USTAVNI SUD CRNE GORE · 2018-09-18 · 1 USTAVNI SUD CRNE GORE U-I br. 27/15, 32/16 i 34/16 24. jul 2018. godine P o d g o r i c a Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik Dragoljub

1

USTAVNI SUD CRNE GORE U-I br. 27/15, 32/16 i 34/16 24. jul 2018. godine P o d g o r i c a

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik Dragoljub Drašković i sudije -

Milorad Gogić, Miodrag Iličković, Desanka Lopičić, Mevlida Muratović, Hamdija Šarkinović i Budimir Šćepanović, na osnovu odredaba člana 149. stav 1. tačka 1. Ustava Crne Gore, člana 49. tač. 2. i 5. i člana 60. Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (“Službeni list Crne Gore”, broj 11/15.), na sjednici od 24. jula 2018. godine, donio je

R J E Š E NJ E

I. NE PRIHVATAJU SE inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti

odredaba čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5. a Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR (“Službeni list Crne Gore”, br. 46/15. i 59/16.).

II. ODBACUJE SE zahtjev za izricanje privremene mjere o obustavi izvršenja radnji

koje su proistekle iz sprovođenja Zakona.

O b r a z l o ž e nj e

I1. „HYPO ALPE-ADRIA-BANK“ AD Podgorica i ADDIKO BANK” AD Podgorica, sa sjedištem u Podgorici, koje zastupa Nemanja Pavličić, advokat iz Podgorice, podnijele su inicijative: za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba čl. 1., 2., 3. i 4. Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR (“Službeni list Crne Gore”, broj 46/15.) i odredaba čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4.. 5. i 5. a Zakona o dopunama Zakona konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR (“Službeni list Crne Gore”, broj 59/16.) i „Heta Asset Resolution“ doo Podgorica, sa sjedištem u Podgorici, koju zastupa „Advokatska kancelarija Kalezić & Miranović“ Podgorica, inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4. i 5. Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR (“Službeni list Crne Gore”, br. 46/15. i 59/16.).

1.1. U inicijativi „HYPO ALPE-ADRIA-BANK“ A.D. Podgorica navedeno je: da su

osporene odredbe čl. 1., 2., 3. i 4. Zakona nesaglasne s odredbama čl. 8., 59., 139., 140. i 147. Ustava, jer su zakonom obuhvaćeni svi krediti koje su komercijalne banke odobrile klijentima u švajcarskim francima, uključujući i one koji su banke raskinule zbog nemogućnosti klijenata da ih plaćaju, čime se narušava sloboda preduzetništva i ravnopravnost banaka na tržištu Crne Gore; da su osporene odredbe nesaglasne i s odredbama člana 1168., člana 1169. stav 3. i člana 1170. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima; da osporena odredba člana 1. stav 2. Zakona ima povratno dejstvo, jer bez volje ugovornih strana uređuje njihove obaveze i što su tom odredbom redefinisani i krediti koji su prestali da postoje ispunjenjem ili otkazom ugovora i vraćeni u pravni život; da u postupku donošenja zakona nije utvrđen javni interes ili da donošenje zakona nije u

2

interesu većine građana i da ukupan nominalni iznos kredita odobrenih u ovoj valuti ne predstavlja veliku štetu u vidu imovine znatne vrijednosti; da su predmet zakonskog uređenja obligacioni odnosi, zaključeni slobodnom voljom; da je odredba člana 1. stav 3. Zakona neprecizna i da su osporene odredbe čl. 1., 2., 3. i 4. Zakona diskriminatorske, jer su dovele u nepovoljan položaj korisnike kredita koji su ih isplatili; da je prekršena zabrana narušavanja i ograničavanja slobode konkurencije i podsticanja monopolskog i dominantnog položaja na tržištu, zbog mogućnosti da banka, iako savjesna ugovorna strana, bude prinuđena da isplati razliku novo-obračunate obaveze korisnika kredita za završen (isplaćeni) kredit; da se postavlja pitanje primjene zakona u parničnim postupcima koji su u toku, kao i mogućnosti tužbi protiv banaka. Predlažu da Ustavni sud donese privremenu naredbu o zabrani obustave izvršenja radnji koje su proistekle iz Zakona čije su odredbe osporene, jer će za Banku nastupiti neotklonjive štetne posljedice.

1.1.1. U inicijativi “ADDIKO BANK” A.D. Podgorica, navedeno je: da su osporene

odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona u suprotnosti s odredbama čl. 8., 20., 59., 139., 140. i 147. Ustava, jer isključuju primjenu odredaba čl. 445. do 454. Zakona o obligacionim odnosima, koje se odnose na ugovore, odnose povjerilaca i dužnika i cesiju; da je osporenim odredbama Zakona narušena pravna sigurnost banke i trećih lica (na koja su ugovorom prenijeta potraživanja) jer su, redefinisanjem odnosa bez njihove volje i bez prava na pravni lijek, drastično oštećene i diskriminisane; da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona derogiran institut pravosnažnosti; da je odredbama čl. 3.a i 3.b Zakona propisan diskriminatorski odnos i selektivna primjena visine zakonske kamate za dužnike u docnji, jer se na ostale dužnike u docnji u Crnoj Gori primjenjuju odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate; da se utvrđivanjem obaveze za komercijalne banke i treća lica da, nakon obračuna kredita po ovom zakonu, vrate klijentu više uplaćeni iznos, zadire u ekonomsku sigurnost i prava i slobode pravnih subjekata, iz člana 139. Ustava; da se primjenom ove kamatne stope direktno krše osnovna načela obligacionog prava, propisana odredbama čl. 1., 2., 3., 4., 6., 9., 10. i 13. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredbe čl. 1168. do 1171. istog Zakona, koje se odnose na ugovor o kreditu; da se osporena odredba člana 3.b stav 6. Zakona kosi sa Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju; da se odredbom člana 4. Zakona nameće obaveza Centralnoj banci Crne Gore da vrši nadzor nad primjenom ovog Zakona kod trećih lica, što je u suprotnosti sa Zakonom o Centralnoj banci Crne Gore; da su osporenim odredbama člana 5.a Zakona kao prekršaji utvrđene radnje, što nije u saglasnosti s odredbom člana 2. Zakona o prekršajima; da je osporenim odredbama Zakona narušena sloboda preduzetništva, iz odredbe člana 59. stav 1. Ustava i da ograničavanje te slobode nije utvrđeno u svrhu koja je dozvoljena odredbom stava 2. istog člana Ustava; da su osporenim odredbama Zakona redefinisani ugovori koji su prestali da postoje (već otplaćeni ili izvršeni prinudnom naplatom), što duboko zadire u ekonomska prava i slobode garantovane Ustavom; da se javnim interesom ne može opravdati ograničenje nametnuto poslovnim bankama i trećim licima, jer su korisnici uzimali kredite znajući u kojoj valuti ih uzimaju i sa kojom kamatom; da je zakonodavac narušio zabranu ograničavanja slobodne konkurencije i podsticanja monopolskog i dominantnog položaja, da se umiješao u sudske sporove i stavio na stranu korisnika kredita. Predlažu da Ustavni sud obustavi izvršenje radnji koje su proistekle iz osporenih odredaba Zakona, jer će podnosilac inicijative i treća lica pretrpjeti štetu koju nije moguće otkloniti.

3

1.1.2. U inicijativi „Heta Asset Resolution“ d.o.o. Podgorica navedeno je: da su osporene odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4. i 5. Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR nesaglasne s odredbama čl. 8., 10. i 147. Ustava, jer se zakonodavac umiješao u postojeće obligacione odnose i suspendovao slobodu ugovaranja; da su korisnici kredita sa valutnom klauzulom stavljeni u privilegovan položaj u odnosu na druge korisnike kreditakoji svoje obaveze nijesu vezali za valutnu klauzulu ili su iz nekih drugih razloga zapali u dužničku docnju, odnosno onemogućeni da servisiraju svoje ugovorom preuzete obaveze; da se Zakon odnosi samo na pojedine subjekte, da nema dejstvo erga omnes, da nema funkciju zaštite javnog interesa i da za posljedicu ima narušenu pravnu sigurnost učesnika u pravnom prometu; da je ovakvim propisivanjem prekršena zabrana retroaktivnog dejstva i da u postupku donošenja zakona nije utvrđen javni interes; da je zakonodavac povrijedio načelo vladavine prava i načelo podjele vlasti na zakodavnu, izvršnu i sudsku, jer se umiješao u vršenje sudske vlasti, odnosno, da je donošenjem zakona „presudio“ u velikom broju predmeta koji su sudovi imali ili imaju u radu. Predlažu da Ustavni sud obustavi izvršenje radnji koje su propisane osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4. i 5. Zakona.

