U SOCIJALISTIČKOJ · 2019-11-04 · HRVATSKA U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI DEJAN JOVIĆ N ovoformirana Narodna Republika Hrvatska izašla je iz drugog svjetskog rata ideološki,

HRVATSKA U SOCIJALISTIČKOJJUGOSLAVIJIDEJAN JOVIĆ

Novoformirana Narodna Republika Hrvatskaizašla je iz drugog svjetskog rata ideološki, politički i et-nički podijeljena, možda više od bilo koje druge jugosla-venske republike. Zbog tereta koji je novoj hrvatskoj re-publici u naslijeđe ostavila Nezavisna Država Hrvatska(NDH) i njen ustaški poredak, Hrvatska je bila u speci-fičnoj poziciji u odnosu na sve ostale republike, čak i nanovostvorenu Bosnu i Hercegovinu, koja je bila sastavnidio NDH. Ustaški je poredak – koji je konačno slomljentek sa završetkom drugog svjetskog rata na evropskomkontinentu – bio jedan od najbrutalnijih režima u oku-piranoj Evropi.1 Jedino je u NDH, naime, uspostavljensustav represije kojeg su organizirali i nadzirali (iako podopćim političkim, vojnim i ideološkim ‘kišobranom’stvorenim vanjskom okupacijom) domaći fašisti, te kojise gotovo isključivo primjenjivao protiv domaćeg stanov-ništva – prije svega manjina: Srba, Židova, Roma, kao iprotiv hrvatskih antifašista. U drugim okupiranim ze-mljama, represiju su provodili uglavnom okupatori, pa jes njihovim porazom, te padom i kažnjavanjem domaćihsuradnika tih okupatora, postalo moguće teret zločinapočinjenih za vrijeme tog rata prebaciti na vanjske faktore. UHrvatskoj su, međutim, koncentracijske logore (uključu-jući i najveći – Jasenovac) vodile domaće snage (često i una-toč prigovorima koje su im zbog toga upućivali okupato-ri), pa se po svršetku rata pitanje odgovornosti za zločinemasovnih razmjera (koji bi se u današnjoj terminologijimogli podvesti pod pojam etničkog čišćenja i genocida) posta-vljalo na drukčiji način.

1 Od nedavno objavljenih studija o NDH, vrijedno je istaknuti po-sebni broj časopisa Totalitarian Movements and Political Religions, godište 7,broj 4, 2006, s prilozima Sabrine Ramet (urednice izdanja),Stanleya G. Paynea, Ive Goldsteina, Marka Biondicha, Maria Jare-ba i Nade Kisić Kolanović.

Istodobno, u Hrvatskoj je, tijekom cijelečetiri godine okupacije, bio organiziran sna-žan partizanski pokret, koji nije mirovao ni če-kao ishod rata, nego se aktivno borio protivokupacijskih i domaćih (prije svega ustaških idomobranskih, a u pojedinim krajevima i čet-ničkih) snaga. Na čelu tog antiokupacijskogNarodnooslobodilačkog pokreta (NOP) bio jeJosip Broz Tito, koji je i sam bio Hrvat jugosla-venske i internacionalističke orijentacije. Hr-vatska je pred rat bila relativno plodno tlo zadjelovanje Komunističke partije, što je 1937.rezultiralo i stvaranjem Komunističke partijeHrvatske (KPH), kao posebne organizacijskejedinice u okviru Komunističke partije Jugo-slavije (KPJ). Organizacije KPJ u Hrvatskojimale su snažan utjecaj na politiku KPJ već od1928., kad je tzv. “zagrebačka linija” (koju jepredstavljao Josip Broz) prevladala u odnosuna lijevu i desnu frakciju u Partiji. Taj se utje-caj nastavio i nakon 1937., pa se manifestirao iodržavanjem Pete zemaljske konferencije KPJu Zagrebu, 1940. U cijelom međuratnom pe-

riodu, nezadovoljstvo vlastima je u Hrvatskojbilo prilično. Iako je Hrvatska seljačka stranka(u principu sklona politici kompromisa unu-tar Jugoslavije) bila daleko najsnažnija hrvatskastranka, na marginama hrvatske politike svojusu šansu tražili i radikalni politički programi,uključujući i revolucionarne ideologije ute-meljene na separatizmu (ustaštvo), i klasnojrevoluciji (komunisti).

Za razliku od ekskluzivno hrvatskog i poideologiji fašističkog ustaškog pokreta, komu-nistička je ideologija bila internacionalistička,te je bilo logično da i u Hrvatskoj komunističkapartija u svojim redovima ima i etničke Hrvatei etničke Srbe. Ta je dvonacionalnost odlikova-la hrvatsku komunističku partiju više nego bilokoju drugu hrvatsku stranku. No, partizanskisu odredi u početku bili ipak primarno sasta-vljeni od hrvatskih Srba, što je dijelom bilo ilogično s obzirom na izravne atake koje je odsvog početka ustaški poredak organizirao upra-vo protiv njih. Početna je neravnoteža u etnič-kom sastavu partizanskih jedinica2 kasnije “ko-

62

Reč no. 75/21, 2007.

2 Na relativno slab inicijalni odaziv Hrvata pozivima u narodnooslobodilačku borbu Tito jeupozoravao u nizu svojih govora i članaka u prvim mjesecima rata, 1941. U izvještaju na sa-vjetovanju predstavnika štabova i komandanata narodnooslobodilačkih partizanskih odredaJugoslavije u Stolicama, u rujnu 1941., on kaže: “Slabost partizanskog pokreta u Hrvatskojleži u tome što on uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo na Kordunu, u Lici, itd., a me-đutim vrlo mali broj Hrvata seljaka. Najsvjesniji dio radništva odazvao se pozivu Komuni-stičke partije i stupio u partizanske odrede. Ali ni ti odredi nemaju dovoljno potpore od hr-vatskog stanovništva, koje sa zebnjom očekuje posljedice krvavog masakriranja srpskog sta-novništva od strane divljačkih ustaških hordi Pavelića. Čak i one seljačke mase, koje mrzeokupatore i Pavelićeve ustaše, boje se odmazde poslije pobjede nad fašističkim okupatorimai ustašama. Oni se boje da će za zulume odgovarati čitav hrvatski narod. To je, razumije se,neopravdani strah. Sve zavisi od samog hrvatskog naroda. Zavisi od toga da li će on tolerira-ti i trpjeti Pavelićevu strahovladu, zavisi od toga da li će stajati pasivno ili će aktivno stupiti,rame uz rame sa srpskim narodom, u borbu...” Citirano prema Josip Broz Tito: Govori i član-ci, knjiga 1, str 14 i 15, Zagreb: Naprijed, 1959. U članku objavljenom u “Proleteru” u trav-nju 1942, Tito ponovno upozorava da “hrvatski narod nije dosada stupio masovno, po pri-

rigirana” – naročito od trenutka kad je došlodo mobilizacije Hrvata u krajevima koji suoslobođeni ili su ostali bez državne vlasti pa-dom Italije (u rujnu 1943.), pa su i hrvatskipartizani (a ne samo komunistička partija) krajrata dočekali kao u punoj mjeri višenacionalna(u prvom redu : dvonacionalna, hrvatsko-srp-ska) politička i vojna formacija, koja se u tomsmislu izdvajala od svih drugih vojski. Ona jejedina mogla postići stabilnost u međuetnič-kim odnosima, koji su bili snažno uzdrmanionim što se događalo u četiri ratne godine.Snaga partizanske vojske je kontinuirano rasla,iako ni do kraja rata ta snaga nije bila dovoljnada sama, a ni uz pomoć općejugoslavenskogpartizanskog pokreta, zada posljednji udaracustaško-domobranskoj vojsci, niti da ukineNezavisnu Državu Hrvatsku. Iako su već od1942. pa do samog kraja rata, veliki dijelovinjene teritorije bili pod partizanskom kontro-lom, do poraza NDH dolazi tek s globalnim po-razom fašizma i nacizma u Europi. Pa ipak, uZagreb ulaze partizanske jedinice, a ne jediniceneke tuđe (ruske, britanske ili američke) voj-ske. Ta činjenica odlučujuće utječe na političketokove koje u Hrvatskoj od samog dana završet-ka rata nesporno kontroliraju Titovi partizani.

U prvim tjednima i mjesecima nakon oslo-bođenja, partizanska je vojska bila suočena – uvećoj mjeri nego druge pobjedničke vojske – s

aktivnim otporom kapitulaciji, koji su pružaleporažene ustaške i domobranske snage. U pri-ličnom broju, te su snage odbile položiti oružjei svući uniforme, ne samo 9. nego i 15. svibnja1945. NDH nikada nije potpisala kapitulaciju,a znatan dio ustaško-domobranskih vojnihstruktura u povlačenju – uključujući i vodstvoNDH – primarno je htjelo izbjeći zarobljeni-štvo i “zamaskirati” se u civile, te pronaći put uzemlje koje su se ili još uvijek odnosile sa stano-vitim simpatijama prema propalom nacistič-kom projektu, ili u one zemlje koje nisu imaleugovore o izručenju ni sa jednom zemljom po-bjednicom u drugom svjetskom ratu. Ta je na-mjera uspjela Anti Paveliću i mnogim njegovimsuradnicima. Uz pomoć kanala koji su usposta-vljeni u okviru Katoličke crkve, Pavelić se uspje-šno prerušio, te emigrirao u Latinsku Ameriku(Argentinu, a potom nakratko u Čile), odakleje kasnije doputovao u Španjolsku, gdje je i um-ro 1959. Za razliku od vođe srpskih rojalista ičetnika, Draže Mihailovića, koji je 1946. godi-ne uhapšen, suđen i strijeljan u Srbiji, Hrvatskaje – već pod priličnim teretom zločina počinje-nih u NDH od 1941. do 1945. – svoju politikumorala voditi i pod teretom činjenice da suglavni akteri ustaške politike bili još živi. Nekiod njih – poput ustaškog ministra unutrašnjihposlova, Andrije Artukovića, bili su pod de factozaštitom zemalja koje su bile skeptične prema

63

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

mjeru srpskog, crnogorskog, slovenačkog naroda, u oružanu borbu protiv okupatora”.(Ibid, str. 40.) U izvještaju o prvoj godišnjici ustanka, Tito kaže da se “u Hrvatskoj i Dalma-ciji partizanski pokret odvijao neravnomjerno i dosta sporo”. Iako i u tim pokrajinama NOBdobiva čvrst i trajan karakter, to se događa “dosta kasnije” nego u Srbiji. “Slaba strana parti-zanskog pokreta Hrvatske bila je to što je dugo vremena u odredima učestvovao pretežno srp-ski elemenat, a vrlo malo Hrvata. Iznimka je bila Dalmacija i Primorje, gdje su partizanskiodredi stvoreni od samih Hrvata.” Objavljeno u “Biltenu VŠ NOP i DVJ” za lipanj-kolovoz1942, citirano prema ibid., str 72.

jugoslavenskom pravosudnom sustavu (dijelomi zbog iskustva koje su imali sa suđenjem DražiMihailoviću, a kasnije i Alojziju Stepincu). Iakoratni saveznik i poslijeratni (oprezni) prijatelj,Sjedinjene Američke Države su tek sredinom1980-tih Artukovića izručile Jugoslaviji.3 Pave-lić, kao i mnogi njegovi suborci i suradnici, iz-bjegli su izručenje i suđenje. Iako ta činjenicanije imala znatnog utjecaja na vođenje politikeu socijalističkoj Hrvatskoj, ona je ipak utjecalana nju u jednom važnom aspektu: dijelom i iztog razloga, socijalistička je Hrvatska morala bi-ti posebno oprezna prema neprijateljskoj poli-tičkoj emigraciji, naročito onoj ekstremnoj.Također, u emigraciji se nastavio – iako vrlooslabljen – i utjecaj ustaške ideologije, koji jeznačajno kompromitirao bilo kakav (pa i nena-silan) hrvatski nacionalizam. S krajem socijali-zma – u devedesetim godinama – utjecaj radi-kalnih, nasilnih i profašističkih komponenti uokviru hrvatskog nacionalizma u emigraciji po-

kazat će se značajnijim nego što se mislilo. Isto-dobno, njegovo postojanje je omogućilo radi-kalnim nacionalistima u drugim krajevima Ju-goslavije – a naročito srpskim – da stvore nara-tiv prema kome se Hrvatska nikada nije do kra-ja obračunala s naslijeđem ustaštva.

Za Hrvatsku – možda i više nego za drugejugoslavenske republike – ideološke i političkepodjele koje su eskalirale u drugom svjetskomratu, dakle, nisu potpuno nestale ni s njegovimzavršetkom. Na već postojeće razloge za te po-djele, dodati su novi – prije svega vezani za sud-binu ostataka ustaške i domobranske vojske tepratećih ih civila, koji su stradali na Bleiburgu.Ta stradanja postala su temelj jednog novogmita o žrtvovanju hrvatskog naroda pod no-vom, Titovom, vlašću – koji se stvarao nasuprotpartizanskim mitovima o žrtvovanju narodakao posljedici okupacije i domaćeg fašizma.Krajem rata stvorene su, dakle, nove kontro-verze i novi mitovi o žrtvovanju.4 Ti su mitovi – ka-

64

Reč no. 75/21, 2007.

3 O suđenju Andriji Artukoviću, vidi dokumentarni film Lordana Zafranovića: “Sumrak sto-ljeća (Testament)”, dovršen 1993.

4 O ulozi mitova u stvaranju nacionalnog, kulturalnog i političkog identiteta, vidi Pal Kolsto:Myths and Boundaries in Southeast Europe, London: Hurst, 2005. Mitovi o žrtvovanjima su jedna odnajznačajnijih podgrupa u nacionalnim mitovima naroda – ne samo u jugoistočnoj Evropi,nego i šire. U hrvatskoj varijanti, mitovi o žrtvovanju uključuju interpretacije prema kojimaje Hrvatska historijski bila “predziđe kršćanstva” i “bedem Evrope”, jer ju je branila pred in-vazijom nekršćanskih naroda – prije svega Osmanskog Carstva. Slični mitovi o “obrani kr-šćanstva” postoje i u drugim narodima: kosovski mit kod Srba, ali i mitovi kod Poljaka (kojisu “branili Evropu pred Rusima”) samo su neki primjeri. Srpski i jugoslavenski mitovi na-kon prvog svjetskog rata temeljili su se na “solunaštvu” – kao primjeru žrtvovanja za slobodu.O “solunaštvu” i usporedbi između njega i “partizanstva”, vidi Todor Kuljić: Tito, Zrenja-nin: GNB Zrenjanin, 2005. Partizani su također razvijali mit o žrtvovanju kao važan dioidentiteta nove socijalističke Jugoslavije. Bleiburški mit imao je istu svrhu – stvoriti novi hr-vatski identitet na temelju ideje o kontinuiranom historijskom žrtvovanju hrvatskog naroda,kome su glavni krivci bili stranci. U suvremenoj Hrvatskoj, partizanski i bleiburški mit o žr-tvovanju dijelom se “istopio” u narativu o “domovinskom ratu”, koji također u sebi uključu-je koncept žrtvovanja.

snije prošireni drugim elementima (kao što suonaj o žrtvovanju zagrebačkog nadbiskupaAlojzija Stepinca, ili o žrtvama tzv. Hrvatskogproljeća nakon 1971.) – stvarali temelj za alter-nativnu interpretaciju suvremene hrvatske po-vijesti, te su činili okosnicu oko koje se u polu-javnoj ili potpuno privatnoj sferi formirao al-ternativni, nacionalistički i antikomunistički,diskurs. Taj će diskurs kasnije, u devedesetimgodinama, dobiti službeni status, pa ga se i da-nas može naći u školskim udžbenicima, repre-zentativnim govorima članova hrvatske politič-ke elite, te u javnom mnijenju.

Dijelom iz ideoloških razloga (internacio-nalizma, na kojem su se temeljile ideologijesvih komunističkih pokreta), ali još više kao iz-raz historijskog iskustva, i svoje etničke i poli-tičke strukture, partizanski se pokret, a potom inova socijalistička vlast koja je na njemu nasta-la, temeljio na politici bratstva i jedinstva, koja jepodrazumijevala ravnopravnost svih naroda utadašnjoj Jugoslaviji.5 Ta ravnopravnost odno-sila se i na interpretaciju nedavne prošlosti. Uprvim poratnim godinama, ta se interpretacijaponajprije fokusirala na isticanje golemih žrta-va koje su jugoslavenski narodi – svi redom –morali podnijeti ne samo u nedavnim sukobi-ma protiv okupatora, te “domaćih izdajnika”(kolaboratora), nego i u dužem razdoblju ma-nje-više kontinuirane borbe protiv strane do-minacije i tuđinske vlasti. Kolektivne zasluge suse priznavale i isticale, ali se kolektivna krivicaodbacivala. Isticalo se da su svi jugoslavenskinarodi, pa dakle i Hrvati i Srbi iz Hrvatske –

dali golemi doprinos oslobođenju zemlje, te daniti jedan od njih nije podržavao fašizam.Ustaše nisu na vlast došle izborima (kao nacistiu Njemačkoj), nego su na nju postavljene odstrane okupatora (prije svega Talijana). Prematome, nema razloga za neku političku odgovor-nost većine (ili čak: značajnog dijela) hrvatskognaroda. U svakom narodu bilo je fašista i zloči-naca, no oni su – prema službenoj interpreta-ciji događaja iz Drugog svjetskog rata – bili ma-la manjina, u odnosu na oslobodilačku i anti-fašističku većinu. U tu su se svrhu isticali pri-mjeri žrtvovanja, kao i primjeri herojske su-radnje i bratstva između partizana (pa i civilnepopulacije) raznih nacionalnosti. U Hrvatskojse, primjerice, isticalo da je u vodstvu partizan-skog pokreta bilo i Srba i Hrvata, te da parti-zanski pokret ne bi nikada uspio da nije jasnoodbacio politiku nacionalnog segregiranja ibratoubilaštva.

