Tvrtko Vuković SVI KVORUMAŠI ZNAJU DA NISU KVORUMAŠISvi_kvorumasi_znaju,1... · DISPUT d.o.o. za izdavačku djelatnost Za nakladnika Josip Pandurić Urednik izdanja Krešimir Bagić

Tvrtko Vuković

SVI KVORUMAŠI ZNAJU DA NISU KVORUMAŠI...

BibliotekaČETVRTI ZID /20. knjiga/

Nakladnik

DISPUT d.o.o. za izdavačku djelatnost

Za nakladnika

Josip Pandurić

Urednik izdanja

Krešimir Bagić

Recenzenti

Cvjetko MilanjaJosip Užarević

Grafi čka priprema i likovna oprema

Disput

TisakDenona, Zagreb

Tvrtko Vuković

SVI KVORUMAŠI ZNAJU DA NISU

KVORUMAŠI...

Aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu

DisputZagreb 2005.

PREDGOVOR

Knjiga što je pred vama pokušaj je čitanja pjesništva kvorumaškoga na-raštaja. Riječ “pokušaj” treba shvatiti što je moguće doslovnije jer je u

svaku rečenicu ove studije uračunata neizvjesnost koja prijeti potpunom pro-pašću. Kako ne bi bilo zabune, ovdje se to neko zazorno “nije uspjelo” smatra uvjetom mogućnosti istraživačkoga posla. Pothvat može započeti samo zato što njegov sretan svršetak nije unaprijed zajamčen.

I ova analiza, poput nekih drugih dosad, naizgled učvršćuje “crte raz-dvajanja” u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji osiguravajući neproblematičnost njezina razvoja pod okriljem “sljedbe” vječno novih stilova. U tom modernis-tičkom klišeju zasigurno ima ponešto istine. Međutim, kako proučavani kvo-rumaški tekstovi u načelu osporavaju i ideju potpune “čistoće” književnog roda lirike i mogućnost uspostave odredbene poetike u okviru jedinstvenoga naraštaja, u knjizi se polazi od pretpostavke da paradoksalno potkopavanje žanrovskih i estetičkih paradigmi bez njihova jednostranog odbacivanja ima dalekosežne posljedice ne samo na život književnosti nego i na život drugih simboličkih sustava koje književnost podjednako prikazuje, zastupa i gradi. Te se posljedice uglavnom odnose na cijeli niz problema vezanih uz post-modernizam i postmodernističku umjetnost, onako kako ih shvaćaju mislio-ci poput, primjerice, Vattima s jedne strane i Linde Hutcheon s druge, te uz

6

poststrukturalistički teorijski obzor mišljenja, koliko god pritom bilo teško govoriti o nekom zajedništvu Derridaove dekonstrukcije, Lacanove psiho-analize, Foucaultove povijesne genealogije, Barthesove književne i kulturne semiotike, Lyotardove fi lozofi je, de Manove retorike itd. S obzirom na to, cilj je ove interpretacije pomno istražiti međusobno presijecanje, prepleta-nje kvorumaškoga pjesništva i suvremene književne i kulturne teorije, i to u odnosu na tri međusobno povezane skupine pitanja: 1) aporije reprezentacije, 2) aporije uspostave identitetā i 3) aporije diskurzivnog oblikovanja zbilje. U tom se poslu, neizbježno dakle, iscrtavaju granice naraštajne poetike. No one su, namjerno, slabo osigurane, propusne i gibljive, ne bi li ih se izložilo sva-kojakim nenadanim upadima, povredama i razmještanjima.

Aporije reprezentacije. Govoreći sasvim pojednostavljeno, riječ je o an-tiesencijalističkom shvaćanju komunikacije kao nužno nepotpune i netrans-parentne djelatnosti. Ni najnapredniji simbolički uređaji nisu u stanju predo-čavati ili odražavati materijalnu zbilju bez po svoju “idealnost” i “totalnost” problematičnih odgoda, nedostataka, gubitaka, isključivanja ili nadodavanja. Štoviše, ta “opća manjkavost” omogućuje njihov rad. Prikazivački su susta-vi, prema konstruktivističkoj teoriji reprezentacije, manje usmjereni na je-dnoznačno prenošenje svijeta stvarnosti, a više na njegovu uspostavu, ustroj i funkcioniranje. Dekonstrukcijska čitanja stalno ističu kako ne postoji izvor prikazivanja koji njime nije oduvijek zahvaćen. Prema Derridau zakrivanje paradoksa da je prikazano uvijek-već prikazivanje dovodi do niza nesporazu-ma od kojih su neki, u povijesti zapadne kulture, završili tragično. Jedan je od zadataka ove knjige ispitati kako kvorumaško pjesništvo rečene prosudbe pri-svaja kao svoje spisateljske taktike s ciljem parodijskog potkopavanja cijelog niza logocentričkih tvorbi, počevši od stabilnog i “čistog” identiteta, neupitne poetičke ili političke istine, pa do mogućnosti autentičnog prijenosa zbilje bi-lo suvremenim informatičkim medijima, bilo književnošću. To se osobito do-bro uočava u onim pjesničkim tekstovima koji problematiziraju zahvaćanje fi zičke realnosti suvremenim sredstvima priopćavanja, normama književnog predstavljanja ili kakvim drugim diskurzivnim operacionalizacijama. Pritom se uspostavlja spektar manje-više nerazmrsivih odnosa: ja-drugi, politika-eti-ka, popularno-elitno, fi kcija-fakcija, književnost-fi lozofi ja, povijest-pripovij-est, mediji-ideologija, priroda-kultura i dr. Ukazivanjem na mnogostruka proturječja u tim vezama kvorumaši denaturaliziraju tradicionalno shvaćene pojmove poput Autora, Istine, Prošlosti, Dobroga ili Lijepog, “priznajući” da je njihovo potpuno odbacivanje istodobno i nužno i nemoguće.

Predgovor

7

Pitanje aporija reprezentacije – mahom prorađeno uz pomoć Derridaove dekonstrukcije – ključno je za cjelokupnu raspravu jer ono u brojnim smje-rovima probija druga dva naznačena problemska polja. Paradoksalna fi gura bezdana, granice ili sloma prikazivanja ugrađena je i u načine konceptualiza-cije identitetā kvorumaškoga pjesništva i u njime oblikovane i posredovane modele svijeta. Zbog toga je ovo istraživanje u istoj mjeri, ali s drukčijim na-mjerama, prizvalo i Lacanovu psihoanalizu i Foucaultovu teoriju diskursa.

Aporije uspostave identitetā. Problem promatran iz lakanovske pers-pektive osvjetljava mogućnost analitike subjekta na osnovi paradoksalnoga gubitka čvrstog uporišta kao njegove jedine stabilne točke u gradbeno-raz-građujućim simboličkim porecima. Ovdje se pokušava pokazati da kvoru-maško pjesništvo pitanje identiteta ne postavlja u svjetlu čovjekove besmi-slene suvišnosti, radikalne otuđenosti ili tragičnoga rasapa, što je tendencija modernističke književnosti, nego s obzirom na činjenicu da mu upravo ne-potpunost, alijeniranost i decentriranost omogućuju opstanak. To proturječ-je obilježava odnose što ih manjkavi lirski junaci kvorumaškog pjesništva uspostavljaju s manjkavim jezicima društva ili kulture. Potrebno je naglasiti da se u opusima pojedinih autora aporetično prožimanje-kroz-promašivanje subjekta i njegove intersubjektivnosti prikazuje na potpuno raznorodne na-čine. Međutim, jedno pritom ostaje isto. Ta nezacjeljiva trauma postaje mje-sto raz-stvaranja označiteljskog tijela lirskoga glasa. Na zlokobnome mjestu promašaja reprezentacije izranja pregrađeni kvorumaški subjekt – histerični govor otpora različitim oblicima dominacije.

Razvidno je da kvorumaško pjesništvo osporava humanističku vjeru u uposebljeno sebstvo i koherentnu svijest. Dakako, riječ je o usvajanju post-modernističkoga načina mišljenja što se ovdje, uz pomoć lakanovske teorije, čita kao propitivanje uvjeta jezične konstitucije subjektivnosti njezinom bez-uvjetnom destitucijom.

Aporije diskurzivnog oblikovanja zbilje. Kvorumaši književnost shvaćaju kao prostor nemoguće-uzajamnosti objektivne zbilje i njezine fi k-cionalne “prerade” – proturječno susretanje-u-raskoraku referencijalnog i di-ferencijalnog značenja. Analiza stoga posebnu pozornost poklanja njihovoj postmodernističkoj taktici pobuđivanja kratkog spoja moći-znanja u politič-kim, medijskim, znanstvenim ili umjetničkim diskursima koji oblikuju kako literarnu, tako i materijalnu stvarnost. Kvorumaško pjesništvo, dakle, s oso-bitim entuzijazmom razotkriva društvene i povijesne prilike u kojima nastaje

8

te estetske, fi lozofske ili kulturne izvore na kojima se “napaja” pokazujući njihovu gradbenu snagu i neosporan utjecaj na vlastito formiranje. Znakov-ni sustavi – od lirike do nacije, od jezika do obitelji – prikazuju se kao za svijet nužne konstrukcije koje ga dovode u kakvu-takvu ravnotežu, ali je od toga neodvojivo ukazivanje na ideološko zabašurivanje njihovih disbalansa i zastranjenja. Time se sugerira barem slabašna mogućnost otpora sveprožim-nim doktrinama “normalizacije”. Pritom je od presudne važnosti neprestano poticanje onoga što primjerice Lyotard naziva nepredočivo u samom pre-dočavanju. Simulacije nikada ne uspijevaju proizvesti idealan simulakrum. Materijalna stvarnost nije samo globalna komunikacijska iluzija nego, prije svega, regulirajući poredak normi i pravila koji se uzdiže na vlastitim ograni-čenjima. Kvorumaški je projekt upravo zato usredotočen na opetovanje pita-nja o diskurzivnim granicama svjetova i njihovim uvjetima mogućnosti. Taj problem stoji, dakako, u središtu Foucaultova rada čije je čitanje u čitanju kvorumaškog čitanja zbilje posebno uzeto u obzir.

* * *

Ovom prilikom treba naglasiti da je knjiga što je držite u ruci proturječan spoj književnopovijesnog usustavljivanja pjesništva kvorumaškoga naraštaja i teorijskog raščinjavanja pojmova sustav, naraštaj ili pjesništvo, čiji se do-bro čuvani teritoriji stalno izlažu udarima izvanjskog, upadima uljeza. Kako je ovdje pokrenuta interpretacija duboko obilježena i dekonstrukcijskom i psihoanalitičkom kritikom te genealogijom diskurzivnih praksi, redom “ute-meljenih” na potkopavanju čvrstih temelja, nije neobično da je u nju upisan paradoksalni zavrtanj samopotkopavanja. Ono što je u potpunosti osigurano trajni je rizik.

Upravo je stoga, u poglavlju naslovljenom Temelj, istraživanje opravda-no započeti kratkim pregledom problema paradoksa, na što se naslanja prou-čavanje aporetičnoga položaja kvorumaškoga projekta u okviru poslijeratnih pjesničkih poetika. Drugo je poglavlje Gradnja teorijska razrada triju prije spomenutih problemskih kompleksa. Pritom se kvorumaško pjesništvo izrav-no sučeljava s idejom pjesništva semantičkog konkretizma kao zakašnjelom avangardnom poetikom. Teorijske se postavke, koliko god je to moguće, već i tu osnažuju analizom pjesničkih i kritičkoesejističkih tekstova. U trećem se poglavlju, Razgradnja, “pomnim čitanjem” pokušavaju potvrditi ranije za-crtane pretpostavke. Treba napomenuti da interpretacija ne obuhvaća “cjelo-

Predgovor

9

viti korpus”, nije monografska, ne određuje njegove granice ili konstante, i to barem iz dva razloga: 1) uvažava se činjenica da kvorumaški projekt nastaje propitivanjem ideje o vlastitome sustavnom opisu, 2) teorijska polazišta ove analize i sama dovode u pitanje tu mogućnost. Njome se, u tom smislu, nas-toji obuhvatiti što je moguće više pravaca kvorumaške tekstualnosti koji su na ovaj ili onaj način obilježeni zacrtanim problemskim poljima. U konač-nici, time se opisuje smjer mišljenja oblikovan kvorumaškim pjesništvom koji je, u skladu s rečenim, istodobno dominantan, ali vrlo ovisan i nestabi-lan, do određene mjere nužno ujednačen, no po svojoj “prirodi” znatno rasut i polimorfan. Zaključni dio knjige, naslovljen Gradnja bez temelja, nastoji ispuniti obećanje o etičko-političkom čitanju aporija otvorenih kvorumaškim pjesničkim projektom. Koliko god to bilo nemoguće, ili bolje rečeno, upravo zbog te neizvjesnosti, ovdje se činilo opravdanim dovesti u vezu Derridaovu etiku pravednosti onkraj prava i politiku stalnog uznemiravanja dogovora, Lacanovo oslobađanje od fantazmatske etike sklada i politike utopijskog je-dinstva te Foucaultovu etiku brige o sebi i politiku otpora discipliniranju što proizlazi baš iz mehanizama disciplinarnog društva. U svjetlu tih etičko-po-litičkih zamisli, kvorumaško se pjesništvo nesigurno privodi praksi rizičnog hodanja po rubu bezdana što zjapi između potvrđenih poetičkih normi i njiho-va osporavanja. U tom ponoru što nastaje opozivom granica, pravila i znanja na koja se možemo osloniti prilikom donošenja kakve odluke javlja se potre-ba za odgovornim djelovanjem onkraj svake sigurnosti. S tim u vezi, kvoru-maško se pjesništvo u konačnici promatra kao ona diskurzivna praksa koja u određenoj mjeri potiče iskustvo pisanja-čitanja i književnosti i stvarnosti bez traženja za to osigurane plaće i zajamčenih dobara.

TEMELJ

SVI KVORUMAŠI ZNAJU DA NISU KVORUMAŠI

Na početku stoji naslov.

Branko Čegec, Melankolični ljetopis

Problem pisanja može biti otvoren samo ako je knjiga zatvorena.

Jacques Derrida, Elipsa

Neki kvorumaši tvrde da svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Pro-motrimo li zavisni dio rečenice, “da svi kvorumaši znaju da nisu kvo-

rumaši”, uočavamo nerješivu značenjsku zbrku. Ako je znanje članova kvo-rumaške zajednice neupitno, onda su institucije imenovanja i pripadnosti dvojbene; ako je pak njihovo rasuđivanje upitno, ime i pripadnost ničim nisu osigurani. Slučaj postaje još složeniji uvedemo li glavni dio rečenice. “Neki kvorumaši tvrde” da svi kvorumaši jesu kad znaju da nisu i nisu jer jesu. Oni smatraju ispravnom činjenicu da je postojanje svih pripadnika kvorumaške zajednice upleteno u znanje o njihovoj isključenosti, što rečeni sud čini pot-puno iracionalnim, a iskazivače nepouzdanim svjedocima. Ili ipak?

Paradoksalna struktura ovog zapleta ima svoju književno-povijesnu ute-meljenost. Nećemo pogriješiti kažemo li da je ona na osebujan način obi-lježila tekstualnu i pjesničku praksu koju u ovoj knjizi, zbog nepostojanja primjerenijeg pojma, nazivamo kvorumaškom. Time sasvim sigurno i sami upadamo u zamku pristajanja na zakon “konačnog suda” o jednom, u osnovi, nezavršivom projektu koji ustrajno odgađa vlastito zabranjeno i nemoguće uspostavljanje.

14

Riječ je dakako o pitanjima tipologijske i periodizacijske naravi. U slu-čaju kvorumaša, odgađanjem odgovora o poetičkom identitetu bez identiteta, ta se pitanja premeću u estetska, etička i politička. Tvrdokornim odbijanjem da vlastito tekstualno postojanje podvedu pod kapu naraštajnog “bratstva” i skupne poetike, kvorumaši otvaraju logički nerješiv problem koji će obilje-žiti ne samo tijek njihova uklapanja u desetljetno, generacijski, časopisno i modelski posloženo polje suvremenoga hrvatskog pjesništva nego i njihov ukupan književni rad.1 Na tim pretpostavkama počiva i ova studija. Ona je pokušaj slijeđenja “kvorumaškog paradoksa” kao zajedničkoga naraštajnog pratraga (Derrida) što se smjerno utiskuje u pojedinačne autopoetike. Posu-đen Derridaov pojam ovdje zadržava sve svoje značajke, a one su više-manje i same aporetične.2 Promotrimo stoga pobliže sam problem paradoksa.

Paradoksalni paradoksi

Grčka riječ “paradoxos” najčešće se prevodi hrvatskom riječju “neočekivan”. Neki od doslovnih prijevoda glasili bi: “protiv mišljenja”, “protiv mnijenja”, “protiv dokse”. Pritom se, međutim, ne smije zaboraviti da je i sam grčki prijedlog “para” višeznačan i ponekad upravo suprotan samoj suprotnosti – dolazi npr. u značenju biti “kod” nekoga, “pri” nečemu ili “uz” nešto. Kada je riječ o retoričkoj fi guri paradoksa i o paradoksalnom načinu mišljenja općeni-to, uvriježeno je da se pojam defi nira kao (...) smion iskaz koji objedinjuje pri-vidno posve suprotne riječi, ali se pri pomnijem ispitivanju pokazuje kao da posjeduje neočekivano značenje i istinu.3 Dva se naoko nezdruživa koncepta razrješuju u trećem. Već je de Man, u Otporu teoriji,4 ali i drugdje, oštro na-pao ovakvo shvaćanje pojma – koje je u tradiciji proučavanja pjesništva sve

1 U radu Naraštaji i časopisi hrvatske književnosti 1968-90. Brešić pokazuje u kojoj su mjeri naraštaj, časopis, poetika i model snažni operativni pojmovi domaće znanosti o književnosti. Tim je znakovitije kvorumaško osporavanje unutrašnje generacijske koherencije paradoksalnim zadržavanjem nekih značajki zajedništva, primjerice senzibiliteta, časopisnog prostora ili skupnih interesa. Usp. Brešić, Vinko: Naraštaji i časopisi hrvatske književnosti 1968-90., u: Postmodernizam, iskustva jezika u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, Zagreb 2003, str. 41-50.2 Usp. npr. Derrida, Jacques: Glas i fenomen, Beograd 1989, str. 98-99. 3 Behler, H. Ernest: Paradox, u: The New Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics, ur. Alex Preminger i T. V. F. Brogan, Princeton/New Jersey 1993, str. 876 -877.4 De Man, Paul: The Resistance to Theory, Minneapolis 1986.

TEMELJ • Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši

15

do nove kritike5 imalo veliki utjecaj – ukazujući na pogrešku pri pokušaju da se njegova bezdanost smiri u nekoj mogućoj jedinstvenosti i harmoničnosti. Trop, prema de Manu, pruža iluziju značenja koje je nepovratno izgubljeno u fi guralnoj odgodi – odnos stvarnosti i jezika je konvencionalan, a ne feno-menalan, a procijep između njih nemoguće je zacijeliti. Isto smatra i Colie napominjući da je paradoks (...) u najširem značenju iznova-stvarajući, da pokušava stalno imitativno pookriliti transcendentalnu “istinu” sa svim nje-zinim ambivalencijama (...) Njegova je priroda takva da on (...) poriče obvezu (...) poriče ograničenja, poriče “ugnježđenje” u ikoju posebnu fi lozofsku tra-diciju (...). Naposljetku paradoks je (...) samorazarajući, samopromatrajući, samodostatan (...) samopotvrđujući.6

Upravo dekonstrukcija, u najvećoj mjeri, svoja čitanja zasniva na poti-canju “ludila” paradoksa u privremeno stabilnim, normaliziranim sustavima. Time se uvijek iznova naglašava da je svaki pokušaj trajnog učvršćivanja raz-lika – književnih, etničkih, rodnih, ekonomskih itd. – nužno nasilan. U tom svjetlu i Keenan paradoks čita kao (...) slom komunikacije: različiti pojmovi ne mogu naći zajednički temelj, središte koje će dijeliti, treći pojam ili jezik u koji mogu biti prevedeni i u kojem njihove razlike mogu biti prevladane.7 Pa-radoks dakle nepovratno uskraćuje mogućnost pomirenja nesuglasja u sime-tričnom odnosu koji bi trebao pokazati da neusklađenost zapravo i nije posto-jala, nego tek dogovor što čeka da ga se otkrije. U paradoksu različitosti (...) ostaju povezane, ali nesnošljive, bez zajedničke logike ili istine da ih združi.8 Pritom uspostavljene veze bivaju jezovito rastvorene, a mi se moramo odlu-čiti između dviju nepomirljivih strana. Keenan svoje izvode usmjerava pre-ma etičko-političkom sukobu koji se nalazi u samom središtu iznesenoga re-toričkog škripca. Tom ćemo se problemu vratiti u završnom dijelu knjige. Za sada je dovoljno kazati da paradoks – budući da stalno iziskuje razlike i da je sam razlika razlikā – podsjeća na nemogućnost njihova jednoznačnog prevla-

5 Usp. Brooks, Cleanth: Jezik paradoksa, u: Nova kritika, ur. Hristić, Jovan, Beograd 1973, str. 301-318.6 Navod preuzet iz: La Bossière, Camille: Paradox, u: Encyclopedia of Contemporary Literary Theory, ur. Makaryk, R. Irena, Toronto/Buffalo, London 1997, str. 602-603. 7 Keenan, Thomas: Fables of Responsibility: Abberations and Predicaments in Ethics and Politics, Stanford 1997, str. 145.8 Isto.