1.2. Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 50. Poslovnika Ustavnog suda Crne

Gore1, radi racionalnosti i vođenja jedinstvenog postupka i odlučivanja, spojio podneske, jer se inicijativama osporavaju iste odredbe Zakona.

2. Vlada Crne Gore Ustavnom sudu nije dostavila mišljenje na navode iz inicijativa,

već kopiju Mišljenja, broj 08-194, od 2. marta 2015. godine, dostavljenog Skupštini Crne Gore na Predlog zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u eure EUR, koji su podnijeli poslanici. U Mišljenju je navedeno: da Predlog zakona ne rješava problem svih korisnika kredita sa valutnom klauzulom; da se bez osnova predlaže da dio negativnih efekata rasta kursa valute snosi država; da treba sagledati finansijske efekte uticaja zakonskih rješenja na klijente i banke; da se Predlogom Zakona klijenti ne dovode u položaj koji su imali drugi korisnici sličnih kredita u vrijeme zaključenja; da Zakon o obligacionim odnosima uređuje pravne situacije koje nastaju kao posljedica promjene okolnosti poslije zaključenja ugovora koje se nijesu mogle predvidjeti i koje otežavaju ili nanose pretjerano veliki gubitak za jednu ugovornu stranu, za čije je utvrđivanje nadležan sud i da Predlogom nijesu definisani rokovi za izjašnjavanje klijenata o novim uslovima i kakve posljedice ima nepotpisivanje ugovora pod novim uslovima.

3. Ustavni sud je utvrdio da je Zakon o konverziji kredita u švajcarskim francima

CHF u Eure EUR donijela Skupština Crne Gore 25. saziva, na devetoj sjednici prvog redovnog (proljećnjeg) zasijedanja u 2015. godini, dana 31. jula 2015. godine, na osnovu odredaba člana 82. stav 1 tačka 2 i Amandmana IV na Ustav Crne Gore. Zakon je objavljen u “Službenom listu Crne Gore”, broj 46/15.) a stupio je na snagu 22. avgusta 2015. godine. Od ukupno 6 članova tog zakona, inicijativom „HYPO ALPE-ADRIA-BANK“ AD Podgorica osporeno je pet članova (osim posljednjeg o stupanju na snagu). U toku postupka pred Ustavnim sudom Skupština Crne Gore 25. saziva, na četvrtoj sjednici vanrednog

1 “Službeni list Crne Gore”, broj 7/16.

4

zasijedanja u 2016. godini, dana 5. septembra 2016. godine, donijela je Zakon o dopunama Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR, koji je objavljen u “Službenom listu Crne Gore”, broj 59/16, a stupio je na snagu 23. septembra 2016. godine. Tim zakonom su dopunjene odredbe čl. 1., 2. i 5. i dodate nove odredbe čl. 3.a, 3.b i 5.a, zbog čega je je Ustavni sud cijenio ustavnost odredaba čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5. a Zakona.

4. Osporenim odredbama Zakona propisano je:

“Član 1.

Ovim zakonom se uređuje obaveza komercijalnih banaka, trećih lica kojima su komercijalne banke ustupile potraživanja po osnovu kredita (u daljem tekstu: treća lica) i korisnika kredita u vezi konverzije kredita ugovorenih u stranoj valuti - švajcarskim francima CHF.

Ovim zakonom obuhvaćeni su svi krediti koje su komercijalne banke odobrile klijentima u stranoj valuti - švajcarski franak CHF, uključujući i one koje su banke jednostrano raskinule zbog nemogućnosti plaćanja od strane klijenata, kao i potraživanja po osnovu kredita koje je komercijalna banka ustupila trećim licima i krediti koji su otplaćeni u redovnom postupku ili postupku prinudne naplate.

Osnov za konverziju kredita predstavlja iznos koji je klijent dobio u banci u trenutku zaključenja ugovora.

Član 2. Komercijalne banke davaoci kredita su dužni u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog

zakona, izvršiti konverziju svih kredita odobrenih u stranoj valuti švajcarskim francima - CHF, konvertovati u zvaničnu valutu koja se koristi u Crnoj Gori - Euro EUR po zvaničnom kursu koji je važio na dan sklapanja Ugovora, koji objavljuje Centralna banka Crne Gore.

Konverziju iz stava 1. ovog člana dužna su da izvrše i treća lica kojima su potraživanja ustupljena u skladu sa ovim zakonom.

Član 3. Komercijalne banke su dužne da nakon konverzije kredita u EUR eure, izvrše novi obračun kredita

sa uračunatom fiksnom kamatnom stopom od 8,2% na godišnjem nivou. Član 3.a

Komercijalne banke, odnosno treća lica dužni su da nakon konverzije kredita u eure EUR, izvrše novi obračun kredita, odnosno potraživanja sa uračunatom fiksnom kamatnom stopom od 8,2% na godišnjem nivou.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se i na kredite koji su u redovnom postupku ili prinudnom naplatom otplaćeni, pa se komercijalne banke, odnosno treća lica obavezuju da više uplaćeni iznos sredstava od obaveze utvrđene po ovom zakonu, vrate klijentu.

Pri izračunavanju iznosa duga po osnovu potraživanja iz ugovora koje su komercijalne banke jednostrano raskinule, uključujući i potraživanja ustupljena trećim licima, neće se primjenjivati odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni list RCG", broj 83/09.).

Član 3.b Za utvrđivanje iznosa potraživanja koja su ustupljena trećim licima po osnovu kredita koji se

konvertuju u skladu sa ovim zakonom (u daljem tekstu: dug), komercijalne banke koje su ustupile ova potraživanja dužne su da, za namjene obračuna duga i zaključenja odgovarajućeg ugovora, u roku od 15 radnih dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, za svako ustupljeno potraživanje dostave tim trećim licima sljedeće:

1) ugovor o kreditu, sa inicijalnim planom otplate za taj kredit; 2) podatak o iznosu odobrenog kredita u švajcarskim francima i iznosu u eurima utvrđenom u

skladu sa članom 2 stav 1 ovog zakona; 3) otplatni plan kredita za period na koji je kredit odobren, sačinjen korišćenjem nominalne kamatne

stope od 8,2% i primjenom složenog kamatnog računa i dekurzivnog načina obračuna;

5

4) podatak o ukupnim plaćanjima prema komercijalnoj banci po osnovu ugovora o kreditu, koja je korisnik kredita izvršio do dana ustupanja potraživanja, sa datumima i iznosima pojedinačnih izvršenih uplata.

Iznos duga se izračunava tako što se iznos neotplaćene glavnice iz otplatnog plana iz stava 1 tačka 3 ovog člana, po stanju na dan kada se vrši utvrđivanje duga, usklađuje za iznos razlike u vrijednosti svih novčanih priliva i odliva koji proizilaze iz ugovora o kreditu.

Za iznos duga, utvrđen u skladu sa stavom 2 ovog člana, treće lice je dužno da, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, korisniku kredita koji je ustupljen tom licu (u daljem tekstu: dužnik) ponudi odgovarajući ugovor o regulisanju duga i krajnjim rokom otplate koji ne može biti kraći od roka utvrđenog inicijalnim ugovorom o kreditu.

Ugovor o regulisanju duga ne smije da sadrži odredbe kojim se od dužnika zahtijevaju dodatna sredstva obezbjeđenja, naknada za izradu ugovora i druga slična plaćanja, niti se ugovorom, bez saglasnosti dužnika, mogu utvrđivati druga prava i obaveze kojima bi se dužnik stavljao u nepovoljniji položaj u odnosu na prava i obaveze koja je dužnik imao po osnovu inicijalnog ugovora o kreditu.

Dužnici su dužni da se, u roku od 60 dana od dana prijema predloga ugovora o regulisanju duga, izjasne o prihvatljivosti tog ugovora i da, u slučaju prihvatanja tog ugovora, zaključe sa trećim licem ugovor o regulisanju duga.

Treća lica su dužna da, od stupanja na snagu ovog zakona, obustave sve radnje koje se odnose na prinudno izvršenje radi namirenja potraživanja dužnika. Ukoliko dužnici, u roku od 60 dana od dana prijema predloga ugovora o regulisanju duga sa trećim licem, ne zaključe ovaj ugovor, postupak prinudnog izvršenja se može nastaviti.

