Tom Robbins - Parfem vjecnosti.pdf

8/17/2019 Tom Robbins - Parfem vjecnosti.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/tom-robbins-parfem-vjecnostipdf 1/332



Najbolje od Algoritma i Jutarnjeg lista NAJbiblioteka 21

Naslov izvornika

Jitterbug Perfume

Copyright© 1984 by Tom RobbinsPublished with arangement with Bantam Books, an imprint ofThe Bantam Dell Publishing Group, a division of Random House, Inc.

Translation copyright © 2005, by Božica Jakovlev

Prevela s engleskogBožica Jakovlev

IlustracijaIgor Kordej

Grafičko oblikovanje ovitka

Algoritam DTP

Urednik Neven Antičević

LekturaBiserka Sinković

Za tisak pripremilaSuzana Bertovič



ZA DONNU I GLAZBU NA VODI

te za sve one na čija pisma još nisam odgovorio

Autor zahvaljuje svojoj agentici i prijateljici Phoebe Larmore; svojemneustrašivom uredniku Alanu Rinzleru: zatim Laren Elizabeth Stover, kojamu je tajne industrije mirisa dostavljala u omotnicama s otiskom ruža;Jessici Maxwell, čiji je predak nekoć bio vlasnik parfimerije u NewOrleansu i koji je tu trgovinu DAO U ZAMJENU za kućicu letećeg volka.1



Osobit ljudski problem od pamtivijeka jest potreba da se ljudski životoduhovi, da ga se uzdigne na posebnu, besmrtnu razinu, onkraj ciklusa života i smrti koji obilježavaju ostale žive organizme.

ERNEST BECKER

Povijest civilizacije priča je o čovjekovoj emancipaciji od usudanemilog, kletog i kratkog. Svaki korak tog uspona prema uljuđenom načinu života bio je popraćen odgovarajućim napretkom u umijeću proizvodnje parfema.

ERIC MAPLE

Jarost, bijes zbog umiranja svjetla.

DYLAN THOMAS

(I) uvijek miriši što ljepše.

LYNDA BARRY2



SPECIJALITET DANA

CIKLA JE NAJPRODORNIJE POVRĆE. Priznajem, rotkvica jegrozničavija, ali je rotkvičin žar hladan; to je žar nezadovoljstva, a nezanosa. Rajčice su prilično jedre, no u njima ima nečega lakoumnog. Cikla je mrtvački ozbiljna.

Slavenski narodi svoja tjelesna obilježja dobivaju od krumpira, svojuzapretenu tjeskobnost od rotkvica, a ozbiljnost od cikle.

Cikla je melankolično povrće, povrće najsklonije patnji. Krv se ne daiscijediti iz repe...

Cikla je ubojica koji se vraća na mjesto zločina. Cikla je ono što sedogađa kad se višnja spetlja s mrkvom. Cikla je davni predak jesenje lune, bradat, zakopan, gotovo fosiliziran; tamnozeleno jedro nasukanemjesečeve lađe prošiveno žilama praiskonske plazme; uzica papirnatogzmaja koja je nekoć vezivala Mjesec sa Zemljom, a sad blatno dijamantnosvrdlo koje buši tlo u očajničkoj potrazi za rubinima.

Cikla je bila Rasputinovo omiljeno povrće. Moglo mu se to vidjeti uočima.

U Europi se masovno uzgaja krupna cikla koju nazivaju mangold-wurzel ili krmna cikla. Možda u Rasputinovim očima vidimo mangold-wurzel. Mangold-wurzela nedvojbeno ima u Wagnerovoj glazbi, premda prezime jednog drugog skladatelja počinje s B-e-e-t...3

Naravno, postoji i bijela cikla, cikla iz koje se cijedi šećerna vodicaumjesto krvi, ali nas zanima crvena cikla, varijetet koji rumeni i bubri poput hemoroida, neizlječivog. (Zapravo, postoji jedan lijek: naručite odgrnčara da vam načini keramički šupak; dok ne sjedite na njemu može poslužiti kao zdjelica za boršč.)

Stara ukrajinska poslovica opominje: "Priča koja počinje s ciklom,završit će s vragom."

To je rizik koji moramo prihvatiti.

SEATTLEPRISCILLA JE STANOVALA NA MANSARDI, zvala se

"mansarda" jer je svijet umjetnosti navodno glamurozan i kućevlasnici nas



svim silama nastoje održati u uvjerenju da umjetnici najradije spavaju usvojem radnom prostoru. No pravi umjetnici gotovo nikad ne žive umansardama: nema dovoljno prostora, a svjetlost pada s pogrešne strane. Na mansardama živi radni narod: arhivari, prodavači, odvjetnički pripravnici, polaznici pučkih učilišta, ostarjele udovice i neudane

konobarice poput Priscille.Zgrada u kojoj je spomenuta mansarda nataknula svoju lažnu

francusku kapu sagrađena je u vrijeme Velike gospodarske krize. USeattleu je puno takvih zgrada, i kiša pomazanički škropi njihove cigle nagusto napučenim obroncima između Washingtonskog jezera i Elliottovazaljeva. Graditeljski, njezino jednostavno pročelje i ravne linije podsjećajuna večernju haljinu koju je Eleanor Roosevelt odjenula na inauguralni bal,

dok njezini unutarnji zidovi još vjerno reproduciraju nijanse pirea odsušenog graška kakav se poslužuje u stotinama javnih kuhinja. U zgradi setoliko stanovalo da je zaživjela vlastitim životom. Svaka je zahodskaškoljka grgljala poput talijanskog tenora usta punih Lavorisa4, a hladnjacisu noću ispuštali zvukove slične puhanju bizona na ispaši.

Većina starijih mansardnih stanova - onih u zgradama od njudilovskecigle - udomila je mirise izrazite poput njihovih boja i zvukova, mirise kojisu se taložili kroz mnoge naraštaje popečaka od lososa i kuhane brokule,ali se Priscillin stan u tome razlikovao. Odisao je kemikalijama - nesmrdljivim nego mirisnim - i taj miris skoči da je pozdravi, poput psićazatvorenog u kući cijeli dan, kad si jedne ponoći umorna otključa vrata.

Upali stropno svjetlo, pa najprije zbaci s nogu svoje konobarskecipele niskih potpetica. Zatim nožnim palcem kresne o nogu stola. Stol, zakojim su nebrojene udovice kartale kanastu, grčevito zadrhti, a posudicekemikalija zazveče i zanjišu se. Na svu sreću, izgubila je samo nekoliko

kapi njihova sadržaja.Priscilla se svali na kauč-krevet i počne si masirati stopala, posvetivši

osobitu pozornost nagnječenom palcu. "K vragu", reče ona. "Kako samnespretna! Ne zavređujem živjeti na ovome svijetu. Trebalo bi me poslatina jedan od onih planeta na kojima nema sile teže."

Ranije te iste večeri, u restoranu, iz ruke joj je bio ispao pun pladanjkoktela.

Ispod hulahupki, stopala su joj bila crvena poput novorođenihmiševa. Gotovo da se pušilo iz njih: mišji vjetrovi. Trljala si je stopala doknisu počela osjećati olakšanje, a onda si protrlja oči. Pospano uzdahne i



prevali se na kauč, ali se lecne od kiše srebrnjaka. Slap napojnica zarađenihte večeri slio joj se iz džepova i rasuo po glavi i tijelu, kauču i podu.Gledala je kako se jedna kovanica od deset centi kotrlja preko izlizanogsaga kao da je krenula prema izlazu.

"Misle li na to kad kažu galopirajuća inflacija?" upita ona. "Vraćaj

se, kukavico!"Ponovno uzdahne pa ustane i pokupi novac. Onih nekoliko

zgužvanih novčanica utrpa u lisnicu, a kovanice spremi u prašnu zdjelu-akvarij na komodi. Zdjela je bila dupkom puna. "Sutra ću otvoriti bankovniračun", svečano si obeća. Već si je to nekoliko puta svečano obećala.

Skine odoru - plavu mornarsku haljinu bijelih i crvenih obruba - i baci je u kut. Ostane u hulahupkama i grudnjaku, i tako odjevena opere si

kosu u umivaoniku u kupaonici. Osjećala se preumorno za pranje kose, ali joj je kosa tako bazdjela po masti od kuhanja i dimu cigareta da se taj mirisnatjecao s udomaćenim mirisom stana, a to nije dobro. Na bočici odšampona nije bilo čepa. Zapravo, nije se mogla sjetiti kad je na nekomnjezinu šamponu - ili zubnoj pasti - posljednji put bilo čepa. "Mogla bih sezakleti da je imao čep kad sam ga kupila", reče.

Za sapun su se zalijepile mnogobrojne kratke, kovrčave vlasi. Lecne

se kad ih ugleda. Te je vlasi podsjete na događaj s posla. Ona i Rickinajčešće zajedno odlaze na stanku. Zaključaju se u WC za osoblje i popušedžoint ili ušmrču lajnu kokaina. Sve samo da si olakšaju teret pladnja.Ricki pritom neizostavno nabacuje lascivne aluzije. Katkad kao usput položi ruke na Priscillino tijelo. Priscillu to osobito ne vrijeđa. Ricki je jedna od rijetkih pripadnica restoranskog osoblja koja bi mogla pročitatištogod intelektualno zahtjevnije od jelovnika. Usto je zgodna na nekimemljiv, blago maljav način. Vjerojatno su Priscillu Rickina udvaranja uduši zagolicala. Najčešće bi joj dala košaricu uz neku pošalicu koja bi ihobje nasmijala. No večeras, kad je Ricki - pod izgovorom da treba poravnati grbu koja se navodno stvorila na Priscillinim hulahupkama - počela milovati stražnji dio njezina bedra zamašnim i širećim pokretima,Priscilla je siknula na nju i snažno je raspalila po nadlaktici. Na svršetkusmjene Priscilla se ispričala. "Krepana sam", objasni ona Ricki. "Zaistasam na izmaku snaga." Ricki reče da je sve u redu, ali se iz njezina tona

dalo naslutiti da je učinjena šteta ispod praga snošljivosti njihova prijateljstva. Priscilla se smrknuto zamisli nad time dok je čupkala stidnedlačice sa sapuna.



Sekundarna funkcija kupaoničkog zrcala jest registriranje potresnihvibracija u duševnoj kaljuži. Priscilla pogleda u svoj "seizmograf i ne svide joj se vrijednosti koje je na njemu očitala: bila je blijeda poput vrha bebi-štapića i baš kao i spomenuti štapić na rubu raščihavanja. Baci sapun uumivaonik, pa prisili svoj odraz da se nasmiješi. Nasapunanim prstom

pritisne trokutasti vrh hrskavoga kukuruznog flipsa svojeg nosa. Namigne jednim pa drugim okom. Oči su joj bile podjednako velike, jednakoljubičaste, ali je lijevo oko namignulo bez problema dok je desno to učinilos mukom i uz boranje kože. Povuče se za vlažnu kosu jesenskih boja kaoda je naglo zakočila stolić za posluživanje u restoranu. "Još si slatka kaogrijeh", reče si ona. "Naravno, nikad nisam vidjela slatki grijeh, ali tko sam ja da osporavam stare mudre izreke?" Napući svoja nabubrena usta sve dok joj njihova prenapadna senzualnost ne odvuče pozornost s krvavo-plavih polumjeseca ispod očiju. "Možda sam spakirala kovčege, ali još nisamotišla iz grada. Nije ni čudo što me Ricki smatra neodoljivom. Ta ona jesamo čovjek."

Priscilla nasloni čelo na prljavi rub umivaonika i iznenada brižne u plač. Plakala je dok toplina njezinih suza i velika brzina njihova otjecanjanaposljetku ne zamuti ionako nejasne okolnosti njihova izvora. Kako jeuspomena za uspomenom gubila oštrinu, a čak su se iscrpljenost i

osamljenost pokazale topljivima u vodi, ona gotovo čujnom odlučnošćuzatvori svoje suzne kanale. Usekne se u ručnik za lice (toaletni je papir potrošila tjedan dana ranije), zabaci svoju slijepljenu kosu, navuče bijelukutu preko donjeg rublja i zakorači u sobu koja joj je služila kao dnevni boravak, spavaća soba i laboratorij, a gdje će iznad raznoraznih plamenika,laboratorijskih posuda i klokotavih staklenih cjevčica - netipično pedantnoza nju - rintati do zore.

U životu Priscille, genijalne konobarice, ova je noć bila priličnouobičajena. Razlikovala se od ostalih noći u godini samo u jednome: oko pet sat ujutro, prema njezinu računu - sat joj je stao, a ona ga nije stiglanaviti - začuje se tiho kucanje na njezinim vratima. Budući da je njezinačetvrt, Capitol Hill, bila na zlu glasu po kriminalu, a nije niti željela da je prekida Ricki ili neki muškarac s kojim je jedanput spavala iz nužde azatim ga zaboravila, odluči ne javiti se. No u zoru, prije nego što će otićiodspavati svojih uobičajenih i nedovoljnih šest sati, odškrine vrata da vidi

je li njezin posjetitelj ostavio poruku. Začudi se kad na pragu nađe samotnugrudu nečega za što nakon opreznog pregleda ustanovi da je cikla.



NEW ORLEANS"KOJA JE URA, V'LU?"

"Koja je što?"

"Ura. Koja je ura?"

"Milostiva, ura je koja je na satu. Među brojevima.""V'lu!" reče Madam Devalier. Kad bi Madam Devalier podigla glas,

to bi bilo kao da Diamond Jim5 podiže ulog u pokeru. Čak bi i termiti utemeljima kuće osluhnuli. "Koliko je sati?"

"Tri sata, milostiva."

Madam Devalier u nevjerici se čvrsto uhvati za prognatiju svojihgrudi. "Tri sata ujutro!"

"Tri sata u noći, milostiva. Vi znate da u New Orleansu nije jutro dokne svane sunce." V'lu se nasmije. Njezin je smijeh podsjećao na cilikdječjeg ksilofona. "A nekad, kad laudanum pršti na sve strane, ne bude jutro cjeli dan."

"Imaš pravo, po običaju, mila moja. Ali nemojmo govoriti olaudanumu. Iz ove trgovine ne izlazi ništa osim parfema. I to kakvog! Trisata ujutro - u noći! Ova me aromatična esencija omamila pa sam posveizgubila pojam o vremenu." Ona zaviri u bačvu cijedećih latica. Prizor u badnju izgledao je kao podvodni balet Esther Williams snimljen ulagunama pakla. "Ovo je najjači jasmin koji sam ikad omirisala. Od njegami se vrti u glavi. V'lu. Moramo ga kupiti još od onog Jamajčanina."

Sluškinja puti boje bijele kave kimne glavom. "O tom otočnom crnji bruji cijela Četvrt6, milostiva. Prodaje cvjeće, pjeva, a pčele mu stalno zujeoko glave..."

''Doista vrlo neobično", složi se Madam Devalier. "Ponekad kružeoko njega poput aureole, a drugi put pak kao da oblikuju rogove. Nosi te pčele kao krunu, živu krunu."

"Mislite da s tim pčelama liježe i u krevet?"

Madam Devalier priprijeti prstom mladoj ženi. Taj je prst bio bucmast, naboran, na njemu se nalazio prsten, a na vrhu bijaše grimizninokat. "Ako imaš tri čiste, nećeš razbijati tu svoju zgodnu glavicunjegovim navikama u postelji. A sad mi donesi još alkohola, mila. Moramorazrijediti ovu esenciju prije nego što pokrene lančanu reakciju i NewOrleans odleti u Zaljev. Ovdje nam se kuha jasminski Nagasaki!"



I doista, osamljeni pijanac koji je teturao niz Royal Street na trenutakse otrijezni od olfaktorne jačine arome koja je kuljala kroz zatvorenežaluzine parfimerije. Muškarac, starosjedilac te četvrti, blene u izblijedjelinatpis - Parfumerie Devalier - i prekriži se prije nego što je produžio.

Madam Lily Devalier vodila je tu trgovinu četrdeset godina. Njezin

ju je otac vodio pedeset godina prije nje. Navodno se u njezino zlatno dobaispod njezina svoda u obliku luka obavljala čudna trgovina. Lijekovi od pejotla i afrodizijaci. Ginseng, korijen sreće, i napitak od mandragore.Morfinska krema i havajski losion s tajnim sastojcima koji daju energiju.Opijumske kapi laudanuma, odoljen, pomada za udvaranje djevama ispecijalno "ponoćno ulje" koje nije imalo nikakve veze s prekovremenimuredskim radom7. Među pomodarima Francuske četvrti, Madam D. bila je

poznata kao "Kraljica mirisnih vragolija". Neko su vrijeme neki žiteljiČetvrti umjesto vragolija govorili "čarolija". No danas, s obzirom na to dase Četvrt uglavnom srozala - a parfimerija zajedno s njom - Madam je pokušavala ponovno privući dio klijentele koju je izgubila u konkurenciji smeđunarodnim proizvođačima mirisa, pa se bavila parfemima i samo parfemima. Barem je tako tvrdila.

Pod budnim okom svoje gazdarice, V'lu u ćup ulije alkohol destiliraniz melase. U ćupu se skupljalo esencijalno ulje koje je kapalo iz filtarskecjevčice pričvršćene za bačvu. No Jamajčaninov je jasmin bio tako jedakda je razrjeđivač jedva otupio njegovu oštrinu.

"O-la-la!" klikne Madam Devalier. Zavali se svojim tijelomneznabožačkog kumira, tijelom kao složenom od bundeva, tijelom kakvose može vidjeti još jedino na plesnjacima hotelskih terasa, na klupicu-dvosjed presvučen baršunom boje limete. "Od ove ću se esencijeonesvijestiti."

"A ja dobit' strašnu glavobolju", požali se V'lu.Vani na Royal Streetu, pošavši stopama onog odmaklog cugera,

visok i vitak crnac u zelenkastožutoj kapi-ćepici zastane ispred žaluzinaParfumerie Devalier. Onjuši zrak poput jelena. Pa još jedanput.Razdragano pljesne rukama i glasno zacokće. Njegova mu se ćepica promeškolji na glavi, ispusti pospani šapat i prhne mnoštvom svojihkrilaca.

Budući da nije bilo svjedoka, nemoguće je reći je li taj čovjek bioisporučitelj obične vrtne cikle koju je V'lu našla na svojem ležaju -vjerojatno ubačene kroz otvoreni prozor na katu - kad je te noći otišla na



počinak (a zbog nekakvog lijeka što je jako sličio opijumskim kapimalaudanuma kojima je njezina poslodavka liječila njezinu glavobolju, još je bila noć, zar ne V'lu?).

PARIZ NASRED MRAMORNE PLOČE RADNOG STOLA, točno ispodkristalnog lustera, sama na srebrnom pladnju, ležala je velika, sirova cikla.Cikla je jamačno izvađena iz zemlje prije tjedan dana ili više jer je imala pepeljastu koru poput osobe oboljele od raka. No kad bi odbljesaksvjetlosti s lustera pao na nju pod određenim kutom, nazirala bi se njezinasrčika poput vinom natopljenog baršuna.

Stol je bio u jednom uredu, ured u nekom neboderu. Neboder je bio poput svih nebodera: vitki toranj čelika i stakla, posve bez uresa ili šarma.Čak i njegova visina - samo dvadeset tri kata - nije bila ništa osobito.Jedino po čemu se isticao bilo je njegovo okružje. Preko puta njegovaulaza bili su samostan i katedrala, čije su vapnenačke stube od stoljeća pobožnih dolazaka i odlazaka bile izlizane do sjaja hlača od plavog serža.Desno od zgrade nalazio se blok prodavaonica bicikala i kafića; slijevasvratište s krovom od škriljevca u kojem su do prije nekoliko desetljeća

umjetnici zaista spavali i radili u ista četiri zida i ne sanjajući da bi bijedniuvjeti u kojima su živjeli mogli biti romantizirani na "mansardnom" tržištu budućnosti. Nebo iznad nebodera podsjećalo je na ulomke iz Hugoovih Jadnika: pohabano i sivo. Ispod nebodera (jer sve leži na nečemu) bile suruševine pivovare koju su nekoć vodili oni redovnici preko puta ulice. Utrinaestom stoljeću, križari su u Francusku iz Palestine donijeli parfem, inakon što se popularizirao, redovnici su uz pivo počeli proizvoditi parfeme. Ostaci te stare parfimerije mogu se istraživati u podrumunebodera. Zapravo je obitelj LeFever, koja je neboder sagradila, u 17.stoljeću od samostana kupila i parfimeriju, i još se bavi proizvodnjommirisa.

Današnjeg dana, već opisanog kao meteorološka reminiscencijanajsumornijih opisa Victora Hugoa, Claude LeFever nenajavljeno bane uured Marcela LeFevera. A zašto i ne bi? Krvni su srodnici i obojica sudirektori tvrtke pa su formalnosti izlišne. No Marcelu kao da je to

zasmetalo. Možda zato što je na sebi imao svoju masku kita.Claude se podboči rukama o bokove i zagleda u bratića. "Eno

mlaza!"8 drekne on.



"Poljubi me u dupe", reče Marcel ispod maske.

"Oprosti, ali ne bih znao gdje u ribi potražiti dupe."

"Kit nije riba, ludo jedna."

"Ah, da."

(Claude i Marcel LeFever govorili su francuski. Ovaj simultaniengleski prijevod stiže čitatelju posredovanjem književnog satelita.)

Kao vlasnik diplome iz ekonomije i prava, Claude je u obiteljiLeFever bio zadužen za financijske odluke. Marcel, koji je odrastao ulaboratorijima parfema i naučio misliti nosom, bio je zadužen za"kreativnost", riječ koju Claude nije posve razumio, ali je - što mu služi načast - shvaćao da je bitna. Ako šetkanje po direktorskim uredima s maskom

od kaširanog papira na licu povećava kreativnost, Claude nema ništa protiv, premda to straši tajnice. Ono što štedljivom Claudeu smeta jestMarcelov običaj da daje izdašne donacije ekološkim komandosima čija jemisija sabotirati kitolov. Claude je bio svjestan nekadašnje važnosti ambre- tvari koju izlučuju privremeno onesposobljeni kitovi - za industriju parfema, ali je bio uvjeren da su petrokemijski i katranski fiksativi potpunoodgovarajuće zamjene. "Riblji izbljuvak pripada prošlosti", bio je rekaoMarcelu.

"Kit je sisavac, beno jedna."

"Ah, da."

Marcelov ured, kao i susjedni Claudeov, imao je prozor od poda dostropa kroz koji se mogao vidjeti zvonik katedrale. "Bliže smo nebu odredovnika", rado je govorio Claude. No današnje nebo, u slojevima tankihaltostratusa i smoga, kao da je bacalo odsjaj ljudskog stradanja i nije uClaudea uspijevalo prizvati rajske vizije. Svojom ga je sumornomispijenošću podsjetilo da je preskočio zajutrak kako bi na vrijeme stigao nasastanak uprave na koji Marcel - možda je tako i bolje - nije došao. "A daskineš tu bedastoću pa da odemo na ručak?" predloži Claude.

Kroz proreze za oči Marcel nastavi gledati van. "Jutrošnjom je poštom stiglo nešto prilično zanimljivo", reče on.

"A što to?"

"A što drugo nego cikla?" Marcel svrne pogled s prozora naaranžman na sredini njegova stola.

"Ah, da. Nisam namjeravao spomenuti tu ciklu. Kao tvoj bratić i



poslovni partner, naučio sam da je često najbolje ne dirati lava dok spava. No kad si već načeo tu temu, moram priznati da je na tvome stolu doista jedna cikla, na prilično vidnom mjestu. Stigla poštom, kažeš?"

Bez tračka nelagode, Marcel skine masku i položi je na pod pokrajsvojeg stolca. Pokaže se impozantan galski nos, brada u obliku pika

prošarana sjedinama, vlažne smeđe oči i crna kosa zalizana prema natragtako da je sličila lakiranoj koži. Da Claudeove oči nisu bile manjezlovoljne, a kosa namazana s manje gela, bratići bi bili potpuno jednaki,sve do kroja svojih prugastih odijela. Poslovni konkurenti često su ihnazivali blizanci LeFever.

"Nije poslana poštom, ako to želiš reći. A nije ni bila umotana. Stigla je u svojoj prirodnoj omotnici, što znači u vlastitom ciklastom tijelu.

Ležala je na vrhu jutarnje pošte kad sam ušao u ured.""Znak pažnje od obožavatelja. Neke žene - ili muškarca - iz zgrade.

Cikla nije posve lišena falusnih konotacija."

"Claude, ovo je treći put otkako sam se vratio iz Amerike da s jutarnjom poštom dobivam ciklu."

"Vidiš? Netko se svojski zacopao, ti vražićak šarmantni. Ili je posrijedi psina."

"Vratar tvrdi da se svaki put prije nego što cikla bude neobjašnjivoisporučena, u predvorju osjeti intenzivan, neugodan smrad..."

"Kao što rekoh, šala. Neugodan smrad u zgradi LeFever? Neslanašala."

"Da. I trag toga smrada zadržao se na cikli. Miris koji sam već negdjeosjetio. Mošus, ali intenzivniji. Claude, takav sam miris osjetio uSjedinjenim Državama, ali se ne mogu sjetiti gdje i to me izluđuje. A znaškakav nos imam."

"I predobro znam", reče Claude. "Nikad ne bih dopustio da tvrtkaLeFever osigura tvoj nos kod londonskog Lloyda za milijun franaka danisam bio uvjeren u njegovu nepogrešivost. Što je razlog više da se prestaneš brinuti. Tvoja će njuška riješiti tu zagonetku, ako mozak ne budemogao. A do tada... ovaj mi je smiješni razgovor o cikli otvorio apetit.Idemo na objed prije podnevne gužve." On zakopča jaknu. Nakon kraćeg

oklijevanja, Marcel ustane i zakopča svoju. Bilo je nečega u tmurnom nebu po kojem je zagrebla zgrada tvrtke LeFever, što je značilo da bi se bilo pametno zaštititi od elementarnih nepogoda. "Kad smo već kod Sjedinjenih



Država," dometne Claude, "što ti javlja V'lu?"

Na spomen V'luina imena. Marcel otkopča jaknu i ponovno sjedne.Ponovno natakne masku na glavu i zaječi kao što bi možda učinio kit kojise sprema pljucnuti malo ambre.



PRVI DIO

VLAS I ZRNO GRAHAU TVRĐAVI JE VLADALA TAMA; junaci su spavali, disanje im je

zvučalo kao da provjeravaju osjeća li se u zraku dim vatre koju rigajuzmajevi.

Na svojim ležajevima od začina i perja, konkubine su takođernemirno spavale. U to je doba Zemlja još bila ravna i ljudi su često sanjalikako se sunovraćuju preko ruba.

Kovači su u snu iskovali Rubnu Zmiju na nakovnjima svojihsklopljenih vjeđa. Kolari su je kotrljali, s repom u ustima, niz kolnikenjihova sna. Kuhari su je pekli na vatrama snova, švelje ušivale u jazavčeve kože kojima su bile pokrivene, dvorski je negromant iscrtavaonjezine obrise u konstelaciji slame na kojoj se u snu trzao. Jedino jedojenčad u kolijevkama mirno počivala, neosjetljiva čak i na buhe koje suse tom nejačadi dojile.

Kralj Alobar nije ni oka sklopio. Bio je budan baš kao i stražari navratima. Zapravo i budniji, jer su stražari koji su pogledom ophodilišumovit obzor sanjarili o medovini, kuhanoj cikli i ratnim zarobljenicama,dok je kralj bio budan poput gole oštrice: hladno priseban a toplouznemiren.

Pokraj njega, ispod hermelinskih pokrivača, njegov veliki lovački pas Mik i njegova žena Alma drijemali su duboko u noć, nesvjesni nemirasvojega gospodara. Neka samo hrču, jer ni pasji ni ženin jezik ne bi uspjelilizanjem zagladiti bore na njegovu čelu, premda je po Almu te večeri poslao uglavnom zbog njezina jezika. Almina usta, svježe iscrtana pigmentom cikle, znala su ga ukliještiti u puteni zagrljaj koji bi - dok bitrajao - odagnao sve misli o mukama onkraj ruba svijeta. Ali nažalost,njezin zagrljaj nije potrajao vječno, i Alma je još podrigivala gljivasti mirisnjegova uštrcka, a on se već pokajao zbog svojeg izbora. Trebao je pozvatiWren, miljenicu među svojim ženama. Premda Wren nije vladala osobitim

seksualnim vještinama poput Alme, poznavala ga je u dušu. Wren semogao povjeriti bez straha da će njegove tajne biti utkane u tkalačkestrojeve tračeva njegovih priležnica.



U Alobarovu dvorcu - zapravo jednostavnoj utvrdi od kamena i drvaopasanoj ogradom od trupaca - bilo je i dragocjenosti; jedna od važnijih bila je ploča ulaštenog stakla koja je stigla iz dalekog Egipta kako bi kralju pokazala njegovo lice. Konkubine su se zaljubile u to čarobno staklo pa ga je Alobar, čije je lice bilo tako zakriljeno zaliscima da bi mu promatranje

njegova odraza donijelo minimalnu korist, rado ostavio u njihovimodajama, gdje su one svakodnevno satima zurile u čudesa koje je to stakloodražavalo. Jednog je dana konkubini mladoj kao rosa po imenu Frol tostaklo palo iz ruke i jedan se vrh okrhnuo. Vijeće ju je željelo kaznitiizgonom u šumu gdje bi joj vuci ili ratnici sa susjednog veleposjedavjerojatno oglodali kosti, ali se Alobar umiješao i smanjio kaznu na tridesetudaraca bičem. Poslije, kad su joj rane zacijeljele, rodila mu je divne blizance. No nakon toga bi kralj svakog mlađaka obišao harem kako bi seuvjerio da zrcalo nije izgubilo svoje moći.

A danas je mlađak dijela kalendara koji poznajemo kao rujan iAlobar je obavio svoju rutinsku inspekciju. Zagledao se u zrcalo dulje inapregnutije nego inače. Nešto mu je u tajnama i sjenama te neravneulaštene površine upalo u oči. Zaškilji. Dok je tako netremice gledao, bilomu mahnito ubrza. Odnese staklo do otvorenog prozora gdje je lom iskrisunčane svjetlosti oživio pozadinu zrcala, ali je ono uporno odbijalo

promijeniti poruku. "Tako brzo?" šapne on kad je nakosio zrcalo. Drugi kutgledanja, isti rezultat. Možda to staklo zbija šale sa mnom, pomislio je, Magijski predmeti rado obmanjuju.

Premda je dan bio razmjerno blag, on navuče kapuljaču svojegogrtača od grubog platna, pocrveni poput rujnog vina i tutne zrcalo u rukenajbliže konkubine: pukim slučajem bila je to baš Frol. Ostale žene nagloudahnu i pohitaju k njoj da joj uzmu iz ruku taj dragocjeni teret. Alobar

izađe.Teškom mukom, jer su drugi uporno nastojali poći s njim, kralj iziđe

iz dvora i povede svojeg orijaškog psa Mika da se istrči ispred vratatvrđave. Obilaznim putem ode kroz šumu do poznatog mu izvora. Tamo padne na koljena i prigne se k vodi, kao da će piti. Prigušen vrtlogommutnih smjesa, odraz bi mu se samo na mahove izoštrio. Unatoč tome,između mjehurića, grančica i raštrkanih čestica svjetlosti i boje, on je ponovno ugleda: vlas bijela poput snijega preko kojeg je preletio labudspiralno mu se uvijala iz desne sljepoočnice.

Nevođena - i neopterećena - mišlju, ruka kralja Alobara sune kao da



se brani od neprijateljeva udarca. Iščupa vlas iz njezina sidrišta i zagleda seu nju kao što bi se netko zagledao u ubijenu zmiju. Nakon što je pogledao preko ramena i uvjerio se da osim Mika nema svjedoka, on baci vlas uizvor u čijim se vodama ona dugo uvijala i vrtjela prije nego što je potonula.

* * *Alma je u snu škrgutala svojim spermom podmazanim zubima. Mik

bi se trgnuo od svake note sove u daljini. Između njih, Alobar je ležaoširom otvorenih očiju i rukama kozičavima od ratnih rana gladio krznene pokrivače radi utjehe. Noćas počivam postiđen i uplašen, pomisli kralj. Zgranutost je nalegla na me tako da zapravo i nemam potrebe za pokrivačem.

U Alobarovu kraljevstvu, sićušnom gradu-državi, ili plemenu akoželite, postojao je običaj da se kralja ubije na prvi navještaj starosti.Kraljevima je bilo dopušteno vladati samo dok bi imali snagu i krepkost.Smatrajući svoje vladare polubožanstvima - bogovima-ljudima o kojimaovisi ponašanje prirode - klan je također vjerovao da bi posljedicavladareve rastuće nemoći i završnog gašenja njegove snage u smrti bilekatastrofe golemih razmjera. Jedini način da se izbjegnu te nesreće bio jeda se kralja ubije čim pokaže znakove propadanja kako bi se njegova jošnenarušena duša mogla prenijeti na čilog mladog nasljednika. Jedan odkobnih znakova oslabjele snage bila je kraljeva nesposobnost da zadovoljiseksualne apetite svojih žena. Drugi je bila premijerna pojava bora ilisjedina kao nenametljivih najava istrošenosti.

Dosad Alobar nije tu tradiciju smatrao nepravednom. Ta da se kraljudopusti da posenili i oboli, ne bi li njegova nemoć zarazila njegovveleposjed, uništila marvogojstvo, izazvala gnjiljenje roda cikle na

poljima, oslabila muškarce u boju i općenito izazvala boleštine, pomračenje uma i neplodnost među onima kojima vlada? I ne smatraju lisvi inteligentni narodi (što isključuje Rimljane) da je to istina? I ne samoto: u nekim susjednim kraljevstvima mali nedostatak na kraljevskom tijelu, primjerice gubitak zuba, bila je dovoljna da ga se osudi na smrt. UAlobarovu gradu, kraljevo je smaknuće bio posve dostojanstven i estetskiveličanstven obred u kojem je dužnost kraljeve žene broj jedan muževim

ustima prinijeti otrovano jaje. Među manje uljuđenim narodima te regijevladara bi na onaj svijet poslali grubim, premda savršeno djelotvornim postupkom, udarcem po glavi.



Dosad se Alobaru obred ubijanja kralja činio prirodnim, neizbježnimi pravednim. Ali večeras... večeras je proklinjao taj okrutno izdajnički pramen, taj sijedi trak smrtnosti koji je vijorio tako nepromišljeno na inačetamnoj sljepoočnici, taj tanahni srebrni smotak pergamenta na kojemu jemasnim slovima, tako da sav svijet vidi, ispisana pozivnica za grobni

humak. O nimalo dobrodošla vlasi!Od agrumskih južnih otoka do brdovitih skrovišta trolova nitko

pošten ne bi kralja Alobara mogao nazvati kukavicom. Puno se puta u bojuizvrgnuo smrtnoj pogibli i kliktajem krenuo u juriš. A zašto i ne, ta čega se bojati u smrti? Smrt je danak ovome, a ostavština onome svijetu. Kloniti sesmrti znači varati obje strane. Iščupavši onu sjedinu kao da je iznevjeriovlastiti narod, svoje bogove - i sebe. Sebe? Samog? Što to znači? Alobar

glavom bubne o jastuk, našto Mik tiho zareži, a Alma zamahne objemarukama, premda nije izronila iz tog mora bez riba.

Kad je zarudjelo, tek što je pijetao stigao do "riku" svogakukurikanja, Alobar prodrma Almu, naredi joj da se vrati u harem i da pošalje Wren.

"Zašto se smijuljiš?"

"Gospodaru, samo sam sretna što su vam se vratili apetiti."

"Što želiš time reći, ženo?""Ništa, gospodaru."

"Što?" On je počupa za žute pletenice.

"Ne ljutite se, gospodaru. Eto, neke vaše žene rogobore da ste ih u posljednje vrijeme zanemarili."

Kralj je pusti. Automatski se šakom klepne po sljepoočnici gdje je

bila niknula ona sjedina. Da se druga spremala niknuti, zgnječio bi je ufolikulu.

"Jesu li... jesu li to spomenule Vijeću?"

"Ali ne, gospodaru! Nije još došlo do toga. Iskreno rečeno, mislim dasu samo kivne jer trošite svoje najbolje sjeme na onu šeprtljavu fificu,Frol."

U dubinama svoje smršene brade, Alobar se uspije blijedo

nasmiješiti. Mlada je Frol ponovno bila noseća, i sudeći po veličini njezinatrbuha, u njemu raste drugi par blizanaca.

Kako u Europi ljubljenje, nažalost, još nije bilo otkriveno, Alobar



protrlja svoj nos o Almin. "Mošnje su mi tako otežale da se ne mogumaknuti iz kreveta. Brzo, idi sad. Pošalji mi Wren!"

Čim je otišla, on ustane i teškom mukom otvori masivni hrastov prozor. Dok mu je Mik lizao noge, on uputi niz molitvi žaru zvijezdezornjače, koji se brzo gasio.

* * *

Narod kojim je Alobar vladao bila je plavokosa rasa, nedavno prispjela sa sjevera, tako da su snježni trolovi i mistične crvene otrovnegljive bili glavni likovi priča koje su stari ljudi pričali oko vatre, premda jekralj, osim one morbidne niti koju je utopio u izvoru, bio crnomanjast.Wren, kćerka južnjačkoga poglavice kojega je u boju ubio Alobarov preteča, bila je još crnomanjastija. "Jedino crno meso u kraljevoj ostavi",

šalili su se neki ratnici. Boja njezine puti bio je jedan od razloga zbogkojega mu je bila miljenica. No još je više obožavao njezinu razboritost, premda se na tome mjestu i u to doba "razboritost" u žene smatrala vrlinomkoliko i "ljubav" u kralja.

Alma je jamačno vjerno prenijela poruku jer Wren stigne ukraljevsku odaju gola i spremna, rujnih obraza. Stoga se iznenadi kadzatekne muža potpuno odjevenog, kako sjedi s psom na velikoj prostirci od

medvjede kože u podnožju svojeg kreveta."Ja... ovaj... oprostite, gospodaru", zamuca ona. Vinar u njezinim

žilama istiješti još rujnije grožđe. "Rekli su mi da ste me pozvali."

"I jesam, mila Wren. Molim te, dođi i sjedni pokraj mene."

"U redu, dakako. Ali mi najprije dopustite da si donesem ogrtač.Ostavila sam ga u predvorju."

Zabavljen njezinim osjećajem pristojnosti. Alobar krene da će jezadržati. Premda usplahiren, uspijevao se diviti tom živom cvijetu umnerumeni, toj smjesi meda i rasola. Ali slika one vlasi bacala je svoju sjenu ion dopusti Wren da se odjene. Potapše psa.

"Znači, iščupali ste je'', reče ona nakon što joj je ispričao događaje jučerašnjeg dana.

"Da, jesam."

"Iščupali?""Da."

"Ali zašto?"



"Nadao sam se da bi mi ti mogla pomoći na to odgovoriti."

Wren zatrese svojim uvojcima crnim poput tvora. Izgledala jezbunjeno. "Ne, gospodaru, mislim da neću. Nikad nisam upoznala nekoganiti čula da bi se netko tako opirao sudbini."

"Ta nisam valjda prvi", reče Alobar. "Ako jesam, jamačno sam luđakkoliko i kukavica."

"O niste nijedno, moj Alobaru."

"Pa što sam onda?" Gledao je ravnodušno kako Mik ustaje, zijeva, proteže se i klipše u kut sobe da se pomokri. "Reci mi, Wren, što ti mislišda te čeka kad umreš?"

"Čeka mene? Mene, Wren? Nikad nisam razmišljala što bi smrt

mogla donijeti ovdje nazočnoj, rođenoj kao Wrenna od Pindusa, a sadWreni, Alobarovoj ženi. Smrt nije osobna stvar, zar ne? To je stvar klana. Naš je klan odgovoran za opstanak naše rase unatoč užasnim hirovimaneba i zemlje, a budući da klan slabi gubitkom svakog pripadnika, svakasmrt može biti kušnja za cjelinu."

Kralj kimne glavom. Nikakva sijeda vlas ne kimne zajedno s njom, premda nije mogao biti siguran u to, budući da se jutros nije pogledao uzrcalo. "Čime se može objasniti zašto naš narod organizira tako kićene iživahne ukope. Zabavljamo besmrtnike kako bismo ih privoljeli da nam pomognu vratiti snagu i jedinstvo koje nam je smrt otela. No - a to mi je palo na um istom sinoć dok sam besano ležao u krevetu - klan najčešćeuspijeva zakrpati tu rupu koju je smrt probila u bedemima, ali što je s pokojnikom? Neki vjeruju da će u proljeće uskrsnuti kao šafrani, ali dosadnisam opazio takav procvat. Bio sam se zarekao da ću se na drugomesvijetu predati u ruke onome tko je moćniji - bogovima ili demonima. No

sada, kad je moje skorašnje preminuće sve sigurnije, nerado pristajemodigrati ulogu nagrade u onosvjetskom potezanju užeta."

"Gospodaru, nije li to buljenje?"

"Mislim da nije. Oni koji su me sazdali, bogovi ili demoni, načinilisu i moj um koji sad pruža otpor njihovim planovima. Ta valjda su bilidovoljno mudri dok su me oblikovali na grnćarskom kolu da predvidezametak buduće nepokornosti u srcu koje su oblikovali." Alobar je pogleda

pun nade. "Zar se ne možeš složiti?"Wren položi svoju mekanu ruku na Mikovo krzno. Od toga dodira

golemo pseto gotovo počne presti. "Ne mogu se niti složiti niti ne složiti.



Došla sam ovdje ranom zorom još bunovna, očekujući da mi preorete brazdu, no vi mi posijete u glavu takve čudne ideje." Ona pruži prste Mikukako bi ih on mogao s ljubavlju ovlažiti.

"Možda bih se", reče Alobar, "trebao obratiti negromantu za savjet."

"Ne, Alobare. Nemojte! Molim Vas."

"Ta zašto?"

"Teško mi je to izraziti, gospodaru, ali ću pokušati. Kraljeve vaših predaka veličalo se oko mnogih logorskih vatri. No slavilo ih se zboglukavstva i mišićja. Mudrost i prava znanja bili su u isključivoj nadležnostinegromanata. Vi ste to promijenili i sadašnjem negromantu Noogu se to nesviđa. Morate mi oprostiti ovo što ću sada reći, ali to je činjenica. Unutarovih gradskih zidina ima ljudi snažnije građe od vas, Alobare, vještijih skopljem. Muškaraca koji mogu trčati brže, baciti kamen dalje, suočiti se sneprijateljem s jednakom odsutnosti strepnje, te namiriti harem jednakokrupnim buzdovanom. Ali vi, premda ne mogu zamisliti kako ste do njedošli, vi imate pamet. Nebrojeno ste puta iskazali neobičnu sposobnost da prozrete ljude i odgonetnete nijeme molbe koje upućuju zvijezdama.Mnogi su kraljevi vladali ovim narodom. Vi njime upravljate."

"Upravljam?"

"To je grecizam..."

"Grčka." Alobar sklopi oči i prisjeti se svega što je čuo o heladskimgradovima-državama daleko na jugoistoku, blizu ruba svijeta. Predaja kažeda su bili veličanstveni, silno bogati, učeni i ponosni na svoju umjetnost. No nekoć davno opustošila su ih sjeverna plemena, vrlo slična njegovim precima. Kakve koristi od pravednog upravljanja ako svaki goropadnikmože upasti na tvoj teritorij kad mu se svidi i sasjeći te na komade?

"... grecizam koji znači usmjeravati. A to ste vi činili. Junačenja prošlih vladara vaše su kraljevstvo držala u stanju vječnog previranja. Viste unijeli malo mira. Noog vam to zamjera jer su zbog vašeg razboritogvodstva negromanti sve nepotrebniji i necjenjeniji."

"Ne čudim se. Postoji granica divljenju koje možemo osjećati premačovjeku koji po cijele dane štapom čeprka po pilećim iznutricama."

"Proricanje ima svoju vrijednost."

"Da, a vjerojatno je ima i ubijanje kraljeva koji su upali u stupicuvremena. No ipak se jutros u meni začela pobuna. Zahvaljujem ti što si me



upozorila na Nooga. Kad bih njemu rekao ono što ću sada tebi reći,večerao bih gorko jaje prije punog mjeseca. Gledao sam kraljeve kad bizagrizli u to jaje, kako bi pozelenjeli poput lišća bršljana i teturali po dvoru poput netom obezglavljene peradi. A puk bi to promatrao kao da je posrijedi borba između medvjeda i psa. Možda u očima zvijezda ljudi nisu

nimalo bolji od zvjeradi, a čovjek kraljevske krvi nimalo zaslužniji odgolje. Oprosti mi, vjerojatno me sok te srebrne vlasi opio, ali me obuzelaželja da budem nešto više, nešto čiji odjek može nadglasati hropac smrti."

Dok je Wren treptala svojim bituminoznim trepavicama začuđenanjegovim ponašanjem, Alobar ustane i razodjene se. Polako se okretaoispred nje poput prvorazredne robe na tržnici robija. Osim ponekogfosfornog ožiljka na mjestu gdje ga je bocnula kakva oštrica, put mu je bila

glatka i preplanula, tijelo puno pletenica mišića, gipko, pokretljivo, nimasivno a ni dlakavo kao u mnogih ratnika koji su stupali iza njega.Kestenjasta griva bila mu je postrižena tri centimetra ispod ušiju, bradačupava i gusta. Manje istaknut od Wrenina južnjačkog modela (možda utropskim podnebljima jednostavno ima više toga za njuškanje), nos mu jena hrptu bio premošten vrpcom ožiljnog tkiva. Njegove oči, sjajne poput baklji u zaleđenoj špilji, bile su tako plave da se nekih dana činilo dakrvare modrilo i plavetnilom boje nebo. Alobarova usta, ono što se od njih

moglo nazreti kroz zaliske, bila su tanja od mesnatih usta njegovihsuboraca, no istodobno i manje gruba; podsjećala su Wren na usta njezina pokojnog oca i to je bilo ono čemu se na Alobaru najviše divila. Nekoliko je puta dok je bila s njim napućila usta i tako zamalo otkrila ljubljenje.

Kad je završio s pokazivanjem, Alobar položi dlanove na obje lalokei reče glasom istodobno prkosnim i drhtavim: "Muškarac koji stoji predtobom dio je zajednice, rase i vrste, ali i nekako odvojen od njih. Ta te

ideja sablažnjuje, vidim. Wren, ne mogu otrpjeti pasivno zatiranje svegašto ja značim sebi. Moja djela nisu bila tako nevažna da ih se nikad nećespominjati oko vatre, ali to ne zadovoljava moju čežnju. Moj život nijesamo javna pojava, nego i samotnjačka pustolovina." On se pljesne postegnima. "Teško mi je zamisliti ovo poznato tijelo - ohlađeno. Ovi udovi,ovaj torzo, srce koje bubnja, potiču me, protivno mojem odgoju, da seuzdignem iznad pokoravanja kolektivnom usudu."

Wrenina se usta otvore ispitivački poput ljušture školjke. "Taština?"upita ona. Premda zgranuta, bila mu je žena, pa je pripazila da to zazvučimanje kao optužba a više kao pitanje. "Taština?"



"Taština? Nisam siguran. Drukčiji je to osjećaj od taštine. Ako samsamo tašt, u tom će se slučaju demoni nabacivati s mojom dušom kaoloptom. U svoju obranu mogu reći samo ovo: borio sam se za svoj narod i ponovno bih se borio za nj, samo neka mi pokažu dušmanina. Ali nisamspreman na to da krunu stave na nečiju tuđu tintaru, makar njegova bila

sumporno žuta, a moja bjelja od snježnog nanosa."Wren je dugo sjedila šuteći, nepomično poput kapi krvi na vrhu

bodeža. Zatim reče: "Gospodaru, čini se da cijenite moje mišljenje. Stogavam kažem sljedeće: nanijelo bi mi veliku bol kad bih vam morala datiotrov. Patila bih kad bih dotaknula vaše ukočeno i hladno tijelo, premda toznačilo lakši opstanak našeg klana. Vaše me riječi beskrajno zbunjuju. Alivam vjerujem kako nikome nisam vjerovala, osim svojem ocu. Ako je vaša

želja ostanak na životu uz pomoć podvale, nastojat ću vas poduprijeti u tojsljepariji. U svakom slučaju, neću je spominjati."

"Nije to neka velika obmana. Ako moji roditelji nisu lagali, proživiosam pukih trideset sedam Gozbi nad gozbama. Još sam mlad i čio, bezobzira na to što je ta podla vlas dreknula." Ponovno se pljesne po bedrima.A zatim, iznenada, napusti ga hvalisavost. "Ah. Wren, možda nećeš moratidugo čuvati našu tajnu. Proučavao sam običaje kose: neće proći mnoga jutra, a pojavit će se još jedna jednako bezbojna poput one. Pa još jedna, pa još jedna za njom, poput grlica koje se jate u golubarniku. Ama bašsvakoga dana morao bih se pozorno pogledati u zrcalu, ali ga ne moguuzeti konkubinama a da ne izazovem sumnju. Ti si silno odana, ali slabavajda..." On se svali na krzno pokraj nje.

"Ja ću biti Vaše zrcalo", reče Wren.

On shvati i zahvalno je zagrli. Držao ju je zagrljenu sve doknaposljetku ne osjeti da mu se raspoloženje vraća. Spori smiješakrazmakne njegovu džunglu od brade.

"Volja mi je da te povalim i raščepim poput komada ovčetine. Što birekla na to?"

"Jako dobro znate što bih rekla. Rekla bih one napola uobličene,napola sluđene riječi koje ženka pantere izgovara kad je u deliriju tjeranjazajaši njezin mužjak."

Alobar krene zatvoriti prozor kako bi prigušio žamor i vrevugradskog dana. No tad se predomisli i ostavi ga širom otvorenog. Ići će muu prilog, zaključi on, bude li puk u prolazu čuo kako iz njegove odajedopire zavijanje ženke pantere.



* * *

Dani su postajali kraći. Tvrđavu su skrivale jutarnje magle. Hrpecikle, slične srcima patuljaka, bile su pohranjene u podrumska skladišta.Patke su stajale u redu za karte za južne močvare. Medovina se ulijevala ukrčage. Oštrice i kože se uljile. Vukovi su ispuhivali oblačiće pare dok bi

noću pjevali. Možda otuda i magle. Posvud zvukovi pucanja komuški,djevica koje plešu, jurnjave pčela koje u posljednji trenutak idu u nabavu,grmljavine oltara koji bukte od neke žrtve paljenice.

I kralj Alobar je prolazio kroz mijenu godišnjih doba. Wren jeodržala riječ i bila mu zrcalo; otprilike jedanput na tjedan otkrila bi bijelogdoseljenika čija je namjera bila kolonizirati sjenovite rutave obale. Ona biga spremno otjerala s toga područja.

Zamišljeniji nego ikad, Alobar bi joj priopćio svoje misli. "Mislim danešto tražim", prizna joj on jednom prigodom kad su iz zapadne stražarskekule - sami - nadgledali, s udaljenosti s koje se nije vidjela krv, klanjemršavih goveda. "Ne tražim ni ratni plijen ni teritorij, ni nove žene ni jošslave a ni, kad smo već kod toga, puko produljenje života. Onoga štotražim još nikad nije bilo, ni na kopnu ni na moru."

Želio je postati nešto jedinstveno na temelju svojeg jedinstvenog

iskustva, a Wren, premda se silno trudila, to nije uspijevala shvatiti. Dok joj je pomisao da bi se netko opirao smrti sebe radi bila strana (kao što bi bila svakome u tom okružju), koncepcija jedinstvenosti ljudskog života bila joj je toliko strana da joj se činila pukim baljezganjem. Zaključivši da joj više zadovoljstva pruža strka u oborima nego muževo budalastohuljenje, ona se posve isključi i počne bodriti mesare.

No svejedno je Wren služila Alobara na načine koji su zadirali daljeod osjećaja dužnosti. Pokušavajući dokazati svoju izdržljivost, kralj se bacio na svoj harem poput izgladnjelog štakora puštenog u bačvu punu bresaka. Iz noći u noć on je rovao, valjao i gnječio. Oprezno bi se uzveraona Frolin nabrekli trbuh. Juun i Helga žalile su se na ranjavost u donjemdijelu tijela. Oko Rubina i Magina tijela stvorile su se čudne aure. Almi jevraćao milo za drago. Svake noći, kad bi obavio posao s nekom od njih, protrljao bi im nos, povukao ih za plave pletenice i poslao natrag u njihoveodaje po Wren. Dok bi Alobar malaksalo ležao pokraj nje, soptao i davao

nepromišljene komentare poput: "Imati više žena je divota, ali zašto sam ihmorao nagomilati toliko puno?" Wren bi glumila svoju riku lavice. Jutrom,dok je on sanjao o relativnom ratnome miru, ona bi je ponovno odglumila.



S vremenom ih je ta varka oboje postidjela toliko da su si jedva mogli pogledati u oči. Zapravo im je laknulo kad je svemu tome došao kraj.

* * *

Negromant Noog pozorno je pratio kraljeve aktivnosti. Činio je toveć dugi niz godina. Opazio je kako polako gasne Alobarov puteni žar, pamu nije promaknuo očaj u pozadini iznenadnog obrata u tom pogledu. Akad je iščitao potvrdu svojih sumnji u iznutričnom tekstu nekoliko kokoši,odlučio se osobno uvjeriti.

Pukim slučajem, onoga jutra kad se Noog prikrao do kraljevskog prozora nakon što je stražara potplatio staklenom kuglicom, Alobar i Wrensu stvarno vodili ljubav. Te su ga zore njezini lažni iskazi ljubavnogzanosa uzbudili. Ta do nje mu je bilo stalo više nego do ijedne žene. I tako

ju je neuobičajeno nježno pomilovao po trbuhu te je uskoro počela uistinustenjati. Razočaran. Noog se upravo namjeravao okrenuti kad svraka kojamu je stajala na ramenu iznenada poleti i obruši se u kraljevu ložnicu. UAlobarovoj je bradi noću zavijorila duga, kovrčava vlas koju parzaokupljen snošajem još nije zapazio, blistava poput sige. Svraka odletiravno do vlasi, kljunom je iščupa i ubaci u iznutricama umrljane magoveruke.

* * * Naličeni su likovi u životinjskim kostimima cijelog dana pojali,

pjevali i mahnito plesali, a u sumrak bude smaknuće.

Čekajući da napusti svoje smrtničko obličje, Alobar je sjedio na brončanom prijestolju, posljednji put noseći debelu krunu od iskovanogzlata. U krilu je držao sveti kornjačin oklop. U hijerarhiji dragocjenostinjihova grada, taj oklop i kruna konkurirali su egipatskom zrcalu. U

trenutku kad je sunčevo oko namignulo iza brda na zapadu, Wren izađe izkolibice načinjene od borovih grana, posebno podignute za tu prigodu,noseći na hermelinskom jastučiću jaje iz kojeg se pušilo. Nepogrešivo, kaoda je to uvježbavala danima, ona triput cupkajući obiđe oko krijesa, a zatimdoskakuće do prijestolja. Navodno je to jaje snijela zmija otrovnica, premda je Alobar pretpostavljao da je ono proizvod Noogove svrake.

Kako bilo, Wren graciozno prinese jaje Alobarovim ustima. Pjevačiumuknu, plesači se skamene i Alobar proguta jaje. Uskoro se počne grčiti.Lice mu poprimi boju borovih grana. Prevali se na zemlju, počne bacakati po blatu, isplazi zeleni jezik. Noog mu priđe, podigne krunu koja jeAlobaru pala s glave i okruni mladog junaka koji je bio zauzeo Alobarovo



mjesto na prijestolju. Alobar se ritne objema čizmama pa se smiri.

Novi kralj rukom čvrkne mjehurić zelene pjene s prijestolja. Podignekoplje i nasmiješi se. U gradu se začuje klicanje, ali bilo je kratkoga vijeka jer Mik nasrne na brončani stolac i bio bi odgrizao nogu osobe koja jezasjela u njega da ga nisu obuzdali. Tek što je psini navučena brnjica,

začuje se novo režanje. Ovaj put je zarežala Frol, četrnaestogodišnjakonkubina, koja užasne okupljeno mnoštvo izvadivši ono čarobno zrcaloispod svoje trudničke halje i smrskavši ga o cjepanice krijesa.

* * *

Grobna gradina bila je izvan gradskih zidina, na polju istočkanom pogačama kravlje balege i velikim kamenjem. Kamenje je bilo složeno ugeometrijske oblike koji su navodno nešto značili bogovima. Kravlja je

balega, pak, navodno bila raštrkana nasumce, premda je tada - a tako je isada - bilo krajnje teško odrediti gdje je granica između toga što je u prirodi nasumično a što svrhovito.

Ratnici odnesu Alobarovo tijelo na vrh gradine, gdje je bila iskopana plitka udubina. Tijelo polože u raku, a starješine ga zasipaju zemljom.Grob poškrope medovinom. Začuje se inkantacija stara gotovo kaokamenje u polju, a čije su riječi, baš poput kamenja, bile složene u čulnim

obrascima, riječi koje su možda jednoć u prolazu slušali sabljozubi tigrovi. Nije bilo suza, osim onih koje je još u dvoru tvrđave prolila Frol. Smrt nije bila za oplakivanje. Jamica na vrhu gradine predstavljala je pupak VelikogTrbuha. Alobar se vratio gdje je bio i počeo. Rođenje i smrt bili su laki -život je bio težak.

Alobar se vratio tamo gdje je bio i počeo. Ali ne zadugo. Čim je pogrebna povorka, oponašajući vijuganje Zmije, zamaknula kroz gradskavrata, Wren istrči iz sjene strme stijene i počne ga mahnito otkopavati. Nanjemu je bilo samo pola metra zemlje, pa joj ubrzo pode za rukom otkopatiga. U halji je sakrila posudu medovine kojom Alobaru očisti zemlju iz ustai nosnica, a ostatak mu ulije u grlo. Medovina, taj moćni napitak, postupnosuzbije učinke bunike koju je Wren stavila u ono jaje. Budući da bunika umalim količinama usporava bilo, pomogla je Alobaru da odglumi smrt.Wren je usto jaje nadjenula algama koje je zahvatila s površine ribnjaka, akoje su njegovoj koži dale zelenu nijansu.

U jajetu koje je Alobar progutao nije bilo smrtonosnog otrova. Uskladu s planom koji su bili osmislili u tjedan dana između Noogovaotkrića i obreda smaknuća, Wren je Noogovo smrtonosno jaje tutnula u



steznik dok je čekala u onoj kolibi i zamijenila ga jajetom nadjevenimalgama i neškodljivom dozom bunike.

Alobar je bio prilično omamljen, ali čim se Wren uvjerila da mu sedisanje ubrzalo do učestalosti dostatne da nadme jedra njegove duše, onaga ostavi. "Moram se vratiti da ne opaze da me nema. Moram se pripremiti

da primim svojega novog muža." To posljednje reče kao usput, ali prijenego što se žurno udaljila, žalobno mu protrlja nos svojim.

Premda ošamućen. Alobar je bio toliko priseban da se skotrlja nizobronak gradine koju je počeo obasjavati izlazeći mjesec. U podnožju sezaustavi i legne u sjenu. A legne i u manje-više svježu kravlju balegu - none opsuje. Možda sam lud, pomisli on, ali mi je draže sve govno ovoga svijeta nego slatke ambrozije koje onaj drugi možda nudi.

***Ako je istok dobar za zvijezdu Danicu, bit će dobar i za Alobara. Ne

bi smio krenuti na zapad jer Rimljani, s kojima je njegov narodtradicionalno u zavadi, nadzire zapadne zemlje, a u Rimu su već nekovrijeme zaluđeni nekakvim posuđenim bogom koji se činio vrloneugodnim. Moderni Rimljani uporno tvrde da postoji samo jedan bog, a tase ideja Alobaru činila komično priglupom. Još i gore, to je semitsko

božanstvo na glasu kao navodno ljubomorno (a na koga je ljubomorno akonema drugih bogova?), osvetoljubivo i općenito pogane naravi. Ne štuješ litog nemilog svata, Rimljani ti spale kuću. Štuješ li ga, proglase tekršćaninom pa moraš paliti kuće drugih ljudi. Međutim, postoji dugačak popis ugodnih stvari koje kršćani ne smiju činiti, a jedna od tih je imativiše od jedne žene. "No kad bolje promisliš," razmišljao je Alobar, "moždato i nije tako loša zamisao."

Ah, ali kršćani su njuškala, a čovjeku koji bježi od smrti, dužnosti itko zna čega sve ne znatiželjnici ne trebaju. Lako je moguće da je dosaduvrijedio već priličan broj poznatih božanstava, i ne sviđa mu se pomisaoda se u sve to upetlja i nekakva napasna tuđinska usijana glava. Kršćanižive na jugu i na zapadu, na sjeveru obluci već leže licem u snijegu, aAlobar nema ni krzna ni koplja. Znači, odlučeno je: zaputit će se na istokčije su mašice nedavno iz stiska pustile vedri listopadski mjesec.

Kad ga je minuo i posljednji grč mučnine, kad su svi tragovi zemlje i

droge bili otplavljeni a njegova krv potekla milozvučna i čista, on ustane, protegne se, omota mrtvačkim pokrovom i ode prema istoku - u sve većunepoznanicu.



Hodajući, iz daljine začuje pijanu graju iz svojega grada u kojem jenjegov narod istodobno jadikovao zbog razbijenog zrcala i proslavljaoizbavljenje od nemoći i propadanja. Alobar zatim skrene uz vjetar i noćnaglo utihne. Zastane i osvrne se. Na crvenom žaru baklji i vatri, njegov jegrad sličio zalazu minijaturnog sunca. Neka zađe, pomisli on. Novo će izaći

na istoku. Svejedno ga nešto stegne oko srca. Pomiješano u tom kotluupravo utišalih zvukova možda je i Wrenino mačkasto zavijanje, jer jeWren zacijelo legla s novim vladarom ispod njegovih hermelinskih pokrivača. Hrče li Mik u podnožju njegova kreveta? upita se on. SveAlobarove žene pripadaju novome vladaru, ali je Mik zauvijek Alobarov, i bio bi pokopan s njim da Alobar prije svojeg "smaknuća" nije zatražio dase psa poštedi. "Zakleo bih se da ću se vratiti po tebe, Mik," šapne bivšikralj, "ali premda mi bolno nedostaješ, neću se vratiti. Nikad više vidjetneću nijednog sudruga iz svojega kraljevstva."

Uskoro će se pokazati da je bio u krivu.

* * *

Sad je bio na pragu crne šume. Nenaoružan, nije se usudio zaćiduboko u nju da poduzetne zvijeri ne bi od njegova mesa načinilekobasice, a od krvi zimsko pivo. Stoga smisli plan: leći će odmah iza prvelinije drveća i odspavati do zore. Čim zarudi, krenut će dalje i pokušati prijeći šumu prije nego što se ponovno smrači. Budući da je bio silnožedan, a i morao si je isprati usta od taloga medovine, blata i ajerkonjaka,odluči najprije otići do izvora i napiti se. Zatim će se povući u nekoodmorište neprikladnije za vučju kuhinju.

Vrelo je žuborilo na malome proplanku, čistini koju je poput oltaraosvijetlila vječno obredna mjesečina. Proplanak je bio tako jarkoosvijetljen da je Alobar vidio kako mu sjena promiče duž šetališta od

mahovine i kako je kleknula zajedno s njim da se napije vode. "Ja i mojasjena", reče on sjetno, tisuću godina prije te popularne pjesme9. "Ja imoja..." Što je to bilo? Njegova je sjena privukla drugu, prateću sjenu,nešto manju ali također ljudskog obličja. Ako njegova sjena više nije sama,znači li to da i on uživa u nečijem društvu? A kad bi prijateljica-sjenanjegove sjene ciljala kopljem, bi li Alobar mogao zaključiti da je i u njegaupereno koplje?

Alobar se onako na koljenima strelovito okrene i baci na mjesto gdje je na temelju one druge sjene zaključio da bi trebao naći noge. Da, zgrabio je nekakve noge! On ih snažno cimne, nadajući se prevaliti tijelo čije su



postolje one bile prije nego što to tijelo uspije protjerati vrh koplja kroz jednu stranu njegova rebrenog luka a van kroz drugu. Vršak koplja okrznemu najprije obraz a zatim rame, a biće koje je vitlalo njime prevali se na nj.Alobar više nije znao što rade sjene, ali je osjećao da mu je glavu zajahaonapadač. Gađenje se miješalo sa strahom dok se trudio odmaknuti lice od

međunožja svojeg dušmanina. No u tom hrvanju neki njegov dio,najvjerojatnije njegov nos, odašalje poruku njegovu mozgu. Poruka sesastojala od jedne riječi: žensko!

Alobar se iskobelja iz neznančeva stiska tako snažno da se na leđa prevalio u izvor. Kad je izronio, pijuckajući i hračući, s uvelim lišćem i sljubavnim izjavama desetak hibernirajućih žaba rasutih po bradi, ponovnose nađe zagledan u vrh koplja. No sad je vidio lice svojeg napadača i

premda se više nije čudio da je riječ o ženi, zaprepasti se kad shvati da je tažena Frol.

Alobarovo zaprepaštenje bilo je blago u usporedbi s Frolinim. Kad jeshvatila da je pokušala probosti svojega nedavno smaknutoga gospodara imuža, zavrti joj se u mladoj glavi od moguće pogreške i ona se istogtrenutka onesvijesti. Alobar je osvijesti vodom koju ižmikne iz odjeće i oniutroše sat vremena uglavnom nesuvislo objašnjavajući jedno drugom što sedogodilo.

Nakon što je Frol razbila dragocjeno zrcalo, samo je posredovanjenovoga kralja spriječilo klan da je ne linčuje. Činilo se da novi kralj želislijediti Alobarov primjer i ne samo vladati nego i upravljali (Alobar utome otkrije Wrenin utjecaj), pa je pozvao narod da se smiluje, kao što jevjerovao da bi Alobar učinio, te preinači Frolinu kaznu u progonstvo.Štoviše, dok su Frol iz grada protjerivali mećavom kletvi, njegova jojvisost da vlastito koplje kojim će barem moći odgoditi medvjedu gozbu

(Alobar je mogao zamisliti kako Wren šapće upute u svježe kraljevskouho).

Frol je trebalo pet minuta ili još manje da objasni svoju nazočnost ušumi. Ostatak sata Alobar je morao poricati da je duh. Frol je trebalo jakodugo uvjeravati, ali je povjerovala u Alobarovu predmetnost tek nakon što je izvadio svršetak svojeg mokraćnog trakta i na njezine oči iz njegašpricnuo lučni mlaz. "Svi znaju da duhovi ne pišaju!" uzvikne on. Premda

njoj ta činjenica nije bila poznata, zazvučala je odveć logično da bi ju se pobilo.

* * *



Putnike koji se snalaze bez zemljovida ili vodiča svaka neočekivana promjena plana preplavi ushićenjem. Ta ushićenost nije kurva koju semože kupiti novcem, ni ljepotica iz susjedstva koju se može snubiti. Ona je(da ustrajemo u personifikaciji tog osjećaja kao osobe ženskoga spola)nesputana i morskooka rusalka, kći-ljubimica pustolovine, sestra pogibli;

zbog njezina rijetkog i redovito prolaznog zagrljaja, privremenog pritiskana opnu zanosa, mnogi muškarci napuste svoj dom. Alobar je trenutno biou njezinu naručju jer je bio naglo promijenio smjer kretanja zbog Frolina poteškog bremena - trebala je roditi idućega punog mjeseca - i ipak krenuona zapad u potrazi za obližnjim skloništem gdje bi Frol mogla roditi,umjesto put dalekog ruba svijeta gdje bi on mogao iskušati svoju sudbinu. Naizgled je to bio manje pustolovni izbor, no mogućnost da svoju obitelj podiže u kršćanskom svijetu za Alobara je bio kudikamo veći izazov odsvake borbe s ljudima ili čudovištima. I sama spontanost te odluke poboljšanjegovo raspoloženje. I premda je okrenuo leđa privlačnoj sili zvijezdeDanice, premda mu je krepki povjetarac bradu zalijepio za Adamovu jabučicu, premda mu se vlažna odjeća pripila uz tijelo poput mraza,zviždukao je hodeći od panja do kamena kao da je čajnik, predvodniksvoje družbe u godišnjem krosu posuda.

Veselo je zviždukao i poslije tri dana kad, vukući za sobom Frol koja

je posrtala, ude u selo Aelfric. No tad naglo prestane zviždati.Aelfric je bio nakupina potleušica, ružni zaselak slamnatih i blatnih

kolibica, u kojem su živjeli seljaci koji su obrađivali veleposjed lordaAelfrica čiji se impozantni dvorac - premda udaljen pola kilometra - prijeteći dizao iznad sela. Alobarove su plave oči pomnjivo pogledom prelazile po grubim seljačkim kućercima i njihovim žiteljima, zgrbljenimai iscrpljenima od zgusnutog kalendara tlake; on promotri granitne kule

dvorca, te obližnja polja i šume. Nožni mu se prsti nervozno zgrče učizmama, ali samo što se nisu izravnali i poveli ga prema slikovitojobilaznici Aelfrica, pogled mu padne na Frolin trbuh. On umiri nožne prstei uhvati Frol za ruku. "Ovdje ćemo podići svoje blatno gnijezdo", reče on.

Seljaci ih srdačno prihvate. Prirodno, bili su sumnjičavi, ali kaoodnedavni pokrštenici smjerno su poštovali zasade nauka kršćanskogmilosrđa. Prepoznavši u Alobaru ratnika, smatrali su da bi primjerenaslužba za njega bilo vazalstvo u vojsci lorda Aelfrica. Začudilo ih je ali irazveselilo kad je neznanac rekao da bi radije ostao s njima. Uvijek dobrodođu još jedna snažna pleća na nemilosrdnim Aelfricovim hektrima.



Alobar je i predobro znao kako bi izgledao njegov život uvlastelinovoj kući jer je on nekoć bio silan ratnik i uzvišen kralj. Sad ga ježivo zanimalo da vidi kakav će biti kmet. Usto se iz nekog razloga -vjerojatno povezanog s traumom bijele vlasi - umorio od nasilja. "Osjećamda me očekuju drukčije bitke", reče on Frol, "i neću ih vojevati za lorda

Aelfrica, nego za sebe."Usprkos svojem ugledu, Alobar nije morao strepiti da će ga

prepoznati. Aelfric je bio samo šezdeset kilometara zapadno od njegova bivšeg dvorca, ali nijedan se kmet nije udaljio više od petnaest kilometaraod rodnog mjesta. Nakon što obrije bradu, dobije žuljeve na rukama, atijelo mu se zguri od skladištenja ljetine, ni najbjelosvjetskiji vlastelinovivitezovi neće ga moći prepoznati. Osim toga, on je "mrtav". "Živjela smrt",

zviždukao je Alobar odvajajući zrnje od pljeve.Za Frol je Aelfric bio teži izazov. Trudnoća seljankama nije donosila poštedu od rada, čak ni prije samog porođaja. Razmažena samurovinom imirisnim jastucima harema, Frol se onesvijestila dva dana zaredom dok jeteškim mahaljkama tukla lan. Nakon toga su je zorom slali u dvor gdje biopsluživala dvorske dame. Neslomljiva duha, Frol ih je bez pogovoraslužila, a gospode su ubrzo shvatile da joj u ruke ne smiju dati ništalomljivo.

Jedne noći u krevetu, Alobar makne Froline ruke sa svojeg struka inačas ih izvadi ispod grubih pokrivača. Pregledavajući njezine kratke prste,on reče: "Ovo je groblje stakla."

Zaspe nasmiješeni. Razlog zbog kojeg je Nečastivi uvježbao pijetlove da kukuriču u pet ujutro jest da s usta usnulih parova zbrišesmiješak koji im ne silazi s lica.

* * * Neka Alobarova zapažanja iz prvih tjedana boravka u Aelfricu:

(1) "Ovdje ljudi ne ukapaju mrtve u zajedničke grobnice nego uzasebne grobove. Sad kad smrt doživljavam kao privatni izazov, a ne kaodruštveni fenomen koji - nakon što se dogodi - valja iskoristiti zazajedničko dobro, kako to čini moj klan, pitam se nema li kršćanstvo ipaknekakvih prednosti."

(2)"Vlastelinov me svećenik silno podsjeća na Nooga. Zaokupljen jesvojim statusom na imanju i manipulira svima jednako - gospodarom,gospodaricom i kmetovima - kako bi poboljšao svoj status i učvrstio



Crkvin utjecaj u društvu. No u kućici od granja izvan sela živi svećenikdruge vrste, mudri starac kojega zovu žrec. On živi izvan društva i odbijaimati bilo kakve veze s njim, no čini se da pučanstvo povezuje s nebom izemljom puno neposrednije nego svećenik. Vjerojatno ga svećenik zbogtoga prezire."

(3) "Povrće koje se u Aelfricu najviše jede jest repa. U mojem klanuto je bila cikla. Može li se time objasniti to da su ovdašnji ljudi takodobroćudni, a moji tako žestoki?"

* * *

Prvu godinu dana boravka u Aelfricu bivšem kralju Alobaru nekoliko je puta malo nedostajalo da se ipak prijavi u vazalsku službu kodvlastelina. Život seljaka bio je okrutno težak. Gospodar ih je štitio, a oni su

zauzvrat bili dužni propisani broj dana u tjednu odraditi na njegovoj zemlji.U onih nekoliko preostalih sati su orali, sijali i želi vlastita bijedna imanja iobavljali nebrojeno poslova, primjerice sjekli drva, klali divljač, strigliovce, kopali jarke, vadili vodu, krpali ceste, kolima teglili gnoj i izrađivalikola kojima će tegliti još više. Navečer, dok bi ga sve potmulo boljelo,Alobar je osluškivao kako mu rastu žuljevi i taj se zvuk u njegovu uhustapao s odjekom pruta na volujskoj koži.

Dotad je srebrnobijela boja obojila svaku četvrtu vlas na njegovojglavi; nekih bi noći čupao te blijede vlasi kao da su posrijedi latice igovorio Frol: "Ako i nisam bio star kad je moj klan odlučio da jesam,uskoro ću biti. Težak rad čini ružičastu opnu mladosti poroznom i pušta dase stipsa rasola procijedi u nju."

No bilo je i zadovoljstava u mjesecima kulučenja. Imati samo jednuženu za Alobara je i dalje bila očaravajuća novotarija. Frol mu je ostalaodana kao i kad joj je bio vladar, a bilo je naznaka da će sazreti u ženuvještu u seksu poput Alme, a tek mrvu manje inteligentnu od Wren. Bio jezadovoljan njezinim društvom, i kad je toga prvog mjeseca studenog rodila blizance, po jedno od oba spola, njegov je život dobio novu dimenziju. Unjegovu rodnom gradu njegovi su se potomci odgajali zajednički uodgajalištu pokraj harema. Te su prostorije bile ženski teritorij, strannjegovim koracima poput zmijama biljegovanih litica ruba svijeta. Sad jeotkrio očinstvo i to otkriće ubrizga mlazove šećera u svaku klijetku

njegova srca.Kad bi Alobar imao za to snage, katalogizirao bi svoja iskustva i

opažanja i pokušao iz njih štogod izvući, ni sam nije znao što. Budući da je



kršćanstvo isticalo vrijednost pojedinca, prema rimskoj shemi svaka jeosoba u njoj imala svoje mjesto. S obzirom na raspoloženje u kojem je biootkad ga je oskvrnula ona vlas, ta mu se postavka sviđala i osiguravala muhranu za duševno preživanje.

Seljaci su mahom bili dosadnjakovići, ali su pokazali izvanrednu

ljubaznost kad su im kao strancima omogućili da se skuče u brvnarizemljanog poda izgriženoj od buha. Njihova se blagonaklonost pojačalanakon što su se najprije Frol (iz uvjerenja) a zatim i Alobar (kao strateškimanevar) pristali krstiti uime njihova ekskluzivnog boga. No u selu su postojale određene aktivnosti u kojima je Alobaru i njegovoj obiteljisvejedno bilo zabranjeno sudjelovati. Te su aktivnosti bile društvene prirode, uglavnom vesele, a poklapale su se sa sezonskim obredima.

Tradicionalnu zimsku svečanost, koju je Alobarov narod - kao i tolikidrugi Europljani - svetkovao dvanaest dana koji su dijelili svršetak lunarnegodine (duge 353 dana) od solarne godine (365 dana), a čija je svrha bilaizjednačiti te dvije različite nebeske godine, kršćani su prisvojili i pretvoriliu vjerski blagdan po imenu "Božić". Koliko je Alobar mogao odrediti,Božić je bila ista ta nekadašnja zimska svečanost, samo što je dubokeemocije koje su jedanput na godinu izazivali utjecaji mjeseca/suncasvećenik sad pripisao godišnjici rođenja "Krista", semitskog čovjeka-bogačiji točan odnos spram Boga Jedinoga Alobar nikad nije baš najboljeshvatio.

Prvog Božića u Aelfricu, Frol i Alobar morali su cijelo jutro provestiu crkvi i slušati propovijedi i crkvene pjesme na jeziku koji su jedvarazumjeli. Poslije su kroz snijeg otklipsali do velmožine kuće, gdje je on poslužio golem obrok za sve svoje kmetove. U sumrak, Frol i Alobarvratili su se u svoju kolibu da u snu probave sve to iće i piće, ali je još

dugo nakon što su utrnuli svijeće svjetlost treperila u drugim domovimakao i u zadružnom domu iz kojeg su se veći dio noći slijevali smijeh i pjesma. Pjesme koje je Alobar ćuo nisu nimalo sličile crkvenim pjesmama,a poklici i grohot koji su se miješali u čistom, hladnom zraku nimalo nisunalikovale na molitve, premda su, prema Alobarovu mišljenju, bili jednako pobožni. Veselice su se održavale svake noći do šestog dana u siječnju, posljednjeg u dvanaestodnevnom "izgubljenom" ili dopunskom mjesecu.

Budući da su se slične stvari događale i u vrijeme nekadašnje proljetne svečanosti plodnosti - svećenik ju je nazvao "Uskrs" - te zavrijeme svetkovine mrtvih potkraj listopada - prema kršćanima, "Dan Svih



svetih"; budući da on i Frol kao došljaci nikad nisu bili pozvani; budući dase svećenik klonio tih zabava dok bi žrec, u rogatoj maski, povremenosvratio, Alobar je zaključio da seljaci, unatoč svojim pobožnim kršćanskimuvjerenjima, i dalje poštuju poganske običaje koji čine njihovu arhaičnu baštinu.

Njegov je zaključak bio ispravan, premda se brzo primicala noć kadće poželjeti da se prevario.

* * *

Usana svijenih oko ruba krigle jabukovog vina, Alobar je sjedioispred ognjišta. Vani je snijeg napadao gotovo do Velikog medvjeda, azemlja ležala pasivna poput gomolja. Padao je novi snijeg i Alobar je unebesa kovao svaku pahulju. Samo naprijed, sniježe! Pokoreni krajolik

čeka tvoju kristalnu pobjedu! Premda su seljanke imale pune ruke poslaoko lonaca, vretena i tkalačkih strojeva, loše je vrijeme smanjilo radneobveze njihovih muževa, i Alobar na tom predahu zahvali novome bogu,starim bogovima, zvijezdi Danici i samome snijegu, jer je snijeg izgledao pun života i živahan u svijetu koji je snivao poput trupla.

Ispred pucketave vatre Alobar je na koljenima zibao svoju dječicu. Naposljetku se zamisli nad svojim usudom. Kako je jedva dočekao ovu

prigodu da ga nitko ne prekida dok razmišlja! Njegov se život stubokom promijenio izvana i iznutra nakon što ga je ona srebrna vlas izbacila izigre: premda je sutra Božić, predmet njegovih razmišljanja nisu svinje kojesu se pekle u pećnicama lorda Aelfrica ni blagovijesti koje se pacaju usvećenikovu molitveniku, nego njegov put od kraljevske do seljačke časti, ikakve bi ga sve prekretnice mogle u budućnosti čekati na tom putu. Životkoji teče. To je divljenja vrijedno.

Tako se zanio mislima da su mu, kad je netko zabubnjao po vratima,iz ruku na ognjište ispali i krigla i dječica. Krčag se otkotrlja u vatru, ali blizanci, malo manje okruglasti, ostanu gdje su pali.

Frol otkračuna vrata. Iz tame nagrne snijegom oprašena družbanjihovih susjeda, lica grimiznih od hladnoće i žestokog pića. Seljani ihzagrle oboje, i to prilično pohotljivo, a oko vrata im objese vjenčiće božikovine i cedra. Pozovu Alobara i Frol da podu s njima u zadružni dom.

Frol uznemiri to halabučenje inače staloženih i ozbiljnih seljana, aliAlobar šapne: "Pridružimo im se. Prošlo je više od godine dana. Ovo nam je drugi Božić u Aelfricu i napokon su procijenili da nam mogu iskazati povjerenje i pozvati nas da sudjelujemo u njihovoj blagdanskoj zabavi.



Sudeći po njihovoj raspoloženosti, uključit će nas u obrede starije,raskalašenije i pretpostavljam iskrenije od onih kojima ćemo nazočitisutra."

Ulaz u dvoranu bio je ukrašen tako da podsjeća na zvijer: iskolačeneoči plamte (fenjeri u kozjim kožama), zubi od tankih drvenih daščica. Oni

udu kroz usta tog stvorenja, prijeđu po krvlju natopljenim kožama koje su predstavljale jezik te velike životinje, a vjerojatno i bile preteča crvenogsaga. Unutra, niske stropne grede bijahu raskošno okićene crnogoričnimgranama, božikovinom i jedričavim cedrom, premda se iz vlažnihcjepanica koje su tinjale u kaminu tako jako dimilo da su pojedinostizelenila bile jedva raspoznatljive. No to i nije bilo važno, jer su i više negovidljive bile bačvice jabukovog vina, koje su se veličanstveno dizale usred

dima. Frol i Alobar dopuste da im nataču jabukovo vino u pehare, premda bi se veći dio te tekućine učas prolio zbog gurkanja sumještana koji su pridošlice nagovarali da im se pridruže u pjevanju prostačkih pjesama. Frolse iskreno trudila naučiti svaku lirsku nepristojnost, ali je Alobar uporno pjevao jedinu pjesmu koju je znao (ili ikad znao), ep o bitkama iz davnina,od iskona.

Gudači i puhači instrumenti sviraju se nevješto. Uskoro počne i ples.Uz pomoć jabukovog vina i njegove kemije, Alobar i Frol se opuste i kaood šale uklope u bučno ozračje. Frol je plesala sa svakom seljačinom koji bi je zamolio za ples, a Alobar je žvakao kobasice i krvavice, kockao se ikartao.

Malo prije ponoći, kao na znak, pjesma, ples i igre iznenada prestanu. Misleći da je zabavi kraj, Alobar i Frol krenu po svoje ogrtače iusnulu dječicu i da podu kući, ali im rekoše da će, budu li otišli, propustitivrhunac blagdanskih svetkovina. U tom trenutku dvije seljanke, odjevene u

najfiniji vez, izađu iza hrpe zelenila nagomilane iza bačvica s jabukovimvinom. Nosile su dasku na kojoj je stajao višeslojni kolač. Stol su već pomaknuli nasred prostorije i na njega sad postave taj kolač. Po načinu nakoji su se muškarci sjatili okolo pomislilo bi se da će iz kolača svaki časiskočiti gola djeva, ali do tog proboja u slastičarskom umijeću trebat će pričekati još devet ili deset stoljeća.

Jedna od onih dviju žena iz svoje kićene pregače izvadi nož i počne

rezati poslasticu. Kad ju je razrezala na dovoljno komada, druga ih žena počne dijeliti, komad po komad, isključivo muškarcima. Kad su svimuškarci, uključujući Alobara, bili posluženi, počnu jesti svoje kriške.



Žvakali su vrlo polako i pritom pozorno promatrali žvakanje svojihsusjeda, sporo mišićno dizanje i spuštanje njihovih čeljusti. Osim zvukatoga tihog žvakanja, prostorija je utihnula poput škrga fosila.

Kolač je bio tako vlažan i sladak da je Alobar bio voljan pohvalitikuharice, no i najtiša bi pohvala u muku koji je vladao u dvorani odjeknula

poput stabla koje se ruši. Kad je zagrizao u nešto malo i tvrdo, nešto odčega mu je zubni živac punom duljinom zatitrao od šoka jasnog i vrućeg bola, nije se usudio jauknuti, jer ako se mora zatomiti pohvalu, onda todvostruko vrijedi za prigovor. Ne želeći uvrijediti žene koje su ispeklekolač, Alobar izvadi taj predmet iz usta što je nezamjetljivije mogao, a ta jegesta bila osuđena na propast jer su sve od dima krvave oči počivale nanjemu.

Alobar pogleda izvađeni predmet. Pokaže se da je lako prepoznatljivi, bez obzira na privremenu neugodu koju je priskrbio njegovu kutnjaku, prilično bezazlen. Budući da su ionako svi gledali, Alobar ga - doneklerumen od nelagode - podigne visoko da ga svi vide. "Sitnica, zrno graha",reče on stidljivo. Još nije pravo izgovorio tu riječ do kraja, a dvoranom se prolomi huka. "Fažol! Fažol! Fažol! Fažol!" vikali su svi, i muškarci ižene. Mještani se sjate oko njega, počnu ga tapšati po leđima, mrsiti mukosu, grliti ga i stiskati mu intimne dijelove tijela. Donesu drveni stolac -klimavu imitaciju prijestolja - i postave ga ispod jelenjih rogova nedavno pribijenih na zid. Alobara odvedu do toga prijestolja i posjednu na nj azatim, u zaglušujućoj kakofoniji poklika i dernjave, grohota i smijuckanja,namjernog podrigivanja i jednako namjernih prdaca, navrh glave munataknu naherenu krunu od imele.

Kad mu se okupljeno mnoštvo počelo obraćati kao "kralju", Alobarse zgrane. Srce mu iskoči iz ritma svojeg klatna, a plave mu se oči zalede

poput jezera u prosincu u napadu deja vua od kojeg mu crijeva prorade,koljena klecnu, a jabukovo vino ispari iz glave.

"Viva Fabarum Rex!" učini mu se da kliču kao kroz zastore snijega ikolača. "Viva Fabarum Rex! Neka živi Kralj Fažola!"

* * *

Kralju Fažoia sve je dopušteno - takav je običaj. Dvanaest dananakon njegova slučajnog izbora, on je neograničeni vladar, naređuje

svojim sumještanima i da je na volju svojim strastima. Dopušta mu se dauživa u svim nasladama, kako god grešne bile. Otvorena su mu sva vrata idostupne sve postelje. Može ući u nečiju kuću u svako doba dana i noći i



jesti i piti do mile volje. Poželi li susjedovu ženu, njegova je; jednako takoi kći. Prostačko ponašanje, primjerice mokrenje po crkvenom oltaru, nesamo što se dopušta nego se i potiče. Kamo god krenuo, što god učinio,Kralju Fažoia na usluzi stoji raspojasana svita: namještaju mu tobožnjukrunu (tako da uvijek stoji nahereno), natežu ga za njegov tobožnji plašt

(da mu obnaže stražnjicu), obasipaju ga pjesmom i jabukovim vinom, kličumu, rugaju mu se, podbadaju.

Kad su to objasnili Alobaru, on pomisli: Pa, kad već žele kralja, tomi i priliči. Ova me kraljevska čast zapala pukom srećom, ali usuđujem sereći da nitko nema više iskustva u toj ulozi. Istina, planirao sam ove zimskedane posvetiti kontemplaciji, ali doba je svetkovina, i dobro bi mi došlomalo zabave. Frol me obilno zadovoljava, ali priznajem da ovdje ima tri-

četiri suknje koje bih rado zadigao. Žele monarha, zar ne? I ne shvaćajuda je njihov grah, u svojoj povrtnoj mudrosti, odabrao najboljeg čovjeka za taj posao. Ho-ho.

Zatim mu seljani rastumače ostatak običaja. Nakon isteka njegovedvanaestodnevne vladavine, na Sveta tri kralja, ponovno naglo stupaju nasnagu uobičajena ograničenja zakona i morala. Kralja Fažola, s naherenomkrunom na glavi, odvede se na određenu livadu izvan sela gdje mu se prereže grkljan.

* * *

"Tko je?"

"Alobar. Iz sela. Moram razgovarati s tobom. Pusti me da uđem."

"Odlazi."

"Ne! Ne mogu otiči. Ja sam Kralj Fažola."

U brvnari se začuje smijeh, točnije drevni životinjski predak smijeha:kokodakanje omotano poput bodljikave prede oko zvrka vretena u grlulisice. "Odlutali ste od svojeg kraljevstva, Vaše Veličanstvo. Ja ne potpadam pod vašu vlast. Zapravo, fućkajte se."

Alobar se nasloni na žrečeva vrata. Nikad nije bio bliže rubu plača.Da mu je barem ponovno izrasla brada da mu upije suze. "Ne shvaćaš. Ovonije igra. Ja nisam jedan od seljaka. Ja sam kralj."

"To ste mi već rekli. Kralj Fažola. Poločite još koji pehar jabukovogvina, Vaša Visosti. I ne zaboravite zamoliti svećenika za oprost kad sutra budete klečali u crkvi."



Alobar razvali vrata jednim bijesnim nasrtajem i zaglavinja unutra, askrhano se pruće razleti na sve strane. Podigne žreca s prostirke. Bezoličene jelenje lubanje na glavi starac nije izgledao tako zastrašujuće.Alobar ga je tresao dok raznorazne ogrlice od raznoraznih zuba nisuzaceketale poput jata emajliranih šojki.

"No dobro", reče žrec. "Što tražiš, informaciju ili savjet?""Ovaj... pa... uh... savjet."

"U tom slučaju, nemaš sreće. Za savjet treba vremena, a ti ćeš bitimrtav za dvanaest dana."

Alobar odgurne žreca na njegovu prostirku. "E neću!" vrisne on izatopće nogama. "Neću!"

"Ono? Nećeš? Ali ti si 'kralj', i time osuđen na smrt.'' Žrec se nakesi poput lasice. Mjesečeva potrkivala.

"Ja sam dvostruki kralj i dvaput osuđen na smrt - i već mi je toganavrh glave. Najprije vlas, a sad zrno graha! Ako me smrt želi, neka dojašena sablasnom konju, s pepelom u ustima i ledom u testisima, neka zamahnekosom i grozomorno zavija, neka dođe po mene osobno a da ne šaljenekakvu vlas, nekakvo usrano crno zrno graha koje su u kolačiću ispeklenekakve glupe seljanke! A možda ću i tad odbiti poći. Iskreno rečeno, nesviđa mi se način na koji smrt posluje."

U žrečevim očima zasvjetluca znatiželja. Podigne se na kvrgave bokove. Pogleda u snijeg koji je posipavao sadržaj njegove kolibe."Osjećaš li lagani propuh? Pomozi mi objesiti ovu kožu na vrata. A tad ćunam skuhati malo čaja od gljiva, pa možemo porazgovarati o tvojem problemu."

Dok se njegov domaćin grbio nad sićušnim ognjištem od sušeneopeke, Alobar onjuši vijence sušenog povrća koje je visjelo po zidovima.Svaki je odašiljao drukčiji prikaz stanja koje vlada u biljnom carstvu.Opipa i kosti, očnjake i puževe kućice koji su se, poput zvončića koji ćezazvoniti od žrečeva teškog daha, klatili sa stropa. Svaki je ulomak flore ifaune bio istrgnut iz svojeg izvornog staništa i nelogično sparen, pa ipak jesvaki izgledao savršeno uklopljeno. Na tulum u Alobarovoj glavi, a koji su priredile uzrujanost i tjeskoba, kao nezvani gost uljezne pomisao:

postojanje se može preustrojiti. Rastrgan između želje da tu misao ispratido vrata ili da je posjedne na počasno mjesto, Alobara iz te nedoumiceizbavi šalica vrućeg čaja koja mu bi gurnuta u ruku.



Žrec je obredno srkao. Alobar ispriča cijelu svoju priču. Kad je odčaja jednoga i priče drugoga ostao samo talog, žrec iz džepa izvadinekoliko kratkih komadića konopca i počne ih vezati u čvor, mumljajući pritom. "U svoju mrežu", mrmoljio je, "uplećem jecaje crnog leda koji puca. U svoju mrežu uplećem sjekirinu reakciju na češer. Uplećem ličinkin

okrugli trbuh. Uplećem rupu u nebu kroz koju kometi bježe. Uplećemkorijenje duge i let vrbine mace." Nastavi tako unedogled - "Svojommrežom uplećem gluhu stršljenovu baku" - sve dok Alobaru ne dođe da gazgrabi i još jedanput prodrma.

Upravo kad je Alobarovu strpljenju došao kraj, žrec rasklopi ruke i pokažu se oni komadići konopca koje je učvoravanjem prometnuo u nježnuljubičicu, latica boje ljubavnih ugriza na ključnoj kosti. Alobar posegne za

cvijetom, ali on plane i pretvori se u pepeo u žrečevim prstima a da ih pritom ne opeče. Sad je bio red na Alobara da zagunđa. "Ubuduće ću pripaziti čija vrata razvaljujem", reče on, rukavom brišući čaj koji je proliood zaprepaštenja.

Žrec se nasmije. "Ne obraćaj pozornost na tu staru vradžbinu", rečeon. "Nekoć je bila moćna, no sad je samo razbibriga šačice ludih starih prdonja koji pamte kako se razgovara s dračom." Alobar zausti da ćenegodovati, ali ga žrec prekine. "Čovjek okreće leđa bilju i životinjama",reče on. "Polako prekida vezu s njima. Jednog će dana morati ponovnouspostaviti taj kontakt, radi opstanka svemira. No zasad je vjerojatnonajbolje da sam krene novim putem."

"Kako to misliš?"

"Daždevnjak može biti jedino daždevnjak, jelen samo jelen, a grmgrm. Istina, grm je potpun u svojoj grmovitosti, no njegove su granice, premda ne tako oštre kako neki budalasti ljudi vjeruju, prilično očite.Seljaci Aelfrica su poput grmlja, poput daždevnjaka. Rođeni su kao jedno iumrijet će kao takvi. Ali ti... ti si već bio ratnik, kralj i kmet, a po svemusudeći, čeka te još toga. I stoga si naučio tajnu novoga puta. A ona glasi:čovjek može biti puno toga. A možda i bilo što.

Nekad, životi bilja i životinja i životi ljudi nisu bili u većoj mjeriodvojeni. No danas ima ljudi koji se odvajaju, ne samo od životinja nego iod drugih ljudi. Rimljani svojim kršćanstvom promiču ideju čovjeka-

pojedinca. Premda ti nisi ni Rimljanin ni kršćanin, svejedno nisi ništamanje zagrijan za tu ideju, što znači da vjerojatno ima nešto u njoj.Rimljani potiču individualizam, ali zadržavaju stroge kontrole. Prije ili



poslije, uzdići će se ljudi koji će se zbog uvjerenosti u nadmoć iznimnih,izvanrednih, izoliranih pojedinaca proglasiti izuzetima od tih kontrola. Usvojoj jedinstvenosti neće oklijevati prkositi prihvaćenim normama. Ti ćeljudi Rimu - kao i Rimovima poslije Rima - zadati velikih glavobolja. Amislim da si ti, Alobar, među prvima od takvih ljudi.

Ne proturječi. Vidim da te moje riječi ushićuju i uzbuđuju." Bila je toistina. U tom ushićenju i uzbuđenju, Alobarov se čaj ohladio, pa mu gažrec ugrije.

"Da si običan seljak, zadivio bih te još pokojim trikom: pokudio bihte, utješio i poslao natrag u Aelfric da se bez bojazni suočiš sa smrću.Većina seljaka umire zadovoljna. Za njih smrt znači prestanak tlake. Napokon se mogu otresti svojih prljavih i napaćenih tijela i ući u dimenziju

čistog duha. Biljke i životinje su još pomirenije sa smrću: to je njihov prirodni svršetak. Ali čovjek je po prirodi neprirodna životinja. Ako nekostvorenje ima izgleda pobijediti smrt, onda je to čovjek.

Da si običan kmet, poslao bih te natrag u Aelfric da pomognešsvojim susjedima u javnom pročišćenju kroz koje prolaze na isteku stare i početku nove godine, da im se pomogneš narugati onome što najviše volekako bi to mogli još više štovati. Vratio bih te da ti na glavu nataknu svetu

imelu, da budeš Kralj Fažola, da te se žrtvuje dobroj staroj božici poljodjelstva. Umjesto toga, bodrim te da zajašeš taj čudnovati vjetar kojite propuhuje, da odjašeš na njemu kamo god te odnio."

"Ali kojim putem da krenem?"

"To trebate odlučiti ti i vjetar. Čini se da išteš neku vrstu besmrtnosti.U tome ti ne mogu pomoći. U sferama koje ja nastavam, smrt jedružbenica. A s prijateljem se ne svađa. Želiš li se upoznati s onima koji

imaju moć nad smrti, predlažem da odeš na daleki istok.""Sve do Helade?"

"Puno, puno dalje od Helade."

"Znači u Egipat?" Za Alobara je Egipat, sa svojim zbunjujućimzrcalima, bila posljednja putna postaja.

"Koliko je do Egipta, pa još triput toliko."

"Triput koliko je do Egipta? Pokušavaš li me nasamariti? Prevalio bih se preko ruba zemlje!"

Žrec brekne od smijeha. "Alobare, zemlja nema rub."



Sad je bio Alobar na redu da se nasmije. Ipak sam možda u društvuludog starog prdonje, pomisli on. "Koje li budalaštine!" objavi on.

"Alobare, slobodan si i poseban čovjek. Stoga ću te uputiti u malutajnu. Poslušaj. Redovito razgovaram s pticama i ribama. A ptice i ribe meuporno uvjeravaju da nema nikakvog ruba. Alobare, živimo na kugli.

Zaista. Nemoj nikome reći: svijet je okrugao."Ta je ideja bila tako opojna da Alobara obuzme slabost. On naglo

proguta velik gutljaj čaja i zagleda se u žrečeve oči - sjajne i crne poputonoga graha iz kolača - kako bi se uvjerio da ga ne vuče za nos. Kad seuvjerio u žrečevu iskrenost, ustane i skupi svoje kože. "U tom bih slučajutrebao krenuti."

"I bi."

"Pretpostavljam da će se ovdje prije mojeg povratka održati nekolikoGozbi nad gozbama. No rado bih ti načinio čvrsta nova vrata kad idući put prođem ovuda."

"Znači, kaniš se vratiti?"

"Ako je svijet okrugao, ne mogu to izbjeći." Alobar se zacereka."Jednog bih se dana želio ponovno podružiti sa svojim klanom, makar semorao pritom prerušiti."

Žrec odmahne glavom. "Iz pouzdanog sam izvora dočuo da će ljudilorda Aelfrica napasti tvoju staru tvrđavu čim se ceste u proljeće osuše.Pobit će sve koji pruže otpor, a ostale pokrstiti. Puno prije tvojeg -eventualnog - povratka, nezavisni grad kojim si nekoć vladao bit će samo još jedna utvrda na granici Svetog carstva."

Alobar lupi šakom po dlanu. "U tom slučaju moram upozoriti klan!Organizirat ću obranu! Možda mi prvi napadnemo! Tako mi zlaćanih brkova zvijezde Danice, pokazat ćemo tim repojedima što znači boj!Trebat će im više od jednoga boga da izvuku živu glavu prije nego što ja imoji momci završimo s njima, bla-bla-bla..."

"Prekasno, Alobare, prekasno." Kao da želi potkrijepiti svoju tvrdnju,žrec naglim pokretom strgne masku jazavca sa zida i baci je u vatru."Neprijatelj nije samo lord Aelfric nego i cijelo carstvo. Preveliko je, prejako, ima prevelik zamah. Svijet se mijenja, Alobare." Pokaže u goruću

masku. "Ne trati život na pokušaje da preokreneš tijek povijesti. Povijest jeiznjedrila Rim i jednog će ga dana pokopati. U međuvremenu, ti imašvažnijeg posla. Zar si zaboravio? Hoćeš li biti pojedinac, neovlašteno



kročiti na teritorij koji nitko drugi nije imao domišljatosti ili hrabrostiistražiti, ili samo još jedan dosadni komarac kojeg će vlasti zgnječiti? Sjetise: više nisi ni kralj ni ratnik, nego nešto novo. Pripadnicima tvojega klananeće pomoći to što bi i tebe ubili zajedno s njima, ali tko zna kakve bikoristi mogle nastati iz jednog novog, potpuno proživljenog života?"

"Imaš pravo", reče Alobar i uzdahne. "Moj klan, njegove jedre žene injegovi plemeniti lovački psi su iza mene. A meni valja naprijed."

Nakon što je zagrlio starca, on krupnim koracima zagrabi van nasnijeg. Usmjeri čizme na istok i prisili pete da podu za prstima. Ubrzo mužrečev kućerak iščezne iz vida. Selo i vlastelinov dvorac se također višenisu vidjeli.

Frol jamačno misli da se u ovaj kasni sat negdje koristim

povlasticom svoje fažolske časti i da sam objahao bedra neke druge, pomisli on. Slutio je da joj nanosi bol, a to zaboli i njega. Nedostajat će muFrol i dječica, vjerojatno jače nego što su mu nedostajali Wren i Mik. Ali, propuhuje ga neobičan vjetar, zar ne? I ne odnosi li ga u daljinu?

Nebo je bilo baršunasta crna šapa koja je pritiskala bijeli krajolikobzirnošću mačjeg roda, a zvijezde su poput iskri frcale iz njegova mačjegkrzna. Sumorni huk sove zasiječe studeni zrak poput vibrirajućeg klina. A

tad sve utihne: čulo se samo prigušeno škripanje Alobarovih čizama nasnijegu, kao da mravi žvaču vosak. Koraci mu ubrzaju i uhvate veseliritam. Zamalo da je plesao preko smrznutih polja.

"Svijet je okrugao", zapjeva on u ritmu svojih koraka.

"Postojanje se može preustrojiti. Čovjek može biti puno toga.

Poseban sam i slobodan.

A svijet je okrugao, okrugao, okrugao."

* * *

Nekoliko tjedana nakon toga, Alobara probudi žarko sunce na obrazui oštar vonj u nosnicama. Uspravi se u sjedeći položaj u travi i protrlja oči. Ne pitaj se, Alobare, kamo se djenuo ostatak tog sna. Svi se snovinastavljaju s onu stranu stvarnosti.

Toplo sunce u njemu izazove osjećaj lijenosti i ugode, želje da čitavo

jutro provede izležavajući se i češkajući se ispod pazuha, ali su mu senosne trepetljike bibale, nazalne turbinate klecale, a sfenotemoidalnirecesus bio u stanju najviše pripravnosti. "Tako mi Odinovih mednih



ćupova, kojeg li mirisa!"

U blizini je paslo stado ovaca i Alobar zaključi da je ono krivac za tajvonj, ali grom vuni i pakao ovčetini ako je moguće da ovce tako vrijeđajunjegovu surlu. Možda u toplim podnebljima ovce poprimaju miris svojih srodnika, pomisli Alobar, jer je njegove nosne kanale nedvojbeno ispunio

jarčev vonj - i to jarca u doba parenja.S obzirom na blizinu slada, jamačno je i pastir u blizini. Možda ga

uspijem nagovoriti da se odrekne nekoliko mivica doručka prije nego što sinađem neko mirisnije mjesto. Alobar krene da će ustati, ali mu nešto zapneza ogrtač i povuče ga natrag. Ponovno pokuša ustati, no ponovno budesrušen na blatnu zemlju. Maši se rukom iza leđa da se oslobodi grane ili povijuše koja ga je sputavala, ali ne dotakne ništa. Odbrza metar na trtici,

ponovno pokuša ustati, pa još jedanput, pa opet, svaki put s istimrezultatom. Ljutit i pomalo prestrašen, isuče nož i, još sjedeći, strelovito seokrene: iza njega nije bilo nikog! Skupivši svu gipkost svojih nožnihmišića, on se trgne nagore. Tump! Ljosne poput paketa meteoritaadresiranog Preporučena pošiljka sili teži.

Ovaj put ostane sjediti. Prelazio je prstom po oštrici noža i omogućiosvakoj ovci na tom obronku da se do mile volje nagleda njegove

ojađenosti, zbunjenosti i poniženosti. Prođe gotovo četvrt sata prije negošto je oprezno i jako polako, centimetar po centimetar, tetivu po tetivu, počeo ustajati. I uspije mu! Stoji! Protegne se, ispusti uzdah olakšanja odkojeg dvadeset metara dalje jednoj ovci zatrepere trepavice, načini krupniiskorak - ali! Nije ni do kraja koraknuo, a već ljosne na svoju novoizniklu bradu.

Grohot pomamnog, veličanstvenog smijeha razlegne se niz obronak izaječi iz dalekih litica; pomamnog jer su mu note bile izvan rasponanormalnog ljudskog glasa i tako nesputane da je kokodakanje onog žreca uusporedbi s njim zvučalo prigušeno; veličanstvenog jer je zvučao silandometom a ograničen širenjem; smijeh koji je istodobno bio neobičan i poznat, i koji Alobaru u kosti usadi strah od nepoznatog i radostsamoprepoznavanja. Bio je to smijeh koji je mogao biti istisnut iz cjevčicanajskrovitijega kutka njegova srca a zatim pedeseterostruko pojačan umijehu gnjurčeve stražnjice.

