Uskrsnuće 60-2013

01-Naslovnica_cop 2013.03.20 20:31 Page 1

PROGRAMI “ŠKOLE ŽIVOTA”

Obiteljska potpora Prezentacija programa

Informacije i kontakt

Uvodni susreti, na kojima se možete upoznati s našim programima i stilom života,

održavaju se na sljedećim mjestima:

Zagreb, subotom u 13 satiTravno, crkva sv. Luke Evanđeliste

Božidara Magovca 101b

Osijek, subotom u 13 saticrkva Preslavna Imena Marijina, Crkvena 34

Poreč, subotom u 13 satiEufrazijeva bazilika, Eufrazijeva ulica 22

Split, utorkom u 13 satiUred u Splitu, Matoševa 29

Uvodni susreti održavaju se i u Sloveniji (Škocjan), BIH (Mostar i Međugorje) te u Srbiji (Novi Sad i Subotica).

Detaljnije podatke o terminima u ovim gradovima možete dobiti na odgovarajućem kontakt telefonu

“Obiteljske potpore”

Ako se suočavate s poteškoćama u obitelji,možete se obratiti roditeljima u našoj

Zajednici koji će vas saslušati i pokušati vam pomoći svojim

osobnim iskustvom i savjetom:

Zagreb01/230 3001, 099/613 98 98

Split021/385 920, 091/55 40 838

Osijek031/503 222, 032/518 135

Zadar023/335 109, 095/900 15 19

Poreč052/410 267, 453 171, 098/367 213

Slovenija - Škocjan

00 386 /51/ 671 983

BiH - Mostar i Međugorje

00 387 /36/ 651 756

Srbija - Novi Sad i Subotica

00 381/24/ 523 256

Za sve ostale informacije vezane uz Zajednicu Cenacolomožete se obratiti

u našu središnju bratovštinu:

Zajednica Cenacolobratovština Sv. Vinko Paulski

Dvorac LovrečinaKučari 1, 10340 Vrbovec

tel. 01/ 27 26 515mob. 099 / 27 26 515

fax. 01/ 27 26 516

ili u ured u Splitu, Matoševa 29tel. 021 285 920 od 8 -12 sati

mob. 091 554 0838 od 14 - 22 [email protected]

Zajednice Cenacolo

DOGAĐANJA - SUSRETI - DATUMI

02-Kolokviji i dogadanja_cop 2013.03.20 20:34 Page 2

PROLJETNI HRVATSKI SUSRETu dvorani srednje škole Vrbovec

Subota, 6. travnja 2013.

09:00 Prihvat gostiju

10:00 Molitva sv. Krunice

11:00 Sv. misa

12:30 Ručak

14:30 Krunica Božanskog Milosrđa

15:00 Popodnevni program

18:00 Večera

20:00 Euharistijsko klanjanje

Nedjelja, 7. travnja 2013.

09:00 Prihvat gostiju

09:30 Molitva sv. Krunice

10:00 Kateheza

11:00 Sv. misa

12:30 Ručak

14:00 Popodnevni program

SUSRETI ZA ZARUČNICE, SESTREI SUPRUGE MLADIĆA U ZAJEDNICI

“Lijepo je biti ženom”

Organiziraju se prema dogovoru, a sve informacije oaktualnim terminima možete dobiti na:

[email protected]

SUSRETI ZA MLADE BRAČNE PAROVE

“Rast u ljubavi i vjeri”

Organiziraju se prema dogovoru, a sve informacije o aktualnim terminima možete dobiti na:

[email protected]

MJESEČNI SUSRETI RODITELJA

“Obitelj na putu k Bogu”

Održavaju se u bratovštini Sv. VinkoPaulski, Dvorac Lovrečina,

Kučari 1, Vrbovec

Točne termine za svaki mjesec možetesaznati kod voditelja roditeljskih skupina.

RADIO MARIJA

Emisija “Izvori”

Emisiju o Zajednici Cenacolo i problematikamasuvremene obitelji možete poslušati

svakog drugog ponedjeljka u mjesecu u 21 sat.

8. travnja 2013.

13. svibnja 2013.

10. lipnja 2013.

Za detaljnije informacije i dogovore o susretima i svjedočanstvima možete se obratiti na:

Zajednica Cenacolo, bratovština Sv. Vinko PaulskiDvorac Lovrečina, Kučari 1, 10340 Vrbovec

tel. 01/27 26 515 mob. 099/27 26 515 fax. 01/27 26 [email protected] www.zajednicacenacolo.hr

DOGAĐANJA - SUSRETI - DATUMI

02-Kolokviji i dogadanja_cop 2013.03.20 20:34 Page 3

Uvodnik 5

30 godina Zajednice 6

Svjedočimo svjetlo 10

Kronika obitelji 24

Glas Svetog Oca 36

Rad kao dar 40

Projekt Misije 44

Cenacolo news 48

BROJ 60.GODINA XIV.

OŽUJAK 2013.Informacije: 01/27 26 515

Impresum

Nakladnik: Udruga “San Lorenzo”Zajednica Cenacolo

21243 Ugljane

Graf. priprema: Studio Cenacolo

Urednik: Šimo Talajić

Glasilo “Uskrsnuće” udruge “San Lorenzo” Zajednica Cenacolo

prijavljeno je kodUreda za odnose s javnošću

Vlade Republike Hrvatske

Naša adresa:

Zajednica Cenacoloza redakciju “Uskrsnuća”

Dvorac LovrečinaKučari 1, 10340 Vrbovec

Republika Hrvatska

[email protected]

03-Sadrzaj_impresum 2013.03.20 20:38 Page 1

““

Sretna sam što mogu posvjedočitida smo se uzdali u Gospodina odsamih početaka. Zbog vjere senismo bojali, bili smo strpljivi, živjelismo u nadi i povjerenju, sigurni da jedjelo Njegovo. On je trebao providjeti pokazujući nam put,korak po korak. Za mene je kršćanstvo stvarnost, nešto ušto sam se uvjerila, vijest koja se oživotvorila u mom životu.Ta vjera nije apstraktna i nevidljiva. Naša je vjera konkretna,sam život, nešto što se rađa iznutra, upravo zato jer su naskrhki ljudi pozvali na dosljednost, na živu vjeru, na samu sržporuke: Isusa iz Nazareta. Njega susreću svakog jutra u či-tanju Riječi, u izgradnji kulture ljubavi i iskrenog prijateljstva,u uzajamnom praštanju i zagrljaju pomirenja, u međusobnompomaganju. Naš način života je prekrasan, uvijek nas iznovaiznenađuje i zadivljuje. Svaki dan pred nas stavlja izazov dabismo uistinu živjeli ono što naviještamo i predlažemo. Životu vjeri je uistinu prekrasan!

Zrake SVJETLOSTI

Vjera je istinski zivot

Majke Elvire

04-Uvodnik_Editoriale 2013.03.20 20:39 Page 3

30 GODINA V

krik bio je tako prodoran da mi se činilo dadrogirajući se traže pomoć, izgubljeni uočaju, svakim danom sve više tonući u smrt. Htjeli su znati postoje li ljubav i nada, je limoguće steći unutrašnji mir, bi li njihov ži-vot mogao biti ponovno rođen. Mnogo puta sam pitala svoje odgovorne zasavjet, oni su mi govorili da nisam spremnaza tako nešto. To je bila istina. Zbog togasam mnogo patila i molila. Dok sam vjernoiščekivala u meni je gorjelo poput vatre,osjećala sam snažnu prisutnost Duha Sve-tog. Bilo mi je teško jer mi se činilo da sa-mo gubim vrijeme. Čak su mi neki govorili:

mala sam osamnaest godina kada samnapustila svoju obitelj. Mojoj majci je bi-lo jako teško jer je bilo još mnogo dru-

ge braće koju je trebalo odgojiti. Poziv kojisam osjećala u sebi bio je jači od sveg dru-gog. Zaputila sam se u jedan samostan kojije još i danas u cvatu, Borgaro Torinese: Redčasnih sestara milosrdnica Svete Ivane An-tide Thouret, Francuskinje, žene otvorenasrca da služi siromasima bez ikakve diskri-minacije. U toj zajednici sam ostala 28 go-dina. No osjećala sam jaku želju dapomognem mladima, posebno onima kojisu bili u potrazi za smislom života. Njihov

Ožujak 20136

I

iz tame u svjetlo

1983

2013

I

05-30 anni_Layout 1 2013.03.21 09:44 Page 6

30 GODINA VJERE

„Elvira, zašto ne izađeš iz kongregacije, takoda možeš činiti to što želiš?“ Ja nisam ka-nila činiti što želim, naprotiv čekala sam smnogo nade i povjerenja. Molila sam, pati-la i voljela sve dok jednog dana nisam do-bila pozitivan odgovor od mojih nadređenihkoji su mi dali zeleno svjetlo i rekli „Pa do-bro“. I tako smo otvorili prvu kuću, nabrežuljku ponad Saluzza. Ta kuća je bila na-puštena i zarasla u korov već godinama, pu-na nekorisnih stvari, polomljenih vrata,prozora bez stakala... Unatoč tomu započelismo s radovima s mnogo entuzijazma i lju-bavi. Ta ljubav je pobijedila sve naše straho-

ve i neuspjehe. Zapravo nikada nisam drža-la da bi ovo mogao biti jedan neuspjeh jeru sebi sam osjećala veliku snagu ljubavi, kojanije bila samo obična ljudska ljubav. Nisamčak niti znala jesam li sposobna voljeti, alihrabrost i spremnost na rizik su bili tu. Sa-da mogu reći da je to bila Božja ljubav, kojaje potaknula moju slobodu, volju i snagu!To je za mene bilo otkriće vjere! Otkrila samvjeru koja je bila konkretna, opipljiva i dje-lotvorna. Vidjevši tada otvorenu kapiju, uz-dahnula sam od sreće! Unutar mene sve sepokrenulo i zaplesalo. I tako dan za danompočeli su stizati prvi dečki. Trebalo nam jenekoliko mjeseci da bi se stvorilo zajed-ništvo među nama, da bismo počeli molitii živjeti život koji nam predlaže Zajednica.Nakon samo nekoliko dana na vrata supokucala tri dečka koja su nas pitala: „Je liovo zajednica za ovisnike?“ Mi doduše ni-smo imali namjeru stvarati zajednicu za ovi-snike, nego zajednicu mladih koji su tražilismisao života. Tada sam ih pogledala i rek-la si: „Ovisnici ili ne, to su ipak mladi ljudi“.I, naravno, rekli smo im naše „DA“.

(Iz jednog intervjua s Majkom Elvirom)

PRIČA O NAŠIM

Uskrsnuće 7

Kada sam vidjela ulaz u dvorište, uskliknulasam od sreće. U meni se sve pokrenulo i zaplesalo

od uzbuđenja. Stigao je i taj čas, kada sam

osjetila puninu života!

POČECIMA

05-30 anni_Layout 1 2013.03.21 09:46 Page 7

8

ovog časopisa koji informira, ot-vara prostor za dijalog, stvarazajedništvo. Želi biti instru-mentom koji vam prenosi naš mir,naš trud, našu zahvalu, našu vje-ru, našu radost. Sve to da bismogovoreći o velikim problemimakoje smo imali, a koji su vodiliu smrt, mogli uistinu reći:„Nekad bilo, sad se spominjalo…“Bila jednom, doista, jedna na-puštena kuća, koja je služilaskitnicama, skrivenim ljubavni-

cima, umornim starcima kaozaklon u nepogodama,prljava i zapuštena. Da-nas, naprotiv, u toj istojkući, koja je vlasništvoopćine Saluzzo, svakodnev-no se rađa život i nada ubolju budućnost za mnošt-vo mladih. Čak je i izgledzidova promijenjen i ne-prekidno su u tijeku ra-dovi na obnovi iuljepšavanju. Stara kuća,napola razrušena i nea-dekvatna za stanovanje,vraća svoj izgled. Sve je

Došlo je vrijeme, upravo kao i zadjecu tog uzrasta, da se prošireobzori, izgrade novi odnosi, po-veže s društvom. Eto zašto mi da-nas želimo ući, na vrhovimaprstiju, u vaš život – drage obi-telji i vjerni prijatelji, su-radnici i dobročinitelji – preko

Prisjetiti se što je Božja dobrota učinila u ovih

30 godina jača našu vjeru,znajući da „Onaj koji se uzda u Boga neće

ostati razočaran!“Objavljujemo tekst iz 1986.

godine, povodom trećeobljetnice osnutka

Zajednice...Od treće do tridesete godine

avantura se nastavlja...

Iz PRvOg bROjA UskRsNUćA

stUdeNI – PROsINAc 1986.

„Nekad bilo, sad se spominjalo…”

PRIČA O NAŠIM

POČECIMA

05-30 anni_Layout 1 2013.03.21 09:47 Page 8

Risurrezione 9

to poput pozitiva i negativa jed-ne te iste fotografije, u kojemse ogleda prošlost mladogčovjeka, očajnog i izgubljenog uovisnosti, koji moli da uđe uZajednicu, uzdajući se u nas kakobismo mu pomogli da se izvuče izte nemoguće situacije.Osobno mi je drago što mogu svi-ma koji će ovo čitati posvjedoči-ti istinu da se iz ovisnosti možeizaći, snagom jednog radikalnogobrata k egzistencijalnim vrijed-nostima: nužno je sagledati vla-stitu prošlost, vidjeti gdje suse i kako izgubile vrijednostipovjerenja, požrtvovnosti, isk-renosti, istine, molitve… kakobismo mogli u punini zaživjetisadašnjost i obnoviti svoju ljud-skost u njezinoj punini. To je i razlog zašto svakojake„potrebe“, koje današnje po-trošačko društvo grozničavo stva-ra i koje ubijaju čovjeka, u

našoj Zajednici postupno iščeza-vaju. Svako odricanje od nečegazapravo uzvisuje čovjeka u njego-voj tjelesnoj, psihičkoj i duhov-noj dimenziji. Time se čovjekviše ne mjeri po onome što proiz-vodi, nego po onome što on JEST.Tim udaljavanjem od potrošačkogdruštva mi spontano počinjemoosjećati prirodu sestrom i usk-lađujemo se s njezinim harmonič-nim zakonima, prema poticajimakoje joj je Stvoritelj dao, jer

je želio da priroda bude ambijentugodan za život i gostoljubiv zasvih. Taj mir i tišina kojima smoprekrili frenetično konzumentskovrištanje, osluškujući istinu isam život, živi se u našoj Zajed-nici u ozračju bratstva, rada i

molitve. To je ono što pred-lažemo mladima koji nam sežele priključiti. Korak pokorak, otvarajući se dijalo-gu i međusobnoj pomoći, neosuđujući braću, mladičovjek uništen drogom osje-ti se članom jedne Zajedni-ce – obitelji; dok zida zidili se trudi u bilo kojemposlu, izgrađuje samog sebei osjeća se poštenim i kori-snim članom društva; krozosobnu i zajedničku molitvu,probudi se u njemu životupravo zato jer susreće Nje-ga koji je umro i uskrsnuoda bi mu prenio taj isti ži-vot i tako mu vratio njego-vo dostojanstvo Božjegdjeteta. Nastojimo doista

ujediniti ta tri ključa trudećise da se molitva pretoči u život,a da život svakog člana postaneživa molitva. Vjerujemo da se čovjek ostvarujeu potpunosti u jedinstvu izmeđutijela, duše i duha, od kojih jesastavljen.Svakodnevni i neumor-ni trud ono je što karakteriziraovu našu Zajednice vjere, rođenuiz Isusova probodena srca pri-sutnog u Euharistiji.

