sa Socijalna politika i socijalni rad u doma ekonomske

krize u Republici Makedoniji, 2012; online:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=153692

Grafikon 11. pokazuje liniju kretanja stopa siromaštva u Makedoniji u razdoblju od 2008. do

2011. godine. U 2009. godini zabilježen je porast stope siromaštva u odnosu na 2008. godinu

izazvan aktualnom financijskom krizom. U okviru promatranog razdoblja, iste je godine stopa

siromaštva bila najveća i iznosila 31, 1%. Nakon toga je došlo do blagog smanjenja, no

najnoviji podaci su poražavajući jer govore o daljnjem drastičnom povećanju.

Turska je također zemlja s velikim razlikama između bogatih i siromašnih, a prema OECD-u

na samom je dnu što se tiče indikatora socijalne pravde. Sa siromaštvom u Turskoj najviše su

povezani čimbenici poput pretrpanih kućanstava, nezaposlenost, useljavanje, rad za dnevnicu

u poljoprivredi i građevinarstvu, neobrazovanost, ženski spol i brak, nepostojanje socijalnoga

osiguranja i prebivanje u seoskom okružju i sl. Prema posljednjim podacima Turskog

statističkog zavoda, stopa siromaštva u 2011. godini iznosila je 22,9% što je manje s obzirom

na 2010. godinu kada je bila 23,8%. Apsolutni prag siromaštva u Turskoj procijenjen je na 4

američka dolara po osobi po danu. Siromaštvo je najviše prošireno među mladeži koja

završava osnovnu školu (42.5%). U toj je skupini siromaštvo veće u gradskom nego u

seoskom okružju. Među siromašnima 57.2% njih je u braku. Najveća je proširenost

siromaštva je među zemljoradnicima (46.6%). Dakle, može se utvrditi da je s obzirom na

46

mogućnost pristupa osnovnim potrebama siromaštvo u Turskoj i dalje vrlo visoko, ali se je

znakovito smanjio u posljednjih nekoliko godina. Povećanje dohotka po stanovniku u ovom

razdoblju (oko 10%) navodi se kao glavni pokretač tj. čimbenik ovog poboljšanja.

Za razliku od prethodno navedenih zemalja Island je danas jedna od najrazvijenijih zemalja

na svijetu koja se nakon pretrpljenoga bankrota i teškoga ekonomskog šoka te žestokih

masovnih prosvjeda građana, u protekle dvije godine potpuno oporavila bez pomoći Europske

Unije, koja bi je htjela vidjeti kao svoju 29. članicu. Island je prije tri godine krenuo prema

ponoru i bio pred potpunim bankrotom. Novac koji su imali nestao je na računima fondova,

banke su se urušile, a u samo jednom danom gotovo 10% stanovništva ostalo je bez posla.

Dug Islanda 2003. bio je oko 200 puta veći od njegova BDP-a, 2007. iznosio je čak 900%.

Kada je kriza počela, islandska kruna izgubila je 85% svoje vrijednosti u odnosu na euro. Sve

to utjecalo je na položaj najranjivijih skupina, ali danas se Island može pohvaliti svojim

socijalnim statusom, Prema podacima njemačkog statističkog ureda, Island je zemlja s

uvjerljivo najmanje siromašnih u Europi. Dok u Europskoj uniji na granici siromaštva živi

16,9% ljudi, na Islandu ih je gotovo upola manje (9,2%). Na granici siromaštva u Hrvatskoj

živi gotovo 2,5 puta više ljudi nego na Islandu (21,1%). Ako se usporede prosječna primanja

stanovnika Hrvatske i Islanda, vidi se također velika razlika. Kada se pogledaju sve plaće,

socijalne pomoći, dječji doplaci, naknade za nezaposlene itd. proizlazi da prosječan čovjek na

Islandu mjesečno dobije 1581 euro. To je gotovo 3,5 puta više od mjesečnog prihoda

prosječnoga Hrvata koji mjesečno zaradi ili dobije iz socijalnih transfera 462 eura. Na Islandu

je nezaposleno 5,6 posto ljudi, a u Hrvatskoj 21%. Zbog toga danas mnogi stručnjaci ističu

Island kao svijetli primjer zemlje koja je nakon bankovnog kolapsa i financijske krize

odbacila mjere štednje koje je zahtijevala EU. Island je naprotiv nastavio ulagati u svoj

socijalni sustav i financijska kriza nije naštetila zdravlju Islanđana.

Za razliku od mnogih razvijenih zemalja koje imaju dugačku tradiciju znanstvenog praćenja

siromaštva, iz navedenoga se može zaključiti da je pojam i dinamika siromaštva u Hrvatskoj i

potencijalnim zemljama kandidatkinjama nedovoljno istražena, a politike prema siromaštvu

nisu u potpunosti oblikovane. Treba kazati da su instrumenti u borbi protiv siromaštva manje

ili više poznati, a zemlje se međusobno razlikuju po tome kojim će skupinama mjera dati veći,

a kojima manji značaj. Sve navedene zemlje imaju mjesta za napredak, te trebaju više pažnje

posvetiti borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti kako bi svojim građanima omogućile

kvalitetniji život. Ulazak u Europsku uniju pružit će im veće mogućnosti u okviru borbe

47

protiv siromaštva kroz razne programe koji potiču zapošljavanje i socijalno uključivanje svih

građana.