U stvari, ta je interpretacija bila priličnojednostrana, a sa stanovišta razumevanja ljud-ske prirode suviše optimistička (kao što je, uo-stalom, i cijeli marksistički – u svojoj biti raci-onalistički – pogled na ljudsku prirodu). Svo-jim višenacionalnim karakterom, partizanski jepokret bio više iznimka nego pravilo. Njega jevodila partija koja je u predratnoj Jugoslavijibila zabranjena, a po broju članova vrlo mala.Tragični događaji Drugog svjetskog rata poka-zali su i da među jugoslavenskim narodima – nesamo na političkoj nego i na društvenoj razini –nema dovoljno solidarnosti, te da su mnogiskloni pasivno promatrati zlodjela koja se do-

65


5 Govoreći na Antifašističkoj skupštini Srbije, 9. studenog 1944, Tito je rekao da su bratstvo ijedinstvo te stvaranje nove narodne vlasti “najveće tekovine ove džinovske nejednake borbe”.Vidi u Govori i članci, knjiga I, str. 251.

gađaju njihovim susjedima i poznanicima, na-ročito ako su drugog identiteta, vjere ili nacije.Dubina sukoba i zlodjela koji su se dogodili ti-jekom rata pokazali su, ipak, neuspjeh politikepribližavanja raznih jugoslavenskih nacija, injihovog stapanja u jednu, jugoslavensku. Onisu pokazali da i dobri susjedi i “braća po krvi”mogu lako zaratiti i postati neprijatelji. Iako jepogrešno tvrditi da se Kraljevina Jugoslavijaraspala prvenstveno zbog unutrašnjih tenzija isukoba (ona se raspala prije svega zbog okupa-cije i nasilne podjele, a ne zbog nekih nepo-mirljivih unutrašnjih razlika), ipak je istina dase ispod njene površine relativno brzo i lakostvorila velika količina nezadovoljstva i želje zaosvetama za stare historijske račune. Malo jetrebalo da barbarstvo, nasilje i sadizam izbiju uprvi plan, i u onim krajevima u kojima je stu-panj pismenosti i općenite kulturalne razvije-nosti bio viši od prosjeka. U stvari, hrvatski fa-šizam nije bio stotinama milja udaljen od osta-lih srednjoevropskih fašizama – imao je sličnoizvorište i koristio je slične metod. Rezultatnjegova djelovanja bio je tragičan. Iako su i sa-mi iskusili zlo tog rata, vodeći su jugoslavenskipartizani nakon rata ipak prebacili najveći teretodgovornosti na ‘domaće izdajnike’, dok su ve-ćinu naroda amnestirali odgovornosti. U tomsmislu, njihova je poslijeratna interpretacijaratnih događaja morala biti u nekom neskladu s

onim što su proživjeli. Neki od njih ostali sutrajno skeptični prema ideološkoj interpreta-ciji, dok su se drugi relativno lako prilagodili.

Djelomično zbog osjetljivosti otvaranja te-ma iz nedavne prošlosti, a dijelom i zbog vlasti-te ideološke vizije, nova je socijalistička vlastključ za postizanje stabilnosti novog poretka na-šla u formuli koju je Josip Broz Tito izrekao usvom prvom govoru u oslobođenom Zagrebu,21. svibnja 1945: “Dosta sa svim što je bilo!”6

Jugoslavija je za nju bila moguća samo kao “No-va” Jugoslavija, koja bi bila radikalno (revoluci-onarno) drukčija u odnosu na prethodnu,“Staru”, kraljevsku Jugoslaviju.7 Umjesto mo-narhije, ona je 1945. postala republikom,umjesto unitarne zemlje – federacijom, umje-sto zemlje koja gradi jugoslavensku naciju – za-jednicom naroda kojima Jugoslavija jamči op-stanak i razvoj. Umjesto zemlje u kojoj se potičureligijske podjele, ona je aktivno djelovala napotiskivanju utjecaja svećenstva i vjerskih orga-nizacija. Umjesto zemlje čiji se politički sustavtemelji na stranačkom pluralizmu, ona je odlu-čila eliminirati 'stranke-svađalice', i postavitijednu – komunističku – partiju kao političkoghegemona. Umjesto onih aspekata tradicije okokojih je postojao spor među narodima, socijali-stička je Jugoslavija nastojala reinterpretiratiprošlost na način koji bi je učinio manje kon-troverznom. Tamo gdje su sporovi ostali, za-

66

Reč no. 75/21, 2007.

6 Josip Broz Tito: Govori i članci, knjiga I, str. 287–299. 7 Već na prvom kongresu omladine Jugoslavije, 27. prosinca 1942, Tito kaže: “Ja mislim da

nema nijednog među vama koji bi zaželio da se povrati ono što je bilo”. (Ibid, str. 121.) Učlanku “Značaj odluka AVNOJ-a za daljnji razvoj naše borbe i stvaranje federativne državnezajednice”, on kaže da se “narod ne bori za onu bivšu maćehinsku Jugoslaviju, već za novuJugoslaviju, koja treba da mu osigura život dostojan čovjeka”. (Ibid, str. 186.) Tu pozicijuponavlja mnogo puta kasnije.

ključeno je da se oni stave ad acta. Budućnost (iz-rečena kao vizija zajedničkog razvoja socijali-zma, kao prijelaznog razdoblja između klasnog inacionalističkog prema besklasnom i internaci-onalističkom društvu) povezuje jugoslavenskenarode – prošlost ih dijeli. Ta vizija budućnosti– izražena u ideološkoj slici poželjnog cilja,prema kojem se stvarnost korigira u dugoroč-nom procesu stalnih reformi – bit će u samomsrcu jugoslavenskog političkog i svakog drugogidentiteta u sljedećih četrdesetak godina. S pa-dom te ideološke vizije stvorit će se uvjeti za ras-pad same jugoslavenske države – ali ne samo narazini federacije, nego i na razini republika. Spadom socijalizma, raspast će se tako (kao što ćese kasnije pokazati – privremeno) i sama Hrvat-ska. Taj će raspad unutar Hrvatske (koji je re-zultirao i de facto izdvajanjem jednog njenog di-jela – samoproglašene Republike Srpske Kraji-ne – na nekoliko godina) biti rezultat obnoveideoloških, političkih i etničkih razlika koje jesocijalistička ideologija “okrenutnosti premabudućnosti”, praćena politikom bratstva i je-dinstva, relativno uspješno prevladavala prijenego što je zapala u krizu.

Politika “prevazilaženja prošlosti” i “okre-tanja prema budućnosti” imala je, nesumnji-vo, iznimno pozitivne učinke za stabilnost Hr-vatske i cijele Jugoslavije. Ona je dala nadu umogućnost promjena, te je bila motivirajućifaktor brzog razvoja. No, dugoročno, ona je

imala i neke nepovoljne efekte, koji su se mo-žda mogli izbjeći. Naime, ta je politika (naro-čito jer je bila utemeljena na političkom moni-zmu, a ne pluralizmu) potisnula rasprave okontroverzama nedavne (i dalje) prošlosti.Uzroci katastrofe kroz koju su jugoslavenskinarodi – a naročito oni u Hrvatskoj i Bosni iHercegovini – neposredno prošli svedeni su napojednostavljenu (i često problematičnu, su-više ideološku, iako sa stanovišta političkog in-teresa vrlo korisnu) interpretaciju. Istina je daje nakon velikih ratova teško, a često i nepo-željno, otvarati rasprave o njihovim uzrocima– budući da su uspomene svježe, a gubici veli-ki. U akademskoj literaturi koja se bavi pita-njem poslijeratne normalizacije, nema jedin-stvenog odgovora na pitanje: je li prisjećanjekorisnije od zaborava, kad se radi o interpreta-ciji tako teških epizoda iz prošlosti.8 Na jednojstrani, vjeruje se da je dužnost onih koji suproživjeli strahote ratova – da se sjećaju tihstrahota, i da na nove generacije prenesuuspomene na njih. Zaborav zločina je prvi ko-rak prema njegovom ponavljanju. Na drugojstrani – bez zaborava takvih tragičnih događa-ja, nije moguće ostvariti puno pomirenje unu-tar društva, niti je moguće okrenuti se “premabudućnosti”. Uspješno prevladavanje tragič-nih iskustava iz nedavne prošlosti, uvijek ovisio nalaženju ravnoteže između onog što se pam-ti i onog što se zaboravlja.

67


8 O tim kontroverzama, vidi u Paul Connerton: Kako se društva sjećaju, Zagreb: Antibarbarus,2004. (Pol Konerton, Kako društva pamte, Beograd: Edicija Reč, 2002.) O sjećanjima i njiho-voj važnosti u političkom smislu, vidi također i Todor Kuljić: Kultura sjećanja, Beograd: Čigo-ja, 2006. Za daljnju razradu ovoga, vidi moj članak: “'Official memories' in post-authori-tarianism: an analytical framework”, Journal of Southern Europe and the Balkans, god. 6, br. 2 (av-gust 2004), str. 97-108.

Takva je bila i politika jugoslavenskih ko-munista nakon Drugog svjetskog rata. Pamtilesu se tragične epizode, ali se nije inzistiralo nabeskrajnom raspravljanju o tome tko je za njihbio kriv, odnosno odgovoran. Smatralo se da jebolje da se svježe rane ne diraju, i da se prisje-ćanje osloni na slavljenje uspjeha, a ne tolikona podsjećanje na tragedije. Na kraju rata, no-ve su vlasti višekratno proglašavale široku am-nestiju za sve one “koji nisu okrvavili ruke”, tesu u načelu odustajale od progona svih onihkoji su prihvatili te pozive. U nekim slučajevi-ma – a vjerojatno i u ne malom broju slučajeva– nekadašnji su pripadnici neprijateljskih (uHrvatskoj uglavnom domobranskih, a vrlo ri-jetko ustaških) formacija uspjeli započetiuspješne karijere, čak i u javnom sektoru.9 No,činjenica je da su osobne uspomene mnogihljudi – koje su potom postale temelj za razneprivatne (neslužbene, “zabranjene”) interpre-tacije prošlosti (i povijesti) – bile u priličnomneskladu s javnom, službenom interpretaci-jom. Taj nesklad preživio je duže nego što seoficijelna ideologija nadala – te je kasnije (sraspadom Jugoslavije) “isplivao” na površinu.Najprije kroz alternativne “čuvare identiteta”(ponajprije crkvene institucije i u krugovimaantisocijalističke intelektualne kontraelite), apotom i u (sve otvorenijim) medijima, pojavilesu se teme koje su – možda upravo zbog ovakve(razumne) politike izgledale kao tabuizirane:zločini iz Drugog svjetskog rata i neposrednogporaća, pitanje interpretacije ustaštva i četni-štva, stvarni broj žrtava, itd. Politička dinamika

između snaga poretka i alternativnih političkihsnaga u velikoj je mjeri bila određena tim pro-cjepom u interpretiranju prošlosti.

Vizija budućnosti u kojoj se zla nacionali-zma i bratoubilačkog ratovanja neće više nikadaponoviti, i u kojoj zemlja više nikada neće bitižrtva strane okupacije ili tuđe vladavine, ne sa-mo da je bila poželjna sa stanovišta onih koji sui sami mogli vidjeti kuda vode radikalne i eks-tremne politike, nego je ubrzo postala i glav-nom motivirajućom snagom u sigurnosno-po-litičkoj stabilizaciji i ekonomsko-socijalnoj ob-novi zemlje. Okrenutost prema budućnosti a neprošlosti (izražena i u Titovoj paroli: “Dosta sonim što je bilo!”) zadržana je kao temeljna ori-jentacija jugoslavenske (a time i hrvatske) poli-tike u cijelom razdoblju socijalizma – od 1945.do 1990 – premda ne sa istim intenzitetom. Ia-ko se – naročito u vanjskoj politici – vodilo ra-čuna o pragmatičnosti, pa se ponekad prihvaća-lo da ideološki principi zauzmu “drugi red” uodnosu na “nacionalne interese”, jugoslavenskase politika nikad nije odrekla socijalističke vizi-je preobrazbe svijeta. Ona se temeljila ne tolikona pokušaju da se (kao što bi bio slučaj u kon-zervativnim porecima) prošlost ponovi i nastaviunedogled, niti na tome da predstavlja stvarnostonakvu kakva jest (kao što se, navodno, događa uliberalnim porecima, u kojima politička vlastprije svega ima predstavničku ulogu, te je stogaizraz periodičkih izbora), nego prije svega natome da se zamisli, definira, a potom i gradi(oblikuje) nešto novo. Jugoslavenski se socijalizam– kao uostalom i drugi post-revolucionarni po-

68

Reč no. 75/21, 2007.

9 Nedavni slučaj slovenskog ekonomista Aleksandra Bajta, koji je 2002. objavio svoje uspome-ne na razdoblje provedno u rojalističkoj vojsci, nije tipičan, ali nije ni tako izniman. VidiAleksander Bajt: Bermanov dosje, Ljubljana: Mladinska knjiga, 2002.

reci – temeljio na viziji novog. Njegov je pokre-tač bila ideja o novom, još nedoživljenom, neis-probanom, neviđenom. Socijalizam je u tomsmislu bio definiran kao prijelazno razdobljeizmeđu sadašnjosti i budućnosti, ne samo u ne-kom vremenskom smislu, nego i u normativ-nom (u smislu uspostavljanja novih odnosa me-đu ljudima). Jugoslavenski su komunisti razvilispecifičnu viziju budućnosti – promovirajućisamoupravni socijalizam, koji je trebao biti al-ternativa onom tipu socijalizma koji se gradio uSovjetskom Savezu, Kini i u većini drugih soci-jalističkih zemalja. Prošlost, a dijelom i sada-šnjost, bili su mu smetnja, ili čak i “neprijate-lji” – u svakom slučaju: nešto što treba zamije-niti i prevladati. Iz te pozicije može se bolje ra-zumijeti nastojanje da se prošlost potisne, iličak i “zaboravi”. To se odnosilo ne samo na ne-davnu prošlost, nego i na daljnju, koja je – kaoi u svakoj ideologiji – interpretirana selektivno.Zbog toga je za analizu jugoslavenskog socijali-zma centralno pitanje: kakva ga je to vizija vo-dila? Kakva je zemlja trebala postati Jugoslavi-ja, i – kakva je u njoj bila pozicija i vizija hrvat-ske budućnosti? Odgovor je: radikalno drukči-ja u odnosu na hrvatsku prošlost.

Hrvatski partizani, koji su od 1945. odre-đivali daljnji tok i sadržaj hrvatske politike, bilisu inspirirani idejom o radikalnoj promjeni –ako ne već i izravno: revoluciji – u odnosu na

sva prethodna razdoblja. U odnosu na nepo-sredne prethodnike – ustaše – razlika je bila to-talna. Nespojivost ideje komunističkog inter-nacionalizma (koju su promovirale nove hrvat-ske vlasti) s idejom radikalnog fašističkog naci-onalizma (koja je bila u temelju ustaške politi-ke) dovela je do potpune nemogućnosti kom-promisa između ustaša i partizana. Za razlikuod ustaša, partizani su bili zagovornici politikesuradnje s drugim jugoslavenskim narodima,pa su nakon rata obnovili Jugoslaviju. UnutarHrvatske, partizanska i ustaška politika – naro-čito u odnosu na nacionalno pitanje – razliko-vale su se kao nebo i zemlja.10 Partizani su bilijedina organizirana vojno-politička formacijakoja se suprotstavila ustaškom etničkom čišće-nju i genocidu nad srpskom, židovskom i rom-skom zajednicom. Poslije rata provodila se po-litika punog uvažavanja i afirmacije tih grupa –naročito srpske, koja je u novoj klasifikaciji na-cionalnih grupa imala status “konstitutivnognaroda”. (Židovska i romska zajednica tretira-ne su kao etničke grupe, ne kao narodi i narod-nosti.) Iako je teško govoriti o nekoj posebnojhrvatskoj vanjskoj politici – budući da je vanj-ska politika bila vođena na razini federacije –ipak se i u toj politici vodilo računa o posebniminteresima pojedinih republika i pokrajina.Hrvatska nije bila poseban problem u vanjskojpolitici, budući da nije bila geografski rubna

69


10 Ovo je potrebno jasno reći, jer je danas vrlo popularno – čak i politički korektno – spajati so-cijalizam komunističkog tipa i fašizam/nacizam, te ih oba tretirati kao “totalitarizme”. Politič-ko opravdanje za takvo izjednačavanje nalazi se često u Rezoluciji 1481, koju je Parlamentarnaskupština Vijeća Evrope donijela 25. januara 2006. Puni tekst te rezolucije je dostupan na:†http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm‡.Ta rezolucija u hrvatskom kontekstu, međutim, omogućava revizionizam povijesti, te olak-šava posao onima koji pokušavaju rehabilitirati ustaštvo.

zemlja, poput Slovenije i Makedonije. Pa ipak,kao dio Jugoslavije, socijalistička je Hrvatskabila dio antinacističke pobjedničke koalicije, teje isticala svoje zasluge za vjerojatno najsnažni-ji evropski oslobodilački pokret, kome je dalagolem doprinos. Možda i više od drugih, Hr-vatska je inzistirala na tome da je partizanskipokret bio u njoj vrlo snažan, te da ustaše nisubili predstavnici većine, niti su ikada imali su-glasnost većine Hrvata. Na tome su naročitoinzistirali hrvatski povjesničari – uključujući iFranju Tuđmana, kasnijeg predsjednika samo-stalne Hrvatske. Hrvatska je poslije rata, kao idruge jugoslavenske republike, bila zainteresi-rana za suradnju prije svega sa onim zemljamakoje su pripadale pobjedničkoj koaliciji. Premazemljama koje su bile okupatori – naročito Ita-liji i Njemačkoj – i Hrvatska se (u okviru jugo-slavenske vanjske politike) odnosila s priličnomdozom skeptičnosti, sve do sredine sedamdese-tih godina. To se, također, reflektiralo i na od-nos prema manjinama koje su bile vezane uz tezemlje – naročito njemačkoj i talijanskoj, s izu-zetkom onih njihovih pripadnika koji su sudje-lovali u partizanima, ili su pokazali izričitu lo-jalnost novim vlastima. Gotovo cijela njemačkazajednica, i veći dio talijanske zajednice bio jepod pritiskom, koji je rezultirao egzodusom.11

Razlozi nisu bili samo (a možda čak ni primar-no) etničke naravi, nego su uključivali političkei osobne animozitete stvorene u Drugom svjet-skom ratu. Također, novi je poredak – socijali-

zam – uplašio priličan broj ljudi, koji su (čak ikad nisu morali) odlučili svoj budući život gra-diti negdje drugdje. Manjine su u tom smisluimale ipak neku alternativu u svojim “matič-nim zemljama”. Promjena etničke strukture –naročito u Istri (kad se radilo o talijanskoj ma-njini) te u rubnim područjima Slavonije (Ni-jemci) nije bila predmetom neke ozbiljnijerasprave sve do početka devedesetih godina.Važno je, međutim, zabilježiti da je Hrvatskanakon Drugog svjetskog rata i neposrednog po-raća, postala u većoj mjeri etnički homogenanego što je bila ikad ranije: u ratu se broj Srba,Roma i Židova značajno smanjio, dok se u po-raću smanjio broj Talijana i Nijemaca. U dru-goj polovici 20. stoljeća, Hrvatska je bila jednaod “najhomogenijih” (sa stanovišta etničkestrukture) jugoslavenskih zemalja – jedino jeSlovenija imala manje “manjina”. Ta je činje-nica kasnije – naročito u osamdesetim godina-ma – poslužila kao osnova za tezu da je socijali-stička Hrvatska neka vrsta “nastavka”, ili čak i“uspješnog dovršetka” projekta etničke homo-genizacije, koju je u svom najbrutalnijem obli-ku organizirao ustaški poredak. Na drugoj stra-ni, možda i da bi izbjegla daljnje kontroverzeoko pozicije nehrvatskih grupa u samoj Hrvat-skoj, politički je vrh socijalističke Hrvatske to-lerirao natprosječnu zastupljenost (naročito)Srba u političkim, vojnim, policijskim i dru-gim državnim službama, te u partijskom apara-tu – ne bi li pokazao da nema ni govora o tome

70

Reč no. 75/21, 2007.