Član 4. Komercijalne banke davaoci kredita dužni su u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovog

zakona, ponuditi korisnicima kredita nove ugovore o konverziji i reprogramu kredita, obračunate u EUR na osnovu ovog zakona.

Član 5. Nadzor nad primjenom ovog zakona ima Centralna banka Crne Gore. Bliže propise o nadzoru nad bankama i trećim licima propisaće Centralna banka Crne Gore u roku

od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Centralna banka Crne Gore je dužna da o nadzoru komercijalnih banaka u skladu sa ovim

zakonom dostavi poseban izvještaj Skupštini Crne Gore. Član 5.a

Novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 eura do 40.000,00 eura kazniće se za prekršaj komercijalna banka ili treće lice, ako:

1) ne izvrši novi obračun kredita, odnosno potraživanja (član 3a stav 1); 2) ne vrati više uplaćeni iznos sredstva od obaveze utvrđene po ovom zakonu po osnovu kredita

koji su u redovnom postupku ili prinudnom naplatom otplaćeni (član 3a stav 2); 3) u propisanom roku ne dostavi trećem licu podatke i dokumentaciju (član 3b stav 1); 4) u propisnom roku ne dostavi dužniku predlog ugovora o regulisanju duga (član 3b stav 3); 5) od stupanja na snagu ovog zakona, ne obustavi sve radnje koje se odnose na prinudno

izvršenje radi namirenja potraživanja dužnika (član 3b stav 6); Za prekršaj iz stava 1 ovog člana kazniće se i odgovorno lice u komercijalnoj banci ili trećem licu u iznosu od 2.000,00 eura do 4.000,00 eura.”

5. Ustavni sud je, nakon razmatranja sadržine osporenih odredaba čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5. a Zakona, ocijenio da nema osnova za pokretanje postupka za ocjenu njihove ustavnosti.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih

propisa:

6

Ustava Crne Gore: ”Član 1. stav 2.

Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.

Član 6. Crna Gora jemči i štiti prava i slobode. Prava i slobode su nepovredivi. Svako je obavezan da poštuje prava i slobode drugih.

Član 8. stav 1. Zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu.

Član 10. U Crnoj Gori slobodno je sve što Ustavom i zakonom nije zabranjeno. Svako je obavezan da se pridržava Ustava i zakona.

Član 11. st. 1., 2. i 3. Vlast je uređena po načelu podjele vlasti na: zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Zakonodavnu vlast vrši Skupština, izvršnu vlast vrši Vlada, a sudsku sud. Vlast je ograničena Ustavom i zakonom.

Član 16. tačka 5. Zakonom se, u skladu sa Ustavom, uređuju: 15) druga pitanja od interesa za Crnu Goru.

Član 24. Zajemčena ljudska prava i slobode mogu se ograničiti samo zakonom, u obimu koji dopušta Ustav

u mjeri koja je neophodna da bi se u otvorenom i slobodnom demokratskom društvu zadovoljila svrha zbog koje je ograničenje dozvoljeno.

Član 59. Jemči se sloboda preduzetništva. Sloboda preduzetništva može se ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite zdravlja ljudi, životne sredine, prirodnih bogatstava, kulturne baštine ili bezbjednosti i odbrane Crne Gore.

Član 70. stav 1. Država štiti potrošača.

Član 139. Ekonomsko uređenje zasniva se na slobodnom i otvorenom tržištu, slobodi preduzetništva i konkurencije, samostalnosti privrednih subjekata i njihovoj odgovornosti za preuzete obaveze u pravnom prometu, zaštiti i ravnopravnosti svih oblika svojine.

Član 140. stav 3. Zabranjeno je narušavanje i ograničavanje slobodne konkurencije i podsticanje neravnopravnog, monopolskog ili dominantnog položaja na tržištu.

Član 145. Zakon mora biti saglasan sa Ustavom i potvrđenim međunarodnim ugovorima, a drugi propis mora

biti saglasan sa Ustavom i zakonom. Član 147. st. 1. i 2.

Zakon i drugi propis ne može imati povratno dejstvo. Izuzetno, pojedine odredbe zakona, ako to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja

zakona, mogu imati povratno dejstvo. Član 149. stav 1. tačka 1.

Ustavni sud odlučuje: 1) o saglasnosti zakona sa Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima.“

Zakona o ratifikaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane i Crne Gore, s druge strane (,,Službeni list Crne Gore’’, br.7/07.):

7

“Član 78 Zaštita potrošača

Ugovorne strane će sarađivati kako bi uskladile standarde zaštite potrošača u Crnoj Gori sa standardima Zajednice. Efikasna zaštita potrošača je neophodna kako bi se osiguralo pravilno funkcionisanje tržišne privrede i ova će zaštita zavisiti od razvoja administrativne infrastrukture, kako bi se obezbijedio nadzor tržišta i sprovođenje zakona u ovoj oblasti. U tom smislu, i imajući u vidu zajedničke interese, ugovorne strane će podsticati i obezbijediti: (a) politiku aktivne zaštite potrošača, u skladu s pravom Zajednice, uključujući veću informisanost i razvoj nezavisnih organizacija; (b) usklađivanje zakonodavstva o zaštiti potrošača u Crnoj Gori s istim zakonodavstvom koje je na snazi u Zajednici; (c) efikasnu pravnu zaštitu potrošača kako bi se poboljšao kvalitet potrošačke robe i održali odgovarajući sigurnosni standardi; (d) praćenje pravila od strane nadležnih organa i obezbjeđenje pristupa sudstvu u slučaju sporova; (e) razmjenu informacija o opasnim proizvodima.”

Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. aprila 1993. godine o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima (“Službeni list Evropske unije” L 095.):

“Član 3. st.1. i 2.

1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uslovom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

2. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao uticati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formulisanog standardnog ugovora.

Član 4. 1. Ne dovodeći u pitanje član 7. nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir

uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora od kojeg on zavisi.

2. Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

Član 5. U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te

odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Ako postoji sumnja oko značenja neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Ovo pravilo o tumačenju ne primjenjuje se u kontekstu postupka utvrđenog u članu 7. stav 2.

Član 7. st. 1. i 2. 1. U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice obezbjeđuju da postoje primjerena i

djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korišćenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavci robe i pružaocii usluga sklapaju s potrošačima.

2. Sredstva iz stava 1. uključuju odredbe prema kojima lica ili organizacije koje u skladu s nacionalnim pravom imaju legitiman interes da zaštite potrošače mogu u skladu s dotičnim nacionalnim pravom postupati pred sudovima ili pred nadležnim upravnim tijelima radi donošenja odluke o tome jesu li ugovorne odredbe sastavljene za opštu upotrebu nepoštene, kako bi potom mogle primijeniti odgovarajuća i djelotvorna sredstva radi sprečavanja daljnjeg korišćenja takvih odredaba.”

Direktive 2014/2017 Evropskog parlamenta i Vijeća, od 4. februara 2014. godine, o

ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (“Službeni list Evropske unije” L 60., od 28. februara 2014. godine):

8

“Član 1. Predmet

Ovom Direktivom se utvrđuje zajednički okvir za određene aspekte zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvataju potrošačke kredite koji su osigurani hipotekom ili se na drugi način odnose na stambene nekretnine, uključujući obavezu sprovođenja procjene kreditne sposobnosti prije odobravanja kredita kao osnove za razvoj efektivnih standarda preuzimanja rizika u odnosu na stambene nekretnine u državama članicama i za određene bonitetne i nadzorne zahtjeve, uključujući uspostavljanje i nadzor kreditnih posrednika, imenovanih predstavnika i nekreditnih institucija.

Član 8. Obveza pružanja informacija potrošačima bez naknade

Države članice osiguravaju da se prilikom pružanja informacija potrošačima, u skladu sa zahtjevima utvrđenim u ovoj Direktivi, takve informacije potrošaču pružaju bez naknade.

POGLAVLJE 9. KREDITI U STRANOJ VALUTI I ZAJMOVI S VARIJABILNOM STOPOM

Član 23. Krediti u stranoj valuti

1. Države članice obezbjeđuju da, ako se ugovor o kreditu odnosi na kredit u stranoj valuti, u trenutku sklapanja kredita postoji prikladan regulatorni okvir kojim se obezbjeđuju barem da:

(a) potrošač ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu u alternativnu valutu, pod određenim uslovma; ili (b) postoje drugi aranžmani kojima se ograničava kursni rizik kojem je potrošač izložen u okviru

ugovora o kreditu HR L 60/60 Službeni list Evropske unije 28.2.2014. 2. Alternativna valuta iz stava 1. tačke (a) je ili: (a) valuta u kojoj potrošač primarno prima prihod ili drži imovinu iz koje se kredit treba isplatiti, kako

je navedeno u vrijeme kad je sprovedena posljednja procjena kreditne sposobnosti u odnosu na ugovor o kreditu; ili

(b) valuta države članice u kojoj je potrošač imao boravište u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ili u kojoj trenutno ima boravište.