48

4. MJERE ZA SMANJENJE SIROMAŠTVA

Bavljenje siromaštvom primarno je usmjereno pema nalaženju putova za njegovo reduciranje

ili eliminiranje. Politika protiv siromaštva uključuje institucije, mjere i programe usmjerene

na ublažavanje ili iskorjenjivanje siromaštva. Putem tih programa nastoje se ublažiti životni

uvjeti ljudi koji žive u siromaštvu i stvoriti pretpostavke za njegovo eliminiranje. U ostvarenju

tih ciljeva zemlje su se koristile, i danas se koriste, različitim paketima mjera. Većina zemalja

oblikuje vlastite strategije redukcije i prevencije siromaštva. Jednako tako pojedine zemlje ili

grupacije zemalja imaju različite poglede na pojedine politike protiv siromaštva ovisno o

svojim tradicijama i dominantnim političkim ideologijama. Kako je Europska unija, socijalnu

politiku, koja uključuje borbu protiv siromaštva svrstala u sam vrh svojih vodećih politika u

ovom poglavlju biti će izneseni prijedlozi i programi koje ona koristi za suzbijanje

siromaštva.

4.1. Mjere za smanjenje siromaštva na području Europske unije

U povijesti Europske unije socijalna dimenzija europske suradnje imala je i ima sve

značajniju ulogu kao dopuna gospodarskim aspektima i razvoju. Socijalna dimenzija je u

Europskoj uniji jedna od najosjetljivijih dimenzija, a s obzirom da siromaštvo i socijalna

isključenost konstantno rastu, od Europske se unije očekuje provođenje mjera sa ciljem

suzbijanja siromaštva i socijalne isključenosti. Današnji oblici socijalne politike i sustava

socijalne zaštite siromašnih dolaze iz Skandinavskih zemalja, koje i danas slove kao zemlje u

kojima je najmanje siromašnih i u kojima sustav zaštite siromašnih i socijalno isključenih

najbolje funkcionira. Socijalna je zaštita najbliži termin koji pokriva sve aranžmane u društvu

usmjerene na zaštitu ranjivih skupina. Ona je zasnovana na pretpostavci socijalne solidarnosti

i udruživanju obveza tako da se rizici, od onih lakše predvidivih (starenje) do onih teže

predvidivih (nezaposlenost, invaliditet itd.) mogu, u različitom stupnju pokriti i, makar

djelomično, nadoknaditi” (Stubbs, Gregson, 1998., str.328).

Opće je poznato da zaposlenost uvelike smanjuje rizik od siromaštva, ali unatoč tome

zaposlenje danas više nije sigurna brana protiv egzistencijalnih nedaća, pa siromaštvo pogađa

i one koji stalno rade ali slabo zarađuju. Zbog toga što se nezaposlenost smatra pokretačem

siromaštva u većini je zemalja Europske unije borba protiv nezaposlenosti i povećanje

49

zapošljavanja postala ključni prioritet. Siromaštvo se kao nepoželjno stanje ljudskog života,

definira već u UN-ovoj Općoj Deklaraciji o pravima čovjeka. Osim nužnosti pridržavanja

UN-ove Deklaracije o pravima čovjeka, još je jedan dokument od presudne važnosti za

socijalnu politiku Europske unije. Europska socijalna povelja, usvojena 1961.godine jamči

devetnaest temeljnih prava te četiri koja proizlaze iz Dodatnoga protokola (1988.). Tri su

glavne skupine prava: prava zaposlenih, prava svih članova državne zajednice te prava

određenih grupa. Cilj Povelje je promicanje zapošljavanja, unaprjeđenje života i radnih

uvjeta, osiguranje socijalne zaštite, razvoj socijalnog dijaloga i borba protiv isključenosti i

siromaštva.

Borba protiv siromaštva, a sada već i sa njim usko povezanom socijalnom isključenošću, stara

je zasigurno koliko i čovječanstvo. U okvirima Europske unije pojam socijalne isključenosti

se prvi puta javlja u Francuskoj, dok Europska komisija socijalnu isključenost prvi puta

spominje 1988.godine koncem Drugoga programa za borbu protiv siromaštva. S druge strane,

na svjetskoj razini pod utjecajem Ujedinjenih naroda, a na europskoj razini, ujedinjavanjem

europskih zemalja, problem siromaštva i socijalne isključenosti postaje zajedničkim

problemom o kojem se ozbiljnije raspravlja i donose zajednički dokumenti. Uz adekvatne

kombinacije ekonomskih politika moguće je osigurati rast i suzbiti nejednakost. Međutim, to

ne znači da će se time smanjiti siromaštvo (Grgurić, I., 2004., str.245).

Težnja europskih zemalja za solidarnošću i socijalnom uključenošću izvorno je navedena u

Jedinstvenom europskom aktu, a slijedom toga u Protokolu o socijalnoj politici u Ugovoru iz

Maastrichta, 1992.godine. Protokol je naveo sve ciljeve koji se na razini Europske unije, a u

pogledu smanjenja siromaštva i inkluzije žele postići. Postupno je socijalna politika u okviru

Europske unije postala ravnopravna sa ekonomskom, monetarnom i financijskom politikom,

što je i potvrđeno na sastanku Vijeća Europe u Lisbonu 2000.godine. Tada je definiran i novi

strateški cilj Europske unije da postane najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo u

svijetu utemeljeno na znanju, sposobno za ostvarivanje održivoga gospodarskoga rasta s

većim mogućnostima zapošljavanja i većom socijalnom kohezijom. Uspješna provedba

Lisabonske strategije ovisi o usklađenom i zajedničkom političkom djelovanju u širokom

području ekonomskih, socijalnih i ekoloških pitanja. Za ostvarenje navedenoga plana

presudna su pitanja poput siromaštva, nejednakosti, socijalne isključenosti i politike socijalne

skrbi. Socijalna politika i socijalna kohezija koje su temeljni stupovi provođenja svih mjera

usmjerenih prema tom cilju, su pod zajedničkim djelovanjem članica, ali istovremeno postoje

50

razlike u sadašnjem stanju i mjerama za smanjivanje siromaštva i poboljšanje socijalne

uključenosti, kao i u stavu države u politici socijalne skrbi. Kao idući korak u kreiranju

strategije borbe protiv siromaštva i isključenosti javlja se Ugovor iz Nice (2000.) prema

kojem su između ostaloga dani u protokol prijedlozi za borbu protiv siromaštva i socijalne

isključenosti. Značajno je navesti prihvaćene smjernice za borbu protiv siromaštva:

Veća i bolja mogućnost zapošljavanja,

Predviđanje i ostvarivanje promjena u svijetu rada stvaranjem nove ravnoteže

fleksibilnosti i sigurnosti,

Borba protiv siromaštva, isključenosti i diskriminacije s ciljem poboljšanja socijalne

uključenosti.