11 Za odličnu analizu sudbine istarskih Talijana vidi knjigu Pamele Ballinger: History in Exile:Memory and Identity at the Borders of the Balkans, Princeton Universty Press, 2003. Također, odkoristi, nadam se, može biti i poseban broj časopisa Journal of Southern Europe and the Balkans, stemom: “Memories of Wars: Italy and her Eastern Adriatic Neighbours since 1989”, kojegsmo uredili Ilaria Favretto i ja. Vidi JSEB, god. 6 (2004), br. 2 (august), str. 91-204.

da je nova, socijalistička Hrvatska i dalje nepri-jateljska prema svojoj srpskoj zajednici. Ta senatprosječna zastupljenost Srba u političkojeliti može se, također, objasniti i njihovom ve-ćom zastupljenošću među partizanima, a naro-čito prvoborcima (borcima od 1941. godine) –koji su tijekom cijelog perioda socijalizma bilineka vrst jamca i kontrolora revolucionarnihdostignuća.

Osim ideologijom i principima, pozicijaSrba u socijalističkoj Hrvatskoj bila je određe-na i stanovitim kompromisima – kako na opće-jugoslavenskom, tako i na hrvatskom planu.Pored toga što su doista bili natprosječno za-stupljeni u partiji12 (iako se uvijek vodilo raču-na da na najvišim pozicijama veliku većinu či-ne Hrvati), ideološki koncept koji je inzistiraona jednakosti većih i manjih zajednica unutarJugoslavije priznao im je status “konstitutivnognaroda”, i time ustavno-političku jednakost sadaleko brojnijim Hrvatima. Jugoslavenski jeporedak bio utemeljen na ideji da nitko nesmije biti tretiran kao manjina, nego kao rav-nopravan većini, pa je čak iz službenog voka-bulara izbacio i pojam “manjina” – čak i za ne-slavenske manjine, koje je proglasio “narod-nostima”. Budući da su Srbi bili narod s najve-ćim brojem svojih pripadnika u drugim repu-blikama – izvan same Srbije – takvo priznanjestatusa pogodovalo je najviše njima, iako je ta-kođer pogodovalo i drugim manjinama: npr.Hrvatima u Bosni i Hercegovini, Crnogorcima

u Srbiji i svim drugima. Na drugoj strani, Hr-vatska je uvijek odbijala da se na njenom teri-toriju osnuje neka posebna “autonomna po-krajina” u kojoj bi Srbi bili većina, iako je ta-kvih prijedloga bilo. Također, sve do početkasedamdesetih godina, relativno se malo napra-vilo na obnovi naselja i krajeva stradalih u dru-gom svjetskom ratu, a u kojima je najveći brojžrtava bio srpske nacionalnosti. Primjerice,Lika, Kordun i Banija su ostali među najslabi-je razvijenim krajevima Hrvatske. PrimjerIstre i dalmatinskih otoka – koji su se, zahva-ljujući prije svega turizmu, razvili u jedno odnajbogatijih područja u zemlji, iako su ranijebili nerazvijena područja – nije se ponovio uovim krajevima. U svakom slučaju, srpsko sta-novništvo (i zbog toga) nije vidjelo sebe kao ne-ku privilegiranu grupu, nego je – upravoobratno – ponekad postavljalo pitanje eko-nomske ravnopravnosti unutar same Hrvatske.Na drugoj strani, budući da su se više od Hrva-ta oslanjali na podršku države te na državne po-slove, mnogi Hrvati su Srbe vidjeli kao privile-giranu grupu. Ni to se pitanje nije postavljalo ujavnom diskursu, ali je “tinjalo” u alternativ-nim diskursima, u paralelnim i privatnim “po-vijestima” – da bi kasnije (a naročito krajem še-zdesetih i u osamdesetim godinama) izbilo napovršinu. Kad se o njemu raspravljalo u poli-tičkim krugovima, to je bilo u vrlo zatvorenimforumima, s punom sviješću o potencijalnimopasnostima takvih javnih rasprava.

71


12 Istina je da je broj Srba u članstvu SKH uvijek bio veći nego u hrvatskoj populaciji općeni-to, ali opet ne toliko veći da bi oni imali odlučujuću ulogu u samoj Partiji. Primjerice,1974. godine, 64,4 posto članova SKH su bili Hrvati, a 24,7 posto Srbi. Jugoslavena je bi-lo 6,6 posto, dok su ostale etničke grupe bile zastupljene s manje od dva posto. (Informativ-ni Pregled †službeni bilten CK SKH‡, br. 3, 1976.

Mnogo značajnija od etničke, bila je ideo-loška i politička homogenizacija Hrvatske, kojaje ponekad bila i rigidnija od one u ostalim di-jelovima Jugoslavije. Ta je homogenizacija, najednoj strani, bila dobrovoljna. Novi je pore-dak osigurao mir i stabilnost – i time se legiti-mirao kao bazično uspješan, ne samo u Hrvat-skoj, nego u cijeloj Jugoslaviji. Također, ideo-loška homogenizacija bila je rezultat uvjerenjamnogih Hrvata da je socijalistička Jugoslavijadoista riješila hrvatsko pitanje, te da je Hrvatimaomogućila ostvarenje dva glavna politička cilja– (hrvatsku) republiku i (jugoslavensku) fede-raciju. Uz to, Titov politički program omogu-ćio je Hrvatskoj da nakon rata ne živi pod stal-nim optužbama za ustaštvo, nego da novi legiti-mitet crpi iz antifašističke borbe u kojoj je su-djelovalo mnogo Hrvata. Iako je u prvim porat-nim godinama bilo slučajeva osvete, najvećibroj nekadašnjih domobrana (ne i ustaša) mo-gao je mirno nastaviti život u Hrvatskoj. No,bez obzira na sve to, socijalistička je Hrvatskabila vrlo oprezna kad se radilo o bilo kakvojopozicijskoj aktivnosti, vjerojatno zato što jebila svjesna potencijalne snage hrvatskog naci-onalizma. Nakon 1948. je, također, uvijek po-stojala latentna opasnost poticanja i iskorišta-vanja hrvatskog pitanja od snaga izvana, uključuju-ći tu i Sovjetski Savez (trajno zainteresiran zaizbijanje na Jadran, strateški važno more uokviru tadašnje hladnoratovske podjele). Opa-snost hrvatsko-sovjetskih veza rezultirala je po-sebnim oprezom prema, primjerice, AndrijiHebrangu i njegovim političkim i ideološkimnasljednicima. Također, kažnjavale su se i ide-je o približavanju nekadašnjih ustaša i onih hr-vatskih nacionalista koji su sudjelovali u parti-

zanima – aktualizirana sredinom šezdesetih,kad se i u političkoj emigraciji i među disiden-tima u samoj Hrvatskoj počela spominjati idejao “nacionalnom pomirenju”, kojim bi trebaloprevladati ideološke razlike u korist stvaranjesamostalne Hrvatske ili drugih “nacionalnih”ili “državnih” ciljeva. Socijalističke su vlasti uHrvatskoj – što zbog prošlosti, a što zbog dvo-nacionalne strukture, naročito u pojedinimkrajevima uz granicu s Bosnom i Hercegovi-nom – bile posebno osjetljive na bilo koji obliknacionalizma. Liberalni i verbalni nacionali-zam su kažnjavale isključenjem iz javnog životaili kraćim zatvorom, dok su proustaški i nasilnikažnjavale strogim i dugotrajnim zatvorskimkaznama. Pokušaji nasilnog djelovanja, uklju-čujući i terorizam ili razne diverzije, kažnjavaose nasilnim akcijama od strane tajne policije,što je ponekad dovodilo i do političkih ubojsta-va. Pritom su ponekad stradali i ljudi koji za-pravo nisu bili protivnici socijalizma, pa i onikoji nisu bili protivnici jugoslavenske ideje – alisu bili zagovornici ozbiljnijih političkih refor-mi, koje bi dodatno unaprijedile autonomijuHrvatske u jugoslavenskoj federaciji. Ali, nemože se generalizirati: mnogi od onih koje supartija, policija i državni aparat tretirali kaoopasne protivnike stabilnosti i opstanka poret-ka, kasnije su se tako i iskazali – djelujući dopu-štenim i nedopuštenim sredstvima da bi ostva-rili svoje ciljeve.

U samostalnoj je Hrvatskoj danas popular-no tvrditi da je socijalistički sistem bio uteme-ljen prije svega na represiji, i da je on uglavnomrepresijom održavao stabilnost. Nema dvojbeda je – naročito nakon rata – represija bila zna-čajan faktor stabilizacije poretka. Ta je represi-

72

Reč no. 75/21, 2007.

ja jednim dijelom bila sastavni dio revolucio-narne logike koju su promovirali jugoslavenskikomunisti (ideje “eksploatacije eksploatatora”,“klasne borbe”, “diktature proletarijata” i sl.),a drugim je također i izraz potrebe (a ne samoželje) da se onemogući ponavljanje zlodjela ka-kva su počinjena u netom svršenom ratu. Titoje (ali ne samo on – to su uvjerenje dijelili imnogi drugi) vjerovao da bi bez snažne komu-nističke partije i njene vlasti, moglo doći doobnove međunacionalnih konflikata, i do po-navljanja sukoba. “Administrativne mjere”,kako ih je on eufemistički nazivao, nisu nikadabile do kraja isključene. Također, represija jeponekad imala i privatni karakter – kao osvetaonih koji su 1945. osvojili vlast nad onima zakoje su vjerovali da su ih ekonomski eksploati-rali ili politički tlačili u prošlosti. Pojam osvetenije bio stran ni jugoslavenskoj, ni drugim slič-nim revolucijama u prošlosti: podjednako naIstoku, kao i na Zapadu.13 Naročito su stradalioni komunisti koji su se krajem četrdesetih sta-vili na stranu Staljina, a ne Tita.14 Goli otok jebio jedna od najružnijih epizoda jugoslaven-

skog socijalizma, koja je kasnije (u osamdesetimgodinama) poslužila za stvaranje šireg antisoci-jalističkog raspoloženja. Još krajem pedesetihgodina, a naročito sredinom šezdesetih – tj.poslije pada Aleksandra Rankovića – i sam jepolitički vrh priznao da je primjena represijebila prevelika. No, bez obzira na značaj repre-sije, politička stabilnost Hrvatske i Jugoslavijene mogu se objasniti samo – pa čak ni primar-no – represijom. Nijedan se poredak ne možeodržati samo na represiji – koliko god bio auto-ritaran ili čak totalitaran. Da bi se održao, po-trebna je stanovita uvjerenost puka, ili baremnjegove značajne većine, da je vlast legitimna.U liberalno-demokratskom poretku, legitim-nost se temelji na izborima, ali se pritom morarazviti i svijest o opravdanosti i važnosti izbora,te legitimnosti vlasti koja proizlazi iz periodič-nih i poštenih izbora. U socijalističkom poret-ku, legitimnost se temeljila s jedne strane nahistorijskoj misiji (ostvarenju historijskih in-teresa radničke klase kao većine društva), a sdruge – na uvjeravanju puka da je postojećavlast najbolji odgovor na izazove vremena.15 S

73


13 Tito, također, koristi pojam “osveta” u svojim govorima s kraja Drugog svjetskog rata – alirijetko. U govoru ranjenim borcima Druge proleterske brigade, 7. lipnja 1945., on kaže:“Mi smo osvetili rane koje su njemački osvajači i njihovi najamnici zadali našim narodi-ma.” (Josip Broz Tito: Govori i članci, knjiga I, ibid. str. 310.) Eksplicitniji je, međutim, usvom prvom govoru u Ljubljani, 27. svibnja 1945, kad govori o “narodnim izdajnicima”, ikaže: “Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samojedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.” (Ibid., str. 304.)

14 O rascjepu u SKJ povodom sukoba Tito-Staljin objavljen je priličan broj studija, ali vje-rojatno najbolja i dalje ostaje knjiga Ive Banca: Sa Staljinom protiv Tita: informbirovski rascjepi u ju-goslavenskom komunističkom pokretu, Zagreb: Globus, 1990.

15 O legitimiranju jugoslavenskog socijalističkog poretka, vidi: Siniša Malešević: Ideologija, le-gitimost i nova država: Jugoslavija, Srbija i Hrvatska, Beograd: Fabrika knjiga, 2003. Također, vidimoju knjigu: Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb/Beograd: Prometej/Edicija Reč, 2003.Za analizu legitimiteta poredaka općenito, Max Weber i dalje ostaje klasik.

liberalne pozicije gledano, socijalistički pore-dak u Jugoslaviji nije bio legitiman, jer nije bi-lo mehanizama utvrđivanja volje puka. No, toje liberalna pozicija. S komunističke pozicije,taj je poredak bio legitiman sve dok je pomicaodruštvo prema većoj jednakosti, te poboljšavaopoziciju radničke klase u odnosu na druge slo-jeve stanovništva.16 S patriotske točke gledano,jugoslavenski je poredak bio legitiman u mjeriu kojoj je štitio i povećavao nezavisnost zemlje uodnosu na vojno-političke blokove, te koliko ještitio nacionalne interese u odnosu na susjednezemlje. Također, jugoslavenski nacionalisti(kojima je koncept socijalističkog jugoslaven-stva bio neprihvatljiv iz ideoloških i praktično-političkih razloga) smatrali su ga uspješnim umjeri u kojoj osigurava jedinstvo Jugoslavije.

Nedvojbeno je da je u gotovo svakom tre-nutku od 1945. do 1986. jugoslavenski politič-ki sistem osiguravao dovoljnu podršku ne samorelevantnih faktora u zemlji (političkih elitapojedinih republika i pokrajina, vojne, poslov-ne i intelektualne elite), nego i da je smatran

kao uspješan i legitiman i od strane goleme ve-ćine zemalja svijeta. To pokazuje činjenica da jeu Jugoslaviji bilo relativno malo političkih po-buna, te da su one koje su se događale (1968. naKosovu, 1971. u Hrvatskoj) bile prevladane (sastanovišta sistema) uspješno i bez velikih potre-sa. Podrška puka je bila ponekad eksplicitna,17

a ponekad prešutna. Politička je elita u raznimsituacijama popuštala pojedinim svojim kriti-čarima, kako bi ublažila potencijal za nezado-voljstvo. Ona je pristajala na kompromise –ponekad s dogmatskim, a ponekad s liberalnimsnagama. U određenim je trenucima išla naru-ku separatističkim nacionalistima, a u drugim– unitaristima. Slično je bilo i u vanjskoj poli-tici, gdje su periodi bliskosti sa Sovjetskim Sa-vezom bili zamjenjivani periodima u kojima seJugoslavija oslanjala na Sjedinjene Države i za-padne zemlje. No, to je balansiranje bilo prijesvega taktičkog karaktera, i uglavnom s ciljemdaljnjeg ostvarivanja vizije socijalizma u zemlji.U cjelini gledano, ono je bilo uglavnom uspje-šno, iako zasnovano na kompromisima koje je

74

Reč no. 75/21, 2007.

16 U nizu svojih govora već 1945. Tito objašnjava razliku između “formalne” i “suštinske” de-mokratije. U govoru na prvom kongresu Narodnog fronta, objavljenom u Borbi, 8. avgusta1945, on kaže: “Partije bi zaista uspostavile demokratiju njihovog tipa, tj. objesile bi firmuiza koje bi se sakrivala diktatura jedne manjine. Ali, šta ćete, naš narod neće takve demo-kratije. Naš narod je shvatio da nije baš najbolja ona demokratija koja se izražava samo ukuglicama za vrijeme glasanja, nego da je bolja ona demokratija koja ima dubokog smisla zaravnopravnost, za socijalnu ravnopravnost masa. Demokratija bez krupnih socijalnih re-formi – nije demokratija. Naš narod izvojevao je sebi svoj tip demokratije, gdje postoji pu-na sloboda za ogromnu većinu narodnih masa, a u isto vrijeme za jednu neznatnu manji-nu postoje samo izvjesna ograničenja, ograničenja koja im onemogućavaju da rade što ho-će, odnosno da vladaju...” Vidi Josip Broz Tito: Govori i članci, knjiga I, str. 387.

17 Primjerice, prilikom proslave Dana mladosti (odnosno, službenog rođendana Josipa Bro-za Tita), 25. maja. Štafeta mladosti – kao i sve manifestacije organizirane povodom njenogprolaska kroz razne krajeve u zemlji – služila je kao vidljiv izraz podrške i lojalnosti držav-noj politici.

ponekad bilo teško pomiriti s ideologijom, aponekad i teško međusobno pomiriti.