Država članica može odrediti jesu li potrošaču dostupne obje mogućnosti navedene u tačkama (a) i (b) prvog podstava ili samo jedna od njih ili može dopustiti povjerenicima da odrede jesu li potrošaču dostupne obje mogućnosti navedene u tačkama (a) i (b) prvog podstava ili samo jedna od njih.

3. Ako potrošač ima pravo da pretvori ugovor o kreditu u alternativnu valutu u skladu sa stavom 1. tačka (a), država članica obezbjeđuje da je kurs koji se koristi za pretvaranje tržišni kurs koji vrijedi na dan sprovođenja pretvaranja, osim ako je u ugovoru o kreditu drugačije određeno.

4. Države članice obezbjeđuju da, ako potrošač ima kredit u stranoj valuti, povjerenik potrošaču redovno šalje upozorenja, na papiru ili drugom trajnom mediju, barem ako vrijednost ukupnog nepodmirenog iznosa koji plaća potrošač ili redovitih obroka varira za više od 20 % od one koju bi iznosila ako bi se primijenio kurs između valute ugovora o kreditu i valute države članice koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. U tom upozorenju potrošač se obavještava o povećanju ukupnog iznosa koji je dužan da plati, navode se, prema potrebi, pravo na pretvaranje u alternativnu valutu i uslovi pod kojima se to može izvršiti te objašnjavaju bilo koji drugi primjenjivi mehanizmi za ograničavanje kursnog rizika kojem je potrošač izložen.

5. Države članice mogu dodatno regulisati kredite u stranoj valuti, pod uslovom da se takvi propisi ne primjenjuju retroaktivno.

6. Aranžmani primjenjivi u okviru ovog člana objavljuju se potrošaču u ESIS-u i u ugovoru o kreditu. Ako u ugovoru o kreditu ne postoji odredba kojom se kursni rizik kojem je potrošač izložen ograničava na fluktuaciju kursa za manje od 20 %, ESIS uključuje ogledni primjer efekta 20-postotne fluktuacije kursa.

Član 42. st. 1. i 2. Prenošenje

1. Države članice najkasnije do 21. marta 2016. donose i objavljuju zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom. One Komisiji odmah dostavljaju tekst tih mjera.

2. Države članice primjenjuju mjere iz stava 1. od 21. marta 2016.

9

Član 43. Prijelazne odredbe

1. Ova se Direktiva ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. marta 2016.”

7. Iz odredbe člana 1. stav 2. Ustava proizilazi da je Crna Gora građanska,

demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava. Prema odredbama člana 6., člana 8. stav 1. i član 10 . Ustava, Crna Gora jemči i štiti ljudska prava i slobode, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, u Crnoj Gori je slobodno sve što Ustavom i zakonom nije zabranjeno i svako je obavezan da se pridržava Ustava i zakona. Zakonom se, u skladu sa odredbom člana 16. tačka 5. Ustava, uređuju pitanja od interesa za Crnu Goru, u koje spada i pitanje zaštite potrošača–korisnika kredita u švajcarskim francima. S ustavnopravnog aspekta zakonodavac je obavezan da pri uređivanju tih odnosa uvaži zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a posebno one koji proizilaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrijednosti. U konkretnom slučaju to su zabrana diskriminacije, zaštita potrošača, principi ekonomskog uređenja, sloboda preduzetništva i zabrana povratnog dejstva zakona i drugog propisa iz odredaba člana 8. stav 1., člana 59. stav 1., člana 70. stav 1., člana 139. i člana 147. st. 1. i 2. Ustava. Prava i slobode koji su predmet ustavnog jemstva, po pravilu nijesu apsolutne, već su podložne opštim ograničenjima predviđenim u odredbi člana 24. stav 1. Ustava, ali i posebnim ograničenjima koja su imanentna samo pojedinim Ustavom zaštićenim dobrima, sadržanim u ustavnim odredbama kojima se ta dobra uređuju.

8. Prilikom meritornog odlučivanja o navodima podnosilaca inicijative u ovom

predmetu, Ustavni sud je imao u vidu i ustavno načelo jedinstva pravnog poretka iz odredbe člana 145. Ustava, koje podrazumijeva međusobnu usklađenost svih pravnih propisa u Crnoj Gori, s obzirom na to da je pravni režim potrošačkih kredita, kao posebnog vida obligacionih odnosa, uređen sa više zakona.

8.1. Zakonom o potrošačkim kreditima2, kao sistemskim u ovoj oblasti, uređeni su

uslovi i način zaključenja ugovora o potrošačkim kreditima i druga pitanja od značaja za ugovore o kreditu (član 1.). Odredbama člana 2. Zakona utvrđeni su pojmovi ugovora o kreditu, potrošača i kreditora, a odredbom člana 5. Zakona da se na odnose potrošača i kreditora ili kreditnog posrednika, shodno primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje zaštita potrošača i zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Prema odredbama člana 9. Zakona kreditor ili kreditni posrednik je obavezan da, prije prihvatanja ponude ili zaključivanja ugovora o kreditu, potrošaču blagovremeno u pisanoj formi, na papiru ili drugom trajnom mediju, daju na propisanom obrascu informacije i dodatne informacije, kao i nacrt ugovora, na osnovu kreditnih uslova koje nudi kreditor (…). Odredbama čl. 10. i 29. Zakona utvrđena je obaveza dodatnog informisanja prije zaključenja ugovora (…), pravo potrošača na prigovor kreditoru ili kreditnom posredniku, u slučaju kada smatra da mu je povrijeđeno pravo iz ovog zakona kao i uslovi za ostvarivanje tog prava (…). Na ugovore o kreditu zaključene do dana


10

stupanja na snagu ovog zakona, saglasno odredbi člana 39. stav 1. Zakona, primjenjuju se odredbe člana 23. Zakona, koje se tiču prijevremene otplate kredita.

8.1.1. Zakonom o obligacionim odnosima3 uređeni su obligacioni odnosi koji

nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica (član 1.). Prema odredbama čl. 3. i 4. Zakona strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa i morala društva, da svoje odnose urede po svojoj volji i dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, koja se ne mogu isključiti ili ograničiti. Zakonom je zabranjeno vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato a u zasnivanju i ispunjenju dvostrano obaveznih ugovora strane su dužne da se pridržavaju načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja (član 6. i član 8. stav 1.). Odredbom člana 403. Zakona utvrđeno je načelo monetarnog nominalizma, prema kojem je dužnik kad obaveza ima za predmet svotu novca dužan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze (član 404. Zakona). Zakonom je utvrđen pojam ugovora o kreditu, njegova forma i sadržina uslovi za otkaz davaoca kredita i za odustajanje od kredita i vraćanje kredita prije roka (čl. 1168., 1169., 1170. i 1171.).

8.1.2. Zakonom o zaštiti potrošača4 uređena je zaštita prava potrošača pri kupovini

i drugim oblicima prometa proizvoda na tržištu, a naročito: zaštita ekonomskih interesa, pravna zaštita, informisanje i obrazovanje, udruživanje potrošača radi zaštite njihovih interesa i druga pitanja od značaja za zaštitu potrošača (član 1.). Odredbama člana 81. Zakona utvrđen je oblici prethodnog obavještenja prema kojima je trgovac koji pruža finansijske usluge: obavezan da prije zaključenja ugovora ili predugovora na papiru ili na drugom, potrošaču dostupnom, trajnom mediju, u primjerenom roku, potrošaču dostavi sve ugovorne odredbe i uslove, kao i prethodno obavještenje iz člana 76. ovog zakona; dužan da obavezu iz stava 1. ovog člana izvrši odmah nakon zaključenja ugovora, ako je na izričit zahtjev potrošača ugovor zaključen upotrebom sredstava komunikacije na daljinu koje ne omogućava da se ugovorne odredbe i uslovi iz stava 1. ovog člana, kao i prethodno obavještenje iz člana 76. ovog zakona dostave potrošaču u skladu sa stavom 1. ovog člana; dužan da na zahtjev potrošača, u toku trajanja ugovornog odnosa, dostavi primjerak zaključenog ugovora, s tim što potrošač ima pravo i da promijeni sredstvo komunikacije na daljinu koje koristi, osim ako je to nespojivo sa zaključenim ugovorom ili prirodom finansijske usluge koja mu se pruža. Saglasno odredbama člana 102 st. 1., 2. i 3. Zakona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do neravnoteže u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ugovornu odredbu unaprijed formulisao trgovac, iz kog razloga potrošač nije imao uticaja na njen sadržaj, naročito ako je riječ o odredbi unaprijed

3 “Službeni list Crne Gore”, br. 47/08. i 22/17. 4 “Službeni list Crne Gore”, br. 2/14., 43/15. i 70/17.