Taj je smijeh očito negativno djelovao na ovce, jer one iznebuha počnu blejati i ritati se, a najstariji ovnovi u stadu jurcati poput janjadi.Povjetarac iznenada prograblja krajolik i izmami iz trava mrki mrmor, a



grmlje čička potakne na šum sličan cvokotu otančalih zuba. Pčele napuste borovice i prepuste se bezglavom kruženju metar iznad tla, pjev pticakojim je proplanak dotad veselo odjekivao prilično se stiša, a ptičjemušičave ćurlike i zvižduke zamijeni čvrsta, gotovo bogobojaznamelodijska linija. Nelagoda koju je Alobar osjetio bola je poput trna, no

svejedno ga počne ugodno stezati u preponama, a u udovima mu se pokrenu trnci i želja - izazvana nečim izvan njegove moći - da se pokrenu ida se Alobar pridruži stadu u njegovu nezgrapnom plesu. S obzirom na toda je puzao kroz travu, upita se nije li ga svladala Zmijska Sila i ne postojili ipak rub svijeta kojemu je on opasno blizu.

"Hej!" zazove ga glas. "Zašto trbuhom po tlu gmižeš? Ta jesi ličovjek ili crv?"

Natjeran glasom, istodobno užasnim i veselim, prijetećim izavodljivim, Alobar zaboravi na svoje nedavne propale pokušaje i žurno seosovi na noge. "Gdje si?" upita drhtavim falsetom. "Zašto se smiješ?"

"Ja sam posvud", zagrmi glas. "A zašto se bog ne bi smijao bijednojčovječjoj muci?"

U tom trenutku Alobar usmjeri svoj u ljutitom boju uvježban pogledna cerenje u lišću. Isprva je vidio samo cer, no tad ugleda olinjali rep i

shvati da je taj povezan s cerenjem. (Trtična je kost često vezana za cerećukost, premda je danas ta veza protuzakonita u sedamnaest američkih državai glavnom gradu Washingtonu.) Naskoro se grmlje razgrne i na pašnjakdoskakuće nevjerojatno stvorenje: rutavi jarac od struka do kopita, ačovjek od struka naviše. Ili, točnije, čovjek od struka naviše osim paratubastih rogova koji su čisti planinski zrak boli poput rašlji brončanihvrhova za vađenje cikle.

"Ti... ti si... Rogati", zamuca Alobar.Stvorenje docupka bliže i rasprši sve nedoumice glede izvora onogsmrada. "Na nekim me mjestima znaju pod tim imenom. Ovdje me zovuPan." On zašuti. "Naravno, oni koji me još štuju." Ponovno zašuti. "A tkosi pak ti? I koje ti je poslanje?"

"Alobar, nekoć kralj, jednoć i kmet, a sad individua - jesi li čuo zanjih? - slobodan i gladan, tebi na službu. Moje poslanje? Iskreno rečeno,

bježim od smrti."Panova kopita, koja su dotad grebla po tratini kao u gotovo pijanommalom fandangu, postupno uspore do potpune nepokretnosti, a onaj mu cer



polako spuzne s lica kao da ga u stranu gurka neka slaba ali uporna ruka.Mesnate mu se usne objese u ozbiljnom luku, a u kozjim očima jadzamijeni vragometnost. "I ja", reče on.

"Molim?" upita Alobar.

"Zar toliko si ogladnio da ne čuješ? Rekoh da i ja od smrti bježim."

"Ali to ne može biti! Ti si bog. Nisu li bogovi besmrtni?"

"Ne posve. Istina, imuni smo na boljetice i nesreće koje satiru ljudskirod, ali bogovi mogu umrijeti. Živimo dok ljudi vjeruju u nas."

"Hmmm. Nikad mi to nije palo na um", reče Alobar. "Ali jamačnotakvi poput tebe ne oskudijevaju vjernicima." Unatoč Panovim raščupanimkovrčicama i smršenom runu, usprkos slini u njegovoj kozjoj bradici i

stajskom gnoju na kopitima, bio je najdojmljivije biće koje je Alobar ikadsreo.

"Ha! Alobare, ta gdje si ti dosad živio? U bundevi? Zar si istom pao skola krcatih repom?"

"Ja jedem ciklu", ponosno će Alobar.

"Kako je takva neznalica uopće kraljem mogla biti? Zar tvoj narodživi u takvoj zabiti da čuli nikad nisu kako slavni se glas ori iznad mora

crnog poput vina: 'Veliki Pan je mrtav, veliki Pan je mrtav'? Naravno, prošlo je gotovo tisućljeće od toga, a kao što i klipan poput tebe možeopaziti, još se ne dam. No s rođenjem Krista, vjera u mene se smanjila iotad se rukama i nogama za život borim."

"Da, sad kad si to spomenuo, svećenik u našoj crkvi često tespominjao kao jednog od lažnih bogova. Zapravo, kako je opisao Nečastivog - jadna budala vjeruje da postoji samo jedan bog i jedan demon

- mogao bi ti biti brat blizanac.""Ti kršćanin si? " Pan izgovori tu riječ s takvim prezirom da su ovce

prestale skakati i srdito se zapiljile u Alobara, pčele bijesno zazujale nanjega, a leptir se u letu izvanredno precizno posrao na nj.

"Ma nisam!" žurno će Alobar, brišući zelenu leptirovu kaku iz kutaoka. "Zapravo ne. Samo sam glumatao pred svojim susjedima kako bihublažio njihove sumnje. To čeljade Krist za moj je ukus pomalo

pekmezasto. A sad kad čujem što je učinio tebi, e pa još mi je manje povolji, premda je bio za individualizam."

"Ajme, koja si ti mucica."



"Gospodine, da me niste zvali pucicom!"

"Mucica, a ne pucica. Zar misliš da bih te nazvao nečim što najviševolim?" Panove teške vjeđe na trenutak klonu kad su mu misli odlutale nadruge pašnjake u neke druge dane, dane kad ga je ružičasto latičjespolovilo koza vabilo da siđe s litica.

"Svejedno..." Alobarova se šaka sklopi oko njegova noža.

"Želiš li smrti umaknuti, svoju mršavu prednost ne trati na to da bogaizazivaš; ni Krista, kojega ovdje nema da se brani, a ni mene, koji sam puno bliže nego što je potrebno da oholu uš poput tebe zgnječim." I Alobaruz neugodan potmuli udar ponovno ljosne na nos, premda Pan nije ni mišić pomaknuo. "Pekmezasto, veliš? Krist reče da se čovjeka prosvijetliti možetek kad se ugrozi sve što ima. Ta barem bi ti znati trebao kolika je hrabrost

potrebna da čovjek odbaci sigurne blagodati društva i snubi nepredvidiveushite samotne duše. Istina, Krist plesom ni obljubom oduševljen ne bješe,odveć ozbiljno shvati 'dobro' i 'loše' i odvoji se od prirodnog svijeta, aliunatoč svim svojim nedostacima, nadmoćan bje vama smrtnicima koji ga poradi vlastitog interesa prigrliste."

Premda je Alobaru bilo do kritike koliko i do toga da ga se po zemljinabacuje poput koštice breskve, od žreca je bio naučio da se put do

čudesnog katkad može prokrčiti jezičavošću, pa kad se Pan počeoudaljavati pokazujući tako da je njihov razgovor završen, Alobar ga žurnozazove. "Reci mi, Rogati,'' vikne on, "zašto braniš Krista ako ti on radi oglavi?"

Bog zastane i ustoboči se poput žene u visokim potpeticama. Noumjesto odgovora, izvadi pastirsku frulu i puhne u nju pa ovce ponovno počnu skakutati, a oblačići zamigolje na nebu. Glazba je bila piskutava i

razigrana: loman, drhtav, srebrnast zvuk koji se bezbrižno uvijao u lijenimzavojnicama. Tako je silan bio nesklad između Panove vesele svirke injegova držanja, između njegovih grubih majmunskih crta i krupnih tužnihočiju, da Alobar bude ganut i protiv svoje volje, a kad je naposljetkuglazba prestala, on zglobovima prstiju otare suzu i reče: "Pane, neka raljesmrti za tebe imaju zube od pamuka."

"I za tebe", odgovori Pan. "Ali kako da nazdravimo bez čaše jakogvina? A ti svoju glad tako izrijekom objavi da je to i gluho korijenje čulo.

Kladim se da si usto i uspaljen. Pođi sa mnom, Alobare, jer premda nam jeusud dovijeka hoditi zdvajajući, neka barem dovijeka hodimo svijetomuživajući."



Pan munjevito jurne preko pašnjaka s Alobarom za petama. Verao se po vrletnim stijenama, ne obazirući se na guštike naprasitog čička. Alobar je bio u dobroj kondiciji, očvrsnut seljačkim kulučenjem i nedavnim putovanjima, ali nije mogao držati korak s Panom, i uskoro on nestane. Noništa zato: Alobar je samo trebao slijediti miris, tu kužnu ispadnu jarčjih

žlijezda koja je visjela u zraku poput slankaste izmaglice i vukla ga sveviše uz strme i nazupčane kralješke urvine. Što se Alobar više penjao, to jega je obuzimala sve bolnija nelagoda, dok ga doslovce ne preplavi panika.Upravo kad je njegova uzbudljiva tjeskoba dosegnula vrhunac i mamila ganerazboritim nagonima da se strmoglavi sa stijena, začuje djevojačkeglasove i zvuk prskanja vode. Ona panika ispari kad ga Panov mirisdovede u špilju, nišu obraslu paprati, nasred koje se bljeskalo bistro jezerce.

U tekućim nasladama toga jezerca uživalo je sedam ili osamneobičnih ženskih stvorenja: niskog rasta ali punih oblina, kostijuobloženih štrucama boje bjelokosti i petunije; smršena im je kosa visjela poput užadi od algi gotovo do peta; njihove besprijekorne bradavice bile sucrvene poput zamorčevih očiju; njihova je cika bila ona koja za sobomostavlja svjetlost u polutami; nijedna nije bila starija od tinejdžerice Frolkoju je bio ostavio u Aelfricu. Slatke putene iskre počele su frcati kad su

pogledale u Alobara i on nasluti da je u krajnje dobrohotnom društvu.Točno nasuprot jezercu, na ulazu u tu plitku špilju, čučao je Pan. U

jednoj je ruci držao vinsku mješinu, a u drugoj svoj ukrućeni ud. U grubojglinenoj zdjeli do njegovih nogu, opasno blizu raspomamljene lukovicenjegova uda, bile su masline, smokve i sir feta. Trzajem glave, Pan dadeAlobaru znak da priđe. Alobar je bio izgladnio, ali da bi stigao do ića i pića, morao je pregaziti nimfama napučene vode. On skupi hrabrost i

zagazi u vodu. Vrijeme za ručak u Arkadiji.Ostatak dana prođe u raskošnoj pastelnoj omami protiv koje se

Alobarov sjevernjački temperament uzalud bunio. Očekivao je da će nimfe biti pomamne u svojim putenim iskazima, zamišljao da će gristi, grepsti ivikati, ali ni kao kralj ni kao kmet nije upoznao takvu profinjenost.Mekoputnost kojom su užici tog popodneva bili zaogrnuti izazove blagunelagodu u ratničkom dijelu njegove duše. No kad se u blijedi sumrakogledao oko sebe, posvud spazi dokaze svojeg sudjelovanja: bedradrijemajućih nimfi glazirana skorenom sjemenom tekućinom, njeziniugrušci plutaju po zasjenjenim vodama poput rasporenog tkanja s tkalačkihstrojeva jezerskih pastrvi, a na vršcima vlati trave bjelasaju se kapi previše



mliječne da bi bile rosa. To nije moglo biti samo Panovo lučenje jer suAlobarovi sjemenici bili spljošteni i suhi poput istiještenoga grožđa. Usto,nakon sat vremena uzbudljivog brčkanja u jezeru. Pan se odvukao u špilju izaspao kao top, a ekstatično predenje nimfi bilo je pretiho da bi ga probudilo iz drijemeža.

"Panu nije dobro", nimfe rekoše Alobaru u povjerenju."Gledao sam ga kako se vere po stijenama, gledao kako je vas četiri

jednu za drugom doveo do vrhunca", reče Alobar. "Meni se čini da je u prilično dobroj kondiciji."

Nimfe ispuste zbor sanjivih uzdaha. "Trebali ste ga vidjeti kad je biou naponu snage. Danas je poput bolesne grlice u usporedbi s jarcem kakav je bio."

"Čini li ga to Krist nemoćnim?"

"Ne Krist nego kršćani. Svakim odmakom kršćanstva njegove moćislabe", reče jedna nimfa.

"Počelo je to puno prije Krista", reče druga.

"Istina", složi se prva. "Počelo je s nastankom velikih gradova. Uuljuđenim hramovima Atike i Sparte jednostavno nije bilo mjesta za

planinskog jarca kao što je Pan."Treća nimfa koja je snopom lišća sa sebe trla skorene izlučine, ubaci

se u razgovor. "Počelo je s muškom ljubomorom prema ženama", reče ona."Željeli su s Olimpa prognati božice i zamijeniti ih muškim bogovima."

"Zar Pan nije muški bog?" upita Alobar.

"Jest, ali ga se povezuje sa ženskim vrijednostima. Da bi umanjilivrijednost žena, muškarci su morali umanjiti vrijednost Mjeseca. Morali su

načiniti raskol između ljudi i drveća, zvijeri i voda, jer su drveće, zvijeri ivode odani Mjesecu koliko i Suncu. Morali su načinili jaz između misli iosjećaja, između svjetlosti svjetiljaka na kojoj se zbraja dnevni utržak itame s kojom je naš Pan odvajkada povezan. Isprva im je kao klin poslužioApolon, i njegova apstraktna logika zaista je bila klin i pol, ali je Apolon-umjetnik zadržao ljubav prema ženama - doduše ne u obliku neskrivene inesputane Panove požude, nego zauzdane čežnje - no i kao takva jesvejedno potkopavala patrijarhalnu ambiciju. Kad se pojavio Krist, Kristkoji nije spavao ni s jednim ženskim stvorom, ni dvonožnim ničetveronožnim, Krist koji nije svirao nijedan instrument, ni recitirao pjesme i nikad se nije ludo provodio na mjesečini, taj je Krist bio savršen



klin. Kršćanstvo je samo metoda da se svećenice pretvori u sluškinje,kraljice u priležnice, a božice u muze."

"Tko bi znao u što će pretvoriti nas nimfe?"

Alobar osjeti kako ga oblijeva poput cikle crvena rumen bijesa.Snažno odmahne glavom. "Svijet se mijenja," reče on, "ali će u njemuuvijek biti mjesta za vas. I za Pana."

"Možda. U svakom slučaju, ljudima modernog doba ne želimo zlo, premda se Pan katkad grubo poigra s njima. A vi? Hoćete li vi izbjeći kobod koje strepite?"

"Pogrešno ste me shvatile. Ja se ne bojim smrti. Ogorčen sam njome.Sve mora umrijeti i ja nisam iznimka. Ali želim da me se pita. Shvaćate štoželim reći? Smrt je nestrpljiva i nepromišljena. Ude vam u sobu baš kad steusred nekakvog posla i ne potrudi se ni čizme obrisati. Mile moje, imamnovu strast: strast da budem svoj i da budem više nego što je dosad netko bio u samo jednom životu. Odlučio sam umrijeti kad meni to budeodgovaralo. Stoga putujem na istok gdje, rekoše mi, ima ljudi koji su smrtnaučili pristojnosti."

"Alobare, čini nam se da ste budalasti koliko i hrabri. Zapravo,hrabrost možda i jest ludost. Strah, poput ljubavi, poziv je da se zađe u

divljinu - u duboku, hladnu špilju. Strah je finiji osjećaj od ogorčenosti.Zbog ogorčenosti, bolesti uma, završi se jadikujući u Kristovim blistavimdvoranama, ali strah, mudrost tijela, vodi natrag Panu."

Dok je Alobar mozgao o tome, Pan se probudi, protegne i odjurca učičkovo grmlje. Kad se nije vratio ni nakon zalaska sunca, Alobar posljednji put čvrsto zagrli nimfe i počne svoj dug, mukotrpan silazak,tijekom kojega nekoliko puta oko njega zaori zvonki smijeh, a jednom mu

se učini da je visoko gore na vrletnim liticama na trenutak spazio odbljesakmjesečeve zrake na rogu.

Potpuno sam, jer je ostao i bez posljednjeg spermija da mu pravidruštvo, Alobar ponovno krene put istoka. Korak mu je bio puniščekivanja, ritam hoda više nametnut intuicijom nego razborom, a brzina poticana više nejasnim naznakama čuđenja a manje pouzdanim procjenamanamjere.

Nastavit će tim tempom neprimjereno dug odsječak književnogvremena, proći kroz više krajolika nego što je tipki na pisaćem stroju,doživjeti više pustolovina nego što ima pera za držalo. Ni u jednom



trenutku tijekom ili poslije neke pogibeljne nepromišljenosti neće mu pastina um mogućnost da nepredvidivost trenutka nečije smrti možda životu da je nužnu napetost. No uvijek se spominjući riječi Panovih družica,uspomena koje nikakav susret, koliko god dramatičan bio, nije mogao pomračiti, on si dopusti da smrti manje zamjera a više je se boji. Prolazeći

kroz jedan egzotičan okoliš za drugim, učeći jezike, derući čizme, pjevušio je svoju pjesmicu:

"Kako ljubim tlo to mojeKuglu ispod nogu, znaj.Svijet je okrugao, eto što je,Ko pižljiva cikla, heja-haj."

Ne, neće biti upamćen kao bard, a kad smo već kod toga, ni kaoratnik ili kralj. No život je pravedan: u industriji mirisa, njegovo će ime jednoga dana postati prihvaćen dio nomenklature. Prema Priscilli,genijalnoj konobarici, alobar je mjerna jedinica brzine kojom čipka nagaćicama izrezanog međunožja upije losion poslije brijanja Old Spice, premda ga je u nekim drugim prigodama definirala kao vrijeme potrebnoda parfem Chanel No. 5 ispari s vrhova krila divlje patke koja leti natraške.

SEATTLEČINILO SE KAO DA SE CIJELI GRAD SPORIO ZBOG

POMRČINE SUNCA. Puno je ljudi mislilo da nema ničeg posebnog u ponovnom iščeznuću sunca, budući da ga se u Seattleu ionako malokadvidi. U ponedjeljak ujutro u Seattleu će biti samo trunčicu tamnije negoinače, razmišljali su oni. Prema mišljenju drugih, koji su vjerojatno bili u

većini, razlika je bila u tome što se za ponedjeljak predviđalo vedro neboiznad Seattlea. S obzirom na odsutnost oblačnog pokrivača, zbog kojegnebo iznad Seattlea inače podsjeća na svježi kravlji sir nakon što ga jekamion-miješalica za sobom vukao četrnaest kilometara, gradu će se prvi put od pamtivijeka omogućiti nesmetan pogled na jednu od najmističnijih prirodnih pojava.

"Jesi li otišla do parka Volunteer gledati pomrčinu?" bile su prve

riječi koje je Ricki uputila Priscilli kad je u ponedjeljak oko podnevasvratila do nje.

"Ne. Nisam stigla izaći na zrak", reče Priscilla zijevajući.



"Znači, gledala si je na televiziji?"

"Ne, nisam."

"Nisi je uopće vidjela?"

"Slušala sam je", reče Priscilla. "Na radiju. Zvučalo je kao cvrčanje

slanine.""Jebi ga, ženo. Ponekad mi se čini da si pala s Marsa." Ricki se

osvrne po Priscillinoj sobi u potrazi za mjestom na koje bi sjela. Kauč istolac, najlogičniji kandidati, bili su zatrpani hrpama prljave odjeće, čisteodjeće, odjeće u prijelaznom stadiju između čiste i prljave, knjiga,neotvorene pošte i laboratorijskog pribora. Bilo je tu i nekoliko cikli. Rickiodluči da će ostati stajati. "Trebala bi početi juriš na gol-liniju", reče ona."Sastanak počinje za trideset minuta."

"Mogu se istuširati u prvom dodavanju, našminkati u drugom i obućiu trećem. Ako mi ne uspije, uvijek mogu pucati na gol."

"Ako ne zabrljaš."

Priscilla zalupi vratima kupaonice. Ricki je morala uhvatiti posudu punu tekućine da spriječi veliki izljev.

Taj je nogometni dribling riječima bio posljedica toga što je Ricki

uspjela Priscillu nagovoriti da jučerašnje popodne provede u Kingdomeu, ataj je izlet Priscilli otkrio što se Ricki zapravo sviđa kod Morskih jastrebova: Galebice10. "Modni trendovi dolaze i prolaze," reče Ricki, "aliduljina suknjica navijačica ostaje konstantna, i moja se valuta veseljatemelji na tom skraćenom standardu."

Danas (obje su slobodne nedjeljom i ponedjeljkom). Ricki vodiPriscillu na sastanak Kćeri dnevnog menija, udruge fakultetski

obrazovanih konobarica. Barem su u početku sve članice imale fakultetskudiplomu. Udruženje je prije određenog vremena snizilo kriterije i počelo prihvaćati i konobarice sa završenim dvogodišnjim studijem. Tad je primljena Ricki, a udruga se tad još zvala Sestre dnevnog menija. "Sestre" je počelo zvučati odveć ispolitizirano. Odisalo je ženskom solidarnošću,što su konobarice-članice, ruku na srce, smatrale ne samo netočnim nego ineprimjerenim. Ili. Rickinim riječima: Želja nam je steći malosamopouzdanja, a ne nekome otfikariti muda.

U Seattleu, kao i u većini velikih gradova, bilo je poprilično ženakoje su studirale umjetnost, književnost, filozofiju, povijest i slično, a kojesu poslije studija shvatile da za svoju diplomu plus dolar mogu kupiti čašu



Perriera. Istina, one nisu upisale te kolegije s namjerom da se obogate, alinisu ni očekivale da će im summa cum laude omogućiti da se odstudentskog naselja maknu samo do najbližeg kafića sa zabranom točenjaalkohola. U nemogućnosti da se uzdržavaju radom u odabranom zvanju, prihvatile su se konobarenja, jer su tako mogle zaraditi najviše novca uz

najmanje ulaganja. Ako im već nije suđeno da rade štogod smisleno isadržajno, barem će biti izdašno nagrađene za minimum moralnogkompromisa i minimum profesionalnog angažmana.

Kćeri dnevnog menija, nakon što su shvatile da su previše različiteda bi se zvale "Sestre", donijele su posve nevin i jednostavan plan i program: oslobađat će jednu po jednu. Plaćale su razmjerno visoku tjednučlanarinu i namicale dodatna novčana sredstva prokušanim i dobro

osmišljenim kampanjama kao što je pranje automobila u bikiniju. Jedanputili dvaput na godinu, ovisno o tome koliko su novca imale u blagajni,dodijelile bi stipendiju koja bi omogućila nekoj zaslužnoj članici da odloži pladanj i neko se vrijeme posveti svojem pravom zvanju. Primjerice,izvukle su Trixie Melodian iz Salmon Housea i upisale je u plesni studiogdje je koreografi rala svoj balet o temi erupcije vulkana Mount St. Helens;Ellen Cherry Charles kupili su šest mjeseci za slikarskim stalkom, gdje jenaslikala ciklus pejzaža poslije izloženih u nekom restoranu ("Ja sam

pobjegla, ali moje slike nisu", prokomentirala je ona); a Sheila Gomezmogla je prestati zbrajati račune za šankom u La Buzniku i dovršitimagistarski rad iz matematike, prema Rickinim riječima, "nekakvu portorikansku trigonometriju".

Ricki nije bila izgledna kandidatkinja za stipendiju Dnevnog menija, budući da je studirala fizičku kulturu samo zato da bi se mogla čestotuširati s ostalim studenticama, ali je bila sigurna da bi se Priscilla mogla

dočepati stipendije i zato je poduprla Priscillino učlanjenje. Isprva sePriscilla nećkala. Ona jednostavno nije članski tip. "Jedina organizacija ukoju sam se ikad učlanila bio je Columbia Record Club," objavi ona, "a i iznjega sam se morala ispisati jer je za moj ukus tamo vladala prevelikastega." No što je Ricki češće spominjala te masne i slasne stipendije, to suone Priscilli primamljivije zvučale. Osjećala je da su je njezinieksperimenti doveli nadomak cilja, ali je bila gotovo preumorna da nastavi.Kad bi joj Kćeri mogle kupiti nekoliko uzastopnih mjeseci u laboratoriju,

ne samo da bi se potpisala na njihovu člansku listu nego bi ih sve redom poljubila u stražnjice. "Počevši od moje", zacvrkutala je Ricki.

Priscilla izađe iz kupaonice odjevena u uske traperice i pulover s



uzorkom pletenica iguanski zelene boje koji je isticao crvenilo njezinecrvenkasto-smeđe kose. Za promjenu, naružičastila je svoja ustašca uobliku Kupidova luka - majušnih u usporedbi s Rickinim punimlatinskoameričkim usnama - i četkicom na vjeđe nanijela toliko ljubičastogsjenila da bi Bela Lugosi izgledao kao pripadnik spasilačke službe. "Opa!"

klikne Ricki. "Ti si druga najdojmljivija stvar koju sam danas vidjela. Prva je bila pomrčina sunca."

"Čovjek bi pomislio da će pomrčina sunca zagrmjeti poput 340članova mormonskog Tabernacle zbora," reče Priscilla, "ali je zaistazvučalo poput cvrčeće slanine."

"Prespavala si je, gaduro jedna."

Odvezu se u grad u Rickinoj hrđom izjedenoj VW bubi. "Sramim se

da me ljudi gledaju za volanom ove bolesničke guske", reče Ricki. "Izgledakao da ima kožnu bolest. Još i gore, izgleda kao auto kakav bi ti vozila."

"Kad usavršim svoju formulu, vidjet ćeš me za volanom BMW-a iliLincoln Continentala", reče Priscilla. "A možda i jednog i drugog."

"Zato te upisujemo u Kćeri. Izvući ćemo te iz te smrdljivegarsonijere i preseliti u luksuzni stan. Nadam se da ćeš ga držati urednijimnego svoju sadašnju gajbu. Kad smo već kod toga, što su one stare

sasušene cikle radile na tvojem naslonjaču?""Netko mi ih ostavlja pred vratima. Iskreno govoreći, mislila sam da

bi to mogla biti ti."

"Ja? Zašto bih ja radila nešto tako blentavo? Ja mrzim ciklu. Zapravo,mrzim većinu povrća." Načas zašuti. "Premda moram priznati da suvegetarijanke ukusnije od zadrtih mesožderki. Pušačice su najgore. Nikadne bih pomislila da se to može otkriti... je li... lamo dolje. Ali se može."

Ona načini grimasu od koje joj se jedva vidljiv potez dlačica iznad usnenakostriješi poput maljica na nojevu obrazu.

"Otkad radim u El Papa Muerti, više mi ništa nije ukusno", rečePriscilla.

Genocidni učinak posluživanja hrane na nečiji tek toga je dana bilatema rasprave na sastanku Kćeri dnevnog menija. "Zato je bolje posluživatikoktele", reče netko. "Ne, to je još gore", odgovori Sheila Gomez.

"Posluživanje koktela ubije ti želju za žesticama."Sastanak se održavao u Dvorani točkastih kravata u Staroj tvornici

špageta. Sudjelovalo je četrdesetak žena, dvaput više nego što je Priscilla



očekivala. Nakon što su prestale jadikovati zbog gubitka apetita, počele su jadikovati zbog noćnog rada, koji je bacio neutronsku bombu na njihovdruštveni život. A zatim su se žestile što moraju biti pristojne premamrskim im ljudima. Ne izluđuju ih toliko muškarci, čak ni oni koji ihštipaju za stražnjicu (neke konobarice - manjina - zapravo uživaju da ih se

štipka za stražnjicu), nego žene. "Najnepodnošljiviji aspekt toga posla jest posluživati bogate, čangrizave, pijane gospode", reče jedna konobarica."Točno tako!" reče druga. "Osim poneke rijetke, koja je možda negdje usvojoj kukavnoj prošlosti i sama teglila pladnjeve, pokupit će napojnice sastola čim njihovi muževi okrenu leđa."

"Živa istina. Supruga je konobaričin državni neprijatelj broj jedan."

"Čuvaj se sijede kose plavkastog preljeva i majica s natpisom

'Najbolja baka na svijetu'. One očekuju da ti njima daš napojnicu."Zatim su usporedile iskustva u vezi s bolovima u nogama i

psihozama kuhara. Očito su restoranski kuhari svi odreda psihotični, samošto su neki manje nasilni od drugih. Sve je to bilo prilično depresivno. Zatosu počele razmjenjivati priče o ponekoj golemoj napojnici koju su dobile prošli tjedan, o ponekoj ponudi da ih se počasti pićem, kokainom ilivelikom kućom na jugu Francuske; o ponekoj zanimljivoj mušteriji,

uključujući lokalne slavne osobe, te o tome s kime su i što su te poznateosobe večerale; uskoro su, pritom pijuckajući Chianti, prešle s razgovora okonobarenju na ugodno čavrljanje i razmjenu osvrta i kritika pomrčineSunca.

Sastanak je bio pri završetku kad su počele razmatrati Priscillinumolbu za učlanjenje. Kao što ju je Ricki upozorila da bi se moglo dogoditi,molba je izazvala otpor.

"To što Priscilla ima samo jednu godinu fakulteta nije važno", Rickireče okupljenima. "Ona je genij."

"Tko to kaže?"

"Ja to kažem."

"Ha-ha."

"Ne moraš biti genij da bi prepoznao genija, da je tako, Einsteinnikad ne bi bio pozvan u Bijelu kuću."

"Može dokaz?"

"Samo naprijed", reče Ricki, "iskušajte je. Pitajte je nešto."



"Koji je glavni grad San Salvadora?" upita Trixi Melodian.

"I to je za tebe pitanje za genija?" odgovori Doris Newton. "Vidjelasam kad su umirovljeni zapovjednici ratnog zrakoplovstva odgovarali nateža pitanja na dječjem kvizu!"

"Osim toga," reče Ellen Cherry Charles, "San Salvador je već glavnigrad. Zemlja se zove El Salvador."

"Sigurna si?" upita Trixie. "Zašto bi grad imao duže ime od zemlje?"

"Ako je takva genijalka, zašto radi u El Papa Muerti? Svi znaju da sumeksički restorani koma za napojnice."

"El Papa Muerta je meksički koliko i Aljaska."

"Znači li El Papa Muerta mrtav krumpir ili mrtav papa?"

"U čemu je razlika?""To me vrijeđa", reče Sheila Gomez i pogleda u raspelce koje se

svojim pozlaćenim petama klatilo iznad njezinih sisa.

Priscilla se nakašlje. Progovori prvi put od početka sastanka. Glas joj je bio malčice piskutav. "U tri godine radila sam u pet meksičkih restorana.Tražim savršeni taco."

To ih ušutka. Dovraga, možda ona doista i jest genijalka.Ricki ponovno ustane. "Naša mala Priscilla je znanstvenica. Imavlastiti laboratorij. I na tragu je nečeg velikog! U ovom vam trenutku nesmijem otkriti o čemu se radi, shvaćate, brbljava usta potapaju brodove11,ali kad kucne čas... e pa, osjećat ćete se kao parobrod za Kinu jer ste setoliko natezale zbog njezina učlanjenja. Dopustile da vas podsjetim. Nijedna stipendija koju su Kćeri dosad dodijelile nije našem programudonijela ni novčića. Sheila, nemoj to shvatiti osobno, znam da je algebraTrećega svijeta važna, ali nije donijela ni pasjeg brabonjka u blagajnu.Joan, ta knjižica pjesama koju si objavila o naplavljenom drvu i melanomutvoje mame bila je zaista dražesna, izmamila mi je krupne suze na oči, daznaš da jest, ali sad ću biti iskrena: nije ostavila traga na BNP-u. Jednakotako i Trixicna harmonijska podrhtavanja. Ne bih željela zvučatineljubazno, ali ovdje nazočna Priscilla ima komercijalnog duha. Držimilijun dolara za njihov dugački zeleni rep i pomognemo li joj da ga ne

ispusti iz ruke nego da ih dovuče k sebi, sve ćemo svoje umorne nogenamakati u Dom Perignonu. Sad nije vrijeme za razgovor o financiranjunjezinih znanstvenih istraživanja, bit će vremena za to, ali nam je ova



pametna kokica možda spremna snijeti svoje prvo zlatno jaje. Sve koje suza to da je se primi u klub neka kažu za."

I one koje su bile za pobijede. Vani na parkiralištu, Ricki pogleda uPrisciilu i namigne. "Koji je glavni grad El Papa Muerte?" upita ona. "SanPapa Muerta?"

Priscilla zgrabi Ricki i zažvali je, pred nosom mnoštva konobaricakoje su izlazile iz parkirališta u raznovrsnim hrđom izjedenim VW bubama. Hrđom izjedena VW buba nacionalna je ptica Konobaričkog rita.Priscilla smjesta odluči otići u krevet s Ricki. Ali premda joj je mozak bioodlučan, tijelu joj je trebalo malo stimulacije, pa odu u Virginia Inn nauglu avenija First i Virginia i popiju svu silu diskontnog pjenušca.Svejedno je Priscillin endokrini sustav nekoliko krugova kaskao za

njezinom odlučnosti. "Moj se žižak ugasio i treba ga ponovno upaliti", rečeona. Ricki predloži pornić. Nadala se da će dvostruki filmski program, Erosove zvjezdane staze i Cure iz garaže, podići temperaturu. I Priscilla setome nadala.

No u kinu je Ricki počela patiti zbog onog Chiantija i pjenušca.Sjedile su blizu ekrana, u trećem redu, i pozlilo joj je od divovskih unutra-van i hopa-cupa. Bio je to klasičan primjer bolesti kretanja. Držala se za

trbuh i stenjala. Priscilla se okrene redu ćelavaca iza njih. "Molim vas,nemojte pušiti", reče ona. "Ova je žena u stanju vjerskog zanosa."

"Mrdne li tko na platnu još jedanput dupetom, izrigat ću se", rečeRicki.

Priscilla joj pomogne ustati i povede je niz prolaz. Par ćelavihmladića krene za njima. "Moja prijateljica pati od kronične alergije naheteroseksualnost", reče im Priscilla. "Doveli smo je ovamo u pokušaju

aktivacije njezina prirodnog imunološkog sustava, ali nije uspjelo."Muškarci se nasmiju pomalo nervozno. "Ne rugajte se patnicima!" vrisnePriscilla na njih. Nadobudni se zavodnici vrate na svoja mjesta.

Priscilla već prilično dugo nije vozila. Trzavo je mijenjala brzine.Ricki je stenjala. Morale su triput stati između središta grada i četvrtiBallard, udaljenost koju bi pješice mogli bez problema prevaliti i 80-ogodišnji norveški gerijatričari noseći vrećice prepune lutefiska12. URickinu dvoetažnom stanu Priscilla umije stradalnicu i ušuška je u krevet.

Činilo se da je zaspala kao top, ali dok je Priscilla na prstima hodala premavratima, Ricki se slabašno oglasi: "Bilo je predivno, Pris."

"Što to, dušo? Sastanak? Šampanjac?"



"Pomrčina", reče Ricki. "Vjerojatno najstvarnije što sam ikad vidjela,ali ujedno i kao san. Znaš što mislim? Stvarno i nestvarno, lijepo ineobično - poput sna. Osjećala sam se kao nošena krilima, poput papirnatog zmaja, ali nije potrajalo dovoljno dugo. Prebrzo je završilo inije ostavilo ni traga."

"Tako je to sa snovima", reče Priscilla. "Oni su savršeni zločin." Tad pomisli na onu neuhvatljivu aromu, živi smaragd koji ona godinama lovi po šumarcima olfaktornog sjećanja, na san koji živi u svojem nosu. Osjetikako je njezin laboratorij privlači poput plime i morala se oduprijeti svomsnagom.

Na jedvite jade odveze se Rickinim automobilom do obale. Popiješalicu školjkaškog nektara u Ivar's Clam Baru (bio je to kiosk, štand brze

riblje hrane gdje se nije morala brinuti da će je poslužiti konobarica koja je bila na današnjem sastanku). A tad, budući da je na svoj prošli rođendanodlučila završiti sve što počne, ona se vrati u kino i odgleda kraj Erosovih zvjezdanih staza. Sve u svemu, bila su to dva najopuštenija i najzabavnijaslobodna dana ove godine. "Vrijednoj pčelici Priscilli otupjet će žalacgenijalnosti", očita si ona lekciju putem do kuće.

Prošla je ponoć kad je stigla u svoju zgradu. U hodniku se osjećao

smrad trpkiji i od kuhanog zelja. Na njezinu je pragu, na neki načinraskošna, poput balege pomrčine ili bestjelesne lukovice teleportirane sErosova svemirskog broda na Zemlju, ležala još jedna cikla.

NEW ORLEANSLOUISIANA JE U RUJNU BILA POPUT PROSTAČKOG

TELEFONSKOG POZIVA PRIRODE. Zrak - vlažan, provokativan,

tajanstven i nimalo svjež - kao da je ljudima netko upuhivao u lice. Katkad bi čak zazvučao kao dahtanje. Kozja krv, močvarno cvijeće, magnolije itajanstveni miris rijeke začinili su atmosferu i pojačavali nasrtljivostorganske vulgarnosti. Zrak je istodobno uspaljivao i potiskivao želju, bio blag i žestok. U Francuskoj četvrti New Orleansa, kilometre daleko odhripavih pluća aligatora, zrak je zadržao tu odliku soptavog daha, premda je ovdje bio začinjen daškom metalnog zadaha zbog ispušnih plinovaturističkih autobusa, kamiona za dostavu Dixie piva, a u Decatur Streetu, javnoprijevoznog autobusnog prometala zvanog Čežnja.

Jedini način da se spusti slušalica tom telefonskom prostaku bila je



ugradnja klime. No Parfumerija Devalier nikad nije bila klimatizirana i akose ne izvuče iz svoje trenutačne recesije, vjerojatno nikad i neće biti. Zbogtoga su i Madam Lily Devalier i njezina sluškinja i pomoćnica V'luJackson u ruci držale staromodne lepeze od lakiranog papira kojima sumiješale vlažni dah što ga je Louisiana dahtanjem ubacivala u trgovinu.

Sjedile su na limunžutom baršunastom dvosjedu u stražnjem dijelu prodavaonice, gledale televiziju i mahale lepezama. Na vijestima u šest sati prikazivali su potpunu pomrčinu Sunca snimljenu s vrha Svemirske igle uSeattleu i Eiffelova tornja u Parizu. (Putanja pomrčine sunca široka je 267kilometara, što je omogućilo da Seattle uhvati južni rub današnje pomrčine,a Pariz sjeverni; u New Orleansu, sunce je pržilo svojom uobičajenomžestinom, prigušenom tek kasnopopodnevnim pljuskom.)

"Opaca!" klikne V'lu gledajući kako najprije Seattle, a zatim Pariz, unekoliko sekundi prelaze iz bijelog dana u nadnaravnu mrklu noć. "Opa!Ovo šiša opijumske kapi!"

"Ja u tome vidim znamen", reče Madam Devalier.

"Kako molim?"

"Znamen. Znak. Pariz pomračen, a Seattle okupan svjetlom. Parfemikuće Devalier oduvijek su bili dobri kao pariški, a odsad će biti i bolji.

Parfumerija Devalier će se uzdići, a Pariz - ponosni, bahati, pompozniPariz - bit će druga violina." Madam lepezom dotakne obronak svojeg poprsja, triput kimne glavom i nasmiješi se.

V'lu se zasmijulji. "Milostiva, i Seattle."

"Što sa Seattleom?"

"I Seattle se pomračio. Pa ne moramo se brinut' ni zbog Seattlea."

"Nimalo se nisam zabrinula zbog Seattlea. Zašto bih se zabrinula bašzbog Seattlea?"

V'lu je oklijevala s odgovorom. Mlada i starija žena netremice su segledale i neumorno hladile lepezom. "Milostiva, ona je, u Seattleu. Zadnješto se čulo."

"Pa? Kakve veze ima to gdje se 'ona' nalazi? Premda mi je stalo donje, ali to gdje ona jest nema nikakve veze s našim poslom."

Ponovno je V'lu oklijevala. Njezine se smeđe oči razrogače poputkljunova gladnih ptića. "Ona ima flašu", reče V'lu.

"Bocu! Bah! Svašta! Ti i ta boca. Zaboravi na tu bocu, ona ništa ne



znači. Rien. A i da štogod vrijedi, što bi zaboga ona mogla s njomeučiniti?" Milostivina je lepeza zvrjala poput šivaćeg stroja i kao da je proizvodila statički elektricitet. Oko nje se oblikovao svetokrug toplinskemunje. "I da je ta boca sposobna za sve što ti kažeš da jest, nije nam potrebna. U ovoj trgovini imamo najfenomenalniji pripravak jasmina koji

je ljudski nos ikad omirisao...""Bingo Pidžama!"

"Oprosti molim? Je li to ponovno kakav prostački sleng tvoje prostačke generacije?"

"Bingo Pidžama, milostiva. Tako se zove. Vraća se s otoka drugitjedan s još cvijeća."

"A mi još nismo kultivirale ni posljednju pošiljku! Čini se da sumandarine dobre kao gornja primjesa. Prilično se brzo zrače, ali plutaju na jasminu i ne utope se posve u njemu. Imamo srednju primjesu krepkog jasmina Binga Pidžame - dobri Bože, curo, zaista se tako zove? - i potrebna nam je donja primjesa s daškom željeza. Ali ne može ostati nadnu, mora se lagano podići i nekako povezati aromu mandarine s timsmionim jasminovim motivom. Ti i ja moramo naći neku jako posebnuosnovu." Lepeza Madam Devalier mahnito zaleprša i V'lu je morala snažno

mahati da bi održala korak s njom."Ali nemojmo trčati pred rudo."

"Milostiva?"

"Potrebna nam je jedinstvena osnova, i naći ćemo je, makar moralaistresti sav sadržaj svojeg čarobnog šešira da je nađem. Ne zaboravi, ja samsmiješala opijumske kapi dugo nakon što su crnje rekli da je recept zanjihovu pripremu zauvijek izgubljen. Istinu zborim, ha?"

'"Zborite."

"No najprije moramo riješiti problem prekuhanosti jasmina. Nije da baš cikne, ali se ukiseli. S ovim pripravkom ciljamo jako visoko, dragamoja; imamo sirovi proizvod dovoljan da pola Francuske počne veselozviždati, i nećemo ga uprskati samo zato što smo presiromašne danabavimo pumpu ili isparivač. I znaš li kako ćemo to riješiti? Tatičinimsalom!"

Naša dobra Madam bila je do vrha svoje natapirane kose u baruštini parfimerijskog biznisa. Odabrala je jasmin kao lajtmotiv svojeg povratničkog mirisa znajući da je riječ o unosnom sastojku, botaničkoj



platini, iskušanom i provjerenom cvjetnom prvaku čija se uspješnost u proizvodnji mirisa može mjeriti jedino s ružinom, no znajući jednakodobro da kao sa svakom primadonom postoje situacije u kojima će onaodbiti zapjevati. Jasmin (u ekstremnim slučajevima poznat kao jasminumofficinale) jednostavno ne podnosi jaru koja se razvija u procesu parne

destilacije. I kipuća je voda dovoljna da ubije vrhunsku aromu njegovihcvjetova. Jasminovo se ulje mora ekstrahirati a ne destilirati, a efikasna iefektivna ekstrakcija nije baš tako laka kao vezanje klimavog zuba zakvaku.

Počinje nježnim filtriranjem svježih latica u otapalu - točnije rečeno,u pročišćenom heksanu - što su Madam i V'lu učinile s cvjetovima BingaPidžame i postigle dobre rezultate. No tad se otapalo mora baciti. Nijedna

fina žena ne želi na tijelo nanositi industrijski heksan, koliko god bio čist.Da parfimerija Devalier ima isparivač ili vakuumsku pumpu, heksanski bivonj ispario iz tog jasminovog ulja brže nego japanski službenik izsuperbrzog vlaka. Nažalost, ta trgovinica u Royal Streetu mogla si je priuštiti takvu vrstu opreme koliko si je i pauk iz Trećeg svijeta mogao priuštiti mreže s markicom i mušji biftek. I tako su Lily i V'lu umočile svojekstrakt u bačvu vruće ali ne i kipuće vode, protisnule ga kroz cijevnifiltar, destilirale s alkoholom i nadale se najboljem.

Kad je Lily Devalier vještim pokretom prešla svojom patuljastom podmornicom od nosa po lučici ćupa u kojem je bio jasminov koncentrat -ah! - noćna joj toplina obavije mozak, preplavi je zvjezdanim vodama, prozirnom kerubinskom sjemenom tekućinom i ponoćnoplavim biljnimsokovima kakve ližu tropski noćni leptiri. Proždiruća je slast toga jasminazanese, ali nije bila tako očarana da ne bi osjetila dašak prekuhanosti i jedva osjetnu primjesu nesuzvučenog otapala. Istoga trenutka oduči

poslužiti se enfloražom, starim postupkom, metodom kojom se služioTatica. U enfloraži, latice se poslažu na pladnjeve masti i ostave stajati damast upije veći dio mirisa. Iscijeđeni se cvjetovi zamjenjuju svježima. Svremenom se mast natopi cvjetnom aromom koju se zatim može obratialkoholnim kupkama. To se sve obavlja ručno, tegobno i sporo, presporoza pariške i njujorške korporacije, ali se tim postupkom izlučuje vrhunskoulje, esencija dostojna golog noćnog stvora kojeg joj je onaj Jamajčaninuhvatio, a dostojna i te rijetke osnovne primjese koju je Madam prisegnula

pronaći i njome potkrijepiti jasmin."Bit će naporno, ali ćemo primijeniti metodu Tatičina sala. Pomoći

ćeš mi?"



"Jašta."

"Molim?"

"Pomoći ću vam, milostiva. Od početka do kraja."

Lepeza Madam Devalier odjednom zastane, kao da je njezino

podbuhlo, narukvicama optočeno zapešće zamislilo da je čulo tvorničkusirenu za prestanak rada te, lišeno nade ali i oslobođeno iluzija, nastavičekićati. "Mila, pojedimo zdjelicu gaspača, a zatim ćemo par satiodrijemati. Dotad će već biti dovoljno svježe da nastavimo rad ulaboratoriju."

"Da barem na katu stavite klimamtizaciju."

"Ta hajde, V'lu, žilava cura s plantaže poput tebe, znaš da ti nije

prijeko potrebna klima da bi spavala.""Ne govorim ja o spavanju, milostiva, neg' o povrću. Povrće uletava

kroz prozor i pada mi na krevet."

"Svašta! To samo neki mladić pokušava privući tvoju pozornost, anije dovoljno uglađen da ti pošalje ruže. Vjerojatno onaj ludi Jamajčanin!"

"Ma ne, milostiva. Bingo Pidžama fino miriše."

"Kako to misliš, mila?"

"Nema veze. Idem nam nagrabit' hladne juhe."

"Merci. Hvala ti. Ručajmo ovdje u trgovini, možda zrak tu nije takotežak."

Njišući bokovima poput mandolina povješanih po ciganskim kolima,V'lu se popne uskim stubama, a svoju poslodavku ostavi da lepezom tjeranapasni lascivni dah Louisiane dok čeka vijesti u sedam sati i još jednu

zloslutnu panoramu zamračenog Pariza.S gornje stube V'lu vikne: "Ako gospojica Priscilla ne smjera ništa stom flašom, zašto je o'šla na kongres parfemerista?"

Nije bilo odgovora, ali je V'lu nekako osjetila da je hlađenje lepezom prestalo.

PARIZMRKVA SIMBOLIZIRA FINANCIJSKI USPJEH; obećanu, često

iluzornu nagradu. Mrkva je želja, laž, san. U tom smislu, ima nečeg



zajedničkog s parfemom. No cikla... cikla je proleterska, neposredna i na potpuno neglamurozan način - morbidna. Kakvu poruku cikla donosi proizvođaču parfema? Da su njegove pomodarske, elitističke metodeosuđene na propast? Da bi mogao profitirati od prirodnijeg, praktičnijeg,izravnijeg pristupa? Ta cikla, ta žeravka, to krvlju podliveno rudarevo oko,

ta jabuka koju je iskljuvala sova, je li to upozorenje ili prijateljski savjet?Tako je razmišljao Marcel LeFever zagledan kroz prozor svojeg

ureda na 22. katu. Marcel je već satima stajao pred prozorom. Od pomrčine.

Claude LeFever, Marcelov bratić i dvojnik, promatrao je pomrčinu s prozora vlastitog ureda. Premda je Claude bio praktičan čovjek, pomrčinaga se ipak dojmila. Pariz je u svakom trenutku sklon dramatiziranju, no kad

je tog jutra dnevna svjetlost počela sve brže blijedjeti a velika se sjena podizati sa zapada, grad kao da se prometnuo u scenografiju, sablasnoosvijetljene kulise ispred kojih će se uskoro odigrati drama prezahtjevna iza francusku nadarenost. Kako je taj neobični sumrak gasnuo, prstenovinaizmjenične svjetlosti i sjene počeli su se valovito mreškati preko pročeljakatedrale preko puta ulice i kad je Claude pogledao u nebo, ugledauobičajeni tekst Jadnika prebojen rukom Salvadora Dalija. Sunce je bilotako okruglo, glatko, sjajno i crno da bi, da je imalo na sebi brojku osam, potkrijepilo glavninu davnašnjih filozofskih i teoloških pritužbi, i jednomza svagda pokazalo gdje se mi Zemljani nalazimo na kozmičkom bilijarskom stolu. Srebrni žar, poput ljeskanja rastaljenih kliješta kojima se jedu puževi, bljesne iza korone boje ebanovine, i Claude osjeti kako drhtiod nekakve euforije.

Kad se poslije tri zadivljene minute zasljepljujuća dijamantna koricasunca pomolila iz mjesečeve sjene, Claude začuje kako su neki ljudi u

zgradi zapljeskali pa i on zaplješće svojim mekanim, njegovanim rukama - premda diskretno. Sunce se vratilo svojem poslu, ali iz nekog razloganjemu se nije istog trenutka vraćalo na posao, pa ode u susjednu prostorijus Marcelom raspravljati o nedavnom nebeskom spektaklu. Marcel ćerazumjeti njegovo čudno euforično slanje. Ako bi itko znao objasniti zašto je pomrčina sunca u njemu izazvala tako dubok osjećaj derealizacije, to bimogao biti Marcel. Bilo je onih koji su tvrdili da Marcela LeFevera nezanima ništa što ne miriše, ali je Claude znao da nije tako. Osim toga, budući da je Marcel imao dar za otkrivanje mirisa odveć slabih da bi ihregistrirale surle drugih ljudi, tko zna - možda u svijetu njegova bratićastvari nemaju uobičajenu aromu? Claude se sjećao kako je Marcel jedne



noći na plaži izjavio da more miriše drukčije za vrijeme punog mjesecanego za mlađaka. Tad su bili mladi, dvadesetineštogodišnjaci, a ako se nevara, bili su popušili i malo hašiša, pa je to vjerojatno bila šala. Ali akodoista postoje lunarni mirisi, možda postoje i solarni. A što ako pomrčinaodašilje osobitu olfaktornu vibraciju koju, recimo, mogu osjetiti životinje i

šačica na mirise osjetljivih ljudi, i što ako se taj signal može raščlaniti,oponašati, pojačati i flaširati? E, to bi bio opojan parfemi Onaj tko biosjetio njegov dašak možda bi se ošamutio kao on sada. Claude osjeti probadanje u sljepoočnicama i žmirne. Njegov mozak jednostavno nije bionaviknut na takvu vrstu pretencioznih maštarija.

Marcel je stajao pokraj svojeg prozora i hipnotizirano zurio kroza nj, pa Claude odluči zasad ne narušavati njegovu duboku zaokupljenost.

Povuče se u svoj ured, otvori otmjeno škripeća vrata komode iz doba LujaXVI. i izvadi bocu Pernoda, a njegova tajnica iz direktorskog hladnjakadonese vodu i kockice leda. Claude si neštedimice natoči u čašu i pritomopazi da je Pernod, zbog dodatka vode, promijenio boju iz prozirne umliječnu. Upita se je li to analogno načinu na koji je njemu pomrčina pomutila misli - ili je imala upravo suprotan učinak? On prvu čašu popijenadušak, a drugu polako pijucka; prođe gotovo sat vremena prije nego što ponovno svrati do bratića. Marcel je još stajao do prozora, samo što je sad

na licu imao svoju masku kita.Marcel je cijelo poslijepodne stajao pokraj prozora, a Claude je sve

to vrijeme pio. U pet, kad su tajnice otišle kući, Claude uzme ono što jeostalo od Pernoda i preseli se za stol u prijamnoj kancelariji, odakle jemogao promatrati Marcela kroz odškrinuta vrata. Claude bi porekao dauhodi Marcela; on je prema svojem bratiću zaštitnički raspoložen, iz poslovnih i obiteljskih razloga. Zapravo, stari Luc LeFever, Claudeov otac

i Marcelov ujak - i sa svojih sedamdeset godina još više-manje predsjednikuprave tvrtke - osobno je zadužio Claudea da pazi na Marcela. "On jestjenica," rekao je Luc "ali se pobrini da bude zaštićena i zadovoljnastjenica."

Claude nije bio posve uvjeren da je Marcel stjenica, a još je biomanje uvjeren da je zadovoljna stjenica, ali će učiniti sve što je potrebno zaMarcelovu sigurnost. Marcel već dugo kritizira razvojnu politiku tvrtkeLeFever. Marcel je kreator parfema. On vjeruje u parfeme. Nema ništa protiv kolonjskih vodica, toaletnih vodica i ulja za kupanje, budući da su toionako razrijeđeni parfemi, i nije jako prigovarao kad su mirisi koje su on injegovi pomoćnici stvorili iskorišteni kao dodatak sapunima, puderima,



losionima za tijelo, kremama za ruke i šamponima. No prezire samu riječdezodorans, i jednom je prigodom na sastanku uprave pokušao prisilitikolegu-menadžera da pojede sredstvo protiv znojenja u stiku koje je tvrtkaLeFever bila planirala lansirati na tržište. Morali su ga fizički obuzdati. Noto je bila sitnica u usporedbi s njegovom reakcijom na vijest da će LeFever

proizvesti miris koji će poslužiti u proizvodnji toaletnog papira. "Dobrodošli u kemijsku industriju aroma", rekao je Claude. "Sad smo potpunoetablirana tvrtka za proizvodnju parfema!"

"Mi smo tvornica!" odgovorio je Marcel s toliko otrova u glasu da biuginula i neka otrovnica, pa odjuri u Louvre, gdje ga miris znamenitihumjetničkih djela smiri, no tad se zaustavi pred jednom od slikaHieronymusa Boscha na kojoj neko stvorenjce gura kiticu cvijeća u rektum

drugog stvorenjca, nakon čega se on počne dernjati: "Neće nijedan prodavač rabljenih automobila brisati svoje dupe mojim parfemom!"Muzejski ga čuvari izbace na ulicu. Ne prođe dugo, a tvrtka LeFeveropskrbljivala je svojim mirisnim pripravcima proizvođače sredstava začišćenje, dezinfekciju, laštenje pokućstva, zatim proizvođače tkanina, pisaćeg pribora, gumenih traka, sprejeva protiv morskih pasa te izdavačedječjih knjiga "zagrebi i pomiriši". Onoga dana kad su Claude i Lucodlučili lansirati "prostorne sprejeve" za dezodoriranje javnih zgrada i

podzemnih željeznica, Marcel je vrisnuo: "Šlageri za nos!" i otplovio naTahiti. Vratio se nakon godinu dana, a oni su ga primili natrag u okriljeobitelji bez pitanja, jer bez svojega "Zeca" oni su zaista bili samo jednatvornica.

Marcela nisu zvali "Zec" zbog njegovih seksualnih navika. Poput pobožnih građana koji nedjeljom odlaze u crkvu, a preko tjedna varaju ilažu, tako je i Marcel subotom navečer pobožno odlazio u bordel, da bi

idućih šest dana naizgled potpuno zaboravio na seks. Osim za nedavnogsusreta na kongresu proizvođača parfema u Americi, nikad nije stupio utjelesni odnošaj sa ženom koja nije bila profesionalka, a i tad bi to činioškrto. Ne, nadimak je dobio po nosu. Netko je izračunao da zečevi imajusto milijuna mirisnih receptora - nije ni čudo da sveudilj migoljenjuškicama, budući da su uhvaćeni u uzbibanu mećavu aromatskih podražaja - a Marcel "Zec" LeFever bio je na glasu, donekle pretjerano,kao ljudski ekvivalent Zekoslava Mrkve. U laboratorijima tvrtke LeFever

bilo je spektrometara, kromatografa na tekući plin, atomskih magnetnihskenera i drugih instrumenata, brzih i preciznih, za analizu i testiranjearomatskih supstancija, no budući da vrijednost mirisa ovisi o njegovu



djelovanju na ljudski nos, instrumenti nikada neće moći zamijeniti njušećerilo od mesa kao završnog prosuditelja vrijednosti nekog mirisa. Marcelovse nos smatrao najistančanijim u branši: mogao je odrediti ima li u pošiljci balzamove smole iz Perua previše kišnice, jesu li beskrupulozni trgovci izMadagaskara ponovno razrijedili ylang-ylang ulje, ima li "devijacija" u

sintetskom geraniolu. No najveća sposobnost Marcelova nosa bila je dananjuši aranžmane i kombinacije koji bi mogli rezultirati novim parfemima. Nos mu je funkcionirao kao katalizatorski laser, oksidiraostrast koja je zapretena snivala u ljubici, oslobađao pasatne vjetroveobuzdane u kori naranče, identificirao imenom i brojem leptire rastočene uivercima sandalovine i sparivao ih jednog po jednog s imućnim sinovimamošusa.

Kao proizvođač aromatičnih kemikalija i mirisnih pripravaka, tvrtkaLeFever bila je među prvih dvadeset na svijetu. Kao proizvođač skupih parfema, bila je među prvih pet - zahvaljujući Zecu Marcelu. Istom tomMarcelu koji već sedam sati zuri kroz pola četvornog metra prozorskogokna. Dovraga sve! Bio on tankoćutni umjetnik ili razmažena stjenica, bezobzira na mističnu pomrčinu, vrijeme je da netko baci cigaru u protupožarni alarm!

"Oprosti, Zec, nisam te želio prestrašiti, ali se bojim da se počinješzapletati u zastore."

"Zastore? Želiš reći zavjese. Zastori su u kazalištu, a zavjese ukućama. Nemoguće je zaplesti se u zastor, pa zato pretpostavljam da simislio na zavjese."

"Ah da. Ali zastor dobro dođe kad čovjek malo više popije pa muneke riječi ispare iz glave."

"Ako čovjek zbog pića zaboravi koja je razlika između zastora i zavjese, možda ne bi trebao piti."

Claudea je jamačno zbunjivalo to što mu Marcel drži lekciju izsemantike kroz masku kita, ali mu to nije i smetalo - barem to nije ničim pokazao. "Sad svejedno," reče on, "pio sam i poprilično popio. Pomrčina jekriva za to. Kao da čovjek više nije onaj stari, zar ne? Nije li te spopala jeza? Nisi li se osjećao kao da si prešao u neku drugu dimenziju? Da si unekom drugom svijetu?"

Kitova glava kimne.

"Jesi li o tome razmišljao stojeći tu kod prozora?"



Marcel se nije usudio priznati da su mu se po glavi, kad ga je Claude prekinuo, motale misli o mrkvama i ciklama, jer bi on, premda naljoskan,zacijelo našao načina da poveže to povrće s njegovim nadimkom i smislineku lošu dosjetku o zečevima. I zato Marcel reče: "Ne, razmišljao sam o parfemu", što s obzirom na Marcelovu vječnu opsesiju i nije bila osobito

velika laž. "A razmišljao sam i o V'lu.""A-ha!" klikne Claude. "Znaš, ne može se učiniti puno toga od čega

bi zarasla rana koju ti zada žena. Kao što kažu u V'luinoj postojbini, lakšese počešati po dupetu nego po srcu."

"Pogrešno si me shvatio. Da vidim mogu li to sročiti riječima koje ialkoholizirani mogu razumjeti. Proteklih mjesec dana uglavnom sam boravio dolje u kuhinji i usavršavao miris koji zovemo Novi val. Poznati su

ti razlozi u pozadini proizvodnje Novog vala. Predviđamo da će u mnogihljudi očaranost nostalgijom za prošlošću za koju se tvrdi da je bila jednostavnija, poštenija, prirodnija od sadašnjosti, uskoro nestati. Ugradovima živi mnogobrojna, imućna, obrazovana populacija koja radi nadobro plaćenim radnim mjestima i koja je već odbacila slatkaste, teške,ženstvene, istočnjačke mirise koje su hipiji uveli u modu šezdesetihgodina, te jednostavne, zdrave, voćne i biljne mirise sportskog šikasedamdesetih. Za tu avangardu, i za one koji će pohrliti u njezino okrilje,LeFever razvija Novi val, zaista moderan miris - prodoran, žestok,nametljiv, uniseks, urban, neromantičan, netajanstven, cool, lagan,elegantan i potpuno sintetski..."

"Marcel, ja to sve znam."

"Da, ali ne znaš kako mi se taj miris čini dosadan i zapravozastrašuje. Noćas sam jastučnicu namirisao Kovini valom i usnio -totalitarističke košmare! Pripravak nije neprivlačan, ali kad ga testiram,nekako imam osjećaj da hlapi mirisom zlokobnih isparina fašizma."

"Dakle. Marcel. Ha-ha."

"Ne šalim se." Marcel skine masku kita. I zaista, izgledao je ozbiljno."Ne šalim se."

"Ta valjda..."

"Kad pomirišem Novi val, imam osjećaj da mirisom kontrolu,

konformizam, dominaciju. Kao što rekoh, posjeduje određenu privlačnost..."

"U tom slučaju..."



"Ima nečeg utješnog u konformizmu, neke sigurnosti i privlačnosti ukontroli. A ima i neke uzbudljivosti u dominaciji... a i nasilje nas sve potajice privlači."

"Nasilan parfem? Ha-ha. Sjećaš se onog američkog losiona poslije brijanja. Hai Karate.'"

"Claude, kad bih Novome valu dodao komadićak kože, rekao bih dasam na svojem slikarskom platnu nacrtao olfaktornu siluetu nacista."

Od te se riječi Claude lecne. Zadrhti. U vrijeme nacističke okupacijePariza, blizanci LeFever bili su djeca, ali su je se sjećali onako kako seodrasla osoba sjeća prijeloma kosti u djetinjstvu: mučni zvuk puknuća,strah, bol, tuga, iznenadni podljev krvi u obliku crnog rumenila vještica iz bajki. Bila je to rana u njihovu sjećanju, mukli udarac čudovišnih čizama u

dalekom pješčaniku."Novi val je intrigantan parfem," nastavi Marcel, "ali mi postaje

mrzak i zapravo se počinjem pribojavati njegovih implikacija. Stoga samdanas razmišljao o sastojcima. Pomrčina me potaknula da se zamislim nadmoćnim i tajanstvenim aspektima svijeta prirode koje proizvođači parfema još nisu iskoristili. Prebacili smo se na sintetiku kad su prirodne sirovine postale nedostupnije i skuplje. Ali postoje deseci, vjerojatno i stotine,

sastojaka u raznim dijelovima svijeta koje nismo istražili - sjeti se samo porječja Amazone, sjeti se oceana, dovraga - a tu je i povijest... Unedavnom ljubovanju s prošlošću očijukalo se s razmjerno novijom poviješću: pedeset, najviše stotinu godina unatrag. Ali što je s mirisima od prije pet tisuća godina - jesu li bili primitivni, neoplemenjeni i priprostikako mi to mislimo? Povijest? A što je s prapovijesnim mirisima?"

Marcel sjedne i uzdahne. Nije bio atletske građe, a usto je stajao na

nogama cijeli taj čudnovati dan. "Pomrčina me podsjetila i na V'lu.""Ah, ponovno V'lu." Iz Claudea se smijuljio Pernod. "Dopusti da pogađam. Crni Sunčev krug podsjetio te na nju. Podsjetio te da su senjezini preci u prašumi služili mirisima o kojima malo znamo..."

"Beno jedna. Ono na što me pomrčina podsjetila, osim na stvari kojese tebe ne tiču, jest jedna njezina primjedba. V'lu mi je skrenula pozornostna to da su sintetske tvari koje prevladavaju u današnjoj proizvodnji

parfema gotovo odreda naftni derivati. Cijena sirove nafte sad je podložna proizvoljnim odlukama zemalja OPEC-a. V'lu je rekla sljedeće: budući dase Arapima ne može vjerovati, a budućnost Bliskog istoka je neizvjesna,velika je vjerojatnost da će petrokemijski proizvodi postati još nedostupniji



i skuplji od prirodnih materijala. Rekla je da bismo trebali ponovnorazmisliti o cvijeću."

"Logično i prilično razborito", složi se Claude. "Ima nešto u tojzamisli, ne moram biti trijezan da bih to uočio. Uostalom tko jebe Arape? Neka vise na zastorima! A i na zavjesama, zar ne, Zec? Ali nije mi jasno

kako je ta trgovačka pomoćnica - kao u Bibliji, iz dječjih usta, ha? - to tebi priopćila? Hoću reći, kako si je razumio, nju koja govori južnjačkimcrnačkim dijalektom?"

Marcel najprije pogleda u bratića, pa ponovno kroz prozor.Vjerojatno se zagledao u isti onaj nevidljivi nebeski otisak stopala koji mu je privlačio pogled cijeloga dana. "Nisam imao problema", reče on."Naime, V'lu mi to nije rekla na engleskom. Govorila je besprijekornim

francuskim." Mangold-wurzel, Mon Amour 13.



DRUGI DIO

ZAVIRIVANJE POD CHOMOLUNGMINU HALJINUKAKO POSLIJEPODNE ODMIČE, sjene nam se produžuju. Noću,

u tami, mi postajemo svoje sjene. To vrijedi danas kao i onomad. Samo štosu nekoć ljudi toga bili svjesni, to je jedina razlika. Nekoć je cijeli svijet bio pobožan i zanimljiv.

Alobar je bio u budističkom samostanu već dvadeset godina kad jestigla Kudra, odjevena u dječaka. Lame su odmah prozreli njezin trik s

prerušavanjem, ali su joj svejedno dali da nosi kamenje. Radila je nagradnji zida manje od sat vremena kad je i Alobar shvatio da je onažensko. Bacala je savršeno neupadljivu sjenu, kako sjene to čine, ali ju jeodao miris.

Sjeli su popiti popodnevni čaj pokraj hladne rijeke. Lama koji jenadgledao gradnju zida predloži da se radnici razodjenu i okupaju. Alobarse složio s tim prijedlogom, jer već godinama nije vidio golu ženu. Shvatida drhti od uzbuđenja.

Kudra se odbije okupati, no lama je bio uporan. "Hajde, dječače",reče on. "Svi se moraju okupati, u protivnom će se zid srušiti." Visoko na planinskom zraku, spremala se psina.

Naposljetku "dječak" dojuri do Alobara koji je upravo zagazio uvodu i šapne: "Pomozi mi, molim te. Zar me ne prepoznaješ?"

Naravno da ju nije prepoznao. Ne bi je prepoznao ni golu. Bilo joj je

osam godina kad ju je posljednji put vidio."Tad si me nazvao nekakvim stranim imenom. Mislim da si rekao

Wren, mala Wrenna." Kudra se nasmiješi. "Znaš, nimalo nisi ostario."

Od ledeno hladne vode koja se vrtložila oko Alobarovih gležnjevauvlačilo mu se spolovilo. On se postidi i dođe mu da se okrene. Ovaj jenestašluk bila pogreška.

Kudra ga zgrabi za mišicu. "Sjećaš se? Pokušao si me nagovoriti da

pojedem ciklu."Saturn je veseljak među devet planeta Sunčeva sustava. Palma je,

dakako, zabavljač među drvećem. Lakrdijaš među peradi je patka. Među



voćem i povrćem rajčica bi mogla glumiti Falstaffa, a banana biti zvijezda burleski. Cikla je rođena za ulogu Hamleta - ili Macbetha. U mahomvegetarijanskoj Indiji, ciklu se malokad jede jer bojom podsjeća na krv.Odlazi, prokleti mangold-wurzelu.

Alobar se prisjećao...

* * *

Ozlovoljio se čim je spazio dim. U dan tako sparan da se kretaokroza nj poput trakavice kroz hrpu lužine, u dan tako vedar da su mu seočne jabučice povukle u hlad duplji, jednostavno nije mogao zamislitinikakve koristi od baklji. Ta baklje su mogle pričekati do zalaska sunca, premda se Alobaru činilo da se na jari Gangesove ravni znoj slijeva jednako obilno noću i danju. Približivši se lučima, on shvati da ih nosi

tugujuća rodbina okupljena u pogrebu - još jedan razlog da pođezaobilazno do vesele hladovine nekog šumarka. Nikakvo čudo da je našsvjetski putnik sa zapada bio pomalo suzdržan što se tiče posljednjihispraćaja.

Cesta, koja je doživjela previše a zaboravila premalo monsuna, prolazila je nekoliko metara od grobišta. Usto, u travnatim savanama pokraj ceste Alobar bi začuo poneki siktaj i zvuk puzanja, uvjerljiv poticaj

da se drži utabane staze. I tako se uskoro hoćeš-nećeš nađe međutugujućom rodbinom odjevenom u bijelo, kao nevoljni svjedok nemilihobičaja.

Nedaleko od rijeke, u zemlju su bile zabijene četiri visoke grede kaovrhovi četverokuta, potpornji za četiri debele daske čvrsto uglavljene uutore. Između greda ležao je splet cjepanica složenih tako da je u srediniostao otvor, koji će biti zasut drvenim treščicama i smolom. Oko te hrpecjepanica i po njoj bila je poslagana zaliha suhoga granja kakvo bi moglo brzo i žustro gorjeti. Krov lomače bio je načinjen od dasaka pokrivenih busenjem. Krajnji je rezultat bila nekakva koliba baruta, brvnara u kojunijedan agent osiguravajućeg zavoda nikad ne bi svratio, garsonijera smrti.

Truplo je bilo položeno nasred toga četverokuta, na hrpu cjepanica.Pokojnik je izgledao prilično smireno s obzirom na situaciju (Alobaru jesmetalo, filozofski gledano, to što mrtvi redovito izgledaju spokojnije odživih), ali ga je očito tek nekoliko minuta dijelilo od trenutka kad će

zagorjeti poput kruha koji bi zaboravna Frol uvijek ostavila predugo naognjištu. Ta slika dodatno ubrza Alobarovo udaljavanje. No načinio jesamo nekoliko koraka kad mu put presiječe pogrebna povorka koja je, uz



veliku pompu, vodila vijencima nakićenu ženu na tu istu lomaču.

Kad je povorka skrenula prema lomači, Alobar upita jednog odnazočnih je li ta žena možda pokojnikova udovica. Tek što je neznanac potvrdno kimnuo, žena polako ali bez oklijevanja, krene prema "vratima"lomače. Brahman krene za njom i doda joj jednu baklju kojom ona potpali

četiri kuta četverokuta. A zatim, na Alobarov užas, legne pokraj svojegmrtvog muža.

Žena je plamenove koji su kroz grane iskakali poput zeba iz pakla,isprva gledala spokojnom pomirenošću sa sudbinom, a možda i stoga štonije bila previše bistra, ali kad je prigrijalo i ona osjetila prve ugrize bola,vrisne i uspravi se u svojoj pretpostavljenoj grobnici. Brahmani je bočnudugim štapovima od bambusa koje su nosili na pogrebe u slučaju da neka

udovica izgubi volju za samoubilačkim kremiranjem. Žena podlegne panici. Odgurne štapove i spremi se za skok iz buktinje četverokuta.Brahmani štapovima sruše improvizirani krov na nju, ali joj njezin pregrijani adrenalin ubrizga plamsaj nadljudske snage i ona uspije skočiti s plamteće lomače te u sariju iz kojeg se dimilo potrči prema rijeci.

Brahmani je sustignu na obali i dovuku natrag do lomače, koja je sadgrmjela poput visoke peći. Dok se žena otimala svećenicima, okupljeno je

mnoštvo vrištalo i vikalo. Na svoje iznenađenje, Alobar opazi da jedino onnavija za ženu. Svladan nepromišljenim nagonom da se umiješa, upravo jeizvlačio nož kad tri kršna brahmana ženu strgnu sa zemlje za koju segrčevito držala i bace je u pakleni oganj. Ona se minutu bacakala i svojimkricima razmicala toplinske valove, ali kad je Alobar stigao do lomače,žena je već bila nepomična i utihla poput goruće cjepanice.

Grubo gurajući uskokodakale ožalošćene u stranu, držeći se za nosda ne osjeti miris ljudožderskih recepata koji su se lijepili za zrak, iudarcima bijednih ostataka svojih čizama razbacavši na sve strane lotosovevijence, vjenčiće od hibiskusa, kuglice od riže i zdjelice mlijeka, onzagrabi s tog mjesta valjajući se poput slona i ništa ga ne uspori: ni brahmanske kletve, ni uštirkana zavjesa omare, ni krateri rupčaga, ni oblacicrvene prašine na cesti. Mogao je nastaviti tim tempom kilometrima da nijesustigao djevojčicu koja je također bježala od toga prizora i histeričnoridala.

Alobar zagrli djevojčicu i pokuša je umiriti. Iz prnja smotuljkasvojeg pokrivača iščeprka komad slastice kokosa koji je čuvao kao poslasticu prije odlaska na spavanje. Djevojčica ga odbije uzeti, premda su



joj jecaji jenjali. Ona nasloni glavu na njegov bok. Kad su stigli do lisnatogstabla manga, odakle više nisu vidjeli dim kose, pepeo usana i žeravicucrijeva, Alobar je posjedne na zemlju, obriše joj suze i otpjeva onu svoju pjesmicu o svijetu koji je, protivno svim dokazima, okrugao. Djevojčicatad uzme slatkiš.

Između zalogaja, djevojčica objasni da ona nema veze s onom pogrebnom povorkom, da je na nju nabasala pukim slučajem dok jeobavljala neki obiteljski poslić. Otvori košaru i otkrije njezin sadržaj:desetak okruglih i rujnih korijena obloženih ilovačom.

"Cikle!" klikne Alobar. "Baš imaš sreće." On mljacne jezikom."Večeras ćeš fino jesti."

Djevojčica iskrivi lice. "Nitko ne jede te rugobe", reče ona. Ispriča

mu kako njezina obitelj ciklu kuha isključivo zbog njezina pigmenta. Otac ju je poslao da nabere pregršt cikle radi bojenja vrpci pamučne tkaninekojima ornata mirisne tuljce i štapiće koje izrađuje i prodaje. Ona je rođena prije osam godina kao pripadnica kaste proizvođača tamjana, a budući da posao cvjeta u svetištima uz Ganges u kojem se hodočasnici kupaju, i budući da ima samo jednog brata, često je odvoje od kućanskih poslova da pomogne u poslu.

"Boja", zagunđa Alobar. "Tragično traćenje ukusne hrane." Alinjegovo je gunđanje bilo kratkog daha. Djevojčica je, naime, bilazanimljivija od svoje košarice. Bila je Wren u malom! Što ju je Alobardulje gledao, to mu se sličnost činila većom. Kao i Wrenine, i njezine suvjeđe bile tuste i trome poput debele kore nekog voća; imala je istu rupicuna bradi sličnu crvotočini u kruški, te isti popunjeni natkurnjak umjestonosa. Kao i Wrenine, i njezine su se usne nevoljko razdvajale, poput vodakoje štite stanište neke ostrige, i otkrivale morski sprud blistavih zuba izanjih: u očima su joj treperili ornamentirani pergamenti ispisani mudrimizrekama, zapisima koje se Alobar jedva mogao nadati da će pročitati.Prirodno, bila je dvije ili tri nijanse tamnija i nekoliko brojeva manja, ali senije mogao suzdržati da je ne nazove Wren, moja mala Wrenna; nije znaoda je njegovu ženu ljubomorni negromant Noog ubio nekoliko tjedananakon što su Alobara prije osam godina odnijeli nogama naprijed iznjegove tvrđave.

"Zovem se Kudra", reče djevojčica. "Kudra, a ne Wren, i mislim dasad moram ići."

"Da, moraš", složi se Alobar, jer se stidio i usplahirio zbog načina na



koji je njegov ud počeo gurkati nabore svojeg šatora. "I ja moram krenutidalje." On pokaže prema sjeveru, gdje su u samotnim planinama navodnoživjeli učitelji koje već dugo traži: oni koji su gospodarili nad smrću.Ispriča Kudri samo djelić svojih putnih planova, kojih će se ona jednogadana sjetiti, baš kao što će se sjetiti i njegove pohvale jestivosti cikle na

odlasku. Sjetit će se i kako se, tek što je napravio nekoliko koraka, okrenuoi potrčao za njom, čvrsto je uhvatio za ramena i zaiskao da mu obeća, krozsvježi potok suza, da se ono što se tog dana dogodilo onoj udovici nalomači, njoj nikad neće dogoditi...

* * *

"Kosti su strpljive. Kosti se nikad ne zamore i ne pobjegnu. Kadnaideš na odavno umrlog čovjeka, njegove će kosti još tamo ležati, na

istom mjestu, zadovoljne, strpljivo čekajući, ali će mu meso okrenuti leđa iostaviti ga. I voda je poput mesa. Voda odbija mirovati. Uvijek je bašnekamo krenula, nemirna, razgovorljiva i znatiželjna. Čak će i voda u pokrivenom vrču s vremenom ispariti. Meso je voda. Kamen je poputkosti. Zadovoljan. Strpljiv. Pouzdan. Pa mi reci, Alobare, da bismo postigli besmrtnost, treba li oponašati vodu ili kamen? Čemu vjerovati, svojemmesu ili kostima?"

Alobar je netremice gledao u lamu, ali ne reče ništa. Nakon nekolikominuta, lama ga upita zašto šuti. "Voda brblja kamenu," reče Alobar, "alikamen neće odgovoriti."

Nakon toga su ga počeli poštovati.

Kad mu je Kudra kod rijeke otkrila tko je, Alobar se brzo odjene iodvede je. "Kamo ćeš s tim dječakom?" zazove lama. "Vrati se! Trebamo presložiti još puno kamenja."

"Kamenje je strpljivo", odvrati Alobar. "Mislio sam da to znaš."* * *

Popnu se od riječnoga korita do travnatog proplanka, gdje bi moglinaći štogod mekano da si nastru ispod stražnjice i da gledaju planine kojese nadmeću za titulu najviše. Chomolungma je pobjeđivala. Chomolungma je svijet kad stane na prste. Blijeda od napora, plava od manjka kisika.Raslinju se vrti u glavi i kliže joj niz leđa, snijeg joj se vrtloži u vječnim

zavojnicama oko lubanje, a u međunožju ima higijenski uložak ledenjaka."Je li to moguće?" upita Alobar. "Da si ti curica koju sam onomad

upoznao na obali Gangesa? Doista, vidim po rupici na bradi da si ti ta



djevojčica. Ili njezin brat."

Kudra skine turban i pusti da joj se slap kose slije do struka. Otkopčasvoj vrećasti kaputić i olabavi prsluk. Nesapete, dojke joj iskoče poputmeduze koja je izronila da se nahrani. Kudra uzdahne od olakšanja. Alobaruzdahne od divljenja. "Možda bi bilo bolje da ostaneš dečko", reče on.

"Zašto?"

"U ovim se krajevima smatra da žene donose nesreću. Ovdašnji ljudikažu: 'Psi, djeca i žene uzrok su svih problema.'"

"Doista?"

"A kažu i: 'Slušaš li što govore žene, krov kuće uskoro će ti zarasti ukorov.'"

"Ma je li? Baš korov?""A kažu još i..."

"No dobro, shvatila sam."

"Žao mi je. Jamačno smatraš da bi bilo bolje uopće se ne roditi negose roditi kao žena."

"Žao mi je, ali uopće ne mislim tako."

"Ne? Pa zašto si onda ovako obučena?"Kudra izvadi četku od veprovih čekinja i lati se posla na svojoj

zapetljanoj kosi. Kosa joj začas postane valovita i sjajna. Chomolungma se podigne na prste još nekoliko centimetara da vidi odakle taj crni sjaj.

"Pretpostavljam da mi je uvijek bilo drago što sam živa, bila ženskoili muško", reče ona. "A ovih mi je dana to draže nego ikad. Bi li te imalozanimala moja priča ili se bojiš za svoj krov?"

Alobar se odluči za radoznalost. Chomolungma se, pak, slegne nasvoju uobičajenu visinu od osam tisuća osam stotina četrdeset osammetara. Toga proljetnog dana, šezdeset osam parova snježnih leoparda i jedanaest parova jetija parilo se na njezinim padinama. Baš je briga za jednog muškarca i jednu ženu koji se pokušavaju bolje upoznati!

* * *

Tjednima poslije prizora kod grobišta za spaljivanje, Kudru su mučili

ružni snovi. Prevrtala se po krevetu i cviljela pa bi probudila cijelu obitelj. Nekih bi joj noći gugutali umirujuće mantre i donosili toplo mlijeko, adrugih bi se nervozno obrecnuli na nju. Teta je zaprijetila da će ju istjerati



da spava u dvorištu u kojem je njihova krava bila privezana za kolac, ali jenjezin otac na to rekao da bi bilo nepristojno uznemiravati kravu koja seodmara. Premda je njezina majka suosjećala s njom, nije mogla razumjetizašto ružno sanja. Ta sati je uobičajena praksa i to nije bilo prvi put da jeKudra vidjela kako se neka udovica pridružuje suprugovu tijelu na lomači.

"Ali... ona je pobjegla", zajeca Kudra."Glupača", reče njezina mati. "Život udovice gori je od spaljivanja."

"Zla, kukavna žena", reče njezin otac. "Muž i žena su jedno.Vječnost ovisi o njihovu sjedinjenju. Žena koja se spali s mužem junačka je spasiteljica muževa vječnog života. Hvaljen budi Šiva!"

Njezin je otac inače najčešće čuvao svoje duhovne pouke za Kudrina brata.

"Jednog ću ti dana ispričati kako izgleda život udovice", reče njezinamajka.

S vremenom su noćne more prestale, premda se jednoga dana, nakonnekoliko mjeseci, kad su se Kudrini roditelji vratili s jednog obrednogspaljivanja, nije mogla suzdržati da ne upita: "Je li udovica pokušala pobjeći?" Otac ju je tad ošamario.

Unatoč tome, grozničavi su snovi izblijedjeli, i u sobama od ilovačeobojene plavo snivale su se ugodnije vizije. Na početku monsunskograzdoblja, kad su se velike lađe oblaka dovaljale s mora izliti svojegusterne zelene kiše na rižina polja i otegliti nakupine prašine, kožeškorpiona i hrpe bezvrijednih dijamanata načinjenih od vrućine - žalobantovar ljeta - Kudra se podvrgnula takozvanom Neslanom obredu. Svakidan, pet dana zaredom, u potpunoj izolaciji, jela je nesoljenu hranu i molilase nježnim klicama koje su niknule iz zrnja žita i ječma koje je bila posijala

prije obreda. Ta ju je ceremonija trebala psihološki pripremiti za njezinu predodređenu životnu ulogu supruge i majke koja će njegovati i skrbiti seza svoju djecu, muža i njegovu rodbinu.

U svijetu koji se smatrao božanskim samim po sebi, u kojem su sveteživotinje preživale svete biljke u gajevima svetih stabala, u kojem su sesvete rijeke izlijevale iz krila planina-božanstava, skrbiti se za neko živo biće bilo je divno i važno. Kudra je uživala čuvati malu djecu, a pomisao

na pravljenje djece uzbuđivala ju je na neki nejasan, golicav način. Već je sosam godina znala ispeći lepinju i brzo je svladavala tajne pikantnih imirisnih jela začinjenih curryjem. No njezino najiskrenije oduševljenje



izazvali bi sati kad bi je nužda izvukla iz kuhinje da u radionici pomaže u proizvodnji ili prodaji tamjana. Više je voljela miješati kaučuk i balzamenego rižu i leću, brusiti sandalovinu nego krpati odjeću. Nije razmišljalazašto. Kako je posao s tamjanom rastao i razvijao se zajedno s njom, počela je provoditi jednak broj sati u radionici i u kući, i nikad joj nije palo

na um da bi iz vlažnog tla njezina srca mogla niknuti klica sukoba, baš kaoiz jednog od onih obrednih zrna ječma.

Kad je Kudri bilo dvanaest godina, ona i brat pođu s ocem naambiciozni poslovni put, gotovo četveromjesečno putovanje, tijekom kojegobiđu Calcuttu, Delhi, Benares te mnoge manje gradove u pokušaju da seubace na budistička tržišta, jer su se budisti tamjanom počeli služitimasovnije nego hindusi oko Gangesa. To putovanje Kudru raspameti,

obezglavi, okalja, preobrazi: nos joj je bio razvaljeni djevičnjak kroz kojisu spermiji u tisuću boja nježno zaplivali u njezinu moždanu lagunu. Kadgod bi osjetila miris kaučuka, balzama i specijalnih aromatskih tvari kojesu trgovci donosili iz dalekih krajeva, u glavi bi joj se zavrtjelo od predodžbi hramova, svetišta, palača, tvrđava, tajanstvenih bedema,tapiserija, slika, dragulja, pića, ikona, droga, boja, mesa, bombona,slatkiša, svila, bala pamučnih tkanina, rudača, sjajnih metala, jela, začina,glazbenih instrumenata, bodeža i lutaka od slonovače, maski, zvona,

rezbarija, kipova (deset puta viših od nje!), drva, leoparda na uzicama, paunova, majmuna, bijelih slonova istetoviranih ušiju, konja, deva, prinčeva, maharadža, osvajača, putnika (Turčina s prijetećim brcima i Grkakože bijele kao u neznanca koji se s njom sprijateljio na grobištu), pjevača,lakira, opsjenara, akrobata, proroka, učenih ljudi, redovnika, luđaka,mudraca, svetaca, mistika, sanjara, prostitutki, plesača, fanatika, avatara, pjesmotvoraca, lopova, ratnika, krotitelja zmija, povorki, parada, obreda,smaknuća, vjenčanja, zavođenja, koncerata, novih religija, neobičnihfilozofija, groznica, bolesti, divota, čuda i stvari prestrašnih da bi ih seopisalo, a sve se to uvija, slijeva, prepleće, miješa, komeša i vrti -nepregledno, složeno, neiscrpno, vječno.

Ona tad shvati da joj zanimanje raspiruje zapravo miris tamjana,samo što su sad mirisi popunjavali maštarije koje su dotad bile samo skice,razmazani obrisi načrčkani nevidljivom kredom. Vjerojatno najstrašnije (ilinajljepše) što se može dogoditi maštovitoj mladoj osobi, osim prokletstva

(ili blagoslova) same maštovitosti, jest nespreman biti izvrgnut životuizvan vlastitog djelokruga - iznenadne spoznaje da tamo vani postoji tamo.

* * *



Dan Kudrina petnaestog rođendana počeo je kao svaki drugi,kupanjem u rijeci u zoru, nakon toga su slijedile molitve Kali, a zatim prinošenje žrtvenog dara - pročišćenog masla - na dvorišnom ognjištu.Rano ujutro poslužila je ocu, bratu i jednonogom stricu zajutrak pa otišlaisprati skutu, glavno jelo za objed. Bila je sagnuta nad ćupove skute kad je

iz radionice zovne otac, baš kao što se nadala."Što trebate, oče?" Ona mu se nakloni, krajičkom oka tražeći

košaricu kore bosmelije, opopanaksa, muškatnog oraščića ili pačulija, jer jeiz trgovine bila čula nepoznate glasove i po tome zaključila da je stigladostava. No ne ugleda ništa novo. Nema veze: zadovoljit će se i time da blanja sandalovinu kao proteklih dana. Kvrgava je sandalovina tako tvrdada bi je od blanjanja zaboljele ruke, ali bi se nakon svakog tegobnog poteza

rašpe ispod njezina nosa uskovitlao lahor toplog, čistog, šumskog zraka,nevidljiva isparina koja bi joj zapjevala o tapkanju jastučića tigrove šape po suhom lišću, o srušenim papagajskim gnijezdima i o crnoj madraškojmahovini.

"Kudra," reče njezin otac, "imam dobre vijesti. Hvaljen budi Šiva!"

Možda još jedan poslovni put? Mašta joj zagalopira po prostoriji nametli od sandalovine.

"Roditelji jednog uglednog čovjeka upravo su bili ovdje. Ugovorilismo da se udaš za njega kad počnu monsunske kiše. Hvaljen budi Šiva!"

Ona se metla sruši na tvrdi glineni pod. Kudra se rasplače. Njezinesuze ne dirnu njezina oca. Očekivao je da će suze poteći. Svaka djevojkahinduističke vjere plače i jauče zbog svoje udaje: prigodom objave, navjenčanju, pa i na medenome mjesecu. I treba da buduća mlada plače jerudaja znači da mora napustiti očev dom i živjeti s muževom obitelji koja će

se prema njoj, bude li imala sreće, odnositi kao prema sluškinji, a ako ne bude, kao prema majmunovu govnu. Takav je život. I Kudrina je majkasvojedobno tulila. Sad je red na Kudri. Tradicija i kontinuitet brašno su izkojeg se mijesi kruh društva, kojim se prihranjuje kultura, umilostivljuju bogovi.

"Oče, nisam spremna..." cmoljila je Kudra.

"Molim? Naravno da si spremna. Jer da ti nije na pameti kako

uhvatiti muža, zašto bi se tako pirlitala? Hvaljen budi Šiva!"Trgovac tamjanom mislio je na grimizno sjenilo kojim je ona počelaoslikavati svoje teške vjeđe, kremu od sandalovine kojom je po tijelu



prstima iscrtavala krivulje, na masti s mirisom jasmina od kojih su se u posljednje vrijeme njezini obrazi žarili poput lojanica u zoru. Kako da muobjasni da joj se sviđa aroma tih tvari, da ne želi uhvatiti muškarca negoneobične i čudesne slike koje te arome prizivaju?

Brizne u plač. "Ja-ja-ja želim raditi s Vama, ja-ja želim ovdje raditi s

Vama." Kudra je ronila suze.To pogodi njezina oca u najosjetljivije mjesto - po džepu. Kudra je

bila bolja pomagačica od njezina brata, bolja i od njezina hromog strica, asvakako bolja od lijenih šudri, nadničara koje je počeo zapošljavati. Bila jeradišna i vesela i imala osjećaj za tamjan: nije se radilo samo oentuzijazmu: imala je tamjan u krvi. Posao je cvao djelomice i njezinomzaslugom. No ona je žensko, a zna se da su ženske pohotnije od mungosica

i da će izgubiti nevinost pojavi li se i najmanji nagovještaj prilike. Kako suovoj njegovoj grudi nabubrile, i kako je izbečila oči kad je vidjela erotskefrizove hramova u Khujarasu, najpametnije ju je bilo vezati za kakvogmuža prije nego se dogodi kakva katastrofa.

"Ne brini se, moja kapljico pačulija. Obitelj tvojeg zaručnika imauhodani posao, a priča se da oskudijevaju radnom snagom u trgovini.Hvaljen budi Šiva!"

To se ispostavi kao točno. Samo što obitelj njezina supruga nije proizvodila tamjan nego - užad.

* * *

Užad! Bogovi imaju sjajan smisao za humor, zar ne? Ako nemašsnage ni hrabrosti da preuzmeš kontrolu nad vlastitim životom, već uporno prepuštaš svoju sudbinu bogovima, oni će nagraditi tvoju slabost tako da ćese jedanput ili dvaput veselo nasmijati na tvoj račun. Ne uspiješ li čvrsto

uhvatiti kormilo svojeg broda, neka te ne iznenadi u kakvim ćeš sveneprimjerenim lukama biti usidren. Dosadnima i svakodnevnima događatće se pustolovine koje će im nakosati središnji živčani sustav kao luk, aromantični sanjari završit će u užariji. Možete reći da je previše tražiti odneobrazovane petnaestogodišnje djevojčice da ustane protiv svoje obitelji,društva i teškoga kulturnog i vjerskog naslijeđa da bi ostvarila san koji posve i ne shvaća. Naravno da je previše. Cijena kreiranja vlastite sudbinenikad nije mala, a u nekim situacijama je i nezamisliva. No da bi se

postiglo nešto čudesno, mora se razmišljati upravo u okvirimanezamislivoga.

I tako je Kudru zapala užad. Užad jednolične boje, užad grube



teksture, užad praktičnog dizajna, užad jalova mirisa. Potkraj ljeta, pošla bis ostalim pripadnicima te kaste u uparena brda nasjeći vlaknaste stabljikekonoplje. Ostatak godine, kad nije bila zauzeta kućanskim poslovima,sjedila bi na zemlji pokraj muža i češljala vlakna u vrpce, vrpce sukala u predu, predu upredala u sukove pa sukove upletala u užad. Užad koja će

onemogućiti kravi da napusti seljaka, užad koja će spriječiti čamac da izrijeke izbjegne u more, užad koja će treščice za potpalu podučiti strategijinaramka, užad kojom će se mladu suprugu privezati za krevet, pećnicu ineumoljiv panoptikum bogova.

Na ulicama Calcutte vidjela je fakira čije se uže podiglo poput kobre.Uže se plesnim pokretima odmatalo iz njegove košare i dizalo sve dok mukraj nije nadvisio krošnje drveća, a tad se fakir migoljeći popeo po njemu i

iščeznuo na nebu. A sad, dok su joj metri i kilometri užadi vijugali krozžuljevite prste, trsila se da nekako utječe na njih, davala sve od sebe da užeusmjeri prema nebu kako bi se mogla popeti po njemu i potražiti srećumeđu oblacima; povremeno će zastati tek toliko da na odlasku mahnesvekrvi.

Nažalost, uže se micalo strogo vodoravno, a i tad jedino kad bi ga sefizički prisililo. No budimo realni: s obzirom na svoj odgoj, Kudra sevjerojatno ionako ne bi popela po užetu. Usto, probila si je nekoliko izlazau nuždi koji su joj omogućavali da se uzdigne iznad muževe rodbine ivlakna konoplje. Jedan je bio miris. Otac ju je opskrbljivao prirodnimaromatičnim tvarima što ih je ona pretvarala u ulja i esencije kojima jeneštedimice zalijevala svoje tijelo. Dok je tovarila užad na kola, iznosilanapoj ili gulila kravlju balegu sa svekrvine obuće, Kudra je bila okružena prijenosnom maglicom miomirisa, omotana užetom parfema po kojem semogla migoljeći popeti i barem djelomice nestati. Budući da prema

hinduističkom vjerovanju jedan od putova do Šive vodi kroz nos i budućida u Indiji ne postoji pojam pretjerane pobožnosti, muževa rodbina nije jojmogla to spočitnuti, premda bi ih katkad spopao kašalj kad bi se onazatekla u njihovoj blizini. A što se tiče Navina, njezina supruga, možda mu je u javnosti bilo neugodno zbog mirisne neumjerenosti njegove nevjeste,ali se privatno od toga raspomamio. Navinova razbludna reakcija na mirisenjegove žene probila je njezin drugi izlaz u nuždi: seks.

Kudra je bračnu ložnicu zavoljela onako kako vodenkonj voli blatnukupku. Poput svakoga savjesnog mladoženje iz trgovačke kaste, i Navin je prije braka proučio Kamasutru, hinduistički ljubavni priručnik. Budući damu je bilo trideset godina kad su se vjenčali, bio je dvostruko stariji od



svoje nevjeste, imao je vremena napretek da ga nauči napamet; jako jedobro poznavao, u teoriji ako ne i praksi, osam vrsta ljubavnog zagrljaja(četiri nježna, četiri strasna), četiri dijela tijela za koja je u priručniku pisalo da se mogu zagrliti, tri načina kako ljubiti djevicu, te četiri strane skojih se to može učiniti: šesnaest načina kako se ljubi supruga (uključujući

blagi poljubac, žudni poljubac, mazni, skraćeni te pripijeni poljubac, te"poljubac gladnog magarca"); osam vrsta ljubavnih ugriza, osam vrstaogrebotina koje se smiju ostaviti na tijelu (Kamasutra čak opisuje kako binokti ljubavnih partnera u idealnom slučaju trebali biti podrezani), osamfaza oralnog snošaja, devet načina pomicanja penisa u vagini, te četrdesetinačica zvukova koji se pritom mogu ispuštati (uključujući urlanje, plakanje, gugutanje; riječi pohvale, boli i zabrane; te glasanje grlice,kukavice, goluba, papige, vrapca, flaminga, patke i jarebice), te više odtrideset snošajnih položaja, imena kao što su "zabijanje kolca" i "raskrižječetiriju cesta". Ako bi se zbog tolike načitanosti, čiji su pojedini aspekti podsjećali na aritmetiku, ornitologiju, stolarstvo i stočarstvo, moglo pomisliti da je Navin bio prekvalificiran za zadaću zadovoljavanja djeviceu pubertetu, neka ude u zapisnik da se Kudra ni u jednom trenutku nije požalila na prekomjernost. Nije mu bila ravna u tehnici, no to jenadomjestila mirisom i zdušnošću, pa su iz noći u noć svoje žuljeve i umor

od užadi namakali u slanim strujama i sjajnoj sluzi srčane ševe.Zato ne iznenađuje da su u pet godina dobili četvero djece. Mogli su

ih imati i više da svekrva nije zaključila kako kuća postaje pretijesna, pa jeKudru uputila u to kako metvica može poslužiti kao oralno kontracepcijskosredstvo.

* * *

Kudra je obožavala svoju dječicu. Jednog dana, nakon desetak

godina braka, ona zavoli i muža. To se dogodilo jutro poslije vjerskesvetkovine Mahašivaratrija - Velike Šivine Noći - kad Navin, onemoćao od posta i razgaljen nekakvom duhovnom mamurnošću, Kudri otkrije tajnu:da obožava konje. U mladosti je žudio za nemogućim čudesnim prelaskomi uzdizanjem iz vaišije, trgovačke kaste, u kšatriju, ratničku kastu, samo da bi mogao jahati. On se postidi tim priznanjem svoje smiješne čežnje, aliKudru dirne to što Navin, poput nje, ima bogohulnu želju zaključanu ugrudima. To ih učini partnerima na neki novi, prisniji način; kad god bi pomislila na njegovu tajnu, ispružila bi ruku preko kante s užadi i nježnoga pomilovala. Ona njemu nije rekla za svoj skriveni san jer nije znalakako ga opisati. Znala je jedino da je taj san čini nemirnom, da dobro



miriše i da je uvijek prisutan.

Otprilike mjesec dana poslije Navinova očitovanja, kolona vojnikasvrati u njihovu trgovinu naručiti za svoje konje cifraste uzde po mjeri,isprepletene zvončićima i resama. Kudra odvuče zapovjednika na stranu ilijepim ga riječima privoli da Navinu ponudi da zajaši konja.

"Ali ne, ne mogu ja to, nikako", jogunio se Navin.

"Ta hajde", nagovarala ga je Kudra. "To ti je prilika. Samo do hramai natrag."

Onaj časnik, koji je bacio oko na Kudrine zrele bokove, pomogne Navinu da zajaši konja, pljasne konja po sapima, pa on jurne galopom.Prestravljeni se Navin nagne previše naprijed i u finom luku tresne na hrpukamenja. Glava mu pukne poput zdjelice za mlijeko i zabranjena ambicijaizbije na vidjelo u tankome mlazu, pomiješana s krvlju i mozgom.

* * *

Idućih je nekoliko dana Kudra ozbiljno pomišljala da se pridruži Navinovu truplu na lomači. Ne zato što bi sebe optuživala za njegovu smrt- krivnja je neurotična emocija iz koje će tek kršćanstvo isisati sve mogućegospodarske i političke koristi; hinduizam je u tom pogledu bio zdraviji -nego zato što je, suočena s udovištvom, shvatila da je majčin sumoran opistoga statusa bio u najmanju ruku ublažen.

Od trenutka suprugova preminuća, udovica potpada pod tutorstvosvojih sinova i kad su - kao u Kudrinu slučaju - sinovi još maloljetni. Nemože se preudati, a upusti li se u zabranjene seksualne aktivnosti, brahmani bi je izbičevali do gole kosti. Budući da se ne smije vratitiroditeljima, mora ostati u muževoj obitelji; premda se od nje očekuje da odzore do mraka radi po kući, ne smije biti na obiteljskim svečanostima, koje

igraju tako sudbonosnu ulogu u životu svakog hindusa, jer bi udovičina potištenost svima donijela nesreću. Sve u svemu, udova živi asketski: brijeglavu, spava na zemlji, jede samo jedanput na dan ali bez meda, vina ilisoli. Ne smije nositi šarenu nošnju ili urese, niti rabiti parfeme.

Zabrana parfema je za Kudru bila kap koja je prelila čašu. Kimala jeglavom dok je izaslanstvo seoskih brahmana nabrajalo duhovne prednosti satija. Kad su svećenici otišli, ona potrči za njima da ih upita koliko će

vremena, prema njihovu mišljenju, biti potrebno za njezinu reinkarnaciju,no ne želeći ih prekidati u razgovoru, šuteći je hodala za njima niz prasnucestu te čula kako procjenjuju vrijednost njezina nakita. Zakon nalaže da



poslije satija udovičina imovina pripadne brahmanima. Jedan od nazočnihsvećenika pretpostavljao je da je Navin, kao svaki dobar suprug iztrgovačke kaste, obasipao ženu zlatom i srebrom te da ne smiju dopustitida Kudra propusti pogrebnu lomaču.

Kudri kao da se utroba okrenula oko olovne osovine. U trbuhu joj se

ispjeva sanskrtska abeceda, troma i migoljeća; preko očne sluzi prepliva jojkobrin jezik. Kad joj se zacrnilo ispred očiju, ona besprijekorno jasnougleda kako onu vrišteću udovicu u nagorenom sariju odvlače s riječneobale natrag na lomaču. I tad se sjeti obećanja koje je dala onom bljedolikom neznancu: da takva sudbina nju nikad neće snaći.

Noć uoči spaljivanja, nakon što su ukućani čvrsto pozaspali, onaodjene nećakovu odjeću. Složi nakit tako da si ga brahmani mogu uzeti, pa

će možda biti manje skloni krenuti u potjeru za njom. U svileni rubaczamota nekoliko lepinja, rižinih kuglica i novčića. Zatim razveže tajsmotuljak i ubaci još četku za kosu te nekoliko bjelokosnih posudica parfema. Zatim drugi put razveže rubac i makinalno ubaci i vrećicu mente.Topla mjesečina boje vanilije gusto se slijevala kroz prozor: ona klekne pred svoj privatni improvizirani oltar, prinese kao žrtvu zdjelicurastopljenoga masla božici Kali i usrdno je zamoli za oprost. Klekne pred Navinov lijes i zamoli ga isto. Poljubi svu svoju usnulu dječicu. Držeći sesjena, šmugne iz kuće; zaustavi se u dvorištu tek toliko da iz sve snagenogom ritne jednu zaprepaštenu košaru užadi.

* * *

"Znači, pobjegla si od smrti", reče Alobar, vidno zadovoljan. Kudringa bijeg podsjeti na one dvije prigode kad je on izbjegao zamah koseSmrti. To je značilo da on i ova žena imaju nešto zajedničko, neštorevolucionarno i sablažnjivo što ih veže na margini ponašanja gdje je ta

povezanost najjača i najslađa."Ne", reče Kudra. "Nisam pobjegla od smrti. Kako netko može

pobjeći od smrti? I zašto bi to netko želio? Smrt je oslobođenje. Nisamumaknula smrti nego pokvarenosti brahmana."

"Glupost! Želiš li mi reći da bi se bacila u oganj da je brahmanima bilo do tvoje vječne duše umjesto do tvojih narukvica?"

"Ovaj... jako se bojim vatre."

"Recimo da su tražili da se utopiš. Bi li u vodu zaronila spremnijenego u vatru?"



"Da. Ne. Ma ne znam! Utapanje nije baš ugodan način da se umre."

"A koji je ugodan način da se umre?"

"U snu, pretpostavljam. Kad si star, a djeca ti odrastu."

"O? Star i u snu? Nakon mnogih godina napornog rada i

zlostavljanja? A s koliko si godina star? Jesi li ikad dovoljno star? Mogla si prihvatiti tegoban usud udovice i umrijeti prezrena u snu s četrdesetgodina, mogla si odabrati to umjesto lomače, i ta ti je opcija bila otvorena,ali si i od toga pobjegla."

"Počinjem se stidjeti. Tražiš li da se vratim?"

Alobar joj položi ruku na rame, koje je bilo nešto najmekše što jedodirnuo u mnogo godina. Od vrućine njezine kože koja je pirkala kroz

njezin dječački kaputić, na dlanu mu izbije ikra znoja. "Ne pada mi na pamet", reče on. "Samo želim da priznaš kako ne želiš umrijeti. Makar to bila Šivina volja, ili Kalina, ne želiš umrijeti. Želiš živjeti; štoviše, želišživjeti udobno i sretno, želiš živjeti životom koji si sama odabrala. Priznaj i bit ćeš nagrađena."

Kudra je sumnjičavo zirkala u njegove prste. Gnječili su joj rame ičinilo se da su imali namjeru putovati južnije. "A koja će to biti mojanagrada?"

Alobar osjeti njezino nepovjerenje pa makne ruku. "Utjeha i zaštitasrodne duše."

"Kako me ti možeš zaštititi? Zar ne vidiš da ću se zbog ovoga štosam učinila jamačno reinkarnirati kao pauk. Pauk, buha ili crv." Onazadrhti.

"Razlog više da proživiš dug, ugodan život dok si još ljudsko biće."

"Sad ću vjerojatno morati pregrmjeti još stotinu života prije nego štodosegnem nirvanu i dobijem završni otpust."

"Pa što ako proživiš još milijun života? Barem možeš uživati uovome."

"Budalasto je vjerovati u stvarnost i trajnost prolaznogasvakodnevnog svijeta."

"Pa zašto onda nisi na hrpi pepela na groblju nego ovdje?"

"Vjerojatno zato što sam budalasta žena."