Budući da se ovaj tekst bavi Hrvatskom, ane toliko drugim republikama nekadašnje Ju-goslavije, treba objasniti prije svega zašto i kakoje poredak postigao taj stupanj podrške u samojHrvatskoj. Zašto su mnogi Hrvati – ne naravnosvi – uopće pristali na socijalističku Jugoslavi-ju? Zašto i kako su odustali od njenog potkopa-vanja ili od permanentnog oponiranja? Kakoje bilo moguće da je u određenim trenucimaizgledalo čak i da je Hrvatska privrženija socija-lizmu i Jugoslaviji od nekih drugih krajeva – teda se čak i u osamdesetim godinama svrstava nastranu “ustavobranitelja” i snaga koje zagovara-ju status quo, kad su neki drugi krajevi: naročitoSlovenija, Kosovo i Srbija, tražili radikalnijepromjene u politici nacionalnog pitanja, ili upitanju socijalizma? Teško je danas utvrditistupanj socijalističnosti i lojalnosti projektu samou-pravnog socijalizma u pojedinim republikama ipokrajinama, ali se sa sigurnošću može reći daje službena Hrvatska sebe vidjela prije svega kaoneku avangardu tog koncepta, i nije bila u prvimredovima njegova rušenja. Uostalom, i krajemosamdesetih, kad je val zahtjeva za ozbiljnimpromjenama već potresao cijelu Jugoslaviju – anaročito Sloveniju i Srbiju – Hrvatska je ostalarelativno mirna, pasivna, i dugo se isticala kaofaktor stabilnosti i kompromisa. Od zemlje ko-ja je izazivala permanentnu nestabilnost u me-đuratnom razdoblju (stalnim isticanjem “hr-vatskog pitanja”), Hrvatska je u osamdesetimpostala republika iz koje su dolazili možda po-sljednji ozbiljni pokušaji da se očuva neki obliksocijalističkog jugoslavenstva (sjetimo se, pri-mjerice, Ante Markovića i Stipe Šuvara – dva

najistaknutija hrvatska političara s kraja osam-desetih godina). Zašto? Je li to bilo samo podprisilom, samo zbog želje njenih političara daopstanu na vlasti, samo zbog njihova “dogmati-zma” i odanosti marksističkom i jugoslaven-skom projektu, ili je to bio i izraz uvjerenostitih političara (i mnogih koji su ih sve do kraja –do 1990. – podržavali) da je socijalistička Jugo-slavija ipak ponudila (a i ostvarila) zadovoljava-juće rješenje za Hrvatsku, da je ostvarila najviše(ili skoro najviše) što se moglo u postojećimokolnostima?

Odgovor kojeg je na ta pitanja davala njenapolitička elita je sljedeći: socijalistička je Hr-vatska prihvatila Titov koncept socijalizma nesamo zato što su sve alternative tom konceptubile poražene, nego i zato jer je on u većoj mje-ri od bilo kojeg prethodnog koncepta osigura-vao ostvarenje glavnih hrvatskih političkih ide-ja u 20. stoljeću, te je osiguravao pretpostavkeza stabilnost i mir unutar same Hrvatske. Tito-va je uloga u tome bila veoma važna, ako ne iključna. Njegova je vizija socijalizma i Jugosla-vije nastala na dva stuba: jedno je marksističkiinternacionalizam i prevlast klasne kompo-nente nad svakom drugom, pa i nacionalnom;a drugo je njegovo hrvatsko iskustvo. Tito nijebio predstavnik Hrvatske, niti je Hrvatsku tre-tirao drukčije (privilegiranije) od ostalih jugo-slavenskih krajeva. On nikada nije bio nacio-nalist, a posebno ne hrvatski nacionalist. Ali,njegovo razumijevanje socijalizma nastalo je ukontekstu vremena i prostora u kome je živio –a to je, u većem dijelu njegova života prije osva-janja vlasti: Hrvatska u multinacionalnomkontekstu Austrougarske i u jugoslavenskomkraljevstvu. Zato je njegova vizija – koja je bila

75


apsolutno dominantna u jugoslavenskom ko-munističkom pokretu sve do 1986. – u sebiuključivala i glavne hrvatske interese. Nova jeHrvatska građena ne samo kao antipod ustaškojHrvatskoj, nego i kao alternativa predratnojkraljevini. Jugoslavenski partizani imali su vizi-ju izgradnje jedne potpuno nove, radikalnodrukčije Jugoslavije u odnosu na onu od 1918.do 1941. Ta je Jugoslavija već 1920. zabranilaKomunističku partiju, koja je sljedećih dvade-setak godina provela u ilegali, pripremajući seza revoluciju. U toj je Jugoslaviji “hrvatsko pi-tanje”, tj. pitanje statusa Hrvatske, od samogpočetka pa sve do Sporazuma (Cvetković-Ma-ček) 1939. godine destabiliziralo cijelu ustavnustrukturu. “Hrvatsko pitanje” je držalo Jugo-slaviju u permanentnoj krizi. Ono je dovelo dobojkota parlamenta i izbora od strane najvećehrvatske političke partije Hrvatske (republi-kanske) seljačke stranke, do stalnih tenzija kojesu vodile do političkih atentata (uključujući iubistva Stjepana i Pavla Radića, te kralja Alek-sandra), i do rojalističke intervencije (“šestoja-nuarske diktature”) 1929. godine. Hrvatskopitanje – dobrim dijelom stvoreno od stranehrvatske političke elite iz predratnog razdoblja– dovelo je do nestabilnosti Jugoslavije, a poka-zalo se da tu nestabilnost ne mogu riješiti nipolitičke stranke, ni jugoslavenska monarhija.Lajbek je trebalo raskopčati da bi ga se ponovnozakopčalo, rekao je Vladko Maček prilikomuvođenja Šestojanuarske diktature. Ali, taj jelajbek raskopčan tek nasilnom destrukcijomJugoslavije 1941., da bi ga ponovno zakopčaotek Josip Broz Tito.

Nova Jugoslavija htjela je riješiti “hrvatskopitanje”, na način da prihvati glavne zahtjeve

predratne hrvatske politike – republikanstvo ifederalizam – ali tako da ih poveže s dubljimproblemima klasne, nacionalne i druge nerav-nopravnosti koja je postojala u predratnoj Ju-goslaviji. Hrvatski su komunisti tvrdili da sunacionalno i klasno dva bitno povezana pitanja,te da se samo radikalnim prevratom mogu rije-šiti. Kad su došli na vlast, oni su Jugoslavijuutemeljili kao federaciju, dali joj republikanskikarakter, te najavili radikalnu izmjenu u sferiklasne strukture, kako bi zaustavili eksploataci-ju malih, slabijih i nezaštićenih od strane veli-kih, moćnih i privilegiranih. To se obećanjeodnosilo ne samo na zaštitu radnika u odnosuna prethodne eksploatatore, nego i na zaštitumanjih naroda u odnosu na veće, koji bi jedinimogli ugroziti ravnopravnost, te uspostavitidominaciju u Jugoslaviji. U tom smislu, politi-ka Josipa Broza Tita bila je u nekom smislu ta-kođer i realizacija onih ciljeva hrvatske politikekoju je ranije formulirao Stjepan Radić (i odkojih je i sam Radić u jednom trenutku, 1925.,odustao – posebice od republikanizma). Hr-vatska je tek pod Titom ostvarila dva velika ciljaformulirana u međuratnom razdoblju: federa-lizam i republikanizam. Time se smatralo da je“nacionalno pitanje” suštinski riješeno. Fede-ralizam – kao kompromis koji uključuje visokstupanj autonomije, te čak i “unutrašnju neza-visnost”, a istovremeno ne dezintegrira jugo-slavensku zajednicu – smatran je optimalnimrješenjem. To je rješenje bilo u skladu s nače-lom samoodređenja naroda, kojeg su promovi-rali Lenjin i Wilson, i koje je svoje mjesto našloi u Atlantskoj Povelji antifašističkih saveznica.Tito se 1944. i 1945. – a i kasnije: povodom tr-šćanske krize – često pozivao upravo na obeća-

76

Reč no. 75/21, 2007.

nje samoodređenja, kako je izrečeno u Atlant-skoj Povelji, zahtjevajući to za sve (jugo)slaven-ske narode, uključujući i dijelove tih narodakoji žive u susjednim zemljama.18 Federalizam(kao organizacijski oblik “unutrašnje suvere-nosti” naroda) je, također, bilo praktički i jedi-no moguće rješenje za Hrvatsku. Ideja punedržavne nezavisnosti (“vanjske suverenosti”)bila je kompromitirana postojanjem NezavisneDržave Hrvatske, pa bi svatko tko bi je promo-virao nužno (bez obzira na ideološke razlike)riskirao da ga se poveže s ustaškom ideologijom.Ustaška su zlodjela potpuno zatvorila put hr-vatske vanjske (međunarodno priznate) suve-renosti nakon drugog svjetskog rata. Na drugojstrani, podjela Evrope na dva velika bloka (so-cijalistički i kapitalistički, odnosno istočni i za-padni) dodatno je cementirala postojećustrukturu, onemogućavajući značajnije pro-mjene, a posebno raspad evropskih država. Tuje strukturu dodatno stabilizirala Helsinškapovelja iz 1975. godine. Nastala upravo u dobavelikih ustavnih reformi u Jugoslaviji, ona jepomogla jugoslavenskim komunistima da do-datno eliminiraju separatističke tendencije, teminimiziraju mogućnost raspada Jugoslavije.Promjene su bile moguće tek nakon završetkaHladnog rata (1989.), te tek onda kad su uspo-

mene na Drugi svjetski rat (uključujući i ani-mozitete koji su nastali na temelju tih uspome-na) oslabile.19 U tim okolnostima, Hrvatskanije ni imala alternativu pune suverenosti.

Na drugoj strani, ni alternativa “povratkana staro” više nije bila moguća. Titovi su parti-zani vojnički i politički porazili svoje glavne su-parnike u borbi za viziju nove, poslijeratne Ju-goslavije: jugoslavenske (dominantno srpske icrnogorske) rojalističke snage, koje su predvo-dili kralj i vlada u izbjeglištvu, a na tlu Jugosla-vije ih je predstavljao Draža Mihailović. Ukida-nje monarhije i stvaranje federacije bili su izrazpolitičke pobjede jedne drukčije vizije unutra-šnjih odnosa u toj novoj, poslijeratnoj Jugosla-viji. Nova Jugoslavija stvarala se na načelimadecentralizacije i federalizacije. Ona nijeuključivala političku demokratizaciju liberal-nog tipa (s političkim strankama i redovnim iz-borima), ali je isključivala i unitarističku cen-tralizaciju, kojoj bi cilj bio stvaranje jugosla-venske nacije i potiskivanje postojećih nacio-nalnih identiteta. Malo je tko u Hrvatskoj žalioza političkim strankama predratnog perioda.Prije svega, demokracija je i u Jugoslaviji (kao iu drugim evropskim zemljama) trajala vrlokratko – već je 1929. zamijenjena kraljevskomdiktaturom, da bi kasnije bila tek poludopušte-

77


18 Npr. u govoru u Ljubljani, 27. svibnja 1945. (Josip Broz Tito: Govori i članci, knjiga I, str.302.)

19 Kraj Hladnog rata u Evropi značio je i pojavu revizionističkih interpretacija Drugog svjet-skog rata, ne samo u Jugoslaviji i Istočnoj Evropi, nego i na Zapadu. Također, ujedinjenjedviju njemačkih država, u listopadu 1990., praktički je poništilo helsinške principe, iomogućilo nestanak država i proširenje postojećih država na temelju načela nacionalnogsamoopredjeljenja. Ujedinjenje Njemačke, kao što je svojedobno priznao slovenski pred-sjednik Milan Kučan, značajno je oslabilo poziciju antiseparatista u Jugoslaviji. Za Kuča-novu poziciju, vidi njegov intervju Danasu, 30. januar 1990.

na. Drugo, liberalni je sustav brojanja glasovabio permanentna prijetnja manjim narodimau Jugoslaviji, jer oni ničim nisu mogli nadok-naditi brojčanu nadmoć većih. U tom je smisluliberalni poredak bio nepopularan, a viđen je ikao nepravedan. U hrvatskim okolnostima, ob-je veće nacionalne grupe – i Hrvati i Srbi – bi-le su u poziciji “manjeg”: Hrvati u jugoslaven-skom kontekstu, a Srbi u hrvatskom. Time semože objasniti i relativna slabost liberalne al-ternative kolektivističkim i “jačim” ideologija-ma: nacionalizmu i internacionalizmu. U tomsmislu, međutim, Hrvatska nije bila iznimka uodnosu na druge evropske narode: liberalizamu njegovom radikalnom obliku (bez zaštita ma-njina, bez autonomije malih u odnosu na veli-ke, bez priznavanja nepovredivosti ljudskihprava itd.) morao je biti zamijenjen i radikalnoreformiran nakon Drugog svjetskog rata u cije-loj Evropi. Ali čak i kad je reformiran, i dalje sutežnje za autonomijom manjih naroda pone-kad izgledale bolje zaštićene u socijalističkimzemljama, nego na liberalnom Zapadu, u komesu protesti protiv asimilacije, za ravnopravanstatus manjih u odnosu na velike, te protiv ne-pravdi u rasnoj i etničkoj politici postali svako-dnevica u šezdesetim godinama. Ne samo Hr-vatska, nego i dotad potpuno nepriznata Make-donija, pa i Kosovo, imali su već 1945. svojeparlamente unutar jugoslavenske strukture –Škotska ga je, primjerice, dobila tek 1998. (ia-ko je, kao i Hrvatska, nekoć bila samostalnokraljevstvo), da se problemi s kojima se nosilaSjeverna Irska i ne spominju. Priznanje Make-

donaca i ponovno priznavanje Crnogoraca, kaoi kasnije priznanje političkog statusa bosanskihMuslimana (danas Bošnjaka), te stanovita poli-tička autonomija Albanaca na Kosovu – sve jeto izgledalo kao ostvarenje onih obećanja o jed-nakosti velikih i malih, koja su u liberalnoj re-torici bila samo “mrtvo slovo na papiru”. Zatoje socijalizam bio atraktivan malim – dotadbezdržavnim – narodima, ne samo u socijali-stičkom svijetu, nego i kod separatističkih po-kreta u liberalnim demokracijama (većina ko-jih je imala u sebi i snažnu komunističku kom-ponentu). To je stvorilo pretpostavke za pri-hvaćanje jugoslavenskog socijalizma, barem kao“eksperimenta”, i barem uvjetno. Tek s povrat-kom liberalne alternative – kojeg je pratio i po-vratak ostalih alternativa (uključujući i radikal-nih nacionalističkih, kao što su bile ustaštvo ičetništvo), pojavio se novi strah od dominacije,no to je druga tema – o kojoj u ovom tekstu nemožemo reći mnogo.20

Treći razlog zbog kojeg nije bilo prevelikenostalgičnosti za predratnim poretkom, trebatražiti u praktičkom nestanku Hrvatske seljačkestranke, glavne predstavnice hrvatskih politič-kih interesa. HSS se u Drugom svjetskom ratupokazao kao potpuno podijeljena, zbunjena imarginalizirana stranka, čiji je jedan dio pri-stupio partizanima, drugi sjedio u kraljevskojvladi u Londonu, a treći pasivno čekao ishodrata, da bi se pri njegovu kraju odlučio s neka-dašnjim ustašama povući iz zemlje. Takva je(nepostojeća) politika marginalizirala i kom-promitirala HSS, kojem hrvatski nacionalisti

78

Reč no. 75/21, 2007.

20 Više o tome u mom tekstu “Strah od postajanja manjinom i sukob u prethodnoj Jugoslavi-ji”, Reč, br. 65/11, mart 2002, str. 113–130.

nisu nikada oprostili kompromis s Cvetkovi-ćem, a hrvatski partizani pasivnost u dobaNDH. S nestankom HSS-a kao relevantne po-litičke snage, KPH je već u prvim poratnim da-nima uspjela sjesti na njegovo (ispražnjeno)mjesto. Upravo činjenica da je Hrvatska upredratnom razdoblju bila u političkom smislupraktički jednopartijska država (s ogromnomdominacijom HSS-a u odnosu na sve ostalestranke), pomogla je kasnije uspostavljanjumonopola KPH/SKH, a to je – još kasnije –olakšalo i poziciju HDZ-a kao hegemonističkestranke u hrvatskoj politici u devedesetim godi-nama. Stvarna ili potencijalna otvorenost tzv.“nacionalnog pitanja” potisnula je u drugi planpolitički i svaki drugi pluralizam na hrvatskojpolitičkoj sceni. Sve je to, naravno, doprinije-lo ideološkoj homogenizaciji Hrvatske i u soci-jalističkom razdoblju.

Sa stanovišta legitimiteta novog socijalistič-kog poretka u Hrvatskoj, važno je reći da je no-va Jugoslavija smatrala stvaranje jugoslavenskenacije ne samo nemogućim, nego i nepoželj-nim projektom. Za razliku od prethodne,predratne Jugoslavije, nova Jugoslavija nije za-mišljena kao instrument minimiziranja znača-ja postojećih naroda, nego kao instrument nji-hova očuvanja i razvijanja. U tom smislu, Jugo-slavija je zamišljena kao neka vrsta “inkubatora”za male, dotad nepriznate, narode: Makedon-ce, a potom i bosanske Muslimane (Bošnjake).Također, ona je vratila simbole državnosti cr-nogorskom narodu, koji je prije uspostavljanjaJugoslavije imao svoju nacionalnu državu. Slo-venski narod, iako je bio nominalno priznat uprvotnom nazivu države (Kraljevstvo Srba, Hr-vata i Slovenaca), dobio je u socijalizmu svoje

političke institucije (parlament, izvršno vijeće,itd.). Neke manjine – ne sve – također su prviput dobile politički status: Albanci na Kosovu,primjerice, dobili su također skupštinu i izvr-šno vijeće, te određeni stupanj političke auto-nomije. Što se tiče Hrvata i Srba – njihov je sta-tus državotvornog (ili, kako se to u političkomrječniku tadašnje Jugoslavije nazivalo, “konsti-tutivnog”) naroda priznat u svim ustavima, apotom izveden i u političkoj strukturi zemlje.Iako nacionalnost nije bila presudna pri uspi-njanju na hijerarhijskoj ljestvici nove države,ipak se mora spomenuti i da je prvi put u mo-dernoj povijesti Hrvat postao šef države – IvanRibar – te da je štoviše istodobno i faktički šefJugoslavije, Josip Broz Tito, bio također Hrvat.Napokon, i kraljev glavni predstavnik u privre-menoj vladi, Ivan Šubašić, bio je Hrvat, što jesamo pokazalo da je partizanski pokret “natje-rao” i rojaliste da promijene politiku. Hrvatskaje mogla, dakle, računati na to da u najmanjuruku neće biti zapostavljena u toj novoj struk-turi. U tom smislu, Nova Jugoslavija nije bilaneuvjerljiva kad je zaključila da je za nju “hrvat-sko pitanje” riješeno. Paradoksalno, na krajurata u kome su mnogi Hrvati očekivali osvetuzbog zlodjela Nezavisne Države Hrvatske, do-godilo se da su tri ključne pozicije u novoj Ju-goslaviji pripadale Hrvatima. To je, svakako,smanjilo otpore Jugoslaviji i novom poretku usamoj Hrvatskoj, a time i pomoglo stabilizacijinove Jugoslavije.