Također, uvažen je prijedlog za izradu Nacionalnoga programa protiv siromaštva i socijalne

isključenosti, NAPincal, u svim državama članicama, koji ima za cilj:

Olakšavanje zapošljavanja i pristupa svim izvorima, pravima, dobrima i uslugama,

Sprječavanje rizika isključenosti,

Pomoć najugroženijima,

Mobiliziranje svih nadležnih tijela.

Svrha Nacionalnog programa je da se približi i unaprijedi socijalna politika i politika

zapošljavanja na nacionalnoj razini Europske unije, uz obvezu praćenja pokazatelja napretka.

Socijalna isključenost i borba protiv siromaštva su integralni dijelovi ciljeva europskoga rasta

i razvoja. Koordinacija nacionalnih politika socijalne sigurnosti i uključivanja se temelji na

procesu zajedničke razmjene i učenja, boljega poznavanja metode otvorene koordinacije.

Europska unija koristi tzv. model otvorene koordinacije (MOK) kao ključan mehanizam za

ostvarivanje ciljeva u području politike protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Sastoji se

od više tematskih cjelina kao što su: zdravstvena zaštita, mirovine, dugotrajna skrb, socijalne

usluge od općeg interesa, nadgledanje socijalne situacije te demografske promjene.

Zahvaljujući toj metodi u prihvaćeni su zajednički ciljevi u području borbe protiv siromaštva i

socijalne isključenosti, usvojeni pokazatelji za praćenje socijalne isključenosti, predviđena

izrada zajedničkih memoranduma o socijalnom uključivanju i nacionalnih akcijskih planova

te ustanovljeni mehanizmi izvješćivanja o postignućima nacionalnih politika i razmjeni

iskustava (IMO, 2013.).

51

U okviru borbe protiv siromaštva važno je spomenuti i europski sustav socijalne zaštite ili

socijalne skrbi. Socijalna politika i socijalne kohezija su izravno uključene u najvažnija

područja koja su pod zajedničkim djelovanjem članica Europske unije, međutim iako

koordinirane i skladne obilježava ih visok stupanj razlika u sadašnjem stanju i mjerama za

smanjenje siromaštva i poboljšanje socijalne uključenosti. Postojeće europsko zakonodavstvo

politike socijalne skrbi sadržava brojne zajedničke elemente koji mogu biti korisni kod

utvrđivanja i provođenja zajedničkoga koncepta politike socijalne skrbi. Sve zemlje imaju

nacionalne sustave koji štite građane od raznih nepredviđenih rizika. Ipak se u pojedinim

zemljama javljaju razlike u smislu smanjivanja siromaštva koje su nastale ponajviše zbog

obuhvata socijalne države nego zbog različite učinkovitosti politike smanjivanja siromaštva.

Dakle, upitna je učinkovitost socijalnih davanja koja se pružaju siromašnima i socijalno

isključenima, s obzirom da usprkos davanjima nezaposlenost, siromaštvo i socijalna

isključenost rastu. Stoga je danas možda i opravdana pretpostavka mnogobrojnih analitičara

da socijalna davanja destimuliraju radno sposobne osobe za rad.

4.2. Programi borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u Europskoj uniji

Iako je Europska unija od svojih začetaka ostvarila značajne napretke u pogledu

gospodarskog i društvenoga sustava, smatra se da su ta postignuća narušila socijalni sustav,

stavljajući galopirajuće socijalne probleme, te se pred Europsku uniju sada stavljaju zahtjevi

da ih svojim djelovanjem riješi. U Europskoj uniji je uvriježeno mišljenje kako je veza

siromaštva, socijalne isključenosti i zaposlenosti/nezaposlenosti neupitna. Kako je prethodno

spomenuto, u zemljama članicama je rastući broj onih koji su zaposleni, a ipak žive na

samome egzistencijalnome rubu ili su pak siromašni. U skladu s time, svaka donesena mjera i

program kojoj je vršni cilj smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti odnosi se direktnim

ili indirektnim putem na poticanje zapošljavanja. Spomenimo samo da je Europska unija

pokrenula nekoliko programa za borbu protiv siromaštva i isključenosti od druge polovice

sedamdesetih godina do danas.

Jedan od najpoznatijih programa za borbu protiv siromaštva kojeg je Europska unija kreirala

zasigurno je PROGRESS tj. program za zapošljavanje i socijalnu solidarnost koji djeluje

usporedno s Europskim socijalnim fondom (ESF). PROGRESS je pokrenut 2007.godine a

trajanje mu je definirano do 2013.godine te zamjenjuje četiri programa iz prethodne

52

Financijske perspektive 2000. - 2006. Europska unija je pokrenula PROGRESS kako bi

potaknula nastojanja država članica usmjerena prema povećanju i osiguranju boljih radnih

mjesta i jednakih mogućnosti za sve. Građani Europe očekuju od Europske unije snažniju

socijalnu dimenziju politika Europske unije koje donose veći rast i veći broj radnih mjesta te

postupno prevladavanje siromaštva i socijalne isključenosti. Države članice postavile su

ciljeve u Europskoj strategiji zapošljavanja, a u svojim su nacionalnim planovima djelovanja

objasnile u kojem će smjeru djelovati kako bi te ciljeve i ostvarile. U tom kontekstu program

PROGRESS prati nastojanja država korisnica da potiču brojnija i kvalitetnija radna mjesta i

jednake mogućnosti za sve. PROGRESS je otvoren za 28 država članica EU-a, zemlje

kandidatkinje za članstvo u EU i zemlje EFTA-e. Osim što je namijenjen državama

članicama, namijenjen je i lokalnim i regionalnim vlastima, javnim službama za zapošljavanje

i nacionalnim uredima za statistiku. Sudjelovati mogu i specijalizirana tijela, sveučilišta i

istraživački instituti, kao i socijalni partneri i nevladine udruge.