16

davanja. On istodobno spaja i razdvaja suprotnosti koje se mogu zakriti tek hegemonijskim podvođenjem pod okrilje kakve “neprijeporne” istine.9

U tom je smislu nezaobilazno Derridaovo ustrajno čitanje autoreferenci-jalnih petlji što otvaraju paradoksalne nepremostive ponore u naizgled konzi-stentnim i koherentnim sustavima mišljenja.10 Znakovito je i njegovo stalno obnavljanje, beskonačno preoznačavanje, vlastita pojmovnog aparata ne bi li se odagnao pogubni utjecaj metodološkog “mumifi ciranja”. Primjerice u Psyche – pišući s izravnim referencijama na de Manovo propitivanje grani-ca fi lozofi je i uzdrmavanje njezinih okoštalih mehanizama kao mogućnosti pojave radikalne drugosti i pokretanja mišljenja uopće – Derrida napominje da beskonačno rastuća oscilacija između fi kcije i nefi kcije, autoreferencije i heteroreferencije itd. (...) ne proizvodi tek neku esencijalnu nestabilnost. Ta nestabilnost nastavlja baš taj događaj – dopustite nam reći, rad – čija in-vencija, tamo gdje se dogodila, obično uznemirava norme, statute i pravi-la.11 Oblikovanje fi lozofi je nikada nije apsolutno bez književnosti i obrnuto. Njihova veza proizvodi neko po čistoću obiju disciplina nužno onečišćenje. U devedesetima Derrida pitanje paradoksa premješta u etičko-politički okvir čime ćemo se neposrednije baviti u posljednjem poglavlju.12

Lakanovska je psihoanaliza također uvelike obilježena paradoksalnim mišljenjem. Njezin je analitički jezik upravo nepojmljiv bez retoričke fi gure

9 Zanimljiva je u tom pogledu Gödelova čuvena kritika Russellove teorije skupova. Russell je pokušao razriješiti subverzivno djelovanje paradoksa tako da se razdvoje jezična i metajezična razina. Pritom neki iskaz dakako ne može govoriti o sebi. Sve su samoodnosnosti dokinute i prokazane kao logički pogrešne. Gödel je u svojoj kritici dokazao da takvo hijerarhiziranje neće odgoditi aporetična zapetljavanja u autoreferencijalnim iskazima jer jednostavno ne postoji ona najviša razina koja bi zauvijek zatvorila procijepe otvorene na drugim razinama. Usp. Detlefsen, Michael: Gödel’s incompleteness theorems, u: The Cambridge Dictionary of Philosophy, drugo izdanje, gl. ur. Audi, Robert, Cambridge/New York 2001, str. 347-349.10 O tome usp. npr. Culler, Jonathan: O dekonstrukciji, Zagreb 1991, osobito str. 171-177.11 Derrida, Jacques: From Psyche, u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek, New York/London 1992, str. 326. U O gramatologiji Derrida piše o zaplitanju prikazivanja u prikazano. (...) Opasna zbrka, nesretna suradnja između odraza i odraženog (...). U ovoj igri predstavljanja točka izvorišta postaje nepojmljivom. (...) Ono što je odraženo, u sebi sâmom se podvaja, a i ne samo kao dodavanje njegove slike sebi. (...) Početak spekulacije postaje razlikom. Ono što se može promatrati nije jedno, i zakon dodavanja porijekla njegovoj predstavi, predmeta njegovoj slici, jest da su jedan i jedan barem tri. [Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 51.] 12 Jedan svoj kasniji rad Derrida naslovljuje Aporije. U niz srodnih tekstova mogu se ubrojiti primjerice Sablasti Marxa, Sila zakona i Politike prijateljstva. Vidi popis literature.


17

paradoksa. Iskazima poput “komunikacija je uspješno nerazumijevanje”, “ne može se reći istina o istini”, “moja žudnja je žudnja drugog”, Lacan nastoji oživjeti ekscentričan, neobjašnjiv odnos imaginarnog i simboličkog registra s jedne strane i Realnog s druge. Ekonomija tih veza nužno je aporetična sve dok biće jezika u svoj svijet mora uključiti ono što mu je zauvijek uskraćeno. Drugim riječima, nemoguće je proniknuti u predjezičnu egzistenciju, a upra-vo se ona u život upisuje kao njegova konstitutivna nenadoknadiva odsutnost. Lacan, osim toga, paradokse nastoji ugraditi u vlastito pojmovlje (ekstimno, sinthom) te se služi topologijom (torus, boromejski čvor, Möbiusova vrpca) i različitim optičkim modelima ne bi li što vjernije prispodobio djelatnu snagu proturječja u procesu uspostave pregrađenoga manjkavog subjekta.13

Srodni problemi protkivaju i Foucaultovu genealogiju diskurzivnih pra-ksi i Barthesovu književnu semiotiku. U Arheologiji znanja14 Foucault je pro-učavao paradoksalnu graničnu dvoznačnost iskaza koji se u diskursu pojav-ljuje i kao prekid i kao njegova rekonfi guracija – uvjet mogućnosti koji mu ne pripada u cijelosti.15 U drugim njegovim tekstovima promatra se aporeti-čnost diskurzivnog i nediskurzivnog sažimanja mnoštvene stvarnosne kon-tingentnosti.16 Kada je riječ o kompleksnim petljama autobiografskog pisma, Barthes17 je sasvim izravan – da bi se riješio dokse, on postulira paradoks koji se nakon nekog vremena i sam doksifi cira pa je potrebno krenuti dalje prema imaginarnom i stalnom traganju za vlastitim užitkom u tkanju teksta o sebi. Paradoks je prema Barthesu tekstualna (...) ekstaza, jedno od najžešćih gub-ljenja.18 Ta izgubljenost subjekta u nesagledivoj teksturi svijeta ponovljivo je

13 Drugi Lacanovi pojmovi povezani s paradoksalnim procesom uspostave manjkavoga subjekta su objekt malo a, Stvar, fantazma, jouissance. Svi oni upućuju na neku temeljnu odsutnost koja je istodobno nespoznatljiva i konstitutivna. Za detaljniju razradu problema usp. Dylan, Evans: An Introductory Dictionary of Lacanian Psychoanalysis, New York/London 1997. i Fink, Bruce: The Lacanian Subject, Between Language and Jouissance, Princeton 1995.14 Foucault, Michel: Arheologija znanja, Beograd, 1998.15 Usp. Colebrook, Claire: Michel Foucault: archaeology, genealogy and power, u: New Literary Histories, New Historicism and Contemporary Criticism, Manchester 1997, str. 31-66.16 Usp. Foucault, Michel: Nietzsche, Genealogy, History, u: Foucault Reader, ur. Rabinow, Paul, New York 1984, str. 76-100.17 Barthes, Roland: Rolan Bart po Rolanu Bartu, Novi Sad/Podgorica 1992.18 Isto, str. 133.

18

titranje između čitljivog i pisivog, djela i teksta, zadovoljstva i užitka. Djelo-vanje paradoksa sprečava da se razlomljene vrijednosti dovedu do smisla.

U tom je pogledu nadahnjujuća Deleuzeova analiza “teorije smisla” nas-tala u kontekstu istraživanja nizova paradoksa.19 Prema autoru označiteljski je mehanizam takav da učvršćuje i odmah potom prekoračuje granice n(a/e)stajućeg identiteta. Označavanje ne uspostavlja istinu bez uspostavljanja mogućnosti pogreške. Zbog toga stanje istine nije suprotno laži, nego apsur-du: onome što je onkraj označavanja ili onome što nije ni istina ni laž.20 Su-očen s nesigurnošću retoričkog proturječja subjekt se mora kretati nekim zazornim dvostrukim smjerom kao svojom “jedinom” putanjom. Prema De-leuzeu (...) paradoks je u prvom redu ono što razara dobar osjećaj [good sen-se, op. a.] kao jedini smjer, ali također i ono što razara zdrav razum [common sense, op. a.] kao uzrok osiguranom identitetu.21 U konačnici je “logika smis-la” paradoksalna jer nužno mora zadržati odnos s besmislom.

U domaćoj je znanosti o književnosti22 zanimljivo Užarevićevo viđenje problema koje je, na prvi pogled, oprečno ovdje spomenutima. Autor naime

19 Deleuze, Gilles: The Logic of Sense, London/New York 2004.20 Isto, str. 18.21 Isto, str. 5.22 I drugdje se u našoj znanosti o književnosti te književnoj i kulturnoj teoriji važnost pridaje ulozi aporija. Nemecova studija o autoreferencijalnosti npr. fi guru paradoksa promatra u okviru proučavanja romaneskne samosvijesti. Problem autoreferencijalnosti (...) vezan je upravo uz paradoks diskursa koji je uvijek, kako su osobito zorno pokazala i suvremena istraživanja dekonstrukcionista, istodobno i referencijalan i autoreferencijalan, upravljen i prema sebi i prema zbilji. Naime, svaki se tekst “uvrće” u sebe i kreira ono što Derrida naziva invaginated pocket (...) u kome vanjsko postaje unutrašnje, a unutrašnje vanjsko. Drugdje u tekstu – rastvarajući odnos fi kcije i fakcije u romanu, odnos autora i njegova prikazivanja u jeziku i sl. – Nemec zaključuje da su, kada je autoreferencijalnost na djelu, (...) mogućnosti umnažanja (...) beskrajne. [Usp. Nemec, Krešimir: Autoreferencijalnost i romaneskna samosvijest, u: Intertekstualnost & autoreferencijalnost, ur. Oraić Tolić, Dubravka i Žmegač, Viktor, Zagreb 1993, str. 115-123.] Beskonačno širenje neobuzdanog označavanja i dosege njegova premještanja u pragmatički etičko-političko-kulturalni prostor Biti je raščlanjivao na više mjesta. Primjerice u tekstu Značenjsko klizanje i okvir autor smatra da prilikom suočavanja s izborom stvarnih životnih mogućnosti pitanje o ograničenosti i neograničenosti semioze postaje apstraktno i ono (...) zanemaruje svoje granice kao da su se na trenutak rastočile ne bi li omogućile otkrivanje metafi zičke istine. Ipak, (...) svakoga pojedinog trenutka svaki pripadnik zajednice pripada nekolikim preklapajućim i sukobljenim svjetovima koji istodobno omogućuju i ograničavaju njegovu ili njezinu komunikaciju pretvarajući je u kontingentan,


19

tvrdi da (...) problem paradoksa za liriku ne postoji.23 Promatrajući napetost odnosa lirskoga Ja i lirskog Nad-ja, on smatra kako je pjesnički iskaz (...) načelno transparadoksalan. Radi se o specifi čnoj vrsti semantičke konačno-sti koju bismo najpreciznije mogli označiti kao katarzičnu. To jest: lirika je konačna u tome smislu što rezultira smisaonom-doživljajnom katarzom.24 Premda Užarević pretpostavlja mogućnost dosezanja aspektualne cjelovitosti značenja umjetnine, on ne isključuje njezinu načelnu neograničenost. “Otvo-renost djela” osigurana je proturječnim odnosom njegovih sastavnih dijelova i onoga što on uključuje kao vlastitu konstitutivnu odsutnost. Pozicija lirskog Nad-ja analogna je poziciji kinokamere u odnosu na fi lm. Iako neprisutna (nevidljiva) u samoj materiji fi lma, kamera je njegov bitni, nerazdvojni dio (naravno ne kao materijalni, tehnički predmet, već kao “pozicija”, “kut pro-matranja”). Točnije, ona je fi lm sam – u tome smislu što je fi lm rezultat “vi-đenja kamere”. (...) Kao što je, dakle, kamera u funkciji fi lma, tako je i lirsko Nad-ja u funkciji pjesme.25

Činjenica je da manje-više svi odvojci poststrukturalističkih teorija – iako to ponekad možda i nije najsretnije ime za počesto posve raznorodna “učenja” – na ovaj ili onaj način u svoj rad uključuju pitanje paradoksa. Ono je nerijetko neodvojivo od problema autoreferencijalnosti. Samouokvirava-nje kakva entiteta, prema poststrukturalistima, nemoguće je jer nužno ovisi o njegovoj okolini koja je načelno neiscrpiva. Pritom se, slijedom rečenog, uvijek mora računati s proturječnim uznemirujućim raskolima. Ne treba poseb-no napominjati da npr. Derridaovi izvodi o nezavršivosti konteksta i besko-načnom uokviravanju, Lacanovi o nepostojanju metajezika i retroaktivnom označavanju te Foucaultovi o performativnim učincima iskaza, zapravo cilja-ju ono što uvijek-već ispada iz naizgled zatvorenog autorefl eksivnog kruga postajući njegovim paradoksalnim izglobljenim središtem. Kvorumaška se tekstualna praksa ubraja u tu tradiciju mišljenja ne samo zato što posredno ili

aspektualan, nesavršen, pa čak i nevjerojatan događaj. Ovdje je riječ o tome da se u trenutku uspostave kulturnog, nacionalnog, političkog ili kakva drugog identiteta paradoksalno mora računati ne samo na rodno tlo i čistu krv nego i na “živi pijesak” i “neželjeni višak eritrocita”. [Usp. Biti, Vladimir: Značenjsko klizanje i okvir. Izlaganje na Petom međunarodnom kongresu Grčkoga semiotičkog društva u Solunu u svibnju 1997. Autorizirani prijevod s engleskog Gorana Vujasinovića. Kolo, broj 1, Zagreb 1998, str. 172-184.]23 Užarević, Josip: Kompozicija lirske pjesme, Zagreb 1991, str. 127.24 Isto.25 Isto.

20

neposredno slijedi srodne teorijske interese nego i zbog aporetičnosti naraš-tajnoga poetičkog identiteta osuđenog na neprekidno herojsko sučeljavanje s vlastitim rastakanjem. Nije stoga neumjesno taj problem još jednom preu-okviriti.

Na početku stoji naslov je naslov koji stoji na početku je...

Na početku stoji naslov... naslov je kojim se otvara predciklus Čegecove knji-ge Melankolični ljetopis. Što to znači? Iskaz nam prenosi poruku o svome sadržaju istodobno djelujući, postajući tim sadržajem u samom postupku izri-canja. Koji je referent toga iskaza? Odgovor je, naravno, sam iskaz. Međutim nameće se pitanje: iskaz kao sadržaj ili čin? Ne zna se... I jedno i drugo! Če-gecova naslovna sintagma u prvom redu upućuje na činjenicu da književnost u načelu prenosi svijet ideja (konstativna funkcija) stvarajući usto i svjetove i ideje, proizvodeći doslovno vlastitu referenciju (performativna funkcija). Ne-moguće je nedvosmisleno ustvrditi u kojoj je mjeri jedno u drugome prisutno ili odsutno.26 Prema tom shvaćanju i ono što se iskazuje i ono što je iskaza-no nikada nisu – zbog izgreda paradoksalnoga temporalnog zaostatka iska-zivanog za iskazanim ili označitelja za označenim – u potpunosti sjedinjeni. Značenjsku stabilnost iskazu može udijeliti tek ideološko zamagljivanje ra-da označitelja prilikom označavanja, drukčije rečeno, isključivanje subjekta iskazivanja iz komunikacijske situacije u kojoj dominira subjekt iskaza. To je zabašurivanje performativnosti jezika njegovom konstativnom funkcijom Barthes objasnio s obzirom na ustrajna nastojanja povijesti književnosti da fl uktuirajuća značenja literature zaustavi u mjestu autorske osobnosti.27 Da-kle, ono što je posredovano jezikom u njemu se ne pojavljuje u svojoj punoj cjelovitosti. To ne znači da predmetna stvarnost ne postoji, nego da se do nje uvijek stiže zaobilaznim putom kroz neprohodnu “diskurzivnu šumu” u kojoj se ponešto “zagubi ili začara”. Kada je iskaz sam sebi vlastita referencija, što je slučaj s Čegecovim naslovom, autoreferencijalnost nije potpuno simetrična

26 Derrida u tom smislu napominje da je (...) konstativan iskaz (…) i sam performativan sve dok ističe ništa drugo doli ono što mu je prijašnje i tuđe. Njegova se performativnost sastoji u “konstataciji” konstativa – i ničega više. U tome on vidi nezavršivo tkanje teksta i jezika. Derrida, Jacques: From Psyche, u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek, New York/London 1992, str. 324-325.27 Usp. Barthes, Roland: Istorija ili književnost, u: Književnost, mitologija, semiologija, Beograd 1979, str. 113-132.


21

jer njezino djelovanje nadilazi nju samu, prekoračuje jezične međe i ulazi u materijalnu zbilju. Riječima Shoshane Felman autoreferencija (...) proizvodi referencijski eksces, izgred kojim se stvarno upisuje u značenje.28 Ovdje na-slov koji stoji na početku stvarno djeluje. Koliko god upućivao na samoga se-be, on razgraničava tekst, otvara mjesto za čitatelja pozivajući ga da svojom intervencijom poništi ili pojača uznemirujuću silu tautologije.

Učinci jezika o kojima govorimo uvijek su dakle učinci “na kome”, “za koga” ili “s kim”. Oni nužno uključuju drugoga u odnos koji je i više nego prisutan u toj sceni “samogovora”. Štoviše, on je tu “prije” onoga što govori – drugo samog jezika koje subjekt iskaza oblikuje i ranije nego li se pojavi mogućnost da se misli kao neko “ja”. Autentičnost sebstva, ispostavlja se, zavisi od radikalne ekscentričnosti, onoga što se izvan toga “savršenoga” re-ferencijalnog kruga javlja kao njegovo iščašeno središte. Subjekt je, dakle, konstituiran nekim unutarnjim nedostatkom. Da bi se sazdao, on mora za-pravo biti neki “porušeni ja”. Pritom je važno istaknuti činjenicu da postati ljudskim bićem znači, u tom smislu, nikada se ne završiti – u nadoknađivanju esencijalnog manjka stalno promašivati. Nepregledni odnosi čovjeka i mate-rijalne stvarnosti, takoreći sve što postoji, nastaju uslijed nesposobnosti pri-kazivačkih mehanizama da tu “ukupnost” obuhvate bez ostatka, isključivanja ili podvajanja, a taj je višak/manjak/razlika, paradoksalno, upravo ono čime je spoznaja uvjetovana.

Rečene napomene, dakako, plod su konstruktivističkog shvaćanja refe-rencijalnosti, subjekta, drugoga, zbilje, jezika itd. – i vrlo su bliske smjerovi-ma mišljenja koje smo ovom prilikom samo naznačili. Ključne dvojbe pro-izašle iz takva načina teorijske problematizacije usko se nadovezuju na već spomenuta čitanja – Lacanova, Derridaova, Foucaultova i Barthesova – te na nekolicinu postmodernističkih istraživanja što se istodobno zanimaju umjet-nošću, književnošću i fi lozofi jom općenito. Paradoksalne strukture koje kvo-rumaška tekstualna i pjesnička praksa otvara s namjerom da ih istakne i kri-tički propita bez njihova jednosmjernog ukidanja, zatvaranja i prevladavanja, dijele, dakle, zajednički horizont s nizom antiesencijalističkih izvoda – kako onih o estetici, aksiologiji ili ontologiji, tako i onih o politici, identitetima ili etici. Pritom treba naglasiti da nije riječ o naivnom konstruktivizmu koji trans-cendira jezičnu semiozu, ni o banalnoj teoriji utjecaja što sugerira izravno

28 Felman, Shoshana: Skandal tijela u govoru, Zagreb 1993, str. 68.

22

prenošenje i primjenu temeljnih zamisli nego, iznova, o jednome plodnom i svakako mnogoznačnom i kritičkom prožimanju što ne dopušta osnaživanje bilo koje strane, u bilo kojoj namjeri, s bilo kojim ciljem. Te će se tvrdnje po-kazati razvidnima tek u svjetlu višestruke raščlambe kvorumaških tekstualnih iskaznih i formalnih modela, tematskih i motivskih grozdova, strukturalnih zakonitosti, kompozicijskih shema i idejnih pravaca što iz njih proizlaze. Pro-pitivanje kvorumaškoga projekta u najširem će smislu obuhvaćati recentne smjerove “mišljenja”.29

No, prije negoli osvijetlimo ta mnogostruka prepletanja književne i kul-turne teorije i kvorumaške tekstualne i pjesničke prakse, potrebno je još jed-nom “zakoračiti” u ambis naraštajnog paradoksa. Odgađanje pravdamo po-zivajući se na Derridaovu misao da je sve počelo ponavljanjem. Ne govori li isto i Čegecova gesta? Podvostručenje naslova, njegovo “repetiranje” iza “glavnog” naslova koji se mogao iznova pojaviti samo jer je prije njega već bio neki drugi, arhi-naslov; ili objavljivanje početka koji je zakašnjela odgo-da “pravog” početka, njegov trag, fi gura prvog ponavljanja, ponor referenci-je, pismo koje se pojavljuje nad zatvorenom knjigom.

29 U uvodu zbornika Suvremeno pjesništvo susreće modernu teoriju priređivači Easthope i Thompson istaknuli su plodan i uzajaman odnos recentnih teorijskih i poetskih orijentacija. Naša studija u cijelosti podržava njihovu tezu i donekle je njome bila potaknuta. Usp. Contemporary Poetry Meets Modern Theory, ur. Easthope, Anthony, O. Thompson, John, New York/London/Toronto/Sydney/Tokyo/Singapore 1991, str. VII-IX.


PARADOKS KAO SUDBINA

... ali ti me pišeš dok te pišem...

Krešimir Bagić, Jezik za svaku udaljenost

Jedan i jedan su barem tri.