Logika federalizma u socijalističkoj Jugo-slaviji bila je u tome da se svakom narodu – bezobzira na njegovu veličinu, na povijesne razlikeu statusu, te čak i na stupanj razvijenosti nacio-nalnih težnji – da status koji bi po prilici bio

79


jednak. Republike su imale jednak status, doksu manjinske etničke grupe, te neke historijskispecifične pokrajine, imale specijalni status –najprije kao “autonomne regije”, a potom i kao“autonomne pokrajine”. Hrvatska nije imalapokrajina, iako ih je mogla imati, da su se okol-nosti u susjednim zemljama – prije svega u Ita-liji – drukčije razvijale. U odnosu na druge ju-goslavenske republike, Hrvatska je u socijali-stičkoj Jugoslaviji imala ponešto specifičnu po-ziciju. S jedne strane, ona je bila druga najvećajugoslavenska republika – i po političkom zna-čaju, i po ekonomskoj strukturi, i po brojnostistanovništva. Dakle, bila je među većim i razvi-jenijim, “snažnijim” republikama. I po lingvi-stičkom kriteriju (a on nije nevažan za nacio-nalni identitet, naročito u zemljama u kojimareligijski element nema važnu javnu ulogu –kao što je bio slučaj u socijalističkoj Jugoslaviji),Hrvati su pripadali dominantnoj grupi govor-nika hrvatskog/srpskog jezika. Sa Zagrebom kaonajvećim industrijskim centrom, te nekim va-žnim jugoslavenskim kulturnim institucijama(primjerice: Jugoslavenskom akademijom zna-nosti i umjetnosti i Jugoslavenskim leksiko-grafskim zavodom), Hrvatska je čak u nekimpodručjima bila i “centar” Jugoslavije. Ali, uzemlji u kojoj je postojala stalna želja da se spri-ječi dominacija moćnijih u odnosu na slabije ipotencijalno nezaštićene, to sve nije bila pred-nost, nego također i neka vrsta “nedostatka”.Hrvatska je, upravo kao i Srbija, zato bila podpovećanom “paskom”, naročito manje razvije-nih krajeva, te se morala često opravdavati i do-

kazivati da ne želi dominirati ni eksploatiratimanje razvijene republike i pokrajine. Neki odtih “sudara” – primjerice, oni s Bosnom i Her-cegovinom – dolazili su često pred Tita na arbi-tražu.21

Na drugoj strani, u odnosu na Srbiju, Hr-vatska je bila manja po broju stanovnika, iakorazvijenija u ekonomskom smislu. U instituci-onalnom smislu, Hrvatska je bila manje slože-na, iz najmanje dva razloga: njen je etnički sa-stav bio više homogen nego etnički sastav Srbi-je, a nije imala ni pokrajine. Politički, među-tim, i Srbija i Hrvatska su osjećale posljedicedubokih ideoloških i drugih podjela koje su ka-rakterizirale ratno razdoblje. Sukobi ustaša ipartizana u Hrvatskoj, odnosno četnika i parti-zana u Srbiji su proizveli različite uspomene naratno razdoblje, kao i različite interpretacijeprošlosti. Budući da je “službena memorija”isključivala uspomene koje su nastale na straniporaženih snaga, te su alternativne memorijeostale ograničene na privatnu sferu, i gotovo senikad nisu – jer nisu mogle, nije im bilo dopu-šteno – probile u javnost. Dok se u javnoj sferiinzistiralo (i više nego u drugim krajevima, os-im u Bosni i Hercegovini) na isticanju parti-zanske interpretacije Drugog svjetskog rata,privatna je sfera bila vrlo podijeljena: u četnič-kim i ustaškim obiteljima sačuvana je, a pone-kad i usmenom predajom na nove generacijeprenošena, jedna drukčija slika onog što se do-gađalo u ratu. Alternativne uspomene na taj ratčesto su bile zaštićene i u okvirima institucijakoje novi poredak nije preferirao – kao što je,

80

Reč no. 75/21, 2007.

21 O tome ima više primjera u sačuvanim dokumentima dostupnim u Arhivu Josipa BrozaTita u Beogradu. O bosansko-hrvatskim nesporazumima i razmiricama u Titovo doba, go-vorio mi je i Petar Fleković, nekadašnji predsjednik hrvatske vlade.

primjerice, crkva. Također, postupno otvara-nje Jugoslavije prema svijetu sa sobom je doni-jelo i stanovit (iako ne prevelik) utjecaj politič-ke emigracije, koja je u svojim tiskovinama – ajoš više usmenom predajom – također promo-virala alternativne uspomene na Drugi svjetskirat. Neke od tih uspomena su prerasle u kon-tra-mitove, pa su s vremenom postale gotovojednako nedodirljive za onu drugu, alternativ-nu, stranu, kao što su partizanske uspomene –pretvorene u mitove – postale nedodirljive zaslužbenu stranu.22 I u Hrvatskoj i u Srbiji us-postavljene su paralelne interpretacije prošlo-sti, sadašnjosti i budućnosti. To je, jednim di-jelom, naravno, potpuno prirodno: sva sudruštva pluralistična, pa je i interpretacija pro-šlosti takva. No, ovdje je bio problem i u tomešto je alternativna interpretacija prošlosti bilagotovo potpuno skrivena od javne sfere, a timeje ostala i nepodložna javnoj, otvorenoj i argu-mentiranoj kritici. Kad bi bili otkriveni, nosi-telji tih alternativnih interpretacija bili bi kri-vično gonjeni, i najčešće kažnjavani zatvorskomkaznom (za manje “incidente”, kao što je pje-vanje pjesama koje simboliziraju tu alternativ-nu stranu, i novčanim kaznama). Koliko god jeporedak morao voditi računa o tome da ne do-pusti ponavljanje prošlosti, te da kazni eks-tremni nacionalizam koji je često bio povezan snasiljem, postavljalo se pitanje – je li represija

bila najbolja metoda. Ili bi možda otvorenarasprava na javnoj sceni bila uspješnija? Poti-skivanje alternativnih interpretacija prošlostistvorilo je prilično snažnu “podzemnu” scenu– koja je već početkom osamdesetih – tražila (ipraktički dobila) legalizaciju u javnosti: najpri-je kroz alternativnu književnost (tzv. “literatu-ru apokalipse”, koja je otvarala osjetljive teme –kao što su međunacionalni odnosi u Drugomsvjetskom ratu, poslijeratna represija, sudbinapojedinaca i obitelji u Drugom svjetskom ratu,itd.), u filmu, u medijima, a potom i u politič-koj sferi.23 Činjenica da se nije činila velikarazlika između nasilnog i nenasilnog naciona-lizma, također je pogodovala trendu međusob-nog solidariziranja raznih grupa nacionalista.Postavlja se pitanje – ne bi li selektivnija politi-ka, koja bi jasnije razlikovala nasilne od nena-silnih nacionalista – uzrokovala daljnje podjeleizmeđu raznih nacionalističkih grupa, te timeoslabila ukupnu snagu nacionalizma.

Hrvatska je, baš kao i Srbija, dakle, moralabiti posebno osjetljiva na pojavu nacionalizma,kao i na stvaranje alternativnih grupa, koje su snegodovanjem gledale na dominantnu ideolo-giju. Također, namjera da se spriječi domina-cija snažnijih nad slabijima, značila je da su Sr-bija i Hrvatska (a naročito ako bi djelovale za-jedno) bile potencijalno najveći izvor mogućedominacije nad ostalima. To je hrvatsku pozi-

81


22 Primjerice, za Katoličku crkvu jedan od takvih mitova bio je “mit o Stepincu”. O tome vi-še u Vjekoslav Perica: Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama, Beograd: XX vek,2006. Također, vidi Maja Brkljačić: “Velebit je hrvatski Sinaj: o hrvatskoj katoličkoj ima-ginaciji”, Reč, br. 70/16, jun 2003, str. 147-170. Za hrvatski nacionalizam, jedan od takostvorenih mitova je i mit o “Dinamu”, o kome još nema ozbiljnijeg analitičkog teksta.

23 Najbolji izvor za analizu alternativne (disidentske) scene je knjiga Jasne Dragović-Soso:Spasioci nacije: intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma, Beograd: Fabrika knjiga, 2004.

ciju u Jugoslaviji učinilo prilično ambivalent-nom: s jedne strane, Hrvatska je u socijalistič-koj Jugoslaviji doživjela ostvarenje svojih neka-dašnjih ciljeva (federalizam plus republikani-zam), ali je u drugoj – zbog ideologije koja seplašila dominacije moćnijih na slabijima – bilaizložena posebnoj sumnjičavosti, gotovo jedna-ko kao i Srbija (ili tek nešto malo manje). Slo-venska je politička elita bila naročito “uspje-šna” u sprečavanju svakog pokušaja da se stvorineki “srpsko-hrvatski blok” u Jugoslaviji, jer seplašila da bi on mogao zagospodariti cijelomzemljom, a time i uništiti ravnopravnost i pra-va ostalih naroda.

Takva je pozicija odredila i hrvatsku politi-ku u cijelom razdoblju socijalizma. Vodeći hr-vatski političar tog doba Vladimir Bakarić ra-zumio je tu ambivalentnost i osjetljivost hrvat-skog položaja, te je djelovao veoma oprezno,ponekad i preoprezno.24 Bakarićeva Hrvatskanije nikada nastojala biti u prvom redu, nego jepolitičke događaje radije pratila iz zaleđa, pre-puštajući drugima da se istaknu. Svjesna ambi-valentnosti svog položaja, kao i još uvijek sna-žno prisutne hipoteke ustaškog razdoblja, te

dubokih podjela u samom hrvatskom društvu,Bakarićeva se Hrvatska oslanjala u najvećoj mo-gućoj mjeri na Tita, smatrajući da će on najbo-lje zaštititi hrvatske interese u federaciji. Na-ravno, Hrvatska je znala – i prihvaćala – da Ti-to nije predstavnik nijedne republike posebno,pa ni Hrvatske. Tito je oprezno govorio o svomnacionalnom identitetu, pa je u jednom tre-nutku 1950. čak i odbio ispuniti anketni upit-nik za novoizabrane članove federalnog parla-menta jer se u njemu, između ostalog, posta-vljalo i pitanje nacionalnosti.25 Kasnije je isti-cao da je, prije svega, Jugoslaven – iako etnič-kim porijeklom Hrvat. U razgovoru s delegaci-jom Srbije, 28. oktobra 1970., rekao je da seteško može pomiriti s rubrikom “nacionalnost”na raznim kandidatskim listama za izbore.“Mene nitko ne može prisiliti da ja moram dakažem da sam Hrvat. Jer ja nisam ni čisti Hrvat,moja majka je Slovenka”, rekao je tada.26 Još jeeksplicitniji bio u razgovoru sa SvetozaremVukmanovićem Tempom, 6. februara 1969.:“Šta oni mene guraju u Hrvate? Ja sam Jugo-sloven.”27 Takvih je izjava – uključujući i onejavne – bilo mnogo.28 No, Hrvatska je osjećala

82

Reč no. 75/21, 2007.

24 Nažalost, još ne postoji nijedna biografija Vladimira Bakarića. 25 Arhiv Josipa Broza Tita, KPR II-5-A-1/22. Na anketni upitnik, Tito je napisao: “Ne da-

jem podatke”. 26 Arhiv Josipa Broza Tita, KPR II-1/1970, Zapisnik razgovora s delegacijom SR Srbije, 28.

10. 1970., str. 38. 27 Arhiv Josipa Broza Tita, KPR II-1/1969. Zapisnik razgovora sa Svetozarem Vukmanovićem

Tempom, 06. 02. 1969., str. 5. 28 Bilo je i obratnih primjera. Primjerice, u svom prvom govoru u Zagrebu, 21. svibnja

1945., Tito kaže da su ljude u Beogradu “lagali da su partizani prethodnica velikohrvatska,jer im je na čelu Hrvat”. Kasnije u istom govoru, on kaže: “Dozvolite da vam ja, kao Hrvat,kažem šta je za nas bio period od 1918. do 1941. Bio je strahovita škola i strahovita pouka,ne samo za Srbe nego i za sve ostale.” (Vidi Govori i članci, knjiga I, str. 288 i 293.) Također,u govoru delegaciji katoličkog svećenstva, u Zagrebu, 2. lipnja 1945., Tito kaže: “Moram

da su ostvarenje dva velika cilja hrvatske politi-ke, kao i poraz ustaštva, te perspektiva ravno-pravnosti u Jugoslaviji i njen međunarodniugled – prije svega Titova djela. Budući da je“riješio hrvatsko pitanje”, Tito je u Hrvatskojuvijek – čak i u kontroverznim događajima urazdoblju 1967–1971. – imao carte blanche, apri-orno i golemo povjerenje političke elite.

Uz to, Tito je uživao veliko povjerenjeobičnog puka, koji ga je smatrao za “narodnogčovjeka”.29 Teško je reći je li to povjerenje unjega bilo veće u Hrvatskoj nego u drugim kra-jevima, jer su i drugi imali razloga da ga podr-žavaju. Kao što je već rečeno, mali narodi: na-ročito Makedonci, a kasnije i bosanski Musli-mani (od 1993. Bošnjaci) doživjeli su svoje zlat-no doba u Jugoslaviji. Također, bez obzira na sveteškoće kroz koje su prolazili – prije svega zbogsumnjičavosti prema albanskoj oficijelnoj po-litici, ali također i zbog etničkih predrasudaprema neslavenima, te raznih drugih stereoti-pa – i kosovski Albanci su u socijalističkoj Jugo-slaviji doživjeli velik napredak. To su i prizna-vali i pokazivali prilikom Titovih posjeta Koso-vu, od 1967. do 1979. No, rješenje “hrvatskogpitanja” u okviru jugoslavenske federacije pri-vuklo je Titovoj politici ne samo one čije suobitelji bile na partizanskoj strani, nego imnoge druge. To, naravno, ne znači da i u Hr-

vatskoj – baš kao i drugdje – nije bilo i nezado-voljstva Titovom politikom, a ponekad je onoiskazivano i polujavno. No, ne može se ospori-ti da je najveći broj građana bio u prešutnom sugla-sju s njom, te nije činio nikakve značajnije ko-rake da je izazove ili da joj se odupre.

To se odnosi i na događaje koji su danaspoznati kao Hrvatsko proljeće ili Maspok, ovisno opoziciji koju onaj tko te pojmove koristi zauzi-ma. Ti događaji, koji su se razvijali u dužemrazdoblju, od 1967. do 1971., doveli su na jav-nu scenu – možda prvi puta u poslijeratnoj po-vijesti – nacionalističke i druge antikomuni-stičke grupe. Hrvatsko proljeće nije bio neki je-dinstveni projekt, dogovoren ili usaglašen iz-među raznih grupa koje su u njemu sudjelova-le, pa ga se ne može ni objasniti reduciranjemna crno-bijelu sliku. Na jednoj strani, ono jebilo (gotovo neizbježan) izraz reformskih ten-dencija, koje su svoj poseban poticaj dobilepobjedom koncepta daljnje decentralizacije(na Osmom kongresu SKJ, 1964.), privred-nom reformom (1965.), smjenjivanjem Alek-sandra Rankovića i reformom policijskog apa-rata (1966.), te općim otvaranjem zemlje u pr-voj polovici šezdesetih godina. U tim godina-ma dolazi do razvoja turizma – primarno uHrvatskoj – a postavlja se i pitanje pravednostiraspodjele sredstava zarađenih u pojedinim

83


vam reći da ja, kao Hrvat, nisam bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećen-stva u ovim teškim historijskim momentima, koji su stajali velikih žrtava.” (Ibid., str. 307.)Milovan Đilas je u svojim kasnijim sjećanjima isticao da je Tito tom prilikom izjavio “kaoHrvat i katolik”, no da je to kasnije pri autorizaciji govora otpalo. U Arhivu JBT, gdje po-stoje i neautorizirana i autorizirana verzija tog govora, međutim, nema potvrde za tu Đila-sovu tvrdnju.

29 U kritičkom pismu kojeg mu pišu (nepotpisani) “Ličani” krajem srpnja 1967., oni mu pri-znaju da je “narodni čovjek”, i pozivaju ga da ne sluša političare koji ga lažu, nego da dođeu narod. Arhiv Josipa Broza Tita, KPR II-1/1967, Pismo Ličana Titu, str. 4.

republikama i pokrajinama. Povrh toga, u us-poredbi sa situacijom u pojedinim zemljama uoba bloka, čini se da je jugoslavenski model sa-moupravljanja doživio svoju afirmaciju i po-stao moguća – a često i atraktivna – alternativa.Jugoslavenski komunisti – ali i ostali – gledalisu u drugoj polovici šezdesetih posredstvomtelevizije (novog oblika komuniciranja) rasne iantiratne proteste u Sjedinjenim Državama,studentske nemire u Francuskoj i Njemačkoj,etničke sukobe u Britaniji (preciznije – u Sje-vernoj Irskoj) i sve snažnije zahtjeve za demo-kratizacijom i decentralizacijom u Čehoslo-vačkoj. Iz te situacije, i politička elita i puk suizvodili ambivalentne zaključke: s jedne stra-ne, činilo se da je jugoslavenski model otpor-niji od dva konkurentska (zapadnog i istočnog)kad se radi o reformskom kapacitetu. S drugestrane, protesti u drugim zemljama potakli su imlade Jugoslavene (generaciju koja je rođenaposlije rata, a time je i nešto drukčije gledalana svijet od ratne generacije), da postave novezahtjeve. Ti su se zahtjevi najprije pojavili uformi kritike jugoslavenskog socijalizma s jošljevijih marksističkih – ponekad i maoističkih– pozicija, i artikulisani su posvuda u Jugosla-viji. Studentski protesti u Beogradu, 1968.,njihov odjek na zagrebačkom i ljubljanskomsveučilištu, te na Kosovu, probudili su potrebuza političkim aktivizmom i u samoj Jugoslaviji.Politička elita se pribojavala tog aktivizma, jerje držala da on ima potencijal ne samo za pro-mjenu vlasti pobunom, nego i za promjenuideološkog smjera jugoslavenske države, a time(kako su vjerovali) i za destabilizaciju relativnodelikatne ravnoteže koja je stvorena u Jugosla-viji.