"Dobro." Alobar se nasmiješi. "Mojoj bi ludosti dobro došlo malo



društva."

I Kudra se nasmiješi. Nije se željela nasmiješiti, ali se to ipakdogodilo. Bilo joj je neugodno zbog tog smiješka, kao da se podrignula ili pustila vjetar. Pokuša odagnati smiješak s lica mislima o svojim žalosnimdoživljajima, sramotnom ponašanju i neizvjesnom položaju, ali se smiješak

nije dao lako prestrašiti. Bio je ustrajan, poput podstanara koji zna svoja prava i ne dopušta da ga se izbaci. Naposljetku se Kudra okrene, ali jeAlobar i kroz njezin zatiljak vidio da se ona smiješi.

"Kako se ono zoveš?" Alobar joj se primakne.

"Kudra." Ta riječ ispliva kroz njezin smiješak poput ribice kroz pukotinu u koraljnom grebenu.

"A ja Alobar." On je obgrli i uhvati za njezinu tešku lijevu dojku,koja mu se zanjiše u ruci kao da je puna tekućine. Ili soka lubenice. Ilicikle. "Kudra, trava je ovdje meka."

"Ali je madrac mekši. Nisam naviknuta pariti se u travi poputživotinje."

"E pa navikni se na to. Hoću reći, ako se budeš reinkarnirala kaokukac..."

"Makni ruke s mene, molim te. Udovica sam, a i ne poznam te."Onog je smiješka nestalo, premda se samo moglo nagađati je li se zavukaodublje u njezinu glavu ili odletio prema vječnom ledu Chomolungme.

"Poznaješ me dovoljno", reče Alobar i nevoljko pusti satenski kokosKudrine dojke. Učinilo mu se da je kokos pritom zagrgljao. "Zar nisi došlau ove planine potražiti mene?"

"Baš i ne. Kad sam bila mala, rekao si mi da putuješ na Himalaje u

potrazi za ljudima koji gospodare smrću. Kad sam pobjegla, nisam imalakamo otići, pa sam zaključila kako mi nema druge nego da se nekako probijem do Calcutte i tamo postanem uličarka, ali sam odlučila prije togasamo potražiti te ljude. Onog si dana bio dobar prema meni, a obećanjekoje si iščupao iz mene utjecalo je na moju odluku da izbjegnem sati. I ti sidjelomično razlog tomu što sam odabrala manje krepostan put. Ali postojigranica tome od koliko ću ti kreposti dopustiti da me odgovoriš."

"Ako življenje nije vrlina, tada je u kreposti malo vrline, tako jamislim."

"Odurno je to, ali ja zaista uživam ostati u ovom svijetu privida."



Kudra se okrene Alobaru. Onaj se smiješak vratio i iznenadio ih oboje, da bi ponovno naglo iščeznuo bez pozdrava. "Alobare, reci mi, jesu li lame skojima živiš učitelji koje si tražio? I jesu li te naučili tajnu vječnogaživota?"

"Hm? Pa... na neki način, mislim... Nisam siguran. Ovaj..."

"Što želiš reći? Jesu li ili nisu? Meni izgledaju kao budističkiredovnici, a u mome kraju budisti bez iznimke umiru baš kao i ostali."

Alobar ustane i zagleda se u planine koje su izgledale poput bijeledrvene ograde oko ladanjske kućice vječnosti, premda ih je Alobar očitodoživljavao potpuno drukčije, vjerojatno kao skladišta krcata šarkamagroma, dijelovima potresa i prašnim vijcima munje; ili kao još jednumogućnost da mu bogovi pokažu kako je jadan, slab i smrtan. Ovako ili

onako, zagledao se neko vrijeme u planinske vrhunce, a zatim se ponovnookrenuo Kudri.

"Kad sam prešao granicu između tvoje i ove zemlje, upitao sam neke pastire gdje žive veliki učitelji i oni su odgovorili: 'U Samyeu' pa samdošao ovamo. Pokucao sam na vrata lamaserije Samye; nekakvi su meljudi u crvenim haljama primili, nahranili i dali mi čaja, ugrijali nekolikokanti vode u kojoj sam se okupao, dali mi toplu odjeću i čizme, budući da

su moje bile iznošene i padale mi s nogu. Zatim su me upitali što želim -činio sam im se čudan - a ja sam odgovorio: 'Živjeti tisuću godina.'Pogledali su se, a zatim me jedan od njih upitao: 'U tom tijelu?' A kad samrekao 'da', zavrtjeli su glavama i zacoktali jezicima. Rekli su da mi nemogu pomući ostvariti tu ispraznu, neumjesnu želju: neka se dobronaspavam i krenem dalje. Sutra ujutro na odlasku, jedan od njih - kaligrafFosco, oslikavač pjesmi - šapne mi da moju želju mogu ispuniti liječniciBandaloopa. Reče da ih mogu naći u špiljama u podnožju planina u smjeruIndije. Ja sam mu zahvalio i otputio se dalje."

"Ali nisi ih našao, te Bandaloope?"

"O, našao sam ja njih, premda nije bilo lako. Nisu imali lijepekamene zgrade kakve imaju ovdje u Samyeu, nego su živjeli u saćimašpilja, daleko od glavnoga puta."

"Ali si ih našao?"'

"Da. Zapravo, oni su našli mene. Jednog sam se dana odmarao unekoj guduri i mislio: 'O, da mi je štogod pojesti', kad me iz vedra nebazaspe pljusak kukuruznih klipova. Jak pljusak. Vrlo jak. Krv mi poteče iz



nosa, a u ušima mi zazvoni. Potegnem nož i pogledam u stijenu odakle suklipovi dolijetali, ugledam trojicu dlakavaca odjevenih gotovo jednakošaroliko kao i ja, kako mi se smiju. Ja im priprijetim bodežom, ali oniviknu: 'Pa rekao si da si gladan.'"

"Hvaljen budi Šiva! Kako su ti čuli misli?"

"Namjeravao sam to doznati. Pošto sam ispekao i pojeo kukuruz,nanjušio sam im trag koji me doveo do obronka izrešetanog špiljama. 'Viste jamačno liječnici Bandaloopa', rekoh kad mi njih nekoliko pristupi. 'Ati si jamačno Alobar', odgovori jedan od njih. 'Kako ste doznali moje ime?'upitam. 'Kako si ti doznao naše?' otpovrne on. 'Od jednog svetog čovjekaiz Samye', rekoh, a oni se grohotom nasmiju."

"Čine mi se nepristojni."

"Nepristojni? Da, bili su prilično nepristojni. Samo što sam ja, nekaddavno, daleko na zapadu odakle sam rodom, upoznao dva kudikamonepristojnija stvorenja, jednog žreca i jedno božanstvo, i premda su seobojica u početku prema meni ponašala bezobrazno, prvi mi je udahnuosilnu hrabrost, drugi silan strah, a oboje mi je bilo potrebno za ovo moje putovanje. Oni koji posjeduju mudrost ne mogu je tek tako dijeliti šakom ikapom svakom šupljoglavcu i bezobraznom mulcu koji naiđe i zaište je.

Mora se biti spreman primiti mudrost, u protivnom će mu ona donijeti višeštete nego koristi. Štoviše, klipani koji se praćakaju po bistrim vodamamudrosti zamutit će vodu ostalima. Stoga čovjek u potrazi za znanjemnajprije mora proći provjeru da se utvrdi je li vrijedan znanja. Koliko samdosad shvatio, grubost učitelja prva je faza te provjere."

"Znači, dopusti li se učitelju da bude neuljudan, da se ponaša kakomu je volja, da vrijeđa nečije dostojanstvo, tada bi mogao zaključiti da je

taj netko vrijedan čuti njegovo tumačenje stvari?""Naprotiv. Moraš braniti svoj integritet, pod pretpostavkom da imaššto braniti. Ali moraš ga braniti plemenito, a ne oponašati učiteljevo prizemno ponašanje. Ako si obziran kad je on grub, uljudan kad je onneotesan, tad će u tebi prepoznati vrijednost. A ako se to ne dogodi, značida nije dobar učitelj, pa ga možeš slobodno nogom u tur."

"Zanimljivo. Je li tako bilo i s liječnicima Bandaloopa?"

Alobar zavrti glavom. "Ne", reče on. Još se jedanput zagleda uChomolungmu i ostale kandidatkinje u natjecanju za titulu najviše planinena svijetu. Sunce je počelo zalaziti, a za vrhunce su bili pribodeni šareni



oblaci, poput lenti što označavaju koje je mjesto koja planina osvojila unatjecanju. Bilo je prilično lako uočiti pobjednicu i njezine pratilje. Malo jeteže bilo uočiti Miss simpatičnosti. "Ne, nije tako bilo s liječnicimaBandaloopa. Bili su naizmjence gostoljubivi i netrpeljivi. Dali bi mi da popijem mlijeka, a zatim u šalicu bacili govno. Polaskali bi mi, pa pljunuli

u lice. Ne bi mi obraćali pozornost, a kad bih se okrenuo da odem,moljakali bi me da ostanem. To me vraški zbunjivalo. A nije ih se mogloisprašiti. Izazivali bi me da ih klepnem, ali bili su tako brzi da ih ne bihuspio ni prstom taknuti. Pokreti su im bili nevidljivi, no uvijek centimetarulijevo ili udesno od mjesta koje sam naciljao. Nijedan me nije nitidodirnuo, ali sam zato ja samoga sebe raskrvario koliko sam ih seispromašivao i koliko sam puta ljosnuo na zemlju."

"Ponizili su te.""Moja gospo - blago rečeno. U svojoj sam zemlji bio na glasu kaoratnik."

"Jesi li otišao od njih?"

"Ostao sam bez daha tako da nisam mogao ni otpuzati. Dali su mimalo ulja da namažem ogrebotine i pozvali me u svoje špilje. Što misliškako su izgledale iznutra? Oštro kamenje, hladna voda kaplje sa stropova,

šišmiši u letu krešte u tami? A ne! Špilje su bile obložene predivnimsagovima i tapiserijama, debelima, toplima i raskošnima. U svakom suzakutku žarile lojanice, a u tanjurićima gorjele krupice od kojih je zrakmirisao kao gajevi naranči i vrtovi."

"Tamjan!" klikne Kudra.

"Možda. A unutra je bilo i žena koje su pripremale pikantnu janjetinui grijale vino. Svi su pili vino dok im se oči nisu podlile krvlju. A i pušili

su lule zdrobljenog lišća konoplje...""Znam tu biljku. Izrađivali smo užad od nje. Pušili su je, kažeš?"

"Da, i od toga kao da su postajali dremovni. Zurili bi u vatru, smijalise bez vidljivog razloga. Ponudili su mi lulu, ponudili me mesom i vinom,čak su mi ponudili i ženu, ili dvije, ako mi je do toga. Naravno, odbio sam jer sam smatrao da je to zamka, provjera moje čistoće. Zaspao sam sam,rastrzan silnom željom, ali me usred noći probudilo vjedro ledeno hladne

vode koju su mi izlili na glavu. E tad sam izjurio iz špilje, budi uvjerena.Bio sam bijesan i zbunjen - i prestrašen. Jer, Kudra, nikakva ruka nijedržala ono vjedro koje je izlilo vodu na mene: visjelo je u zraku i



nakrenulo se samo od sebe!"

"Alobare, bio si smušen. Ili si sanjao. Ili..." Ona ponikne pogledom,spusti vjeđe koje su sličile vrećama sašivenima od kožica debelog, crnogagrožđa. "Ili mi pričaš bajku."

"Živa istina, kunem se."

"Onda ti moram povjerovati. Reci mi, jesu li ti dopustili da slobodnoodeš?"

"Jedan iz te družbe - bilo ih je desetak, ne računajući žene - pode zamnom da se raspita o mojim planovima. Rekoh mu da ću se najvjerojatnijevratiti u lamaseriju Samye. 'Dobro', reče on. 'Tamo ćeš puno toga naučiti.A zatim se možeš vratiti nama.' Ja na to, dakako, planem. 'Nema dovoljnodemona na ovome ili onome svijetu da me dovuku natrag na ovo ukletomjesto', dreknem. Zakunem se da se nikad neću vratiti. On se nasmije,zavuče ruku u moju odjeću i izvadi jaje tamo gdje jaja nije bilo, baci ga nazemlju, a iz jajeta iskoči golema psina! Izgledala je baš kao Mik, moj pasiz rodnoga grada koji sam posljednji put vidio prije osam Gozbi nadgozbama. Pas mi lizne stopala na meni poznat način, a tad otrči u špilju iiščezne."

"Alobare!"

"Kunem ti se!"

"Zanimljivo. I jesi li potrčao za njim?"

"O, ne. Oteturao sam u noć i naposljetku se zaista vratio u Samye,gdje si me ti našla. Želio sam zaboraviti cijeli taj događaj s Bandaloopima. Nažalost, ostao je živ u mojem sjećanju."

"Ali se nisi više vraćao?"

"Svečano sam si obećao da neću. Kad mi smrtnici već ne možemonadmašiti bogove, barem možemo održati obećanja."

"Zašto si se vratio u Samye?"

"Ne znam baš. Kad sam stigao, zamolim da pozovu Fosca. On uđe u portirnicu držeći kaligrafski kist u ruci. Ja ga zgrabim za halju i prodrmamtako da je tuš počeo prskati na sve strane. 'Zašto si me poslao na to ludomjesto?' strogo ga upitam. On mi mirno odgovori: 'Moji starješine silno

preziru liječnike Bandaloopa, riskirao sam ukor time što sam te uputio nanjih. Oni prakticiraju primitivan, orgijastički oblik religije na kakav mi nemožemo dobronamjerno gledati. Ali oni su moćni čarobnjaci, iscjelitelji i



gatare, i pomislio sam da bi ti mogli pomoći s obzirom na tvojuopsjednutost svojim zemaljskim obličjem. Oprosti mi.' Fosco je bio takoočito iskren da sam sad ja morao njega zamoliti za oprost. Ne samo da miga je dao, nego je i privolio nadstojnika samostana da mi dopusti ostati uSamyeu kao radnik i učenik. Čini se da sam ovdje već dugo."

Kudra ga odmjeri od glave do pete. "Boravak u Samyeu ti godi.Izgledaš zdravo i čilo. Nisam lagala kad sam ti kod rijeke rekla da nisiostario od našeg posljednjeg susreta. Vjerojatno ovdje dobivaš znanja zakojima si odvajkada žudio. Što su te lame naučili a što te zadržalo unjihovu skrbništvu dvadeset godina?"

"Zaista misliš da nisam ostario? Imali smo čarobno staklo nekad u..."Glas mu zamre, talac uspomene. Svezanih udova, zapušenih usta i očiju

povezanih komadom hermelina otrgnutog od pokrivača za krevetumrljanog konkubinama, glas mu je ležao u mračnom kutu sve doknjegovo sjećanje nije dobilo otkupninu ili se jednostavno sažalilo. Kad jeAlobarov glas pušten na slobodu i nastavio normalno živjeti, sunce jeutonulo tako nisko da je zavirivalo Chomolungmi pod haljinu. "Ovdjenema zrcala. Dok se brijem, ogledam se u rijeci, ali mi ona ne pokazuje bašnajbolje u kakvom mi je stanju koža ili koje mi je boje kosa. Hmmm. Godimi to čuti." On sjedne i ponovno joj dotakne rame. Ona se ne odmakne.

"Ovdje sam našao mir. Godine raznoraznih pomutnji ranjavale miduh, ali je zacijelio od spokoja i smirenosti koji dolaze iznutra koliko iizvana. Ovdašnje graditeljstvo, slikarstvo, kiparstvo, glazba, liturgija i finaodjeća, ali ponajviše mislim, meditacija, sati svakodnevnog nepomičnogsjedenja u tišini, otupjeli su oštricu moje zajedljivosti i sad plutam krozživot poput napuhane žabe u planinskom potoku. Lame su silno trpjelizbog mojeg opiranja njihovoj dogmi i strogoj moralnosti, ali usuđujem se

reći da smo svi od toga imali koristi. Ja sam našao svoj mir, a oni? Pa, prenio sam puno tona kamenja a usto, ne dam im ni trenutka mira. Ha-ha."

"Znači li to da te nisu naučili tajni dugovječnosti?"

"Ne izravno. Povremeno mi kažu štogod o toj temi, ali oni postižusvoj ideal kroz faze duhovnog napretka. A njihov ideal nisu ni besmrtnostni dugovječnost, nego oslobođenje od ciklusa rođenja, smrti i ponovnogrođenja."

"Da, da. To je ideal i mojeg naroda. Nisi uspio spoznati savršenstvo usrcu tog cilja?"

Alobar se slobodnom rukom počeše po glavi koja je bila u bojama



uzorka riblje kosti, podjednako kestenjasta i srebrna, poput kravlje balege umrazno jutro. Druga ruka ostane čvrsto usidrena na Kudrinu ramenu."Iskreno rečeno, ne cijenim ga koliko bih, pretpostavljam, trebao. Ilimožda ne težim savršenstvu nego cjelovitosti, a ima nečeg nepotpunog uživotu posvećenom bježanju od života."

"Objasni, molim te.""Ovdje te uče da je život uglavnom jad i bijeda, a da je bijedi uzrok

želja. Riješimo li se želje, riješit ćemo se i bijede. To je istina, ako se tako postavi stvar. Zaista ima puno bijede na svijetu, ali ima i užitka u izobilju.Odrekne li se netko užitka da bi izbjegao bijedu, što je time dobio? Život bez jada i užitka je prazno, neutralno postojanje; i zaista, redovnicima jekrajnji cilj ništavnost ništavila. Aktivno tražiti ništavilo gore je od poraza,

Kudra; zapravo to znači predaju - kukavičku, trtarošku, nečasnu predaju.Mamine maze toliko se boje boli da s prezirom odbacuju svu silu nasladada bi se od njih zaštitili. Kako cijeniti takvu vrstu slabosti, kako se divitiljudskom biću koje svjesno prigrli svakodnevno, osrednje i sigurno, aizbjegava patnju koju razočaranja mogu donijeti?"

Alobara je iznenadila žestina kojom je osporavao učenja ljudi koji sumu uspjeli donijeti smirenje u protekla dva desetljeća. Vjerojatno je

njegova potreba za Kudrom raspirila njegova odavno tinjajućanezadovoljstva u živi plamen. A Kudra? Ona nije uspijevala naći riječikojima bi branila svoju vjeru. Vjerojatno joj je ta vjera bila oduzeta.Pogleda u Alobara i ne reče ništa. On njezin nijemi pogled shvati kao poticaj da nastavi svoju filipiku te da nastavi prstima puzati prema orbitinjezinih kokosovih mjeseca.

"Ako želja zaista izaziva patnju, to se možda događa zato što neželimo mudro ili ne znamo kako dobiti ono što želimo. Umjesto štoskrivamo glave ispod molitvenog rupca i podižemo obrambene zidove protiv iskušenja, zašto se ne bismo izvještili u ostvarivanju želja? Spasenje je za slabe, eto što ja mislim. Ne želim spasenje, nego želim život: sve - i bijedu i sjaj. Budu li bogovi uveli porez na zanos, plaćat ću ga, ali ću svaki put negodovati protiv tih njihovih nameta: ako Odin, Šiva, Buda ili onajkršćanin - kako se ono zove? - ne mogu to otrpjeti, tada ću prihvatiti njihovgnjev. Barem ću kušati gozbu s njihova stola na ovom bogatom, okruglom

planetu, umjesto da se ustežem od nje poput bezubog zečića. Ne moguvjerovati da su najslasnije stvari stavljene pred nas isključivo kao provjerai kušnja, nešto što nam otežava da osvojimo glavni zgoditak: sigurnost



ništavila. Pretvoriti život u tako tričavu igru nije dostojno ni ljudi ni bogova."

Alobar zastane kako bi razmislio o tome što je rekao. Godinama nijedao oduška tim mislima, ni u sebi, premda se jednoga dana, gledajući kakose mlado jaka vere po stijenama poput koze, upitao što bi veliki bog Pan

pomislio o budističkom načinu života. Odgovor na to pitanje rezultirao je podužim razdobljem jetkog nezadovoljstva.

"Lame izjavljuju da se ne boje smrti, no zašto umiru prije smrti akone zbog straha? Odbijaju uživati u životu da bi ukrotili smrt. Time štoodbijaju potpuno uživati u životu, napola su mrtvi unaprijed - a nema jamstva da će njihova žrtva biti nagrađena kad svemu dođe kraj. Dobri suoni ljudi i moram poštovati njihov izbor, ali cilj ove lude su punoća i

potpunost, a ne isprazno savršenstvo.""Pretpostavljam da ne bi odbio ponuđeno kad bi te liječnici

Bandaloopa još jedanput počastili?"

"Postoji nešto što se zove kvaliteta, moja gospo. Ako moje riječinavode na zaključak da čovjek u svojim užicima treba zaboraviti kriterije,to samo znači da su moj jezik, ili tvoje uho, pogriješili."

Kao da želi ispraviti jedno od toga dvoga, on gurne jezik u sedefne

vijuge njezina uha, neprestance joj pritom pritiskajući grudi, kao da bi munjihovo zibanje moglo nekako u tom procesu zasmetati. Time joj zabrtvidesno uho, ali lijevim ona posve jasno začuje zvonjavu iz lamaserije.

"Gladna sam kao vuk!" objavi ona i skoči na noge tako hitro da seAlobar na trenutak pobojao da je sa sobom odnijela i njegov jezik. "Iskrenose nadam da je to zvono za večeru."

On je nevoljko povede s čistine čija je trava bila osuđena ostati

nenavlažena njihovom izmiješanom rosom. Silazeći, ona ponovno zagurakosu pod turban, pritom se često spotičući na neravnom terenu. Imala jedebela stegna, široke bokove i teške dojke, ali tako tanak struk da bi išepavi puž mogao u cigle dvije minute obići njezin pas; ukratko, bila jeutjelovljenje indijskog ideala žene sazdane za tjelesno zadovoljstvo, i premda je Alobar imao pomalo drukčije kanone, nije se mogao suzdržatida ne bleji u to kako se u Kudrinu spoticanju i klizanju niz obronak ta

previruća kultura puti borila da ovlada svojim barbarskim granicama(bibave dojke, zibajući guzovi) i konsolidira u ujedinjeno carstvo.

Kao što je odlazak danjeg svjetla pretvorio planine u ljubičaste



obrise, tako je i Alobar gubitkom unutarnjeg mira reljefno iskočio na pozadini naoblake svoje frustriranosti. Toliko se ozlovoljio da mu je, kad je do kamena ispred portirnice gdje je čekao "dječak" Kudra donio zdjelicu ječma s maslacem, posve promaknulo značenje metvice koju je ona posipala po svojem obroku.

* * *Alobar, po običaju, pojede svoj jednostavni obrok s redovnicima.

Poslije večere, uz Foscovu pomoć, nađe Kudri mjesto za spavanje u staji.

"Ispričavam se," reče Alobar, "ali ovdje se tako gleda na žene."

"Naviknula sam na to", reče Kudra. "Ali način na koji ti gledaš žene,veća mi je novost." Ona mu stisne ruku. "Vrati se kad se mjesec podigneiznad staje", šapne ona.

Alobar izađe i prošeće po himalajskoj noći, crnoj poput tame na vrhustubišta. Rijedak i prohladan zrak vibrirao je od redovničkog mrmorenja poput košnice. Prištići bijelih zvijezda istočkali su atmosferu. Lako semoglo zamisliti da su zvijezde zapravo pčele i da su one izvori posvudašnjega redovničkog zvrndanja. A lako se moglo i zamisliti da je blijedi polumjesec zapravo pčelareva lopatica koja uranja u to zujanje imed.

To je noćno pojanje na njega djelovalo umirujuće, onako kako će jednoga dana vrtnja brodskog propelera umirujuće zvučati pomorcima.Zasad su čamci bili glasni samo koliko i vjetrovi koji su ih nosili, a osimtoga na Himalajima nije bilo mornara; nije bilo ni lisnatih krošanja koje sumogle razviti flotile malih jedara, zelenih poput zavjesa u nastambamasirena. Himalajski su vjetrovi po zraku vijali snježne pahuljice, sjemenketrava, pandine dlake i ozbiljan mrmor redovničkih samoglasnika.

I Alobar je naučio jednu od tih molitvi. Nadstojnik samostana osobnomu je rekao slogove. Od te bi se molitve njegov duh otkrio negdje dubokou njegovoj duši, mjestu neprobojnom za bure ili povjetarce, nepomućenom poput nadstojnikove glatko obrijane glave ili Budina trbuščića. No večerasmu dođe da zapjeva pjesmuljak koji je odavna smislio, a čiji refren glasi:Svijet je okru-okrugaoooo... Očito je tamnoputa udova u njemu oživljavalate stare osjete.

Kudra ga je prenula iz dugog sna. Ne, to nije točno; u Samyeu nijesnivao, nego zapravo živio u stanju pojačane svijesti; no u određenomsmislu svijest može voditi propadanju, poput lijenosti. Njegov se boravak u



lamaseriji pretvorio u kolotečinu; spokojnu, okrepljujuću, odgojnukolotečinu koja mu je donijela malo štete a puno koristi, ali svejednokolotečinu; njegov se kotač zaglavio takoreći u jarku svjetlosti i osjećao jeneodoljiv nagon da skrene u tamu. Ako je zemlji noć potrebna koliko i dan,ne znači li to da je i duši potrebno pomračenje kao protuteža

prosvjetljenju?U svakom slučaju, Alobar je izgubio svoje spokojno zadovoljstvo, ali

ga je obuzela nekakva tjeskobna, naelektrizirana radost. Nije pouzdanoznao odnosi li se to tek privremeno stanje na razbludnu čežnju koju jeKudra ponovno probudila u njemu, ili označava svršetak njegove spokojnefaze jedinog samyejskog neznabošca.

No znao je da mjesečev pijevac sad kukuriče na nadvratniku staje u

kojoj ona obudovjela bjegunica nešto od njega želi.Kaže se da muškarcu uoči seksualne aktivnosti brže počnu rasti

zalisci. Alobar će možda morati prekinuti šetnju i obrijati se prije svršetkaovog ulomka, prije nego mrmor molitve utihne iza visokih zidova, aoblačić daha usnulog jaka nakratko zamagli ovu stranicu.

* * *

Pošto se okupala u ponijevu koritu. Kudra je razmišljala o tome bi li

ponovno navukla nećakovu odjeću. U ovoj je svibanjskoj noći bilo nekesvježine od koje ju je spopadala drhtavica, ali pomisao da navuče te prljave, neženstvene odjevne predmete na svoje ljeskajuće smeđe tijelo bila je neprivlačnija od naježene kože. Usto, Alobar će je ionako ponovnorazodjenuti, zar ne?

Pomirila se s time da će je on obljubiti. Rado bi to odgodila ako ne iizbjegla - toliko toga mora u glavi dovesti u red da joj je tijelo samo

smetnja - ali on se nameračio na tjelesni zagrljaj koliko i hodočasnik naGanges. Naći se ponovno s njim značilo bi povaljati se s njim - a ona se jednostavno mora naći s njim.

Silno je uzbudljiv, pomisli ona. A zatim doda: Naravno, ne tjelesno.Uzbuđivao ju je jer je bio proklet kao i ona, a ipak nije ni zbog čega žalio.Zapravo je prokletstvo učinio privlačnim. Čula je za muškarce koji suodbacili bogove, koji su objavili da ih ne štuju, ali je pred njom vjernik kojiodbija ropski puzati, muškarac koji je ustao protiv Šive, Bude, bogovasvojeg naroda, tko god oni bili, koji im se odupro i zatražio objašnjenje poretka stvari u kojem se užitak plaća bolom, svijeta u kojem je jedina pobjeda nad patnjom teško izvojevani zaborav, svijeta koji svojoj očaranoj



publici nudi malo mogućnosti izbora glede trajanja priredbe.

Brahmani bi znali lako odbaciti takve pritužbe; jako su joj dobro bila poznata njihova objašnjenja. Osim toga, vjerovala je da imaju pravo, samošto više nije bila raspoložena za teološka opravdanja. Ona je sad grešnica injezine su opcije sljedeće: mogla bi se pokajali i platiti određenu cijenu ili

bi mogla svoju sudbinu predati u ruke ovom pristalom heretiku i vidjetikamo bi je to moglo dovesti. Oho, je li ga to nazvala "pristalim"? Nije tonamjeravala reći, premda joj ga nije bilo mrsko gledati, kad je već kodtoga. Nije joj smetalo što je prevalio šezdesetu jer se dobro držao i biomladolik; usto, bio je običaj da se žene hinduističke vjere sparuje sastarijim muškarcima. Što, dakako, ne znači da zamišlja sparivanje s njim.

Možda su bogovi bili skloni Alobarovim prohtjevima. Možda su

razmišljali o tome da štogod promijene u božanskom poretku stvari.Možda su ljude zabunom ili previdom dopali kratki, nesretni životi, samošto ta pogreška nikad nije ispravljena jer se dosad nitko nikad nije otvoreno požalio. U svakom slučaju, Alobara nije pogodila munja. Kudri na um padne još jedna misao i od nje se još više naježi. Je li Alobar pošteđenzbog ravnodušnosti bogova? Što ako bogovi nisu ni opazili njegovu pobunu?

To zasad nije važno. Važno je da je ona sad usred nečega krupnog ivažnog, ili se barem tako čini. Osjeti da se upustila u pustolovinukudikamo veću od poslovnog puta na koji je onomad otišla s ocem,čudesnog putovanja koje je podiglo kule na šikarom prekrivenoj čistininjezina mozga i za sva joj vremena upropastilo izglede da proživi životnormalne, nepokretne supruge.

Blijeda je mjesečina sipila po strehi staje i stvarala lokvice u pojilištuza ponije. Alobarov je dolazak neizbježan. Neka; raspitat će se još malo oonim Bandalooperima, o čarolijama kojima se služe i o tajnama koje znaju.Zato je pozvala Alobara i ni zbog čega drugog. Tek toliko da se zna.

Iznenada, on ušeta kroz vrata i uhvati je nespremnu, još neodjevenu.Kudri se učinilo da joj je on žurno prišao, premda su poniji, mjesec i pojilište stekli drukčiji dojam. Ovako ili onako, u njegovu je naručju, jezikom mu vršlja u ustima, a rukom poseže za nečim uspravnim - hvaljenaKali! - u području njegovih prepona.

* * * Nešto nije u redu. Umjesto štapa za slonove, Kudra napipa suk

konoplje. Zar joj je užad suđena? Alobar je bio tako mlitav da ga se moglo



uplitati, a i izvlačio se iz njezina zagrljaja.

Zbunjena i postiđena, ona dohvati dronjavi stari konjski pokrivač i pokuša pokriti svoju golotinju. "Je li to zbog boje moje kože?" upita ona.

"Kako to misliš?"

"Konj se ne može pariti s kravom. Možda ni bjeloputi muškarac nemože spolno općiti s tamnoputom ženom?" Kudra je u životu spavala samos jednim muškarcem i nije imala iskustava ni s impotencijom ni sodbijanjem.

"Ne", reče Alobar, prezirno frknuvši na tu ideju. "Zapravo, bio samna glasu kao muškarac koji uživa u tamnoj puti."

Kudra pomisli: Rekao si i da si bio glasoviti ratnik, ali se nisi baš

iskazao s družbom iz Bandaloopa. Ona upita: "Zbog mog nosa? Možda tenjegova veličina vrijeđa?"

"Sretna si što imaš tako lijep i krupan nos. Poslužit će ti kao kormiloi voditi te kroz nemirne vode života."

Je li iskren? Nikad nije o svojoj surli tako razmišljala. "Onda sam jamačno bila prenapasna: moj poljubac, moj jezik..."

"Priznajem, novo iskustvo za mene."

"Zaista?""Da, taj 'poljubac' kako ga ti nazivaš, nepoznat je na zapadu. Prilično

čudan osjet, premda ne bih imao ništa protiv da ga ponovim. Sklon samnovotarijama."

Trebaš samo otvoriti usta a ne mozak, pomisli ona. Ali reče: "Pazašto sam ti onda odbojna?"

Namjesti izlizani pokrivač pokušavajući zaštititi veći dio tijela odvečernje svježine i Alobarova pogleda.

"Da budem potpuno iskren, zbog tvojeg mirisa."

"Mojeg mirisa?" Kudra se osupne. "Ali upravo sam se okupala inatrljala mirisnim uljima. Bio si voljan uzeti me u travi dok sam bilaslijepljena od prljavštine i znoja; opazila sam nabreknuće na tvojimhaljama, ali ovdje na mekanoj, skrovitoj slami, kad sam čista i

namirisana...""Posve si dobro mirisala tamo na brijegu, mirisala si kao žena. Sadmirišeš kao jedna od onih hrpica praška koji su palili u onim špiljama;



mirišeš kao... kao voćni grm!"

Dogovore se: Kudra će se vratiti na pojilište da s kože zguli mirise jasmina i pačulija. Alobar, čije žene i konkubine jedva da su što znale oznanosti kupanja, a o umijeću mirisa ništa (osim ponekog začina koji biušile u svoje haremske jastučiće), onjuši je od glave do pete i objavi da ga

možda ne uzbuđuje, ali da ga barem i ne odbija.Uz malu pomoć Kudrinih vještih užarskih prstiju, on počne bubriti.

Pa još malo. I još malo. Ona naposljetku zaciči.

"Nisam li ti objasnio da sam nekoć bio kralj?"

I još si, pomisli ona, zaklevši se da više nikad neće posumnjati kad joj on kaže što je sve bio.

Za sat vremena, mirisne molekule koje su mu se uvlačile u nos bilesu mu više po volji, premda su mu zvukovi koji su dopirali do njegovihušiju - grlica, kukavica, golub, papiga, vrabac, flamingo, patka i prepelica -raspršili sve iluzije da je na poznatom terenu, koje je možda gajio.

* * *

Poslije, na ono malo preostale mjesečine, ona prepozna pet tipovaogrebotina na njegovim ramenima i leđima. Njega su sve podjednako

pekle."Rado bih pročitao tu Kamasutru", reče Alobar. "Samo što ne znam

čitati."

"Ni ja. Ali mogu te podučiti onim dijelovima njezina sadržaja koji biti mogli najviše koristiti. Ako nemaš ništa protiv, pokazat ću ti zornoumjesto da ti nabrajam." Doživjela je četiri orgazma i osjećala sesamosvjesno. "No najprije mi moraš ispričati više o bandaloopskim

liječnicima.""Nema se više što ispričati."

"Želiš reći da više nikad nisi za njih čuo?"

"O, priča o njima ima napretek, ali njihova istinitost... Zapravo, neštose jednom dogodilo..."

"Što se dogodilo, Alobare?"

"Jednog proljeća, na prijevoju južno odavde, lavina je zatrpala neke putnike. Nekoliko nas iz Samyea otišli smo ih pomoći iskopati. Iskopalismo nekoliko tijela, potpuno smrznutih, i poslagali ih pokraj ceste. Uskorose jedno truplo pomakne. Žena. Ustane i protegne se, zahvali nam i ode.



Tek tako. Fosco je jamačno vidio moje zaprepaštenje, jer položi ruku namoje rame i šapne: 'To je bila žena iz Bandaloopa.' To je sve što je ikadrekao o tome. Ostale su se žrtve ponašale kako se truplima i pristoji."

Kudra, podignuta na laktove, začuđeno je vrtjela glavom. Reče: "Aona je bila samo jedna od njihovih žena."

"Da."

"Hmmm." Kudra legne na slamu, stražnjice podignute u zrak.Posljednja mjesečeva zraka te večeri zapne za šipražje njezine stidnihmorena. Alobar posegne za njom odostraga, kao da želi osloboditi tu zraku.Poput nepažljive životinje na rubu živog pijeska, njegov se srednji prstoklizne i brzo utone. Kudra se automatski počne uvijati, no zatim se smiri.Misli su joj odlutale. Njezino tijelo i Alobar strpljivo su čekali njihov

povratak. On zaspi ne pomaknuvši ruku. Kad su ga lame probudili, poprilično nakon izlaska sunca, prst mu je bio nabubrio od vlage. Ali Kudrini traga.

* * *

Jedna od prednosti odlaska iz tibetanske budističke lamasenje jest tajda ne moraš unajmiti kola. Sva Alobarova imovina - zdjelica za čaj, presvlaka i nož koji je u dvadeset godina služio isključivo za brijanje -

bude spakirana učas. Oprosti se jedino od Fosca, koji odloži kist, sklopisvoje tušem umrljane ruke na trbuhu i s ljubavlju se zagleda u Alobara.Mali lama kao da nije bio iznenađen Alobarovim odlaskom, već ga žurnootpravi do izlaza gdje, gledajući u jedini par plavih očiju koje je Himalajaikad vidjela, promumlja nešto tako nerazumljivo da je Alobar bio spremanodgoditi odlazak samo da bi se razjasnilo što je rekao. No Fosco uskratisvako objašnjenje i uskoro je Alobar zavijao niz planinu, zaustavljajući sesvakih stotinu metara kako bi bacio pogled na spokojne zidove Samye. Kamen ostaje, voda protječe, pomisli on. No ovaj put barem zna kamo ide.

Za manje od jednog dana on sustigne Kudru. Čučeći je mokrila pokraj puta kad se on pojavio iza zavoja. Ona neobavljena posla skoči nanoge i baci mu se oko vrata.

"Znala sam da ćeš poći za mnom", reče ona samouvjerenošćukakvom neke žene odišu kad osjete ulov u svojoj vaginalnoj mreži.

"Otišla si bez riječi", reče on. Njezin poljubac, tako vlažan iegzotičan na njegovim nevještim zapadnjačkim usnama, potkresao je krilanjegovoj optužbi.



"Bojala sam se da bi me mogao odgovoriti. Već si me odgovorio odnekoliko stvari, uključujući udovičku krepost i moju obvezu spaljivanja."

"Hvaljen budi Šiva", reče on šaljivo.

"Hvaljen budi Šiva", ponovi ona nakon duge stanke i s popriličnim prizvukom tugaljivosti.

Još nije navukla svoje muške hlače i Alobar počne stiskati njezinagola i od mokraće vlažna bedra. "Zbog tebe više nisam mogao ostati uSamyeu", reče on.

"Zbog tvojih priča o Bandaloopu, ja više nisam mogla ostati tamo."

"Znači, tvoje su odredište ipak bile špilje."

"Moje odredište jesu špilje. A ti ideš sa mnom."

Njegove moguće prosvjede nadglasalo je listanje stranica Kamasutre,raskupusanih stranica s bilješkama na marginama, koje je Kudra Alobaranaučila čitati njegovim polucijskim okom, budući da je Kamasutra knjigakoja se najčešće otvara u sredini, a počinje se čitati od kraja.

Kad su s Kamasutre obrisali prašinu i vratili je na mjesto, krenudalje. Navodnjena otopljenim snijegom, nedavno probuđena trava na planinskim obroncima sjajila se poput špinata između zuba tvrde zemlje.

Daleko ispod njih, u dubokim gudurama, potoci su se pjenili i grmjeli kaoda su se otvorile sve školjke svijeta, a iznad njih su silni hladni vrhunci umineralnom oklopu pokušavali smrskati nebo. Korak po korak, put ih jevodio nizbrdo, dalje od te užasne ljepote.

"Razmišljala sam", reče Kudra, malko zadihana, "o onome što sirekao o želji."

"A", reče Alobar. "I sad i ti misliš da je želja pobožnjaka da budu bez

želja najpodmuklija od svih želja.""Ne baš. Alobare, gledaj na to ovako. Riječ želja implicira da postoji

nešto što nemamo. No ako već sve imamo, tad ne može biti želje, jer seviše nema što željeti. Mislim da nam je Buda možda pokušavao reći da svimi sve imamo i stalno, pa je želja jednostavno nepotrebna." Ona zastane dadođe do daha. "Da bismo eliminirali potrese i razočaranja vezane za želje,trebamo shvatiti kako već imamo sve što želimo i, trebamo."

Alobar pomisli: Pametna je, pametnija i od Wren, kojoj neobično fizički sliči. A stidnica joj je pametna koliko i govor. Dobro sam učinio što sam pošao za njom, premda moram pripaziti da se njezina moć ne okrene





dojke, a koža na koljenu zategne kao na dobošu. Kudra se nasloni naAlobara. Ona šepajući a on vukući noge, bolno praznih trbuha i na rubusnaga, ponovno zađu u vihor mećave.

* * *

Nakon dva sata nije ju podupirao nego vukao. Buncala je ošumarcima sandalovine i trgovištima gdje mrvice jasminova cvijeta lebdeulicama poput nota. Iako su mu prsti odrvenjeli, osjećao je kako mu Kudraklizi iz ruku.

"Molim te, izdrži. Kudra, molim te, izdrži. Molim te, Kudra, molimte."

Ponovno su bili na nizbrdici, ali ako se ne vara, još imaju dva danahoda do špilja. Tri, ako se vrijeme ne popravi. Vječnost, ne uspije li stati nanoge.

"Molim te, Kudra. Još malo..." On se ugrize za svoju plavu usnicukad je izrekao tu laž. "Uskoro ćemo stići do špilja."

Ona jaukne. Taj je jauk toliko podsjećao na vapaje one udovice nalomači da ga obuzme groza, ali groza prožeta adrenalinom, pa je on podigne i potrči s njom na rukama.

Njegov se užas prometne u neku vrstu lakoumnosti. Ovo zacijeloizgleda komično, pomisli on, premda nije izrijekom spomenuo kome toizgleda komično. Jamačno je mislio na Smrt, jer si je za minutu priznao: 'Ustupici smo Smrti, u to nema sumnje, ali neće nas uhvatiti na spavanju.'Pred očima su mu promicali prizori iz povorke njegova života, ništa manjekomični od ove sulude jurnjave po snijegu, i on se slatko nasmije.

Gotovo istog trenutka vjetar utihne, poput pijanca koji se onesvijestiousred svojeg ispada. Sunce progori oblake, zakuha ih u okruglice, a zatimod njih ukuha umak.

Kudra malo vrati snagu te stignu do špilja za nešto više od dana.Posljednji su kilometar prešli gotovo na sve četiri. Ali nitko im ne poželidobrodošlicu: špilje Bandaloopa bile su prazne i gole.

* * *

Alobar skupi drva i naloži vatru. Dok su sušili svoju vlažnu odjeću,

izgube svijest i ne probude se satima. Kad su mu se oči napokon otvorile.Alobar ustane i ponovno naloži vatra Prepozna neke biljke u blizini špilja,nabere ih i u svojoj zdjelici zakuha jak zeleni napitak. Pošto su popili čaj,



ponovno zaspe. Taj se slijed ponavljao, sve dok jednog sunčanog jutra,možda četiri dana poslije toga, ne shvate da sjede na ulazu u špilju, potpuno budni i razmjerno siti.

Nakon što joj je ispričao kako ju je podignuo i potrčao noseći je narukama. Alobar iznese tezu da su preživjeli jer je on stigao do točke kad

svoju želju za životom više nije shvaćao ozbiljno. "Jasno ti je da ta mojaželja nije bila ništa manja nego prije, ali se više nisam poistovjećivao snjom. Vjerojatno zato želje ljudima donose nevolje: poistovjećujemo se sasvojim željama i preozbiljno ih shvaćamo. Osim što time povećavamosvoje izglede za razočaranje, stvaramo i ozračje nesklono slobodnom ilaganom ispunjenju tih želja."

"Možda", promumlja Kudra i protegne svoje suncem ugrijane mišiće

sve dok elastično tkivo ne zadrhti od ugode, a u malom joj se mozgu nenakupi lokvica bezumne životinjske sreće. Alobar je divan muškarac,razmišljala je ona lijeno, ali to stalno tračanje o značenju stvari zna bili zamorno.

Pogrešno protumačivši njezinu šutljivost kao nevjericu, Alobar reče:"Vjerojatno misliš da sam sve to izmislio. To o Bandaloopu."

Oni se istodobno okrenu i zagledaju u špilju, čije su stijene bile

kvrgave poput knedle u grlu. Šišmiši su oblijetali oko mrtve zvijezdememljivog etera.

"Vjerujem ti."

"Zaista?"

"U ovim je špiljama paljeno puno tamjana. Tragovi su blijedi, ali jaosjećam miris."

"Ne mogu ti reći koliko mi je drago da si to rekla. Ali gdje..."

"Više nije važno", odlučno će Kudra. Dohvati granu bora i, štedeći bolno koljeno, počne mesti ulaz u špilju. "Besmrtnici su otišli. Sad smo mi besmrtnici."

* * *

Te su noći vodili ljubav na travnatom ležaju; uvijanjem bokovaKudra je zamalo travu uplela u uže. Prešla je iz orgazma u san ne

trepnuvši, ali Alobar nije tako brzo usnio. Ruku ispod glave umjesto jastuka, ležao je ispod ultrazvučnog kruženja šišmiša i razmišljao o tomešto se dogodilo s bivšim stanarima špilja. Na neki mu je način laknulo da



ih nema, no u baršunastim sjenama svojega srca osjećao je da se jednogdana mora ionako suočiti s njima ili s nekima drugima jednakonezgodnima: čini se da vječnost ne putuje utabanim stazama niti traži pristojno društvo. Ali te čudne, najčudnije, Foscove riječi, što su mogleznačiti?

Fosco, bucmasti mali oslikavač pjesama, pogledao je u Alobaroveoči pune nerazumijevanja i rekao:

"Tvoj idući susret s Bandaloopima dogodit će se za vrijeme plesnemanije koja će zahvatiti Argentinu godine 1986."

SEATTLE

STIŽE, IZMEĐU ZVIJEZDA, guta svjetove, siše energiju iz atoma i sunaca, meci ga ne mogu ubiti, ni psi izgristi, odbija biti razuman; stiže,upravo je progutao hidrogensku bombu. O, Bože moj, dolazi, ide premanama! Asteroid iz noćne more, manijak zrakopraznog prostora,transkozmički požderuh; ne može stati, opio se fotonima, podriguje pizzeotrovnog plutonija. Želi našu naftu i naše predivne naslage ugljena, želi predsjednički zrakoplov, želi Elvisov Graceland, čisto rublje koje se sušina užetu; usrkat će svaki erg, oglodati svaki volt, osim ako... Demolirao jenašu magnetnu lasersku mrežu, bodljikava ježića beskorisna, napalm mu je poslastica, ne možeš mu se izmaknuti, ne možeš ga skrenuti, jedino ga tajdječačić može zaustaviti; krupne plave oči, senf na majici kratkih rukava, slamarica od kose, blatni bicikl kupljen na rasprodaji, majka sumnjivamorala; jedino Jeffrey Joshua i njegov raščehani plišani medvjedić, gospodin Bundy, stoje između nas i galaktičkog zaborava; može li on...?

Priscilla je gledala neki TV film u baru El Papa Muerte. Ona i još

nekoliko konobarica postavile su stolove u blagovaonici i čekale darestoran otvori vrata u 17.00 sati (stanovnici Seattlea rano večeraju). Ricki je sjedila iza šanka, budući da je nedavno promaknuta u pomoćnika barmena.

Priscilla i jest i nije gledala film. Ricki primijeti onaj dio koji negleda film pa joj priđe. "Naporna noć u laboratoriju?"

"I bila je. Odsad me očekuju samo takve noći sve dok si ne budem

mogla priuštiti ono što mi treba.""Ono" što je Priscilli trebalo, bilo je visokokvalitetno jasminovo ulje

koje se uvozilo iz Francuske i stajalo suho zlato. Priscilla je računala da bi



joj za početak trebao decilitar toga ulja. Time bi riješila problem srednjegsastojka. Zatim bi još trebala riješiti problem osnovne primjese. A koja jeto primjesa, dovraga? Katkad bi požalila što bocu nije ostavila gdje ju jenašla.

"Hajde, da čujem što te muči", reče Ricki. "Kao barmenu-

pripravniku, treba mi prakse."Priscilla uzdahne. Gledala je u potez ispušnih raketnih plinova. Boju

na televizoru trebalo je složiti, pa je raketni mlaz bio ružičast poput dječjesobe. Dobro bi joj došlo malo mlaznog pogona, makar u pastelnimnijansama. "Ricki," reče ona umorno, "moliš li se ti ikad?"

"Molim li se?"

"Da, moliš li se?"

"Naravno, dušo. Stalno se molim."

"I, kad se obratiš Bogu, odgovara li?"

"Obavezno."

"I što kaže?"

Ricki se osvrne. Bar se počeo puniti gostima koji su čekali darestoran počne raditi. "Jesi li opazila", reče ona, "da smo ti i ja jedineMeksikanke u ovom restoranu?"

"Ricki, budi ozbiljna, ja sam Irkinja, a ti Talijanka. Što Bog kaže?"

"Bog kaže da je platni odrezak u poštanskom sandučiću", odgovoriRicki i ode do konobarskog pulta gdje je stajala konobarica i grgljala punausta narudžbi.

U prepunom restoranskom baru, konobarica mora barmenu govoriti

narudžbu strogo određenim redoslijedom: pića bez leda, pića s ledom, pa svodom, sa sodom, gazirana pića, tonici, kokteli, Coca-Cola, raznoraznimiksovi, pa sokovi, pića s limunom, pića bez limuna, pivo i vino.Djelomice da bi bilo lakše upamtiti, a djelomice da bude lakše složiti čaše,no uglavnom da se jedno piće ne pomiješa s drugim (dospije li, zbog brze paljbe barmena-revolveraša, mrvičak gaziranog napitka u neki koktel, to sene bi ni uočilo, ali bi Coca-Cola svakako zasmetala).

"Jack sa sodom, u koktel čaši; četiri margarite, Sunrise, Dos Equis iBud."

Barmenova ljepota izvire iz njegovih kretnji, ljubavničkih,



matadorskih. Završni proizvod je gotovo nevažan: istrošenost orgazma,mrtav bik. Zasićenost i žilava govedina. Dakako, postoje zanatski sjajna pića i zanatski loša pića; ima suvislih i nesuvislih Ramos Fizzova; imamartinija u kojima je džin autonoman i martinija u kojima prevladavajuintegracija i skladan suživot između sastojaka; kokteli Bloody Mary mogu

patiti od visokog ili niskog tlaka. Svejedno Priscilla nikad nije čula da bi seneki gost požalio na piće, osim ako je želio impresionirati društvo ili akocuge nije bilo dovoljno, a u El Papa Muerti je barem toga uvijek bilonapretek.

Barmenova veličina leži u kretnjama, u načinu na koji se šepiri, u polju ritmova koje proizvodi dok orkestrirano spravlja veliku narudžbu pića. Vješti pipničari gledaju u svoj alat koliko i vješte tipkačice ili

glasovirači pogledavaju u svoje tipke; rade objeručke, punom parom,nepomućeni uobičajenom zatupljujućom rutinom. (I kad nastane zatišje, ikad treba smiješati samo jedno piće, neće usporiti ritam niti će svojem poslu pristupiti gliptički.) Kad dohvate neku bocu iz sudopera, oni znaju ine gledajući da je riječ o grenadini a ne triple secu, a ispostavi li se da je posrijedi ipak triple sec, žao mi je, rajo, društvo je već pripremljeno.Miješaju i prolijevaju, ispiru i brišu, nataču i ukrašavaju, imaju pamćenjenamještenika u McDonaldsu a tajming cirkuskih akrobata, praktički

otplešu svoju smjenu; moglo bi se reći da kližu po kockama leda koje ufurioznom tempu, ali s mjerom, trpaju u čaše. Profesionalni barmen u ElPapa Muerti velemajstor je barskog plesa, guta prostor oko sebe, posjeduje brzinu, osobnost i eleganciju, izbacuje pića kao s pokretne vrpce. Ricki jetrebala još puno učiti. Njezin je stil bio ekscentričan, ružan i čudan. AliPriscilla je osjećala da će Ricki s vremenom postati dobra barmenica. Njezina je prednost bila u tome što nije gubila vrijeme na sitnice i pojedinosti, niti imala strpljenja prčkati i popravljati, kojim postupcimadiletanti na svim područjima pokušavaju nadomjestiti imaginaciju i takospasiti svoje umijeće. Ricki je imala dar za velike geste i ona se te jesenskevečeri lati miješanja svoje prve narudžbe pića s nejasnim osjećajem budućeveličine. Ruke su joj - i raspoloženje - pratili prirodni luk točene tekućine.

"Jack Daniels s ledom, Canadian Club s vodom, votka martini, petmargarita, jedan Grande, jedan Strawberry; i točeno pivo. U martini ubacikoricu limuna."

Ušao je u naš Sunčev sustav. Zapravo, on postaje naš Sunčev sustav! Ako taj klinac ne stupi u kontakt... Što je to? Njegova medvjedića nema?!?!



Priscilla zatvori oči i spuzne u pukotinu između barske i filmske buke, gdje prošapće kofeinom začinjenu molitvu: zamoli Boga, u kojeg jesamo površno vjerovala, da joj kaže što da učini sa svojom formulom, tešto da učini u vezi s Rickinom požudom i ljubavi. Iz navike završi molitvus "amen", ne znajući što "amen" zapravo znači, ali je imala osjećaj da Bog,

kad mu se jednoga dana svijet naposljetku popne navrh glave, neće gromkozaurlati "amen" nego "T-t-t-t-t-t-o je sve, narode" kao Porky Pig.

Odvuče se u restoran, praktički šepajući od umora, kriveći lice odgađenja kad je ugledala kako goste vode do njihovih stolova. Koji bigurman imao povjerenja u meksički restoran u kojem glavna jela zaudarajuna kečap, a konobarice imaju na sebi mornarske haljine? Daleko je to odsavršenog tacoa. Za pet minuta ponovno je bila u baru s prvom narudžbom

pića. "Dva natenane i dva na brzaka smiješana gin fizza14 , tri martinija s puno džina bez škroba, dvadeset osam tekila, tri piva (Bud, Tree Frog iCoors Lite), sedam Rum Separatora, pet Coffee Nudgesa, dva viskija svodom, pet votki i Buttermilka, jedan Zombie, jedan Zoombie, četiriTequila Mockingbirda, trinaest čaša jeftinog bijelog vina, vrč kuhanog burgundca, devet čašica Wild Turkeyja (ali prestani točiti nakon treće), jedan Manhattan (s osam višanja), dvije Yellow Jackets, petnaestStraitjacketsa, devet Brides of Frankensteina i jednu Green Beret sa 7-UP-om umjesto slatkog vermuta, a umjesto grenadine liker od banane. Amen."

Ta joj se podvala obila o glavu. Priscilla nije svoje ni odverglala dokraja, a Ricki preplavi panika; i nakon što je Pris rekla: "Zapravo, samodvije margarite, jedan Grande i jednu Cartu Blancu", Ricki se svejednoukipila, do laktova u čašama, a izgledala je kao da joj je crna rupa isisalastruju iz mozga, crna rupa koja je na televiziji prestala jesti Grand Coulee,

najveću betonsku branu na svijetu, i prešla na papanje grisa s JoshuomJeffreyjem. Ricki je u oku imala najmanje jednu suzu.

"Svinjski od mene da sam ti to učinila u prvoj samostalnoj smjeni",ispriča se Priscilla. A zatim šapne: "Napravi pauzu u pola deset, akomožeš. Imam pravu poslasticu za nas."

Ali, naravno, Ricki je željela nešto više od šmrkanja kokaina, pa se ustanci Priscilla nađe u ženskom zahodu s hulahupkama spuštenima do

koljena."Oprosti, ali mislim da sam prilično suha."

"Sve u redu", reče Ricki. "Ja sam ti kao kaktus. Maksimalno



iskoristim minimalne količine vlage."

Od glasnog kucanja na vratima zahoda one se obje lecnu.

"Pris. Pris, jesi li unutra?"

Priscilla odgurne Ricki i žurno navuče svoje hulahupke.

"Pris, dobila si pošiljku od Federal Expressa."Priscillu su oblijevali razni osjećaji dok je išla prema stolu za

rezervacije. S jedne strane joj je laknulo što se izvukla iz Rickina stiska, a sdruge je strepjela zbog sadržaja te pošiljke. Na kućnu joj je adresu većmisteriozno stiglo desetak cikli. Što ako se počnu pojavljivati i na poslu?

No omotnica Federal Expressa nije sadržavala sirovo povrće negokićenu, embosiranu pozivnicu kojom je se umoljavalo da svojom

nazočnošću uveliča svečanu večeru u čast Wolfganga Morgensterna,kemičara nobelovca. Večera se trebala održati u Zakladi Najslađi smijeh.To ju je zbunilo više nego cikle. Priscilla, koja je završila samo jednugodinu studija kemije, poznavala je doktora Morgensterna samo po pričanju; uz dvoranu za sastanke ratnog vijeća u Tvornici zrakoplovaBoeing. Zaklada Najslađi smijeh je najekskluzivniji teren inajnepristupačnije svetište u Seattleu.

"Zašto ja?" upita ona."Zaklada Najslađi smijeh", glasno je razmišljala Ricki. "Tamo se

bave besmrtnošću."

"Znam. Ricki, vjeruješ li ti u besmrtnost?"

"Jednom ću sve pokušati."

Kokain je uporno zvonio u Prisinu trbuhu. Titrala je na istojfrekvenciji kao i narančaste aure koje su počele pulsirati oko restoranskihlažno meksičkih svjetiljaka od kovanog željeza. Barem je tjelesno bilanabrijana za povratak pladnjevima na kojima će tegliti ono za što je jednom gostu svečano objavila da je "najautentičnija meksička kuhinjasjeverno od Knott's Berry Farma".

"Ne ljutiš se na mene, je li?"

Ricki je odmjeri. "Ne", reče ona. "Naprosto si ljubomorna što sam ja postala barmenica. Ali, Pris, ta nisu mogli tebe postaviti na to radnomjesto. Previše si rastresena i nespretna." Ricki se okrene na svojoj ravnoj potpetici i ode.



Priscilla uspije odraditi smjenu bez plača ili molitvi, premda se,zbunjena pozivnicom i povrijeđena Rickinom primjedbom, teškokoncentrirala na radne zadatke. Toliko je pobrkala narudžbe da od dvastola nije dobila napojnice. Tako neće zaraditi za decilitar jasminovog ulja,a još manje za tri godine omfaloskepse, što joj je liječnik toplo preporučio.

(Ili joj je prepisao popareni burrito?)Kad se u ponoć vraćala biciklom kući, odveze se pet ulica dalje od

svoje uobičajene rute kako bi prošla pokraj veličanstvene kućerine naCapitol Hillu, sjedišta Zaklade Najslađi smijeh. Bila je to otmjena stara palača, dražesno kupolasta i uglato zabatna, s čijih je dasaka na pročeljuraskošan bršljan svojim čaporcima skidao bjelokosnu boju, a visokštukaturom ukrašeni i staklenim krhotinama okrunjeni zid štitio njezin

posjed. Po običaju je ispred ulaza bilo ljudi koji su se na raznorazne načine pokušavali provući pokraj osiguranja. No dok je prije mjesec dana ispredulaza stajalo najviše desetak ljudi, danas - u gluho doba vlažne noći ustudenome - red se protezao do ugla.

Zanimljivo, pomisli Priscilla. Istog trenutka udari u visoki rubnik, bicikl se razleti, a ona razdere hulahupke i ogrebe nogu.

Kad je stigla kući, previje ranu, opere kosu i odjene svoju prljavu

laboratorijsku kutu. Dotad je već gotovo smetnula s uma i pozivnicu iRickinu zajedljivu primjedbu. Iz kupaoničkog ormarića za lijekove izvadikutiju Kotexovih uložaka i provjeri je li boca još skrivena ispod njih, ali bocu nije vadila. Čemu?

Potrebna joj je pomoć, ali je Bog na sastanku svaki put kad onanazove, a Kćeri dnevnog menija odgodile su njezinu stipendiju gotovotoliko puta koliko je i ona odgađala odlazak u krevet s Ricki. S obzirom nato da se Ricki, njezina sponzorica, urotila protiv nje, postojala je realnamogućnost da ta stipendija možda nikad neće biti odobrena. "Koje sranje",reče ona. "Sranje kroz gusto granje. Nema mi druge nego je nazvati."

Gurne kutiju Kotexa natrag u ormarić, navuče neke nepodatnetraperice, zagrabi šaku kovanica iz akvarija i potrči niz hodnik, ne provjerivši hoće li nagaziti kakvu ciklu. Bilo je kasno, ali je znala danjezina sugovornica običava raditi dokasno. Prst joj je drhtao, ali nekakouspije nazvati broj.

Zidni telefonski aparat proguta kovanice, a Priscilla proguta svoj ponos.

"Halo, pomajko", reče ona.



Tajac. A zatim:

"Gdje si?"

Madam Lily Devalier uvijek bi upitala: "Gdje si?" na način koji jeinsinuirao da na svijetu postoje samo dva mjesta gdje bi netko mogao biti:u New Orleansu i negdje bez veze.

NEW ORLEANSAKO SMO SPREMNI POVJEROVATI U MALA ČUDA, kandidati

smo da zamislimo i velika čudesa. Dakle, priznamo li da kamenica - sjajna,mekana, sočna i smirena - može isplaziti iz svoje ljušture, spremni smozamisliti i Afroditu kako izlazi sa slične adrese. Štoviše, mogli bismo - ako

smo tome skloni - zamisliti Afroditu kako luči svoju školjku, od vlastitogsekreta podiže svoju garsonijeru, svoju ljušturu, ligamente i naboreškoljkina plašta, kao što to kamenica čini, premda se mora reći da bi prosječna mašta vjerojatno prije toga zatajila.

"O ne, milostiva Lily, neće sirova kamenica u moja usta, jok! Jest ću'ladnu juhu s vama, jest ću jetrenu paštetu z vama, i to onu od guščjih jetrica, al" neću jest' nikvu sluz."

"Dakle, dijete moje! Kakve li neprofinjenosti!"Madam Devalier vrati na njezin ležaj od zrnate soli i smrvljenog leda

polovicu školjke čiji je sadržaj namjeravala usrkati. Dok je čekala da riječ"sluz" prestane ogavno odjekivati u njezinu centru za sluh, natoči si još jednu čašu pjenušca.

"Za Tatičino salo", reče ona.

"Već smo triput popili u čast toga", reče V'lu podižući svoju čašu

oranžade u koju je Madam Devalier, unatoč prosvjedima-premda je bilariječ o svečanoj prigodi - uštrcala nekoliko opijumskih kapi.

"Onda, za Binga Pidžamu."

"Za Binga Pidžamu", sjetno će V'lu. "Gdje god jadnik bio."

"Draga moja, ne smiješ razbijati svoju lijepu glavicu zbog tog ludogJamajčanina. Uvjerena sam da se on zna snaći." Madam otpije gutljaj pjenušca i zagleda se u kružok školjki. Svaki se skupocjeni hračak ljeskaona sjajnom podu (ili stropu) vlastitog intimnog graditeljstva, stvrdnutojgeometriji vlastitog nagnuća. Kamenica je životinja dostojna NewOrleansa: tajanstvena, povučena i prelijepa kao i sam grad. Ako prihvatimo



tezu da kamenice svoje kućice zidaju iz svojih života, moglo bi se isto toreći i za New Orleans, čije su kuće, slično kamenicama, odlučno zatvorilerebrenice vanjskom svijetu, jer se nikad ne može računati da će taj istisvijet pokazati primjerenu uviđavnost prema sluzavim delicijama koje seskrivaju unutra. Madam ponovno otpije pjenušac. Ako se može prihvatiti

izvanrednost kamenice, onda se može zamisliti i izvanredna pojava BingaPidžame, koji je nestao nakon što su policajca koji ga je pokušao uhititizbog nedopuštene prodaje cvijeća pčele izbole na smrt; moglo bi sezamisliti i da će Bingo Pidžama održati obećanje i donijeti im još jasmina,mukotrpne ali uspješne ekstrakcije čija je esencija bila povod za ovo maloslavlje u Royal Streetu.

Zazvoni telefon.

"Ja ću se javiti", reče Madam, pomalo se iznenadivši da se prašnitelefon još sjeća kako se zvoni. Imala je čudan izraz lica dok je teškommukom iščeprkala svoj obujam iz uleknuća na dvosjedu, baš kao što je prodavač u ribarnici prije pola sata iščeprkao kamenice. Kad se za desetakminuta vratila u stražnji dio trgovine, imala je još čudniji izraz lica.Izgledala je tužno, ali i veselo tužno; ili veselo, ali tužno veselo. Tužno iliveselo, V'lu je bilo potpuno svejedno, jer su joj oči postajale mjesečarske,ako ne i mrenaste, siguran znak da opijumske kapi počinju djelovati.

"Priscilla je bila dijete Mardi Grasa", reče Lily iznebuha. "Jesam li toikad spomenula?"

"Jeste, milostiva. Nego da ste spomenuli."

"Dijete karnevala." Madam iskapi svoje piće. Sad je gledala ukamenice bez vidljivije naznake želje za jelom. "Začeta tijekom jednogkarnevala, odbačena idućeg."

"Ko joj je mama?""Molim?"

"Stari Džeparoš joj je tata, 'ko joj je mama?"

"Njezina majka." Madam uzdahne u svoju praznu čašu. "Znaš, V'lu,više se ne sjećam pravog imena njezine majke. Bila je iz dobre irskekatoličke obitelji, živjela u lijepoj kući u Garden Districtu, to znam. Alivrag će zagristi u jabuku mlade djevojke dade li mu se prostora, a on je u

njezinu pošteno zagrizao. Mogla je karnevalsku povorku gledati i sa svojeverande, stanovali su u Charlesovoj, ali ne, ona je morala sići u Francuskučetvrt, družiti se s takozvanim umjetnicima - obožavala je te umjetnike - i



tamo ju je Wally spazio. Zaveo ju je na ulici, ispod ukrasa od krep-papirakarnevalskih kola koja su zapela u povorci."

"Vel'časni Džeparoš."

"Da, tako su ga zvali pakosnici. A on je sebe zvao velečasni WallyLester. Iz četvrti Irish Channel, vjerojatno potekao iz bjelačke sirotinje, alinije bio glup. Nikad nisam čula neku njegovu propovijed, ali je jamačno bio prilično dobar propovjednik, imao je držanje i jezičinu za to.Proputovao je cijeli Teksas, a i Oklahomu, organizirao mitinge duhovneobnove u cirkuskom šatoru, a tako je prekardašio u dramatiziranju Božjeriječi da je od evanđelja stvorio križanca između njemačke opere ihokejaške utakmice, kako to samo protestanti umiju. Svake bi godine,otprilike tjedan dana prije karnevala, redovito i iznenada osvanuo u

Francuskoj četvrti.O, nitko nije u karnevalu uživao više od Wallyja! Taj bi zabrazdio do

duboko u korizmu. Nakon što bi se svi već vratili normalnom životu, on bise još potucao po barovima. No jednoga ga dana više ne bi bilo: otišao bi uMeksiko, neki bi rekli u potragu za ženama, drugi pak u potragu za zlatom- očito je imao više sreće sa ženama. U svakom slučaju, za Uskrs bi sevratio propovijedima; postavio bi svoju plastičnu propovjedaonicu na svaki

malo veći krtičnjak u Teksasu. I tako sve do karnevala kad bi se vratio uČetvrt i ponovio cijeli ciklus. Sacrebleu!"

"Kamenice će vam se ugrijat', milostiva", sanjivo objavi V'lu.Madam Devalier ogluši se na to i nastavi s pričom o velečasnom WallyjuLesteru koju je ispričala već desetak puta. "Topla sluz nije ni izdalekaukusna k'o hladna sluz", reče V'lu. Nasmiješi se i bijesnu puna ustanjezinih malih, svjetlucavih zuba. Da kamenice voze automobile, ukrasi na poklopcima njihovih automobila izgledali bi poput V'luina smiješka.

"Cura je putovala s njim jednu sezonu. Rodila je u njegovojklimatiziranoj prikolici, u jednom od onih užasnih gradova u kojima divljizečevi skakuću po glavnoj ulici." Lily iskrivi lice. "Uvijek sam tvrdila da jePriscilla loše startala u životu jer se nije rodila u New Orleansu." Ponovnosi natoči. "Još pjenušca? O, zaboravila sam. Oprosti."

"Preposavljam da je na teflonu bila gospojca Prisilla?"

"Nikad neću zaboraviti dan kad su se vratili. Čim su stigli u grad, ona je pokupila svoje stvari i uskočila na prvi tramvaj za Garden District, iakonije uspjela šmugnuti bez poštenog le combat. Wally je donio dijete u parfimeriju da ju vidim; na obrazu je imao tragove nokata, krv jedva da se



osušila. Protrljao je djetetovom golom guzom po ogrebotinama, kao da ćeod toga zacijeljeti. Poslije nekoliko dana ponovno je donio dijete i zamoliome da pripazim na nju dok se on 'pozabavi grešnicima koji prave sprdačinuod izvornoga kršćanskog značenja karnevala', kako se on izrazio. Prošla jegodina dana prije našeg ponovnog susreta. Lice mu je zacijeljelo bez

ožiljaka.""Zašto vi?"

"Zašto ja? Zašto ju je Wally ostavio kod mene? Pa, pretpostavljam da je imao povjerenja u mene. Dolazio je u trgovinu..."

"Ste mu bili dragi?"

Rumen oblije Madam Devalier onako kako dugovanja crvenom bojom oboje poslovne knjige tvrtke u stečaju. "Ma ne, nisam ga zanimala ja osobno. I tad sam bila prestara i prekrupna. Rođena sam prestara i prekrupna. Zanimao ga je 'posao'. Želio je naučiti 'posao', iako mi nikadnije bilo jasno što će to jednom evangeličkom propovjedniku. Prodala sammu neke... stanovite artikle. Jedini bijelac kojem sam to prodala."

Pomoli se biserni niz zuba V'lu Jackson, na čelu s njezinimsvjetlucavim sjekutićima. "Hi-hi-hi. Stari Džeparoš učinio je Krista probavljivijim s pomoću opijumskih kapi."

"On se više bavio ljubavnim napicima i muljažama s novcem, ali to je nevažno sad kao i onda. Pristala sam odgajati njegovo dijete, jer sam... pa, bila sam uvjerena da se nikad neću udati, a i zato što sam zaključila da bi mi u trgovini dobro došla pomoćnica, nekakva pripomoć, shvaćaš, netkokoga ću naučiti kako se pripremaju parfemi. Od toga, naravno, nije biloništa. Priscilla je oduvijek mrzila ovu trgovinu pa nikad nisam imala pomoćnicu kakva mi je bila potrebna - do tebe."

Možda je V'lu na to trebala pocrvenjeti; je li pocrvenjela ili nije,nikad nećemo znati. No uspjela je ponosno naškubiti usne i upitati: "Je l' tozvala gospojca Pris?"

"Nije bila razmaženka, shvaćaš? Zapravo, svako malo bi se iskreno potrudila poći mojim stopama - takoreći. Bila je nemarna i šlampava, porazbijala je puno toga, ali se trsila. A onda bi došao karneval i, naravno,eto ti Wallyja. Donio bi joj hrpe darova: lizalice i praline, sve moguće

slatkiše, lutke, plišane igračke, tricikle a poslije i bicikle, i preslatkuodjeću: točkaste haljinice s volanima i mašnicama. Mislila je da je njezintatica bogat, vjerovala je u to svesrdno, a Wally je to njezino mišljenje



podupirao - prasac jedan. Kad bi odlazio, preklinjala bi ga da je povede sasobom, ali on bi joj rekao da mora južno od granice u obilazak svojihrudnika zlata te da Meksiko nije mjesto za bogate američke djevojčice. Mon Dieu, ubilo bi me kad bih je gledala kako guta suze! Poslije toga bimjesecima bila razdražljiva i mrzovoljna i tvrdila da joj je od mirisa

parfema zlo."Lily si natoči preostali pjenušac. Nakratko se zagleda u nepojedene

kamenice koje su, premda su počele izgledati sve mlohavije, ležale besprijekorno opušteno na preostalim dvojnim objektima kuća snova ukojima su nekoć uživale u tako predivnoj samoći. Dvije snažne ruke ičelična oštrica potrebne su za prodor u privatnost kameničina tamnog predvorja. Potreban je četveropreg da bi se orijaška školjka južnih mora

prisilila da zijevne protiv volje. Svaki pasivni mekušac pokazuje skrivenustamenost zatvorenosti u sebe, snagu sadržanu u spokojstvu.

"Otprilike u to vrijeme, posao krene nizbrdo. Odem u Pariz sa svojimformulama, no budem grubo odbijena. U LeFeveru su pokazali interes, alisu me naposljetku i oni odbili..."

Na spomen imena "LeFever", rumen se procijedi kroz V'luinuzaštitnu pigmentaciju i proširi po njezinoj puti boje rogača poput naftne

mrlje po blatnom Mississippiju. Premda joj je živčani sustav bio zabavljenopijumskim kapima, ona se lecne.

"... nakon što su me danima vukli za nos a da mi nisu dali ni frankakao naknadu za vrijeme i trud. Nisam uopće trebala odlaziti iz NewOrleansa! Priznajem, poslije toga sam bila potištena, ali Priscilli je bilo jošgore. No uspjela sam nam sačuvati krov nad glavom trgujući proizvodimao kojima radije ne bih govorila. Priscilla je odbijala prstom maknuti,sveudilj je samo govorila o svome tatici, kako će on doći i darovati joj to ito, kupiti joj sportski automobil, platiti satove baleta, preseliti je u velikukuću s dvorištem, dok joj naposljetku nisam morala reći istinu ovelečasnom Džeparošu i njegovu meksičkom bogatstvu; nisam imalaizbora, V'lu."

V'lu se još oporavljala od udara koji je spremnik goriva njezineopijumske letjelice pretrpio zbog spomena francuskog proizvođača parfema LeFevera. Vidjela je da je njezinoj gazdarici potrebna utjeha, ali

se sva njezina reakcija svela na: "Vam je povjerovala?""Ne, nije mi povjerovala, ali nije mi nikad ni oprostila. Naravno,

vjerojatno mi je negdje duboko u duši vjerovala. U svakom slučaju,



Wallyjev sljedeći posjet bio je buran i nije osobito poboljšao našufinancijsku situaciju. Poslije šest mjeseci, ona pobjegne i uda se za togharmonikaša."

"Kol'ko je bila stara?"

"Šesnaest." Madam zavrti glavom i zacokće. "Šesnaest godina."

"Imo je puno love."

"Imao je nešto novca. Priscilla si je zamislila da ima puno. A ona ježeljela novac. Hoću reći, on je bio na pragu četrdesete, nije baš bio prototipvelikog latino zavodnika, a ona je bila tako dražesna - i tako dobra učenica! Njegov orkestar, jedan od onih južnoameričkih tango-fandango orkestara, bio je neko vrijeme prilično popularan. Putovali su posvud, od Portorika do planina države New York, svirali u hotelima u turističkim središtima.Tvrdio je da će je naučiti da pleše s njegovom trupom. Nije mi jasno kakosu on i ona mogli u to uopće povjerovati. Mon Dieu, ta cura ima dvijelijeve noge!"

"Al' je on otišo. Preko bare."

"Da, njegov se orkestar raspao i on se vratio u Argentinu sam, alimislim da ga je ona već prije toga ostavila. Ostavila ga je čim je Wallyumro."

"Došla je vidjet' tatu kad mu je kucnula smrtna ura?" V'lu je jakodobro znala da je Priscilla bila uz oca dok je ležao na samrti, čula je tu priču više puta nego što je ispod njezine postelje gnjilo cikli, ali je bilaraspoložena da je čuje još jedanput.

"Pris je bila s njime na kraju. Wally je obolio u Meksiku i bio toliko pristojan da se vrati u New Orleans ispustiti dušu. Bio je već jednomnogom u grobu kad smo Pris i ja stigle u bolnicu Charity." Madam se prekriži, a njezini prstenovani prsti bijesnu poput NLO-a iznad vrhunacanjezinih brdovitih grudi. "No čim smo kročile u sobu, on otvori oči. Bile sumu teške i grozničave, slične tvojima sada. Prilično je dugo gledao uPriscillu prije nego što je prozborio."

"Što je reko?"

"Rekao je: 'Mila moja, počinješ sličiti svojem starom ocu. Pojavljuješse na kraju balade.' To ju je pogodilo kao maljem.

Tad me prepozna i namigne. Bilo mu je samo pedeset godina, ali jeizgledao kao da mu je šezdeset pet. 'Javi se', reče mi. 'Jesi li ikad...'



Sklopi oči i prekriži ruke na prsima; gotovo da se vidjelo kako gaživot napušta svakim otkucajem srca. On uzdahne, nekako milo, azadovoljan mu smiješak smekša lice. Promrmlja nešto. A potom umre."

"Što je promrmljo?"

"Reče: 'Savršeni taco.' Baš to su mu bile posljednje riječi. Uzdahnuo je: 'Aaahhh' i rekao: 'Savršeni taco.'"

Dvije su žene šutjele neko vrijeme, možda meditirale o misterijusvega toga - života, smrti, bedastoći - a možda je V'lu komunicirala snekim privatnim totemom. Kamenice, ti mekani majstori sekvestracijskoginženjerstva, kao da su skiknule: možda će se ponovno roditi, u dalekoj budućnosti i iz dalekih morskih pjena, kao Afrodite. Kad je V'lunaposljetku progovorila, Lily se tako iznenadi da refleksno izbaci mlaz

posljednjih mjehurića pjenušca."Zašto je gospojica Priscilla zvala?"

"Molim? Ah, to! Gospođica Priscilla traži pomoć, novčanu ili nekudrugu, kako bi nabavila - čuj sad ovo! - najbolje jasminovo ulje."

"Jamais!" prasne V'lu, ali se obuzda. "Nikad"', ponovi ona naengleskom, pa još malo više dođe k sebi i ispravi svoj odgovor: "Nigdar."

"Mila moja, iznenađuješ me. Nemoj se toliko uzbuđivati." Madam požutjelim platnenim ubrusom obriše šampanjske mrlje s baršuna svojegdvosjeda. "Parfimerija Devalier ekstrahirala je dva decilitranajveličanstvenije jasminove esencije koju je svijet ikad vidio. Kad pronađemo primjerenu osnovnu primjesu, posjedovat ćemo mirisni pripravak zbog kojega će Pris dopuzati ovamo, meni, na koljenima. Moglo bi nas skupo stajati padne li ekstrakt u pogrešne ruke, ali Pris ipak imaneka prava. Bilo joj je potrebno puno hrabrosti da mi se obrati za pomoć s

obzirom na to da sam je prije tri godine odbila, odbacila je zbog tebe, kadme zamolila da se vrati u dućan..."

"Al'..."

"Znam što ćeš reći: odbila mi je pomoći kad mi je pomoć zaista bila potrebna. E pa i ja sam odbila nju kad je njoj bila potrebna pomoć."

"Pomažete joj cijeli život."

"Mogla sam pomagati i više.""Kako?"

"Mogla sam joj reći istinu o Wallyju. Puno prije nego što jesam. U



korijenu sasjeći njezine budalaste maštarije." Madam načas zašuti. "Ali proizvodnja parfema sastoji se od maštarija, zar ne?" Prebaci ubrus preko pladnja sa školjkama poput mrtvačkoga pokrova. "Ne brini se, mila moja Nisam Priscilli ni spomenula naš jasmin, a budući da ne znamo pouzdanohoće li nam Jamajčanin donijeti još, možda nećemo moći dati malo i njoj.

A opet, što bi u tome bilo loše? Ne mogu zamisliti što bi ona s tim. Iskrenorečeno, bilo bi mi drago kad bi se pokazalo da je njezin odnedavni interesza parfeme ozbiljan. Premda je ona daleko od stručnjaka na tom području."

V'lu se uspravi, neobično smrknuta izraza lica. "Ona ima flašu", rečeodlučno. "Ona ima tu vražju flašu!"

Starija žena zausti da će negodovati, ali se predomisli. Njih dvijeostanu sjediti, poput ožalošćene rodbine koja bdije pokraj kamenica ispod

mrtvačkoga pokrova. Bio je početak tjedna, pa iz Bourbon Streeta još nisudopirali urlici alkoholnog veselja, ni vriska turistkinja kojima su u St. AnnStreetu oteli torbice. Zapravo, njih dvije kao da su na plantaži: čule su kakou obližnjem dvorištu zrikavci taru svoja krila od lakirane kože. Neki jemačak zavijao. Sirena za maglu zatrubi na rijeci kao u romanima MarkaTwaina. A zatim, točno iznad njihovih glava, nešto potmulo tupne ili bućne, a nakon toga začuje se još tiši zvuk kotrljanja po podu.

"Hmmm", reče Madam D. "Možda se naš Bingo Pidžama vratio.""Da, milostiva. Il' je to neko drugi ko stalno ubacuje te cikle."

Barem je to V'lu namjeravala reći. No u tom trenutku laudanum počne djelovati punom snagom pa umjesto toga ona uzvikne: "O-hoj! C-c-c-c-c."

PARIZJEDNOG MAGLOVITOG PREDVEČERJA U STUDENOME, baš

kad je Claude LeFever zatvarao aktovku i spremao se kući, pozovu ga uured njegova oca Luca, predsjednika uprave Mirisa LeFever. Zateknestarca s maskom kita na licu.

"Tata! Što to zaboga...? Skidaj to!"

Premda naviknut izdavati a ne slušati zapovijedi, Luc učini kako mu

je bilo rečeno. Kad je maknuo masku, bilo je jasno zašto je Claude reagiraotako burno. Neki ljudi mogu nositi maske kitova a neki ne mogu, i pametniznaju kojoj skupini pripadaju. Visok, plećat, ramena tek malo zaobljenih



od sedamdeset godina nesmiljene sile teže, muškarac snažne građe za čiji bi torzo slijepci mogli pomisliti da je škrinja; zgodan, čvrsto usađenog nosada služi kao potporni stup najtežem paru naočala rožnatih okvira u Europi;dostojanstvena izgleda, usprkos flasteru snježnobijele-hrđavocrvene koseslične pregršti tapecirunga iz madraca neke pijandure. Luc LeFeverje bio

tako ozbiljna držanja da se u rijetkim prigodama, kad bi si smiješak prokrčio put do njegova lica, njegovo tijelo prema tome odnosilo kao prema zarazi i utrostručilo bi lučenje interferona u mahnitom pokušajuodbacivanja nezvane invazije toga stranog tijela. A to nije portret tipičneosobe koja bi mogla nositi masku kita. (Naravno, i Marcel LeFever bio jegospodin dostojanstvene vanjštine, ozbiljan u odabiru krojača, brijača iizraza lica, ali je u Marcelovim očima bilo izdajničkih eskadrona sjemenkimlječike željnih da polete do dalekih mjesta na krilima prvog susretljivog povjetarca; Lucov je pogled, pak, bio sjedilački: grm divlje ruže kojineumoljivo grebe sve što je dovoljno nepažljivo da se očeše o nj.)

"Želio sam osjetiti, barem na pet minuta, kako je to biti on", reče Luci zagladi si kosu. Pozlaćenim upaljačem pripali jednu cigaru Romeo yJulieta Presidente, ručno smotanu u Dominikanskoj Republici odkamerunskog duhana: kao neprijatelj socijalizma, Luc je odavna provodioosobni bojkot havanskih cigara.

"Želio sam osjetiti kako je to biti... nestabilan." Luc otpuhne kolutdima. Četvrtasti.

Claude je bio više nego iznenađen. "Što te ponukalo na to?"

"Smrt."

"Kako molim?"

"Jutros sam bio na liječničkom pregledu."

"O, ne.""Opusti se. Tlak mi je povišen, ali budem li uzimao te njihove

proklete lijekove, snizit će se. Osim toga, imam slabi šum na srcu, a i nožnimi palac natiče, što bi mogla biti najava kostobolje. Ništa alarmantno, ali pokazuje da starim. Kad sam to usput spomenuo jednom od liječnika, on jerekao: 'Nitko ne živi vječno, gospodine LeFever.'"

"Pronicavo zapažanje. Medicinari su napokon izjavili nešto s čime se

mogu složiti.""Zar? Pretpostavljam da nisi čuo za Zakladu Najslađi smijeh?"



"Da, tata, čuo sam za Zakladu Najslađi smijeh. Koje li farse! Znaštko je vodi? Wiggs Dannyboy, narkoman i zatvorska ptičica. Ludi irski..."

"Da, istina je da ju je utemeljio zloglasni doktor Dannyboy, no znašli ti tko se udružio s njim? Wolfgang Morgenstern. Studirao sam naSorbonni s Morgensternom, slušao je sa mnom uvod u kemiju, poznavali

smo se. Sjajan tip. Dvostruki nobelovac. Dvostruki, ponavljam.""Da, ali..."

"Morgenstern se ne bi u nešto uključio da u tome nema nečeg."

"Da, ali..."

"Kažem ti, Morgenstern se ne bi spleo s nekakvim šarlatanom."

"Tata, namjeravaš li se prijaviti u kliniku za besmrtnost?"

Negodovanje u Claudeovu glasu bilo je opipljivo poput magle na pariškimulicama.

Luc je jagodicama prstiju polako vrtio cigaru i ogledavao njezin pepeo. Što je cigara kvalitetnija, to ima duži pepeo. No naposljetku sesvaki pepeo mora otkinuti i pasti. A to se najčešće dogodi naglo ineopozivo. Je li Luc uočio kakvu metaforu u pepelu cigare? Možda se prepustio filozofskim razmišljanjima o prirodi Vječne pepeljare?

"Ne", reče on povukavši dim-dva. "Moram priznati da sam osjetiožalac iskušenja, s obzirom na to da poznajem Morgensterna. Ali na krajukrajeva," on uzdahne, "besmrtnost nije za mene. Jesam li se to slučajno poslužio igrom riječima? Nisam? Dobro. Dakle, umiranje je tradicija, a ja jednostavno nisam tip čovjeka koji se opire tradiciji."

"Osim ako time možeš zaraditi."

"Što?"

"Uvijek si bio spreman raskrstiti s tradicijom ako si na tome mogaozaraditi. To je tajna tvojeg poslovnog uspjeha."

"Hm. Neka ti bude. Ali ne vidim koristi od grčevitog nastojanja da poživiš duže nego što ti je priroda odredila. Ima nekakve lakomosti u tome,a naučio sam te da razlikuješ želju za zaradom i gramzivost. Prije ili poslije, pohlepni izgube zaradu. Profiterstvo je časno i zdravo, lakomost je ponižavajuća, naopaka."

"Život nije isto što i novac.""Hvala Bogu da nije! Život otječe, ali novac, ako se njime ispravno



raspolaže, pritječe i plodi se, iz naraštaja u naraštaj. Život je prolazan,novac vječan. Točnije, mogao bi biti kad bi prokleti Amerikanci smanjilisvoje kamatne stope." Luc podigne masku kita i otpuhne suk plavog dimakroz rupe za oči. "Ovo čavrljanje o smrti i novcu, a time i o naopakosti,nužno nas vraća na razgovor o njemu,"

"Kristu?""Ne, budalo jedna, ne o Kristu. O tvojem bratiću. Marcelu."

Claude se namršti. "Tata, namjeravaš li ponovno sjesti Zecu za vrat,uzalud se trudiš. Znaš koliko mi je drag."

"To mi je poznato, i da znaš da i u tome ima nečeg naopakog. Viševremena provodiš s tom stjenicom nego s vlastitom ženom."

"Da, zato što je Zec zabavniji od moje žene. A i donosi nam višenovca."

"Tvoja žena ne radi ruglo od tebe u javnosti. A ako je nošenjekartonske riblje glave tvoja predodžba zabave..."

"Kit nije riba."

"Pa što?"

"Voljan sam prihvatiti njegovu porugu i njegovo čudaštvo. Kaozapravo i ti, tata. Bez Zeca, gdje bi ova tvrtka bila?"

"To je mogućnost za koju se već neko vrijeme pripremam."

"Kako to misliš?"

Luc nasloni cigaru na rub alabasterske pepeljare. Cigara je izgledalakao nekakvo povrće, repa, vjerojatno srodnik mangold-wurzela, i to kao povrće u plamenu. Sumnja se na namjerni palež.

"Mislim da je Marcel nestabilan." Luc ponovno uzme cigaru i kucnenjome po maski. Pepeo se otrese u njezine ralje. Cigara nastavi gorjeti.Vatrogašče, vatrospašče, spasi mi povrće! "Želim reći da bi se Marcelsvaki dan mogao zbrcnuti i odlučiti otplivati na Tahiti. Pogledaj samo kako je odustao od Novog vala, napao ga kao da je posrijedi kakav prevratnički politički pokret a ne parfem koji ulijeva puno nade, u koji smo uložilimilijune, i koji je on osobno stvorio. A sad govori da će proizvesti miris odmorskih algi. Zar misli da će žene platiti tisuću franaka za bočicu parfemada bi mirisale po oseki? Mislio sam da većina žena kupuje parfeme da nebi bazdjele po ušću Amazone."



"Ali..."

"Slušaj, ja još imam povjerenja u Marcela. Ponovno se zainteresiraoza prirodni jasmin, što bi mogla biti dobra ideja. Ima najbolji nos u branši i previše je puta imao pravo da bih mu sad okrenuo leđa. No on jestnepredvidiv, i kao takav znači rizik. Stoga, dok si ti vadio police osiguranja

na njegovo ime i punio mu laboratorij pomoćnicima, od kojih se nažalostnijedan nije pokazao njegovim dostojnim zamjenikom, ja sam poduzimaodruge mjere opreza." Luc iz ladice svojeg radnog stola izvadi fascikl."Nakon što su me liječnici danas prepali, odlučio sam ti predati ovo."

"Što je to?"

"Popis agenata."

"Agenata?"

"Probranih zaposlenika naših najvećih konkurenata. Francuska. NewYork. Njemačka. Plus još nekoliko ljudi u malim parfimerijama, skrovitimnadobudnim trgovinama u kojima bi se moglo pronaći nešto što jevelikima promaknulo."

"Špijuni?"

"Ako ih tako želiš nazvati. Recimo to ovako: bude li Marcel

zastranio, svejedno ćemo imati pristup vrhunskim receptima. A ako senekoj od tih malih parfimerija posreći... Imaš štogod protiv?"

Pomalo zbunjeno, Claude odmahne glavom. "Mislim da nemam. Svedok je to samo osiguranje, pričuva. Vidiš, ja sam siguran da bube nećenikamo iz Zečeve glave. Neće on učiniti ništa nepromišljeno." Luc mudobaci pogled pun nevjerice. "Pa, barem ništa toliko nepromišljeno daugrozi tvrtku i opravda nezakonite radnje. Ali znaš, s obzirom na to kakosvake večeri - pa i današnje - lunja po magli bez kaputa, ne bi bilo zgoregada imamo koji adut u rukavu ako si nasmrt prehladi jetru. Hoću reći, takvese stvari događaju."

Luc izbaci takav gejzir dima da bi gradske vlasti odmah evakuiraleokolne zgrade da je takav stup buknuo iz vagona-cisterne koji je iskočio iztračnica. U određenim okolnostima, zbog Lucovih bi ispuha stotine ljudimoralo prenoćiti u crkvenim podrumima i srednjoškolskim gimnastičkimdvoranama. "Ne zabrinjava mene njegova jetra. Ni moja. Oduvijek sam bio

prvorazredni primjerak ljudskog roda, očekivao da ću doživjeti stotu, ali suliječnici rekli da od toga neće biti ništa. U redu je: kad je riječ o smrti,nisam pekmezast. No zabrinjava me sljedeće: što ako Marcel tebe nadživi?



Možeš li zamisliti Marcela za kormilom?"

"Tata!"

"Kriste. Ova zgrada! Vjerojatno bi iznajmio nadzemna 23 kata i posao vodio iz male parfimerije u podrumu, poput onih redovnika prijesedam stotina godina, ili one Kudrine trgovinice pokraj parfimerije koju sunaši preci kupili godine 1666."

"Tata! Smiješna pomisao. Prvo, zdraviji sam od Zeca. Drugo,odredbe registracije kod Trgovačkog suda zabranile bi mu da učini takvošto, i da želi. Treće, najbolji način da si netko digne tlak jest da razbijaglavu stvarima poput dugovječnosti, nad kojom nemaš kontrole."

Još jedan stup dima grune iz vagona-cisterne komprimiranogmangold-wurzela i rasprši nadu koju su susjedi možda počeli gajiti, da ćese vratiti kućama. "Ali što ako netko ima kontrolu nad time?" upita Luc.

"O čemu ti to zaboga govoriš?"

"O ovome. Govorim o sljedećem. Prije nekoliko dana Marcel jedobio pozivnicu da posjeti Zakladu Najslađi smijeh."

"U Americi?"

"Beno jedna. Naravno u Americi."

"Zašto Marcel? Ta neće valjda ići?""Njegova tajnica kaže da je već prihvatio poziv. Danas."

Claude se namršti. Potegne oštricu svoje bradice. "Što se to događa?"

"Vraški bih to želio znati. Zato želim da ti izvidiš. Možda je to posljedica onog smiješnoga govora koji je održao na kongresu proizvođača parfema ili je posrijedi nešto drugo."

Pošto je upozorio oca da uzme lijek, Claude ode. Putem do dizalazaviri u Marceiov ured: nije ga bilo. U uredu je sve izgledalo uobičajeno,osim, naravno, cikle na srebrnom pladnju.

Claude se odveze u prizemlje. Kroz prozore od debelog stakla,maglom pokrivene ulice izgledale su poput Frankensteinove predodžbesindikalnog odmarališta. Claude je imao predosjećaj da bi prije izlaska izzgrade bilo dobro da Lucov fascikl s "agentima" pohrani u aktovku. Prije

toga, on ga brzo prelista. Zapazi ime V'lu Jackson.



TREĆI DIO

OBEĆAJ JOJ SVE, ALI DAJ JOJ K23 NAJUZVIŠENIJA FUNKCIJA LJUBAVI JEST da ljubljena osoba

postaje jedinstveno i nezamjenjivo biće.

Razlika između ljubavi i logike jest ta da u očima zaljubljene osobežaba krastača može biti kraljević, dok bi u logičarevoj raščlambizaljubljena osoba morala dokazati da je žaba zaista kraljević, a to je zadaćakoja nužno potamni sjaj mnogih strasti.

Logika ograničava ljubav, što je možda razlog zbog kojeg seDescartes nikad nije oženio. Descartes, neimar razdoblja prosvjetiteljstva,godine 1628. pobjegne iz Pariza, grada romantike, da bi "umaknuonjegovim sadržajima". Nastani se u Nizozemskoj gdje je, okružensljedbenicima i na grbači pokrovitelja, proučavao i pisao o matematici ilogici. Potkraj 1649. godine pozovu ga u Stockholm da kraljicu Kristinu podučava filozofiju. Descartes spremno prihvati. Vjerojatno je plaća biladobra. Morao je postojati razlog.

Kraljica Kristina učila je ležeći. Često je pritom bila i gola. No to nije bilo ono najgore. Švedski je dvor, što je bilo prošireno diljem Europe u 17.stoljeću, vrvio od buha. Kristina je od svojih majstora zatražila da jojizrade sićušan top od srebra i zlata. Dok je ležala izvaljena na svojim jastučićima, pucala bi iz toga malog topa po buhama na svojem tijelu. Zato je i bila gola. Tvrdi se da je bila prilično dobar strijelac.

Svakodnevni prizor Njezina Veličanstva koje se tako zabavlja dokon. Descartes, u crnim nizozemskim hlačama pokušava objasniti skrivenosavršenstvo nedvojbene sfere bitka, bilo je nepodnošljivo za njegovracionalni sklop. Brzo je izgubio živce i zdravu rumenu boju. Dana 11.veljače 1650., samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u Stockholm.Descartes, tad 54-godišnjak, sruši se mrtav. Kristina je poživjela joštrideset devet godina i pokokala još popriličan broj buha.

Godine 1666. - tad mu ljubav više nije mogla naštetiti - Descartesovo

tijelo bude prebačeno u Pariz radi ponovnog ukopa. No na pogrebu secrkvenim dvorištem raširi zazoran smrad. "Kao da je kozar protjerao svojestado između nas"', reče jedan Descartesov sljedbenik. Ne bude ponuđeno



nikakvo logično objašnjenje.

* * *

Najuzvišenija funkcija ljubavi jest da ljubljena osoba postaje jedinstveno i nezamjenjivo biće. No ljubavni se parovi ipak posvade. Čestose posvade samo da bi ponovno naelektrizirali atmosferu, izoštriliživahnost svojeg odnosa. Da bi se izazvala takva svađa, najčešće se izkošare za prljavo rublje izvuče znojni kimono ljubomore, premda može poslužiti bilo kakav povod. Rijetko takve prepirke imaju korijen duboko utlu ozbiljnih trzavica, ali ako je tako, popraćene su posebnom tugom, jerum zacjeljuje sporije od srca, i takve razmirice mogu neku vezu - čak ineku dugogodišnju i uspješnu - osuditi na propast.

Svađa između Kudre i Alobara otegnula se duboko u noć. U stanu,

razdraženom njihovim riječima, zavlada rasulo: lončanice s cvijećemopasno su se naginjale na prozorskim daskama, perje je letjelo iz jastuka, ačajnik pištao - i to nimalo milozvučno - premda ispod njega nije bilo vatre. Njihova zadjevica kao da je imala duge nokte: pružila je prste na ulicu izagrebla po kaldrmi, po cvjetnim krošnjama kestena, po školskoj pločineba.

"K vragu i svadljivi parovi", promrmlja Pan. Želio je zaspati. Satima

je ležao u krevetu, ali umjesto snova kroza zid su do njega dopirali kreštaviglasovi. Pan se prevrtao a pomalo i kleo, premda mu nije promaknulaironija njegove situacije (bogovi imaju sluha za ironiju): Alobar i Kudrasvađaju se zbog besmrtnosti, a Pan žudi za snom jer sutra želi rano ustatiradi odlaska na pogreb.

Pan nikako da zaspi. Da je netko prislonio oko na ključanicu njegovesobe, zaprepastio bi se: krevet razbacan, željezni okvir kreveta zvekeće,vuneni pokrivači se bacakaju, a ispod pokrivača nema žive duše.

Bilo je to godine 1666. i ubogi Pan bješe potpuno nevidljiv.

* * *

U sedam sati ujutro, vrata prodavaonice tamjana u ulici QuelleBlague 21 otvore se i zatvore, premda naizgled nitko nije ušao niti izašao.Prozirna mošusna maglica polako otplovi na istok duž lijeve obale Seine.U Ulici St. Jacques taj jetki oblak skrene na jug, vrijeđajući sve njuške -

ljudske ili konjske - pokraj kojih bi prošao. Nakon otprilike osam ulica,oblačić ponovno zaplovi prema istoku pa spuzne uz obronak strmog brežuljka na čijem je vrhu čučala ruševna gotička opatija Ste. Genevieve-



du-Mont.

"Ovaj je hram (uf) umoran i oronuo (hrip) baš kao i ja", soptao jePan. Pa premda su Genevieve, profesionalnu djevicu, paradoksalno štovaliu Gradu romantike, njezinu će crkvu sravniti sa zemljom za manje odstotinu godina kako bi načinili mjesta za lijepu novu građevinu u

neoklasicističkom stilu. Godine 1817. Descartesove kosti svjetskog putnika bit će premještene iz dvorišta te crkve u St. Germain-des-Pres, ali toga proljetnog jutra trebale su biti usađene u mahovinom pokriveno grobljegdje su sveti posmrtni ostaci same Genevieve ležali već tisuću godina.

U svojim vitalnijim danima, Descartes je u svoje filozofske ogledeutkao toliko znanstvenih činjenica da je ojadio biskupe, pa osim svećenika,koji je trebao sasuti svoje otrcane latinske fraze na Descartesovu gluhu

lubanju, na njegovu ukopu nije bilo drugih predstavnika klera. No među poklonicima nove religije znanosti, koja je u to doba stasala, Descartesovse krug poklonika širio i oni su u priličnom broju došli na taj obred. Pan seizležavao na obiteljskoj grobnici u dnu groblja i promatrao dolazaknjihovih kočija.

Neki su profesori i liječnici bili prilično bijedno odjeveni, ljudi odvećzaodjenuti u ideje da bi obraćali puno pozornosti dotjerivanju. No mnogi

drugi - rektor Pariškog sveučilišta, zatim predsjednik cehovskog udruženja, pa projektant zvjezdarnice čija je gradnja uskoro trebala početi, te predsjednik matematičkog društva - bili su napirlitani, u crnoj svili i snapudranim perikama. Panu sine ideja kad ugleda perike. Nekoč suvlasulje nosili isključivo pripadnici plemstva, ali su sad postale popularne imeđu pripadnicima buržoazije. Kad bi Alobar nataknuo periku, pomisliPan, to bi moglo riješiti njegov sadašnji problem i učiniti kraj njegovugloženju s Kudrom. "A to bi bio pravi blagoslov", reče on. Protrlja

neispavane oči i zijevne.Uto mali puhački orkestar zasvira tugaljiv napjev i Pan, koji si je

umišljao da je glazbenik, posluša kritičkim uhom. '"U cijeloj Arkadiji nije bilo jedne jedine ovce koja bi zaplesala na takvu larmu", potuži se on. Alikad su zaredale govorancije nad otvorenim grobom, Pan požali što jeglazba završila.

Aristotel je načeo Pana. Zatim mu je Isus Krist praktički otfikario

rožice. A sad se proširio glas da mu je Descartes zadao smrtni udarac. Onomalo preostalih Panovih drevnih moći osuđeno je iščeznuti u prosvjetiteljstvu, rekoše stručnjaci. Pan, malaksao i nevidljiv, nije ih



mogao osporiti. Kad je doznao za Descartesov pogreb, nekakva ga jemorbidna (ili jarčeva) radoznalost privukla da se bolnih kopila dovuče nagroblje crkve Ste. Genevieve-du-Mont.

Mrmorenje nadgrobnih govora zvučalo je poput pčela u staklenki.Jedan je intelektualac odao počast Descartesovoj Raspravi o metodi, drugi

je uvjeravao svaki mahovinom poduprt nadgrobni spomenik na tomcrkvenom groblju koliki je pokojnikov doprinos teoriji jednadžbi, dok jetreći, bombastičniji od ostalih, svojom verglajućom pohvalom novomfilozofijskom svjetonazoru proroštao kosti u promet nestavljene zdjelicedobre svete Genevieve u njezinu grobu. No u trenutku kad je rektorsveučilišta odčepio bocu svojeg monotona, proljetni povjetarac promijenismjer i pogrebna se družina nađe niz vjetar od Pana.

Okupljeno se mnoštvo uzvrpolji. Krajičkom oka, rektor pregledaokolicu u potrazi za nekim pripadnikom životinjskog svijeta. Vlasnicirupčića uskoro su ih priljubili na nosnice (neki bi prolaznik mogao pomisliti da plaču). Jedan od onih koji nisu imali rupčić bio je i svećenik."Eto što Svemogući misli o znanosti", promumlja on, pa se odmah prekriži, preklinjući za oprost jer je Bogu pripisao miris koji je očito bio Luciferov.

Naravno, okupljeni su imali sreće: Panov je smrad zapravo bio blag u

usporedbi s time kako je bio zaudarao u dobra stara vremena. No nekimatematičar-šaljivac izazove blagi prezir, ali i prigušeni grohot, parafrazom Descartesove najpoznatije maksime.

"Smrdim, dakle, postojim", reče on glasnim šaptom, kimnuvšiglavom prema kovčegu od švedskog oraha.

* * *

"Uvijek isto", uzdahne Pan. Kakve koristi od nevidljivosti ako te

odaje smrad? Škripavih kostiju, on se osovi na klimave rutave noge i provuče kroz okupljeno mnoštvo prema kamenim ulaznim vratima. Na pola puta sjeti se onog plana s perikom i u prolazu dohvati jednu s glavenekoga znamenitog učenjaka. Pretpostavivši da ju je ugrabio vjetar, drugiovlasuljeni čvrsto uhvate svoje nadomjestke i pritisnu ih na svoje glavurde.I tako je francuska inteligencija stajala jednom se rukom držeći za kosu, adrugom za nos, dok su bog i perika poskakujući izlazili iz ruševnogagroblja crkve Svete Genevieve i spuštali se nizbrdo do Seine. Prvi put u

tjedan dana malo zabave za Pana.* * *



Kad je stigao do obale rijeke, Pan zastane da predahne. Iščupa busentrave i skrije periku ispod njega, kako lađari u prolazu ne bi pomislili da jeriječ o reliktu aristokratske noćne košulje u travi. Nevidljivi je brzo naučioda njegove stvari i zaštitni znakovi, za razliku od njega, nisu nevidljivi, što je značilo da uvijek mora hodati praznih ruku. Pan nije mogao nositi čak ni

svoju frulu.Što je žalosno, budući da je blago vjetrovito travanjsko jutro poput

današnjeg kao stvoreno za svirku. U slična jutra u stara - zlatna - vremena,Panovo bi vragolasto prebiranje po fruli na prilazu nekom selu bio znakseljanima da zaključaju svoje žene i kćeri. Onima koji svoje žene ipak ne bi stavili pod ključ, one bi toga dana prebjegle na pašnjake s kojih bi sevratile poslije sumraka, raščupane, umrljane od trave, vonjajući na seks.

Pan se nasmiješi od uha do uha kad se toga sjetio. "Mislim da bih svojomfrulicom mogao izmamiti Mariju Tereziju iz kraljevske palače", razmišljao je on naglas, misleći pritom na mladu nevjestu Luja XIV.

To što je spomenuo neku živuću žensku osobu bio je ohrabrujućiznak, jer je Pan počeo živjeti u uspomenama, što je nezdravi simptom usvih stvorenja, pokazatelj da je nečiji život prošao svoj vrhunac. Svakosanjarenje o prošlosti znači za vrpcu šešira zataknutu ulaznicu za grob. Aopet, čemu se naš zapostavljeni bog mogao radovati? Ambroziji. MarijiTereziji, mirovini, vlastitom stadu? Ne, jedino su ga Alobar i Kudraodržavali na životu, no sudeći po njihovim u posljednje vrijeme učestalimčarkama, taj je par imao drugih stvari na pameti.

