1. Povijest proučavanja književnosti. (PETO PREDAVANJE)

Proučavanje književnosti kroz povijest: od poetike do kulturalnih studija: Poetika: upute za pisanje tragedija i komedija, osnove

književno-teorijskog mišljenja, prvi opis strukture. Podrijetlo u antičkoj Grčkoj (Aristotel).

Retorika: upute za dobro govorništvo. Proučavanje tropa i figura, odnosno figurativnog jezika – namijenjeno uvjeravanju slušatelja. (Ciceron, Kvintilijan)

Estetika: filozofska disciplina koja se bavi prirodom lijepog. Djelo kao intuicija, estetski objekt (Kant, Hegel, Croce).

2. Tradicionalne discipline: Poetika

Proučavanje književnosti razvijalo se u sklopu filozofskih pojmova o smislu književnosti i umjetnosti.

Platon (427-347. pr. n.e.): umjetnost kao odraz ideje ideja: Priroda književnosti, uloga u društvu i granice izražavanja.

Aristotel (384-322. pr. n. e.): načela poetike: Znanstveno-filozofska teorija književnih vrsta. Mimetička teorija umjetnosti (oponašanje).

Hermenautika: znanost o razumijevanju. Od proučavanja Biblije do semantičkih analiza tekstova.

Filozofska tradicija mišljenja o smislu književnosti.

3. Nauk o pjesničkom umijeću

Pojam poetike: od grčkog pridjeva poietikos (pjesnički, u vezi s pjesništvom).

Značenje: pjesničko umijeće, vještina pjesništva. Rimski prijevod: ars poetica.

Dva važna spisa: Aristotelova Poetika (O pjesničkom umijeću) i Horacijeva Poslanica u stihovima.

Pjesničko djelo ne samo kao plod prirodnog znanja, nego i plod znanja i učenosti.

O pjesništvu su raspravljali ne samo Grci i Rimljani, nego i istočne civilizacije (Indija, Japan).

Ipak: osnove europskoj poetici zadali Aristotel i Horacije.

4. Aristotelova poetika

Aristotelova poetika nije imala veliko značenje za svoje razdoblje, brzo je pala u zaborav.

1498. latinski prijevod, 1508. Tiskana na grčkom – velik uspjeh.

Osamnaesto stoljeće je mislilo da su Aristotelove tvrdnje apsolutno ispravne za sva vremena (Lessing).

Prva stručna terminologija ZOK-a: koja su to osnovna pitanja već oni postavili?

Pitanje pjesničkih rodova i vrsta: pitanje FORME. Stvaranje svijeta sličnog našem, drukčijeg, ali u tijesoj vezi.

5. Rodovi i vrste

Ni za Platona ni za Aristotela imitacija nije bit umjetnosti, nego stvaralaštvo.

Pjesništvo kao umnija djelatnost od povijesti: spoznajna vrijednost poezije.

Pitanje fabule: treba li je uzeti i povijesti ili je izmisliti. U jednom i drugom slučaju pjesnik mora zbivanju pridati značaj općenitosti.

S Aristotelom počinje problem pjesničkih vrsta ili rodova, problem živ do današnjeg dana.

Vrste: tragedija, komedija, ditiramb; kasnije nome, rugalice, himne, parodije i pjesme u herojskom stilu (heksametru).

6. Opis vrsta i metodologija

I danas lučimo epsko pjesništvo kao posebnu vrstu. Aristotel poznaje epiku samo u stihu, epika se kao proza razvila

kasnije i dopirinjela formaciji roda. Aristotel luči tragediju i komediju. Tek naknadno združuje se u opći

pojam drame. Aristotel ne poznaje naziv za lirsko pjesništvo. Ideja pjesništva u tri osnovne vrste/roda razvila se u 18 st., iako se

odnosi na grčka imena. Aristotel dijeli dalje: tragediju dijeli u četiri podvrste. Koristi metodu koja je ostala dvojbena:

Logički deduktivna metoda (utvrđena iskustvom). Danas: Empirički induktivna metoda (logički izvodi zaključke iz općih pojmova).

7. Opis strukture

Književne vrste razvijaju se od prvih početaka književnosti U svojim mijenama odražavaju razvitak naroda i njihove kulture. Aristotel prati taj razvoj, ali tvrdi da je u njegovo vrijeme dobila ‘prirodan

oblik’. U analizi tragedije nalazi osnovne pojmove kojima se danas služimo:

fabula-mythos (sadržaj), značajevi-ethos (likovi, osobe). Od najveće važnosti kompozicija. Inzistira na jedinstvu književnog djela. Radnja: povezana po jedinstvu;

jedinstvo po vjerojatnosti i nužnosti. Tragedija crta ljude bolje od nas (kakvi bi trebali biti) a komedija kakvi

jesu. Analiza fabule: peripetija (obrat radnje u protivnom smjeru), zaplet,

rasplet.

8. Pjesnički jezik

Posebna pažnja: biranom rječniku pjesničkog jezika i slikovitosti njegova izražavanja.