Jacques Derrida, O gramatologiji

Opće mjesto kvorumaškog projekta30 paradoksalno je odbijanje uspostave vlastitoga naraštajnog identiteta i zajedničkoga poetičkog uporišta. Bes-

krajna problematičnost toga zahtjeva skriva se u posve banalnoj činjenici da doista nije moguće osporiti ono čega nema, a da i ne govorimo o tome kako upravo taj nedostatak povratno postaje djelatan.31 Unatoč tomu svi se istaknu-tiji kvorumaši služe pojmom “autopoetika” ne bi li ustrajali na pokazivanju postmodernističke rasutosti. Čegec u tom smislu podsjeća (...) na svu širinu interesa koja je obilježavala gotovo svaki broj časopisa ‘Quorum’ druge po-lovice osamdesetih godina (...) širinu koja je isključivala klasični generacij-ski projekt, dominantne poetike i jednoznačna uporišta.32 Na drugom mjestu nastavlja (...) ja sam, naime, uvijek govorio kako je cijelu generaciju mogu-će sagledati eventualno na razini senzibiliteta, a da su sve druge točke toli-ko udaljene da ih je moguće pod zajednički kišobran ugurati jedino nasilno,

30 Ovdje treba napomenuti da riječ projekt koristimo u smislu nekoga početka čiji je završetak neizvjestan i neodrediv.31 O problemu uspostave kvorumaškog identiteta njegovim odbijanjem usp. Vuković, Tvrtko: U pjesništvu više od njega samog, simptomatologija hrvatskog pjesništva 90-ih, Quorum, broj 5/6, Zagreb 2001, str. 263-289.32 Čegec, Branko: Neće se dogoditi čudo, [Intervju], Dubrovnik, broj 2, Zagreb 1996, str. 11.

24

smišljajući najrazličitije smicalice za tobožnji tipološki okvir.33 Izvan svake sumnje i Bagić govori isto kada tvrdi da su osamdesete godine (...) u našoj poeziji vrijeme autopoetika, jednakopravnog supostojanja raznolikih lirskih iskustava i rukopisa – od ostataka konkretizma do novog lirizma, od obnove egzistencijalne poezije do neomanirizma. Zvuk i smisao, pjevanje i govorenje ne isključuju se, nego međusobno dopunjuju.34 S tim u vezi i on razotkriva ne-postojanje skupnoga pjesničkog projekta. Iako se i 1985. pojavio časopis no-ve generacije pisaca – “Quorum”, teško se može govoriti o kvorumašima.35 Kvorumaška poetička spirala, osim što se stalnim približavanjem svojoj osi uvijek nekako od nje udaljava, u to kretanje uključuje raznorodne ispisivalač-ke strategije bez želje da ih dijalektički uravnoteži ili pokrije nekim nadre-đenim sustavom. Taj će dragocjen trag slijediti i ovaj rad u okviru misaonog horizonta postmodernističkih teorija pojmljenih u najširem smislu. Važno je zato istaknuti da Bagić – s obzirom na osobito ustrajavanje na pomirenju dis-paratnih mrkonjićevskih poetika pjevanja, govorenja i pisanja ili, prema Mi-lanji, gnoseološke i semiotičke modelativne matrice36 – osamdesete čita kao (...) vrijeme kada se u našoj literaturi (uglavnom posredstvom prevedenih esejističkih i teorijskih tekstova) počinje javljati termin postmodernizam (...) Stoga se može kazati da je to razdoblje u kojemu se postmoderna gesta defi ni-

33 Isto, str. 20. Treba ipak nadodati da kvorumaško ustrajavanje na rasutosti previđa nužnost makar i najslabijeg oslonca s kojeg bi se objavila njezina prisutnost. Biti je stoga u pravu kada u tekstu Periodizacija kao identifi kacija zaključuje da su tehnike periodizacije (...) zacijelo nužne, ali ne i neproblematične društvene prakse. Valja ih pažljivo međusobno omjeravati da se ne bi okamenile ili posvetile te da bismo razlike koje ih dijele jednu od druge osvijestili kao sastavnice samog njihova ‘unutarnjeg’ identiteta. Usp. Biti, Vladimir: Strano tijelo pripovijesti, Etičko-politička granica identi teta, Zagreb 2000, str. 92.34 Bagić, Krešimir: Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća, u: Bagić, Krešimir: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, 2004, str. 75.35 Isto. Osim spomenutih Čegeca i Bagića na srodan su način o pitanju naraštajne rasutosti i poetičke neusustavljivosti pisali Pejaković, Mićanović, Rem, Rešicki i dr. Prema Pejakoviću kvorumaški je pjesnički model (...) sintetizirao različita iskustvena područja i različite govorne razine i (...) uvijek bi (...) iznova odbijao da se identifi cira s unaprijed određenim granicama. [Pejaković, Hrvoje: Prostor pisanja, Zagreb 1988, str. 67.]; Mićanović drži da (...) pjesnici koji objavljuju prve knjige u Biblioteci “Quorum” pokušavaju izgraditi autopoetike (...) gdje je očito (...) na pomolu novo traženje i prevrednovanje subjekta. [Mićanović, Miroslav: Svijet kao tekst, u: Četiri dimenzije sumnje, Matanović, Julijana, Bogišić, Vlaho, Mićanović, Miroslav, Bagić, Krešimir, Zagreb 1988, str. 359-419.] 36 Usp. Mrkonjić, Zvonimir: Suvremeno hrvatsko pjesništvo (razdioba), Zagreb 1971; Milanja, Cvjetko: Doba razlika, Zagreb 1991. i Hrvatsko pjesništvo 1950-2000. (I), Zagreb 2000.

TEMELJ • Paradoks kao sudbina

25

tivno nastanila i u hrvatskoj poeziji.37 Ovaj je podatak važan utoliko što kvo-rumaški projekt privodi pojmu Verwindunga – onako kako ga posredstvom Heideggera u svojim studijama o postmodernizmu tumači Vattimo. Problemu ćemo se zasebno posvetiti kasnije, a za sada spomenimo samo to da Vattimo smatra kako postmoderno prihvaća i preuzima moderno (...) noseći ga u se-bi kao tragove bolesti od koje se još uvijek oporavlja, te ga nastavlja, ali ga i iskrivljuje.38 Kvorumaši postmodernizam shvaćaju kao paradoks kontinui-teta-u-prekidu s modernizmom. Zbog toga se njihova tekstualna i pjesnička praksa može na trenutke činiti kao nostalgični pogled unazad, ali on nikada nije “osvrt bez podsmijeha” i u svakoj je prilici već parodična gesta nježnosti i mržnje. Upravo je to nagnalo Bagića, a i druge, da unatoč Milanjinim stu-dijama39 postmodernizam u hrvatskom pjesništvu “odgode” do sredine osam-desetih.

Rečeno odgađanje događa se s pogledom na tekstualnost ofaškoga bes-knjigovnog pjesništva što je isijavalo suviše avangardnog utopističkog sjaja.40

37 Bagić, Krešimir: Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća, u: Bagić, Krešimir: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, 2004, str. 75.38 Vattimo, Gianni: Postmoderno doba i kraj povijesti, u: Postmoderna nova epoha ili zabluda, ur. Kuvačić, Ivan i Flego, Gvozden, Zagreb 1988, str. 77.39 Prema Milanji postmodernizam u hrvatskoj književnosti počinje negdje pojavom časopisa Pitanja koji se ne oklijevajući “prikopčao” na onodobnu poststrukturalističku misao najvećim dijelom oblikovanu na stranicama Tel Quela. Usp. Milanja, Cvjetko: Doba razlika, Zagreb 1991, str. 9-45.40 Tu se ponajprije misli na semantičko-konkretistički odvojak ofaške “lirike”. Kada se pojavio koncem 1978., Off je pod uredničkim vodstvom Maleša, odnosno Viskovića, imao namjeru, na vrlo tradicionalan način, okupiti novi naraštaj pisaca. Časopis za književnost i dalje se smatrao poželjnim prostorom legitimacije. U tekstu U obzoru novoga hrvatskog pjesništva, II. dio, Maleš promovira skupnu poetiku najmlađega hrvatskog pjesništva pod imenom semantičkog konkretizma. Stihovnu organizaciju koja se služi tvarnim mogućnostima jezika bitno označava: a) reaktiviranje označiteljske razine teksta; b) promjena smisla i njegove tradicionalne pozicije u modernu, “fragmentarizacijsku” poziciju, što je posljedica “prevrata sadržaja svijesti”. [Maleš, Branko: U obzoru novoga hrvatskog pjesništva, II. dio, Off, broj 2, Zagreb s. a., str. 30.] Prema Malešu semantički konkretizam određuje smanjeno sudjelovanje smisla kao konstitutivnog elementa teksta. Smisao, koji je prije objedinjavao sve tekstne strukture i homogenizirao poetsku sliku oko jednog označitelja, sada je, prema Malešu, predmet pjesničke sprdnje. On se pojavljuje diskontinuirano tek na razini pojedinih pjesničkih fragmenata i stihovnih segmenata. U tom smislu semantičko-konkretistička poezija uzima jezik za svoje referencijalno polje. Jezik postaje predmet pjesme, a to podrazumijeva (...) a) ispitivanje jezika kao estetski još neoblikovana materijala, tj. međusobna odnosa

26

Radikalno iscrpljivanje jezične materijalnosti u njegovoj semantičkoj kon-kretnosti postalo je poveća autorefl eksivna kriška kojom se “nova poetika” modernistički zagušila u hermetizmu i ekskluzivizmu. Usto, ponavljaju se raskidi s krugovaškim i razlogaškim egzistencijalizmom, s jasnoćom referen-cijalnosti, sa smislom prošlosti – unatoč trudu da se usvoji Derridaova dekon-strukcija čija se jedna od važnijih misli može sažeti u iskazu “ne odbacivati, nego odbacivati prihvaćajući, ne rezati, nego rezati spajajući, ne brisati, nego brisati pisanjem”. Derridaovim riječima (...) duž tako mnogo vrlo nužnih pro-grama – jezika, gramatike, kulture uopće – vraćanje tih “pretpostavki” (me-tafi zičkih, op. a.) naprosto je strukturalno pa njihovo isključivanje ne dolazi u obzir.41 Za Derridaa dekonstruirati neku logocentričku opreku, hijerarhiju ili misaonu strukturu znači istodobno je zadržati u vlastitome “kritičkom” obzo-ru kao stvarni oslonac. Iscrpljujuću plovidbu po bespuću razgradnje jezika i smisla bez predaha na otocima privatnog, intimnog, povijesnog iskustva, kvorumaši su kod ofaša prepoznali kao novu književnu metafi zicizaciju. Ti-me se izgubila snaga ukazivanja na razdore i pogreške baš u prostoru banalne društvene prizemljenosti, pa se nelagodne procijepe odlučilo zakriti gustim zastorom označitelja.42

Krenuvši od te spoznaje, Mićanović je mogao, u svojoj drugoj knjizi Zid i fotografi je kraja, napisati poduži tekst pod nazivom Konteksti kojim se, tvrdi Bagić, odvažio (...) izravnije odrediti prema prethodećim lirskim iskus-

njegovih tvorbenih elemenata; b) stjecanje i primjenjivanje određena stupnja teorijske svijesti o činu pisanja u praksi “proizvodnje” poezije. [Isto, str. 31.] U fragmentu o Stojeviću Maleš pokazuje poetičke doprinose semantičkog konkretizma u razumijevanju mitske, babilonske, presocijetetne, poetske uloge i funkcije jezika: nostalgija za početnim kaosom informacija, imitiranje entropije kao pokušaja vraćanja jezika svijetu stvari, izgubljenost i odgođenost stvari u jeziku. Usp. i Milanja, Cvjetko: Doba razlika, Zagreb 1991, str. 22-24.41 Derrida, Jacques: “This Strange Institution Called Literature”: An Interview with Jacques Derrida, u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek, New York/London 1992, str. 49.42 Dominanta je modernističke književnosti prema Mc Halleu epistemološka [Mc Halle, Brian: Postmodernist Fiction, New York/London 1987, str. 6-11.]. On ju povezuje s logičkim i kognitivnim objašnjavanjem subjekta i svijeta. U tom smislu ofaško pjesništvo u sebe upisuje strukturalističku vjeru u mogućnost tematizacije jezika kao zatvorene označiteljske mreže i izdvojenog predmeta. Demistifi kacija smisla, samosvijesti, intuicije, zbilje, književnosti, itd. događala se u laboratorijskim uvjetima promatranja rada samoga jezičnog sustava kao da izvan njega ne postoji baš ništa. Književnost je postala metaknjiževnost, a njezin idealni čitatelj metakritičar.


27

tvima.43 Taj je primjer za Bagića simptomom stanja u pjesništvu osamdesetih. “Konteksti” (...) izrazno i metajezično sugeriraju kritičko ‘obnavljanje’ pjes-ničkih konteksta pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Osnovna ideja “Konteksta” jest da je suvremeno hrvatsko pjesništvo – prevalivši put od ‘sli-ke’ preko ‘pojma’ do ‘jezika’ – simbolički prispjelo do zida koji se može pre-skočiti (ili nastaviti graditi tako da se na kraju ipak pojave obrisi lirske kuće) samo ako novo iskustvo bude sinkretično, tj. samo ako modernistička polemič-ka izmjena ekskluzivističkih poetskih koncepata bude zamijenjena postmo-dernističkom trpeljivošću.44 Trpljenje prevladanog namjesto njegova jedno-značna odbacivanja nema samo poetičke nego i političke i etičke posljedice kada je tekstualna i pjesnička praksa kvorumaša u pitanju. U završnom dije-lu knjige o tome će biti više govora. Međutim, s obzirom na gestu paradok-salnog uvažavanja prevrednovanog, kvorumaši se uklapaju u postmodernis-tičku paradigmu onako kako je određuje Linda Hutcheon. Autorica je već u predgovoru svoje utjecajne studije Poetika postmodernizma istaknula kako se njezini interesi (...) podudaraju s onim što je Frank Letricchia nazvao krizom suvremenih književnih studija, uhvaćenima između težnje za esencijalizaci-jom književnosti i njezina jezika u jedinstven, nepregledan, zatvoren tekstual-ni rezervat i suprotne težnje da književnost učini “relevantnom” smještajući je u šire diskurzivne kontekste. Postmoderna umjetnost i teorija utjelovljuju upravo tu krizu, i to ne birajući jednu ili drugu stranu, nego prevladavajući proturječja sudjelujući u obje težnje.45 Pjesništvo ofaša otvorilo je avangard-nom gestom “novine” i “nepovratnog odbacivanja” još jedan prekid s tradi-cijom. Na Severovu tragu, uz pomoć slovenskoga neoavangardnog pokreta okupljenog oko OHO-a te pod utjecajem hrvatskoga “jezičnog” pjesništva koje se javilo odmah nakon Drugoga svjetskog rata (Pavlović, Stošić, Quien, Ivšić)46 semantički je konkretizam, unatoč demontaži smisla, svoju spisatelj-sku strategiju ipak doveo do iscrpljenja. U tom se času javlja kvorumaško

43 Bagić, Krešimir: Tema praznine u hrvatskome pjesništvu druge polovice 20. stoljeća, u: Bagić, Krešimir: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, 2004, str. 75-76.44 Isto, str. 32-33.45 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. X.46 Vidi o tome Milanjine studije Doba razlika, Zagreb 1991. i Hrvatsko pjesništvo 1950--2000. [Tomovi I, II. i III.], 2000, 2001, 2003. Za opširan uvid u problematiku utjecaja drugih poetičkih koncepcija na pjesništvo semantičkog konkretizma osobito je značajan III. tom Hrvatskoga pjesništva 1950-2000.

28

pjesništvo osvješćujući – parafraziramo li poruku spomenutog Mićanovićeva teksta – sudaranje sa zidom jezičnog esencijalizma. Smjer kojim su kvoru-maši krenuli može se doista prispodobiti paradoksalnom meandriranju izme-đu različitih književnih i teorijskih iskustava. Njih više nije zanimala samo uzvišena tekstualna potraga nego i diskurzivni pad u deveti krug medijski i kulturalno “zaprljane” stvarnosti. Vježbanje ispisivanja pjesme u kojoj će se jezik jakobsonovski pregibati nad vlastitom strukturom referirajući, umjesto predmetne svakodnevice, odnose od kojih je sazdan – što bi mogao biti, do-duše vrlo pojednostavljen, opis semantičko-konkretističkog projekta – kvoru-maši su nadopunili ukazivanjem na neprikazive prekide koji nastaju prilikom diskurzivnog “pokrivanja” zbilje svijeta.

Može se stoga govoriti o kvorumaškom prelasku s teksta na diskurs u onom smislu kako ga svojim “učenjem”, prije svih, razrađuje Foucault. Ukrat-ko, riječ je o prevladavanju predodžbe da se značenja stvarnosti, povijesti i identiteta razumijevaju – prema strukturalističkoj i hermeneutičkoj tradiciji – kao pojave koje jednostavno treba analizirati. One su ponajprije učinci dis-kurzivnog sustava u kojem su smještena. Strukturalistička (ofaška) perspek-tiva podrazumijeva zatvorenost jezičnog polja što u konačnici onemogućuje radikalno nove iskaze. Foucault promišlja aporetičnu mogućnost događaja koji je ujedno dio postojeće formacije, ali njome nije do kraja određen. Prob-lem autorefl eksije više se ne da razriješiti u zatvorenoj zrcalnoj rešetki jezi-ka, gdje se slučajnost društvenih mijena manje-više stavlja u zagrade. U po-retku diskurzivne stvarnosti javljaju se nepredvidivi diskontinuiteti, nabori čija dvosmjerna funkcija omogućuje nove rekonfi guracije polja. Diskurs se, dakle, smatra djelatnim uvjetom mogućnosti reduciranja pluralnosti kontin-gentne zbilje i temeljem uspostave i subjekta i svijeta.47

U obzoru nastajanja kvorumaške tekstualne i pjesničke prakse taj “kratki diskurzivni rez” Maković je svojedobno opisao kao povratak rečenici.48 Pi-šući pogovor Čegecovu Melankoličnom ljetopisu, on je naglasio dvije važne

47 Usp. Foucault, Michel: Arheologija znanja, Beograd 1998; Colebrook, Claire: New Literary Histories, New Historicism and Contemporary Criticism, poglavlje Michel Foucault: archaeology, genealogy and power, Manchester 1997, str. 31-65; Foucault, Michel: Nietzsche, Genealogy, History, u: Foucault Reader, ur. Rabinow, Paul, New York 1984, str. 76-100; Foucault, Michel: Znanje i moć, Zagreb 1994.48 Usp. Maković, Zvonko: Melankolični ljetopis Branka Čegeca, u: Čegec, Branko, Melankolični ljetopis, Rijeka 1988, str. 85-88.


29

stvari: obnovljen interes za sociohistorijski i kulturni kontekst i individuali-ziranu sudbinu subjekta, ali s razvijenom sviješću o njihovu diskurzivnom (rečeničnom) posredovanju i konstituiranju. Rečena teza pogađa (marksis-tički intoniranu) kritiku koja postmodernizmu opetovano zamjera ahistorič-nost i političku nezabrinutost.49 Upravo se ta primjedba, na određen način, može uputiti jednom dijelu ofaškoga pjesništva. Njegov je glavni junak bio jezik, središnja tema destruiranje komunikacijske okamenjenosti i potrošenih smislova koje ona nosi, a provodni motiv metajezični govor o materijalnosti označitelja. Maleš je u tom pogledu nedvosmislen: Tradicija će tu biti ponaj-više destruirana (istaknuo T. V.) od svih modela koji se predlažu u besknji-govnom pjesništvu. (...) Mladi su pisci (...) popunitelji negativnih kategorija (istaknuo T. V.) (...) i oni u svoju praksu uvode (...) opjevavanje poezije sa-me, samoupitanost poezije, literarne elemente u literaturu, (...) sugeriranje čitanja označiteljske razine teksta.50 Razvidno je Malešovo avangardno otpi-sivanje prošlosti i utopistički zov budućnosne poetike uspostavljene “novim negacijama”. Uza sve to, popisani autoreferencijalni postupci odjek su još uvijek modernističkog (strukturalističkog) shvaćanja književnosti kao estet-

49 Usp. Jameson, Fredric, Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma, u: Postmoderna nova epoha ili zabluda, ur. Kuvačić, Ivan i Gvozden, Flego, Zagreb 1988, str. 187-232. i Eagleton, Terry: Iluzije postmodernizma, Novi Sad 1997.; u tom je smislu važno skrenuti pozornost na poticajnu raspravu o postmodernističkoj dekonstrukciji političkog uma koju Milanja donosi u zadnjem poglavlju knjige Slijepe pjege postmoderne. Njegovi se zaključci, proizašli dakako iz drugovrsnog načina obrade problema, u mnogome dodiruju s ovakvim čitanjem kvorumaških paradoksa. Postmodernistički (...) kinički otpor jest u kaotičnosti, parodiji, ironiji (...) kontrakulturnim pojavama, smijehu, duhovitosti, karnevalesknosti (...). [Milanja, Cvjetko: Slijepe pjege postmoderne, Zagreb 1996, str. 275.] Prema Milanji riječ je prije svega o praksi književnog raspisivanja, a ne o perspektivi znanstvenog usustavljivanja. Dajući kritički uvid u Derridaovo shvaćanje političnosti, autor zaključuje da je gotovo (...) nemoguće dubinsko fi lozofsko sondiranje političkog, koje bi trebalo dovesti do politički relevantna uvida, a da se ne uprljaju ruke politikom. U recentnim čitanjima prava i politike Derrida [Sila zakona: mistični temelj autoriteta, Novi Sad 1995. i Politike prijateljstva, Beograd 2001.] ustrajava baš na toj ideji. Osim toga, Keenanova rasprava [Keenan, Thomas: Fables of Responsibility: Abberations and Predicaments in Ethics and Politics, Stanford 1997.] o Derridaovu čitanju etike i politike polučuje gotovo iste rezultate. Odgovor na pitanje je li moguće izmaknuti škripcu politike odlaskom u neku zonu nepolitičnosti niječan je, ali on ne sprečava ustrajno oprobavanje “tvrdoće” granica koje politika nameće.50 Maleš, Branko: Fragmenti o mladom i najmlađem hrvatskom pjesništvu, Zbornik Off poezije, Zagreb 1979, str. 14.