Dok je grijao roščiće na sunčanoj obali rijeke i gledao kako vjetromotrgnuti cvjetovi kestena plove zrakom pokraj njega poput razmočene putinimfi na plimnom valu, Pan otpiše Descartesa i njegovu gordu ambiciju dasilom podvede prirodu pod ljudsku vlast i umjesto toga se prisjeti kako su

Alobar i Kudra došli u Arkadiju u potrazi za njim, opijeni znanjem ovječnosti, nasmijani...

* * *

Njihovo "znanje o vječnosti" navodno je potjecalo od Bandaloopa -doduše posredno. Bandaloopi nisu ostavili za sobom nikakvih dokumenata, predmeta ili špiljskih natpisa, ali kako je napisao doktor Wiggs Dannyboyiz Zaklade Najslađi smijeh: "Tjelesna besmrtnost prvenstveno je pitanje

vibracija", a bandaloopske su špilje bez sumnje podrhtavale od vibracijasvojih bivših stanara.

Alobar i Kudra živjeli su u tim špiljama, s tim vibracijama, sedam



godina, i za to vrijeme naučili mnoge tajne vječnog života. Alobar jesmatrao da su trebali ostati dulje i naučiti više, i to je uvjerenje upornoizbijalo na površinu poput dvodihalice na vrućem valu njihovih svađa u 17.stoljeću. No u toj davnoj prošlosti, prije šest stotina godina, kad je skorupna mlijeku magije još bio prst debeo i žut, a iz mramornog se jaja logike

grčkih filozofa tek trebalo nešto izleći, Alobar je bio odveć sretan da biupornije dodijavao.

Kudra je njihovom bandaloopskom školom bila ushićena koliko i on,no od djetinjstva - od onoga preobražavajućeg poslovnog puta - čeznula jekrenuti u svijet: ustreptala od životne snage i samopouzdanja, gorjela je odnestrpljenja da krene put dalekih gradova i sela. "Povedi me u zemlje gdjesunce zapada", preklinjala je. "Na besmrtnosti možemo raditi gdje god."

To je više-manje bila istina jer - ponovno je trenutak da citiramo WiggsaDannyboya: "Tjelesna besmrtnost nije završni rezultat, stanje koje jednogdana valja postići, nego trajna disciplina, svjetonazor, način života kojivalja prakticirati u sadašnjosti, iz dana u dan." Svejedno je Alobar biouvjeren da u njihovu znanju postoje ozbiljne rupe koje bi se najbolje mogle popuniti u špiljama Bandaloopa. Ozbiljno se potrudio nagovoriti Kudru dase strpi, a kad u tome nije uspio, zaroni zajedno s njom, laka srca i željno, uvrtložnu struju srednjovjekovnog života.

Alobar nađe posao u stražarskoj pratnji karavana za prijevoz začina, pa njih dvoje na dvogrbim devama odu u Carigrad, gdje iz pješčanih kulisaistoka stupe na zlatnu pozornicu na kojoj je redatelj car Vasilije II., pod pokroviteljstvom bizantskog kršćanstva, postavio dramu ekspanzije i prosperiteta koja se već dugo održavala na repertoaru. Premda su svezajedno provedeno vrijeme živjeli u oskudici od danas do sutra, učinilo imse da bi besmrtnosti lagoda mogla pogodovati više nego asketizam, pa se

odluče privremeno nastaniti u Carigradu i kušati njegove raskoši. Ni ona ni on dotad nisu živjeli u nekom velegradu pa ih je Carigrad,

veliko trgovačko središte, kozmopolitska karika između Istoka i Zapada,mozaicima optočena košnica trgovačkog i vjerskog meda, svakodnevno budio uzbuđeno ih gurkajući svojim pozlaćenim laktom. Uz Kudrinu pomoć, koja je Alobara detaljno upoznala sa začinskim sirovinama, Alobar je brzo napredovao od utovarivača do nadzornika Vasilijevih skladištazačina; a to je radno mjesto za koje je primao plaću kojom su si mogli priuštiti lijepu kuću s pogledom na Bospor, srebrni servis za čaj i sagovedeblje i šarenije od onih koji su nestali iz špilja Bandaloopa. Na tim susagovima (nekih obojenih sokom cikle) pijuckali čaj od metvice, grickali



špinat i dinje, vodili ljubav na načine koji su isticali ono utra iz Kamasutrei usavršili tehnike disanja nedvojbeno bitne za silnu dugovječnost.

I tehnike kupanja su pritom važne, a na svu sreću u Carigradu ih je bilo lako prakticirati. Kao što je Alobar i predobro znao, europski dvonožnisisavci mahom su smatrali da je voda element tek malo primjereniji za

vanjsku uporabu od vatre. Nepopularnost kade bila je raširena i tvrdokorna(u nenadmašno otmjenom Versaillesu Luja XIV. nije bilo nijedne posudenamijenjene kupanju, a ta će činjenica jednog dana potaknuti Kudru da nadvor Kralja Sunca baci oko kao na potencijalno tržište za svoj tamjan; još potkraj dvadesetog stoljeća puno je Europljana odbijalo prati svoja tijela dane bi sprali nekakvu vrijednost - tjelesnu ili netjelesnu - koju su smatralisamobitnom). Posljedica stalnih dodira Carigrada s Dalekim istokom bila

je ta da je Carigrad naučio cijeniti izležavanje u vrućoj kupki i u tu je svrhumreža kamenih akvedukata dovodila vodu u grad iz vodocrpilišta uobližnjim brdima. Da bi se mogli zajedno kupati - a ta je praksa zabranjenau odvojenim javnim kupalištima - Alobar i Kudra su se priključili navodovod i sagradili duboku kadu s nadstrešnicom od keramičkih pločica ustražnjem dijelu kuće, između ružinih grmova i stabla pistacije. Kudra jeveć tečno govorila amfibijski, ali Alobara, odgojenog na europskojodbojnosti prema vodi, često se moralo nagovarati da ude u kadu uz

napomenu da obredno kupanje produžuje život ili navještajem da binamakanje u vodi moglo dodati kakvu novu i sklisku dimenziju koitalnojfunkciji njegovih organa ili organa njegove družice.

"Tamo gdje sunce zapada nigdje nećeš naći da bi voda služila zakupanje'', Alobar bi opomenuo Kudru kad god bi predložila put pod noge,a ako to ne bi ublažilo njezin nemir, dodao bi: "A nema ni parfema."

Imao je pravo: zapadno od Bospora nije bilo parfema. Parfema u

modernom značenju nije bilo nigdje, jer će postupak kojim se isparinecvijeća ekstrahiraju i konzerviraju alkoholnom destilacijom biti otkriventek za stotinu godina kad ga je arapski alkemičar Avicenna slučajno otkriodok je pokušavao izolirati dušu svete ruže islama. No u Carigradu 11.stoljeća, mirisne su tvari bile popularne koliko i u Kudrinoj Indiji i, baš kaou Indiji, mahom su stizale u obliku gustih smola i ljepljivih kaučukovaca.Sluga bi Vasiliju II. svakog jutra donio kutijicu od cedrovine punusmolastog tamjana i gumaste mirhe; car bi si tu kutijicu razbio o glavu injezin bi mu se sadržaj ocijedio po vratu i bradi. S vremenom je Vasilije postao prilično grogi od tolikih razbijenih kutijica, a oči su mu često bilenapola slijepljene od gume. No predivno je mirisao. Umro je 1025. godine,



a njegov nasljednik, u želji da miriše još velebnije, svakog bi si dana razbiodvije kutijice o glavu. Vjerojatno zbog takva energičnog nanošenja mirisa,nijedan od tih careva nije bio dovoljno pri sebi da bi opazio kako oni stare,ali da se njihov nadzornik začina uopće ne mijenja. No drugi u Carigraduto su i te kako uočili, pa su na dvoru i u crkvi glasine zašuškale svojim

žilavim krilima."Car, biskup, deve na sajmu, masline na obroncima, lađe u luci - ama

baš sve stari. Ali ne i Alobar i Kudra."

"Uvijek su dobre volje i zdravlja, a nikad se ne mole."

"Kupaju se zajedno."

"Previše se smiješe."

"Ona se maže mirisnim uljima kao da je muško.""Nitko ne zna odakle su."

"Često se odaju putenim užicima, što potvrđuje njihova bučna praksa, ali nemaju potomstva."

"Šuška se da pojedu svoju djecu čim se rode."

"Tako je. Mladolikost održavaju time što jedu djecu."

"Ona je tamnoputa.""On je ohol."

"Bezbožnici."

"Čarobnjaci."

"Sotonini poklisari."

"Djeca su nam u opasnosti."

Sumnjičavost prema njima jačala je iz glasine u glasinu, sve dok -"Jeste li čuli? Jučer je nestao jedan dječačić dok se igrao kod Bospora" - jedne noći nisu morali glavom bez obzira pobjeći iz Carigrada predsvjetinom. Alobar podmiti nekoga grčkog kapetana da ih skrije ispod hrpaslonovače privezane za palubu njegova broda, i iz tog su vidikovca gledalikako njihov dom u kojem su živjeli gotovo trideset godina izgara dotemelja.

"Zadrži suze", Alobar je tješio Kudru, stežući jedno njezino pliskavičje stegno. "Iz ovog smo iskustva naučili dvije važne stvari. Prvo,naš je eksperiment s Bandaloopom uspio; usporili smo, a možda i otjeralivjesnika smrti koji ore brazde po čelu i sije sjedine. Tome se možemo



radovati. Drugo, sad znamo da neuobičajena dugovječnost stvara problemeu zajednici organiziranoj tako da stari i umire. Ubuduće moramo tosvakako imati na umu."

On pokaže na njihovu spaljenu kuću, tad već ugljevlje na obzoru."Izgubili smo krov nad glavom, lijep čajnik, precijenjenu kadu i nekoliko

sagova umrljanih od našeg vođenja ljubavi. Ništa zato! Umjesto togaimamo život. A na cijelom ovom svijetu, za koji pouzdano znam da jeokrugao poput cikle, nema para kao što smo ti i ja."

Kudra se veselo nasmiješi kroz suze. "Sigurna sam da ćemo naći nekidrugi sag da ga zaprljamo", reče ona. "Ali će čak i tebi nedostajati našakada, vidjet ćeš. A što se tiče čajnika..." Zamahom ga izvadi ispod ogrtača.

Alobar je privuče k sebi zajedno s čajnikom i ostalim, kao da tobože

pretražuje što još skriva ispod odjeće. "Možda si tamo sakrila i našu kadu,što ja znam. Baš kako sam i mislio! Osjećam nešto vruće i vlažno."

"Možda ćeš uskoro požaliti što to nije kada. O, što će moja sirotakljuka pomisliti o narodu koji se ne pere i ne rabi mirise?"

"Pa", reče Alobar. "namjera mi je da te odmah počnem navikavati nato tako što ću te upoznati s Panom. Od svih smrdljivaca zapadnih zemalja,nijedan ne smrdi tako veličanstveno kao on. Pan je jedan od bogova i

ujedno moj prijatelj.""Naravno! Tko bi, ako ne ti, imao boga za prijatelja. I, naravno,

neoprano i smrdljivo božanstvo."

Ona ga zagrli i obriše mu bradu poljupcima upravo u trenutku kad jenjihov brod gurnuo svoj crni, drveni jezik u usta pučine i razbucao joj slanezube. Kad je brodski trup zaječao od drhtaja toga drevnog poljupca, kad je jarbol nakosio vrat poput nekog voajera da bi to bolje vidio, a glavno jedro

naglim, brzim pokretom iz svojih nabora i pregiba istreslo svod punzvijezda, brod Kudru i Alobara ponese prema Grčkoj - nesigurne,neustrašive, možda besmrtne, nedvojbeno zaljubljene...

* * *

Pan se sjećao kako su oni dolepršali preko njegova pašnjaka, gotovo poskakujući pritom, premda je taj pašnjak - baš kao svi pašnjaci u Arkadiji- bio pun kamenja-pritiskivača u koje čovjek lako kresne nožnim palcem.

Ona je rekla: "Ovdje je tako tiho da čujem kako mi šumi u ušima", na štoće on kao iz puške: "Da ti je nos na mjestu ušiju, taj bi šum biozaglušujući." Vodvilj ipak nije bio mrtav - još se nije ni pojavio.



Špijunirajući ih s grmljem obrasle stijene, Pan je morao priznati dasu najsimpatičniji par homerida koje je ikad vidio. (Preživjeli grčki bogovismrtnike su među sobom nazivali "homeridima", pogrdnim nazivom premaimenu takozvanog barda koji je o bogovima širio tolike laži.) Pan se divio prpošnosti njihova koraka, smijehu u njihovu glasu, tome kako bi svakih

pedesetak metara zastali i počeli se milovati. Pan se upita kakvu to srebrnu posudu ženski homerid privija na svoje okrugle izazovne dojke kao da jeriječ o djetetu; Pan se začudi kad muški homerid, zamoljen da pregleda jednu ženinu svilenu natikaču (namijenjenu tapkanju po sagovima a sadrazderanu i iskrzanu kamenjem), tu natikaču smota i popuši.

O da, bili su posebni, nema što! Pan ih prepozna tek kad su došlitočno ispod njegove kote - Panov je pogled zapeo za prostranstvo ženinih

bokova - ako je ikad neka čuča bila rog obilja iz kojeg se izlijevaju mesni puding, vruća vina i raznorazni slatkiši: beskrajna (školjke) neiscrpna(breskve) beskonačna (gljive) feta feta feta dovijeka, onda je to njezina-kad je njezin suputnik odjednom začepio nos i viknuo: "U blizini je! Nanjušiosam ga!" Gle, pa to je bivši kralj Kakoseonozove, onaj drski skorojević sasjevera, luđak koji je - koliko je od tada prošlo godina, pedeset, šezdeset? - prikucao žalbu na vrata smrti! Sudeći po njegovu izgledu, smrt je prihvatilanjegovu žalbu. Ma vidi ti to!

Alobaru su u tom trenutku bile stotinu dvije godine, no izgledao jeupola mladi i k tome dobro držeći. Sijede su vlasi i dalje obitavale nanjegovoj plemenitoj glavi, kao da je riječ o duhovima zaštitnicima, blijedim sjenama kestenjastih vlasi, također prisutnih na njegovoj glavi, note se bijele prikaze, nemoćne i neplodne u svojoj fantomskoj ložnici, nisuuspjele razmnožiti; činilo se kako im je jedino važno da ne otpadnu te dastraše starosjedilačke vlasi kojima su se možda nekad tresle gaće od straha,

ali koje su se prestale bojati. Alobar je nabacio nekoliko kilograma i višenije imao ratničko držanje - meditacije u Samyeu svojom su mu masažomublažile napetost u kralježnici, a bandaloopska parapsihološkakomunikacija pretvorila njegovu kopljonošku ruku u veselo gestikulirajućevitlo - ali svejedno jao si ga nepromišljenom mladom svadljivcu koji bi previdio mišiće koji se bruse i poliraju u draguljarnici Alobarove tunike!Bradu je oštucao po bizantskoj modi, višestruke munje ožiljkastog tkiva poprimile su zagasiti sjaj šljiva, plave oči boje solike gledale su svijet

radoznalošću medvjedića a lukavošću tate medvjeda. Kroz nos jeotpuhivao razigrane oblačiće dima one pripaljene natikače-cigare. Kad jeveć riječ o nosovima, njegova se družica gizdala velebnom nazalnom



bananom, gotovo milozvučnom u načinu na koji se uvijala. Na nekojkoščatijoj ženi taj bi nos mogao izgledati komično, ali je ovo tamnoputostvorenje bilo hodajuća paljba nadimljućih izbočina i zavijutaka, pa joj senos savršeno uklapao u crte lica. Od potkožene parabole svojih vjeđa, doizbočenih jastučića na njezinim sad bosim tabanima, ona se protezala u

obliku neprekinute obline, oblina dovoljnih za tri nimfe, uvoznoopovrgnuće grčke geometrije. Slina koja je Panu potokom curila iz ustadok ju je vrebao pogledom zamrznula bi se na pola puta da ga je neki pouzdani izvor obavijestio kako je Kudra stara koliko i bakice koje muzukoze u okolnim dolinama, samo što su one bile bezubi kosturi (a ova jeimala puna usta biserno bijelih zuba) kojima su zaobljena još jedino leđaod grbljenja zbog poštapanja. O, Pane moj! Kudri je u tom trenutku bilošezdeset šest godina i, kao što ćeš uskoro otkriti, bila ti je dorasla koliko i bilo koja homeridica koju si ikad frulom namamio na neki pašnjak.Dakako, vi gospodine Napaljeni, odavno niste u naponu snage...

* * *

Da, gospodine Jarčje Kopito, usprkos gorčini raskola između Rima iCarigrada, plima kršćanstva nije se povukla, nego se polako procijedila usvaki zakutak i pukotinu zemlje, sve dok gotovo da i nije bilo neznabošcačije srce i glavu ono nije zapljusnulo, a često ih je zapljuskivalo tako dugo

da su stara vjerovanja bila podlokana, ako ne i otplavljena. Vi, gospodineOpčinitelju, gospodine Iracionalni, gospodine Nagonski, gospodineČageru, gospodine Klaune; vi, gospodine Smradu, gospodine ZvjerinjaTajno, gospodine Košmaru, gospodine Zasjedo Laži, gospodine Paniko,gospodine Laje Na Mjesec; da vi, gospodine Silovanje, gospodineMasturbacija, gospodine Skotološtvo, gospodine Unutarnja Divljino,gospodine Prepasti, gospodine Neobuzdana Silo, gospodine Bezobraštino,

gospodine Priroda Zna Najbolje, vi ste postupno gubili utjecaj na seljake i bili tjelesno i duševno nemoćniji nego kad vas je Alobar posljednji putvidio. Gubili ste snagu, i to nije bio ugodan prizor, jer ste vi ipak bili božanstvo, božanski moćno: rođeni nasmijani i prpošni u uznositom iuzvišenom serklu gdje se donose sudbonosne i užasavajuće odluke.Zabolio vas je taj pad vaše popularnosti i možda biste se utješili vinskommješinom da vam ona, gospodine Raskalašenosti, već nije bila stari prijatelj. Vaša se bijeda produbila kad ste vidjeli kakve posljedice to

otuđenje ima na vaše nekadašnje sljedbenike. Gubeći vas, gubili su svojutjelesnu mudrost, mjesečevu mudrost, svoju planinsku mudrost, mijenjaliživo drvo vrpcama okićenog prvosvibanjskog stupa za mrtvu stolariju



križa. Ti bijedni homeridi više nisu bili zabavni kao prije; tako su seočajnički trudili osigurati si pristupnicu u raj da su zaboravili da je rajodvajkada bio njihova adresa. Zato vas je privukao taj nesklapni par koji jedoskakutao na vašu livadu: žena nedvojbeno u dodiru sa zaglušujućomzvonjavom svoje puti, a muškarac ne haje hoće li se doimati neozbiljnim u

Kristovim očima dok pušeći natikaču miluje mak. Zadivili bi vas i da vasnisu nanjušili, ali jesu - naravno.

Pan je pretpostavio - ispravno - da su veselje, drska samouvjerenost iodlučnost toga para donekle bili rezultat Alobarova uspješnog prosvjeda protiv smrti, i to je ugroženo božanstvo vjerojatno bolje od ikoga moglozamisliti tjeskobni izraz lika na drugoj strani medalje besmrtnosti.

Onaj tko bi u tom trenutku vidio Kudru kako se bosonoga hihoće u

polju crvenih makova, teško bi je mogao zamisliti u njezinoj carigradskojostavi kako na koljenima plače i rida, trese se poput čunka u tkalačkomstroju neke radišne tkalje, dok zaklinje Šakti, Šivu, Kali i Krišnu da jojoproste što se pobunila protiv božanskog autoriteta. (A božanski autoritet,zar ne, zahtijeva da umiremo? Na nekoliko nas desetljeća podari sviješću, azatim nam je, bez obzira na to kako smo se njome dično služili, otme?Jamačno je ljudski rod počinio kakvu grozomornu atavističku opačinu kadsu ga bogovi tako kaznili smrtnošću; i ne činimo li svoj zločin još gorim,ne produbljujemo li svoju krivnju time što pokušavamo izbjeći svojuzasluženu kaznu?) Ni nakon što je prihvatila bandaloopsku ostavštinu(barem dijelom), Kudra se nije uspijevala posve riješiti osjećaja da jenjezino opiranje smrti grijeh i da će za to platiti na neki dugotrajni ineopisivo bolan način. Kad bi bila s Alobarom, ili kad bi meditirala ikupala se, osjetila bi ushićenje zbog tijela koje je ostalo čvrsto i sočno dok je tisuće drugih tijela oko nje uvenulo, ali kad bi bila sama na mutnoj

svjetlosti sumraka i čekala da se Alobar vrati iz lučkog skladišta začina,strah bi se cijedio iz smeđe udubine njezine jamice na bradi i ona bi secmizdreći obraćala sad jednom sad drugom božanstvu, pa i bizarnomGanešu s njegovom slonovskom glavom, preklinjala ih za milost jer nije pristala na udovičku smrt u dvorištu užarije.

Alobar je odrastao u prisnijem odnosu sa svojim bogovima. Njegovisu bogovi hrkali u čarobnim deblima i svjetlucali u zviježđima, a često bisvratili, s mahovinom u kosi ili preplanuli od mjesečine, među ljude, pokazujući pritom ljudske slabosti i apetite. Kao kralja u šumama na području koje će jednoga dana biti prozvano Bohemija, i Alobara susmatrali polubožanstvom. No i on je povremeno osjećao nekakvu čudnu



nelagodu, jaz koji se širi između njega i njegovih bližnjih koji pokornoodlaze u grob. "Zar se toliko grčevito držim svojega bića da bi ono na kraju postalo neljudsko i neobično?" zdvajao je on. "Zazivam li osvetu goru od jednostavnog umiranja?"

No današnjeg dana, koji pršti od sunca, pohotnosti i pustolovine.

Alobaru - a i Kudri - teško je zamisliti išta gore od smrti. I tako nastavezalaziti dublje u blijedoljubičastu planinsku izmaglicu poput jezičavihlovaca na autograme koji se približavaju skrovištu neke slavne osobe, alisu u duši priželjkivali još nešto osim vašeg smradnog potpisa, gospodineKudravi: željeli su da posegnete u najskrovitiji kutak njihove duše iizvadite tvrdu, grbavu pseću kost sumnje koju je njihova naizgledna pobjeda nad vremenom tamo zakopala.

* * *"Živjeli smo u Carigradu među kršćanima", objasni Alobar.

"Tih kršćana ima posvuda", reče Pan.

"Ne i u mojoj domovini", reče Kudra.

"Bit će ih", reče Pan. Obuzmu ga slabost i mučnina, no on im seothrve i usredotoči na Kudrine obline.

"Prije toga", reče Alobar, "živjeli smo u špilji daleko na istoku. Jesi liikad čuo za bandaloopske doktore?"

"Ne", reče Pan. "Ne budi smiješan!"

Alobar pocrveni. "Već se dugo motaš po svijetu. Mislio sam da ti jemožda netko spomenuo Bandaloop."

"Ja sam Pan", reče Pan. "Meni ljudi ne moraju ništa spominjali."

"Primljeno na znanje", reče Kudra. Pan joj se pohotno nakesi. Alobar

se namršti."Zasvirat ću vam", reče Pan i izvadi svoju frulu.

"Htjeli smo s tobom porazgovarati o besmrtnosti", grakne Alobar.

"Prekasno", reče Pan. Odsvira nekoliko slabašnih nota na svojoj fruli.

"Prekasno za razgovor ili prekasno za besmrtnost?" upita Kudra.

Panovo glazbalo proizvede zvuk, visok i tanak.

"Prekasno za nas ili prekasno za tebe?" upita Alobar. Zapazio jePanovo fizičko propadanje.



"Zanima vas besmrtnost? E pa ovo je besmrtno", reče Pan i počnefruliti za ozbiljno.

"Ali..." negodovao je Alobar.

"Primljeno na znanje", reče Kudra.

Alobar se namršti.Dok još nije upoznala Pana i dok ga još nisu navabili iz njegove

guštare, Kudra je Pana zamišljala kao diva, krilato čudovište čađavihkopita, s više pari ruku nego što je potrebno za obavljanje pristojnih radnji;zamišljala je da mu pjena izbija na usta, da sikće, čupa stabla i pljuje tuču,da grmeči govori ljudima što im je činiti. Iskreno se razočarala kad se pokazalo da je kržljaviji od njezina Alobara i jedva se suzdržala da ne prasne u smijeh kad je ugledala njegovo prljavo i zamršeno runo i njegovsmiješni rep. Čak ni njegov smrad nije ispunio njezina očekivanjautemeljena na Alobarovu opisu: učinio joj se više lokalno bezobraznimnego globalno opakim. Tek kad je zasvirao, Kudri postane jasnije Tko (iliŠto) Je On Zapravo.

Isprva joj se i njegova svirka učini kukavnom; bila je tako priprosta,ležerna i jednostavna da joj je postalo jasno zašto je Timol, ocjenjivačglazbenog nadmetanja između Pana i Apolona, ni trenutka ne dvojeći,

presudio u korist Apolonove lire i time postao začetnik tradicije da kritičarimoraju hvaliti uglađenost i suzdržanost, a napadati ono što je osebujno ineposlušno, tradicija koja se održala do danas. Da Timol nije Pana tako brzo otpilio s pozornice, da je imao što? - poštenja? skromnosti? (jer Timolnije znao odsvirati ni note) hrabrosti? poslušati Pana, ne reagirati natemelju svojih predrasuda već nečeg iskrenijeg, možda bi ga se Panovaglazba dojmila, kao što se dojmila Kudre kad se prestala podsmjehivati

Panovu očitu nedostatku formalne izobrazbe i kad ga je prestalauspoređivati - na njegovu štetu - s najboljim flautistom otkad je svijeta ivijeka. Križnom. Panova je pjesma - budući da nije služila nikakvoj svrsi izapravo je nadilazila ljudski jaram svrhovitosti - ponajprije oslobađala:glazba izvan kontrole svirčeve ili slušateljeve volje (zapravo se voljarastakala u njoj, čime bi se moglo objasniti zašto je bilo politički nužno daApolon, uz malu Timolovu pomoć, pobijedi). Za Kudru je ona bila slušniekvivalent trika s užetom: vrtoglavi uspon po nesigurnom namotu da bi se

stiglo na neko tajanstveno mjesto, gdje su doživljaj posvemašnjestopljenosti s prirodnim svijetom i doživljaj apsolutne pojedinčeveizoliranosti istodobni i pomiješani. U Panovoj kaotičnoj melodiji bilo je



nečeg poskočnog, ali i nečeg lutalački jarčjeg, tvrdoglavog, sirovog iagresivnog, zbog čega bi jednog trenutka zazvučala nježno i idilično, adrugog prijeteće i okrutno, vjerojatno stoga što je Panova pjesma bila zbrojsvih pjesama onog životinjskog u nama, ujedinjenih u jedno naizglednasumično objavljenje. Kudra je osjećala da joj se od Panova koncerta

ljulja tlo pod nogama, no unatoč tom nesigurnom terenu, osjećala je željuda zapleše. (Možda nema ispravnije reakcije na ritmove životinje u namanego zaplesati na njih.)

Kudra shvati da se njiše u ritmu i migolji nožnim prstima zelenimaod trave. Okrene se prema Alobaru: on je diskretno prepletao nogama i pucketao prstima lijeve ruke, a desnom je rukom u ritmu otresao nagorjeleostatke njezine napola popušene natikače. Kudri je Alobarova nesigurna

polka bila zabavna, dok joj pogled ne padne na nabreklinu koja je plesalazajedno s njim. Odvratno, pomisli ona. Erekcija je tako neprimjerena. Nozgrane se kad shvati da se ona tako ovlažila da bi joj se u gaćama djecamogla igrati papirnatim ladicama.

Zatim ona i Alobar zaplešu uzbrdo za Krotiteljevom frulom krozgrmlje čička i po oštrom kamenju. Premda je paničan strah zaorio iznjezinih najskrovitijih mjesta i premda je načula Alobarovo tugaljivo pitanje: "Zar ti ništa ne znači što mi je ona žena?" nije se mogla okrenuti.

Profinjeni erotski inženjering kakvom ju je podučila Kamasutra nije pripremio Kudru za tu noć prijapizma, ali sutra ujutro, nakon što si je ušpiljskom jezercu spužvom obrisala trenjem nadražene dijelove tijela inekoliko puta ih namazala aromatičnim tvarima koje je teglila sa sobom uonom čajniku (svejedno jarčji miris nije još tjednima silazio s nje), onashvati da si ona i Alobar mogu pogledati u oči bez srama, i ona zdušno potvrdno kimne glavom kad se Alobar osmjelio prokomentirati: "Nekako

mi se čini da je njegova pohota bila sekundarna, premda ne bih znao reći uodnosu na što."

* * *

Za zajutrak ih Pan posluži maslinama, rajčicama i sirom, što oni pojedu neodjeveni, ali bez trunke nelagode. Dok su jeli, Pan je teških vjeđaneprestance njušio zrak, više kao zec nego koza; naposljetku ga Alobarupita što to njuši.

"Cvijeće, mnijem, ali ne nalik na ijedno cvijeće koje cvate u ovimkrajevima. Krajnje čudnovato. Osjećate li i vi miris taj?"

"To su moji parfemi", reče Kudra, a kad je Pan zbunjeno pogleda,



ona mu gurne rame pod nos. Njegova se zbunjenost pojača. "Noćas nisitako mirisala", reče on.

Alobar krene da će izvaditi posudice s mirisima, ali ga Kudra uhvatiza zapešće i reče mu da pričeka. "Mi bijedni homeridi, kako nas ti zoveš,raspolažemo s nešto vlastite magije", reče ona. "Reci mi, je li ti ta aroma

neugodna?""Prilično je ugodna - na cvijetu. Žena treba mirisati kao noćas ti."

"Pah! Vi zapadni muškarci svi ste isti, zvali se bogovima ilimuškarcima. Gurali ste nos u previše bojeva i previše lovova. Alobar jenekoć mrzio parfeme, ali budući da se svake večeri vraćao kući iz skladištanenamjerno namirisan muškatnim oraščićem, cimetom i kurkumom,naviknuo se na pomisao da je put kudikamo privlačnija kad se ne ostavlja

pacati u bačvi vlastitih smradnih sokova. Pane, zatvori oči. Samo minutu.Hajde. Vjeruj mi."

Nerado, Pan spusti svoje velike majmunske vjeđe, i tad ga Kudrazalije s toliko pačulija da je mogla i krdo slonova natjerati u stampedo.Panove se vjeđe podignu munjevito poput poklopca brodskog grotla koji jeodletio u zrak, i on si počne njuškati udove kao da je bezglavo zaljubljen usebe. Činilo se i da je izgubio pojam prostora, pa se ushodao u krug,

sveudilj se vraćajući na polaznu točku. Nimfe, koje su zabavljale Alobara prethodne noći kad je Pan ugostio Kudru, nasmiju se nervozno iz svojegmahovinom obraslog počivališta na drugoj strani jezera. Jedna se od njih plaho primakne Panu i povuče ga za rep kao da će otrgnuti laticu, ali jeovaj grubo gurne i baci na zemlju. Naposljetku, Pan sjedne između Kudre iAlobara, još s izrazom nevjerice na licu udišući gutljaje svog mirisa, pa prozbori najprigušenijim glasom kojim ga je Alobar ikad čuo govoriti.

"Istina, vi homeridi raspolažete vlastitom magijom nekom, bogovi suoduvijek to znali, i bolje nego vi. Mi se bogovi umijemo služiti svojimmoćima, ali većina muškaraca i žena to ne zna, u tome je uglavnom razlikaizmeđu nas i vas. Šnjof-šnjof."

"Oprosti," reče Alobar, "ali važna razlika između ljudi i bogova jest utome što su bogovi besmrtni, a ljudi nisu. Je li to zato što mi ljudi neznamo kako se ispravno služiti svojim moćima?"

Pan protrlja svoj prilično spljošteni nos o svoju pačulijemkontaminiranu ruku. "Jednoć, jako davno, kad zemlja imala je ravnu crnu površinu i utrobu punu ognja, dok brežuljci još nisu porasli toliko da suodgurnuli mjesec, ljudima je dano da biraju između života i smrti, a oni su



- nasamareni, pogrešno obaviješteni ili što već - pogrešno izabrali. I to jesve."

"Ali", upita Kudra i važno pogleda u Alobara, "što ako mi sadodlučimo odabrati život?"

"Pa odaberite ga", reče Pan.

I ponovno se Kudra i Alobar pogledaju. "Zar to ne bi razgnjevilo bogove?" upita Kudra.

"Ha-ha-ha!" Grohot grune iz Pana poput laveža bestidnog psa."Razgnjevilo bogove? Oni bogovi koji se još motaju po svijetu čestitali bivam što ste napokon shvatili."

"Hoćeš reći...?"

"Hoću reći da ljude ne sputavaju bogovi, nego ljudi.""Mi zaslužujemo besmrtnost koliko i bogovi?" upita Kudra.

"Niste zaslužili besmrtnost jer ste odveć uskogrudne, sitne duše.Šnjof."

"Ali to možemo promijeniti?" Kudrin je glas bio pun nade. "Možemo proširiti vidike, postati širokogrudniji, odabrati život umjesto smrti?"

"Šnjof-šnjof. Da, imate tu sposobnost."Alobar je uzbuđeno kimao glavom, a Kudra se tako široko smiješilada joj se u usta moglo ubaciti pismo, i to od onih kakva su se pisala u 11.stoljeću, napisano na svitku pergamenta i povezano kožnim vezicama. Pan-Opčinitelj još je krstario gredicama pačulija.

"Veliki Pane," reče Alobar s prizvukom strahopoštovanja, "nekoćsam kraljevao državom, a sad kraljujem sobom."

"Najdraži Pane," reče Kudra, s popriličnim prizvukom intimnosti (tanoćas nije bilo poteza u seksualnom šahu koji njih dvoje nisu povukli),"nekoć sam plela užad, a sad pletem svoj svijet."

"Mnijem da ne govorite iz osjećaja gordosti nego slobode", reče Pan,"i u vašu čast dižem svoju vinsku mješinu, jer malo je takvih međuljudima. Šnjof." On štrcne luk vina u svoja ružna no senzualna usta. Crveni potočići sliju mu se u bradu i tamo iščeznu, vjerojatno upijeni kovrčicama

žednog runa. "Ali, Alobare, zar ne sjećaš se kad ti rekoh da bogovi besmrtni su samo dok u njih se vjeruje? Dovoljno je pogledati mene dashvatite da bogovi kopne kako kopni vjerovanje u njih. Besmrtnost ima



uvjete. Besmrtnost ima granice. I besmrtnost nosi opasnosti. Što god da odsvojih mudraca s istoka o smrti naučiste, bilo bi dobro kad biste upamtili..."

"Da? Nastavi", požuri ga Alobar.

"Što, Pane? Što da upamtimo?" upita Kudra.

Uzalud: Pan je rekao svoje i više neće reći ni riječi. A nije se više nitinjuškao jer je - premda zvuči nevjerojatno - njegov prirođeni tjelesni miriszgulio parfem koji ga je bio prikrio, polako je progorio kroz opojan višak pačulija poput zrake sunca koja si probija put kroz ljubičastu maglu. Nakonmanje od sat vremena prigušenosti, njegov je jarčevski plin - klorna smjesastaje i ložnice - ponovno proključao i ispunio špilju vulgarnim isparinama, parom kojom bi se mogle zagladiti dlake na nakostriješenom mačjem repu.

Kad se Panu vratio njegov smrad, oči mu ponovno vragolastozaiskre. Pošto je odjurcao u špilju po frulu, Kudra i Alobar počnu se žurnoodijevati. "Čeka nas dugačak put", objasne oni, i s neobičnom mješavinomolakšanja i žaljenja brzo se oproste od svojeg božanskog domaćina.

* * *

Progovore tek kad su stigli do pašnjaka, gdje zastanu da dođu dodaha nakon strmog silaska. Sjedili su naslonjeni na podnožje litice, šljokicaznoja zalijepljenih za čela, i gledali se onako kako se gledaju hodočasniciili preživjeli nakon nekog udesa. Kudra sklopi ruke na maternici, gdje su senedavno utopili neki neobični majušni plivači. Alobar ispusti uzdah uobliku lijevka kroz koji se mogla uliti puna litra soka od cikle.

"Nećemo ga dugo zaboraviti'', reče Alobar.

"'Nećemo ga nikad zaboraviti."

"Znači, nisi se razočarala?"

"Misliš zato što nije sličniji Krišni? Ne, na kraju krajeva i nisam."Ako je Kudra i bila svjesna svoje igre riječima, nije to ničim pokazala."Jedino sam razočarana što je tako škrtario sa savjetima."

"On je Pan. On ne dijeli savjete." Na to Kudra skoči, baš kao iAlobar, jer je to rekao neki treći glas. Glas, koji je došao iz grmlja točnoiznad njih, bio je blag i dobronamjeran; uskoro se grane razmaknu i pomolise neka žena, kao od majke rođena. Alobar prepozna stariju nimfu,

vjerojatno voditeljicu, onu koja mu je postavljala ozbiljna pitanja kad je prošli put bio u tom ogranku šume.

"Oprostite, moja gospo i moj gospodine, što sam pošla za vama."



"Oprošteno ti je," reče Alobar, "iako si nas prestrašila. Kudra,dopusti da te upoznam..."

"Lalo," reče ona, "sestra Jeke, čiji glas, nažalost, čujete kako ponavlja vaše riječi na svim šupljim mjestima. Lalo. Samo sam vam željelazahvaliti što ste posjetili Pana. To ga je razveselilo u trenutku kad je bio

kratak s veseljem.""Zaista?" upita Kudra. "Po tome kako nas je pozdravio na dolasku i

otpravio na odlasku, nije mi se učinilo da ga naša nazočnost čini presretnim."

"On je Pan", Lalo će pomalo oštro. "Zar ste očekivali da će senakloniti i poljubiti vam ruku?"

Kudra porumeni. Alobar pruži Lalo ruku da joj pomogne sići. Nimfaviše nije bila gipka kao nekad. "Koliko je ozbiljno Panovo stanje?" upitaAlobar. "Ta neće valjda posustati. Pan je u ovoj zemlji, u njezinimusjecima, slapovima, vjetrovima, njezinim livadama, skrovitim mjestima,on nikad ne može otići s te zemlje, uvijek će biti ovdje, dok ta zemlja postoji."

"Rekla bih vam dvije stvari u vezi s tim", odgovori Lalo. "Prvo,zaključak koji bi neki pametan homerid - oprostite mi na izrazu, gospodine

- izvukao iz Panova priznanja da on živi dok ljudi u njega vjeruju jest tajda ljudi kontroliraju sudbinu svojih bogova. Moglo bi se čak reći da ljudistvaraju svoje bogove koliko i bogovi ljude, jer kako ja - premdaneškolovana i nenačitana - to shvaćam, to je uzajamni proces. Bogovi iljudi stvaraju jedni druge i uništavaju jedni druge, premda različitimsredstvima."

S Kudrinih usana otme se zvižduk. "Je li to moguće? Ako je manjak

vjere u njega ono što muči Pana, to je jamačno istina.""Upozorenje!" prasne Lalo koja u tom trenutku zazvuči više kao

Furija, a manje kao nimfa. "Nikad ne smijete postati samodopadni ili bahati zbog svojeg utjecaja na božanstva. Ako i stvoriste bogove, bilo je tozato što su vam trebali. Čini se da je ta potreba bila krajnje velika kad jenadahnula tako složen, težak i veličanstven pothvat. Puno ljudi misli da imPan više ne treba. Stvorili su nove bogove, tog Isusa Krista i njegova

navodnog taticu, i misle da će te njihove kreacije biti dovoljne, ali da znateda taj Krist i njegov otac, premda možda važni, nisu zamjena za Pana.Potreba za Panom još postoji među ljudima, i o nju se oglušujete navlastitu odgovornost.



To me dovodi do druge napomene", nastavi Lalo, dubokihzacakljenih očiju, rujnih bradavica u stavu mirno poput kositrenih vojnika."Imate pravo, Pan i jest u zemlji, on i ove divlje šume su srašteni, ali sevarate kad pretpostavljate da zemlja traje vječno. Doći će vrijeme kad će isamoj zemlji zaprijetiti uništenje; lugovi, potoci, nebeski svod, ne samo

ovdje u Arkadiji nego i u prirodnim šumama diljem svijeta...""Nezamislivo", promumlja Alobar.

"Dopusti li se da Pan umre, da se vjerovanje u njega posve rastoči,tad će i zemlja umrijeti. Ubit će je manjak poštovanja, baš kao što ubijaPana."

Alobar se osvrne oko sebe. Dokle mu je pogled sezao, on ugledaoštre litice sivog kamena, zelene obline pašnjaka, beskompromisne

obronke, bodljikavo grmlje i nježne makove (nevoljnih partnera u mazurkikoju je naručio vratolomni lahor), planine koje obiluju nevidljivim vrelima,oblake koji poput zobenih kolačića leže na plavom stolnjaku neba: sve jeizgledalo tako nenarušivo da ih nije mogao povezati s propadanjem. On tajsvoj dojam priopći i Lalo.

"Ali je ipak tako"', odgovori nimfa. "Budete li i nadalje imali uspjehau svojoj potrazi za dugim životom, vidjet ćete kako vam se to događa pred

očima. Stoga vas molim da branite Panove ovlasti i ugled kamo god išli.Osobito vi Alobare, ne samo kao Panov podanik nego i zato što ste uveli praksu individualizma, a ta će nova ideja mnoge buduće naraštaje zavestina pogrešan put jer će se zbog nje osjetiti nadmoćni Panu - a time i zemlji - pa će je početi oskvrnjivati i upropaštavati."

Alobarovo se čelo izlomljeno namreška od valića zlovolje kao od potresnog vala škanjčeva izmeta. "Nimfo," reče on napuhnuvši se poput

goluba, "ne znam uživam li baš u tome da mi ti govoriš što mi je dužnost.""Alobare..." Kudrin je ton želio biti pomirljiv.

"A niti bih za sebe rekao da sam Panov podanik. A što se tiče tvojegnapada na individualizam..."

"Dobri gospodine, ne napadam ja vašu filozofiju. Samo upozoravamda može biti opasno sredstvo u bezosjećajnim rukama lakoumnih i pokvarenjaka."

"Pa onda mi, molim te, objasni", zajedljivo će Alobar zadržavši svojukrutu pozu, "tko je ovlastio jednu šumsku fuficu da izriče upozorenja o budućnosti? Osim svojih očitih talenata..."



"Alobare!" Ovaj je put Kudrin glas bio razdražljiv od negodovanja.

"... posjeduješ li i proročki dar?"

"Nažalost, ne mogu tvrditi da je tako, ali prije skakutanja po Arkadijidugo sam godina živjela u Delfima, gdje sam bila bliska sa svećenicima isvećenicama u Proročištu i upućena u mnoga proroštva. Pa premda sadosjećam da ste se narogušili zbog smionosti mojih riječi, svejedno moratečuti još jednu proročku molbu. Jamačno se sjećate Panovih riječi o tomekako su ljudi odveć jadnih umova, srdaca i duša da bi zaslužili besmrtnost.Da? S obzirom na to da vam je uvelike pošlo za rukom pobijediti starost, jamačno ste osnažili svoj um, srce i dušu. No jednoga dana, za tisućugodina, bit će ljudi koji će smrt željeti pobijediti isključivo inteligencijom.Borit će se protiv starosti i smrti napitcima i sličnim, medicinskim oružjem

koje će njihovi mozgovi izmisliti, pa će starost i smrt ustuknuti pred njimai njihovim lijekovima. Ali nažalost, budući da će se boriti jedino razumom, bez napretka u duši i srcu, prava će im besmrtnost biti uskraćena. No nesmije im se dopustiti ni lažna besmrtnost koju će im omogućiti njihoveintelektualne sposobnosti, jer će se tada dogoditi veliko zlo. I zato ovdje isada morate prisegnuti da ćete se, budete li još živi kad se to dogodi, protivtoga boriti te onemogućiti svaki pokušaj postignuća besmrtnosti koji neizvire iz ljudske duše i srca koliko i iz glave. Obećajte mi to."

"Oprosti", reče Alobar, "ali ja to ne mogu. Tvoje su namjere dobre,stoga ću razmisliti o tvom zahtjevu, ali ne dajem obećanja tek tako i bilokome."

Nimfa se bijesno okrene, namjeravajući se vratiti u šipražje, ali jeKudra zadrži. "Lalo", zazove ona. "Moj muž tvrdi, donekle s pravom, da jekralj samom sebi, no jutros je privremeno izgubio vlast nad svojim muškim ponosom. I dok se on bori za ponovnu uspostavu vlasti nad tim dijelomsvojeg kraljevstva, ja ti želim ponuditi svoje obećanje, ako ti ono što znači.Preuzetno je zamišljati da ću za tisuću godina još biti živa, no bude li sedogodilo to čudo, učinit ću što mogu da udovoljim tvojoj molbi.Obećavam."

"Hvala vam, gospo, zaista. Da Pan zna sve ovo, sigurna sam da biopširno izrazio svoju zahvalnost." Ona namigne Kudri. Kudra namignenjoj. Trenutak su se te dvije žene, jedna raskošnih oblina i boje umbre,

druga graciozna i ružičasta, smješkale jedna drugoj. A zatim, brzo poputzeca (s početnim stadijem artritisa), Lalo jurne u grmlje i nestade.

Alobar zausti da će nešto reći, ali ga Kudra ušutka. "Pogledaj gore",



šapne ona. Visoko iznad njih, jedva vidljiv na samom vrhu planine,veličanstveno osvijetljen podnevnim suncem, kopita i rogova gotovosrebrnih, gotovo svetih, držanja bezbrižnog ali svečanog, kraljevskog premda malko komičnog, bradate glave naherene pod kutom koji pokazujeljubav za raznovrsnost života oko sebe, ali i patnju iskonsku i britku poput

toga planinskog vrhunca, stajao je Pan, s frulom na usnama. Premda jenjegova svirka bila jedva čujna, osjećali su je u glatkom lelujanju makova inijemom dahu zmije koja se sunčala na obližnjem grebenu. Gledali su ganeko vrijeme u tišini, s neobjašnjivim suzama u očima, a tad Alobar - činise zahvaljujući sestri Jeki - vikne prema vrhu: "Lalo! Lalo! I ja obećavam!Obećavam! Imaš moju riječ-iječ-ječ."

Kudra ga cmokne, uhvati za ruku, privine čajnik na grudi pa se

zapute preko pašnjaka. Disali su kružnom bandaloopskom tehnikom, uzagrljaju šutnje koju naposljetku razbije Kudrin smijeh kad je Alobar pripalio njezinu drugu natikaču.

* * *

Da divlje životinje mogu govoriti, bi li govorile poput likova izcrtanih filmova? Bi li sumorna močvara odjekivala od kreštavih, smušenih, piskutavih glasića; bi li to bio dražestan zbor pustenih Kermita kojiispaljuje svoje blagoglagoljive žablje koještarije?

Ili bi zvijeri konverzirale na Hemingwayev način, rečenicamakratkim, junačkim i jasnim, u kojima je svaka riječ glatki oblutak vlažan odkrvi: domorodački govor, muški govor, jezična štedljivost koju je GaryCooper preuzeo od graničara koji su je, pak, preuzeli od indijanskih plemena Apaša i Juta?

Pitamo: "Jeste li vidjeli dvoje ljudi, muškarca i ženu, da prolazeovuda na sjever?"

Jelen zatrese svojim rogovima. "A-a", kaže on.

"Žena je tamnoputa, zrela tijela, muškarac sjedokos. Sigurno ih nistevidjeli?"

"Sigurno."

"A vi?" pitamo lisca. "Jeste li vidjeli par u bizantskoj nošnji koji sezaputio u smjeru Bohemije?"

Lisac sporo progovara. "Za večeru sam kod jezera pojeo gnjurca",kaže on. "Ukusan obrok. Hrana zauzima visoko mjesto među mojimvrijednostima. Mir zauzima visoko mjesto među mojim vrijednostima. U



šumi je večeras bilo mirno. Dobro je biti lisac kad u šumi vlada mir."

"Ispričavamo se zbog remećenja vašeg mira, ali tražimo muža i ženu,rasno miješani par, koji su možda malo ošamućeni jer ih je nedavno Pan primio u audijenciju - znate što to znači - pa se besciljno vucaraju pošumama i pokušavaju odlučiti što dalje, ili se upravljaju prema zvijezdama

na putu u Bohemiju, gdje je taj muškarac nekad davno - ne možete nitizamisliti koliko davno - imao važan posao i veliku obitelj. Možda su prošliovuda." Čekamo puni nade.

"Lov je bio dobar", kaže lisac. "Mjesec je bio kako valja. Puhao jesvjež lahor. Muškarac i žena bi poplašili gnjurca. Kako je šuma divna stvarkad je prepuštena liscu i gnjurcu."

Bi li životinje tako zborile?

* * *

Zapravo su Alobar i Kudra zaista prošli kroz tu šumu, prije ili poslijeliščeve večere; otpješačili, vodeni zviježđima, na sjever preko Srbije,Hrvatske i Kraljevine Mađarske, i u ljeto 1032. (otprilike) stigli nagranično područje između države Bohemije i slavenskih područja. Nije bilo ni traga Alobarovoj bivšoj utvrdi. Izgorjela je, poput uglavnom cijelogsvijeta antike, u visokoj peći srednjega vijeka, a njezin je pepeo bio

pometen ispod civilizacijskoga saga koji se smotavao. U usporedbi sazapadnom Europom, Bohemija i slavenska područja još su bili divlji irijetko naseljeni krajevi, i mnogim lisicama osiguravali mirni kutak da unjemu glođu komad gnjurca poput nekog dalekog životinjskog pretkaErnesta Hemingwaya, ali su čak i u toj istočnoj zabiti pozlaćeni kumiri blizanaca Kršćanstva i Trgovine postavili svoje pokvareno kolo sreće.

Kudra je imala neobičan osjećaj da je već bila tamo. Alobar se

zagleda u lakirane bobe grožđa njezinih očiju i upita znači li joj što ime"Wren". "Ništa", odlučno će ona. Nisu više o tome govorili, ali se onaj dejauporno vuirao. U jednom trenutku Alobar u daljini ugleda golemu psinu."Mik!" vikne on i potrči za njim. Pas zareži na Alobara i možda bi mu bioodgrizao ponajbolje komade mesa da se nije umiješao njegov vlasnik.Duhovi su dobri za kratkoročna uzbuđenja, ali na duge staze dosade.Alobar i Kudra krenu u Aelfric, ali tek pošto su kupili vreću cikle.

Aelfric, sad ograđen zidom, bio je četiri-pet puta veći nego prije."Zašto želite ući?" upita vojnik na ulazu gdje su nekoć bili voćnjaci.Alobar zaviri u uske, krivudave ulice zatrpane smećem i ispirane nečisti, ucrne sjene oživljene cijukanjem štakora. Ako ljudi moraju to činiti da bi



vodili svoje trgovine i štovali svojega Krista, možda bi se trebali vratitilovu i zvijezdi Danici, pomisli Alobar. "Kojim poslom?" postavi se stražar.Dotad je Alobar već poprilično izgubio volju za traženjem svojeg potomstva. "Bandaloopskim", reče on veselo. Stražar se namršti, ali munoge izvedu nagli i potpuno nesvjesni plesni korak, pa vojnik blene u svoje

čizme kao da bi ih mogao privesti zbog bludnog ponašanja ili baremneposluha. Alobar i Kudra žurno se udalje, no uskoro zastanu blizu mjestagdje je nekad živio onaj žrec.

"Zašto smo stali na ovoj njivi?" upita Kudra.

"Moram popraviti jedna vrata", odgovori Alobar, ali zapravo naloživatru i ispeče cikle.

"Pretpostavljam da nećemo u obilazak Aelfrica", reče Kudra.

"Nije li i jedan pogled bio dovoljan? Da su tvoji unuci građaniAelfrica, bi li ih ti željela upoznati?"

"Možda i bih. Iz znatiželje."

"Moja znatiželja ne obuhvaća balegaše, makar ispuzali ispod mojegobiteljskog stabla. Osim toga, ako sam zaista besmrtan, ja sam sam sebiunuk, potomak i dinastija. Ne moram nastaviti živjeti u onome štozavještam drugima."

"Onda mi dodaj ciklu", reče Kudra, što Alobar i učini.

* * *

Srednji se vijek objesio preko remena povijesti poput škembe. Sad je prekasno za aerobik ili dijetna jela kao kure mršavljenja za srednji vijek.Povijest će dovijeka morati nositi kratke hlačice veličine 48.

U dubini toga golemog želuca - čije stijenke zapljuskuju crni octeni

sokovi raspireni tisućljetnom žgaravicom - znameniti su ljudi izazivaliakutne grčeve, da bi ih se naposljetku probavilo i time dodatno povećalonadutost: franački kralj Klodvig I., rimsko-njemački car Karlo Veliki,njemački car Oton I., normandijski vojvoda i engleski kralj Vilim Osvajač,Rjurik Vikinški, papa Lav IX., Toma Akvinski, Johann Gutenberg, temnogi drugi znameniti generali, kraljevi, filozofi i pape fermentirali su se irazgrađivali u tom golemom buragu. No naš skromniji par, naši Alobar iKudra, ostali su netaknuti i neprobavljivi, poput tvrdih zuba hobotnicazbog kojih kitove zaboli želudac pa povraćaju ambru koja povezuje bukenajboljih parfema. Poput hobotničinih zuba - takav je naš par! Ili poputvišanja maraski.



Više od deset godina nakon smrti, tijelo Vladimira Iljiča Lenjinaizvađeno je iz njegove grobnice u Kremlju i obavljena je zakašnjelaobdukcija. U Lenjinovu debelom crijevu nađene su četiri višnje maraske.Besprijekorno očuvane, cijele i crvene poput bombona kao dana (ili dana)kad ih je progutao, višnje su bile u boljem stanju nego Lenjin. Priča se da

se maraske prerađuju s pomoću kemikalije slične formalinu, pa ih se nemože probaviti ni izbaciti nego ih se cijeli život mora prenašati u utrobinu pregratku za prtljagu, poput mornarskih platnenih torbi Ukletog Holandeza. Ako je tako, ako je netko spreman povjerovati ono najgore omaraskama koje izgledaju kao da su ubrane u voćnjacima Plutona, iliizdjeljane iz ustajalog neona, kao da su povrtni posjetitelji iz 23. stoljeća,teleportirane ovamo kako bismo naučili cijeniti dobru staru ciklu; ako jetome tako, tad bismo mogli reći da su Alobar i Kudra bili dvije višnjemaraske zaglavljene u tubama buraga povijesti.

No hobotničini zubi, koji navješćuju rođenje budućih mirisa, možda bi bili točnija i lirskija analogija.

U svakom slučaju, Alobar i Kudra preživjeli su ratove, razbojnike, požare, pljačke, kuge (pa tako i "crnu smrt" koja je harala između 1347. i1350.) te nesnošljivost crkve; preživjeli su ciču zimu, glad, gotičkuumjetnost i neudobno pokućstvo; a najvažnije je da su preživjeli "prirodni" proces starenja koji je, prema mišljenju doktora Wiggsa Dannyboya, takoneprirodno okrutan da su ga jedino ljudi mogli smisliti - ni priroda ni Bogne bi se spustili tako nisko.

Dogodi li se da netko bude dovoljno plitak da ljudsko postojanjedoživljava kao sustav nagrada i kazni, uskoro nauči da jednako skupo plaćamo pobjede koliko i poraze; tako je i naš par, zbog svoje pobjede nadstarenjem, imao problema koliko i zbog lova na vještice i feudalnih

sukoba. Nigdje se nisu mogli zadržati dulje od deset do dvadeset godina. Uta teška vremena ljudi su starjeli još brže nego što danas starimo mi, pa je još više bilo očito da Kudrine i Alobarove desni ostaju načičkane zubima.Živjeli su vrlo povučeno, ali - budimo iskreni - nisu bili najnezapaženiji par koji se šetkao po srednjovjekovnoj mitnici. Najprije, očito su jedno zadrugim izgarali od ljubavi i požude u doba kad romantika jednostavno nije postojala u braku. Praktički svi brakovi u srednjem vijeku bili sudogovoreni između neznanaca, a crkva nije dopuštala razvod. Stoga jeromantična ljubav bila isključivo vezana uz preljub. Trubaduri bi svoje balade ispjevali za preljubnice, a vitezovi na turnirima riskirali da ih se probode kopljem kako bi privukli pozornost tuđih žena. Budući da su



Alobar i Kudra odbili sudjelovati u toj europskoj razonodi (u tih nekolikostoljeća koje su proveli zajedno Alobaru je rogove nabio jedino Pan, a ni tose baš ne bi moglo nazvati nabijanjem rogova, to je bilo... nešto drugo),izazvali su dodatnu sumnjičavost osim one već izazvane Kudrinomegzotičnom bojom puti i Alobarovim kraljevskim držanjem, njihovim

čudnim načinom disanja i sklonošću pranju. Zato su se morali seljakati:nekoliko godina u Heidelbergu, nekoliko u okolici Rima. Kad se prirodazazelenjela, bili su u Flandriji, a kad je priroda zamrla, na Kreti. Na svusreću, nisu se pretplatili ni na kakav časopis. U protivnom bi oni na pošti poludjeli.

Početkom 14. stoljeća, dok su bili na sajmu u Beaucaireu na juguFrancuske, naiđu na skupinu ljudi u usporedbi s čijom su sklonošću

seljakanju Kudra i Alobar izgledali kao lancem privezani za panj. Ti su senomadi taljigali iz grada u grad, od sajma do sajma, u kričavo obojenimkolima. Nazivali su ih raznim imenima: Luri, Bohemijeni ili Cigani. Bili su putujući kotlokrpe, no glazba i magija bile su njihova istinska zvanja. Iakosu Cigani bili novost u Europi, Kudra ih je poznavala iz Indije i mogla jerazgovarati s njima na njihovu dijalektu. Osim toga, njezina je pigmentacija bila iste nijanse kao njihova. Njihov poglavar pozove Kudruda im se pridruži. Nevoljko pristane primiti i Alobara.

Idućih pedeset godina (vrijeme leti kad se dobro provodiš), živjeli sukao Cigani, kloparali se po europskim nazovicestama u crvenonaranćastimzaprežnim kolima s magarećom zapregom, spavali u šatoru od platnaučvršćenog kamenjem, grijali se tezekom, tim ljupkim gorivom načinjenimod kravlje balege i slame. Zdušno su potkivali konje i izrađivali konjskuormu, ali bi još češće zarađivali za život tako što su njihovi svircizabavljali - a katkad i opelješili - posjetitelje svetišta, svetkovina i sajmova.

Cigani su plesali, pjevali i prebirati po strunama, pomicali grašak ispodorahovih ljuski tako vješto da bi se ljudi okladili u posljednji novčić da jegrašak ispod susjedne ljuske. Kad bi u sladostrasnim pozama tamburali posvojim defovima i sistrumima, velmože im nisu mogli odoljeti, ali su zbogtoga bili još omrznutiji u očima pobožnih i prisebnih, a ta je reakcija zaAlobara bila izvor beskrajne radosti. Kudra ga je zbog toga blagozadirkivala, ali je malokad bio sretniji nego kad bi osjetio kako strah igađenje bujaju u grudima kreposnih kršćana kad bi ugledali njihovu

štropotavu, cilikavu družinu.Mišljenje da "svemu dobrom dođe kraj" priznanje je fatalizma koje

besmrtna Alobarova ruka ne bi nikad potpisala. Svejedno je shvatio da su



njegovi ciganski dani odbrojeni kad je zatekao nekoliko poglavarovihsinova kako prekapaju po njegovim i Kudrinim stvarima u potrazi zanavodnim "eliksirom mladosti". Zapravo su im već triput provalili u šator,ali je Alobar to otpisao kao rutinsku cigansku lopovštinu i kao njihovouporno nastojanje da se prema njima odnose kao prema građanima drugoga

reda. Budući da su tvrdili kako su izravni potomci biblijskoga Kaina,Cigani su sami sebe smatrali elitnom rasom. Bilo je jasno da njihovetnocentrizam nikad ne bi dopustio potpuno prihvaćanje ljudi izvana, bezobzira na njihovu podobnost. Osim što su Alobara i Kudru potkradali, posljednje bi ih poslužili za zajedničkim objedom, a tražili su od njih da povremeno obavljaju najprostije fizičke poslove. Primjerice, subotom se odKudre očekivalo da počisti glavešinina kola i opere njegove mnogobrojnešarene rupce.

I tako, dok je jednoga dana mela poglavarova kola, Kudra opazi da jeznamenita kristalna kugla poglavarove žene ostavljena nepokrivena. Kudra je neko vrijeme uspijevala ne svraćati pozornost na goluždravu kuglu, ali jenaposljetku radoznalost svlada i ona zaviri u nju, isprva stidljivo no zatimtako prodorno da se na njezinu zurećem pogledu moglo osušiti poglavičinorublje. U kugli se ništa nije vidjelo. Ta'bila je to samo komadina ulaštenogstakla. No kristalna kugla ima svojih prednosti kao odskočna daska naše

mašte, premda jednako djelotvorno mogu poslužiti mandala, školjka ilikutija cigareta. Očito postoji malo vremenskih ili prostornih ograničenjatoga kamo bi se mašta mogla zaputiti i jedino joj carinski službenik našihinhibicija ograničava što može unijeti pri povratku u polazišnu zemljusvakodnevne svijesti. Kad je Kudra sklopila oči da ih odmori nakonintenzivnog sondiranja kugline kristalne utrobe, u mislima joj se stvoriživopisan prizor: Alobar i ona vezani, a Cigani ih muče i zahtijevajuzemljovid koji će ih odvesti do vrela vječne mladosti.

Kad se vratila u njihov šator, Kudra ispriča Alobaru što je vidjela usvojoj viziji. "Znači tako", reče on. Te noći, kad je zašao mjesec, oni seiskradu. Kad su zašli u šumu, okrenu se i ugledaju crne sjene kako idu prema njihovu šatoru.

U uzbuđenju njihova bijega, Kudra je zaboravila Alobaru priopćiti da je te subote, prije odlaska iz poglavičinih kola, još jedanput zavirila ukristalnu kuglu. Nakon toga je počinula, a u glavi joj bljesne još jedanživopisan prizor. Ta druga vizija učinila joj se manje važna, zbog čega ju jeostavila za poslije, premda je bila neobičnija, teža za tumačenje. U njoj joj je visoki crnac, nekoliko nijansi tamniji od nje, davao znak da priđe, i



pritom se grohotom smijao. Crnac je imao na sebi najčudnovatiju nošnjukoju je ikad vidjela, a najčudnovatiji odjevni predmet te čudne garderobe bila je kapa. Zapravo ne kapa nego - roj pčela.

* * *

Premda su završili druženje s Ciganima kao takvo, Alobar i Kudrazadrže svoj vagabundski način života i nastave obilaziti europske sajmoveza svoj gušt. Pokraj štandova krcatih pamukom, krznima, metalima,vinima, čajevima, venecijanskim staklom, mesom, poljoprivrednim proizvodima i stokom, oni su narodu koji je počinjao cijeniti fine mirise prodavali mirisne tvari ili ih mijenjali za drugu robu, unatoč tome - iliupravo zbog toga - što su ljudi tek morali prihvatiti ideju kupanja. Kad je promet bio slab, Kudra bi navukla svoju cigansku suknju i zaplesala

dodole, ples kojim se priziva kiša, a Alobar bi je pratio na defu. Nimalosretan zbog razvratnog cerenja koje je ples njegove žene izazivao u muških posjetitelja sajma, Alobara je svejedno zabavljala pomisao na Kudrindatum rođenja dok je njihala tim skrovito prastarim bokovima i zdjelicom.Osim toga, redovito bi se oraspoložio kad bi došli svećenici i prokleli ihzbog njihova ogavnog paradiranja.

Zapravo, svećenici su postali dobre mušterije kad je Kudra odlučila pokrenuti proizvodnju zapaljivih tuljčića iz sirovih aromatičnih tvarikojima je trgovala. Pod utjecajem Bizanta, u zapadnoj je crkvi obredno paljenje tamjana postajalo sve omiljenije, navodno radi evokacije slatkihnebeskih kisika, ali vjerojatnije kao način borbe protiv koncentriranogvonja znojnih pastvi. Činilo se da bi tamjan mogao postati moda u pariškim katedralama, pa se Alobar nije osobito začudio kad je Kudra jednog jutra objavila da se želi nastaniti u francuskoj prijestolnici i otvoritistalnu trgovinu.

"To možda i nije loša ideja," složi se Alobar, "ali kad kažeš 'stalan',želiš naravno reći stalan u usporedbi s našim uobičajenim potucanjem.''Seljakali su se već nekoliko stoljeća.

"Ne", reče Kudra. "Želim reći stalan."

"Ne moram te podsjećati na probleme koji nas očekuju budemo li setamo zadržali dovoljno dugo da svojom vječnom mladenačkom svježinommašemo pred nosom našim zavidnim i polako ali sigurno venućim

sugrađanima. Dakle, možemo realistično očekivati da ćemo biti pariškitrgovci tamjanom petnaest, najviše dvadeset godina. Ali to će samo bitidobrodošla promjena, ugodan odmor jer, kad kucne čas - krećemo dalje."



"Ja ne idem nikamo. Završila sam sa selidbama. Želim trgovinu,želim dom i želim ostati ondje."

"Ostati", reče Alobar. "Koliko točno dugo namjeravaš ostati?"

"Sve dok... Ne znam. Dok mi bude volja."

"E pa, neka ti ne bude volja nakon petnaestak godina, jer kadsusjedima sine da ne starimo..."

"Ali možda ipak ostarim."

"Što?"

Kudra mu dobaci pogled tako sladak da ga se moglo namazati na pecivo. No njezine ga riječi bocnu poput noža za mazanje. "Možemoostarjeti ako želimo. Zaustavili smo proces starenja, ali ga možemo i

ponovno pokrenuti. Nismo li pomalo zapali u kolotečinu time što smo istihgodina već više od pet - ili možda šest - stotina godina? Ne znam kako jetebi, ali meni je toga već navrh glave. Zaista mi ne bi smetalo da ponovnomalo starim."

Alobar nije mogao vjerovati kako je smireno, gotovo spokojno, onaizrekla neizrecivo. Ledeni prsti poškakljaju tipke čembala njegovekralježnice. "Ti... ti ne znaš što govoriš. Daj da ti natočim čaja. Još se nisi

probudila, u tome je problem.""Budna sam, mili moj. Noćas gotovo nisam oka sklopila. Kao ni noć

prije. Probdjela sam mnoge besane noći. Razmišljala sam o tome više putanego što bi ti mogao zatresti defom. I spremna sam, voljna - zapravo željna- skrasiti se na jednome mjestu kao sav normalan svijet i starjeti kao savnormalan svijet. Jesam."

Alobar se suzdrži od komentara. Nije želio progovoriti dok ne bude

siguran da mu glasnice neće zadrhtati. Nažalost, čekao je predugo, pretjerao je, pa začuje kako mu je glas prešao iz staloženosti uokamenjenost. I najbolji kamenorezac u Francuskoj ponosno bi uklesaosvoje ime uz bilo koju riječ iz sljedeće rečenice: "Čini se da je starenjevisoka cijena normalnosti."

"Briga me. Voljna sam je platiti. Usto, ne svidi li mi se starenje,uvijek mogu prestati."

"Sigurna si?" Jednostavno pitanjce okrhnuto od čiste bazaltne stijene."Kako možeš biti sigurna?" Samo četiri riječi, ali teže tonu, i to bezinterpunkcije. "Vjerujemo da možemo početi i prekinuti starjeti kad to



poželimo, ali zapravo nikad nismo pokušali. Što ako ne možeš zaustavitistarenje, što ako naprosto nastaviš starjeti sve dok, dok..." Glas mu je postao tako krut da je prepuknuo. Tako se molekule ponašaju danas, a takosu se ponašale i tad, premda u to vrijeme nitko nije okrivljavao molekuleza lomnost niti im pripisivao svojstvo plastičnosti.

"Dok? Dok ne umrem? Alobare, prvo, ni ti ni ja nismo uvjereni dastarenje nužno završava smrću. O tome smo puno puta raspravljali. Gdje jehrabrost tvojih uvjerenja? Ne dovodi starenje do smrti, nego je vjerovanjeda starenje vodi smrti ono što izaziva smrt. Zborim li ispravno ili ne?"

"Vjerojatno imaš pravo", zaskiči Alobar svojim svježe prepuklimglasom. "Ali ne znamo pouzdano."

"Samo je jedan način da se dozna."

"Ali što ako..."

"Umrem? Tad ću, Šive mi, umrijeti! Umiranje mi se više ne čini takostrašnom sudbinom."

"Ne mogu vjerovati da govoriš tako! Vraćaš se na staro. Regresiraš.Ti..."

"Suočavam se s istinom," prekine ga Kudra, "a istina je da nema

ničeg izvanrednog u ovom našem dugom životu." On se žacne kao da ga je pljunula. Kudra ga uhvati za ruku i poljubi mu svih deset kopljemizgrebenih prstiju. "Mili," reče ona, "ta pogledaj nas samo. Mi smo parCigana u bijegu pred psima vlasti. Potucamo se od grada do grada, odsajma do sajma, spavamo na poljima, jedemo te užasne mangold-wurzele,licemjerima prodajemo fine mirise, a kmetovima erekciju. Gdje jevrijednost u tome? Koja svrha..."

"Živi smo!" vikne Alobar. "A..."

"A na cijelom našem okruglom planetu nema nijednog para poputnas. I? Naša jedinstvenost ne čini zemlju mekšom ni ciklu ukusnijom.

Ne poboljšava životne uvjete u feudalizmu, ne smanjuje nasilje i ne pridonosi boljitku ljudi. Što smo važno postigli u svih tih proteklih šeststotina godina?"

"Pobijedili smo smrt", reče Alobar, tonom uobičajeno čvrstim i

smirenim, pa i ponosnim. "Pobijedili smo smrt. Učinili smo ono što su sviljudi rođeni od osvita čovječanstva čeznuli učiniti. Što bi moglo biti većeod toga?"



"I što smo postigli time što smo pobijedili smrt? Ne možemo naučitidruge kako da je pobijede jer bi se crkva obrušila na nas i zbrisala nas inaše učenike s lica zemlje. Iz istog tog razloga ne možemo niti prodati tofantastično znanje. Prisiljeni smo skrivati svoje izvanredno postignuće kaoda je posrijedi sramotni zločin. Gdje je u tome slava? Naši su životi

sebični, tajni i nimalo laki. Alobar, čini mi se da si živio sjajnijim životomkao smrtnik. Tad si bio kralj, vođa, i svaki tvoj dan i sat bili su ispunjeniznačenjem."

"I ugroženi smrću. Ispunjeni, ali ugroženi, jer je kralj hrana za smrtkoliko i neki sužanj. U mojemu je klanu kralj zapravo bio lakša žrtva."

"Možda si bio ugrožen smrću, ali kakav je to život bio ugrožen! A pogledaj ga sad, moj dronjavi Ciganine..."

"Selimo se u Pariz!""Da. Ja kao trgovac tamjanom, a ti, plemeniti ratniče, kao moj

pomoćnik."

Ona zašuti. Zajedno stanu promatrati kako se sunce probija kroz jutarnju maglu, vraća se na pusto sajmište poput kicoša koji se vraća naaleju spreman - bude li potrebno - kočoperno se prošetati. Stabljikomdjeteline Kudra prođe po stazama Alobarovih vena kroz koje su hrupili

beskrajni plimni valovi krvi; poljubi čelo koje je pozdravilo toliko sunacana izlasku.

"Tebi je", reče ona, "dugovječnost radi dugovječnosti dovoljna.Mene to više ne zadovoljava. Postoji li položaj iz Kamasutre koji nismosvladali, recept za mangold-wurzel koji naš lonac nije napamet naučio?Dušo, znam da je život dobar i da me očekuju nova iznenađenja, ali možda je i smrt dobra; jamačno i ona nudi neka iznenađenja. Opusti se, ne

uzbuđuj se! Moje odredište nije grobnica nego prodavaonica tamjana. Aliako moram ostarjeti da bih sretnije živjela, onda ću ostarjeti. A ako starenjevodi u smrt, tad ću određeno vrijeme istraživati planet smrti. Ionako samveć poprilično dugo na ugodnom zemaljskom putovanju. Iskreno rečeno,dovoljno dugo da mi dosadi, usprkos mojoj ljubavi za tebe."

"Kladim se da je smrt milijun puta dosadnija od života."

"Ako je tako, vratit ću se životu. Ako smo zaista besmrtni, trebali

bismo se moći kretati amo-tamo između tih dvaju svjetova.""Ha!" prezirno frkne Alobar. "Da, trebalo bi biti tako. Trebali bismo

moći, nego što, i da smo se u bandaloopskim špiljama zadržali dovoljno



dugo, vjerojatno bismo i mogli. Možda bismo se mogli dematerijalizirati irematerijalizirati po volji. Ali ne možemo. Barem ne postoje čvrsti dokazida možemo. Govoriš o suočavanju s istinom. A istina je, Kudra, da jedvaznamo što činimo. Ima toliko vidova besmrtnosti, toliko toga što smomogli naučiti od Bandaloopa, ali ne! Ti si morala otići i vidjeti svijeta, nisi

se mogla strpjeti, i sad smo samo polovično priučeni, ni amo ni tamo, provodimo najveći eksperiment u povijesti ljudskog roda, a nismo potpunokvalificirani da ga provedemo kako valja nego pipamo u mraku poputmiševa u kanti. O, zašto sam ti dopustio da me nagovoriš da odemo izšpilja prije nego što smo doznali sve odgovore? Znaj da me nećeš uspjetinagovoriti na starenje. Ako ti želiš riskirati, samo izvoli, ali znaj da siglupa."

Kudra mu pusti ruku. "Možda sam glupa," reče ona, "ali nisamkukavica."

Sunce si navuče oblak na uši. Vjetar zazviždi razdražljivu melodiju.Vrane koje su za doručak zobale sajmišne mrvice pogledaju na neki sat ishvate da kasne na posao. Plamičci kuhinjske vatre povuku se u zvučnoizolirani podrum pepela. A čaj u čajniku zamalo slomi vrat posude u željida što brže ispari.

Postoji staro temeljno načelo: "Prva svađa između ljubavnog paraKupidov je laksativ."

* * *

Druga najgora stvar osim svađe je kompromis. Oni ga istog trenutkasklope.

Budući da je Alobar od Kudre bio stariji četrdeset kronološkihgodina, dogovore se da si Kudra smije priuštiti da ostari otprilike četiri

desetljeća te da prekine kad "sustigne" svojeg bračnog druga. Dakako, bude li mogla. Što se tiče Alobara, on će prelaziti svoje mostove kako budenailazio na njih.

Zaista se odsele u Pariz i zaista otvore trgovinu tamjanom. Smjestilase u Ulici Quelle Blague, pokraj pivovare i parfimerije, a preko putasamostana i katedrale. Dobro su poslovali. I njihov je brak (pošteno ga jenazvati brakom, premda nikad nije bilo službenog obreda) bio uspješan, štoznači da mjehurići nisu ishlapjeli iz pjenušca, iako ih je svakim gutljajem bilo manje nego prije početka svađa. Uvijek su se svađali zbog istoga.Tako je i najbolje. Ako se parovi moraju svađati, najbolje da sespecijaliziraju. Njihove bi prepirke najčešće završavale Alobarovim



grintanjem da su otišli iz bandaloopske akademije prije svršetka izobrazbe.

(Čudno, ali nije navaljivao da se vrate u špilje na dodatno školovanje,vjerojatno zato što je smatrao da nakon toliko vremena više nema vibracijakoje bi "proučavali". Ako je vjerovati Foscou iz Samyea, Bandaloopi sušpilje napustili zauvijek. Plesna manija? Argenšto??)

Ako su ikad došli do točke u kojoj su ozbiljno razmišljali o prekidu, bilo je to ciče zime 1664. godine, zime koju nikakva količina drva založenje ni varijacije na temu Kamasutre nisu mogli pošteno zagrijati. Nousred cvokotanja i vike dogodi se nešto što ih poveže - zidar zvanzajednički interes na brzinu zakrpa nastale pukotine.

* * *

Tama se tog dana spustila tako naglo kao da je neki Ciganin gurnuoPariz pod orahovu ljusku: puno sreće, o vi kockari, u pogađanju pod kojomse skriva! Ulične su svjetiljke upaljene već u četiri sata. Premda rano pozvane na posao, svjetiljke su vrijedno treperile, kao da osvjetljavaju putsnijegu koji je trebao početi padati svakog trenutka: oblaci su to obećavali,a svjetiljke su im vjerovale. I Alobar im je vjerovao. A vjerovao je i da togdana više nijedan kupac neće ući kroz vrata trgovine, pa ih je zakračunao protiv lupeža (Ciganin koji krade dnevnu svjetlost sigurno bi ukrao i

tamjan) i siječanjskih mećava. Zatim se pridruži Kudri u stražnjoj prostoriji.

Kudra se ne obazre kad je on ušao, već ostane sagnuta nad velikomsvijećom. U metalnoj je šalici grijala nedavno kupljenu smolu stiraks."Hladno je ovdje", reče Alobar. "Umnim", odgovori ona ne podigavšiglavu. Od onog je topećeg komada stiraksa prostorija mirisala poput jezgrečokoladne kreme. Katkad, kad se neka napeta osoba opusti, na sličan ćenačin namirisali zrak oko sebe. Alobar sjedne i pokuša.

Žar svijeće koji je Kudrinu glavu uokvirio poput predmeta uizložbenoj vitrini omogući Alobaru da u njezinoj grivi nabroji pet srebrnihvlasi. Nije ih dotad opazio. Jedva se suzdržao da ne zaplače. Pitao se zna liona za te sjedine.

Prisjeti se popodneva kad ju je upoznao: osmogodišnju zaplakanudjevojčicu koja bježi od posmrtne lomače. Sjeti je se na Himalaji, odjevenuu dječaka, i kako se ispod turbana slila sjajna crna bujica njezinih uvojaka.Zatim se sjeti onoga kobnog dana kad mu je zrcalo njegovih konkubina pokazalo vlastitog izblijedjelog uljeza. Kakav je lanac događaja pokrenuotaj malac!



Alobar je tako dugo šutio da se Kudra štrecnula kad je naposljetku progovorio. Jamačno je zaboravila da je on tamo. Korona svjetlosti svijećei svetokrug stiraksa boje vanilije prstenovali su je u koncentričnimkrugovima, kao da je dvostruko blagoslovljena, dvostruka Madona.

"Kudra," reče Alobar, "imam izvrsnu ideju."

"A koja bi to izvrsna ideja bila?" upita ona, glave još prignute nad poslom.

"Otplovimo u Novi svijet."

"Novi svijet?"

"Da, u Novi svijet, zemlju na koju su nabasali kad su napokonskopčali da je Zemlja okrugla kao što sam ja, je li, stalno govorio."

"Samo lovci na blago i kršćanski fanatici idu u Novi svijet. Mi nismoni jedno ni drugo."

"Lovci na blago, kršćanski fanatici i neprilagođeni. Mi se priličnotočno uklapamo u tu treću kategoriju."

"Alobare, ti možda i jesi neprilagođen, ali ja ne. Barem ne više."

On skoči na noge i u dva brza poteza svede njezin srebrni kvintet natrio. Baci iščupane sjedine u šalicu sa smolom ispred nje i reče: "U Novome svijetu ne bi trebala žrtvovati svoju predivnu crnu kosu."

Kudra se zagleda u vlasi u šalici. Možda bi zanijekala da u očimaima suze, ali svjetlost svijeće koja joj se zrcalila u suzama dokazivala jesuprotno.

"Pogledaj ih", reče Alobar. "To su crvi iz grobne truleži."

Ona čvrsto stisne oči. Jedna joj se suza probije kroz barikadu vjeđa i

potrči, ali se spotakne i prevali u šalicu sa smolom i sjedinama. Je li joj tu bolje nego tamo gdje je donedavno bila?

Alobar položi ruke na Kudrina ramena i nježno ih promasira. "Nemoraš proživljavati sve to", reče on blago. "Možemo otploviti u Novisvijet."

Kudra odmahne glavom. "Mi smo stvorili vlastiti novi svijet," rečeona, "ali je nešto krenulo po zlu. Pretpostavljam da i novi svjetovi ostare.

Pan je imao pravo. Besmrtnost ima granica.""Da smo barem naučili više u špiljama!"

"K vragu!" reče Kudra. "Nećemo valjda opet o tome!"



"Ali, mila..."

"Alobar, rado bih malo ostala sama."

"Ali..."

"Molim te, Alobare!" Ona pokupi sjedine iz stiraksa i nestrpljivom ih

kretnjom baci na pod. Ona je suza nestala: utopila se u smoli, isparila natoplini svijeće ili je srdačno ispraćena u neku tajanstvenu dimenziju -nemoguće je pouzdano znati. Nije ponuđena nikakva nagrada poštenimnalaznicima. "Molim te. Pusti me na miru."

I tako Alobar papuče zamijeni čizmama koje su sezale do koljena iruba njegovih hlača, preko svojega brokatnog prsluka navuče vuneni kaputdo koljena, pritegne čipkani ovratnik toliko da ga je uštipnuo za Adamovu jabučicu, pa izađe u noć. Na svjetlosti ulične rasvjete mrazom obloženakaldrma sličila je plantažama sljeza u vrijeme berbe. Iako nije znao kamoide, koračao je brzo, i uskoro se nađe u razvratnoj četvrti Pariza,zapuštenom dijelu bez kladrme i luči, nepopločenom kvartu čije suzaleđene lokve blata bacale odsjaj crvenih fenjera. Sa svakog se ulaza bludni dah prostitutki dizao poput vitica dima. Stisnute jedna uz drugu raditopline, u skupinama su ga pozivale dok je prolazio, i njemu počnu padatina um svakojake gluposti. Neshvaćeni suprug najčešće je naoružan tupom

alatkom, a vrh joj se rumeni poput sučeva lica.Prostitutka kojoj je naposljetku pristupio bila je visoka i plavokosa.

Dok su raspravljali o cijenama, njezina kolegica - zdepasta, ostarjela ženakoju Alobar uopće nije uzeo u obzir - primaknula se toliko da se zavuklaizmeđu njega i plavuše. Zaudarala je prostački-životinjski - a imala toliko bora da si je šešir mogla pričvrstiti na glavu poput matice na vijak. Alobar ju je upravo namjeravao odgurnuti, kad je plavuša odalami mufom i reče:

''Prošetaj, Lalo. Ovaj nije toliko očajan da poželi tebe.""Lalo?"

"Alobare! I mislila sam da si to ti!"

Oni suznih očiju padnu jedno drugom u zagrljaj i ostanu tako, dok imse plavuša rugala, a prve pahulje snijega počele prosijavati kroz grimiznižar fenjera. Alobar odvede Lalo u prodavaonicu tamjana. Hodali su polako jer Lalo više nije bila nimfa nego stara drolja koja je otišla iz atenskih

bordela kad je jenjalo zanimanje za njezine usluge: pričalo se da u Parizunijedna kurva nije prestara ni preružna da se ne bi mogla prehraniti.

Kudra se i sneveseli i razveseli kad je ugleda. Iznese najbolji sir i





promatrao hladnim okom.

Kad vrijeme bude dopustilo, Alobar će krenuti put Grčke (Lalo bimogla pomoći Kudri u trgovini) i dovesti Pana u Pariz. U njihovu će gastanu njegovati dok ne osnaži i za to vrijeme štedjeti i smišljati prelazak preko Atlantika.

"Koliko novca imamo?" upita Alobar. "Hajde, ustanimo i prebrojimoga. Jedva čekam da krenem."

Kudra ga povuče natrag među pokrivače. "Možemo brojiti i danju",reče ona. "Moramo napučiti cijeli novi svijet. Jedva čekam da počnemo."

* * *

Prije polaska u Grčku, Alobar napuni Kudru do vrha. Bila je

zasićena. Svaki put kad bi kihnula, iz nje bi izletjeli odredi spermija.Kružili su oko Pariza poput mikroskopskih anđela u potrazi za harfističkimkoncertima u snijegu. Kamo god pošla, iz nje bi se cijedilo, pa bi za sobomostavljala sluzav trag, ljepljiv i svjetlucav: na radnom tronošcu, na sagu ina sjedištu kočije. Nije potrebno posebno napominjati da je u njezinuuterusu bilo samo stajaćih mjesta. No ipak nije uspijevala zatrudnjeti. Prvošto je Alobar opazio nakon povratka iz Grčke u njezin zagrljaj bila jetopografija njezina trbuha koja nije bila nikakav izazov njegovoj penjačkoj

vještini. Drugo što je vidio nakon što je podignuo razočarani pogled sKudrine abdominalne ravnice bio je egzodus sjedina iz njezine kose, te da joj je koža oko očiju, paučinasto naborana prije njegova odlaska u Grčku,sad glatka poput pudinga. U osam mjeseci koliko ga nije bilo, kao da se pomladila punih osam godina.

"Kudra, uspjelo ti je! Obrnula si proces!" Toliko mu je to bilo dragoda je na trenutak zaboravio prazno mjesto u njezinoj utrobi. "Je li bilo

teško? Jesi li se morala zlopatiti? Hoćeš li mi obećati da više nikad nećeškrenuti starim putem?"

Ona se ogluši na njegovo klepetanje i usredotoči na Pana, ako je"usredotočiti se" primjeren glagol: mogla je odrediti gdje je Pan samo ako bi nosnice usmjerila u epicentar jarčevske arome zbog koje je njezininventar tamjana zavapio "predajem se" i počeo se povlačiti prema vratima.

"Budi pozdravljena, Kudra", reče poznati glas iz smradnog epicentra.

"Zahvaljujem ti na gostoprimstvu, premda jest bijedno i ljudsko.""Dobro došao, gospodine", reče Kudra. "Barem mislim." Okrene se

prema Alobaru. "Zbunjuje razgovarati s nekim koga ne vidiš."



"Glupost", reče Alobar. "Tisuće kršćana to svakodnevno čine. Ovaj ti bog barem štogod odgovori." Tutne čuturu vina u središte smrada. Čuturase nagne i ružičasti Chablis počne grgoljeći teći iz nje, ali ni kap se ne prolije na tlo. "Ali shvaćam što želiš reći. Putovanje s nevidljivim stvoromkoji smrdi do neba mučna je zadaća koje bih se oklijevao ponovno

prihvatiti. Nisu mi smetali pogledi, uvrede i pokoji kamen, ali nakon polaska iz Arkadije nisam pojeo topli obrok niti se pošteno naspavao.Čovjek bi pomislio da su vlasnici seoskih svratišta manje izbirljivi."

"Bojim se da će to i u Parizu biti problem."

"I hoće. Udaljavanjem od Grčke kao da je postajao nevidljiviji asmrdljiviji. A gdje je Lalo?"

Kudra je oklijevala. "Ovaj... Lalo. E pa, Lalo je otišla. Pobjegla s

mornarom iz Bretanje.""Nezahvalnica. Trebala ti je pomagati u trgovini."

"Lalo je nimfa, a ne trgovkinja", reče Pan. "Učinila je ono za što jestvorena."

"Da", složi se Kudra. "A ti si bog šuma i polja. Kako ćeš se snaći uovom okolišu?"

"Vjerojatno ne najbolje", reče Pan. "Jeste li svjesni da sam ja jedini bog u čiju čast nikad nije podignut nijedan hram? Tako je - nijedan! Ljudisu me odvajkada štovali na otvorenom."

Alobar ponovno uzme svoju čuturu, sad napola praznu. "Naš ćedućan neko vrijeme biti tvoj hram. Čim uzmognemo, prebacit ćemo te nazelenije pašnjake i u nepitomije društvo. U međuvremenu ćeš se moratistrpjeti. U blizini ima parkova po kojima možeš šetati. Naravno, moramosmisliti kako da prikrijemo tvoj smrad. Kudra i ja ćemo se odmah baciti na posao. Sad kad je došla k pameti i prestala stariti, uvjeren sam da s jednakom lakoćom može tebe učiniti mirisnim, a mene ocem. Ha, Kudra?"

Kudra nesigurno kimne glavom. Nažalost, te zadaće koje joj jeAlobar dodijelio ispostave se toliko lakima koliko bi bilo oderati nosorogaumjetnim zubalom.

* * *

Iz iskustva je znala da pačuli neće biti dovoljan za Panove potrebe.Tamjan i mirha možda su bili dovoljni da bi pelene slatkoga malogKristeka fino zamirisale, ali su se u smradnom zaljevu boga-jarca izgubili



poput čamca na vesla u Bermudskom trokutu, a sandalovina prozračnoga blagog mirisa izdržala je koliko i gruda snijega u paklu. Mirisna smolastiraksa, pomiješana s tinkturom labdanuma (istiještena iz zadebljaliharterija bušinovke), bila je zadovoljavajuća kamuflaža za šetnju po četvrti,ali nije imala trajnije djelovanje od pačulija. A cibetkin je mošus samo

pojačao Panov prirođeni mošus, pa se njegova nazočnost još jače osjećala. Nakon dva tjedna Kudra iscrpi svoje zalihe mirisnih tvari. Nije joj

preostalo ništa drugo nego da posegne za njihovom ušteđevinom(novosvjetski se budžet vrlo sporo povećavao) i kupi parfeme od susjedaredovnika. Ionako neće moći ploviti brodom ne budu li svojeg sablasnog prijatelja uspjeli sakriti od radoznalih i zgađenih nosova.

Trebala je parfem koji bi bio dovoljno prodoran da prekrije buke

napaljenog jarca, a opet ne odveć napastan da izaziva neželjenu pozornost:slaba je vajda od prijelaza s jednog na drugi ekstrem olfaktorne ljestvice. Uidealnom slučaju, taj bi miris trebao potrajati, jer se ne može očekivati odslobodnog duha kakav je Pan da će hodati po svijetu i svakog si satananositi miris na zapešća i ključnu kost kao da je markiza u lovu na mužana nekom versajskom balu.

Bilo je kritičnih ljudi koji su se žalili da u ulici Quelle Blague 23

pivo ima okus po jorgovanovoj vodici, a da parfemi mirišu na hmelj. Nemožemo ništa pouzdano reći o pivu - da ga danas kušamo, vjerojatno bismo se razočarali - ali kad je posrijedi bila proizvodnja parfema,redovnici nisu bili neznalice. Zapravo su oni pravi neimari francuskeindustrije mirisa. Tvrtka za proizvodnju parfema LeFever vuče korijen izranih radova tih redovnika iz ulice Quelle Blague, koji su bili međuglavnim opskrbljivačima dvora Luja XIV., na kojem su se trošile bačve parfema. Na vrhuncu moći, iz dvadeset do trideset mirisnih versajskih

česmi danomice je šikljala ružina vodica, a muškarci su nosili prstenje-šprice pune pačulija: kad bi im se ljubavnice približile, oni bi finimsprejem raskužili sebe i zrak oko sebe. Luj je mijenjao svoj miris svakihtisuću kilometara. Ali sve to pretjerivanje svejedno nije uspjelo sakritičinjenicu da je problem kraljevske kanalizacije neprimjereno riješen i da nadvoru nema nijedne kade. Jedan je engleski putopisac za Luja napisao da"svi miomirisi koje mu njegovi dvorani nasmagahu ne uspijevahu nosu muugodit i svejedno osjećaše vraški smrad". To je bilo stoljeće i pol prije pojave velikih majstora miješanja mirisa, ali usprkos nesposobnostiredovnika da donesu počinka neopranom nosu Kralja Sunca, mirisi koje sudestilirali nisu bili nimalo primitivni. Bi li oni mogli položiti vijenac na



Panovu glavu?

Teško. Njihova slavna ružina vodica nije bila dorasla izlučivanjunjegovih žlijezda; jedan po jedan - ljiljan, ljubičasti jorgovan, lavanda ilipa-podvinutih su se 1-ova cvileći udaljili. Također, bio je crni dan zasunčanicu kad su njome poprskali prozirnog boga, a zumbul se u dodiru s

Panom praktički u trenu prometnuo u zulum. Najskuplji proizvod tihredovnika bio je recept prema kojem se ružino ulje miješalo s klinčićima,cimetom, muškatovim cvijetom, mošusom, ambrom, limunom i cedrom.Uz malo eksperimentiranja, Kudra je vjerojatno mogla pogoditi taj recept,ali je Pan postao nestrpljiv a Alobar zabrinut, pa su izazvali dodatni lom usvojim financijama i kupili bočicu gotovog parfema. Puna nade, Kudra gautrlja u Panovo gusto runo - a u jednom trenutku trljajući se dotakne i

glatko podnožje njegova skrotuma, potez koji njemu izazove zadovoljstvo,a u njoj izazove strepnju, jer ništa ženu tako ne usplahiri koliko kad napipa prepreku nevidljive erekcije. Stari je jarac možda i mogao iskoristiti priliku- zapravo se već mašio svoje frule - da Alobar nije zaprijetio kako će naintimnim dijelovima njegova tijela izvesti zahvat kojim se proizvodeeunusi. Zato se Pan predomisli pa raskošno pomazan krene put Louvrea,ali se za dva sata vrati svojstveno smradan i ispriča kako je njegovokibiciranje, nevidljivo ljudskom oku, prekinulo jednu otmjenu fete

champetre. Najdjelotvorniji miris kupljen od redovnika bila je esencija jasmina.

Sirovi su cvjetovi stigli s juga Francuske, gdje još i danas cvjeta najfiniji jasmin na svijetu (ako se ne računa jamajički varijetet Binga Pidžame, okojem se gotovo ništa ne zna). Što će ako ne jasmin ukrotiti divlju zvijer, jer jasmin na svoj predivan način izvodi olfaktornu pantomimu radosnihživotinjskih pokreta iz davnina. Ima još nekoliko jednako slatkastih

cvjetova, ali je jasmin sladak bez sentimentalnosti ili mekušnosti, i beskompromisno je, nasrtljivo i bestidno sladak. "Sladak sam," veli jasmin,"a ako vam se to ne sviđa, možete me poljubiti u moje slatko dupe."Srdačan, ali nikad sladunjav, romantičan, pa ipak malokad melankoličan, jasmin ima držanje nekog divljeg stvorenja, neuhvatljivoga samodovoljnogstvora koji zavija poput organskog saksofona u tropskoj noći. Panovežlijezde začuše jasminovo medeno zavijanje koje ih je opčinilo tako da sudjelomice prekinule izlučivanje.

"Jasmin bi nam mogao dobro doći", reče Kudra. "No nedostaje munešto da bude savršen. Poput izvrsnoga govornika, potrebna mu je najavanekog manje izražajnoga glasa. Uvjerena sam da bismo mogli angažirati



podnošljivog meštra ceremonije, a ako nam to ne uspije, ne bi ga uništiloni kad bi se sam morao predstaviti. Ali što je veliki govornik bez čvrste pozornice na kojoj će stajati i akustičnog kružnog gledališta koje ćezadržati njegove riječi? Shvaćaš? Jasmin je najtrajniji od svih cvjetnihmirisa koje smo iskušali, ali moramo naći dvoranu koja će ga sabiti, ili

sidro da ga zadrži na mjestu, jer da bi bio djelotvoran, treba izdržatinajmanje triput dulje nego dosad." Drugim riječima, gornje primjese možei ne mora biti, ali bez fiksativa i osnove ne mogu.

Budući da si nisu mogli priuštiti da naruče takvu smjesu odredovnika. Kudra ju je morala sama spraviti. Bavila se mirisnim tvarimaveći dio svojeg višestoljetnog života - a riječ je o neviđenom životnomstažu - ali budući da nije imala iskustva s destiliranjem, nije bila

proizvođač parfema u pravom smislu te riječi. Na svu sreću, jasminovo seulje dobiva ekstrakcijom a ne destilacijom, a u tome se snalazila. Nakonfaze pokušaja i pogrešaka, ona otkrije da je kiselkasti limun prihvatljivagornja primjesa jer glavnoj zvijezdi - jasminu - osigurava kratku alilaskavu najavu. Što se tiče fiksativa, ambra je već bila u širokoj uporabi, i premda bi joj se njezini kritičari mogli narugati kao '"izbljuvku morskenemani", tek je valjalo otkriti neki finiji fiksativ. No u njihovu slučajuambra nije potpuno zadovoljila. Uspjela je fiksirati buke parfema, to da, ali

nije uspjela fiksirati parfem za Pana - barem ne zadugo. Budući da seambra nije mogla poboljšati, to je značilo da temeljna primjesa, osim svojeuobičajene uslužne i dopunske funkcije "pozornice", mora usto pomoćifiksativu da produlji trajnost arome. Dakle, bila je potrebna pomoć krajnje posebne osnovne primjese. Kudra ju nije odmah našla. Zapravo, mjeseci suse vukli, a ona je eksperimentirala i istraživala.

U međuvremenu je jedna podrugljiva kukavica spravljala omlet od

Alobarovih i Kudrinih jaja i zamjenjivala ih u njihovu gnijezdu vlastitimogavnim pologom.

* * *

U dogovoreni sat kad su dvorani Luja XIV. napokon svratili unjihovu trgovinu isprobati robu, Pan se preuranjeno vrati iz šetnje parkom;njegov je smrad bio u zenitu zbog tjelesnog napora i kolanja proljetnihsokova. Dvorani, njih trojica, stignu njemu za petama. "Ajme meni!" reče

prvi; "Pif!" reče drugi; "Fuj!" reče treći. Vjerodostojnost koju je tamjanmožda uživao kod njih istog trenutka bude izgubljena. A ujedno budeizgubljeno i najunosnije tržište koje je Kudra ikad željela osvojiti.



Mirisni pečat koji je Pan ostavljao za sobom stajao ju je i nekolikomanjih poslova, i to u vrijeme kad su troškovi rasli. Budući da se lov naučinkovitu osnovnu primjesu nastavljao, novac se neprestance ulagao usirovine beskorisne u proizvodnji tamjana. A k tome je sad u kući trebalonahraniti još jedna usta, usta iz kojih bi - premda bijahu nevidljiva - u

vrijeme objeda svejedno počela curiti slina. Imali su problem priljevakapitala i ako ga ne budu riješili, nikad neće prijeći preko brodskogmostića u marsejskoj luci.

Osim financijskih briga i Kudrine nesposobnosti da zatrudni -nijedan njegov polog kao da nije donosio prirast-Alobara jednog dana naulici zaustavi redovnik iz susjedstva koji ga na neodgojeni način djece, policajaca i novinara upita služe li se on i njegova žena kakvim

neznabožačkim metodama. Redovnik nije rekao ništa određenije, ali jeAlobar odmah pretpostavio da se to odnosi na njihovu dugovječnost."Mislite kao onaj stari Bandaloop, Metuzalem?" odbrusi on. Dok je dotičnikršćanski brat grgljao pjenu svoje zapanjenosti, Alobar se žurno udaljiokupan hladnim znojem da upozori Kudru, s pravom ili ne, da su ponovnoraskrinkani.

No Kudra je na tu novost reagirala kao da joj je rekao da bogovi- pudlice kakaju na stazama Louvrea. Bila je do laktova u košari punoj koredrveta, gubavoj ali mirisnoj epidermi nekog afričkog stabla, otkrivalanjezinu povijest, čitala joj sudbinu, učila njezin jezik, njezino pojmovlje botaničkog stradanja, iz njezinih prastarih otvorenih rana izmamljivalagnoj koji je mirisao na kiše, gnijezda i žuto voće zgnječeno pod nogamateških životinja. "Ovo bi moglo biti ono što tražimo", povjeri se onaAlobaru usred te mužnje. Jedna jedina kuglica smole skotrlja se iz čiradrveta i bude uhvaćena u bočicu. Negdje u Africi, jedno je stablo stajalo

ogoljeno. "Ovo bi mogla biti potpora jasminu.""Slabe vajde od toga ako redovnici nahuškaju rulju protiv nas." Kad

nije odgovorila, on reče: "Kudra, koji je naš sljedeći potez?"

"Istisnuti buke iz smole."

"Ma ne, zar me nisi slušala? Mogli bismo imati problema s..."

"A, to", reče ona. "Znaš, Alobar, razmišljala sam..." Ona postavi još jednu bolnu krastu kore iznad plamena svijeće. Gnječila ju je i natezala sve

dok korin crni čir nije puknuo i iz njega se pjenasto iscijedila grozničavaizlučina; tvrdi biseri gnojnog meda ljeskali su se kao da su zapali u produžen delirij izazvan kugom vremena. "Razmišljala sam o tome kako



bi, zapravo, najbolje bilo najprije se dematerijalizirati pa se ponovnomaterijalizirati u Novome svijetu."

Alobar je pogleda zaprepašteno.

"Zar ne shvaćaš? To bi nam uštedjelo i novca i vremena. Ne bismotrebali ni novčića za put, niti bismo se morali ljuljuškati po oceanima shordom misionara koji povraćaju u more. A kad bi se Pan mogaodematerijalizirati zajedno s nama - ta već se ionako gotovodematerijalizirao - ne bismo trebali čak niti zgotoviti njegov parfem!Otkriće savršene osnovne primjese moglo bi se pokazati nemogućomzadaćom." Ona snuždeno pomiriše drvene bradavice u svojim prstima.

"Kudra, mi ne znamo kako se dematerijalizira i rematerijalizira!"

"Onda je vrijeme da naučimo! Zar smo sedam stotina godina živjelinizašto? Osim naše dugovječnosti, nismo ništa bliže božanskom stanju odobičnog puka! Naše su nas metode održale na životu, ali nam nisu otkrilenijednu božansku tajnu i ni ulomčić magije bogova." Ona odloži svojeružne iverke i okrene se prema Alobaru, koji počne zdvojno kršiti ruke.

"Kudra..." zacvili on.

"Osim po godinama, Alobar - veliki individualist - je poput svakogsmrtnika."

"Kudra! Ne znamo..."

"Što se dogodilo s neustrašivim pustolovom koji me na razne načinezaveo na krovu svijeta?"

"Kudra! Govoriš o smrti, osjećam to."

"Ne postoji smrt. Jedino različite razine života. To bi već moraoznati."

"Ti, koja si pobjegla od posmrtne lomače! Kako se usuđuješ govorititako autoritativno?"

Kudra nogom raspali po košari s korama drveta, baš kao što jeonomad dala košaricu košari punoj užadi; košara se zavrti i izazovekratkotrajnu mećavu krastavih mrvica kore.

"Proklet bio, Alobare! Tako mi plave Kaline pišake, kako me srdiš!Kako se itko može otisnuti tako daleko - a zatim biti nespreman otići dalje?Je li to manjak maštovitosti potkresao tvoju znatiželju ili si zbog pomanjkanja hrabrosti tako željan zadovoljiti se tim jedinim ustupkomsudbine?"



"Jedinim ustupkom, je li? Iz tvojih usta to zvuči tako beznačajno. Dati nešto kažem, Kudra. Svakog bogovetnog jutra kad se probudim, suze minavru na oči kad shvatim da sam još živ, a da su svi s kojima sam dijeliodan rođenja već pola tisućljeća prah. Ama baš svakog jutra kad ugledamkako prva zraka sunca u svanuće svojim mašicama nježno uhvati tvoje

usnulo lice, zadrhtim od nekakvog ushita što ti i ja još liježemo zajedno uljubavnu postelju, stoljeće za stoljećem, dok ostali ljubavni parovi moraju bespomoćno promatrati kako im se strast guši u visećim naborima njihove boležljive puti. Tebi se to može učiniti sitnicom, nevrijednom spomena..."

Kudra ga uhvati za lice (tad je bio glatko obrijan, po modi 17.stoljeća) i poljubi. Zamaše glavom lijevo-desno i treptanjem rastjeranekoliko suza. "Ne, mili moj, to doživljavam neopisivo veličanstvenim."

Poljubi ga ponovno. "Samo što to nije sve. Ako netko ima čašu, znači li toda mora odbiti bocu; ako ima bocu, znači li da ne bi trebao željeti vino?Mili, nemoj se odmicati nego me saslušaj. Prešli smo prag kuće božanskespoznaje, no zadržavamo se u njezinu predvorju i divimo njegovimtapetama a klonimo se salona. Zašto se ustežemo razgledati ostatak palačeiako smo jedinstveno povlašteni time što nam je u nju dopušten pristup?"

"Jer je", odgovori Alobar, "smrt gospodarica te kuće. Moja ambicijanije svratiti do smrti, popiti s njom čaj u salonu, nego je se riješiti."

"Smrt ne stanuje u toj kući. "Smrt' je samo ime koje nadijevamoodređenim odajama u toj kući, prostorijama od kojih mi - takozvani 'živući'- strepimo iz jednostavnog razloga jer nismo prošli kroz njih."

Alobar podigne prevrnutu košaru i počne kupiti komade kore. "Mojamala izbjeglico s lomače, ponovno moram osporiti tvoj autoritet u timstvarima."

Kudri tad dođe želja da mu kaže istinu o Lalo: da ta nimfa nije pobjegla s nekim pomorcem dok je Alobar bio u Grčkoj, nego da je umrla,mirno, sretno, u krevetu u kojem sad spava Pan; da je ona bila uz Lalo utrenutku njezine smrti, da je zapravo napustila svoje tijelo i pošla za njom,zašla s njom nakratko u bijelu svjetlost Onostranog, ali ju je iznenadna pomisao na Alobara nagnala da se okrene i vrati.