Kao osnovni ciljevi PROGRESS programa navode se (PROGRESS Programme, 2012):

poboljšati znanje i razumijevanje situacije u zemljama članicama kroz analizu,

evaluaciju i blisko praćenje politika,

pružiti potporu razvoju statističkih alata, metoda i zajedničkih indikatora u

područjima pokrivenim programom,

podržati i pratiti primjenu zakona EU i ciljeva politike u zemljama članicama kako bi

se ocijenila njihova učinkovitost i utjecaj,

promicati umrežavanje i uzajamno učenje te identificirati i širiti dobru praksu i

inovativne pristupe na razini EU,

podići svijest dionika i opće javnosti o svakom od područja politika,

povećati kapacitet ključnih EU mreža za promicanje, podupiranje i daljnji razvoj

politika i ciljeva EU-a.

PROGRESS je usmjeren na pet područja, a to su (PROGRESS Programme, 2012):

Zapošljavanje

Socijalno uključivanje i zaštita

Radni uvjeti

Nediskriminacija i različitost

Ravnopravnost spolova

53

Proračun programa iznosi 743,25 milijuna eura za sedmogodišnje razdoblje trajanja. Prioriteti

za financiranje u okviru programa PROGRESS definiraju se na početku svake godine u

okviru Radnog programa. Financijska potpora dodjeljuje se na temelju poziva za javno

nadmetanje, te poziva za prijedloge projekata. Iz proračuna programa se sufinancira najviše

80% od ukupnih troškova projekta.

Grafikon 10: Izdvajanja za pojedina područja u programu PROGRESS (%)

Izvor: Vlastita izrada prema podacima List of activities for 2013 European Union Programme

for Employment and Social Solidarity – PROGRESS

Na grafikonu su prikazana područja na koja je usmjeren program i koliki postotak proračuna

otpada na svako pojedino područje programa. Iz grafikona je vidljivo da se najviše sredstava

iz programa odvaja za socijalno uključivanje i zaštitu građana (32%), dok se najmanji dio

proračuna odlazi za poboljšanje uvjeta rada (10%).

Kao što je rečeno PROGRESS program je potican od strane Europskog socijalnog fonda, i

djeluje u skladu s njim. Europski socijalni fond se vezuje za same početke djelovanja

Europske unije. Utemeljen je 1957.godine Rimskim ugovorom, te predstavlja glavni

mehanizam Europske unije za razvoj ljudskih potencijala i poboljšanje radne snage.

Postavljen je za poboljšanje mogućnosti zapošljavanja u Europskoj uniji i stoga pomaže u

podizanju životnoga standarda. Europski socijalni fond pripada strukturnim fondovima što

znači da se sredstva dodjeljuju na projektnoj osnovi. Njegov je temeljni cilj smanjenje razlika

u blagostanju cijele Europske unije te povećati gospodarsku i socijalnu koheziju. Europski

54

socijalni fond može financirati niz intervencija, ali kojima je cilj zapošljavanje ili socijalno

uključivanje: (Ministarstvo rada i socijalnog sustava, 2013.)

Poticanje ulaganja u ljudske resurse unaprjeđivanjem vještina radne snage kroz

cjeloživotno učenje, inovacije i poduzetništvo, ICT, …

Prilagodba gospodarskim promjenama : produktivnija organizacija, ciljanje znanja i

vještina, obuka, …

Poboljšanje pristupa tržištu rada kroz modernizaciju i jačanje institucija, aktivnim

mjerama zapošljavanja, …

Socijalna uključenost koja se odnosi na osjetljive skupine

Podržati rad službi za zapošljavanje i njihovo umrežavanje sa istraživačkim centrima

Partnerstvom do reformi za područje konvergencije, jačanje administrativne

sposobnosti u državnoj upravi i javnom sektoru u području gospodarstva,

zapošljavanja, socijalne politike, …

Europski socijalni fond financira strateške, dugoročne programe u zemljama članicama i

regijama Europske unije, a posebno u onima gdje je gospodarski rast manji. Projekte financira

od strane javne administracije, nevladinih organizacija i drugih socijalnih partnera na

području zapošljavanja i socijalne politike, pri čemu se obujam financiranja određuje u

rasponu od 50% do 85% proračuna određenih projekata. Samo u razdoblju od 2007. do 2013.

godine, fond će korisnicima osigurati 76 milijardi eura, što predstavlja oko 10% ukupnog

proračuna Europske unije.

55

Grafikon 11: Ukupna potrošnja ESF-a za razdoblje 2007.- 2013. (u milijardama eura)

Izvor: Europska komisija, 2013.; online: http://ec.europa.eu/esf/main.jsp?catId=35&langId=en

Prethodnim grafikonom je prikazana potrošnja sredstava iz ESF-a po članicama Europske

unije za razdoblje od 2007. do 2013. godine. Od navedenih zemalja najviše sredstava iz ESF-a

dobiva Poljska i to nešto više od 9 milijardi eura, dok Cipar, Malta i Luksemburg dobivaju

najmanje, svega oko milijun eura.

