TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA · 2017-03-08 · TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA 7 Danijel Berković Figura i slika Starim zavjetom vlada predodžbeni i figurativni jezik, i sve je počelo razmatranjem

TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA

Danijel Berković

Sadržaj

1. ODNOS PREMA STAROM ZAVJETU

Patristika

Reformacijska tradicija

2. BIBLIJSKA TEOLOGIJA

Analiza i sinteza

Misao i jezik Staroga zavjeta

2. TEOLOGIJA SZ

Potraga za središtem

Temelj Objave

Dvije povijesti

Teologija u tekst

Terminologija

3. SAVEZ I KRALJEVSTVO

Dvije pretpostavke

Savez i kraljevstvo

4. SAVEZ

Pretpostavke djelotvornosti Saveza

Odnosi u Savezu

Regulacija Saveza

Narav i ime

Vodstvo Saveza

Razvrgnuće Saveza

Vječni Savez

5. KRALJEVSTVO

Uvodne opaske

Kraljevstvo i obećanje

Slabi počeci

Mesijanski kralj

Mesija: narav i poslanje

David: idealni kralj


Danijel Berković

3

1. ODNOS PREMA STAROM ZAVJETU

Odnos prema SZ gledano kroz tri povijesna razdoblja:

a) patrističko doba, to je vrijeme crkvenih otaca,

b) Reformacijsko doba,

c) suvremeno razdoblje.

Patristika

U patrističko vrijeme (antička vremena) postoje tri izvorna gledanja i

tretiranja SZ. Shodno tome i razvoj u teologijama : 1. Marcion, 2. Aleksandrijska

škola, 3. Antiohijska škola

Marcion (Sinop, 70-150 A.D.)

Kompilirao je najraniji kanon NZ. Za svoje vrijeme vodi jednu od

najperspektivnijih kršćanskih zajednica, crkva koja traje sve do 5 st.Radikalno

odbacuje SZ. Svojim naukom tumači potpuni dikontinuitet (raskid, prekid)

između SZ i NZ. Oštro razdvaja Boga SZ, koji je Bog pravedan, strog i gnjevan,

od Boga NZ. Isus je objavio i otkrio ‘novog’ Boga NZ koji je dobar, ljubazan i

milosrdan. Prema tome Bog SZ nije isti onaj Bog kojeg nalazimo u NZ. Isus, je po

nauku Marciona, došao na svijet da otkupi čovječanstvo kako od Zloga tako i od

gnjevnog Boga SZ.Marcion u cjelosti odbacuje Sv. pismo SZ koji za kršćanina

nema nikakvog autoriteta niti snage.

Aleksandrija (2/3 st)

Klement Aleksandrijski i Origen glavni su patristički nositelji ovoga smjera

i odnosa prema SZ. Taj odnos se temelji na odvajanju ‘slova’ i ‘duha’ SZ-a.

Prvenstvo se daje duhovnom značenju koje se krije iza pripovijesti i povijesti

(teksta) SZ. Sensus plenior. Čitatelj i tumač SZ uvijek treba iznači sakriveno

duhovno značenje. Način kojim se ovo postiže (metoda) jest ‘alegorija’ i

alegorijsko tumačenje.

Antiohija (4/5 st)

Krisostom i Teodor iz Mop. glavni nositelji. Ova škola tumačenja SZ

prvenstvo daje povijesnom razvoju u okvirima SZ, tek potom pronalazi ona viša

načela u tekstu. Naglasak je na (povijesnom) kontinuitetu i sljedu događaja u


Danijel Berković

4

otkupljeničkom ispunjenju SZ prema NZ. Antiohijski pogledi odbacivali su

alegoriju kao metodu.

Reformacijska tradicija

U Reforamciji i dalje živi i naglašeni je utjecaj Aleksandrijske škole u

odnsou na SZ.

Kalvin

Zauzima se za historijski uvid i naglasak na kontinuitetu u otkupiteljskoj

povijesti spasenja, kao i na važnost gramatičke i jezičke metode u stvarima

egzegeze (cf. uloga M.V.Ilirika u istoj reformatorskoj tradiciji).

Luter

Dok je Kalvin gledao i naglašavao kontinuitet i harmoničnost između SZ i

NZ, Luter doživljava, i osobnije, jači nagalasak NZ pa shodno uzima nešto

‘Aleksandrijskoga’, osobito u utjecaju na posl. Galćanima koja je osobito dobar

odraz Luterovih duhovnih i biblijskih doživljaja. Njegovo iskustvo duhovnog

oslobođenja pod evanđeljem NZ, ‘odvlači’ ga od Zakona SZ u kojem vidi moralni

orjentir ali ne i duhovnu snagu i autoritet.

Između Kalvina i Lutera, osobito u odnosu na Zakon u Starom zavjetu,

uočljiva je razlika u pristupu i tumačenju, dok :

Luter u Zakonu gleda što ovaj zabranjuje i ograničava, za njega je Zakon

‘slovo koje ubija’,

Kalvin u istome gleda sve ono što taj isti Zakon pozitivno promovira i

potiče, kao kršćansko življenje i svetost.

Oba ova pogleda kada krenu u svoje krajnosti završavaju ili sa

marcionitskim natrusima (‘luteranizam’) ili u izraženom liberalizmu i

antinomianizmu kao legalizmu (‘kalvinizam’). Povijesno u Pietizmu kao obliku

radikalnog odvojenja od svijeta.


Danijel Berković

5

2. BIBLIJSKA TEOLOGIJA

Analiza i sinteza

U odnosu na biblijski tekst Staroga zavjeta analiza i sinteza jesu

metodološki alati egezegeze i hermeneutike. Egzegeza kao metoda analizira

biblijski tekst, rastavlja na sastavne djelove te zadani tekst polaže u primjereni

kontekst, rekonstruirajući ga. Hermeneutika, je pak možemo reći ‘primjenjena

egzegeza.

Biblijska teologija nastoji sintetizirati. U tom smislu egzegeza je tek alat u

teološkoj ruci.

Razvoj “biblijske teologije

Naglasak na biblijske studije, čvrsto ukorijenjen u protestantskoj tradiciji,

osobito je usmjeren na crkvu i potrebe crkve a stasao je netom nakon II Svjetskog

rata.

Tako je nastao i cjeli jedan pokret, posebno istaknut u anglo-saksonskom

djelu svijeta, a nazvan je Pokret Biblijske Teologije (Biblical Theology

Movement). Pregled toga rasta i razvoja biblijske teologije, reakcije na prethodna

tumačenja i pristupe Svetom pismu daje B.Childs u sada već klasičnom djelu

'Biblical Theology in Crisis'. Osim utjecaja moderne i postmoderne u odnosu na

Sveto pismo, pojava historijske kritike poseban je bio poticaj na re-vitaliziranju

biblijske egzegeze i biblijske teologije.

Bilo je tu i mnogih drugih klasičnih djela koja su na toj liniji zapravo

iznjedrila i potaknula novi (ili možda obnovljeni ?) pristup u odnosu na egezegezu

i tumačenje Svetog pisma. Primjerice, Rowley,H.H. ‘The Relevance of the Bible’,

potom od istog autora ‘Rediscovery of the Old Testament’, Wright, G.E. ‘The

Challange of Israel’s Faith, Anderson, B.W. ‘Rediscovering the Bible’.

U relativno kratkom razdoblju pojavljuju se sada mnoge studije i tekstovi iz

područja studija Svetog pisma u odnosu na teologiju,. Osobito je uočljiv pojav

cijelog niza nove biblijske periodike izričito usredotočene na biblijsku teologiju.

Pojavljuju se časopisi kao Interpretation (1947), Scottish Journal of Theology

(1948) i nešto ranije Theology Today (1944).


Danijel Berković

6

J.P.Gabler (1787) 1, pravi distinkciju između sustavne i biblijske teologije.

Sustavna je teologija nastupala i polazila sa doktrinarnih pozicija, čime je zapravo

nametala određene pretpostavke koje je zatim trebalo potvrditi. Kao da se rješenje

zadatka postavlja ispred samog zadatka.

L.B.Gilkey, o klasičnoj biblijskoj teologiji, “It’s world view or cosmology is

modern while its theological language is biblical and orthodox” 2. Zapravo se

radi o svojevrsnoj krizi i polarizaciji unutar interpretacije Staroga zavjeta. Na

konzervativno krilo koje katkad u svojoj radikalizaciji prelazi u fundamentalizam.

Ili s druge strane na liberalno krilo koje pak u svojoj radikalizaciji prelazi u

sterilni akademizam.

Na osnovi svojih načela Reformacija je za Kršćansku crkvu položila temelj

egezegetskoj tradiciji u odnosu na Sveto pismo. To je trajalo sve do sredine 19.

stoljeća i pojave historijsko-kritičke metode (vidi ovdje: 'Dvije povijesti'). Ovaj

novi pristup (osobito Starom zavjetu) skoro pa u cjelosti bacio je u sjenu svu

prethodnu tradiciju tumačenja Starog zavjeta 3.

Misao Staroga zavjeta

Jezik Biblije

Egzaktnost je baština helenističkog misaonog procesa zapadnoeuropskog

svijeta. To znači da je naše prvotno očekivanje sasvim precizna točnost o nekom

događaju. Točni datumi tako postaju glavni nositelji povijesti.

Starozavjetnom semitskom čovjeku znatno je važnije bilo upoznati

povijesno-spasenjske posljedice nekog događaja od pedantno egzaktnog

povijesnog bilježenja. U povijesti hebrejske literature teško je naći pokušaje

sustavnog i tematskog razvrstavanja onih literarnih djela koja bi nalikovala našim

sustavnim teologijama, razvrstanim i odijeljenim po kategorijama.

U korijenu problema to je pitanje jezika Biblije. U odnosu na Stari zavjet, u

tom se pogledu iznjedrio cijeli niz radova i autora koji se fokusiraju na problem

slikovitosti biblijskog jezika 4.

1 H.H.Rowley, “The Old Testament and Modern Study”, str.312

2 L.B.Gilkey, “Cosmology, Ontology and the Travail of Biblical Language” (Journal of Religion 41(1961)

3 osobito tradiciju Puritanskog ekspozicijskog izlaganja Svetog pisma.

4 G.B.Caird, “The Language and Imagery of the Bible”; P.Cotterell & M.Turner, “Linguistics and Biblical

Interpretation”; A.Gibson, “Biblical Semantic Logic”; P. Avis, “God and the Creative Imagination”


Danijel Berković

7

Figura i slika

Starim zavjetom vlada predodžbeni i figurativni jezik, i sve je počelo

razmatranjem izraza (jezika i govora) Staroga zavjeta u čijim se temeljima

zapravo nalazi imaginacija i slika obzirom na prosvjetiteljski jezik egzaktnih

kategorija. Racionalizma sa spekulativnim načinom razmišljanja i apstrahiranja.

Metafore i simbolično-slikoviti jezik temeljni su i prevladavjaući izarzi

Staroga zavjeta. Shodno tome analogija je temeljna izrazu židovske misli i

starozavjetnom tekstu. Analogijski obrazac osnovni je lingvistički instrument.

Lako je vidjeti kako Stari zavjet govori figurativnim jezikom kada govori o

egzistencijalnim temama života i smrti. To je jezik oslikan dinamičnim slikama

lišen apstraktnih izraza. “Užeta smrti sapeše me” (Ps 116:3), ili, “Uzet ću čašu

spasenja” (116:13); pa opet “Jahve je pastir moj” (Ps 23), “Uljem mi glavu

mažeš, čaša se moja prelijeva” (23:5b), dok je ideal zajednice i zajedništva “kao

na glavi ulje dragocjeno, što slazi na bradu, bradu Aronovu” (Ps 13:2).

Literarnost i doslovnost u izrazu Staroga zavjeta u mnogočemu postaju

zapravo nemogućnost - kako opisati Boga, ljubav, smrt, ili u spekulativnom

smislu zapadnjačke apstrakcije opisati čin Stvaranja...etc. O problemu teološkog i

biblijskog jezika, govora o Bogu i božjim stvarima mnogo se razglabalo.

(Usporedi: W.Pannenberg, u P.Avis, str.71; I Vatikanski koncil...).

Analogija

U Starozavjetnom tekstu osobito su naglašene i prisutne analogije Boga

Izraela. On je “otac”, “pastir”, “zaručnik”, “kralj”.

Novozavjetno Isusovo poučavanje zapravo nastavak je židovske rabinske

metode. Prožete i temeljene na prispodobama i analoškom obrascu. Ako se

osvrnemo na četiri Evanđelja, nije slučajnost da se to osobito očituje upravo u

“židovskom” Matejevom evanđelju 5. Prispodoba o sijaču započinje pojašnjenjem

Isusovog izlaganja : “Tada im je o mnogim stvarima govorio u usporedbama”

(Mat 13:3), i dalje, “Približiše mu se učenici i upitaše ga: Zašto im govoriš u

usporedbama?” (13:10)

5 egzemplarni odjeljak je : Mat 21:18 – 22:1


Danijel Berković

8

Antropomorfizmi

Zatim tu su još i neizbježni antropomorfizmi. Na početku knjige Postanka

nakon što se prvim ljudima otvaraju oči (3:7), što je već po sebi metaforički, čuju

korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca” ( 3:8).

Sve se zapravo personalizira. Stoga je antropomorfni način govora i

razmišljanja ključni za SZ misao. Nije začudno zato da hebrejska misao, kao što

je to bio slučaj kod Saduceja u Novozavjetno vrijeme, koji nemaju pojam

apstraktnog vječnog života duše. Naime, duša mora imati svoje ‘sjedište’ i

osobnost, da bi bila relevantna stvarnosti mora biti personalizirana. U jeziku

Starog zavjeta izraz “ruah” istovjetan je za “dušu”, ali i za “vjetar”. Svaki imalo

apstraktan izraz ima svoju istoznačnicu jezikom slika i u realnom svijetu.

Rabinizam kao metoda

Temelj rabinskoj metodi jest “midraš” (heb. vrd tražiti, istraživati,

ispitivati..) zapravo kao egzegetsku metodu kojom se prije svega nastoji osvjetliti

i za bolje razumijevanje pojasniti biblijski tekst. Podijeljen je na dvije vrste.

“Halakah”, se bavi razlaganjem zakonodavnog biblijskog materijala i

“hagadah” narativni aspekt koji pokriva preostale dijelove i po naraavi je zapravo

homiletički.

“Soferim” ili “masoreti” i njihov zadaci i pothvati ne mogu se približavati ili

uspoređivati sa suvremenim sistematičarima ili sustavnim teolozima. U temelju

njihove zadaće nije se nalazio poziv sustavnog teologa nego pedantnog

prenositelja svetog teksta.


Danijel Berković

9

3. TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA

Potraga za središtem

I samo poimanje (korištenje) termina i razumijevanje istoga od važnosti je

za daljnje razmatranje teologije SZ. Govorimo li o 'središte', 'središnja ideja',

'osnovni koncept'. Ako govorimo o središtu (teologije SZ) zasigurno bi trebala biti

riječ o jednom središtu. Ono koje povezuje ostale različite teme, biblijske knjige

ili motive. Postupni i opći pomak u razmatranju teologije SZ kretao se od potrage

za jedinstvenim sveobuhvatnim središtem SZ, prema raznolikosti i diverzitetu.

Sve se manje s pouzdanjem oslanjalo na potragu za jednim središtem, a time i

prema jednoj teologiji SZ.

Postoji li jedan univerzalni ključ kojim se dolazi do takvog središta. Ključ

kojim se otvara vidik prema uredno, progresivno uređenoj i artikuliranoj

(teološkoj) temi SZ ? Dodatno, ovom pitanju stoji i pitanje; jesu li pisci SZ toga

bili u cjelosti svjesni ?

Teologija u tekstu

Postoji jedan dodatni problem u razmatranju jednog takvog središta

teologije SZ. Postavlja se pitanje da li takav potencijalni model središta nalazimo

u samom biblijskom tekstu, do kojega se zatim dolazi deduktivnom metodom i

pomnom egezegezom samoga teksta, ili, se pitanje teološkoga središta postiže

tematski uredno posloženom vanjskom intervencijom iz, recimo, područja

sustavne teologije (?).


Danijel Berković

10

Temelji objave

Povijest

Kao alternativni temeljac objave u SZ nude se dvije mogućnosti. Ili je

objava Božja posredovana kroz povijest. To bi tada prije svega bila povijest

spasenja (Heilsgeschichte), ili spasenjska povijest, u odnosu na jedan narod, Izrael

narod Božjeg izabranja (Pnz 7:6).

Povijest kao takva, u tom slučaju, glavni je i primarni medium Božje objave

u Starom zavjetu.

Sveto pismo

Alternativno tome uzima se Riječ, Sveto pismo kao središte i jedini izvor

objave Božje. Sveto pismo je u tom slučaju krunski svjedok Božje objave. Ovu

liniju osobito zagovaraju dogmatičari, osobito K.Barth 6. U sažetku uvodne

rečenice o Svetom pismu, Barth kaže, «The Word of God is God Himself in Holy

Scripture» (Barth,457) 7. Na sličan način iz perspektive dogmatičara o obajvi

Božjoj govori i L. Berkhof, «Revelation is always something purely subjective,

and can never turn into something objective like the written Word of Scripture» 8.