Poslije toga se njezino poimanje smrti promijenilo i željela jeAlobaru i to ispričati, ali je bila obećala nimfi da će njezina smrt ostati

tajna. "Svijet ne smije znati da nimfe stare i umiru", rekla je Lalo, "jer je tou suprotnosti s našim imidžom mlađahnih seksualnih objekata." Možda jeLalo bila tašta do kraja, ali se mora napomenuti da joj je bilo stalo do



svijeta, pa i modernog svijeta (iako je to što je taj svijet kozmički poredakzamijenio komičnim nadmetanjem između tobože jednakih bila jedna odstvari koja ju je dotukla).

''Slušaj", reče Kudra. "Kad smo bili u špiljama, učili smoeksperimentiranjem, metodom pokušaja i pogrešaka, vodeni nekakvim

umom, vjerojatno božanskim, koji je isijavao iz tamošnjih minerala. Pazašto ne eksperimentirati s dematerijalizacijom ovdje u našoj trgovini? Tasad je to Panov hram. Osjećam da će nas i ovaj put nešto voditi. Božanskase energija ne ograničava na špilje u Indiji. Ona je posvud, samo ako smo joj skloni. Vjeruj mojoj intuiciji, Alobare. Zašto ne pokušati?"

"U redu onda, razmislit ću o tome", zagunđa Alobar. "Samo da ne podrazumijeva starenje."

Ona ga ošine čeličnim pogledom. "Ako nam redovnici ili netko drugi počne dosađivati prije nego što otkrijemo tajnu dematerijalizacije iliosnovnu primjesu za Panov parfem, tad ću ekspresno ostarjeli, ne časeći ničasa, a i tebi bi bilo pametno da slijediš moj primjer."

To izazove još jednu njihovu svađu.

Njihovo gloženje progrize zastore, probuši prozorska okna izaklopara po kaldrmi. Jamačno je gradu u kojem je zarudjela zora

prosvjetiteljstva i njegovim žiteljima - koji bi prije rekli sum nego cogito -neobično zazvučala ta prepirka o dematerijalizaciji, dobrovoljnom starenju, bogovima-jarcima i besmrtnosti,

* * *

Premda bi se zbog tvrdnje da tvar može - ako želi - nadići svojumaterijalnu prirodu Descartes zavrtio kao zvrk u jednom od svojihgrobova, osoba koja može povjerovati u fizičku besmrtnost samo je korak

od vjerovanja u mogućnost dematerijalizacije. Kudra je u to vjerovala i bilaspremna eksperimentirati. I Alobar je vjerojatno vjerovao u to, ali nijeimao volje - iskreno govoreći, bojao se - uvjeriti se. Za razliku od Kudre,Wiggs Dannyboy iz Zaklade Najslađi smijeh, odgojen u tradicijikartezijanske sumnje (namjerno ustezanje od svih interpretacija iskustvakoje nisu apsolutno pouzdane), nikad nije vidio indijski trik s užetom, nitisu ga - za razliku od Alobara - zabezeknuli Bandaloopi, no njemu je idejamaterijalne transcendencije bila shvatljiva. Vjerojatno zato što je bio Irac.

"Subatomske čestice očito se prilično rutinski dematerijaliziraju irematerijaliziraju", napisao je doktor Dannyboy. "Neke od njih zapravo



mogu biti na dva mjesta istodobno. Njihova nepodložnost uobičajenimograničenjima vremensko-prostornog kontinuuma smatra se posljedicomekscentričnog elektriciteta, inteligentnim, kreativnim, razigranimsuodnosom entiteta suprotnoga električnog naboja u kretanju." DoktorDannyboy je najmanje jedanput te energijom nabijene čestice opisao kao

"vile"; nažalost, sumnja se da je govorio metaforički. No ponavljamo, on jeIrac, a usto se u svoje vrijeme nagutao puno legalnih i ilegalnihsupstancija.

Doktor Dannyboy je nastavio: "I mi smo načinjeni od subatomskihčestica (i prostora između njih), a naši organizmi funkcioniraju koliko naelektrični toliko i na kemijski pogon. Naše stanice, ili nešto što jest u našimstanicama, prenosi električne podražaje. Kad dišemo, kupamo se, jedemo,

vodimo ljubav i mislimo kao Kudra i Alobar, mijenjamo staničnuamperažu i naposljetku zatitramo na frekvenciji vječnog: besmrtnost.

Kad ih se upitalo kako mogu hodati kroz vatru a da se ne opeku,'primitivni ljudi' antropolozima su objasnili da razinu vibracija svojeg tijela podignu na razinu vibracija vatre. Slično bi, dakle, neka upućena osobamogla povećati - ili usporiti brzinu - vibracija na razinu vibracija nekedruge dimenzije i tako nestati iz našeg uobičajenog svemira, te iskrsnuti udrugom: dematerijalizacija."

Gledano iz perspektive 20. stoljeća, Dannyboy je imao tu prednostšto je mogao nabrojiti priličan broj znanstvenih dokaza koji navodnoobjašnjavaju Alobarova i Kudrina postignuća. Nema dvojbe da su takvi podaci korisni, ako ni zbog čega drugog a ono zato što besmrtničkametodologija toga para često zvuči odveć simplicistički da bi bilauvjerljiva: rezultat je bio kudikamo dramatičniji od procesa, premda jerezultat zapravo ujedno bio i proces.

Vodeni nekim božanskim umom, kako je pretpostavljala Kudra, ilina neki nadnaravni način nadahnuti odsutnim bandaloopskim liječnicima(možda su Bandaloopi bili izaslanici nekog božanskog uma), ili jednostavno na temelju vlastite intuicije, ona i Alobar su tijekom svojeg boravka u špiljama osmislili program koji je uključivao četiri elementa:zrak, vodu, zemlju i vatru. Ukaže li mu se prilika, Wiggs Dannyboy ćerazvezati o svakom elementu posebice i potanko opisati kako se svaki

element primjereno očitovao u Kudrinu i Alobarovu programu. DoktorDannyboy je lud za temom besmrtnosti i mljet će o njoj dok je svijeta ivijeka, premda datum propasti, s kojim bi se on složio, tek valja izračunati.



Ne bi bilo loše ispitati Dannyboyeve argumente. No zasad jedovoljno reći da je povezao zrak s dahom, vodu s kupanjem, zemlju shranom, a vatru sa seksom, i tako dobio mješavinu empirijskih činjenica imedicinske teorije kao potkrepu svoje postavke da taj kvartet elemenataima svojstva koja produljuju život ako ih se obredno i odlučno prigrli.

Osim toga, doktor Dannyboy je predložio i peti element: pozitivnorazmišljanje. Istaknuo je da su Alobaru i Kudri njihovo disanje, kupanje, jedenje i ševa donosili puno tjelesnih naslada, a da je organizam uronjen uužitak ujedno i organizam koji će potrajati, te izjavio da se ne možedovoljno istaknuti važnost volje za životom kao stimulansa dugovječnosti.Doktor Dannyboy ide tako daleko da tvrdi da su devedeset posto svih smrtizapravo - samoubojstva. Osobe, kaže Wiggs, kojima manjka životne

radoznalosti, koji jedva otkrivaju radosti u postojanju, podsvjesno suspremne na suradnju s bolestima, nesrećama i nasiljem pa to i - privlače.

Dovoljno za sada. U urbaniziranom, tehnološkom društvu - domomza Panovu siročad - jedva da živi šačica onih koji osjećaju ikakvu povezanost sa Četiri elementa, barem ne u njihovu iskonskom smislu.Primjerice, V'lu Jackson je jednom prigodom upitala Madam Devalier jesuli Četiri elementa kakav Motown bend, a barmenica Ricki identificirala jeČetiri elementa kao kokain, pjenušac, pička i čokolada.

* * *

Pariz. Travanj. Suton. Nekoliko plosnatih oblaka preklopilo se poput palačinki preko nadjeva neba boje marelice. Pompadurke dima iz peći nakojima se kuhaju večere kuljaju iz dimnjaka, a povjetarac ih tad iznadkrovova od škriljevca dijeli u kikice kakve djevojčice.

Rascvjetane krošnje kestena, umorne od divljenja kojem su cijeli danizložene, blijedo se smješkaju od nestrpljivog iščekivanja da padne noćkoja će im donijeti malo mira. Neke cvjetove draškaju pospani kukci koji unjih ulaze kao u hotele. Čepovi ukočenih nogu cvileći iskaču iz grla bocagdje su stražarili od podneva. Kljusad ukočenih nogu, cilikavih zvončićana ormi, vuče kola u predgrađa. Duž širokih ulica, u pravilnim razmacima,nažigači ulične rasvjete pale svoje vesele vatrice. Neki je ranjavi jezik polizao sjaj s katedralskih kupola. Šišmiš iskoči iz zvonika, štruca kruha iz pećnice, a šest odjeka iz nekog zvona. Posvud nepregledna, omatajuća

mekoća, meka poput pudera za lice, meka poput podsuknji, meka poput burmuta u kurtizaninoj kutijici.

Sat se oglasi sedam puta. Noć se gotovo sasvim spustila. Onu



mekoću iznenada razbije grubi topot kopita, ali - čudnovato! - ne četirinego dva kopita, koja su toptala po kamenome mostu - klink! klank! - nakojem se nije moglo vidjeti da korača kakva zvijer. Spomenuta maljičasta, brašnasta mekoća dodatno je narušena ispuštanjem tako smradnih para dasu bile gotovo kužne. Klink! Klank! Iskrice su frcale iz kaldrme. Klink!

Klank! Nevinim nosnicama proljeća urlatorski se pjevala prostačka podoknica.

Pan je pričekao da padne mrak pa da se vrati kući kako bi štoneprimjetnije mogao prenijeti periku koju je ukrao na Descartesovuizlišnom pogrebu. Nije ništa jeo od ranog jutra pa se grebanju njegovihkopita (koja nisu bila stvorena za gradske ulice) i vihoru njegova smrada(namijenjenom isključivo za parilišta) pridružilo i užasno i nepristojno

režanje iz njegova želuca. Od trave je bio ispleo kratko uže koje je zavezaoza periku kako bi je vukao za sobom. Na mutnoj svjetlosti pješaci koji suvidjeli vlasulju kako hita niz ulicu, pomislili su da je nosi vjetrić. Nekolikoih se dalo u potjeru za njom, ali bi ona odskočila svaki put kad bi pomislilida je imaju u rukama. Postupno su odustajali. "Ionako smrdi", reče posljednji koji je digao ruke od lova. I tako Pan stigne u prodavaonicutamjana vukući periku za sobom i obojivši blagi travanjski suton nijansama Noći vještica.

Pan svečano Alobaru preda periku, sad oslikanu kamenčićima iotpacima. Kad bi Alobar nosio vlasulju, razmišljao je Pan, mogao bistaračke sjedine držati podalje dokle god želi a da ne izazove sumnjičavostu susjeda. Kad bi im se to breme skinulo s vrata, možda bi se Alobar iKudra prestali svađati, možda bi njihovim kućanstvom ponovno zavladaloveselje.

No Pan zatekne svoje domaćine u već prilično veselom raspoloženju.

Kad tog popodneva najnoviji kandidat za osnovnu primjesu nije ispunioočekivanja, Alobar i Kudra su uz bocu vina sklopili sporazum odematerijalizaciji.

* * *

Tjedan dana su postili. Svakodnevno su satima meditirali i često sekupali. U stankama između kupanja vodili su ljubav, ali su izbjegavaliklimaks i zadržavali orgazmički orkan u sebi te ga kroz kralježnicu

kanalizirali u mozak. A tad, jednog poslijepodneva, dok je zeleni žartravnja još obasjavao grad, zatvore trgovinu sat vremena ranije nego inače i popnu se uza stube - jedno od njih posljednji put.



* * *

Pokus je trebalo provesti u njihovu malom dnevnom boravku. Nakonkratke rasprave o tome bi li se trebali razodjenuti, slože se da bi nagostmogla smesti Pana koji je trebao nadzirati pokušaj dematerijalizacije pa su,osim cipela, ostali potpuno odjeveni. Na izlizanom sagu koji nije bio ni

sluga sagovima koje su bili tkali pod njihovim stražnjicama u Carigradu,sjednu sučelice, prekriženih nogu. Sklope oči i...

Uto se začuje komešanje na ulici. Uzbuđeni glasovi zažagore ispredtrgovine. Alobar zamoli Pana da izvidi o čemu je riječ. "Ja nisam potrčkalonego bog", zagunđa stari faun, ali svejedno odskakuće u prizemlje.

Galamu su dizali redovnici. Više od godinu dana, otkad se Pandoselio u susjedstvo, u samostanu više ništa nije bilo kao prije. Dobru su

braću sve češće salijetali erotski snovi. Snovi razbludne prirode prilično sučesta pojava među onima od kojih crkva zahtijeva neženstvo, ali zbogučestalosti i intenzivnosti takvih snova u ulici Quelle Blague, izispovjedaonice se pušilo. Neki su redovnici počeli zazirati od spavanja pasu bauljali svijetom teških vjeđa i nervozni. Drugi su, pak, živjeli zaodlazak na spavanje pa su danju izgledali izmoždeni, slabi,nezainteresirani. Rim je poslao istjerivača duhova da protjera to što ihmuči, ali su se ti priljepljivi zlodusi rugali njegovim zazivanjima, a njemuse za kaznu u snu prikazao sukub15 tako zavodljivog talenta da je egzorcistujutro spakirao svoj egzorcistički pribor i vratio se u Vatikan.

I opat je podlegao tom ozračju. Najmanje dvaput na tjedan digao bimu se ud od uzbuđujućih vizija, a ostalih bi noći, rekao je svomispovjedniku, sanjao "zečeve uhvaćene u zamku, zmije koje gutaju čitava ptičja jaja, povijuše koje prijete da će ga oplesti, odrone kamenja; sanjao jeda se ovce ojanjuju, stršljeni gundraju, strvinari podriguju, da iz šupljih

debala vire žute oči, i još kojekakve neugodne stvari koje je Nečastivi posijao po našem savršenom Božjem svijetu, stvari kakve nije vidio oddjetinjstva u ruralnoj Provansi."

I redovnici kojima je on bio nadređen pali su kao žrtve tih "ruralnih"noćnih mora. Ako ih nije mučilo trljanje ženskih bedara, obuzimala ih jemučnina od prizora kako mužjacima medvjeda cure sline dok jedu svojumladunčad. Kasno navečer, prolaznici u ulici Quelle Blague mogli bi po

stenjanju, povicima i sakadiranim prosvjedima pomisliti da ne prolaze pokraj samostana nego pokraj bolnice ili javne kuće ili neke njihovekombinacije.



U redovnika je jačala sumnja da je prodavaonica tamjana izvornjihove zajedničke opsjednutosti. Usprkos aromatičnim tvarima koje su seu njoj prodavale, kuća je često vonjala na divljač ili, prema opatovimriječima, na "miris sirova mesa kakvo jedu jedino seoske hulje". Vlasnicitrgovine nikad nisu viđeni na misi, tjelesno su bili gotovo neprirodno dobro

držeći, a žena - žena je imala perverzne proporcije i u hodu se bestidnozibala. Nekoliko je redovnika izjavilo da ih upravo ona noću salijeće nanjihovim ležajevima.

No trgovci su bili dobre mušterije redovničke parfimerije i pouzdaniortaci u nabavi sirovina. Osim toga, epidemija snova zahvatila je samostan prije godinu dana, a prodavaonica tamjana posluje već više od desetgodina. Viši je kler preporučivao suzdržanost u pripisivanju krivnje, ali se

o optužbama šuškalo gotovo svakodnevno, i kad su s dolaskom blagogzraka i plodnih proljetnih vlaga mučni snovi u redovničkim ćelijamadosegnuli histerični vrhunac, grupice uzrujanih redovnika počele suophodnje susjedstvom, željni otkriti štogod demonsko.

Upravo se takva jedna skupina toga znamenitog popodneva okomilana nekog mladića koji je stidljivo začegrtao zasunom na neuobičajeno ranozaključanim vratima trgovine.

"Kojim poslom, dječače?" upita jedan od redovnika."Ja sam dostavljač, oče."

"Dostavljaš od koga?"

"Od puhača stakla. Ja sam njegov kalfa", reče mladić ponosno.

"A što je u smotuljku?"

"Staklo, oče, što drugo. Staklena boca."

"Boca čega?""Boca ničega."

"Kako ničega?"

"Boca je prazna. Vlasnica ovog dućana naručila ju je od mogmajstora. Jednog ću dana i ja znati puhanjem oblikovati lijepe boce i..."

"Kuš! Pogledat ćemo tu bocu."

"Ali, velečasni..."Redovnik odvali šegrtu jednu za uho. Toliko mu se to svidjelo da ga pljusne još jedanput. "Pogledat ćemo bocu!"



Zbunjen, djelić ustukne, privijajući smotuljak na svoju pregačuumrljanu kremenom zemljom. Uho mu se crvenilo poput kurvina fenjera.Krug redovnika sklopi se oko njega. "Bocu! Bocu!" zahtijevali su. Istrgnusmotuljak iz stiska prestrašenog momka i potrgaju omot. Zraka popodnevnog sunca osvijetli plavkasti spremnik u obliku bočice za parfem,

premda tri do četiri puta veće od uobičajenih. Poput reflektora, sunčevazraka usmjeri se na fino izrađenu figuru utisnutu u staklo. Sad su redovnici bili na redu da problijede.

Nekoliko trenutaka zanijeme, a ćepice i krunice im zadrhte. "To jeon", dahne jedan. "On", ponovi drugi, malo glasnije. "Trgovina tamjana ion", reče treći. "To smo si cijelo vrijeme mislili. U dosluhu su sLuciferom!"

Redovnik podigne taj užasni predmet koji je držao, namjesti ruku kaoda će bocu razbiti o kaldrmu kad ono - čudo nad čudima! - boca mu seizmigolji iz prstiju i odleti. Lebdjela je nepridržavana - barem se takoučinilo užasnutim redovnicima - metar i pol iznad ulice. Polako se udaljiniz ulicu, skrene za ugao i nestane. Tek su tada, dok su se križali takomahnito da je pravo čudo da nisu iščašili zapešća, postali potpuno svjesni prostačke arome - oni su, dakako, pretpostavili da su posrijedi sumpor ilimetan - koju je boca ostavljala za sobom.

* * *

Pan uđe u trgovinu straga (što je uobičajeno za jednog Grka) i odnese bocu u dnevni boravak, gdje je Kudra dugo zadivljeno gledala u nju. Unekom bi se drugom trenutku Alobar odveć zabrinuo zbog redovnika da biobraćao pozornost prevelikoj bočici za parfem, ali su ga pripreme za pokušaj dematerijalizacije tako umirile da je potpuno odagnao svaku pomisao na događaje na ulici i umjesto toga se posvetio blijedom uratku

staklarove puhaljke. "Kako je točno preslikao tvoju skicu!""Da," reče Kudra, "nije li to predivno? Pan, to si ti sa strane. Kako ti

se čini?"

Pan je malokad odgovarao na izravno postavljena pitanja, ali u ovomslučaju ispusti stampedo tihih uzdaha, teških i sjetnih; puna vimena i hitrenoge veru se po litici.

"Prikazan si u laskavom svjetlu, rekao bih", šalio se Alobar s Panom.Zatim reče Kudri: "Predivan spremnik potencijalno predivne tekućine, ali jao, sad je to još samo teoretski problem. Nemamo onu kako je ono zoveš -osnovnu primjesu? Usto, ako se nas troje ponovno materijaliziramo u



Novome svijetu, Pan neće trebati prikrivati smrad."

"O, ja ne bih bila tako sigurna u to. Možda će mu čak i u divljoj idalekoj zemlji to biti potrebno. Ako ne bude, ja svejedno želim tu osnovnu primjesu, želim taj parfem, želim napuniti tu bočicu predviđenimsadržajem. Sad to želim zbog tebe i sebe koliko i zbog Pana."

"Ali zašto?"

Kudra polako okrene bocu u rukama pa je odloži na pod između njih.Bila je petnaestak centimetara visoka, pravokutnog dna, ali oblih stijenki,kratkog, trapezastog grlića s čvrsto nabijenim staklenim čepom. Duž objenjezine stijenke protezao se hrbat, šavovi koje je ostavio kalup u kojem je bila oblikovana. Na grliću, usni i čepu nije bilo šavova, jer su bili izrađeniručno i nataknuti poslije puhanja.

Na dnu boce, na mjestu gdje je željezna puhaljka držala vruću, netomnapuhanu bocu dok joj se oblikovao grlić, bio je ožiljak sličan pupčanojvrpci. Taj dražesni ožiljčić imao je obujam jednog kubičnog centimetra,otprilike koliko i ljudski pupak na koji je podsjećao. (U motoru Harley-Davidsona od tisuću kubika ima prostora za tisuću pupaka, informacijakoja bi mogla zanimati Paklene anđele-a možda i ne.) Staklo je bilo prozirno, ali je izgledalo plavičasto zbog nečistoća, a i sadržavalo je i

poneki mjehurić, nabor i sitni kamenčić. Na jednom je boku biloispupčenje u obliku ovalnog "okvira" unutar kojeg je bio lik gospodinaJarčjeg Kopita glavom, u bezbrižnoj pozi, slobodno pruženih rogova, frule pritisnute na iskešena usta, dok mu rutavo čelo okružuje vjenčić korova.

Boca je bila između njih i Kudra progovori preko nje."Pretpostavimo - to je samo pretpostavka - da se razdvojimo za vrijemenašeg... našeg putovanja u Onostrano. Kad bismo bili označeni

jedinstvenim mirisom, vlastitim parfemom, uvijek bismo se lako prepoznali: i na mutnoj svjetlosti, i kad nam je vid zamućen, ili nam jetjelesno obličje promijenjeno; mogli bismo se pronaći makar bili izgubljeniu odajama same Smrti."

Takvo je zborenje za Alobarov ukus bilo pomalo sablasno. On predloži da nastave s eksperimentom dok ga nije prošla volja. Pa tako on iKudra ponovno zatvore oči i ubace svoj dah u kružnu putanju. Kudrin je plan bio da svoje tjelesne funkcije uspore toliko da njihovi "tjelesni

sokovi" zavibriraju na frekvenciji nižoj od vidljivog svijeta, da se zatimstope s tim vibracijama i provuku kroz pukotinu. Koju pukotinu? Pa onu navrhu indijskog trika s užetom. U redu, Alobar će pokušati. Ta cilj mu je



oduvijek bila cjelovitost, a dok je ograničen na postojanje u samo ovom jednom svijetu, premda okruglom i solidnom, vjerojatno ne može očekivatida će tu cjelovitost postići. Bio je nervozan poput bogomoljke naateističkom izletu, ali se postupno opuštao, produbljivao koncentraciju,oslobađao se spona sila teže, kočio svoje tjelesne funkcije. No prije nego

što se potpuno prepustio tom procesu, začuje Kudrin šapat: "Bocu se moranapuniti."

* * *

Tišina je plela mrežu iz jednog kuta sobe u drugi. Malo-pomalo, uAlobarovim ušima počne zvoniti. Taj je zvuk nedvojbeno bio proizvodnjegova središnjeg živčanog sustava, premda je on zamišljao da je riječ ozvonjavi sfera. Zapravo su zvijezde počele ispunjavati tamu iza njegovih

vjeđa. Isprva su te zvijezde bile blijede i hladne poput prištića na albinovojstražnjici, ali su postajale sjajnije i veće dok mu se naposljetku košarica plamtećih puceta nije prosula po glavi, a Veliki medvjed prograbljao mukosu svojim zvjezdanim šapama.

Sjedio je nepomično kao u zvjezdarnici. Ni trzaj ni treptaj, ni otkucajni vidljivi dah nisu remetili njegovo glatko pročelje. Srce mu se usporilodok se naposljetku nije kao skamenilo u svojoj ovojnici. Pluća su mu bilanepokretna poput spužvi. Kotač se naposljetku prestane okretati i mjehurićikisika spuznu s njega pa se razbježe po površini njegove stajaće krvi poputvodenih kukaca koji imaju nekakvog vrtoglavog posla. Zujalo mu je uglavi, zvonilo u ušima, iskrio je. Osjećao se lagano, slobodno i široko. Štosu mu funkcije postajale statičnije, kao da se sve više širio, zapadajući ustanje u kojemu događaji nemaju trajanje, u kojemu se odmiče bezkretanja.

Razglavljivao se, u to je bio siguran - kosti mu više nisu bile

omotane mišićima nego oblacima prašine, kolibrićima, vilin-konjicima isjajnim noćnim leptirima - ali je njegova uravnoteženost bila tako potpunada nije osjećao strah. Bio je golem, bio je višestruk, bio je dinamičan, bio je vječan.

A tad, iznenada, počne propadati: ne prema dolje nego prema van,onkraj obzora - kao da zemlja ipak ima rub. I s tom mišlju pred očima muse odvrti njegov život. Ugleda sebe kao nedonošče kako gnječi bradavicu

svoje divne zlatokose majke; kao dijete valja se u borovim iglicama; kaomladić pliva preko rijeka. Ugleda se u mnogobrojnim bitkama, dim mu seuvija oko kacige, desni rukav skoren od krvi. Sjedio je na prijestolju,



oderao lisicu, iskapio pehar medovine, Almi, Rubi i Frol razmicao žutestidne dlačice. Tamo, iznad stražarske kule, eno zimskog mjeseca unjegovoj hermelinskoj mrežici za kosu; tu, u haremskom zrcalu, vidi senjegova dobra stara brada, neokaljana srebrom; tamo, pak, Noog komadanekakvo pile; tu stoji Wren, a savjet joj se oblikuje u ustima poput

pljuvačke; i - o, radosti! - k njemu doskakuće golema psina, Mik, slinavihusta i uzmahala repa. Alobar zagrli psa i zarije lice u njegovo krzno, ali ga pokosi nesnosni vonj.

U prvi trenutak taj miris bude jedak i neugodan, ali nakon drugog-trećeg daška bude podnošljiv, a nakon četvrtog-petog posve ugodan.

Alobara potrese šok olfaktornog prepoznavanja i on reče samomesebi - svojem laganom, slobodnom, širokom i padajućem sebi: "Ah, kasno

je ljeto i psi su bili u poljima cikle."Povorka prizora iz njegova života nastavi strelovito promicati, ali se

on zadrži na onom kratkom susretu s Mikom, galvaniziran tim poznatimmirisom. A tad mu sine. "To je to!" vikne on. "To je to!" Toliko je uronio u"svoje" vrijeme, toliko se odmaknuo od vanjskog vremena, da nije proizveo ni zvuka, ali je tako snažno dreknuo: "Mislim da sam je našao!"da se onaj kotač disanja ponovno škripavo pokrenuo, a snažna mu lupa

prenula srce. Iznenada se njegova putanja obrne i on se munjevito vrati,otresajući zvijezde poput prhuti, dobivajući na težini, sažimajući se,kvrčeći se, dok se naposljetku ne prevali preko ruba u plitku zdjelu našestvarnosti. Plazma mu se tromo valjala kroz srčanu pumpu, oči su mu bileslijepljene od nekakvog atomskog ljepila, ali mu je zato glas napokon biočujan u njihovu malom dnevnom boravku: "Kudra! Našao sam je."

* * *

Cikla, uglavnom, ima slab miris; njezino lišće, stabljika i slavnicrveni korijen nosu su podjednako razmjerno neutralni. No u kolovozu,kad cikla osjemeni, iz nje se diže trpka i posebna aroma poput plinovitogafrancuskog ključa koji naglim zavrtnjem ulijevo suče okolni zrak učudnovate nove konfiguracije. Kad psi protrče kroz kolovoška polja cikle,njezina im pelud opraši krzno i oni se vrate svojim gospodarima takomirisni da ih nikakva ribaća četka, koliko god se njome žustro vitlalo, nećeučiniti podobnima za boravak u kući. Koliko se Alobar sjećao, jedino bi

vrijeme - i to mnogi dani - uspjelo psima skinuti taj čudan olfaktorni teret;"čudan", jer nakon što bi nos preživio početni šok, miris nije bio neugodan. No ako nije bio jako razrijeđen, ugoda koju je stvarao bijaše teško



podnošljiva.

Ako je zapah koji se diže iz netom otvorene košnice nelagodno prisan (upitajte bilo kojeg osjetljivog pčelara), isto vrijedi za pelud cikle.Ima nečeg osobnog u njemu, i nečeg iskonskog. Ako postoji miris koji seda s tim usporediti, onda bi to bilo pljesnivo svetište neke uskomešane,

krcate košnice; ali je pelud cikle med na kvadrat, matična mliječ na treću,nektar na n-tu potenciju - pojačano lučenje zemljine medne žlijezde kojezaudara na drevne ložnice i intimnosti stare gotovo koliko i svijet.

Ali na pretrpanom toaletnom stoliću Prirode nema mirisa koji bi mu bio ravan - ni hašiš, ni ambra, pa ni prezreo med. Pelud cikle, u svojoj jeočaravajućoj podvojenosti aroma proturječja, objedinjenih janga i jina,život i smrt spojeni u povrtnom počelu. Alobar je naslutio da je to karika

koja nedostaje u evoluciji savršenog parfema. "Cikla je naša osnovna primjesa", reče on. "Zašto se toga prije nisam dosjetio?"

Možda je imao pravo. Pelud cikle je dovoljno krepak, čio i žilav da bude potpora jasminu a da se ujedno odupre njegovim napadačima. Poput jedne druge rijetkosti - mudrog supruga - dovoljno je jak da ima svojudružicu i dovoljno siguran da joj dopusti slobodu. Ako je Panov mošus biotajna i spastična esencija životinjskog ponašanja, onda je mošus cikle bio

njegova cvjetna protuteža, olfaktorno sučelje u kojemu parenje zvijeri ioprašivanje biljaka postaju otprilike ekvivalenti. "Kudra, mislim da sam jenašao!"

"Kudra."

"Kudra?"

Alobar s naporom odškrine vjeđe. Svjetlost je bila prodorna, ali taj bol brzo mine. On zaškilji pokušavajući izoštriti sliku. Postupno zidovi

poprime plastičnost, a zatim to učine i kamin, zavjese, pokućstvo i prazna boca pokraj njegovih nogu u čarapama. Ali Kudre - nigdje! On mahnitozatrepće, šakama protrlja oči i vid mu se vrati. Problem nije bio u vidu.Sunce jest zapadalo, ali je u sobi svejedno bilo dovoljno svjetla. Problemnije bio u svjetlu. Kudre nije bilo.

* * *

Život je za neke pojedince premala posuda. Neki od njih, primjerice

Alobar, naprežu se da posudu prošire. Drugi, poput Kudre, nastojeolabaviti poklopac i iskočiti iz nje.

"Oboje ste stigli na pola puta", reče Pan sa svojeg stražarskog mjesta



u kutu. "Ti si se zaustavio i vratio. Ona je otišla dalje."

Naravno, Alobar je došao u napast da ponovi eksperiment i pokušase pridružiti Kudri - gdje god ona bila. Ali nakon što je razmislio, popustio je svojoj istinskijoj prirodi i odlučio pričekati njezin povratak.

Kako je padala tama, tako je on palio svijeću za svijećom u dnevnom boravku, ne hajući za to što bi redovnici mogli pomisliti o takvomkoncentriranom blještavilu. Nije želio propustiti ni mig najsićušnijeg dijelanjezina tijela. Kad se do ponoći nije pokazala ni rupica na bradi, počeo jezapadati u naizmjenična stanja panike i olakšanja: panike da bi njezinoiščeznuće moglo biti trajno i olakšanja što on nije ispario.

U zoru utrne svijeće koje su dogorjele i počele sličiti prstimanemarnih mlinara i nastavi bdjeti na sunčanoj svjetlosti. Na pozadini

Panova slapovitog hrkanja čuo je kako kola škripeći odlaze na tržnicu,kako ptice iskašljavaju kukce iz svojih glasnica, redovnike kako žustrokoračaju amo-tamo ispred trgovine, ali ni glasa iz Onostranog: od Kudre jeostao samo par praznih cipela. U očajničkom pokušaju da privuče njezinu pozornost, on pripali njezinu lijevu cipelu i popuši je.

Upravo je otpuhnuo kolut dima veličine njezine lijeve dojke kad - baš nezgodno! - stignu žandari. Uhite Alobara, optuže ga za krivovjerje,

bogohulstvo, sotonizam i crnu magiju, a onu novu bočicu za parfemzaplijene kao dokaz.

* * *

Ući u Bastilju za nevidljivog je Pana bilo lako kao poševiti ovcu.Manje od dvadeset četiri sata nakon uhićenja, prije nego što su se bičevi išibe zagrijali, Pan je oslobodio Alobara i bocu, a umjesto njih ostavio tekužasan smrad.

Odmah se zapute u prodavaonicu tamjana. Daske su bile zakucane nasva vrata i prozore, a na ulazna vrata bio je naslonjen težak drveni križ. Oniodvale daske sa stražnjeg prozora i žurno se popnu na kat. Dnevni je boravak bio u stanju u kakvom su ga ostavili. Kudrina desna cipela ležala je prevrnuta na izlizanom sagu, poput čamca nasukanog na pustom žalu.

Bilo je jedva četiri sata ujutro, ali su u samostanskim hodnicima preko puta ulice svijeće već gimnasticirale svojim plamičcima: jen, dva,

treptaj, plamsaj, jen, dva. Alobar je znao da se mora maknuti odavde, alinajprije u smotuljak ubaci sav pribor za proizvodnju mirisa koji je mogao ponijeti, a Kudri u cipeli ostavi poruku u kojoj je pisalo da ga potraži na



poljima cikle u Bohemiji.

Prema Alobaru, bilo je nekoliko mogućih razloga zbog kojih seKudra nije ponovno materijalizirala. To su bili, redom:

(l)Kad je pala preko ruba (Alobar je pretpostavljao da je njezinoiskustvo bilo usporedivo s njegovim), nastavila je padati, postajala lakša,slobodnija i šira sve dok je postala ništa ili sve - i stoga je na nekiveličanstveni način bila "mrtva", ili barem nepovratna.

(2)U svijetu neživih ponovno je srela svoje roditelje, zatim užara Navina, i svoju ostavljenu djecu, zbog kojih je - Alobar je to znao -osjećala trajnu grižnju savjesti. (Alobar je potajice okrivljavao sebe -nijedna osoba muškoga spola ne bi javno priznala takav nedostatak u 17.stoljeću - za to što Kudra nije uspjela zatrudnjeti u njihovim nedavnim

pokušajima, ali, naravno, kriva je bila metvica koju je ona konzumiralaviše od sedam stotina godina i koja je ostavila kontracepcijski talog na kojiće se svaki spermij još dugo nasukavati). U tom slučaju, ona se još nekovrijeme, a možda i nikad, neće rematerijalizirati.

(3)Živa se i zdrava prizemljila u Onostranom i tamo ga traži. Budućida ona ne može znati da je njegova dematerijalizacija prekinuta, vjerojatnostrahuje da je izgubljen.

(4)Prizemljila se u Onostranom i izgubila se. Možda se želi vratitikući, ali ne može pronaći put.

(5)Budući da je njihov praktični cilj u svladavanju umijećadematerijalizacije bio prijeći Atlantik, možda je Kudra odmah to učinila isad čeka da joj se Pan i on pridruže u Novome svijetu.

* * *

Ako ju je zadržao razlog broj jedan. Alobar je mogao jedino žalovati.Ako je posrijedi razlog broj dva, može jedino patiti i nadati se da će jenjegova ljubav naposljetku privući natrag. Mogućnosti tri ili četiri moždaće iziskivati da se i on dematerijalizira, a možda i neće, ali ovako ili onako,nagonski je osjećao da će njihov dugo traženi parfem biti ključ njihova ponovnog susreta. Kad je već riječ o tome, ako je točan broj pet, ako jeiskoristila besplatni i laki prolaz do Novoga svijeta i računa na to da će Pani on poći za njom, parfem će i u tom slučaju biti prijeko potreban: i kao

maska za jarčji smrad i kao znak ako im prirodne ili natprirodne zapreke budu onemogućavale da se vide.

Sad barem može proizvesti željeni parfem. Može li zaista? To pitanje



- i vreća puna laboratorijskih posuda, epruveta, limuna i jasminova ulja plus bočica za parfem od dva decilitra s Panovim likom na bočnoj strani -tištali su ga na dugom putu do Bohemije.

* * *

Berba cikle počela je na vrijeme. Potkraj srpnja, seljaci su bili na poljima od zore do mraka i čupali brkate fetuse iz planetarnog blata. Neprekidna povorka volovskih zaprega zavijala je prema selima,natovarena košarama i vrećama cikle - tog bezdimnog ugljena, tihkumirskih očiju. Skriven u šipražju obronka. Alobar je jedno oko držao na berbi, a drugo na cesti prema zapadu, na kojoj je svakog trenutka očekivaolik žene puti boje hašiša kako se njiše i ziba u hodu poput bibajućega grahau hladetini ili satenske ladice koja se valja na plimnom valu umaka od

sladića.Berba je polako jenjavala, Kudra se nije pojavila, ali su bohemski

seljaci - kao što su činili od pamtivijeka koliko se Alobar sjećao - ostavilinekoliko jutara nepobrane cikle kako bi mogla privesti kraju svoj životniciklus i osigurati sjeme za dogodišnji rod: nasad sjemenske cikle tu, nasadtamo, često udaljeni kilometrima. Alobar je pamtio zemljovid njiva,rendgenskim ih pogledom pretraživao u potrazi za blagom. Nije se moraotruditi: sredinom kolovoza i da je imao povezane oči, nos bi ga doveo domjesta na kojima se skupljao pelud.

Pod okriljem noći, Alobar i Pan prikupe viskozni prah s vrhova biljaka cikle i napune vrčeve koje su sakrili u neprohodno gustom šipražju.Grančice i grane su ih bole u oči, trnje deralo Panovo meso i Alobarovuodjeću, ali bi se svake zore rukama i nogama probili u guštaru gdje bidodali još dva vrča svojoj zalihi i legli na počinak u kolopletu znojnih povijuša, sluzavog lišća i crvljivih panjeva. Imela je kapala nekakvu

bljutavu tekućinu na njih, od glave do pete su bili istočkani živimkonfetima pauka i uholaža, do grla umazani ugrušcima gljiva i mrvamališajeva, ali je Pan spavao kao da mu je to drugi smradni dom, a Alobar bioodveć očajan da bi hajao. U svojim je nemirnim snovima uvijek sanjaoKudru, a kad bi budan ležao u toj truleži i guštari, njušio bi oprečne oblakemošusa koji su kuljali iz Pana i iz vrčeva s peludom cikle i s golemimzadovoljstvom zaključio da se međusobno gotovo poništavaju.

Pošto su napunili desetak spremnika, otklipšu u visoka brda gdjenitko neće vidjeti dim. Dok je Pan ležao na humusu i puhao u svojudvostruku frulu (Alobar je i nju ponio u onoj vreći i njome je Pan bacao



lokalnu faunu u trans), Alobar načini primitivni laboratorij. Od peludacikle ukuha ekstrakt, siv i gust, čije su glasnice proizvodile takav basso profondo da je mogao izazvati buru oduševljenja u operi mirisa.

Kad je zgotovio ekstrakt, Alobar otrese uši iz hlača, umije se u potoku i krene u veliki grad na ruskoj granici jer je znao da u njemu živi

stručnjak za proizvodnju votke. Pan ostane čuvati njihovu opremu. Bezonemoćalog boga koji bi ga usporavao, Alobar stigne u grad za tjedandana. Tamo se obrati proizvođaču votke koji u zamjenu za posljednjeAlobarove francuske zlatnike pristane destilirati ekstrakt peluda cikle. Ta je operacija, na Alobarovo nezadovoljstvo, potrajala veći dio mjeseca.

Kad je taj posao napokon bio obavljen, Alobar sveže po vrč s četirilitre destilata na oba kraja čvrste motke, položi motku preko ramena i ode

iz grada. Da mu teret nije bio tako dragocjen i težak, možda bi i otrčao.Strepio je da bi se Kudra mogla vratiti dok njega nema, strepio je da bi Panmogao odlunjati. Koliko mu je to zdravlje dopuštalo, Pan je surađivao unjihovu obrtu pronalaska supstancije koja bi prikrila njegov vonj kako biga se prebacilo u Novi svijet, ali teško bi se moglo reći da se u to unosiodušom. Zapravo je bio tako mučaljiv, tako povučen, rastresen,nedruželjubiv i - premda nevidljiv, zapravo upravo zbog svoje nevidljivosti- pod tako visokim naponom psihičkog šoka da ništa što je mogao učinitine bi zapravo iznenadilo Alobara, koji nije imao druge nego bitinepovjerljiv. Ne prekidajući posao ni radi jela ni radi sna, mozga užeglogod zamišljenih katastrofa, čovjek koji je jednoć bio kralj u ovoj zemlji sad je vijao po njoj u prljavim ritama, poluraspadnutim čizmama, a svježa muse brada vijorila na vjetru poput Kineza kojemu je pozlilo i koji povraća juhu od ptičjih jaja.

* * *

Ispostavi se da je njihovo konačište blaženo netaknuto i da Pan nijeizginuo; upravo je napastovao srnu koju je bio privukao svojini truljenjem.Kad je bijedna srna skočila u grmlje, Alobar skine motku s izranjavanihramena. "Obavljeno", reče on i legne ispod nadstrešnice, te istog trenutkautone u san kojim je dominirala njegova žena.

Probudi se za dvanaest sati i odmah počne miješati destilat peludacikle s uljem jasmina i esencijom limuna u raznim omjerima. Poslije pet

dana eksperimentiranja, pukim slučajem nađe ono što mu se učiniidealnom mješavinom: jedan dio cikle prema dvadeset dijelova jasmina prema dva dijela limuna, omjer koji ga nadahne da miris nazove K23 - K



kao Kudra

Poput jastoga s biserom u kliještima, tako je i cikla držala jasminčvrsto, ali ga nije zdrobila niti prigušila. Cikla je visoko podigla jasmin,onako kako partner bikovske šije podigne balerinu, i cikla i jasmin kao plesni par izađu na pozornicu uz piskutavu pratnju limuna. Kao da je

jasmin zbirka predivnih slika, cikla ga je izložila u galerijama nosa,osigurala ga protiv požara ili krade, pripremila svečani domjenak unjegovu čast. Limun je poslao pozivnice.

Ako je Alobar mogao vjerovati svojem nosu, K23 je poništio Panovzadah. Kao da je preko njegova smrada prebacio ogrtač - ponegdjekoprenast, a ponegdje, pak, težak od veza - i koliko god se jarčji mošusmigoljio ispod njega, nije se uspijevao iskobeljati. "Pitam se jesam li ja

samo umislio da je parfem tako djelotvoran?" zabrine se Alobar. "Moždasu to samo puste mirisne želje." Nije bilo druge nego miris podvrgnutiobjektivnom testiranju.

Alobar u vreću potrpa veliki krčag K23, ostatak destilata peluda cikle(jasmin i limun je bio potrošio), onu praznu bocu koju je dizajnirala Kudra,nekoliko pečenih cikli da putem žvače i bezazlenu frulu svojeg suputnika.A tad, u ritmu Panova koraka - ovdje u zabiti seljaci su ga još potajice

štovali, što je njegovu koraku podarilo malo živosti - krenu put Francuske.U svakom selu kroz koje bi prošli, Pan - svježe poprskan s K23 - hodao binaprijed, a Alobar za njim na udaljenosti od desetak metara. U skladu sAlobarovom uputom, Pan se nastojao očešati o prolaznike najjače što jemogao. Od Bohemije do Pariza, rezultati su bili isti.

Kad bi nevidljivi Pan prolazio, ljudi bi podigli obrve, nosovi bi im se počeli kriviti i okretati prema izvoru njegova mirisa, a na licu bi im se pojavio izraz iščekivanja ili loše prikrivenog oduševljenja. No kad bi senapola okrenuli, neki bi im trzaj nelagode naglo odagnao taj izraz s lica.Lagano bi porumenjeli, okrenuli glave, kao da bi gledanje u izvor takvogmiomirisa moglo narušiti intimnost svetu čak i prostoj seljačini. Zbunjenismiješci nesvjesno bi im rastezali usta; prešli bi još nekoliko metara, azatim bi - na sigurnoj udaljenosti jer više ne bi mogli odoljeti - zastali i polako se okrenuli, i dalje nasmiješeni. No tad bi shvatili da je nositelj tearome - barem su oni tako mislili - skrenuo za ugao ili nestao kroz neka

ulazna vrata. Nastavili bi hodati, ne posve razočarani, jer bi nekakvafantazija lagano, poput vlati trave, nedvojbeno prelazila po genitalijamanjihova uma.



Alobar nije bio veliki stručnjak, ali mu je bilo jasno da je smiješao jedinstven i duboko zapanjujući parfem, miris čije mogućnosti zadirudaleko onkraj njegove funkcije - hvala budi zvijezdi Danici na tome! - kao paravana za sumporne sekrete Rogatog. Kudra je to predvidjela, zar ne?Barem je tako rekla, da želi taj parfem zbog Alobara i sebe koliko i zbog

Pana. Na prilazu Parizu, gdje su počinuli ispod kamenog mosta čekajući da

padne tama prije nego što udu u grad, Alobar do vrha napuni onu plavkastu bocu s K23. Stavi čep pa pritisne bocu na svoje obraze vlažne od suza.

* * *

Rujan je poodmaknuo, i u zraku su se oglašavali defovi mraza.Alobar i Pan prođu kroz velegrad; njihov je dah uvijek hodao korak ispred

njih. Čovječji i božji dah izgledali su jednako, zgusnuti u pariškoj noći. Nokorak im se silno razlikovao - skitnički šušanj Alobarovih čizama ikovačko dlijeto Panovih kopita - ali vodio je do istog odredišta preko krute prštavosti kamenom popločene ceste.

Prodavaonica tamjana bila je u stanju u kojem su je i ostavili,zakucana daskama i zagrađena neotesanim drvenim križem. Očito su jeredovnici zaobilazili u širokom luku. Da je Alobar svratio u susjednu

pivovaru/parfimenju, bio bi zatekao opata u razgovoru o prodaji njihove purfimerije poduzetnom biznismenu za mirise po imenu Guy LeFever.Upravo u tom trenutku. LeFever se raspitivao gdje bi mogao naći vlasnika prodavaonice tamjana da usput kupi i nju, jer je čuo da je njezin inventar prilično vrijedan a neiskorišten. No opat, koji je tih noći bolje spavao i niježelio riskirati, počne kršiti svoje ljiljanski bijele ruke i zavapi: "Ne,nemojte se u to upuštati."

Najspretnije što je mogao, Alobar odvali daske sa stražnjeg prozora.On i Pan uvuku se u kuću. Dok su se penjali uza stube. Alobarovo je srcetuklo glasnije od Panovih kopita. Vrata dnevnog boravka otvore seškripeći. Alobar se nije sjećao da su vrata ikad prije zaškripala.

Te je noći trebao sjati pun mjesec, ali se nije vidjela ni manšetamjesečine. Vjerojatno je mjesec tu večer provodio u Versaillesu. NoAlobaru zapravo i nije bio potreban mjesec da bi vidio kako se ništa u sobinije promijenilo. Blijedi domet ulične rasvjete bio je dovoljan da osvijetli

žalosni prizor: njegova poruka, jedna cipela, nakupine prašine. Nije želio ući, nego se nagnuo preko praga tek toliko da na pod

spusti onu bocu K23, koju je prije toga odčepio. Odlučno zatvori vrata, kao



da bi povjetarac koji će vrata tako proizvesti mogao otpuhnuti dašak parfema u Onostrano.

Proležao je noć na krevetu na kojemu je on, koji se tako kasnonaučio ljubiti, toliko puta Kudru izljubio; plakao je, pa bi zadrijemao, probudio se pa ponovno plakao. Proležao je tamo cijelo jutro, jastuka -

zamišljao je da je jastuk zadržao štogod od mirisa njezine poput ebanovinecrne kose - zalijepljena za lice. Bilo je već podne kad se iskobeljao izzapetljane posteljine zamrljane brakom. Brade pune končića, kutova očiju punih čičaka soli, on bosonog otapka u dnevni boravak po bocu. Pan jeustao i bit će mu potrebna porcija mirisa.

K23 se pokazao neuspješan kao mamac - barem zasad. Alobar noćunije čuo ni glasa iz dnevnog boravka, a sad, kad je otvorio vrata, ugleda

svoju poruku na istome mjestu, ispod one zaboravljene cipele. Čekaj malo! Nije li on zataknuo poruku u cipelu?! I nije li cipelu stavio nasred saga, asad leži malo udesno, bliže kaminu!?!

Drhteći poput objave braka u ruci mizogamista, Alobar pregledacipelu, pa odmota i ponovno pročita poruku. Ogledavao je i cipelu i poruku. Čak ih je i omirisao. Nije bilo otisaka, mirisa, ničeg neobičnog.Svejedno ih je netko dirao, u to je bio siguran! Pitanje je bilo jesu li

pomaknute noću - u tom je slučaju parfem ipak bio mamac - ili u prošlih pet mjeseci? Jučer navečer je svjetlost bila tako mutna, a njegove emocijetako nabujale da je lako mogao previdjeti takav skroman, premda važan pomak.

U nemogućnosti da što dozna od papuče ili papirića, on pogledom pomno pretraži samu prostoriju i pregleda sag centimetar po prašnicentimetar. Ništa! I zidovi su bili tabula rasa. No kad mu pogled padne nakamin, kralježnica mu se izravna uz eksplozivni trzaj. Na polici kamina, pokraj Kudrina omiljenog čajnika, u prašini je bila napisana jedna riječ!

Da! Netko je, služeći se jagodicom prsta kao priborom, zaorao grafitna površini mramora gdje je bila polegla prašina u sloju debelom poputkrzna. Slova, premda odmah prepoznatljiva, nisu bila napisana Kudrinomrukom, niti je riječ bila napisana jedinim jezikom kojim je znala pisati. Kadse Kudra naposljetku opismenila, naučila je čitati i pisati francuski. Riječna polici kamina potjecala je iz slavensko-nordijskog jezika kojim je

njegov klan zborio o ljutitome boju, lovu na medvjede, berbi cikle i orazbijenim zrcalima, a rukopis je pripadao jedinoj ženi u njegovukraljevstvu koja je znala pisati tim jezikom: Wreni.



Alobar je dugo ostao stajati na mjestu, čvrsto se pridržavajući za rubkamina. Toliko su ga zaprepastile implikacije jezika i rukopisa da nije nirazmišljao o sadržaju. Kad je naposljetku i na njega obratio pozornost,njegova se zbunjenost dodatno poveća. Posrijedi je bio prijelazni glagol,uzvik, zapovijed, čiji je točan prijevod nemoguć. Najbliži ekvivalent

vjerojatno bi bila fraza:Glavu gore!

Ma nemoj. Protivno onome što mu je zdrav razum nalagao, i naPanovu žalost, Alobar ostane u stanu tjedan dana, održavajući se na životukoricama starog kruha i listićima pljesnivog sira. Svake bi noći staviootvorenu bočicu K23 u dnevni boravak i svakog jutra uletio u nj tražeći poruke u prašini. Nije ih bilo. Zapravo, bila je samo jedna jedina:

Erleichda. "Glavu gore!"Alobar je promatrao kako posljednji komadićak zelenog sira tone niz

Panov nevidljivi jednjak dok je nekakva morbidna crkvena pjesma oKristovoj krvi plovila zrakom s druge strane ulice. Žvakne pregršt suhihcvjetova iz dućanske zalihe koji su imali okus Grendelovih gaća. On ihispljune, rukavom obriše bradu i upita: "Što ćemo skuhati za večeru?Zastore?" Da ga je Guy LeFever, koji je u kuci do njihove privodio kraju

svoj dogovor s opatom, kojim slučajem čuo, taj bi poslovni čovjek moždadreknuo: "Ne zastore, beno jedna, nego zavjese. Zastori su kazališni." NoLeFever ga nije čuo, ali je Alobar znao da je samo pitanje vremena prijenego što ga netko od redovnika ne čuje ili spazi kroz prozor (gornji nisu bili zakucani daskama). Od te mu mogućnosti mu u želucu zazvekećulanci.

Sjedio je tamo u tipičnoj pozi pogrbljenog beznađa, davne klonulostiočaja, kad osjeti pritisak Panove ruke na svojoj nadlaktici. Bog ga nikad prije nije dodirnuo i Alobar je morao priznati da mu je prva pomisao bilada će se morati braniti od pederstva. No Pan ga samo stisne za rame i reče:"Čini se da smrt može pobijediti čovjeka na više načina. Smrt te može iživoga nadjačati." Zatim se udalji, kopitima kuckajući spori ra-ta-ta po podnim daskama, pa zastane i vikne preko svojeg pretpostavljenog ramena:"Bijedni homeridu."

To je postiglo učinak. Alobar ostane čamiti još četvrt sata, a onda

ustane, okupa se, obrije svoju od suza skorenu bradu, odjene najboljuodjeću, ulašti preostali par čizama, te natakne i napudra očerupanu perikukoju je Pan bio dovukao kući s Descartesova pogreba. Da znak bogu - koji



se možda smiješio a možda i nije - te, ne hajući za opasnost, šmugne iztrgovine dok se na svitku obzora još vidio sunčev pečat.

Ponijevši parfem, destilat cikle i još koju sitnicu, par se zaputi uMarseille, gdje se zadnji brod te plovne sezone spremao isploviti za NovuFrancusku.

Više od desetljeća Francuzi su dominirali područjem Velikih jezerana teritoriju koji će se jednoga dana zvati Sjeverna Amerika, ali za razlikuod Engleza i Španjolaca, Francuzi su bili skloni na Novi svijet gledati kaona ratni plijen - krzno, riba, pokrštenici, te moguća zapadna ruta za Indiju iKaribe - a ne kao na mjesto za gradnju domova, gradova i novog života.Bolesti, napadi neprijateljski raspoloženih Irokeza te snažan potres uQuebecu 1663. godine doveli su njihovu trgovinu krznom na rub propasti,

a iscrpljeni kolonisti počeli su klicati: "Natrag u Francusku!" prije nego što je Luj XIV. prekinuo ples dovoljno dugo da štogod poduzme u vezi s tim.Glasine o velikoj i tajanstvenoj rijeci koja teče na jug od Velikih jezera,možda sve do Tihog oceana, doprle su do kralja Luja te je on, mrmljajući usvoj mirisni rupčić: "Mississippi, Mississippi", uzdignuo Novu Francuskuna status kraljevske pokrajine, osigurao je pukovnijom ponajboljih vojnikai postavio sposobnog upravitelja za nadzornika unutarnjih poslova.Odsada, odredi Luj, kvalificirani kolonisti (oni s nekim znanjem) imat ćena brodovima za Montreal prednost pred misionarima i traperima.

Kad se Alobar obratio kapetanu broda Mississippi Poodle, dozna dana njemu ima mjesta za još nekoliko putnika-samaca - većina je obiteljičekala proljeće da emigrira jer nije željela početi kolonijalni život kadnastupi oštra sjeverna zima. Ocijeni li ga se podobnim kolonistom, osimšto može putovati besplatno, dobit će i mali bonus za pokazanu volju.Alobar reče da je on plemić koji je nedavno spiskao svoj imutak. S

obzirom na njegovo gospodsko držanje, i budući da je među putnicima bilo još jedno čeljade u istoj situaciji ("Gospodin De la Salle, je l' vam prijatelj?"), kapetan mu povjeruje.

No Alobarove su godine bile mali problem. "Koliko vam je zapravogodina, gospodine?" raspitivao se glavni referent za useljavanje. Alobarnije znao što bi rekao. Više nije imao pojma koliko staro izgleda, a samBog zna da nije mogao reći istinu. Malko zamuca, pa naposljetku izvali:

"Četrdeset šest", broj do kojeg je došao pomnoživši K23 s dva. "Dobrodržećih četrdeset šest, naviknut voditi ljude."

I on se popne po brodskom mostiću. U vreći su mu grgljale



aromatične tekućine, a u grlu prigušeni smijeh. Pan se popne za njim.

* * *

Mississippi Poodle sklizne preko Mediterana glatko poput šparogekroz holandeski umak, ali nakon što su prošli Gibraltar i izbili na atlantsku pučinu, uleti u masu hladnog zraka i nemirnog mora. Svakim oblačnimdanom valovi postajahu sve ratoborniji. Putnici su zamišljali kako brodskitrup plavi od hladnoće i udaraca.

No bila je to rutinska plovidba za to doba godine, i mornari se nisudali smesti. Zapravo, činilo se da su najzadovoljnija posada kojom je tajkapetan do tada zapovijedao. Na brodu se osjećala neobična slatkastaaroma koja je, premda se ni ona a ni njezin izvor nisu mogli točnoidentificirati, svima popravljala raspoloženje na neki stidljiv, osebujan

način i budila u njima tajnu nadu da ih nekakav predivan susret čeka ispod palube (ako je osoba bila na palubi) ili na palubi (ako je bila ispod). Poputšmrkača burmuta, muškarci su radeći njuškali zrak. "Ova stara kanta vonjako bombajska kurva", zagunđa jedan stari morski vuk, ali mlađi mornari,koji nikad nisu vidjeli Bombay, samo su se veselo nasmijali; kao svimornari, nisu gubili mnogo sna zbog pornografskih noćnih mora koje susve učestalije opsjedale njihove mreže za spavanje. Homoseksualni nagoni,koji bi u mornara isplivali na površinu tek nakon nekoliko mjeseciodvojenosti od njihovih žena, zapalucali su jezikom već nekoliko dananakon prolaska kroz Gibraltar, što je više zabavilo nego uznemirilo takospopadnute mornare.

Alobar je veći dio putovanja proveo sjedeći sam iza kosnika,uživajući u energiji valova, osvježen slanim bockavim kapljicama. Njemusu olujni dani omogućavali smirenu introspekciju, vrijeme da svoj dug ineobičan život dovede u kakvu-takvu perspektivu.

'Pan ima pravo', pomisli on. 'Smrt može čovjeku upropastiti život premda još diše.' More sikne na njega, ali on i ne trepne. 'Ako je Kudramrtva, mrtva poput svih umrlih, tad ne smijem samog sebe otjerati u ludiloželeći da je živa. Ne znam zašto se mrtvi ne vraćaju među žive. Vjerojatno je smrt tako divna, na nama neshvatljive načine, da je pokojnicima dražaod njihovih prijatelja i voljenih, premda sam sklon sumnjati da je tako.Ako je Kudra mrtva poput svih ostalih, tad bi mi bilo bolje da svladam

svoju tugu, kako moj život zbog potištenosti i žalosti ne bi postao imitacijasmrti.' On obriše komadić morske pjene iz oka i bez zlobe je otrese natragu valove.



'Ali ako je bandaloopski mrtva, ako može slobodno prolaziti izmeđuOvostranog i Onostranog? Premda je prošlo šest mjeseci, to je svejednorealistična pretpostavka s obzirom na njezine neuobičajene sposobnosti isilno važnu činjenicu da za sobom nije ostavila tijelo koje bi pljesnivilo uzemlji: ponijela ga je sa sobom. Nadam se tome, ali jahati na krilima te

nade od zore do mraka onako kako ovo plovilo jaše na propinjućimoceanskim valovima također je neka vrsta smrti. Dakako, plovim u NovuFrancusku noseći svoj mamac K23 s namjerom da je tamo sretnem, ali bihtrebao biti spreman nastaviti sa životom ako se ona i ne pojavi.'

Posvud oko njega, dokle mu pogled seže, hladna tirkizna voda. Sasvakim valom koji bi se propeo i zanjištao na tim vodama, u njegovoj bi seglavi propelo i zanjištalo jedno pitanje: odlaze li i dolaze Bandaloopi zaista

kako im je volja, bez uobičajenog razlikovanja između "života" i "smrti"?Gdje je dokaz? Tko su uopće bili Bandaloopi? Gdje su sad? Je li Kudra snjima? Zapljusne ga val ljubomore, kao da je on lađa na jesenskome moru.

Puno očekuje od svojeg parfema, ali što ako njegov miris nikad nedopre do Kudre? Ili ako dopre, a ona se ne može javiti? Ili - još i gore - štoako joj parfem više ništa ne znači?

Osim toga, kakva je veza, ako ikakva, između Kudre i Wren? To je

pravi misterij. Ako je Wren pisala po prašini u njegovu dnevnom boravku,ne znači li to da je i ona živa iza zastora koji nas odvaja od Onostranog? A budući da Wren ništa nije znala o dematerijalizaciji, i ideju besmrtnostismatrala neprirodnom i taštom, ne znači li njezina poruka na polici kaminada nije potrebno imati besmrtničke ambicije da bi se preživjelo poslijesmrti? Možda takozvane bandaloopske metode samo osiguravaju drukčijitip života - dulji, zdraviji, prilagodljiviji - ali imaju vrlo malo, a možda inikakve veze sa smrću? Pretpostavimo da onu riječ ("Erleichda!") nije

napisala Wren nego Kudra, posluživši se Wreninim jezikom i rukopisomkoje je nekako prisvojila u zagrobnom životu? Stope li se čovjekove žene u jedan entitet nakon svoje smrti? Bi li se on stopio s užarom Navinom ako ikad bi umro? Postoji li u Onostranom supružnički gulaš? Ili je posrijedisamo obična juha?

U tom trenutku, La Salle, onaj mladi dekintirani plemić, priđe pramcu u namjeri da uvuče Alobara u uljuđeni razgovor, ali je Alobar

pogledom pretraživao ocean i toliko se udubio u zamišljanje gulaša velikogkao ocean po kojem plovi, da je prečuo njegov pozdrav. Uvrijeđen, LaSalle se udalji; njegov je korak, unatoč ljuljanju palube, upućivao na



tvrdoglavi ponos zbog kojega za nekoliko godina neće priznati da seizgubio i da je u Teksasu umjesto da istražuje Louisianu (njegova ojađena posada naposljetku ga je ubila, lišivši ga prilike da utemelji New Orleans,američku prijestolnicu mirisa).

Alobar nastavi pogledom pretraživati more. Je li onaj val Kudra, a

ovaj Wren? Ili u svakom valu koji se digne i spusti ima kap Kudre i kapWren? Wren! Toliko je dugo i svojski volio Kudru da je gotovo zaboraviokoliko je nekoć ljubio Wren. Wren koja ga je utješila kad je prva sjedinauljezla poput otrovnice u njegov rajski vrt, Wren koja mu je bila pomoćnica u kasnijoj varci premda se snebivala nad njegovim sumanutimidejama o osobnom identitetu i opstanku. Wren koja ga je istrgnula izzagrljaja pogrebnog humka - i te iste noći raširila noge njegovu

nasljedniku. Ah, žene! Njihov misterij katkad kao da je veći od misterijasmrti!

Jedno je bilo sigurno: da nije bilo Wren, on ne bi bio ovdje poslijesedam stotina - da, sedam stotina! - godina, na putu u najčudniju pustolovinu svojega ionako neobičnog života. I sad, nakon toliko vremena,Wren je stupila s njim u vezu. Da bi mu rekla što? Glavu gore!

Neka joj bude. Visoko će dignuti glavu. Zapravo, osjeća se lako

poput mjehuričaste pjene koja se otkida s usana valova. Kakav god njegovdugi, anonimni život možda bio, u svakom je slučaju zabavan. Zabavan!Ako se drugima ta ocjena čini plitkom, banalnom - neka. Njemu se sad činida je njegov život dosad bio nekakva igra. Zakune se da će se ubuduće potruditi imati taj osjećaj igre više na umu, jer mu se čini da igra - više od pobožnosti, milosrđa ili budnosti - omogućava ljudskim bićima danadvladaju zlo.

Premda sad već vlažan od morske pjene, Alobar i ne pokuša sići u potpalublje. Već je dao jedno obećanje raljama mora i ostat će toliko daobeća još i sljedeće: ostat će vjeran svojoj pojedinačnoj svijesti! Možda jeto sebično. Možda će jednog dana, usprkos svojemu trudu, svejednozavršiti u velikoj juhi. No gledajući svoj život i život svijeta iz perspektivesedam uzastopnih i globtroterskih stoljeća, rekao bi to svima s ušimadovoljno hrabrima da čuju: duh pojedinca može odbacili cijeli povijesnimehanizam i učiniti ga bespredmetnim.

'Naša je individualnost sve - sve - što imamo. Ima onih koji jemijenjaju za sigurnost ili je potiskuju u korist onoga što smatraju poboljšanjem za društvo u cjelini, ali blago onome na treperavoj svjetlosti



zvijezde Danice koji je tetoši i jaši, obzirno, s ljubavlju i duhom, od jednedo druge čudnovate postaje duž gorko-slatkog životnog puta.'

Ako je u njegovu uvjerenju bilo sumnje, pukotine nastale kao posljedice učenja budista iz Samyea, ona se zakrpala kad se okrenuo odoštroga slanog zraka i osjetio dašak K23.

Alobaru je putovanje koristilo, ali je za Pana to bio drugi par rukava.Zapravo, bilo je to njegovo najužasnije životno iskustvo.

Ostarjeli je bog već doživio ozbiljne udarce sudbine: prezir Apolonai njegovih umišljenih sljedbenika, nastanak gradova, nesklonost filozofa -od Aristotela do Descartesa - koji su samodopadno tvrdili da je čovjekrazložan a priroda manjkava i - ono što je bilo najpogubnije za njega -združeni napori kršćanske crkve da ga diskreditira poistovjećivanjem sa

Sotonom. Ti bahati napadi, ti prljavi trikovi, ta ravnodušnost, učinili su ganemoćnim i nevidljivim, i možda bi ga potpuno uništili da nerazumnasklonost prema njemu nije opstala u zabitnim mjestima: skrovitimdolinama i dalekim planinskim brvnarama, te u srcima heretika, pohotnihžena, luđaka i pjesnika.

Nedavno su ga izvukli iz njegovih domorodačkih vrleti i preselili uurbano okružje, za koju bi seobu neki možda pomislili da će mu zadati

smrtni udarac. I zaista, teško mu je to palo, ali se prirodi ne može pobjeći popločavanjem ulica i podizanjem katnica; Pan je u Parizu svejedno našaodovoljno trave i drveća u parkovima i na praznim parcelama, dovoljnoživotinjskih nagona u njegovim građanima, da se održi na životu. No brod je bio nešto posve drugo.

Nikad se nije osjećao tako sputano: skučeno potpalublje, beskrajniocean. Bio je potpuno izvan svojeg kraljevstva, a potpuno u Posejdonovu -

stran i nestvaran osjećaj. Da smije zasvirati u svoju frulu, ribe bi počeleiskakati iz mora, sirene bi ustale iz svojih morskih postelja (ako sirene nisuizumrle kao i nimfe). Ali nije se usudio zasvirati. Nije se usudio skitati se po brodu niti izazivati nevolje. I da je smio, nije mogao. Patio je od morske bolesti.

Da je to ono najgore... Pomisao da se netko nevidljiv nagne prekoograde i izbaci zelenu žuč iz želuca koji nitko ne vidi gotovo je komična.Ali jao! Panu se smučilo od nečeg podmuklijeg nego što je ljuljanje broda:

počela ga je obuzimati i emocionalna mučnina. A uzrok je bio onaj parfem.Panu se posrećila savršena krabulja, u to nema sumnje: više ne zna

tko je! Parfem je odvajao njega od njega, rastakao ga. Nevidljivost je već



sama po sebi značila otuđivanje. Kad je pio iz izvora, jedino su mu vodenikukci uzvraćali pogled: ali čije to tijelo svrbi i čija ga ruka češe? U svojojse nevidljivosti sve jače vezao za svoj miris, kao da je posrijedi ljuštura,njegovo drugo tijelo, poznati orijentir - dome, smradni dome. Oniraznorazni parfemi su ga od početka zbunjivali, ali su zbog njegove

urođene arome mahom bili kratkog vijeka i rijetko bi trebalo dugo da onveselo i sigurno ponovno počne zaudarati poput stare peći naloženegonadama. No K23 je bio nešto drugo. Prikrio je njegovu kraljevsku kućusmrada onako kako bi magla kadšto izbrisala njegovu omiljenu stijenu:oblak bez džepova koji plovi u smjeru Ništavila.

Ironija je bila u tome što mu se taj novi parfem prilično sviđao: jasmin pirka poput blagog egipatskog lahora preko obrštenih pašnjaka

njegova uma, cikla stupa u ritmu bubnja od kojih se pune mošnje. Jasmin icikla zajedničkim su snagama otupjeli bol koja mu je tištala grud odrođenja. No je li moguće da je ta drevna tuga nužna za njegov identitetkoliko i njegov smrad?

Na kopnu se uspijevao nekako snalaziti. Kamenje i lišće su mu pomagali u tome. Ali na moru je izgubljen: diže mu se želudac, a ne znakome se diže. Dvaput na dan Alobar ga dođe pomazati. Nanjuši ga gdjegod bio: i kad se grčevito drži za brodsku ogradu ili u nekom spremniku zaužad leži i stenje. Pan je shvatio da je svakim novim nanošenjem mirisa jošošamućeniji, ali je, poput narkomana, već bio odveć ošamućen da bi odoliododatnoj ošamućenosti.

Dok se Mississippi Poodle približavao Novoj Francuskoj, mirišućikudikamo slađe od ijednog broda nakon prekooceanskog putovanja, čija je posada zviždukala radeći, časnici se skrivali iza bačvi u nježnom zagrljaju,a Alobar na pramcu prkosio budućnosti s blesavim smiješkom na licu. Pan

je ležao sklupčan u deliriju povraćanja na rubu smrti.Što ga je potaknulo da iznebuha skoči na svoja klecava kopita? Koji

je napad ludila pokrenuo njegov motor? Vjerojatno dvoje. Galeb, prvi kojisu ugledali nakon mnogih tjedana, obruši se nisko nad jarbol, glasnokrešteći. Upravo u tom trenutku, jedna od malobrojnih putnica prođe pokraj kutka u koji se Pan zavukao. Imala je mjesečnicu. Vjerojatno jemiris njezine katamenijske krvi, tmast i podzeman, koji je osjetio baš u

trenutku kad je zakriještao galeb, probudio nešto duboko i zatomljeno uonome što je ostalo od Panove svijesti. Možda bi to progovorilo i nečemu unama kad bismo prevladali barijere i vjerojatno je zato bolje da ne prčkamo



po toj praiskonskoj piti. U svakom slučaju, Pan skoči na noge, kaoopsjednut. Glavinjajući i posrćući, on srne kroz pregradu prema Alobarovuležaju.

Pan ugrabi Alobarovu vreću, prebaci je preko ramena i ne hajućihoće li prizor levitirajuće vreće možda poplašiti putnike, popne se

ljestvama na gornju palubu. Odlučno priđe ogradi preko koje je povratiosvaki zalogaj kojim ga je Alobar nahranio nakon Gibraltara, odveže vreću izavitla krčag - jedan jedini - K23 u ocean.

Alobar je užasnuto gledao kako Pan zatim vadi onu plavkastu bočicu.Trenutak-dva ju je držao u zraku, kao da se divi (ili ćudi) prizoru sebe kakolakrdijaški, zafrkantski, senzualno i moćno fruli u nekom zaboravljenomvremenu. Zraka sunca udari o plavkasto staklo i odbije se od dlakavog čela

ispupčenog lika na njemu, stvorenja koje kao da se smije, premda sviratugaljiv napjev: smije se bijednoj muci čovjekovoj. Druga sunčana zrakaodbije se od njezina čepa. A tad boca padne.

I dok je teški krčag bez oklijevanja potonuo na dno, Kudrina bočica, jedva dopola puna parfema, iskoči na površinu. I ostane tamo, poputsvijetlog končića na tamnoplavom baršunu morskog ramena.

Kimajući otpluta i brzo se nađe izvan dohvata mreža ili udica, nošena

strujom na jug, iskreći se, odišući mirisno, sudarajući se s ponekim ribljim brkom ili perajom, osuđena da naposljetku oplovi floridski poluotok, gdjeće čamiti u vodama primjerenima njezinu sadržaju sve do noći kad će jeorkanski plimni val izbaciti na obalu. I zakopati je. U blato rijekeMississippi.

SEATTLE

"STIŽE NARUDŽBA! BOK, RICKI! DAJ MI...""Devet otoka s blagom, šest radijalki, jedan astečki obred s

opsidijanskim štapićem za miješanje, dvanaest nedodirljivih, te prisilnoslijetanje s višnjom."

"Oho, večeras smo dobre volje."

Ricki se nagne preko mahagonija i podboči o kromirane prečke koje

su dijelile konobarski pult od ostatka šanka. Bio je to lijep, stari šank, dug izaobljen poput kljove i tako masivan da ga ni ukupno članstvo Bratstvaratobornih ispičutura Amerike ne bi moglo pomaknuti. Rickine gole ruke,



vlažne i prilično dlakave, izgledale su krhko na podlozi monolitnog šanka,ali joj je smiješak bio daleko od nokautiranog.

"Dobre volje? Dušo, rogovi su mi porasli do neba. A i tvoji će kadčuješ novost."

Priscilla odloži pladanj. "Kakvu novost?" upita.

"Zapravo, dvije novosti. Prva je da se Kćeri dnevnog menija sastaju u ponedjeljak. A iz pouzdanih sam izvora doznala da će ti odobritistipendiju."

Naramak zamora koji je Priscilla dotad nosila učas se prometne unaramak pjene. "Šališ se."

"Ne."

Kolibrićasta pjena. Paučinasta pjena. "Koliko? Znaš li?""Spominjao se iznos od dvije i pol tisuće."

Pjena dušikova oksida. "Ne zezaj?!" Priscilli nije bio potrebankalkulator da izračuna da će za dvije i pol tisuće dolara moći kupitidecilitar ponajboljeg jasminovog ulja, da će joj ostati dovoljno da se prehrani nekoliko mjeseci i da sve svoje vrijeme posveti identifikaciji, amožda i spravljanju te enigmatske osnovne primjese. To bi također značilo

da se neće morati obratiti svojoj pomajci za pomoć. "Bože Svemogući, pato je predivno!"

"Mislila sam si da će ti biti drago. Daj mi narudžbu, a ja ću ti ispričatiostatak novosti."

"Tri Carte Blance i 'ritu, to je sve."

Ricki počne miješati margaritu. "Margarita i tri Carte Blance, Pris",strogo će Ricki, podsjetivši je na redoslijed narudžbi.

"Oprosti." Priscilla uzdahne. "Uzbuđena sam", objasni ona, i te kakosvjesna da će, što se tiče smušenosti, ovo biti smjena kao ostale: jelovniciće joj ispadati iz ruke, prolijevat će koktele, pobrkati narudžbe, zaračunati premalo, zaračunati previše, štipkat će je pohotnici i vrijeđati kreposnici.Ah, ali smiješi joj se ispomoć. Duga od dvije i pol tisuće dolara s parfemom na jednom kraju i - tko zna - možda sa savršenim tacom nadrugom!

Ricki otvori piva i stavi ih na Priscillin pladanj. "A kruna svega je toda su mi iz klinike javili da je moja infekcija potpuno sanirana, pa ti i jamožemo zajedno provesti sutrašnju večer."



Priscilla se s mukom nasmiješi. "Baš super, Rick. Samo, sjećaš se daza sutra već imam nešto u planu? Domjenak u Zakladi Najslađi smijeh."

"Hoćeš reći da ćeš otići na to?"

"Aha. Zaintrigiralo me."

"U redu, ako želiš gubiti vrijeme, samo izvoli. Družba drogiranihčudaka priređuje luksuzni domjenak za nekakvu facu od znanstvenika koji je vjerojatno također drogirani čudak, ako baš želiš znati istinu. Nije to zamene."

"E pa, ja sam odlučila otići."

"Dobro. Nađemo se poslije."

"Možda će potrajati."

"Pa što? Čekat ću te."Priscilla rezignirano slegne ramenima. Čini se da mi je sudbina

postati lezbijka, pomisli ona. Zašto se opirati? Upita Ricki: "Kod tebe ilikod mene?" ne mareći što dvije konobarice nestrpljivo čekaju iza nje sasvojim narudžbama, ali se svejedno naslađuju svakom njihovom riječi.

"Tvoj stan je bliže."

"Neuredan je.""Uvijek je neuredan."

"Imaš pravo. Kako to da je kod tebe uvijek tako uredno? Kako ti touspijeva? Uz pomoć zrcala?"

Ricki odmahne glavom. "Lunarni mi je podznak u Djevici", reče ona."Svaki mjesec za punog mjeseca osjetim nagon da sredim račune i pospremim stan. Ne mogu si pomoći. Umjesto u vukodlaka, pretvaram se u

računovođu.""Kojeg se jedino može ubiti srebrnim vibratorom", dovikne Priscilla

odlazeći s pićima, a njezine kolegice, sad četiri u redu ispred konobarskog pulta, pogledaju je s gađenjem i zaprepaštenjem.

Priscilla završi subotnju smjenu uz uobičajeni broj nezgoda. Za jednim od njezinih stolova slavio se rođendan, što je značilo da slavljenikumora donijeti besplatnu tortu s upaljenom svijećom i otpjevati "Sretan

rođendan", a taj joj je zadatak uvijek bio mrzak. No oraspolože je riječi jednoga drugog gosta, poznatog mladog modnog fotografa iz Madrida,kojega su direktori neke robne kuće iz Seattlea počastili specijalitetom El



Papa Muerte: paeljom iz vrećice. On reče: "Kakva blamaža, kakav gaf! UEuropi se takva vulgarnost ne bi nikad mogla dogoditi. Rođendan je privatna stvar. Jedino u Americi može postati jeftin javni spektakl." Prijeodlaska kući, Pris naruči da fotografu pošalju za stol rođendansku tortu.

Na odlasku. Priscilla da Ricki rezervni ključ kako bi barmenica

mogla ući i pričekati je u nedjelju navečer. "Vidimo se poslije zabave",reče Pris. "Hvala ti na dobrim vijestima."

"Sigurna sam da ćeš naći načina da mi se odužiš", reče Ricki inamigne joj.

Priscilla se biciklom odveze kući. Lakne joj kad pred vratima nezatekne ciklu. Ohrabrena izgledima novčane potpore, dopusti si rijedakluksuz: ode ravno u krevet. No u snovima je neprestance miješala mirisne

tvari, pa se ujutro probudi - još u radnoj odjeći - gotovo jednako umornakao da je radila cijelu noć.

Kad se tuširala, na bedru ugleda crvene masnice veličine kovanice odčetvrt dolara: zaspala je s napojnicama u džepu. "Sotonin žig!" klikne ona."Ali novcu se jedno mora priznati: može te učiniti bogatom."

Nakon doručka koji se sastojao od napola svježih uštipaka i mlijekaiz konzerve, ona se obruši na stan sa spužvom i sredstvom za čišćenje, s

krpom i metlom, s organizacijskom strategijom za koju je dotad pokazalamalo talenta. Zadovoljit će se jedino kad stan bude čist kao suza. "Kako ćese Ricki iznenaditi!" reče ona.

Popodne odrijema. Usne oca. Bili su u njegovoj palači u Meksiku.On je utrljavao melem u nažuljana mjesta na njezinu bedru. V'lu Jackson jena koljenima ribala pod palače. Osjećao se jak miris amonijaka. Taj semiris osjećao i kad se Priscilla probudila. Cijelu minutu nije prepoznala

vlastiti stan. Najmanje izgužvani odjevni predmet u njezinu ormaru - a i on je

imao nabora koliko i republikanski predsjednici podbradaka - bila je zelenatrikotažna haljina koju joj je darovao bivši muž, argentinski harmonikaški prvak, Effecto Partido. Objesi je u kupaonici pa otvori tuš na najjače inajvruće, sve dok para na haljini ne učini ekvivalent jednog od onihdjelomično uspješnih zatezanja lica kakvom se podvrgavaju ostarjele

glumice. Haljina joj je dobro pristajala i skretala pozornost na ljubičasto unjezinim očima. Nanese sjenilo za oči i ruž, a kao završnicu protjera žicenaušnica kroz gotovo zarasle rupice u ušnim resicama. I naušnice su bileEffectov dar: majušne harmonike.



Ježeći se od uzbuđenja, ona odluči pozvati taksi. Zaklada Najslađismijeh bila je udaljena samo desetak ulica, ali je, kao i obično, kišilo, a nedolazi u obzir da se vozi na biciklu u svojoj najboljoj haljini.

Okrene zasun, dvaput provjeri jesu li vrata čvrsto zaključana, pa siđeu prizemlje pričekati taksi. "Stigne li cikla večeras, neka se mesožderka

Ricki bakće s tim", reče ona. Tiho se smijuljila dok je ulazila u taksi.Taksi je klizio po mokrim ulicama proizvodeći zvuk poput zmije

otrovnice. Nažalost, prije nego što je Priscilla mogla početi uživati u mrljineona, hrskavim presvlakama od vinila, tajanstvenom krčanju radiotaksija,već je stigla na svoje odredište. Pokaže pozivnicu jednom od šest zaštitara- triput više od uobičajenog broja - i odmah je puste kroz željezna vrata. Iznepripuštenog mnoštva koje se razlijevalo ispred njih, čak i na hladnoj

rosulji, začuje se glasno gunđanje i povici: "A tko je dovraga ova?" Pluća joj se na trenutak ispune nekakvim zlatnim plinom, tim pravedničkimhelijem koji odiže ošit svake poštene osobe koja ude u kakvu elitu. Pomaloošamućena od svoje povlaštenosti, otetura niz šljunčani prilaz koji jezavijao kroz vrt rododendrona do ulaznih stuba palače. Počela joj se priviđati meksička palača Wallyja Lestera, no tome dođe kraj kad nastubama spazi zgnječenog puža balavca.

Alka na vratima bila je u obliku vile: krilca, čarobni štapići i ostalirekviziti. "Hmm", reče Priscilla. Pomislila je da će je spopasti smijeh kadse alkom bude poslužila za ono za što alka služi - ali nije. Još je stajalazagledana u alku kad vrata otvori djevojčica od oko osam godina i pusti jeunutra. "Moj tata vjeruje u vile", reče dijete. "Hmm", odgovori Priscilla.

Premda bi zbog bršljanom opletenog eksterijera Zaklade Najslađismijeh čovjek očekivao pokućstvo presvučeno smeđom kožom, izlizane aliskupocjene istočnjačke sagove, izrezbarene drvene stropove i flamansketapiserije s motivima srednjovjekovnog lova na jelene ili mitološkihrazbijača, pokaže se da je unutrašnjost svijetla i moderna: krom, mutnostaklo, platneni kauči s presvlakama u hrabrim primarnim nijansama, podovi od ulaštenog drva, zidovi potpuno bijeli. "Bijelo poput alkaloidnihkristala", reći će Wiggs Dannyboy. "Bijelo poput jetijeva govna, bijelo kaosabat, bijelo kao Božji trbuh. Cvjetni su uzorci za osuđenike na smrt. Zidvas besmrtnika je bijel." Ponegdje je bilo grafika M. C. Eschera:

umnoženost ukočenih, metamorfnih prizora koji su uvjeravali promatračada je svijet zagonetka, a život petlja - i ništa više. (Escheru se kritičari podsmjehuju, ali bi on mogao biti jedan od šačice umjetnika koji nam ne



lažu.) Iznad kamina u kojem su tinjale cjepanice od prešane piljevine, bila je izložena oprema lovca na glave, vjerojatno ostaci iz dana kad je doktorDannyboy bio aktivni antropolog. "'Biste li popili koktel?" upitadjevojčica. Nego što.

U velikoj je prostoriji stajalo dvadesetak ljudi, a nitko nije izgledao

kao da se osjeća išta ugodnije od Priscille. Učini joj se da je prepoznala jednog od gostiju - baš čudno, trgovac parfemima na veliko, jedini na pacifičkom sjeverozapadu Amerike. Nekoliko puta kupila je od njegaskromne količine robe. On će joj naručiti francusko jasminovo ulje ako jojškolovane konobarice zaista dodijele novac da ga kupi. Upravo mu jenamjeravala pristupiti, pritom halapljivo gutajući viski i dumbirov napitak,kad doktor Dannyboy praktički uleti u prostoriju, glasno se predstavi i

pozove okupljene za stol.Blagovaonica je bila formalna, usprkos tome što je dugi stol bio odcrvene plastike, a stolci od kromiranih cijevi i grimiznog platna. I ovdje suzidovi bili bijeli, ukrašeni još ponekim Escherom: ponovljeni komentar o pjesničkim preobrazbama koje se sustavno, premda tajanstveno, javljaju unaizgled nespoznatljivoj petlji života. Svijeće su plamtjele u plastičnomsvijećnjaku. Posljednje jesenje krizanteme sa strepnjom su pognule glavice preko ruba vaze, poput putnika čiji krcati brod uplovljava u neobičnu imožda opasnu luku. Krizanteme su bile dio središnjega cvjetnogaranžmana koji je uključivao i nekoliko cikli.

Priscilla nije odmah uočila cikle. Zagledala se u doktora Dannyboya.Da jednooki pedesetogodišnjak može biti tako zgodan! Dannyboy je biovitak, graciozan i gibak preplanuo muškarac sportske građe s gnijezdomsvilenih uvojaka oblikovanih Aistreamovim sušilom za kosu, zubima poputtočaka na pločicama domina i s više iskre u onom jednom oku nego što

većina muškaraca ima u paru. Visokonaponski plava boja oka bila je uestetskoj suprotnosti s povezom koji je Dannyboy nosio na desnom oku, budući da je bio od bijelog vinila s naslikanom zelenom irskom djetelinomu sredini. Naravno, Priscilla je vidjela njegove fotografije, snimljene prije i poslije gubitka oka, ali se iz njih jedva mogao naslutiti šarm koji seslijevao iz Dannyboya poput pjene iz krigle piva.

Malo je znala o njegovu podrijetlu. Bio je izvanredno nadareni mladi

antropolog koji je otišao iz rodnog Dublina da bi predavao na Harvardu,gdje je eksperimentirao s halucinogenim kemikalijama izvan okviraznanstvenih istraživanja. Izgubio je profesuru, otputovao u porječje



Amazone kako bi s Indijancima žvakao halucinogene po- vijuše, vratio seu SAD kao samozvani psihodelični prorok, odnosno "elektronički šaman",kako je sam sebe nazvao, pojavljivao se u televizijskim kontakt- programima, držao predavanja po sveučilištima diljem zemlje, priličnogorljivo zagovarao postavku da neke droge mogu pojačati svijest i da su

osobe pojačane svijesti manje sklone nasilju, gramzivosti, strahu ili potiskivanju. Budući da nije nimalo u nacionalnom interesu građaneosloboditi nasilja, gramzivosti, straha ili potiskivanja, vlada je stupila uakciju i ušutkala doktora Dannyboya: uhite ga na temelju lažne optužbezbog uporabe marihuane i smjeste u hotel s čeličnim rešetkama. Odatle je pobjegao, ali su ga poslije dvije godine ponovno ščepali na nekojkostarikanskoj farmi orhideja i ponovno zatočili. Pomilovanje poslijegotovo deset godina, tijekom kojih je izgubio oko zbog nekog sadističkogazatvorskog čuvara i oplodio suprugu prokrijumčarivši svoju spermu uroladi. Pojavio se u Seattleu prije dvije godine da bi u tišini (onome što jeon smatrao tihim) utemeljio instituciju posvećenu "besmrtnosti iistraživanju dugovječnosti".

Priscilla je sve to znala, ali to kao da nije imalo nikakve veze s privlačnim muškarcem koji je sjedio na čelu stola u irskom tvidu, pijuckaocrno vino, povremeno kucnuo vilicom po svojem upadnom povezu za oko i

nadugačko i naširoko glagoljio o raznim temama. "Engleska!" začuje kako je prezirno zaurlao. "Kako se zemlja koja nije u stanju proizvesti većekoličine kocki leda može nadati da će se prodati pod veliku civilizaciju?" Nekoliko trenutaka nakon toga, svrnuo je razgovor na gramatiku: "Ne postoje istoznačnice!" samo što nije dreknuo. "Povodanj nije isto što i potop!" Nakon svake od tih objava on bi prasnuo u smijeh, gotovo kao dase sprda s time što je netom tako vatreno izjavio.

Na drugom kraju stola, u ulozi domaćice, sjedila je Dannyboyevakćerkica, Huxley Anne. Priscilla joj je sjedila slijeva. Mjesto nasuprotPriscilli bilo je prazno. "Tamo je trebala sjediti jedna crnkinja," nepozvanaobjasni Huxley Anne, "ali nije došla. Možda kasni. Živi daleko." I mjesto sDannyboyeve desne strane također je bilo slobodno. "To je tanjur doktoraMorgensterna", objasni djevojčica. "Sići će čim završi sa skakanjem."

"Skakanjem?" upita Priscilla.

"A-ha", zahihoće Huxley Anne. Prije nego što je uspjela neštododati, profesor Morgenstern ude u prostoriju i krene da će zauzeti svojemjesto. Visok, nabijeni Nijemac, u sivom odijelu, s naočalama, ćelav kao



jaje, taj bi znameniti kemičar možda izgledao kao utjelovljenje hladnog,oštroumnog, metodičnog, razboritog čovjeka da nije soptao poput bernardinca u planinskoj ophodnji. U licu je bio crven kao božićna čarapa,a srce mu je tuklo tako jako da mu je leptir-kravata poskakivala.

Unatoč tome što je počasni gost očito i neobično bio zadihan,

ostalima za stolom laknulo je kad su ga ugledali. To su mahom bili članoviznanstvenog bratstva Seattlea - šefovi odsjeka sa Sveučilišta Washington,fizičari iz Boeinga, kemičari iz Swedish Hospital, gradonačelnikovisavjetnici za medicinu i tehnologiju - i nisu se osjećali ugodno u društvuWiggsa Dannyboya, djelomice i zbog njegovih nepromišljenih objava igromkog smijeha. S obzirom na Dannyboyev ugled, ti su vrli profesorivjerojatno bili uvjereni da je njihov domaćin natankan nekakvom

ezoteričnom supstancijom, premda se Priscilla dovoljno dugo družila sdrogerašima iz Francuske četvrti i s laskavcima iz Irske četvrti da bi znalada taj tip preseravanja nije kemijski izazvan.

U svakom slučaju, gostima je vidno laknulo kad im se pridružiodoktor Morgenstern. Zapljeskali su kad je Wiggs digao svoju vinsku čašu ukoju je često zavirivao i rekao: "Dame i gospodo, poželimo dobrodošlicu uSeattle, u Zakladu Najslađi smijeh, u naše ugodno društvo ove kišne večeriu studenome, jedinom dvostrukom nobelovcu na svijetu, doktoruWolfgangu Morgensternu."

Kad se pljesak stišao, a kemičar sjeo i studiozno se zagledao uminestrone, mala Huxley Anne nagne se Pris i šapne: "Wolfgang, davidimo koliko si nobl. Tako kaže moj tata. Hi-hi." Priscilla se tomenasmije. Wiggs je jamačno čuo njezin smijeh, jer se veselo nasmiješi unjezinu smjeru i mahne joj žlicom za juhu.

Tjestenina s lososom bila je ukusna, i Huxley Anne, koja je bila narubu da postane bucka, ozbiljno se prihvati jedaćeg pribora. Mjesto preko puta Priscille ostane prazno. Ostali su gosti pokušavali zapodjenutirazgovor s prilično mučaljivim doktorom Morgensternom. Većini njihovih pitanja parirao je Wiggs Dannyboy koji bi, nakon jedne ili dvije smislenerečenice, izrekao kakav besmrtnički epigram, primjerice: "Ako nešto nemožete ponijeti sa sobom, nemojte ići" ili "Smrt je teška pogreška", nakončega bi se začuo veseli grohot iz dubina nabora njegova tvida - a na lica

njegovih pristojnih gostiju navukli se bolni osmijesi. Priscillu, koja je jelašuteći, sve je to silno zabavljalo dok nije spazila trio sirovih cikli ucvjetnom aranžmanu.



Bi li Dannyboy mogao stajati iza poljoprivrednih kultura ostavljenihna njezinu pragu? Ako je tako, s kojim ciljem? Priscilla utone u glib jezivihnagađanja, iz kojeg se iskobelja kad je sluškinja upita želi li za desertčokoladnu kremu ili pohane jabuke. "Uh... ovaj... što ste rekli?" promumljaPriscilla.

"Kako stojite s kalorijama?" upita sluškinja pokazujući pladanj sdesertima.

"Pa, njih ima više nego nas", reče Pris i izabere kremu.

Huxley Anne na to zaciči, a Wiggs drugi put te večeri zamigoljikomadom pribora za jelo prema Priscilli i s dragošću je pogleda.

Poslije kave, gosti se brzo prorijede. Očito su isključivo došliupoznati Wolfganga Morgensterna i kad su to obavili - više ili manjerazočarani - krenu prema izlazu. (Izlazu, a ne rješenju. Ne postojeistoznačnice.) "Zanimljivo," pomisli Priscilla, "ovi ljudi jedva čekaju daizađu, a oni na ulici žele ući." Odluči se pridružiti hrabroj grupici koja seokupila u prednjem salonu popiti brendi i zapaliti. Možda će poslije bitiorganiziran obilazak laboratorija. Ponajviše se željela raspitati o ciklama nastolu.

"Sad moram na počinak, gospođice...?"

"Partido. Gospođica Partido. Ali me možeš zvati Priscilla."

"Sad moram u krevet, Priscilla. Prošlo je deset sati, a od dima cigarami se vrti u glavi."

"Laku noć, Huxley Anne. Bilo je super." Ona prodrma djetetovu bucmastu ruku. "Misliš li da će nam tvoj tata dopustiti da zavirimo unjegove laboratorije?"

Djevojčica pogleda zbunjeno. "Kakve labradorije?" upita ona."Hram", reče Priscilla. "Nema labosa? Vjerojatno me to ne bi trebalo

iznenaditi. Možeš li mi pokazati gdje si objesila moj baloner? I meni se vrtiu glavi od dima cigara."

Priscilla strusi svoj konjak. Simptomi alkoholne traume skotrljaju jojse niz obraze dok je odijevala svoju žutu kabanicu. Mahne na pozdravmutnom liku Huxley Anne koji se uspinjao stubama i pomalo strašljivo,

premda je bila pripita, pristupi svojem domaćinu. On je stajao ispredkamina i pokazivao nekakve perjem urešene noževe za deranje koženekom intelektualnom paru koji je pokušavao strugnuti i porazgovarati s



doktorom Morgensternom. "Kanibalskim sladokuscima osobito je dragdlan ruke," govorio je Wiggs. "ali su im najveća poslastica testisi. Jednomsam ih i sam kušao. Vraški slasno!" Žena se zgrane.

"Oprostite, molim vas. Doktore Dannvboy..."

Wiggs se okrene prema Priscilli i njegovo zdravo oko, sjajno od pameti i buntovništva, odmjeri je poput svjetioničkoga svjetlosnog snopa. I povez s djetelinom pode njegovim stopama. "Ne odlazite valjda?"

"Odlazim. Ne znam što uopće tražim ovdje. Ali hvala na večeri.Vraški slasno."

Onaj par utekne. Dannyboy se naceri. "Naravno, slobodno idite. A ne bi se moglo reći da i vi niste slasni." Rekao je slasni, i vjerojatno je i mislio slasni, budući da su tečni, ukusni i pikantni neprihvatljive istoznačnice."No morate li bježati?"

Taj sjaj u njegovu oku! Taj pjevušeći glas! Razina estrogena podigne joj se od nule do stotke u nula zarez devet sekundi. Privlačna sila teža bila je tako jaka da joj zdjelica odleti prema natrag, a bradavice se ukrute. Ona jedva propenta: "Da. Imam spoj."

"Spoj, a? Ne izgledate baš najsretniji zbog toga. Zapravo, mila moja,ako smijem takvo što reći, sve u svemu izgledate mi kao nesretna žena. Akažem takvo što iako ste večeras bili ovdje jedina gošća sa smislom zahumor. Što znači da ste bili jedina gošća sa zrncem pameti."

Priscillu to zatekne. Nije znala bi li se uvrijedila ili osjetila polaskanom. "Sa mnom je sve u redu", reče ona. "Malo sam umorna. Vašisu zaključci ishitreni. Osim toga, prirodno je biti nesretan. Nisam odšupljoglavaca koji vrijeme trate na izbjegavanje uobičajenog životnog jada."

Krene prema vratima, ali ne prebrzo. On pode za njom.

"Naravno, u životu je puno jada, nego što, a smrt je dodatni jad.Prepast, strah, tjeskoba, krivnja, čak i malo neuroze, potpuno su prirodnereakcije na život koji obećava takav neprihvatljiv kraj. Trik je u tome da setakve reakcije ne shvate preozbiljno, da se ne trivijalizira ionako prekratki boravak u ovom tetrapaku od tijela surađujući s jadom."

"Meni se čini", reče Priscilla, zakopčavajući i otkopčavajući ovratniksvoje kabanice, "da su upravo takozvani sretni ljudi trivijalni. Izbjegavajustvarnost i nikad ne razmišljaju ni o čemu važnome."



"Stvarnost je subjektivna, i ova je kultura neprosvijećeno sklonasmatrati da je nešto 'važno' jedino ako je razumno i strogo. Naravno,svejedno imate pravo što se tiče tih vaših Bezbrižnih Glupana, samo štooni nisu sretni nego lobotomizirani. Ali vaši su Sumorni Pametnjakovići jednako smiješni. Kad si nesretan, pridaješ si puno pozornosti i počneš se

vraški ozbiljno shvaćati. Istinski sretni ljudi - znači ljudi koji zaista sebevole - o sebi previše ne razmišljaju. Nesretne osobe srde se kad ih pokušašrazvedriti, jer to znači da moraju prestati mozgati o sebi i obratiti pozornostna svijet. Nezadovoljstvo je krajnji oblik sebičnosti."

Misli li on da je ona njegovo slušateljstvo ili nešto takvo? Zar ne vidida je ona nedežurna konobarica puna čokoladne kreme i cuge, naneizbježivoj putanji sudara s usnama zgodne talijanske barmenice?

"Kriste", reče ona. "Govorite kao navijeni.""To ne iznenađuje."

"Jer čitate previše?"

"Ne može se čitati previše. Osim ako je riječ o afektiranimakademskim romanima kakve vi čitate. Ono što želim reći jest da bih se,kao dječarac, ranom zorom popeo u roditeljski krevet, zavukao izmeđumame i tate, a oni bi se oboje odmah prevrnuli na drugu stranu i okrenuli

mi leđa, kao da su par podupirača za knjige. Logično je da sam odrastao uuvjerenju da sam knjižurina."

"Roditeljsko odbacivanje, a? To je tema o kojoj sve znam. Čini se davas to nije usporilo."

"Imate li volje porazgovarati o tome?"

"Ne", reče ona. Uočila je svoju šansu i odluči je iskoristiti. "Ali bih bila voljna porazgovarati o ciklama."

U njegovu grlu smijeh prasne poput petarde, pa se i posljednji gostirazlete uzeti svoje kišobranćiće. Dannvbovevo se oko najprije zatvori, pa polako otvori, a taj se proces toliko otegnuo da se kuća, kad mu je šarenicaoka ponovno zasjala punim sjajem, dotad ispraznila. Znanstvenici Seattleasu otperjali, a Wolfgang Morgenstern bio već na pola stubišta. "Cikle,kažete?"

"Tako je! Želim znati zašto sam večeras pozvana ovamo i zašto

sredina vašeg jedaćeg stola neobično podsjeća na moj prag."Ton joj je bio tako odlučno čvrst da je on mogao na njega odložiti

svoj brendi.



"Ah! Doista. Hm. Da budem potpuno iskren, gospođice Partido -dušo - na mojem je stolu večeras bila porcija cikle jer je na vašem pragu bilo cikle - ali nažalost nisam siguran kakva je veza između toga. Osim daima nekakve veze s tisuću godina starim domarom i njegovim parfemom."

Ona ga pozorno osmotri, poru po poru. Bio je pripit i užasno zvrkast

(i dražestan na taj očinski način od kojeg bi joj se srce najradije izvalilo naleđa da ga se češka), ali nije jahao na psihodeličnim valovima, u to je bilasigurna. Usto, izgledao je iskreno. "O čemu vi to?" upita ona.

"Zaista, o čemu ja to? Nadao sam se da ćemo o tome večeras porazgovarati, ali se pojavila samo jedna od vas. Zapravo, cijeli sam tjedanznao da će Marcel LeFever stići tek iduće nedjelje, ali sam zaista očekivaoda će ona druga..."

"Samo malo. Marcel LeFever? Proizvođač parfema?""Baš taj i nijedan drugi."

Priscilla je čula govor "Zeca" LeFevera na skupu proizvođača parfema. Bio je to dojmljiv govor i na neki joj je suludi način promijenioživot. Ona raskopča kabanicu. "Mislim da bismo trebali sjesti i porazgovarati", reče ona.

"U redu", reče on i pomogne joj skinuti kabanicu. "Reći ću da namdonesu nešto tekuće. Usput, gospođice Partido - iako znam da je uvreda zaDjevicu Mariju miješati posao sa zadovoljstvom, no zadovoljstvo jest moj posao - produžetak zadovoljstva, u beskraj, u vječnost - a moju besmrtnudušu krijepi vaša ljupkost, vi ste melem za moje umorne oči, da takokažem," on praznom čašom kucne po povezu s djetelinom, "zaslužujem dame se noćas baci okovanog lancima u crkveni podrum bez društvakasetofona ako vas kao pravo muško ne zamolim za majušni, lagašni

cjelov, znak vaše oralno-mišićne naklonosti." Kriste, pomisli ona. Kladim se da kurvin sin zaista vjeruje u vile. Ali

nije si mogla pomoći i da mu pusu.

Istodobno, desetak ulica dalje, Ricki koja je nosila pola kilogramafino umotane čokolade, ude u Priscillin stan. Za to joj nije bila potrebna posebna vještina: vrata nisu bila zaključana. Zapravo, bila su odškrinuta.Ricki zavrti glavom. "Gdje je toj curi pamet?" upita se.

Osim toga, Ricki nikad Priscilin stan nije vidjela u gorem stanju.Istina, nigdje se nije mogla vidjeti kakva kvrgava stara cikletina, a stan jemirisao kao da je nedavno oriban - vonj amonijaka probijao se kroz cvjetne



mirise improviziranog laboratorija - ali su ladice komode bile izvučene,ormarić u čajnoj kuhinji izgledao kao da je po njemu prekopavalaizgladnjela gorila, stvari su bile razbacane posvud. Kupaonica je bilazasuta ulošcima - do toga je došlo.

Ricki zasuče rukave gornjeg dijela trenirke i počne pospremati stan.

Trebalo joj je gotovo dva sata - sva sreća da je riječ o garsonijeri - ali jenjezina savjesnost Djevice naposljetku prevagnula. "Kako će se Prisiznenaditi", reče ona. "Prošla je ponoć. Nadam se da će uskoro stići."

NEW ORLEANSČIM VAŠ ZRAKOPLOV SLETI U NEW ORLEANSU, zalijepi se

za vas nešto gnjecavo i crno i zajaši vam nogu poput močvarnog psa udoba parenja; jedini način na koji to obilježje New Orleansa možete zgulitisa sebe jest da ga pojedete. A to znači pohano voće, krem juha od potočnihrakova i riža s kamenicama, to znači škampe u remuladi, pitu od pecanoraha i crveni grah s rižom, to znači otmjeni pompano au papillote16 ,otkvačeni file z'herbes i pregršt sirovih kamenica, to znači prženo meso zazajutrak, divovski sendvič s čau-čauom17 prije spavanja, a između toga bačve variva od bamije. Posjetitelji toga grada nerijetko nabace sedam

kilograma u tjedan dana - no alternativa je kudikamo gora. Ne jedete li idanju i noću, prestanete li u krvotok ubacivati domorodačke sokove, osjetitćete kako vam tajanstvena zvijer toga grada uporno zajahuje nogu; i nesamo to - osjećat ćete njezino prljavo prisuće kako se trlja o vas još dugonakon odlaska iz grada. Zapravo, kao svaki seksualni manijak, može vamostaviti trajne duševne ožiljke.

Pomislilo bi se da su ovdašnji ljudi imuni na to - a donekle i jesu - ali

i rođeni Njuorleančanin mora dati svoj doprinos konzumiranju kreolskehrane - ili otrpjeti posljedice. Ovdašnja je kuhinja, naravno, božanstvena, ato što stanovnici New Orleansa osjećaju nasušnu potrebu tako često jesti urestoranima ne čini im nikakav problem, osim financijski. Ali postojeskriveni motivi o kojima južnjačka vlastela ne govori. Čak i običan puknevoljko priznaje postojanje ogavne sablasti koja proganja njihov grad. Nahrane neman i izvuku iz toga što se da.

Ako stanovnici New Orleansa neko vrijeme izbivaju iz grada, znajuda bez obzira na to kako su dobro jeli na putu, moraju tu neman nahranitičim se vrate. I tako je V'lu Jackson, kad je izašla iz zrakoplova iz Seattlea,odmah osjetila glad za slikovitim pladnjem Arnaudove daube panee, uz



prilog čaše vina Bichot Chass-Montrache (uz možda štrcaj laudanuma dasuzbije njegovu kiselost). Ali kad ugleda Lily Devalier, koja ju je dočekalana aerodromu, ona samo reče: "Mmm, al' bi' rado svratila do BusteraHolmesa gricnut' koje rebarce prije neg' krenemo kući."

A Madam Devalier reče: "Zaboga, mila moja, sve sam ostavila i

potrošila malo bogatstvo da dojurim do Moisant Fielda", još je zvalameđunarodnu zračnu luku New Orleansa njezinim prvotnim imenom,"pred tebe, a ti sad želiš da sjedim u toj rupi dok ti umačeš rebarca u sos imljaskaš. Zar ti nisu dali jesti u avionu?" Unatoč svojem prigovaranju, rečetaksistu da vozi u Busterov restoran, jer je u duši shvaćala V'luinu potrebu.