U kasnim šezdesetim, val otvaranja medija(a donekle i političkog prostora) došao je i uHrvatsku. Otvaraju se teme koje ranije nisu bi-le na dnevnom redu. Što iz taktičkih razloga, ašto iz uvjerenja, te se teme otvaraju u kontekstudaljnje demokratizacije i decentralizacije Jugo-slavije. Postavlja se pitanje naziva jezika, kao istvarnih dometa decentralizacije u jugoslaven-skom okviru. U razdoblju od 1967. do 1970.stvara se relativno pluralistička alternativna po-litička grupa, koja se potom institucionalnopovezuje u Maticu Hrvatsku, i preuzima jedanbroj javnih glasila i partijskih i državnih insti-tucija. Taj se alternativni (“masovni”) pokretslaže samo u zahtjevu za reformama i promje-nom postojećeg, ali je u unutrašnjem smisluslojevit i pluralističan. U literaturi o tim doga-đajima, naglašava se postojanje triju grupa: a)reformističko-socijalističke, b) liberalno-an-tikomunističke, i c) nacionalističke. Reformistiunutar partijskog vrha pokušali su unutrašnjimreformama “spasiti socijalizam”, često i na na-čin da su – kako se kasnije govorilo za jednogdrugog lidera sa sličnim ambicijama: Sloboda-na Miloševića – “jahali na tigru nacionalizma,bojeći se da će ih inače taj tigar progutati”. Re-formistička grupa u SK Hrvatske išla je korakdalje od samih Titovih ideja, iako je javnostipredstavljala da je zapravo na “Titovu putu”.Tito ih je najprije podržavao, a potom kritizi-rao i napokon – smijenio snažnom intervenci-jom u Karađorđevu, 1. prosinca 1971. To ne bibilo moguće da se unutar same hrvatske partije– uključujući i njen vrh – nije dogodio raskol,u kome je ova “reformska” (odnosno: “oportu-nistička”, zavisno od pozicije onog tko piše)struja ostala u manjini.

84

Reč no. 75/21, 2007.

Od ove tri grupe, liberalno-demokratska jebila najslabija, iako natprosječno prisutna u li-beraliziranim medijima i institucijama. Ona seuglavnom bavila pitanjima nacionalnih i ljud-skih sloboda, te je inzistirala na većoj otvoreno-sti javnog prostora za slobodne diskusije. No, uHrvatskoj (kao i u drugim krajevima nekada-šnje Jugoslavije – ili možda čak i više) liberali-zam nije bio suviše popularan iz historijskih ipolitičkih razloga. Liberalizam u jugoslaven-skim okvirima ne bi mogao riješiti nacionalnopitanje u okvirima Jugoslavije, jer se temelji nanačelu “jedan građanin – jedan glas”, a to na-čelo Hrvatsku već po definiciji stavlja u inferiornupoziciju u odnosu na (po broju stanovnika) ve-ću Srbiju. Kao što je već objašnjeno u ovomtekstu, iz historijskih je razloga liberalizam uHrvatskoj viđen kao “slaba” ideologija, kojaHrvatskoj ne može osigurati ni nacionalnu, niklasnu pravednost.

Nacionalističko krilo “masovnog pokreta”(“Hrvatskog proljeća”) bilo je glavni konkurentpostojećim vlastima. Nacionalisti su Titu pri-znavali zasluge za ostvarenje nekih od hrvatskihpolitičkih ciljeva, ali su držali da ne treba ostati“na pola puta”, nego treba ići do kraja: premaostvarenju hrvatske državnosti – ako je u tomtrenutku nemoguće izvan Jugoslavije, a ondabarem unutar Jugoslavije. Unutar nacionali-stičkog bloka, također su postojale značajnerazlike, a ekstremni separatisti razlikovali su seod umjerenih nacionalista. Samo su rijetki tra-žili punu državnu nezavisnost Hrvatske: u dobahladnog rata, čak i da je cijela Hrvatska bila zato, pa čak i da je Jugoslavija pristala, stvaranjenove države bilo bi onemogućeno zbog toga jerbi se protivilo ideji očuvanja statusa quo i postojećih

granica u Evropi. Ideja o samostalnoj Hrvatskoj bi-la je nešto snažnija među hrvatskim političkimemigrantima – naročito onima iz ustaške gene-racije – koji nisu isključivali i mogućnost oru-žane akcije (poput one s bugojanskom grupom, iz1972.) ili terorizma (rušenje aviona, ubojstvadiplomatskih predstavnika Jugoslavije, pripre-manja atentata na visoke državne dužnosnike,podmetanje bombi i diverzije u samoj Jugosla-viji). Neki od ekstremista su bili spremni sura-đivati i sa Sovjetskim Savezom, ako treba, naprogramu koji bi se mogao nazvati i “bolje so-vjetska Hrvatska, nego ikakva Jugoslavija”.

Iznenadno pojavljivanje takve živosti u hr-vatskom političkom i medijskom prostoru sdrugog kraja šezdesetih godina stvorilo je sta-novite bojazni kod hrvatskih Srba, kao i prili-čan otpor kod partizanske generacije boraca,od kojih su se mnogi odupirali već i onomstupnju decentralizacije Jugoslavije koja je tadapostignuta, a kamoli nekom još većem stupnju.Te su bojazni i otpori bili nezanemarivi – i tre-ba ih razumijeti. Hrvatski nacionalizam je uDrugom svjetskom ratu – a to je bilo prije samo25 godina – prouzročio toliko zla i dotakao to-liko osobnih sudbina, da je bilo razumljivo dase generacije koje su ga proživjele boje njegovapovratka u bilo kom obliku. Oživljavanje naci-onalizma u Hrvatskoj (koji se brzo pokazao kaojedinom ozbiljnom alternativnom socijalizmu,odnosno Titovom programu), destabiliziraloje i podijelilo Hrvatsku po političkom, ideolo-škom i nacionalnom šavu. Od republike koja jebila najveći podržavatelj Titove politike, ona je1970. i 1971. izgledala kao najveći problem uJugoslaviji. Oživljavanje tzv. “hrvatskog pita-nja”, za koga se smatralo da je riješeno kroz Ti-

85


tovu formulu o federaciji i republici, dovelo jesad pod veliki upitnik jedno od najvećeg do-stignuća poslijeratne politike. Sloga i mir iz-među hrvatskog i srpskog naroda nisu bili na-rušeni samo u pojedinim krajevima Hrvatske,nego i u Bosni i Hercegovini.30 U jednom jetrenutku napetost bila tako velika, da su i vojskai policija učinile pritisak na Tita da interveni-ra. Tito se osjećao posebno odgovornim za sta-nje u Hrvatskoj, ne samo kao Hrvat, nego i zatošto je na samom početku podržavao zahtjeve hr-vatskog vodstva za daljnjim reformama i decen-tralizacijom.

Titova intervencija u hrvatsku politiku bilaje ograničena, ali snažna. On nije raspustiočak ni Izvršni komitet, a kamoli Centralni ko-mitet ili samu hrvatsku partiju – nego se oslo-nio na većinu u tadašnjem rukovodstvu Savezakomunista Hrvatske (SKH), dok je političkiuklonio manjinu. Radilo se, prije svega, ounutarpartijskom političkom sukobu u samojHrvatskoj, u kojem je Tito arbitrirao. Tome suslijedile i partijske čistke, tzv. “diferencijaci-ja”, u kojima su ponekad stradali i oni koji ni-su bili ništa krivi, čak i sa stanovišta Titove ide-ologije. Izvan partije, provedena je takođerideološko-politička diferencijacija srednjegintenziteta, koja će ostaviti traumatske poslje-dice kod mnogih obitelji, a posebno kod onihpripadnika intelektualne, privredne i političke

elite koja je tada izgubila pozicije. Mnogi odnjih će – s više ili manje uspjeha – činiti jezgrostranaka koje su se 1990. pojavile na hrvatskompolitičkom polju. U 1972., međutim, Titovalinija nije bila bez prilične podrške – mnogimaje ponovno izgledalo da je samo njegovom in-tervencijom osigurana daljnja stabilnost, pamakar i po cijenu ograničavanja demokratskihsloboda i reformskih trendova. U tim je godi-nama, naime, još uvijek izgledalo da slobodekakve postoje na Zapadu imaju relativnu vri-jednost i da su samo relativno poželjne. U kra-jevima koji su se tako živo sjećali užasa (još uvi-jek relativno nedavno svršenog) rata, stabilnosti mir su bile vrijednosti iznad svih drugih. Ukontekstu “doktrine ograničenog suverenite-ta”, te pod još svježim utiskom nasilnog preki-da “Praškog proljeća” sovjetskom intervenci-jom 1968., izgledalo je da je Titova intervenci-ja u političke sukobe bila manje loše rješenjeod (moguće) sovjetske okupacije. Strani pro-matrači – naročito neki zapadni diplomati inovinari (kako otkrivaju nedavno objavljenidokumenti iz američkih i britanskih arhiva)31

– zato su smatrali da je Titova odlučna inter-vencija protiv hrvatskog nacionalizma bila nesamo opravdana nego i poželjna.

Neposredno post-proljećarsko razdoblje jeistodobno i posljednje razdoblje Titova života.U Hrvatskoj se događaju ambivalentni, a pone-

86

Reč no. 75/21, 2007.

30 O tome svjedoče brojna pisma koja su pristizala u Kabinet Predsjednika Republike već od1967., a naročito 1971. godine, a u kojima se građani iz srpskih krajeva žale na narušavanjenacionalne ravnopravnosti. Ta tema zaslužuje poseban tekst, tako da ovdje ne možemo ula-ziti u detalje o pojedinostima tih žalbi.

31 Vidi Tvrtko Jakovina: “Tajni izvještaji CIA-e o Hrvatskoj”, Globus, 11. srpnja 2007.; Mili-voj Đilas: “Britance oduševila Titova odluka da slomi Hrvatsko proljeće”, Nacional, 26. ve-ljače 2002.

kad i kontradiktorni, procesi. Na jednoj strani,Hrvatska se relativno brzo oporavila od šokakojeg je njena politika doživjela 1. prosinca1971. Članstvo u SKH je počelo rasti, a ne opa-dati, unatoč isključenju iz članstva 741 osobe uprvih šest mjeseci nakon sastanka u Karađor-đevu.32 Primjerice, u 1974. je u članstvo SKHprimljeno 20.444 novih članova, dok ga jesvojevoljno napustio 1.001 član, a isključeno je1.223 članova (od čega je iz evidencije – zbogneaktivnosti – brisano 723 članova). Kako je usvom referatu na 5. sjednici CK SK Hrvatske(14. svibnja 1975.) istakao Rikard Pompe, ta-dašnji sekretar Statutarne komisije SKH, u1974. godini se prvi puta dogodilo da je zausta-vljen pad broja članova SKH, koji je počeo1961., a prethodno je nakratko prekinut samou 1968. godini.33 Dakle, političke institucije,uključujući i sam SKH, relativno su brzo ob-novljene. U intelektualnoj sferi, međutim, do-šlo je do zastoja, jer su se mnogi autori uplašilimogućih posljedica slobodne kritike sistema.Hrvatska je kultura osiromašena za prisustvoljudi poput Vlade Gotovca i Vice Vukova, dokje hrvatska politika izgubila nasilnim umiro-vljenjem Mike Tripala. No, to ne znači da sebrzo nije stvorila nova generacija autora, poli-tičara, privrednika i novinara, koji su upravopolitičkim prevratom iz 1972. dobili šansu.

Nova se hrvatska vlast, nakon 1972., naro-čito trudila da pokaže da i ona ima hrvatske in-terese na srcu, te da u mnogočemu može biti

uspješnija od one administracije koja je Hrvat-sku dovela u izolaciju u Jugoslaviji. U tom jesmislu Hrvatska nastavila inzistirati na decen-tralizaciji Jugoslavije, a ustavni amandmani(proglašeni prije pada proljećara) nisu dirani,nego su štoviše prošireni i kodificirani u novimustavima – jugoslavenskom i hrvatskom – iz1974. godine. Da bi se istakao klasni, socijali-stički karakter hrvatskih zahtjeva, novo je ruko-vodstvo postalo šampion klasne retorike. Titoje, također, u tim godinama inzistirao na kla-snom karakteru ustavnih promjena – pa je čak(naročito pismom kojeg je poslao partijskomčlanstvu 1973.) zaoštrio klasnu retoriku. Mno-gi kritički orijentirani ljudi su uklonjeni iz jav-nosti, ali je hrvatska politika – možda čak iupornije nego ona od prije 1971. – branila po-ziciju Hrvatske u Jugoslaviji. Uz pomoć Tita –koji od 1973. pa do smrti, 1980., u Hrvatskojboravi više nego u bilo kojoj drugoj republici, iviše nego ikad ranije – ona uspijeva uvjeritidruge da se prema novom vodstvu i samoj re-publici trebaju odnositi s respektom i benevo-lentno. Tito je osobno stao u zaštitu novog hr-vatskog rukovodstva, kad su to rukovodstvoostali u Jugoslaviji počeli sumnjičiti za konti-nuitet s politikom koja je tada bila označena kaonacionalistička. Novo je hrvatsko vodstvo upo-zoravalo na stalni trend “sumnjičenja” Hrvat-ske za nacionalizam, te je inzistiralo da drugi uJugoslaviji počiste pred svojim pragom, prijenego što kritiziraju ostale. Novo rukovodstvo,

87


32 Vidi Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma, Za-greb, svibnja 1972, izdanje: Hrvatsko proljeće: presuda Partije, Zagreb: Dom i svijet, 2003, str.131.

33 Referat Rikarda Pompea na 5. sjednici CK SK Hrvatske, 14. svibnja 1975, Informativni Pre-gled (službeni bilten CK SKH), broj 3, lipanj 1975.

također, odbacuje kritike ljudi koje proglašava“unitaristima” i “konzervativnim snagama” usamoj Hrvatskoj (okupljenih oko Saveza bora-ca), te se oštro protivi kritikama 10. sjedniceCK SKH (iz 1970.), odbija rehabilitirati Mi-loša Žanka (koji je na toj sjednici politički kri-tiziran radi unitarizma), te se naročito ističe upolitičkoj obrani ustavnih amandmana i samogUstava iz 1974. Hrvatska je pozicija nakon1971., u tom smislu, možda najodanija duhu islovu ustavnih promjena. To će republici usko-ro priskrbiti epitet “najmanje liberalne” (od-nosno: “najviše ideološke”), a u osamdesetimće je godinama smjestiti na stranu “ustavobra-nitelja” – čak u većoj mjeri nego Sloveniju.

I na polju privredne politike, Hrvatska selako snalazi u novim okolnostima, u kojima suprivredne odluke dodatno decentralizirane, aintervencije savezne države smanjene do mini-muma. U sedamdesetim godinama, Hrvatskapostaje republika s najvećom investicijskomstopom u zemlji. Grade se strateški objekti –naročito u energetskom sektoru – a hrvatski tu-rizam doživljava svoje zlatno doba. Od infra-strukturnih objekata, gradi se autoput od Za-greba do Karlovca, te zagrebačka i riječka zao-bilaznica. Podiže se most od kopna prema Kr-ku, najveći u Jugoslaviji. Zajedno sa Sloveni-jom, gradi se Nuklearna elektrana Krško. Ugradnji tog objekta sudjeluje američka firma“Westinghouse”, što pokazuje priličnu razinuotvorenosti Hrvatske i Slovenije prema zapadu,čak i u tako osjetljivoj industrijskoj grani. Gra-

de se termoelektrana na mazut u Rijeci i jošjedna na mazut i plin u Sisku. Razvija se ener-getski prsten oko Jugoslavije, uključujući i sta-nice u Ernestinovu i u Dugopolju. Razvija sealternativa rudnicima uglja u Raši i to tako štose grade Molve I i Molve II. Modernizira se Ri-ječka rafinerija. Završava se naftovod od Omi-šlja preko Siska do Pančeva. Sredinom osam-desetih počinje gradnja INA Petrokemije naKrku, itd.34 Razvijaju se nekad slabo razvijenikrajevi – primjerice, Istra, pa i dalmatinskiotoci (s izuzetkom onih udaljenih – Visa i La-stova – gdje je Jugoslavenska ratna mornaricazadržala prisustvo). Hrvatske firme (primjerice“Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda) dobivajučak i poslove u vojnoj industriji, što ranije ni-kad nije bio slučaj.

Jedan dio tih investicija – možda čak i većinego u ostalim krajevima Jugoslavije – bio jepolitički motiviran. Trebalo je pokazati da Hr-vatska nije oštećena u Jugoslaviji, i da je novovodstvo (koje je zamijenilo ekonomisticu SavkuDabčević-Kučar) u stanju razviti Hrvatsku čak iu većoj mjeri nego oni koji su republiku vodiliprije 1971. Investicije u nerazvijenija područjatakođer su često imale političku pozadinu, na-ročito kad se radilo o područjima sa srpskometničkom većinom. Iako je poslije Titove inter-vencije u hrvatsku politiku, i Srpsko kulturnodruštvo “Prosvjeta” zabranjeno, te je prestaloraditi, Hrvatska je htjela pokazati da ne zane-maruje svoje Srbe – ni u privrednom, ni u po-litičkom smislu. Upravo se u tim godinama,

88

Reč no. 75/21, 2007.