Sr. Elvira

Uskrsnuće 9

05-30 anni_Layout 1 2013.03.21 09:48 Page 9

ovem se Danijel, 36 mije godina. Želio bih naj-

prije podijeliti s vama kakvasam osoba bio prije Zajedni-ce. Odrastao sam u obiteljikoja mi je nastojala pružitimaterijalnu sigurnost i odgojitime u kršćanskim vrjednota-ma. Pohađao sam i vjero-nauk, išao na Svetu misu, alinedostajala mi je konkretna,bezuvjetna ljubav i razgovor. Bio sam nezadovoljan i tragaosam i čeznuo za nečim novim,zabavnijim. U srednjoj školipočeli su i ozbiljniji problemi,počeo sam piti alkohol, pušititravu i kockati se, a ulica jepostala moj drugi dom. Tih godina je počeo i rat uBosni i Hercegovini, svaki danje netko umirao, nestajali sumi prijatelji, strahovi su rasli.A ja sam želio biti netko jak,velik, koga će svi poštivati.Počeo sam uzimati teške dro-ge i živjeti u svom svijetu. Mojživot je bio sve manje moj,postao sam rob ovisnosti.Idućih desetak godina više pu-ta sam pokušavao izići iz togludila, no nisam imao ni sna-ge ni hrabrosti. Katkad sam uteškim trenucima zazivao Bo-ga, ali više da bih ga optužiozbog svega što se događalo,nego tražeći pomoć. Postaosam živi mrtvac, čovjek bezvolje i bez nade. Preko molita-va svoje majke, koja je jako

patila gledajući me, u naš ži-vot dolazi časna sestra kojanas je upoznala s Među-gorjem. To je bio moji prvi su-sret sa Zajednicom. Prvi daniu Zajednici bili su teški. Zbogmojega nepovjerenja u ljude izatvorenosti nisam se mogaoprihvatiti i bio sam pun gorči-ne. Godinama sam stvaraolažnu sliku o sebi, želio sambiti “netko”, no u Zajednicisam vidio sebe kakav uistinujesam, pun strahova i kom-pleksa, nesiguran i sramežljiv.Uz pomoć braće polaganosam ozdravljao svoje srce isvoju prošlost, otkrivao svojevrijednosti i ljepotu života. Prvih mjeseci teško sam otva-rao svoje srce Bogu i povjera-vao se do kraja Zajednici. Da-nas vidim kako sam molitvuživio na površan i sebičannačin. Bio sam navezan namaterijalne stvari, očekivaosam od Boga puno, a nisammu bio spreman ponuditi niš-ta. Tada mi umire otac. U nasljedstvu sam vidio pri-liku za lagodan život, kako dabez puno truda živim onakokako ja želim. Izišao sam izZajednice, a vrijednosti koji-ma me ona učila, poput rada,molitve, iskrenosti, velikoduš-nosti, ubrzo su nestale izmojega života. Prestao sammoliti, ići na Svetu misu ipočeo živjeti starim životom.

Ožujak 201310

Z

06-Svjedocanstva_Testimoni di speranza 2013.03.21 10:44 Page 10

ovaj sam put odlučio povjeritise Zajednici te pokušati živjetiono što Zajednica predlaže.Počeo sam ići u kapelu i mo-liti, preko ispovijedi i molitvenaučio sam prihvaćati sebe,svoju prošlost i posljedice kojeje stari način života ostavio namene. Važan trenutak u mo-me životu bio je razgovor sMajkom Elvirom, koji je pro-mijenio moj život, a osjećajneizmjerne ljubavi, koji samdoživio dok me blagoslivljala,ispunio je moje srce. Nakon toga sam počeo cijenitii voljeti svoj život i postao samsvjestan da oko mene postojei drugi ljudi. Danas mogu zah-valiti Bogu što mogu biti odkoristi i pomoći drugima kojisu obeshrabreni, slabi i izgu-bljeni kao što sam i ja bio, iposvjedočiti svojim životomda nikada nema predaje te daje Bogu sve moguće. Živim ubratovštini „Svetoga Nikole“ u

Prepustio sam se svojim sla-bostima i užicima, lažima iprijevarama, ponovno sam senašao u zagrljaju zla. Savjestmi je urlala, znao sam daidem krivim putom, ali ponosmi nije dopustio da priznamsvoj pad i potražim pomoć.Ponovno sam povrijedio svojumajku i doveo je do rubaočaja. Na kraju se i moj životslomio, pao sam u komu, biosam na rubu smrti. No Gospo-din je želio da živim. Probudivši se iz kome, uz me-ne je bila moja majka. Nakonsvega smogao sam snagu ivratio se u Zajednicu. Prvimjeseci povratka bili su zamene teški. Bilo mi je teškoprihvatiti da trebam početi iz-nova i pronaći smisao života.Najviše sam zahvalan svomu„Anđelu čuvaru“ koji mi jepomogao da se podignem, dane plačem nad samim sobom.Nakon prvih teškoća i kriza

Biogradu, gdje mi je povjere-na briga za bratovštinu i dru-ge. Vidim kako mi to pomažeda rastem u ljubavi i ponizno-sti, praštanju, da svakodnev-no pobjeđujem svoju sebično-st i lijenost. Stalno otkrivamnovu radost življenja, jer svakidan mogu biti bolji čovjek.Najsretniji sam kad vidimbraću kako mi daruju svojepovjerenje i prijateljstvo i kadim ga mogu uzvratiti. U bratovštini radimo i pri-premne razgovore za ulazakmomaka, gdje mogu svjedoči-ti svojim životom, družiti se iupoznavati njihove roditelje,razumjeti ih i tako ozdravljatisvoj odnos s majkom. UZajednici sam stekao punoprijatelja koji su mi pomogli ipomažu mi na mojem putu.Zahvalan sam Gospi koja mepozvala u Međugorje i prekoSinja, Lourdesa i Czesto-chowe dovela u moj život dje-vojku s kojom zajedno na-stavljam svoj put u Zajednici.Hvala svoj mojoj braći nasvakodnevnoj pomoći i prija-teljstvu!

a sam mama Patrizia isretna sam što vam mogu

govoriti o svom uskrsnuću.Dolazim iz jednostavne i po-nizne obitelji, no koja je bilaobilježena mnogim patnjama ibolestima. Te situacije učinilesu da sam odrastala s mnogostrahova i nesigurnosti. Većkao djevojčica bila sam vrlostidljiva, uvijek sam osjećalastrah da ću biti odbačena noiznad svega strah da nisam

Uskrsnuće 11

Daijel: «Danas mogu zahvaliti Bogu što mogu biti od koristi i pomoćidrugima koji su obeshrabreni, slabi i izgubljeni kao što sam i ja bio...»

J


voljena. Sjećam se da samuvijek stajala po strani i živjelainferiorno, popuštajući u sve-mu: na kraju su drugi odluči-vali umjesto mene. Odra-stajući u meni je rasla pobunai htjenje da se osjetim još većanego što sam bila. Tako sampočela kliziti prema jakološem društvu. Bilo je nešto umeni što je htjelo slijediti do-bro, ali je privlačnost zla bilajača. U šesnaestoj godiniupoznala sam jednog dečka,bila sam zaljubljena u njega,osjećala sam se odrasla, sigur-na i nisam shvaćala da su tosamo površne emocije. Potomsam s njim zatrudnjela. Nika-da nisam pomislila da ne že-lim svog sina, ali sam osjećalada je to velika odgovornostkoja me u određenim trenuci-ma plašila. Nakon godine da-

ponosom i priznati da trebampomoć. Svakodnevni odlazaku kapelu da bih „razgovarala“s Isusom i razgovor s dje-vojkama pomogli su mi daponovo ugledam svjetlo i lje-potu života. Razumjele su me,bile su strpljive, prihvaćale sume takvu kakva sam bila itako sam se i ja počela sveviše prihvaćati i voljeti samusebe. S godinama sam naraslau vjeri, shvaćajući da se tre-bam pouzdati u Boga. Najveća proba bila je kad jeAlessandro izašao i ponovopao u probleme: još jednommi se sve počelo rušiti, nozahvaljujući vjeri koju samgajila i pomoći Zajednice pro-našla sam snagu i nadu. Isusje pobijedio jer je zahvaljujućiNjemu Alessandro ponovoušao u Zajednicu i danas jedobro, sretan je. Jako samosjećala da svu ljubav kojusam primila trebam dati i takosam, nakon što sam se izgra-dila kao žena i ponovo pro-našla kao majka, krenula umisije. Već nekoliko godina ži-vim u misiji u Peruu: djeca sudanas moja radost. Svakogadana učim se ljubavi od njih,rastem sve više u strpljenju imilosrđu, a živjeti jednostav-nost svakodnevice mi ispunjasrce. Zahvaljujem Bogu i Go-spi za sve žrtve koje su za me-ne podnijeli moji roditelji;zahvaljujem jer sam dio ovevelike obitelji koja je spasilamene i Alessandra.

ozdrav svima, zovem seMatej. Imam 21 godinu i

dolazim iz Hrvatske. Sretansam što vam danas mogu po-svjedočiti moj put iz tame usvjetlo. Zajednici sam pristu-pio sa 17 godina zbog proble-

na braka saz-nala sam dase moj muždrogira. Ni-sam znala štočiniti, osjećalasam se nespo-sobna. Moralasam se boritino istovreme-no sam se ibojala, i takosam počelatražiti utočišteu tabletamaza smirenje i ualkoholu. Raz-vela sam se iotišla živjeti sasvojim rodi-teljima. Dabih potisnulasvoje proble-me, počelasam se za-bavljati i „uži-vati u životu“,ostavljajući po

strani odgovornost koju samimala prema svom sinu. Svijetmi se srušio kad sam otkrilada se Alessandro drogira. Bioje to veliki udarac koji mi jebilo teško prihvatiti. Kad sadrazmišljam o tome, ne znamni sama kako sam ostala nanogama, s obzirom da tadanisam uopće bila u vjeri. AliBog se pobrinuo za nas i takosam, razgovarajući s jednomsvojom dragom prijateljicom,upoznala Zajednicu. Na-pokon, nakon nekoliko mjese-ci, moj sin je ušao u Zajedni-cu. No Gospa je mislila i namoje obraćenje: i ja sam od-lučila ući, jer sam shvatila daželim dati smisao svom životu.Na početku nije bilo jedno-stavno vidjeti svoje vlastitepogreške i mane. Morala sam se boriti sa svojim

Ožujak 201312

P

Patrizia: „Jako sam osjećala da svu ljubav koju samprimila trebam dati i tako sam, nakon što sam seizgradila kao žena i ponovo pronašla kao majka,krenula u misije.“


novu radi kaznenih djela.Nakon izlaska stvari idu nagore. No ipak uz pomoć rodi-telja i brata pristajem na ula-zak u Zajednicu. Već pri pr-vom susretu sa Zajednicom vi-dio sam da je to nešto dru-gačije, nisam morao platitiulazak ili nešto slično. Alimomci su tražili od mene daostavim svoj stari način životai krenem na novi put. Na početku nije bilo lako, pu-no stvari nisam shvaćao, po-stavljao sam si pitanja i punoputa ne bih odmah dobio od-govor. No pored sebe samimao Anđela čuvara koji mi jesvojim primjerom pokazivaoput koji trebam slijediti. Stvar koja me na početku

ma sa drogom i misliosam da je to moj glavniproblem. No ubrzosam shvatio da je bilopuno drugih stvari kojesu me dovele do dro-ge. Dolazim iz katoličkeobitelji u kojoj je vjerabila dosta tradicional-na. S prvim problemi-ma se susrećem već uprvom razredu osnov-ne škole, kada u mojživot ulaze prve laži,sitne krađe, strahovi.Skupa s obitelji se seli-mo iz jednog grada udrugi, sve dok se zastalno nismo nastaniliu Omišu. Moj brat i se-stra polaze svojim pu-tem, dok ja ostajemsam s roditeljima i odnjih dobivam puno lju-bavi i sve potrebno.Bavim se sportom,pohađam školu i sveide u dobrom smjeru.No u školi se odjed-nom počinjem dokazi-vati kao jak, samosta-lan i buntovan mladić u potra-zi za slobodom, počinjem bi-rati starije društvo. Sve viševremena provodim na ulici,na kojoj se po prvi put su-srećem s drogom i ostalim po-rocima. Ubrzo počinju i pro-blemi sa zakonom i sve češćesvađe u kući. Roditelji čine sve da bi mi po-mogli, ali ja svaki put odbijamnjihovu pomoć misleći da svedržim pod kontrolom. Kad sam imao 14 godina mojiroditelji obole od tumora, pr-vo tata pa mama. U sebiosjećam veliki bijes, nisamsposoban gledati, a kamolinositi taj obiteljski križ, sveviše bježim u drogu. Sa 16 go-dina odlazim u odgojnu ust-

najviše dotakla bilo jeistinsko prijateljstvo kojesam dobio od momaka,jer su se prije mojaprijateljstva većinom te-meljila na interesu. Sadasam vidio da je prijatelj-stvo nešto sasvim drugo:pomoći drugome bez daišta tražim zauzvrat,ispravljati se govoreći siistinu, biti jedan uz dru-goga u teškim trenuci-ma. Najveći dar kojisam dobio sigurno jevjera. Sjećam se, jed-nom prilikom kada sambio u Italiji nazvao samoca da mu čestitamrođendan, i tada samsaznao da je ponovnodobio tumor. Ta vijestme jako potresla ali svjerom sam ju uspioproživjeti, u nadi da ćeta bolest proći i da ćemoj otac ozdraviti. Kadaje moj otac trebao bitioperiran, imao sam pri-liku otići kući i biti mublizu u tom teškom tre-

nutku. Tada sam vidio i velikupromjenu koju je Zajednicanapravila u mojoj obitelji.Ona tradicionalna katoličkavjera se transformirala ukonkretnu, istinsku vjeru. Posebno su mi u pamćenjuostali trenuci kada smo skupamolili krunicu za zdravlje mo-ga oca. Operacija je prošla unajboljem redu. Sada, poslijegodinu dana, moj otac je živ izdrav, a mi kao obitelj smopreko svih tih događanja jakonarasli u vjeri i u jedinstvu.Mogu reći da je danas molit-va u mome životu poput gori-va koje me pokreće u dobromsmjeru. Želim puno zahvalitiZajednici i Majci Elviri na tomvelikom daru!

Uskrsnuće 13

Matej: «Stvar koja me najviše dotakla bilo jeistinsko prijateljstvo koje sam dobio od momaka,a najveći dar koji sam dobio sigurno je vjera»


Nekoliko tjedana prijeneočekivanog poziva u vječniživot, Andreja i njezin mužZvone svjedočili su svoju vjerumladim bračnim parovimaokupljenim na zajedničarskomsusretu. Objavljujemo svje-dočanstvo, mogli bismo reći,Andrejinu duhovnu oporukuda bismo zahvalili Gospodinuza vjeru koju im je poklonio,vjeru koja je postala istinskasnaga u trenutku kušnje i boli.Zahvaljujemo Gospodinu iGospi za sve ono što je An-dreja doživjela i darivala svi-ma nama.