Biblijski tekst odista upućuje sam 'na sebe', iako upućuje i na povijest i

povijesne događaje koji su se zbivali. Nije li upravo povijesnost Izlaska (eg. 'Ja

sam tebe izveo iz zemlje egipatske...Narode moj sjeti se sada', Mih 6:4)

determinanta na koju se oslanja sama Riječ.

6 Barth, K. Church Dogmatics I, (The Doctrine of the Word of God,457) (T&T Clark, 1963)

7 koje su eventualne krajnje reprekusije na mogući biblicizam u odnosu na ovakav pogled.

8 Berkhof, L. Systematic Theology, (Banner of Truth, 1958), str.34


Danijel Berković

11

Dvije povijesti

Tradicijska povijest

Ili povijest tumačenja. Čak i kada prihvatimo da je povijest čvrsti oslonac

Božje objave stvari nisu riješene. I kada bi se za teologiju SZ uzela samo povijest

kao isključivi oslonac Božje objave, suočavamo se s jednom nedoumicom. Iako se

stvari (povijesno) događaju, svaka povijest uvelike je podložna interpretaciji, i

stoga potencijalno nepouzdana.

Uzmemo li povijesnost događaja Izlaska Izraelaca iz Egipta. Događaj od

presudne teološke važnosti za Izraela, a paradigmatski i za cjelokupnu spasenjsku

povijest. Suočeni sa povijesnosti tog događaja može se pojaviti pitanje – što se

zapravo dogodilo(?). I samim postavljanjem ovog pitanja širom smo otvorili vrata

mogućim tumačenjima povijesnog događaja sa dalekosežnim posljedicama po

teološku konzistentnost SZ. Dakako, mi ovo pitanje možemo i ne htjeti postaviti !

Egzaktna povijesti

Pred nas se zapravo postavljaju dvije povijesti, a mi ostajemo zatečeni pred

podvojenom povijest. Kako i zašto ?

Jedna povijest jest ona koja se nastoji egzaktno utvrditi; metodološki znači

kritičkim rekonstruirati. Takav pokušaj egzaktne rekonstrukcije povijesti daje nam

neki kritički minimum u odnosu na pitanje vjere. Zamka je tada u tome što i ako se

ustanovi, napuklina u povijesnosti, nestaje i onog zajamčenog teološkog i

vjerskog minimuma.

Metodološki ovakva intencija rekonstrukcije povijesti sasvim je utemeljena

na historijsko-kritičkoj metodi.

Problem povijesti

Za razliku od egzaktne povijesti, ova se uvelike podupire na tradicijske

vrijednosti upletene i isprepletene u toj istoj povijesti. Metodološki pristupa se

historijsko-tradicijskom metodom. Ovdje je posebni naglasak na ispovjedanju

vjere, a u tom slučaju postiže se teološki maksimum.

Ali ne i bez povijesnih 'žrtava'. Jer u ovom slučaju potreban je tek minimalni

broj faktičkih događaja da se podupre vrijednost vjere. Ali to isto tako znači da se

povijesna egzaktnost relativizira, pa čak dolazi i pod znak pitanja.


Danijel Berković

12

U ovom slučaju osobno iskustvo postaje vodeća kategorija. I zapravo to isto

iskustvo s vremenom može postati nezavisno od stvarnosti, i barem u djelu

neovisno od egzaktne povijesti. Do te mjere da prestaje biti relevantno jesu li ili

nisu (neka) djela Božja ukorijenjena u egzaktnoj povijesnoj zbilji 9. Sasvim je

jasno kako iz svega slijedi relativizam a povijesno gledajući i svjetonazor

postmoderne.

Teologija u tekstu

Utjecaj sustavne teologije na teologiju Starog zavjeta tradicionalno je

prisutan. U tom pogledu okvir je jednostavan i jasan, ali i nametnut iz okvira i

strukture sustavne teologije.

U skaldu sa uzusima sustavne teologije nude se kategorije koje tematski

objedinjuju korpus Staroga zavjeta. Prema tome imati ćemo sustav koji se

usredotočuje oko tri temeljna područja sustavne teologije.

Teologija. (Bog) Sve ono što se veže na pitanja o Bogu. Tko je Bog,

Njegova narav i atributi, pitanje Božjeg objavljivanja ljudima....

Antropologija. (Čovjek) Doktrina o čovjeku. Pitanje njegova podrijetla?

Imago dei ili što drugo? Pitanja čovjekove naravi i konstitucije. Čovjek s dušom.

Podrijetlo čovjekove duše. Svetopisamski izvještaji o podrijetlu, naravi i

konstituciji čovjeka.

Soteriologija (most) Kako premostiti jaz između čovjeka i Boga ? Ordo

salutis. Put spasenja; pojam i proces otkupljenja čovjeka. Pojam i put opravdanja.

Simboli i paradigme u SZ

Noviji pristupi teologiji Starog zavjeta više ne polaze od ovih kategorija

nametnutih iz okvira sustavne teologije. Slijedeći tradicije biblijske teologije,

metodološki utemeljenih u egezegezi i hermeneutici, teologija SZ struktuira se

progresivno u samom biblijskom tekstu.

Mnogi starozavjetni teolozi sada osim samoga biblijskog teksta i metode

biblijske teologije, zauzimaju se i u razmatranju onih prevladavajućih simbola

Staroga zavjeta koji na svoj paradigmatski način objedinjuju tekst i teološku

9 završetkom Prosvjetiteljstva, u filozofiji klasičnog njemačkog idealizma 18 st. Kant predvodnik je i pravi začetnik

pogleda na svijet u kojem ljudski um, iznad svega osobno iskustvo temelji su suvislosti i smislenosti svega.


Danijel Berković

13

misao SZ (vidi ovdje 'Misao Starog zavjeta', 'analoški obrazac'). Uočavaju one

(simbole) kojima autori SZ najznakovitije izražavaju svoju vjeru.

Simboli saveza i kraljevstva najčešća su tema teologije Starog zavjeta. U

paradigmatskom smislu tu je također i značajan SZ simbol izlaska bez kojega bi

bilo teško struktuirati teologiju Starog zavjeta.

Terminologija

No i kada se sve to učini ostaju nam pitanja definiranja i artikulacije ovih

pojedinih simbola i paradigmi.

Savez

Na primjer uzmemo li simbol saveza, još uvijek se odvija diskusija o tome

da li je ovaj simbol sveprisutan u tekstu SZ (mnogi smatraju da je prisutan samo u

deuteronomističkoj tradiciji), kao i pitanje izvornog i pravog (teološkog) značenja

ovog pojma. Ili bolje, uzevši izvorne biblijske jezike, je li hebrejski 'berith' (trb) u

Starom savezu (zavjetu) isto što i grčki 'diatheke' (diaqhkh) u Novom zavjetu ?

I u modernim jezicima evidentno je da se ne radi o istoj semantičkoj grupi;

jer engleski 'covenant' nije isto što i njemački 'bund'. Baš kao i u hrvatskom jeziku

savez nije isto što i zavjet ?

Kraljevstvo

Analiza svetopisamskog teksta ukazuje nam na varijacije u shvaćanju

poimanja kraljevstva. Počevši od samih početaka uspostave izraelskoga

kraljevstva prikazanog u tekstu SZ (1Sam 8-10) pa sve do novozavjetnih tekstova

i iščekivanja (mesijanskoga) kralja i kraljevstva (Dj ap 1).


Danijel Berković

14

4. SAVEZ I KRALJEVSTVO

Blagoslov i obećanje

Ukoliko smo zauzeli stav da su savez i kraljevstvo teološki i tematski dvije

žarišne točke u teologiji SZ – a koje pokazuju tu tendenciju da se približuju jedna

drugoj i preklapaju, tada nam treba vidjeti koje su tu još pretpostavke da bi takva

teza bila i prihvatljiva i tekstualno evidentna.

Blagoslov i obećanje

Teološki, tekstualno, i kronološki pretpostavke teologiji saveza i kraljevstva

jesu pojmovi i prethodna implementacija Božjeg - blagoslova i obećanja.

Blagoslov i obećanje imaju normativnu snagu i daju pravi oblik teološkim

temama saveza i kraljevstva. Blagoslov i obećanje pojmovi su koji se nadovezuju,

blisko su povezani. Kao da su uvjetovani odnosom pretpostavke i rezultata

(posljedice).

U tom pogledu obećanje će biti rezultat Božjega blagoslova; baš kao što će

blagoslov biti pretpostavka obećanju.

Blagoslov. Prije svega zamjetimo kako je uz suverenu stvaralačku snagu

Stvoriteljevu, pri stvaranju upravo blagoslov Božji osnovni motiv.

Postanak 1, vodi se po slijedećem obrascu – 'I reče Bog', potom 'I bi tako', i

zatim 'I vidje Bog da je dobro'. I ne samo to, dovršeni i zaključni motiv upravo je

investicija blagoslova nad sve stvoreno (1:22,28; 2:3). Sve što je na nebu i na

zemlji Bog blagoslovi (1:22); čovjeka, muško i žensko, blagoslovi ih Bog (1:28);

pa potom i dovršni dan, dan počinka blagoslovi Bog (2.3).

Biblijski tekst blagoslov pojašnjava na slijedeći način. Blagoslov u sebi nosi

- određenu učinkovitost, mogućnost i sposobnost nekog ostvarivanja (kapacitet), s

jedne strane, i shodno tome neku posljedicu ili rezultat ove osposobljenosti

(rezultat). Božje stvorenje, u stanju blagoslova, jest produktivno i obilno 10

.

Blagoslovi Božji prava su prethodnica njegovih obećanja.

Postanak 1-11 uvodi nas i pokazuje blagoslove Edenskog vrta , Noe (9:1) i

Abrahamovskog blagoslova (12:1-3).

10

shodno ovim karakteristikama blagoslova nasuprot tome evidentno je da će prokletstvo biti upravo odsustvo ovih

elemenata blagoslova; tako će umjesto proizvodnosti i plodnosti biti jalovost i siromaštvo (Post 3.17b ‘Zemlja neka

je zbog tebe prokleta’; Mih 6:15 ‘Sijat ćeš ali nećeš žeti’)


Danijel Berković

15

Obećanje. Iako blagoslov i obećanje idu ruku pod ruku, blagoslov je

zapravo svojevrsna Božja priprava za obećanja koje patrijarsima tek dolaze.

Slijedeći W. Kaisera prikazati ćemo kako on shematski struktuira te izlaže

plan po kojem se pojam obećanja otvara i razvija kroz SZ tekst.Temeljni okvir

unutar kojeg se razvija koncept obećanja prikazan je u četiri točke 11

. Vrlo su

važne ove poveznice koje razvijaju pojam obećanja u SZ i za samu teologiju SZ :

1. Pred-patrijarhalni blagoslov potom, patrijarsima obećanje.

2. Patrijarhalno obećanje i Zakon Mojsijevskog razdoblja

3. Pred-monarhijski 'deuteronomizam' i Davidovsko obećanje

4. Mudrosna teologija stvaranja i obećanje Profetizma.

11

detaljan prikaz ove sheme prikazan je na kraju ovog priručnika u Dodacima.


Danijel Berković

16

5. SAVEZ

OSNOVE I STRUKTURA

Pojam Saveza svakako je jedan od temeljnih pojmova u Starozavjetnim

izvještajima i bez sumnje kamen temeljac u svakoj nadgradnji klasičnog

Židovstva. Ono je svećana obveza dviju stranaka - Boga i čovjeka. Ovakav se

Savez ratificira kako verbalnim iskazom (zakletva), simboličnim činima (žrtva) i

konačno zapisom.

Postoje neke opće prisutne karakteristike svih Božjih saveza opisanih u

biblijskim spisima Starog zavjeta. Ima neka “narav’ ovih Saveza, načela od kojih

se ne odstupa i uglavnom su svuda prisutna:

(a) samoinicijativni iskorak Božji, te u ranim danima bez dodatnih uvjeta na

za drugu stranku u Ugovoru (Savezu)

(b) sveobuhvatni ugovor “sa svim živim stvorovima na zemlji” (Post.

9:10).Koji dakle osim čovjeka kao krune sveg stvorenja, neizostavno ipak

uključuje i cjelokupnost svega živog stvorenog.

(c) svenarodni savez jer on uključuje “sva plemena na zemlji (tobom će se

blagoslivljati) (Post. 12). Što je jedan od temeljnih elemenata takozavanog

“Abrahamovskog blagoslova”, a ujedno je i element u uspostavi Saveza.

Svrha i namjera. Savez nije ekskluzivan i isključiv, ali u svojoj posredničkoj

misiji daje prioritet izabranicima koji samo poslužuju kao oni koji posreduju

blagoslov svima...i.e. da budu “svjetlost narodima’ (Iz. 49:6), te da se vidi

“svjetlost Izraelova” (Iz. 10:17, 58:8), a k njoj će dolaziti narodi “k tvojo svjetlosti

koračahu narodi” (Iz. 60:3). Ovdje također imamo naznake gdje se ne opravdava

česti Izraelov manipulativni stav diferencijacije “naroda” (izabranog ‘im) i

“pogana” (naroda gojim)

(d) trajnost Saveza uvjek je iznova dat na znanje, jer Bog uspostavlja

(inicira) Savez koji će biti “Savez vječni” (Post.17:7-8,19)

(e) kondicional i obdržavanje Saveza daje znak uvjetovanosti, jer Ugovor

trebaju ugovorne strane izvršavati za uspjeh Saveza. “A ovo je Savez moj s tobom

i tvojim potomstvom poslije tebe, koji ćeš vršiti” (Post. 17:10). Za to treba staviti

“znak” (“potpis”) na Savez cf. Post.17:11, obrezanje.


Danijel Berković

17

Struktura

Uvjek prisutni u strukturi nekog ‘saveznog’ dokumenta jesu oni elementi

koji upućuju ili obvezuje sve strane u savezu. I u Starom zavjetu imat ćemo po

takvom obrascu:

(i) Uvodni dio (preambula)

(ii) Povijesni predgovor dokumentu

(iii) Sažetak uvjeta i obvezujućih elemenata

(iv) Svjedočanstvo (svjedoci)

(v) Pozitivna i negativna “regulativa” (blagoslov i prokletstvo)

U najkraćim crtama pregledati ćemo svetopisamske paralele ovih zavjetnih

ili saveznih elemenata u “dokumentu” Starog zavjeta.

Preambula

Uvodni je dio svakog statutarnog dokumenta kojim se naznačuju temeljni

identifikacijski elementi. [to je svrha i cilj, tko stoji iza toga i kako ostvariti ciljeve

koji su navedeni u takvom dokumentu. U biblijskom smislu Saveza u SZ ovaj dio

je predstavljen riječima..: “Ovo su riječi...” (Pnz. 1:1), ili “Onda Bog izgovori sve

ove riječi...” (Izl. 20:1), ili “Čuj Izraele...” (Pnz. 5:1)

Povijesni predgovor

Kao obrazloženje budućih uvjeta koji definiraju Savez (Ugovor). Ovo je

utemeljeno na povijesnim elementima, kao podsjetnik kontinuiteta i povijesnosti,

kao obrazloženje i opravdanje za ono što slijedi u dokumentu Ugovora. Povijest

nas je zadužila...“Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima...” (Izl. 19:4)

Sažetak uvjeta

Samo sažetak uvjeta treba biti izložen svim strankama u Savezu (Ugovoru),

na jasan i svima jednostavno razumljiv način. “Riječi ove što ti ih danas

naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori o njima

kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ“ (Pnz. 6:7)

Svjedoci

Pravovaljanost dokumenta podupiru i svjedoci. Svjedočanstvo dvojice ili

trojice, kako spominje SZ (Pnz. 19;15-21).


Danijel Berković

18

Represalije: blagoslov ili prokletstvo

Posljednja je točka u dokumentu saveza ona koja evidentira punitivne

mjere, tj. posljedica nepoštivanja i nepokoravanja točkama saveza jednaka je

prokletstvu, dok je prihvaćanje i praktično poštivanje točaka Saveza jednaka

blagoslovu . Jamačni je stoga napredak ili nazadak pred svima koji su pod punom

svijesti prihvatili upute Saveza.

Stari zavjet nam u nekoliko navrata predočuje uspostavu i proceduru Saveza

sa svim karakteristikama i elemenata, počevši od pojedinaca pa do svekolikog

židovskog naroda . U svim ovim temeljima od stranaka (saveznika) s jedne je

uvjek Bog, dok se s druge izmjenjuju sa svojim specifičnostima pojedinci ili

svekoliki narod. U nekoliko primjera nam je vidjeti razvoj u sklapanju biblijskih

Savez sa elementima koje smo gore pripomenuli. Savez je uspostavljen s Noom,

Abrahamom, Mojsijem, Davidom.

Neki biblijski savezi

Noa

Prvi je i savez bez presedana koji karakterizira činjenica da je ovaj

samoinicijativni. “A ja, evo sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom

poslije vas, i sa svim živim stvorovima što su s vama...” (Post.9:1-7)

Abraham

Poziv Abrahamu slijedi sklapanjem Saveza i sada uz specifična obećanja.