No Madam nije shvaćala zašto je V'lu tražila da ona dođe po nju naaerodrom. Zapravo, nije posve shvaćala ni razloge koji su naveli V'lu da

uopće otputuje u Seattle. Lily se oglušila na pozivnicu osoblju parfimerijeDevalier da dođu na primanje u nekakvu zgradu u Seattleu čije je imezvučalo kao da je riječ o varijeteu. Sumnjala je da je posrijedi nekakavreklamni štos za onu rupu u kojoj radi Priscilla. "Doktor WolfgangMorgenstern" vjerojatno je jedan od onih glasnih Židovčića kojima se plaća da u društvu pričaju masne viceve. A tad stigne omotnica u kojoj su bili povratna avionska karta i popis gostiju, među kojima je biloznanstvenika, proizvođača parfema i - baš kao što je i mislila - PriscillaPartido. Vrlo zanimljivo. Svejedno je Lily odbijala i samu pomisao naodlazak, ali ju je V'lu počela nagovarati da u tom slučaju njoj dopusti ići.Premda joj se pomisao da bi V'lu večerala za istim stolom s gospodom odznanosti činila apsurdnom, prevlada znatiželja, briga za Priscillu, loša probava ili nešto drugo, i ona dopusti toj bijednoj i priprostoj curi iz južnjačke močvare da na visokoj nozi odleti zrakoplovom kako bi od sebe -i parfimerije - napravila budalu u dalekom gradu koji je, koliko je Madam

mogla zaključiti, jedva civiliziran.Izjedala ju je briga cijelo vrijeme dok njezine pomoćnice nije bilo.

Kad je stigao V'luin brzojav s molbom da je dočeka u zračnoj luci, obuzela ju je nervoza kakvu jamačno osjeća lažni dijamant. Ali je V'lu doplovilakroz terminal, lijepa i staložena kao Miss Tanzanije u televizijskom izboruljepotica, nasmiješena poput mace koja je progutala kanarinca18. A svaki put kad bi joj Madam pokušala postaviti neko pitanje o njezinu putovanju,ona bi se nasmiješila na taj samodopadni ali postiđeni način i rekla:"Užasno sam gladna, milostiva. Pričat ćemo o tome kad se najedem."

Naravno, V'lu ne bi umrla od gladi, nego joj je bila mrska pomisao



da bi se nešto vruće i ogavno trljalo o nju - ako ne pripada MarceluLeFeveru. Ili možda Bingu Pidžami. Kad je prvi decilitar umaka skliznuoniz njezin jednjak, ona zvijer podvije rep i ode, pa se V'lu osjeti dovoljnosigurnom da objasni. "Pravo govoreć', milostiva, odgovor na vaše pitanje jene. Nisam je vidjela."

Madam nije mogla povjerovati. "Nisi vidjela Priscillu? Zar nije bilana večeri?"

"Da, milostiva, bila je."

"Pa..."

"Al' ja nisam."

Lily Devalier iskočila bi iz kože da je bilo dovoljno mjesta za stolom.

(Tonaža Madam D. bila je veća od bilo koje žene koja se usidrila urestoranu Buster's nakon Velme Middieton ili možda Bessie Smith.) "Štoto zaboga govoriš, dijete?! Nisi otišla na primanje?"

"Ne, milostiva."

"Sacrebleu!" Lily izvuče rupčić iz svoje staromodne crne torbice iotare čelo. Rupčić je mirisao po nečemu - jasminu Binga Pidžame?Opijumu? Ili nečem gorem? - što je prepoznalo nekoliko crnih glava koje

se podignu iznad porcija graha i riže. "Pa, što se dogodilo? Što je krenulo po zlu?" Zamišljala je prizore: V"lu izgubljeno luta Seattleom jer neuspijeva naći zgradu tog "Najslađeg smijeha", ili joj ne dopuštaju ući u nju.

"Ništ' nije krenulo po zlu." V'lu razvuče usne u taj izluđujućetajanstveni i samodopadni smiješak. "U nečem je krenulo po dobru."

"Merde", prasne Madam Devalier koja si nikad ne bi dopustila psovati na engleskom. "Van s tim, odmah - van s tim! - što se događa?"

V'lu dopusti da joj se riječi polako procijede kroz slinu obojenumesom sa žara i besprijekorne zube: "Imam flašu."

Madam Devalier jedva da je reagirala. Jedanput-dvaput trepne izagleda se u V'lu tupo, ili zapanjeno, poput mladunčeta kita nasukanog nakrcatoj plaži.

"Imam flašu", ponovi V'lu. Vidljivo zbunjena, Madam trepne jošnekoliko puta. Izgledala je gotovo slaboumno. "Ali... to je Prisina boca",

slabašno je negodovala."Više nije!"



"Ukrala si njezinu bocu?"

'Otuđila sam ju", reče V'lu. "Ta flaša pripada našoj trgovini, nikadnije bila Priscillina, vi to znate k'o i ja."

Madam nije bila sigurna zna li to ona ili ne zna. Slabo je hajala za bočicu, pa su joj okolnosti njezina prispjeća i odlaska bile nejasne. Čvrstostisne oči i pomiriše rupčić, pokušavajući se prisjetiti.

Dogodilo se to nakon raspada Prisina braka s onom ostarjelom tangomustrom, a nakon smrti njezina obožavanog tatice. Pris je objavila, uzdozu patetičnog razmetanja, da će se ipak baviti parfemima. Lily je bila usedmom nebu! Ali djevojka nije željela šegrtovati u šeprtljavoj trgovinisvoje pomajke - ma kakvi! - ona je namjeravala upisati fakultet i studiratikemiju. Novac od nagodbe pri razvodu od Effecta Partida iskoristit će da

se uputi u suvremenu proizvodnju mirisa. Ne želi imati posla s tomstaromodnom, bezveznom uličnom parfimerijem Devalier koja loše posluje. Lily to malo povrijedi, ali bila je svjesna da su se vremena promijenila i da su za mladu generaciju njezine metode starinske, ako ne izastarjele. Naposljetku pošalje Pris na sveučilište Vanderbilt uz svoj blagoslov.

Iako je dobivala same petice, Priscilla je ostala nemirna i

melankolična, a na isteku prve godine vrati se u New Orleans: izjavi da joj je dosta studiranja i da želi preuzeti parfimeriju Devalier. No umeđuvremenu je Madam uzela kao ispomoć mladu crnkinju s BelleBayoua, plantaže u vlasništvu ogranka obitelji Devalier. V'lu Jackson bila je pametna, željna učenja i premda gotovo komično provincijalna, Madam je zavoli. Neće izbaciti V'lu kroz vrata zbog Pris, jer se Pris može svakogčasa predomisliti i odjuriti u lov na bogatstvo, na nekog starijeg muškarcaili na oboje. Usto, V'lu je Madam bila i kućna koliko i trgovačka pomoćnica, za koju zadaću Priscilla ne bi imala ni želje ni volje. A kad jeriječ o odanosti i poštovanju, V'lu joj je bila više poput kćeri nego što je toPriscilla ikad bila.

Madam obavijesti Pris da može ostati preko ljeta, pod uvjetom daodradi za stan i hranu, ali da će si u rujnu morati naći nešto drugo. Pris nije bila nimalo sretna zbog toga, ali Effectov se novac topio i nije imala punoizbora. Bila je vrijedna, premda nespretna, i pazila kako se ponaša, iako je

često hodala tako jako ispupčene donje usne da je mogla jesti rajčice krozteniski reket. Da, dogodilo se to toga ljeta - tad je stigla ta bočica koja jeizazvala priličnu strku. Donijeli su je neki pretraživači plaža, prisjeti se



Madam, neki bračni par umirovljenika. Iskopali su je iz blata blizu ušćaMississippija, a budući da je očito bila prilično stara, pomislili su da bimogla zanimati nekoga tko se bavi parfemima. Nedavno su se preselili u prikolicu, pa imaju malo mjesta za drangulije, a osim toga, lik sa strane jenekakav vrag koji ne pripada kršćanskoj kući. Darovat će nađeni predmet

parfimeriji Devalier jer su prije četrdeset pet godina u njoj kupili bočicumirisa dok su bili na medenom mjesecu.

Da, sad se Lily sjeća jasno kao dan: Pris i V'lu stajale su iza pulta iPris je govorila: "Studirati je zabavno i može se naučiti puno togazanimljivog, ali ako se želiš doista obogatiti, moraš se otisnuti u svijet isam nešto početi." Mirišući sad svoj rupčić, Madam je čula te riječi jasnokao da su na Buster'sovu jelovniku. Upravo u tom trenutku, prisjeti se ona,

ušli su ti ljudi i darovali im bočicu.Ona je imala nekog posla u uredu, sređivala poslovne knjige,razmišljala ima li načina da ponovno postavi parfimeriju na zdrave noge i počne zarađivati od parfema kako se ne bi morala baviti onim... drugim poslom. Iz stražnje prostorije zahvali onom paru na njihovoj nostalgičnojgesti, ali ne ustane. I s mjesta na kojem je sjedila vidjela je da je boca prevelika za spremnik nekog zaista finog parfema, te da je u njoj ostalosamo nekoliko kapi: vrijeme i voda vjerojatno su odavno oslabile njihovusnagu. Boca je imala simpatičan oblik, a njezina plavkasta nijansa davala joj je mističnu auru. Zbog te čudne rogate figure utisnute sa strane, bočica bi bila izvrstan spremnik za raznovrsne pripravke, prisile li je okrutneokolnosti da proširi asortiman svoje vradžbinske farmakopeje. Pregledat će bocu kad bude imala vremena i tad procijeniti od kakve bi joj koristi mogla biti. U međuvremenu, kad je već riječ o vradžbinama, mora ove minuse pretvoriti u pluseve.

Lice je bila zabila u knjige, kao sad u svoj mirisni rupčić, kad su Prisi V'lu izvadile čep iz boce i počele uzdisati nad miomirisom koji jeispustila. Što one znaju, jedna plantažna seljančica i propala studentica?Ona će boci prinijeti svoju ekspertnu frnjokalicu kad bude uhvatilatrenutak vremena, ali ljudi moji, kakvo olfaktorno uzbuđenje može kriti praktički prazna raritetna boca iskopana iz blata?

Budući da se s knjigom poslovanja gnjavila do večere, Madam se

pridrijema čim je progutala posljednju žlicu variva od bamije. Ode u krevetne provjerivši osiromašeni sadržaj one antikvitetne bočice. A te noćiPriscilla pobjegne s bocom kao što je pobjegla s Effectom Partidom (samo



što ovom prigodom nitko nije morao svirati harmoniku ispod njezina prozora). E pa ljetu se ionako bližio kraj, stoga zbogom Pris, mila moja.Bog te blagoslovio. Njezin je egzodus vjerojatno bio blagoslov. A boca?Ona je nevažna, premda je u sljedeće tri godine Vlu iznašla nebrojeno prigoda da zbog nje grinta.

Kad je Lily maknula rupčić s lica i trgnula se iz transa, ugleda Vlukako delikatno glođe vrh rebarca. Gosti koji su zurili u njih, vrate se jelu.Jedan, usta punih kukuruznog kruha, šapne svojem kolegi: "Ona MadamD. crpi tajne moći iz bilja." Nije pobliže rekao kojeg bilja.

"Vlu, baš i ne odobravam to što si učinila, jer nije pošteno a ni potrebno. Ta je boca očito nešto značila Priscilli, bila dio njezine fantazije. Nama malo vrijedi."

"Nemojte reć' više ni riječi dok je ne pomirišete, milostiva. Nikad jeniste pomirisali!"

"Pa..."

"Glavni je sastojak jasmin, i to zasitni, gotovo dobar ko cvjetovinašeg Binga Pidžame. Gornja je primjesa limunkasta, ko naš pripravak. Aima još nešto, milostiva, ima i osnovnu primjesu. Ima osnovu koja namtreba!"

"Svejedno, Priscilla je bila..."

"Pomirišite."

"Ali..."

"Pomirišite ga!"

"U redu. Ali ne ovdje."

Izađu u Burgundy Street na zalaz sunca. Studeni je bio na izmaku i uzraku se osjećala svježina, ali je bilo ljudi na balkonima i na trijemovima. Nalazile su se u jednom od malobrojnih dijelova Francuske četvrti u kojemsu još živjeli crnci, jer su poskupljenjem stanarina uglavnom protjerani sonu stranu razdjelnice koja prolazi North Rampart Streetom. Što je Četvrtderutnija, to je čini se u njoj skuplje stanovati.

Zgrade u Burgundy Streetu bile su mahom četverosobne kreolskekolibe kojima su nedostajala sjenovita dvorišta i u kojima je, daleko od

pogleda turista i fotografa, tekao pravi društveni život Francuske četvrti.Zbog toga su stanovnici te ulice sjedili na svojim trijemovima, no premdaizloženi pogledima prolaznika, uspijevali su zaštititi svoju privatnost.





nabijeni čep i nosnice su joj sad lebdjele i podrhtavale: otvoreni skladišni prostori matičnog broda teleportiraju svoj tovar. Doista, njezin nos,zapravo cijela njezina glava kao da je otežala i širila se svakim dahom, anjezina zategnuta kosa, obojena u crnu boju kovčežića Satchmove kornet-trube, počela se mreškati u sumraku boje tabasca.

Poput pianina u gradu bez autoprijevoznika, Madam se čvrstousidrila na mjestu, a njezin volumen bio je skamenjen poput divlje svinjezaslijepljene snopovima kamionskih svjetala. Vesela crnačka pogrebna povorka mogla je promarširati kroz rupice njezina steznika a da se ona ne bi promeškoljila. Za nekog prolaznika, a možda i za V'lu, ona je bilazdepasta postarija gospoda s crnim čizmicama na vezanje na nogama, nosa prislonjena na grlić boce, ali u njezinoj otičućoj glavi, među gredama

njezine sfenoetmoidalne šupljine, jačala je glazba, rađala se sreća; njezino je zdepasto staro srce nabujalo, ponovno postalo poletno i mlado, poputizgubljene lopte za plažu otpuhane kilometrima niz pristanište iosvijetljene suhim munjama.

V'lu je strpljivo čekala. Znala je da je dobar znak to što Madam takodugo miriše. Gotovo da je osjećala kako energija isijava iz staromodnih"faldi" Madamina ponoćnoplavog kombinea, osjećala je kako ta energijagravira njezin debeli namaz ruža i kako se skuplja u šarenim udubinamanjezina nakita. V'lu je lupkala svojim valjkastim nožnim prstima i čekala.

Sunce je zašlo, a Ulica St. Ann bila u mraku kad je Lily ponovnozačepila bocu i vratila je V'lu. Imala je ozareno lice, premda nije bilomoguće odrediti je li to od uspomena ili očekivanja. Glasom drhtavim i blaženim, ona reče: "Da ga je barem Tatek mogao omirisati." Dugo nakontoga je šutjela.

Hodale su šuteći. Starica je u hodu mahala torbicom. Kad su stigle uRoyal Street i skrenule lijevo prema parfimeriji, ona reče: "Ponosim setobom V'lu, a i Pris. Odmah ste prepoznale njegovu veličanstvenost. Radivas dvije odgonetnut ću tu osnovnu primjesu. Sad me muči što bi to moglo biti. U boci nije ostalo dovoljno tekućine da bih je dala analizirati ukemijski laboratorij. Ali otkrit ću ja što je to, možeš na to računati! LilyDevalier možda nema proslavljeni nos kao Zec LeFever, možda se služilametodama zbog kojih bi svaki ugledniji proizvođač parfema postiđeno

pognuo glavu, ali ona zna sve o parfemima, vjeruj joj, zna sve o ciglama ižbuci parfema, zna svaki živac i emociju parfema." Zastane. "Mislim da jeovo nešto egipatsko. Čula sam da su neki njihovi parfemi zadržali miris i



nakon tri tisuće godina. A tu je i ta boca!" Ona se prekriži, ne prestavšimahati torbicom. "Nekakav puteni zloduh iz mnogobožačkog Egipta.Poludjeli bi za takvim čime na karnevalu! Ali miris mu je anđeoski. Jadnamala Pris, koje li amaterke! Imala je jednake izglede da ude u trag tojosnovnoj primjesi koliko i gruda snijega da se održi u pustinji, zar ne?"

"Imate pravo.""Ali ja ću joj ući u trag. Ponovno ću proizvesti taj sjajni parfem - a s

našim će jasminom biti još sjajniji - i posvetit ću ga tebi i Pris."

Valjala se i gegala niz ulicu, zamahujući torbicom u sve širem luku.U nekim bi četvrtima - možda čak i u New Orleansu - privlačila poglede,ali Francuska četvrt nije bila jedna od njih. Ta u Francuskoj je četvrti bilohomoseksualaca s psećim ogrlicama oko vrata koje su na lancu vodili

njihovi ljubavnici, bilo je silno istetoviranih žena ogrnutih zmijama, južnjačkih mistika zašivenih vjeđa koji bi vam proricali sudbinu za pohanimesni odrezak, te ljudi koji su nosili fašničke kostime tri stotine šezdeset pet dana u godini. Ne. Francuska četvrt nije bila okružje u kojem bi sezapazila pretjerano našminkana krupna žena koja maše torbicom. Zapravo,četvrt nije obratila pozornost ni na vitkog crnca s čudnovatom zujećom, pulsirajučom, uzbibanom ćepicom na glavi, koji je iskoračio iz sjene,

prišao krupnoj ženi i pružio joj golemi buket jasminovih grana umotanih u promočeni novinski papir.

Zapravo, Francuska četvrt nije obraćala pozornost sve dok se dvojicau odijelima nisu pomolila iz sjena na suprotnoj strani ulice i crncaustrijelila.

PARIZ

"... PRIJE DEVEDESET MILIJUNA GODINA, plus-minus dvadesetmilijuna, dogodile su se..."

Što je to? Je li to Zečev glas?

"... dvije stvari koje bi trebale zanimati sve proizvođače parfema. Uto doba, potkraj..."

To i jest bio Zečev glas.

"... krede..."Tko osim Zeca ima snažan, dubok, blag, sinkopiran, prigušen glas,

glas poput ugljena koji se formira u močvarama krede?



"... cvijeće je zbrisalo dinosaure s lica zemlje."

Zec je vjerojatno imao takav glas jer je, za razliku od većineFrancuza, odbijao govoriti kroz nos. Zec je smatrao da je nos stvoren zanešto uzvišenije. Ali odakle Zec u Lucovu uredu? Zec se trebao ukrcati na jutarnji let za Ameriku.

Kad je začuo bratićev glas, ruka Claudea LeFevera skamenila se poput Meduzina optičara. Poslije nekoliko trenutaka, voljom natjeramotoričku funkciju natrag u svoje prste i polako okrene okruglu kvaku. Zastolom predsjednika uprave - njegova glava nalik na teglenicu na svu jesreću bila lišena tereta maske kita - sjedio je njegov otac i slušao kasetu.Luc LeFever kimne glavom svojem sinu i pritisne tipku za stanku. Budućida je to ušutkalo kasetofon, Claude začuje kako krv pjevuši u starčevim

arterijama poput zbora s Titanika."Sjedni, sine, i poslušaj ovo. Nadam se da ti je jutros s jetrom sve u

redu."

"Ako je to govor koji je Zec održao na onom simpoziju, odslušaosam ga jedanput, a i to je bilo previše."

"Znam," reče Luc, "ali nadam se da ću otkriti kakav trag. Mislim da je Marcel pozvan u Zakladu Najslađi smijeh zbog toga budalastog govora.

Pokušavam ustvrditi što su oni mogli čuti u njemu." Pritisne tipku za premotavanje unatrag.

Claudeu je do Zaklade Najslađi smijeh, Zečeva posjeta Zakladi, ilido Lucova morbidnog zanimanja za nju bilo stalo kao do lanjske parfetorte. Claude je došao u očev ured porazgovarati o takozvanom špijunskomdosjeu. Uzbunio se kad je vidio da je ime V'lu Jackson na popisu špijunakoji rade za njihovu tvrtku. Pitao se je li Luc svjestan da je Zec lud za V'lu.

Je li starac namjestio njihovu vezu? Je li Zec vrbovao V'lu? To se činilomalo vjerojatno, no Claude je svejedno imao neugodan osjećaj da mu senešto muti iza leđa. Odlučio je dobiti odgovore, ali se činilo da će morati pričekati i poslušati - ponovno! - govor zbog kojeg im je bilo takoneugodno kad ga je Zec početkom lipnja održao na VIII. međunarodnomkongresu o aromatskim spojevima (bijenalski simpozij proizvođača parfema) u New Orleansu.

"Moram li i ja to odslušati? Trebao bih porazgovarati s tobom o...""Pst!" Luc nanišani cigarom kao laserom. Pogodivši time Claudeoveglasnice, pritisne tipku za stanku pa za slušanje.



Vrpca se previše odmotala i prvi zvuk koji je zvučnik odaslao bio jeglas generalnog direktora velike njujorške korporacije koji je privodiokraju svoj govor o budućnosti industrije proizvodnje parfema. "U odabirufinih mirisa, proizvođači parfema najbolje znaju koje su im nove mješavinei materijali dostupni, ali mislim da nisu dovoljno blizu tržišta ili potrošača

da bi to svoje znanje ispravno primijenili. Proizvođači krajnjeg proizvoda - parfema - počeli su gotovo isključivo svu odgovornost za odabir mirisakoje će uključiti u svoje proizvode prebacivati s tehničara ili spravljačamirisa na marketinške odjele. Taj je trend rezultirao time da su posljednjihgodina lansirani komercijalniji, ali nekako i uspješniji parfemi."

Claude se nasmiješi kad je zamislio kako se Zec nedvojbeno zapjeniozbog tih tvrdnji.

"... mirisi se moraju dizajnirati baš kao i moda, automobili,aranžiranje stola i sve ostalo. Mirisni stilovi, poput modnih, jesu ciklični,ali novi proboji u proizvodnji kemikalija, kao i novi proboji u proizvodnjitkanina, znače povratak na staro ali ne i na isto. Hvala."

Za vrijeme pljeska koji se zatim čuo. Claude je zamišljao kako Zecstišće svoje blijede, njegovane šake. U Claudeovoj predodžbi, njegov je bratić bio jedini u publici koji nije pljeskao. No u stvarnom životu nije bilo

tako. Ni Wiggs Dannyboy nije zapljeskao, jer nije čuo ništa što bi gaoduševilo (zapravo ga je taj uvod u proizvodnju parfema ispunio dosadomi razočaranjem). Ni V'lu Jackson ni Priscilla Partido nisu zapljeskale jer su,svaka na svojem kraju dvorane, bile na rubu sna, pa im je disanje bilo na počeku. Kunjale su dok su najavljivali "meštra miomirisa MarcelaLeFevera", a iz dremuckanja su ih trgnule, iz nekog čudnog razloga, riječi:"Prije devedeset milijuna godina, potkraj krede, cvijeće je zbrisalodinosaure s lica zemlje."

Nesvjestan toga da je dvije atraktivne amaterke trgnuo iz paučinedremljivosti te promijenio odluku jednog promatrača da ode na muški WCi popuši džoint, Zec nastavi: "Znanosti je poznato da su nestanak dinosaurai pojava cvijeća dvije istodobne pojave, ali čudno je da se nikad nijeuspostavila veza između tih dvaju događaja. Na proizvođačima parfema jeda isprave taj previd.

Dinosauri biljožderi jeli su paprat, plutajuće vodene biljke i cikase.

Nisu bili silno inteligentni, a jamačno nisu bili ni Francuzi, budući da su prihvatili ograničenu, strogo specijaliziranu prehranu. Kad su se u kredimasovno formirale planine, morski kanali i močvare su presušili. Najprije



su podlegle vodene biljke, zatim paprati pa cikasi, jer više nije bilodovoljno površinskih voda. No počele su ih zamjenjivati neke nove biljke.Isprva su bile neupadljive, pa ni dinosauri a ni močvarne biljke nisu hajaliza njih. Ali one su skovale razvojni plan! Počele su puštati korijenje,zarivati ga sve dublje, dok nisu dosegnule vlagu zasužnjenu ispod zemljine

površine, a kad su njihovi žilavi istraživački organčići napipali sloj podzemne vode - BUM!" (Zec raspali šakom po govornici; ako V'lu iPriscilla dotad nisu bile budne, tad su se probudile.)

"BUM! Eksplodirale su u sablažnjivoj paradi putene izazovnosti.

Stari svijet pandži i očnjaka, i neuglednog, grabežljivogagmazovskog podjarmljivanja nije dotad vidio nešto slično tome. Lascivnoobojeno, sablažnjivo mirisno, cvijeće je otvoreno pokazivalo svoje

genitalije, te vizualnim i dotad nezabilježenim olfaktornim dražima mamilosvakoga tko bi osjetio želju kušati njihove naslade.

Zbog svojeg zapanjujućeg talenta za prilagodbu, kukci suoduševljeno reagirali na tu epidemiju senzualnosti. Kao i manje ptice. Nodinosaurima se to grustilo. Premda jamačno opremljeni monumentalnomreproduktivnom alatkom - penis brontosaura vjerojatno je bio samo dvametra kraći od desetmetarskog organa plavetnog kita - skrivali su je i

malokad rabili. Priglupi, slabokrvni dinosauri nisu bili strastveniljubavnici, po čemu se dodatno razlikuju od Francuza." Začuje se tihihihot. "Parili su se jedanput na godinu, ako ih nije boljela glava.Kreposnim se dinosaurima tako gadio seksi miris cvatućih biljaka da suradije umrli od gladi i izumrli nego ih počeli jesti."

Claudea je osobito smetao taj dio govora jer nije volio da ga se podsjeća na penise kitova i pimpače dinosaura. Sama pomisao na velikeglupe nespretne dinosaure u činu spolnog odnosa bila je dovoljna da zaledinjegove gonade i privremeno ga učini neosjetljivim na čari njegove žene.Kad smo već kod toga, Claudeu je bila mrska činjenica da priroda dopuštai psima, mačkama i kokošima da se upuštaju u seksualne odnose koji se nerazlikuju puno od onih u koje se upušta on. Prema Claudeovu mišljenju, unekom savršenom svijetu koitus bi bio isključiva povlastica ljudi. Čak nivećina ljudi nije dostojna sudjelovanja u tako svetoj, osobnoj, uzvišenojaktivnosti. Claude često ni za živu glavu ne bi uspijevao zamisliti parove

koje bi upoznao na domjencima ili pokraj kojih bi prošao na ulici u stiskuljubavnog zagrljaja. To mu je bilo ogavno koliko mu se činilo i nemoguće.Da nisu imali djecu, bio bi uvjeren da kohabitiraju platonski. To osobito



vrijedi za gojazne ili glupe ljude. Claude je smatrao da se jedino pametni,atraktivni ljudi imaju pravo ševiti, i iskreno bi ga zaboljelo kad bi sedokazalo suprotno.

Claude se od zgražanja smrknuo kao njegove čarape, ali se vrpcaveselo nastavi okretati.

"Neću tražiti od vas da povjerujete da je neka evolucijskainteligencija razvila cvijeće s izričitom svrhom da svijet liši dinosaura (akad smo već kod toga, dinosauri mesožderi uskoro su se pridružili svojimvegetarijanskim rođacima i otišli na bespuće povijesti, budući da nisu imališto jesti kad su biljožderi izumrli) ili da našem planetu pokuša održatilekciju koja glasi: bolje je biti malen, šaren, seksi, bezbrižan i miroljubiv poput cvijeća, nego velik, natražan, frustriran, užasan i agresivan poput

brontosaura, a to je lekcija koju Zemlja tek treba poslušati. No zapravo neželim to reći. A ne želim reći ni da je najveće, najgrozomornije životinjekoje su ikad živjele uništio miomiris.

Želim reći da je svrha cvjetne arome, iz koje smo posudili svoje parfeme, iako silno intenzivna, od početka bila krajnja zavodljivost. Ruža je ruža je divlja ruža.20

Parfem je, u biti, seksepil cvijeća ili životinja, kao u slučaju cibetke i

jelena mošutnjaka. Istisnut iz rasplodnih žlijezdi biljaka i životinja, parfem je miris stvaranja, pokazatelj regenerativnih Zemljinih sposobnosti koje sedramatično objavljuju našim osjetilima - poruka nade i užitka.

Ne čudi što je Crkva počela izjednačavati parfem s grijehom, a smradsa svetošću. Priča se da su neki sveci tako temeljito zanemarili osnovne postavke osobne higijene da bi i Nečastivi pobjegao glavom bez obzira kad bi im prišao niz vjetar; tako su i došli na glas po svetosti. Crkva bi se

povremeno milostivo odnosila prema tamjanu i eteričnim uljima. LeFever je godine 1666. kupio svoju prvu parfimeriju od jednog katoličkogredovničkog reda. Miris je već dugo važan element vjerskih obreda. Nosve u svemu, Crkva je morala ustati protiv parfema jer nije mogla izbjećizaključak da je parfem implicitan poziv na zabranjenu putenu pustopašnost. Kao proizvođači parfema, moramo i to imati na umu.

Mala je razlika između ratnika plemena Zulu koji si je tijelo mazaolavljom masti i moderne žene koja nanosi skupi parfem. Prvi je pokušavao

steći hrabrost kralja životinja, a druga pokušava steći neodoljiv seksepilcvijeća. Princip je isti."

Claude zadrhti. Lavlja mast. Uh. Odakle Zecu to?



"Dakle, ono o čemu zapravo govorimo je magija, zar ne? Premaantropološkom tumačenju homeopatske magije, parfem je medij putemkojeg žena magijski svojata putene moći cvijeta. Kao i u slučaju ratničkelavlje masti, u tome uvelike sudjeluje fantazija, jer bez obzira na svojuneodređenost, potencijalni rezultat uporabe magijskog medija projicira se

na korisnikovu podsvijest.Budući da proizvođači parfema imaju posla sa seksualnom magijom i

romantičnim fantaziranjem, to znači da djeluju na području koje jeistodobno duboko primitivno i krajnje uzvišeno, području koje ima svojezakonitosti, ali, nažalost, znajte da te zakonitosti nisu istovjetne tržišnima."

Posljednja je tvrdnja očito bila improvizacija. I protiv svoje volje,Claude na trenutak zatreperi od ponosa na svojeg bratića. Zavrti glavom i

zahihoće, pa se okrene Lucu. "Zec je brz", reče on. "I neustrašiv." Luc neodgovori. Luca je mučilo nešto drugo. Luc je proveo uglavnom besanunoć. Luc je imao novca koji bi mogao uložiti, a sad kad se Morgenstem povezao sa Zakladom... isplati se ispitati taj teren. Dakako da je Zakladi potreban novac. Tko zna, možda bi oni doista mogli učiniti nešto za njega.Luc je žvakao cigaru i napeto slušao. Luc se osjećao užasno. Podočnjaci sumu bili ljubičasti poput pokvarenog mesa.

"A sad bih vam", govorio je Marcel Zec, "želio skrenuti pozornost na još jedan prapovijesni događaj. Prije dvjestotinjak tisuća godina obujamljudskog mozga se utrostručio. Znanost nije uspjela objasniti to razmjernonaglo povećanje, jer kad dostigne određenu veličinu - a koju je mozaknaših predaka već dosegnuo i prije tih dvjestotinjak tisuća godina -inteligencija se ne povećava razmjerno s obujmom mozga. Dakle, kakvu jeevolucijsku svrhu imalo utrostručenje naše moždane nekretnine?"

Zec napravi stanku, pa nastavi. "Moja je teorija da se mozak povećaokako bi mogao pohraniti više sjećanja. Noviji su eksperimenti pokazali da pamćenje nije koncentrirano u određenim živčanim središtima negoholografski, po cijelom mozgu. Kad je ljudski sisavac počeo duže živjeti iširiti raspon svojih intelektualnih aktivnosti, trebao je više toga upamtiti.Trebalo mu je, da tako kažemo, više skladišnog prostora. Zanimljivo je da je to povećanje memorijskog kapaciteta bilo kudikamo veće od tad potrebnog. Zapravo je bilo veće nego što je i danas potrebno, premda sad u

prosjeku živimo triput dulje od naših prapovijesnih predaka, a raspon senaših aktivnosti povećao geometrijskom progresijom. Je li moguće da nas je evolucija pripremala za neko vrijeme u budućnosti kad ćemo živjeti



znatno dulje nego danas? Je li bujanje memorijskog prostora možda bilodugoročno planiranje dugovječnosti? Zavjera besmrtnosti?"

Luc zastenje. "Sigurno je to taj dio", reče on. "Prvi mi je put promaknuo." Uspravi se u stolcu. Od toga mu se zavrti. (Prije pet mjeseci,Wiggsa Dannyboya ista je ta tvrdnja potaknula na pažljivije slušanje.

Wiggs je nepozvan došao na simpozij jer mu je nešto govorilo da bi trebaoi čini se da se taj predosjećaj isplatio.)

Zec: "Možemo samo o tome nagađati. No znamo da je od naših petosjetila miris najizravnije povezan s pamćenjem. Premda su se ljudi usnalaženju u svojoj okolini sve više oslanjali na vid, iako im se mirisnireceptor smanjio na veličinu manje kovanice, vid nije dorastao mirisu kad je posrijedi sposobnost buđenja sjećanja. Sjećanja vezana za miris redovito

su neposrednija i živopisnija od onih povezanih isključivo sa slikom ilizvukom. Zapravo, psihijatri su se počeli služiti parfemima da bi pacijentima pomogli da se prisjete potisnutih uspomena iz ranogdjetinjstva."

Starac nagne glavu u stranu. Zec je govorio engleski, a zbog zborskeglazbe krvnog tlaka koja je brujala u Lucovim sljepoočnicama, nijeuspijevao razumjeti svaku riječ. Prema Lucovu mišljenju, engleski je jezik

primjeren samo za sinkronizaciju crtanih filmova i podizanje raspoloženjana sportskim natjecanjima.

Zec: "Miris je posljednje osjetilo koje prestaje funkcionirati nasamrti. Umiruće izdaju vid, sluh pa i dodir, ali ih ne napušta osjetilo mirisa.Cijenite li više, zbog te spoznaje, arenu u kojoj mi proizvođači parfemanastupamo?

Miris je s jedne strane vodič naših najranijih sjećanja, a s druge

možda naš suputnik na putu u onostrani život. Između tih dviju krajnjihtočaka, miris stvara raspoloženja, potiče maštu, oblikuje misli i mijenja ponašanje. On je naša najjača veza s prošlosti, naš najintimniji suputnik u budućnost. Prapovijest, povijest i zagrobni svijet, sve je to njegovo područje. Miris bi lako mogao biti potpis vječnosti."

"Sad ga je pretjerao", prokomentira Claude. Luc je želio potvrdnokimnuti glavom, ali mu je glava bila puna vruće, bučne, onečišćene krvi,krcata poput diskokluba vikendom u ponoć, i nije ju mogao pomaknuti.

No vrpca je bila besprijekorno zdrava i ustrajavala je u svojem ritmu."Stoljećima se vodi rasprava o tome je li proizvodnja parfema znanost iliumjetnost. Ta je diskusija nevažna jer su na višim razinama znanost i





"To je sve", reče Claude. Laknulo mu je da nije bilo gore nego prvi put kad je čuo taj govor. "Čarobnjak iz Oza. Pretpostavljam da se WiggsDannyboy poistovjetio sa Zecom. Netko mu je rekao za taj govor i on je pomislio: 'Evo stjenice poput mene.' To je jamačno razlog zbog kojega jeZec bio pozvan u tu kliniku."

Luc ne reče ništa. Poput papirnate zmije s bijelom iskrom na jeziku,vrpca nastavi siktati.

Claude se protegne i okrene da pogleda u oca. "O, ne!" Direktor seskljokao na stol, licem u alabastersku pepeljaru. Cigara je tinjala naLucovu obrazu, poput užarenog crva rujući po glavi koja je sad bila boje isastava jedne od Zečevih cikli.

Claudeova spora reakcija mogla se pripisati tome što ga je taj miris

nezadrživo u mislima prenio u jednu davnu ljetnu večer kad su on injegova mlada nevjesta šetali po nekoj alžirskoj plaži između žeravnika pečenjara koji su na žaru pekli ovčetinu. Njih su dvoje bili opijeniromantikom, ali od masnog dima nisu vidjeli ni zvijezde ni more.



ČETVRTI DIO

NIZ VJETAR OD SAVRŠENOG TACOA U TVRĐAVI JE VLADALA TAMA i junaci su spavali - kad su

spavali.

Njihovo je disanje zvučalo kao da u zraku njuše dim zmajeve vatre.

Samo što je "tvrđava" zapravo bila državna kaznionica Concorde, ausnuli "junaci", hendikepirani bijednim podrijetlom i lošim genimakudikamo prije nego što su dobili priliku izrasti u junake, u zraku su njušili

suzavac. To su bili ljudi kojima je bilo svejedno je li svijet okrugao iliravan. U snovima su ih progonili pajseri i blagajne, a oni koji su u tamniciodsjedili pet ili više godina sanjali su isključivo crno-bijelo.

Alobar uopće nije sanjao. Bio je budan kao i stražari u njegovuzatvorskom krilu. Zapravo još i budniji, jer su stražari drijemali nad svojimkrimi-časopisima, sanjareći o skorom dugom vikendu za Dan zahvalnosti,dok je Alobara pri punoj svijesti držao miris njegova tijela koje je starjelo.

Da, osjećao je taj miris. Prve godine zatvorske kazne nije ostario nimrvu. Tijelo mu se još održavalo od zaliha tisućljeća besmrtničkih metoda. No uz iznimku tehnika disanja te metode nije mogao nastaviti primjenjivatiu zatvoru, i jednoga dana njegovim moždanim bankarima sine da je unedopuštenom minusu na svojim imunitetskim računima i da već petnaestmjeseci nije ništa uložio. Njegova DNK zatraži reviziju. Otkrije se da jeAlobar prepravljao poslovne knjige. Uspješno je pronevjerio više od devetstotina godina!

Bijesna. DNK je jamačno zatražila naknadu štete, jer se u tjedan danaAlobarova prosijeda kosa prometnula u stup soli. Bore izvedu morskidesant ispod njegovih očiju, iskopaju rovove i odmah pozovu pojačanje. Netko mu je miješao cement u zglobovima.

A sad, u trećoj godini koju provodi iza rešetaka, čuje i osjeća miris iokus svojeg ubrzanog starenja. Miriše na moljce. Ima okus ustajalogkečapa. Zvuči poput Lawrencea Welka22.

* * *

Baš tog jutra, Doc Palmer (pet do deset godina za malverzacije sa



zdravstvenim osiguranjem) mu reče: "Al, kad si došao u Concord, izgledaosi kao osoba svojih godina." (U zatvorsku je arhivu "Albert Barr" upisankao 46-godišnjak.) "A sad, majke mi, izgledaš dvaput stariji. Hoćeš potvrdu za ambulantu, da te pogledamo?"

"Ne, dobro sam."

"Ah tvoja koža..."

"Sigurno sam nešto pojeo."

Doc Palmer zavrti glavom. "Kako želiš, Albert."

Alobar se nasmiješi. Bilo mu je drago kad bi ga zvali "Albert".Podsjećalo ga je na sve one noći koje je proveo čisteći za Einsteinom.

* * *

Kad se osvrne na prošlost, zapanji ga koliko je u životu imao malomuških prijatelja. Neki se muškarci sprijatelje s više ljudi u jednom danunego Alobar u tisuću godina. Naravno, bio je tu Pan, ako se njihovčudnovat odnos može opisati kao prijateljstvo. Zatim onaj žrec, ali su sedružili samo jedanput. Moglo bi se u njegove prijatelje ubrojiti i Fosca,tibetanskog kaligrafa, iako je Fosco često bio suzdržan i zagonetan, a što setiče Wiggsa Dannyboya, e pa nije siguran što da misli o njemu. No Albert

Einstein je bio frend. Na neki način. Nikad nisu otišli na kuglanje niti lokali pivo u nekom

baru, ali mu je Einstein pozajmljivao novac, kako to čine pravi prijatelji, idivno su se napričali. Ako ti i neki drugi čovjek jedan o drugome znate štonitko drugi ne zna, i zadržite to u tajnosti, onda ste ti i on kompe.

Prije mjesec ili dva, dok je listao neki časopis u zatvorskomdnevnom boravku, Alobar slučajno naiđe na članak koji je počinjao

riječima: "Kad je 18. travnja 1955. godine Albert Einstein umro u bolnici uPrincetonu u 1:15 u noći, pošto je na njemačkom promumljao svoje posljednje riječi dežurnoj sestri koja nije znala njemački..." Alobar semorao nasmijati. Članak je upućivao na to da su Einsteinove posljednjeriječi tragično izgubljene za povijest. Alobar je morao priznati da bi tomoglo biti tako. Ali je on znao koje su bile Einsteinove posljednje riječi.

* * *

Zar su mislili da će se Einstein na samrti odjednom uspraviti ukrevetu i izjaviti: "E jednako MC na kub?"

Zar su pomislili da je promumljao: "Der perfekt Tako?"



* * *

U protekla tri stoljeća Alobar je često bio na rubu samoubojstva,kamo ga nisu dovele zdvojnost pa ni dosada, nego čeznuće za ponovnimsusretom s Kudrom te želja da dokaže netočnost njezine optužbe da jedugovječnost radi dugovječnosti njegova hendikepirajuća opsesija.

Kudrina je optužba bez sumnje bila na mjestu, jer Alobar ipak nikad nijespustio zastor. Katkad bi zaključio da je napokon spreman umrijeti ili se barem dematerijalizirati, jer ne želi da po njegovu ljubljenom tijelu bockaju policajci i da nad njim lažu svećenici, ali bi u posljednjemtrenutku uvijek iskrsnulo nešto zbog čega bi se predomislio.

Alobar je bio prilično siguran da bi se uspio dematerijalizirati, alinije bio siguran da bi se uspio rematerijalizirati. Budući da se Kudra

nikako nije pojavljivala, pretpostavio je da se to ne može. Osim u rijetkimtrenucima kad bi posumnjao u sebe, ego mu nije dopustio povjerovati u toda je Kudra svojevoljno ostala u Onostranom.

Dakle, Alobar bi se naposljetku osmjelio ukrcati na mrtvački ekspres, pa bi obrisao prašinu sa svojeg prastarog laboratorijskog pribora da smiješamalo K23. Mora zaudarati do neba po tom parfemu kad stigne u Onostranokako bi bio siguran da će ga Kudra prepoznati. I tako bi počeo skupljatisastojke, što nije bilo lako, budući da je limun bio prava rijetkost,kvalitetno jasminovo ulje još veća, a pelud cikle najveća (moglo ga senabaviti samo nekoliko tjedana u godini, a i tada samo na raštrkanimlokacijama). No prije nego što bi skupio svoje mirisne primjese, redovito bi našao razlog za odgodu odlaska.

Upravo se to dogodilo i prošli put - godine 1953. Eisenhower je bio predsjednik i gospodarski je rast bio usporen. Zapravo, gospodarski se rastza Eisenhowerova predsjednikovanja toliko usporio da bi padao brzinom

od petnaest kilometara na sat da se kojim slučajem strmoglavio sa stijene.Eisenhowerov mandat bio je putnički vlak za Nigdarjevo i činilo se da ćemorati proteći još puno vode ispod mosta dok Amerika ponovno ne budeživnula.

Gotovo pola stoljeća Alobar je bio vlasnik i direktor toplica kodLivingstona u državi Montani. Ta mu je djelatnost omogućavalasvakodnevni pristup mineralnim izvorima. Vruće kupke su, sjetit ćete se,

dio obesmrćenja. U ruralnoj Montani bio je na dohvatu i bestjelesnomPanovu duhu koji je lutao Divljim zapadom u društvu bestjelesnog duha boga Kojota. Povremeno bi Pan i Kojot prohujali (jer bili su poput vjetra),



malo zakuhali stvari (jer Kojot je vragu utekao iz torbe) i tad bi posjetiteljitoplica ručnicima čvrsto pokrivali nosove (jer je Pan još smrdio do neba).

Pan mu već dugo nije svratio u posjet. Ako su godine Eisenhowerovamandata dodijale Alobaru, zamislite što su učinile Panu. Ako je išta moglodotući Pana, bile su to vibracije svih tih kreposnih ajzenhauerovskih

puritanaca koji miješaju karte za bridž i potpisuju ugovore za Ministarstvoobrane. To nije bilo doba za srčane ljude. Ako Alobar namjerava načinitionaj odlučujući korak, bude li ikad odbacio plašt dugovječnosti i pridružiose voljenoj Kudri (ili Wren ili Kudri i Wren: tkozna kako bi rajskoOnostrano zapravo moglo izgledati?), godina 1953. bila je pravi trenutakza to.

Usto, premda je u Montanu došao kose obojene u crnu boju

ebanovine i postupno dopustio da mu se kroz desetljeća vrati prirodna prosijedost (naučio je nekoliko trikova u svojih tisuću ljeta), svejedno je prošlo punih pedeset godina i među susjednim rančerima rasla jeznatiželja. Nažalost, isti onaj problem zbog kojeg je oko 1031. godineodjurio iz Carigrada za dlaku izmaknuvši razularenoj rulji. Bilo je vrijemeza polazak.

Pa zato Alobar iz New Yorka naruči limun i jasmin, i raspita se gdje

će točno u Minnesoti za nekoliko tjedana dozrijevati polja cikle. Nakononoga prvog pripravka više nije spravio ni kap K23, ali je bio uvjeren da bimogao.

No dva tjedna prije odlaska u Minnesotu u nabavu peluda cikle,člančić u zahodskom primjerku Reader's Digesta privuče mu pozornost:čini se da su genetičari na sveučilištu u Princetonu na rubu otkrića kojima bi se ljudski vijek moglo više nego udvostručiti. Pri kraju članka naveden je citat jednog od tih znanstvenika. Uspije li njihov eksperiment, on pretpostavlja da će Bijela kuća preuzeti izravni nadzor nad time i takoameričkim političkim čelnicima osigurati prednost. Ta njihovo seistraživanje mahom financira državnim dotacijama.

Nije ni čudo da se Alobar usplahirio. Zamislite mogućnost da Ike,John Foster Dulles i Dick Nixon budu vječno sačuvani. Zamislite daEisenhowerovo predsjednikovanje potraje dovijeka!

Takve grozomorne misli bile bi same po sebi dovoljne da ga potaknu

na akciju. No obećanje koje je prije devet stotina godina dao nimfi Lalo bilo je razlog zbog kojeg je Alobar odustao od svojega puta na polja cikle, prodao kupalište, napustio tadašnju ljubavnicu i zaputio se u Princeton da



postane Einsteinov domar.

* * *

"Jednoga dana", bila je rekla Lalo. "bit će ljudi koji će poželjeti pobijediti smrt isključivo inteligencijom." Upozorila je da će se dogoditiveliko zlo postanu li ti ljudi besmrtni, ili "lažno besmrtni", jer prava besmrtnost podrazumijeva uzdizanje srca i duše koliko i uma.

Jesu li znanstvenici s Princetona ti lažni besmrtnici na koje je Lalomislila? Da bi to doznao, Alobar se nekako uspije zaposliti kao pomoćnidomar u Institutu za napredna istraživanja, gdje su genetičari imali urede ilaboratorij. U početku raspoređen u kotlovnicu, Alobar je morao podmititinadstojnika da mu dopusti čistiti krilo u kojem su radili genetičari. Pošto seuvjerio da se Bijela kuća i Pentagon zanimaju za njihove eksperimente,

Alobar je počeo ubacivati francuske ključeve u osjetljive laboratorijskeuređaje. Posudice s kulturama poprskao bi prljavom vodom od pranja podova, voskom je premazivao hranjive proteinske kuglice za zamorce,izvlačio utičnice inkubatora i mijenjao brojke na tablicama. Jednom je prilikom dragocjenoga dugovječnog bijelog štakora nahranio opuškomEinsteinove cigare. Štakor je do jutra otegnuo papke.

* * *

Ured profesora Einsteina bio je u dnu hodnika odsjeka za genetiku.Ured je bio pravi svinjac. U njemu nije vladao običan dva-plusdva- jednako-četiri nered: Einsteinov je ured bio nered genijalne jednadžbe.(Nered u kojem bi se Priscilla osjećala kao kod kuće.)

Knjige, izvješća, fascikli, arci, svici, stručni časopisi, prepiska ineunovčeni čekovi ležali su u nekoliko slojeva visokih hrpa po podu i pokućstvu, pa je ured bilo gotovo nemoguće pomesti ili u njemu obrisati

prašinu, zbog čega bi vas spopao jad jer je vapio za metlom. Izmeđuspomenutih hrpa papira bile su razasute kore naranči i banana, papirnatešalice, krede, olovčice, kuglice vune s vesta, violinske žice i zapuši pepelacigara (snjegovi El Producta23). Situaciju je dodatno pogoršavalo i to što biEinstein najčešće ostajao u uredu prilično poslije ponoći, a uzrujao bi seako bi netko pomaknuo i jedan list papira.

Alobar je počeo odgađati čišćenje Einsteinova ureda do svršetkasmjene, ali je profesor bio u uredu i u dva u noći, zguren u stolcu, poput plišanog medvjeda koji govori, a opruge i tapecirung mu strše na svestrane. Malo-pomalo, Einstein prizna da čeka Alobara kako bi njih dvojicamogli porazgovarati. Supruga s njim postupa kao mama, požali se on, i ne



dopušta mu pušiti cigare. Gospoda Einstein smatra da je luladostojanstvenija. Usto, omiljena su joj tema razgovora crijevni produkti.

Lijepo su se naraspravljali, Alobar i Einstein. Specijalna teorijarelativnosti, opća teorija relativnosti, objedinjena teorija relativnosti, njimase Einstein proslavio, ali to nisu njegovi najbolji radovi, reče on. Dosjetio

se on puno čudesnijih stvari od relativnosti, ali neće pustiti "der vraga izdie torbe" jer ne vjeruje da će političari njegove zamisli iskoristiti umoralne svrhe.

Pošto je saslušao neke od Einsteinovih neobjavljenih teorija, Alobarse složio da su predivne, premda teško ostvarive, i da ih je najboljesačuvati za neko prosvjetljenije doba. Ohrabren Einsteinovim otkrićima,domar profesoru ispriča neke svoje tajne.

* * *Pitanje je je li Einstein povjerovao u domarove priče, ali je u svakom

slučaju u njima uživao. Očarao ga je Alobarov odnos prema životu i smrti.Einsteinovu je potištenost ublažavala Alobarova vesela priroda i kraljevskodržanje. Kad je Alobar veselo priznao da mu je voda do financijskog grla,Einstein padne na koljena, prekopa po papirima, nađe ček za honorar odčasopisa The Physical Review i istoga ga trenutka prepiše na svojeg

kasnonoćnog prijatelja.Alobar je bio švorc jer je bio žrtva ucjene. Glavni čuvar, od prvog

trenutka nepovjerljiv prema novome domaru, uhvatio ga je kako prčka poeksperimentima u laboratoriju za genetiku. Uskoro je od njega iznudio posljednji novčić od prodaje kupališta i tražio velik dio njegove plaće.Skupa rabota, održati obećanje nimfi.

To što su eksperimenti s dugovječnošću u Institutu za napredna

istraživanja u Princetonu prekinuti 1956. godine vjerojatno je posljedica pogrešaka samih genetičara koliko i Alobarove sabotaže. Pokušavajući produljiti ljudski životni vijek uzgojem na virus otpornih stanica uglodavcima i psima, znanstvenici su bili na tragu pogrešnog kromosoma.Ovako ili onako, u vrijeme kad je nadstojnik Alobara prijavio policiji, višenikome nije bilo do tih eksperimenata. Alobara su ispitali i pustili. Dakako,ostao je bez posla. I bolje. Njegov je kompa bio mrtav.

Einsteinov je ured postao muzej - jako čist i uredan. Na radni je stol postavljen stalak s lulama.

* * *



Alobaru nisu dopustili da posjeti Alberta u bolnici. No motao se počekaonici kad je priopćeno da je profesor odbio operirati naprslu aortu koja je brisala njegovu jednadžbu s ploče života. "Neukusno je umjetnim putem produljivati život". Einstein je rekao svojim liječnicima.

Alobarovu je reakciju deset godina poslije sažela britanska modna

kreatorica Mary Quant koja je, premda u drugom kontekstu, objavila:"Dobar ukus je smrt. Vulgarnost je život."

Rastužen Albertovom odlukom, razočaran što njegova filozofija nije jače utjecala na prijatelja, Alobar se vrati u Institut mrzovoljno prati podove. Idućeg tjedna, poslije pogreba (na koji je Alobar odbio doći iz principa), na lokalnom radiju čuo je intervju u kojem je medicinska sestrakoja je njegovala Einsteina u posljednjim trenucima njegova života

pokušala ponoviti njemačke riječi što ih je njezin pacijent promumljao naizdisaju.

Alobar dohvati metlu i zapleše po kotlovnici. Njegov se smijehrazlijegao kroz cijevi centralnog grijanja Instituta za napredna istraživanja. Nije ni čudo da nisu razumjeli Einsteinove posljednje riječi! Einsteinove posljednje riječi nisu uopće bile njemačke. Einsteinove posljednje riječi bile su izgovorene na jeziku nepoznatog i odavno izumrlog bohemijskog

plemena, a naučio ih je od Alobara.Einsteinove posljednje riječi bile su: "Erleichda, erleichda."

* * *

Sjećanja na Einsteina i na vlastite prve (ali nažalost ne i posljednje) pothvate kao sabotera znanosti, razonodila su zatvorenika "Alberta Barra",omogućavajući mu da na trenutak pobjegne iz dviju ćelija u kojima je biozaključan: iz čelične komore, hladne i neuništive, i iz komore puti,

grozničave i propadajuće. No čim bi uspomene izblijedjele, na njihovo bi mjesto uskočili

simptomi truleži, stali na svjetlost reflektora poput nesigurne zvijezde, isvojom weikijanskom sentimentalnošću nadglasale stidljivo hrkanje pronevjeritelja, neusklađeno hripanje serijskih ubojica, noćno cmizdrenjedoživotnih nasilnika. Zvuk starenja dopirao je duboko iz njega i premdarazmjerno tih, bilo je u njemu nekakve žurnosti koje nije bilo u dalekomzvuku country/western postaje na radiju stražara.

Još više ga je uznemiravao vlastiti miris. Kakvo se kemijsko zlo kuhau njegovu tkivu da smrdi poput donje ladice komode neke stare cure?



U tom trenutku Alobar postane svjestan novog simptoma: počele sumu se žariti uši. Samo po sebi to nije bio užasan osjećaj i on se sjeti babljih priča koje su vruće uši pripisivale ogovaranju. Žare li vam se uši, to značida netko govori o vama. To ne bi bilo loše, pomisli Alobar, osobito ako jeriječ o odboru za pomilovanja. Ali u ovo sitne sate kad hrkači pile grede,

tko bi mogao razgovarati o njemu? Zaista, tko?

* * *

"Tisuću godina star", reče Priscilla. "Neeee! Prodao vam je foru."

"Moja malenkost je znanstvenik", reče Wiggs. "Izvježbani skeptik. Nisam od ljudi koji bi pušili fore."

"Ha! Čula sam iz pouzdanih izvora da vjerujete u vile."Wiggs lagano pocrveni. "To je nešto posve drugo", reče on.

"Možda i nije."

"Mitovi objašnjavaju svijet." On se pedagoški nakašlje. "I psihički ifizički svijet. Prošli, sadašnji i budući svijet. Kad su drevni Kelti govorili ovilama, zapravo su opisivali fotone. Ne one neumne otkucaje svjetlosti kojisu temelj i stvoritelj sve materije, nego otkucaje svjetlosti nabijene

sviješću, nove fotone koji se rađaju iz materije. Vjere mi, nemojte darazvežem o kvantnoj fizici i irskoj narodnoj mudrosti! Alobar, bez obzirana svoju silnu starost, nije bio nikakva vražja vila."

"Znate li da je vaš irski govor primjetljiviji iz minute u minutu?"

"To je zbog pića. A ne bih smio piti. Alkohol nije u skladu s mojim besmrtničkim ambicijama."

Priscilla pogleda u svoju čašu žestice. Pomisli na Ricki koja čeka -

vjerojatno se i brine - u njezinu stanu. "Ni ja ne bih trebala više piti. Idem ukuhinju i donijet ću nam hladne vode."

"Uh!" Wiggs se zgrabi za ovratnik kao da se guši. "Voda?" Otkotrljase s kauča držeći se tako za ovratnik. "Voda! Od svih tekućina na svijetuona je jedina namijenjena ribanju i ispiranju zahoda. Tekućina u kojoj seispiru dječje pelene, tekućina koja ispire kanalizaciju ovoga grada iznadkojeg se žmiču oblaci: jedna jedina kap vode mijenja boju irskog viskija, a

vi - lažna prijateljice - želite da ulijem taj iritant u svoje nezaštićeno djelo!"Priscilla se zasmijulji, što Dannyboya oduševi. Srce kao da mu je

električni toster, namješten na "jako zapečeno". A u njezinu se srcu dizao



kvasac.

"U redu, bez vode. Što vam onda smijem donijeti u zamjenu za piće?""

Doktor Dannyboy popravi kravatu i povez preko oka, pa ponovnozauzme mjesto na sofi. Jedina svjetlost u prostoriji bila dolazila je izkamina. Iznad njega se veselo ljeskao kanibalski servis za jelo. "Može još jedan lijepi vlažni poljubac", reče on tiho.

Priscilla zaboravi tjeskobu zbog Ricki i znatiželju glede cikle, pa musklizne u naručje.

Na drugom kraju kontinenta, kod Bostona, u ćeliji državnekaznionice Concord. Alobaru se naglo prestanu žariti uši.

* * *"Aaah, obožavam cifove. Podsjećaju me na krokodile, jastoge i

astečke zmije. Da barem moja obleka ima više od samo jednog šlica...Cifovi su iskonski i moderni istodobno. Cif je s jedne strane primitivan igmazovski, a s druge mehanički i spretan. U zatvaračima se nalazeindustrijska revolucija i kult kobre, nije li tako? Aaah! Mali aligatoriekstaze - eto što su cifovi. A i seksi su. A puceta? E, puceta su čedna i pipkava. Ima nečeg viktorijanskog u nizu puceta. Ali zatvarač... zatvarač jezmija na vratima raja koja čeka da isprati pravovjernika u rajski vrt. Vjeremi, trebao bih ušiti više cifova u svoje krpice, jer imam mnoge erogenezone koje iziskuju brzi pristup. Mmm, taj stari dobri cifovski gmaz, visećeglave poput strvine guštera; fantomska otrovnica koje se klonimo danju a skojom općimo noću."

"Daj da ti pomognem."

Cijelo vrijeme dok je izgovarao svoj monolog, doktor Dannyboy je pokušavao otvoriti zatvarač na Prisinoj haljini, razmaknuti zube čaporakakoji su se protezali punom dužinom njezinih zelenih trikotažnih leđa; pokušavao ih izmanevrirati hladnokrvno, nenametljivo, kao da bi Pris -koja bi odjednom osjetila da haljina klizi s nje - to doživjela kao spontani prirodni čin, organskim i predodređenim, ali nije uspijevao pomaknuti tu prokletu stvarcu ni milimetar, iako ga je cimao sve dok mu na čelu nijeizbio znoj. Naposljetku ona reče:

"Daj da ti pomognem."I glatkom kretnjom ona razdvoji dva niza zubaca, krokodil zijevne i

gle čuda! - ona sjedi u donjem rublju.



* * *

Grudnjak joj je bio umrljan od hrđe i više nego broj prevelik.

Je li to grudnjak ili pojas za spašavanje? pitao se Wiggs.

Barem se dao lako skinuti. On ga povuče preko njezine glave ne

otkopčavši ga i uhvati joj dojke kad su se skotrljale iz njega, poput kugli zakroket iz platnene torbe. Bile su glatke poput oguljenog luka i besprijekorno rumene. Prikliješti jednu, zaroni lice u drugu. Rumen nijenestala lizanjem.

Na gaćicama njezinih hulahupki poderala se nit. Nijedno od njih kaoda to nije opazilo. Ruka mu prijeđe preko rasporenog dijela poputsmetlareve metle preko traga kočenja, zadržavši zamah, ne registriravšiništa. Najduži prst njegove lijeve ruke smota se poput stabljike celera izamoči u zdjelicu njezinih guzova, zdjelicu u kojoj su se metafore glatkoizmiješale.

"Kriste premili, baš te lijepo osjetiti!''

"Wiggs... još si u večernjem odijelu."

Učas je na sebi imao samo povez na oku.

"Divno je osjetiti te, dušo", reče on, ponovno trijebeći po njoj

prstom. Irskog se dijalekta riješio zajedno s boksericama.* * *

Priscilla je bila zaboravila kako je to biti sa starijim muškarcima.Posljednji muškarac s kojim je legla bio je 20-godišnji sudoperač iz ElPape Muerte. U samo jednu večer vodio je ljubav s njom četiri puta - svaki put po tri minute. Možda ima neke simbolike, pomislila je ona, u tome damladići u krevetu izdrže otprilike koliko traju rock -pjesme na radiju.

"Ja... sam... ovaj... zaboravila... kako... je to... sa... starijim...muškarcima."

To jamačno nije trebala reći, jer Wiggs zastane usred posla."Godine", zagunđa on. "Postoje samo dvije životne dobi: živ i mrtav.

Ako ti je muškarac mrtav, neka ode nekamo umrijeti i makne se s puta. Ali ako je živ, onda je..."

Dovrši započeto, pa ponovno zastane. O ne, pomisli Priscilla. Taneće valjda početi s predavanjem u ovakvom trenutku?

No uskoro je mine briga, jer premda se Wiggs nakašljao i prstom



kucnuo po povezu, što je bio jasan signal da slijedi ekspoze, smuti gamigoljavo i snažno podizanje njezine zdjelice pa on, pošto je promumljaonešto o tome kako je uzalud tratiti senilnost na vremešne ljude te još neštoo tome kako nije upoznao odraslu osobu kojoj bi zaista bio simpatičan, postupno zašuti osim što bi povremeno slatko zaroktao, i potpuno se

posveti dodatnom raspirivanju vatre u pećici u kojoj se obreo."Da, Bože, da", stenjala je Pris. Tako ju je volio Effecto: energično i

nježno, opušteno i samouvjereno, brižljivo je modulirao ritam i tempo,rastvarao je slatkom odlučnošću, neprestance je zaneseno ljubeći; posvedrukčije od svih tih mladića koji su u krevetu pokušavali zabiti gol ili proćiobuku za tenkiste. "Danny, tatice moj!" zaciči Pris.

"Tatica?" upita Wiggs.

"Ma ne, samo Danny", reče Pris. "Dannyboy."24 "Taj sam", reče Wiggs.

* * *

Effecto je prebirao po Priscilli kao po tipkama harmonike. Wiggs ju je obrađivao kao da je ona arheološko nalazište: otkopavao, prosijavao,skidao naslage zemlje, katalogizirao. A sad, ležeći u lokvici na trosjedu,osjećala se spremna za otpremu u Britanski muzej. U pratnji sandukaorgastičkih krhotina s kraja 20. stoljeća.

Wiggs je pokrije ratničkim pokrivačem plemena Sepik i legne uz nju.Svježa cjepanica od prešane piljevine cvrljila se u kaminu, a kiša jeMorzeovom abecedom dobovala poruke na prozorskim oknima: "Nemožete zauvijek ostati u kući" i "Još nisam rekla posljednju riječ."

"Jesi li me pozvao da me zavedeš?" upita Pris. Bilo joj je svejedno -samo je željela znati. Pomiluje njegovo omekšalo rudo i upita se hoće li jojRicki ikad oprostiti. Također se upita bi li se osjećala tako dobro i nakonseksa s Ricki.

"Da barem mogu reći da je bilo tako, no istina je, dušo, da nisam biotako pametan. Ovo je bio neočekivani bonus."

"Pa zašto si me onda pozvao?"

"Miris", reče Wiggs."Molim?"

"Bez uvrede. Mislim da mirišeš fino kao janje." Doktor Dannyboy



zavuče glavu ispod pokrivača i zdušno udahne. "Neka im bude štrucatoplog kruha, pokošena trava. Nema boljeg mirisa od mirisa netom povaljene cure."

"Hej..."

"Ponovno bez uvrede, molim." On izroni ispod pokrivača i poljubi jes iskrenom željom. "Gledaj, Priscilla, mene zanima miris. Odnosno,zanima me evolucija svijesti. Miris je jedino osjetilo koje komuniciraneposredno s neokorteksom. Zaobilazi talamus i ostale posrednike i povezuje se izravno. Miris je jezik kojim govori mozak. Glad, žež,agresija, strah, požuda: mozak tumači te nagone pojmovljem mirisa. Neokorteks govori tim jezikom; uspijemo li ga naučiti, možda ćemokorteksom moći manipulirati putem nosa."

"Čemu?""Kako bismo pospješili evoluciju svijesti."

"Čemu?"

"Da bismo mogli biti sretni i dugo, dugo živjeti a da se ne ubijamo."

"Razočarat ćeš puno generala."

"Još i gore. To bi moglo značiti kraj prijenosa nogometnih utakmica

ponedjeljkom.""E pa zajebi Dallas Cowboyse ako se ne znaju šaliti na svoj račun.

Wiggs, stani malo! Kakve to sve ima veze sa mnom?"

"Spravljaš parfeme, zar ne, dušo?" Priscilla se podigne na lakat."Pa... da. Kako si to znao?"

"Puno sam naučio o proizvođačima parfema otkad sam upoznaoAlobara."

"Alobara. Onoga iz zatvora."

"Njega."

"Domara."

"I bivšega kralja."

"Koji ima tisuću godina."

"Da."

Ona se uspravi. "Ovo je nešto najtrknutije što sam u životu čula. Izminute u minutu sam sve zbunjenija... " Zvučala je iskreno utučeno. Wiggs



je čvrsto uhvati za ljepljivo stegno.

"To je duga priča."

"Briga me. I molim te, prestani s tom irštinom. Govorio si kaoAmerikanac dok smo vodili ljubav."

"Naravno, jer me tvoj divlji pičuljak otrijeznio. A sad mi je loza ponovno ovladala jezikom."

"U redu, možeš govoriti i kao Paško Patak. Samo mi ispričaj priču."

"Da krenem od početka?"

"Ako nije odveć tradicionalno."

"Ali što je s tvojim sudarom?"

"Već si pojeo njezin dio.""Njezin?"

"Nema veze. Pričaj. Sad odmah."

"Počet ću sa šezdesetima."

"Može. Vjerojatno si tad bio kudikamo zanimljiviji. Koliko čujem, svi su tada bili zanimljiviji."

"Počet ću od sedamdesetih."

"Sviđaš mi se, Wiggs."

"I ti meni, nema što."

On se nakašlje, lupne po povezu zglobom prsta koji je odisaoaromom pičuljka, pa pokuša ispričati priču o cikli tako da ima glavu i rep.

* * *

Tad je već bio onaj dio dana koji se službeno smatra jutrom, ali za

koji svaki glupan zna da je mrkla noć. Ulice Seattlea bile su mokre izelenkasto crne poput netom otisnute valute. Bez obzira na sat i vrijeme,ljudi su stajali u redu ispred Zaklade Najslađi smijeh kao da je Zakladaradiopostaja koja tinejdžericama dijeli rock -zvijezde. Neki su pogledali uRickinu cjediljku od automobila koja je vrlo polako i štropotavo prošla pokraj Zaklade. Drugi su uporno i puni nade zurili u neosvijetljenu palaču.

Koliko god škiljila, Ricki nije u kući mogla spaziti ni tračak svjetla.

Ugrize se za usnicu da ne zaplače. "Pola tri", reče ona žalosno, kao da je"pola tri" naziv neke smrtonosne bolesti. "Pola tri ujutro, jebote!"

Da je Ricki bilo do preciznog izražavanja - a nije - možda bi dodala



"ovdje", jer premda je u Seattleu zaista bilo pola tri, u Massachusettsu je bilo pola šest, doba noći koje bi moglo polagati legitimno pravo da ga sesmatra jutrom, i hladna pukotina bisernog svjetla počela je odjeljivati nebood Atlantskog oceana. Još budan, Alobar je ležao na svojem zatvorskomležaju i disao po bandaloopski.

Tako je on to zvao, tako su to sve one godine zvali on i Kudra: bandaloopski dah. Naravno, uopće nije bilo dokaza da su Bandaloopi takodisali. Zapravo, bilo je jako malo dokaza da su Bandaloopi uopće postojali. No manjak dokaza Alobaru nije smetao: ta zahvaljujući Bandaloopima živ je dočekao tri stotine i osamdeset pet tisuća, osam stotina šest izlazakasunca, a sudeći po mliječnom bisernom žaru koji se cijedio kroz rešetkama pregrađeni prozor, uskoro će dočekati još jedan.

Usto, usredotoči li se na disanje, a povjerenstvo za pomilovanja presudi u njegovu korist, mogao bi izlaske sunca gledati unedogled, unatočstarenju koje je pregalački radilo u njemu poput radilica u kožnoj košnici.To je bilo ono čemu se nadao, premda, s obzirom na njegove životneizglede, ne bi mogao lako odgovoriti na pitanje zašto bi želio nastavitiživjeti unedogled. No jedno je bilo sigurno: ne namjerava riskirati odlazaku Onostrano a da se ne zalije s K23. Počeo se pitati je li ipak trebaoWiggsu Dannyboyu reći formulu: doktor Dannyboy mogao je spravitimalo parfema i prokrijumčariti mu ga u kazamat. Mora priznati da jenjegova tajnovitost u vezi s K23. njegovo dugogodišnje odbijanje daiskoristi njegov komercijalni potencijal, malko iracionalna. Ali da je bioracionalan, bio bi mrtav već prije tisuću godina. Pa si ti misli!

Zglobova škripavih poput konopa na neverom zahvaćenom brodu.Alobar ustane i odšepa do prozora. Pogledom potraži svoju starudobrotvorku, jutarnju zvijezdu Danicu, ali je prozor bio majušan i jedina

nebeska svjetlost na kriški neba dostupnoj njegovu upornom pogledu bio ježmigajući satelit koji je kružio oko Zemlje. "Zemlja je okrugla, okrugla",zapjeva, ali ga tjeskoba ušutka. "Ne bude li povjerenstvo za pomilovanjauskoro donijelo odluku, poslat ću formulu Dannyboyu", obeća on.

Alobar nije bio jedna osoba koja je tog jutra (ili noći) mislila na nekutajnu formulu. Pozornosti odvraćene najprije ovim pa onim, Wiggs iPriscilla još nisu stigli do formula, ali u New Orleansu, gdje je bilo pola

pet, Madam Devalier ležala je u svojem krevetu s baldahinom, nakitomkrcatih ruku prekriženih na svodu svojeg trbuha, mozgala o mogućojosnovnoj primjesi, a u centru za miris u mozgu miješala desetke -



dvadesetke - primjesa, nemajući pojma koliko bi osnovna primjesa mogla biti jednostavna. Također nije ni mogla zamisliti da u jeftinom motelu blizu zračne luke Seattle-Tacoma, gdje je - da, hvala ti Ricki! - bilo pola triujutro, V'lu Jackson spava s odgovorom - s kap-dvije odgovora - u prastaroj boci ispod jastuka punjenog spužvom i obloženog najlonom. A

naravno, nijedna od njih, ni budna Madam koja smišlja formule, ni V'lukoja sanja, šakom pritišćući svoje osamljene stidne usne, nisu moglezamisliti da će prije nego što ponovno legnu na počinak Bingo Pidžama biti ubijen njima pod nogama i da će njegov mali roj pčela, bez gospodara, prestrašiti New Orleans gotovo na...

* * *

... smrt. Grrr! Kako je Wiggs Dannyboy mrzio tu riječ.

Njegova reakcija na "smrt" nije bila ni strah ni pomirenost, niizbjegavanje ili morbidna čežnja, ni zgranutost ni poricanje, nego bijes.Obuzdani bijes. Izazov, ako baš želite. Borba. Wiggs se zaratio sa smrću izakleo da se nikad neće predati.

Tu je objavu rata sastavio na izdržavanju kazne u državnojkaznionici Concord gdje su ga, na njegov zahtjev, prebacili iz saveznekaznionice na Srednjem zapadu nakon izgreda u kojem mu je stražar

šibicom iskopao oko.U istrazi pokrenutoj nakon što je oslijepljen, otkrilo se da je doktor

Dannyboy bio izvrgnut gotovo neprekidnom fizičkom i psihičkomzlostavljanju dok je bio pod državnom paskom. Mediji, premda su moždaosuđivali Dannyboyev životni stil i filozofiju, oduvijek su ga smatralidobrim materijalom, pa su priču o izgubljenom oku napuhali u skandal.Osim toga, prijetila je i višemilijunska tužba. Vlada nije baš bila u pozicijida odbije zahtjev za premještajem.

U Concordu, Wiggs je bio blizu prijatelja, nekonformista koji suuspjeli zadržati profesuru na Harvardu ili se prihvatili nekog"newageovskog" biznisa u Cambridgeu i Bostonu. Frendovi su gaopskrbljivali knjigama iz sveučilišne knjižnice i najnovijom periodikom iznanstvenim člancima s njegova područja interesa: antropologije,etnobotanike, mitologije i neurofarmakologije. Donosili su mu i najnovijetračeve, pratili njegovo zdravstveno stanje i odnosili njegove povremene

priloge za The Psychedelic Review. Oni su iz tamnice prokrijumčarili poluzamrznutu mesnu štrucu u koju je on istom bio ejakulirao, odjurili snjom do parkirališta gdje ih je čekala njegova ovulirajuća supruga (koja ga



je jednoga dana nogirala zbog dostupnijeg partnera) i koja je odmah saštrucom učinila što se moralo: tako je Fluxley Anne došla na svijet.

Unatoč mnogim nedaćama uzničkog života, bilo je to prilično produktivno i poticajno razdoblje. Dannyboyu je svejedno ostajalo punovremena za razmišljanje i to mu je omogućilo da se osvrne na to što su on i

njegovi istomišljenici postigli 60-ih godina 20. stoljeća. Zatim je ta postignuća smjestio u povijesni kontekst, ne samo službene povijesti injezina isticanja politike i ekonomije, ili relevantnije povijesti raznihnačina na koje smo preživjeli našu svakodnevicu pošto smo ispuzali izsluzi ili se na zanjihaloj povijuši spustili iz krošanja, nego i složenije povijesti toga kako su se razvijali i mijenjali obrasci mišljenja, naši živčanisustavi i naš duhovni bitak.

I evo što je Wiggs zaključio: prosvijetljenost, svidjelo se to nama iline, elitino je stanje. U svakom povijesnom razdoblju i gotovo posvud,živjela je šačica prosvijećenih pojedinaca na pragu ili vratima sljedećeevolucijske faze, faze do koje je vjerojatno trebalo proći još stotinu godina.U određenim ključnim povijesnim razdobljima, neka bi od tih elitnihmanjina postala dovoljno mnogobrojna i glasna da utječe na kulturu ucjelini i time poploči prilično velik komad evolucijske ceste. Prisjetio seAkhenatonove vladavine u starom Egiptu. Zoroastrove u Perziji, zlatnogdoba Grčke i islama, nekoliko velikih razdoblja kineske kulture, teeuropske renesanse. ("I Kelti bi bili stvorili veliku kulturu", reče onPriscilli, "da ih Crkva nije prije toga dohvatila.") Nešto je slično bilo na pomolu u Americi između 1964. i 1971. godine.

Možda je bilo sentimentalno, pa i glupo, romantizirati šezdesete kaozačetak zlatnog doba, prizna Wiggs. U svakom slučaju, to je fetusno doba prosvijetljenosti pobačeno. Svejedno su šezdesete bile posebne; ne samo da

su bile drukčije od dvadesetih, pedesetih, sedamdesetih, i tako dalje, bile suiznimnije od njih. Poput Arturove vladavine u Camelotu, tako su išezdesete značile prijelomnicu, prolazan trenutak časti, doba kad je povelik postotak ljudskoga roda nakratko ostvario svoj moralni potencijal iočijukao sa svojom neurološkom sudbinom, razdoblje kolektivnogaduhovnog buđenja koje je plamtjelo jarkim žarom sve dok barbarski imediokritetski nagoni ljudske vrste nisu ponovno čvrsto navukli zastoremraka.

Usto, Wiggs je vjerovao da će američka utroba naposljetku donijeti ploda. Sjedinjene su Države bila logična lokacija sljedeće prosvijećene



civilizacije. A budući da je fenomen šezdesetih u najmanju ruku pripremioteren - mnogi pojedinci koji su uspješno mutirali 60-ih godina 20. stoljećanastavili su s radom, daleko od očiju javnosti - na idući se procvatvjerojatno neće morati čekati više od desetak-dvadesetak godina.

Premda su šezdesete na društvenom planu doživjele neuspjeh, bile su

evolucijski međaš, putokaz, i Wiggs se ponosio time što je pridoniouvođenju toga vrtoglavog razdoblja transcendentnosti i osviještenosti(nadilaženja zastarjelih vrijednosnih sustava, svijesti o prostranstvu i bogatstvu unutarnje stvarnosti). Pa ipak je bio nezadovoljan. Tjeskoban. Nesretan. Nisu ga mučili zatvor ni sljepoća, bile su to male žrtve uusporedbi s postignutim. Posrijedi je bilo nešto drugo, nešto što ga jemučilo od dječaštva, što bi umanjilo svaku njegovu pobjedu, otupjelo

njegove zanose, pojačalo njegove boli, ismijalo njegov optimizam, pljunulo mu u sladoled.

Bio je to, malo-pomalo je shvatio, strah od smrti.

Ako netko vodi "aktivan" život kao što ga je vodio Wiggs, ako netkoima ciljeve, ideale, razlog za borbu, ta osoba privremeno smetne s umatežak mač koji mu visi iznad glave o mišjoj dlaci. Svatko od nas dobije besplatnu kartu za vožnju i ako je putovanje zanimljivo (ako je dosadno,

sami smo si krivi), tad uživamo u krajoliku (kako samo brzo promiče!),upuštamo se u razgovor sa suputnicima, često odlazimo na WC i u vagon-restoran, i jedva da na svjetlu zavirimo u kartu na kojoj bismo lako mogli pročitati jasno naznačeno odredište: Bezdan.

Pa premda u svojem hrvanju sa svakodnevicom možemo zanemaritičinjenicu smrti, ona je uvijek prisutna iza zavjesa, točnije rečeno u našojčarapi, kao čičak koji nikako da uklonimo. Ako je netko pobožan, možeracionalizirati svoje klizanje u bezdan; ako osoba ima smisla za humor (a primjereno razvijen smisao za humor učinkovitiji je od svih dosadizmišljenih religija), može tu činjenicu ironizirati podsmješljivošću iduhovitošću. Ali smrt je svejedno tamo, noć i dan, od zore do mraka, bojeći svojom sivom kredom gotovo sve što radimo. A puno toga štoradimo, radimo - podsvjesno, posredno - da bismo izbjegli pomisao nasmrt ili da bismo se zbog svojih postignuća učinili tako nezamjenjivima daće nas smrt oklijevati uzeti ili, kad se onaj mač naposljetku spusti, da

osiguramo "nastavak života" u sjećanju sretnika koji se još migolje.Wiggs nije pušio tu foru "živjeti u sjećanju". On se za to pobrinuo i

utipkao si fusnoticu u akademskoj i društvenoj povijesti. I još važnije:



smatra da je već za života pridonio evoluciji ljudske svijesti. Ali takva jevrsta besmrtnosti slaba utješna nagrada. Ako ono što je šezdesetih godina postignuo kao "elektronički vrač" ostavi traga na budućnosti, želio jeuživati u plodovima toga.

To ne znači da se dosad u životu nije nauživao. Naužio se više

veselja od jegulje u javnom kupalištu i bio uvjeren - bez obzira na zatvor, povez na oku i usud - da veselju još nije kraj. (Wiggs je priopćenje togosjećaja Priscilli istaknuo tako što ju je potapšao po goloj guzi.) Usto, onse ne smatra gramzivcem. Ali stari se tako brzo, a smrt je tako konačna dato život lišava svakog smisla.

TJELESNI UŽICI

ZNANSTVENA OTKRIĆA

UMJETNIČKA REMEK-DJELA

DRUŠTVENI NAPREDAK

TEHNOLOŠKE INOVACIJE

pa i

ODNOSI PUNI LJUBAVI

ili čak

DUHOVNA EKSTAZA

Može li išta od toga prevagnuti taj crni uteg? Izvjesnost danajdarovitiji, najljepši, najmudriji, najvrliji među nama moraju ostarjeti iumrijeti?

* * *

"U tom sam trenutku, dok sam se vrtio na ležaju u zatvoru Concord,

odlučio nešto poduzeti", reče Wiggs."Jer je sve ostalo pod milim Bogom sporedno u odnosu prema

gmizavoj jezi osobnog odumiranja.

Smrt je muha u svačijoj juhi.

Smrt je odvajkada bila neprihvatljiva ljudskom rodu, a danas je još imanje prihvatljiva.

Pobožnima kažem - da te Bog ljubi, ne bi ti najprije navukao boleštine za vrat pa te ubio. A racionalnima i hedonistima kažem - smrt seruga vašoj logici i vašim užicima.



Ljudi ne mogu biti uistinu sretni ili uistinu slobodni ili normalni akoočekuju da će im životna energija oslabiti i da će biti zgnječeni kao crvi.

I tako sam se, mila moja, svega ostavio, očistio ćeliju od stručnihčasopisa i znanstvenih knjiga, a bogme i časopisa s golim ženama, iako ćeme Alobar opomenuti da mi je to bila pogreška. Zakleo sam se da ću svaki

atom energije posvetiti toj skromnoj zadaći: iskorjenjivanju smrti."Priscilla ga je gledala s poštovanjem i nevjericom. "Iskreno rečeno,"

reče ona, "moram to svrstati u prastaru kategoriju udaranja glavom o zid."

"Zar?"

"Dakako, Wiggs. Naravno. Sve živo se rodi, a sve što se rodi moraumrijeti. Tu nema pomoći. To je zakon svemira."

Premda gol, doktor Dannyboy isprsi se poput direktora banke.Zlokobno se kucne po povezu, poput voditelja koji provjerava mikrofon. No tad, iznenađujuće blagim i smirenim tonom, reče:

"Svemir nema zakone.

Nego navike.

A navika se možeš odučiti."

* * *

Iznad Seattlea, višeguzo je nebo i dalje vrtjelo bokovima. Zbog togasu se naprezali brisači, klimavi i šepavi koji su, tužeći se na svakomkoraku, šepesali amo-tamo preko Rickina vjetrobrana. Najprije žalobno, paživahno, pa ponovno žalobno, nebo se obratilo krovu V'luina motela pokrivenog krovnom ljepenkom i dodalo još jednu dimenziju njezinimsnovima. Lijepilo je svoje tekuće brzojave na prozorska stakla Zaklade Najslađi smijeh.

Ricki zaustavi VW na kolnom prilazu, ugasi motor (ubojstvo izmilosrđa) i jurne prema vratima svojeg stana. Nije potrčala da ne pokisnedo gole kože nego da se stigne javiti na telefon u slučaju da zove Pris.

Neki rogati muškarac kozjih nogu probije se u V'luin san. Krajoliksna bio je osvijetljen žutim plamenom. Začulo bi se šljap-šljap kad bi tostvorenje, koje joj se neumoljivo približavalo, zagazilo kopitima u žitko blato ili ih izvuklo iz njega. V'lu probudi udaranje vlastitog srca. Iznenadi

se i uznemiri kad shvati da joj se stidnica ovlažila. Zaključivši da sumuškarac iz sna i onaj na boci isti, pametno se dosjeti i makne bocu ispod jastuka te je gurne ispod uredno složene odjeće u svojem putnom kovčegu.



U tami, lagano obojenoj procijeđenim neonom motelskog natpisa Popunjeno, ode do prozora. Premda je bio hermetički zatvoren, svejednokroza nj osjeti miris kiše. Kiša u Seattleu miriše drukčije od one u NewOrleansu, pomisli V"lu. Imala je pravo. Kiša u New Orleansu miriše nasumpor i sljez, lim truba, grmljavinu i znoj. Kiša u Seattleu, obilni dažd

veličanstvenog američkog sjeverozapada, miriše na zeleni led i sumi tuš,na geologiju, tišinu i klenov dah.

Osim što je pojačavala udobnost njihova šaputanja pokraj kamina,Priscilla i Wiggs nisu zapažali kišu. Kiša je bila pozadina, poput slabevatre u kaminu. U prvom su planu bili hormoni, pitanja i sumanute zamisli.

Priscilla je bila voljna prihvatiti postavku doktora Dannyboya da jeza ljudski rod smrtnost primarni izvor jada. Štoviše, mogla je imati

razumijevanja za njegov bolni zaključak da je njegova prijašnja filozofija bila u zabludi jer je bila blagonaklona prema smrti, prilagodavala joj se,smišljala izgovore za nju, čak veličala našu ranjivost u odnosu prema njoj.Ali njegova očito iskrena uvjerenost da može uhvatiti onu mišju dlaku iodmaknuti mač učinila joj se prenapetom tlapnjom od koje se čovjeku ummože rasprsnuti poput vreće za boksanje od brušenog stakla.

"Wiggs," reče ona, "sve te neobične droge koje si uzimao, prašumske

bobice, amazonski biljni sokovi i slično, da ne spominjem običan dobarstari LSD, misliš li da su ti mogle, fizički... ovaj... spržiti mozak?"

"Ma ne, mila moja, nikako. Naravno, uništilo se nešto stanica, u tonema sumnje, ali to je bilo za moje dobro. Želiš li da ti stablo obilno rodivoćem, moraš ga povremeno kljaštriti. Isto vrijedi i za živčane stanice. Neki bi ljudi to možda nazvali oštećenjem mozga. Ja to nazivamobrezivanjem."

Nakon toga je čak i kiša digla ruke.* * *

Zavlada tišina, što zbog jenjale kiše, što zbog stanke u razgovoru.Uskoro Wiggs usnama uhvati njezinu bradavicu i počne je elastično brstiti, baš kao što je kapetan Queeg prebirao po svojim čeličnim kuglicama nasuđenju u filmu Pobuna na brodu Caine. Boing! Ružičasta kugličica napnese od užitka, baš kao što se ostarjeli ratni veteran katkad isprsi oddomoljublja. Pris je upravo počela osjećati obnovu moćnih nagona usvojem krilu kad se na katu iznad iznenada začuje stupanje.

"Što je to?" upita ona.



Wiggs ispljune bradavicu. "Morgenstern. Nadam se da neće probuditi Huxley Anne."

"Što on to radi?"

"O, pleše! Izvodi ples protiv smrti."

"Wiggs, što se događa u ovoj ludnici? Hoću reći, u cijeloj ovojvelebnoj kućerini nema laboratorija, ali dobitnik Nobelove nagrade zakemiju pleše sam sa sobom u tri ujutro - ili možda pleše s odraslimklokanom? Jer zvuči tako. I ti doista vjeruješ da ćeš živjeti vječno? Reci mida ne vjeruješ. Molim te."

"Ne vjerujem."

"Zaista?" Zvučala je kao da joj je laknulo.

"Ne vjerujem da će Wiggs Dannyboy vječno živjeti, ali budućinaraštaji hoće - Huxley Anne vjerojatno hoće - no svejedno očekujem daću nadživjeti svoje kritičare. Lako bih mogao doživjeti sto dvadesetirođendan."

"Ali kako? I zašto? Je li to nekakva veličanstvena i raskošna krizasrednje dobi? Bojiš li se starenja? Starenje je najprirodnija stvar nasvijetu."

On na to frkne. "E ta ti nije na mjestu, mila moja. Nije na mjestu kaoni halteri na časnoj sestri." Ponovno frkne, a zglobom prsta počne kuckati po povezu preko oka poput mongoloidnog djetlića koji u potrazi za crvimasvrdla po žetonu za poker. "Starenje je bolest. Možda bolest jest prirodna,ali je i zdravlje prirodno, a kudikamo poželjnije. I hrda je prirodna pojava,zar ne? Ali proces hrdanja može se spriječiti. A ne budeš li ga spriječio,upropastit će ti strojeve. Isto je i sa starenjem. Ljudi stare jer dopuštaju daim tijela zahrđaju."

"Zahrđaju? Ne shvaćam..."

"Govorim o propadanju stanica. Govorim o zakrečenju stanicasuperoksidnim slobodnim radikalima i toksinima, govorim o postupnom prekidu reprodukcije zdravih stanica zbog progresivnog uništavanjanukleinskih kiselina. Sve je to oblik hrdanja."

"I može se spriječiti?"

"Može.""Zašto onda liječnici ne znaju za to?"



"Kao da me pitaš zašto pomorci u srednjem vijeku nisu znali da jeZemlja okrugla."

"Nekoliko ih je znalo."

"Tako i danas nekoliko liječnika zna istinu o starenju." On se zagledau vatru. Naposljetku se nasmiješi i reče: "Alobar je još onda znao da jeZemlja okrugla. A na svoj način zna i istinu o starenju."

"A da, Alobar: domar koji ne hrda."

'"Donedavna nije. Ali trebao bih se vratiti svojoj priči."

"Svakako."

"No najprije poljubac."

"Mmm."

* * *

U zatvoru Concord, doktor Dannyboy očisti svoju izbu od stručnihčasopisa i ogleda vezanih za njegovu bivšu (a neki su govorili i navodnu) profesiju i postupno ih zamijeni materijalima o gerontologiji, genetici i produženju životnog vijeka. U buhari se uputio u tajne najnovijihistraživanja dugovječnosti provedenih na sveučilištima u SjevernojAmerici, Europi i Japanu te u privatnim institucijama, primjerice

Istraživačkoj zakladi Bjorksten, laboratoriju Montesano, kliniciMenninger, te Institutu za eksperimentalnu morfologiju u Gruziji. Imao je pravo na jedan telefonski poziv na tjedan i tad bi, s osjećajem krivnje,nazvao nekog biologa na Cornellu ili gerontologa s Medicinskog fakultetana Sveučilištu Nebraska, a ne ženu i kćerkicu u obližnjem Bostonu.

Nije bilo nimalo lako držati korak s vodećim stručnjacima nekih odnajezoteričnijih znanosti, ali je doktor Dannyboy bio domišljat i - unatoč

svojoj nepopularnoj adresi - ljudima simpatičan. Ono što je doznao osokoliga i razveseli. Dakako, ujedno ga i ojadi i silno snuždi činjenica da se uistraživanje pomlađivanja ne ulaže više truda i novca. Bio je uvjeren da bismo uz široku nacionalnu potporu, poput projekta koji nam je donioatomsku bombu, začas mogli prosječnom životnom vijeku dodati pedesetgodina. Wiggsa je također deprimiralo i to što ne može osobno iskoristiti prikupljene informacije. Primjerice, prehrana je bila jedno od područja nakojem je mogao odmah nešto učiniti za svoje zdravlje, ali, nažalost, podkapom se nebeskom malo gdje mogla naći hrana od koje bi vam tjelesnamašinerija zahrđala jače nego od mećave škroba i šećera te monsuna mastii kiselina zatvorske kuhinje.



Wiggs je počeo patiti od naglih promjena raspoloženja. Jednog bidana, razgaljen posljednjim izvješćem Medicinskog fakultetaKalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu ili nekog sličnog mjesta, biooptimističan poput tek izlegle muhe u meksičkom restoranu (kukac koji bimogao imati vlastitu viziju "savršenog tacoa"), ali bi sutradan, shrvan

stvarnošću sporosti nedovoljno dotiranih istraživanja i pogubnostiuzničkog života, zaplovio na limenoj podmornici usidrenoj na dnu Crnelagune.

A tad, kasno jedne večeri, dok je Wiggs šaptom grubo psovaoPrijestolnicu pridjeva - mjesec - na drugoj strani okruga Middlesex, u MIT-u, začuje se eksplozija, baš u jednom od laboratorija čiji je rad Wiggs pratio; poslije otprilike tri mjeseca, kao na usporenoj snimci ili u

zakašnjeloj reakciji, ta eksplozija nanese u zatvor Concord novogzatvorenika po imenu Al Barr, zbog kojeg se uskoro iz otvoraDannyboyeva periskopa počne izvijati blistavo lišće cikle.

* * *

Kad je dočuo za bombu u laboratoriju MIT-a, Wiggs se ražestio. UMIT-u su napredovali krupnim koracima. Tamošnjim su istraživačimamolekule već skakale kroz obruč poput cirkuskih pudlica. I dok su ostalistručnjaci s tog područja govorili o "izazovima neproniknutog ineumoljivog procesa starenja", znanstvenici koji su izvodili eksperimentena MIT-u govorili su o usporavanju starenja kao da je taj pothvat većmoguć i javno najavljivali da će u budućnosti "društvo možda biti u stanju potpuno eliminirati prirodnu smrt". Dannyboy se divio ljudima koji su semogli izdići iznad skromnih ciljeva.

Očekivao je da će "sredovječni" domar, osuđen zbog uništenjalaboratorija, biti fundamentalistički kršćanski fanatik, seksualno neiživljeni

klipan kojeg su totalno sludili šarlatanski propovjednici i dvosmislena poezija Biblije: usiljeni, mučaljiv neznalica izgubljenog pogleda, koji si jekao misiju odredio kazniti znanstvenike jer se igraju Boga, baš poputseljaka koji u završnici bezbrojnih filmova strave zapale dvorac ludogdoktora.

Kad bi Wiggs pomislio da će živjeti s tom seljačinom pod istimkrovom, zelena trakavica osvete zamigoljila bi mu u srcu.

Stoga se nije samo iznenadio nego i pomalo postidio kad se pokazaloda je Al Burr najdostojanstveniji zatvorenik Concorda. Uspravna držanja izelenook. Barr se činio uravnotežen i inteligentan. Usto, imao je poseban



osmijeh. I dok je Wiggs, u dane kad bi bio dobre volje, svojim smiješkomsjekao napeti zatvorski zrak poput milozvučnih škara. Barrov je smiješak bio sličan isklesanim enigmama koje u kombinaciji s junačkim srcem reselica antičkih kipova. U Barru je bilo nečeg zagonetnog, a po njemunekoliko vrlo zanimljivih ožiljaka.

Zaključivši da taj čovac nije običan domar (premda se znalo da jedugi niz godina brisao keramičke pločice bostonskoga turskog kupališta) isve željniji doznati motive njegova vandalskog čina na MIT-u - a usto muse posrećilo da zapodjene razgovor s Barrom na vježbalištu (gdje se noviuznik bavio neobičnom vrstom joge) - Wiggs potegne veze (da je Wiggs bio Geppetto, Pinocchio nikad ne bi otišao od kuće) i sredi da mu Barr postane cimer.

Taj je aranžman odgovarao Alobaru, koji je naslutio da bi jednookiirski narkomanijak mogao biti bolje društvo od neškolovanog silovateljavlastite sestre s kojim je dotad bio u ćeliji. Premda Alobar nikad neće steći puno povjerenje u Wiggsa (Wiggs je bio otvoren i ekscentričan na načinekoji nisu bili po volji zatvorenijem i konzervativnijem Alobaru), njih su sedvojica polako i postupno toliko sprijateljili da mu je Alobar ispričao svojuživotnu povijest. Svih tisuću godina. Sve.

Dobro, ne baš sve. Ali Wiggsu je ispričao više nego AlbertuEinsteinu. Ispričao mu je o svojim pothvatima u Aziji, pustolovinama ufrancuskoj Kanadi (kad je Pan, napola sluđen od učinaka K23, još bio unjegovoj blizini) - ono što ni čitatelji ovih stranica nisu čuli. Rekao mu je,nekoliko puta, za parfem koji je odigrao tako važnu ulogu u njegovuživotu. Ali mu nikad nije rekao kako se taj parfem spravlja.

* * *

Zamalo mu je rekao kako. Rekao mu je da je glavni sastojak jasmin,da je gornja primjesa limunkasta, te kako je napokon otkrio neuhvatljivu izapanjujuću osnovnu primjesu - ciklu. Ali Alobar je - lisac jedan - neštoizostavio. Svojem je zatvorskom cimeru rekao za "ciklu", ali ne i za "peludcikle". A da jest, stvari bi za naših nekoliko znanaca ispale drukčije.

* * *

Osim toga, Alobar je tražio od Wiggsa da se zakune na majčin grob,na ženine gaće, na Book of Kells, na vilenjačka brda grofovije Dublin, nasvoje zdravo oko i na sve ostalo što drži svetim - što znači i viski,halucinogeno korijenje, stvarni svemir, sretnu budućnost Huxley Anne, teLososa Koji Je Pojeo Devet Lješnjaka Poetike25 - da nikad nikome neće



reći da je cikla onaj tajni sastojak u navodno jedinstvenom i predivnom parfemu.

I tako je Wiggs zadržao riječ cikla za sebe, baš lijepo od njega,unatoč pritisku Priscilline žarke radoznalosti što se tiče toga repatičkog povrća čija je grimizna orbita zadrla u njezino ozračje. Ali ispričao joj je

ostatak Alobarove životne povijesti. Zapravo, ispričao joj je izvatke izAlobarove životne povijesti, jer bi u protivnom to potrajalo mjesecima.Ovako su mu na priču otišla puna dva sata, zajedno s dva Prisina odlaskana zahod i tri Wiggsova odlaska na prstima na kat posjetiti Huxley Anne.

Kad je Wiggs završio s pričom, doktor Morgenstern je odavno prestao sa svojim besmrtničkim skakutanjem, vatra se ugasila, prozorskaokna gotovo osušila - a Priscilli se zavrtjelo u glavi kad je shvatila da je

vlasnica prastare boce koja je nekoć sadržavala K23 - mamac za Kudru, aPanov dezodorans.

* * *

Ta ju je spoznaja zaprepastila, pa je poput kratkovidnoga gosta kojise zaletio u ulazna vrata Pris naslijepo tražila neki komad masivnog pokućstva da se za nj uhvati. "Ali..." reče ona, "ako su zaista proživjetitoliko vremena, tolika stoljeća... hoću reći, kako? To je medicinski

nemoguće, zar ne? Kako im je to uspjelo?" Pokušavala je dobiti navremenu. Nije još bila spremna govoriti o boci.

"Medicinski nije nemoguće. Ljudski nije nemoguće. Pitaš, može li seto? Mirišu li brabonjci koale po sirupu protiv kašlja?"

Wiggs tad nastavi, uz povremeni ra-ta-ta po irskoj djetelini,objašnjavati Alobarov i Kudrin program, koji se temelji na Četiri elementa.Obradio je svaki element posebno i od svakog opisa načinio mali skeč.

ZRAK"Sa zrakom smo povezani dahom. Većina ljudi ne diše kako valja,

što znači da udišemo previše ili premalo zraka i ne konzumiramo gadjelotvorno. Alobar i Kudra razvili su metodu disanja prema kojoj suudisaji i izdisaji povezani u neprekinutom ritmu, kontinuiranom, kružnom,zamašnjačkom obrascu, poput zmije koja guta vlastiti rep. Disali su

duboko, ravnomjerno i pravilno. Kad bi uvukli zrak u pluća, zamislili bikako usisavaju što više energije i vitalnosti; kad bi ga izbacili, zamislili bida iz sebe ispuhuju svu ustajalost i mlitavost.





omogućuje joj da malo počine i dođe k sebi, ali usto i blokiraautoimunološke reakcije koje pridonose propadanju organizma. Jer, milamoja, naš imunološki sustav brz je na okidaču, osobito na visokim ili'normalnim' temperaturama, i često napada upravo one stanice angažiraneda nas brane - vrlo slično policiji ili FBI-ju. Kad se tjelesna temperatura

snizi, imunološki policajci ostanu u postaji igrati dame, a pištolja, suzavca i pendreka maše se tek kad se pojavi stvarna opasnost. Količina potrešenostitijela koja se priredi na taj način jednaka je razlici između djevičnjaka inježnika.

Kao Europljanin, Alobar nije pokazivao preveliku želju za kupanjemkad je Kudra otkrila termalni izvor u jednoj od bandaloopskih špilja, ali je postupno počeo cijeniti koristi kupanja za njihov program. Namakali bi se

otprilike pola sata, pa se na petnaest minuta povukli u hladovinu, i taj postupak ponovili četiri-pet puta. Od vruće bi im se vode krv podigla na površinu kože gdje bi se, nakon što bi izašli iz kade, brzo rashladila.Kužiš? Tijekom stoljeća, to redovito rashlađivanje krvi možda je resetiralonjihove unutarnje termostate - njihove hipotalamuse - pa im je tjelesnatemperatura trajno bila dva-tri stupnja niža od dosadnih - i iscrpljujućih -trideset šest i pol. Nažalost, u Concordu mi se nikad nije pružila prilika daAlobaru izmjerim temperaturu.

No to nije sve. Naša tijela, premda veličanstvena, naivna su poputzaljubljene udovice ili provincijalca na Broadwayu. Naše će tijelo upornonasjedati na istu foru istog slatkorječivog placeba. Na svu sreću, kad nasnasamari placebo ili nas lijepim riječima prevesla neki Irac, to je najčešćedobro za nas, i upravo se to dogodilo kad su vruće kupke prevarileAlobarovu i Kudrinu DNK koja je reagirala kao da su njezini domaćini ponovno u majčinoj utrobi. Temperatura tekućine u maternici iznosi

prilično stalnih trideset sedam stupnjeva. Toliko je slučajno iznosila itemperatura špiljskog izvora gdje se naš par kupao u Indiji, a koju sunastojali postići kad bi zagrijavali vodu za svoje kupke u Carigradu iliEuropi. Čestim namakanjem u vodi zagrijanoj na 37 stupnjeva možda sunaveli svoju DNK da pomisli da su u neoembrionalnom stanju, pa ih jezato opskrbljivala najjačim i najsvježijim hormonima i enzimima, jer jezadaća DNK da fetuse i dojenčad obasipa delikatesama koje jačaju njihovusposobnost preživljavanja, te da nam to isto počne uskraćivati kad

navršimo dvadesetu.Svih tih stoljeća tijekom kojih su obilazili sajmove, teglili su sa

sobom bačvu za kupanje i svake je noći punili vodom koju bi ugrijali u



Kudrinu čajniku. Strpljenje i upornost su im se isplatili. Svaki put kad bičajnik zapištao, Blijedi bi jahač odložio kosu i crnom bandanom otrokoščato čelo: bilo bi vrijeme za počinak na farmi leševa, najplodnijoj farmina Zemlji. Dakako, Alobar se tog običaja držao i svih ovih godina provedenih u Americi."

ZEMLJA"Drveće, kuće i rudnici dijamanata mogu se poput priljepaka uhvatiti

za ovaj element, ali poznato je da se zemljana gruda veže za trbuh. Zemlja je majka objeda.

Vjerojatno nema teme o kojoj postoji toliko suprotstavljenih

mišljenja kao što je hrana. Bolje je zamijeniti se za žvake s bijesnim buldogom nego dovesti u pitanje jedno od mišljenja prosječnih ljudi o prehrani, ali je jasno da je prehrana jamačno imala važnu ulogu uAlobarovu i Kudrinu višestoljetnom nastupu.

Danas čak i duševno zaostali ljudi zaključani u podrumima zabitnihzaseoka u Saskatchewanu znaju da suvišna tjelesna mast izaziva nemoć iskraćuje očekivano trajanje života, no jesu li ti poznati eksperimenti koji se provode na Cornellu, u laboratorijima Montesano, na Kalifornijskomsveučilištu i na Medicinskom fakultetu sveučilišta u Nebraski? Kad sulaboratorijskim životinjama znatno smanjili unos kalorija i određenihaminokiselina, proces starenja se stubokom promijenio. Nažalost, to jeimalo nezgodnu popratnu pojavu: životinjama kojima su se uskratileaminokiseline oslabio je imunološki sustav. No možda ćeš se sjetiti da suAlobar i njegova žena, u vraški savršenoj ravnoteži, jačali svojuimunološku djelotvornost hlađenjem krvi.

Naš je par jeo jednostavnu hranu, ali im je očito bila u slast.Konzumirali su male količine hrane i - dopusti da te nečemu podučim, milamoja - najbolje čuvana tajna o prehrani jest da je zdravije jesti malekoličine 'loše' hrane nego velike količine 'dobre'.

Alobar mi je rekao da su svakog mjeseca postili pet dana. Nema boljeg načina da se pročiste crijeva od povremenog posta jer, sjeti se -tijelo stari i umire zbog masovnog odumiranja stanica i njihove

nesposobnosti reprodukcije, a gomilanje toksina ubija stanice. A kako senaše male slatke stanice onečiste toksinima? Nepravilnim disanjem inepravilnom prehranom!



Još nešto o jelovniku našeg para. Naravno, sjećaš se da su jeli ciklu.Pravi ciklomani, ha-ha. E pa tek je prije nekoliko godina doktor BenjaminS. Frank otkrio da cikla jača krv, potiče rad jetre (naš glavni organčišćenja) i opskrbljuje tijelo nukleinskom kiselinom koja je apsolutnonužna za učinkovitu reprodukciju mladenačke stanične građe. Pa-bam!"

(Doktor Dannyboy osjećao se trunku krivim što je spomenuo ciklu u prehrambenom kontekstu a da ništa nije rekao o njezinoj primjeni u proizvodnji parfema, a ta je tema barem u ovom trenutku Priscilii bilakudikamo zanimljivija. U polutami on spazi kako je u njezinim umornimljubičastim očima nešto zasvjetlucalo pri spomenu cikle. Ta sirotica valjdane misli da joj neki dobri samaritanac šalje cikle kako bi ona poboljšalasvoju prehranu?)

VATRA"S elementom vatre na scenu stupa seks."

Pomalo prenapadno, on je stisne za guzove. Da mu ne bi ostaladužna, ona stisne njegove. Zatvori oči i pokuša zamisliti kako seks stupa nascenu. Bi li to seks učinio u svilenom penjoaru ili gol kao pladanj hladnihnarezaka? Bi li stupio na scenu s lijeve ili desne strane? Bi li najprije pozvonio ili bi se samo ušuljao, prebrz i pregibak da bi ga se spriječilo daude? Ili bi seks upao silom, crven u licu, sa zelenom beretkom na glavi, irastjerao sve nazočne? Bila je jako umorna...