Trenutak u kom je Andreja,moja žena, dala sve za me-ne bio je trenutak u kom jeodlučila ući u Zajednicu dabi napravila iskustvo tako dabude uz mene i da još dubljeshvati moj put ponovnog

rođenja. To sam doživio kaočin ljubavi koji mi je dao pu-no snage. Prepoznao samnjezine poteškoće i žrtvu kojuje odlučila učiniti: ostaviti sveda bude uz mene. Zahvaljujem Bogu jer je timei ona duboko uronila uzajedničarski život, jer se nijeograničila samo na to da mečeka, misleći da samo jaimam problema, a ona ne.Bilo je to moje i naše spa-senje. Naš je brak dobio no-vo lice. Nismo bili samo Zvo-ne i Andreja, nego je biomeđu nama Gospodin, mo-litva je postala naše srce.Jednom su je pitali: „Ma,zašto si i ti ušla?“ a ona jerekla: „Htjela sam shvatiti tkosam ja“, a ja sam si rekao:„Učinila je to za mene jer mevoljela, vrlo jednostavno.“Zajednica nas je pozvala na

Ožujak 201314

molitvu, naučila nas je moliti.Tri godine smo živjeli odvoje-no, u različitim bratovština-ma pa smo odlučili ustati sesvake noći u dva i sići u ka-pelu da bismo molili jednoza drugo. Svake noći, kadsam odlazio u kapelu, znaosam da je u drugoj kući An-dreja bila ispred Isusa, a onaje znala da sam ja bio tamos njom. Naučio sam se žrtvo-vati: ako nisam išao zbogIsusa, išao sam zbog nje;htio sam biti vjeran tom do-govoru i tako smo to činili trigodine. Isus nas je ujedinja-vao, osjetili smo to prvo je-dinstvo u tišini, bez izravnograzgovora. Imali smo si punotoga za reći, za ispovjediti,za podijeliti, a svaki put kadbi se vidjeli, nikada nismoimali dovoljno vremena.Nakon nekog vremena počeli

smo pohađati tečaj mo-litve kod oca Gasparinau Cuneu; mislio sam daćemo napokon tamomoći razgovarati o sve-mu što smo nosili u sebi.Umjesto toga svi susretisu se običavali odvijati utišini i molitvi! Pa ipak,komunicirali smo kroztišinu, na način koji jeteško objasniti, ali ko-municirali smo. Kao danam je Isus rekao: “Pu-stite riječi, pustite proš-lost, pustite sve riječi“.Danas ima jedna stvarkoju redovito činimo, aodlučili smo to prijemnogo godina: jednommjesečno zajedno ide-mo u svetište Vicoforte,putem moleći krunicu,da bismo se pripremiliza Sakrament ispovijedi;putujemo u tišini, idemone govoreći ništa jednodrugom. Lijepo je jer

Andreja i Zvone: «Kad za vrijeme Euharistije klekneš na koljena i svećenikpodigne Isusa, kažeš: 'Majko moja, pa On je umro baš za mene!' Nakon togajednostavno je nemoguće ne vjerovati da te On voli i kad si bolestan»


svaki put kad izađemo izispovjedaonice, pogledamose kao da si želimo reći:„Slobodni smo, sad možemoponovo početi, slobodnismo!“ Pogledamo se sa svje-tlom u očima i to proslavimo:odemo na kavu i kolače.To je za nas postao vrlovažan događaj koji nampomaže mijenjati se i rastiu ljubavi. Ove godineGospodin je pitao An-dreju da si stavi čavle naruke, a mene da uzmempregaču, jer je upravogodina dana kako je unaš život ušla bolest.Prošle godine u ovo dobajoj je dijagnosticiran rakdojke. Bilo je to teškoprihvatiti, ali zahvaljujućivjeri i ljubavi prošli smoto zajedno. Andreja jeprovela šest mjeseci u po-stelji zbog kemoterapije,a ja sam ju morao u sve-mu služiti. Andreja je pu-no propatila, a meni jebilo najteže gledati sa-mog sebe nemoćnog dajoj pomognem. Taj križ skojim smo se nosili u vjeriučinio je da narastemo uljubavi i zbog toga nismonikad pomislili da bi to bilanesreća, nego milost. Kolikosam se puta budio ujutro igovorio u tišini, dok je onaspavala: „Gospodine, ostavimi ju još malo, trebam ju.“Bojao sam se izgubiti ju,shvaćao sam koliko je važnau mom životu. Sve te patnjepobijedili smo zahvaljujućimolitvi i milostima koje jeIsus u nama činio prekoEuharistije.

Zvone

I za mene je slika Isusa, kojisi opasuje pregaču okobokova da bi služio svoje,

živa u srcu. Danas zah-valjujem za svaki trenutakkad sam u ovom vremenukriža vidjela Zvonu kako to sljubavlju čini za mene, nika-da se ne žaleći. Ja vjerujemda stavljanje pregače znači

dati se drugomu, šutjeti, pita-ti oprost, ići preko onoga štome smeta na njemu. Postojestvari u našim karakterima,naše mane, koje će uvijekpostojati, a staviti pregačuznači i prihvatiti se i ljubiti seonakvi kakvi jesmo.Sigurno je za nas bila velikapomoć živjeti blizu Majke El-vire, koja nas je mnogo putapodsjetila na važnost da zna-mo pitati oprost, da se obojene zaustavljamo na manamaonog drugog, da bi u našemdomu vladali mir i ljubav, dabi naša djeca spokojno rasla,da se rado vraćaju kući.Majka Elvira je uvijek govola:

„Može se uvijek ponovopočeti, od ovog trenutka, od-mah; ne od sutra, nego od-mah, ovog trena.“ Naravnoda je bilo tisuću stvari, mno-go patnji kroz koje smo proš-li. Mnogi su nam govorili:

„Ma ti to ne zaslužuješ,kako to da se to do-gađa?“. Možda su to iljudi koji vjeruju. No, minikada nismo mislili danetko zaslužuje milost ilipak nesreću. Mislim da setreba prihvatiti: život tražida nosiš križ i nosiš ga,prihvatiš ga i ideš na-prijed. Sada trebamo po-novo sve početi, trebamponovo biti operirana,bolest se vratila. To je biotrenutak obeshrabrenosti:„Molili smo svi, cijelaZajednica, od Hrvatskedo Brazila, djeca, mi, neznam tko nije molio zanas! A ti Bože, zar nas ni-si čuo?“ Pa ti dođe ovasumnja: „Zašto ne učiničudo? On to može, akohoće.“ Dođe ti i ljutnja pakažeš: „Sad prestajemmoliti!“ No kad za vrije-me Euharistije klekneš i

svećenik podigne Isusa,kažeš si: „Majko moja, paOn je umro baš za mene!“Nakon toga jednostavno jenemoguće ne vjerovati da teOn voli i kad si bolestan. Du-boko sam uvjerena da će sveovo služiti za nešto što sadajoš ne razumijem. Već sadanaš brak i naš odnos su dru-gačiji, sazreli uz puno str-pljenja, uz puno služenja.Našli smo se u jednoj novojsituaciji, nismo znali što čini-ti, no to se pretvorilo u jošjedno iskustvo rasta u ljubavi,kroz koje smo se zaista obojejoš više približili Gospodinu!

Andreja

Uskrsnuće 15


Dicembre 200916

jer je u dubini novac već ubio ljubav, i u njimai u obitelji. Roditelji ne žele i ne znaju više bitiroditelji i onda mladi žive siromaštvo srca iduše. Oni su siročad: iz njih izbija osamljenost,siromaštvo, mutavost, slomljenog su srca… inemaju nikoga kome bi to mogli reći. Gospodin mi je ukazao na sav taj misterijpatnje, osamljenosti, gorčine i tuge koju suproživjela vaša djeca, još prije ovisnosti, svama roditeljima, a vi ih često niste nitiprimjećivali. Ponekada mi netko od roditeljakaže: “Elvira, imaš li ti nešto protiv nas rodi-telja, optužuješ nas!“ Razmišljati na taj način

Siromaštvo SrcaOvisnik se ne postaje rođenjem. U jednomodređenom trenutku života, kada prođu se-damnaest, osamnaest, dvadeset, mladi bježeod kuće, postaju nasilni, gledaju nas sa zlob-nom osudom. Gdje je problem? Zašto? Zatojer se nismo brinuli o njima kada su imalidvije, pet ili deset godina. A ovo je njihova„osveta“ jer se nisu osjetili voljeni, odgajani iformirani za istinski stvarni život. Umjestotoga često bi u središtu naših razgovora,naših briga i svađa bio samo novac, novac inovac. Umjesto života dali smo im novac. Aoni su koristili novac da bi si kupili smrt zato

Na ovim stranicama posvećenima odgoju,

donosimo neke konkretne misliiz kateheza Majke Elvire,

o tome koliko je važan odgoj. Vjerujemo da nam ova razmišljanja,

rođena iz proživljena iskustva,mogu pomoći da ponovno

spoznamo važnost i vrijednost jednostavnih,

ali temeljnih načela našega života.

Rane su počele u razdoblju od sedam godina, kad mi je otac bio uhićen. To je srušilo sve onolijepo što sam osjećao prema njemu, nisam imao više povjerenja u njega. Zbog toga je u menipočela rasti ljutnja, živio sam u velikom otuđenju, kao bez oca. Iako se moja majka trudila danas nauči molitvi, kršćanskim vrijednostima, disciplini, moja braća i ja smo uvijek izabirali kriveputove, svatko od nas je radio ono što je htio. S deset godina sam se počeo družiti s prijateljimakoji su bili stariji od mene, koji su me upoznali s ulicom i lažnim životnim vrijednostima. Nisamišao u školu, bio sam drzak i neposlušan i radio različite gluposti. Moja prva droga je bila ciga-reta, s jedanaest godina, sve dok nisam došao do heroina koji je u cijelosti uništio moj život.Tada sam zatražio pomoć svoje mame: bila je jaka, združila se s mojim ocem i preko jednogsvećenika sam upoznao Zajednicu. Malo po malo sam počeo vjerovati i moliti za svoju obitelj.Kada sam prvi put vidio svoje roditelje, vidio sam da je nešto drugačije; tražili smo oprost jedniod drugih za mnoge pogreške koje smo učinili. Ono što me najviše oduševilo bilo je vidjeti mogoca da moli: on nije nikada molio, nije išao na misu ne znam koliko godina. Vidjeti njega kakomoli ispunilo mi je srce radošću i dalo mi snage da idem naprijed.

Emilio

Ožujak 201316

«Uopće se ne bojim

reći da sU moji Učitelji,

moji specijalisti, moje knjige

bili Upravo mladi.

ja sam prva koja ide U

njihovU školU.

tko će me naUčiti kako da ih

oslobodim od drama

koje nose U srcU

ako ne oni sami?»

majka elvira

07-Odgajati se_una Famiglia tanta Vita 2013.03.21 10:51 Page 16

je djetinjasto: to znači ne željeti rasti i preu-zeti na sebe odgovornost muškarca, žene, ocai majke. Kakva si ti majka, kakav si otac akoprebacuješ odgovornost na svoju djecu?Nužno je da preuzmemo odgovornost za onošto smo danas, sa stavom srca i duha koji namomogućuju da vidimo mlade pravim očima,stav koji će nas prosvijetliti, da bismo immogli pomoći na pravi način, sa snagom i do-sljednošću koju oni danas očekuju od nas.

SuočavanjE S iStinomNaša su djeca upila naša ograničenja, naše ne-dostatke i kompromise, naše izdaje i naše laž-nosti i zbog toga primaju udarce i s lijeva i sdesna. Kada se osjete izdani od svih, reagirajutako da oni sami izdaju svoj život. Ima mnogomalih stvari koje vi možda niste niti opazili,mislili ste „Moje dijete ne vidi, ne razumije“. Azapravo mi nismo vidjeli njih, nismo ih ra-zumjeli. Kada bismo imali hrabrosti reći: „Da,pogriješio sam, bio sam glup, slabić, oprostimi“, vaše bi vam dijete oprostilo, jer smo svigrešnici, a i ono je. Vaša djeca su bolja od vasjer su istinitija, nevinija, ali nisu upoznalisnagu istine. Istina je da vi niste bili modeli au-tentičnog i iskrenog života. Djeca ne očekujusavršenstvo od roditelja, ali priželjkuju iskre-nost, jer srce djece i adolescenata traži pot-vrdu istinom, dosljednošću.

Ovaj hod uz mog sina Armanda pomaže mida mijenjam način življenja, daje mi da vidimmnogo stvari koje prije nisam vidio, posebnou obiteljskom okružju. Nekada nisam uspije-vao govoriti sa svojom djecom, držao sam usebi sve, bio sam poput medvjeda u špilji.Nisam uopće komunicirao – sad to tek sh-vaćam – a moja djeca su mislila da imamnešto protiv njih. Moj sin je mislio: „Možda seljuti na mene i zato nikada ne govori samnom? Što to nije u redu sa mnom da memoj tata skoro i ne primjećuje?“ Ja sam sdruge strane obraćao malo pozornosti na to,mislio sam da to tako treba biti: „On je mojsin, ja radim, brinem se da mu bude dobro, aon me voli“. Kako je sve to bilo pogrešno!Želio bih reći drugim roditeljima da se ne mo-raju brinuti samo oko materijalnih potreba,nego da vole svoju djecu kroz druženje, da imbudu blizu, da imaju vremena saslušatinjihove probleme, razgovarati s njima odmalih nogu… Jer djeca ne odrastaju sama posebi. Ako ima nešto važno moj sin će mi reći,mislio sam. Nije to baš tako: neće ti reći ništaako ga ne slušaš. Danas se trudim razgovaratisa svojom djecom, imati s njima dijalog,uvijek uz pomoć svoje žene. Malo po malo se mijenjam uz pomoć molitvei grupe roditelja. Imao sam i dar da napravimiskustvo u Zajednici sa svojim sinom. Jako mise svidjelo to razdoblje u Lurdu jer sammogao podijeliti s njim mnogo stvari koje sinismo nikada rekli ovih godina.

tata Gianpaolo

Nije lako kada ti dijete uđe u Zajednicuzbog problema, jer se kao roditelj pitaš koji subili tvoji propusti, moraš staviti ponos nastranu i preispitati se. Mi smo stekli povje-renje u Zajednicu jer smo osjetili podršku.Počeli smo se propitivati i mi sami kao rodi-

telji, i započeli put s njime, odlazeći nasusrete zajedno s drugim obiteljima. Malopo malo su isplivale naše krhkosti, nesamo kao bračnog para, nego i svakog odnas pojedinačno, koje smo neizbježno pre-nijeli našoj djeci. Uz pomoć grupe rodi-telja, koja je vrlo kompaktna, uspijevamoih riješavati, zahvaljujući molitvi i vjerikoju smo ponovo otkrili, tu vjeru za kojunisam vjerovala da me može ponovno uz-dići. Danas se osjećam kao novi čovjek,kao uskrsla i vjerodostojnija majka.

mama Cinzia

Uskrsnuće 17


Djeca me uče, iz dana u dan, kako ih od-gajati: odgajajući prije svega samu sebe dabudem dosljedna i istinita. Ovih godina u mi-

sijama u Peruu imala sam posebno iskustvo s jednom djevojčicom od godinu i pol dana, kojaje bila pomalo „posebna“. Od početka sam imala poteškoće razviti prijateljstvo s njom. Ona jeto osjećala: kada sam je presvlačila i prala, promatrala me u tišini kao da je očekivala jednuriječ, jednu nježnu gestu koju joj nisam mogla dati. Kada je grlila, grlila je sve osim mene. Tanjezina gesta mi je pomogla da shvatim da joj je treba i moja ljubav i da ja moram učinitiprvi korak. Zato sam se trudila otvoriti više svoje srce prema njoj, a ona je to osjetila odmah,jako, tako da me grlila svaki put kada bi me vidjela preko dana, jer se konačno osjećalavoljeno. To mi je iskustvo pomoglo da sazrem, da si ne stavljam ograničenja u ljubavi. Shva-tila sam da dijete treba malene geste, jedan osmijeh, jedan zagrljaj, da ga se sasluša kako bise osjetilo voljeno i tako raste u povjerenju u samoga sebe i u druge.

sestra Daniela

Ožujak 201318

«Vjerodostojnost odgajatelja ostvaruje se sukladno izazovima vremena: neprekidno je izložena kušnjama i mora se stalno iznova potvrđivati. Odgojni proces proteže se kroz cijeli čovjekov život i stalno se mijenja»