Ovo je sada Savez za sad bezuvjetni, ali sa jamčevinom... “Ali ću držati svoj

Savez s Izakom, koga će ti roditi Sara...” (Post. 17:21). “Savez svoj sklapam

između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe - Savez svoj za vjekove: ja ću bit

Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe” (Post.17:7) Elementi reciprociteta i

uzajamnosti u obdržavanju Savez pojavljuju se i na njih se pozivlje - Jer. 34: 17-

20 “A s ljudima koji razvrgoše Savez moj i ne ispuniše saveza obećana pred

mojim licem..”

Mojsije

Po prvi puta se pojavljuje element povijesnog predgovora. “Poslije mnogo

vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, i njihov


Danijel Berković

19

vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje i

sjetio se svog Saveza s Abrahamom...” (Post. 2:23-25).

Bog je predstavljen u potpunosti suveren u datoj situaciji - Suci 8:23 “Ali im

Gideon odgovori: Ne, neću ja vladati nad vama, a ni moj sin; Jahve će biti vaš

vladar”. Moralne i duhovne obveze i vrijednosti trebaju prednjačiti pred

ekonomskim ili političkim elementima. I sam Gideon se u ovome trenutku

spotaknuo te upao u zamku (Usporedi: Suci 8:24-27).

Definitivni uvjeti po prvi su puta uključeni u utemeljenju ovoga Saveza - Izl.

19:3b-8, Pnz. 26:16-19. Pojavljuju se kondicionalni elementi uvjeta i

posljedica...”ako”...”onda”.

David

Novi elementi Saveza (Ugovora) i obećanja Božjih koji uključuju

Kraljevstvo, dakle upravu i područje (regiju) upravljanja...”On će sagraditi dom

imenu mojem, a jaću utvrditi njegovo prijestolje” (2Sam. 7:12-16)

Pred biblijskim Savezima stoje neka božanska obećanja kao prethodnica.

Za Kajina se veli kako “Jahve stavi znak na Kajina...” (Post. 4:15), što je tada

vjerojatno bila jedna protektivna mjera u situaciji mogućeg rasplamsavanja

retributivnog ponašanja, pa stoga i zaštita nad životom, kao svetim... Savez sa

svojim prvim pravim elementima za razliku od jednostranih obećanja ipak se

pojavljuje tek kod Noe (Post. 6:18).


Danijel Berković

20

PRETPOSTAVKE DJELOTVORNOSTI SAVEZA

Za detaljnije razmatranje valja nam sagledati nekoliko cjelina koje će nam

zaokružiti i približiti cjelokupni ustroj i funkcioniranje Saveza.

Odnosi u Savezu

Prije svega to je pitanje poimanja i odnosa u Savezu. Tu su za Izraela neke

postavke koje su u samim temeljima i poimanja i odnosa u Savezu. Uz pitanje

nacionalnog nastanka za Izrael tu je i spoznaja samoga Boga Jahve koja je upravo

utemeljena u 'saveznom odnosu'. Niti bi Izraela bilo kao nacije niti bi taj isti narod

upoznao Boga izvan kategorija Saveza.

Regulacija Saveza

Ali da bi savez i odnsi u tom savezu uspješno funkcionirali neizbježno je

nekako regulirati ove odnose određenom legislativom. Sasvim je evidentno iz

najranije povijesti Izraela da (vjerski) entuzijazam sam po sebi neće biti dovoljan

da se zaustave sve moguće silnice i centrifugalni procesi među izraelskim

plemenima i nacionalnom ustroju.

Takvo je stanje osobito zorno vidljivo u razdoblju Sudaca; vrijeme krize i

tranzicije od vrlo labave konfederacije plemena prema centralno uređenom

monarhijskom uređenju.

Narav i ime

Kako u cjeloj priči 'nebeska stranka' u datom Savezu nosi veću težinu

neminovno je jasno prikazati i narav i ime Boga tog Saveza. Dakako, ovdje treba

znati kako su upravo ime i narav nositelja imena najuže povezani.

Vodstvo Saveza

I uz najbolju regulativu (propisi) i entuzijazam (odnosi) za uspješnost,

ostvarenje Saveza potrebni su ljudski resursi kao instrumenti u realizaciji Saveza.

Vodstvo vjerno, spremno i sposobno za realizaciju Saveza.

Razvrgnuće Saveza

Kako je ovdje riječ o slobodnom 'udruživanju'; bez prisile ili represije;

postoji ovdje sasvim realna mogućnost i od anuliranja (poništenja) takvoga

Saveza.


Danijel Berković

21

Što su pak veći zahtjevi u nekom dogovoru, to će razmjerno tome rasti

nemogućnost da se obdrže sve stavke, a time i vjerojatnost da se Savez, bilo

dogovorno ili jednostrano, razvrgne. Naravno da za takvu potencijalnu situaciju

postoje i neke reprekusije i mjere shodno takvom razvoju stvari (cf. Lev 26:14f

«Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovjedi; ako

odbacite moje zakone, pogazite moje odredbe i prekršite moj Savez...»).


Danijel Berković

22

ODNOSI U SAVEZU

Uzajamnost

Odnosi se u utemeljenju Saveza učvršćuju i utvrđuju svećanim prisegama i

obećanjima (Abimelek i Abraham; Post 21:23; 26:29 «Daj da s tobom sklopimo

savez: ti nama nećeš zla nanositi, kao što mi tebe nismo zlostavljali...A blagoslov

Jahvin bio nad tobom»).

Za budući Izraela Savez ne samo da je njihov istinski nacionalni početak,

nego i put spoznaje Boga, upravo kroz taj Savez (cf. Abraham). Odnos u Savezu

je bilateralni odnos te se u njega ulazi i s određenim obvezujućim pretpostavkama

(Izl 24:6 «Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod

uzvrati: Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo»). (cf. Post 17:21)

Iako treba reći da je u ovom odnosu i Savezu teret neravnomjerno

raspoređen u odnosu na božanskog i zemaljske potpisnike – veza, odnos i zahtjevi

ostaju naglašeno uzajamni. Štoviše Svevišnji se obvezuje 'držati svoj Savez', On

će se uvijek iznova sjetiti svojih obećanja (Post 9:15; Izl 2:24).

Neki temeljni elementi i problemi spram odnosa u Savezu:

(a) faktički-povijesni element objave; temeljno Izraelsko iskustvo Boga

odnsoi se na faktičku narav božanske objave. Naime, Božje se objava ne prikazuje

kao svojevrsna teorijska ekspozicija spekulativne naravi. Njihov Bog ulazi ravno

u njihov život. Stoga je i presudno važan povijesno-spasenjski događaj (ali i

proces!!) u svjetlu izbavljenja iz Egipta.

Njihovo pouzdanje, Izraela kao Božjeg naroda u tom Savezu, njihova

budućnost, pretpostavljaju dakle Božju objavu i intervenciju u povijesti.

(b) Božja volja izražena u mojsijevskom zakonu upućuje na to da Savez nije

utemeljen samo kao zahtjev, nego i kao obećanje. «Vi ćete biti moj narod...Ja

Jahve Bog vaš» (Lev 26:12).

Važno je to istaknuti i obzirom na religijsko okruženje u kojem je živio

Izrael; osobito u odnosu na tradicionalno kapricioznost i arbitrarnost božanstava

okolnih naroda. Za Izraela sada postoji sasvim drugačija atmosfera sigurnosti.

(c) 'zajednica Jahvina' - Izrael će na okupu biti kao 'zajednica Jahvina'

upravo ukorijenjena i egzistencijalno opstajati na Božjoj volji i Njegovim


Danijel Berković

23

obećanjima. U tom pogledu njihov etnicitet nadilazi političku realnost koja bi se u

bilo kojem trenutku mogla odreći ovih obećanja. Tako ustrojena i na tome

utemeljena narodna zajednica (Izl 12:6; Lev 31:30; Ps 22:23). Ovdje će već dati

naslutiti i drugi teološki centar SZ a to je Kraljevstvo Božje.

(d) povijest kao scena; već smo vidjeli da je i Savez i vjera naroda bila

utemeljena u Bogu povijesne objave i intervencije. Ali, ta činjenica također

naglašava i drugi aspekt istog 'novčića'. Osim što je vjera postala povijesnim

faktumom; povijest je scena i okvir gdje se odigrava cjelokupni 'igrokaz' Saveza,

vjere i spasenja.

Ovo uključuje život društva ove zajednice; božanske daljnje intervencije i

nazočnost u životu nacije. Povijest nije tek incident već dobiva jednu sasvim novu

vrijednost. Povijest postaje svrhoviti proces. Tadanje religijsko okruženje istina

tretiralo je razne božanske intervencije na zemlji, ali bez nekog jedinstvenog

povijesnog koncepta.

Problemi

Pučka religioznost: Religioznost izabranja (opasnosti koje slijede iz takvog

sklopa). U takvoj blizini između vjere i nacije (nacionalne zajednice) postojala je

realna opasnost da se formira neka popularna, pučka religioznost, kao oblik spoja

vjerskog i nacionalnog. Upravo kako je to evidentno prisutno i u nekim dašnjim

vjersko-nacionalnim mješavinama(!).

Takva bi mješavina i tip popularne religioznosti svakako unijeli neka

karakteristična pučka praznovjerja; naturalističko-panteističke elemente vjere.

Upravo su takva bila upozorenja u odnosu na kanansku vjersku praksu (!!).

U čemu je dakle problem ? Radi se o svojevrsnom spoju i vezi između

'nacionalnog' Boga, njegovih sljedbenika (izabranika) i ustroja prirode (!).

Zapravo se radi o situaciji u kojoj 'božanstvo' pokazuje samo neki uzvišeniji

stupanj nacionalne samosvijesti (!!).

Biblijski Savez odbacuje popularnu religiju. Popularna religija mističnih sila

'prirode' 12

- tipična za Izraelu okolne narode - isključena je u okviru Saveza s

12

mistične životne sile; izričito prisutne u tako sveprisutnim aspektima kulta plodnosti.


Danijel Berković

24

Jahvom. Jer takva bi popularna religioznost bila bi tek neki viši stupanj

pobožanstvene (divinizirane) nacionalne samosvjesti.

Božje izabranje Izraela suprostavlja se takvoj iskonskoj religioznosti i

mješavini - boga, nacije i prirode. Na prvi pogled kao da postoje iskonski

mistično-prirodnjački elementi u Izraelovom Jahvizmu. Jedan od takvih mogućih

primjera jest mjesto i mistična uporaba krvi u vjerskoj praksi (Izl 24:6-10; cf. 24:8

škropljenje krvlju).

Prijeteča asimilacija. U Kanaanu prijetnja Jahvizmu bila je potencijalna

asimilacija Izraela. Nekoliko je mogućih opasnosti prijetnji u kojima je postojala

prijetnja izvornom odnosu Saveza za Izraela.

Rituali prijenosa vitalnosti. Prije svega tu je približavanje Kanaanskom

poimanju boga.


Danijel Berković

25

REGULACIJA SAVEZA

Legislativa

U okviru implementacije Saveza sada se uvodi i regulira nacionalna

legislativa. Mojsije sada u ovom vremenu nije samo vođa velikog izlaska

Izraelaca iz Egipta nego i katalizator u nastanku nacije (cf. Izl 33:1 «Idi! Putuj

odavde, ti i narod koji si izveo iz zemlje egipatske»). Naime, vjerski entuzijazam

ne bi bio dostatan da uspostavi i zadrži narod kao naciju uz sve one tendencije

koje su ovu istu zajednicu, istina zajednicu Jahvinu, vukle na razne strane.

Usmena i pisana legislativa. Kako bi narod opstao kao jedna nacija, u

svjetlu plemenskih centrifugalnih silnica, neminovna je, uz vjerski entuzijazam,

ujedinjujuća veza.13

U tom smislu ostaju donekle otvorena pitanja da li je Mojsije 'zakonodavac'

imao organizaciju koja se temeljila tek na Dekalogu (Izl 20) ili - na Dekalogu, i na

Knjizi Saveza (Izl 20:22 - 23).Osim toga očito postoje indikacije i o

funkcioniranju legislative na usmenoj organizaciji (Izl 18 Mojsije kao sudac).

Podjela Zakona. Općeproširena legislativa temeljena je bila na propisima i

zakonima kazuističke naravi, uvjetnih okvira i načela (Usp. Izl 21:28 i dalje). U

hebrejskoj Bibliji to je najčešće prikazano konstrukcijama : ~a ... yK -

«Ako...tada”.

Dekalog. Ali s druge strane, u odnosu na okolne narode i legislativnu

praksu, s Izraelom se unosi jedna novina. Ova je temeljena u propisima i zakonu

koji su apodiktičke naravi, bezuvjetnih i bezpogovornih ukaza. Upravo kao na

primjer u Dekalogu ali već i ranije predstavljeni kao načelo ponašanja (Usp. Izl

19:5 “Budete li mi se vjerno pokoravali”). To su uredbe kratke (jezična

konstrukcija odrešito koristi negaciju al), ritmički predstavljene...

Zapovjedi iz Šekema. Ovakav razvoj situacije samo pokazuje na to da je

Izraelska legislativa ukorijenjena i regulirana na temeljima Saveza a osobito u

odnosu na inicijatora Saveza (vidi poglavlje: Odnosi u Savezu). Temeljena na

poslušnosti i usklađenosti s voljom Jahve.

13

ovdje je potrebno reći da se često razglaba kada i kako se od usmenih predaja i uređenja prešlo na pisani zakon


Danijel Berković

26

Stoga već od Mojsija pa nadalje u baštinu predan je okvir takvih

apodiktičkih ukaza, vrlo vjerojatno i preko razdoblja Sudaca. Odatle i sličnih

Dvanaest zapovijedi iz Šekema (Pnz 27:15-26).

Ponovljeni zakon. Vrlo je specifičan i osobito važan legislativni korpus u

povijesti Izraela i reguliranja Saveza. Na ovaj dio legislative valja gledati iz dvije

perspektive.

Ova regulativa Saveza, Zakon (Ponovljeni ?) rezultat je nekih događanja u

povijesti Izraela. S jedne strane to je razdoblje monarhije (centralizacije vlasti i

kulta); a s druge to je shodno tome i rezultat proročkog pokreta (profetizma) koji

je zapravo bio ‘isprovociran’ upravo razvojem monarhije i svega što je s time išlo.

Odatle i sve osobitosti ovog dijela regulative. Kako u svom specifičnom

jeziku; tako i u samom sadržaju. Ali ovaj je materijal zapravo svojevrsna

mješavina starog i novog zakonodavstva. Naime, cijela je Knjiga Ponovljenoga

zakona konglomerat legislative od predmonarhijskog doba i razdoblja promjena i

proročkih utjecaja.

Zakon svetosti. Svečenička predaja


Danijel Berković

27

NARAV I IME

Teologija imena

Geslo ‘nomina sunt realia’ ili ‘nomen est omen’ - ako ime nešto odista

znači, onda u drevnim vremenima ime ima sasvim drugu vrijednost od

današnjega. U tom pogledu pitanje imena Božjega nije samo estetsko-

ornamentalne naravi. (vidjeti: Interpreter’s DB i AnchorBD – pod ‘Name’).

Osobito i u temelju osnovno ime koje Izraelov Bog u okviru Saveza nosi

jest – Jahve. Ipak, tu postoje i druga božanska imena, starija po podrijetlu od

Jahve, koja treba svakako uzeti u obzir kada se govori o Savezu.

SZ terminologija

Bog je prisutan u imenu pa se nužno i ne mora raditi o korištenju nekog

osobnog imena Božjega. Već sam izraz ili izričaj riječi - ime (~veh;), kako u

starozavjetnom kontekstu, pa i u suvremenom židovstvu - postaje sasvim jasna

naznaka o kome se zapravo radi. Tamo gdje se zaziva Bog ili pak sam Svevišnji

izusti (svoje) ‘ime – (^yn<+p'l. hw"ßhy> ~ve²b. yti(ar"óq') (Izl 33:19) - tamo se već očituje i

sama božanska prisutnost.

Postoji cijeli niz biblijskih sintagmi koje naglašeno karakteriziraju značaj i

uporabu imena. Kako rekosmo ne nužno kao vlastito ime božanstva.

Božje) ime zaziva; na to se ime priziva ili poziva (la, arq) (1Sam 12:17) ili

(~veb. arq) (1Kr 18:24). Riječi proroka Joela, “svi što prizivaju ime Jahvino

spašeni će biti” (~veîB. ar"²q.yI-rv,a] lKoô), u tom pogledu odzvanjaju kao jeka nekih

novozavjetnih tekstova (Joel 3:5). Psalmista veli, “zazivajte mu ime” (Am+v.Bi Waår>qi)

(Ps 105:1).

Za Abraham se veli da je podižući žrtvenik između Betela i Aja, “zazvao

ime Jahvino” (Post 12:8) (hw")hy> ~veîB. ar"Þq.YI).

Levitski svečenik ima pravo službovati (trv) i stajati (dm[) u ime (~veÞB.)

Jahvino (Pnz 18:7). Osim toga jedna od primarnih zadaća levitskog svećenstva

jest da stavljaju ime nad sinove Izraelove (lae_r"f.yI ynEåB.-l[; ymiÞv.-ta, Wmïf') (Br 6:26).

Šarić na ovome mjestu ponešto slobodnije, ali opravdano, prevodi sa: “staviti pod

zaštitu imena” (6:26). Čini se ovdje da već samo stavljanje imena, ima svojevrstan


Danijel Berković

28

ilokucijski, dakle djelotvorni učinak, već samim ‘stavljanjem’ ili zazivanjem

imena.