11

formulisanog tipskog ugovora trgovca (formularni ugovor); ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o formularnom ugovoru trgovca, to ne isključuje mogućnost da se druge odredbe tog ugovora ocijene nepoštenim u skladu sa stavom 1. ovog člana, s tim što je teret dokazivanja da se o određenoj ugovornoj odredbi u formularnom ugovoru pojedinačno pregovaralo na trgovcu.

8.1.3. Zakonom o zaštiti potrošača – korisnika finansijskih usluga5 uređena su prava

potrošača-korisnika finansijskih usluga koje pružaju banke i davaoci finansijskog lizinga, kao i uslovi i način ostvarivanja i zaštite tih prava (član 1.). Prema odredbama člana 5. Zakona davaoci finansijskih usluga osiguravaju zaštitu prava i interesa korisnika donošenjem i dosljednom primjenom opštih uslova poslovanja i drugih internih akata, koji moraju biti usklađeni s propisima i zasnovani na dobrim poslovnim običajima i pravičnom odnosu prema korisniku, pridržavajući se principa zaštite korisnika i to: 1) prava na ravnopravan odnos korisnika s davaocem finansijskih usluga, 2) prava na zaštitu od diskriminacije, 3) prava na informisanje, 4) prava na ugovaranja obaveza koje su određene ili odredive i 5) prava na prigovor i obeštećenje u svim fazama zasnivanja odnosa s korisnikom (oglašavanju, pregovaračkoj fazi i predaji nacrta ugovora, zaključivanju ugovora, korištenju usluge i trajanju ugovornog odnosa). Odredbama člana 8. st. 1., 2., 3., 4. i 7. Zakona propisano je da: novčana ugovorna obaveza mora biti određena, odnosno odrediva; da je novčana ugovorna obaveza odrediva po iznosu ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se njena visina može odrediti, odnosno ako zavisi od ugovorenih promjenljivih elemenata, odnosno promjenljivih i fiksnih, s tim što su promjenljivi elementi oni koji se zvanično objavljuju (referentna kamatna stopa, indeks potrošačkih cijena i drugo) da je novčana obaveza vremenski odrediva ako se na osnovu ugovorenih elemenata može utvrditi kada dospijeva; da elementi iz st. 2. i 3. ovog člana moraju biti takve prirode da na njih ne utiče jednostrana volja nijedne od ugovornih strana, s tim što se jednostranom voljom ne smatra obavještenje davaoca finansijske usluge korisniku o izmjeni ugovorenih elemenata koji se smatraju promjenjivim i njihovoj primjeni, a na koje elemente davalac finansijske usluge ne može uticati i da se ugovor smatra ništavim kada je novčana ugovorna obaveza, u pogledu uslova davanja i korišćenja usluga, neodređena ili neodrediva. Zakonom su pored toga utvrđeni opšti uslovi poslovanja, koji se primjenjuju na korisnike, (čl. 9. i 10.); godišnja efektivna kamatna stopa (član 11.); informisanje u predugovornoj fazi (čl. 13. i 14.); informisanje korisnika u pregovaračkoj fazi (član 15.); obavezni elementi ugovora o kreditu (člana 16.) i da se na nepravične ugovorne odredbe i na nepošteno poslovanje shono primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje zaštita potrošača (član 39.).

8.1.4. Zakonom o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR, čije

su odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a osporene, uređene su obaveze komercijalnih banaka i trećih lica kojima su komercijalne banke ustupile potraživanja po osnovu kredita i korisnika kredita, gdje osnov za konverziju kredita predstavlja iznos koji je klijent dobio u banci u trenutku zaključenja ugovora. Zakonom je utvrđen rok za izvršenje konverzije uz


12

primjenu zvaničnog kursa Centralne banke Crne Gore koji je važio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Komercijalne banke i treća lica obavezana su da izvrše novi obračun sa fiksnom kamatnom stopom od 8,2% na godišnjem nivou za aktivne kredite, kao i za kredite koji su u redovnom postupku ili prinudnom naplatom otplaćeni, uz obavezu da vrate preplaćeni iznos po tom obračunu, s tim da prilikom izračunavanja iznosa duga kod kredita koje su banke jednostrano raskinule (uključujući i ustupljena potraživanja) neće primjenjivati odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2009. godine. Kod potraživanja ustupljenih trećim licima utvrđena je obaveza komercijalnih banaka da im (za namjene obračuna duga i zaključenja odgovarajućeg ugovora) dostave ugovor o kreditu (sa inicijalnim planom otplate), podatak o iznosu kredita utvrđen prema odredbi člana 2. stav 1. Zakona, otplatni plan kredita za period za koji je odobren sa kamatnom stopom od 8,2%, uz primjenu složenog kamatnog računa i dekurzivnog načina obračuna i podatak o ukupnim plaćanjima banci koje je korisnik kredita izvršio do dana ustupanja potraživanja (sa datumima i iznosima pojedinačnih uplata); utvrđen je način obračuna iznosa duga; obaveza trećeg lica da u propisanom roku ponudi ugovor o regulisanju duga; što taj ugovor ne smije da sadrži; rok u kome su dužnici dužni da se izjasne o prihvatljivosti ugovora i da zaključe ugovor (ako ga private); obaveza obustave izvršenja svih radnji koje se odnose na postupak prinudnog izvršenja i uslovi za njegovo nastavljanje ako dužnik u određenom roku ne prihvati zaključenje ugovora. Utvrđen je rok u kome su banke dužne da ponude korisnicima nove ugovore o konverziji i reprogramu kredita obračunate u EUR; da nadzor nad primjenom zakona vrši Centralna banka Crne Gore, koja donosi bliže propise o nadzoru i koja je obavezna da Skupštini Crne Gore dostavi poseban izvještaj o izvršenom nadzoru. Utvrđene su i novčane kazne za prekršaj ako komercijalna banka ili treće lice i odgovorna lica u njima ne ispune obaveze izvršenja novog obračuna, vraćanja više uplaćenog iznosa, u utvrđenom roku ne dostave propisane podatke i dokumentaciju, u roku dužniku ne dostave predlog ugovora o regulisanju duga i ne obustave radnje izvršenja prinudne naplate duga.

9. Iz navedenih odredaba zakona, po ocjeni Ustavnog suda, proizilazi da je oblast

potrošačkih kredita “prenormirana”, odnosno da je uređena sa više zakona koji međusobno ne isključuju jedan drugi: Zakonom o obligacionim odnosima, Zakonom o potrošačkim kreditima; Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o zaštiti potrošača – korisnika finansijskih usluga, koji je donijet u isto vrijeme kad i Zakon o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR. Pored toga, Ustavni sud je utvrdio da je u vrijeme kreditne ekspanzije 2007. – 2008. godine, kada su i zaključivani krediti u švajcarskim francima, od navedenih zakona koji regulišu oblast potrošačkih kredita, na snazi bio samo Zakon o obligacionim odnosima, a da su ostali zakoni donijeti 2014. i 2015. godine. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da u vrijeme zaključivanja spornih ugovora unošenje valutne klauzule u ugovore nije bilo nedozvoljeno.