Talijanska biskupska konferencija – Odgoj za evanđeoski život

vore se u tugu i bijeg od života. Vraća mi se umisli ono što sam učinila loše, „kljuca“ mi pomislima, savjesti, gnjavi me... I što ondačinim? Bježim! Tako je sve i počelo: vaša sudjeca htjela s vama razgovarati kad su imalaosam godina ili deset ili dvanaest, ali nisuznala kako, jer ste se vi međusobno svađali,nije postojalo ozračje mira, istine i oprosta uobitelji. Sve bi zadržali u sebi, jeli bi se iznu-tra, gutali, ljutiti bi se i patili, puni bijesa, aonda bi pobjegli jer su bili umorni, ne bi višemogli izdržati. Tata nije imao vremena dasluša: „Budi tiho, umoran sam. Što trebaš?Radim cijeli dan, uzdržavam te, donosimnovac kući!“ A mama: “Nemoj govoriti, pustime da gledam seriju, tiho!“ I kad se sve to po-novi jedan put, dva, deset... I onda, kad nara-stu, roditelji se odjednom počnu tužiti: „Mojadjeca ne razgovaraju“. Ma pomisli samo koliko si mu puta zatvorilausta, možda već od prvih mjeseci života: svakiput kada bi plakalo, zatvorila bi mu usta du-dicom. Onda, kada je raslo, nastavila si uvijeks istim refrenom: „Šuti!“ Upravo u tom „Šuti!“rođen je budući ovisnik, jer je tu započelo ne-povjerenje, lom između roditelja i djece, nije-most. Jednom dok sam se vraćala kući

No sada se nemojte osjećati krivima, to ni-pošto ne želim: svi smo siromašni i grešni, alito moramo prepoznati. Znate li zašto mi uZajednici živimo u skladu? Zato jer smo jednidrugima pokazali ne naše kvalitete i sposob-nosti ili našu svetost, nego jer smo si priznalii ne skrivamo drugima naša ograničenja imanjkavosti, naše otvorene rane. Zato i jesmojedni prema drugima suosjećajni i dobri, zbogtoga smo strpljiviji, jer je tvoj grijeh i moj,tvoji jadi su i moji. Svake večeri nakon krunicei čitanja Riječi Božje mladi sjednu u krug i pre-pričavaju svoj dan, govore o sebi, međusobnopričaju. Komu? Braći koja žive s njima. Oni sujedni drugima učitelji, oni su jedni drugimapsiholozi. Učimo ih da se oslobode tereta laž-nih kompromisa, u miru, u istini i u oprostu.Jer lažni kompromisi ako ostanu unutra, pret-


vlakom, prisustvovala sam ovom prizoru:jedno četverogodišnje dijete gledalo je krozprozor i neprekidno dozivalo mamu govorećijoj: „Mama, gledaj ovo, gledaj ono, gledaj ovocvijeće!“ Mama je čitala knjigu, tri ili četiriputa nije uopće ništa odgovorila. Onda je ko-načno otvorila usta i rekla: „Budi tiho barmalo, pusti me na miru!“ U sebi sam si pomislila: to dijete kad budeimalo petnaest godina neće više govoriti sasvojom majkom, postat će „mutav“, i onda ćese roditelji čuditi i govoriti: “Nikad ne govoris nama!“ Kako će govoriti kad su ga onda kadje htjelo govoriti roditelji ušutkavali! Moratepostati osjećajni, istiniti i kao roditelji imatihrabrost reći: „Sine, jesam li što pogrešno uči-nila?“ A on: „Znaš mama, želio sam ti reći nekidan, kada si tako hladno odgovorila tati, dasam se loše osjećao. Onda ideš svugdje, ovamo i onamo, ali se nebrineš ni za tatu ni za nas“. Vaša djeca želevidjeti roditelje s blistavim očima, nasmijane,koji su u miru sa samima sobom, složni. Djecažele vidjeti jednu jedinu stvar: da su roditeljisretni; njihov život je u vašoj radosti!

(iz jedne kateheze Majke Elvire)

Od kada sam bila malena djevojčicamnogo sam patila zbog obiteljskih neprilikajer sam gledala roditelje koji su se stalnosvađali, nije se osjećalo ozračje mira niti ve-drine. To me navelo da odrastem u nape-tosti, da živim mnoge strahove, da sezatvaram u sebe i da budem jako nesi-gurna. I u školi sam uvijek tražila oslonceu jačima i skrivala se iza njih. U dobi od če-trnaest godina, kada su se moji roditelji ra-stali i moj otac otišao od kuće, u meni jeizbila pobuna: osjećala sam se napušteno imislila sam da je to moja greška. Moja jemajka od posljedica rastave pala u depresijui situacija se pogoršala. Osjećala sam se od-govorno i za svoje sestre jer sam ih vidjelakako pate i tako sam se, buneći se na sveto, pravila kao da nije ništa, „bježala“prema nečemu što bi mi moglo dati sreću.Više sam vremena provodila izvan kuće,nisam više slušala majku, tražila sam očin-ski lik, uvijek sam tražila nove prijatelje.Moj se život sastojao od izlazaka i alkohola.Kod kuće nisam više imala nikakav odnossa svojom obitelji, živjelo se samo u tišini,više se nije razgovaralo, nisam osjećala dame razumiju. Vidjela sam da mi moja majkapokušava pomoći na sve načine, ali ja samodbijala njezinu pomoć jer sam bila jako

ljuta i na nju i na mog oca. Ušavši uZajednicu više nisam mogla bježati odsame sebe. Shvatila sam da mi trebapomoć i to je ono što mi je pomoglo daidem naprijed. Živeći u bratovštini, uzpomoć sestara, osjetila sam da su meiskreno prihvatili, ponovno sam pronašlaljepotu i toplinu obitelji, humanih, iskre-nih odnosa, željeti si dobro kroz malegeste, znati si pomagati u istini. OdZajednice sam dobila milost da živimnekoliko godina u Lurdu i vidim da meGospa obnovila kao ženu. Shvatila sam,gledajući patnju koja prolazi kroz Lurd,kolika je vrijednost života!

Pamela

Uskrsnuće 19


«Vjerujem u Boga Oca»

U godini vjere želimoponovno otkriti dar vjere,

to dragocjeno blago na putu u Zajednici.

Vjera drugih nas prihvaća, grli, odgaja, vjeruje u nas,

to je svjetlo koje obasjava naš put.Malo po malo ta svjetlost ulazi u nas i konačno se oči otvore:

počinje novi život!

PUT U ZAJEDNICI:VJEROVATI U BOŽJE OČINSTVO

08-Iz srca Zajednice_Layout 1 2013.03.21 11:13 Page 20

Katkad mislimo da je vjera neka stvar koja jepomalo čudna, nekakva fikcija časnih sestarai svećenika, nešto apstraktno, nešto u obla-cima. A zapravo je vjera upravo nešto sasvimobrnuto, ono najbliže, najkonkretnije, živo,realno, što mijenja način na koji otvaramo očiujutro, na koji živimo, radimo, govorimo,slušamo i način na koji znamo živjeti radostii poteškoće. Vjera je istina o životu.

Najprije je bila zajedničarska godina“Providnosti”, potom je slijedila go-dina “Prijateljstva”, a sada ulazimou taj potok milosti “Godine vjere”.Mi nismo odabrali tu temu, iza-brao ju je Papa za sve nas i lijepoje što se možemo pridružiti tomodabiru, rođenom u Petrovusrcu, ne samo za nas iz Zajed-nice Cenacolo, već za cijeluCrkvu i čovječanstvo. Tre-bamo ponovno pronaćiblago vjere: ako čovjek nevjeruje u Boga, više nevjeruje u sebe sama. Akočovjek ne vjeruje uBoga, izgubi se, izgubismjernicu života, iz-gubi svoje podrijetlo,smisao svoga puta,cilj svoga po-stojanja, gubi pu-tokaz. Koliko svitrebamo darvjere: mi, ma-lena obiteljunutar velikeo b i t e l j iCrkve, samaCrkva, cijelo

čovječanstvo… Vjera mora postatiživot, mora zadobiti konkretnost i zanos.

“

Ove godine se možemo i moramo više potru-diti da živimo konkretnu vjeru: vjeru koja seujutro oblači u radni kombinezon i polazi naposao, bez straha da će zamrljati ruke živo-tom. Ta vjera daje okus, miris i ljepotu života.Mi smo djeca jedne vjernice: Majka Elvira,kada je započela, bila je bez ičega, bez ikoga,bez materijalnih sigurnosti, bez moćnih prija-telja, bez novaca!

“

VJERA JE NEšTO VRlO

kONkRETNO, ŽIVOTVORNO,

REAlNO, VJERA JE SAm ŽIVOT,

U NJOJ JE ISTINA O ŽIVOTU!

«Samo onaj tko je

jak može podnijeti zlo i bitiistovremeno suosjećajan; samo onaj tko je doista jak može

uistinu ljubiti. A Bog, komu sve pripada jer je sve stvoreno od Njega, otkrivasvoju snagu ljubeći svakoga i sve, strpljivo iščekujući obraćenje ljudi, koji želi da mu bududjeca. Bog nas čeka. Svemoguća Božja ljubav ne pozna granice, sve do toga da “Ni svogaSina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!“ (Rim 8,32). Moć ljubavi nije poputzemaljske moći, već je u potpunom darivanju. Isus Božji Sin otkriva svijetu tu svemoćnostOca podavši život nama grešnicima. Evo prave, izvorne i savršene Božanske moći: odgovoritina zlo ne zlim, nego dobrim, na uvrede oprostom, na bijesnu mržnju životvornom ljubavlju(…) Kada kažemo “Vjerujem u Boga Oca svemogućega”, mi iskazujemo našu vjeru u moćBožje ljubavi koja u svom umrlom i uskrslom Sinu pobjeđuje mržnju, zlo i grijeh i otvara nasvječnom životu, onomu u kom djeca žele biti uvijek u “Očevoj kući”. "Izgovoriti 'Ja vjerujem uBoga Oca svemogućega', u njegovu svemoć, u njegov način očinstva, uvijek je čin vjere iobraćenja, preobrazbe naših misli, svih naših osjećaja, čitavog našeg načina života.»

Opća audijencija, 30. siječnja 2013. BENE

DIKT

XVI

Uskrsnuće 21


rukama koje se bacaju na posao; prostruji tvojimstopalima koja ubrzaju hod, obasja tvoje oči kojeprogledaju, prihvaćaju, razumiju… Molitva zračis tvog lica koje se smije, koje zahvaljuje, koje bla-goslivlja Boga. Molitva postane tvoje druga ja!”Vjerujem u Boga Oca svemogućega.” Svemogućiznači da ono što ja ne mogu učiniti, On sigurnomože! Zamislite samo da ja nemam tu sigurnost,što bih vam mogla prenijeti? Božja svemoć jenaša snaga. Kada smo slabi, kada smo bolesni,tužni, grešni, njegova svemoć rješava probleme.Kada nemaš snage vratiti tu alatku koji si ukraou svom poduzeću, u jednom određenom trenutkuBog intervenira: “Nije tvoje!” I ti dobiješ snagu davratiš ukradeno. Kada si napravio sve što je bilou tvojoj moći, Bog dodaje svoju svemoć I onda sedogađaju velike stvari. Govorim vam to jer samse i ja mnogo puta bojala: bilo je jako teških si-

«Što kažemo u Vjerovanju? Ja vjerujem u BogaOca svemogućega. Da, Oca svemogućega.No vjerujemo li mi doista da On može učiniti onošto mi ne možemo? Jer ne možemo si vratiti mirnakon što smo sagriješili, na primjer. Bježiš,moraš se ići napiti, moraš se drogirati. Dok on,naprotiv, može vratiti mir u naša srca, svojimoprostom. Kad bismo uspijevali izmoliti Vjero-vanje vjerujući, naš život bio bi drugačiji. No mičesto molimo samo iz navike. Zamislite samo,Bog je ovo nebo i ovu zemlju na kojoj živimo st-vorio da bismo se mi dobro osjećali i bili sretni!Promislimo o ovoj rečenici: “Vjerujem u BogaOca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje”. Jabih vam rekla da jedan sat ponavljate zatvorenihočiju: “Vjerujem”. To ulazi u krv, a onda glava na-stavlja sama govoriti: “Ja, Elvira, vjerujem u BogaOca svemogućega”. Molitva prostruji tvojim

BOžja svemOć

Otac koji me ozdravioMogu reći da su me posvojili četiri puta: prviput, moja majka i život, kad sam došao nasvijet; drugi put, jedna obitelj koja mi je dalapriliku za novi život, treći put, Zajednica, kadasam bio izgubljen u tami jer mi je dala priliku dapočnem ispočetka; četvrti put, Bog svojim za-grljajem milosrdnog i dobrog Oca. On je Otac kojimi je ozdravio mnoge rane, dopustio mi da po-novo zagrlim svoju majku i osobe koje su me ranile,svoju prošlost, koji me uči da prihvaćam da svimogu pogriješiti: bitno je znati oprostiti, ponovo sezavoljeti i krenuti naprijed.

Miguel

Ali je imala taj najvredniji dar, vjeru. Zbog njezinevjere nam je Bog dao ponovo život. Jednoga je danasveti Pavao rekao: ”Znam komu sam dao svoje povje-renje”. Znamo i mi komu je Majka Elvira, u ovih tride-set godina, dala povjerenje: Bogu. Dala mu je punopovjerenje, bez kalkuliranja. “Bog providi, Bog postoji!Ja dajem svoj život za ovu tvoju djecu,” rekla je Bogu, “aTi im pokaži da si Otac!” Prepustimo se stoga i mi s punimpovjerenjem u Gospodina, progovorimo o našoj vjeri uNjega, vjerujmo i mi u Boga, a onda će Gospodin i nama jed-noga dana reći: “Blago tebi jer si povjerovao: tvoja mi je vjeradopustila da ostvarim čudesa”.

(iz jedne propovijedi oca Stefana)

Ti si Božja kći«“Valerija, ti si Božja kći i On tevoli beskrajnom ljubavlju!” MajkaElvira mi je rekla te riječi prijenekoliko godina, snažno me grlećii smiješeći se. Bilo je to na danBožanskog Milosrđa i tada samjoj ispripovjedila svoju prošlost.Osjetila sam da me razumije,prepoznala sam u svom srcuoprost Boga Oca i konačnosam osjetila da sam “kći”.

Valeria

Ožujak 201322

je

Majk

a ELV

IRA


queste cose perché anch’io ho tremato tanto:ci sono delle situazioni buie, però Dio inter-viene, anche quando non gli urlo. Ho il grossoproblema della vita dei giovani, che deve con-cordare con l’armonia in una fraternità, altri-menti può succedere un disastro. Io dico dentrodi me, mentre faccio le cose: «Io credo in DioPadre onnipotente!». Non c’è un atomo dove Dio non agisce, il nostroDio è un Dio meraviglioso, è il Dio della festa, il Diodella gioia, il Dio che ci vuole contenti. Lui non ci hacreati per la nostra disperazione ma perché lui è anostra disposizione. Dobbiamo fare tutto quello chepossiamo, ma ci sono delle situazioni in cui non pos-siamo e allora dobbiamo far intervenire Lui e lui inter-viene! Noi non possiamo vantarci di nulla se non diessere amati, di avere un Dio amante della vita, dellamia vita, che mi ama alla follia, si è lasciato mettere incroce e vi è rimasto, per me! Cosa devo temere?»

(da una catechesi di Madre Elvira)

milost oprostaKako je lijepo danas moći potvrditi, nakon go-dina provedenih u potrazi za srećom koja jeuvijek izmicala, da sam upoznao ljubav Božjui povjerovao u ljubav milosrdnog Oca. Prvuporuku te ljubavi mi je poslala moja kći, kojadanas ima dvadeset i četiri godine, koja jeproživjela dramu moje rastave kad joj jebilo samo trinaest godina. Ranjenihosjećaja, razočarana i izdana, upoznalaje ljubav koju joj ja nisam bio u stanjuprenijeti, uspjela je i mene dovesti dotoga da iskusim milost oprosta i mi-losrđa, ohrabrujući me na putu kojimsam pošao.