S druge strane, Gospodin Bog, namjerava postaviti (~yf) (Pnz 12,5) ili

nastaniti (!kv) svoje ime (Pnz 12,11). Posred (br<q<åB.) izraelskih plemena (Pnz

16:11).14

Semitska ‘nomenklatura’

U temeljnoj nomenklaturi imena božjih u semitskih naroda to je oznaka

Boga pod imenom – ‘el (la). U Jahvizmu, Bogu Izraela ovo se ime više i

značajnije pojavljuje u poetskoj literaturi (Psalmi,Job), nego što je to u prozi.

Poetska literatura biblijskog teksta, dakle, koristi i inače stariju nomenklaturu.15

Što se tiče korjenskog značenja ‘el je u osnovi značenja - ‘jak,moćan’ (od ‘ul), ali

i ‘snažan’ (od ‘lh). Stoga na ‘izbor’ je u osnovnom značenju i prijevodu nešto kao

onaj koji je ‘Moćan’ ili nešto kao ‘Snažni vođa’.

Prema tome možemo zaključiti slijedeće. U semitskoj hebrejskoj

nomenklaturi, ali poimanju, Bog je (a) velik i moćan (cf. Ps 70:5), u moći i slavi

odalečen od čovjeka, ali isto tako (b) Bog se ne istovjećuje ni sa kojim prirodnim

objektom ili pojavom, on je ponad prirode i stvorenja kojim on upravlja.

Bezimeni ‘bog’

U tom pogledu čini se da su svojevremeno hebreji štovali jednostavno

‘boga’ bezimenog i pobliže još neidentificiranoga (cf. Izl 3:13 “Ako dođem k

Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju:

Kako mu je ime?-što ću im odgovoriti”). U sasvim sličnoj situaciji našao se i

Pavao apostol u Ateni (Dj 17:22i dalje).16

Preostali panteon bogova u toj je

strukturi bio podređen tom jednom ‘bogu’.

Bog zajednice. Osim toga svi semitski nazivi za ‘Boga’ upućuju još na

nešto. Naime, skoro u svim imenima Boga, to je Bog koji ‘pomaže’, On ‘vidi’ ili

‘sudi’...itd. Stoga je jasno kako je ovaj Bog neposredno i blisko angažiran i

14

vidi: Berković, D. Aspekti i modaliteti Božje prisutnosti u Starom zavjetu (Kairos, 3:1/ 2009) 15

'el kao zasebno ime uglavnom ne stoji već kao pridjevak ili u složenici; tako Post 14:18 Bog Svevišnji (el elyon) 16

«Atenjani! Vidim da ste u svakom pogledu neobično pobožni. Prolazeći vašim gradom i promatrajući vaše

svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem je napisano: Nepoznatom Bogu» , cf. istovjetna je tradicija podizanja spomenika

'neznanom junaku'


Danijel Berković

29

involviran u životu zajednice i/ili pojedinca. Stoga se već u počecima hebrejska

zajednica opirala štovanju Kanaanskog Baala.

Bog tvojih otaca

Važno je primjetiti i činjenicu da se taj El povezuje pa i imenuje po

pojedinim patrijarsima. Pa imamo, ‘Bog Abrahamov’ i ‘Strah Izakov’ (Post

31:53; 31:42) ili ‘Jaki Jakovljev’ (Post 49:24) ili jednostavno ‘Bog tvojih otaca’.

Ovo osobito pridruživanje ‘boga’ u odnosu na plemenskog (narodnog) vođu

ukazuje i na činjenicu da Bog nije ‘numen locale’ 17

i tako ‘obavezan’ nekoj

lokaciji ili svetom mjestu nego da je to Bog koji se povezuje kako s narodom tako

i s pojedincem, osobom, dakle to je Bog osobni – numen personale.

Bog SZ: El-složenice i Jahve

Strah Izakov i Jaki Jakovljev

Imenovanje Boga po ili uz pojedinog od praotaca Izraela, samo potvrđuje da

je ovo Bog koji nije povezan sa prirodnim silama, osobitim lokalitetima, nego,

kako smo uočili kod složenice ‘Bog otaca’ uz osobu. Radi se o osobnom bogu, i

to kao numen personale. O poimanju numinoznoga, ali i cijeli pojmovnik u

vokabularu i iskustvu Boga i božanskog, kao što su sveto, moć i nadmoć

(majestas), jeza i tajna (mysterium tremendum) etc - o tome svakako valja

pogledati epohalno, ali i zanemareno djelo Rudolfa Otta – “Sveto: o iracionalnom

u ideji božanskog i njezinu odnosu spram racionalnog” (Scrarabeus, Zagreb,

2006).

Stijena Izraela

Tako u Post 31:53 `qx'c.yI wybia' dx;p;B. bqo[]y: [b;V'Yiw; ili Post 49:24 bqo[]y: rybia ]

zanimljivo je u istom kontekstu spominjanje se i ime «Stijena Izraela» (laer'f.yI !b,a,).

El Šadaj i sinergijski poučak

Svesilni (Post 17:1) „Bog Svesilni“. To je naslov koji izričito ističe

uzvišenost Boga. Etimološke varijacije kreću se od babilonskog 'šadu', planina ili

17

vidi: J.Ratzinger, 'Uvod u Kršćanstvo' , str. 95 (Zagreb, KS 1972)


Danijel Berković

30

gora, pa do 'šadad' (dd;v'), 'sništiti' 18

. Septuaginta to prevodi sa pantokratwr

'Svevladar'.

Ovaj naslov osobito se često nalazi u knjizi o Jobu, cf. Job 5:17 «Da, blago

čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!» («Eto, sretan

čovjek, koga Bog upućuje! I zato ne odbacuj opomene Svemogućega», I.Šarić).

O Svesilnom i Svemogućem Stari zavjet ipak i na više načina progovara

ukazujući na ono što bismo mogli nazvati 'sinergijski poučak'. Pojam sinergije

podrazumijeva suradnju i dolazi kao složenica od gk. sun i ergw, a značilo bi

dakle u doslovnom smislu zajednički raditi, dakle i surađivati. U tom smislu el

šadaj kao Svemogući (Svesilni) u svojoj božanskoj suverenosti (svemoći) na neki

je način određen i čovjekovom suradnjom i odgovornosti. O tome najbolje

svjedoči tekst u kojem Jahve pristupa Abrahamu i svojim suverenim planovima

upravo temeljem sinergije. Naime, tekst prvo iskazuje da Bog ne želi skrivati ništa

od Abrahama (Post 18:17). Svesilni potom posredno iskazuje i potencijalna

ograničenja u izvršenju i dovršenju svojih planova, riječima „tako da Jahve

mogne ostvariti što je Abrahamu obećao“ (Post 18:19b). U tom božanskom

obavještavanju Abrahama o svojim planovima uključena je svakako i

Abrahamova suradnja s njima.

Tekst Staroga zavjeta, spram odnosa Izraela i Boga Izraelova, trajno se

nalazi u (konstruktivnoj) napetosti, upravo između ovoga dvoga. Boga

Svemogućega i čovjekovih reakcija ili odgovora na božanske inicijative. Taj

motiv i ova napetost evidentna je možda najviše upravo u samom početnom dijelu

Starog zavjeta u Post 1-11. Scenografija Postanka 1-11 uporno pokazuje od samih

početaka Boga inicijatora i čovjeka od kojega se očekuje odziv i reakcija. Od

prvih ljudi Edena (Post 3), pojedinaca kao Noa (Post 6) ili Abraham, pa do naroda

koji napučuju zemlju (Post 11).19

U takvom odnosu presudnu ulogu igraju, s jedne strane Božja suverenost, a

s druge čovjekova odgovornost i suradnja.

18

za sinopsis uporabe ovoga imena: Izl 6:2-3 «Još reče Bog Mojsiju: 'Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i Jakovu

objavljivao sam se kao El Šadaj. Ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom – Jahve'. I sklopio sam svoj Savez s

njima» 19

vidi: Carson, D.A. Divine sovereignity and human responsibility (Wipf and Stock, Oregon,2002)


Danijel Berković

31

El Elyon

Bog Svevišnji, ili Višnji (Ps 50:14). Označava vrhunac uzvišenja Boga; u

tom naslovu je najuzvišenije pozicioniranje kroz ime Božje.

Melkisedek, svećenik-kralj Jeruzalema, nazivlje Boga tim Božjim imenom

(Post 14:18-20, Melkisedek). To je također Bog koji je «Stvoritelj neba i zemlje».

El Elyon LXX prevodi sa u-yi,stou. Tako Br 24:16 evpista,menoj evpisth,mhn

para. u`yi,stou; «koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga»,

koji (BHS: hz<x/y< yD;v; hzEx]m; !Ayl.[, t[;D; [;deyOw>). Iako se ovaj Božji naslov s vremenom

sve manje koristi, ostaje karakteristično prisutan u poetskim tekstovima (cf. 1Sam

2:10; 2Sam 22:14; Ps 21:8;46:5; Pnz 32:8...etc.).

Ali još je zanimljiva učestalost ovoga imena i u knjizi Danijela (Dn 3:26;

4:21,29,31). Naime, univerzalnost ovoga epiteta nekako je bliska i u izvan

Židovskom religijskom krugu.

El Olam

Bog Vječni ili Bog Vjekova. Jedan od najranijih Božjih epiteta i sada prvi

spomen vječnosti Božje. Kao i uz prethodna imena, gdje 'El' zauzima

supremaciju. Sada je to i nad vremenom.

U knjizi Danijela, Bog se prikazuje, kao Vječni (aram. qyTi[;). Nešto između

epiteta i vlastitog imena: „Dok sam još gledao, bila su postavljena prijestolja, i

Vječni zauze mjesto” (Dan 7:9).

Prvi pojavak ovog Božjeg imena nalazimo u tekstu koji opisuje događaje

Abrahama i Sare u Geraru kod kralja Abimeleka te uspostavljanje saveza u Beer

Šebi, između Abrahama i Abimeleka (Post 21:33). Iz 40:28; Dan 4:31.

O epitetima El-a u semitskim religijskim predajama, objašnjava Marvin

H.Pope („El:in the Ugaritic texts“, J.Brill, Leiden, 1955). Posebno u pogl.4

podnaslovljeno El's seniority and senility (str.32-35).20

El Roi

Bog Svevid (Post 16:13; «A Jahvu koji joj govoraše nazva: Ti si El Roi –

Svevid Bog»).21

Zanimljiv naslov Bogu, obzirom da je poznat u pogledu

20

vječnost bogova iskazana je i u grčkom Kronosu. Vidi: Chevalier, J. & Gheerbrant, A. „Rječnik simbola“ (NZ

MH, Zagreb, 1987), Kron str.317 21

u religiji Baala, kao i u egipatskim tekstovima nailazimo na 'ba'al ro'i' – kao kanaansko božanstvo.


Danijel Berković

32

Kanaanskih božanstava...U ovom slučaju to zanimljivije jer kao začetak

'Išmaelitskog' boga (Išma-el), ima relaciju i prema 'apelativnom' odnosu na Boga i

imena Božjega (Vidi dole: El elohe yisrael)

El elohe yisrael

El Bog Izraelov. U Šekemu Jakov podiže žrtvenik Bogu Izraela; i.e.

'njegovu' Bogu s kojim se susreće uz promjenu njegova imena od Jakov na Izrael,

u pogl 32 (Post 33:20; «Tu podiže žrtvenik i nazva ga 'El, Bog Izraelov»).

Ovakav izraz i naslov u odnosu na Boga ukazuje i na vjerojatnost da je

kasnija tradicija o Jakovu doživjela redakturu u svjetlu Jakovljevog iskustva iz

Post 32.

Tu se pokazuje zapravo Božje ime kao 'apelativno'. Ime koje nastaje kao

rezultat prizivanja na Boga od strane osobe bogoštovatelja. Na neki način u tom

pogledu svi drugi 'El' bivaju zapravo suvišni (Vidi gore: Bog tvojih otaca).

Isto značenje i vrijednost u Božjem imenu nalazimo nešto kasnije u Post 35

(35:7) gdje se pojavljuje «El bet-el»; također uz Jakova.

Elohim

Plural od 'El' pa je prema tome i u relaciji te odražava drevni politeistički

vjerski nazor onoga vremena. I sam biblijski tekst na to upućuje. Tako Suci 9:13

«Zar da se odreknem vina što veseli bogove i ljude..»), ili Mojsijev tast Jitro u Izl

18:11 «Sada znam da je Jahve veći od svih bogova (~yhla), jer je izbavio narod

ispod egipatske vlasti..».

No, unatoč tome 'Elohim' se u tekstu ipak najčešće koristi kao jednina-Bog.

Ali povezuje i pojavljuje sa dobro poznatom množinom kao pluralis amplitudinis

(množina veličanstva) iz Post 1:26 «I reče Bog:'Načinimo čovjeka na svoju

sliku...». U tom tekstu implicira se i stvaranje nebeske vojske (cf. 1Kr 22.19

«...vidio sam Jahvu gdje sjedi na svome prijestolju, a sva mu vojska nebeska

stajaše zdesna i slijeva»).

Tradicija imena Elohim seže prije Izraelova Jahvizma, ili kasnijeg

politeizma. Babilonska i Kanaanska religijska tradicija, ima množinu u riječi,

'ilanu' (bogovi), a mogla se upotrijebiti za bilo kojeg od bogova.


Danijel Berković

33

Jahve

Izraelcima novo poimanje Boga unosi i sasvim novo ime Božje. Ova

promjena dolazi sa Mojsijem koji je u svojem pozivu i službi u cjelosti vezan uz to

novo ime (Izl 3:14; 6:3). Radi se ovdje o jednoj sasvim novoj objavi Boga.

Njegove naravi, imena i djelovanja. Na ovaj ili onaj način, s ovim su imenom sva

druga imena Božja povezana. Naime, sva je vjerska i ina povijest Izraela označen

upravo ovim imenom. Njime su odjeljeni od svih drugih naroda.

Sadržaj imena i oslobađanje

Opis objave ovoga imena ne elaborira niti se to ime detaljnije opisuje (osim

možda samome Mojsiju). Ono što u ovom slučaju, a u odnosu na narod, zauzima

više pažnje, jesu Božja obećanja oslobođenja 22

. Bog se u ovom imenu objavljuje

kao Bog Otaca i Bog Božjih obećanja, a pravi je naglasak na oslobađanju iz

egipatskog ropstva - «Kaži, dakle, Izraelcima da sam ja Jahve; da ću vas

izbaviti..» (6:6). Iz toga se dade zaključiti kako ne postoji veliki etimološki interes

u značenju ovog imena koliko je važnije poslanje i sadržaj u imenu. 23

U tom

smislu ovo je Božje ime naglašeno i kao ime s kojim se povezuje sklapanje

Saveza između Izraela i Jahve.

Temeljno značenje ovdje nije etimološko-metafizičke naravi. Cilj nije

ukazati na metafiziku egzistencije nekog božansko apsolutnog bića. Čini se kako

se upravo u tekstu u kojem se koristi skraćena verzija ovoga imena Hy " kako je to

prikazana u Izl 15:2 zapravo daje pravo značenje, iako ne i etimološko, ali zato

teološki smisao ovoga imena Jahve. Osim toga ne radi se o nekom pasivnom

obliku opstojnosti nekog božanskog bića nego pro-aktivnom i aktivno prisutnom

Bogu Otaca.

Dva oblika imena. Ime opstoji u dva oblika. Produljenoj verziji kao

Tetragramaton hwhy ('jhvh'), ali i u skraćenoj varijanti kao Hy " ('jah') ili why

('jahu'). Skračena varijanta Hy" javlja se učestalo u dobro nam znanom

liturgijskom uskliku - 'halelujah' Hy"-Wll.h; a redovito se pojavljuje u Psalmima

(vidjeti u Psalmima 113:1; 115:17; 117:2). Postoji i nešto šira varijanta why

('jahu') koja se javlja kao komponenta u teoforičnim osobnim imenima, kao Izaija, 22

to je Bog Izlaska; Bog oslobođenja sužnjeva (cf. Iz 61:1) 23

cf. Eichrodt, 187


Danijel Berković

34

što će biti Why"[.v;y> ili 'Jahu je spasenje'. Ime proroka Jeremije također kao

komponentu sadrži 'jahu', pa će biti Why"m.r>yI ili 'Jahu uzdiže'.

Tetragramaton. Da li je u tekstu najprošireniji oblik, Tetragramaton, ujedno

i najstariji oblik ovoga imena ostaje otovreno pitanje, obzirom da teksta Izl 3:14

(hy<h.a, rv,a] hy<h.a , - 'Ja sam koji jesam') daje naslutiti da značenje imena Jahve

može proizlaziti iz korijena glagola hyh 'biti'.24

Etimologija i djelotvorno poslanje

To je isključivo Bog Izraela, imenom Jahve. Treba sada obratiti pažnju na

cjelokupni koncept imena u promišljanju Izraela. Tako osobnu pridruženost Boga

Jahve obzirom na Izrael i već gore spomenutu moguću etimologiju toga imena,

možemo dodatno promotriti uspoređujući tekst Izl 3:14 („Ja sam koji jesam",

reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: "Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k

vama“) s jedne strane i Hoš 1:9 („Kad odoji Nemilu, zače opet i rodi sina.I reče

Jahve: "Nadjeni mu ime Ne-narod-moj, jer više niste narod moj i ja vama nisam

više Onaj koji jest“) s druge strane. U jednom i u drugom tekstu priziva se na

'Onoga koji jest'.