30

skog rezervata koji sam sebe odražava u svojoj potpunoj savršenosti.51 U tom je smislu znakovito Brešićevo izravno upozorenje na ofašku potrebu za ins-titucionalnom potvrdom. Autor napominje kako se taj (...) naraštaj teško odriče viđene prakse časopisno-generacijskog diferenciranja (...).52 Unatoč stalnom prizivanju Derridaova gramatološkog obrata, Maleš je dvoznačan odnos smisla i njegove odgođenosti u pismu iznova sveo na samodostatnost pjesničke strukture koja u sebe propušta samo vlastiti zrcalni odraz. Rastrese-na materijalnost označitelja na kraju ne bi posredovala ništa više i ništa manje doli samu sebe. Bezrezervno razaranje kompozicijskih konvencija, institucije žanra, predmetnog sloja i uvriježenog poimanja lijepog u pjesmi nije se mog-lo ne odraziti i na “protočnost” književne komunikacije. Ionako malobrojna publika gubila je interes za svladavanje visoko dignutih tekstualnih prepreka. Za takvo stanje Maleš je optužio tradicionalno odgojenog čitatelja napomi-njući da su dva modela privida zbilje (tradicionalni i moderni, op. a.) (...) u oporbi.53 S Offom “prekid” je iznova na sceni suvremene hrvatske poezije, a stvarnost koja “nema razumijevanja” još jednom će morati pričekati neka bo-lja vremena.

U tom pogledu kvorumaši su preustrojem poetske funkcije pjesničke ko-munikacije54 jednim dijelom vratili “dignitet” i čitatelju i svakodnevlju. Mića-

51 Treba napomenuti da se Malešov modernizam odnosi na prvo razdoblje njegova rada iz vremena nastanka i objavljivanja knjige Tekst. Već u sljedećoj zbirci Praksa laži, a potom i u drugima, Maleš svoju poetiku razvija na tragu postmodernističke misli.52 Brešić, Vinko: Naraštaji i časopisi hrvatske književnosti 1968-90. u: Postmodernizam, iskustva jezika u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, Zagreb 2003, str. 45.53 Maleš, Branko: Fragmenti o mladom i najmlađem hrvatskom pjesništvu, Zbornik Off poezije, Zagreb 1979, str. 10.54 Bühlerovu prikazivačku funkciju Jakobson zamjenjuje referencijskom koja više nije usmjerena na fenomenalne predmete, nego na jezični kontekst njihova pojavljivanja. Do stvarnosti se dakle može doprijeti samo jezično uređenom i kodiranom komunikacijom. Međutim, dok referencijska funkcija ukazuje na posredovanje materijalne zbilje jezikom bez aktiviranja njegovih gramatičkih značenja, poetska funkcija govori o posredovanju gramatike jezika njim samim. Jakobson je to u više navrata formulirao kao “upravljenost na poruku” ili “upravljenost na izraz”. Dakle, jezik poezije zrcali odnose uspostavljene između elemenata vlastite strukture. Autorefl eksija zatvara savršeni krug, a gramatika se transcendentira. Poezija u tom smislu ne govori ni o čemu drugom osim o sebi samoj. Stvarnost nije predmet njezine komunikacijske djelatnosti; usp. Jakobson, Roman: Ogledi iz poetike, Beograd 1978, osobito poglavlja Šta je poezija?, Dominanta, Poezija gramatike i gramatika poezije; str. 105-119, 120-126 i 171-185.


31

nović je “priču” o tome ispleo parafrazom već spomenute i nadaleko čuvene Derridaove teze izvantekstualnost ne postoji55. Priznavanje svijeta kao teksta nije nešto što tekstu daje veću legitimnost ili svijetu oduzima na veličini, mis-teriju i značenju već je to otkrivanje znakovnog karaktera i jednog i drugog, njihove međusobne upućenosti, potreba ljudskog duha da odredi svoje mjesto u svijetu znakova, da pokuša otkriti svoju istinu.56 Ta je spoznaja barem dje-lomično odredila smjer kvorumaške tekstualne i pjesničke prakse. Ponajprije je riječ o nemogućnosti cjelovitog prikaza medijima umnožene zbilje, ali i o funkcionalizaciji subjekta u njezinoj diskurzivno raslojenoj pojavnosti. O to-me su iz različitih teorijskih perspektiva vrlo instruktivno pisali Linda Hutc-heon, Culler, Easthope, de Man, Jay, Marjorie Perloff i drugi.57 Tim ćemo se problemima više pozabaviti u idućim poglavljima.

Ovdje ipak treba iznova upozoriti da osviješteno kvorumaško propiti-vanje svijeta i subjekta kao učinaka različitih diskurzivnih i nediskurzivnih stratifi kacija, podvajanja, selektiranja, umnožavanja, oblikovanja, isključiva-nja itd. uvijek računa s nekim neobjašnjivim, neupisivim, ali konstitutivnim prijestupom. U studiji Politika postmodernizma Linda Hutcheon navodi da unatoč mnogim kritikama navodnog gubitka zanimanja za prikazivanje stvar-nosti postmodernistička i teorija i književna proizvodnja zajednički pokazuju (...) da je sve oduvijek (...) bilo “kulturalno”, uvijek posredovano reprezen-

55 Usp. Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 207 i 212.56 Mićanović, Miroslav: Svijet kao tekst, u: Četiri dimenzije sumnje, Matanović, Julijana, Bogišić, Vlaho, Mićanović, Miroslav, Bagić, Krešimir, Zagreb 1988, str. 359.57 Usp. Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989; Culler, Jonathan: Changes in the Study of the Lyric, u: Lyric Poetry Beyond New Criticism, Hošek, Chaviva, Parker, Patricia, Ithaca/London 1985, str. 38-54; Easthope, Anthony: Poetry as Discourse, London/New York 1983; De Man, Paul: Lyrical Voice in Contemporary Theory, u: Lyric Poetry Beyond New Criticism, Hošek, Chaviva, Parker, Patricia, Ithaca/London 1985, str. 55–72; De Man, Paul: Antropomorphism and Trop in Lyric, u: The Rhetoric of Romanticism, New York, 1984, str. 239-262; De Man, Paul: Problemi moderne kritike, Beograd 1975; Jay, Paul: Being in the Text, Self-representation from Wordsworth to Roland Barthes, London 1984; Perloff, Marjorie: From image to action: the return of story in postmodern poetry, u: The dance of the intelect, Cambridge 1985, str. 155-171; Perloff, Marjorie: Postmodernism and the impasse of lyric, u: The dance of the intelect, Cambridge 1985, str. 172-201; Perloff, Marjorie: Signs are Taken for Wonders, On Steve McCaffery’s ‘Lag’, u: Contemporary Poetry Meets Modern Theory, ur. Easthope, Anthony, O. Thompson, John, New York/London/Toronto/Sydney/Tokyo/Singapore 1991, str. 108-115.

32

tacijom.58 Do tih uvida autorica dolazi i preko Derridaovih radova koji su uporno ustrajavali na nužnosti paradoksalne logike predstavljanja i tragom Foucaultove problematizacije diskurzivnih funkcionalizacija (povijesne) spoznaje bez njezina posvemašnjeg odbacivanja. Postmodernistička teorija i književnost (...) sugeriraju da shvaćanja istine, referencije te nekulturalnog stvarnog nisu prestali postojati (...) nego da više nisu neproblematična pita-nja koja se uzimaju kao samoočigledna i samoopravdavajuća.59 Upućujući kritiku na Baudrillardovu adresu, Linda Hutcheon zaključuje da postmoder-na nije (...) izrođenje u ‘hiperrealnosti’ nego propitivanje onoga što realnost može značiti i kako je možemo spoznati.60 S tim u vezi, ambivalentna politika postmoderne reprezentacije, u odnosu prema realizmu i modernizmu, (...) de-naturalizira i realističku transparentnost i modernistički refl eksivni odgovor, čuvajući u isto vrijeme i jednom i drugom (na tipično sudioničkokritički na-čin) povijesno potvrđenu moć.61

Kvorumaški obrat prema stvarnosti i subjektu izveden je, u tom smislu, s ciljem osporavanja njihove bjelodane postojanosti, jasnoće i neupitnosti, ali ne i s nadom u “konačno rješenje”. Kvorumaši znaju da (...) svako prikaziva-nje ima svoju politiku62 (...) i da su i politika i prikazivanje u temelju izgradnje i društvenih i kulturnih sustava, pa svoju tekstualnu i pjesničku proizvodnju usmjeravaju prema dekonstrukciji najtvrdokornijih institucija diskurzivno oblikovanog svijeta: tradicije, subjekta, politike, ideologije, morala, znanja itd. Povrh toga, oni ne zapadaju, ponovimo, u neplodni konstruktivizam koji zatire svako postojanje neprikazane zbilje. Tematizirajući procijepe između nesumjerljivih krajnosti – fi kcije i fakcije, visoke kulture i popularne kulture, subjekta i drugoga, prikazivanja i neprikazivog, politike i etike, fi lozofi je i književnosti i sl. – kvorumaši svoju pjesničku potragu kompliciraju pitanjem o mogućnosti mišljenja “izvorne izvornosti”. Iz svakodnevice premrežene mnogobrojnim, često nesavladivim jezicima, iz društva umnoženih uloga autentičnost je zauvijek isključena, ali je istodobno, u deridaovskom smislu, prisutna kao diferancija (différance), esencijalna razlika odsutnosti i njezine prikazbe. Diskurzivni obrat kvorumaša u tom je smislu uzaludno i ustrajno

58 Hutcheon, Linda: The Politics of Postmodernism, London/New York 1991, str. 34.59 Isto. 60 Isto.61 Isto.62 Isto, str. 46.


33

forsiranje granice reprezentacijskih sustava koja se ipak može misliti samo prema diskursu, nikada izvan njega, crta iza koje ne stoluje neka opća ono-stranost, nego kulturalno i medijski proizvedena drugost. Ta je drugost rezul-tat beskonačnog djelovanja razlike ne prema prvom, nego prema “prvom kao dva”. Parafrazirajući Derridaa, jedan i jedan su barem tri.

Pojmovi s crticom

Paradokse koji obilježavaju kvorumašku tekstualnu i pjesničku praksu mo-guće je predočiti “pojmovima s crticom”. Oni u sebi združuju razlike koje se nikada ne razrješuju. Već je bilo riječi o cijepanjima identitet-razlika, poetika--autopoetika, a neki od preostalih “termina-nedoumica” na kojima se “teme-lji-proklizava” kvorumaški projekt jesu: prikazano-prikazivanje, fi kcija-nefi k-cija, priroda-kultura, subjekt-drugi, središte-rub, unutra-izvan, žanr-ne-žanr, modernizam-postmodernizam, izvorno-izvedeno, tekst-intertekst, teorija--književnost, popularno-elitno, brbljanje-tišina, punina-praznina, autentično--neautentično, etičko-političko itd. Pojedini spomenuti “pojmovi-odnosi” u kvorumaša funkcioniraju kao stvarni tematski ili formalni okvir ispisivanja. Međutim, budući da su mnogi međusobno srodni i otvaraju zajedničko polje problema, moguće ih je promatrati kroz prikaz triju ključnih dihotomija: pri-kazano-prikazivanje, subjekt-drugi, zbilja-diskurs. One odgovaraju uvodno spomenutim aporijama reprezentacije, uspostave identitetā i diskurzivnog usustavljivanja zbilje. U tom je poretku prikazano-prikazivanje paradigma koja natkriljuje, ali ne zakriva do kraja, preostale dvije. Smjer ovoga čitanja, i to treba posebno istaknuti, dakako nije samonikao. On svoj dug vraća, pri-je svih, Derridaovoj dekonstrukciji te Lacanovoj i Foucaultovoj genealogiji. Međutim, koncept “pojmova s crticom” treba zahvaliti Keenanu i njegovoj analizi kompleksa moć-znanje kod Foucaulta.63

Autor naime smatra da nerazmrsiv odnos između suprotnih termina proiz-lazi iz činjenice njihova istodobnog razdvajanja i spajanja u ekonomiji reto-rike paradoksa koja utjelovljuje međuigru tropa i njegovih stvarnih učinaka. Jezik je i znanje svijeta i djelovanje na svijet i u tom smislu crtica označava diskurzivni retorički škripac u kojemu se nalazi svatko tko pokušava odgo-

63 Keenan, Thomas: Fables of Responsibility: Abberations and Predicaments in Ethics and Politics, Stanford 1997, poglavlje The “Paradox” of Knowledge and Power: Foucault on the Bias, str. 134-174.

34

voriti na pitanje o porijeklu i njegovu pred-stavljanju, o etici u odnosu prema politici, o subjektu koji je već u pogledu drugog. Foucault je oblikovanjem spomenute polusloženice htio istaknuti da znanje, iako nema sposobnost obuz-dati moć, ne može biti formirano bez nje, ali i da moć, premda znanju neu-hvatljiva, može biti iskazana samo u njegovu obzoru.64 (Da to u Foucaulta nije izdvojen slučaj, potvrđuje oksimoronska sintagma “historijski a priori”. Nju Keenan doduše ne razmatra, ali se ona u Arheologiji znanja pojavljuje u istom svojstvu. Riječ je o analizi povijesnih uvjeta mogućnosti diskurzivne formacije koji joj u cijelosti ne pripadaju, ali se ipak pojavljuju kao proboj ili diskontinuitet na njegovim rasutim granicama.) Ono što obilježava “nelagodu dvojbe” razlika je koja se javlja u procesu uspostave i subjekata koji spozna-ju, i objekata što ih se spoznaje, i modaliteta spoznaje. Rascjep je jednostavno uvijek povezan s odnosima moći i znanja u diskursu jer sve što postoji mora biti potvrđeno u jeziku kao učinak diferenciranja, organiziranja, isključiva-nja, kao rezultat složenih radnji i tehnologija. Prema Keenanu (...) retoričnost govorne aktivnosti, što zahtijeva da se dvije radikalno različite geste (prva, iskazivanje, samo stvar izvedbe, prosuđivanje naprosto na osnovi postignuća ili neuspjeha; druga, iskazano, pitanje znanja, prosuđivanje na osnovi njezi-ne istinske vrijednosti) poklapaju u istom iskazu, stavlja teško breme na jezik koji iskaz mora artikulirati.65 Ambivalentna veza moći i znanja, performativa i konstativa, u samom je temelju diskursa kao uvjet mogućnosti i plod njego-vih činova. Ona je obilježje temeljnog podvajanja (a ono nije temeljno u me-tafi zičkom smislu) koje omogućuje sve druge različitosti i samo pojavljivanje svijeta kakav poznajemo. U tom smislu nema pravde bez prava ili subjekta bez objekta – jedno drugo s-tvara i u isto vrijeme ras-tvara. Zbog toga Keenan crticu čita kao (...) materijalno obilježje jednoga nečitljivog procijepa (...)66 koji, s jedne strane, pokreće iskaz što konstituira diskurs i daje mu privreme-nu stabilnost, a s druge, djeluje kao njegov destabilizator. U tom višestruko napetom prostoru nema sigurnosti i jednoznačnog odlučivanja. Etičke i poli-tičke posljedice ove heterogenosti ostavljamo zasad po strani.

64 Prije će trebati prihvatiti da (...) su moć i znanje izravno implicirani jedno drugim; da nema relacije moći bez korelativna ustanovljenja nekog područja znanja, ni znanja koje u isto vrijeme ne pretpostavlja i ne ustanovljuje relacije moći. [Foucault, Michel, Nadzor i kazna, rađanje zatvora, Zagreb 1994, str. 27.]65 Keenan, Thomas: Fables of Responsibility: Abberations and Predicaments in Ethics and Politics, Stanford 1997, str. 151.66 Isto, str. 154.


35

Krajnosti koje se, bez pokušaja pomirenja, na ovaj ili onaj način uvode u krug kvorumaške tekstualne i pjesničke (sada već možemo napisati tekstu-alno-pjesničke) prakse, dopuštaju nam da “oblikovanje nekog poretka nje-govim rastvaranjem” čitamo kao nezavršivi književni i misaoni projekt na-raštaja. Ono što izmiče prikazivanju, što destabilizira subjekt ili što diskurs isključuje sažimanjem svijeta – potisnuto, strano, neizrecivo, kontingentno, mnoštveno, drukčije, sablasno i sl. – kvorumaši prigrljuju kao paradoksalan, trajno izgubljen, predmet svojih autopoetičkih interesa. On se u raznorodnim oblicima i na različite načine u njihovim tekstovima-pjesmama oznakovljuje, materijalizira kao zazorna nužnost nezatvorivog bezdana što se, ponovimo još jednom, rastvara na granicama poetike i autopoetike, etike i politike, pri-rode i kulture, prikazanog i neprikazivog, subjekta i drugog, jezika i svijeta itd. Takav je tip “pjesničkoga mišljenja” srodan i Derridaovu čitanju suple-menta kao esencijalnog manjka u središtu naizgled autonomnih sustava, i Lacanovu upozoravanju da objekt malo a67 – himerični objekt poistovjećen s vlastitim gubitkom koji uzrokuje pokretanje referencijalne žudnje – funkci-onira kao temeljni nedostatak u simboličkome poretku i Foucaultovu razma-tranju “šupljina”, deformacija i diskontinuiteta kao konstitutivnih preduvjeta oblikovanja i privremene stabilnosti diskurzivnih formacija.

Spomenimo samo neke posebnije primjere u kvorumaškoj tekstualno--pjesničkoj praksi. Radikalna razlika između jezika politike i seksualnosti u Čegeca pokazuje se kao neko proturječno jedinstvo, nužan a nepojmljivi udio jednog u drugome. Granica prirode i kulture, izvanjskoga i unutarnjega, vlas-titoga i stranoga kod Bagića nije samo mjesto razdvajanja nego i ambivalent-nog prožimanja-u-podjeli različitih svjetova. Supkulturno se u opusu Rešic-kog čita kao nadomjestak kulturi koji se na koncu pokazuje kao slabo mjesto njezinih univerzalizacija. Kirin npr. uzima raskol, rascjep, rasap, puknuće, ra-dikalnu asimetriju kao jedini mogući način susretanja partnera u heteroseks-ualnoj vezi. Na formalnom planu rastakanje tipiziranih žanrovskih okvira do-gađa se u okviru zakona samoga žanra – žanr je uvijek već ne-žanr i obrnu-to. Predmetni sloj pjesama puni se gomilanjem raznorodnih motiva-znakova iz svakodnevice, što skončava posvemašnjim otuđenjem subjekta od vlastite

67 U francuskom objet (petit) a prema autre, što znači drugi. Prilikom uspostave subjekta ulaskom u mrežu Velikog Drugog (Autre) javlja se ostatak koji ne može biti uključen u simbolički poredak. To prazno mjesto u strukturi koje nikada ne može biti popunjeno paradoksalno omogućuje optjecaj njezina značenja.

36

okoline ili njegovom ravnodušnošću prema stalnim i zato besadržajnim pro-mjenama. Nemoguća egzistencija pokreće dakle subjekt na ustrajno egzisti-ranje. Uvijek je tu neki višak, cijep, razlika, manjak ili trag koji se nikada izravno ne pojavljuje, ali se ustrajno slijedi.

Tu taktiku “ciljanoga lutanja” Derrida prispodobljuje ovako: Odista je trag apsolutno izvorište smisla uopće. Ono što valja još jedanputa reći jest to da ne postoji apsolutno izvorište smisla općenito.68 Bezdanost paradoksalnih veza, aporetičnost “pojmova s crticom”, koja se u kontekstu kvorumaške tekst-ualno-pjesničke prakse nepopustljivo obnavlja, potrebno je dodatno usložniti širenjem obzora rasprave najavljenim problemom reprezentacije.

68 Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 87.


GRADNJA

APORIJE REPREZENTACIJE

(prikazano-prikazivanje)

Prikazano je uvijek već prikazivanje.

Jacques Derrida, O gramatologiji

Kvorumaška tekstualno-pjesnička praksa obilježena je paradoksom koji se nalazi u samom središtu problema jezičnog prikazivanja. Derrida – či-

ja su čitanja izrasla iz nepopustljiva obnavljanja tog pitanja – zagonetku re-prezentacije naziva opasnom zbrkom. U pomutnji koja pritom nastaje važno je promišljati nepojmljivu točku izvorišta kao njezino stalno fi guralno vraća-nje. Prapočetak je, prema Derridau, uvijek-već odražen i to ga naposljetku di-jeli u njemu samome. On je u trenutku prvog prikazivanja rascijepljen u sebi, obilježen dvosmjernim odnosom prema svojoj slici slike. Zbog toga Derrida i može kazati da sve počinje s pismom kao nadopisivanjem te temeljne razlike. U ovoj igri predstavljanja točka izvorišta postaje nepojmljivom. (...) Ono što je odraženo, u sebi sâmom se podvaja, a i ne samo kao dodavanje njegove sli-ke sebi. (...) Početak spekulacije postaje razlikom. Ono što se može promatra-ti nije jedno, i zakon dodavanja porijekla njegovoj predstavi, predmeta njego-voj slici, jest da su jedan i jedan barem tri.1 Drugi koji izvor gleda zapravo je treći što pasivno nastavlja početnu igru prikazivanja “bitka razlike”.

Jednom prilikom Bagić je napisao kako ga povremeno (...) progoni mi-sao da je taj šutljivi demon – jezik već predvidio (i usustavio) sve što je uopće

1 Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 87.