Claudio

Oče našDanas mi je riječ “Otac” jedna od najljepših. U godinama koje samproživjela u tami i poteškoćama, kada je moja samoća bila velika,nisam ni pomišljala da je Bog Otac. Kada je umro moj otac, osjećalasam se kao da me Bog zaboravio. Jednog sam dana, na ispovijedi,dobila pokoru da izmolim pet puta “Oče naš” i pomislila: “Samo to!”;no svećenik je dodao: “Ali moli se kao da je on tvoj pravi, dobar inježan Otac koji te voli”. Ostala sam zapanjena. Od toga se trenutkasve promijenilo u mome životu. Malo po malo se praznina u momsrcu punila milošću Boga Oca. Vjerujem da zbog te milosti danasnisam više sama.

Małgorzata

ć

tuacija, ali je Bog intervenirao čak i kada nisamniti mislila na njega. Dok radim bilo što, ja u sebiuvijek ponavljam: Vjerujem u Boga, Oca svemo-gućega! Ne postoji niti jedan atom u kojem Bogne bi djelovao: naš Bog je predivan Bog, on je Bogslavlja, Bog radosti, Bog koji želi da smo zado-voljni. On nas nije stvorio za očaj, On nam je uvijekna raspolaganju! Postoje situacije u kojima nemožemo više ništa učiniti i onda moramo pustitiBoga da intervenira, i On intervenira! Ne smijemose hvaliti ničime osim da smo voljeni, da imamo Bogakoji je ljubitelj života, moga života, koji me ludo voli, kojije dopustio da ga stave na križ i tamo je ostao zamene, da me spasi! Čega se još bojim?»

(iz kateheze Majke Elvire)

je naša snaga


POSJETILA NAS JE POSJETILA NAS JE

Ožujak 201324

KronikaobiteljiKronikaobitelji

VRBOVEC - HRVATSKAVRBOVEC - VARAŽDIN

ELVIRA U HRVATSKOJ

07-cdf1-Elvira u HR_Cronaca di famiglia 2013.03.21 11:20 Page 24

JE MAJKA ELVIRA! JE MAJKA ELVIRA!

Uskrsnuće 25

očetkom godine, na jednoj Sv. misi, donIvan nam je ulio nadu u mogući dolazak

Majke Elvire u Hrvatsku, točnije u našu bra-tovštinu sv. Vinko Paulski u Vrbovcu.Stavljajući u naše molitve tu nakanu željnosmo iščekivali hoće li se ta želja ostvariti. Ko-načno je stigla i potvrda da dolazi Mama Elvi-ra! Lijepa vijest za sve nas te smo odmahpočeli s pripremama za feštu, u čemu su namsvesrdno pomogle i sestre iz ženske bratovšti-ne u Vrbovcu. Na dan njezina dolaska okupilismo se svi uz put koji vodi u dvorac, s velikimnatpisom „Dobrodošla Majko, volimo te”, tepjesmom, plesom i šarenim balonima dočeka-li Majku Elviru, koja je došla zajedno s donStefanom i časnim sestrama. Taj dan smo proslavili i Sv. misu u kojoj nas jedon Stefano podsjetio na početke naše Zajed-nice i na žrtvu koju je Majka Elvira podnijelada bismo mi sada mogli biti ovdje. Dan poslijeMajka Elvira posjetila je i žensku kuću „MajkaŽivota“ u Vrbovcu, gdje je provela jedno prije-podne u pjesmi, plesu, molitvi, a i u snježnimradostima koje su svima donijele osmijeh nalica. Naime, poslije zajedničkog trenutka mo-litve Majka Elvira željela je naučiti djevojkekako živjeti puninu života, bez straha od hlad-noće, snijega i poteškoća: skinula je cipele ipočela je trčati po snijegu! Uz trenutak oklije-vanja, a potom uz veliko oduševljenje pratilesu je sve djevojke koje su učinile to isto.A onda: sveopće bacanje po snijegu, uz smijehi pjesmu… Vraćajući se u dvorac, Majka je po-novila: “Ne moramo se bojati! Ne moramo sebojati živjeti, riskirati, živjeti nešto novo! Nebojte se!” Popodne je putujuća družba posjeti-la kuću za obitelji u Varaždinu. Doček je biopun radosti i veselja, posebno za djecu odkojih su mnogi prvi put vidjeli Baku Elviru,kako je djeca u Zajednici od milja zovu. MajkaElvira srela se i sa sestrama uršulinkama, bio jeto susret u kojoj jezična barijera nije pred-

kronikaobiteljikronikaobitellji

P


26 Ožujak 2013

kronikaobiteljikronikaobitelji

stavljala nikakav problem, jer ih veže jedanposeban jezik, jezik Ljubavi. Na Sv. Misi donStefano ohrabrio je novu obiteljsku bratovšti-nu da nastavi marno dalje, jer će upravo zbogustrajnosti moći ubrati plodove u svoje vrije-me. Kako se kaže u narodu: „Dobar glas da-leko se čuje“, tako je bilo i u ovom slučaju.Vijest se proširila kao munja te su uslijedilibrojni pozivi od strane prijatelja naše Zajedni-ce, roditelja kojima su sinovi i kćeri u Zajedni-ci, momaka i djevojaka koji su završili svojput u Zajednici i mnogih drugih koji su htjeliupoznati, pozdraviti, a i zahvaliti Majci Elvirina ovoj „Školi Života“, prisutnoj već dugi nizgodina u Hrvatskoj i svijetu.Kako je biti blizuosobe koja nam svojim životom svjedoči živo-ga Boga, koja svojom osobnošću i pozitivnomenergijom kojom zrači nikoga ne može ostavi-ti ravnodušnima, podijelili smo sa svima kojisu imali želju upoznati ju organizirajući velikisusret u našoj dvorani za susrete. Program jetrajao cijeli dan, a bilo je prisutno oko 500članova i prijatelja Zajednice Cenacolo u Hr-vatskoj. Proveli smo dan u molitvi, pjesmi,plesu slaveći život u pravom smislu te riječi.Ulazak Majke Elvire u dvoranu izmamio jeosmijeh na licima svih prisutnih i želju da joj

stisnu ruku i zahvale za novi život, a kodnekih su potekle i suze radosnice. Programsmo započeli radosnom krunicom kojom smozahvalili na daru života i na daru Zajednice.Hrvatski roditelji su na jedan kreativan načinprikazali razvitak Zajednice u Hrvatskoj prika-zujući izbor starih fotografija, počevši od iz-gradnje prve hrvatske bratovštine u Ugljani-ma prije dvadeset godina. Djevojke su pripremile predstavu u kojoj suprikazale ulazak i prve poteškoće te kakoneizmjerna ljubav Majke Elvire danas pričakroz „ta-ta-ta“, čime su izmamile osmijeh nalice Majke Elvire i svih prisutnih. U povoduovogodišnjeg rođendana Majke Elvire, koji setradicionalno svake godine slavi u Italiji, na-pisana je pjesma naziva „Žena sa sjajem u oči-ma“ koju smo svi zajedno otpjevali te uz ve-liku tortu čestitali joj rođendan. NeumornaMajka Elvira je ljubila i grlila svih redom, po-navljajući da se trebamo smijati jer život jelijep! Majka Elvira zadržala se tjedan dana uLijepoj Našoj; to su bili dani velikog zajedništ-va u molitvi, prijateljstvu i služenju, u svimanama snažno je prostrujao duh Zajednice. Tosu bili dani u kojima je svatko od nas našaotrenutak da se stavi na koljena, pogleda u ne-bo i zahvali Bogu što je odabrao nekoga tkonam je bio spreman ponuditi vjeru kao for-mulu spasa u teškoj borbi koju smo vodili sasvijetom i sa samima sobom. Nekoga tko jeprošao sličnu životnu priču kao i mi i tko jeuvijek spreman da nas razumije i posluša našeboli, težine i probleme. Besplatno nam je pok-lonila osmijeh i snagu da možemo zagledatiduboko u sebe i reći si tko smo. Upravo iz togaproizišla je nada koja se već trideset godina ši-ri na sve strane svijeta.


Uskrsnuće 27

vo nas napokon u Fatimi. Poslije du-gog iščekivanja i molitve stigao je i taj čas,dan otvorenja kuće u Fatimi. Dvanaestdečki izabranih iz različitih bratovštinaposlani su da bi dali život novoj kući Ce-nacola udaljenoj samo tri kilometra odsvetišta “Nossa Senhora“. Sve je započelo zahvaljujući prijateljstvu ivjernosti grupe prijatelja koji su se na ho-dočašćima u Lurd i Međugorje upoznali s

FATIMA - PORTUGAL

Svaka nova bratovština, baš kao i svaki novi život,

dar je Gospodnji koji razveseljava srce.

Otvorenje kuće u Fatimi, na mjestu blagoslovljenom

od Djevice Marije, velika je radost.

Spoznaja da nam Marija želi biti blizu ispunila je naša srca radošću…

E

kronika obiteljikronikaobitelji

FATIMA:EVO NAS,NAPOKON!

FATIMA - PORTUGAL

09-cdf2-Fatima_Cronaca di famiglia 2013.03.21 11:24 Page 27

Ožujak 201328

našim djelovanjem. Njihovo oduševljenjeje bilo tako veliko da se u njima probudilaželja za suradnjom koja bi se nastavila i uPortugalu, točnije Fatimi, blagoslovljenojzemlji gdje je prisutna Marija. I tako je 8.prosinca, na blagdan Bezgrješnog MarijinogZačeća, nastala bratovština „Angelo dellaPace“ (Anđeo mira). Nakon dugog puta doFatime oduševilo nas je gostoprimstvonaših prijatelja kao i samo mjesto. Pri pr-vim radovima oko uređenja kuće Gospa jeodmah potaknula srca mnogih ljudi koji su

od samogpočetka biliblizu po-mažući namu poslovima,čišćenju kuće,ali i u provid-nosti „kruhasvagdašn je -ga“. Bili smoo k r u ž e n imnogobroj -

nim prijateljima, obiteljima, susjedima,svećenicima, zajedno s Ocem Alvarom iOcem Carlosom koji su vjerni pomoćnicinaše Zajednice u Portugalu. Bratovština sesastoji od dvije manje kuće: u jednoj kući jeblagovaonica, kuhinja i dvije manje sobe skupaonicom te ostava u podrumu. U drugojkući nalaze se dvije sobe i kapela. Nakonnekoliko dana pridružila nam se i Majka El-vira zajedno s nekoliko sestara jer je imalaželju provesti prve dane otvorenja zajednosa dečkima kako bi ih podržala i ohrabrilasvojom majčinskom ljubavlju te s pokojom

Ovoga puta najveća je radost bila doći i vidjeti kuću punu dečki.Svaka kuća sama po sebi je siromašna ako nema života koji ju

ispunjava, dakle, najveći dar je bio vidjeti kuću ispunjenu životom. Kad je jedna kuća nastanjena,taj život daje joj svjetlo, čistoću i urednost i cijeli ambijent je mnogo drugačiji. To je bila kuća ukojoj su živjele dvije starije osobe, već umorne… Tako da je bila u vrlo lošem stanju, sve je bilozapušteno, poput našeg života prije ulaska u Zajednicu. Međutim naš život je bio tako mlad, atako umoran, venuli smo u mnogim pogrešnim stvarima. Sada je lijepo vidjeti ambijent u kojemprevladava urednost, čistoća i ljepota jer je i naš život danas takav. Veliki je dar isprljati rukecrnom zemljom… Ljepota života je u stvaranju, gradnji i obnavljanju…

Otac Stefano



Biti u jednoj Marijanskoj zemlji, započetinešto lijepo je ono što meni treba danas, asutra i mnogim drugima, hodočasnicima idečkima koji će ući u Zajednicu. Ta misaome ohrabruje za ići dalje i pomaže mi po-bijediti poteškoće.

Elia

„ispravkom“ u vezi s poslovima koji suučinjeni. Bilo je tu različitih savjeta,osmijeha, marende s jabukama, čokola-dom... Sve to s mnogo, mnogo ljubavi. Višeputa je željela šetati dvorištem moleći kru-nicu s dečkima, kao da je željela blagoslovi-ti taj komad zemlje stavljajući ga pod Ma-rijinu zaštitu. Zelenilo koje nas okružuje ka-rakteristično je za mjesto: masline, sve jejako slično kao u vrijeme kada su tri pastiravodili na ispašu svoje ovce i kada su prisust-vovali ukazanjima Anđela, a potom i Go-

spe. Lica dečki svakim danom su sve višepokazivala radost i njihov trud da što boljeurede kuću, sve dok u potpunosti nije bilaočišćena i sređena. Bilo je i dana s punokiše i blata, s mnogim premještanjima i pre-pravkama po kući... Sve je moralo bitiriješeno u nekoliko dana prije otvorenja, aliunatoč svim vremenskim nepogodama ipoteškoćama zbog malog prostora u kojemsu bili smješteni, sve je bilo riješeno na


Uskrsnuće 29

„Ne bojte se, ja sam Anđeo mira, molite sa mnom!“. Tri pa-stira iz Fatime u svojoj su jednostavnosti poslušala Anđelovpoziv, a poslije i riječi Presvete Djevice. Iskazali su spremnostza činiti žrtvu, odricanje i pokajanje, sve za „siromašnegrešnike“, kako ih je Gospa učila. To troje mališana ostalisu mi u srcu kao veliki u vjeri i ljubavi. U meni su probudiliveliku nostalgiju i želju da imam čisto i jednostavno srcekao i oni. Srce poput Gospina, srce gdje Bog može činiti ve-like stvari. Zahvaljujem Gospi jer sada i mi „Cenacolovci“možemo živjeti u ovoj blagoslovljenoj zemlji kako bi pro-našli radost i zadovoljno srce koje zna voljeti.

don Andrea


Ožujak 201330

Jedna od ljepših stvari bilo je gostoprimstvoosoba koje su nas dočekale s velikom radošću.Jako me je dojmila jednostavnost mjesta gdjese živo osjeća Gospina prisutnost. Bilo jelijepo vidjeti osobe i čuti njihova svjedočan-stva o događajima i ukazanjima. Među namavlada entuzijazam i sloga, spremni smo zaakciju. Ponekad nismo niti svjesni što nam sedogađa, ali u tome je baš ljepota!

Piero


Jedna stvar koja mi je ostala u živomsjećanju je radost na licima dečki koji suotvorili bratovštinu. Svaki dan smo ih su-sretali uvijek s osmijehom, entuzijazmom,spreme za sve ono što je trebalo učinitikako bi uredili kuću. Veliki je dar otvoritinovu bratovštinu i držim da je posebnamilost od Boga i Marije koju daju onimakoje biraju. Vlastitim očima sam gledaladečke kako izriču svoje „da“.

Sestra Claudia

vrijeme, čak i mala kapela je pronašla svojemjesto i poprimila svoj oblik kako bi do-stojanstveno dočekala Božju providnost. Na dan 8. prosinca došlo je oko tristo oso-ba, susjeda i prijatelja iz Lisabona i mnogidrugi iz susjedne Španjolske. Majka Elviraje neumorno dočekivala, ljubila, grlila i bla-goslivljala mnoge nasmijavajući čak i one

najozbiljnije. Svetu misu predvodio je vikarbiskupije Leiria-Fatima Otac Jorge Guarda.Potom su svi željeli razgledati novu bra-tovštinu, malu, ali čistu, lijepu i punu go-stoprimstva. Ljudi su bili dotaknuti do su-za, a popodne se nastavilo s pjesmom isvjedočanstvima, uz ugodna druženja.Predvečer smo svi zajedno sudjelovali u


Koliko li je molitve iza svega ovoga, koliko jeljudi priželjkivalo ovu bratovštinu! Od kad smodošli providnost se brine za sve; već od prvogdana imali sve neophodno za početak radova.Jako me dojmila spoznaja da nas je Gospa većčekala raširenih ruku.