Uloga Europskoga socijalnoga fonda u borbi protiv siromaštva i isključenosti je neupitna, te

se on kao jedan od glavnih mehanizama Europske unije javlja u potpori svim programima i

mjerama koje se sa tim ciljevima pokreću na tlu Europske unije.

U cilju podržavanja aktivnosti Europske unije na području borbe protiv siromaštva i socijalne

isključenosti, 2010. godina imenovana je Europskom godinom borbe protiv siromaštva i

socijalne isključenosti. Barosso objašnjava uvođenje ove mjere na slijedeći način: „Europska

godina borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti 2010. trebala bi biti katalizator za

podizanje svijesti i jačanje zamaha za izgradnju više uključivog društva, što predviđa i

europska strategija za poticanje gospodarskog rasta do 2020. koju sam predložio“

(Entereurope, 2013). Riječ je o aktivnostima unutar programa godine usmjerenima na

podizanje svijesti o siromaštvu i socijalnoj isključenosti među civilnim društvom, vladama i

općom javnosti. Europska godina ima četiri glavna cilja: (Europa, European Platform against

Poverty and Social Exclusion, 2013.)

56

Prepoznati temeljno pravo ljudi koji prolaze kroz siromaštvo i socijalnu isključenost

kako bi živjeli u dostojanstvu te preuzeti aktivnu ulogu u društvu;

Promicati zajedničku i pojedinačnu odgovornost u borbi protiv siromaštva i socijalne

isključenosti, kao i poticanje odlučnosti svih javnih i privatnih sudionika;

Promicati socijalnu koheziju, budući cijelo društvo ima koristi od iskorjenjivanja

siromaštva;

Poduzeti konkretne mjere za obnavljanje obećanja EU-a i njenih država članica za

borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

Ključna načela u provođenju Europske godine jesu decentralizacija i koordinacija. Iako će se

određeni niz aktivnosti odvijati na europskoj razini, svaka zemlja sudionica odgovorna je za

svoj program aktivnosti, koji se prema prioritetima zemlje definiraju na nacionalnoj razini uz

nužan uvjet da ih odobri Komisija. Za provođenje nacionalnih aktivnosti zaduženo je

nacionalno tijelo. Europska godina je iz proračuna Unije dobila dostatan budžet koji će se

iskoristiti kako bi se potaknula koordinacija i djelovanje sa ciljem suzbijanja siromaštva i

isključenosti. Iako je svim ovim aktualnim mjerama i instrumentima utvrđen vijek trajanja,

Europska unija, u sklopu svoje socijalne politike kontinuirano vodi računa o uspostavljanju

novih programa i mjera usmjerenih prema suzbijanju siromaštva i socijalne isključenosti.

Nastavak ciljeva Europske godine, PROGRESS-a te intenzivno uključivanje razvojnih i

strukturnih fondova nastavilo se i kroz strategiju Europa 2020- strategija za pametan, održivi i

uključivi rast. Strategija Europa 2020 kreirana je od strane Europske komisije, kao odgovor

na krizu, odnosno uslijed želje za oporavkom domaćega gospodarstva. Naime, Europska se

unija i prije krize suočavala sa nepogodujućim okolnostima, koje su implicirale na potrebu

stvaranja jedinstvene strategije djelovanja koja bi zajedničkim djelovanjem svih država

članica i same Unije dovelo do otklanjanja postojećih poteškoća i vodila prema

unaprijeđivanju gospodarstva, ostvarivanju rasta i razvoja, te vraćanja Europske unije na

mjesto na kojem je nekada bila- vodeća ekonomija na svijetu. Strategija Europa 2020 se

nastavlja na Lisabonsku strategiju nadopunjujući i nastavljajući ostvarivati njezine ciljeve te

ostvarujući novo postavljene. Strategija je prihvaćena 17.lipnja 2010.godine naglašavajući

osnovne ciljeve (Kandžija, Cvečić, 2010., str.60):

Stabilizacija i oporavak europskoga gospodarstva

Reformiranje financijskog sustava

Potpora realnoj ekonomiji

57

Održavanje visokih stopa zaposlenosti

Promicanje globalnoga oporavka.

Strategija Europa 2020 u svojih glavnih pet ciljeva uvrštava borbu protiv siromaštva. Cilj

Europa 2020 glasi: „Smanjenje broja siromašnih osoba za 20 milijuna“. U skladu sa

izvršenjem tog cilja, postavlja se i inicijativa nazvana Europska platforma protiv siromaštva

koja je postavljena s ciljem jamčenja društvene i teritorijalne povezanosti na način da svi

imaju koristi od prednosti rasta i radnih mjesta te da se ljudima koji pate od siromaštva i

socijalne isključenosti omogući dostojanstven život i aktivno sudjelovanje u društvu. Svi

ciljevi postavljeni na globalnim razinama, pretaču se u nacionalne ciljeve, ovisno o

postojećem stanju koje je u zemlji. (Europa, European Platform against Poverty and Social

Exclusion, 2013.) Tako je u svakoj zemlji određeno potrebno smanjenje broja siromašnih

osoba kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi.