40

moguće reći, odnosno da su mu naše rečenice, misli, verbalne ekshibicije i, uostalom, kompletna literatura, samo simpatična predstava ribe uhvaćene u mrežu.2 Rečena misao zasigurno je nadahnuta Derridaovim “zamišljanjem” jezika prema kojemu smo mi uvijek već uhvaćeni u igru razlikovanja/pisma, a ona uvjetuje i subjekt i objekt i prirodu i kulturu i svaku drugu podjelu. Kvorumaška tekstualno-pjesnička praksa, svim svojim ispisivalačkim takti-kama (oblikovanje iskaza, odabir i obrada tema i motiva, strukturiranje pred-metne građe i njezino komponiranje u cjelinu, razmještanje lirskog subjekta, provođenje središnje zamisli itd.), problematizira zauzdavanje kontingentne, stalno gibajuće zbilje njezinim diskurzivnim funkcionalizacijama, kultural-nim i medijskim posredovanjima ili pak zakonima književnog predstavlja-nja. Pritom se zahvaća cijeli niz manje-više nerazmrsivih odnosa: ja-drugi, mediji-ideologija, politika-etika, popularno-elitno, književnost-fi lozofi ja i dr. Upućivanjem na proturječja u tim vezama kvorumaši dekonstruiraju tradi-cionalno osnaživane podjele znajući da je njihovo odbacivanje nemoguće. U tom naizgled jalovu poslu oni ipak ostavljaju prostor promjenama koje se neće pozivati na snagu neke nove nedvojbenosti. Važno je stoga pobliže rasvijetliti Derridaov dekonstrukcijski koncept i povezati ga s djelovanjem postmodernističke književnosti i postmodernom mišlju općenito, dakako u svjetlu politike i poetike prikazivanja.

Prikazivačke taktike razsvećivanja

Linda Hutcheon smatra da oblike prikazivanja koje postmodernistička knji-ževnost usvaja i troši te njezin odnos prema reprezentaciji u cjelini odlikuje osviještena političnost. Temeljni je interes postmodernizma denaturalizirati neke dominantne oblike našeg načina života; istaknuti da su oni entiteti koje nedvojbeno doživljavamo prirodnima (...) zapravo kulturalni, da smo ih proiz-veli, a ne da su nam dani.3 Ova je misao, zasigurno, u kvorumašku tekstual-no-pjesničku praksu upisana kao jedna od važnijih. Kvorumaši smatraju da su svi oblici prikazivanja osnaženi određenim (ideološkim) ciljevima – neprije-porna je njihova uključenost u državne uređaje i odnose moći. Kvorumaški projekt u potpunosti oživljava interes za prikazivanje društvenosti u najširem

2 Bagić, Krešimir: Ispunjavanje praznina, [Intervju], Quorum, broj 4, Zagreb 1997, str. 11-12.3 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 2.

GRADNJA • Aporije reprezentacije

41

smislu, od njegove institucionalne hijerarhizacije do privatnosti. Istodobno on propituje načine vlastite upletenosti u primjerice vladajući ekonomski sustav, obrazovnu politiku ili službenu povijest uzdrmavajući i autonomiju književ-nosti i tim diskursima iznesena “opća znanja”. Riječima Linde Hutcheon, kvo-rumaški projekt radi na (...) dedoksifi ciranju (de-doxify) naših kulturnih pri-kazbi i njihovih neporecivih političkih nanosa (...)4, a to je čin čiji se impuls teško može razdvojiti od dekonstrukcije i poststrukturalističkih teorija.

Upravo je, prema Derridau, stalni zadatak kritičkog mišljenja rastvaranje i “razsvećivanje” logocentričkih sustava u kojima je smisao prisutan, objaš-njiv i cjelovit sam po sebi. Bilo koji poredak zasnovan na metafi zičkoj pret-postavci ultimativno se poziva na kakav onostrani autoritet koji je potpuno izvan društvenih, kulturnih, vjerskih ili političkih razlika. Nepomirljive su-protnosti privode se mjestu “apsolutne” moći i “neporecivog” znanja ne bi li se stabilizirao njihov uznemirujući razlikovni potencijal. Derridaovo “pomno čitanje” uspostave fenomenološkog jezika kod Husserla5 zapravo je začetak politike dekonstrukcije što retoriku prikazivanja smješta na “izvor” autoro-va rada. Pojam pisma, koji se konfrontira pojmu glasa kao donositelju posve transparentnog referenta, razgrađuje mogućnost monolitne istine i njezine izravne spoznaje, ali ponovimo, bez njihova jednoznačnog odbacivanja.

Ograničavanje ontologije: deridaovski usadak

U Glasu i fenomenu Derrida se prihvaća zadatka preinake Husserlove pos-tavke o mogućnosti proniknuća istine života pomoću nužanog procesa pri-kazivanja, pri čemu bi jezik bio apriorni izvor spoznaje.6 Reprezentacija nije proces izravnog i idealnog utiskivanja bitka ili bića u medij, nego prije svega njihovo ustrajno proizvođenje.7 Imajući u vidu napor fenomenologije da u

4 Isto, str. 4.5 Derrida, Jacques: Glas i fenomen, Beograd 1989.6 Te su ideje mahom razvijane u kasnijim Husserlovim radovima.7 Na drugim mjestima Derrida stalno ističe ekonomski status pojma différance. Prema navodu iz O gramatologiji bivstvujuće i bitak, ontičko i ontološko (...) bili bi u izvornom smislu izvedenice s obzirom na razliku. Différance određuje proizvodnju diferiranja u dvostrukom smislu ove riječi. [Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 35.] Culler navodi da différance označuje i (...) “pasivnu” razliku koja već postoji kao uvjet označivanja, i čin razlikovanja koji proizvodi razlike. [Culler, Jonathan: O dekonstrukciji, Zagreb 1991, str. 83.] Dekonstruirajući de Saussureovu opreku jezik-govor, Derrida ističe prvotnu moć pisma

42

procesu dosezanja eidetske stvarnosti iznađe esencijalni prikazivački meha-nizam, Derrida u svojoj analizi polazi od Husserlova paradoksalnog povrat-ka društvenosti jezika upravo kroz redukciju društvenog i jezičnog iskustva. Prema Husserlu transcendentalni je subjekt radikalno različit od ljudskog i prirodnog, a on također, ističe Derrida, nikada ni po čemu nije njegovo drugo, (...) metafi zička ili formalna utvara empirijskog ja. Rečena je (...) razlika koja ipak, ne čineći ništa drugačijim, mijenja sve znakove i o kojoj jedinoj ovisi mogućnost transcendentalnog pitanja. (...) Temeljna razlika, dakle, bez koje ni jedna druga razlika u svijetu ne bi imala smisla niti izgleda da se pojavi kao takva.8 Ta je diferancija, prema rečenom, već unaprijed upisana u sustav transcendentalne fenomenologije. Ona doduše omogućuje mišljenje onostra-nog, ali samo kroz iskustvo mundalnog i obrnuto. Paralelizam svjetova, koji Husserl želi poništiti u jednome, Derrida razdvaja praznim prostorom pasivne i krhke različitosti (Derrida), a ona ne dopušta apsolutno preklapanje. (Taj će procijep i kvorumašima poslužiti kao stalno mjesto referencije, nagovještaj neprikazivog, neko onkraj prikazivanja koje nije ništa drugo doli učinak ne-dostatnosti, manjkavosti, granice inherentne samoj reprezentaciji.)

Pitanje čiste transcendentalne razlike između eidetske “slike” jezika i njezine povijesne realizacije – što je krizno mjesto huserlovske fenomeno-logije – privodi se dakle analizi upisa metode u temeljnu strukturu postoja-nja. Pritom nije riječ samo o dekonstrukciji logocentričke prisutnosti smisla u glasu.9 Derrida je pokazao kako se za fenomenologiju konstitutivna razli-ka između bitka i svijeta, jednom upisana u jezik i njime artikulirana, više ne može bez ostatka prebrisati pojmom univerzalne i apsolutne predočivos-ti koja bi usto trebala biti predjezična ili nejezična. Time on naviješta razra-du vlastite ideje pisma. Naravno, ono što je primjereno glasu primjereno je i jeziku riječi, jeziku konstituisanom od jedinica – za koje se vjerovalo da su nesvodive, nerastavljive – koje stapaju označeni pojam sa označiteljskim

u kojemu je prikazivanje uvijek već počelo. [Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, poglavlje Lingvistika i gramatologija, str. 39-98.] Dekonstruirajući pak Rousseauov opasni suplement, Derrida piše da je prije čiste punine prirodnog izvora na snazi neograničeni proces zamjenjivanja. [Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, poglavlje Taj opasni nadomjestak, str. 185-214.]8 Derrida, Jacques: Glas i fenomen, Beograd 1989, str. 38.9 Fenomenološki glas bio bi ono oduhovljeno tijelo koje ne prestaje da govori i da bude pri sebi – da se čuje/razumije (s’entendre) – u odsutnosti svijeta. Isto, str. 40.


43

“foničnim kompleksom”.10 Pažljivom analizom pojmovnog aparata Husser-lova fenomenološki pojmljenog prikazivanja, Derrida pokazuje da se neokr-njena jasnoća iskaza uspostavlja tek u trenutku suspendiranja odnosa prema nekome izvan. Esencijalni jezik, dakle, predmete eidetske zbilje “govori” na osnovi njihove mundalne razlike. Pritom je u pitanju dakako struktura samog znaka, znaka biti-umjesto-nečega, znaka upućivanja. Ona je u temelju Hus-serlove fi lozofi je, ali ju, napominje Derrida, on u žurbi potiskuje.11 (Kada je u pitanju tematiziranje označavanja u kulturi i društvu, kvorumaška tekstualno--pjesnička praksa uspostavlja se sukladno Derridaovu mišljenju. Razlikova-nje je shvaćeno kao temeljni proces gradnje svjetova – riječ je o prikazivanju, zastupanju, uprisutnjavanju, isključivanju kao učincima nekog esencijalnog diferenciranja. Kvorumaši, u tom pogledu, upućuju čak i na opću semiotizi-ranost prirode koja svoj znakovni karakter duguje postavljanjem u dvoznačnu vezu s ne-prirodom.)

Slijedeći motiv diferenciranja prozirnog iskaza prema nekom neprozir-nom izvan, Derrida detaljno rastvara problem fenomenološke redukcije. Ona se uspostavlja u tijeku binarizacije znakova – mundalno vs. transcendentalno, pojmovno vs. izvorno itd. – što je čin diskurzivne naravi par excellence, a ko-jega se paradoksalno mora staviti u zagrade ne bi li se raskrio preddiskurzivni sloj smisla.12 Idealan jezik, prema Derridau, bio bi onaj koji bi se odvijao u savršenoj tišini monološke svijesti. U tom prostoru postoji samo zamišljanje riječi (...) koje je apsolutno izvjesno i sebi prisutno kao doživljaj.13 Upozo-ravajući na činjenicu da je, prema Husserlu, fenomenološki doživljaj podvo-jen između izvjesnih zbiljskih elemenata koji pripadaju svijesti i njegova noetičkog sadržaja, smisla, nezbiljske komponente, Derrida zaključuje da je i sama irealnost unutrašnjeg diskursa jedna (...) veoma izdiferencirana struk-

10 Isto, str. 40-41.11 Tu je ideju Derrida razvijao i drugdje u svojem radu. Ona je povezana s pojmom traga ili pra-traga. Trag nije samo gubitak izvorišta, nego (...) hoće reći da izvorište čak nije iščezlo, nego je uvijek bilo određeno vraćanjem ka ne-izvorištu, tragu koji na taj način postaje izvorištem izvorišta. [Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 82.] Drugim riječima, da bi bitak mogao biti shvaćen kao bitak, on se mora usporediti s ne-bitkom. To je temeljno podvajanje koje već postoji u pisanju početka.12 Rečena spoznaja Derridaa navodi i na dekonstruiranje Husserlova isključivanja tjelesne gestualnosti iz voljnog iskaza, što ukazuje na novo binarno logocentričko podvajanje duša/tijelo, čisti voljni iskaz/neoznačavajuća gesta. 13 Derrida, Jacques: Glas i fenomen, Beograd 1989, str. 66.

44

tura.14 Dakle, čak i kada je prapočetak u pitanju, a o tome je već bilo riječi, (...) sve započinje reprezentacijom15 (...), prilaženjem oznake/prefi ksa “re-” nekoj izvornoj “prezentaciji” kao razlika.

Derrida dakle dekonstruira metafi zičko podržavanje razlike između stvarnosti i njezina predstavljanja, čime se dakako čuva prisutnost izvora u izvedenosti, drugotnosti znaka. Taj potez on čita kao brisanje same prirode znaka, njegove nesvodive razlike i ponovljivosti, tvrdeći da je (...) neogra-ničen proces zamjenjivanja svagda već dokidao prisustvo, upisivao u njega svijet ponavljanja i podvostručavanja.16 Zadnje je osobito važno jer se upravo (...) prisutnost prisutnog izvodi iz ponavljanja.17 Izvor je dakle izvor paradok-salno samo ako se može usporediti s vlastitom neizvornom re-prezentacijom, pri-kazivanjem. Eidetska zbilja u tom slučaju ovisi o vlastitoj ponovljivosti, dakle, eksplicitno o materijalnom djelovanju označavanja. (Ne treba posebno napominjati da kvorumaši i u izvedbi svojih tekstova-pjesama i pri odabiru njihovih tema pomno pletu nerazmrsivu mrežu plagijata, kopija, citata, do-dataka, semplova, mutiranih i recikliranih oblika i pojmova, odjeka i utjecaja – što je ponavljanje ponovljivih znakova u najširem smislu. To “repanje” nije samo plod utjecaja sveprožimajućih medija i njihova nezaustavljivog otkliza-vanja u najsitnije pore života, pa i u književnost, nego je, općenito uzevši, po-vezano s hitnošću beskonačne rekontekstualizacije značenja, koja je “čvrsto” jamstvo ukidanja transcendentalnog označavanja, nekovrsna sigurnost nesi-gurnosti. Stalno premještanje okvira ne dopušta da se djelatna ovlast bilo ko-je instancije teksta ili društva “pobezgriješi” ili “mumifi cira”. Čin neprekid-nog uokviravanja dakako ima svoj odjek kako u pitanjima književne aksiolo-gije, recepcije ili uspostave žanra, tako i u stvarima koje se dotiču društvene odgovornosti, moći, znanja i moralnih vrijednosti.)

Rezimirajući Husserlovu argumentaciju, Derrida zaključuje da su pri-sutnost subjekta i doživljaja u jednome – bez potrebe prikazivanja koje bi u tom slučaju bilo besmisleno i nesvrhovito – za fenomenološku analizu apso-lutno izvjesni i nužni. Ta samoprisutnost kao (...) ne-razlika u identičnosti (...), prema Derridau, (...) ne sadrži samo zagonetku pojavljivanja nekog bića

14 Isto, str. 68.15 Isto, [Bilješka 3], str. 67.16 Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 213.17 Derrida, Jacques: Glas i fenomen, Beograd 1989, str. 73.


45

u apsolutnoj blizini samog sebe, (...) nego (...) označava vremensku suštinu ove blizine, što nikako ne pridonosi razrješenju zagonetke. Samoprisutnost doživljaja mora se stvarati u sadašnjosti shvaćenoj kao sada.18 Tom se poput trenutka nedjeljivom sadašnjošću “navješćuje” pojam différance.

Čitanje Derrida nastavlja rastvaranjem samoprisutnosti pojmljene me-haničkom ili prostornom metaforom punktualnosti, suprotnošću postojane forme/ideje i promjenjive materije/potencije na kojoj počiva cijela zapadna metafi zika od Platona do Husserla.19 Derrida želi istaknuti da je svako opa-žanje prije svega model neopažanja – nemogućnost da se opazi izvor, da se temelj spozna u opažanju izravno i da se uopće misli njegov smisao kao pu-noća. Izvor je uvijek neprisutan, a upravo odnos prema njemu kao odsutnosti i razlici omogućuje stalno-obnavljajuće iskrsavanje prisutnosti. Naznačena relacija dekonstruira huserlovsku samoidentičnost u samoj njezinoj osnovi. Upravo mogućnost ponavljanja neprisutne razlike u najopćenitijem obliku kao trag izvora (...) jest mogućnost koja ne samo da mora nastanjivati čistu aktualnost ovoga sada, već je mora konstituisati istim kretanjem rAzlike (dif-férence) koju uvodi. Takav trag je (...) izvorniji od same fenomenološke izvor-nosti.20 Derrida stoga ističe da se u temelju svakog opažaja nalazi mogućnost refl eksije, a to se može objasniti samo ako izvorna prisutnost već ima upisanu neidentičnost kao razliku prema samoj sebi. (Mišljenje sustava razlika i bes-konačnog rada razlikovanja, kako u prostoru književnog teksta tako i u pro-

18 Isto, str. 78.19 U tom smislu Derrida nalaže da se (...) prisutnost opažene sadašnjosti može pojaviti samo u onoj mjeri u kojoj se kontinuirano sastavlja sa neprisutnošću, neopažanjem (...). (str. 83.) Postoji jedno trajanje u trenu oka; i ono zatvara oko. Ova drugost je, štaviše, uslov prisutnosti, uslov prezentacije (...) prije svih podvajanja koja u njima mogu nastati. Razlika (...) između primarnog i sekundarnog sjećanja nije – kao što je to htio Husserl – radikalna razlika između opažanja i neopažanja, već razlika između dvije modifi kacije neopažanja. Isto, str. 84. 20 Isto, str. 85. U O gramatologiji Derrida daje opširan opis traga. Odsustvo jednog drugog ovdje i sada, jednog drugog transcendentalnog prisustva, jednog drugog početka svijeta koji se javlja kao takav i koji se pokazuje kao apsolutno odsustvo u prisustvu traga nije metafi zički izraz (...). [Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 63.] Trag prema Derridau dolazi prije bivstvujućeg kao prisutnost, ali je njegovo kretanje skriveno. On je nepojmljivi, ali za svijet konstitutivni nedostatak. Po svojoj je strukturi ambivalentan – i duhovan i tjelesan, i prirodan i kulturalan. Derrida piše da sve započinje tragom, a prvobitni trag ne postoji. Nečuvena razlika između onoga što se pojavljuje i pojavljivanja (...) jest uvjet svih drugih razlika, svih drugih tragova, i ona je sâma već trag. [Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, str. 87.]

46

storu kulture i društva, provodna je nit kvorumaške tekstualnosti. Primjerice, subjekt od drugoga nije samo razdvojen razlikom, nego to podvajanje, za-zornu silu tuđega, pounutarnjuje kao izglobljeno, podijeljeno težište vlastite individualnosti. Struktura značenja kod kvorumaša zbog toga nije jednostav-no polarizirana – između krajnosti je provedena stalna neodlučiva napetost. Subjekt je dakle istodobno i uposebljen i determiniran, i razvlašten od smisla i moći i u njihovu posjedu – vječna oscilacija, utvrđivanje položaja i bijeg u nepoznato.)

“Slamajući” Husserlov pokušaj upisivanja istine izvora u foničku struk-turu glasa, Derrida još jednom napominje da se rad razlikovanja pojavljuje u samom pra-događaju. Prema fenomenologiji, smisao se u glasu oživljava bez posredovanja i u tome je njegov (prividni) transcendentalni dignitet. Označe-no je neposredno prisutno jer materijalno tijelo označitelja u istom trenutku njihove objave nestaje. Međutim, to preklapanje smisla i govora pokazuje se mogućim jedino ako su govor, pa dakle i sam smisao, ponovljivi u znaku. I govor je niz označitelja čija razlika omogućuje izvedbu značenja. Pismo usto može biti pridodano govoru samo ako je i govor određen pismom, ako u sebi ima “nešto od pisma”. Pismo se pak kao nadomjestak govoru može pojavi-ti jedino uz uvjet da i govoru-punini-smisla nešto nedostaje, da i njega treba nadomjestiti.21 Sve to navodi Derridaa da govoru pripiše odlike pisma, štovi-še da u utrobi govora i mišljenja prepozna učinke čiste označiteljske razlike. Mada razliku potpuno potiskuje u izvanjskost označitelja, Husserl nije mogao a da ne prizna njezino djelovanje u izvorištu smisla i prisutnosti. Autoafekci-ja kao djelatnost glasa pretpostavlja da čista razlika dijeli samoprisutnost. U ovoj čistoj razlici ukorijenjena je mogućnost svega onoga za šta se smatralo da može biti isključeno iz autoafekcije: prostora, izvanjskosti, svijeta, tijela itd.22 Upravo zbog toga nije moguća čista transcendentalna redukcija. Preos-taje samo kretanje diferancije, što prema Derridau uvjetuje samoidentičnost izvora (...) kao odnos prema sebi unutar samorazlikovanja: ona proizvodi istost kao neidentičnost.23

To je polazište s kojeg Derrida govori o tragu. Izvornost samoprisutne sadašnjosti konstituira se u razlici i mogućnosti (...) retencionalnog traga.

21 O pismu kao suplementu govora usp. Derrida, Jacques: O gramatologiji, Sarajevo 1976, poglavlje Taj opasni nadomjestak, str. 185-214.22 Derrida, Jacques: Glas i fenomen, Beograd 1989, str. 96. 23 Isto, str. 97.