Marco

Bog nas nikada ne napušta. Svakimnam danom pristiže mnogo providno-sti, npr. prije neki dan stigao je kamionpun pijeska, a svakim danom pristiženam i hrana. To su konkretni daroviod Boga koje ovdje u Fatimi živimo.

Piotrek

molitvi svete krunice u kapeli ukazanja gdjesmo posvetili Prečistom srcu Marijinu poče-tak ove nove bratovštine. Nakon toga uslijedila je procesija na trgupred svetištem gdje su naši dečki imali častnositi kip Gospe Fatimske. To je za nas biozaista veliki dar koji nam je jako mnogoznačio. Sretni smo jer kao Zajednica može-mo započeti svoje prve korake u ovojzemlji. Hvala ti Marijo jer je tvoje prečistosrce od danas još više naš dom!

Uskrsnuće 31

Najljepša stvar je što možemo biti ovdje ividjeti providnost koja nas je dočekala. Za-mišljali smo da ćemo doći na jedno nepoz-nato mjesto, a dočekali su nas prijateljiZajednice s dobrim ručkom, pripravljenim sljubavlju. Već nakon nekoliko dana dobilismo automobil i mnogo drugih stvari... Da nepovjeruješ! Gospa nam uvijek pomaže.

Alessandro



Ožujak 201332

Patnja jedne obitelji koja je izgubiladvoje djece zbog neizlječive bolesti

postala je izvor života za drugu djecu. Iz ljubavi jednog para rođena je novabratovština „Obiteljska kuća – Marija

Zvijezda mora“ u mjestu Jauà u pokraji-ni Bahia u Brazilu. Jedna grupa dje-vojčica zajedno s četiri časne sestre

– Misionarke Uskrsnuća – otvorile su ovu novu „Obiteljsku kuću“

a srcem punim radosti želimo obavije-stiti sve o rođenju novog djeteta koje

smo iščekivali s mnogo molitve – rođenjenove bratovštine „Obiteljske kuće – MarijaZvijezda mora“. Vjerujemo da nam je ovukuću poslala sama Gospa koja nas cijelovrijeme prati, štiti i ohrabruje u svim našimkoracima. Tko bi mogao zamisliti da bi ovakuća jedne nedjelje poslije procesije Presve-tog Sakramenta mogla postati utočište za nasčetiri časne sestre zajedno s osam drugih dje-vojčica! Susreli smo se s našim donatorimaAmandiom i Beti u crkvi u Jauu, gradu namoru, gdje smo vodili našu djecu na ferije.Velikodušnost tih ljudi smo doživjeli kada sunam ponudili prijevoz zbog velike kiše kojaje padala taj dan. To je za nas bio prvi dio„mozaika“ koji je Isus pripremio za nas. In-tenzivnom smo molitvom krunice molili zaPedra, njihova sina, jer je drugi njihov sinFilipe prije dvije godine otišao u Raj. Molitva nam je ulijevala mir koji je dolaziood Gospodina. Gledajući sve to zelenilo iplavetnilo mora koje nas je okruživalo da-valo je dojam kao da pripadamo djeliću Raja.Sada smo se nastanili u kući gdje je živjelodvoje mladih koji su bili označeni teškombolesti i čiji su roditelji u svojim srcima osje-tili želju darovati tu kuću Zajednici kako biusrećili našu djecu. Jedan od sinova, prijenego što je otišao na nebo, upoznao je našu

OBiTelJsKa KuĆa

u sluŽBi ŽiVOTa

S


Jauá - BrasileJauá - Brazil

07-cdf3-Jauà_Cronaca di famiglia 2013.03.21 11:37 Page 32

Uskrsnuće 33

Zajednicu te je sada red na nas da bu-demo svjetlo za sve osobe koje ćemoupoznati da im prenesemo ljubav i mi-losrđe Božje, molitvu, radost i dječjiosmijeh... Pod vodstvom Duha Svetog is Marijinom zaštitom sigurni smo da ćemozaik biti upotpunjen. Često na plažišećući molimo krunicu zajedno s dje-vojčicama diveći se morskom plavetnilu. Nakon toga skupljamo školjke, gradimokule od pijeska, vrtove, mostove imnoge druge stvari. Lijepo je vidjeti dje-vojčice kako se bezbrižno igraju, iako katkadnjihovo malo srce zadrhti zbog novog ok-ruženja. Škola, profesori, prijatelji, novi am-bijent... sve to služi dabi mogli rasti, sazrije-vati i zahvaljivati Boguna Njegovoj vječnojljubavi. Ljudi u Jauusu veoma gostoljubivii dobri. Često nas po-sjete i skoro nikad nisudošli „praznih ruku“.Marija Zvijezda Morabrine se o našim naj-neophodnijim potre-bama kao što jepoklonjen automobilod Beti i Armandija tejoš mnogo drugih st-vari za kuću, sanitarni dijelovi, elektrika...Sve to su nam velikodušno darovali Margha-rita i Vivaldo koje smo upoznali prilikomjedne Svete mise. Na plaži je uvijek prisutannaš prijatelj „guieijo“: koji spretno na žarupriprema ražnjiće s komadićima sira te ih da-ruje našim djevojčicama govoreći da svakiput kada nešto daruje drugima, da mu seuvijek vrati trostruko. Jedini „post“ za nasčasne je što nemamo Svetu misu svakimdanom nego samo nedjeljom. Molimo

mnogo za dar Duhovne providnosti i daGospa bude naša zagovornica. Često nam uposjet dolaze Armando i Beti, rado se igrajus našim djevojčicama posvećujući im mnogo

pažnje, a zauz-vrat dobivajunjihovu lju-bav.Često pripo-vijedaju priču oPedru i Filipu –njihovim sino-vima koji suzbog teške bole-sti preminulinakon nekolikogodina patnje. Jedan je premi-nuo sa šesnaest,a drugi sa se-damnaest go-

dina. Sigurni smo da su sada njih dvojicadva anđela u Raju koji nas štite i koji susretni jer vide da je njihova kuća ispunjena spuno djevojčica koje veselo pjevaju i trče,bezbrižno se igrajući i skačući u svoj malibazen. Od srca zahvaljujemo Gospodinuzato što možemo biti ovdje da bismo voljelii služili Isusu sa srcem naših djevojčica i svihonih koje srećemo.

Časne sestre Misionarke Uskrsnuća


07-cdf3-Jauà_Cronaca di famiglia 2013.03.21 11:37 Page 33

Ožujak 201334

io je to kao i uvijek tjedan pun jakih emo-cija u kojem smo, okupljeni oko naše

Majke Elvire, na dan njezina sedamdesetšestogrođendana, zahvalili Bogu za njezin život kojiniti ovih dana nije prestao svima darivatiosmijehe, poglede, geste i zagrljaje – svima na-ma i svakomu koga je susrela, iznad svegamnogim „mladim“ momcima koji su, za ovupriliku prvi put, došli iz različitih bratovština uGlavnu kuću Zajednice u Saluzzu. Njezin životnam pokazuje ljepotu življenja života u punini,život koji ne može zadržati sve te dobivene mi-losti za sebe. Rekla nam je uz mali napor, ali s

U „Godini vjere“rođendan Majke Elvire,

koji smo proslavili okupljeni iz različitiheuropskih zemalja, za nas zajedničare

bio je prigoda da razmislimo o dragocjenom daru vjere, malom,

ali moćnom sjemenu, koje je, ako ga prihvatimo s radošću,

sposobno iznjedriti obilne i trajne plodove

Sjećam se trenutka u kojem smo Tomislav –moj suprug – i ja otišli kod Majke Elvire dajoj kažemo našu želju da se vjenčamo i daprimimo njezin blagoslov. Ona nam jerekla:“ Dobro, ali ne zaboravite da više nistesami, niste više sami!“ Istina je, ja imamnjega i on ima mene, no vjerujem da je onamislila prije svega reći da je Bog između nas.Želimo ti zahvaliti Majko Elvira za tu velikuistinu: danas znamo da je između nas Bog ida će uvijek biti.

Mateja

mnogo svjetla u očima: „Gospodin želi da do-bro živimo, da radosno živimo. Dobro se trebaširiti prema svima, ne samo nama. Zasučimorukave! Gospodin će nam reći: 'Dao sam ti ovajdar, onaj dar, pa još jedan, a ti, što si s njimaučinio?' Ne zadržavajmo dobro samo za sebe,dajmo ga svima!“ U danu koji smo provelizajedno izmjenjivali su se radost, klicanja, mo-litve i aplauzi, da bismo izrazili zahvalnost Bo-gu za dar njezina života koji nam nastavlja da-vati, danas bez mnogo riječi, ali s puno srca.Kao i u svakoj obitelji, majčin rođendan uvijekje trenutak zajedništva i slavlja za djecu, pa

B

Djecarođena iz

Vjere

kronikaobiteljikronika obitelji

09-cdf4 compleanno_Cronaca di famiglia 2013.03.21 11:44 Page 34

Uskrsnuće 35

tako i za nas, rođendan one koju je Bog izabraokao skut u kojem je počela ta velika lijepa pri-povijest koje smo i mi dio. U „Godini vjere“ posebno smo zahvalili Go-spodinu za taj dar, jer bi život Majke Elvire bezvjere bio kao i mnogi drugi. Umjesto toga, vje-ra koja živi u njezinu srcu učinila ju je poseb-nim Božjim darom za nas. Možemo to proma-trati, tako je očigledno, da kada život odgovori„da“ Božjem obećanju, postaje plodan život.Koliko djece rađa vjera! Koliko djece rađa lju-

bav! S povje-renjem odgovo-riti Gospodinučini tvoj životdarom za sve,šalje te na put,diže te na noge,budi Božje daro-ve u tebi. Danikoji nas za ovuprigodu oku-pljaju sve zajed-no iz različitihdijelova Europeo b i l j e ž a v a j usvake godinepočetak zajed-ničarskog puta;otkriće su jednog

od „stupova“ naše karizme. Iako smo pristigliiz različitih stvarnosti i zemalja, koračamo uzajedničkoj molitvi, katehezama i vjeri. Završivši „Godinu pravog prijateljstva“ zako-račili smo u „Godinu vjere“, prema naputku

Svetog Oca za čitavu Crkvu. Ove godine, dakle,nismo mi izabrali temu, nego nam ju je odredi-la Majka Crkva: tako ćemo biti ujedinjeni nesamo među nama, nego ćemo biti ujedinjeni scijelom Crkvom u svijetu. Posebno smo zah-valni Svetom Ocu za taj dar, jer danas znamoda je samo vjerapravo slavlje živo-ta. Bez vjere, a mismo to nažalostiskusili, čovjek iz-gubi smisao svogputa, izgubi se, či-ni zlo drugima isebi. „Blažena tikoja si povjerova-la“, rekao jeAnđeo Mariji:možemo to pono-viti za svakogčovjeka kroz po-vijest koji sepouzdao u BožjuRiječ. Blago na-ma, dakle, akoprihvatimo tomalo, ali jako sje-me koje je vjera i čuvamo ga da bi raslo i do-nijelo plod. Blažena ti Majko Elvira jer si povje-rovala Božjem obećanju te si mogla tako pro-matrati čuda koja On čini tamo gdje mu netkovelikodušno otvori vrata svog srca.

U posljednje vrijeme Majka Elvira ne govori mnogoriječima, ali kaže puno svojim životom. To je vjera

koju nam prenosi, ne više kroz kateheze, negosvojim gestama: njezina gesta da moli s namaKrunicu cijelo vrijeme na koljenima, njezinagesta da grli sve, s nogom koja je klimava i dru-gim poteškoćama... To su geste koje kažu: “Vje-rujem, vjerujem, vjerujem!“ Majko Elvira, hvalati jer i mi danas počinjemo, malo po maloživjeti vjeru; želimo živjeti vjeru! Ti znaš da tevolimo, hvala ti Elvira!

sestra Jennifer


09-cdf4 compleanno_Cronaca di famiglia 2013.03.21 11:44 Page 35

Papa nikada nije sam, to sam sada snažno iskusio. Papa pripada svimai tolike se osobe osjećaju njemu bliske. Primam mnoga pisama odutjecajnih ljudi – od državnih poglavara do onih religijskih, onih kojipredstavljaju svijet kulture itd., ali primam i mnoga pisma od običnihljudi koji mi pišu jednostavno, iz srca. Osjećam njihovu naklonost kojase rađa iz zajedništva s Kristom Isusom, u Crkvi. Te mi osobe ne pišuna način na koji se piše na primjer jednome princu ili jednomevelikanu kojega se ni ne poznaje. Pišu mi kao braća i sestre ili kaosinovi i kćeri, s osjećajem obiteljske povezanosti i naklonosti. Tu semože doista iskusiti što je Crkva – ne neka organizacija, ne religijskaili humanitarna udruga, već je živo tijelo, zajedništvo braće i sestara utijelu Isusa Krista, koje nas sve ujedinjuje. Iskusiti Crkvu na taj načinomogućuje gotovo rukom dotaći snagu njezine istine i njezine ljubavi,motiv je radosti, u vremenu kada mnogi govore o njezinu zalazu. Alipogledajmo kako je Crkva živa danas!

Benedikt XVI. - zadnja Opća audijencija, 27. veljače 2013.

GlaS

PaPe

Crkva je Živo Tijelo

HVALA SV

10-papa v8_La Voce del Papa 2013.03.21 11:48 Page 36

Saluzzo (CN), 12. veljače 2013.

Predragi Sveti Oče,

dopustite nam da se, nakon iznenađujućevijesti koju ste jučer objavili, pridružimonašim skromnim glasom cijelom zboruCrkve i svijeta, koji se oglasio sa svih strana.Želimo našim jednostavnim, ali iskrenim sr-cima biti uz Vaše očinsko srce, kako bismoVam jednostavno izrekli jedno veliko„HVALA“ za sve ono što ste nam darovaliovih godina i kako bismo Vam potvrdili daVas sada volimo, dopustite nam da tokažemo, još i više! Hvala, jer koliko je bilajaka volja Blaženog Ivana Pavla II. daustraje u svojoj misiji Vrhovnog poglavarado kraja, čak i pod teretom teškog križa,danas osjećamo da je jednako toliko velikaVaša poniznost jer slobodno izabire odstu-piti. To je velika odluka Pape, no iznadsvega čovjeka i kršćanina, iskreno poslušnavlastitoj savjesti, osvijetljenoj molitvom i vje-rom. Danas smo još više svjesni da je Crkvaiznad svega Kristova i da smo svi, a Vi prvi,ponizne sluge u vinogradu Gospodnjem.Hvala za ovu prekrasnu lekciju poniznosti islobode koja nas je s jedne strane ostavilana trenutak zbunjene, no s druge strane odnas traži još više vjere u sigurnost da Uskr-sli Gospodin vodi svoju Crkvu. Želimo živjeti ovaj trenutak kako ste nam Vipokazali, u veselom i vjernom prepuštanjuzagovoru Djevice Marije, da pomaže Crkvusvojom majčinskom dobrotom te da nas za-govara. Sveti Oče, sigurni smo da će tamogdje nas Vaše fizičke snage i Vaša riječ višeneće moći doseći, Vaša molitva i Vaš zago-vor za sve nas i dalje nastaviti dopirati donas, plodniji nego ikada. Zbog toga, još jed-nom, beskrajno Vam hvala za sve!

VOLIMO VAS JOŠ VIŠE!