Osim Boga koji se objavljuje, u imenu se priziva i dinamička Jahvina

blizina, jer obećanje «Ja sam koji jesam», priziva upravo to obećanje blizine i

djelotvornosti, kao utjeha. U ovom vokabularu postoji i onaj drugi element Božje

blizine. Ponešto prijeteći aspekt, te iste Božje nazočnosti. Kako se dade naslutiti u

Ezekiela kada se kaže - «I znat će da sam ja Jahve» (Eze 6:13; 7:27). Bez obzira,

radi li se o blizini blagoslova ili prijetnje, u oba slučaja radi se o vrlo realnoj

prisutnosti. U tom pogledu korisno je usporediti dva biblijska teksta (Izl 3 i Izl 6)

u čijom analizom ćemo uspjeti izvidjeti aspekte i važnosti ovog imena Božjeg.

Jahve Sebaot

Prošireni oblik imena Jahve; bilo da se pojavljuje kao složenica sa 'jhvh

elohe (ha)s

ebaot' ili jednostavno kao 'jhvh s

ebaot'

25. To je Bog-zapovjednik, onaj

koji vodi i zapovijeda nebeske čete, ali upravlja i čete svoga naroda Izraela (usp.

24

ostaje tada pitanje da li je oblik 'jhvh', jednostavni glagolski oblik (Qal) ili je kausativni (Hifil). Eichrodt smatra

kako je ipak najvjerojatnije taj oblik zapravo Qal Imperfekt. 25

Am 3:13; 6:14; 9:5 ili bez određenog člana, 2 Sam 11:11; 15:24...etc


Danijel Berković

35

WB, TOT, str.181). U tom smislu, suvereno je pravo zapovjednika da očekuje

poslušnost svojih četa.

O ovome imenu treba istaknuti dvije stvari. Prvo, ovo ime Božje koristi se u

bliskoj vezi sa Kovčegom saveza (2Sam 6:2), kao i činjenica da je 'Jahve Sebaot'

ratnik i vojskovođa Izraela (cf. Izl 15:3); i drugo, ono je izričito učestalo u

proročkim tekstovima.


Danijel Berković

36

VODSTVO SAVEZA

Činjenica je da će djelotvornost i stabilnost Saveza, pa čak i sam opstanak, u

mnogome ovisiti od vodstva. Knjige Petoknjižja, Suci, pa sve do povijesnih

Knjiga pokazuju uspostavu i funkcioniranje vodstva, bilo da je ono karizmatično u

razdoblju uspostave Saveza (Mojsije), ili u vrijeme Sudaca, ili monarhije.

U svim tim razdobljima zamjetno će biti koje su to sve mijene u vođenju i

tipovima vodstva naroda, te kako će se to odražavati u odnosu na Savez između

Jahve i njegova naroda.

Dva modela

U genezi ovih odnosa dolazi se do dva temeljna tipa vodstva koji su u

raznim razdobljima vodili, upravljali i usmjeravali narod. Ovime su izravno

utjecali na odnose unutar Izraela, ali isto tako, iako neizravno, i na stabilnost i

djelotvornost Saveza. Razvoj ovih ustrojbenih oblika vodstva su : (a) karizmatsko

vodstvo, sa relativno niskim stupnjem organiziranosti (cf. razdoblje Sudaca), i (b)

institucionalno vodstvo, uz pomno razrađeni sustav (cf. razdoblje monarhije).

U jednome to biva osobiti poziv i povjereni povijesni zadatak koji valja

izvršiti (cf. proroci); dok u drugom slučaju to često može biti predmet određene

društvene i politčke inercije i sustava (cf. «Postavi nam dakle kralja da nam

vlada, kao što je to kod svih drugih naroda» 1Sam 8:5b).

Posredovanje

Nedvojbeno je i to da se u cijelom konceptu u odnosu naroda, narodnog

vodstva i Saveza s jedne strane, te Jahve Boga s druge, stalno naglašava potreba

za posredništvom.

U tom pogledu Mojsijevo poslanje i zadatak bili su približiti narod k Jahvi

potvrđujući tako suverenost Boga nad Izraelom, ali i nad svim drugim narodima.

To je bio njegov temeljni zadatak i životni poziv (vidi ovdje : Mojsije posrednik).

Upravo se u osobi Mojsija očituje božanski plan, i značajni element karizme

vodstva koje očito neće prvenstveno ovisiti o poptuno jasno definiranim

granicama ingerencija i ovlaštenja, takoreći o opisu 'posla'. Uzimajući u obzir da

je upravo Mojsije bio sve po malo i ništa potpuno – i pomalo kralj, i prorok, i

svećenik...(??).


Danijel Berković

37

Temeljna karakteristika ovog vodstva i koncepta ne počiva na pomno

razrađenom sustavu i organizaciji. Posebnost ovdje jest poziv, poslanje i dar

(karizma). Takav je prepoznatljiv obrazac i kasnije u razdoblju izraelskih Sudaca.

Naime, Jahve je taj koji poziva i šalje, cf. «Tada im Jahve stade podizati suce, da

ih izbavljaju iz ruku onih koji su ih pljačkali»; Suci 2:16.

Osim toga, kako i u vrijeme Mojsija, tako i u razdoblju Sudaca, zajednički

je i uvijek presudan element, Duh Jahvin. Tako se prikazuje uvođenje i početak

djelovanja prvog suca Otniela, «Duh Jahvin siđe na nj, i on posta sucem Izraelu»;

Suci 3:10.

Karizmatsko vodstvo

Mojsije

Posebno mjesto u ovom sklopu narodnog vodstva u odnosu na Savez

svakako zauzima Mojsije. On je ujedno prvi pravi primjer narodnog,

karizmatskog vođe. No, Mojsija je vrlo teško jednoznačno kategorizirati pa ga,

recimo, klasificirati kao kralja, jer on to i nije bio; ili kao vojskovođu što također

nije bio. Još je manje bio plemenski vođa, kada znamo da je predvodio sva

Izraelska plemena. Niti je bio tradicionalni svećenik ili prorok. U neku ruku on je

bio sve to ali i ništa od svega toga u potpunosti.

Mojsije kao kralj. U mnogome Mojsije nastupa kao kralj, sa autoritetom u

upravljanju naroda, u donošenju legislative i izvršne vlasti. Ipak uz sve ove

ingerencije, Mojsije niti je kralj-vojskovođa, niti on priprema nastavak

monarhijskog uređenja svojim nasljedništvom.

Mojsije kao prorok. No Mojsijevo životno djelo u odnosu na vodstvo naroda

ipak se odnosilo u području vjere. Pa je stoga nazivan prorokom. «Ne pojavi se

više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice» (Pnz

34:10); ili «Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će

ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte» (Pnz 18.15). Dapače, Mojsijevo poslanje da

izvede narod iz Egipta upravo je opisano kao 'proročko djelo'. «Al po Proroku

izvede Jahve Izraela iz egipta, i po Proroku on ga je čuvao» (Hoš 12:14). Ali

činjenica je, s druge strane, da se u kasnijoj predaji Izraela i biblijskom tekstu

Mojsije ne klasificira pod Proroke. Njegovo je mjesto 'rezervirano' za posrednika i

zakonodavca.


Danijel Berković

38

Mojsije kao posrednik. Ali Mojsijeva uloga ipak je više svega uloga

posrednika između Jahve Boga i izraelskog naroda. Čak je i narod to izričito

tražio. «A sad zašto da umremo?...Ti se primakni i slušaj sve što će ti reći Jahve,

Bog naš. A onda ti nama kaži sve što tebi Jahve, Bog naš, rekne..» (Pnz 5.25,27).

Cijeli koncept posredništva između Boga i čovjeka, u ovom slučaju, izložen je i u

prigodi oko odlaska Mojsija i Arona k faraonu (Izl 4.14-17), ali i u nekim drugim

primjerima (Izl 7:1; 33:11; Br 11:24-30; 12:1-8).

Prema tome ovaj cijeli sustav u Izraelu tada ne počiva na organizacijskoj

sposobnosti i političkoj snazi vođe, niti na drevnosti religijske tradicije, nego je to

pokretanje Duha i djelo Duha Jahvina, koji puše kako hoće, a što će posebno biti

evidentno kod svih Sudaca.


Danijel Berković

39

Formalno-institucionalno vodstvo

Svećenik i kralj. Svećenik i kralj dvije su temeljne institucije vodstva u

okvirima uspostavljenoga Saveza. I jedan i drugi oblik vodstva već po svojoj

naravi nisu kompatibilni sa karizmatskim modelom.

Pošto će o kraljevstvu (i kralju) kao zasebnoj teološkoj cjelini u okviru

teologije Staroga zavjeta biti riječi kasnije ovdje se sada treba samo osvrnuti na

ulogu i položaj svećenstva kao nositeljima institucionalnoga vodstva u Izraelu i u

okviru Saveza.

Svećenstvo

Posveta leviratskog svećenstva stavljena je u kontekst izvještaj o

imenovanju i nastanku tog svečeničkog reda po Levijevoj lozi u Izl 32:25-29.

Opis je ponešto surov, a temelji se na predaji o nagrađenoj lojalnosti pripadnika

plemena Levija.

U izazovu i kontekstu posvemašnje razuzdanosti naroda i vjerskog

idolopoklonstva, Mojsije poziva: „Tko je za Jahvu, k meni!"" Svi se sinovi

Levijevi okupe oko njega” (32:26). Slijedi masakr svih koji su se ogriješili.


Danijel Berković

40

RAZVRGNUĆE SAVEZA

Temeljna pretpostavka Saveza jest činjenica da je u svom nastanku to

dragovoljni čin Božjega milosrđa; ali i uz neke uvjete kao poveznice koji taj

Savez čine djelotvornim i te ga održavaju.

Čini se da je potpuna djelotvornost osjetljiva i na najmanje pomake ili

aberacije u obdržavanju svakog, pa i najmanjeg elementa, toga Saveza. Ovo

nerijetko rađa pritiskom na sve koji su tom Savezu podređeni.

Prijetnja razvrgnuća

Sve ovo, ali osobito element dragovoljnosti, impliciraju realnu mogućnost

raskida i razvrgnuća takvog Saveza. Baš kao što se, recimo, bračni savez može

anulirati ili razvrgnuti. U svemu tome izgledno je i to da što će uvjeti na Savez,

njegovo funkcioniranje i održavanje, biti zahtjevniji to je i veća vjerojatnost

razvrgnuća toga Saveza.

Konsekvento ovim pretpostavkama, postoje sankcije ili priznanje, sukladno

tome tko dobro pridržava ili pak obzirom na onga tko uzrokuje razvrgnuće

Saveza. Onome koji slijedi naputke i uvjete Saveza slijedi blagoslov, dok nad

onime koji uzrokuje raspad Saveza stoji prokletstvo razvrgnuća. Svemu ovome

svjedok je sam Bog Jahve («znaj da će Bog biti svjedok između mene i tebe», Post

31:49). Isto tako evidentna je i prijetnja posljedicama u slučaju jednostranog

razvrgnuća Saveza («ali ako me ne poslušate…evo što ću ja učiniti vama», Lev

26:14-17).26

Još eksplicitnije konsekvence jednostranog raskida izražene su u Pon

zak 28:15 «Ako ne budeš slušao glasa…sva će ova prokletstva..». Ako je ovdje

izrečena prijetnja s druge je strane obećano i jamstvo kada se stavke Saveza budu

obdržavale (cf. Lev 26:3).

Ali tekst s druge strane kontinuirano svjedoči da će se Bog Jahve 'sjetiti

svoga Saveza' (Pnz 26:41-42). Znači li to također da će Bog, s vremena na vrijeme

revalorizirati svoj Savez sa svojim narodom, ili čak razmotriti opciju jednostranog

razvrgnuća toga Saveza (cf.Izl 32:10).

26

vidi u takvim tekstovima ~[ ('im’) formulacije; cf. Gilmer, H.W. 'The if-you forms…' (70)


Danijel Berković

41

Zastrašujuća opcija

Biblijski tekst, posebno zakonodavni materijal u Petoknjižju, moguće

razvrgnuće Saveza smatra krajnje zastrašujućom opcijom.

Kako bi se izbjegla takva skoro pa nezamisliva i katastrofalna mogućnost,

mojsijevska tradicija redovito pribjegava i najžešćim represalijama na one koji bi

eventualno uzrokovali takvu eventualnost. Strah od mogućeg potpunog raskida

Saveza s Bogom dovodio je do nemilosrdnih akcija čišćenja izraelskoga tabora

(Izl 32:25; Br 25:1-9).

Berit i Hesed

Savez i Milosrđe. Prevelika težina uvjeta potpunog obdržavanja Saveza u

svim njegovim elementima postaje prijetnjom raspadu Saveza.

Usporedo s ovim prijetećim oblakom razvrgnuća uvijek iznova Savez je

potkrijepljen jednim krucijalnim i trajnim elementom; to je Božji 'hesed' (milost,

milosrđe, pravda).

Jahve, taj pravi inicijator Saveza, brine se da Savez ne bude fatalno ugrožen

(cilj Saveza je trajnost) kao i da među saveznicima postoji otvoreni odnos i

zajednica. Kako pak stalno nad glavom visi mač potencijalne prijetnje raspada

Saveza, istinski odnos među saveznicima (Jahve-Izrael) bio bi skoro nemoguć

obzirom da bi u tom odnosu stalno dominirao strah od raspada Saveza.27

Kao rezultat ovakve situacije nastavak Saveza čini se zapravo nemogućim i

neostvarivim ukoliko izostane Jahvinog milosrđa ('hesed') kao sam temelj i

najjača karika u Savezu. I kada je već korak do toga da Jahve raskine Savez i

ostavi Izraela javlja se Njegova 'ljubav vječna' (~l'A[ ds,x,) cf. Iza 54:7-8. Ono što

karakterizira Jahvin ‘hesed’, baš kao što se to očekuje i od Saveza, jest trajnost

(Ps 117) milosrđe Jahvino vječno je, Ps136 (ADs.x; ~l'A[l. yKi).

Kada se čini da je i najgori scenarij moguć, ljubav Jahvina ne odmiče se od

Izraela (54:10b) – “Nek se potresu planine I potresu brijezi, al se ljubav moja

neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se

smilovao” (Iza 54:10).

27

Čini se da je upravo ovakva situacija dovela do svojevrsne pat pozicije koja je zahtjevala radikalnu revalorizaciju

i uvođenje Novoga saveza. U tom smislu Isusov Govor na gori prava je preambula uspostavi Kristovoga Novoga

Saveza.


Danijel Berković

42

Prorok Mihej izražava potpuni oslonac na Jahvin ‘hesed’ i opstanak Saveza

između Jahve I Izraela. U ime opstanka Saveza Jahve ‘ne ustraje dovijeka u

svome gnjevu’ već ‘prelazi preko prekršaja’ (Mih 7:18).

«Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko

prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego

uživa u pomilovanju? Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na

dno mora sve grijehe naše! Udijeli Jakovu vjernost svoju, dobrotu svoju

Abrahamu, kako si se zakleo ocima našim od dana iskonskih» (Mih 7:18).

Otkupljenje

Koncept 'heseda', milosrđa, nije samo vjerska kategorija nego je ugrađen i u

civilni život Izraela, pa se stoga, kao posljedica 'hededa', u društvenom životu

pojavljuje i institucija 'otkupljenja' i 'otkupitelja' (Lev 25:39-55 Pnz 15:12-15).

Očita je Jahvina namjera da se Savez sačuva i održi, pod svaku cijenu. i pod onu

najvišu, cijenu života. U mojsijevskoj tradiciji, uvijek se stoga težilo tome da se iz

života naroda odstrani bilo koji element koji bi uzrokovao takvu potencijalnu

krizu koja bi dovodila do fatalne prijetnje opstanku Saveza. Sve pa i svakoga, pod

cijenu života, tko bi postao takvom prijetnjom, trebalo je ukloniti iz izraelske

zajednice (cf.Pnz 17:7; 21:21). Takve punitivne intervencije, često vrlo žestoke i

nemilosrdne, za cilj nisu imale anihilaciju već su igrale ulogu svojevrsne katarze

odstranjenjem onoga što bi zajednicu onečišćavalo (cf.Post 6:7,13).

U temelju poimanja otkupljenja jest Otkupitelj (laeGo).. (Knjiga o Ruti). Jasno

je da ovdje u ovom konceptu imamo ideju vodilju i preteču kao temelj na kojem

počiva cjelokupni, tek dolazeći Novi Savez.


Danijel Berković

43

VJEČNI SAVEZ S DAVIDOM (2Sam 7; Ps 89)

Na rubu raskida Saveza, Jahve zauzima sasvim nove pozicije i ustanovljuje

svoj bezuvjetni angažman. U povijesnoj i teološkoj prijelomnici i pitanju

opstojnosti Saveza, Jahve uspostavlja trajni savez s Davidom. On, David, postaje

svjetiljka narodu, a njemu, Davidu, Jahve odlučuje biti zauvijek vjeran.28

Presudni starozavjetni tekstovi u kojima su ugrađeni svi bitni elementi

vječnoga saveza i obećanja Davidu jesu 2Sam 7 i Ps 89.