9.1. Analizirajući osporene odredbe Zakona u odnosu na navode i razloge istaknute

u inicijativi podnosilaca, Ustavni sud je iz dostavljene dokumentacije i podataka dostupnih na Web stranici Skupštine Crne Gore utvrdio sljedeće pravne činjenice:

13

- da su donošenju Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR prethodili postupci pred Bankarskim ombudsmanom i parlamentarna istraga, i da je donijet 18 mjeseci nakon konsultativnog saslušanja Bankarskog ombudsmana pred Odborom za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore (koje je održano 10. marta 2014. godine), a Zakon o dopunama Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR 28 mjeseci nakon njegovog donošenja;

- da su Predlog Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure

EUR6 i Predlog zakona o dopunama Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR7 podnijeli poslanici Skupštine;

- da su oba predloga zakona dostavljena Vladi Crne Gore na mišljenje; - da se Vlada u Mišljenju datom na Predlog Zakona, broj: 08-198, od 2. marta 2015.

godine, izjasnila da zakon ne treba prihvatiti: jer ne rješava problem svih korisnika kredita, da treba sagledati finansijske efekte uticaja zakonskih rješenja na klijente i banke, da se Predlogom Zakona klijenti ne dovode u položaj koji su imali drugi korisnici sličnih kredita u vrijeme zaključenja; da su Zakonom o obligacionim odnosima uređene pravne situacije nastale kao posljedica promjene okolnosti poslije zaključenja ugovora, a koje otežavaju ili nanose pretjerano veliki gubitak za jednu ugovornu stranu i da te činjenice utvrđuje i odluku o tome donosi nadležni sud; da Predlogom Zakona nijesu definisani rokovi za izjašnjavanje klijenata o novim uslovima i utvrđeno kakve posljedice za klijente ima nepotpisivanje ugovora pod novim uslovima;

- da je u Mišljenju Vlade, datom na Predlog Zakona o dopunama Zakona, broj 08-

1871/6, od 25. avgusta 2016. godine, navedeno da Predlog ne treba prihvatiti, jer na sveobuhvatan način ne uređuje pitanje tretmana potraživanja ustupljenih trećim licima i da će Vlada, u cilju stvaranja neophodnih pretpostavki za implementaciju zakona, podnijeti amandmane;

- da je u postupku donošenja Predloga zakona o dopunama Zakona podnijeto više

amandmana i da je predloženi tekst Zakona pretrpio značajne izmjene; - da iz Izvještaja Odbora za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore, br.

00-72/15/50/, EPA 977XXV, od 16. decembra 2015. godine, sačinjenog nakon razmatranja Izvještaja Centralne banke Crne Gore o nadzoru nad primjenom Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR, broj 0102-7046/1, od 1. decembra 2015. godine, proizilazi da je Hypo Alpe Adria banka AD Podgorica jedina banka u bankarskom sistemu Crne Gore koja je odobravala kredite indeksirane u švajcarskim francima i da je do dana stupanja na snagu Zakona ta banka zaključila 762 ugovora o kreditu, u ukupnom iznosu od 208.017.000,00 CHF (odnosno 129.988.000,00 EUR). Od 762 ugovora o kreditu, na dan sačinjavanja Izvještaja 482 kreditne partije su se nalazile u porfoliju banke, 116 odobrenih

6 http://zakoni.skupstina.me/zakoni/web/dokumenta/zakoni-i-drugi-akti/717/ 7 http://zakoni.skupstina.me/zakoni/web/dokumenta/zakoni-i-drugi-akti/1186/

14

kreditnih partija je zatvoreno (kroz redovnu, prijevremenu otplatu ili su potraživanja prinudno naplaćena), 129 odobrenih partija je ustupljeno drugim pravnim licima (uz naknadu) i da je 35 odobrenih kreditnih partija likvidirano ili otpisano;

- da se prema podacima Centralne banke Crne Gore8 vrijednost jednog eura

izražena u švajarskim francima kretala od: 0,6852 eura (sa stanjem na dan 1. januara 2003. godine); 0,0672 eura (sa stanjem na dan 1. januara 2010. godine); 0,7992 eura (sa stanjem na dan 31. decembra 2010. godine); 0,8202 eura (sa stanjem na dan 1. januara 2012. godine), 1,2072 eura (sa stanjem na dan 1. januara 2013. godine) do 1,22590 eura (sa stanjem na dan 31. decembra 2013. godine) i

- da je u Izvještaju Bankarskog ombudsmana, od 24. februara 2014. godine, koji je

razmatran 10. marta 2014. godine, na konsultativnom saslušanju pred Odborom za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore, pored ostalog, konstatovano: da su građani Crne Gore kod Hypo Alpe Adria Bank AD Podgorica (HAAB) podigli stambene kredite u periodu kreditne ekspanzije 2007. i 2008. godine u švajcarskim francima (518 kreditnih partija); da se radi o hipotekarnim stambenim kreditima; da su se, zbog promjene odnosa franka i eura, od početka krize (2009. godine) klijentima, na mjesečnom nivou, konstantno uvećavani iznosi rata, tako da su došli u situaciju da im je glavnica izražena u eurima, poslije više godina vraćanja kredita (6 i više godina), veća nego kada su podigli kredit; da je valutna klauzula u ugovorima nepotpuno formulisana i da korišćenje ovog kredita prate četiri vrste kamata: nominalna, efektivna, interkalarna i zatezna, s tim što je nominalna kamata različita od ugovora do ugovora (u skladu sa poslovnom politikom banke). Bankarski ombudsman je, takođe, ukazao da su ovi krediti štetni za obje ugovorne strane; da kreditna institucija treba da se nagodi sa klijentima, jer je građanima ponudila kredit vezan za švajcarski franak, sa promjenjljivom kamatnom stopom i promjenjljivom glavnicom, što je na dugi vremenski rok neprihvatljivo, kao i da je rizik uvećan do granica koje onemogućavaju dalju otplatu kredita.

9.1.1. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da Crna Gora nije jedina država koja u periodu

od 2006 – 2008. godine, kada su krediti u stranoj valuti zaključivani, nije imala adekvatno normativno rješenje koje bi potrošače – korisnike finansijskih usluga zaštitilo od posljedica enormnog rasta valute u kojoj krediti glase i neutralisalo rizik koji je, ugovaranjem valutne klauzule, prevaljen na stranu dužnika u ovim ugovornim odnosima. Osim Austrije, koja je još 2003. godine prepoznala ove kredite kao “kredite visokog rizika”9, probleme sa otplatom ovih kredita imale su i Francuska, Slovenija, Grčka, Španija, Mađarska, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina i dr. Kao odgovor na regulatorne propuste kod ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom Evropski parlament i Vijeće Evropske Unije, u preambuli Direktive 2014/2017, od 4. februara 2014. godine, o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010, kao poseban, istaknut je problem socijalnih i ekonomskih posljedica kredita ugovorenih u stranoj valuti:

8 http://www.cb-cg.org/kursna_lista_arhiva.php 9 https://www.oenb.at/en/financial-market/financial-stability/foreign-currency-loans-and-repayment-vehicle-loans.html

15

"(3) Finansijska kriza pokazala je da neodgovorno ponašanje učesnika na tržištu može ugroziti temelje finansijskog sistema, što dovodi do gubitka povjerenja među svim stranama, posebno među potrošačima, i potencijalno dovodi do ozbiljnih socijalnih i ekonomskih posljedica. Mnogobrojni potrošači izgubili su povjerenje u finansijski sektor i dužnici sve teže otplaćuju svoje kredite, što dovodi do porasta slučajeva neispunjavanja obaveza i prisilnih prodaja (...). (4) (…). Pojedini su se problemi ticali kredita nominovanih u stranoj valuti koje su potrošači uzeli u toj valuti kako bi ostvarili korist od ponuđene stope zaduživanja, ali bez primjerenih informacija o tome ili razumijevanja valutnog kursa koji je s time povezan. Te su probleme uzrokovali tržišni i regulatorni propusti kao i drugi faktori poput opšte ekonomske situacije i niskih nivoa finansijske pismenosti (...). (30) Zbog značajnih rizika povezanih sa zaduživanjem u stranoj valuti, nužno je omogućiti mjere kojima se osigurava da su potrošači svjesni rizika koji preuzimaju i u mogućnosti da ograniče svoju izloženost valutnom riziku tokom trajanja kredita (...) na način da se omogući potrošaču pravo promjene valute kredita ili putem drugih načina kao što su gornje granice ili, ako su ona dovoljna za ograničenje valutnog rizika, putem upozorenja.