Tablica 9: Potrebno smanjenje broja siromašnih osoba u pojedinoj zemlji članici, stanje

2010.godine

Potrebno smanjenje u broju osoba

Austrija 235.000

Belgija 330-380

Bugarska 260.000(500.000)

Cipar 18.000

Češka 30.000

Njemačka 330.000 (660.000)

Danska 22.000

Estonija 49.500

Grčka 450.000

Španjolska Nema cilja u NRP

Finska 150.000

Francuska 1.600.000

Mađarska 450.000-500.000

Irska 186.000

Italija 2.200.000

Latvija 170.000

Luksemburg 3.000

Litva 121.000

Malta 6.560

Nizozemska Nema cilja u NRP

Portugal 1.500.000-2.000.000

58

Poljska 200.000

Rumunjska 580.000

Švedska Nema kvantificiranog cilja

Slovenija 40.000

Slovačka 170.000

UK Postoji cilj u smanjenju siromaštva

djece

Izvor: Eurostat, Statistic Databes, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-SF-12-039/EN/KS-SF-12-039-

EN.PDF

Kako bi se ostvarili ciljevi zacrtani strategijom, dakle smanjenje broja siromašnih osoba za 20

milijuna ljudi, na nacionalnim razinama je u skladu sa stanjem broja siromašnih osoba koje je

u pojedinoj zemlji izvršena procjena potrebnoga smanjenja. Najveće se zahtjeve stavlja pred

najveće zemlje, Francusku, Italiju, Portugal, Grčku, Mađarsku i Rumunjsku kao zemlje koje

imaju najveće udjele siromašnih u ukupnoj strukturi. Smatra se da prevođenje ciljeva sa

globalnih na nacionalne razine olakšava i potiče čim veći stupanj ostvarenja zacrtanih ciljeva

dakle uspješnu borbu protiv siromaštva.

Borba protiv siromaštva je od daleke povijesti imala izrazito pozitivne učinke. Tek se

organizirano djelovanje sa ciljem redukcije siromaštva pokazalo kao dobra strategija, te se sa

lokalnih širilo na nacionalne, potom regionalne i na kraju na globalne razine. Današnje

generacije su svjedoci gotovo polovičnoga smanjenja broja siromašnih osoba u svijetu u

svega jedno desetljeće. Razlog tomu može se smatrati prikladnost provođenih mjera socijalne

i kohezijske politike. Trenutno je aktualna strategija Europa 2020, kao pratilja propale

Lisabonske strategije, zamišljena kao sveobuhvatni način i program Europske unije za iduće

desetljeće, povezujući države članice bliže Uniji, što je dodatno produbilo integracije.

Međutim, mnogo je tu čimbenika koji su utjecali i u budućnosti će utjecati na ishode borbe

protiv siromaštva u svijetu. Ključno je uvažiti činjenicu da je veza borbe protiv siromaštva i

održivoga razvoja jedno od osnovnih obilježja modernoga svijeta. Dosada je borba protiv

siromaštva bila predmet rasprave odvojenim od razvoja, što se od 2013.godine mijenja.

Europska unija se u svojim temeljnim postulatima socijalne politike, uz ispunjavanje ciljeva

postavljenih strategijom Europa 2020 bori za ostvarenje Milenijskih ciljeva, a koji su jednako

tako usmjereni prema smanjenju siromaštva i socijalne isključenosti. Veza između održivosti

okruženja i siromaštva je veoma bitna. Nemoguće je otkloniti siromaštvo i osigurati život

59

dostojan svima dokle god se održivost okruženja ne postavi na globalne razine. Kako bi se

efektivno adresiralo izazove otklanjanja siromaštva i održivoga razvoja, kao glavne i

međusobno povezane globalne izazove, potrebno je ujediniti milenijske razvojne ciljeve i

ciljeve održivoga razvoja, te na taj način oblikovati okvir za djelovanje sa zajedničkim

ciljevima i izazovima, a ujedno i na taj način osigurati dostojan život za sve do 2030. godine.

(Radio Slobodna Europa, 2013.) Temeljni cilj ovog novog sveobuhvatnoga okvira treba težiti

osiguranju dostojanstvenoga života za svaku osobu, do 2030.godine, te na taj način rješavati

istodobno potrebu za iskorjenjivanje siromaštva i univerzalne vizije održivog razvoja kako bi

se osiguralo blagostanje za sadašnje i buduće generacije.

60

5. ZAKLJUČAK

Siromaštvo je tema koja pobuđuje veliki interes podjednako u stručnoj i općoj javnosti. To

nije iznenađujuće ako se imaju na umu problemi s kojima se ljudi susreću u svakodnevnom

životu. Istraživanja siromaštva i definiranje pojma siromaštva krenula su dosta kasno, tek

sredinom 18. stoljeća, a do tada se ono smatralo normalnom pojavom te se nastojalo riješiti na

razne načine. Sve do nedavno termin „siromaštvo“ primjenjivao se u značenju nedovoljnih

prihoda za nabavku minimalne količine roba i usluga. Danas se uzima da je siromaštvo stanje

kada nedostaju osnovne mogućnosti za dostojanstven život. Zapravo, ne postoji jedinstvena,

općeprihvaćena definicija siromaštva. Kroz povijesnu evoluciju siromaštva nastale su razne

teorije koje promatraju siromaštvo na razne načine. U načelu, teorije siromaštva se mogu

podijeliti u dvije skupine, a to su individualističke i strukturne teorije siromaštva. Tako

individualisti smatraju da je siromaštvo posljedica samih karakteristika siromaštva, dok

strukturalisti naglasak stavljaju na ekonomsko stanje pojedinca i prisutnost na tržištu rada.

Neke on najpoznatijih su teorija kulture siromaštva, teorija začaranog kruga, teorija

situacijske prisile i koncept potklase.

Siromaštvo se još može podijeliti na apsolutno i relativno. Iako se koncept apsolutnog

siromaštva javlja ranije, danas je prihvaćeniji koncept relativnog siromaštva koji se javlja u

onom trenutku kada pojedinac nema minimalne resurse potrebne za zadovoljenje životnih

potreba. Porast istraživanja na temu siromaštva s vremenom je doveo do problema njegovog

mjerenja, pa su tako prvo razvijena objektivna i subjektivna mjerila siromaštva. Objektivni

način mjerenja, siromašnima smatra one kojima su uskraćene osnovne životne potrebe te

imaju manje od drugih pripadnika društva. Subjektivna mjerila pak pretpostavljaju da

pojedinac sam može ocijeniti svoj položaj u društvu. Sljedeća mjerenja siromaštva su

definirana kao direktna i indirektna. Direktna su usmjerena na mjerenje standarda života, a

indirektna na mjerenje različitih resursa.