Bez uvjetnoga „ako“

Jahvin trajni i bezuvjetni angažman odzvanjaju već na početku Psalma 89.

„Zauvijek je sazdana ljubav moja“, kao i „U nebu utemelji vjernost svoju“ (89:3).

Nekada je to zvučalo drugačije i vokabularom gdje je prevladavalo ono „ako“.

Kao u Izlasku 19: „Stoga, ako mi se budete vjerno pokoravali i držali moj Savez,

vi ćete mi biti predraga svojina“ (19:5). U Psalmu 89 rječnik je poprilično

drugačiji. Ovdje prevladava vokabular u kojem dominantno mjesto imaju izrazi

kao - „zauvijek“,„dovijeka“(~l'A[â-d[;), „naklonost“(vjernost) (hn"Wma/), „milost“

(dsx) i za „sva pokoljenja“ (rAdàw"-rdol.). Obilježeno i Jahvinim obećanjem „što je

izašlo iz mojih usta, nikada neću poreči“ (89:35) (hN<)v;a] al{å yt;ªp'f. ac'îAmW), pa skoro

da i ne treba opetovano ponavljati (hnv al).

28

David svjetiljka:

„Ipak Jahve ne htjede razoriti kuće Davidu zbog Saveza što ga sklopi s njim i zato što mu obeća da će dati

svjetiljku njemu i njegovim sinovima zauvijek“ (2Ljet 21:7)

„A njegovu ću sinu ostaviti jedno pleme da moj sluga David ima uvijek svjetiljku preda mnom u Jeruzalemu,

gradu koji sam izabrao sebi da u njemu stoluje Ime moje“ (1Kr 11:36)

„Ipak, zbog Davida, dao mu je Jahve, Bog njegov, svjetiljku u Jeruzalemu, podigavši sinove njegove poslije njega

i sačuvavši Jeruzalem“ (1Kr 15:4)

Ali Davidu priskoči u pomoć Sarvijin sin Abišaj; udari on Filistejca te ga ubi. Tada se Davidovi ljudi zakleše

rekavši Davidu: "Nećeš više ići s nama u boj, da ne ugasiš svjetiljke Izraelove!" (2Sam 21:17)

Davidu zauvijek vjeran:

2Kr 8:19: “Ipak Jahve ne htjede razoriti Judeje zbog sluge svoga Davida, zato što mu obeća da će dati svjetiljku

njemu i njegovim sinovima zauvijek“ ()

2Ljet 7:18: „uzdržat ću tvoje kraljevsko prijestolje kako sam obećao tvome ocu Davidu govoreći: 'Neće ti

ponestati nasljednika koji bi vladao u Izraelu“ ()

2Ljet 13:5: „Ne znate li da je Jahve, Bog Izraelov, predao Davidu kraljevstvo nad Izraelom zauvijek, njemu i

njegovim sinovima, osoljenim savezom?“ ()

2Sam 23:5: “Da, moja kuća stoji čvrsto pred Bogom: on je učinio vječan Savez sa mnom, u svemu dobro uređen i

utvrđen. Da, on će dati da napreduje sve moje spasenje i svaka moja želja“ ()


Danijel Berković

44

Uz ove tekstove dakako, idu i kraljevsko-mesijanski Psalmi, koji su u

liturgijskom kontekstu uvijek iznova podsjećali na nove stvarnosti vječnoga

Saveza. Vrijedno je ovdje zapaziti da o ovim Psalmi osobito jasno i sažeto

progovara H.J.Kraus u Theology of the Psalms.

Mesijansko-krunidbeni tekstovi (Ps 2, Ps 110) sadrže i vojni aspekt. U

Psalmu 110, gdje će dušmani biti položeni „za podnožje tvojim nogama“ (110:1),

tu je i „žezlo tvoje moći“ (110:2) kao oznaka kraljeve suverenosti.

Uz vojne i aspekte kraljevske časti i suverenosti, kontekst kraljevskih

psalama, kao dio jamstva vječnoga Saveza ističe se i dimenzija svečeničke ovlasti:

„Zakleo se Jahve i neće se pokajati: Dovijeka ti si svećenik po redu

Melkisedekovu“ (110:4).

Povratak uvjetnoga „ako“

Ipak ono „ako“ pojavljuje se i u Psalmu 89. U povijesnom kontekstu ono

nas podsjeća na ustoličenje Davidova sina Salamona. Njemu je već na samom

početku vladavine upućeno upozorenje: „I ako budeš stupao mojim putovima i

budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao što je činio tvoj otac David, umnožit

ću tvoje dane“ (1Kr 3:14). U literarnom kontekstu Psalma 89 čak i uz ovo „ako“,

uočljiva je razlika u tonu i obečanju.

„ako njegovi sinovi ostave moj Zakon i ne budu hodili po

odredbama mojim, ako prekrše moje zakone i moje zapovijedi

ne budu čuvali, kaznit ću šibom grijehe njihove i bičevima

njihovo bezakonje. Ali svoje milosti ne ću uzeti od njega niti ću

svoje vjernosti prekršiti” (89:31-34)

Ovaj okvir vraća nas unazad i na deuteronomističku predaju po kojoj kralj

nije i ne može biti apsolutista i njegov je status podložan onim obvezama koje su

izrečene u Pnz 17:18-20. Sva kraljevska slava i prava ipak ne dopuštaju

prekoračenje Zakona (usporedi: 2Sam 11:27b i 1Kr 15:5)

Razlika od onoga “ako“ koje prethodi uspostavi vječnoga Saveza jest

utoliko što će sada u (teološkoj) jukstapoziciji stajati „ako“ i „ali“ (89:31 i 89:34),

kao i u 2Sam 7:14-15.

Nekako se u svemu isprepliču ili nadomještaju tradicije Sinaja i Siona.


Danijel Berković

45

6. KRALJEVSTVO

UVODNE OPASKE

Ideologija kraljevstva svuda je prisutna u SZ, pa se onda i prelijeva u NZ.

Geneza ideje o Kraljevstvu (Božjem) u SZ susreće se već u predmonarhijsko doba

u povijesti Izraela (Post 49:10; Izl 15; Pnz 17).

U svemu tome, ipak je Jahve tada bio jedini 'kandidat' za kralja: „Vazda i

dovijeka Jahve će kraljevati“(d[,w" ~l'[ol. %l{m.yI hw"hy) (Izl 15:18).

Sve do NZ vremena kada se mesijansko kraljevstvo polako uobličuje (Lk

17:20-21 «Upitaju ga farizeji: "Kad će doći kraljevstvo Božje?" Odgovori im:

"Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje!'

ili: 'Eno ga ondje!' Ta evo - kraljevstvo je Božje među vama!»).

Kraljevski Psalmi pravo su svjedočanstvo o mesijanskom kralju kao

pomazaniku Božjem 29

. Psalam 89 osobito ističe Davida, slugu Jahvinog, 'svetim

uljem pomazanim' (89:21) za kralja. Mjesto i ulogu Davida kao izdanak vječnog

Saveza/kraljevstva spomenuli smo ovdje u tekstu razmatrajući mogućnosti

razvrgnuća Saveza (vidi pod 5.6 Razvrgnuće Saveza). Posebano valja razmotriti

tekst 2 Sam 7 u pitanjima uspostave 'doma Davidova' i vječnoga kraljevstva.

Povijesna, a još više i teološka je činjenica, da je očitovanje Kraljevstva bilo

najslabije očitovano upravo u razdoblju izraelskih kraljeva u periodu razvoja i

ustoličenja monarhije.

Pomazanje kralja: sakramentalne naravi

U kontekstu SZ već sam čin pomazanja kralja, pokazuje se kao

sakramentalni čin.30

(cf. Brueggemann, p.17 'Royal Sacramental Theater')

Čin izlijevanja ulja i na teofanijske lokacije ukazuje na sakramentalni

karakter takvoga čina. Kao Jakovljevo izlijevanje ulja povrh kamenog stupa u

Betelu (Post 28:18; 35:16).

(cf. Cartledge, '1-2 Samuel', p.365)

29

Pss 2;18;20;21;45;72,89;101,110;132,144:1-11 30

David commands the anointing that is implemented by Zadok the priest (1:34, 39). The notion of anointing—

sacramental designation by the pouring on of oil—is a very special act in biblical faith. Anointing is reckoned in 2

Kings 9:12 as a dangerous, subversive, revolutionary act that evokes political activity. In our context, such an act

recalls the personal designation of David who, by anointing, is filled with power and given a future that culminates

in kingship (1 Sam 16:13) (Brueggemann, W I-II Kings, p.)


Danijel Berković

46

Kralj-pastir

Ponešto neobičan, ali tipičan za SZ, jest motiv kralja-pastira. U političkom

smislu, monarhija je strogo centzralizirani sustav jednog suverena, pa slika pastira

zapravo odudara od tradicionalne slike pastira.

Unatoč tome, Stari zavjet temelji Jahvin koncept kralja, uz to što je On

junak i 'ratnik hrabar' (Izl 15); taj je kralj ujedno i dobri pastir (Zah 9,16). Stoga se

i Izraelov kralj redovno titulira i kao 'pastir' naroda (Zah 10; Mih 5:4). Evanđelista

Marko (Mk 14:27) citira proroka Zahariju, kada kaže „Udarit ću pastira, i ovce će

se razbijeći' (Zah 13:7).


Danijel Berković

47

KRALJEVSTVO I OBEĆANJE

Trajne napetosti

U odnosu na kralja i instituciju kraljevstva valja uočiti trajnu napetost koja

se očituje u činjenici da nam tekst SZ poakzuje jednu protu-monarhijsku crtu, jer

kralj je jedan, suveren i vječan – a to je Jahve; s druge strane postoje jasne

naznake gdje Jahve obećaje i nagoviještava izbor budućega kralja.

Nije na odmet spomenuti kako se i kroz NZ provlači kontinuirano

razmimoilaženje u poimanju i iščekivanju kralja i kraljevstva. Nije li i sam Isus

bio osuđen i pogubljen kao lažni titular - kralj židovski ? Nije li Uskrsnuli bio

ispitivan od svojih sljedbenika – «Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu

opet uspostaviti kraljevstvo?» (Dj 1:6).

Ponovljeni zakon 17

Ideja Kraljevstva postoji kao nagoviještaj (političke) realnosti još u

Petoknjižju (Pnz 17:14-15 «Kad stigneš u zemlju koju ti Jahve, Bog tvoj, daje; kad

je zaposjedneš i u njoj se nastaniš, pa onda kažeš: 'Želim da nad sobom postavim

kralja, kako ga imaju svi drugi narodi oko mene' - tada ćeš onoga koga Jahve,

Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za kralja») 31

.

Ovaj izvještaj zapravo sasvim slijedi protu-monarhijsku struju kao i u

pripovijesti o uspostavi kraljevstva u 1Sam 8 i 12:6-25. Iako Pnz 17 odražava

protu-monarhijsku poziciju, ovdje se ipak realno-politički ukazuje na Jahvin

odabir kralja («tada ćeš onoga koga Jahve, Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za

kralja»). Ali ovaj odjeljak mnogo govori i o povijesti nastanka knjige

Ponovljenoga zakona 32

(G. von Rad, 'Deuteronomy', 118-120).

Obećanje

Ali kraljevstvo treba promatrati i kao Božje 'obećanje'. Kako smo već

napomenuli, u tom pogledu, treba posebno razmotriti tekst obećanja u 2 Sam 7.

Obećanje kralja i kraljevstva u okviru je suverenosti teokratskog uređenja u kojem

je kralj ipak samo Božji namjesnik (pomazanik).

31

iz ovoga teksta jasno je da deuteronomistička tradicija monarhijsko uređenje tretira kao uvoznu ideju – «Želim da

nad sobom postavim kralja, kako ga imaju svi drugi narodi..» (Cf. 1Sam 8) 32

Nicholson, E.W. 'Deuteronomy and Tradition', (105)


Danijel Berković

48

SLABI POČECI

Genezu monarhijske ideje u Izraelu; dakle kraljevstva kao institucije i

institucionalnog vodstva, a nasuprot karizmatskom vodstva, pokazuje, blago

rečeno, 'nespretne' početke.

Gideon

Već u vrijeme Sudaca javlja se nakana da se sustav stabilizira i prijeđe iz

karizmatskog u institucionalni. Da se uspostavi kraljevstvo; a nesumnjivo sa svim

konsekvencama koje bi takva odluka i tranzicija donijela, uzevši u obzir da je

Jahve kralj !!

Traži se kralj. Nakon bitke koju je predvodio Gideon i pobjede nad

Midjancima narod spremno vidi priliku da se s Gideonom započne jedno novo

razdoblje i novo uređenje. «Izraelci rekoše Gideonu: "Vladaj nad nama (WnB'-

lv'm.) ti, sin tvoj i unuk tvoj, jer si nas ti izbavio iz ruku Midjanaca» (Suci

8:22). Ne nudi se Gideonu samo kraljevska čast i vlast nego bi se ovime uveo

jedan novi sustav nasljednog vladanja (monarhija) Izraelcima do sada u

njihovom iskustvu nepoznat.

Gideon isto tako spremno odbija takvu mogućnost , «Ali im Gideon

odgovori: "Ne, neću ja vladati nad vama, a ni moj sin; Jahve će biti vaš

vladar»

(`~k,B' lvom.yI hw"hy> ~k,B' ynIB. lvom.yI-al{w> ~k,B' ynIa] lvom.a,-al {) (8:23).

Abimelek uzurpator. Abimelek, jedan od sinova Gideonovih 33, nakon

smrti svoga oca, nije bio iste misli po pitanju vodstva i kraljevanja. On je sebe,

uz potporu naroda postavio kraljem (!) Šekema (9:1-6). Abimelek je zapravo

pokušao uzurpirati kontinuitet karizmatskog vodstva u tom razdoblju, što nitko

od Sudaca nije niti pokušao. Njegovo nazovi-kraljevanje kratko je potrajalo a

završilo je tragično (9:22-57).

Abimelek je zapravo bio tragikomični nazovi-kralj. Sva ciničnost

Abimelekova kraljevanja prikazuje se na osebujan način koristeći se, za

33

Gideon također i imenom Jerubaal (Suci 7:1)


Danijel Berković

49

biblijski tekst, sasvim neuobičajenom i u cijelom biblijsom tekstu

jedinstvenom literarnom formom – basnom (Suci 9:7-15).

Samuel

Jadna generacija. Nakon razdoblja i generacija Sudaca, Samuelova

generacija nije se pokazala mnogo boljom; čak u mnogočemu i

korumpiranijom. Tendencije nasljedstva u vladanju nastavile su se do te mjere

da je Samuel «postavio svoje sinove za suce» (1Sam 8:1) – što je sasvim u

suprotnosti sa karizmatskim ustrojem Sudačkog sustava.

Nije sasvim jasno zašto je Samuel, koji je i sam bio Sudac postavio svoje

sinove za suce; k tome i oba sina u istom gradu, Beer Šebi (1Sam 8:2). Za

pretpostaviti je da su ovi njegovi sinovi zapravo bili svojevrsni zamjenici

Samuelu u njegovim mnogobrojnim dužnostima.

Upravo se u toj Samuelovoj generaciji zbivala velika tranzicija i

promjena u Izraelskom društvu.

Abimelek u vrijeme Sudaca zapravo i nije bio kralj u punom smislu te

riječi. Bio je častohlepan i željan kraljevske časti i vlasti. Niti njegova

vladavina upućuje na uspostavljeni, uređeni i uspješni monarhijski sustav.

Ponajmanje je riječ o kralju karizmatskom vođi kao 'pomazaniku' Božjem.

Šaul

Prvi kralj. Ako je Abimelek bio uzurpator; Saul je bio prvi pravi kralj u

Izraelu, 'pomazanik' Božji. Uspostavio je i učvrstio uspješno kraljevstvo (1Sam

14:47), uveo neke vjerske reforme (14:34; 28:9), bio je 'izabranik' Božji (10:24

«Tada Samuel reče svemu narodu: "Vidite li koga je izabrao Jahve? Nema mu

ravna u svemu narodu." I sav narod uze klicati i vikati: "Živio kralj!»).

Šaulova karizma. Zanimljivo je da je Šaul posjedovao karizmu

karizmatskog vođe karakteristično za suce plemenske konfederacije iz

razdoblja Sudaca. Zapravo je Šaul po mnogočemu bio sličniji Sucima s

njihovim karizmama nego kraljevima koji će doći poslije njega.


Danijel Berković

50

Osnovna karakteristika vođa karizmatika bio je manifestni silazak 'Duha

Jahvina'. U nekoliko navrata biblijski tekst ističe kako se na Šaulu očituje 'Duh

Jahvin' (1Sam 10:12 ; 11:6).

Šaula čak neki tekstovi izbjegavaju uopće nazvati 'kraljem', imenuje ga

se za 'knez' (dygIn") naroda. Koristi se rječnik sasvim sličan onom iz knjige

Sudaca (1Sam 9:16 «Sutra u ovo doba poslat ću k tebi čovjeka iz Benjaminove

zemlje. Ti ćeš ga pomazati za kneza nad mojim narodom Izraelom. On će izbaviti

moj narod iz ruke filistejske. Vidio sam nevolju svoga naroda i njegov je vapaj

dopro do mene») cf. 1Sam 10:1.