47

Ona je uvijek već jedan trag.24 Derrida ne želi izvor poistovjetiti s tragom, dakle kazati “izvor je trag”, nego istaknuti činjenicu da izvor jest izvorno trag, da ga se mora misliti polazeći od neprisutnog traga kao razlike. Ukratko, izvor možemo spoznati jedino s odgodom i pomakom u znaku, u tragu znaka koji je od njega različit, njegovo drugo, i koje ga tom razlikom i drugotnošću uspostavlja kao neizvoran izvor. U tom smislu moramo ponoviti da odnos “pismo suplement govora” valja čitati kao izvorni nedostatak izvora.25

Nadopunjavanje izvora je, shvaćeno prema Derridau, différance, (...) dje-latnost razlikovanja koja ujedno cijepa i odgađa prisutnost, podvrgavajući je u isti mah izvornom dijeljenju i izvornom odlaganju. (...) Nadomještajuća razlika jest namjesnik prisutnosti koja samoj sebi izvorno nedostaje.26 Para-doksalnu strukturu dopune Derrida defi nira kao neku mogućnost koja (...) sa zakašnjenjem proizvodi ono čemu tek treba da se pridoda.27 Odsutnost sama je ono što konstituira strukturu značenja uopće. Od subjekta se zato traži, što je dakako i poznati Lacanov motiv, da bude radikalno neprisutan u trenutku samoizricanja. To je jedini uvjet mogućnosti njegova pojavljivanja. (Kvoru-maški projekt u cjelini pokazuje stalni interes za (samo)razgradnju onih struk-tura koje su naoko čvrste i postojane. Način na koji kvorumaši čitaju/pišu svijet doista je srodan deridaovskom – pokazuje se radikalna sumnja prema cjelovitosti i samodovoljnosti kulture, prošlosti, identiteta, društva, morala, politike i sl. Tko je u posjedu znanja, a tko nema pristupa tome blagu, prema kvorumašima, ideološko je a ne pedagoško pitanje. Ono što je rubno i nevaž-

24 Isto, str. 98.25 Johnson navodi da je trag dinamička struktura – više je kretanje i protega prema budućnosti, nego supstancija i ponavljanje prošlosti. On je u tom smislu uvijek već različit od sebe samoga jer nema originalnoga supstancijalnog traga. Prema Derridau bez (...) ponavljanja u minimalnoj jedinici temporalnog iskustva, bez traga koji ponavlja drugo kao drugo u istom, nijedna razlika ne bi mogla obaviti svoj rad i nijedno se značenje ne bi moglo pojaviti. Trag je (...) čisto kretanje koje proizvodi razliku, on nije ovisan o nekoj osjetilnoj mnoštvenosti, nego je upravo (...) uvjet te mnoštvenosti. [Navod prema Johnson, str. 43-44.] Johnson smatra da razvoj ljudskih oblika, u tom smislu, ovisi o kontinuiranju i modulaciji traga koji prethodi svemu živom kao granica prema neživom te je uvjet pojavljivanja svijeta u stalnom ponavljanju raskida. Međutim, koncepcija pisanja/traga/diferancije, itd. kao prisutne neprisutnosti nema ništa zajedničko s fi lozofskim transcendentalizmom jer je i ona sama razlika između čiste strukturalne uzročnosti i njezine povijesne realizacije; Johnson, Christopher: Derrida, New York 1999, posebno str. 49-58.26 Derrida, Jacques: Glas i fenomen, Beograd 1989, str. 103.27 Isto.

48

no, u kvorumaškim tekstovima-pjesmama, za čas se preobraća u središnje i presudno da bi se ogolili mehanizmi nasilnog odbacivanja. Uvriježeno po-našanje i mišljenje, povezani s trajnim vrijednostima zajednice, kvorumaši prikazuju kao okorjele predrasude bez kojih se zajednica doduše ne može zamisliti. Institucije, poput književnosti, izložene u svojem ideologiziranom liku, ne odbacuju, nego ih samo dobro “prodrmavaju”. Kvorumaški projekt u “normalno” gotovo uvijek uračunava perverzno, kodifi cirani nauk o bilo če-mu promatra kao posljedicu zaboravljene pogreške, a u fi kciji otkriva zastra-šujuću moć djelovanja na stvarnost itd.)

Dekonstrukciju Husserlova pokušaja uspostave čiste refl eksije Derrida završava razmatranjem pojma arhi-pisma. Taj vremensko-prostorni kontinu-um, jer je polje čiste razlike, neotklonjiva suplementarnost, subjekt istodobno isključuje iz sebe te biva uvjetom njegova pojavljivanja – neizvorni izvor. S tim je povezana Derridaova zaključna teza da nema povijesti bez pisma – na djelu je oduvijek upisivanje razlike između izvora i njegove odgođeno-po-maknute prikazbe. Umjesto da se promatra u svojoj punoj prisutnosti, temelj uvijek izmiče. Zato Derrida arhi-pismo defi nira kao nespoznatljivu razliku izvora i dopune, smisla i odgode. Pokušaj premošćivanja transcendentalne razlike uslijed toga se pokazuje kao njezin povratni upis u misao same fe-nomenologije čime je onemogućeno uspostavljanje potpuno transparentne refl eksije. Pritom je od presudne važnosti istaknuti da Derridaovo čitanje Husserla ne izlazi iz pojmovnih okvira fenomenologije. Time se želi pokazati kako uzdrmavanje struktura logocentričkog mišljenja ne zasniva, na zgarištu stare, novu metafi ziku.

Zbilja kao interpretativno iskustvo

Važnost Derridaove dekonstrukcije Husserlova transcendentalnog jezika, upravo zbog temeljita uzdrmavanja njegove referencijalne funkcije, nemjer-ljiva je s obzirom na obrasce postmodernističkog prikazivanja. U Pismu ja-panskom prijatelju Derrida je nastojao pobliže objasniti dekonstrukciju. Ona nije ni analitički pojam, ni kritička operacija, ni ime za metodologiju, nego (...) zauzima mjesto, ona je neki događaj koji ne čeka oslobođenje, svjesnost ili uspostavu subjekta. Dekonstrukcija (...) dekonstruira sebe samu (...), ona je u dekonstruiranju (...), gubi svoju konstrukciju.28

28 Derrida, Jacques: Letter to a Japanese Friend, u: Literary Theories a Reader and Guide, ur. Wolfreys, Julian, New York 1999, str. 285-286.


49

Dekonstrukciju je, dakle, nemoguće defi nirati. Ipak, njezin je zadatak aktivirati i dopustiti govor drugoga. Tijekom čitanja ona slijedi obrise teksta i postaje njegov dio. Dekonstrukcija ne interpretira, nego ostavlja tragove svojih učinaka. Usto, pokazuje uzorke binarnoga logocentričkog podvajanja i upletenosti ideologije u taj postupak. Nadalje, raskrinkava hegemonijske metode isključivanja i marginaliziranja bez vjere u njihovo završno ukidanje. Dekonstrukcija propituje legitimnost svakoga zatvorenog sustava upozora-vajući na neprincipijelne postupke njegova “pročišćavanja”. Ona je govor o tekstualnom iskustvu svijeta i o beskonačnom kontekstualiziranju značenja. Predmete promatranja otvara društvenom, povijesnom i političkom konteks-tu koji je također tekstualan. Culler napominje da (...) dekonstruirati kakav diskurs znači pokazati kako to on podriva fi lozofi ju koju brani ili pak hijerar-hijske opreke na kojima počiva, a to se pokazuje prepoznavanjem u tekstu re-toričkih operacija koje proizvode pretpostavljeni temelj dokazivanja, ključni pojam ili premisu.29 Na koncu, Derrida piše: (...) svaka rečenica oblika ‘de-konstrukcija je x’ ili ‘dekonstrukcija nije x’ a priori promašuje stvar, jer (...) ‘dekonstrukcija’ je upravo ograničavanje ontologije i iznad svega treće oso-be koja predstavlja upozorenje: S je P.30

Postmodernistička književnost, kako je ovdje shvaćamo, upravo je rad na “ograničavanju ontologije”. Kvorumaški projekt, budući da u sebi nosi pa-radoksalni dekonstrukcijski zamah stalnog samouspostavljanja u rušenju bez izvjesnosti završetka, podupire (...) osporavanje onih sustava pomoću kojih obično unifi ciramo i uređujemo (i usklađujemo) sva proturječja tako da bis-mo ih učinili prikladnima.31 Postavljanje pitanja o prikazivanju općenito – o važnosti mjesta iz kojih se prikazuje, o snazi prikaza, o svjesnim i nesvjes-nim isključivanjima/uključivanjima koga ili čega iz/u prikaz, o prikazivanju prikaza kao bezazlene fi kcije, o prikazivanju prikaza kao jednoznačne istine, i prije svega o dvojbama koje uvijek nakon odgovora ostaju neizrečene – ne može se smatrati samo knjiškom igrarijom, nego taktičkom operacijom koja nagriza zdravorazumsku logiku i ideološke sustave koji je pothranjuju.

29 Culler, Jonathan: O dekonstrukciji, Zagreb 1991, str. 74.30 Derrida, Jacques: Letter to a Japanese Friend, u: Literary Theories a Reader and Guide, ur. Wolfreys, Julian, New York 1999, str. 285-286.31 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. X.

50

Kvorumaška je tekstualno-pjesnička praksa – barem u svojoj jezgri (ako je uopće prikladno govoriti o nekom nukleusu toga raspršenog polja) – odre-đena postmodernističkim prikazivanjem, a njezina se estetika u tom smislu može čitati kao kritika vladavine jednog načela u najširem smislu. Kako su društvo, kultura i odnosi subordinacije uspostavljeni među pojedincima i sku-pinama posljedica predstavljanja, njihovi uređaji posjeduju veliku moć “nor-maliziranja“ vrijednosti. Imajući u vidu taj hegemonijski učinak “jezičnog stroja”, kvorumaški projekt liotarovski ustrajava na razgradnji metanaracija32, a pritom je presudno razumijevanje politike prikazivanja i njome oblikovanih ideologijskih interesa. U tom je smislu važna činjenica na koju upućuje Linda Hutcheon – postmodernističko prikazivanje postaje (...) istraživanje načina kojima naracije (...) strukturiraju naše viđenje nas samih i kojima mi konstrui-ramo ideju sebstva u sadašnjosti i prošlosti.33 Paradoksalnost postmoderniz-ma autorica općenito nalazi u priznavanju njegove upletenosti u postavke koje pokušava osporiti. Slično tome i kvorumaši npr. istražuju načine tvorbe individualnosti u tiskanim i elektronskim medijima, glazbi, književnosti, fi l-mu, povijesti ili politici, otkrivajući pritom kumulativno djelovanje njihovih jezika i u svojemu. Prikazivanje se tako ne otuđuje od prikazanog sadržaja ili od mjesta s kojeg se upućuje, nego u njih u potpunosti uranja ne bi li se obja-vila problematičnost svakog pa i vlastitog gledišta.

32 Svođenje fl uktuirajuće kontingentne zbilje u okvir univerzalne povijesti čovječanstva temeljno je obilježje moderne epohe. Lyotard smatra da su velike priče – poput dijalektike i emancipacije razumskog, hermeneutike, individualnosti, društvenog napretka, kulturne teleologije, itd. – usko povezane s projektom zapadne metafi zike, a on je, znamo to još od Nietzschea, zahvaljujući u njega upisanom kodu (samo)uništenja, u stalnom opadanju. U stvarnosti čovječanstva legitimirajuće su metanaracije – od mitskih koje oblikuju predindustrijska društva do logičkih s utjecajem na moderna – pokazale lice totalitarnog užasa. Opće oslobođenje prema Lyotardu ideološki je put prema najgorim zvjerstvima, čemu je nacizam zorna potvrda. Upravo stoga, obnovu modernističkog projekta i regulativnoga logičkog uma nije moguće spasiti bez utjecaja arhetipskog ozakonjenja, kojem dakako izmiče raznorodnost nasilu isključivanih diskurzivnih igara. Taj je previd otvorio ponor u koji se strmoglavila moderna. Upravo je to put kvorumaša – izbjeći nasilje ozakonjenja i usustavljivanja polja općom poetikom, stilom ili teorijskom koncepcijom. Oni su, već je o tome bilo riječi, napustili radikalniji oblik tekstualnog konkretizma ofaša ne bi li umekšali njegovu legitimirajuću snagu. U onoj mjeri u kojoj i Lyotardova koncepcija postmodernizma – skrivajući svoju slijepu točku raskida s esencijalizmom metanaracija – zapada u imanentno modernističke poteškoće, kvorumaši vatimovski i deridaovski shvaćaju da su dio projekta (moderne) koji pokušavaju rastvoriti.33 Hutcheon, Linda: The Politics of Postmodernism, London/New York 1991, str. 7.


51

Stvarnost se, ponovimo, može spoznati jedino svojim jezičnim prika-zima, sustavima znakova organiziranima u diskurse. Međutim, kvorumaška tekstualno-pjesnička praksa nije jednostavno banalno prepisivanje i perpetui-ranje rečene teze, nego isticanje proturječja što se javlja prilikom pokušaja uspostave kakva reprezentativnog zakona ili značenja. Zadani kulturni i društ-veni okviri, želimo li to reći uz de Manovu pomoć, retorički su i fi guralno ustrojeni, a samim time i podložni prevrednovanju i novom uokviravanju. U tom smislu ni Althusserova misao o ideološkoj interpelaciji subjekta u ulo-gu koja mu je dana (subjektovo krivo prepoznavanje poziva drugog) nije u cijelosti točna jer podrazumijeva završivost procesa identifi kacije. Međutim, i sam je simbolički poredak socijalnih funkcija nekonzistentna struktura pa je prikaz subjekta zapravo obilježen onim manjkom koji popunjava odazi-vanjem drugome. Ovu ćemo temu šire elaborirati kasnije, a sada ćemo samo podsjetiti na jednu u tom smislu znakovitu Derridaovu izjavu. (...) Ono čemu sam dao ime ‘tekst‘ implicira sve strukture koje nazivamo ‘realnim‘, ‘eko-nomskim‘, ‘historijskim‘, društvenoinstitucionalnim, ukratko: sve moguće re-ferente. Drugi način da se još jednom iznova prisjetimo da ‘izvantekstualnost ne postoji‘. To ne znači da su svi referenti obustavljeni, opovrgnuti ili zatvore-ni u knjigu (...) No, to znači da svaki referent kao i sveukupna zbilja ima struk-turu diferencijalnog traga i da nitko ne može referirati na to ‘zbiljsko’ osim u smislu interpretativnog iskustva.34 Ako se, s tim u vezi, prisjetimo de Mano-vih izvoda o tropološkoj ustrojenosti sveukupne jezičnosti i o nužnosti “kri-vih” čitanja prilikom stvaranja bilo kakvih smislova35, onda je potpuno jasno da postmodernistička dekonstrukcijska književnost ne zamišlja neku trans-cendentalnu tekstualnost koji je prekrio svekoliku svakodnevicu.36 Suprotno tome, riječ je o paradoksalnom odnosu istine i pogreške, zbilje i njezine je-zične prikazbe – o aporijama reprezentacije kojima se uspostavlja postojanje svega uopće. Kvorumaška pjesničko-tekstualna praksa, u tom smislu, nije proizvod estetike simulakruma. Upravo suprotno, njezine su taktike primjeri-ce: rastvaranje pukotina koje se naziru na “ispeglanim” rubovima medijskog

34 Derrida, Jacques: Afterword: Toward an Ethic of Discussion, u: Limited Inc., Evanson 1988, str. 144.35 Figurativna struktura nije lingvistički model među drugima, nego on označava jezik kao takav.; De Man, Paul: Allegories of Reading: Figural Language in Rousseau, Nietzsche, Rilke and Proust, New Haven/London 1979, str. 105.36 Takvo je viđenje suvremenosti možda bliže Baudrillardu.

52

slikovlja da bi se nagovijestila mogućnost pada njime zadanoga moralnog ili estetskog sustava; upozoravanje na hegemonijsko naličje ozakonjenih insti-tucionalnih poredaka; iznošenje taloga ideološke i političke funkcionalizacije jezične komunikacije itd. Kvorumaši se dakle ne brinu samo o implikacijama uspostavljenih odnosa u nepromjenjivom okviru semiotizirane zbilje nego, prije svega, (...) što stvarnost može značiti i kako je možemo spoznati.37 Ofaš-ki semantički konkretizam osporavao je naivni realistički mimetizam i kon-cept metafi zičkog smisla poništavajući time predmetnu referenciju i ističući u prvi plan sam jezični medij i njegovu “božansku“ neupitnost. Za razliku od njega, kvorumaški projekt dekonstruira i mit o prirodnoj povezanosti jezika i realnosti i autorefl eksivnu modernističku zatvorenost označiteljskog sustava. Rad svojih prikazivačkih izvedbi kvorumaši potpuno demistifi ciraju iznose-ći na svjetlo dana mehanizme i tehnike kojima se služe prilikom posredova-nja materijalne zbilje. Time dakako sugeriraju da njihovi tekstovi-pjesme ne preuzimaju autoritet (...) iz bilo koje stvarnosti koju on predstavlja, nego iz kulturalnih konvencija (...) što defi niraju i njega samog (...) i konstrukt koji zovemo ‘stvarnost’.38 Pjesništvo je kulturni proizvod, dapače, kulturna insti-tucija kojom ravnaju određena pravila. Snaga tih zakona nije nevina – ona određuje ugled lirskog teksta u društvu i njegov položaj na ljestvici važnosti. Prikazivački modeli kojima se pjesništvo služi dio su dakle kulturnog susta-va, a kvorumaši svojim projektom upravo to razotkrivaju. Ono što, između ostalog, njihovi tekstualno-pjesnički uraci poručuju činjenica je da jezik liri-ke ne posreduje neku univerzalnu istinu. Značenje bilo kojeg teksta proizve-deno je unutar složene mreže uzusa i dogovora – pritom dakako ni poezija nije izuzeta. Kvorumaši pokazuju da njihove tekstove-pjesme treba sagledati u obzoru kulturalne kodiranosti, a ne kao povlaštenu mogućnost pronicanja u bit stvari. Koliko god jezik pjesništva fi guracijom odgađao zbilju, ona nikada ne bježi, ali je njezina “prava priroda“ uvijek-već-određena tim tropološkim kašnjenjem.

U studiji o diskurzivnim granicama spola, ne skrivajući deridaovsko-la-kanovsko-fukoovske korijene svojih teza, Judith Butler zauzima se za ponov-no propitivanje pojma konstrukcije kao uvjeta mogućnosti. Prema autorici, nije dovoljno reći da je ljudski subjekt izgrađen, nego da je njegovo projek-tiranje razlikovni zahvat koji se odvija takoreći izvan domene “ljudskog”, u

37 Hutcheon, Linda: The Politics of Postmodernism, London/New York 1991, str. 34.38 Isto, str. 36.


53

“neljudskom”, ljudski nezamislivom.39 Polazeći od tvrdnje da subjekt nastaje brisanjima i isključivanjima, Judith Butler zaključuje kako taj proces nije više ni konstruktivizam ni esencijalizam. Naime, postoji “spoljašnost” onoga što je konstruisano diskursom, ali to nije apsolutna spoljašnost, ontološko “s one strane” koje prelazi granice diskursa ili im se suprostavlja, kao konstitutivna “spoljašnost”, to je ono što može – kad uopšte može – biti predmet mišljenja samo u odnosu prema tom diskursu, na njegovim najslabijim granicama i upravo kao same te najslabije granice.40

Iskazom “sve je diskurzivno konstruirano” promašuje se smisao dekon-strukcije jer se ne priznaje konstitutivna snaga isključivanja, brisanja, nasil-nog odbacivanja.41 Izvantekstualnost ne postoji kao onostranost teksta, ali po-stoji u odnosu prema njemu, na granici s njim, kao ta granica. Ovaj je uvid važan jer otkriva (nedohvatljiv) cilj paradoksalnoga kvorumaškog projekta čija namjera nije poručiti – sve je prikazano u jeziku, sve je u retoričkom, sve je fi kcija, zbilje nema, autentičnost je ideološka igračka za lakovjerne i sl. Želja mu je zapravo ukazati na nepojmljiv jaz koji se otvara prilikom svakog pokušaja da se kontingentnost i mnoštvenost stvarnosti, povijesti, međuljud-skih odnosa, kulturalnih različitosti itd. usustavi bilo u jeziku, bilo u kojem drugom predstavljačkom mediju. Doista, taj nerazmjer kvorumaši uvijek pi-šu s obzirom na neku neprisutnost, neko granično drugo koje se u svijetu sa-mo “osjeća”, ali se izravno ne pojavljuje. Čegec, Bagić, Miroslav Mićanović ili Rešicki, npr., nisu isključivo pjesnici praznine jezika medija, ojezičenog subjekta i odnosa koje on uspostavlja, ojezičene zbilje u najširem smislu, je-zika supkulture i glazbe, nego pjesnici nestajućeg kao ishodišta postojećeg.

39 Prema Derridau rad traga ili diferancije dolazi prije subjekta i objekta, prije humaniteta, ali ih takoreći omogućuje. On se pojavljuje u odnosu prema smrti kao kraju ili zapreci razlikovanja. Lacan pak Stvar, Realno i jouissance smješta izvan dosega subjekta. Oni ne mogu biti uključeni u njegov simbolički poredak, predstavljaju ono neljudsko kojemu se subjekt otrgnuo, ali koje ga uvijek kao nepojmljivi nedostatak uspostavlja i određuje.40 Butler, Judith: Tela koja nešto znače, O diskurzivnim granicama “pola”, Beograd 2001, str. 21.41 Butler razvija ideju konstruktivizma duž različitih teorijskih koncepcija. Prvo, strukturalizam personifi cira ideju diskursa i time osnažuje metafi ziku subjekta. Drugo, konstrukcija je deterministička i podrazumijeva uklanjanje ljudskog subjekta. Zadnja teza proizlazi iz pogrešnog tumačenja Foucaulta: zamjera mu se da je personifi cirao moć. Prema Judith Butler (...) konstrukcija nije ni subjekt ni njegov čin, već proces ponavljanja zahvaljujući kojem se pojavljuju i “subjekt” i “činovi”. Ne postoji moć koja djeluje, već je moć upravo to ponavljano djelovanje, njegova istrajnost i nestabilnost. Isto, str. 22.

54

Čegecova knjiga Ekrani praznine zato nije tek kritičko propitivanje infi cira-nja “autentične” zbilje medijskim “jednodimenzionalnim” umom. Takvo bi čitanje bilo jednostrano i nedostatno. Ekrani praznine tematiziraju “ožiljak” koji se istodobno urezuje i zacjeljuje ulaženjem različitih diskurzivnih praksi u meso subjekta. Praznina ne nastaje tek uključivanjem monitora koji emiti-raju fi kciju, niti nestaje istoga trena kada se ohlade tranzistori i katodne cijevi. Praznina je simptom materijalne odsutnosti personalne i zbiljske vjerodostoj-nosti, nedostatak koji se ne može nadoknaditi, ali se u život naknadno upisuje kao njegova nužna nepotpunost. U tom pogledu tamna osjećajnost Rešickog nije samo brušenje stila kao razlikovne označiteljske prakse42, koja čvrsto stoji na supkulturnom tronu nadzirući vlastito neupletanje u konformizam visoke kulture ili banalnost svakodnevnog svijeta, nego i pismo neproradive traume što se pojavljuje nakon kobnog, ali neizbježnog i obostrano konstitu-tivnog sraza elitnog i popularnog, rubnog i središnjeg, visokog i niskog. Pre-ma Hebdidgeu označavajuća moć supkulturnog jezika neka je vrsta (...) pri-vremenog zaprečivanja u sistemu predstavljanja.43 To svojevrsno “začeplje-nje” subjekt Rešickog osjeća na koži. Međutim, zapreka/granica ujedno je i čin neobjašnjive i neopisive razlike između vlastitog odabira i konteksta u kojem se izbor dogodio.