9.2. Ustavni sud je u ovom predmetu imao u vidu i praksu Evropskog suda pravde,

koja se smatra izvorom prava Evropske unije, prema kojoj, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima obavezuje države članice da propišu mehanizam koji bi osigurao da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

9.2.1. U predmetu ECLI:EU:C:2014:28210, po zahtjevu za donošenje prethodne

odluke u predmetu C-26/13 Árpad Kásler i Hajnalka Káslerné Rábai protiv OTP Jelzálogbank Zrt, koji je uputio Vrhovni sud-Kúria (Mađarska), Evropski sud pravde je posebno istakao da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ obavezuje države članice da propišu mehanizam koji bi osigurao da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena:

“39. Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, sistem zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu nivoa obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uslove koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti uticaja na njihov sadržaj (vidjeti posebno presudu Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27. i navedenu sudsku praksu). 40. S obzirom na taj slabiji položaj, Direktiva 93/13 obavezuje države članice da propišu mehanizam koji bi osigurao da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. S tim u vezi, nacionalni sudija je dužan da utvrdi, uzimajući u obzir kriterijume navedene u članu 3. stavu 1. i članu 5. Direktive 93/13, da li takva odredba ispunjava, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, zahtjeve savjesnosti i poštenja, ravnoteže i transparentnosti, kako ih postavlja ta direktiva (vidjeti u tom smislu presude Invitel, C-472/10, EU:C:2012:242, t. 22. i RWE Vertrieb, C-92/11, EU:C:2013:180, t. 42. do 48.). 78. S obzirom na prirodu i važnost javnog interesa zaštite potrošača koji se nalaze u slabijem položaju u odnosu prema poslovnim subjektima, Direktiva 93/13 obavezuje države članice, kako to proizlazi iz člana 7. stava 1. u vezi s dvadesetčetvrtom uvodnom izjavom iste direktive, da propišu odgovarajuća i djelotvorna sredstva „za sprečavanje stalne [dalje] primjene nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima“ (vidjeti presudu Banco Español de Crédito, EU:C:2012:349, t. 68.).“

10 Presuda, od 30. aprila 2014. godine

16

9.2.2. U predmetu ECLI:EU:C:2017:70311, po zahtjevu za donošenje prethodne odluke u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, koji je uputio ApelacionI sud u Oradei, Rumunija, Evropski sud pravde je izrazio stav da član 3. stav 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružalac usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle uticati na naknadno izvršenje pomenutog ugovora:

“8. Iz odluke zbog koje se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su tokom 2007. i 2008. godine tužilac u glavnom postupku, koji su u tom periodu svoj dohodak primali u rumunskim leima (RON), sa bankom sklopili ugovore o kreditu u švajcarskim francima (CHF) za sticanje nekretnina, refinansiranje drugih kredita ili za lične potrebe. 48. (…), ustaljena je sudska praksa Suda da je informisanje prije sklapanja ugovora o ugovornim uslovima i posljedicama sklapanja od osnovne važnosti za potrošača. On posebno na osnovu te informacije donosi odluku o tome da li želi da bude obavezan uslovima koje su prethodno sastavili prodavac robe ili pružalac usluga (presuda od 21. marta 2013., RWE Vertrieb, C-92/11, EU:C:2013:180, t. 44., kao i od 21. decembra 2016., Gutiérrez Naranjo i dr., C-154/15, C-307/15 i C-308/15, EU:C:2016:980, t. 50.). 49. U predmetnom slučaju, u pogledu zajmova u stranim valutama poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, treba istaći, kao što je podsjetio Evropski odbor za sistemske rizike u svojoj Preporuci CERS/2011/1 od 21. septembra 2011. o kreditiranju u stranim valutama (SL 2011., C 342, str. 1.), da finansijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi na njima mogli donijeti razumne odluke, pri čemu te informacije moraju barem uključivati uticaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište i povećanje strane kamatne stope (Preporuka A – Osvješćivanje korisnika kredita o rizicima, tačka 1.). 50. Stoga, kao što je to naveo nezavisni zastupnik u tačkama 66. i 67. svog mišljenja, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o zajmu u stranoj valuti, izlaže određenom valutnom riziku koji će ekonomski teško moći da snosi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, pružalac usluga, u ovom slučaju kreditna institucija, mora izložiti moguće promjene deviznog kursa i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, posebno ako potrošač koji je zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Slijedom navedenog, nacionalni sud mora da provjeri da li je pružalac usluga predmetnim potrošačima saopštio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove finansijske obaveze. 55. U predmetnom slučaju, iz odluke zbog koje se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanom u ugovorima o zajmu u stranoj valuti, određuje da se mjesečne rate zajma moraju plaćati u istoj valuti. U skladu s takvom odredbom valutni rizik u slučaju pada vrijednosti nacionalne valute u odnosu na tu valutu snosi potrošač. 57. (…). Naime, kako bi utvrdio da li je odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku na štetu potrošača prouzrokovala, uprkos zahtjevu postupanja u dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obavezama stranaka, proizašlima iz ugovora, nacionalni sud mora provjeriti je li prodavalac robe ili pružalac usluga, pod uslovom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će ovaj prihvatiti takvu odredbu u toku pojedinačnih pregovora (vidjeti u tom smislu presudu od 14. marta 2013., Aziz, C-415/11, EU:C:2013:164, t. 68. i 69.). 58. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir posebno stručnost i znanja pružaoca usluga, u ovom slučaju banke, u vezi sa mogućim promjenama kursa i rizicima svojstvenim sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe (…).

11 Presuda, od 20. septembra 2017. godine

17

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: 1. Član 4. stav 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. aprila 1993. godine, o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvata ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obaveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. 2. Član 4. stav 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, finansijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razumne i na informacijama zasnovane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj osnovi, ali takođe u pogledu njenog konkretnog efekta, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove finansijske obaveze. Na nacionalnom sudu je da s tim u vezi izvrši potrebne provjere. 3. Član 3. stav 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružalac usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle uticati na naknadno izvršenje pomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružaoca usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama kursa i rizicima svojstvenim sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu pomenute odredbe.”

9.3. Iz navedenih stavova Evropskog suda pravde izraženih u predmetu Árpad Kásler i Hajnalka Káslerné Rábai protiv OTP Jelzálogbank Zrt proizilazi da sistem zaštite potrošača, uspostavljen Direktivom Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nije adekvatan, jer se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekat, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu nivoa obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uslove koje je poslovni subjekt prethodno sastavio. Direktiva, po tumačenju tog suda, obavezuje države članice da propišu mehanizam koji bi osigurao da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju, kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena i da je sud dužan da ispita da li ta odredba ugovora ispunjava zahtjeve savjesnosti, poštenja, ravnoteže i transparnetnosti, kako ih direktiva postavlja. U predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, taj sud se bavio primjenom člana 3. stav 1. i člana 4. stav 2. Direktive 93/13/EEZ na ugovore o kreditima koji su zaključeni u stranoj valuti (švajcarskim francima) i utvrdio da je valutni rizik u potpunosti prenijet na stranu potrošača (korisnika kredita), odnosno da je iz tih ugovora proizašla znatna neravnoteža u pravima i obavezama stranaka, jer su u vrijeme zaključenja kredita dužnici plate primali u domaćoj valuti (RON) a mjesečne rate vraćali u stranoj valuti. Sud je ukazao na Preporuku Evropskog odbora za sistemske rizike, o kreditiranju u stranim valutama (CERS/2011/1, od 21. septembra 2011. godine), prema kojoj finansijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi na osnovu tih informacija mogli

18

donijeti razumne odluke i ocijenio da zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o zajmu u stranoj valuti, izlaže određenom valutnom riziku koji će ekonomski teško moći da snosi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. Po ocjeni tog suda, kreditna institucija mora izložiti moguće promjene valutnog kursa i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, posebno ako potrošač koji je zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti, da ugovor razumije i na formalnom i na gramatičkom nivou, da zna za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen i da može da procijeni potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla da ima za njegove finansijske obaveze.

9.4. Ustavni sud je, polazeći od navedenih odredaba Ustava i stavova Evropskog

suda pravde, ocijenio da osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR, nije narušen ni jedan ustavni princip na koji se ukazuje podnijetim inicijativama.

9.4.1. Naime, iz citiranih odredaba Ustava proizilazi da je zakonodavac ovlašćen

da zakonom, u skladu s Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima, uredi sva pitanja i pravne odnose od interesa za Crnu Goru, što obuhvata i odnose u oblasti zaštite prava potrošača, iz člana 70. Ustava. Osim ustavne obaveze da štiti potrošače, obaveza Crne Gore je i da, saglasno odredbama člana 78. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, zaključenog između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Crne Gore, uskladi standarde zaštite potrošača u Crnoj Gori sa standardima Zajednice. Efikasna zaštita potrošača, prema toj odredbi Sporazuma, je neophodna kako bi se osiguralo pravilno funkcionisanje tržišne privrede i obezbijedio nadzor tržišta i sprovođenje zakona u ovoj oblasti. Saglasno tome, jedan od osnovnih evropskih standarda je i to da potrošač, pri kupovini i drugim oblicima prometa proizvoda (roba ili usluga, uključujući i finansijske usluge, nepokretnosti, prava i obaveze), obezbijedi mogućnost da bude informisan, kako bi mogao donijeti samostalnu odluku o kupovini proizvoda (zaključivanju ugovora), što je i preduslov za primjenu standarda koji su vrlo jasni u dijelu postupka eventualne zaštite prava, ukoliko neko pravo bude uskraćeno i ukoliko neko dođe u situaciju da brani svoja prava.