Osim toga, za razliku od budućih izraelskih kraljeva Šaul ne pokušava

preurediti sustav u tipičan centralistički monarhijski model. Kralj Šaul nije

sprovodio ništa od onoga što je na primjer uveo kralj Salamon. Šaul nije uveo

poreze, dvorsku hijerarhiju, profesionalnu vojsku. Neobično za kraljevstvo, a

sasvim tipično za Suce, nije uvedena vojna obveza. Za vojne pohode i ratove

sam je probrao neke dok su drugi dragovoljno išli s njime (13:2; 14:52 «Žestok

se rat vodio protiv Filistejaca svega Šaulova vijeka. Koga bi god hrabra ili

bojovna čovjeka Šaul vidio, svakoga bi uzimao u svoju službu»). Šaul je bio

vojnik i ratnik koji je u presudnim trenucima propustio ili promašio razmotriti

konsekvence nekih svojih postupaka. Istovremeno kao čovjek od akcije,

aspekti pouzdanja i vjere nisu mu bili prirodni dio njega (cf.1Sam 15:20-28).

Naznaka trajnosti kraljevstva

Unatoč ovim Šaulovim uspjesima nema navještaja o trajnosti njegova

kraljevanja. Iako za to postoje naznake u tragovima – (1Sam 13:13-14

«Samuel tada reče Šaulu: "Ludo si radio! Da si održao zapovijed koju ti je dao

Jahve, tvoj Bog, Jahve bi učvrstio tvoje kraljevstvo nad Izraelom dovijeka»).

Ovakva mogućnost i ne bi bila neobična da već znatno ranije vječno

kraljevstvo nije bilo obećano plemenu Judinu, a ne plemenu Benjaminovu iz

kojeg dolazi Šaul - Post 49:10 «Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka

od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada - kome će se

narodi pokoriti».


Danijel Berković

51

Ali ako se osvrnemo unazad na, vox populi, na narodni zahtjev da im se

dade kralj, jasno nedostaje prethodno njihovo razmatranje i ispitivanje prošlih

nagoviještaja i navještaja o budućem kralju kao 'izabraniku' Božjem. Ono što

je čini se potpuno zanemareno u zahtjevu naroda jest da je Jahve istinski kralj,

dok kralj Izraela treba biti Jahvin izabranik i njegov namjesnik.

U tom smislu udovoljeno je zahtjevu i inzistiranju naroda, ali Jahve time

nije odustao od svojih planova.


Danijel Berković

52

MESIJA: NARAV POSLANJA

Mesijanizam, fanatizam i utopija

Svi naši mesijanizmi, antropocentrični u naravi često su i na dnevnoj razini

vidljivi u političkim sustavima suvremenih demokracija. Od sindroma

‘mesijanizma’ naročito pati politička elita. Što dakle karakterizira sindrom

mesijanizma ili mesijanizam? U procesima biračko-političkih arena redovito se

izlažu, predlažu i žele nametnuti svoje spasiteljske pretenzije. Baš se oni ili

njihova politička opcija redovito predstavlja kao ona koja će odigrati spasiteljsku

ulogu, što uglavnom i ne rijetko završava u kultu i obožavanju političkog mesije.

Na ideju globalnog mesijanizma ukotvljenog u anglo-saksonskom

kršćanstvu, posebno se osrvće i okomljuje W.Engdahl.34

Engdahlove teorije u

mnogoćemu nalikuju teorijama zavjere koje kroz povijest nikada nisu donijele

mnogo dobra (prisjetimo se samo početaka modernog antisemitizma koji je

uvelike ukroijenjen u “Protokolima Sionskih mudraca” kvazi-dokumentu koji se

temelji upravo na teoriji židovske globalne zavjere). Neovisno od toga, malo je

dvojbi da su mnogi kršćanski američki protestantski vođe i pokreti u

antikomunističkom žaru, zapravo evoluirali u mesijanizam anglo-američkog

kršćanskog tipa.

S druge strane, nije li i totalitarni komunizam zapravo bio religijski pandan,

para-religijski sustav sa svim oznakama religije, koji je zapravo počivao na ideji

mesijanizma. Globalne jednakosti i pravde; idealnoga vodstva i ‘dragih vođa’,

koje ljude dovesti u ovozemaljski raj. Dakako, od deifikacije dragih-vođa-mesija

raznih političkih sustava; opasnije su još samo ideje nacionalnih mesijanizama

koje nakon nacionalnih isključivosti vrlo brzo rađaju onim totalitarnim –izmima

(kao fašizam) koji najružnijim rasizmom završavaju i u holokaustu.

34

Neki aspekti globalnog društveno-političkog mesijanizma monogi vide i u svojevrsnoj teoriji zavjere anglo-

američke globalne 'mesijanske' urote da se baš posredstvom njih spasi/osvoji svijet. Na ovakvak scenarij

zavjereničkog anglo-saksonskog dijela svijeta posebno se oštro, ponekad i ne sasvim relevantno, ali vrlo dobro

informirano okomljuje W. Engdahl.

Engdahl u svojim naslovima „Stoljeće rata 1“ („Armagedon: The Hidden Agenda of Washington Geopolitics“) i

„Stoljeće rata 2“ žestoko se obrušava na anglo-saksonsko kršćanstvo, posebno u poglavljima devet i deset

naslovljenima: „Armagedonska vojska“ i „Kristovi vojnici-bizarni svijet kršćanskog cionizma“.


Danijel Berković

53

Mesijanizam je dakle kao ideja spasiteljskih pretenzija, proširena u svim

povijesnim religijskim i para-religijskim sustavima. No, kako povijest pokazuje

vjerojatnije je ipak da se u političkim al i vjerskim sustavima, više radi o

utopizmu. U tom slučaju, mesijanizam, kao utopija, često slijedi i fanatizam. U

takvoj trijadi, religijski mesijanizam, sa globalnim spasenjskim pretenzijama,

često dolazi zajedno sa pozivom na linč i sljedbeničko jednoumlje (fanatizam), a u

svojem društvenom i političkom aspektu i sa sasvim nerealnim sentimentalizmom

(utopija).

Ponekad se pomalo poetski-sentimentalno raspravlja i osvrće na utopijske

elemente, koji se potom ugrađuju u razne eshatološko-doktrinarne teološke

sheme. Ipak, nasuprot svega toga treba nam sagledati biblijske aspekte iz

perspektive teologije kraljevstva i naravi Mesije.

Mesija i Biblija

U židovskoj Bibliji (Staroga zavjeta) nalazi se teologija (Božjeg)

kraljevstva i korijen ideje Mesije i mesijanizma. Na ovima počiva Židovstvo, sve

do naših dana i Kršćanstvo. Gdje ili u čemu se nalaze najdublji korjeni

mesijanskoj ideji u Starom zavjetu, Židovstvu i Kršćanstvu?

Primarno to je u ideji povijesti koja je povijest Heilsgechichte (=spasenjska

ili sveta povijest). Povijest koja je Bogomdana i ima svoju misiju, završetak.

Misiju Bogomdano obznanjena a ostvaruje se posredstvom izabranog naroda

(=bogoizabrani). Nasuprot onim antropocentričnim mesijanizmima biblijski

Mesija temelji se upravo na ideji “kraljevstva Božjeg”. Ovaj puta u Svetom pismu

i od Boga ostvarivanome. Kakva je dakle narav i poslanje Biblijskog Mesije?

Kralj i Mesija

Riječ ‘mesija’ (pomazanik) kao imenica u Starom zavjetu pojavljuje se

samo u Dan 9:25,26 (“Od vremena kad iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida,

dok ustane pomazanik, knez, proći će…”). Bog je taj koji odabire i čuva

izraelskoga kralja: “umnožio si pobjede kralju svojemu, pomazaniku svome milost

si iskazao, Davidu i potomstvu njegovu navijeke” (2Sam 22,51).

Ovo ide do te mjere da prorok Izaija čak perzijskog kralja Kir naziva

Božjim pomazanikom:“Ovako govori Gospodin Kiru, svojemu pomazaniku,


Danijel Berković

54

kojega smatram za desnicu, da oborim narode pred njim i učinim kraljeve

nemoćnim, da otvorim vrata pred njim, tako da mu se ne zatvore nijedna

vrata”(Iz 45,1). U tom smislu to je taj (onaj) koji će, Božjim odabirom, izvršiti

njegove, Božje namisli i planove.

Mladica iz panja Jišajeva

Bog je na raznorazne načine pokušavao (cf. Hoš 2,14-23; Heb 1,1)

iskomunicirati izbavljenje čovjeka ali su uvijek iznova ove namjere i planovi bili

frustrirani od strane čovjeka. Stoga Bog odlučuje “dati znak” (Iz 7,14). “Zato će

vam sam Svemogući dati znak: Eto, djevica će začeti i roditi sina i nadjenuti mu

ime Emanuel” (Iz 7,14). I ovaj “zato” ovdje u Iz 7 (= kao odgovor na pitanje

‘zašto?’) ukazuje na još jednu isfrustriranu priliku pruženu od Boga.

Na kraju svega, i kada ostaje samo panj (= panj kao ostatak, stablo u

tragovima i sijećanju), ostatak kuće Davidove. Naumi Boga ne smiju biti

korumpirane u potpunosti; jer to su “naumi mira” (~Alv' tAbÜv.x.m;) i “nade”

(hw"q.Ti) (Jer 29,11).

Mesija: čovjek i Bog

Božji plan je izvršiti svoje naume, još od Postanka (Post 1,26) ali i Ps 8 “što

je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš” (Ps 8,5), pa zatim, “ti ga

učini malo manjim od Boga…” (8,6).

On, Mesija je portretiran i u Dan 7 kao “na oblacima dolazi kao Sin

Čovječji. On se približi Pradavnome” (qyTi[;) (Dan 7,13).

Ovime se stalno ponavlja starozavjetni obrazac u odnosu na Mesiju koji je

čovjek, božanskih prerogativa i osobina.


Danijel Berković

55

MESIJANSKI KRALJ

Uspostava kraljevstva

Na uvođenje monarhijskog sustava u Izraelu mnogi starozavjetni tekstovi ne

gledaju blagonaklono, a 1 Sam 8 izričito je antimonarhijski obojeno poglavlje. Ali

pitanje prihvatljivosti kralja i kraljevstva kao institucije u Izraelu nije moguće

apriori promatrati kao Jahvi mrsko i neprihvatljivo. Svakako je važno ovdje

prepoznati da nije kontroverzno samo po sebi to što narod traži kralja, nego je isto

toliko važno ako ne važnije uočavati način na koji se premaovom novumu narod

odnosio. Reakcija naroda i način kako se ta institucija kralja traži od strane naroda

bitna je u razumijevanju cijele problematike kraljevstva. Jer nije sama institucija

per se neprihvatljiva. Dapače, uočiti ćemo naskoro kako je sam Jahve imao

zacrtanu ideju, mesijanskoga kralja i kraljevstva u Izraelu.

Pomazanik Jahvin

Pa i sam Šaul nazivan je bio imenom 'mašiah' (pomazanik) Jahvin, a ovo

uvijek prateče silaskom Duha Božjega na dotičnoga pomazanika (1Sam 10:10 i

1Sam 24:7). Nakon Šaula, David je potom bio pomazan kraljevskim pomazanjem

(1Sam 16:13) i ovaj puta popratno uz silazak Duha Božjega.35

Nakon Šaulova neposluha i otpada (1Sam 15:23) on biva ne samo odbačen

kao kralj nego i (duhom) onesposobljen za daljnje uspješno vladanje ili

nadvlađivanje Izraelovih neprijatelja (1Sam 14:47-52).

Za inicijalno razmatranje obećanoga mesijanskog kraljevstva kao predložak

najzahvalnijim se pokazuje tekst 2 Samuelova 7 gdje se odabranim rječnikom

prikazuje uspostava mesijanskoga kralja i kraljevstva. U tom su poglavlju jasno

označeni i sasvim eksplicitno izraženi neki temeljni i karakteristični elementi

mesijanskoga kralja i kraljevstva.

Svojevrsni pandan ovom tekstu jest i Psalam 89 u kojem se nekako oslikava

Natanovo proroštvo Davidu. Osim toga i sam rječnik ovoga Psalma u mnogome

podvlači istovjetne mesijanske ideje kao i 2 Sam 7.

Oba ova spomenuta teksta pokazuju kako u naravi mesijanskoga kraljevstva

stoji nekoliko pojmova kao zajednički nazivnici ovoj ideji.

35

takav je i dobro poznati mesijanski tekst Izaije 61 «Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza»


Danijel Berković

56

Legitimnost i legitimacija kraljevstva

Kraljevstvo kao religijski koncept

U izraelskom društvu pitanje monarhije, unatoč okolnostima u kojima je

stasalo, nije i ne može se promatrati samo politički koncept. Kraljevstvo je

temeljem SZ tekstova, primarno religijska institucija. Obzirom na tu inherentno

iskustveno-vjersku perspektivu, ponad političkih stvarnosti, kraljevstvo je to

složenije za obuhvatiti i shvatiti. Ono je ujecano snažnim vjerskim pokretima

(Eichrodt,436-437)

Proročki pokret

Ostaje pitanje monarhijske legitimacije za Izraela, u smislu ili potpune pro-

monarhijske ili protu-monarhijske tardicije i odnosa. Sve u kontekstu teokratskog

koncepta Jahve kao jedinoga kralja Izraela („nisu odbacili tebe, nego su odbacili

mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima”, 1Sam 8,7). Sve se to ne može gledati

odvojeno od konteksta nastanka i razvoja proročkog pokreta u Izraelu.U

predmonarhijskom kontekstu karizmatsko pohođenje i obdarivanje sukus je i

prava je legitimacija vodstva (svećenstvo i suci). Potom, sličnosti postoje i u

odnosu na proročki poziv i božansko osposobljenje proroka. Ipak indikativno je da

i u jednom i u drugom slučaju institucijski element nije nužno i per definitionem

suprotan karizmatskom osposobljenju. Razvoj proročkog pokreta (od nabizma do

profetizma !!) pokazuje 'profesionalizaciju' koja, čini se, potencijalno zatire

izvorni poziv i poslanje.

Uz svečenstvo; kralja i kraljevstvo, nedvojbneo je da je i proročki pokret, uz

karizmu imao svoj razvoj institucionalizacije. Osim toga, proročki je pokret u

osnovi, uz vjersko-teološki element, jasno naglašeni javni interes i brigu. U tom

pogledu prorok je zapravo trebao biti ili bio kontrolor i korektiv vladara-kralja.

Ilustrativan je primjer u tradiciji proroka Ilije, posebno u odnosu na

izraelskoga kralja Ahaba (1Kr 17,1). Ilija je zapravo ovdje portretiran ne samo

kao posredovatelj Jahvin nego i kao tada pravi politički faktor i vođa, cf. 1Kr

19,15. Zanimljiv je slijed događanja i upute proroku Iliji u pripravi njegova

povlačenja iz službe: „Pomaži Jehuu, sina Nimsijeva, za kralja izraelskoga i

pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe” (1Kr

19,16).


Danijel Berković

57

Ipak, profesionalizacija proročkog pokreta i nedvojbeno njihova materijalna

ovisnost te naklonost kralja, dovodila je položaj proroka u sve teži položaj i pod

cijenu njihova proročkog integriteta. Od proroka se sve više očekivala povoljna

proročka prognoza i naklonost unatoč realnosti stanja. U suštini od proroka se

očekivala poruka koja ojačava snagu u svrhu blagostanja i mira, „Onima koji

preziru Gospodnju riječ obećavaju jednako: Imat ćete sreću! Svima koji idu u

prkosu svojega srca govore: Nesreća ne dolazi na vas” (Jer 23,17). Sve do mjere

identifikacije Jahvinoga vojevanja u bespogovornom interesu monarhije. Ahab,

izraelski kralj, stoga i unatoč protivljenju proroka Ilije, nije bio u nestašici proroka

koji će biti spremni poduprijeti Ahaba (1Kr 20,13f.).

Četiri elementa mesijanskog kraljevstva: 2Sam 7

Dom

Dom ili kuća, početna je i osnovna ideja na kojoj se nadograđuje tekst i tekst

2 Sam 7 a ujedno ovo postaje sam temelj na kojem se dalje nadoziđuje cjelokupna

ideja mesijanskoga kraljevstva.

Kralj David ima 'na srcu' (7:3) izgraditi Jahvi 'dom', hram Božji. Potreba

izgradnje hrama nije uopće strana drevnim tradicijama u kojima kralj učvršćuje i

potvrđuje svoje kraljevanje izgradnjom hrama božanstvu. Kralju Davidu izgradnja

Doma Jahvina (kuće Božje) sasvim vjerojatno nasljeduje upravo takvu tradiciju.