34 Zahvaljujem Petru Flekoviću, predsjedniku Republičkog izvršnog vijeća u tim godinama(1978.-1982.) na ovom kratkom sažetku glavnih investicija u Hrvatskoj, koji sam od njegadobio u razgovoru 23. travnja 2003.

razvija turizam na Plitvičkim jezerima, u Kni-nu se gradi tvornica vijaka (TVIK), u Vrgin-mostu se razvija drvna industrija, a u VojnićuJugoturbina iz Karlovca otvara pogone. U ne-kim državnim službama – naročito u policiji,carini i državnom aparatu općenito – Srbi subili i dalje natprosječno zastupljeni, ali je po-novno pojavljivanje hrvatskog nacionalizmaprije 1971. kod njih svejedno stvorilo bojazni isumnjičenja, koja je novo hrvatsko vodstvo že-ljelo eliminirati. Među Srbima u Hrvatskoj bi-le su prilično snažne unitarističke tendencije –više nego srpskonacionalističke – pa mnogi ni-su razumjeli zašto i novo vodstvo inzistira nakritici unitarizma i centralizma, koji je (iustavno i u praksi) gotovo potpuno nestao iz ju-goslavenskog političkog života. Kasnije, uosamdesetim godinama, ta će se politička po-djela proširiti i dobiti karakter međunacional-nih razlika: hrvatska politika inzistira na otpo-ru unitarizmu i centralizmu, dok mnogi hrvat-ski Srbi u recentralizaciji ne vide nikakvu opa-snost, nego zaštitu pred stvarnim ili zamišlje-nim separatističkim tendencijama. Te će razli-ke – latentno prisutne u politici socijalističkeHrvatske – biti razbuktane nakon nastanka po-litičke i ustavne krize u osamdesetim godina-ma, a naročito s promjenom retorike u Beo-gradu, gdje je 1986. na vlast došao SlobodanMilošević.

Paradoks je hrvatske politike – koji se danasnerado priznaje – da je upravo u razdoblju na-kon rušenja Hrvatskog proljeća, u smislu svog poli-tičkog statusa u Jugoslaviji, Hrvatska doživjelasvoje zlatno doba. U tom razdoblju, sve republike(pa i Hrvatska, kao najveća republika bez po-krajina na svom tlu), postaju moćnije i auto-

nomnije nego ikada ranije. Institucije saveznedržave zadržavaju i dalje važne ovlasti u vanjskojpolitici, obrani i monetarnoj politici – ali i utim područjima odluke se donose pod snažnimutjecajem dogovora među republikama (i po-krajinama). U vanjskoj politici, Hrvatska prviputa ima saveznog sekretara za vanjske poslove –Josipa Vrhovca (1978.– 1982.). U tom razdo-blju ona također rješava i svoje glavne “vanjsko-političke” probleme: Osimskim sporazumomutvrđuje se granica s Italijom (što omogućujedugoročnu stabilnost Istre i Jadrana), popra-vljaju se odnosi s Austrijom i Njemačkom (gdježive i rade mnogi Hrvati), a zemlja se sve višeotvara zapadnim utjecajima. Granica je otvore-na, pa kroz nju – uglavnom u Hrvatsku – ulazebrojni strani turisti. Ulaze i drugi utjecaji, na-ročito u kulturi (glazbi, modi, televizijskimprogramima, standardima novinarstva i javnogkomuniciranja), tehnologiji, a dijelom i ideo-logiji. Hrvatska ima priličan utjecaj i na drugapodručja odlučivanja u federaciji, gdje su njenipredstavnici na istaknutim dužnostima: MilkaPlaninc je jugoslavenski premijer od 1982. do1986., a u tom razdoblju je Branko Mamula sa-vezni sekretar za narodnu obranu. Među hr-vatskim predstavnicima u federalnim tijelima,izvršne funkcije su imali i Dušan Dragosavac(sekretar i predsjednik Predsjedništva CKSKJ), Mika Špiljak (predsjednik Predsjedni-štva SFRJ), Vladimir Bakarić (potpredsjednikPredsjedništva SFRJ), Josip Vrhovec (saveznisekretar za vanjske poslove), a kasnije i VeljkoKadijević (savezni sekretar za narodnu obra-nu), Stipe Šuvar (predsjednik PredsjedništvaCK SKJ i potpredsjednik PredsjedništvaSFRJ), Budimir Lončar (savezni sekretar za

89


vanjske poslove) i Ante Marković (predsjednikSaveznog izvršnog vijeća). Iako su federalnefunkcije u decentraliziranoj Jugoslaviji postalenešto manje značajne nego ranije, ovaj popispokazuje da je Hrvatska u razdoblju nakon1971. (a naročito u post-Titovom razdoblju)bila potpuno ravnopravan politički faktor u Ju-goslaviji.

U samoj Hrvatskoj, međutim, događaji iz1971. stvorili su kod socijalizmu nesklone inte-ligencije, te u politički alternativnim grupama(sada ojačanim novom generacijom gubitnika)novi mit o ugroženosti hrvatstva u Jugoslaviji,te su ostavili potencijal za dublje političke po-djele. Mitska interpretacija Hrvatskog proljeća na-glašavala je da je gotovo čitav hrvatski narod(barem onaj u Hrvatskoj) podržavao zahtjevekoje su tada isticali reformisti u partiji, te libe-rali i nacionalisti izvan nje.35 U stvarnosti, ka-ko pokazuje već spomenuti partijski izvještaj iz1972., samo je 0.3 posto članova SKH bilo is-ključeno iz Partije zbog nacionalističkog djelo-vanja u prvih šest mjeseci nakon pada prethod-nog rukovodstva. Također, tvorci mita o Hrvat-skom proljeću su intervenciju savezne države pri-pisivali više nekim “unitarističkim” i “veliko-srpskim” grupama (naročito inzistirajući navećoj zastupljenosti Srba u hrvatskoj policiji ipravosuđu), nego samom Titu i većini u vod-stvu SKH. Razdoblje nakon 1971. prikazivalo se

kao “olovno doba” hrvatske politike, gotovo kaookupaciju, sličnu sovjetskoj okupaciji Čehoslo-vačke (1968.). Da bi se jasnije označila paralelaizmeđu čehoslovačkih i hrvatskih događaja, na-stao je pojam Hrvatsko proljeće (iako se eskalacijareformističkih zahtjeva dogodila u kasnu jesen1971, kad je na zagrebačkom sveučilištu organi-ziran studentski štrajk).

Na drugoj strani, hrvatska je politika nakon1971. pokušavala pokazati da se radilo o opa-snom nacionalizmu, pa je često i reformističke(prosocijalističke) zahtjeve smještala pod istikišobran s radikalnijim, nacionalističkim tra-ženjima. Da bi istakle da hrvatska inteligencijavećinom podržava promjene nakon 1971., novesu vlasti nastojale na svoju stranu privući onepripadnike intelektualne elite koji su bili soci-jalistički orijentirani – a takvih u Hrvatskoj ni-je bilo malo. Zahvaljujući prije svega upornostiStipe Šuvara, tadašnjeg predsjednika Repu-bličkog komiteta za obrazovanje, nauku, fizičkui tehničku kulturu (1974–1982.), u tom je raz-doblju izgrađeno više kapitalnih kulturalnih iobrazovnih objekata nego ikad ranije. Započe-le su akcije za izgradnju nove nacionalne i sve-učilišne knjižnice, koja je dovršena tek počet-kom devedesetih. U Splitu je 1974. otvorenMuzej hrvatskih arheoloških spomenika, a uZadru Stalna izložba crkvene umjetnosti. Po-čeli su razgovori o formiranju Muzeja Mimara,

90

Reč no. 75/21, 2007.

35 Da se radi o mitu, a ne o stvarnosti, pokazuje i činjenica da su glavni prvaci Hrvatskog pro-ljeća prošli relativno loše na prvim slobodnim izborima, 1990. godine. Koalicija narod-nog sporazuma, koju su vodili Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, dobila je samo 15 po-sto glasova. Još je lošije prošla sama Savka Dabčević Kučar na predsjedničkim izborima1992., kad je dobila samo 6 posto glasova. Drugi istaknuti proljećar, Dražen Budiša, dvaputje gubio predsjedničke izbore: 1992. je dobio 21.9 posto (protiv Franje Tuđmana), a2000. je dobio 27.8 posto u prvom, i 44 posto u drugom krugu (protiv Stjepana Mesića).

koji je konačno i otvoren 1987. godine, nakon13 godina pregovora s Antom Topićem Mima-rom. U Splitu su 1979. održane Mediteranskeigre, a krajem sedamdesetih je podignut i naci-onalni sportski centar na Bjelolasici. U tom jerazdoblju obnovljeno ili sagrađeno oko 700osnovnih i srednjih škola, itd.36 Taj se trendnastavio sve do 1990.

KRAJ SOCIJALIZMA U HRVATSKOJ

Iako razlozi kraha socijalizma i rata koji mu je uHrvatskoj uslijedio nisu tema ovog teksta, ipakse mora postaviti pitanje (makar i na kraju): za-što je uopće došlo do tog kraha i u Hrvatskoj, ukojoj je ipak postignuta (kako se ovdje tvrdi) re-lativno učinkovita ravnoteža između ideološkihciljeva i realnih političkih rješenja. Zašto jeprojekt socijalizma propao i u Hrvatskoj, gdjeje ipak uspio ne samo prevladati najteža otvore-na pitanja povijesnog naslijeđa (a naročito, na-sljeđa koje je novoj hrvatskoj republici ostavilaNDH), nego i potaći trendove modernizacije,te stabilizirati međuetničke odnose?

Hrvatska, naravno, nije bila izolirana oddogađaja i trendova u cijelom socijalističkomsvijetu, pa se i na nju odnose objašnjenja za ras-pad socijalizma, koja su već ponuđena u mno-gim tekstovima i knjigama koji se bave razlozi-ma te tektonske (revolucionarne) “promjeneparadigme” s kraja dvadesetog stoljeća. I Hrvat-sku je pogodila ekonomska kriza, i ona se našlau novoj situaciji poremećene ravnoteže u me-đunarodnim odnosima, i u njoj je došlo do

krize upravljanja (nakon smrti Josipa BrozaTita, 1980., i Vladimira Bakarića, 1983.), i nanju se odnose zaključci o pojavi alternativnihideologija (uključujući, u prvom redu, obnovunacionalizma, pa i u onom njegovom radikal-nom i nasilnom obliku koji korijen vuče izustaštva)... I za Hrvatsku vrijedi zaključak da seradilo o “državi koja je odumirala”, na način daje – iz ideoloških razloga – propustila usposta-viti i one prerogative efikasne, funkcionirajućedržavnosti koji su joj bili povjereni općim tren-dom decentralizacije, koji je činio suštinu ju-goslavenskog modela socijalizma.37

Kraj socijalizma u Hrvatskoj ne može seobjasniti izvan konteksta sloma socijalizma uJugoslaviji i u cijeloj Istočnoj Evropi. Ovajtekst, nadam se, objašnjava zašto je pritisak al-ternativnih ideologija i grupa koje su tražilepromjene u Hrvatskoj bio slabiji nego u susjed-nim zemljama – Sloveniji i Srbiji, te slabiji ne-go u mnogim drugim socijalističkim zemljama(Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i dr. ).Također, on bi trebao ponuditi neke mogućeodgovore onima koji pitaju: zašto je nacionali-stička (i to često: autoritarno nacionalistička)struja odnijela prevagu nad liberalnom alter-nativnom, nakon sloma socijalizma, te kako jebilo moguće razbuktati privatne i obiteljskeuspomene i pretvoriti ih u ‘službene diskurse’,a potom povezati u neke nove ‘nacionalne,post-socijalističke narative’? Taj proces, me-đutim, nije u Hrvatskoj bio ni tako jednozna-čan, ni tako neizbježan kako danas sami nacio-

91


36 Za ove informacije sam zahvalan Stipi Šuvaru, koji ih je iznio u razgovoru koji smo imali19. marta 2003.

37 Za šire objašnjenje moje pozicije glede razloga raspada Jugoslavije, vidi moju knjigu Jugo-slavija – država koja je odumrla, Zagreb/Beograd: Edicija Reč/Prometej, 2003.

nalisti, ali i mnogi drugi, tvrde. Unatoč tomešto je krajem 1989. i početkom 1990. (a naro-čito nakon raspada Saveza komunista Jugoslavi-je na njegovom 14. izvanrednom kongresu),prihvatila da stara paradigma više ne može op-stati, politička elita – a i veliki dio javnog mni-jenja u tadašnjoj Hrvatskoj – nije automatskipostala ‘nacionalistička’ ili ‘secesionistička’. Tose dogodilo tek pod utjecajem radikalizacije, dokoje je došlo iz niza unutrašnjih i vanjskopoli-tičkih razloga. Radikalizacija političkog prosto-ra u trenutku izbora nije bila ni iz daleka takvada bi sama zamjena socijalističke paradigmenekom drugom, višestranačkom, morala voditi uneki međuetnički obračun ili rat. Da je do togaipak došlo, to je odgovornost prije svega onihpolitičara koji su Hrvatsku – i njoj susjedne re-publike: Srbiju, Sloveniju i Bosnu i Hercego-vinu – vodili od samih izbora do trenutka zapo-činjanja općeg rata, dakle u ljeto 1991. Ta godi-na: od travnja 1990. do kolovoza 1991., morabiti predmet ozbiljnog istraživanja, za kojeg uovom tekstu nema prostora.

U trenutku kad se odlučila za promjene,odnosno za višestranačke izbore, tadašnja jehrvatska politička elita to učinila jer je bila si-gurna da će dobiti (a ne izgubiti) prve višestra-načke izbore, koje je (upravo zbog tog razloga)sazvala na brzinu, i uz izborni zakon koji je biostvoren da bi povećao prednost SKH-SDP uodnosu na njegove glavne konkurente. Kao štoje, obrazlažući razloge uvođenja višepartijskogsistema u Hrvatskoj objasnio tadašnji glavniideolog SKH-SDP Celestin Sardelić, višestra-nački sistem bio viđen kao “sredstvo dehege-

moniziranja, a ne hegemoniziranja nacionalnezajednice”. U govoru na 26. sjednici CK SKH,Sardelić je rekao da se politički pluralizam “po-javljuje kao prepreka nastanku jedinstvenihnacionalnih programa i masovnih nacionalnihpokreta”.38 Sve se to događalo, ne treba zabo-raviti, u kontekstu raspada SKJ, koji se nije do-godio primarno zbog nečega što jest ili nijeurađeno u samoj Hrvatskoj, nego uglavnomzbog sukoba između slovenskog i srpskog par-tijskog vodstva. Hrvatska je Partija ostala dokraja vjerna samom SKJ i djelovala je kao snagakompromisa, a ne razdora u njemu.

Istovremeno, javno mnijenje je u Hrvat-skoj čak i pred same izbore bilo skeptično pre-ma revolucionarnim, potpunim promjenama– iako je (sasvim prirodno nakon tako dugogperioda) bilo zasićeno vladavinom SKH, a na-ročito nejasnoćama, nedostatkom karizme i su-više kompromiserskom politikom njegova vod-stva u odnosu na glavne jugoslavenske proble-me. ‘Hrvatska šutnja’ – koju je tadašnje vodstvosmislilo kao odgovor na buku i galamu u osta-lim krajevima Jugoslavije – iritirala je mnogeHrvate, koji su se osjećali nezaštićeni i neade-kvatno predstavljeni. Sada već višegodišnja pa-raliza političkog i državnog aparata te ‘državekoja je odumirala’ nije ni izdaleka mogla odgo-voriti na izazove alternativnih ideologija. Uprosincu 1989., prema istraživanjima javnogmnijenja koje sam (na čelu tadašnje istraživač-ke ekipe tjednika Danas) proveo u dva hrvatskagrada – Zagrebu i Osijeku – većina (77 posto uZagrebu, i 67 posto u Osijeku) bila je za uvođe-nje višestranačja. To se odnosi čak i na većinu

92

Reč no. 75/21, 2007.

38 Start, br. 536, 22. jul 1989.

članova SKH, koji su – naročito nakon drama-tičnih događaja u cijeloj istočnoj Evropi – tra-žili novu legitimacijsku osnovu.39

Uvođenje višestranačja, međutim, nije nu-žno značilo i želju da se raskine sa svakom Jugo-slavijom. U martu 1990, neposredno pred iz-bore, preko 90 posto ispitanika u Kninu iKarlovcu, te 79 posto u Varaždinu smatralo jeda bi Jugoslavija trebala opstati, a samo je malibroj građana (7 posto u Kninu, 8 posto u Kar-lovcu i 18 posto u Varaždinu) držao da su od-nosi u Jugoslaviji toliko poremećeni da zajed-nički život više nije moguć. Iako je izgledalomalo vjerojatno da bi Jugoslavija mogla preži-vjeti raspad ideologije na kojoj se temeljila nje-na politička struktura, to nije značilo da je ve-ćina građana zapravo htjela da se ona raspadne.O tome su morali voditi računa čak i nacionali-stički vođe, od kojih nijedan nije izašao na iz-bore s jasnim programom otcjepljenja Hrvat-ske od Jugoslavije. U intervjuu koji je odmahnakon objave izbornih rezultata dao Danasu,Franjo Tuđman je to i potvrdio – vrlo ekspli-citno: “Da se razumjemo, ja ne kažem da je krajsvake Jugoslavije. Ja samo kažem da je to krajjugoslavenstva kao obaveznog bratstva kojemtreba robovati i da je to kraj održavanja Jugosla-vije pod svaku cijenu.” Tuđman je tada rješenjevidio u konfederaciji, pa je rekao i da “izmeđuonoga što zagovara slovenska politika i onoga zašto se zalaže HDZ nema bitne razlike”, te da sebuduće uređenje vidi u “suživotu suverenihnaroda koji će se dogovoriti što im je zajednič-ko i kako će ubuduće organizirati svoj život”.40

Franjo Tuđman, predsjednik HDZ-a, do-bio je izbore zagovarajući konfederalno preu-ređenje Jugoslavije, a ne nezavisnost. To je bi-lo sasvim u skladu s tada prevladavajućim ras-položenjem javnosti u Hrvatskoj. Da je konfe-deracija bila najpoželjnija opcija, pokazuje iistraživanje koje smo proveli (19–21. marta1990.) i objavili (3. i 10. travnja 1990.) nepo-sredno pred izbore, također u Danasu. Prematom istraživanju – provedenom u Zagrebu, Ri-jeci i Splitu, konfederacija je bila najpoželjni-ja opcija za 52 posto ispitanika u Zagrebu, 48posto u Rijeci i 47 posto u Splitu. Na drugomjesto po poželjnosti ne dolazi hrvatska samo-stalnost, nego – očuvanje federalizma, što po-država 37 posto ispitanika u Rijeci, 27 posto uSplitu i 24 posto u Zagrebu. Za samostalnost jeu tom trenutku bilo 25 posto ispitanika u Za-grebu, 26 posto u Splitu i 13 posto ispitanika uRijeci. Dakle, moglo bi se reći da je čak i u tre-nutku izbora Hrvatska zapravo odbacivala op-ciju pune državne samostalnosti. Također,moglo bi se možda postaviti i hrabru hipotezu:da su, glasajući za promjene, hrvatski glasačizapravo htjeli onakve promjene koje bi bile uskladu s općim trendom dotadašnje decentra-lizacije Jugoslavije, te bi učinile korak dalje uistom smjeru, a ne neki radikalni rez u odnosuna prošlost. Nove ljude – to da, nove partije –da, ali ne nužno i one koji zagovaraju radikal-ni raskid s Jugoslavijom, nego omogućavajudaljnje korake u (generalno uzevši) istomsmjeru. U tom je smislu HDZ-u od koristi bi-lo to što su četiri glavna političara bili nekada-

93


39 Danas, br. 410, 26. prosinca 1989. 40 Danas, 1. maj 1990.

šnji partizani i komunisti, koji su u međuvre-menu postali disidenti: Franjo Tuđman, JosipManolić, Josip Boljkovac i Stjepan Mesić. Tekse kasnije u tu strukturu snažno probijaju lju-di iz inozemstva, sa snažnijim proustaškimprofilom: ponajprije Gojko Šušak. Otpor ra-dikalnim promjenama vidi se još više u slučajuetničkih Srba, koji su uglavnom glasali zaSKH, a ne za radikalniju Srpsku demokratskustranku. Tek je kasnije, u fazi namjerne radi-kalizacije političkih pozicija, SDS uspio naj-prije potisnuti kompromisu sklonog JovanaRaškovića, a potom organizirati mini-udarena ona općinska politička vodstva koja su bila zapolitiku kompromisa, sve dok nije postigaopunu kontrolu nad svim općinama sa većin-skim srpskim stanovništvom.