"Znamo da seks može ublažiti stres, a znamo da se od stresa izližeguma na kotaču života. Ali puteni plam, baš kao i dah zraka i vodenakupka, pridonose besmrtničkom programu na još neke načine.

DNK je odredila da ljudski organizam zadržava optimum snage izdravlja do trenutka spolnog sazrijevanja - i još samo nekoliko godinanakon toga. Kad, pretpostavlja se, obavi svoju zadaću stvaranja i rađanja potomstva (a produžetak vrste je možda jedino do čega je DNK uistinustalo), dobije pusu u čelo i ostavi ga se da polako ali sigurno propada. Štosu Alobar i Kudra učinili? Uporno su održavali svoj seksualni plam pa sunasamarili DNK koja je pomislila da su oni na pragu spolne zrelosti.Premda svojim pubertetski visokim razinama hormona nisu uspjeli

osigurati trudnoću, to je samo dodatno kumovalo uspješnosti te varke.Zbog pacanja Kudrine maternice i njihovih seks-maratona, njihova DNKnije mogla precizno odrediti njihovu dob. Jedino je znala da nešto izvode i



da bi ih za svaki slučaj trebala u tome poduprijeti.

Zijevaš."

* * *

Priscilla se protegne. "Znaš li koliko je sati?"

"Nadam se da te nisam zagnjavio...""Ma nisi..."

"... svojim trabunjanjem. Ali pitala si je li medicinski moguće da našAlobar poživi tisuću ljeta, i morao sam ti objasniti. A uskoro ćeš pitatikako je medicinski moguće da jezik neprekidno radi a da ne otpadne. Moja je bivša žena rekla: 'Wiggs, toliko klepećeš da će ti, kad umreš, jezikmorati umlatiti toljagom.' Zamjerio sam joj te riječi. Trebala je reći: ako

umreš."Pris stisne ruke u dvije šačice i protrlja oči. "Joj, Wiggs!" reče.

"Hej, to je istina! Ljudi se programiraju za smrt. Gotovo od našega prvog daha uče nas da očekujemo posljednji. Moć sugestije učas će te doćiglave. Kad budeš mogla, Pris, zaviri malo u statističke podatke o tomekoliko ljudi umre u istoj dobi kao i njihovi roditelji, tj. roditelj s kojim su si bili bliži. Dobri stari Elvis Presley ne samo da je otišao u istoj dobi kao i

njegova mama, nego i točno istog datuma.Tijelo je sluga duha; ponavljamo li uporno svojim tijelima da ćemo

vjerojatno otegnuti papke sa sedamdeset dvije godine, i otegnut ćemo ih.Možda je najvažniji razlog zbog kojega je naš Alobar toliko dugo poživiotaj što je vjerovao da može. Bez obzira na to koliko se njeguješ, bez obzirana sve cikle, kupke i disanje i što sve ne, ako misliš da ti je smrt suđena, i bit će. Važno je kako se postaviš. Ono što dokrajči ljude, sve do jednoga,

jest želja za smrću."Wiggs - zamislite! - zašuti na trenutak, ali prije nego što je Pris

uspjela iskoristiti tu stanku, on se kašljući zahihoće. "Smiješno," reče on,"ali u tome je Alobar pogriješio."

"U čemu... je pogriješio?" Glas joj je bio slab i paučinast, kao da sefiltrira kroz mumijine zavoje. "Stekla sam dojam da je učinio sve kakovalja."

"Pogriješio je što je zapalio onaj laboratorij. Zbog toga su ga strpali uConcord, i sad je u škripcu. A to je bilo posve nepotrebno."

"Obećao je."



"Bez obzira na to. Bilo je uzalud. Čak i da MIT, ili neka drugaustanova, smisli ljubičasti eliksir mladosti, nekakvu formulu vječnogživota, to ne bi pomoglo dečkima u Bijeloj kući i Pentagonu. Ni trunčicu.Želja za smrću je tako duboko usađena u njih, u svaku onečišćenu stanicunjihovih sparušenih starih mozgova, da se to ničim ne da promijeniti.

Mogu promijeniti prehranu, mogu promijeniti kemiju, ali ne mogu promijeniti svoja temeljna shvaćanja. Kad bi mogla zaviriti u njihov TV program, vidjela bi da na svakom kanalu emitiraju kakav smak svijeta. I nesamo to: oni se tomu vesele."

"Ali zašto?" upita ona slabašno.

"To im je religija. Naši vode mahom smatraju da je život na ovojkugli gline samo ispit - prijamni ispit za vječnost. Njih zanima zagrobni

život, život koji bi proveli razmjenjujući s Bogom priče o svojimdrmatorskim dogodovštinama dok lješkare u predvorju hotela Raj. Zato suti kreposni stari prdonje tako opasni. Kad bi pritisnuli puce i pretvoriliZemlju u prah, rekli bi da se to moralo kad-tad dogoditi. Grijeh, besmrtnosti tome slično. Većina ih to potajno i priželjkuje. Ognjeni spržiti one međunama koji su u dobrim odnosima s Prirodom i koji uživaju, a zatim uz pratnju harfi otići po svoju nagradu. Nije ni čudo da ljudi žive u smrtnomestrahu. Većina ih to ne pokazuje, ali se boji. Pogledaj red ispred ove kuće.Svakim je tjednom duži."

"Što žele?"

"Ovi koji stoje u redu? Da im netko kaže da postoji mogućnost daživot bude glagolski pridjev radni, a ne samo trpni."

"I, hoćeš li im reći?"

On se uspravi i prođe rukom kroz svoj guštik uvojaka boje kroma.

"Ja? Ne znam. Jednom sam očijukao s mesijanstvom. Cezari su me pokušali raspeti na križ, ali su se morali zadovoljiti samo s jednim okom.Ha! Svejedno, pitam se je li se isplatilo. Ako mi izgledaš ovako dobro dokte gledam jednim okom, zamisli kako bi tek izgledala da imam dva." Kaoda pušta goluba iz krletke, on odriješi uzdah. Golub je bio tako težak da je jedva uspio poletjeti. Priscilla pomiluje Wiggsa po čeljusti. On u toj kretnjiosjeti natruhu sažaljenja, pa joj odgurne ruku.

"U svakom slučaju, prerano je da pomognem tim jadničcima. Pustimli ih sad unutra, samo bi se osjetili izigranima. Poput tebe, i oni bi tražililaboratorije. Kako da im objasnim da sam ja taj laboratorij? I to ne jakodobar. Previše pijem. I dopuštam da mi kći bude bucka.



Kad sam utemeljio Zakladu Najslađi smijeh, namjera mi je bilaistraživati psihološke prepreke besmrtnosti. Od Alobara sam naučio damoramo prevladati svoju smrtničku svijest želimo li iskoristiti svoje božansko pravo na život vječni i želimo li da naš život bude pridjev radni ane trpni. Kad sam prije šest mjeseci upoznao profesora Morgensterna i

doznao da non-stop proučava besmrtnost, odriješio sam kesu i pozvao gada dođe živjeti ovamo, ne samo zbog kredibiliteta koji bi podario ovoj rupinego i zato što sam mislio da će organizirati laboratorij, pa bismo i ovdjeipak mogli obavljati neke prave eksperimente u kušalicama. O, kako su mevile povukle za nos! Ali sve se to slaže. Znaš li kako se zove taj ples kojiMorgenstern stalno pleše?"

Priscilla ne odgovori. Osim ako se "zznnfff može smatrati

odgovorom. Hrkala je. * * *

Hrkala je tiho i simpatično, slično šuškanju skarabeja u ovojumumije. Wiggs je pozorno osluškivao. Glazbu hrkanja uglavnom skladajuBeethoven ili Wagner, premda je Wiggs nekoliko puta čuo i heavy metalrock odsviran na mjesečarskom fagotu. Priscillino je hrkanje podsjećalo naStevieja Wondera. Lirski ulomak, ostatak od "My Cherie Amour". Wiggs pokuša mumljati uz nju.

Neko je vrijeme slušao i gledao, diveći se načinu na koji joj je rudećasvjetlost prianjala za trepavice kao i majušnoj sjeni koju je bacao njezinokrugli, kao nataknut, nosić.

A tad nježno spuzne s kauča i pokupi svoje krpice. Huxley Anne ćese uskoro probuditi i on mora biti pokraj nje kad se to dogodi. U Zakladi jedevet spavaćih soba, ali on spava u istoj sa svojim djetetom. Ne želi da onaujutro traži roditelja koji se ponaša poput podupirača za knjige.

Ali prije nego što se popeo uza stube, na prstima ode u blagovaonicui pregleda cvjetni aranžman na sredini stola. Odabere najdeblju ciklu, primjerak težine lubanje lemura, odnese je natrag u radnu sobu i položi na jastučić pokraj Priscillina hrkanja.

* * *

Pris je odspavala oko dva sata. Taman koliko traje koncert Stevieja

Wondera i još nekoliko minuta. Kad su je probudili potmuli udarci nastropu, znala je, i dok još nije otvorila oči, gdje se točno nalazi. Osjetidašak kolonjske vode Irish Spring. Osjeti prisutnost nekog lica pokraj



svojega. Nasmiješi se pa se okrene prema tom licu i poljubi ga.

Bljak!

Poljubila je nešto hrapavo, hladno, što je mirisalo po zemlji.

Vjeđe joj se naglo otvore. Jutarnja svjetlost koja joj je možda još bila

zalijepljena za trepavice otpadne poput zrnaca šećera.Dugo je sjedila zagledana u ciklu: optimistično, zabrinuto, začuđeno,

smućeno i pomalo zgađeno, kao brucošica medicinskog fakulteta usuočenju sa svojim prvim anatomskim crtežom prostate.

* * *

U tom trenutku, u zatvoru u državi Massachusetts, Alobar je također bio zaokupljen anatomskim proučavanjem. Toga jutra se zamalo bio

prijavio u ambulantu, ali se predomislio kad su mu se uši iznenadaohladile. Umjesto toga, odlučio je konzultirati svoju knjižnicu primjerakačasopisa Penthouse.

Kao što je napomenuo doktoru Dannyboyu, česta seksualnastimulacija bitna je za mladenačku fiziometriju. A za heteroseksualca izarešetaka, kakva stimulacija postoji osim uspomena i časopisa?

Na 83. stranici, jedna je mlada glumica bila presavinuta poput

zemljovida Floride i pružala je nesmetan pogled na riječni plovni kanaloko Cocoa Beacha. Plovidba po tim stajaćim vodama bila bi vesela ižustra. Ali na kraju puta, ponovno bi pogledom pretraživao obzor ne bi liugledao Kudru.

Mislio je na Kudru, na njezinu hrabrost, karakter, ludu pamet, kadstražar prodrma njegov kavez. "Barr! Ovo ti šalje upravitelj!" Stražar gurneu ćeliju omotnicu koja je izgledala vrlo službeno. "Sutra ranom zorom će te

objesiti. Baš imaš peh! Ha-ha.""Jedino mi je žao što imam samo jedan život koji mogu položiti na

oltar domovine", reče Alobar, izrekavši tako prema njegovu mišljenju - sobzirom na to da je imao priliku vidjeti kako nastaju i nestaju stotinedržava - jednu od najkratkovidnijih rečenica po kojoj je netko upamćen.

Pismom ga se obavještavalo da se njegovo saslušanje pred povjerenstvom za pomilovanja odgađa do "poslije praznika".

Kojih praznika? Misle li na Dan zahvalnosti, do kojeg su još samo tridana, ili na sve praznike, Božić i Novu godinu? Sjedne na ležaj i zarijeglavu u ruke. Nastave li odgađati pomilovanje, mogu ga baš i objesiti! U



grlu osjeti knedlu, veliku poput cikle. Svakako je mora rastočiti.

Potrga pismo. "Ja sam besmrtan", reče on, ne obazirući se na miris bakine vjenčane haljine koji mu se cijedio iz svih pora.

Vrati se onom broju Penthousea i otvori ga na duplerici. Glumica s tefotografije podsjeti ga na Aljasku, državu duplericu: veliku, divnu,nepripitomljenu, praznu - i potpuno neodoljivu onom tipu muškarca kojičesto igra bilijar u krčmama i neprestano sanja kako će mu se posrećiti i onse preko noći obogatiti.

"A sad, Kudra..."

* * *

Ona cikla podsjeti Priscillu, prilično grubo, da je Wiggs uspio

govoriti do zore a da nije objasnio kakve ona ima veze s njegovimopsesijama. Ustane, odjene se (osjećala se ugodno prostački dok semigoljeći uvlačila u svoju zelenu večernju haljinu) i ode potražiti svojegdomaćina.

Da je malo bolje razmislila, možda bi shvatila da je ponedjeljakujutro i da je Wiggs jamačno odveo Huxley Anne u školu. No metar-dvamumijskih zavoja još su joj opletali mozak, pa tako ona obiđe prizemljekuće zazivajući - ne preglasno: "Wiggs!"

Budući da nije postigla uspjeh, ona se popne na kat i ponovi postupak. Ni tamo nije bilo odgovora. No začuje potmule udarce izglavnog apartmana i pretpostavi da ih proizvodi Wolfgang Morgenstern.

Vrata tog apartmana, trostruko starija od nje, krasila je starinskaključanica. U tajnovitom New Orleansu ključanice su uvijek zapušene, aliova je bila izazovno otvorena poput prostitutkina kimona. Ona na nju položi krvlju podlivenu očnu jabučicu.

Doktor Morgenstern, potpuno odjeven, hopsao je i skakao poapartmanu kao da pleše nekakvu bjesomučnu, atletsku polku. Svako malo bi zastao i izveo plesni koračić naprijed-natrag, a zatim bi mu se iznadimljućega prsnog koša izvio razdragani kliktaj i on bi - uz lepršanjeleptir-kravate - skočio ravno u zrak, gore-dolje, pet puta.

Ona se nagledala luckastih plesova za vrijeme poklada u NewOrleansu, ali ih ovaj sve šiša - a i fenira! Zapravo, izgledalo je zabavno, premda bi ona, u jutro poput današnjeg, nakon nečeg takvog završila umrtvačnici. Još je malo nervozno špijunirala kroz ključanicu, a zatim seodmakne. Na gornjem dijelu obraza ostao joj je otisak sličan vratima u



obliku luka na sultanovoj palači.

Dok je u prizemlju navlačila kabanicu, opazi da ona cikla još leži nasofi, ali je sad, ako je njezine nosnice ne vuku za nos, nekako prostački bazdila, vonjala na onaj poznati način koji bi osjetila pri svakoj isporucicikle, a bila je sigurna da tog smrada prije nije bilo.

* * *

Genijalna konobarica pješice krene kući kroz suncem obasjan promet. Lokvice su joj isparivale pred nosom; gotovo da je čula kako se pločnik suši. "Planine su izašle", kaže se u Seattleu kad se želi reći da senaoblaka razišla i da snijegom pokriveni planinski vrhunci pokazujuzubnim koncem očišćene očnjake na sve strane svijeta, kao da je Seattle predmet nekog kozmičkog vapaja za dentalnom higijenom.

Bio je to jedan od onih divnih dana zbog kojih bi Seattle, da su takvidani malo češća pojava, bio napučeniji od Tokija ili Indije. Galebovi sukružili oko nebodera u središtu grada, beskućnici lica boje kostiju za juhuizležavali se na klupama parkova blistavima poput dragulja, a u ljeskavomzaljevu flotile jedrilica šepirile su se u punom sjaju za akvareliste. Unatočnjezinu uneređenom izgledu, ili možda upravo zbog toga, muškarci su se u prolazu smješkali Priscilli, a ona se nije mogla suzdržati da im ne uzvrati

smiješak. Naravno, bila je iscrpljena, očito i zbunjena, ali je bila i uzbuđena.

Osjećala se uhvaćenom u neku bezglavu, ali veličanstvenu pustolovinukoja je izdiže izvan njezina konteksta, onkraj uobičajenih ograničenjadruštva i biologije.

Pomisao na tisućljetnog robijaša s dematerijaliziranom ženom, a kojiusto prijateljuje s Panom, bilo je teško progutati, a događaji u Zakladi bili

su dovoljni da nategnu gumu njezinih moždanih hulahupki. A zatim i boca! Nekad joj je ta boca nešto značila samo kao sredstvo bogaćenja - podmirenja računa - ali sada... sad je osjećala da bi kap-dvije najfinijegmirisa iz te čudnovate stare posudice mogle biti vrednije nego što jemislila. Boca kao da je bila kobna i zloslutna - urokljiva, kao što su nekoćgovorile Madam Devalier i njezine tamnopute prijateljice. Ta je boca vezas nečim. Mogla bi otopiti ledom okovano pojilo sudbine, a pripada njoj!

Bilo joj je drago da Wiggsu nije rekla za bocu. To će joj osigurati povod da se uskoro ponovno s njim nađe, a i zasigurno joj podići cijenu unjegovim očima. A kad je već riječ o vezama, poslužit će i da se njih dvoje povežu poput kobasica u tu pustolovinu s Alobarom.



Prvi put nakon trenutka kad je doznala istinu o svojem tati, Priscilla pomisli da ju je poslužila sreća, da je blagoslovljena. Osim toga, ako pogrešno ne očitava simptome - zaljubljena je.

Štakorski ugriz krivnje poprati to priznanje njezina zaljubljenogstanja i ona odluči iz tih stopa nazvati Ricki. S tom namjerom svrati u

drogeriju Market Time Drugs na Broadwayu i krene prema javnojgovornici koja je, kako to već biva, bila preko puta pulta s parfemima.

Rickin telefon zazvoni tri-četiri puta, a zatim Pris začuje škljocaj itrenutak neprirodne tišine koji je značio da će začuti snimljenu poruku.

"Halo, ovdje Adolf Hitler. Trenutačno sam izvan zemlje, ali ću vasdrage volje nazvati čim budem ponovno na vlasti. Ako ste arijac, nakonsignala ostavite ime i broj."

Kad je spustila slušalicu, Priscilla je namjeravala sjesti na autobus začetvrt Ballard i obračunati se s Ricki. Bila je prilično sigurna da je Rickikod kuće. No tad joj se posljednji mumijin zavoj odmota s mozga: Hej!Ponedjeljak je, u jedanaest sati održat će se sastanak Kćeri dnevnog menijau 13 Coinsu. Ricki će biti tamo. Osim toga, nazočne konobarice baš ćedanas glasovati o kandidatkinjama za stipendiju od 2.800 dolara.

Ona pogleda na uru u drogeriji. Tako mi Krista, Marije i Pepto- -

Bismola! Već je deset sati.* * *

Priscilla se radovala trenutku kad će iščeprkati bocu i razgledati je,diviti joj se, omirisati je ili štogod slično, ali je jedva imala vremena dasapunom spere (donekle nevoljko) suhu i aromatičnu ledenu kremukoitalnih sekreta, raščešlja svoje zapetljane uvojke, našminka se i presvučeu vestu i traperice. Stigne u 13 Coins s dvanaest minuta zakašnjenja.

"Primaju konobare u onom novom ribljem restoranu na jezeruUnion", govorila je Trixie Melodian. "Kako se ono zove? Strah odtunjevine."

"Ništa od toga", reče Sheila Gomez. "Vidjela sam jelovnik.Poslužuju bermudske trokute s umakom od morskog psa."

"Pa što?" uzvrati Ellen Cherry Charles. "Jučer me dopao specijalitetu rupi u kojoj ti radiš: 'Špageti vestern'."

"Zapravo i nije bio tako loš", reče Sheila.

"A je li? E pa dušo, objesi ih negdje visoko."



Priscilla pogledom preleti prostorijom. Ricki još nije došla.

"Sad imamo živu glazbu, tri večeri na tjedan", reče Doris Newton.

"Dobivate veče napojnice?"

"Zezaš se? Bend koji se zove 'Gol golcat i kradljivci auta'?! Čopor

klinaca koji izgledaju kao da su odjeveni za invaziju na Iwo Jimu. A zvučekao auto sa zapaljenim auspuhom."

"Znam taj bend", reče Trixie. "Dobro se pleše na njihovu glazbu."

"Pleše ili hoda po minskom polju?"

"Ljudi ne mogu istodobno plesati i jesti."

"Još i gore, ljudi ne mogu istodobno plesati i davati napojnice."

"Fanovi Kradljivaca auta ne daju napojnice. Oni dave i napadaju."U dvorani za domjenke nije bilo prozora, pa Priscilla prisloni uho naoplatu od orahovine. Učinilo joj se da čuje kako Rickina kanta od autamanevrira u potrazi za parkirališnim mjestom.

Na sastanku je bila nova članica. Bila je mršava i pristava, a piće ju je brzo omamilo. Nije izgledala kao bivša studentica. Naravno, izgled zna prevariti. Djevojka proguta gutljaj vina u kojem bi se mogla utopiti papiga,

pa objavi: "Dear Abby je muško.""Molim?" reče Ellen Cherry.

"Jeste li to znale? Dear Abby je zapravo muškarac."

"Aha", reče Ellen Cherry. "Je li tko proteklog tjedna dobio kakav privlačan i zabavan prijedlog?"

"Hoću reći, u privatnom životu", reče pridošlica.

"Baš tako", reče Ellen Cherry, okrene joj leđa i ponovno pokuša promijeniti temu. "Hajde, dame. Zar nijedna nije pozvana da Božić provede na Božićnom otoku?"

"Mene su pozvali da zaronim u Izvor vječne mladosti", reče Priscilla. Nije se mogla suzdržati, izletjelo je iz nje. "Jedan me fini gospodin zamolioda mu se pridružim u ostvarenju nečeg višeg od pukog životinjskog slijedanaraštaja, u beskrajnom održavanju osebujne osobnosti, individualnog ja.Što mislite o mogućnosti da ljudi dožive tisuću godina? Što mislite o

smrti?"Okupljene prekrije tajac debeo poput eskimskih prostirki.



Sheila Gomez prebirala je po križu na svojem lančiću. Izgledala jekao da bi željela štogod reći, ali je zrak u dvorani za bankete bio tako napetda nije mogla izustiti ni riječi. Naposljetku se Ellen Cherry okrene premanovoj članici. "Sigurna si?" upita.

"Ha?"

"Sigurna si da je Dear Abby muško?"

Cura se ozari. "O da", zacvrkuće ona. "Ćelavi starac u invalidskimkolicima. Živi u Australiji ili na nekom sličnom mjestu."

"A njezina sestra?" upita Doris.

"Ha?"

"Ona druga. Ann Landers. Sestra."

"O, Ann Landers", reče pridošlica i nasmiješi se pobjednički. "I AnnLanders je muško."

Razgovor se nevezano nastavi nekoliko minuta. Doris se upita,glasno, koji je fakultet mogao toj djevojci dati diplomu za čitanje The National Enquirera, a Priscilla se upita, u sebi, kad će napokon stići Ricki.A tad predsjednica, Joan Meep, ona koja piše pjesme o naplavljenom drvu,otvori sastanak i one se posvete zadaći dodjele stipendije.

"Imamo tri kandidatkinje", reče Joan. "Amaryllis Tidroe, koja želidovršiti svoj album fotografija supruga hrvača; zatim Trixie Melodian koja je, kad smo već kod toga, dobila stipendiju pretprošle godine, a sadkoreografira balet koji se temelji na društvenim običajima leminga..."

"Jamačno će imati spektakularan kraj", ubaci Doris. "...i ElizabethReifstaffel, koja želi provesti istraživanje za svoj magisterij o utjecajumenstrualnog ciklusa na snove. Dakle..."

"Samo malo!" vikne Priscilla. "A moj projekt? Što je sa mnom?" Nastane neugodna stanka, a tad Joan reče: "Jako mi je žao, Pris, ali

Ricki Sinatra, koja te je predložila kao kandidatkinju, jutros je nazvala i povukla tvoju kandidaturu."

* * *

Priscilla je ronila suze cijelim putem do kuće. Gurajući bicikl uz

Olive Way, njezine su suze zaprijetile da će iznova napuniti lokvice kojesu se isparavale na neuobičajeno sunčanom danu u studenome. U jednom je trenutku prošla pokraj ruševne zgrade ispred koje je Tito, slavnišpanjolski fotograf, namještao nekoliko lokalnih manekenki. "Ne! Ne!"



derao se Tito na neku ustrašenu mladu ljepoticu. "Nemoj se smiješiti! Nemoj se smiješiti! Izgledaj sofisticirano." Priscilli je došlo da vikne:"Sretan ti rođendan, Tito!" došlo joj je da vikne: "Je li koja od vas, cure,možda udana za kečera?" ali joj je grlo bilo stisnuto od jecanja.

Na vrhu uzbrdice zaustavi se kod telefonske govornice i nazove

Ricki. Telefon nekoliko puta zazvoni, a zatim se začuje onaj mehaničkiškljocaj i konzervirani tajac: "Halo, ovdje Ricki Sinatra. Spopalo me osamvrsta virusa, uključujući i onaj vijetnamske denge-menge, mongolskeželjezničke gripe i hongkonškoga ludila gumenog svinjskog kotleta.Doktor je zabranio da me se uznemirava. Liječnički se zbor pridružujemojim molbama da poštujete..."

"Nek se nosi u materinu!" reče Priscilla i s treskom spusti slušalicu.

"Nek se svi nose u materinu!" Od razočaranja, poniženja, iscrpljenosti ikrivnje naglo joj se pojača napon prkosa. "Imam bocu", reče ona. "Ne trebami Ricki, ne trebaju mi njezine proklete školovane konobarice, ne treba mimaćeha Devalier i njezino crnče. Ne treba mi nitko od njih. Imam bocu!"

* * *

Ali, naravno, nije imala bocu.

* * *

Do tog poražavajućeg otkrića došla je čim se vratila u svojugarsonijeru, u kojoj se hladnjak noću glasao kao da preživaju morskekrave, u kojem je zahod zvučao poput zvučne kulise ekspedicije gumenimčamcima na divljim vodama, gdje su otpadne tvari pedeset neuspjeliheksperimenata s osnovnom primjesom natopile guleće tapete, i gdje su ukutiji s higijenskim ulošcima na kupaoničkoj polici sad bila samo dvaiskrzana i požutjela uloška.

* * *Priscilla više nije imala bocu, a ako nema bocu, nema ni nade ni sna;

ako nema nade ni sna, zašto bi željela živjeti tisuću godina? Ili dvadeset pet, kad smo već kod toga? Boca, nekoć krčag ostvarive fantazije, riznicaambicije i smisla, tonula je u kategoriju galopirajućeg jebanja u zdravmozak - a ženi u životu doista ne treba više od jednog "savršenog tacoa".

KALENDAR DOGAĐAJA Ponedjeljak popodne, 26. studenoga: Priscilla Lester Partido odveze



se u Ballard, četvrt Seattlea gdje joj je, unatoč lupanju šakama i nogama idernjavi od kojih su se pojačali šumovi na srcu svih starih Norvežana uspomenutoj četvrti, uskraćen ulaz u stan Ricki Sinatre.

Ponedjeljak navečer, 26. studenoga: Priscilla se obratila policiji, koja ju je obavijestila da ne može intervenirati bez naloga. Sudac je odbio izdati

nalog kojim bi policiju ovlastio da traži prastaru bočicu parfema za koju ne postoji dokaz vlasništva, a koja je, prema priznanju osobe koja je podnijela prijavu, sadržavala samo nekoliko kapi parfema, i koja je prije navodnognestanka bila skrivena u kutiji higijenskih uložaka.

Ponedjeljak kasno navečer, 26. studenoga: Priscilla se othrvalanagonu da nazove Wiggsa Dannyboya, strahujući da bi on mogao posumnjati u njezinu priču.

Utorak ujutro, 27. studenoga: Priscilla se sastala s odvjetnikom. On je nazvao Ricki, koja mu je odlučno izjavila da ona nema nikakvu bočicu parfema, da se uopće ne koristi parfemom, da nema pojma o spomenutojstarinskoj bočici (budući da za vrijeme mnogih boravaka u klijentičinustanu nije ni vidjela takvu bocu niti čula spomena o njoj), te pozvalaodvjetnika da osobno pretraži njezin stan, automobil i garderobni ormarić usportskom klubu Ballard. Odvjetnik joj je povjerovao.

Utorak navečer, 27. studenoga: Barmenica Ricki i konobaricaPriscilla posvadile su se u koktel-baru restorana El Papa Muerta;konobarica je barmenicu nazvala "kradljivom, osvetoljubivom lezbačom",a barmenica konobaricu okarakterizirala kao "lažljivicu, prevaranticu išeprtljavu prostaču". Razdvojili su ih kolege, a uprava ukorila.

Ponoć, noć s utorka na srijedu, 27. studenoga: Priscilli je netkoispod vrata gurnuo pozivnicu za svečani ručak u povodu Dana zahvalnosti

u Zakladi Najslađi smijeh, na kojem će gosti biti i proslavljeni francuskistručnjak za parfeme Marcel LeFever te doktor Wolfgang

Morgenstern. Pozivnica je bila natipkana i prilično formalna, ali je u potpisu, ekscentričnom švrljotinom sličnom tragovima koje bi za sobomostavio blatan rep azijskog bizona, pisalo: "Pusa, Wiggs".

Srijeda navečer, 28. studenoga: Druga vatrena prepirka u restoranuEl Papa Muerta, u sklopu koje je konobarica Priscilla opetovano

zahtijevala da barmenica Ricki vrati već spomenutu ukradenu bocu parfema, što je rezultiralo Priscillinim otkazom. Sprovedena je iz lokala iobaviještena da mornarsku haljinu vrati u roku od 24 sata ili će na sud.Konobarica Priscilla ponudila je da uniformu zbaci sa sebe na mjestu



događaja, ali je šef restorana, premda je živnuo od lascivnezainteresiranosti, zatražio od nje da haljinu najprije opere jer je bila obilnoumrljana umakom salsa suprema. "To nije salsa suprema nego kečap, i vito jako dobro znate", reče Priscilla.

Srijeda kasno navečer, 28. studenoga: Priscilla je svratila u Ernie

Steele's Bar & Grill, gdje se napila dovoljno da zaboravi gdje je parkirala bicikl (koji je zatim i ostavila gdje ga je parkirala), ali ne toliko da popustiživoj želji da nazove doktora Dannyboya.

Ponoć, noć sa srijede na četvrtak, 28./29. studenoga: Priscilla se pješice - i teturavo - vratila kući, gdje je našla još jedno pisamce kojim jese obavještavalo da je Marcel LeFever, nakon dolaska u New York,doznao za smrt svojeg ujaka Luca, direktora LeFever Odeursa, pa je

odletio natrag u Pariz. Svečani ručak u povodu Dana zahvalnosti seotkazuje. Wiggs je dodao kako se svejedno nada da će se uskoro naći sPris. Pisamcu je bila priložena cikla. Cikli je bila priložena prostačkaaroma. Priscilla zavitla ciklu na kraj hodnika gdje ona prodrma vrata nekognedužnog stanara i vjerojatno prekine monolog voditelja talk-showaJohnnyja Carsona.

Četvrtak ujutro, 29. studenoga: Priscilla se skljoka na sofu, zavali još

dublje u zapuh čađavog snijega, utone u nepomućen noćni život vunenogagrada, podzemnu Veneciju poplavljenu tintom, gdje se govori jezikommjehurića, a životne nedaće su, poput pokućstva u skladištu, umotane uteške plave pokrivače.

Četvrtak popodne, 29. studenoga: Nije ju uspio probuditi ni umirući brbot stotina milijuna purica žrtvovanih za Dan zahvalnosti.

Petak ujutro, 30. studenoga: Još spava.

Petak popodne, 30. studenoga: Isto. Petak kasno navečer, 30. studenoga: Priscillu je izvukla na površinu

lupa na vratima. Ustane, protegne se i pusti u stan Wiggsa Dannyboya.Pozdravi ga poljupcem. Unutrašnjost njezinih usta bila je bijela poputunutrašnjosti usta močvarne zmije. Njemu to kao da nije zasmetalo, već počne bockati njezin obloženi, mlitavi jezik svojim svježim i živahnim.Skine joj gaćice i poševi je na podu u njezinoj mornarskoj haljini.

Osvježena od četrdeset sati sna i orgazma koji ju je prodrmao do srži, jedva je mogla povjerovati kako se dobro osjeća. Ležala mu je u naručju i prela poput Rolls-Roycea koji je doznao da ga ipak neće prodati nekom Arapinu."Ispričaj mi neku priču", reče ona. "Jednom mi je u prašumama Kostarike



papiga ukrala glas. Šest mjeseci, tijekom kojih nisam mogao ni glasaispustiti, uzaludno sam tražio tu ptičurinu..."

"Ne", milo će Priscilla. "Ispričaj mi priču o ciklama."

"Neka ti bude", reče on.

* * * Nakon izlaska iz državne kaznionice Concord, doktor Dannyboy se

preseli u Seattle, gdje unajmi odgovarajuću palaču i utemelji svoju klinikudugovječnosti. Osamnaest mjeseci nakon toga otputuje u New Orleans,gdje je trebao početi simpozij proizvođača parfema. Njegovi su motivi bilinejasni. "Obećao sam si da ću život posvetiti postignuću besmrtnosti," rečeon, "no moji su me razgovori s Alobarom iz nekoga neobičnog razloganaveli da pomislim da su parfemi nekako povezani s tom tajnom nadtajnama. Hoću reći, znao sam da je osjetilo mirisa odigralo važnu ulogu uevoluciji svijesti, pa sam pomislio da možda... Nisam siguran što sam pomislio. Bio je to tek špurijus. Nadao sam se kakvom tragu. Intuicija meodvukla tamo. Intuicija je najpouzdaniji instrument znanosti."

U početku obeshrabren time što su govornici na simpoziju u prvi plan stavljali trgovinu, Wiggs samo što nije odustao od simpozija, no tad ječuo govor Marcela LeFevera.

"Da, to se zove govor", upadne mu u riječ Priscilla. "Do tog samtrenutka mrzila parfeme. Bila sam se ponovno počela baviti njima jer samnešto o tome znala, a zbog razloga u koje sad ne bih ulazila bila samuvjerena da bih se mogla parfemima obogatiti. Ali prezirala sam tu strukuzbog iskustava iz djetinjstva i ostalog. Bilo je to samo sredstvo postignućacilja. Ali LeFeverov govor... čovječe, moj se odnos prema parfemimastubokom promijenio. Iz njegovih je usta proizvodnja parfema zazvučala

tako čarobno, posebno, tako važno...""Da znaš da jest", reče Wiggs.

Poslije Marcelova govora, Wiggs ga sustigne u hodniku pokrajdvorane. Zasipa ga pohvalama i izrazima vlastite zainteresiranosti. Marcelato razdraga, osobito kad je Wiggs napomenuo da delfini nemaju osjetilomirisa. Delfini imaju mozak veći od čovječjeg, a njihovi rudimentarni prsti pokazuju da su u nekom trenutku u prapovijesti oni možda bili jednaki

ljudima po tjelesnim obilježjima. No dok je ljudski rod otišao dalje u svesloženija postignuća u filozofiji, sportu, umjetnosti i tehnologiji,neproduktivni delfini očito su plivajući zašli u evolucijsku slijepu ulicu. Je



li moguće, Dannyboy upita LeFevera, da su delfini propali (u evolucijskomsmislu) jer su propustili razviti olfaktorne sposobnosti?

"Bilo je jasno da sam na njegovoj valnoj duljini, i on me upravo pozivao na ručak u Galatoire's, kad si prišla ti. Da, mila moja, ja sam tamoonomad stajao, ali ti me nisi opazila. A nakon što si se pojavila, više me ni

LeFever nije opažao. Naše čeljade ima oko za žensku ljepotu ili, boljerečeno, ima nos za takve stvari, jer sam cijelo vrijeme dok ste razgovaralividio kako te njuška od glave do pete, kao da te odmjerava po mirisu.Hvala Bogu, jamačno nisi bila njegov mirisni tip. Pristojno te saslušao, nocijelo je vrijeme nabirao nos dok si mu ti govorila da živiš u Seattleu i daspravljaš neki super parfem s aromom jasmina i s limunskom gornjom primjesom, ali da tražiš nešto malko neuobičajeno za osnovu, i ima li on

kakav prijedlog koje bi osnove mogla ispitati, koje se možda nekad davnorabilo a koje su otad zaboravljene. Upravo ti je govorio da je to zaistazamršeno, da neke osnovne primjese imaju u sebi i do osamdeset petsastojaka - nije ti baš pomogao, rekao bih - kad nam priđe ta ljupka mladacrnkinja.

Bilo je očito da se ti i ta crnkinja poznajete, ali da niste prijateljice."(Priscilla žustro zakima glavom.) "Ali naše čeljade ne obazire se na vašhladan razgovor, nego počne nju njuškati od glave do pete, samo što ovaj put duboko naborane laloke njegove gubice lepeću poput tustog labuda uzamci aerodinamičnog tunela i lepeću poput arkanđela na metadonu, njuosjeća na olfaktornoj razini. Najsmješnije je to što mu je ona ispričalagotovo istu priču kao i ti. Govori francuski, a moj francuski je malozahrđao, ali čujem kako govori da živi tu u New Orleansu i da spravljadivan jasminov miris, samo što nikako ne može naći nešto posebno ineuobičajeno za osnovu, a taj lukavi vražićak njoj reče da se i on ponovno

počeo zanimati za jasmin i da bi joj možda mogao pomoći. Pomoći tako da joj ga uvali!

I tad naš Marcel pozove tu ženu na ručak u Galatoire's, a mene više ine spominje, ni na francuskom ni na engleskom."

Doktor Dannyboy tad je zaustio da na ručak u Galatoire's pozove iPriscillu: "Da malo otežam situaciju, jer ako je situacija beznadna, baremda bude zabavno." No u tom trenutku kvaka na obližnjem izlazu u slučaju

nužde počne se migoljiti, kao da netko izvana želi da ga se pusti unutra, paWiggs otvori vrata, no vani nije bilo nikoga! Ali je kroz otvorena vratanahrupio nekakav smrad, neugodan vonj koji je podsjećao na neoprane



genitalije i zvjerinje žlijezde. Wiggs prepozna taj miris.

"Jednoga jutra u Concordu, probudim se neuobičajeno rano i todržeći se - za nos! U našoj je ćeliji zaudaralo po truleži, kao da je upravitelju njoj osim nas zatočio i stado koza. Upitali Alobara što se događa, a onreče: 'Bio je to Pan. Došao me posjetiti noću.'

'Ma nemoj reći! Što je rekao?' upitam. 'Ništa', reče Alobar. 'Pan višene govori. Samo je svratio. Vjerojatno da pokaže kako još nije gotov.'Možeš li zamisliti? Smrad se zadržao gotovo sat vremena. Isti taj miris prohujao je toga dana kroz ta vrata u New Orleansu. Okrenuo sam se da prokomentiram, ali ti si već otišla. A minutu zatim LeFever je otpratio onucrnkinju prema izlazu i ulici.

Izađem u sporednu uličicu i okrenem se, ali ni traga ni od čega.

Uzmem popis sudionika simpozija - na njemu je bila Marcelova adresa, itvoja, adresa V'lu Jackson također - i vratim se noćnim letom u Seattle. Uovoj mojoj smušenoj glavi motale su se jako čudne misli, da znaš."

Poznat mi je taj osjećaj, pomisli Priscilla. Njezina je opuštenostuzmicala pred videoigraonicom žmigajućih čuđenja i pištećih slutnji.Hladnoća, poput struje iz neke nuklearne sige, zavibrira joj krozkralježnicu smekšanu od seksa.

"Wiggs", upita ona nakon određenog vremena - očito se bojalaartikulirati to pitanje - "Wiggs" - mali joj je mozak podrhtavao kao da ganetko bocka dijamantom - "Wiggs, znači li to da Pan... ostavlja cikle?"

"Ne", odgovori on bez oklijevanja.

* * *

Donekle umirena. Priscilla se podigne na lakat. Pritom slučajno udario svoj radni stol i njezina laboratorijska oprema zazvecka i zašumi. Pravočudo, pomisli ona, da u žaru strasti nisu prevrnuli cijelu instalaciju.

"Ali taj smrad..."

"Smrad je Panov, u to nema sumnje."

"Zaista?"

"O da! Premda cikle ne ostavlja dobri stari Pan. Zapravo, Pan pokušava spriječiti dostavu cikle. Pan tome pokušava stati na kraj. Ali je

naš bog danas slab i onemoćao i može samo ostaviti podsjetnik na sebe - ina sile koje predstavlja - u pokušaju da obeshrabri primatelja cikle kao ionoga koji ih ostavlja."



"A to bi bio...?" Zvučala je prilično smireno, ali je u sebi drhtala.

"Ja."

* * *

"Ti?"

"Ja sam ostavio sve ono neugledno malo povrće ispred tvojih vrata.Ja ga ostavljam i V'lu Jackson. Potrošio sam malo blago na aviokarte do New Orleansa i natrag. Na svu sreću, imam prihode od autorskih prava. A jedan moj kompa iz narkićkih dana isporučuje cikle Marcelu LeFeveru. On je profesor u Parizu, a sin mu radi u dostavi u zgradi tvrtke LeFever. Jesi liznala da Marcel i V'lu također dobivaju cikle?"

"Nisam. Do vraga, nisam znala da..."

"Oprosti, ali nisi potpisala ekskluzivni ugovor, znaš.""Zašto, Wiggs? Zašto baš te proklete cikle?"

"Ne mogu ti reći, dušo. Jako bih ti rado rekao, ali ne mogu. Obećaosam Alobaru. Vile bi me strašno izmučile da prekršim to obećanje."

"Ali..."

"Slušaj. Ne uzrujavaj se. Dosjetit ćeš se zašto. Razmisliš li dobro,

zbrojiš li dva i dva, sinut će ti. Bistro kao voda koja kvari viski. Samomućni glavom."

Priscilla posluša i zamisli se, ali joj Wiggs predloži da najpriježvaknu koju školjku. Budući da nije jela već dva dana, ona pristane i na to.

* * *

Kad su se malo sredili, podu taksijem u Never Cry Tuna, novirestoran na jezeru Union. I, naravno, Trixie Melodian zaposlila se u njemu.

"Amaryllis Tidroe je dobila stipendiju", reče Trixe.Priscillu to nije iznenadilo. "Baš lijepo! Jedva čekam da vidim slike

supruga Maskeda Marvela."

"Izvrsno to primaš", reče Trixie.

"A da ne spominjem gospođu Garp..."26

"Mislio sam da on piše knjige."

"... i raznih ljupkih pomagačica patuljastoga kečerskog tima.""Mogao bih pojesti patuljasti kečerski tim", reče Wiggs.

"Porciju škampa s dagnjama", reče Priscilla.



"Kriste", zastenje Trixie. "Da sam dobila stipendiju, ne bih sadmorala slušati ovo."

* * *

Priscilla je htjela da Wiggs prenoći kod nje, ali je on izjavio da zbogHuxley Anne mora rano ustati i biti oran. "Ali sutra je subota", reče Pris.

"Gledamo crtiće zajedno", reče Wiggs.

Budući da se činilo kako neće biti pozvana da im se u tome pridruži,Pris ga u predvorju poljubi za laku noć i popne se samotnim stubama,spotaknuvši se pritom toliko puta da je mogla napustiti svaku nadu da ćeikad sudjelovati u kakvoj alpinističkoj ekspediciji na Everest.

Dok je ležala na kauču i probavljala školjke, zaključi da su cikle

jamačno onaj tajni sastojak, ona neuhvatljiva osnovna primjesa, u K23.Zašto bi u protivnom Wiggs njima bombardirao proizvođače parfema? Nokako bi to moglo biti? Cikla nema aromu vrijednu spomena, a od nje bisvaki parfem poprimio boju Draculine vode za ispiranje usta.

To zbunjuje. A moglo bi biti i posve beskorisno, ako ne uspije ponovno doći do one boce. Gubitak boce bila je jedna od "grubihstvarnosti" koje joj nisu bile nepoznate. A s tim se relativno mirno nosilazato što ju je Wiggs naučio da "gruba stvarnost" nije i jedina stvarnost, da postoje mnoge stvarnosti, te da se donekle - uz primjereno koncentriranuenergiju - može birati u kojoj stvarnosti želiš živjeti. Možda bi se čakmogla i nadigrati i najgrublja od svih stvarnosti.

Treću noć zaredom Priscilla zaspi u mornarskoj haljini El PapeMuerte. One mrlje od kečapa boje crnog vina sad su dobile konkurenciju uobliku mrlja kredaste sperme. Dok je tonula u san, imala je osjećaj kao dase budi.

* * *U sljedećih tjedan dana, Priscilla je prčkala po svojem

laboratorijskom priboru, meditirala o cikli, ušteđevinu namijenjenu kupnji jasminovog ulja potrošila na privatnog detektiva ("Sigurna sam da je moja boca kod Ricki Sinatre") i svakim danom sve više strahovala da joj seWiggs više neće javiti. No u subotu bude pozvana u Zakladu kako bisudjelovala u "Alobarovu i Kudrinu obredu kupanja".

Iz paklenih muka u pakao vruće kupke, pomisli ona.Red ispred zidova Zaklade činio se samo malo duži, ali zato



kudikamo nemirniji nego inače. Kad su je stražari pustili kroz vrata,okupljeni su joj glasno dovikivali prostote.

"To je zbog vijesti", objasni Wiggs. "Srednji istok ponovno pušicigare na štandu s pirotehnikom, a onaj plitki govnar u Bijeloj kući mašeRusima pred nosom svojim pišom s bojnom glavom. Ljudi su nervozni."

"Ne shvaćam, Wiggs. Hoću reći, ako postoji tako univerzalna čežnjaza besmrtnošću, ako je ljudski rod pošandrcao jer se više ne može pomiritis neizbježivošću smrti, zašto i dalje imamo ratove? Toliko vojno nasiljeosporava tvoju teoriju."

"Nimalo", odgovori on i, poput mesara koji komada iguanu, razdvojikralježnicu jednog od svojih obožavanih zatvarača. "Obični ljudi spremnisu otići u rat samo zato što im je smrt toliko mrska."

Pošto je uspješno s tijela zgulio vlastite hlače, ščepa trokutastuzmijsku glavu Priscillina cifa na rasporku i rebro po rebro ga rastrančira."Zar ne shvaćaš? Neprijatelj za njih znači smrt. Vladin propagandni stroj prikazuje neprijatelja kao bezosjećajno, proždrljivo čudovište, a odlazak urat znači odlazak u plemenitu misiju, misiju potvrde života, čiji je ciljuništiti smrt. Upravo zato što toliko mrzimo smrt, odveć smo sluđeni iiracionalni da bismo vidjeli ironiju toga. Toliko vraški mrzimo smrt da

ćemo ubiti - i umrijeti - pokušavajući zaustaviti njezino napredovanje."Oni složno iskorače iz svojih hlača. Njihovi zatvarači rijetkih zuba,

rasklimani poput kralježaka oltarske žrtve, tiho zazveckaju kad su hlačeudarile o keramičke podne pločice prostorije u kojoj je bila kada.

"Kao oblik grandioznog samozavaravanja, rat je al pari religiji.Zdušno prihvaćamo rat ili religiju - najčešće oboje istodobno - kao načinda pobijedimo smrt, ali i rat i religija samo sankcioniraju umiranje. Kroz

povijest, najbolji prijatelj smrti bio je svećenik s nožem."Pod njihovim nogama zatvarači zadrhte.

* * *

Umoče se u vruću vodu. Isprva se ukoče od temperaturnog šoka, azatim se opuste i zaplutaju poput kobasica.

"Aaahhh. Koliko se ljudi može potrpati u ovu kadu?"

"Aaahhh. Šestero, uglavnom. Može se nagurati i osmero, ali tada je poprilična stiska."

"Da nema smrti, cijeli bi svijet zapravo bio kada s osam kupača."



"Molim?"

"Prenapučenost. Kad ljudi ne bi umirali, uskoro bi bilo samo mjestaza stajanje."

"To je jedan od standardnih argumenata u prilog umiranju, ali ne drživodu. Kao ni viski. Ne postoji problem prenapučenosti nego problemiskorištenosti zemljišta. Širimo se po svijetu poput svinja u ružičnjaku,zauzimamo tisuću puta više prostora nego što nam je potrebno. Kad bismoustrajali na okomitom umjesto vodoravnom širenju, kad bismo podizalivisoke stambene komplekse umjesto hektara nesolidno građenih prizemnica, bilo bi i više nego dovoljno prostora. Kad bismo gradilidovoljno visoko - za što imamo potrebnu tehnologiju - mogli bismoudvostručiti svjetsko stanovništvo, a ipak smjestiti sve do jednog čovjeka

na teritorij veličine Teksasa. I to komotno, rekao bih. Ostatak planetaodvojili bismo za poljoprivredu i rekreaciju. I netaknutu prirodu. Ponovno bismo mogli imati krda slonova. Bizone na glavnoj ulici."

"To bi bilo lijepo", reče ona. '"Kad već govorimo o okomitomrazvoju, mislila sam da bi vruća voda trebala izvući štirak iz ovoga." Ona prstima obujmi njegov napola ukrućeni penis koji se istog trenutka protegne. Da je njegov ud bio stambena zgrada, mogli bi u nj useliti još

stotinu obitelji."'Ljubav se, mila moja, protivi zakonima fizike. Ili, bolje rečeno,razbija navike."

Dok ga je ona milovala, on kucne po orošenom povezu za oko i, pomalo smućeno, nastavi besjediti o svojoj omiljenoj temi.

"Osim toga, neće se svi odreći smrti. Želja za smrću je snažnoizražena i puno ljudi želi umrijeti. Iznenadila bi se koliko ljudi kaže kako

su im životi tako bijedni da ne bi podnijeli pomisao da se produlje.""A kad je riječ o produljenju..."

"Alobar kaže da se to smije raditi tek poslije namakanja u kadi."

"Oprosti. Znaš, moj je tata govorio: 'Život je težak, a onda umreš.'"

"Loše geslo", reče Wiggs.

"A tad bi namignuo i rekao: A u međuvremenu traje karneval."'

"Tvoj je otac bio spreman u slast pozobati nekoliko mrvica, ali ne icijeli kolač."

"Ali njegov je život uistinu bio kratak i težak. Možda su životi



mahom takvi. Jednom sam pročitala da stroju za čerupanje pilića treba bijednih četrdeset sekundi za taj posao."

"Zaista? Ali ne zaboravi da je u tom trenutku pile samo goluždravo,ne i mrtvo."

"Kad je već riječ o..."

"No dobro, dušo. Nek' ti bude."

Wiggs položi dlanove ispod njezinih crvenećih guzova pa je uz pomoć vode podigne, usmjeri i polako natakne punom duljinom na svojerudo. Kad je dodirnula balčak, ona ispusti primitivan krik i gotovo istogtrenutka svrši. On je ponovno podigne. Cijeli je postupak potrajao koliko bi trebalo stroju za čerupanje pilića da očerupa pileći batak.

Kad je mogla ponovno govoriti, reče: "Kad bismo umrli - ti i ja -mogao bi se reinkarnirati kao list lopoča, a ja bih bila jako sretna žaba."

"Zgodno si to smislila, ali nemojmo radije računati na to."

"Čudim se da ne vjeruješ u reinkarnaciju."

"Zašto? Ta to je vjerojatno još samo jedna racionalizacija.Reinkarnacija - odnosno transmigracija duša - ideja je koju je iznjedrio jedan od najkrućih društvenih poredaka u povijesti čovječjeg roda.

Negdašnji hindusi bili su poput jantarne mušice koja je zaglibila u jantaru.Za života morali su živjeti na propisanome mjestu s propisanom obitelji i baviti se propisanim zanimanjem. Mogućnost pokretljivosti nije postojala.Karte koje su ti bile dodijeljene rođenjem bile su karte kojima si igrao dokraja života. Sve je bilo predodređeno i nisi mogao ništa promijeniti.Budući da nisu imali izgleda nešto promijeniti u životu, prirodno je da sumaštali o promjeni u zagrobnom životu. Reinkarnacija je bila tlapnja kojusu hinduisti podupirali kako ne bi sišli s uma zbog svojega krutog modelastvarnosti.

Zato je Kudra bila tako izvanredno stvorenje. Možeš li zamislitikakve je izglede imao neki pripadnik hinduističke vjere u desetom stoljeću,i to žena, da raskine te okove? Kad je riječ o emancipaciji Indijaca, Kudrin je primjer vrijedan stotinu Gandhija."

"To priznajem. Ali kako možeš biti siguran da se ne reinkarniramo?"

"I ne mogu. Ne možeš biti siguran ni u što u vezi sa zagrobnimživotom. Nigdje ni trunke dokaza."

"A što je s onim ljudima koji su privremeno umrli na operacijskom



stolu? Čini se da su imali vrlo slična iskustva: napuštali su tijelo sosjećajem olakšanja, osjećali silnu smirenost i ljubav, sjedinili se s pokojnim prijateljima i rođacima. A većina ih opisuje ulazak u nekakvusvjetlost..."

"Tko zna? Možda to znači da nas najbolje uistinu tek očekuje, što me

veseli, kunem ti se. S druge strane, znamo da mozak ostaje podražajno živ ido tridesetak minuta pošto srce i drugi vitalni organi prestanu raditi. Pa bita "nebeska" iskustva privremeno umrlih mogla biti samo arhetipska dramakoja se događa na pozornici odlazeće svijesti, oproštajna izvedba dojmljivemitološke alegorije. A kad mozak poslije pola sata isključi struju - paf!Zastor pada jednom zauvijek, predstavi je kraj i ne treba čekati kritike.Krajnja samoća. A što se svjetlosti tiče, tvar jest kondenzirana svjetlost.

Rodili smo se iz svjetlosti, svi mi, pa zar je čudno da joj se vraćamo usmrti?"

"Znači, ti kažeš da smo osuđeni na propast s koje god strane pogledaš?"

"Nikako, Pris. Kažem da ne znamo kako zagrobni život izgleda, tonam je potpuno nepoznato. Zato, dok ne doznamo, trebamo dati sve odsebe da nastavimo živjeti."

"Ali kako ćemo ikad znati?""Uspostavi li naš Alobar vezu s Kudrom, naučit ćemo puno toga,

znaj. To je sve još na vrbi svirala, ali sam uvjeren da bi se moglo obistiniti.A dio te tajne skriva se u parfemu."

* * *

Iziđu iz kade da im se krv ohladi. Pločice su im pritiskale kožu poputsmrznutih latica. Tijela su im isijavala slikarskim žarom nekog starog

majstora. Mrtva priroda s kuhanom ciklom. "Nevjerojatno, Wiggs."

"Što to?"

"Nevjerojatno. I nakon toliko priče, tvoja je motka još uspravna."

"Nisam ja Gerry Ford, znaš. Ja mogu raditi više od jedne stvariodjednom."

Veselo se nasmiješivši, ona se nagne nad njega. A tad, poput šakekoja se sklapa oko okrugle kvake, njezin se široki smiješak sklopi okonjega. Usnama najprije kvaku okrene na jednu, pa na drugu stranu: lijevo,



desno, otvoreno, zatvoreno, pa ponovno. Kvaka ne zaškripi. Zapravo,Wiggs je bio neuobičajeno tih.

Ona uhvati ritam, i usisa kvaku s osovine, osovinu iz vrata, pa vrataiz šarki. Izađe na travnjak, ubrza ritam, pa usisa popločeni pješački prilaz,ružine grmove, gredicu petunija, vrtnu prskalicu, kolni prilaz i mali

japanski automobil parkiran na njemu: o, kojeg li osjećaja! Toyota! Dok jesusjedstvo nestajalo, Wiggs je stenjao.

Gradski se neboderi zaljuljaju, a uskoro i planet podlegne toj sili,nabubri na ekvatoru, zabubnja mu u polovima. Dvaput bezglavo zaglavinjaoko osi, pa prsne. Teorija Velikog praska - naposljetku dokazana! I daljeoponašajući crnu rupu, Priscilla usisa svaku kap i česticu - nikad nije toliko potpuno imala nekog muškarca - i tek kad je posljednji grč jenjao a svemir

se smirio, ona popusti stisak. Usana blistavih poput Mliječne staze, ona podigne pogled i ugleda noge treće osobe.

* * *

"Ups! Jako mi je žao."

Wolfgang Morgenstern, gol osim ručnika oko bokova, ukočeno seokrene i pruski preciznim koracima udalji iz prostorije s kadom. DoktorMorgenstern je bio crven u licu, znojan i zadihan. Stanje u kojem je bio

vjerojatno je bilo posljedica njegova skakanja - njegova besmrtničkog plesa, njegova solo jitterbuga27 - a ne kozmičkog spektakla na koji jenabasao.

* * *

"Kriste! Zemljo, otvori se! Tako mi je neugodno da bih moglaumrijeti." Priscilla pokrije lice rukama i potajice obriše kutove usta.

"Jesi li čula što si upravo rekla? 'Zemljo, otvori se. Mogla bihumrijeti.' Pris, ne smiješ se služiti tim frazama. One su podsvjesni izrazželje za smrću. Daješ znak svemiru da smrt nije samo prihvatljiva nego izaslužena."

"O, Wiggs!"

"A što se tiče našeg nobelovca, i vrijeme je da okusi malo vrhunskezabave. Istinu govoreći, zaista izgleda kao da se pomlađuje, ali ne znamkakve mu koristi od toga, zatvorenom u svojoj sobi kao u kokošinjcu."

Wiggs joj makne ruke s lica i poljubi je. "Dušo, bila siveličanstvena."



"Jesam li?"

"Doista. Moraš mi sad obećati da više nećeš rabiti izraze kao što su'Tako me stid da bih mogla umrijeti" ili 'Napetost me ubija'."

"Pokušat ću. Ali kako ću mu pogledati u lice?""Ponosno", reče Wiggs. "Ponosno."

Skliznu natrag u Jacuzzi.

* * *

Oduzme li se vrućina pohote, voda se sad ćinila svježijom. Urone do brade u tu tropsku juhu, kotao ekvatorijalne bonace, pojas atlantske bezvjetrine koji su moderni žabari pripitomili i minijaturizirali, i u čije seomamljujuće mreškave valiće dragovoljno umataju.

"Znaš, Wiggs," reče ona jedva čujna glasa omekšana tropskomsparinom kupke, "čini se da se s tobom sve vraća na temu smrti."

"Dakako. Ta pokaži mi nečiji životni put koji ne bi vodio smrti.Pokušavamo skrenuti pozornost, pretvarati se da nije tako, ali zrak kojiudišemo jest strvinarov dah. Molim te, nemoj mi podmetati da sammorbidan. Bavim se smrću da bih je porazio."

"Ali pretpostavimo da je smrt nužna za evoluciju. Što ako se moramoodreći tijela da bismo mogli evoluirati sa zemaljske razine i prijeći na nekuvišu? Možda je budalasto i natražno očajnički se držati svojih tijela."

"Moguće. Premda me život na astralnoj razini uvijek slabo privlačio. Nema viskija, nema knjiga, nema seksi donjeg rublja Frederick's ofHollywood. A ispostavi li se da ne postoji astralna evolucija, gdje si onda?To je rizik na koji nisam spreman."

"Nakon što si toliko riskirao s halucinogenim korijenjem, nakon svihtih psiholoških smrti i ponovnih rođenja, kako to da se još bojiš običnogumiranja?"

"Ne bojim se ja smrti. Nikad se i nisam bojao. Smrt nam ne moženišta jer je - mrtva. A ono što je mrtvo ne može ti nauditi. Strah nije problem. Baš kao i naš Alobar, ja se ne bojim - ja sam kivan! U stupicismo cikličnog sustava koji onemogućuje stvarnu slobodu i razvoj. U

umjetnosti, nakon razdoblja klasicizma slijedi razdoblje romantizma. Pa povratak klasičnom. To je maloumno, kao nekakvo usrano klatno i mislimda, to lišava umjetnost ikakva smisla. Isto vrijedi i za društvo. Jedan



konzervativan ciklus, jedan liberalan ciklus, pa ponovno konzervativan.Akcija i reakcija, naprijed-natrag, poput plime i oseke. Dok smo uhvaćeniu tim ciklusima, ne možemo očekivati puno što se tiče oslobađanja, nemožemo očekivati ni korjenitu promjenu osim neke njezine užasno sporeinačice u kojoj je za svaki pomak potrebno milijun godina ili više. Većim

dijelom naše povijesti bili smo uhvaćeni u cikluse godišnjih doba iklimatskih ciklusa. No sad se barem možemo zimi preseliti na jug, a ljetina sjever. Godišnja doba još se ciklički smjenjuju, ali mi im se ne moramo pokoriti. Samo tražim istu vrstu pokretljivosti i u životu u cjelini. Tražimda imam mogućnost izlaska iz ciklusa rođenja i smrti. Shvaćaš što želimreći? Taj je ciklus previše krut i predvidiv da bi mi odgovarao. Ciklusiživotu oduzimaju smisao, baš kao što čine i u umjetnosti. Nadam sesljedećem: pojedinci su uvijek uspijevali iskočiti iz umjetničkih idruštvenih okvira - zato volim i poštujem pojedince više nego što volim i poštujem ljudski rod u cjelini. Možda je kucnuo čas da neki pojedinci prekinu i ciklus rođenja i smrti. Ne mislim pritom da čovjek nestane uništavilu budističke nirvane. Možda je Alobar učinio upravo to - prekinuotaj ciklus. Možda i ja to mogu. A možda će - kad sam već kod raznihmožda - naići neki razvaljivač ciklusa i izbaviti cijelo čovječanstvoispraznog ciklusa smrtnosti."

"Jesmo li danas zaslužili odmor?""Jesmo."

"Umiranje je loša navika?"

"Da, i moramo se toga odučiti."

"Sretno, Wiggs."

"Hvala. Znaš, postoji situacija u kojoj bih možda bio voljan umrijeti.

Možda si čak i oduzeti život.""Šališ se?"

On slonovski ozbiljno odmahne glavom. "Kad bi se nešto dogodiloHuxley Anne, mislim da bih odlučio umrijeti, u nadi da bismo mogli bitizajedno."

"O."

Wiggs je šutio. Mjehurić suze navre mu na ono jedno oko, poputsloga iz usta mucavca. Suza je visjela naglavce s donje vjeđe, poput prozirnog ljenjivca s grane, dok je sila teža naposljetku ne otkine i ona sesunovrati - nijema, slana - u bezimenost kade pune vruće vode.



"Još samo nešto o smrti", reče Wiggs.

"A što to?" prilično zlovoljno upita Pris. Još je gledala u točku gdje je njegova suza udarila o površinu vode. "Kad umreš, kosa i nokti tinastave rasti."

"Čula sam to."

"Da. Ali te ljudi s vremenom prestanu nazivati."

* * *

Ponovno iziđu na pločice da se ohlade. Zatim još jedno namakanje uvrućoj vodi, pa završno hlađenje. Obrišu se i uvuku u gaćice: njegovesvježe izglačane i zelene poput djeteline, a njezine izblijedjele, šućmuraste,obrubljene olabavjelom gumicom. Odjenu hlače - njegove od tvida a

njezine od trapera - i rukama čudotvoraca ponovno sastave zlatnedaždevnjake koji su držali spojene prednje dijelove njihovih hlača.

Jasno joj je dao do znanja da ona ne može ovdje prenoćiti. Činilo seda on i Huxley Anne imaju planove za rano jutro. Zato ga zagrli navratima, osjetivši se, ovaj... malko povrijeđena, nesigurna. Upravo se psihički pripremala za pješačenje kući, kad on upita: "Onda, kakonapreduješ s parfemom?"

Dotad nije željela govoriti o parfemu jer se bojala da bi moglaizlanuti štogod o boci. Ne usuđuje mu se reći za bocu; mora mu je pokazati, mora je prinijeti njegovoj sjajnoj očnoj jabučici i gledati kako muse srebrne vlasi dižu na glavi poput čekinja robotove četkice za zube. Jedvačeka taj trenutak!

"Došla sam do zaključka", reče ona ", da je cikla osnovna primjesa u K23. Imam li pravo?"

Oklijevao je s odgovorom, no naposljetku potvrdno kimne glavom,nadajući se da vile, da Losos Koji Je Pojeo Devet Lješnjaka Poetike, dagaćice njegove bivše žene neće kimanje glavom smatrati prekršenimobećanjem.

"To sam i mislila. Ali kako se rabi? Zaista ne uspijevamodgonetnuti..."

"Ti si stručnjak za parfeme."

Sad je Priscilla bila na redu da potvrdno kimne glavom, ali u sebireče: Ha! Ja sam nezaposlena konobarica bez mililitra prvorazrednog jasmina. A ne posreći li mi se, i to brzo, za tjedan dana raznosit ću nache28



u nekom restoranu tipa Gourmet de Tijuana.

Po načinu na koji je natraške izašla kroz vrata, mašući na odlasku, pomalo zamišljena i zbunjena, pomislilo bi se da je iznenada i slučajnoovladala svjetskim tržištem dvaput prženoga graha.

* * *

Zapravo je Priscilla osjetila žalac ogorčenosti zbog toga što se moravratiti u svoju garsonijeru. Ta valjda bi se našlo mjesta za nju u Zakladi.Krist i svih dvanaest apostola mogli bi se smjestiti u Zakladi! (Premda,Juda bi morao spavati na lođi.)

Krene niz stazu. Osjećala se poput tri četvrtine raspolovljenog puža-mamca. Kad je prošla pokraj poštanskog sandučića kod porte, dođe joj dasi zalijepi marku na čelo i pošalje se Jetiju.

Na ulici je bilo još i gore. Gomila nadobudnih besmrtnika bila jenemirna i mrzovoljna. Piljili su u nju kao da je izložak moderne umjetnostina stočnom sajmu. Gdjegdje podsmijeh, gdjegdje zbunjen smijeh, ali plavevrpce nigdje na vidiku.29

Čini se da su nedavno prošla dostavna kolica, jer su mnogi u redužvakali hamburgere. Bili su dovoljno stari da znaju kako to ne bi smjeli. Neki među njima bili su dovoljno stari da se sjećaju "Old McDonald had afarm".

Nekad su ljudi umirali od mikroba. Danas umiru od loših navika.Tako je rekao doktor Dannyboy. Loše osobne navike izazivaju srčane bolesti, loše industrijske navike izazivaju karcinom, loše političke navikeizazivaju ratove. A navika se možeš odviknuti. Priscilli dođe daokupljenima održi predavanje o njihovim navikama i pošalje ih kući, ali,naravno, nije to učinila.

Kad je bila pri kraju reda, učini joj se kako je neki sjedokosi čovjekna štakama rekao da je danas 7. prosinca, "trideset peta godišnjica japanskog napada na Pearl Bailey''. Netočno. Danas je 8. prosinca.

* * *

Pet dana kasnije, 13. prosinca, Pris nazove Wiggsa Dannyboya. Bila je potištena zbog njihova "odnosa", a to stanje je dodatno pogoršalo to što privatni detektiv nije ništa otkrio. Bila je dovoljno očajna da pokuša silom

iznuditi razgovor."Pris, mila moja, sretna li mene da si nazvala!"



"Stvarno?"

"Nego što, i ne bih bio sretniji ni da sam doznao da su se Bog iLucifer nagodili izvan suda i tako jednom za svagda odbacili tu smiješnu postavku o borbi između dobra i zla koja je vjernicima ovoga svijetaosigurala pobožni izgovor za ubijanje i pljačku, koja je pokvarila zaplet

mnogih romana. Ne bih bio sretniji ni da mi izraste novo oko, i to oko kojesvijetli u noći poput vučjeg i može se okrenuti na svojoj stapci da zaviri pod žensku suknju. Ne bih bio sretniji ni da Alobara puste iz zatvora, što bise moglo dogoditi idući mjesec, ako ne bude prekasno. Srećković sam većzbog toga što sam se rodio kao Irac i time automatski stekao pravo da se preseravam s ovim psiholirskim koještarijama, a sad sam dvostruko sretan jer si me ti nazvala. Ja bih nazvao tebe, ali nemaš telefon."

"Ne rugaj se bijednima.""Ili bih svratio, samo što sam otišao u New Orleans isporučiti

određeno povrće. Shvaćaš što želim reći?"

"I predobro."

"No imam dobru vijest. Marcel 'Zec' LeFever uspješno je pokopaosvojeg ujaka Luca i ponovno okrenuo vrh svojeg čudesnog nosa premanama. Doktor Morgenstern i ja - usput, on te pozdravlja - planiramo još

jedan domjenak, ako uspijemo odvući sveučilišne znanstvenike odistraživanja koje provode za CIA-u. Mislim danas tjedan dana - morašdoći. Samo što ovaj put moraš sjediti do mene, meni slijeva, bilo bi pristojno, da mogu položiti ljevicu na tvoje mekano bedro dok desnicom podižem druželjubivu čašu."

"Wiggs?"

"Da, mila?"

"Mene si već pozvao na večeru, a sad dolazi i Marcel LeFever.Zanima me zašto nisi pozvao moju pomajku ili V'lu."

"O, pozvao sam ja njih. Zapravo, doznao sam tijekom ovognajnovijeg posjeta New Orleansu da je V'lu doputovala avionom u Seattlena onu prošlu večeru. Nemam pojma zašto se nije pojavila."

"Stani malo! V'lu je bila u gradu one večeri kad se održaodomjenak?"

"Da. Prenoćila je i sutradan se vratila kući."

Adrenalin nabuja u Priscilli tako snažno da joj zamalo počne štrcati



iz svih otvora.

"Wiggs," reče ona, "i ja moram u New Orleans."

"Kada?"

"Odmah."

"Hoćeš li se vratiti do domjenka?""Nadam se. Ako se vratim, imat ću iznenađenje za tebe."

"Super. Obožavam iznenađenja."

"Pa-pa."

"Pa-pa, Pris. Sretan ti put i pripazi se pčela."

Nakon što je spustila slušalicu, pomisli: Pripazi se pčela? Što li je

time želio reći? Uskoro će doznati.

* * *

Kinezi su barut otkrili slučajno dok su pokušavali smiješati napitakkoji bi alkemijski produljio život.

Nije jasno što su Kinezi pokušavali izumiti kad su otkrili špagete.Možda je i špagetski rezanac bio nusproizvod istraživanja dugovječnosti, pokušaja da se živi dok je jina i janga, uzaludnog pokušaja da se izbjegne pitanje: "Tko će ti rezati chop suey30 kad mene ne bude?"

Nije važno. No možda bi bilo pametno da nadobudni besmrtniciimaju na umu to kinesko iskustvo: tražili su kako produljiti život, a našli barut, eliksir smrti a ne života, potisnuli snagu nebrojenih tragičnih povijesnih metaka, pa tako i onih koji su posjekli Gandhija. Johna Lennonai Bambijevu mamu - kao i onoga od kojeg se Bingo Pidžama opružio po

Royal Streetu.* * *

U prenesenom i doslovnom značenju. New Orleans je brujao. Bilo jeto srdito crno brujanje u kontrapunktu s prestrašenim bijelim brojanjem: povijesno tipično za taj grad u kojem su se robovi oslobodili puno prijeLincolna, u kojem je crnačka aristokracija procvjetala toliko da je postalakonkurencija jedinom istinskom bjelačkom plemstvu u Americi, u kojem je

crnačka vudu kraljica nekoć bila hegemon (premda skriveno) baš poputKatarine Velike, u kojem afrički misterij - velik, organski i silan -osigurava zvučnu kulisu iskonskog ritma na pozadini kojeg se sav



velegradski život - kolotečina bjelačke trgovine ruku pod ruku sa žestokimcrnačkim uživanjem - morao događati.

Crnci su bili prve violine još u doba ropstva. Ponosni i praktičkineustrašivi, plesali su na Trgu Congo tako milovidno opušteno, takousklađeno s nevidljivim silama, da su njihovi vlasnici poduzeli sve da

zabrane afrički ples kako ne bi prerastao u pobunu. A cijelo to vrijeme, doksu vlasnici sastavljali proglas za proglasom kojima se zabranjivalo plesnomigoljenje, njihovi su bijeli nožni prsti cupkali u cipelama. Bijelci sukontrolirali New Orleans novcem i oružjem, a crnci magijom i glazbom; premda je oduvijek postojala čvrsta potka uzajamnog divljenja, miješanjekultura nezabilježeno u bilo kojem drugom američkom gradu na sjeveru ilina jugu Amerike, i premda u New Orleansu vlada veseo i očaravajuć

suodnos, crnački bijes i bjelački strah ipak su se održali i grad pretvorili usadašnju, naizgled integriranu fete champetre, ali obilježenu zapaljivim ikatkad nasilnim nesnošljivostima.

Zbog svojeg siromaštva, gnjeva i moralnih imperativa, neki su secrnci New Orleansa izvještili u improvizacijama provalničkog jazza. Zbogsvoje nesigurnosti, straha i vjerske filozofije, neki su bijelci New Orleansaispjevali ode brutalnosti. Lupeži su svirali trubu u državnim stambenimnaseljima: bili su mladi, puni energije i pesimistični. Murja bi se dovukla izmočvarnih rukavaca: bili su trbušasti, bešćutni i lak plijen autoritarnimdogmama. Na jednoj strani, košarkaši s kvartovskih igrališta, prodavačimagle i karnevalski plesači drugog reda s prirodnom sklonošću preraspodjeli bogatstva, a na drugoj dobri stari momci koji bi, dočepavši se poslije burne mladosti policijskih znački i patrolnih automobila, danjuodlazili na pecanje, a noću se tukli. Sukobi su bili neizbježni, ali bijeli sumomci imali zakon na svojoj strani.

Baš lijepo - ali zrak ovdje postaje zagušljiv od sociologije. Ta riječ jeo New Orleansu, gradu za koji je Louis Armstrong rekao da "ima ononešto". (Što se tiče određenja "toga nečeg", Louis reče, u naj-ženskijojizjavi jednog zapadnjaka: "Ako morate pitati, nikad nećete znati.")Vjerojatno je vrijeme za malo glazbe.

"New Orleans"

Išla je u školu gospodične KrokodilkeGdje je naučila hodat' natraškeI zubima oderat' crne mačke.



Uskoro je znala donijet' plijen mrtvih gusaraSkuhat' slasno varivo od bamijeI telefonirat' Mjesecu na njegov račun.Al' ju je šezdeset četiri doktora jedva uspjelo sašit' Nakon što je poljubila tu zmiju.

* * * New Orleans je brujao. Jamajačkog prodavača cvijeća i uličnog

pjevača po imenu Bingo Pidžama ubila su dva policajca koji nisu bili nadužnosti i koji su izjavili da su ga pokušavali privesti. Prema riječima tih policajaca, Pidžama - osumnjičenik za bizarnu smrt jednog kolege policajca - načinio je prijeteću kretnju, a oni su ga izrešetali iz svojih policijskih pištolja kalibra .38.

Crnačka zajednica nije popušila tu priču jer se u Louisiani prečestodogađalo da crnce osumnjičene za ubojstvo policajca pri uhićenju ubijunjihovi kolege policajci. To je mirisalo na osvetu smaknućem i postalorutina. A rutinska su bila i saslušanja na kojima bi se te policajceoslobodilo svake krivnje. Bila je to situacija od koje bi žuč onih "drugogreda" poprimila opasnu nijansu, situacija koja bi mogla lako prerasti u"rasne nerede".

Iako Bingo Pidžama nije bio iz New Orleansa, nego stranac sasmiješnim naglaskom, potucalo koji je uzgajao pčele, ali nije imaokošnicu, tajanstvena, klaunovska figura koju nitko nije dobro poznavao,crnci New Orleansa posvojili su ga posmrtno. Čak su ga ispratili na vječni počinak jazz pogrebom.

Ljudi su se slijevali u pogrebnu povorku iz stambenih naselja, izstarih gradskih kuća niže od Canal Streeta, iz barova i zdravljaka, iz baptističke crkve na uglu Prve avenije i Avenije Liberty te Hoodoo crkve uRampartovoj. Na čelu kolone koračao je gromoglasni orkestar limeneglazbe (trube su zavijale na način Satchma i Birda, a bubnjevi obnavljalifantomske energije Konga). Kišobrani su se strelovito vrtjeli (premda nije bilo kiše), perje je blistalo, džointi tinjali, boce grgljale, a prsti pucketali.Paradirali su i stupali, šetkali se i trubili, sve do Francuske četvrti, kroz nju, pa natrag do Central Cityja. Konjska je zaprega vukla mrtvačka kola, ali unjima nije bilo trupla. Bilo je u policiji, a ona ga je odbijala predati. U

lijesu je bio buket jasminovih grana, zgnječen i izblijedio, ali tako moćnoslatkast da je od njega zamirisala cijela pogrebna povorka.

Iako je pogreb bila tipična luckasta vijugava veselica ("Evo ti figa,



gospodo Smrt") u kojoj su svi uživali, napajala se iz cisterne loše prikrivenog gnjeva. Teške kletve dobacivane su policijskim automobilima,a putem su nicali prosvjedni transparenti ozbiljnog sadržaja. Te večeri, izazatvorenih žaluzina, oživljeni su drevni obredi: upaljene su crne svijeće, posipani gorki prašci, grubi predmeti izdjeljani su od drva ili voska,

konzultiralo se pitone, a kokoši iskoristilo u svrhe od kojih bi pukovnikSanders31, da i ne spominjemo Juliju Child32, od šoka iskočili iz gaća.

Bilo je i službenih prosvjeda. Predstavnici crnačkih vođa uporno suhodočastili u policijsku upravu i gradsku vijećnicu tražeći pravdu. Digla setolika prašina da gradonačelnik nije gubio vrijeme i odmah je odrediosaslušanje. Na traženje crnaca, ali i liberalnih bijelaca, imenovano je posebno povjerenstvo za provedbu istrage. Zagovornici "zakona i reda"

neugodno su se iznenadili kad je u to povjerenstvo imenovan samo jedan policajac.

Prema službenim izvješćima, bilo je nekoliko očevidaca ubojstvaJamajčanina. Dva očevica sve su vidjela iz neposredne blizine. I to dviježene - tako se pričalo - jedna crnkinja, jedna bjelkinja. Za bjelkinju se znada je u dobrim odnosima s crncima. Zapravo, riječ je o staroj MadamDevalier, parfimeristici iz Francuske četvrti koja je nekoć spravljala melemkoji se slao isključivo kao vrijednosna pošiljka i za koju se priča da znatajnu opijumskih kapi!

Pa je New Orleans brujao. Crnci su brujali. Bijelci su brujali. PčeleBinga Pidžame su zujale. A njihov je zuj izazivao najviše uznemirenosti.

* * *

Bio je to malobrojan roj: najviše pedeset pčela, a možda samočetrdeset. Njihov im je broj bio prednost. Roj od nekoliko tisuća pčela,uobičajena brojka za medarske kolonije, lako bi se mogao uočiti i stjerati ukut, ali šačica od četrdesetak pčela, koja leti brže od dvadeset kilometarana sat i penje se iznad najviših zgrada New Orleansa, može bitineuhvatljiva i umaknuti entomološkim patrolama, izbjeći rafale DDT-ja ili pčelarsku hajku.

Pčele su napustile Binga Pidžamu kad ga je napustio i život. Nitkonije vidio kad su otišle. Odletjele su u noć zajedno s njegovom dušom.Samo su peludna zrnca koja je mrtvozornik pronašao u pokojnikovoj kosi

bila dokaz da su uopće postojale.Ah, ali drugi dan ujutro! Kad je isključena javna rasvjeta, raspalile su

se pčele. Noseći zoru poput srebra na krilima, vratile su se na mjesto



zločina u formaciji staklaste falange. Poput staklenog vrška koplja koji jeiznenada oživio, poput živog bodeža srdita glasa, poput naelektrizirane bodlje ananasa, poput brzajuće ribe načinjene od šumnih iskri, napola punih vatre a napola studeni, roj je uporno kružio oko mjesta zločina,obrušavao se i izvodio petlje: bezglavi kaktus divlja po zraku, bruji

prkosno, iz četrdeset žalaca kaplju otrov i bol.Veći dio dana pčele su držale na udaljenosti izvjestitelje, fotografe,

policijske istražitelje, pristaše i radoznalce. Oni koji su se usudili osporititeritorijalne pretenzije roja, brzo bi se povukli s peckavim oteklinama povratu i licu. Povremeno bi roj sletio na zemljovid skorene krvi na mjestugdje im je jučer ležao gospodar, kao da se njome hrane. Neki bi se novinarili policajac osmjelio prići, ali kad bi to učinio - banzai!33 - projektil bi se

ispalio i fijučući obrušio na cilj.Kasno popodne dovedu pčelare. Poput mladenki iza svojegazaštitnog vela, mamili su taj zlatni falus, ali on je odbijao predati se.Prezreo je njihove medne zamke, a njegovih je četrdeset jezičaka radijelizalo skorenu krv.

Psovki i zaprepaštenja bilo je u izobilju. Iz obližnje telefonskegovornice nazivala su se sveučilišta i Ministarstvo poljoprivrede. "To nije

obična sjevernoamerička medarica", reče jedan entomolog gledajući krozdalekozor. Vjerojatno je imao pravo. Prema navodima jednog službenog priručnika, pčele za svaki ubod moraju pokrenuti dvadeset dva mišića. Ovesu pčele uporabile dvadeset tri.

Navečer je roj odletio, ali se sutradan vratio. A vratili su se i mediji iznatiželjnici. Postavljene su barikade. Nastao je prometni zastoj. Šašava priroda ponovno vrijeđa gordi pragmatizam uljuđene inteligencije. Vrijeme je da ponovno kvači tko je jači.

Stignu ekipe za prskanje herbicidima. Posipači močvara. Stručnjaciza zaprašivanje komaraca. Njihovi su džipovi vukli prikolice skompresorima, crijevima i metalnim spremnicima punih plinovitihinsekticida. Istrijebili su sve cvrčke u okolici i izmutirali bezbrojne budućenaraštaje kosova. Ali onaj je roj svejedno poletio u nebo i iščeznuo kroztajna vrata niskih i zloslutno crnih kumulusa.

Poslije trideset minuta roj uleti kroz otvoreni prozor gradske

vijećnice gdje je načelnik policijske uprave objašnjavao državnomodvjetniku da je taj roj oružje kojim je Bingo Pidžama počinio zločin i da bi bio koristan dokazni materijal na saslušanju hrabrih policajaca koji su u



samoobrani ubili ludog Jamajčanina. "Stiže vaš dokazni materijal,načelnice", drekne gradonačelnikov pomoćnik i baci se u zaklon. Dokaznimaterijal B.

Lica otečenih i ružičastih od kreme za ublažavanje posljedica ubodainsekata, gradski su oci u večernjem dnevniku u šest sati izgledali poput

lakrdijaša.Pčele su viđene tek idućeg popodneva, iza pogrebne povorke Binga

Pidžame, za kojom su letjele cijelim putem. Nisu ubole nijednog sudionika povorke, a jedan trombonist i dva prateća svirača izjavili su da je roj letio uritmu s orkestrom.

Nakon toga, pčele su se počele igrati skrivača. Viđali su ih pocijelom gradu. Pojavile su se u Garden Districtu, na Irish Channelu, u

predgrađima, u središtu grada, u parku Audubon, duž jezera, duž rijeke, naMetairie Ridgeu, te u zaboravljenim vudu šumarcima Bayou St. Johna. Nitko nije mogao pogoditi gdje će idući put napasti. Maltretirale su policajce na dužnosti, salijetale preljubne suce na trijemovima ljubavnihgnijezda pokraj jezera Pontchartrain, prekidale poslove na mafijaškimdokovima, a na Jackson Squareu isprepadale turiste koji bi pobjegliglavom bez obzira usred tek napola naslikanih portreta i napola pojedenih

sladoleda koje bi odbacili na cestu. Tisak je počeo pisati o pčelama kao da je riječ o terorističkoj bandi.

Poput ogrlice načinjene od iskopanih krokodilskih očiju - žuto-zelenih, prijetećih, sjajnih i prastarih - odmetnute pčele opsjedale su NewOrleans kao mozaični albatros koji odbija počinuti.

* * *

Takvo je bilo stanje u New Orleansu u vrijeme Priscillina dolaska:

brujanje crnačkog gnjeva, brujanje bjelačkog straha, brujanje višebojnihgovorkanja, panike i praznovjerja, zujanje pčela.

U početku jedva je to opažala. Poslije dva dana i tri noći u autobusuGreyhounda (privatni je detektiv odbio refundirati njezin polog i Pris jefunkcionirala daleko ispod optimuma svojeg ekonomskog potencijala), jedva da je znala za sebe kad je stigla u svoj rodni grad.

Krene ravno u Francusku četvrt, u Royal Street i parfimeriju

Devalier, ali je trgovina bila u mraku. Žaluzine su bile zatvorene, vratazaključana. Nakon noćnog počinka na kvrgavom madracu hostela, Priscillase vrati u parfimeriju, iskreno očekujući da će biti otvorena, ali nije bila.



Osim toga, do Božića je ostalo još nepunih tjedan dana, a nije bilodražesnih jaslica sastavljenih od bočica parfema koje bi svakog prosinca,otkad Priscilla zna za sebe, resile izlog Madam Devalier.

Pijuckajući bijelu kavu u kafiću Morning Call, pretpostavila je dazatvorena trgovina ima veze s onom bocom K23. Ali nije bilo tako - imala

je veze s brujanjem.* * *

Kladim se da su u Parizu ili New Yorku, i da dogovaraju posao, pomisli Priscilla.

No Lily Devalier i V'lu Jackson nisu bile ni blizu Pariza. Bile su uBaton Rouge u.

Nekoliko sati nakon Bingova ubojstva, u trgovini su počeli brenčati prijeteći telefonski pozivi. Grubi su glasovi upozoravali Madam i njezinu pomoćnicu da ne svjedoče protiv policajaca koji su smaknuli Jamajkanca."Što da radimo, mila moja?" upita Madam. "Možda nam to prijete policajci, a možda i Klu Klux Klan."

"U čem' je razlika?" upita V'lu.

Jačanjem javnih prosvjeda, i te su prijetnje postajale učestalije.

Madam se rastrojila i više se nije mogla javljati na telefon. Držala bi nos položen na rub Kudrine boce i govorila nešto kao: "Znaš, mila moja,mislim da je ovo varljivo jednostavan pripravak. Fina jasminova nota usredini, limun na vrhu i jedna jedina primjesa na dnu. Oui, jedna jedina.Samo tri sastojka. Ali, olala, što bi ta osnovna..." Uto bi zazvonio telefon, iona bi se smela. V'lu bi podigla slušalicu i Madam bi na drugoj strani sobezačula neki muški glas, snažan poput bicepsa.

"'Ko to veli?" raspitivala bi se V'lu.

"Onaj tko će s guštom linčovati tvoje crno dupe." Škljoc.

Kad je najnovija cikla Wiggsa Dannyboya pala na gornji kat, V'lu sezamalo onesvijestila zajedno s Madam. Obje su bile tako uvjerene da jeriječ o zapaljivoj bombi da su osjetile miris benzina.

Madam je bila odgojena da se ne žali policiji. Ali se jednoga dana požalila novinarima. Novinari su to prenijeli cijeloj Louisiani. A nakon što

su to ispričali jedanput, ispričali su ponovno.Istodobno, guverner je gradonačelniku predložio da bi možda bilo pametno prebaciti saslušanje iz New Orleansa u, recimo, Baton Rouge.



Gradonačelnik je pretpostavljao da guverner želi ušićariti koji politički bod, ali mu je bilo svejedno: i gradonačelnik je strepio zbog saslušanja.Priznao je guverneru da se boji prosvjeda i nasilja. Guverner je slutio da segradonačelnik boji i pčela.

* * *

Premda je saslušanje trebalo početi tek poslije blagdana, guverner jeMadam Devalier i V'lu Jackson i prije toga prevezao u motel blizuglavnoga grada. Imale su odvojene sobe, a policajci su ih čuvali od nula dodvadeset četiri sata. V'lu je provodila dane čitajući Edgara Allana Poea nafrancuskom. Madam je njuškala onu bocu i pisala božićne čestitke. Naslovila je - ni više ni manje - tri na Priscillu u Seattleu jer ju je dolaskom blagdana sve jače grizla savjest zbog boce. "To je i Prisin pripravak", reče

ona. "Nikad više"34

, otpovrne V'lu.* * *

I Priscilla se, koja je životarila u njuorleanskom hostelu, osjećalakrivom. Napiše Ricki dugačko pismo u kojem se ispriča zbog lažne objede,ali ga ne pošalje. Najprije se morala uvjeriti da Madam i V'lu doista imajutu bocu.

Nakon što je obratila pozornost brujanju oko sebe, tom svadljivom

zvrjanju, tjeskobnom šaptu, tom nepredvidljivom zlatnom žamoru, podrhtavajućim mantrama panike i osvete, nakon što joj se uhousredotočilo na brujanje, a njezin mozak proučio njegov izvor, inačice i posljedice, Priscilla je brzo doznala da su Madam i V"lu u Baton Rougeu. No adresa njihova motela bila je tajna. Dolazni su pozivi zabranjeni, araspitivanje o njima dvjema otresito se destimulira. Pomirivši se svišetjednim čekanjem, ona se nastani u hostelu i počne tražiti privremeni posao kao konobarica.

Prirodno, propustila je svečanu večeru u Zakladi Najslađi smijeh.Večera se održala bez nje. Wolfgang Morgenstern predstavljen je novojskupini znanstvenika u nadi da će taj sastanak povećati ugled Zaklade.

Doktor Morgenstern pojavio se za stolom tako zadihan od skakanjada je jedva mogao žvakati svoju zelenu salatu.

Huxley Anne ispričala je svima koji su željeli slušati kako je očistila

stari staklenik iza palače i da tamo namjerava uzgajati cvijeće. "Moj će tata prokrijumčariti mladice rijetkog jasmina iz Jamajke, a ja ću biti zaduženaza njihov rast." Biolozi na objema stranama stola podignu obrve. "Jasmin,



možeš misliti"', šapne jedan svojoj supruzi. Čuli su oni priče o jamaičkogmarihuani.

Doktor Dannvbov je predsjedao tim domjenkom, konzumiraoimpresivne količine vina i povremeno štogod svečano izjavio, što binajčešće najavio tako da bi najbližim neživim predmetom lupnuo po

povezu preko oka. "Najočitiji neuspjeh pripadnika inteligencije modernogdoba jest njihova nesposobnost da komediju shvate ozbiljno." I sličnestvari.

U jednom trenutku Dannvbov izjavi:"Pariz je još jedna irska zasluga.Pogledajte u svoje povijesne knjige, gospodo. Keltsko pleme po imenuParisii utemeljilo je taj grad nekoliko stoljeća prije rođenja našeg Gospodai Spasitelja. Bio je to dar Iraca žabarima da imaju nešto čime bi opravdali

svoju bahatost." Nekoliko gostiju time bude uvrijeđeno, ali se svidjeloMarcelu LeFeveru, koji odluči da nakon povratka u Francusku iz togaizvuče sve što se da.

Zapravo, Marcel i Wiggs senzacionalno su se skompali od prvogtrenutka. Kad je osamljena (i uspaljena) Priscilla na Badnjak nazvalaWiggsa, Marcel je još bio tamo. "I ostat će do poslije Nove godine",obavijesti je Wiggs. "Zaražen je parfemom, njegov je gospodar i rob.

Parfem je za Marcela ljepota, njegova slava, opijat, njegov samadhi,njegova jutarnja kobasica i ponoćni pjenušac. O, osjećati takvu suvislustrast kakvu to naše čeljade osjeća za parfem! To je, dušo, ključ kasice- prasice života. Kad bih barem s njim o ciklama mogao porazgovarati bez posrednika."

Priscilla osjeti ubod ljubomore. "A ja?" gotovo zacvili. A tad se sjeti boce, aduta koji će možda još moći odigrati.

"Sretan Božić, Pris. Da sam barem ja tamo da ti stavim neku sitnicu učarapu."

"Nešto veliko", ispravi ga Priscilla, na što je oblije znoj i spopadneslabost. "I to u gaće." Njezina slabost za Wiggsa razgalila ju je (kao štoslabost često čini) na neočekivane načine.

"Ha-ha. Bogami. Reci mi, jesi li vidjela pčele?"

"Pa ne baš vlastitim očima..."

Upravo tada roj doleti iza ugla u klinastoj formaciji ocrtan na pozadini zalazećeg sunca, cvileći poput električne pile; nekoliko korakaispred njega, trčeći da spasi živu glavu - brada i kapa su mu bezglavo



tresle, iz trbuha mu je ispadalo perje, a iz limene šalice kovanice - jurio jeDjed Mraz.

* * *

Drevna zimska poganska svetkovina došla je i prošla. I Seattle i NewOrleans odbijali su zauzeti blagdansku pozu. U Seattleu je bilo umjerenohladno i kišno pa se zelenio poput tantijema Binga Crosbyja. U NewOrleansu je, pak, bilo umjereno hladno i sunčano, a grad je i inače bio prilično naviknut božićne žaruljice raspinjati po palmama banana.

Dakako, snijeg i led uresili su Concord u državi Massachusetts, aliAlobar iz svoje ćelije nije uspijevao spaziti nijedan hektar tabloa u stilu božićnih čestitki. No vidio je slavnu betlehemsku zvijezdu; njezino studenožmirkanje podsjeti ga na njegov prvi Božić, kad je u Aelfricu boravio kao

pučanin i kad je na svoje iznenađenje otkrio da je lice nekoga raspetogistočnjačkog buntovnika izdjeljano u poganskoj bundevi.

Marcel i Wiggs sjedili su ispred božićne vatrice, u prostoriji u kojoj je bilo malo potrebe za jakom vatrom, i iz noći u noć, iz razgovora urazgovor, ponovno gradili "stvarnost" iz razvalina u kojima su je ostavilivečer prije. Spavali su dokasno. Popodne su pomagali Huxley Anne ustakleniku, gdje je djevojčica, vještinom odveć zrelom za svoju dob,

njegovala rastuću nakupinu egzotičnih biljaka. Doktor Morgenstern skakao je zbog nečega što je sličilo veselju.

Priscilla je obilazila meksičke restorane, ali premda New Orleansnije oskudijevao nesavršenim tacoima, nije uspjela dobiti posao. Na Novugodinu se napila i poševila. Bilo bi indiskretno zadržavati se na pojedinostima; neka nam to samo posluži kao povod za savjet da bi prijeodlaska kući s osobom koju se upoznalo u nekom baru u Francuskoj četvrtitrebalo provjeriti spol. Priscilla će poslije, bez gorčine, spominjati tuepizodu kao "Rickinu osvetu".

Alobar je bojkotirao zatvorsku božićnu proslavu i radije ostao sam usvojoj ćeliji disati, premda je - zbog njegova ubrzanog starenja - njegovasterilna čelična ćelija počela zaudarati na mišje leglo ili bačvu krumpira.

Blagdani su prošli rakovim korakom u svojim čuvstvenim cipelama,a tad i to prođe, i bude 2. siječnja, zapadni se svijet usekne, popije dvaaspirina, pospremi poganske ukrase i gipsane jaslice na tavan i počnesmišljati način kako financijski sanirati blagdansku rastrošnost. Bing! Ure,nakon nebeskog vrludanja, vrate se mjerenju mehaničkog vremena, pa suse mogle početi događati precizne, ili barem mjerljive, normalne stvari.



Alobara su pomilovali, saslušanje policajaca zahuktalo se u Baton Rougeu,Wiggs (uz malu pomoć Zeca LeFevera) shvatio je Kamo Idemo i zašto tomiriše kako miriše, a Huxley Anne postala je najmlađa članica u povijestiDruštva za uzgoj orhideja Puget Sound.

* * *

Doznavši da Alobar izlazi iz zatvora, Wiggs i Marcel zrakoplovomodlete u Boston po njega. Dok su jeli boršč koji je sličio vrućoj krviBeowulfova čudovišta. Alobar pristane poći s njima u Zakladu Najslađismijeh.

"Gotovo da izgleda kao da mu je tisuću ljeta", bežičnim putemWiggs priopći Priscilli te večeri. "Naboran je poput suhe šljive koja sišelimun, kosa mu je posijedila, torzo mu se usukao, hoda zguren poput

zubara. Ali još ima energije i tvrdi da može vratiti mladost bude li to želio.Upitao sam ga u četiri oka hoće li tajnu cikle proslijediti Marcelu, uputitiga u K23 i ostalo. Reče da razmišlja o toj mogućnosti."

Priscilla ponovno osjeti kako se zeleni balon ljubomore napuhnuo.Pokušavajući sakriti svoju kivnost i nesigurnost, ona reče: "Wiggs, sjećaš lise da sam ti rekla da ću imati iznenađenje za tebe? E pa to je ujednoiznenađenje i za Alobara. Silno iznenađenje, a značit će Alobaru još i više

nego tebi. Još nije potpuno spremno, ali mislim da bi ga on trebao vidjeti prije nego što donese bilo kakvu važnu odluku."

"Super, pravo ludilo, mala moja. Možda ga za tjedan-dva dovedem u New Orleans. Marcel ide tamo. Vidjeti V'lu. Ostali su u vezi i čini se da jenaše čeljade zatelebano u nju."

"Ha-ha", nasmije se Pris, misleći pritom neprestance: Da si barem ti zateleban u mene.

* * *Saslušanje u Baton Rougeu potraje deset dana. Jedva da bi prošlo

neko zasjedanje suda a da dva suspendirana policajca ne bi izjavila kako seu buketu jasmina, koji je pokojni gospodin Pidžama uperio u njih, mogaosakriti pištolj.

"Da, mogao se", naposljetku potvrdi predsjednik sudačkog povjerenstva. "Kao što bi se u bijelom štapu slijepaca mogao sakriti mač,

kao što bi piletina s okruglicama neke domaćice mogla biti nadjevenažiletima, a u učeničkim kutijama za užinu mogle bi otkucavati bombe."

Preporuka povjerenstva bila je da se policajcima sudi, premda je



postignut kompromis: sudit će im se samo za ubojstvo iz nehaja, a ne zaubojstvo s predumišljajem. Kad je vijest o tom kompromisu stigla u NewOrleans, ne bi se moglo reći da je Mississippijem potekla Cola Light.

Iza pročelja kuća u Central Cityju čulo se kako u ponoć kukuriču pijetlovi.

Ispred parfimerije Devalier zapaljen je križ. Čada je polegla poizlogu, a ulazna su vrata osmuđena.

Bingove pčele, koje se u posljednje vrijeme malokad moglo vidjeti,osim što bi jedanput na dan proletjele pokraj ureda redakcije Times- Picayunea, u samo su jedno popodne napale šest policajaca, pet političara,četiri odvjetnika za prometne nesreće, trojicu prodavača rabljenihautomobila i dva klepetava disk-džokeja - i utjerale strah od Belzebuba

Boga Kukaca u kosti jednom agnostiku iz Dallasa.* * *

Sud odredi da se suđenje održi u Baton Rougeu. Sudac ga sazove zasredinu veljače. Zabrinut zbog onoga zapaljenog križa, odredi da MadamDevalier i V'lu Jackson ostanu pod zaštitom suda do završetka suđenja.

Priscilla se teška srca pomiri s dodatnim čekanjem. Ali nije stajalaskrštenih ruku. Pošto je obišla sve meksičke restorane u New Orleansu kaomogući izvor unosnog zaposlenja, iznenada načini obrat u svojem obrascunavika i krene u razmjerno novom smjeru. Prepustivši svoju dugovječnuopsesiju sudbini kravljeg sira koji je ostavila u svojem hladnjaku uSeattleu, prihvati posao u kafiću blizu sveučilišta Tulane, čija je klijentelaigrala šah, pisala pjesme i raspravljala o kozmički važnim stvarima(temama zabranjenim "zrelim" intelektualcima osim ako najprije ne prisegnu da će biti suhoparni i hladni). Sklona ubacivanju vlastitih

mišljenja, osobito kad bi se poveo razgovor o životu i smrti, Priscilla je brzo oživjela svoj ugled konobarice-genijalke. Primjerice, jedne je večeriimpresionirala skupinu studenata sljedećom objavom: "Nije pitanje biti iline biti. Pitanje je kako produljiti bivanje."

Gotovo da je u to vjerovala.

Uskoro ću si žličicom za kavu lupkati po vjeđi, pomisli ona.

Budući da je duh Wiggsa Dannyboya bio s njom, a budući da je

Wiggs tvrdio kako je čeznuti za budućnošću protuživotno koliko i živjeti u prošlosti ("nostalgija i nada jednako stoje na putu autentičnog iskustva").Priscilla je odlučila da mora umanjiti važnost one boce parfema u svojem



životu zajedno s njezinim obećanjem financijskog blaženstva. No odbila jegurnuti svoju ambiciju za bogaćenjem duboko u hladnjak gdje je zaguralanavodno savršeni taco. Ta sam je Wiggs jednom prigodom rekao:"Obožavam bogataše."

Zapravo, njegova je izjava u cijelosti glasila: "Bogataši su

najdiskriminiranija manjina na svijetu. Skriveno ili neskriveno, svi mrze bogate ljude jer, skriveno ili neskriveno, svi zavide bogatima. Ja obožavam bogataše. Netko ih mora voljeti. Naravno, mnogi su bogati ljudi govnari,ali vjeruj mi, i mnogi su bokci govnari, a govnar koji ima novca baremmože platiti svoje piće."

Priscilla je morala priznati da joj nedostaju takve objave. Ta huljaradioaktivnog jezika me zatrovala, pomisli ona.

* * *Ta hulja radioaktivnog jezika koja ju je zatrovala, vjetroviti kiklop

koji je u njezin život unio i orkan i zatišje, maglu i vedro nebo, obrukaniantropolog za kojeg su svi - uključujući i Priscillu - pretpostavljali da semalo odveć zabavlja, jezdila je ususret smrti i tragediji.

Katastrofa se dogodila dok je Wiggs bio visoko iznad svijeta injegovih briga. Opuštao se u Boeingu 747 u društvu Marcela Le- Fevera i

kralja Alobara. Za vrijeme leta, dok su polja i planinski vrhunci upijalislatku tamu ispod njih, ono mnoštvo ispred Zaklade u Seattleu spopadne bjesomučnost.

Netko je donio pivo, sanduke piva, i mnogi iz okupljenog mnoštvautopiše mozak u njemu. Oko sedam sati, dok je većina stanovnika Seattleazavršavala s večerom, zasitan, zaparan, rustikalan vonj preplavi ulicu i -kao da ima jednu glavu, jedan nos - mnoštvo okupljeno ispred Zaklade

spontano podlegne panici. Nešto prepukne u njima i oni nasrnu na vrata,otrgnu ih sa šarki, a stražare odgurnu na stranu.

Usplahirena i tjeskobna, progonjena onim smradom, gomila otrgnevratnu alku u obliku vile i slije se u palaču, gdje se ustrči iz prostorije u prostoriju u potrazi za njima uskraćenom božanskom magijom. A kad nijenašla ništa što bi mogla opljačkati - nikakve grgljave epruvete ni iskrećesmotuljke žice, bočice s ljubičastim eliksirima ni u kožu uvezene knjigekoje pucaju od ezoteričnih podataka, pa čak ni tajne dosjee - kad je zateklasamo luksuznu modernu rezidenciju u kojoj nema ni tračka znanstvenojaktivnosti, a čiji su jedini stanari zajapuren muškarac koji po kući poskakuje u nekakvom čudnom plesu i djevojčica koja se igra s biljkama u



lončanicama, tad je obuzme istinska panika.

Pripadnici gomile poharaju pokućstvo, porazbijaju stolce, stoliće zakavu i svjetiljke, unerede bijele besmrtničke zidove, pobačaju Escherovegrafike kroz prozore od obojenog stakla. Dok su se zrcala lomila i hranaletjela kroz zrak, nekoliko njih zbog svega toga još jače pomahnita, prijeđu

iz stadija gorućeg ludila razočaranja i čežnje u hladno ludilo straha i prezira, dohvate papuanske ratne palice iznad kamina i smrskaju glaveWolfgangu Morgensternu i Huxley Anne Dannyboy.

* * *

Poput oplođenog kondorova jaja, punog krvi i obećanja, ćelava glavadoktora Morgensterna se raspoluti. Nastupi trenutačna smrt.

Huxley Anne ne bude tako teško ranjena, premda nije davalaznakove života kad je stigla policija. Pretpostavili su da je mrtva kao i profesor. No ipak su joj dali kisik i počeli je oživljavati. Nakon dvadesetobeshrabrujućih minuta zatreperi plamičak rođendanske svjećice njezina bila.

Odvedu je u obližnju bolnicu. Kad joj je stigao otac, liječnici murekoše kako joj daju dvadeset pet posto izgleda da će preživjeti, ali da jevjerojatnost da joj mozak nije trajno oštećen samo deset posto. Preživi li,

što je teško moguće, vjerojatno će - riječima silno uvredljivima zasamosvijest cikli - "samo vegetirati".

* * *

Naravno, vijest se brzo proširila. Radilo se o slavnom znanstveniku io djetetu ozloglašenog heretika, radilo se o "okultnom" (jer to je kontekst ukoji je tisak smjestio istraživanje besmrtnosti), o ubojstvu, čuvanoj palači i- vjerojatno - drogama. Mediji su tu priču dohvatili i odjurili s njom,

odgalopirali prema tom zlatnom rudniku i Priscilla je za vijest doznalagotovo kad i Wiggs.

Čula je na poslu. Kad joj je to doprlo do mozga - a za to joj je trebalominutu-dvije - ona odloži pladanj, nekoliko stolova dalje od odredišnogstola, odveže pregaču i iziđe iz kafića. "Kamo ideš?" drekne mladić koji jerukovao espresso-aparatom. "U Seattle", odgovori ona.

Naravno, praktički je bila švorc. Nakon nekoliko minuta ponovno je

bila u kafiću i moljakala šefa da joj da predujam. On to odbije, ali kad jevidio da su joj suze na rubu juriša, kad je shvatio da gomilaju snage i da semože očekivati da će satima marširati, i to u dvoredu, dopusti joj da nazove



Seattle s uredskog telefona.

Nakon što je presjekla nekoliko gordijskih čvorova birokratskihzavrzlama, uspije dobiti Wiggsa u bolnici.