Danas siromaštvo posebno pogađa najranjivije skupine u koje spadaju nezaposleni, radno

nesposobni ili oni s ograničenim radnim sposobnostima. S obzirom na dobno-spolnu strukturu

stanovništva, siromaštvom su sve više pogođene žene i djeca, pa to zahtjeva i promjenu

uobičajenih sustava socijalne skrbi. Europska unija se u posljednjih nekoliko desetljeća

ozbiljno suočava sa problemom rastućega siromaštva i socijalne isključenosti te kontinuirano

izrađuje programe, strategije i mjere, utemeljene na odredbama socijalne politike usmjerene

61

prema rješavanju jednoga od globalnih problema. Osnovni problem sa kojim se Europska

unija suočava je kontinuirano širenje na slabije razvijene tranzicijske zemlje u kojima je

siromaštvo kao i rizik od siromaštva i socijalne isključenosti velik. To dokazuju i posljednji

podaci prema kojima najveći broj siromašnih živi u Bugarskoj (42%), Rumunjskoj (41%) i

Latviji (38%), a njih slijede stanovnici Litve i Mađarske (cca 30%). Nasuprot tome, najmanji

broj siromašnih građana imaju Češka (14%), Švedska i Nizozemska (15%) te Finska i

Luksemburg (17%). Prema pragu siromaštva mjerenim mjesečnim prihodima i izdvajanjima

za socijalnu zaštitu može se zaključiti da postoje velike razvojne razlike među članicama

Europske unije. Prema podacima sa Eurostata najveći postotak GDP-a za socijalnu zaštitu

izdvaja Francuska (33,77%), a najmanje Rumunjska (17,58%), dok među novijim članicama

najviše izdvaja Slovenija (24,80%). Aktualna gospodarska kriza u svim je novijim članicama

Europske unije povećala stopu rizika od siromaštva i socijalne isključenosti. Izdvojiti se

jedino može Poljska koja je drastično smanjila svoju stopu rizika (sa 45,3% na 27,2%), dok

Češka ima najmanju stopu rizika od 15,3%. Navedeni podaci i činjenice potvrđuju

postavljenu hipotezu koja govori da je siromaštvo raširenije u novijim članicama Europske

unije nego li u starim i zemljama osnivačicama. Prihvaćajući načela socijalne politike i

socijalne zaštite koja se koriste u ostalim „starim“ članicama Europske unije tranzicijske

zemlje zapadaju u strukturne probleme, u kojima je do izražaja došla neefektivnost i potpuni

podbačaj socijalnoga sustava. Također, veliki problem čini nezaposlenost koja je direktno

povezana sa siromaštvom što dovodi do širenja opsega i ciljeva borbe protiv siromaštva i

isključenosti.

Borba protiv siromaštva temelji se na socijalnoj politici Europske unije. U ovim kriznim

vremenima aktualna je strategija Europa 2020, koja se nastavlja na dosadašnje ciljeve u borbi

protiv siromaštva u Europskoj uniji. Strategija Europa 2020 nastavlja se na dosadašnji

program PROGRESS koji je u suradnji sa Europskim socijalnim fondom kao vodećom

financijskom potpornom institucijom poticao zapošljavanje i uključivanje u društvo sa ciljem

redukcije stope siromaštva. U budućnosti se planira nastavak na postavljene ciljeve aktualne

strategije putem programa Ujedinjenih naroda, sa ciljem ostvarenja temeljnih ljudskih prava.

Na temelju toga može se zaključiti da je danas nužno neprestano provoditi istraživanja i pratiti

stanje svih sastavnica siromaštva da bi se u Europskoj uniji mogla razviti primjerena politika

učinkovita suzbijanja siromaštva i društvene izdvojenosti, te da bi se potaknuli procesi

društvenoga uravnoteženja jer siromaštvo kao društveni problem je duboko ugrađena rana

62

koja se pruža kros svaku dimenziju kulture i društva. Kao zaključak svega nameće se

činjenica da je svijet daleko od rješenja problema siromaštva, ali zajedničkom suradnjom

cjelokupne svjetske zajednice, posljedice siromaštva se mogu ublažiti.

63

LITERATURA

Knjige:

1. Bejaković, P., 2001, Borba protiv siromaštva u svijetu i Hrvatskoj, Društvena

istraživanja Zagreb, Zagreb.

2. Kandžija, V., Cvečić, I., 2010, Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski

fakultet Rijeka, Rijeka.

3. Sachs, J., 2007, Kraj siromaštva: Ekonomske mogućnosti našega doba, Algoritam,

Zagreb.

4. Stubbs, P., Gregson, K., 1998, Social Policy, Protection and Practice, Svjetlost,

Sarajevo.

5. Šućur, Z., 2001, Siromaštvo: teorije, koncepti, pokazatelji, Pravni fakultet u Zagrebu,

Zagreb.

6. Tomaš, R.,Pržulj, Ž., Šijaković, I., 2004, Nezaposleni: resursi ili socijalni problemi?,

Ekonomski fakultet Banja Luka, Banja Luka.