VETI OČE

«Znao sam oduvijek da barka Crkve

nije moja niti naša, već njegova. agospodin neće dopustiti da ona

potone; on njome upravlja, naravno

uZ pomoć ljudi koje je iZabrao, jer je

tako želio. to je činjeniCa koju ništa

ne može Zasjeniti. upravo Zato moje je

srCe danas puno Zahvalnosti bogu jer

nikad nije učinio da čitavoj Crkvi i

meni samom ponestane njegove

potpore, njegova svjetla i ljubavi.»


Ožujak 201338

Ulilo mi je nadu kada je Papa podsjetio:„Velik je teret onaj koji Bog traži da no-sim, ali na tvoju Riječ bacit ću mreže, si-gurno ćeš me voditi, pa i sa svim mojimslabostima“. Ovom mi je rečenicompokazao kako se suočiti s poteškoćama,oslanjajući se uvijek na Božju pomoć.

Martina

Njegova mi se audijencija učinila podjelom iz srca o ono-me što živi i što je živio u ovim godinama pontifikata:poput prijatelja koji se obraća prijateljima s povjerenjem.To je bio moj prvi dojam. Na kraju svi smo mislili da ćeproći između nas, no on je otišao: na trenutak nad Tr-gom se nadvila tišina, ali i u tome sam vidjela njego-vu poniznost. Zahvaljujem Isusu što me pozvao u jed-nu Zajednicu koja voli Crkvu i Papu i koja mi omogućujeda živim ova živa iskustva Crkve!

sestra Claudia

Bilo je dirljivo vidjeti toliko mnogo ljudi pristiglih s različi-tih strana, potaknutih gestom našeg Pape, njegovim riječi-ma i njegovom očinskom nježnošću. Osjetila sam, upravokako je rekao Sveti Otac, snagu i zajedništvo ne jedne in-stitucije, već žive Crkve, Crkve koja se bori, pati i nada zajed-no sa svojim pastirom i koja se s vjerom povjerava u rukeOnomu koji je istinski i jedini gospodar. Hvala, Oče Bene-dikte, jer si ispunio naše srce riječima nade i zahvalnosti, hva-la jer si nas podučio kako se u poniznosti i istini pred Bo-gom hrabro živi vlastita vjera.

Barbara

Upravo u ovoj Godini Vjere naš Papa,sada već emeritus, održao nam jenajljepšu katehezu, ne riječima, već dje-lom: na neki način obvezuje, ne samoCrkvu već i svakoga od nas ponaosob,na korak naprijed u vjeri u Boga. Vjeri dane ostajemo sami u Petrovoj barci, već daje Gospodin taj koji je vodi i koji njomeupravlja. Hvala ti Benedikte XVI. jer ni-smo ostali „bez“ Pape. Ti ćeš, u molitvi,uvijek biti s nama!

don Michel

Zahvaljujem Zajednici jer sam upoznalai zavoljela Papu i u Njemu otkrila Pasti-ra, poniznog i dobrog, koji nas mnogovoli! Na zadnjoj audijenciji je rekao kakoje, kada je bio izabran za Papu, upitaoGospodina: “Što točno tražiš od mene?“,a potom mu odgovorio: “Isuse, ako ti totražiš, na Tvoju Riječ bacit ću mreže!“ Tajme se odgovor jako dojmio. On sepovjerio i Isus ga nikada nije napustio. Toje ono što i ja proživljavam danas: Isus jetražio da Ga slijedim, a ja otkrivam da jeOn taj koji u meni vrši svoju volju, una-toč svim mojim slabostima. Nisam višesamo ja i upravo zbog toga nisam i nika-da više neću biti sama!

Anna


Uskrsnuće 39

SUSreTi S

BeNeDikToM Xvi

listopad 2009. – Xi redovito

zasjedanje biskupske sinode

o euharistiji

13. lipnja 2007. - opća audijencija

«Mnogo puta saM susrela papu Benedikta

i uvijek BisMo se uhvatili za ruke,pogledali se intenzivno u oči te govorili

u tišini srca, s puno prijateljstva.jako ga želiM ponovno susresti,sigurna saM da ćeMo se susresti!

ispunja Me nježnošću gledati ga i slušati

ga, jer je to čovjek doBar i ponizan.ne osjećaM da više nije papa,

i dalje je s naMa!»Majka elvira

16. listopada 2009. - dekret o priznanju

zajednice cenacolo kao međunarodnog

udruženja vjernika

4. listopada 2012. - pastoralni posjet loretu

prigodom 50. obljetnice putovanja ivana XXiii


Ožujak 201340

Priča svakoga od nas je da smo ušli u Za-jednicu neodgovorni, bježali smo od odgovor-

nosti prema sebi, prema bližnjima i općenito premaživotu. Ulaskom u Zajednicu prvo što trebaš naučitije truditi se na poslu; bio to rad u vrtu, čišćenjedoma ili u praonici rublja. U našoj Zajednici dan jeispunjen malim poslovima, a svaki ima svoju svrhui smisao, preko kojih se učimo poslušnosti, poniz-nosti, i iznad svega izgrađujemo iskreno i pravo pri-jateljstvo sa bližnjima. Ljestvica odgovornosti uZajednici počinje s mjestom gdje se ostavljaju cipele,pa poslije čistiš okućnicu i s vremenom dolaze većeobaveze kao npr. kuhinja, štala, pekarnica, stolarija,zidarstvo, briga o ostavi za hranu... Svaka odgovor-nost se prenosi s jedne generacije na drugu, tako daoni koji trenutno rade neki posao istovremeno učeone koji će ga raditi poslije njih. Edukacija u Zajed-nici ne odnosi se samo na poslove, nego i na među-ljudske odnose i odgoj za obitelj i altruizam. Takonakon nekog vremena provedenog u Zajednici, kadadostigneš određenu zrelost, dolazi na red najljepšaali i najodgovornija zadaća u Zajednici, a to je uloga„Anđela čuvara“, gdje više nisi odgovoran za nekiposao nego za čovjeka, brinući se o njemu 24 satana dan. Obaveza je to koja te uči strpljenju, nauči tedarivati ljubav drugome, budi u tebi volju i želju danekoga uputiš na pravi put, kao što je to netko na-pravio za tebe. Nakon nekog dužeg perioda dolazi iobaveza u kojoj radiš u uredu, gdje se brineš za or-ganizaciju na razini cijele bratovštine, odlaziš u ku-povinu potrebnih stvari za kuću i sl. Preko poslova i

MAJO, ŠTO NAM MOŽEŠ REĆI O SVOJIMISKUSTVIMA U KUHINJI?MAJA: Prvi put sam postala kuharicom u bra-tovštini u Saviglianu. Kad sam ušla u kuhi-nju izgubila sam sigurnost, jer je to bio jedansasvim nepoznat teritorij. Morala sam početiod nule jer nisam ništa znala raditi. Straho-vala sam kako će ostale sestre procjenjivatimoje kuhanje. S vremenom sam svladalaosnove kuhanja, no radila sam sve dosta me-hanički. Tek drugi put kad sam bila kuharica,u drugoj bratovštini, počela sam osjećati dapreko kuhanja mogu prenijeti svoju ljubavdrugima. Uz to sam počela doživljavati Božjuprovidnost na najrazličitije načine. Primjerice,u zadnje vrijeme nije bilo mlijeka, koje običnodolazi iz dvorca u Vrbovcu. Počeli smo raditičaj za doručak, a meni osobno čaj za doručaknije baš najomiljeniji napitak. No nakon ne-koliko dana stigla je litra mlijeka iz Provid-nosti, što se inače nikad ne događa, obično je

mljeko dolazilo samo iznašeg

Evo što mladi iz Zajednice kažu o

12-Rad kao Dar_Kuhinja 2013.03.21 11:53 Page 40

Uskrsnuće 41

oba-veza naučimo cije-

niti male stvari i izgrađujemosebe i svoj karakter, pronalazeći ponovno iz-

gubljeno povjerenje u sebe i druge. U ovom brojuUskrsnuća predstavit ćemo rad u kuhinji, koja je uzkapelu, prema riječima Majke Elvire, središnje mje-sto svake bratovštine. Naime, ta dva mjesta izvor suduhovne i tjelesne hrane te im se stoga posvećujevelika pažnja. Kako naša duhovna hrana treba bitibrižljivo pripremljena, tako treba i ona tjelesna. Re-dovna molitva i redovna prehrana dva su lica istemedalje. Ako jedno od toga dvoje nedostaje, našživot se gasi. Površan odnos s Bogom je poput du-hovnog fastfooda: naizgled je sve u redu, a zapravoto je jedna velika šarena fasada iza koje se skrivajuopasnosti za naše duhovno i tjelesno zdravlje. Stogase pri izboru kuhara uvijek dobro savjetuje, i nastojise odabrati onoga koji će taj posao obavljati kvalite-tno. No to ne znači da će biti odabran onaj koji većzna kuhati. Naprotiv, puno puta je obrnuto: odaberese onaj koji nema nikakvih kuharskih znanja! Radise o tome da cilj posla u Zajednici nije samo da senešto napravi i da se zaustavi na tome. Cilj je izgra-dnja čovjeka kao osobe, njegovih sposobnosti, nje-govih darova, njegovog karaktera. Cilj je pomoćimladom čovjeku da otkrije sposobnost darivanjasamog sebe, ljepotu truda za druge, sposobnost or-ganizacije. Ima li što ljepše nego kad se braća i se-stre okupe u blagovaonici u 12 sati, nakon napornogjutarnjeg rada, i ti im serviraš ukusno pripremljenručak? Kroz posao se otkriva ljepota života, uči se za-jedništvu i odgovornosti.

dvorca u Vrbovcu. Potom je došla još jednalitra, pa još jedna. Nakon nekoliko imale smodovoljno mlijeka za jedan doručak! I tako danza danom, litra s jedne strane, dvije s druge,tijekom dva mjeseca nismo niti jedan dan bilibez mlijeka za doručak, sve dok nije ponovopočelo pristizati iz dvorca.

KOLIKO MISLIŠ DA ĆE TI ISKUSTVOKUHINJE POMOĆI U BUDUĆNOSTI?MAJA: Sigurno je za jednu ženu lijepo znatikuhati i to s ljubavlju. Meni je kuhanje za se-stre postalo trenutkom kreativnosti, jer osje-ćam da se preko kuhanja mogu izraziti. Možda to nitko i ne primijeti, ali ja sam nakraju dana sretna, znajući koliko sam truda iljubavi stavila u sve to.

IMA LI NEKO JELO KOJE POSEBNO IRADO KUHAŠ?MAJA: Joj, kad uđem u taj svijet počnem punotoga izmišljati, jako mi se sviđaraditi

Kuhinja

žu o svojim kuharskim iskustvima


Ožujak 201342

slatkiše, kolače, torte, to je moje područje nakojem uvijek pokušavam nešto novo učiniti.

JESI LI NAPRAVILA NEKI KOLAČ U ZADNJE VRIJEME?MAJA: U zadnje vrijeme sam više nastojala nau-čiti druge vještinama spravljanja kolača, takoda su u zadnje vrijeme bili uglavnom drugi kojisu to radili, ali ja sam uvijek blizu.

IMA LI JOŠ NEŠTO ŠTO BI NAGLASILA?Jedna lijepa stvar koju sam naučila u kuhinji jeodnos prema sestrama koje prođu kroz kuhinju,primjerice dođu po čašu vode. Kao kuharica tre-bam se potruditi da se osjete ugodno, da raz-mijenim koju riječ s njima, a ne da samzauzeta isključivo poslom i svojim brigama.

ANA, ŠTO TI MOŽEŠ KAZATI O SVOJIM ISKUSTVIMA U KUHINJI?ANA: Bila sam jako sretna kada sam čula daću ući u kuhinju, jer oduvijek sam htjela nau-čiti kuhati. Znala sam i prije neke osnovnestvari, skuhati krumpir, meso ali nikada nisambila kuharica u pravom smislu riječi. Kada samušla u kuhinju bilo mi je jako teško, ne samozbog toga što nisam puno znala, nego i zato jerje bilo 18 cura u kući a do 12 sati ručak je tre-bao biti spreman. Imala sam puno strahova: daneće biti gotovo na vrijeme, da će izgorjeti, daneće biti dobro, bilo mi je jako bitno što drugimisle, puno sam ovisila o tome. Period u kuhi-nji je za mene bio težak ali opet mi se sviđalo.

Bratovštine u Zajednici Cenacolo broje uprosjeku od 10 do 30 braće ili sestara. U

njima je obično jedan kuhar, dok su u onimavećima, poput Vrbovca, Međugorja i Saluzza,obično dva. Uz kuhara postoji i tzv. dispen-siere. Riječ dolazi od talijanskog dispensa, štoznači smočnica. On također ima važnuulogu, jer se brine za skladištenje i potrošnjuhrane, kako one koja se proizvodi sa vlastitihpolja i štala, tako i one koja dolazi iz provid-nosti. „Dispensiere“ kuharima slaže svakod-nevni jelovnik. Jelovnik ovisi o tome što jeod providnosti stiglo smočnicu, čega ima uvrtu, kakva je situacija s mesom, mlijekom,sirom i jajima iz štale, koje je doba godine, jeli se u bratovštini intenzivno fizički radi,poput rada u šumi ili zidarstva, ili su posloviuglavnom u radionicama, poput oslikavanjakeramike i održavanja kuće.


Uskrsnuće 43

IMA LI NEKI DOGAĐAJ KOJI TI JE OSTAO U SJEĆANJU?Sjećam se, bila sam tek mjesec dana u kuhinji,kad je bila došla mama od jednog brata kodnas na ručak, a bili su još neki gosti iz drugihbratovština. Taj dan trebala sam napraviti mu-saku. Međutim, nikada nisam radila musaku inisam dobro narezala krumpir. Uglavnom, biloje 11 sati, došla mi je dispensijera i promijenilami je cijeli jelovnik, jer se musaka s tim krum-pirom nije mogla napraviti. U 12 sati je bio ručak, a već u 13 daljnji pro-gram, dakle odgoda nije dolazila u obzir. Skorosam počela plakati od muke, nisam znala štoću. No shvatila sam da nema ništa od plaka-nja nego da se moram pokrenuti, jer ručak trebabiti serviran u 12 sati. Sabrala sam se i reklasi: „Što bude bit' će, napraviti ću što mogu“. Tajručak nije bio baš najbolji, krumpire sam nakraju ispekla normalno, nisu baš ispali kakotreba. Bilo mi je dosta neugodno, no sve to mije pomoglo da se oslobodim bojazni što tkomisli o meni, kako me tko vidi. Inače u tom raz-doblju sam se oslobodila dosta strahova. Od tada se trudim sve što radim napraviti naj-bolje što mogu, nekad uspijem, nekad i pogrije-šim. Kuhinja mi je pomogla osloboditi se odstraha što drugi misle o meni. Nekad je posri-jedi moja pogreška, nekad su posrijedi različitipogledi i ukusi. Ne možeš svima ugoditi: štoljudi misle neka misle, uvijek će netko biti za-dovoljan a netko neće. Važno je da ja dam ma-ksimum od sebe i to mi pruža osjećajzadovoljstva.

U Zajednici je doručak ujutro oko 7,30sati, potom slijedi užina oko 10 sati, te

ručak u 12 sati. Popodnevna užina je u 17sati, a večera oko 19,30 sati. Za doručak sinajčešće pripremimo bijelu kavu ili kakao,kruh s marmeladom, ponekad maslacem,medom ili panetone, peciva. Za ručak zaprvo jelo napravimo neku od uobičajenihtalijanskih tjestenina, poput pasta aglio-olio, pasta a pestogenovese, klasična pastarossa, pasta alle zucchine, pasta al tonno…ljeti je omiljena pasta fredda, a zimi pasta alforno. Potom slijedi glavno jelo, najčešćemeso s povrćem, salata te na kraju kava,često s nekom slasticom. U blagdanske daneobičaj je pripremiti neki specijalitet, ovisnoo znanjima momaka i djevojaka. To mogubiti slavonska sarma, dalmatinska pašti-cada, bosanski burek, slovački halušky, sje-vernoafrički kus kus, talijanski njoki, nekifrancuski specijalitet, a bude tu i egzotičnihjela, ako je među nama netko iz Koreje iliIndije. Večera je lagana, najprije juha apotom za drugo jelo povrće sa sirom, nare-skom i slično, te čaj na kraju.