Izvode o paradoksalnom konstruiranju subjekta ostavljamo za iduće pog-lavlje. Ovdje nam je važno istaknuti da se u samom činu razgraničavanja izvandiskurzivnog i diskurzivnog povlači crta koja, prema Judith Butler, uključuje i isključuje (...) to jest presuđuje šta će pripadati objektu kojega će-mo proglasiti referentnim. To isključno obeležavanje imaće izvesnu normativ-nu snagu, a svakako i izvesnu nasilnost jer ono može da konstruiše samo bri-sanjem, ono može da ograniči neku stvar samo nametanjem izvesnog merila, načela selektivnosti.44 Kako bi taj princip postao važećim, mora biti u djelo-krugu stalnog sebe-obnavljanja. O tome je razložno govoriti npr. u kontekstu kvorumaškog prikazivanja prošlosti (Čegec i fi gura nostalgije, Mićanović i historijski kontekst poetika, Petković i čakavska tradicija) kao ponovljivog čina gdje se može reći samo ono što je uvjetovano zakonom novog pojavlji-

42 Usp. Hebdidge, Dick: Potkultura: značenje stila, Beograd 1980. Osobito poglavlje Potkultura: neprirodni raskid, str. 91 i dalje. 43 Isto, str. 91-92.44 Butler, Judith: Tela koja nešto znače, O diskurzivnim granicama “pola”, Beograd 2001, str. 26.


55

vanja ili citiranja prema određenim pravilima. Također, kvorumaši razvijaju tekstualnu taktiku koja raskrinkava metode isključivanja i brisanja. Primjeri-ce, pokazuju kako se određeni predmeti uzdižu do razine književne činjenice neopravdanim prešućivanjem, zanemarivanjem ili omalovažavanjem drugih ili ističu da se neko vladanje vrednuje kao moralno u odnosu prema “nepoćud-nom” ponašanju koje se nekritički otpisuje.

Motivi razgraničavanja i isključivanja usko se nadovezuju na odnose ka-non-ne-kanon, elitno-popularno, žanr-ne-žanr, fi kcija-fakcija, teorija-književ-nost. Kvorumaški prikazivački mehanizmi zamućuju te veze, ali ih nikada ne ukidaju. Hibridni tekstovi (koje upravo zbog te “ispremiješanosti“ u ovoj knjizi nazivamo tekstualno-pjesničkima) počesto balansiraju između eseja, priče, teorije, fi kcije, dokumenta, pisma, pjesme, vica, poeme itd. Time se iznova problematiziraju način, uzrok i svrha uspostavljanja granica. Tko pov-lači crtu, s kojim pravom, u čije ime, s kakvom namjerom, što pritom ostavlja s druge strane? – i cijeli niz drugih pitanja što ih kvorumaši izriču svojim pri-kazivačkim radnjama, provociraju nimalo lagane odgovore. Takva zakučasta i neodgodiva interogativnost jedno je od osnovnih smjerova kojim se kreće paradoksalni kvorumaški projekt s ciljem osvjetljavanja “opasnog” prijelaza između poetike, politike i etike reprezentacije.45

Kada je riječ o učincima podjela u odnosu na snagu prikaza, postmoder-nistička književnost (...) osporava vladavinu i totalizaciju, otkrivajući naj-češće i njihovu moć, ali i ograničenja.46 Kvorumaški tekstovi-pjesme često

45 U eseju Prije zakona Derrida čita Kafkinu priču koja je naknadno uvrštena u Proces. Riječ je o čuvaru zakona i čovjeku koji mu želi pristupiti. Derrida u raščlambi pokazuje proturječni karakter pripovijesti. Čista esencija na koju se zakon poziva zapravo ne postoji jer je zakon učinak razlike prema onome što za esenciju nije bitno. To je “rupa” u središtu zakona. Kontradiktorna logika koju priča uprizoruje sastoji se u pomicanju pogranične crte između onoga čemu se ne može pristupiti i nužnosti stalnog pristupanja. Nema univerzalnog zakona, ali on je presudan. Osim toga, nedohvatljivost zakona nije određena njegovom skrivenom transcendentalnošću, nego upravo stalnom mogućnošću pristupa. Dakle, u konačnici nije samo književnost uređena zakonima nego je i zakon uređen onime što karakterizira književnost – pisanjem, izmicanjem zakonu, beskrajnom diferancijom do smrti i u odnosu prema smrti. Prije zakona su kretnja i trag razlike između zakona i onoga što ga omogućuje. Stabilnost žanra paradoksalno se krije u literarnosti koja krši njegove uredbe i stalno im se opire. Nadalje, potpune sigurnosti žanrovskih zakona nema jer su oni određeni onime što isključuju. U tome je ambivalentna priroda žanra. Usp. Before the Law i The Law of Genre, u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek, New York/London 1992, str. 181-220 i 221-252.46 Hutcheon, Linda: The Politics of Postmodernism, London/New York 1991, str. 37.

56

temama ili kompozicijskim shemama uprizoruju granično, izmeđno, ono što je u bilo kojem smislu, društvenom ili književnom, obično isključeno iz ko-munikacije i proglašeno nevažnim. Cilj je naglasiti ulogu konteksta u kojemu se prikazani referent nalazi. Ovisno o obliku prikazivanja, o kutu gledanja ili o odabiru okvira, prikazani će objekt ili pojava imati ovu ili onu vrijednost, koja će u svakom slučaju biti određena nekim svjesno ili nesvjesno proizve-denim stavom. Ideologijske implikacije tog problema gotovo da i ne treba posebno isticati. Ipak, one se najbolje očituju u prikazivanju, samoprikaziva-nju ili konstruiranju sebstva, o čemu će kasnije biti više riječi. Za sada je do-voljno kazati da postmodernistička književnost (...) od nas traži da propitamo načine kojima prikazujemo – kako konstruiramo – svoje viđenje stvarnosti i sebe samih.47

Linda Hutcheon, dakle, opetovano naglašava da (...) ne možemo izmak-nuti prikazivanju. No, možemo pokušati izbjeći fi ksiranje naše ideje o njemu (...).48 Upravo su kvorumaši ustrajavali na poliperspektivnoj slici (Čegec) ko-ja već u trenutku zamrzavanja kreće prema novom kadru. Nije li to iščeza-vanje u pojavljivanju, koje Derrida zamišlja kao simboličko ponovno prisva-janje u odvajanju, učinak diferancije što prethodi i prisutnosti i odsutnosti? Međutim, toliko puta osporavana beskonačna semioza nije Derridaov cilj, ni cilj Linde Hutcheon, a ni kvorumaški cilj. Od Derridaa se može naučiti da koncept diferancije, suplementa, arhi-pisma ili traga treba shvatiti kao dje-latni potez koji prethodi metafi zici, ali ide i onkraj nje nikada ju ne iscrplju-jući do kraja. Nemoguća granica između odsutnog i prisutnog i njezin rad omogućuju svako podvajanje. Riječ je o rezu koji je uključen u razlikovanje, njime omogućen, a u isto vrijeme i sam uvjetuje razliku. Njegova narav u tom smislu nije metafi zička, nego diferencijalno metafi zičko-nemetafi zička, metafi zika i nemetafi zika kao njihova razlika. Derrida zato napominje da (...) bez mogućnosti différancea žudnja za prisutnim kao takva ne bi mogla naći svoj predah. U tom smislu to znači da ta žudnja u sebi nosi sudbinu vlasti-ta ne-zadovoljenja. Différance proizvodi ono što zabranjuje, omogućuje baš ono što čini nemogućim.49 Referencija koja uvijek iznova promašuje ono na što referira upravo je tim činom omogućena, a ono što referencijom ne mo-

47 Isto, str. 42.48 Isto, str. 54.49 Derrida, Jacques: “... That Dangerous Supplement...”, u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek, New York/London 1992, str. 81.


57

že biti dosegnuto proturječno izranja u procesu referiranja. Dakle, fi ksirani transcendentalni označeni ne postoji jer je njegovo pojavljivanje unaprijed već zagubljeno u mreži označiteljskih tragova, ali to još ne znači da se sus-tav urušava u svojemu stalnom pomicanju i preoblici. Upravo paradoksalna nemisliva razlika koja omogućuje i pokreće beskonačnu igru značenja, odre-đuje i točku njegove stabilizacije. I baš su ti “okamenjeni” entiteti – koji sebi neopravdano prisvajaju značajke vječnosti, neuništivosti, stabilnosti i “mu-zejske” vjerodostojnosti – meta kvorumaškoga postmodernističkog prikazi-vanja. Dekonstruiranje, međutim, nikada neće dovesti do njihova konačnog pada, ali će im možda uzdrmati sigurnost i oslabiti temelje. Stoga je potrebno i dalje slijediti nalog Linde Hutcheon – ne posvetiti bilo koje i bilo čije, pa ni svoje vlastito prikazivanje.

Sudionička kritika prikaz(ivanj)a

Cijelo jedno poglavlje knjige Poetika postmodernizma Linda Hutcheon pos-vetila je problemu odnosa književnosti i referencijalnosti. Njezine studije o poetici i politici postmodernizma prikazivanje promatraju iz raznorodnih očišta – aksiološkog, žanrovskog, strukturalnog, društvenog, ideologijskog, povijesnog itd. – usmjeravajući problem ponajprije prema njegovu antiesen-cijalističkom shvaćanju. Pritom su od presudnog utjecaja dekonstrukcija, la-kanovska psihoanaliza, fukoovska analitika diskursa, bartovska semiotika teksta i “fi lozofi ja” poststrukturalizma općenito. Istraživanja koja ti smjerovi zacrtavaju ne mogu se, prema autorici, odvojiti od dedoksifi kacijske moći postmodernog prikaza.

Kvorumaški projekt razvija strast za ispitivanjem oblikovanja značenja i naravi označavanja u najširem smislu. Govoreći određenije, provjeravaju se uvjeti jezične izgradnje društvenih, kulturnih, umjetničkih ili ideoloških paradigmi. Smisao toga pregnuća nije hermeneutički istražiti neki poredak kako bi se jednostavno otkrio njegov već postojeći skriveni značaj, nego po-kazati da sustav djeluje proizvodeći iskaze na kojima počiva. Označiteljska je praksa, u tom smislu, p(r)okazana kao mehanizam koji radi s određenom svrhom, s jasnim zadatkom i s pomno izdiferenciranom komunikacijskom opremom. Iznjedrene istine plod su dakle brižljivo oblikovanog prikaziva-nja. One stoga nisu konačne i čvrste, nego privremene i krhke pojave koje se osnažuju samo u ime kakve politike – bila ona historijska, fi lozofi jska, soci-jalna ili estetska. Kvorumaška tekstualno-pjesnička praksa na sebe preuzima

58

zadatak ambivalentne kritičkosudioničke poetike predstavljanja. Najsnažnije uzdrmavanje oprirođenih prikazivačkih modela odvija se takoreći stalnim ko-optiranjem s njihovim retoričkim strategijama. Vlastiti iskaz, parafraziramo li Derridaa, već je u dekonstrukciji – on prerazmješta, demistifi cira i parodira referencijalnost i referenta bez njihova poništavanja. Kvorumaški projekt (...) problematizira prirodu referenta i njegov odnos prema stvarnom, povijesnom svijetu pomoću paradoksalne kombinacije metafi kcionalne autorefl eksivnosti i stvari koje se tiču historije.50 Cijeli niz kvorumaških tekstova-pjesama svje-doči o tome, a kao primjer može poslužiti Bagićev ciklus Školjka za anonim-nu Anu koji na osobit način postavlja pitanje odnosa prikazivanja i zbilje stal-no iznova sukobljavajući autoreferencijalne postupke s gotovo realističnim opisima svakodnevnih događanja. Pritom parodija – koju Linda Hutcheon proglašava paradigmatskom fi gurom postmodernističke književnosti – proži-ma kako Bagićevu tako i druge kvorumaške autopoetike.

Parodijsko je prikazivanje kritičko. Ono je (...) dvostruki proces pos-tavljanja i ironiziranja. Parodija (...) signalizira na koji način sadašnje re-prezentacije dolaze iz neke prošlosti i koje ideološke posljedice proizlaze i iz kontinuiteta i iz razlike.51 Paradoks njezina djelovanja, dakle, označen je radom diferancije. Kvorumaški projekt, o tome je već bilo riječi, n(a/e)staje vlastitim beskonačnim građenjem posredstvom rušenja. Parodija se utkiva u formalnu izvedbu tekstova-pjesama kao istodobno konstruiranje i dekonstru-iranje “opjevanog” predmeta. Tekst npr. Miroslava Mićanovića Institute for humanistic studies učestalim ponavljanjem istog motiva (vlak ide), dapače, njegovim opsesivnim gomilanjem, stvara učinak suprotan od očekivanog. Stanovito bogatstvo premeće se u siromaštvo, širenje u sapinjanje, preko-mjernost rezultira zastojem. Kretanje (vlak ide) postaje sinonim za iluziju kretanja, kolotečinu, san o promjeni (Mićanović). Međutim, ovdje nije riječ tek o banalnoj zamjeni perspektive, nego o procesu kretanja koji se ostvaru-je samo u odnosu prema ne-kretanju i obrnuto. Mićanovićev tekst-pjesma za temu uzima, općenito govoreći, životne tijekove malih stvari pa stoga poru-čuje da ni stajanje na postaji ni kretanje vlakom, dakle apsolutna pasivnost ili apsolutna dinamičnost, nisu konstitutivni za iskustvo. Sićušna prostorno--vremenska odgoda među njima, djelić mikrometra-mikrosekunde prije ne-

50 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 19.51 Hutcheon, Linda: The Politics of Postmodernism, London/New York 1991, str. 93.


59

goli vlak stane dok još uvijek ide, to nepokazivo i neizrecivo kretanje-u-sta-janju, sam je život. Razlika rođenja i smrti, sigurnosti i avanturizma, duha i tijela – temeljna, a nepojmljiva crta koja se giba čas na jednu čas na drugu stranu bivajući istodobno i izvan i unutra, i širenje i stezanje – uvjet je samog postojanja. Život kao vlastita parodija do smrti.

Linda Hutcheon napominje da postmodernistička parodijska književnost (...) ističe politiku prikazivanja.52 Na snazi je dvostruko kodiranje teksta – prih-vaćanje i korištenje obrascima reprezentacije te njihovom oblikotvornom moći s jedne strane i parodijsko osvještavanje da su oni uvijek ideološke “iluzije“ s druge. Kritika ustaljenih povijesnih istina ili oprirođenih poredaka suvremene stvarnosti nikada se ne izvodi iz mjesta apsolutne nedodirljivosti. Subjekt iskaza je uvijek-već uključen u ono što iskazuje. Prisjetimo se Lacana – ne može se reći istina o istini – suđenje o drugome nikada nije bez drugoga. Toga su svjesni i kvorumaši kada ističu vlastitu ukorijenjenost u poretke koje ironijski istražuju bilo da je riječ o jeziku sredstvu svakodnevne komunika-cije ili o jeziku politike. Uopće, kvorumaške prikazivačke taktike, procijepe nastale sučeljavanjem nepomirljivih krajnosti, ostavljaju paradoksalno otvo-renima ne bi li onemogućili njihovo jednostrano objedinjavanje ili trajno raz-dvajanje. Njima nije stalo – na izrazito modernistički način – ni do potpuno autonomna djela ni do autonomije pisca. Tome svjedoče kako osviještena in-tertekstualnost, koketiranje s trivijalnom književnošću, preuzimanje obrazaca popularne vizualne i glazbene kulture, usvajanje fi lmskih postupaka, tako i prihvaćanje Barthesove teze o smrti samosvjesnog originalnog autora-tvorca u tekstu koji sam sebe piše. Postmodernističko prikazivanje razlike parodijski spaja bez njihova pomirenja. Primjerice Čegec ironizira politiku njezinim go-vorom – što u konačnici svjedoči i o političnosti same književnosti. Slijedom prethodne misli, književnost i politika ujedinjene su u razjedinjenosti – s jed-ne se strane nalazi iskaz koji želi svjedočiti samo svoju ljepotu, ali se stalno zapleće u vrijednosne procjene i primijenjena djelovanja, dok je s druge onaj koji hoće biti čisti rad i provedba vlastitih nacrta, a ovisi o fi kcijama, fi gurama i konstrukcijama. Drugim riječima, estetika je jednim svojim dijelom i politi-ka i obrnuto. (Moglo bi se to kazati i ovako: Bistri jutarnji zrak i nevin cvrkut ptica uvijek pomuti kakav trgovac savršenim vikendima na selu. Pozivajući na nepatvoreno uživanje, taj se turistički radnik služi lijepim kićenim progla-som koji oponaša jezik stare pastoralne književnosti. I tako u nedogled.) U

52 Isto, str. 94.

60

postmodernoj parodiji dvostruka neiskrenost politike ovlaštenog prekršaja ostaje neoslabljena: ne postoji mogućnost dijalektičkog razrješenja ili okrep-ljujućeg izbjegavanja proturječja (...).53 Kvorumaški projekt, promatran u tom svjetlu, popis je kontradikcija, a parafraziramo li Derridaa, brisanje vlas-titog identiteta njegovim učestalim pisanjem samo je simptom toga stanja. Na snazi je dvosmjerna politika prikazivanja kojoj je parodija, kako je tumači Linda Hutcheon, primjeren oblik.

Naime, postmodernistička parodija stavlja u aktivnu vezu pitanja poetike s problemima organiziranja iskustvene tvarne stvarnosti. Linda Hutcheon re-čeno je formulirala kao odnos (...) estetike i svijeta značenja koji je vanjski po sebi, diskurzivnog svijeta društveno defi niranih značenjskih sustava (prošlih i sadašnjih), drugim riječima, političkog i povijesnog.54 Dakako, ova relaci-ja ne oživljava utopijsku avangardnu gestu estetiziranja zbilje. Riječ je prije svega o prihvaćanju činjenice da se svakodnevlje, na određen način, osovljuje o fi kcije, imajući u vidu da i književnost i umjetnost općenito u sebe ugrađu-ju konstitutivne elemente objektivne stvarnosti. Kvorumaši u vlastiti projekt ugrađuju prikazivanje opisane isprepletenosti. Njihovi tekstovi-pjesme pre-poznatljivim životnim situacijama priznaju imanentan znakovni karakter, a književnosti sposobnost (doduše vrlo ograničenog) djelovanja u diskurzivite-tima realnosti. Ako govorimo o odnosu prema prošlosti – što je u Čegeca npr. razmjerno čest motiv – ona nikada neće biti reprezentirana kao univerzalna kategorija protkana autentičnim značenjem, nego kao sklop maglovitih tra-gova sjećanja, izblijedjelih nesređenih dokumenata i recikliranih ironiziranih priča. Ovakvo shvaćanje prošlosti vrlo je blisko novom historizmu55, čiji je dug Foucaultu nemjerljiv, ali i Derridau koji je sebe u više navrata nazivao

53 Isto, str. 107.54 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 22.55 Novi se historizam bavi (...) ispitivanjem tekstualnih tragova prošlosti s polaznom pret-postavkom da nam je prošlost pristupačna jedino u formi tekstualnosti koja je također utjelovljena u sadašnjosti. Stari ‘historizam’ sa svojim hegelijanskim idealističkim smislom za povijest kao za razvojni totalitet ili njegovo evolutivno shvaćanje teleologije proizveo je klasične književnokritičke prikaze povijesti poput Tillyardove Elizabetinske slike svijeta (1943). Za novohistoriste, međutim, ne postoji takvo bešavno nadsvođujuće jedinstvo, nego samo pomicanje i kontradiktorno prikazivanje mnogobrojnih povijesti. Povijest može biti samo narativna konstrukcija koja uključuje dijalektički odnos interesa prošlosti i sadašnjosti. Kritičar nije transcendentalni komentator ni objektivni kroničar jer je on/ona uvijek