Posebno je obradio jedino metaforu. Mora biti jasan, a istovremeno običan, prost – Danas: stilsko

intenziviranje. Epsko pjesništvo i tragedija:

Obje vrste pokazuju vrijedne ljude (bolje od nas). Razlikuju se opsegom: tragedija do 24 sata; ep nije ograničen

vremenom. Ovo se prenosi na druge epske vrste: epsko pričanje može prikazati

radnju u nekoliko paralelnih struja, više zbivanja u isti mah.

9. Horacijeva poetika

Aristotelova poetika: duboko i umno filozofsko djelo. Horacijeva poslanica (20. st. e.) Ars Poetica (De arte

poetica). Horacije traži od pjesnika da čitatelja odmah na početku

osvoji i bez priprave ga uvede u samo središte radnje: in medias res.

Kao i kod Aristotela, i Horacije se pita je li lijepo pjesničko djelo niklo iz pjesnikove darovitosti ili svjesnog umijeća.

Odgovor isti: prirodni dar združuje se s umijećem.

10. Retorika

Poetika je pokušaj opisa literarnih efekata opisom konvencija i čitateljskih operacija koje ih čine mogućima (Culler).

Ona je usko povezana s retorikom koja je od starih vremena usko povezana kao umijeće uvjeravanja.

Poetika kao umjetnost imitacije i reprezentacije; retorika kao umijeće uvjeravanja (Aristotel).

Poetika je povijesno više vezana uz retoriku a proza i drama uz poetiku.

Još je Platon mislio da retorikom poezija ‘zavodi’ građane.

11. Retorika i teorija

Književna teorija se dosta bavila retorikom: debata o prirodi i funkciji retoričkih figura.

Retoričari su razdvojili trope i figure: ‘tropi’: mijenja se značenje riječi (kao kod metafore)

(‘Moja je ljubav crvena ruža’) ‘figure’: aranžiranje riječi sa svrhom da se postignu

određeni afekti (aliteracija, ponavljanje suglasnika) (‘Cvrči cvrčak na čvoru crne smrče’)

Današnja teorija smanjuje razliku, pa često govori i o ‘literarnom’ značenju figura.

12. Figure kao fundamentalno svojstvo jezika

Metafore po kojima ‘živimo’ (‘Život je putovanje’). Roman Jakobson: metafora i metonimija kao dvije

fundamentalne strukture jezika. Metafora: ‘drugo značenje’ uspostavljeno u obliku veze u

značenju ili sličnosti. Metonimija: po susjednosti; uspostavljanje veza među

stvarima u prostornom i vremenskom odnosu. Unutar iste domene (Metafora: odnosi među stvarima iz različitih domena).

Sinegdoha i ironija kao ostale fundamentalne figure.

13. Oblik kao bitno svojstvo književnosti

Književnost ovisi o figurama, ali i o većim strukturama, posebno književnim oblicima i rodovima.

Imaju li termini kao epika ili roman samo funkciju klasifikacije, ili imaju posebnu funkciju za čitatelje i pisce?

Čitatelji: očekuju određeni rod i žanr (oblik). Povijesnost oblika: u renesansi tragična drama u središtu.

Danas – roman. Lirska pjesma kao konstantan oblik od antike do danas. Pjesma je struktura sačinjena od riječ, ali i događaj.

14. Estetika

Znanstveno proučavanje književnosti vezano uz: Estetiku – filozofska znanost o umjetnosti; Lingvistiku – znanost proučavanja jezika. Hermenautiku – proučavanje slojeva značenja.

Estetika – postavlja pitanja o prirodi i funkciji književnog djela. (estetika – grč. aisthetikos – osjetni, uz osjećaje).

Korijeni u grčkoj filozofiji. Naziv- od Alexandera Gottlieba Baumgartena (1714-1762). Hegel (1770-1831) – estetika kao dio filozofskog sustava.

15. Estetika i teorija

Umjetnost – ideja koja se pojavljuje u osjetilnom obliku. Razvoj u dva pravca:

Svrstavanje i opisivanje djela prema srodnim osobinama, Razmatranje prirode umjetnosti, načelno određenje

umjetnosti. Teorija književnosti, svjesno ili nesvjesno, načelne stavove

temelji na estetici. Croce (1902) formulirao književno stvaranje kao izraz

intuicije: Intuitivni duh se prema predmetu odnosi izravno.

16. Proučavanje književnosti unutar studija kulture.

Dvadeseto stoljeće – strukturalizam. Ruski formalisti, praški strukturalizam, francuski

poststrukturalizam, dekonstrukcija. Teorija komunikacije i teorija recepcije. Književno djelo kao estetski objekt i komunikacijski znak. Kulturalni studij kao šire zamišljena paradigma proučavanja

raznih oblika i tipova znakova. Uzimanje u obzir povijesne i prostorne dislociranosti (novi

historicizam i kulturalni materijalizam).