I izborni rezultati daju razloga za skeptič-nost prema tvrdnji da je Hrvatska već 1990. bi-la opredijeljena za nezavisnost. HDZ je dobio42 posto glasova, a SKH-SDP 35 posto. No,zahvaljujući izbornom sustavu, koji je (teme-ljem krive procjene o sigurnoj pobjedi) pro-movirao sam SKH-SDP, HDZ-u je pripala ve-ćina mandata: 205 od 351. SDP je dobio 107mandata, a centristička Koalicija narodnogsporazuma, koja je osvojila oko 15 posto glasova– samo 21 mandat. Pa ipak, čak i među onimakoji su glasali za HDZ, samo 54 posto je bilo ta-da za istupanje iz Jugoslavije,41 a isto toliki po-stotak je podržavao promjene granica Republi-ke, i to tako što bi one morale proširiti Hrvat-sku da u nju uđu njene “etničke, prirodne ipovijesne teritorije”. Ti podaci iz ispitivanjajavnog mnijenja, koje smo obavili neposredno

pred izbore 1990., pokazuju da je vjerojatnotek oko 25 posto svih hrvatskih državljana u tre-nutku izbora 1990. bilo za punu državnu neza-visnost Hrvatske. Nažalost, daljnji događaji i uHrvatskoj i izvan nje, išli su naruku toj radikal-noj opciji, koja je s vremenom počela diktiratidržavnu politiku. Radikali u okviru HDZ-a,pomognuti i financirani od najradikalnijihpolitičkih emigranata kojima je sada omoguće-no da se vrate u Hrvatsku, uskoro su prevagnu-li, te učinili sve da izmijene javno mnijenje iuvjere ga u nužnost državne samostalnosti.Najprije su pod svoju punu kontrolu stavili va-žne medije – u prvom redu Hrvatsku televiziju,nacionalni radio i mnoge lokalne radio stanice– a potom i obrazovne institucije, državnu ad-ministraciju i aparat sile i poretka. Gdje ta pro-mjena nije išla dobrovoljno, išla je uz upotrebusile i zastrašivanja. Za daljnju radikalizaciju imje bio potreban ratni sukob, kojim bi pokazalida nikakav kompromis nije više moguć. Tako-đer, bilo je potrebno pretvaranje 'Drugoga' u'Neprijatelja’, kako bi se ‘dokazalo’ da se s‘Drugim’ ne može biti ni susjed. U stvaranjutog ratnog sukoba, lako su našli partnere i u sa-moj Hrvatskoj (među onim radikalnim Srbimakoji nisu okolišali da izvrše mini-udare na op-ćinska rukovodstva u krajevima sa srpskom ve-ćinom, kako bi umjesto izabranih umjerenihpolitičara postavili svoje favorite), i izvan Hr-vatske (prije svega među ekstremnim snagamau Srbiji). Tek kad su započeli sukobi u samojHrvatskoj, te kad je Slovenija izglasala nezavi-snost, hrvatsko javno mnijenje okreće se prematoj radikalnoj opciji i počinje favorizirati punu

94

Reč no. 75/21, 2007.

41 Danas, 10. travnja 1990.

nezavisnost. No, to je već tema za jedan drugitekst.

Ovdje ostaje samo da zaključimo da je i uHrvatskoj raspad socijalizma otvorio vrata radi-kalnim alternativnim ideologijama i omogućioim da – čak i kad su bile podržane od stranemanjine – konsolidiraju svoju vlast i koriste jeza radikalizaciju političkog prostora.

Iz razloga koji su već objašnjeni u ovomtekstu, slom socijalističkog narativa “okrenuto-sti prema budućnosti”, a naročito nestanak re-torike o ravnopravnosti naroda – fundamen-talno je destabilizirao unutrašnje odnose u Hr-vatskoj, te doprinio etničkom rascjepu. Kolapsdržavnih struktura (koje su se temeljile na ide-ologiji, pa su postale i žrtvom pada te ideologi-je), omogućio je relativno neometan prodorsvih, pa i ekstremnih alternativa socijalizmu.Neoustaška retorika ne samo da nije više bilakažnjiva nego je dobila pravo javnosti – uklju-čujući i državne medije. Nacionalizam koji jeHrvatsku zapljuskivao izvana, dolijevao je uljena vatru latentno prisutnih “domaćih” nacio-nalizama. Uvođenje liberalnih elemenata – anaročito nove metode odlučivanja, brojanjemglasova na redovitim izborima – u kombinacijis nacionalističkim programima novonastalihpolitičkih stranaka, stvorilo je strahove od“majorizacije”, odnosno nadglasavanja. Proiz-vodnja straha, neizvjesnosti i panike bila je većkrajem osamdesetih jedna od najproduktivni-jih grana političke industrije – a dolaskom na-cionalista na vlast, ona je dobila novi zamah idržavnu zaštitu. Manjine u Hrvatskoj – a naro-čito Srbi – uplašile su se da će ne samo izgubitiravnopravnost i status, nego i da će biti na fizič-kom udaru, ili da će se čak “ponoviti 1941.”

Hrvati nisu htjeli biti manjina u Jugoslaviji,kao što ni Srbi nisu htjeli biti manjina u Hrvat-skoj. Ta je logika prodirala i na niže razine – uopćine ili čak i sela: većinski hrvatsko selo nijehtjelo da mu se “komanduje” iz Knina, kao štoni Knin nije htio da mu se “komanduje” iz Za-greba. S jedne strane, ta logika je bila sasvimrazumljiva u okolnostima promoviranja demo-kracije i slobode: zašto bi itko pristao da mu se“komanduje” bilo od kuda? Na drugoj strani,međutim, ona je imala i nacionalni, odnosnoseparatistički potencijal, jer su se i jedni i dru-gi vodili načelom: “bolje je biti većina u manjojdržavi, nego manjina u većoj”. To je vodilo ubeskrajna usitnjavanja i proglašavanja “država udržavi”. Također, ta je logika inspirirala i poli-tiku “stvaranja većina” tamo gdje one nisu po-stojale – ako treba i prisiljavanjem drugih da seisele kako bi omogućili etničku homogenizaci-ju onih prostora koji su bili etnički nehomoge-ni. Koliko god nasilje koje je stvoreno s vrha iplanski bilo iznenađenje za suvremenu Evro-pu, ne treba zaboraviti da u novim okolnosti-ma, u kojima je postalo važno koliko tko imaglasača, te kad je u Evropi obnovljeno načelo“nacionalnog samoopredjeljenja”, pa čak ikad/ako to znači promjenu granica ili čak i ne-stanak pojedinih država – takvi zahtjevi zapravonisu bili baš toliko “izvan vremena i prostora”.Jednom kad je postalo moguće da neke državenestanu (a prva od njih je nestala NjemačkaDemokratska Republika) – otvorila su se vratanestanku i drugih država, te nastanku novih, ito na istom principu: “prava” naroda na samo-određenje. Ono što je bilo sasvim izvan duhavremena i evropskog prostora jest, međutim,upotreba sile da bi se postigli politički ciljevi – i

95


to ne male sile, koju je uz to usmjeravala i orga-nizirala radikalna ideologija, za koju je moder-na Evropa vjerovala da se više (u tom obliku) nemože obnoviti. Ta je ideologija uključivala i re-viziju događaja iz Drugog svjetskog rata općeni-to, a naročito onih vezanih za NDH i poslije-ratno razdoblje. Historijski revizionizam jedodatno uplašio manjine, a naročito hrvatskeSrbe, kod kojih su (baš kao i kod Hrvata) alter-nativni narativi o tome što se zapravo dogodilou tom ratu preživjeli u privatnoj i polujavnojsferi. Strah od ‘povratka na staro’ stvorio je že-lju za zaštitom i ‘obranom’, a često i za ‘preven-tivnim akcijama’, koje su zapravo značile i sa-moizolaciju (barikadama u odnosu na većinskihrvatske krajeve) i agresiju prema pripadnici-ma manjina (ponajprije: hrvatske) u selima igradovima sa srpskom etničkom većinom...

Iako ratovi iz devedesetih nisu bili replikaDrugog svjetskog rata (nije bilo vanjske okupa-cije, a ni multinacionalne alternative, kao što jebio partizanski pokret pod vodstvom JosipaBroza Tita), slušajući retoriku ekstremnih na-cionalista koji su držali vlast moglo se pomislitida se vrijeme vratilo pedeset godina unazad. Iposljedice su bile gotovo jednako tragične, na-ročito u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. UHrvatskoj je poginulo oko 12 tisuća ljudi, a bi-lo je oko 500 tisuća izbjeglica i prognanika:najprije većinom Hrvata istjeranih iz srpskihpodručja, a potom (nakon 1995.) većinom Sr-ba istjeranih iz svojih domova. Hrvatska i danasosjeća političke, ekonomske i druge posljedicetog sukoba – iako je prošlo već više od desetlje-ća od njegova kraja. Još su gore posljedice u Bo-sni i Hercegovini, gdje je poginulo oko 100 ti-suća ljudi, a oko dva milijuna je raseljeno. U

svoje se domove, prema posljednjim procjena-ma Visokog komesarijata za izbjeglice (UN-HCR-a) vratilo nešto više od milijun ljudi, alitaj je povratak često samo formalan, da bi sedobio pasoš ili ostvarila vlasnička prava – dok jestvarni fizički (a naročito “održiv”) povratakdaleko manji. Posljedice još uvijek osjeća i Sr-bija, u kojoj i danas živi više od pola milijunaizbjeglica – uglavnom iz Hrvatske i Bosne iHercegovine – te prognanika s Kosova. Ni da-nas Srbija nije uspjela dovršiti proces definira-nja svojih granica, kao ni proces redefiniranjasvog političkog i nacionalnog identiteta. Orga-nizirani kriminal (u kome se jedinom, izgleda,zadržalo načelo suradnje bez obzira na etničke idržavne granice), drastično usporena ekono-mija, ograničeni i nadzirani suverenitet, pljač-ka imovine koja je izgrađena kao “društvena”(odnosno: narodna – često i fizičkim radomradnika i dobrovoljnih omladinskih brigada),arogantni, naredbodavni i ponižavajući odnosmeđunarodne zajednice (ili njenih glavnihpredstavnika), te stvaranje golemih klasnihrazlika, često uz potpuno obespravljivanje rad-ništva i siromašnih slojeva stanovništva – sve sute stvari karakterizirale postjugoslavenske ze-mlje u desetljeću nakon kraja sukoba. Čak niSlovenija – u kojoj je liberalna struja bila jačanego u drugim krajevima – nije izbjegla podi-jeliti s ostalima neke od tih osobina: njen od-nos prema manjinama (romskoj i južnoslaven-skim) predmet je opravdane kritike drugih ze-malja članica Evropske unije. Manjine su, op-ćenito uzevši, najviše stradale nakon raspadasocijalizma i Jugoslavije. Naročito je to slučaj uHrvatskoj, gdje je i ovaj rat stvorio daljnju ho-mogenizaciju etničkog sastava, a dijelom i dalj-

96

Reč no. 75/21, 2007.

nju ideološku homogenizaciju – doduše, sadana novim temeljima.42

Sa stanovišta onog što mu je prethodilo, a ionoga što mu je neposredno slijedilo (tj. sve do2000.), socijalističko razdoblje – a naročitoono nakon donošenja Ustava iz 1974. pa sve dopromjene političkog smjera u Srbiji i Sloveni-ji, 1986. – bilo je najuspješnije razdoblje hr-vatske politike u 20. stoljeću. Hrvatska je djelo-vala u okvirima Jugoslavije, u kojoj joj je pri-znata veća autonomija nego ikad ranije, i na či-ju je politiku imala golem utjecaj. Bio je to pe-riod stabilnosti i ekonomskog, političkog i kul-turalnog progresa. Hrvatsko-srpski odnosi sta-bilizirani su, nakon uznemirenja iz razdoblja1966.-1971., a Drugi svjetski rat (i njegove tra-ume) činile su se definitivno nadvladanima.Hrvatska je vlast nastojala pokazati da brine ohrvatskim interesima, pa je povećala investicij-ski ciklus, razvila turizam i pomogla razvoj sla-bije razvijenih krajeva. U tome je imala Titovuosobnu podršku, a nakon Titove smrti (sve dosamog kraja, tj. do 14. kongresa SKJ, 1990. go-dine) i razumijevanje i podršku drugih repu-blika i pokrajina. Hrvatski su političari zauzi-mali najviše funkcije u zemlji, uključujući i onena koje su dolazili izborima, u konkurenciji s

drugim članovima političke elite. Primjer za toje pozicija predsjednika savezne vlade, koju suhrvatski političari držali u najvećem dijeluosamdesetih godina: najprije u ličnosti MilkePlaninc (1982.–1986.), a potom i Ante Mar-kovića (1989.–1991.). Istodobno, u Hrvatskojje prvi puta Srbin postao predsjednik Pred-sjedništva Republike (Milutin Baltić, 1983.-1984.), a potom i predsjednik PredsjedništvaCK SK Hrvatske (Stanko Stojčević, 1986.-1989.). Situacija nije bila idealna: ekonomska,politička i ideološka kriza ozbiljno su potresalisve dijelove Jugoslavije, pa i Hrvatsku. Pa ipak,čini se da je Hrvatska duže od drugih (primje-rice, duže od Kosova, Srbije i Slovenije) bila“strpljiva”, uporno promovirajući potrebu dase zadrži politički kurs definiran Ustavom iz1974.43 Ona je u tom smislu bila “konzervativ-na”. Ali, ono što se dogodilo nakon prvih više-stranačkih izbora – odnosno nakon kraja soci-jalističkog razdoblja u Hrvatskoj – opravdava dase postavi pitanje: nije li takva oprezna, a pone-kad i konzervativna, politika hrvatskih komu-nista bila razumljiva, ako već ne i opravdana, sobzirom na potencijalnu eksplozivnost među-nacionalnih odnosa i povijesno-ideoloških po-djela koje su (iako potisnute) opstale u “podze-

97


42 Primjer te homogenizacije jest gotovo unisono prihvaćanje mita o Domovinskom ratu, bezikakve stvarne mogućnosti da ga se dovede u pitanje ili o njemu kritički raspravlja u javnomprostoru. U tom smislu, suvremena Hrvatska čini sličnu pogrešku koju je nekad činila Ju-goslavija u odnosu na interpretaciju partizanskog doba. Slavljenje ratništva i ratničkih po-bjeda događa se po sličnim matricama kao i ranije slavljenje partizanstva ili (u Srbiji) solu-naštva. Kritički diskurs je rijedak, još uvijek riskantan po njegove tvorce i autore, i ograni-čen na privatne ili potpuno vansistemske sfere i medije. Djelomični izuzetak vrijedan spo-mena je Feral Tribune.

43 I kasnije hrvatske vlasti – uključujući čak i onu pod Franjom Tuđmanom – često su istica-le taj ustav, kao pravni temelj na kojem je kasnije, 25. lipnja 1991., proglašena puna držav-na samostalnost Hrvatske. Na tome naročito inzistiraju hrvatske vlasti nakon 2000.

mlju”, iz kojeg su isplivale na površinu upravo s padom socijalizma? Raspad Hrvatske ponacionalnoj liniji nakon pada socijalizma, te rat koji je slijedio, pokazao je svu tragičnostučinaka nacionalističkih (a naročito neofašističkih) koncepcija – a time je, zapravo, bar di-jelom ‘rehabilitirao’ socijalističku alternativu, koja je zemlju uspjela stabilizirati i razvijatikroz značajan period od 45 godina. Svojom orijentacijom na gotovo neograničenu decen-tralizaciju, socijalistički je sustav bio vjerojatno naivan, a stvorio je i pretpostavke za anar-hiju i kaos. Nacionalizam je bio odgovor onih snaga koje su htjele da se “uvede reda”, i to“hrvatskog reda”, ako treba – i s “hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu”. Iako sam posebi nije bio ni presnažan, ni dominantan, on je na vlast došao u konfuziji općeg raspadaideologije i politike koja je dominirala od 1945. do 1990., a potom se konsolidirao proiz-vodnjom straha, te koristeći se tehnologijom “spojenih (nacionalističkih) posuda”. Politič-ki lideri u zadnjoj generaciji socijalizma nisu bili politički vješti, a možda ni dorasli izazo-vima trenutka. Ali, i da su bili najvještiji, teško da bi Hrvatsku mogli pretvoriti u izuzetak,jednom kad su se socijalistički poreci u susjedstvu počeli raspadati jedan za drugim. No, kadse s ove distance od skoro dvadeset godina od njegova kraja, pod socijalističko razdoblje uHrvatskoj podvuče crta, ocjena tog razdoblja bit će korektna samo ako mu – uz nedvojbeneneuspjehe – prizna i goleme uspjehe.

98

Reč no. 75/21, 2007.