61

historičarem. Povijest je prema njemu obilježena uzastopnim rekontekstuali-zacijama izvornog događaja i njegovim stalnim ponavljanjima u tekstualnim tragovima čime on ne prestaje dobivati na važnosti i učinkovitosti. Nije tekst time obespoviješćen, nego je povijest satkana iterabilnošću. Nema povijesti bez ponavljanja, a to je opetovanje također ono što tragu omogućuje nasta-vak rada u odsutnosti općeg konteksta ili nekih njegovih elemenata.56 Ukrat-ko, prošlost je demitizirana, a njezine fi ktivne konstrukcije više nikome ne

impliciran u diskursima koji pripomažu konstruiranju objekta znanja. Hipotetične velike priče poput Elizabetinske slike svijeta ideologijske su projekcije utemeljene na ekskluzivnosti i nepromjenjivosti. [Histories and Textuality, Introduction, Section 3, ur. Rice, Philip, Waugh, Patricia, u: Modern Literary Theory, A Reader, New York 2001, str. 252.]56 Derrida, Jacques: “This Strange Institution Called Literature”: An Interview with Jacques Derrida, u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek New York/London 1992, str. 64. Primjereno temi, zanimljiv je spor Haydena Whitea i Dominicka LaCapre. LaCapra za razliku od Whitea osporava i prividnu koherentnost i kontinuitet prošlosti – njezino jedinstvo i kronologiju povijesne naracije. Prema njemu (...) svaki historijski proces upravo je rezultat interakcije između želje za jedinstvom, identitetom ili čistoćom i čimbenika koji se tome suprotstavljaju. Istraživanje tog procesa ne traži jednostavno odbacivanje koncepcija jedinstva ili reda u besmislenom, paradoksalnom slavljenju kaosa i komadanja. Ono zahtijeva revidiranje koncepta jedinstva i njegovih analogona i njihovo prevođenje u funkcionalnije i kritičkije kategorije. [LaCapra, Dominick: Rethinking Intellectual History: Texts, Contexts, Language, New York 1983, str. 60.] LaCaprin model intelektualne povijesti ne razdvaja historijski diskurs od književnog ili fi lozofskog ili pak nekoga drugoga disciplinarnog jezika, ali to nisu jedini povijesni diskursi. Dominantni oblik suvremene historiografi je predstavlja socijalna povijest kojoj autor zamjera što je eliminirala sve druge modele prikazujući na taj način pomalo jednostrano povijesno iskustvo. LaCapra budućnost historiografi je svakako ne vidi samo u socijalnoj povijesti, on poput Whitea nastoji zagovarati nove, alternativne pristupe povijesti, koji će uzeti u obzir važnost poetskih oblika mišljenja i predočavanja koje su dosadašnji povjesničari smatrali isključivo izvanpovijesnim sastavnicama. Iako je White kritizirao pozitivistički pristup povijesti, on je prema LaCapri ostao u okviru tog pristupa, jer je tropičku razinu diskursa predstavio kao najvažniju. LaCapra također kritizira Whiteovo prikazivanje Derridaove kritike kao opasnosti što bi je svaki povjesničar trebao izbjegavati. Derridaova igra alternativnih značenja prema Whiteu povjesničara stavlja u apsurdni položaj u kojem nema čvrstog polazišta iz kojeg bi se opisala i prikazala povijesna zbilja. LaCapra ističe da se Derridaova teorija implicitno povlači u gotovo svim Whiteovim radovima. Deridaovska teorijska koncepcija posebno je važna povjesničarima, ističe LaCapra, jer prikazujući povijest oni svijet dijele u kategorijske suprotnosti, koje se u zbilji nužno nadopunjuju i preklapaju, te na taj način falsifi ciraju poliperspektivnost povijesnih tekstova. Eventualno ograničavanje klizanja povijesnih označitelja može se realizirati jedino fi kcijom. Treba naglasiti da zbog bježnosti označitelja LaCapra ne predlaže povjesničarima apsolutno izbjegavanje analitičkih kategorija. On im sugerira da predmet njihova interesa postanu modeli nadopunjavanja, preklapanja, pobijanja kategorija. LaCaprin dijaloški model povijesti, npr. dihotomiju teksta i konteksta ne uspostavlja jasno, ne povlači oštru granicu među njima, nego obje instance

62

mogu dati moć da u ime kakve pravednije pravde ili zlatnijeg zlatnog doba uspostavi diktat jednoga puta, makar on bio i treći. Kvorumaško je prikazi-vanje prošlosti i povijesti imanentno parodijsko – jer proživljeno ponavlja s (...) kritičkom distancom koja omogućuje ironijsko ukazivanje razlike u sa-mom središtu sličnosti.57 Isti se slučaj događa pri posredovanju marginalnih, isključenih ili obezvrijeđenih pojava i entiteta čime ne samo da se dominantni sustavi ironiziraju nego se odbačeno rubno pokazuje njihovim neodvojivim dijelom. Tom se taktikom ponajviše koristi Rešicki u prikazima supkulturne osjećajnosti i svjetonazora.

Kvorumaški projekt, dakle, na svim razinama svoje tekstualno-pjesnič-ke prakse oživljava problem reprezentacije u najširem smislu. Prema Lindi Hutcheon postmodernistička umjetnost paradoksalno (...) naglašava svoje postojanje kao diskurzivno, a opet uspostavlja relaciju referencije (koliko god problematičnu) prema povijesnom svijetu, kako afi rmiranjem društvene i institucionalne prirode svih pozicija iskazivanja, tako i vlastitim utemelje-njem u predstavljačkom.58 Diskurzivnost kvorumaških tekstova-pjesama obi-lježena je mnogobrojnim metatekstualnim postupcima. Već je bilo govora o razlici između modernističke i postmodernističke autorefl eksivnosti. Prvoj je namjera narušiti predstavljanje i omesti recipijentovu identifi kaciju, dok dru-ga (...) diskurs smješta u širi kontekst (...)59 kako bi propitala njegovu vrijed-nost i ulogu u oznakovljenoj kulturalnoj stvarnosti. Kvorumaši književnost ne shvaćaju kao ekskluzivno pribježište otuđena pojedinca – kao transcen-dent rastrgane svijesti, nedvojbene estetske istine, uzvišene emocije ili ulti-mativne etičnosti. Upletenost književnog pregalaštva u ideološke i društvene mehanizme oni otkrivaju pokazujući kako su i njihovi modeli predstavljanja povezani s procesima naturalizacije hegemonijskih odnosa – bilo da je riječ o prevlasti npr. jedne poetike ili političke opcije. Kvorumaški projekt otvo-reno priznaje vlastitu suradnju sa stanovitim porecima moći – što se najčeš-će odnosi na snagu književnog predstavljanja, medijskog “obmanjivanja” i

prikazuje u dinamičnoj interakciji. Dakle, danas povjesničari mogu crpsti iz književnih djela jednako kao iz znanstvenih tekstova.57 Derrida, Jacques: “This Strange Institution Called Literature”: An Interview with Jacques Derrida, u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek, New York/London 1992, str. 26.58 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 141.59 Isto, str. 41.


63

općenito jezične manipulacije. Međutim, djelujući “iznutra”, kvorumaši de-stabiliziraju (ne)opravdano osnažene sustave dekonstruirajući uspostavljene hijerarhije i na njima utemeljene vrijednosti. Jezik kvorumaškog diskursa sa-mootkrivajući je u demanovskom smislu – autorefl eksivnim modusima po-kazuje se fi guralni status i vlastitog projekta i cjelokupne zbilje koja je njime posredovana.

Kada je riječ o kvorumaškoj postmodernističkoj intertekstualnosti, ona – za razliku od ofaške modernističke – izražava težnju da se događaji uvedu u novi kontekst, da ih se, deridaovski kazano, iznova uokviri, ne bi li se time relativizirala njihova izvornost i istinitost. Doista, postoje mnogobrojni takvi slučajevi: od Čegecova “prepjeva” Prevertove Barbare iz Melankoličnog lje-topisa do Bagićeva oživljavanja “duha” hrvatskog pjesnika iz Jezika za sva-ku udaljenost. Središnje pitanje više ne glasi na koji stvaran objekt u prirodi iskaz upućuje, nego kojem diskurzivnom kontekstu on pripada i kojim se refl eksivnim strategijama pritom služi. Prema Lindi Hutcheon postmodernis-tička je književnost (...) kompleksnija i problematičnija nego što svojim ek-stremnim stajalištem kasnomodernistička autoreprezentacija može sugerirati – ne postoji prisutnost, vanjska istina koja verifi cira ili unifi cira, postoji samo autoreferencija.60 Autorica smatra da je referent unaprijed dio diskursa kultu-re, slabašna veza teksta i svijeta čija se stabilnost oslanja o klimave fi kcijske konstrukcije. Kvorumaški projekt, isticali smo to već nekoliko puta, nedvoj-beno “prisvaja” ovakvo shvaćanje referenta. Prikazani materijalni predmeti i zbiljski odnosi imaju izvedeni znakovni karakter. Međutim, cilj kvorumaške tekstualno-pjesničke prakse nije potvrditi rečeno, nego ispitati načine koji-ma određeni objekti postaju vredniji, neke relacije “prirodnije”, a apstrakcije općevažeće i za život presudne. Ofašku tendenciju napuštanja predstavljanja kvorumaši stavljaju pod povećalo. Oni ukazuju na činjenicu da je svaka pa i književna fi kcija stvarnosno uvjetovana, ali da je i bilo koja fakcija diskurziv-no strukturirana i određena onim što je svojstveno literaturi. Drugim riječima, zbilja je narativno ustrojena, što govori najmanje dvije stvari. Prvo – naša vjerovanja, iskustva ili znanja posredovana su pričama i oblikovana zaple-tima. Dovoljno se prisjetiti da “sliku” našega djetinjstva proizvode pripo-vijesti roditelja, anegdote i zgode koje se, s vremena na vrijeme, prepričavaju na obiteljskim okupljanjima, zatim rođendanske fotografi je, pisma ili kakvi drugi dokumenti. Drugo – ono što vidimo, slušamo ili spoznajemo uvijek je

60 Isto, str. 119.

64

odgođeno nekim medijem. Da bismo se predstavili drugome, ali i samome sebi, mi se moramo služiti jezikom, prinuđeni smo ispričati priču o tome gdje smo i kada rođeni, što radimo itd. Postmodernistička poezija, prema Marjo-rie Perloff, uspostavlja naraciju kako bi u pitanje dovela (...) samu prirodu poretka koji implicira sistematična struktura zapleta.61 Kvorumaški povratak diskursu zapravo je i svojevrsni povratak priči. Kvorumaši je uvode u svo-ju tekstualno-pjesničku praksu shvaćajući zaplet kao formalnu konstrukciju koja uspostavljene odnose, pravila, istine ili znanja proglašava neupitnima. “Prirodne” poretke što ih političke, poetičke, pravne, etičke ili kakve druge logocentričke naracije obnašaju kvorumaši dekonstruiraju iz njih samih raz-mještajući prostorno-vremensku logiku radnje, npr. neuobičajenim korište-njem deiksi ili punktualnim komponiranjem sekvenci.

U tom smislu kvorumaški projekt, kao i postmodernistička književnost, gotovo uvijek potvrđuje da je njegov svijet i ustrajno fi ktivan i neosporno stvarnostan, (...) a ono što je i jednom i drugom prostoru zajedničko njihovo je uspostavljanje u diskursu i kao diskursa.62 Suvremena književnost didak-tički (Hutcheon) postavlja pitanje o prirodi prikazivanja, što otvara nekoliko problema. Kako jezik zahvaća stvarnost; upućuje li lingvistički znak na stvarni objekt; ako to čini, koja nas vrsta uvida vodi do te stvarnosti? Dakako, refe-rencija i referent nikada nisu potpuno stopljeni. Formalizam ofaškog pjesniš-tva svjedoči o tome da sve ono što se događa u okviru književnih struktura s komunikacijskog gledišta nema stvarnu vrijednost. Pjesništvo je obična avan-tura označitelja.63 Suprotno tome, kvorumaški tekstovi-pjesme, u skladu sa shvaćanjem postmodernističke književnosti Linde Hutcheon, izražavaju prob-lematiku kako poricanja, tako i afi rmiranja prikaza. Referent je diskurzivni fenomen i on se razlikuje od stvarnog objekta na koji upućuje. Postmoder-nistička referencija razlikuje se od modernističke po svojem otvorenom pri-

61 Perloff, Marjorie: From Image to Action: The Return of Story in Postmodern Poetry, u: The Dance of the Intellect, Cambridge 1985, str. 158.62 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 142.63 Ranije objašnjena Jakobsonova poetička funkcija vrlo je bliska Fregeovoj koncepciji razlike između smisla i referencije. Frege napominje da poetički jezik nema referenciju, nego samo smisao. Pjesništvo, npr. ne postavlja pitanje istine ili neistine, njemu stoga nedostaje prava vrijednost pa mu je jedini cilj estetsko uživanje, a ne znanje. Usp. Doležel, Lubomir: Poetike zapada, Sarajevo 1991., osobito str. 117-125. u poglavlju IV.


65

znavanju postojanja, doduše i relativne nedostupnosti stvarnosti (izuzev kroz diskurze) (...).64 Prema kvorumaškom shvaćanju problema objektivna zbilja itekako postoji, ali je uređena konceptima i kategorijama ljudskog razumije-vanja. Još jednom, dakle, treba ponoviti da kvorumaši usvajaju Derridaovu misao o svetekstualnosti svijeta, ali i njegovo poricanje transcendentalnog označenoga koje ne objavljuje “zatiranje” referencije ili pristupa predmetnoj stvarnosti. Kvorumaši, kako je već objašnjeno, svojim projektom poručuju da značenje može biti izvedeno samo iz tekstova pomoću trajnog djelovanja diferancije, traga ili nadomjeska. Važno je pritom naglasiti da taj uvid ne vodi nekoj općoj kritici znanja, nego kritici znanja kao ideologije. Predmeti ili poreci objektivne zbilje mogu na sebe preuzeti sublimnu ulogu samo ako se kolajuća kontingentna značenja reguliraju, unifi ciraju i stabiliziraju u ime kakve neporecive istine. Kvorumaški projekt radi na uzglobljavanju tih uzvi-šenih objekata u svoju kontradiktornu tekstualno-pjesničku praksu istodobno dekonstruirajući snagu sustava na kojima oni počivaju. Barthes smatra da je (...) tekst uvijek paradoksalan65 (...) jer se želi postaviti točno iza granica dok-se. Tome treba nadodati – prema doksi, zbog dokse i njoj unatoč, inače bi i sama diseminacija postala nova doktrina.

Pitanje o postojanju izvantekstualne referencije, ponovili smo, autorefe-rencija čini složenim. U onoj mjeri, dakle, u kojoj uspijeva biti iskazom apo-retične zapitanosti, kvorumaški projekt čini to isto. On se doslovno poigrava dvojbom je li zbiljski referent samo tekstualni trag ili stvarno iskustvo. U tom smislu kvorumaška tekstualno-pjesnička praksa zagonetku ne razrješava (...) nikada u potpunosti. Ona problem referencije usložnjava na dva nači-na: spomenutom ontološkom zbrkom (tekst ili iskustvo) i vlastitim preslagi-vanjem cjelokupne ideje referencije (autoreferencijalnost, intertekstualnost, historiografska referencija, itd.). Dakle, nije riječ samo o napetosti između stvarnog i tekstualiziranog nego također između mnogobrojnih vrsta referen-cije.66 Izvorni doprinos Linde Hutcheon u njezinu je prijedlogu da se razmo-tre relacije između pet pravaca referencije: unutartekstualne, intertekstualne,

64 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 146.65 Barthes, Roland: Od djela do teksta, u: Suvremene književne teorije, ur. Beker, Miroslav, Zagreb 1999, str. 204.66 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 153.

66

tekstualizirane izvantekstualne, hermeneutičke i autoreferencije. Unutartek-stualna referencija podrazumijeva da jezik upućuje na svijet stvarnosti fi kcije neovisno o tome je li u većoj ili manjoj mjeri oblikovan prema empirijskom svijetu iskustva.67 Oslobođen povijesnih uvjeta autor može na osnovi stvar-nih događaja oblikovati svoj imaginarni prostor. Potpuno je neovisan o zbilji koju transcendira dajući joj organski izraz u literarnoj formi. Takvu se shva-ćanju referencije opiru postmodernistički tekstovi koji, upotrebljavajući au-toreferenciju, sugeriraju da se jezik ne može izravno vezati za iskustvo, nego prvenstveno za samoga sebe. Važno je s tim u vezi iznova dodati da se pritom uspostavlja višeznačna i višesmjerna veza zbilje i fi kcije koju kvorumaši uzi-maju kao vlastiti predmet prikazivanja. Intertekstualna referencija shvaćena je u užem smislu kao odnos prema drugim tekstovima koji nam otkrivaju pos-tojanje stvarno dogođene zbilje. Tekstualizirana izvantekstualna referencija pokazuje da su elementi poput dokumenata, priče, pisama i sl. tragovi stvar-nosti, način njezina posredovanja. Hermeneutička referencija napominje da se proces čitanja i tumačenja teksta ne može jednostavno zaobići. Kada je u pitanju književno prikazivanje, čitatelj ne može biti izostavljen – slova, riječi, rečenice i cjelokupan tekst povezuju se sa svijetom putem čitateljeva stvar-nog iskustva. Postmodernistička književnost, zaključuje Linda Hutcheon, (...) sugerira nepostojanje povlaštenog pristupa stvarnosti. Zbilja postoji (i postojala je), ali je naše razumijevanje te zbilje uvijek uvjetovano diskursima, različitim načinima govora o njoj.68

U tom smislu kvorumaški projekt nastoji prevladati (...) čežnju za nekim poretkom koji bi imao nadređenu moć objašnjavanja.69 Svojom tekstualnošću on potiče aporetičnu proizvodnju značenja (pojmljenog u najširem smislu) njegovom razgradnjom. Kada je o književnom prikazivanju riječ, diskurs kvorumaša utjelovljuje nemjerljivi rad one sićušne crtice koja razdvajajući--spaja nesumjerljive različitosti. Spoznati svijet uvijek znači obznaniti da to u konačnici nije moguće. Priroda je prikazivanja paradoksalno takva da uspos-

67 Ovakvo se mišljenje, podsjeća Linda Hutcheon, zasniva na teorijama kakva je npr. Searleova koja tvrdi da je intencionalni okvir fi kcije fi kcija. Tom se uvidu može pridodati Jakobsonova poetika koja zastupa mišljenje da književna komunikacija nema stvarnu vrijednost jer njezin referent nije zbiljski.68 Hutcheon, Linda: A Poetics of Postmodernism, History, Theory, Fiction, New York/London 1989, str. 157.69 Isto.


67

tavlja ono što mu bježi. Zbilja je mnoštvena ukupnost razlika – diferencira-no polje koje se ni jednim medijem ne može obuhvatiti. Ipak, tu beskonačnu rasutost koju svakodnevno iskušavamo na vlastitoj koži “znamo” upravo je-zičnim posredovanjem što uvijek promašuje. Prikaz je uvijek prikaz prikaza. Dapače, trag razlike (Derrida) prikaza i neprikazivog. Prizovimo još jednom nakratko Derridaa. Iskušavajući svoju slobodu, pjesnik je istodobno vezan za jezik i porođen iz njega govorom čiji je gospodar nitko do on sam. (...)70 Pjesnik je tako doista subjekt knjige, njezin sadržaj i gospodar, njezin sluga i njezina tema. (...) Uslijed vlastitog (...) prikazivanja sebe, subjekt je rastro-jen i otvoren. Pisanje je svoje napisano, ali je također uništeno, pretvoreno u bezdan, u vlastitu reprezentaciju.71 No, tu već postoji neko (...) esencijalno klizanje [odmicanje/pogreška, op. a.] između značenja koje nije jednostavno i nedvojbeno varanje svijeta, pa čak ni nokturalno poznavanje svih jezika.72 Skretanje što ga misli Derrida uvijek je već odlazak-na-razmak-od neke ne-prisutne drugosti koja je i proizvod pisanja ali i njegov uzrok. Odsutnost je dopuštenje dano slovima [pisanju, op. a.] da se pokažu i da označavaju, ali je, u obrtanju jezika samim sobom, također i ono što slova [pisanjem, op. a.] kazuju: ona govore slobodu i dodijeljenu prazninu koja je oblikovana zatva-ranjem u mrežu slova [pisanja, op. a.] (...).73 Ovdje je zacrtan odnos prema radikalno odsutnom drugom – ipak (...) drugi i granica [prema njemu, op. a.] mogu jedino biti napisani, mogu se potvrditi samo u pisanju.74 Kultura, druš-tvo, svijet, neko općenito drugo i drukčije – suprotni spol, druga rasa, različi-to političko opredjeljenje, moralna pravila, svjetonazor i sl. kao svako drugo što ide iza svega prvog – kvorumaši u svoj projekt uvode jedino kroz vrata prikaza. Međutim, uski dovratak reprezentacije to nedohvatljivo drugo dijeli u njemu samome – skupljajući ga rasipa i pišući ne opisuje do kraja. Ono što nakon prohoda ostaje nezatvorivi je rascjep, neprikupiv višak ili neopisivi manjak – paradoksalni referent kvorumaškog projekta. Nerazrješiv “pojam s crticom”. Neko-nešto trajno odgođeno u znaku.

70 Derrida, Jacques: Edmond Jabès and the Question of the Book, u: Writing and Difference, London/New York 2002, str. 78.71 Isto, str. 79.72 Isto, str. 86.73 Isto, str. 87.74 Isto, str. 93.

68

Kvorumaši svojim projektom otvaraju zatvorene strukture ne bi li omo-gućili, u deridaovskom smislu, pojavljivanje drugog, ali ne onoga koji će (...) mahom osnažiti isto (...), ne neko drugo koje je naprosto izvan ili apsolutno novo, nego ono koje prerazmješta samu suprotnost istog i drugog, unutraš-njeg i vanjskog, starog i novog.75 Došavši do drugog, mi smo paradoksalno još uvijek u istom poglavlju. Drugi je uvijek s druge strane polupropusne membrane iza koje se, prema Lacanu, nalazi ništa. Drugi je (...) nešto meni strano, premda je u mojemu središtu76 (...), drugi je pomanjkanje.77 Subjekt je u isto vrijeme određen drugim, dakle, kakvim nedostatkom u sebi, onim što mu zauvijek izmiče. Proturječje potrage za neuhvatljivim identitetom prota-gonist kvorumaških tekstova-pjesama živi aktivno i bez stresa. On sa stranica jedne Bagićeve knjige smirenim glasom pozdravlja: tamo / gdje nemam ime / gdje mi izmišljaju ime / uvijek se zovem kako treba.78

75 Attridge, Derek [Navod iz uvoda From Psyche], u: Acts of Literature, ur. Attridge, Derek, New York/London 1992, str. 311.76 Lacan, Jacques: The Ethics of Psychoanalysis 1959-1960., London/New York 1999, str. 71.77 Isto, str. 193.78 Bagić, Krešimir: Bršljan, Zagreb 1996, str. 14.


Documents

Tvrtko Vuković SVI KVORUMAŠI ZNAJU DA NISU KVORUMAŠISvi_kvorumasi_znaju,1... · DISPUT d.o.o. za izdavačku djelatnost Za nakladnika Josip Pandurić Urednik izdanja Krešimir Bagić