Ali njegova inicijativa doživljava jedan neuobičajeni obrat. Početak

Natanovog proročanstva Davidu (7:5), kao nebeski odgovor na ovu inicijativu,

donosi Jahvin protuprijedlog i cijeloj stvari unosi novu dimenziju a samu

inicijativu kralja Davida sasvim preokreće. Jahvin odgovor slijedi pitanjem «Zar

ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam?» (7:5) a uskoro na ovu konkretnu

inicijativu i konkretnim protuprijedlogom. Umjesto da David gradi kuću Jahvi,

Jahve će kralju Davidu utemeljiti kuću (hw"hy> ^L.-hf,[]y: tyIb;-yKi) (7:11b). Uočava se

potom već spomenuta ideja tadašnjega vremena, gradnja hrama ujedno služi kao

paradigma učvršćenju kralja i kraljevstva (7:13b).

Stoga razvoj događaja, u odnosu na kraljevstvo koje ima mesijanski

karakter, slijedi drugačiji obrazac od uobičajenoga. Hram, kuća Božja, može biti

pravo uspostavljen, tek nakon što Jahve, a ne kralj (David), uspostavi 'dom


Danijel Berković

58

Davidov'. Drugim riječima, prvo David treba biti od Jahve utvrđen i potvrđen, da

bi hram mogao biti sagrađen. Ili drugačije, dom Jahvin, kuća hrama može biti

sagrađena i dovršena, samo kao rezultat Jahvinog uspostavljanja kraljevstva; da bi

ono uistinu moglo imati mesijanski karakter. Suverenost Jahve u takvom

kraljevstvu je neupitna.

U tom pogledu Jahve izričito jasno ulaže svojevrsni prigovor drugačijem

obrascu ponašanja (7::5-8). Jahvu dakle nije moguće 'ugurati' u hramsku

građevinu, i tako ga ograničiti, pa i uz najbolju volju i namjere graditelja. Jahve

mora ostati i suveren i slobodan Bog. Dapače, on, Jahve više voli biti slobodan

Bog, 'lutalac'. «Nisam nikad prebivao u kući otkako sam izveo iz Egipta sinove

Izraelove pa do današnjega dana, nego sam bio lutalac pod šatorom i u

prebivalištu. Dok sam hodio sa svim Izraelovim sinovima, jesam li ijednu riječ

rekao nekomu od Izraelovih sudaca kojima sam zapovjedio da budu pastiri mojem

narodu izraelskom i kazao: 'Zašto mi ne sagradite kuću od cedrovine?'» (7::5-8).

Što zapravo uključuje ovaj biblijski pojam 'kuće' (tyIb;) ? U cjelokupnoj ideji,

svakako više od lokacije, kuće-građevine. To je ideja 'doma' koji označava

sveukupnu obitelj, ukućani, djeca i nasljednici. U ovoj je ideji neizostavno

ugrađen pojam proširene obitelji; nasljedstva i nasljednika. U vrijeme potopa Noi

je rečeno da u sagrađenu arku uđe on i 'cijela njegova kuća' (^t.yBe-lk'w> hT'a;-aB o

Post 7:1). Dakako, ne misli se da Noa ugura svoju kuću u onu lađu, nego ‘sav

njegov dom’, obitelj da uđu. Kada je Jakov zahtjevao od svoje obitelji da odbace

svoje kumire, on govori svojoj kući, svome domu (Post 35:2).36

Sintagma ‘dom Davidov’ izričito često će se dalje pojavljivati u tekstu

Staroga zavjeta označavajući Jahvina obećanja, ne samo Davidu i njegovu domu,

nego i njegovu obećanju uspostave mesijanskoga kraljevstva. Jahve obećaje

Davidu utvrditi njegov dom (u 2 Sam 7 to se ponavlja osam puta)37

i on će ostati

utvrđen za svagda (~l'A[-d[ ;) «Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka

preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda» 7:16)

36

o istom rječniku i načinu govora vidi primjere u Još 7:14; Izl 2:1 37

2 Sam 7:11,13,16,19,25,26,27,29


Danijel Berković

59

Potomstvo

Osim što je Davidu zajamčen utvrđeni 'dom' zauvijek; što ne označava samo

Davidovu obitelj i nasljednike nego uistinu zapravo utemeljuje svojevrsnu

Davidovu 'dinastiju'. Navezano na ideju i Jahvino obećanje 'doma', slijedi

obećanje kojim će Jahve utvrditi potomstvo ([r;z< sjeme) Davidu, 'podići ću tvoga

potomka' (7:12). Dakle, sada se Davidu utvrđuje i obećaje trajna loza ('dinastija').

U sličnom je obliku i kontekstu Abrahamu Jahve uputio obećanje «svu zemlju što

je možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu zauvijek» (Post 13:15). Kao i kod

obećanja doma, i potomstvo će trajati 'zauvijek' (~l'A[-d[ ;).

Sjeme (potomstvo), važno je ovdje napomenuti, odnosi se osim na one

generacije koji dolaze, naglašeno i na onog pojedinca, začetnika loze, s kojim to

potomstvo započinje (Abraham, David). Oni, ti pojedinci, iz kojih je istok cjelog

potomstva označavaju cijelu skupinu onih kojiće tek doći.38

Davidu, kralju, Jahve

jamči da će njegov potomak sagraditi ‘dom imenu mojem’ (7:13).

Kraljevstvo

Već je bilo govora o tome kako se ideja nekog budućeg kralja i kraljevstva u

Izraelu provlači i uvlači već u razdoblju patrijarha.

Na pitanje hoće li Izrael imati kralja i kraljevstvo u nekom budućem

vremenu, tekstovi iz mojsijevske tradicije zapravo potvrdno odgovaraju. Obećanje

Abrahamu to već uključuje – «Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti;

i kraljevi će od tebe izaći» (Post 17:6,16). Skoro istovjetnim riječima obećanje

kralja upućeno je bilo i Jakovu (Post 35:11).

Osim toga ideja kraljevstva u mojsijevskoj tradiciji naznačena je u prologu

utemeljenja Saveza u Izl 19:5-6 «Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali

moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode - tâ moj je sav svijet!

- vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika (~ynIh]Ko tk,l,m.m), narod svet.' Tim riječima

oslovi Izraelce».

Potom u Bileamovom proročanstvu, Br 24:7(19). Nezaobilazan je i osobito

značajan tekst deuteronomističke tradicije u Pon zak 17:14-15 «Kad stigneš u

zemlju koju ti Jahve, Bog tvoj, daje; kad je zaposjedneš i u njoj se nastaniš, pa

onda kažeš: 'Želim da nad sobom postavim kralja, kako ga imaju svi drugi narodi

38

odatle i tako učestalo korištena sintagma u Novome zavjetu, ‘potomci Abrahamovi’


Danijel Berković

60

oko mene' - tada ćeš onoga koga Jahve, Bog tvoj, odabere, sebi postaviti za

kralja».

U daljnjim tekstovima, iz monarhijskog razdoblja, ukazuje se na činjenicu

da je dom Davidov sasvim preuzeo obećano mu kraljevstvo nad Izraelom.

Jahve nije abdicirao! Judejski kralj Abija, pred taj svojevrsni građanski rat i

okršaj sa Izraelom (2Ljet 13:1-3), stao je pred izraelskog kralja Jeroboama i

svećano ih podsjetio i upozorio na činjenicu da je upravo davidovoj kući, dakle

Judinom plemenu predano kraljevstvo nad cjelokupnom izraelskom nacijom, svim

izraelskim plemenima: «Abija je stao na vrh Semarajimske gore u Efrajimovu

gorju i rekao: "Čujte me, Jeroboame i sav Izraele! Ne znate li da je Jahve, Bog

Izraelov, predao Davidu kraljevstvo nad Izraelom zauvijek, njemu i njegovim

sinovima, osoljenim savezom?…pa sada mislite da se možete oprijeti Jahvinu

kraljevstvu što je u ruci Davidovih sinova» (13:4-5,8).39

Pohvali Salomona,

njegova bogatstva i mudrosti, u 2Ljet 9:8, kraljica od Sabe još izraženije spominje

ingerencije kraljeve kuće nad Izraelom, «Neka je blagoslovljen Jahve, tvoj Bog,

komu si tako omilio da te postavio na svoje prijestolje da kraljuješ umjesto Jahve,

svojega Boga».40

Znači li ovo da je Jahve, obećavši i predavši kraljevanje nad Izraelom

'kući Davidovoj' zapravo abdicirao na tom prijestolju i vlast nad Izraelom,

potpuno prepustio svome izabranom pomazaniku-kralju ?

Jahve dakako nije abdicirao. Ono što se ovdje događa jest najuža

povezanost Jahvine vječne vlasti, jer - «Vazda i dovijeka Jahve će kraljevati» (Izl

15:18) – s jedne strane i obećanog vječnog kraljevanja njegova pomazanika-

izabranika. Ako bismo postavljali neke paralele, zapravo se ovdje radi o

svojevrsnom objedinjenju dviju kraljevskih kuća – nebeske i onostrane sa kućom i

potomstvom Davidovim. Takav aranžman izričito je očit u mnogim kraljevskim

Psalmima, od kojih je najeksplicitniji Psalam 2.

39

izraz ‘osoljeni savez’ redovito je korišten kao svojevrsni pečat jamstva trajnosti saveza u okvirima žrtvenoga

sustava u Izraelu (Lev 2:13; Br 18:19; Eze 43:24). Paradigmatski sol u tom kontekstu postaje znak očuvanja (baš

kao što su se hrana i namirnice čuvale od kvarenja u soli). 40

vidi također: 1Ljet 28:5 ‘Tako je između mojih sinova, jer mi je mnogo sinova dao Jahve, izabrao moga sina

Salomona da sjedi na prijestolju Jahvina kraljevstva nad Izraelom'


Danijel Berković

61

Otac i sin

Moguće jedan od najsnažnijih motiva i elemenata u poimanju mesijanskoga

kralja jest odnos između, Jahve, nebeskoga kralja, i njegove zemaljske uzdanice,

Davida. Taj je odnos okarakteriziran kao odnos oca i sina.

I opet 2 Sam 7 i Ps 89 o uspostavi ovog odnosa jasno progovaraju, «Ja ću

njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom

šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti

od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe» (7:14).

Tako i Psalam 89 «nađoh Davida, slugu svoga, svetim ga svojim uljem

pomazah….On će me zvati: 'Oče moj! Bože moj i hridi spasa mojega» (89:21,27)

Ovaj motiv oca i sina te utemeljenje takvog odnosa, između Jahve i

njegova naroda, nalazi se kao svojevrsna teološka preteča već u mojsijevskoj

tradiciji. Na tome će se graditi očekivani cjelokupni budući odnos između

Jahve i Izraela.41 Možda najsažetije izraženo, ovo nbesko posinjenje Izraela,

kao sam začetak ideje nalazimo u kontekstu Izraela u egipatskom ropstvu kada

Jahve šalje Mojsija na faraonov dvor da zatraži puštanje Izraelaca na slobodu,

«reci faraonu: 'Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da

mi pustiš sina da mi iskaže štovanje» (Izl 4.22).

Ova ideja i motiv posinjenja razvijena u Starom zavjetu, kasnije neposredno

i skoro sasvim 'nefiltrirani' prelaze u Novi zavjet. Tamo ćemo je pronaći već u

molitvi Očenaš, «Oče naš koji jesi na nebesima», Lk 11; ili u jednom od

najizrazitijih tekstova s motivom posinjenja u Rim 8:14 «Svi koje vodi Duh Božji

sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste

Duha posinstva u kojem kličemo: "Abba! Oče».42

41

Hoš 11:1-3; Pnz 32:6 42

isti motivi se nebrojeno puta ponavljaju u Evanđeljima i poslanicama, kada se Židovi sasvim neupitno oslanjaju

na svoje ‘sinstvo’ u odnosu na Abrahama; Lk 19:9 i osobito Gal 3:7


Danijel Berković

62

DAVID, IDEALNI KRALJ

Ako se sada ponovno za malo vratimo u 2 Samuelovu 7, evidentno je da se

na Davida ukazuje kao izabranoga idealnoga kralja. David je tipizirani pralik

mesijanskoga kralja koji ima doći, kojega je Jahve tražio, odabrao konačno i

pronašao (?) (Ps 89:21), i to čovjeka po njegovu srcu (Dj 13:22).43

Zapravo sam David ostaje sasvim zatečen svojim izborom. On ne vidi po

čemu to on zavređuje sva ova Jahvina obećanja i svoj izbor; i još k tome ova

obećanja nisu samo za jedno vrijeme nego 'za daleku budućnost' (qAxr'mel.) (7:18-

20).

Kralj David probran je kao idealni kralj čije kraljevstvo svakako treba

sačuvati i koje će trajati do vijeka. Stoga i onda kada je gnjev Jahvin došao do

točke ključanja i bio samo korak do raskida Saveza i uništenja Izraela, ili svega

stvorenja kao u Postanku 6. Jedna od takvih situacija bila je i u vrijeme krvavog

uspona i vladanja judejskoga kralja Jorama, Jahve tada “ne htjede razoriti kuće

Davidu zbog Saveza što ga sklopi s njim i zato što mu obeća da će dati svjetiljku

njemu i njegovim sinovima zauvijek” (2Ljet 21:7).44

David je u mnogim tekstovima Staroga zavjeta u više navrata prikazivan

kao posljednja pa i jedina nada teško oštećenoga naroda (Tuž 2:13; Jer 8:21-23).

Što je nekada bio ‘dom Davidov’ postala je koliba koja samo što se nije srušila.

Ali zbog Davida i obećanja ova će raspala koliba ponovno biti ‘dom’. David i

Davidov dom moraju opstati. Tako je bilo zacrtano u Jahvinom planu (novoga?)

Saveza. Stoga se obećaje neki novi ‘dan’ kada će se podići ‘Davidu izdanak’ (Jer

23:5-6); a ‘dom Davidov’ biti sasvim obnovljen “U dan ću onaj podići raspalu

kolibu Davidovu (dywID' tK;su-ta, ~yqia') zatvorit' joj pukotine, popraviti mjesta

ruševna, opet je sazidati k'o u stara vremena» (Am 9:11).

Obje knjige Samuelove osobiti naglasak stavljaju na Davida kao mesijansku

nadu koja je u njemu Jahvinim obećanjima bila postavljenu. U ovim knjigama,

između ostaloga nalazimo i literarno vrijedne poetske tekstove, koji veličaju

očekivanoga pomazanika i mesijanskoga kralja. To je prije svega hvalospjev Ane,

43

već smo uočili kako i samom Davidu nije bilo jasno zašto baš on; i po čemu i po kojoj zasluzi ili osobnoj kvaliteti

on zaslužuje svoj izbor (2Sam 7:18-19) 44

vidi ovdje 5.6.Razvrgnuće Saveza


Danijel Berković

63

majke Samuela (1Sam 2:1-10), potom Davidov hvalospjev (2Sam 22:1-51), koji

nalazimo i u Psalmu 18 i konačno posljednje riječi kralja Davida (2Sam 23:1-7).


Danijel Berković

64

Literatura:

općenito

Anderson, B.W. (1982) The Living World of the OT (Longman, Harlow)

Dyrness, W. (1979) Themes in OT Theology (IVP, Downers Grove)

Eichrodt, W. (1960) Theology of the Old Testament (vol.1) (SCM, London)

Kaiser, C.K. (1978) Toward an OT Theology (Zondervan, Grand Rapids)

Rebić, A. (1996) Središnje teme Starog zavjeta (KS, Zagreb) 45

teologija imena

Berković, D. (2009) Aspekti i modaliteti Božje prisutnosti u SZ (Kairos,3/1) 46

Brnčić, J. (2011) Ime onkraj imena (Bosna Franciscana 35/19) 47

Chouraqui, A. (2005) Deset zapovijedi danas (Konzor, Zagreb) 48

Pope, M.H. (1955) El in the Ugaritic texts (VT Supp.) (E.J.Brill, Leiden)

Wevers, J.W. (1956) A study in the form criticism of individual complaint Psalms

(VT, 6/1956)

o Savezu i Kraljevstvu

Gilmer, H.W. () The If / You Form in Israelite Law ()

Golub, I. (1985) Mesijanizam kulture ili riječ i slika kao zajedničko mjesto vjere i

kulture (BS, 3/85)

Nicholson, E.W. (1967) Deuteronomy and Tradition

(Basil Blackwell, Oxford)

o mesijanizmu i mesijanskom kraljevstvu

Berković, D. (2009) Kršćanski cionizam i tumačenje Starog zavjeta

(Loci Communes, 1/1)

Engdahl, F.W. (2008) Stoljeće rata 2: tajni geopolitički plan američke vlade

(Detecta, Zagreb)

Bruce, F. F. (1968) New Testament development of Old testament themes

(Eerdmans Publishing, Grand Rapids)

Satterthwaite, P.E. Hess, R.S. Wenham, G.J. (1995) The Lord’s Anointed

(Baker Books, Gr4and Rapids)

45

Božja imena, str.30 – 54; o Mesiji i mesijanizmu u SZ, str.228 i dalje; o Kraljevstvu Božjem, str.219 - 224 46

o teologiji imena 47

o imenima Božjim u SZ 48

vidi, str.101 – 125 o trećoj Božjoj zapovijedi i teologiji imena, što znači: 'nositi ime' ?

Documents

TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA · 2017-03-08 · TEOLOGIJA STAROG ZAVJETA 7 Danijel Berković Figura i slika Starim zavjetom vlada predodžbeni i figurativni jezik, i sve je počelo razmatranjem