Članci:

7. Bejaković, P., 2005, Siromaštvo-Pojmovnik, Financijska teorija i praksa, str. 133 - 138

8. Gerovska, M., Dimitrijoska, S., 2012., Socijalna politika i socijalni rad u doba

ekonomske krize u Republici Makedoniji, Ljetopis socijalnog rada, str. 167 – 181

9. Grgurić, I., 2004, Globalizacija, rast, nejednakosti i siromaštvo, Ekonomski fakultet u

Zgarebu, Zagreb, str. 235 - 250

10. Malenica, Z., 2011, Siromaštvo u Hrvatskoj (1990. -2010.), Politička misao broj 3, str.

65-81

11. Šućur, Z., 2004, Socijalna isključenost: pojam pristupi i operacionalizacija, Revija za

sociologiju, broj 35, str. 45 – 60

12. Šućur, Z., 2005, Siromaštvo i socijalni transferi u Hrvatskoj, Pravni fakultet u

Zagrebu, str. 37 – 58

64

Internet izvori:

13. Leksikon održivog razvoja, 2012, online:

http://www.dop.hr/wp-content/uploads/leksikon_odrzivog_razvoja.pdf

14. World Bank, 2013, online:

http://data.worldbank.org/topic/poverty

15. Teorija kulture siromaštva, 2012, online:

http://bs.scribd.com/doc/62256785/10-Siroma%C5%A1tvo-i-dru%C5%A1tvena-

isklju%C4%8Denost

16. Analiza siromaštva u Crnoj Gori , 2011, online:

http://monstat.org/userfiles/file/analiza%20siromastva/novembar/ANALIZA%20SIRO

MA%C2%8ATVA%20U%20CRNOJ%20GORI%20U%202011_godini%20PDF%20.

pdf

17. IMO, Hrvatska i Europska unija,2013, online:

http://eunigma.hrt.hr/media/cms_page_media/9/articleshrvatska_i_eu_prednosti_izazo

vi-1328529972.pdf

18. Ministarstvo rada i socijalnog sustava, Europski socijalni fond, online:

http://www.socijalno-partnerstvo.hr/default.aspx?id=213

19. Europa, European Platform against Poverty and Social Exclusion, online:

http://europa.eu/legislation_summaries/employment_and_social_policy/social_inclusi

on_fight_against_poverty/em0046_en.htm

20. An analysis of the National Action Plans on Social Inclusion (2004 - 2006)

submitted by the 10 new Member States, 2004, online;

http://ec.europa.eu/employment_social/social_inclusion/docs/sec256printed_en.pdf

21. At risk of poverty or social exclusion in the EU 27, 2013, online:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/3-26022013-AP/EN/3-

26022013-AP-EN.PDF

22. Entereurope, 2013, online:

http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID=434

8

23. Siromaštvo u Europskoj uniji, 2012, online:

http://www.vecernji.hr/vijesti/cak-cetvrtina-stanovnistva-eu-pogodena-je-

siromastvom-clanak-375018

65

24. PROGRESS Programme, 2012, online:

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?langId=en&catId=327

25. Socijalna politika i socijalni rad u doma ekonomske krize u Republici Makedoniji,

2012; online:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=153692

26. List of activities for 2013 European Union Programme for Employment and Social

Solidarity – PROGRESS

http://ec.europa.eu/social/keyDocuments.jsp?type=0&policyArea=0&subCategory=0

&country=0&year=0&advSearchKey=ProgressAnnualWorkPlan&mode=advancedSu

bmit&langId=en

27. Europska komisija, 2013, online:

http://ec.europa.eu/esf/main.jsp?catId=35&langId=en

28. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013.

http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/14-01-03_01_2012.htm

29. Eurostat, Statistic database, online:

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/setupDownloads.do

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&plugin=1&language=en&pco

de=tesov110

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode

=tespn100&plugin=1

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pco

de=tsdsc420&language=en

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pco

de=tsdsc350&language=en

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode

=tsdsc100&plugin=1

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=ilc_li10&lang=en

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/refreshTableAction.do?tab=table&plugin=1&pco

de=tsdsc350&language=en

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode

=tps00098&plugin=1

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-SF-12-039/EN/KS-SF-12-

039-EN.PDF

66

POPIS TABLICA Stranica

1. Broj osoba koje žive u kućanstvima sa niskom radnom

aktivnošću 19

2. Osobe koje žive na rubu siromaštva u starijim

članicama EU 27

3. Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u

starijim članicama EU 28

4. Izdavanje starijih članica Europske unije za socijalnu

zaštitu kao udio u GDP 29

5. Osobe koje žive na rubu siromaštva u starijim

članicama EU prije primanja socijalnih transfera 30

6. Osobe koje žive na rubu siromaštva u starijim

članicama EU nakon primanja socijalnih transfera 31

7. Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti u

novim članicama EU 36

8. Izdavanje novih članica Europske unije za socijalnu

zaštitu kao udio u GDP 37

9. Potrebno smanjenje broja siromašnih osoba u

pojedinoj zemlji članici, stanje 2010.godine

57

67

POPIS GRAFIKONA Stranica

1. Stopa rizika od siromaštva zaposlenih u 2011. godini 20

2. Stope rizika od siromaštva za umirovljenike u 2011.

Godini 21

3. Stopa rizika od siromaštva prema visini postignutog

stupnja obrazovanja 22

4. Odnos osoba koje žive na rubu siromaštva prije i

nakon primanja socijalnih transfera u starijim

članicama Europske unije

32

5. Osobe koje žive na rubu siromaštva u novim

članicama EU 34

6. Odnos osoba koje žive na rubu siromaštva prije i

nakon primanja socijalnih transfera u novim članicama

EU

38

7. Prag siromaštva u novim članicama EU u 2011. godini

(mjesečni prihodi u €) 39

8. Stopa rizika od siromaštva, usporedba zemalja EU i

Hrvatske, 2011. (%) 42

9. Kretanje stope siromaštva u Makedoniji; 2008.-2011. 45

10. Izdvajanja za pojedina područja u programu

PROGRESS 53

11. Ukupna potrošnja ESF-a za razdoblje 2007.- 2013. (u

milijardama eura) 55