"Dolazim najbrže što mogu", reče Priscilla.

"Nema potrebe", reče Wiggs. Govorio je gotovo bez irskoganaglaska. "Hvala ti, ali nema potrebe."

"Briga me. Trebat će ti pomoć."

"Marcel i Alobar su sa mnom. Marcel joj je uz uzglavlje ostaviootvorenu bočicu njezina najdražeg mirisa. Da je dozove natrag. I Alobarima neke ideje. Bandaloopske. Optimističan sam, Pris."

"Zvučiš prilično dobro. Ali sigurna sam da ti mogu pomoći."

"Ne. Sutra ujutro stiže mama Huxley Anne. Vjerojatno bi joj biloneugodno da si ti tu."

"Boli me ona stvar za njezinu udobnost! Zar ti nije stalo do mene?"Istog trenutka požali što je to rekla.

"Stalo mi je. Ali je trenutačno sva moja energija usredotočena namoju kćer."

"Oprosti. Shvaćam. Možeš me nazvati zatrebam li ti. Ovamo, ili će primiti poruku u hostelu."

Ona spusti slušalicu i nakon junačke čaše šefova viskija, vrati se na posao. No umre li Huxley Anne, hitno će krenuti put Seattlea makarmorala ukrasti novac, jer jedino ona zna da, umre li Huxley Anne, nemaživota ni Wiggsu.

* * *

Rođenjem se pomaljamo iz baruštine snova.Umiranjem tonemo natrag u nju.

Između ta dva gliba valja nam prijeći preko suhog tla.

Život je klipsanje po suhom.

Tako je Marcel LeFever uvijek gledao na to. Nakon susreta sdoktorom Dannyboyem i Alobarom, nakon iskustva s malom HuxleyAnne, Marcel je počeo sumnjati da bi stvari ipak mogle biti malo složenije.Čak je pomislio da bi moglo postojati nekoliko tipova zagrobnog iskustva,da bi zapravo moglo postojati toliko stilova smrti koliko i stilova života, teda je "baruština snova" samo jedan od desetak stilova između kojih neki



pokojnik može birati.

Naravno, posrijedi je bilo čisto nagađanje. Osim toga, puno je radijerazmišljao o mirisima. No nemaju li mirisi nekakve veze s time? Čini se dasu u slučaju Huxley Anne odigrali nekakvu ulogu. Alobar i doktorDannyboy smatrali su da jesu, premda su liječnici bili jednako uvjereni u

suprotno.Ali liječnici nisu imali vlastitih teorija, pa je Marcel bio voljan njezin

čudesni oporavak pripisati mirisu, zapravo međuodnosu snage mirisa isnage ljudskog duha. Zašto ne?

* * *

To je uistinu bio čudesan oporavak, nitko to ne bi porekao. Dijete jeležalo u komi gotovo mjesec dana, stanje joj se nije ni poboljšavalo ni pogoršavalo, kao da je zaglibila do struka u baruštini snova, povezana sobalom takozvanim "umjetnim načinom", a tad, oko ponoći na dan sveteAgneze, oči joj se širom otvore i ona potpuno normalnim glasom zatražitjesteninu i čokoladne kekse, te strogo upita zašto u njezinoj sobi nematelevizora. "Mmm, ovdje fino miriše", reče ona. Za nekoliko je dana većhodala po hodnicima. Ako je u njezinu mozgu bilo oštećenih dijelova, bilisu jako dobro skriveni.

Kad je osjetio da je dovoljno ojačala, Wiggs je upita je li osjetila,osobito u prvim minutama nakon napada, da joj je duša napustila tijelo. "O,tata!" reče ona. "Zar ne znaš da kad umreš duša prestane napuštati tijelo?"

"Ovaj... ne. Kako to misliš?"

"Ma joj, duše nam stalno napuštaju tijela. Otuda sva ta energija."

"Hoćeš reći da je energetsko polje oko naših tijela zapravo duša kojaisijava iz tijela?"

"Nekako tako."

"A u trenutku smrti to isijavanje prestaje.'"

"Da. Mogu li dobiti malo sladoleda?"'

"Uskoro, dušo. Kad ti je duša prestala izlaziti iz tijela, kakav je to bioosjećaj?"

Huxley Anne namršti lice. "Pa, kao televizor koji nije ni upaljen ni

ugašen. Nisam htjela otići bez tebe, tata. Jako sam se trudila ostati. Znalasam gdje si jer sam osjećala miris svojeg parfema White Shoulders, ali jetrebalo vremena da prevalim sav taj put natrag, da se zagrijem i tako to.



Mogu li sad dobiti sladoled?"

* * *

Kažu da je veljača najkraći mjesec, ali znate što - možda se varaju.

U usporedbi s drugim mjesecima, kalendarsku stranicu po stranicu,

zaista izgleda najkraća. Razmazana između siječnja i ožujka poput svinjskemasti na kruh, ne doseže koricu ni s jedne strane. U svojim galošama - aveljaču nikad nećete uhvatiti samo u čarapama - za glavu je kraća od prosinca, iako prijestupnih godina, kad naglo izraste, dođe travnju do nosa.

No bez obzira na to koliko kraće može izgledati od svojih rođaka,veljača se čini duža od svih njih. Ona je najopakiji zimski mjesec, tookrutniji što se izdaje za proljeće, ponekad i satima, no tad uz sadističkismijeh strgne masku i pljune sige u svako lakovjerno lice, a takvo ponašanje ubrzo svima dosadi.

Veljača je nemilosrdna i dosadna. Zbroj blagdanskog stupca crvenih brojki na njezinoj stranici ravan je nuli: rođendani političara, praznikrezerviran za glodavce35 - kakve su to proslave? Jedini mjehurić uishlapjelom veljačinu pjenušcu jest Valentinovo. Naši preci nisu slučajno prikvačili Valentinovo na veljačinu košulju: oni sretnici koji imaju partnerau studenoj, prevrtljivoj veljači zaista imaju razloga za slavlje.

Osim u mjeri u kojoj "boji pupoljke i bubri lišće iznutra",36 veljača je beskorisna kao i njezino slovo č. Ponaša se poput zapreke, klinanačinjenog od bljuzge, blata i čamotinje, koji ne dopušta prolaz napretku izadovoljstvu.

James Joyce je rođen u veljači, i Charles Dickens i Victor Hugo, štosamo dokazuje da piscima slabo idu počeci, premda još manje znaju kad bitrebali staviti točku na i.

Veljača je boje svinjske masti na raženom kruhu, a miriše po vlažnimvunenim hlačama. Njezin je zvuk apstraktna melodija odsvirana nacvilećoj violini, razmaženo jamranje neke rospije jer premalo izlazi međuljude. O, veljačo, možda si mala, ali si sitna! Da si kojim slučajemdvostruko zamorno dulja, malo bi nas živih dočekalo veseli mjesec svibanj.

Premda ograničena na svoju uobičajenu duljinu, veljača je svejednouzela danak od Priscille i New Orleansa. Na Sviščev dan, palme banana

pocrne od dodoškog mraza poput sjemeništarskih cipela; iz noći u noć,Mississippi je odisao aljaskim dahom rijeke Yukon. Dječacima koji stepajuza sitniš u Bourbonovoj konkuriralo je cvokotanje vlastitih zuba. Osim



stepanja i cvokota, u Francuskoj je četvrti bilo tako tiho kao da je u SaltLake Cityju37. Čak su se i Bingove pčele sklonile nekamo od studeni.Moglo se samo nagađati kamo.

Što se tiče mraza koji je polegao po Priscillinoj vlastitoj bundevi, nije bio ni debeo ni poguban, nego tipičan za veljaču i trebalo mu je dugo da se

otopi.Otprilike jedanput na tjedan primila bi pismo od Wiggsa: jedan

odlomak o Huxley Anne (čini se da je potpuno ozdravila, ali liječnici "nežele riskirati" i ne daju da ide u školu); jedan odlomak o obnovi Zaklade(Marcel je dao novčani prilog, a Alobar - koji je tijekom stoljeća svladaoumijeće stolarstva - pomogao je svojim radom), dva odlomka o njegovimnovim postavkama o evoluciji, te pokoja seksualna aluzija. Sve u svemu,

nedovoljno da bi neka mlada žena ostala zaljubljena u dugočasnojčamotinji veljače. Svejedno bi mu Priscilla otpisala svakog dana i ostalamu prilično dosljedno vjerna.

Otprilike u vrijeme početka suđenja u Baton Rougeu, ona dozna gdjesu Madam i V"lu, ali ne pokuša stupiti s njima u vezu kako ne bi otkrile štosmjera. Kad se vrate u New Orleans, ona će se domoći boce. Ako je kodnjih. Veljača je mjesec sumnji.

Budući da više nije ostajala budna do jutra pokušavajući spraviti parfem, bila je odmorna i puna energije, a nakon susreta s Wiggsomuglavnom je na život gledala - i kad je bio prošaran neuspjesima inesrećama - s pritajenim iracionalnim veseljem. Premda se morala boriti protiv nestrpljivosti na nekoliko različitih bojišta, i premda joj se veljačaomotala oko ramena poput olovnog ogrtača, Priscilla je uspjela zadržatiglavu iznad vode. A tad stigne ožujak.

* * *Prvog dana ožujka nazove je Wiggs da je obavijesti kako Marcel iAlobar dolaze u New Orleans na poklade. Wiggs će im se pridružiti zatjedan ili deset dana, čim liječnici otpuste Huxley Anne. "Pobrini se za njihdok ja ne stignem, molim te, Pris. Pokaži im znamenitosti. Kad se V'luvrati, nećeš se morati brinuti za Marcela, ali u međuvremenu, on i Alobartrebat će smještaj i dobro mjesto za gledanje povorki. Ti poznaješ grad.Alobar je malko napet. Još bunca o K23. Ako imaš ono iznenađenje za

njega, dobro bi mu došlo.""Potrudit ću se. Kad dođeš, hoćeš li... stanovati kod mene?"



"Huxley Anne i ja."

"O. U redu. Dođi brzo."

* * *

Uvijek čineći suprotno od ostalih, vlasnik kafića bi za vrijeme

karnevala otišao iz grada. Imao je četverosobni stan u Garden Districtu.Pretpostavivši da će Marcel platiti, Priscilla ga unajmi za prvu polovicuožujka. Veliku spavaću sobu rezervirala je za Wiggsa i sebe. I Huxleygnjavatoricu Anne.

Autobusom ode na aerodrom dočekati zrakoplov iz Seattlea. Marcel prvi siđe niz stube. Prepoznala ga je sa simpozija proizvođača parfema.Kosu je zalizao na zatiljak i razdijelio po sredini, odijelo mu je bilo skupo,zbog njegove kolonjske ljudi su se okretali za njim, a njegova njegovanakozja bradica rovala je zrak ispred njega kao da se zabija u nj i prekapa gau potrazi za dijamantima. Ili glistama. Otmjenim pokretom poljubi Priscilliruku. Zatim namršti svoj kršni nos kao da mu nije po volji njezin miris.

Alobar stigne uskoro. Začahuren u odijelo koje mu je loše stajalo, akoje je dobio na odlasku iz zatvora Concord, izgledao je kao starac -Priscilla bi rekla da mu je sedamdeset pet - ali nije pokazivao nikakvesimptome drhtavosti, straha ili krhkosti zbog koje tako često na stare ljude

gledamo sa sažaljenjem ili gađenjem. Možda nije bio bahat kao Marcel, ali je bio jednako samopouzdan. Hodao je po svijetu kao da je s njim na ti,kao da mu pripada, kao da ne postoji ni najmanja mogućnost da će u njemu pasti i slomiti kuk. Izgledao je rastreseno, ali to je bila rastresenost umazaokupljenog sudbonosnim pitanjima, a ne izmoždenog nedovoljnomopskrbom kisika. Zapravo je disao duboko i spokojno, gotovo hipnotičkiritmično, a kad su ga predstavili Priscilli, on jako duboko udahne. Inamigne.

Podignu prtljagu, unajme automobil i odvezu se - odbojnik doodbojnika - u vrevu i veselje Mardi Grasa.

* * *

Tehnički, karneval je počeo 6. siječnja balom Twelfth NightRevelersa38 i trajao sve potuljene dane veljače, no dosad se karnevalsastojao od klupskih domjenaka i otmjenih plesova zatvorenih za javnost,

sad još privatnijih i manjih zbog neuobičajeno niskih temperatura. Danas,četvrtak prije Mardi Grasa - pet dana prije klimaksa fašnika - karneval je prišivao šljokice, brisao prašinu i šetao po ulicama. U subotu će početi



devedeset šest sati neprekidnog spektakla i razvrata. Povorka Momusovihvitezova tog će četvrtka navečer probiti led.

Priscilla, Marcel i Alobar gledali su Momusovu paradu s balkonasvojeg unajmljenog stana, gdje su pijuckali pjenušac i grickali kreolskekokice. Za povorku u petak morali su se otimati za mjesto na rubnicima

Canal Streeta. U subotu navečer, ponovno su bili na balkonu za treću povorku, a poslije te večeri, njih troje, en costume, otišli su na manji iakokićeni bal za koji je Pris iskamčila pozivnice. Bilo je pomalo nestvarno plesati s tisućljeće starim muškarcem, pomisli Priscilla, osobito kad jekostimiran u vjevericu-astronauta.

Za nedjelju su bile dogovorene čak četiri povorke. Dok su u nedjeljuujutro sjedili za kuhinjskim stolom i dogovarali se koju da pogledaju,

Marcel zahvali Pris na gostoljubivosti i prizna joj da su svečanosti u NewOrleansu u svemu veličanstvenije od karnevala u Nici. Ta izjava potakneAlobara da izrazi svoje razočaranje.

"Poklade u New Orleansu su prevara", reče on. "Kao i poklade u Nici. Danas je sve to prevara. Ne, ne živim u prošlosti, ali vjerujte mi, nekesu se stvari promijenile nagore."

Otkopča košulju jer se spremao leći u kadu punu vruće vode. "U

davnini, karneval je imao smisla. Četrdeset dana korizme, točnije četrdesetdana prije Uskrsa, gotovo bi se sve pučanstvo suzdržavalo od mesa ižestokih pića. Mnogi bi se odrekli i spolnih odnosa - silno nezdrav izrazsamozatomljivanja, što mogu posvjedočiti nakon nedavnog iskustva izarešetaka. U svakom slučaju, karneval je bio posljednji provod, posljednje prepuštanje zasitnoj hrani, vinu i pohoti prije stroge ozbiljnosti korizme.Kad te očekuje četrdeset dana posta, ta zadnja terevenka može biti prava bakanalija. Važna je za tijelo, a i prodire duboko u psihu. Nekadašnje su poklade bile nabijene konkretnim značenjem. A danas..." On uzdahne."Zabavno je, ali prazno: samo još jedan veliki tulum. Prigoda da neki potroše nešto novca, a drugi da ga zarade. Nije povezano ni sa čim većimod sebe. Cijeli sam život zakleti neprijatelj kršćanstva, ali je kršćanstvoudahnulo smisao zabavi i pustopašnosti, učinilo ih zabavnijim i pustopašnijim. Ne možeš se svojski zabavljati ako ne vjeruješ u pakao."

"Oprosti, Alobare," reče Marcel, "ali poklade su starije od

kršćanstva, zar ne?""Ha-ha. Nego što. Pedeset stoljeća! Vuku korijen iz starodrevne

Helade - Grčke - od pastira koji su štovali boga po imenu Pan. Pan!" On



ponovno uzdahne. "Više u životima nemamo ni Pana."

"Želiš reći da su naše poklade zadržale formu, ali su izgubilesadržaj?"

"Da. Danas je to isprazno iskustvo, i neizbježno nezadovoljavajuće."

Alobar se ispriča i ode leći u kadu."Doima se žalosnim", reče Priscilla.

"Nije naviknut biti star."

"Ni nakon tisuću godina?"

"Većinu tog vremena proveo je kao muškarac u naponu snage. Nevjerojatan je. Jači je nego prije mjesec dana. A i mladi. Ali,mademoiselle Pris, potrebna mu je žena želi li vratiti mladost. Vjerojatno jetako sa svakim muškarcem." Marcel sklopi oči. Priscilla je vidjela da mislina V'lu. "Ali Alobar ne može do žene jer je prestar. To se zove začaranikrug. Imate pravo, žalostan je."

Još potišteniji nakon namakanja i hlađenja, Alobar odluči preskočiti povorku, pa pošalje Priscillu i Marcela u grad same. U ponedjeljak se požali da od neprekidnog bubnjanja i čestog pijanog urlanja nije okasklopio i možda bi opet ostao u stanu da se nisu dogodile dvije

neočekivane stvari."Danas u povorci nastupa Panova karnevalska skupina", reče

Priscilla. "Posve sam zaboravila da postoji Panova skupina."

"Uz toliko grupa nije ni čudo", reče Marcel.

"I to će biti prevara", reče Alobar. "Zapravo oskvrnjivanje. No pretpostavljam da bih trebao otići pogledati."

Dok su proučavali rutu povorke i razglabali gdje bi se mogli smjestitida bi imali najbolji pogled, ispred njihove zgrade zaustavi se poštanskikombi i njegov vozač pozvoni. Priscilla potpiše primitak. Pošiljka je stiglaiz Seattlea. Pošiljatelj je bio Wiggs Dannyboy.

Pisamce u paketu bilo je napisano crvenom tintom. Sličilo je nečemušto bi žrec Noog mogao načrčkati po plućima neke kokoši. Marcel i Alobar bili su zbunjeni. "Dajte da pogledam", reče Priscilla. Kad je vidjelarukopis, upita se nije li neki ošamućeni kopneni rak izlegao nisku jajašacana taj list papira.

"Ovo su vaši... karnevalski... kostimi", pročita ona.



Oni odmotaju tri hrpe zelenog satena, grimiznog baršuna i žice, iodmaknu ih da ih pogledaju. Pogledavali su se istodobno veselo izačuđeno.

Kostimi u obliku cikle.

* * *

Tri su se cikle probijale kroz Francusku četvrt u želji da se ukorijenena raskrižju Ulica Royal i Canal, na križanju Francuske s poslovnomčetvrti. Išle su puževim korakom. Masa bi ih ponijela nekoliko ulica, notad bi bujica krenula suprotnim smjerom pa su morale ići protiv struje i jedva bi se pomaknule s mjesta.

Kroz otvore za oči na stabljikama, cikle su mitraljirale kričave boje i bljeskove ispaljivane iz suncem obasjanih šljokica, lažnih dijamanata istakala. Prolazile su kroz njišuće i kimajuće šume perja, povremenozasjenjene neboderskim ukrasima za glavu zbog kojih sad od hladnoćecvokoće stotinu goluždravih ptica, a povremeno bi ih pomilovalo ili poškakljalo pokoje zalutalo nojevo pero. Oko njih je jačao prigušeni odjekoceana mitoloških kreatura; zapljusne ih val istočnjaštva, poprska ihsultanima i kalifima, prorocima i mogulima, gladijatorima i rikšama,haremskim djevojkama i zmajevima, razvratnim Babiloncima i pasivnim

Budama. Ta je čudnovata Azija svjetlucala na suncu, a rijeka božanstava ičudovišta izlila se iz svojeg korita i otplavila uporišta turista i fotografa.

Tri su cikle uslikane nebrojeno puta, bezbrojne su im ruke mahnule, bezbrojne se usne nasmiješile. Tko bi od tih tisuća radoznalaca mogao pogoditi da se u pokretnom povrću skrivaju genijalna konobarica, najvećisvjetski stručnjak za parfeme i čovjek stariji od prvog komarca koji jeoblizivao svoje rilce u malaričnim močvarama koje su nekoć postojale u New Orleansu? Ali tko bi mogao pogoditi identitet bilo kojeg kostimiranogili zakrabuljenog sudionika? I nije li upravo to - a ne nezasitna pohota i proždrljivost - bila prava ljepota karnevala? Maska ima samo jedan izraz,skamenjen i vječan, pa ipak je to uvijek i dovijeka bitan izraz; sakriti svojecinkaroško tijelo iza vanjskog kostura maske znači pokazati univerzalniidentitet unutarnjeg bića umjesto vanjskog - prolaznog i iskvarenog -identiteta. Sloboda krabulja nije vulgarna politička sloboda uspješnogrevolucionara, nego magična sloboda božanskog, koja nadilazi politiku i

uspjeh. Maska, svaka maska, ona sa zvjerinjim rogovima ili anđeoski pernata, lice je besmrtnosti. Čekaj me u Inkognitu, dušo. U Inkognitunećemo imati što skrivati.



Osjećala se izrazita distanca, jaz, između kostimiranih i onih ucivilnoj odjeći. U kastinskom poretku karnevala, nemaskirane seautomatski svrstava u građane drugoga reda. Bili su to provincijalci,došljaci, puki promatrači koliko god zdušno pokušavali sudjelovati.Primjerice, skupine studenata u majicama mokrima od piva i trapericama

skorenima od bljuvotine, jurile su kroz Francusku četvrt i vikale: "Pokažisise! Pokaži sise!" i kad bi im neka žena na jednom od balkona udovoljilaželji i podigla prednji dio majice kao na Festivalu sisokaza, dečki bi poludjeli: počeli bi zavijati i baliti, češati se, pljeskati po bedrima, udarati jedni druge i valjati se po asfaltu poput čopora pavijana lišenih svojega pavijanskog dostojanstva. Premda su ti razuzdani čopori postajali sveuočljiviji tijekom Mardi Grasa, na neki način nisu uopće tome pripadali.Uza svu svoju raskalašenost nisu imali veze s iskonskim raskalašenimsrcem karnevala, koje mora kucati iza maske, uzvišene ili nakaradne, kako bi ga čuli bogovi, u čast kojih se Mardi Gras prkosno i s ljubavljuorganizira.

* * *

Što su cikle bile bliže Canal Streetu, gurkanje mnoštva postajalo jeolujnije. Na dnevniku su javili da je ovogodišnji karneval najmasovniji u povijesti njuorleanskog karnevala. Gradski su se oci pobojali da će pčele

poplašiti posjetitelje, ali su priče o njihovu roju postigle upravo suprotanučinak: na tisuće je ljudi došlo u New Orleans s izričitom željom da vide pčele. Pčelinji su kostimi toga karnevala bili bez konkurencijenajpopularniji: ljudskih pčela, pojedinačno ili u rojevima, bilo je posvuda.Među njima je bilo mnogo zgodnih cura koje su "ubole" pčele visokemetar osamdeset.

A što se tiče pravih pčela... tko da zna? Mnogi su ih vidjeli u gradu,

ali gradski čelnici nisu mogli službeno potvrditi nijednu prijavu. MadamTheo, gatara iz St. Philip Streeta, tvrdila je da se roj vratio na Jamajku, a ta je mogućnost mnogima donijela olakšanje, a još više njih razočarala.

U svecrnačkoj Zulu povorci, na najmanje jednim kolima visio jenatpis: NE ZABORAVITE BINGA PIDŽAMU!

Cikle su uspjele stići do raskrižja Royal i Canal Streeta a da ih nisusatrli u prah niti oprašili. Proguraju se do rubnika, gdje je mali od espressa

iz onog kafića sa svojom mladom braćom zauzeo uski prostor. Kao što suse dogovorili, cikla po imenu Priscilla svakom dječaku tutne u ruku desetdolara Marcelova novca i oni urlajući odu kupiti pivo i derati se "Pokaži



sise!" svakome za koga bi se s razlogom moglo pomisliti da ih ima. Ciklezauzmu mjesto uz rub pločnika.

Budući da povorka s Panovim kolima još nije počela prolaziti, trio ječekao i kroz stabljike zurio u pripitu fantaziju oko sebe. Iznebuha se dva povrtna vriska probiju kroz treštavu larmu. Ni deset metara od njih,

također na rubu pločnika, stajala je prelijepa crnkinja, ne baš en costume,ali ne ni u običnoj odjeći. Boje njezine halje, koja se pripila uz nju poputdjeteta koje netko želi odvojiti od roditelja, bile su boje marelice i artičoke:turban joj je bio prljavo bijele boje, pričvršćen staklenim draguljemveličine polovice breskve. Osim haljine i turbana, te šiljastih, ružičastih i prilično vaginalnih cipela, nije imala na sebi nikakvih ukrasa, ali jeizgledala karnevalski - tajanstvena, zavodljiva, neobična - koliko i svaka

perjem urešena kraljica Saba ili pčelica u okupljenome mnoštvu. Moždazato što su joj krinka i varka bile druga priroda, ili možda jednostavno zatošto je bila jedna od osoba osuđena da bude egzotična čak i da nikad neizađe iz kuće. Bila je to V"lu.

Kad su je cikle ugledale, nastane raskol između ciklene populacijeMardi Grasa: jedna cikla jurne ulijevo prema V'lu; druga se okrene na peti- ako se u tako natiskanoj pokladnoj pastvi može govoriti o vrtnji na peti - i počne probijati prema Royal Streetu i parfimeriji Devalier; treća cikla,napuštena, ostane na mjestu pričekati Panov prolazak.

* * *

Parfimerija Devalier bila je na suprotnom kraju Royal Streeta odraskrižja s Canal Streetom. Cikli je trebalo više od četrdeset minuta da se probije kroz pavijanske mladiće, marširajuće dixieland orkestre isvjetlucave transvestite koji su se ispriječili između nje i trgovine. Kad jecikla naposljetku stigla, nađe trgovinu zaključanu. Madam Devalier je

sjedila straga na limunžutom dvosjedu, popunivši ga, prebirala krunicu idremuckala od djelovanja opijumskih kapi, prvih koje je popila u petnaestgodina.

Suđenje policajcima završilo je u petak: proglašeni su krivima.Iskoristivši priliku, sudac je presudu izrekao u subotu: dvije godine,uvjetno. Sudac je bio i te kako svjestan da za vrijeme karnevala neće bitirasnih nemira. Potencijalni sudionici bit će previše rastreseni, raštrkani,

sretni, pijani. Presuda je jedva spomenuta u vijestima. Bez puno pompe,Madam i V'lu vratile su se kući u nedjelju, na vrijeme da obrišu prašinu sasvojih stotinjak bočica parfema i da prate Bakhovu paradu.



Danas su obje bile pod utjecajem opijumskih kapi. V'lu je odšetala pogledati Pana, a Madam ostala u kući počinuti u zjenici opijumskog oka,halucinirati o Kristu, Wallyju Lesteru, karnevalskom djetetu, gris grisu39 ,zombi maslacu i o tome kako je nekad bilo. Kad je divovska cikla upala utrgovinu, ona se prekriži i zapoje:

"Eh, Ye Ye Conga!Eh! Eh! Bomba Ye Ye!"

Cikla odlučno zagrabi u stražnji dio trgovine, pograbi drevnu bočicu parfema sa stola gdje bi se Madam povremeno zamišljeno zagledala u nju,i prije nego što se krupna žena uspjela snaći i vrisnuti u znak prosvjeda,izjuri iz trgovine u vrevu maškarade.

* * *

"Eh! Eh! Bomba Ye!Zdravo Marijo, milosti puna!Upomoć, policija! Policija!"

* * *

S dragocjenom bočicom u naručju, štiteći je od lamaćućih

produžetaka plesača i pijanaca, krupnoj je cikli trebao veći dio sata da preplovi prevrtljivu rijeku ljudi, ali kad je stigla do raskrižja Canal Streeta,njezine kolegice cikle bile su još tamo, svaka s jedne strane V'lu.

"Alobare! Alobare!" vikne Priscilla. Podigne bocu da je on vidi.

Alobar žmirne u svojoj ciklinoj stabljici, jedva shvaćajući što vidi.Više nagonski nego svjesno, posegne za bocom, drhteći od uzbuđenja,straha i želje, dok su mu vizije jasminovih grana, jarčjih kopita i izgubljene

ljubavi promicale kroz glavu.U tom se trenutku Priscilla spotakne i opruži na svoj baršunom ižicom obložen trbuh. Boca joj isklizne iz zdepastih prstiju i otkotrlja se pred povorku.

* * *

Poslije se Priscilla klela da ju je netko navlas gurnuo i čvrsto sedržala te teorije, premda je Marcel tvrdio da ju nitko nije niti dirnuo i

premda je V'lu posvjedočila: "Ona je uv'jek imala skliske prste i dv'je l'jevenoge."

Alobar je bio skloniji povjerovati Priscillinoj teoriji. Baš kad je Pris



pala, učinilo mu se da je osjetio jaki jarčji vonj i premda ga je automatski pripisao nostalgičnom ozračju kola koja su upravo prolazila - visoka kolaukrašena golemim gipsanim ovčjim glavama i nakićena ljubičastim bobicama grožđa veličine topovskih kugli, na čijem je vrhu - u pastoralomsjaju i u pratnji nimfi u prozirnim tunikama - jogunasto skakutala živa

prikaza starog Jarčjeg Kopita glavom i repom. Gledajući unatrag, Alobar jezaključio da je taj smrad bio stvaran i da je izvirao negdje uz rub pločnika.Je li Pris gurnula neka nevidljiva ruka?

To je pitanje vjerojatno bilo nevažno. Važno je bilo to da se bocaotkotrljala pod traktorski kotač teških kola, a Veliki Bog Pan (da ne bi bilozabune, djelatnik osiguravajućeg zavoda koji je nekad igrao nogomet umomčadi Državnog sveučilišta Louisiane) pogleda ciklu ničice opruženu u

slivniku klaunovskim prezirom koje je to raskalašeno božanstvo odvajkadaosjećalo prema tričavim neuspjesima - i postignućima - ljudskog roda: boca se smrska. Začuje se pop!, škripavo hrskanje, Panov čulni porugljivsmijeh svisoka i - svemu bude kraj.

Dvije cikle strgnu sa sebe stabljike i lišće i istrče na kolnik. Trećacikla, koju je povukla V'lu, brzo krene za njima. Njih četvero padnu nakoljena iza kola, okruživši hrpicu smrvljenoga plavog stakla kao da seklanjaju svetom životinjskom tragu.

Kudrina boca, Panova boca, boca K23, boca koja je prije tri stotinegodina utjerala strah u kosti jednom redovničkom redu, koja je očijukala sOnostranim i preplovila nemirna mora, sad je bila samo svjetlucava prašinakoja je izgledala kao da se mogla strusiti i s obraza nekoga pokladnogtransvestita.

Ali je taj cakleći plavi prah odisao predivnom aromom, isparinomistodobno slatkom i gorkom, miomirisom romantičnim koliko i peludomumrljani zubi cvjetne Zemlje, našeg čulnog planeta; odisao je tajnimfetišem i smionom dražesti koji stvaraju novu stvarnost za muškarce i žene,nadrastaju i preobražavaju prirodu, razum i životinjsku kob.

Nakon nekoliko minuta policajci odguraju kvartet na pločnik. Trojeod njih da se odgurati nevoljko, ali uz slab otpor. Boca im je tako punoznačila da su bili u šoku. No četvrtog člana kvarteta, Marcela LeFevera,kojemu boca nije značila ništa, morali su odvući jer se ritao i vrištao.

"Taj miris, taj miris!" vikne on, glasa gorućeg od zanosa. "Kakav jeto miris? Le parfum supreme! Le parfem magnifique!"

* * *



Nekoliko sati poslije toga, u stražnjem dijelu parfimerije Devalier,trajalo je nešto slično karminama. Alobar, Priscilla, Madam Devalier i V'lunaizmjence su upućivali hvalospjeve boci. I baš kad su svi bilinajpotišteniji zbog njezina gubitka, Alobar još jedini u kostimu cikle -komadu odjeće čije mu je nošenje činilo najviše zadovoljstva otkad je

morao abdicirati iz svojeg kraljevskog hermelina - svima popraviraspoloženje jer skine veo s tajne. Ili, bolje rečeno, s cikle.

"Pelud cikle. Da, vrlo jednostavno: pelud cikle. Najobičniji peludcikle. Pelud biljke cikle, molim lijepo. Samo i jedino - ponavljam: peludcikle. Zar ne shvaćate? Odgovor je pelud cikle."

"Incroyable!" klikne Marcel.

"Sacre merde!" dahne Madam.

"Zašto se ja toga nisam dosjetila?" upita Priscilla.

"Cikle, nemojte me sad iznevjerit", reče V'lu.

"Naravno, glavna je primjesa bio jasmin. De luxe jasmin, rijedak iskup. Ali gornja je primjesa bio običan limun..."

"Bi li mandarinka mogla poslužiti umjesto nje?" raspitivala seMadam.

"O, mandarinke su charmant", ubaci Marcel. "Možda i bolje odlimuna."

"... a osnova je bila pelud cikle. Dobri stari svakodnevni pelud cikle."

"Teško da je svakodnevni", reče Priscilla. "U životu nikad nisamvidjela trunku peluda cikle."

"Ni ja nigdar."

"Zamisli, mila! Povrtna spora u finom pripravku parfema!"Grupica je bila tako zapanjena tim otkrićem, tako zatravljenaAlobarovom popratnom pričom o isprepletenim ulogama cikle i mirisa unjegovu životu, da nije opazila kad se V'lu kroz vrata iskrala urotnički iodlučno stisnute čeljusti.

* * *

U tom rukavcu Francuske četvrti u taj sat nije bilo veće karnevalske

stiske i halabuke i V'lu se na putu ispriječila jedino knedla koju je osjetila ugrlu kad je prošla pokraj mjesta gdje joj je Bingo Pidžama, kraljevićcvijeća i pjesme, krvav pao pod noge. Zastane nakratko, ugrize se za donju



usnicu, pa krene dalje prema telefonskoj govornici. Bila je zauzeta, ali jeV'lu bila prva na redu.

Dok je čekala da kamerama nakrcani turist završi razgovor, zagledase u zalazak sunca i izračuna koje bi doba dana trebalo biti u Parizu, gdje jeveć pokladni utorak. Znala je da Lucu LeFeveru ne bi smetao poziv u

nepriličan sat, ali nije znala kako bi to prihvatio Claude, njegov nasljednik. No kako bi Claude mogao negodovati nakon što čuje vijest? Zbog tog parfema, K23, mogao bi im se isplatiti - milijun puta - svaki cent koji su joj platili.

* * *

Rođena na plantaži Belle Bayou u obitelji bivših robova koji su se -naraštajima - odlučivali za ostanak na plantaži kao plaćena posluga, V'lu je

odrasla s kćerima vlasnika plantaže. Plantažeri su bili stari kreolski klankoji je odbijao govoriti engleski. I posluga je mahom govorila francuski.Kad je vlasnik svoje kćeri poslao na školovanje u Švicarsku, s njima su poslali i jedanaestogodišnju V'lu: kao družbenicu, školsku kolegicu ineslužbenu sluškinju.

Nakon mature, bijele su djevojke otišle dalje na Sorbonnu, ali V'lu,koja ih je ojadila svojim visokim školskim ocjenama, bude vraćena u Belle

Bayou. Vlasnik nije znao što bi s njom: bila je zgodna, uglađena, imalasmisla za kemiju i francusku književnost, a od engleskog je natucala jedinožargon koji je pokupila u svojem ruralnom getu - "crnjogradski" engleski.On i supruga upravo su pokušavali odlučiti što bi bilo najbolje za nju, kadvlasnikova sestrična u drugom koljenu, Lily Devalier, jednog vikenda dođeu posjet i povjeri se da joj je potrebna pomoćnica - i nasljednica - u proizvodnji parfema. Voila!

Strahujući kako bi Lily mogla pomisliti da je V'lu prekvalificirana,vlasnik Belle Bayoua skrivao je pred Lily njezina postignuća i poturio je pod prostodušnu djevojku s plantaže. Štoviše, savjetovao je V'lu da u NewOrleansu govori isključivo engleski kako bi se uklopila. V'lu se držala togsavjeta (čak je i prezime Saint-Jacques promijenila u Jackson), osim kad biupoznala kakvog zanimljivog gosta iz Francuske.

Takav je gost bio Luc LeFever, koji je u parfimeriju Devalier došao jednog popodneva kad je Madam drijemala, upoznao se s V'lu i odmah

shvatio koliko vrijedi. Te ju je večeri izveo na večeru, zaveo (u Švicarskoj je imala intimne odnose s nekoliko muškaraca i svidjelo joj se) i stavio jena platnu listu. Ta Luc je ionako poslovao s Lily Devalier i s njezinim



mirisima i uočio da - u najmanju ruku - ima potencijal da stvori štogodkomercijalno zanimljivo.

Kao industrijski špijun. V'lu je zarađivala stotinu dolara na mjesec, sobećanjem popriličnog bonusa isporuči li formulu koju bi LeFever mogaounosno prodati na tržištu. Claude se nevoljko pobrinuo da se taj aranžman

nastavi i nakon očeve smrti i V'lu sad zakorači prema javnoj govornicinazvati Pariz, na Claudeov račun, da bi ispunila svoju obvezu i ubralasvoju nagradu.

* * *

No kad je V'lu posegnula za vratima govornice, između nje i vrataiskrsne žuti oblačić. Ona povuče ruku. Oblak se usitni u četrdeset-pedeset"kapi" koje se poput prekrupne rose rasprsnu po staklenim vratima. Na

trenutak V'lu pomisli da je možda riječ o zaostaloj halucinaciji, jer suopijumske kapi prestale djelovati tek prije sat vremena, ali uto netko naulici vrisne: "Pčele! To su pčele!"

Istog se trenutka počnu okupljati znatiželjnici. "Pčele?"

"Gdje?"

"Tamo!"

"Pogledajte, pčele!" Prolaznici su se ponašali kao da je riječ oMichaelu Jacksonu i Katherine Hepburn. Svakog bi trenutka netko izokupljenog mnoštva mogao pčele tražiti autogram.

V'lu svojom ružičastom plastičnom torbom zamahne prema roju."Iš!" reče ona. "Iš, pčele! Marš!"

Kao jedna, roj pčela odlijepi se od staklenih vrata i bijesnovibrirajući krilima postave se u svoju ozloglašenu formaciju pile. Leteća se

oštrica rascijepi oko V'luine glave. Ona zaciči i potrči u zaklon.* * *

Gledala je kroz debelo staklo izloga butika preko puta ulice i čekala.Onaj je pčelinji roj patrolirao prostorom između telefonske govornice i butika gotovo pet minuta, a zatim odleti u šireću masnicu sumraka.

V'lu je bila strpljiva. Pričeka da se potpuno smrkne. Pa pričeka jošmalo. Opće je poznalo da pčele prestaju funkcionirati sa zalaskom sunca.

Naposljetku, kad je noć polegla na Četvrt poput palog konja, V'lu opreznootvori vrata butika i polako prijeđe ulicu. Zrak je bio čist.

Sigurna iza zatvorenih vrata govornice, ona pruži tanak prst





suzu.

Prema Marcelovu planu, tvrtka LeFever ubirat će trideset postozarade. Lily Devalier dobivat će pedeset posto, a Priscilla i V'lu svaka podeset, do Lilyne smrti, nakon čega će podijeliti njezin dio.

Kriste, kako se V'lu loše osjećala. Ne samo zbog kuckanja u medici.

"A Wiggs Dannyboy?" upita Priscilla.

"Ha?"

"On je puno pridonio nastanku toga parfema - a nije ga ni omirisao."Pris opiše koliko je novca i truda doktor Dannyboy utrošio na isporukusmjernica - cikli - onima koji su bili najbliže tome da dupliciraju K23.

"Imaš pravo", reče Alobar.

Dogovore se da će LeFever i Lily doktoru Dannyboyu prepustitičetiri posto svojeg udjela, a Priscilla i V'lu svaka po jedan posto.

"Živite kako vam srce nalaže želite li živjeti dovijeka", reče Alobar.

Nazdrave tome pjenušcem. Nakon toga Lily i Priscilla odu u kut gdjese zagrle, rasplaču i pomire: Alobar zaspi na dvosjedu, sanjajući o svojojgospi; V'lu odvede Marcela u svoju sobu gdje on, u najboljoj francuskojtradiciji, isiše pčelinji otrov iz mjesta uboda.

* * *

Sutradan je bio pokladni utorak, ali u parfimeriji to zapravo nitkonije ni zapazio. Održe privatnu proslavu, proslavu srca i nosa - ali ne u čast bezumnog pretjerivanja ili neurotičnog asketizma - a od koje ni crkva nidržava neće imati koristi, barem ne onako kako su to njihovi čelnici moždazamislili.

Madam pokaže Marcelu jasmin Binga Pidžame. Nosnice su mu seotvarale i zatvarale poput krilaca zrakoplova u kvaru: on objavi da je taj jasmin finiji od bilo kojeg s juga Francuske, te svečano obeća da će poslatiekipu botaničara u Jamajku da mu uđu u trag. "Znači, to su Wiggs injegova curica željeli uzgajati u svojem stakleniku. O-la-la!"

U podne otvore još jednu bocu pjenušca. Nazdrave Bingu Pidžami. "Imangold-wurzelu", doda Alobar. "Neka joj se lišće dugo njiše na vjetru",reče Pris. Gledajući Alobara u njegovu kostimu cikle, sad izgužvanom (a

ponegdje i spljoštenom) jer je u njemu spavao, Marcel reče: "Da baremimam svoju masku kita." Svi su bili previše pristojni da bi pitali što timeželi reći. Zapravo, Marcel više nije imao masku kita. Ugurao ju je u



mrtvački kovčeg ujaka Luca prije nego što su ga zakovali.

Društvo se složi da će se parfem zvati Kudra, što je romantičnije imenego K23. Alobara to gane, premda je u jednom trenutku Priscilla - samonapola u šali - predložila da ga se krsti Savršeni taco.

Lily Devalier dugo se i strogo u nju zagleda.

* * *

Popili su još pjenušca i zapjevali vesele pjesme, uglavnom nafrancuskom, jer su taj jezik svi tečno govorili osim Priscille koja je znalasamo šest francuskih riječi, i to ako se menage a trois računa kao tri riječi.

Jeli su jambalayu40 (zaštita od džukca koji zajahuje vašu nogu), pa ponovno pili pjenušac i cmizdrili zbog Alobarova planiranog odlaska.

"Bila je to veličanstvena pustolovina, istraživanje mogućnosti,izmišljanje i igranje igre - a ne puko preživljavanje. Ali sad mi nije teškootići. Vremena nisu baš najbolja."

"Misliš na političko stanje?"

"Ma ne, nije to. Naši su politički vode neprosvijećeni i iskvareni, aliuz rijetke iznimke, politički su vode uvijek bili neprosvijećeni i iskvareni.Odavno sam politiku prestao shvaćati ozbiljno, pa gotovo da i nije utjecala

na moj način života. Politika na kraju čovjeka uvijek deprimira, a ja volimda me se stimulira."

"Ne, prijatelji moji, ono što mi danas smeta jest nedostatak, mislimda biste vi to tako nazvali, autentičnog iskustva. Toliko toga je lažno.

Toliko je toga umjetno, sintetičko, razvodnjeno i standardizirano.Primjerice, prije manje od pola stoljeća postojale su šezdeset tri vrstezelenih salata samo u Kaliforniji. Danas ih je četiri. I to ne i četiri najbolje,

najukusnije ili najhranjivije sorte, nego hibridne salate genetički preinačenog trajanja, one koje u supermarketu izgledaju sigurno, čisto idosljedno. A tako je s mnogim stvarima. Čak standardiziramo i ljude,njihove ciljeve i ideje. Prevara posvuda.

Ali ne dajte mi da kvarim veselje. Stvari će se jednoga dana promijeniti, vjerujte mi. Možete računati na promjenu. Zanima me što će sedogoditi. I zato ću se vratiti, uspijem li se vratiti. Parfem će me voditi,

osjećam da hoće.I tako, prijatelji moji, spravite svoj parfem. Kvalitetno. Dišite pravilno. Ostanite znatiželjni. I jedite ciklu."



"Aha", reče si Priscilla u bradu. "I ne pušite u krevetu."

* * *

I tako njihov pokladni utorak prođe uz malo tuge, malo veselja i puno optimizma. U nepospremljenom, mamurnom zatišju Pepelnice, stigne pismo Wiggsa Dannyboya. Sklizne kroz otvor za pisma primjereno tiho, poput starije gospode s migrenom koja sklapa svoju karnevalsku lepezu.

Wiggs i Huxley Anne stižu u petak avionom, pisalo je u pismu. USeattleu pada kiša i staklenik je do kraja popravljen. Pismo je završavalovicom, prostačkim prijedlogom i s nekoliko teorema. Teoremi su se ticalinove teorije doktora Dannyboya o evoluciji svijesti. Možda zato što je tuteoriju doznavala obročno. Priscilla joj dosad nije obraćala puno pozornosti. No sad nasluti da Wiggs pokušava objaviti nešto bitno i

radikalno, i ona se upita ne bi li trebala bolje proučiti njegovu hipotezu.Skupivši sva pisma koja joj je napisao nakon njezina dolaska u New

Orleans, ona izreže važne dijelove, stavi ih u torbicu i ode iz njihovaunajmljenog stana. Pješice prođe kroz Garden District i naposljetku sjednena klupu u parku ispred bolnice Charity. Tamo, gotovo točno ispod prozoraodjela na kojem joj je umro tata, ona složi ulomke Wiggsove hipoteze.

Nije bila sigurna prihvaća li je ili razumije. Nije bila sigurna bi li je

tko drugi prihvatio ili razumio - ili mario. Jedino je znala da joj je, unatočodrvenjelosti torture mamurnosti od pjenušca, njegova teorija dala volju zaživot, a taj osjećaj u njoj nikad nisu pobudile teorije Tome Akvinskog,Freuda i Marxa.

DANNYBOYEVA TEORIJA

(Kamo idemo i zašto to miriše kako miriše)Jednostavno rečeno: ljudski je rod na pragu ulaska u cvjetnu fazuevolucijskog razvoja. Na mitološkoj razini, što znači na psihičkoj/simboličkoj razini (ne manje stvarnoj od fizičke razine), taj jedogađaj najavljen Panovom smrću.

Pan, naravno, predstavlja animalnu svijest. Pan je utjelovljenjesvijesti sisavaca, iako u njegovoj ličnosti ima i elemenata gmazovske

svijesti. Gmazovska svijest nije nestala kad su naši mozgovi ušli u fazusisavaca. Svijest sisavaca samo je prevučena preko gmazovske, a u mnogihneprosvijećenih - evolucijski nerazvijenih - pojedinaca, taj je sloj tanak išupljikav i gmazovska se energija bez problema nastavila cijediti kroz



njega.

Kad su naši daleki preci ispuzali iz mora, zasigurno su imali ribljimozak. Bili su pametniji, pustolovniji i znatiželjniji od svojih kolega kojisu ostali pod vodom, ali svejedno ribljeg mozga. No na dugoj močvarnojcesti do primatske konfiguracije razvili smo gmazovski mozak. Ta tih

deset milijuna godina gmazovska je energija dominirala planetom idosegnula zenit u dinosaurima.

Kao što je Marcel LeFever upozorio u svojem govoru na simpoziju proizvođača parfema, gmazovska je svijest hladna, nasilna, sebična, bijesna, pohlepna i paranoična.

Paul McLean je prvi neurofizičar koji je upozorio na to da i danas usvojim lubanjama nosimo gmazovski mozak - funkcionalan i netaknut.

Gmazovski mozak nije apstraktan pojam - on je anatomska stvarnost.Prekrio ga je veliki mozak, ali je još tamo, duboko u prednjem mozgu, asastoji se od limbičkog režnja, hipotalamusa i vjerojatno još nekih organameđumozga. Kad nas oblije hladan znoj, obuzme bijes ili smo samosamodopadno smireni, možemo biti sigurni da je naš gmazovski mozak natrenutak preuzeo nadzor nad našim umom.

Na izmaku gmazovske ere pojavili su se prvo cvijeće i sisavci.

Marcel LeFever vjeruje da je cvijeće zapravo uništilo velike gmazove. Isisavci su možda kumovali njihovu odlasku sa scene (ne "izlasku"), jer zamnoge prve sisavce nije bilo slasnijeg doručka od dva dinosaurova jaja naoko.

Bilo kako bilo, naši su preci dotad razvili mozgove koji su po svojemnastanku bili cvjetni i svojstveni sisavcima. Iz vlastitih razloga, evolucija jedopustila energiji sisavaca da održi zamah, i nedavno razvijeni ljudski

srednji mozak ili mezencefalon, koji se omotao oko dotadašnjegmeđumozga, mogao se s pravom nazvati mozgom sisavaca.

Značajke svijesti sisavaca su toplina, velikodušnost, odanost, ljubav(romantična, platonska i obiteljska), radost, tuga, humor, ponos,natjecateljski duh, intelektualna znatiželja te uživanje u umjetnosti i glazbi.

U kasnijem razdoblju, sisavci su razvili treći mozak. To je biotelencefalon, čiji je najvažniji dio bio neokorteks, gusta kora neurona

debljine oko četiri milimetra kojom je presvučen vrh sadašnjeg mozgasisavaca. Znanstvenike koji se bave istraživanjem mozga neokortekszbunjuje. Koja mu je funkcija? Zašto se uopće razvio?



LeFever je iznio postavku da je neokorteks proširena memorija:nema sumnje da neokorteks ima takvu sposobnost. Robert Bly smatra da jenekako povezan sa svjetlošću. Ako se mozak gmazova poistovjećuje shladnoćom, a mozak sisavaca s toplinom, tada se neokorteks poistovjećujesa svjetlošću. Blyova pretpostavka ima i te kako smisla jer je taj treći

mozak cvjetni mozak, a cvijeće izvlači energiju iz svjetlosti.1 prije tajanstvene pojave neokorteksa naši su mozgovi imali jaka

cvjetna obilježja. Cijeli se mozak u znanosti opisuje kao lukovica. Neuroni,od kojih se sastoji, imaju dendrite: korijenje [grane. Mali mozak sastoji seod mase zbijenih folija, ili svežnjeva živčanih stanica koje se u literaturiopisuju kao lisnate. Ne samo da pojedinačni neuroni sliče biljkama ilicvijeću, nego i mozak izgleda kao botanički primjerak. Ima deblo i krošnju

koja se u razvoju embrija otvara kao ružine latice. U telencefalonu - tom novom mozgu - sličnost sa cvijećem se povećava. Njegova se živčana vlakna dijele beskrajno, poput grana nekog stabla. Taj se proces primjereno naziva arborizacija. Tijekomumnožavanja tih grančastih vlakana majušni talozi neuromelaninaodbacuju se poput sjemenki. Te neuromelaninske sjemenke najvažnije sumolekule za ustroj mozga jer se povezuju s glijalnim stanicama radiregulacije aktiviranja živčanih stanica. Kad mislimo, kad smišljamokreativne ideje, doslovno počinje cvjetanje. Mozak koji se bavispoznajama fizički podsjeća na rascvjetani grm, recimo, jasmina. Samo što je manji i brži.

Osim toga, neuromelanin apsorbira svjetlost koju može pretvoriti udruge oblike energije. Što znači da je Bly imao pravo. Neokorteks jeosjetljiv na svjetlost, a mogu ga osvijetliti viši oblici mentalne aktivnosti, primjerice meditacija ili inkantacije. Drevni narodi nisu o "prosvjetljenju"

govorili u prenesenom značenju.S pojavom neokorteksa aktivirale su se cvjetne odlike mozga koje su

milijunima godina strpljivo čekale svoj trenutak, što je bio postupni pomak prema dominantnoj cvjetnoj svijesti.

Kad je život bio neprekidna borba između grabežljivaca, stalna borbaza opstanak, gmazovska je svijest bila nužna. Kad je trebalo preplovitimora, istražiti divljinu kontinenata, naseliti nepristupačna područja,

ovladati poljodjeljskim umijećima, prokopati rudarska okna, utemeljiticivilizacije, bila je nužna svijest sisavaca. Ona je još nužna u svojimdruštvenim i obiteljskim aspektima, ali više ne mora dominirati.



Fizičke su granice dosegnute. Čelični se balon industrijske revolucijeispuhao. U naše doba razvijene tehnologije, grube i neobuzdanemanifestacije senzibiliteta sisavaca ne pomažu nego - smetaju. (A ostacigmazovskog senzibiliteta, njegova inzistiranja na teritoriju i obrani, pogubno su opasni.) Sad nam je potrebno manje fizički agresivno, a

uljuđenije ljudsko biće. Potrebna nam je opuštenija, promišljenija, blaža,fleksibilnija vrsta osobe, jer jedino takve mogu preživjeti (i pospješiti) novisustav koji nas je zadesio. Jedino one mogu sudjelovati u sljedećojevolucijskoj fazi, jer ta cvjetna faza svijesti posjeduje nedvojbeni duhovni podtekst.

Čini se da sva najintenzivnija duhovna iskustva podrazumijevaju privremeni prestanak protoka vremena: osjećaj da smo izvan vremena, da

smo bezvremeni, izvor je zanosa u meditiranju, pri inkantacijama, hipnozi iuzimanju psihodeličnih droga. Premda kratkotrajnije i ne tako lucidno,svojevrsno se bezvremeno i bezosobno stanje (jer osjećaj vlastitog ja ne postoji u prostoru nego u vremenu) postiže i orgazmom, što je razlog zbogkojega orgazam tako godi. Čak i pijanci, na svoj nezgrapan, neprimjerennačin, traže bezvremeno vrijeme. Alkoholizam je nesavršeno duhovnočeznuće.

Na stotine smo načina ovladali umijećem prostora. Mnogo togaznamo o prostoru. Ali žalosno malo znamo o vremenu. Čini se da njimeuspijevamo ovladati jedino u mističnom stanju. "Mirisni mozak" -memorijski centar mozga što ga aktivira mirisni živac - i "svjetlosnimozak" - neokorteks - ključevi su toga mističnog stanja. Svojomneposrednošću i intenzitetom miris aktivira memoriju i omogućuje našimmislima da slobodno putuju kroz vrijeme. Najdublja mistična stanja su onau kojima se čini da normalna mentalna aktivnost lebdi na svjetlosti. U

mističnom prosvjetljenju i pri brzini svjetlosti vrijeme prestaje postojati.Cvijeće ne vidi, ne čuje, nema osjetilo okusa ili dodira, ali reagira na

svjetlost na bitan način, a svoj život i okoliš ustrojava orkestracijom mirisa.

Jačanjem cvjetne svijesti ljudi će se početi služiti punim kapacitetomsvojeg "svjetlosnog mozga" te se tankoćutnije i sofisticiranije služitisvojim "mirisnim mozgom". Ta su dva mozga znakovito povezana.Zapravo, preklapaju se toliko da ih se može smatrati nerazdvojnima.

Danas živimo u doba informatičke tehnologije. No cvijeće jeoduvijek živjelo u doba informatičke tehnologije: ono danju prikupljainformacije, a noću ih obraduje. To se naziva fotosinteza.



Kako se naš neokorteks bude sve više koristio, i mi ćemo se početislužiti nekom vrstom fotosinteze. Zapravo to već i činimo, ali u usporedbi scvijećem, naša je fotosinteza priprosta i ograničena.

Prije svega, informacije koje prikupljamo iz novina, sapunica,marketinških simpozija i tračeva uz kavu podređene su informacijama koje

se crpe iz sunčane svjetlosti. (Budući da je sva materija kondenziranasvjetlost, svjetlost je vrelo i uzrok života. Stoga je svjetlost božanska.Cvijeće ima izravnu vezu s Bogom za koju bi evangelist ubio.)

Ili zato što su naši podaci nepotpuni ili nam oprema za obradu podataka nije potpuno umrežena, naše je noćno obrađivanje podataka samodjelomice djelotvorno. Informacije koje naša svijest prima dok smo budni,naša podsvijest obraduje u takozvanom "dubokom snu". Ali noću duboko

spavamo samo dva ili tri sata. Ostatak naše spavajuće šihte naša podsvijestne dežura. Dosađuje se. Čezne za razonodom. Pa se tako počne igrationime što joj se nađe pri ruci.

U nekom se smislu igra sama sa sobom: miješa uspomene, miješaslike, preslaguje podatke, izmišlja zastrašujuće ili lascivne pikanterije. Tonazivamo "snovima". Neki ljudi smatraju da podatke obrađujemo doksanjamo. Baš naprotiv: san je način na koji se um zabavlja kad nije zauzet

obradom podataka. U budućnosti, kad se izvještimo u prikupljanjukvalitetnih podataka i kad cvjetna svijest postane dominantna, vjerojatnoćemo spavati dulje i gotovo uopće nećemo sanjati.

Pan tradicionalno upravlja snovima, osobito erotskim i ružnimsnovima. Smanjena količina snova bila bi dodatni dokaz Panova odlaska sascene.

Još nekoliko riječi o djelotvornosti informacija. Znanstvenici su

nedavno otkrili da stabla komuniciraju. Primjerice, drvo koje napadnukukci prenijet ću tu vijest drugom stablu udaljenom stotinjak metara takoda to drugo drvo može početi lučiti kemikaliju koja će otjerati tu vrstukukaca. Dojave zaraženog stabla omogućavaju drugim stablima da sezaštite. Ta se informacija vjerojatno prenosi u obliku mirisa. To bi značiloda biljke skupljaju mirise osim što ih ispuštaju. Ruža može biti uolfaktornoj vezi s jorgovanom. Druga je mogućnost da je između stabalana djelu nekakva telepatija. Također postoji mogućnost da je sve ono što

nazivamo mentalnom telepatijom zapravo olfaktorne prirode. Ne čitamotuđe misli nego ih - njušimo.

Znamo da shizofreničari mogu namirisati antagonizam, nepovjerenje,



želju i slično, u svojih liječnika, posjetitelja ili drugih pacijenata, bezobzira na to koliko ih se vizualno ili glasovno prikriva. Ljudski mirisniživac možda je malen u usporedbi sa zečjim, ali je to svejedno naš najvećilubanjski receptor. Tko bi znao kakve bi sve "nevidljive" mirise mogaonanjušiti?

Sazrijevanjem mirisne svijesti, telepatija će nedvojbeno postatiuobičajeni medij komunikacije.

Gmazovska svijest poticala je neprijateljsko sukobljavanje.

Svijest sisavaca poticala je uljuđenu raspravu.

Cvjetna svijest poticat će snažnu telepatiju.

Cvjetna svijest i na podacima utemeljena programska tehnologija

savršeno si odgovaraju. Cvjetna svijest i pacifistički internacionalizamsavršeno si odgovaraju. Cvjetna svijest i ležerna, šarolika senzualnostsavršeno si odgovaraju. (Cvijeće je otvorenije senzualno od životinja.

Tantrička koncepcija pretvaranja putene energije u duhovnu jecvjetna zamisao.) Cvjetna svijest i program istraživanja svemira savršenosi odgovaraju. (Stanovnici Zemlje lansiraju se u svemir u srebrnimkomuškama kako bi osjemenili udaljene planete.) Cvjetna svijest i besmrtničko društvo idealno si odgovaraju. (Cvijeće posjeduje izvanrednemogućnosti oporavka; dugovječnost drveća nadaleko je poznata. Cvjetni jemozak organ vječnosti.)

Da ne bismo pomislili kako ćemo živjeti vječno i lako poput cvijećakoje cvjeta u proljeće, tra-la-la, imajmo na umu da gmazovske energije ienergije sisavaca još postoje u nama, izvana i iznutra.

U Pentagonu i Kremlju očito su na djelu jake gmazovske sile, kao i u propovjedaonicama crkava, džamija i sinagoga, s kojih se razliježusmrtonosne dogme suda, kazne, samouskrate, mučeništva i prevlastizagrobnog života. Gmazovske sile djeluju i u svakom pojedincu.

Mit nije ni priča ni povijest. Mitovi se odigravaju u našim psihama,gdje se unedogled ponavljaju.

Beowulf, Siegfried i ostali ubojice zmajeva aspekti su naših podsvijesti. Važnost njihova junačenja trebala bi biti očita: poslali smo ih snjihovim simboličnim mačevima i kopljima da ubiju gmazovsku svijest.Gmazovski je mozak zmaj u nama.

Kad je u evolucijskom procesu došlo vrijeme da se pokori svijest



sisavaca, pozvana je u pomoć manje agresivna taktika: umjesto Beowulfa injegova mača i luka, osmislili smo Isusa Krista s njegovom porukom i primjerom (Isusa Krista, čija se zapovijed ''Ljubi neprijatelja svoga" pokazala pregorkim cvjetnim lijekom da bi ga gmazovski tipovi progutali:Isusa Krista, koji uporno pokazuje radom opsjednutim sisavcima da poljski

ljiljani nikad nisu cvikali karticu pri dolasku na posao i odlasku s posla.)Kad se rodio Krist, antičkim se svijetom zaorio povik: "Veliki Pan je

mrtav." Životinjski um bio je pred potiskivanjem: Kristovo je poslanje biloutrti put cvjetnoj svijesti.

Na istoku je istu tu zadaću imao Buda.

Valja napomenuti da ni Krist ni Buda nisu osjećali ni najmanjuantipatiju prema Panu. Samo su ispunjavali svoje mitsko-evolucijske

uloge.Krist i Buda ušli su u našu psihu ne da bi nas izbavili od zla nego od

svijesti sisavaca. Zaplet "dobro protiv zla" oduvijek je bio varka. Dramakoja se događa u svijetu - i u našim dušama - nije borba dobra protiv zlanego novog protiv starog, točnije rečeno, suđenog protiv prevladanog.

Baš kao što se veličanstvenog starog zmaja naše gmazovske prošlostimoralo probosti mačem junaka da bi se utrlo put Panu i njegovim

pustopašnim pratiocima, tako se i Pana moralo oslabiti i onemoćati, potisnuti u pozadinu našega duševnog napretka.

Budući da je Pan bliži našim srcima i spolovilima, nedostajat će namviše nego što nam nedostaju zmajevi. Nedostajat će nam njegova frulakojima nas je uzdrhtale mamio u ples pohote i pomutnje. Nedostajat ćenam njegovo vragolasto izvrtanje pravila pristojnog ponašanja, način nakoji bi zbog njega zavrela krv, zamukale krave, poteklo vino. A vjerojatno

će nam najvećma nedostajati način na koji nam se podrugivao, svojimcerekanjem i smijehom, kad bismo odveć ozbiljno shvatili plamsaj svojegintelekta sisavaca. Ali naš stari partner mora otići. Već dvije tisuće godinaznamo da Pan mora otići. Nema mjesta za Panov silan smrad usred mirisne prosvijetljenosti cvijeća.

Nedavno se u New Orleansu pojavilo čeljade koje je možda bilo prototip cvjetnog čovjeka. S Jamajke, kažu, po imenu Bingo Pidžama;

pjevao je, prodavao kitice cvijeća, puno se smijao, prkosio konvencijama i pridonio proizvodnji predivna nova mirisa. Donekle je podsjećao na Pana -samo što je Bingo Pidžama fino mirisao. Slatko. Njegov je cvjetni mozak bio tako aktivan da je lučio neku vrstu moždanog meda koji je privlačio



pčele.

Kad bi zapadni umjetnici željeli prikazati nečiju svetost, naslikali bitoj osobi prsten svjetlosti oko glave. Istočnjački bi umjetnici naslikali neštoraspršeniju auru. No poruka je bila ista: aura ili svetokrug bili su znak da umozgu prikazane osobe gori svjetlo i da neokorteks radi punom parom. No

postoji i jedno drugo tumačenje svetokruga: može se shvatiti kaosimbolički, krajnje stilizirani pčelinji roj.

* * *

U četvrtak Priscilla spakira svoje stvari, pa tako i teoriju doktoraDannyboya, i preseli se u Parfimeriju Devalier. Vlasnik kafića se uskorovraća i treba mu stan. Marcel i Alobar ostatak svojeg boravka u NewOrleansu provedu u hotelu Royal Orleans.

U četvrtak navečer Madam skuha kotao bamija (Puštaj nogu, Rex, puštaj!) i oni svi zajedno sjednu za stol u stanu iznad trgovinice. Poslijevečere, Marcel Lily uruči ček na 250.000 dolara kako bi mogla pokrenuti proizvodnju Kudre: trebat će joj moderna oprema i pomoćna radna snaga.V'lu i Priscilla svaka dobiju 25.000 dolara predujma za tantijeme.

Priscillu taj novac ispuni silnim budističkim mirom, ali je ne učininišta manje nespretnom. Na putu do WC-a, tresne u vrata i glasno se i

bolno udari u glavu. Na oko je morala staviti vrećicu leda, no za glavobolju joj je bilo potrebno štogod jače od aspirina. Lily joj kapne samo jednuopijumsku kap laudanuma u čašu narančina soka. "To je posljednja, mila".Madam reče V'lu, koja je pokušavala navlaš sebi izazvati glavobolju.Madam prolije ostatak pjenaste tekućine u slivnik. Iz V'luina oka kanenijema suza. U blizini otvora kanalizacijske cijevi nekoliko će riba u jezeruPontchartrain uskoro kunjati u svojem jatu.

* * *Zbog uspavljivačkih moći one kapi. Priscilla se u petak ne probudi

na vrijeme. Kad se okupala, odjenula, uložila ček u banku i uvrebala taksi, prvi zrakoplov iz Seattlea već je bio sletio.

Wiggs i Huxley Anne čekali su na suncu ispred terminala. Strpljivo.Godilo im je što su pobjegli od kiše. Da su kišne kapi rezanci. Seattle bimogao ugljikohidratima podmiriti Orsona Wellesa i još bi mu ostalo

dovoljno da nahrani Buffalo na Kolumbov dan.41

Ne zna se tko je prvi ugledao onaj roj. Nosač, vjerojatno, ili neki

poslijepokladni turist koji je tražio prijevoz do Holiday Inna. Možda ga je



nekoliko ljudi spazilo istodobno, jer se podigla zborska graja "Pčele!Pčele!" To je bila ozbiljna skupina poslovnih ljudi, sudionika simpozija,nosača prtljage i vozača, i kao da nikoga od njih nije osobito oduševilaiznenadna pojava zloglasnih kukaca. Nikoga osim Wiggsa Dannyboya.

Wiggs zakorači na asfalt i podigne dobroćudno, znatiželjno lice

prema nebu, poput zemaljca-pozitivca u filmu s letećim tanjurima. Pčele sene obazru na njegovu gestu. Zujeći oblete to područje dva-tri puta, a zatim polete ravno na Huxley Anne.

Mnogi nazočni vrisnu, ali zavlada užasnuti tajac kad pčele sletedjevojčici na glavu.

"Ne miči se!" netko došapne. "Ne miči se!" Huxley Anne se nijemicala. A nisu se nešto osobito micale ni pčele.

Zauzevši položaj i ravnomjerno se rasporedivši poput jarmulke naglavi Huxley Anne, pčele utišaju svoja krila, spuste ticala, saviju koljena,odmore tisuće faseta svojih složenih očiju, uvuku svoje cjevaste jezike i bodljikave žalce i takoreći se udobno smjeste.

Huxley Anne pogleda u Wiggsa. On je osokoli smiješkom.

Paraliza promatrača naposljetku se razbije kad jedan vozač pokrenesvoj kombi. "Pozvat ću policajce", vikne on kroz prozor.

"Učinite li to, iščupat ću vam grkljan", reče Wiggs. Krene premakombiju. "Ugasite taj motor."

Zaprepašteni vozač učini kako mu je rečeno. Nitko od nazočnih ne pomakne ni mišić.

Wiggs polako krene prema Huxley Anne. "Dobro si, dušo, zar ne?"upita on. Kad je kimnula glavom, nazočni naglo udahnu. No pčele ni

makac. Izbliza, Wiggs opazi kako pčelama lagano podrhtavaju zatci, kaoda nešto upijaju osmozom.

"Gdje se ovdje može unajmiti auto?" upita Wiggs.

Jedan mu nosač nervozno pokaže.

Wiggs uhvati Huxley Anne za ruku i dok su ostali buljili za njima,oni krenu prema dnu zračne luke.

* * *

Dok je doktor Dannyboy ispunjavao potrebne formulare, HuxleyAnne stajala je izvan vidokruga u stražnjem dijelu rent-a-car agencije idivila se nekom sljezu koji je tamo rastao.



Kad je Priscillin taksi stigao na aerodrom, otac i kći - i pčele - upravosu izlazili s parkirališta cvilećih guma, a drobljenac od ljuštura kamenicakoji je u New Orleansu služio umjesto šljunka prštao je na sve strane.

"Ovo je velik događaj!" Wiggs zapjeva za upravljačem. "Ovo jevažnije od Carlosa Castanede i Levi-Straussa zajedno! Važnije od atomske

bombe! Važnije od rock 'n' rolla!" A zatim dometne: "Naravno, idući putkad ode frizeru, moglo bi biti malo problema."

Priscilla ga nije čula. Zapravo, više se nikad nije čula s njim, iako su poslije do nje stigle glasine da se odselio na farmu orhideja na Kostariki ilina plantažu jasmina na Jamajki.

* * *

Priscilla se zavuče u krevet i ostane tamo cijeli vikend. Osjećala sekao limenka jeftine pseće hrane probušena klinom željezničkih tračnica.Možda bi se iz nje iscijedilo štogod brašnasto i ogavno da nije bilo silnodjelotvornog flastera u obliku potvrde o uloženih dvadeset pet tisućadolara.

Materijalne nas stvari usidre u život kudikamo čvršće nego štočistunci žele priznati.

Čini se da smo suočeni s neprijateljem koji će nas, bez obzira na tokoliko puta pobijedili, naposljetku ipak nadjačati. Ima puno saveznika:vrijeme, bolest, dosada, glupost, vjersko šarlatanstvo i loše navike. Moždasu to sve, uključujući bolest i naš odnos prema vremenu, samo loše navike,kako je rekao doktor Dannyboy. Ako je tako, jednoga ga dana možda netko pobijedi jednom za svagda. Pojedinci, ako ne masa. A možda će nasevolucija - zaigrana, pustolovna, nepredvidiva, izluđujuće spora (po našimmjerilima vremena) - naposljetku spasiti, u skladu s nekim općim planom.

Dotad smo pod opsadom. Nadziremo samo klanac. Nejaki jedvazadržavaju kontrolu nad klancem, skriveni iza barikada ega i dogme.Junaci drže klanac u rukama malo odvažnije, milostivo priznaju svojezablude i gluposti, ali svejedno ustrajavaju na junaštvu. Junaci ne uzmičunego uporno napreduju prema životu. Život je uglavnom materijalan i potrebno je pravo junaštvo da bi se potpuno i otvoreno uživalo umaterijalnim stvarima. Stjecanje materijalnog plitko je i tašto, ali dubinskaveza s takvim stvarima znači vezu sa životom, a time i s božanskim.

Da bi se fizički pobijedilo smrt - a nije li to naš cilj? - moramo mislitinezamislivo i postavljati pitanja na koja nema odgovora. No ne smijemo se



izgubiti u apstraktnim tlapnjama filozofije. Smrt ima konkretne saveznike, pa mi moramo pridobiti svoje. Nikad ne podqenjujte pomoć, zadovoljstvo,utjehu, duševnost i transcendentnost koje se može naći u dobro pripremljenom tacou i boci hladnog piva.

Možda se pokaže da je rješenje toga krajnjeg problema jednostavno i

vrlo praktično. Filozofi se stoljećima spore o tome koliko anđela može plesati na vrhu pribadače, ali su materijalisti cijelo to vrijeme znali da toovisi o tome plešu li jitterbug ili sentiš.

* * *

U nedjelju navečer Priscilla se osjećala malo bolje: ne kao nogomšutnuta limenka jeftine pseće hrane nego kao nogom šutnuta limenka skupe pseće hrane. Kao El Canuba umjesto Chappyja.

Premda se nije mogla nadati razbibrizi s te strane, ona upali televizor.U nedjeljnom večernjem filmu, dječak po imenu Jesse Jonah upao je biciklom u proždrljiv vakuum crne rupe noseći poruku Vijeća sigurnostiUjedinjenih naroda. "Već sam to vidjela", reče Priscilla. Mijenjajućikanale, nađe mozaični dokumentarni program.

Nakon razotkrivanja korupcije i šikaniranja u dvjema vladinimagencijama i trima velikim tvrtkama, program se posveti najnovijoj plesnoj

maniji koja je zahvatila Argentinu."Ples se zove bandaloop", reče spiker, "i svi ga plešu."

Priscilla se uspravi.

Na ekranu su plesači obijesno skakutali i skakali po podiju u nekojvrsti prenapadne polke. Svako malo bi stali, lagano poskočili koraknaprijed-natrag, zatim zavikali "Bandaloop!" i skočili u zrak pet puta.

Priscilla se još jače uspravi. "Morgenstern", šapne."Ali bandaloop je nešto više od puke plesne mode", reče spiker. "On

je dobar i za zdravlje. Navodno vam može produljiti život za nekolikogodina, pa i desetljeća."

Na ekranu se pojavi poznato lice.

"Čovjek osobno odgovoran za bandaloopsku zarazu je argentinskiveteran harmonike, virtuoz Effecto Partido."

Priscilla se nagne naprijed."Kao ugledni etnomuzikolog-amater, senor Partido je prošle godine u

pratnji male skupine znanstvenika, uključujući pokojnog



kemičaranobelovca Wolfganga Morgensterna, otišao u najudaljeniji kutak patagonijske divljine. Partidov je interes bio glazbene prirode, noznanstvenici su željeli istražiti običaje malo poznatog plemena za čije se pripadnike govorilo da u prosjeku žive dulje od stotinu četrdeset godina.Znanstvenici tek trebaju reći svoje mišljenje, ali prema

Partidovu mišljenju tajna dugovječnosti pripadnika toga plemena ležiu plesu koji izvode nekoliko puta na dan: bandaloopu."

Kamera prikaže plesače u jednom noćnom klubu u Buenos Airesu, azatim ponovno krupni plan Effecta koji, primijeti Priscilla, zaista izgledamladenački i svježe.

"Od ova ples krv sretna, kosti sretne. Ne znam objasniti, ali ta ples,ona slavi što nismo, je li, već mrtavi."

Spiker zahihoće, a kamera prikaže neko kričavo ružičasto skladište."Bandaloop zahtijeva tako puno prostora da u tradicionalnim argentinskimtango klubovima istovremeno mogu plesati samo tri-četiri plesača. I zato jeEffecto Partido kupio prazno skladište u blizini dokova u Buenos Airesu i pretvorio ga u bandaloopski klub. Skladište je prepuno svake večeri, aEffecto Partido, koji je ujedno i vođa orkestra i često nastupa kao solist,sad je najnoviji južnoamerički milijunaš. Njegov se noćni klub zove

Priscilla.""Ime dobila po jedinoj ženi koju ikad volim", reče Effecto. Priscilla

se bandaloopira iz kreveta.

* * *

Bivša genijalna konobarica petnaestak se minuta ushodala po sobi.Tad se sjeti da nazove Ricki.

"Halo."

"Barmenice, molim El Canubu s ledom i željezničkim klinom."

"Ne dostavljam na kućnu adresu. Tko je to?"

"Ne prepoznaješ ženu koja ti je nanijela zlo?"

"Pris! Možda ipak dostavljam na kućnu adresu. Gdje si?"

"Još u Louisiani. Ricki, tako godi čuti tvoj glas."

"Lijepo je čuti i tebe. Pizdo.""Oprosti. Ricki. Bila sam uvjerena da je moja boca kod tebe.Spremna sam polizati puno govana."



"Ja bih radije da poližeš nešto drugo."

"Prostakušo."

"Ne samo na jeziku."

"Možeš li mi oprostiti. Ricki?"

"Hej, i ja sam se ponijela kao budala. Gledaj, Kćeri će odlučivati onovoj stipendiji. Ovaj put..."

"Više mi nije potrebna. Usput, kako je u El Papa Muerta? Mušterijese još žale da u njihovu salatnom preljevu Tisuću otoka ima samo devetstotina otoka?"

"Aha, ne shvaćaju da je peso devalvirao."

"Ricki, bi li išla u Argentinu?"

"Želi li se Papa kockati u Las Vegasu? O čemu ti to?"

"Ne šalim se. Ja idem. Nećeš vjerovati što sam sve proživjela u posljednja četiri mjeseca. Kakve sam sve ljude upoznala, što sam svedoznala, što mi se sve događalo..."

"Možda i hoću."

"Onda dobro. Što bi rekla kad bih ti rekla da me umirući bog gurnuo

i razbio onu moju bocu parfema?""Zapjevala 'Ne plači za mnom, Argentino.'"

"Ide ti se u Argentinu?"

"Što se dogodilo s tvojim dečkom narkićem?"

"Nije narkić i nije mi dečko! Vjerojatno to nikad i nije bio. Više neznam. Čudesan je. Nevjerojatno čudesan. Ali u svakom slučaju, nijezaljubljen u mene. U petak je došao u New Orleans, ali se okrenuo i otišaone našavši se sa mnom. Mislim da to ima nekakve veze s njegovomkćerkom..."

"Dar Triju kraljeva."

"Što?"

"U Bibliji. Tri su kralja donijela mirise, zlato, tamjan i - incest."42

"Ha-ha. Nisam znala da čitaš Bibliju."

"Samo zanimljive dijelove. Puno toga ne znaš o meni.""Ide ti se u Argentinu već sutra?"



"Sutra ne radim. Zašto ne? A zašto idemo u Argentinu?"

"K mojem bivšem."

"Stani malo. Znači li to menage a trois?"

Priscilla razmisli. "Nisam sigurna što to znači. Jedino znam da mi je

potreban muškarac određenih godina - a da si mi ti jedina prava prijateljicakoju imam. Ne znam što ćemo raditi u Argentini, ali ti mogu reći jedno..."

"A to bi bilo?"

"Što god to bilo, možda će se moći raditi jako, jako dugo."

* * *

Noćno nebo iznad Pariza bilo je boje ciklinog soka, posljedicaodbljeska crvenih i plavih svjetala na olovnosivoj boji oblaka. Nebeski jesvod bio žalostan i raščupan, poput glave nekog ostarjelog glazbenika.Otežao od glazbe, nekontrolirano je kimao, a pramenovi se vihorili, kao da protiv volje otkucava ritam zajedno s kabaretskim glasovirom srca Pariza.Kroz pukotine u naoblaci mogla se vidjeti prhut blijedih zvijezda.

Kad je izašao iz polutame predvorja zgrade tvrtke LeFever u jošdublju polutamu ulica, Claude LeFever nije gledao nebo, već najprije pogleda lijevo, pa desno, pa opet lijevo. Znao je da je rano, ali se nadao da

će i njegov automobil i vozač možda poraniti. No ništa od toga.Claude podigne ovratnik svojeg kaputa od fine kozje dlake. U Nici je

možda proljeće, ali se zimski vjetrovi još nisu posve iselili iz ulice QuelleBlague. Premda promrzao i nestrpljiv, Claudeu je ta ulica svejedno biladovoljno draga da stoji u njoj, leđima okrenut zgradi podignutoj na parfemskim temeljima.

Iako je zakon kojim se zabranjivala gradnja nebodera bio

promijenjen trideset godina ranije, zgrada LeFever ostala je jedini neboderu tom dijelu grada. Ostatak četvrti nije hajao za ono što se u modernomsvijetu smatralo napretkom. S mješavinom ojađenosti i simpatije Claude je pogledom prelazio preko pročelja kafića i prodavaonica bicikala, i naravnokatedrale, i pitao se kako grad, čije je ime u svijetu istoznačnica zanajnovije modne trendove, uspijeva desetljeće za desetljećem ostati vjeranarhaičnim idejama. Pariz je poput njegova bratića Zeca, pomisli on: s jednestrane vjeran tradiciji, a s druge u stalnom previranju.

Dok je pogledom meo ulicu, vrata susjedne neosvijetljene prodavaonice bicikala polako se cvileći otvore i mjesečarski lik, upadan



poput neke sjene u kostimiranom filmu, pridruži mu se na ulici QuelleBlague. Claude pomisli da je možda posrijedi provalnik, obrisa iskrivljenih pod teretom vreće s plijenom, ali umjesto da se žurno udalji, obličje ostanestajati na mjestu i upijati prizor oko sebe baš kao maloprije Claude.

Budući da lik nije izgledao opasno, već naprotiv zanimljivo, Claude

mu pristupi. Odmah mu bude drago zbog toga, jer se ispostavi da je riječ oženi, tamnoputoj Azijki, prilično lijepoj, ali odjevenoj u nošnju iz 17.stoljeća, koja se ponašala kao da je pijana ili drogirana. Kad ugledaClaudea, žena podigne ruku na usta i zaprepašteno udahne. Očito je on njojizgledao čudno koliko i ona njemu, ali činilo se da se ne boji previše.

"Mislila sam da sam se vratila", reče žena formalnim, arhaičnimfrancuskim. "Ali sad nisam sigurna."

"Kako to mislite?" upita Claude."Nije isto kako je bilo. Moja je prodavaonica puna srebrnih kotača.

Pokraj nje je kula tako visoka da joj ne vidim vrh. A vi, gospodine..."

Činilo se da je zaista u šoku. Jamačno je na nekoj drogi, pomisliClaude. Očito se nafiksala na nekom maskenbalu, ali što radi u zaključanoj prodavaonici bicikala? "Ovaj... koliko vas dugo nije bilo?"

"Sat-dva."

On se zasmijulji. "E pa, draga moja, ništa se nije promijenilo u protekla dva sata, uvjeravam vas." Trebao bih otići, pomisli on, ali ostane.Bila je tako egzotična, tako izgubljena i dražesna. Unatoč nekakvojonosvjetskoj suzdržanosti, isijavala je erotičnom toplinom koja rastopinjegov uobičajeni oprez i razbor. I da se pokaže da je riječ o glumici naheroinu, a ne o čudesnom stvorenju kakvim se čini, svejedno je žudio zanjezinom blizinom. U preponama ga zaškaklja, ne samo od požude nego i

od nekakvog duhovnog avanturizma, gotovo prometejskog, kao da bi jojštogod mogao ukrasti (s usana, grudi, daha) što bi mu omogućilo danadmaši samog sebe. Ponada se da mu je limuzina ponovno zapela u prometu.

"Gdje ste bili?"

Kudra nije oklijevala. "U Onostranom", reče ona i prvi ga put pogleda u oči.

Claude osjeti slabost, ne zbog njezina odgovora, nego zbog toga štosu im se pogledi sreli. Pomislio je da želi reći s druge strane rijeke Seine.



"I kako je na onoj strani?" Nadao se da nije zazvučao bezobrazno.

"O, gospodine..." Prožme je drhtavica pa njezina bujna put zadrhti poput grla zaljubljene žabe. Na sebi je imala čipkanu krinolinu s tričetvrt-rukavima uz koju nije nosila ni muf ni rukavice. Pretpostavivši da zebe,Claude je kaputom zaogrne oko ramena.

"Zapravo," reče Claude, "ja više volim desnu obalu. Zar vam je tamozaista bilo tako neugodno?"

"O, gospodine, ne bih rekla da je u Onostranom neugodno. Ono se neda opisati riječima kao što su ugodno ili neugodno."

Njezina mu ozbiljnost izmami smiješak na lice. "Dojmilo vas se, jeli? Pa kako biste je onda opisali?"

Kudra ne odgovori odmah. Umjesto toga, pogledom pretraži ulicu:ukočeno se okretala, poput figurice navrh glazbene kutijice, pa se ponovnozagleda u prodavaonicu bicikala. Tražila je nekog, premda u svojemošamućenom stanju možda nije bila sigurna koga točno traži.

Postupno se ona ponovno okrene prema Claudeu, zapilji u nj svojimhipnotičkim pogledom i počne monolog tako dug i zaprepašćujući da bi onučinio nešto nepristojno da te riječi nisu bile izašle iz njezinih usta. Ovako,nije dolazilo u obzir da je prekine. Govorila je tiho i polako, kao u transu, pa i Claude zapadne u takvo stanje. Njezino držanje, glas, toplina i njezinmiris združeno su ga opčinili, svezali ga paukovom niti, omotali mu umtako gustom mrežom vizija da je vidio prizore koje je ona opisivala takoslikovito kao da ih on sanja.

Iznenadnim daškom oslobođena elektromagnetnih grčevadematerijalizacije, Kudra se našla u natkrivenoj pristanišnoj zgradi, golemoj građevini od vlažnoga granita i prljavog mramora, koja se

protezala dvije stotine metara ili još i više od obale nekakva crnog mora. Zgrada očito služi kao lučki terminal, jer vrvi od putnika svih rasa,

nacionalnosti i povijesnih razdoblja, koji stižu, odlaze, čekaju.

Putnici mrmljaju, kadšto zaječe, ali ne razgovaraju. Žurno dolaze. Brzaju amo-tamo. Stoje u dugim redovima. Odlaze.

Premda Kudri vlastito tijelo izgleda svagdanje i nenagriženo, ostali su mahom nekako nematerijalni, gotovo magličasti. Uskoro će ona shvatitida je razlog tome taj što su mrtvi. Ostavili su svoja tijela iza sebe i hodajukao mentalne projekcije, kao predodžbe svojih zemaljskih tijela. U svojim su vizijama sami sebe malo retuširali, što objašnjava zašto su mahom



prilično zgodni.

Jedino su oni dematerijalizirani u kućištima vlastitih tijela, i ucijelom tom mnoštvu tek je dvoje-troje takvih. Osim toga,dematerijalizirani su izuzeti od pravila i propisa koji vrijede za mrtve. Kondukteri u bijelim odorama dijele pokojne pridošlice u skupine,

raspoređuju te skupine u jednored, ali Kudri je dopušteno da hoda kamo želi.

Kondukteri malokad progovore, ali postupaju krajnje autoritativno. Ljubaznih lica, spretnih i užurbanih pokreta, Kudru podsjećaju na snježne pahulje ili na povjetarcem listane stranice knjiga na kojima su tintomispisane pjesme.

Silno svjesna svojeg mirisa, jer u mrtvome mnoštvu nema ni traga

tjelesnih mirisa, Kudra baza po prostranoj pristanišnoj zgradi koja je,unatoč kukavnoj gužvi, ogrezla u krajnju osamljenost kakvu ona nikad nije poznavala.

U pristanišnoj se zgradi ne prodaju nikakve tiskovine, slatkiši iliduhan. Putnici stižu. Putnici odlaze. Stižu u rijekama, kroz širokemramorne dveri, ali ne nose ni prtljagu ni suvenire. Kamo odlaze odavde?U želji da sazna, Kudra se progura na početak reda. Pokaže se da svi

redovi vode na isto mjesto: u Dvoranu za vaganje. Kudra se bojažljivo ušulja u tu prostoriju, gdje se iznenadi kad

ugleda visoki, androgini lik, napola svećenika a napola harlekina, kakovitla svjetlucavim nožem.

Jedan po jedan, pokojnici pristupaju harlekinskom svećeniku /svećenici. Brzim, vještim pokretom on (ili ona) izreže im srce.

Na kamenom je oltaru vaga, obična, mjedena, ne zlatna. Na lijevoj

plitici vage je pero smeđe poput sokolova. Harlekinski svećenik ili svećenica doda svako netom izvađeno srce

svojoj pomoćnici, djevojci u bijeloj tunici. Pomoćnica polaže srce na desnu pliticu. Ako je srce teže od pera - a najčešće jest - osobi se daje znak daode u stražnji dio prostorije gdje staje u jedan drugi red koji silazi stubama što vode do pristaništa.

U pravilnim razmacima u to sidrište uplovljavaju sjajni brodovi

lijepih linija. Zapravo, čini se da su načinjeni od čiste svjetlosti, hladne svjetlosti, razumne i uredne poput viktorijanskog salona. Pokojnici bez srca ukrcavaju se na te brodove koji munjevito isplove čim se popune. Za



nekoliko trenutaka oni su samo daleke zvijezde u opsidijanskoj noćioceana.

Žena u snježnobijeloj tunici spazi Kudni. Nasmiješi se. "Razumiješ li što se ovdje događa?" raspituje se. "Važemo im srca. Ako netko ima perolako srce, ta osoba postaje besmrtna. "

"Zaista? Je li takvih mnogo?"

"Ne. Prava su rijetkost, moram sa žaljenjem reći. Čovjek bi pomislitida će ljudi naučiti lekciju. Oni koji prođu test, najčešće su čudaci. Posljednji je bio visoki crnac kose slijepljene pčelinjim izmetom. Običniljudi malokad prođu vagu. "

"Kamo odlaze svi ti koji padnu na testu9" Kudra pokaže prema vodi gdje je još jedan svjetlosni brod upravo brzometno isplovljavao,ostavljajući za sobom mliječni vrtložni trag.

"U carstva energije."

"I nikad se neće vratili.'"

Žena slegne ramenima. "Možda kao energija. Kao svjetlost."

"Ali oni koji prođu test...?"

"Besmrtnici? Oni slobodno odabiru kamo će: na plovidbu morem,vratiti se u svoj ili neki drugi svijet." Položi još jedno srce na vagu irazdragano zaciči kad se pod njim plitica ne strovali prema oltarskoj ploči."Pogledaj", reče Kudri. "Pogledaj ovo. Na rubu je!"

Taj je organ bio izvađen iz krupnog prsnoga koša trubadura veselalika. On ne razumije čemu ta strka, ali namiguje Kudri i trlja se po trbuhu;izgleda kao da bi rado zamijenio svoje rasječeno srce za kriglu piva.

"Da je začinio svoj hedonizam s još kojim zrncem mudrosti, da jeulijevao malo manje u grlo a malo više u dušu, možda bi prošao", rečevagačica srdaca. "Svejedno, zaslužio je ružičastu kartu."

Pruži trubadura nešto jako slično latici karanfila i uputi ga premabočnim vratima. Kudra pode za njim i otkrije da i ta vrata vode dolje prema vodi, ali na prazno pristanište. Odozgo, žena mu dade znak da čeka.

Trubadur tamo stoji prilično dugo. Da bi razbio dosadu, on zazviždi melodiju, srednjovjekovnu trubadursku ljubavnu baladu. Iznenada, budeušutkan usred zvižduka, a usne mu se skamene napućene poput morskog puža: brod se pomalja iz tame.



Kad se brod primaknuo pristaništu, Kudra shvati da je riječ o svečanom plovilu, prilično dugačkom, natkrivenom svodom ružičastog platna, s čijeg se ruba klate volani i kićanke. Po lađi vise papirnatilampioni u kojima se veselo žare svijeće. Po palubi su razbacani stolovi i stolci, slični gostioničkim, i za njima sjede ljudi koji jedu pikantnu

južnjačku hranu, pijuckaju pivo i osvježavajuće koktele od ananasa. Menestreli ovješenih crnih brkova hodaju po palubi i prebiru po žicama gitare. Žene u cipelama s potpeticama poput bodeža plešu, tresu defovimai guguću lascivne riječi mnogobrojnim papigama u grubim drvenimkavezima. Ispod palube dopire mačja derača razbludnih glasova. Na bokulađe stoji ime Pakao.

Premda nema mirisa koji bi jelima na palubi ili seksu u potpalublju

dali osebujnost, putnici izgledaju veselo. Kudri se čini da jednoga prepoznaje. Ako se ne vara, to je Fosco, kaligraf iz lamaserije Samye. Sjedi za stolom u duhovitom razgovoru s dva postarija Kineza koje oslovljava Han Shan i Li Po. Improviziraju stihove, nabacuju se njima, nadmeću se,često udaraju rukom po stolu i grohotom se smiju. Kudra maše i maše, ali je nemoguće privući Foscovu pozornost. Mrtve slabo zanimaju živi, zaključuje ona.

Lađa zagrebe o mol nemarno zaturpijavši. Kapetan, neuredanŠpanjolac u operetnoj inačici vojne odore, nagne se preko ograde i uzmetrubadurovu ružičastu kartu. Nakon što se trubadur ukrcao, lađa lijenootplovi dalje, u nepoznate uspjenjene vode.

Dok isplovljava, lađa pokaže svoj desni bok. Na toj strani nosi drugoime. Na njoj piše Raj.

Kudra se vrati vagi. Ona djevojka ima pune ruke posla, provjeravatežinu srca, analizira plemenite metale dobro proživljenog života. "Kako sidobila ovaj posao?" pita Kudra.

"Nisam bila laka kao pero, ali nisam bila ni perolaka glavica",odgovara ona.

"Nisam baš sigurna da razumijem. Ali ne mogu ne zapaziti da si jako sličimo, ti i ja."

"Zaista je tako."

"Jesmo li u rodu? Jesam lija tvoja inkarnacija? Ili štogod takvo?" "Zbog čega pretpostavljaš da bi ti bila moja inkarnacija, a ne ja

tvoja?" zahihoće djevojka i zatrese svojim vranim uvojcima. "Zabavno je



kako smrtnici pogrešno poimaju oblik, odnosno oblike, vremena."

"Nisam sigurna da shvaćam."

"A ja ti ne mogu pomoći da shvatiš. U carstvu konačnog, svatkomora sve sam shvatiti. Sjeti se toga kad se vratiš na Svoju stranu. Učiteljikoji nude konačne odgovore nemaju konačne odgovore, jer kad bi ih imali, znali bi da se oni ne mogu dali, nego samo primati. "

Kudra kimne glavom. Osvrne se. Nakon što se navikneš na nj, prizoru pristanišnoj zgradi nije ni užasan ni uzbudljiv. Zapravo je priličnodosadan: birokratska rutina. Smrt je sređena koliko je život nesređen.

Vagačica podigne pogled s vage. "Možda bi trebala krenuti", predloži ona.

"Da, i bih. Ali... kako se odavde izlazi? Moram li se ponovnodematerijalizirali?" Premda je dematerijalizacija bila uzbudljiva. Kudra senije veselila tako brzom ponavljanju tog iskustva. Spiralno gibanje, krug po krug, kroz zonu strelovite vrtnje i pucketanja, iscrpilo ju je više negomjesec dana rada u užariji.

"To neće biti potrebno. Postoje vrata na drugoj strani zgrade. "

Kudra se zagleda u tom smjeru. Nije baš sigurna. "Ova je zgrada

golema ", kaže ona. "Ima puno vrata. " "Ne brini se. Naći ćeš ih. Iznad vrata je natpis."

"Što piše na njemu?"

"Erleichda."

"Kako, molim?"

Oltar ima izbojak, prekriven slojem prašine i crn od krvi koja kapa iz

neobičnog voća koje se tamo važe. Žena prstom napiše tu riječ na izbojku. Kudra joj zahvali pa se zagleda u slova sve dok ih nije upamtila.

"Posljednje pitanje, ako smijem", kaže Kudra. "Zašlo ovdje nemamirisa?"

"Ispred dveri naše zgrade nalazi se blistavo osvijetljena čekaonica. Da si stigla na uobičajeni način, boravila hi lamo sve dok se ne binepobitno utvrdilo da želiš biti mrtva. Čekaonica je krcata tisućama

raznoraznih mirisu: golema mreža mirisa, dražba mirisa, mirisi milijardi života, a svaki poseban i drukčiji. Ali nakon što se pomire s činjenicom svojeg preminuća i nakon što ih se pusti u pristanišnu zgradu, pokojnici ne



mogu osjećati miris niti mirisati. U protivnom bi im bilo preteško. Mirisi prizivaju uspomene. Kad bi mirisi ovdje bili dopušteni, mrtvi bi još bili povezani sa životom i ne bi bili u slanju prihvatili svoju sudbinu. Dok postoji miris, postoji i nada u vječni život. Budući da imaš miris, gospomoja, tvoja je nazočnost ovdje rizična. Opažaš li nelagodu kojom te

pokojnici promatraju? Ne mogu te vidjeti, mogu vidjeti satno ono što jemrtvo, a ne mogu ni osjetiti tvoj miris, ali svejedno nešto osjećaju. Miris jetakav. Jesi li znala da su duhovi zapravo pokojnici koji nisu potpunoizgubili osjetilo mirisa? Miris je sestra svjetlosti, lijeva ruka bitka. Veževječnost za prolaznost, Ovostranost za Onostranost, i zato je silno osjetljivi eksplozivan, ako ne i opasan. Stoga idi sad, dobra gospo, neka ti je sdobrim mirisom i sa srećom. Vjerojatno ovo nije posljednji put da nam se putovi križaju."

Kudra se oprosti i ponovno pridruži hordi u pristanišnoj zgradi. Malo se teže probijala u suprotnom smjeni. Unatoč gurkanju - da su putnici bili tjelesno konkretniji, njezine kuglaste dojke možda bi bile spljoštene u palačinke - ona odluči na brzinu zaviriti i pomirisati ispred glavnog ulaza prije nego što potraži svoj izlaz.

Gurala se kroz gužvu dok nije došla do ulaznih dveri, ispodmamutskoga kamenog luka. Ugleda golem trg bez ijednoga goluba, mrava,lista ili njegove sjene, ali prepun ljudi svih vrsta, okupanih blagom alinemilosrdnom svjetlošću. Neki od njih postojano stupaju prema dverima,drugi se primiču obilazno, nećkajući se, dok treći sjede na trgu, kao da većdanima ili tjednima borave na otvorenom i nemaju volje ući.

Kao što je vagačica obećala, trg miriše. Zapravo, riječ je o oceanumirisa kojim putnici plutaju, a svaki se - isprva - grčevito drži svojegomiljenog mirisa kao pojasa za spašavanje. Često je posljednje što učine

prije ulaska u pristanišnu zgradu - udahnu oproštajni zapah onoga što ih je dotad držalo na površini - dječje dekice, dvorišnog vrta, majčinekuhinje, konja, tvornice, umjetnikova kista, lule za pušenje opijuma.

Kad je jedan čovjek, njuškajući, prošao kroz dveri, slučajno se očešeo Kudru. Ima crveni nos, priprost je, proleter, ne baš mlad, ali naboran odtako vragolastog i bezbrižnog smiješka da je Kudra pomislila kako je onmogući kandidat za ružičastu kartu, ležaj na lađi zvanoj Pakao - ili bijaše

Raj? Kad je posljednji put udahnuo miris, praktički se prilijepio za Kudru pa je zapravo udahnuo njezin miris a ne spomenarsku prtljagu svojegdokrajčenog života.



Kudri je silno neugodno, budući da je njezin parfem od jasminaodavno ishlapio i njegov se talog jamačno pomiješao s prljavštinom, znojem i drugim revnim izlučinama. No čovjekov se smiješak dodatnoraširi nakon što je neočekivano udahnuo puna pluća njezina mirisa. Dok prolazi kroz mramorne dveri, u svojoj bolničkoj spavaćici, uzdahne i

promrmlja njoj tuđim jezikom: "Savršeni taco." Zbunjena mogućim značenjem njegovih riječi i stideći se toga što se

ispriječila između njega i njegova oproštajnog kušanja zemaljskog postojanja, čini joj se da bi bilo najbolje da se vrati kamo pripada. Kao da se sjetila partnera od kojeg se odvojila. Sa strepnjom, ona ponovno ude u pristanišnu zgradu i teškom se mukom probije do suprotnog zida. 1 zaista,tamo ima vrata u izobilju, ali naposljetku dođe do onih na koja su je

uputili. Nisu označena ni kao IZLAZ ni ULAZ nego kao ERLEICHDA.

I to su prava vrata.

Kudra se tako zanijela pričanjem a Claude slušanjem, da se njegovalimuzina uspjela neopaženo klizeći zaustaviti pokraj njih. Kad je vozačizašao i otvorio stražnja vrata dugačkoga crnog Mercedesa. Kudra jezavršila s pričom, ali očaranost nije popustila, pa su Kudra i Claude bili

poput moljaca priljubljenih uz nemirnu zavjesu. Naposljetku se vozačnakašlje i probuši opnu oko njih. Claude žmirne i otare vlažno čelo. Vozačse čudio da mu se šef znoji, a tako je svježe. "Biste li pošli sa mnom?"upita Claude. Nije ni postavio pitanje do kraja, a već je pomagao Kudri daude u automobil. Nije imala pojma u kakvu se to čudnu kočiju ukrcava, alinakon nedavnih događaja bila je spremna na praktički sve. Vrata sezatvore. Sjedili su u tami koja je mirisala na kožu dodirujući se bedrima,otvorenih očiju koje ništa ne vide, poput ljudi koji se bude uz sna, još sneniali osvijetljeni blještavim svjetiljkama, podlegli nekakvoj svilenkastojvrućici. U tom ih stanju odvezu na aerodrom Orly, gdje je Claude trebaodočekali svojeg bratića Marcela Zeca, Marcelovu novu suprugu V'lu, inekakvog njihova prijatelja, čovjeka po imenu Alobar.

RAČUN

Za Darrella Boba Houstona CIKLA JE NAJPRODORNIJE POVRĆE. Luk ima listova koliko i

Rat i mir, i svaki je dovoljno ljut da rasplače i ljudeskaru, ali želučani



sokovi i crijevne bakterije brzo sagore bjelokosne svitke luka kao i njegovljuti zeleni uskličnik. Jedino cikla izađe iz tijela iste boje koje je u nj ušla.

Cikla pojedena za večeru sutra će ujutro napučiti zahodsku školjkugrimiznim ribicama, a njihova će boja biti potvrda kromatskog imunitetacikle na moćne probavne kiseline i temeljite mikrobe koji mogu i

najcrveniju papriku, najnarančastiju mrkvu, najžuću buču pretvoriti uogavnu nijansu smeđe boje.

Rađamo se crveni u licu, okrugli, napregnuti, čisti. U nama buktigrimizni plam univerzalne svijesti. No postupno nas roditelji požderu,škole izjedu, vršnjaci prežvaču, društvene institucije progutaju, loše navikesmažu a godine oglođu; kad nas se probavi - po kravlje, u svih tih šestželudaca - izađemo ogavno jednobojno smeđi.

Dakle, pouka cikle glasi: zadržite svoje božansko rumenilo, svoju prirođenu rujnu magiju ili ćete završiti - smeđi. A kad posmeđite, shvatitćete da ste na rubu da posivite. Poput sinje kukavice. A vi znate što toznači:

Sivi.

Pepeljasti.

Pepeo.





NakladnikALGORITAM d.o.o.

Zagreb, Harambašićeva 19

Za nakladnika

Branko Šoštarić

Grafički urednikDavor Horvat

KorekturaRosanda Kokanović

Zaštitni znak bibliotekeMarina Leskovar

Obrada i prijelomAlgoritam DTP Nenad Šimunić

Tisak: Tiskara Vjesnik

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica -ZagrebUDK 821.111(73)-31 =163.42ROBBINS, TomParfem vječnosti / Tom Robbins ; [prevela Božica Jakovlev]. - Zagreb :Algoritam, 2005. - (NAJbiblioteka : najbolje od Algoritma i Jutarnjeg lista

; 21)Prijevod djela: Jitterbug Perfume.ISBN 953-220-300-X450802025ISBN 953-220-300-X



Fusnote

1 Volak je morski puž s vrlo karakterističnom spiralnom i bodljikavom "kućicom". Pan sečesto prikazuje kako puše u "trublju" ljušture volka; tim je zvukom ulijevao iracionalnistrah u kosti svima koji bi ga čuli pa bi počeli bježati - otuda i riječ "panika". Tritoni,

grčki bogovi mora, također su puhali u ljušture volaka i tim zvukom smirivali uzburkanamora. I u indijskoj mitologiji volak igra važnu ulogu kao atribut boga Višne, asimbolizira njegovu moć stvaranja te podsjeća vjernike na iskonske vode iz kojih jenastao svemir.

2 Lynda Berry (r. 1956. u Seattleu) poznata je crtačica stripa.3 Cikla se na engleskom kaže "beet".4 Poznata vrsta vode za ispiranje usta i osvježivač daha.5 Diamond Jim Brady (1856.-1917.), pravim imenom James Buchanan, proživio je

"američki san": od siromaštva do velikog bogatstva. Bio je poznat po sklonosti premafinoj hrani i skupom nakitu.

6 Misli se na Francusku četvrt, najpoznatiji dio New Orleansa.7 Igra riječima. "Trošiti ponoćno ulje", znači raditi dokasna, ali je "ponoćno ulje i sleng

naziv za opijum.8 U izvorniku "Thar she blows!" naslov himne kilolovaca; to je uzvik kojim kitolovci

obavještavaju ostale kolege da su ugledali stup izdahnute pare koji kitovi izbacuju.9 "Me and my shadow", pjesma Ala Jolsona iz 1927. godine.10 Seahawks je momčad američkog nogometa iz Seattlea. Njihov se stadion zove

Kingdome. Seawhawks - morski jastrebovi - inače su dvomotorni četverosjedni protupodmornički helikopteri američke ratne mornarice. 'Seagals' je igra riječima:doslovce znači 'morske cure', ali se izgovara vrlo slično engleskoj riječi za galebove'seagulls'.

11 Referencija na plakale koji su u Drugom svjetskom ratu upozoravali Amerikance da uosobnim kontaktima paze što govore jer mogu i nehotice odati kakvu vojnu tajnu.

12 Lutefisk je tradicionalno norveško jelo, sušeni bakalar koji se stavlja u lužinu daomekša.

13 Mangold-wurzel je jedan od naziva za krmnu ciklu. Parafraza naslova slavnog filmafrancuskog redatelja Alaina Resnaisa (rođen 1922.) "Hirošimo, ljubavi moja" iz 1959.godine.

14 Neprevediva igra riječima. Naime "sloe gin fizz" je koktel od džina s dodatkom aromešljiva sorte "sloe", što se čita jednako kao i riječ "slow" (spor).

15 Sukub je žena-demon koja spolno opći s usnulim ljudima.16 Pompano en papillote je tradicionalni specijalitet New Orleansa: račje meso, riba

palometa, ljutika, maslinovo ulje, češnjak, limun, peršin.17 Čau-čau su narezani kiseli krastavci u umaku od gorčice.18 U izvorniku neprovedivu igra riječima: "like a catastrophe that swallowed the Canary

Islands" (poput elementarne nepogode koja je poharala Kanarsko otočje), ali je osnovaidiom "to smile like a cat that swallowed a canary" (poput mace koja je progutala

kanarinca).19 Preservation Hall, slavni jazz klub sagrađen u 18. stoljeću, nalazi se u Francuskoj četvrti.Superdome je velebni stadion momčadi američkog nogometa "Saints" iz New Orleansa,otvoren 1975. godine.

Documents

Tom Robbins - Parfem vjecnosti.pdf