«Ljubiti je dopustiti siromašnima da vide naše manei otkriju sve o nama, da nas oslobode od nas samih i obuku

u odijelo novog srca, čistog, velikodušnog, iskrenog»(iz Pravila Života)

13-Misije_Missioni 2013.03.21 11:59 Page 44

Puno pozdrava svima! Evo nas:želimo vam reći par riječi o da-rovima koje nam je BožanskaProvidnost poklonila ovih po-sljednjih mjeseci. Otac Kvirindošao je provesti s nama nekovrijeme, svećenik iz Češke Re-publike, prijatelj Zajednice i mi-sija. Njegova dolazak bio je zai-sta veliki dar: mogli smo svakidan sudjelovati na Svetoj Misi,a djeca su bila vrlo zadovoljna snjim. Između različitih liturgij-skih slavlja Otac je blagoslovionaše kuće i shvatili smo da titrenutci pomažu djeci otkriti lje-potu naše vjere. Naš Advent bioje zaista lijep: svatko je imaoobaviti neki zadatak i tako su svisudjelovali u pripremi za velikoBožićno slavlje. Malo po malo,između zvijezda, grada Jeruzale-ma i jaslica, naša kapela sepreobrazila da bi mogla prihva-titi Isusa, najveći dar! Djeca suse, raspitivala i kao spužve susve registrirala u svom srcu, akad bi prošlo malo vremena,nastavljala sve prepričavati. Uprosincu i siječnju predstavilismo “Pastiricu”: ovdje se takozovu naše “Žive Jaslice”. To jelijep i jednostavan trenutak gdjese djeca mogu potruditi za dru-ge, od najmanjeg (dijete Isusimao je tri mjeseca) do naj-većeg, Emanuela, koji ima 22godine! Na kraju predstaveupriličeno je slavlje uz meksičkuhranu, prije svega “tamale”.

Tom prilikom uvijek dođe mno-go ljudi, neki su već godinamanaši prijatelji. U ovom razdobljuimamo četrdesetak djece, međukojima je šest djevojčica. Djecakoja imaju šest godina i višepohađaju lokalne škole. Onadjeca od tri do šest godina s na-ma su u vrtiću, koji se zove“Mater Nene”. Tri časne sestre,Maria Pia, Daniela i Susan,zajedno s tetom Pascale, po-mažu djeci razviti njihove daro-ve. Imamo dar učiti našu djecuvoljeti i poštivati život od samogpočetka! Radimo jednostavneumjetničke radove, tjelesni od-goj, poznavanje svijeta, mate-matiku i vjeronauk. Obogaćuje-mo jedni druge. Oni su istinskiučitelji, koji nas uče ljubiti.Nekaod naše djece i adolescenata sposebnim potrebama idu u ško-lu; zahvaljujući njihovim učitelji-ma, koji im posvećuju vrijeme iimaju strpljenja, učinili su oči-gledne pomake. ZahvaljujemoBožanskoj Providnosti koja namje poklonila prekrasno mjestona kojemu, između zelenih liva-da i visokih stabala, naša djecamogu trčati i živjeti spokojnimživotom. Lijepo je moći živjetizajedno, kao prava kršćanskaobitelj, pa i trenutke molitve: vi-dimo da je dar biti ispred Isusa,kako za njih tako i za nas. SamoOn ozdravlja, oslobađa, otvarasrca za opraštanje i ponovnipočetak. Začuđuje nas koliko

U ŠKOLI “MALENIH”

Na početku Zajednice često sam čula ove riječi: “Ostani u miru”, “Negubi mir”, koje često i danas odjekuju u mom srcu. Tako sam neki dan,kad mi je jedno dijete, svo ponosno, pokazalo što ima u džepu, ostala otvorenih usta: otvo-rilo je džep i - glava zmije, dugačke, šarene i prilično velike izviri iz džepa! “Moj Bože -pomislila sam - Maria Pia, ako vidi da ti se gadi, gotovo je! Mir, mir, mir!“ Rekla sam mu:”Ne bi li ju htio odnijeti na vjeronauk, a poslije u školu?“, a dijete: “Da, da, da!” Korak pokorak, stavili smo zmiju u staklenu teglu, a onda, jer nije imala zraka u jednu kutiju s ru-pama, odnijeli smo ju na vjeronauk…I na kraju me dijete pogledalo začuđeno i zahvalnošto sam izabrala to rješenje i reklo mi: “Mislim da je to odlična ideja! Idemo svi na rijekupustiti ju na slobodu!” Evo ta mala iskustva zajedno proživljena pomažu mi da izgradim,ciglu po ciglu, kuću prijateljstva i povjerenja.

sestra Maria Pia


Živjeti u misiji je kao gledati se u jedno milosrdno ogledalo.Bila sam tako šokirana gledajuću svu tamu koja je izlazila izmene, da se sjećam kako sam nakon mjesec dana pitala nebi li bilo bolje promijeniti grupu djece, nakon što sam učinilapreviše grešaka s njima: no druga teta, smijući se, izjavila mi

je, duboko sigurna, da djeca imaju veliku sposob-nost opraštanja. Istina je! Katkad sam promatralakako djeca u sekundi prepoznaju kad se “opustim”nakon trenutka napetosti i odmah me pitaju da po-novim lijepe trenutke igre od prije, kao da bi željelareći: “Kako je lijepo da si se vratila!” Puno puta samse stidjela pred njihovim milosrđem i bilo mi je teškoprihvatiti ga, ali polako idem naprijed, djeca mi po-mažu da se više prihvatim i da se ne bojim gledati seu njihovu dragocjenom ogledalu.”

Pascale

U Meksiku sam godinui pol i uz djecu učim lju-biti i služiti. Puno putami je teško jer plodovikoje bih htio odmahpokažu se često teknakon dosta vre-mena. Djeca imajusvoje vrijeme! Danassam zadovoljan: svegodine koje samčekao da dođemovdje donose plod.

Pavol

Danas se osjećam bo-gato i sretno što samovdje, jer sam prekodjece shvatio puno st-vari i ozdravio mnogesvoje rane iz prošlosti.Postoji puno prelijepihtrenutaka, ali i teških: toje stvarnost, ali nepožalim ni minutu štoživim s njima.

Tibor

Providnosti dolazi u ovo po-sljednje vrijeme i tako doživlja-vamo radost što ju možemopodijeliti s onima koji imajumanje od nas. Nema veće ra-dosti nego vidjeti dijete koje jedošlo tužno i nepovjerljivokako ti pruža ruku. Želimo vamzahvaliti za vaše prijateljstvo isve molitve. Čekamo vas uMeksiku! Djevica iz Guadalupeneka vas sve blagoslovi!


Uskrsnuće 47

Djeca odmah vide i osjete kad činim stvari s ljubavlju, akada, naprotiv, činim nešto jer moram to činiti, jer to takotreba. Djeca su uvijek spremna i vrlo otvorena da mi po-mognu kad vide da sam zadovoljan i da se trudim oko st-vari koje radim. U toj prijateljskoj atmosferi odmahnaučimo na koji način nešto činiti i činimo to dobro. Tolikoje stvari koje se trebaju učiniti tijekom dana da nema mje-sta gubiti vrijeme u ambicijama, u gledanju što je moje, ašto tvoje. Osjećam da jedino što zaista vrijedi i što me činisretnim su stvari koje radim sa srcem. Iskusio sam, naučioda pet minuta proživljenih sada, u ljubavi, s djecom, vrijedeviše nego jedan slobodan dan!Adrian

Vrata koja su mi djeca širom otvorila su vrata milosrđa. Živim s djevojčicamaod dvije do pet godina i čudim se gledajući ih dok se igraju: počnu dobro,onda se posvađaju oko igračke, ponekad im spontano dođe da ju poklone,

jedna popusti, potom se druga povrijedi, a treća ju idetješiti, jedna padne, a druga joj pruži ruku da ju podi-gne… a još imaju pelene!!! Tre-bala bih biti ja ta koja više dajeprimjer, ali su oni na prvom mje-stu, kao da mi kažu:” “Teta,uvijek treba ponovo početi, bo-riti se, ustati se i napuniti sesnagom da bismo mogli ići na-prijed, gdje te Isus želi odve-sti. Nikada se nemoj umoriti!”

Sandra

Djeca su me naučila da ljubiti znači poznavati. Prvi put kad sam bila smalom grupom od šestero djece stare četiri – pet godina, provocirali su me

na sve načine: nitko nije slušao, svi su trčalikuda su htjeli, a zatim su činili sve moguće ne-podopštine, prije svega upravo ono što se nijesmjelo raditi! No, proživljavati zajedno s njimaradosti i patnje svakoga dana pomoglo nam jeda se bolje upoznamo da bismo mogli otvoritivrata prijateljstva i ljubavi. Danas smo zajednou vrtiću gdje imam mogućnost učiti ih kroz umjet-nost razvijati kreativnost. Ali više od poštovanjakoje imaju prema meni kao učiteljici, volim spon-tane trenutke prijateljstva u kojima mi trče u su-sret, da mi kažu neku svoju jednostavnu vijest,srcem punim radosti i novih iskustava!

sestra Daniela


U Šarengradu je 23. ožujka 2013. obilježenDan kuće. Točno prije 11 godina osnovana

je ta bratovština na krajnjem istokuHrvatske, na obalama Dunava. Na

prigodnu slavlju sudjelovali su brojniroditelji i prijatelji Zajednice iz Slavonije i cijele Hrvatske

te susjednih zemalja. Također je uOsijeku otvoren novi pastoralnicentar u župi Preslavna Imena

Marijina u Donjem Gradu, gdje seodržavaju naši pripremni susreti.

Oko 180 mladih misionara „Služitelja iz

ljubavi“, onih koji dobrovoljno odlučuju

ostati duže vrijeme u Zajednici i služiti u

mnogim bratovštinama diljem Europe,

okupili su se u samostanu Certosa di

Pesio u Maritimnim Alpama da bi

u tjedan dana tišine, molitve i

razmatranja prikupili snage za daljnji

rad i služenje u svojim bratovštinama.

Bili su to dani bogati Božjom milošću,

ispunjeni svjetlom koje rasvjetljuje

savjest i oslobađa skrivene

potencijale svakog od nas.

Ožujak 201348

Dan kuće u Šarengradu

Susret „Služitelja iz ljubavi “

14-News_Cenacolo News 2013.03.21 12:31 Page 44

Uskrsnuće 49

Dana 6. i 7. travnja 2013. u sportskoj dvoranisrednje škole u Vrbovcu biti će održan

dvodnevni proljetni susret članova Zajednice.Na rasporedu su svjedočanstva, Euharistijsko

klanjanje, Sv. misa, kateheze, pjesme, ples ipredstave momaka i djevojaka te naših

roditelja. Na slavlju će biti prisutan velik brojmladih i njihovih roditelja te brojnih prijateljai članova naše Zajednice, stoga pozivamo i vas

da nam se pridružite!

Proljetni susret u Vrbovcu06. i 07. travnja 2013.

Dvodnevni susret i druženje

u sportskoj dvorani srednje škole - Vrbovec

Subota, 06. travnja 2013.

09:00 Prihvat gostiju10:00 Molitva sv. Krunice

11:00 Sv. Misa - msgr. Vjekoslav Huzjak,

biskup bjelovarski-križevački

12:30 Ručak14:30 Krunica Božanskog Milosrđa

15:00 Popodnevni program: kateheza,

scenski nastupi, svjedočanstva

18:00 Večera 20:00 Euharistijsko klanjanje

Nedjelja, 07. travnja 2013.

09:00 Prihvat gostiju09:30 Molitva sv. Krunice

10:00 Kateheza11:00 Misa - don Ivan12:30 Ručak14:00 Popodnevni program

Završni pozdravi

Zajednica Cenacolo

Kristina i Hrvoje

Irene i Fabrizio

Cristina i Mirza

Bruna i Damir

Monika i Daniele

Maja i Roberto

Janka i Martin

14-News_Cenacolo News 2013.03.21 12:33 Page 45

Naše bratovštine u Vrbovcu i Varaždinuimaju vrlo zanimljive kreativne radionice.

U njima osmišljavamo i izrađujemo razne rukotvorine, od kojih se posebno ističu predmeti odkeramike. Radimo ih i po narudžbi kao uspomenu

na sakrament vjenčanja, prve pričesti i krizme!

Misionarski križeviŽivih su i veselih boja, s ispisanim nazi-vima životnih vrijednostima kojimatežimo: vjera, molitva, mir, radost... Dok ih izrađujemo, rado se prisjećamodalekih zemalja i naših prijatelja misio-nara koji u njima djeluju…

Keramičke kruniceSu vrlo dragocjene jer je svako zrnopriča za sebe; svako je posebno i s posebnom pažnjom ručno oblikovano…

NOVO!

Zajednice Cenacolo

Keramičke pločice u obliku crijepova Simboliziraju svakog od nas,podsjećajući nas da zajedni-čki tvorimo i gradimo Crkvu.Oslikavamo ih živim, rado-snim bojama, a na njima senalazi prigodan crtež ilicitat iz Svetog pisma.

15 - Reklame_cop 2013.03.21 12:37 Page 55

“Uskrsnuće” izlazi tromjesečno i besplatno ga šaljemo svima koji to žele. U svakom se trenutku potpuno besplatno možete upisati ili ispisati s liste za dobivanje časopisa, pišući na:

Udruga “San Lorenzo” Zajednica Cenacolo - za redakciju “Uskrsnuća”Dvorac Lovrečina Grad, Kučari 1, 10340 Vrbovec

ili putem e-maila na: [email protected]

Majka Elvira (kateheze)

Zrake svjetlosti (iz srca majke Elvire)

Nada koja seponovo rađa

(život u Zajednici)

Bojanke zadjecu

(Osnovne kr-šćanske molitve s

ilustracijama)

Molitvenik(Knjižica s molitvamanamijenjena ljudima kojiprate naš pokret)

BIBLIJSKI MJUZIKLI

Ne bojte se!

Vjerujem

Povratak rasipnog sina

SVJEDOČANSTVA

Svjedočimo Svjetlo

Ljubav će sei vjernost sastati

(Svjedočanstvo majke Elvirena Međunarodnom kongresu

o Božanskom Milosrđu)

Što god vamrekne, učinite!

Aleluja, Isusje uskrsnuo!

Elvira(Kateheze majke Elviresa Festivala mladihu Međugorju 2005.)

(Pjesme u izvedbi djevojaka i mladića Zajednice Cenacolo)

• Žena: požrtvovnost u ljubavi• Dajmo mjesta Duhu Svetomu• Svjedočimo Svjetlo• Odgajati sebe da bi odgajali druge• Obitelj - kolijevka života• Dati život za prijatelje• Bog će providjeti

(Kateheze majke Elvire, sinkronizirane na hrvatski)

Knjige, DVD-e i CD-e možete naručiti putem telefona: 01 / 27 26 515

ili e-mail: [email protected]

NOVO!

NOVO!

NOVO!

Od osnutka do priznanja (knjiga o nastanku, razvoju,

putu i životu Zajednice)

NOVO!

NOVO!

15 - Reklame_cop 2013.03.21 12:38 Page 56

01-Naslovnica_cop 2013.03.20 20:31 Page 48

Documents

Uskrsnuće 60-2013