9.4.1.1. Razmatrajući pravnu prirodu Zakona o konverziji kredita u švajcarskim

francima CHF u Eure EUR, Ustavni sud je ocjenio da je riječ o posebnom zakonu, ne-sistemskog karaktera, kojim su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera radi zaštite potrošača – korisnika kredita, sa ciljem da se trajnim rješenjem otkloni nastala neravnoteža u dužničko-povjerilačkim odnosima. Konverzija kredita, po postupku i na način utvrđen osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona, je jednokratna mjera, kojom se interveniše u ugovornim odnosima (Banke i trećih lica, s jedne strane i 762 zajmoprimca, s druge strane) koji su zahvaćeni rastućom dužničkom krizom i očiglednom ugovornom neravnotežom, gdje je sav teret rasta valute u kojima su krediti ugovarani, prenijet na slabiju ugovornu stranu – korisnika kredita. Po nalaženju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, zakonodavac je uspostavio ravnotežu između suprotstavljenih interesa između potrošača – korisnika finansijskih usluga, koje je država, saglasno odredbi člana 70. stav 1. Ustava, obavezna da štiti i Banke i trećih lica

19

kojima je Ustavom garantovana sloboda preduzetništva i principa na kojima se zasniva ekonomsko uređenje (čl. 59., 139. i član 140. stav 3.).

9.4.2. Ustavni sud je ocijenio da svako ograničenje navedenih ekonomskih prava,

ukoliko je zasnovano na načelima jednakosti i pravednosti, nije ustavnopravno sporno s aspekta legitimnosti osnovnih ciljeva takvog propisivanja i usklađenosti i srazmjernosti primijenjenih ograničenja s tim ciljevima. Ustavni sud nalazi da koncept države socijalne pravde, pored ostalog, zahtijeva njeno uspostavljanje i u oblasti normativne materije kojom je uređena ugovorna autonomija (načelo pacta sunt servanda) u obligacionim odnosima, koja proizilazi iz slobode adresata da autonomno uređuju međusobne ugovorne odnose, odnosno pronalaženja optimalnog kompromisa između suprotstavljenih ustavnih vrijednosti. S jedne strane, riječ je o zahtjevima koji proizlaze iz svojinskih prava (uključujući legitimna očekivanja kreditne institucije da ta prava neće biti ugrožena zahvatima javne vlasti), slobode preduzetništva i principa na kojima se zasniva ekonomsko uređenje, a s druge strane je koncept države socijalne pravde (član 1. stav 2. Ustava) koji od zakonodavca zahtijeva državnu intervenciju u privatnopravnoj sferi ugovornih odnosa, posebno u situaciji drastične neravnoteže ekonomske i realne ugovorne moći ugovornih strana (banaka i potrošača - građana).

9.4.2.1. Ustavni sud, sa stanovišta ustavnosudskih ovlašćenja Ustavnog suda i

granica dopuštene ustavnosudske kontrole zakonodavne djelatnosti s aspekta države socijalne pravde, u smislu člana 1. stav 2. Ustava, ukazuje na mjerila koja je za određivanje te granice u ustavnosudskoj praksi oblikovao Savezni ustavni sud Savezne Republike Njemačke u predmetu BVerfGE 59, 231 (Freie Mitarbeit)12, koja se smatraju vladajućim smjernicama u djelovanju evropskih ustavnih sudova:

"Načelu socijalne države može pripasti značenje prilikom tumačenja osnovnih prava kao i tumačenja i ustavnopravne ocjene - prema mjerilu zakonskih ograničenja - zakonâ koji ograničavaju osnovna prava. Ono, međutim, nije pogodno za ograničavanje osnovnih prava neposredno, bez bliže konkretizacije koju sprovodi zakonodavac. Ono zasniva obavezu države da se brine za pravedan socijalni poredak (usp. npr. BVerfGE 5, 85 [198]; 22, 180 [204]; 27, 253 [283]; 35, 202 [235 i dalje]); pri ispunjenju ove obaveze zakonodavcu pripada širok prostor slobodnog odlučivanja (BVerfGE 18, 257 [273]; 29, 221 [235]). Načelo socijalne države, prema tome, postavlja državi određeni zadatak, ali ne govori kako se takav zadatak u pojedinostima mora ispuniti - da je drugačije, načelo socijalne države dospjelo bi u koliziju s načelom demokratije: demokratsko uređenje bi, kao poredak slobodnog političkog procesa, bilo bitno ograničeno i uskraćeno kada bi političkom oblikovanju volje prethodno bila zadata ustavnopravna obaveza upravo tog i nijednog drugog rješenja. Zbog takve otvorenosti načelo socijalne države ne može osnovnim pravima postavljati neposredne granice."

9.4.2.2. Polazeći od od tako postavljenih granica, a radi razjašnjenja spornih pitanja u ovom predmetu, Ustavni sud je uzeo u obzir podatke navedene u izvještajima Bankarskog ombudsmana i Centralne banke Crne Gore, koji svjedoče o ozbiljnom problemu u kome su se našli potrošači-korisnici kredita u švajcarskim francima, koji su

12 Rješenje Prvog senata od 13. januara 1982.-1 BvR 848, 1047/77. 916, 1307/78., 350/79. und 475, 902, 965, 1177, 1238, 1461/80.

20

nakon višegodišnje otplate kredita, zbog promjene kursa švajcarskog franka i primjenom ugovorenih promjenjljivih kamata, uz obračun zakonskih zateznih kamata, dužni banci više nego što je iznosila glavnica na dan zaključenja kredita (izraženo u eurima). Ustavni sud je ocijenio da u vrijeme, kada su sklapani ugovori u švajcarskim francima, u kojima je ugovarana valutna klauzula nije postojao zakonski okvir - normativno rješenje kojim bi se neutralisao ili limitirao (valutni) rizik, koji je prema odredbama ugovora o kreditu, u potpunosti prenijet na potrošače – korisnike kredita u švajcarskim francima. S obzirom na to da povjerioci i dužnici u CHF do donošenja Zakona i njegovih dopuna nijesu uspjeli da nađu obostrano prihvatljivo rješenje, Zakonom, čije su odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a osporene, uspostavljen je pravni osnov za konverziju kredita odobrenih u švajcarskim francima. Načelo autonomije volja, kao jedno od osnovnih načela obligacionog prava, utvrđeno Zakonom o obligacionim odnosima, po ocjeni Ustavnog suda, podrazumijeva pravo ugovornih strana da slobodno uređuju svoje odnose, pa i da, u konkretnom slučaju, mogu u ugovor o kreditu unijeti odredbu o valutnoj klauzuli, ali i obavezu da se pridržavaju i načela savjesnosti i poštenja, koja se, saglasno odredbama čl. 3. i 4. tog zakona, ne mogu isključiti ili ograničiti. Osim toga, odredbama člana 6. i člana 8. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato a u zasnivanju i ispunjenju dvostrano obaveznih ugovora strane su dužne da se pridržavaju načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

9.4.2.3. Osnovna funkcija i ratio legis valutne klauzule, po nalaženju Ustavnog

suda, je zaštita stvarne vrijednosti povjeriočeve novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih davanja, odnosno održavanje ugovorne ravnoteže, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Naime, švajcarski franak, kao zaštitna i načelno "jača" valuta, je nakon zaključivanja spornih kredita snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, ostvarile značajnu korist uslijed očiglednog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovorenih davanja i ravnopravnosti ugovornih strana, zbog čega je “izašla” iz svojih funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne prirode i domašaja ovog instituta ugovornog prava. U situaciji opisane dužničke krize, u kojoj su se našli građani Crne Gore zbog zaduživanja u švajcarskim francima, zakonodavac je, po ocjeni Ustavnog suda, imao pozitivnu obavezu da preduzme mjere radi ostvarivanja osnovnih socijalnih prava i socijalne sigurnosti i izjednači, odnosno, umanji eskaliranje dalje dužničke krize i osiromašenje dužnika, kao posljedicu rasta kursa švajcarskog franka. Stoga je Ustavni sud navod podnosilaca inicijativa da je unošenje valutne klauzule u ugovore o kreditu u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima, odnosno sa načelom autonomije volje, ocijenio neosnovanim i irelevantnim.

9.5. Ustavni sud je navode podnosilaca inicijative, kojima se osporava postojanje

javnog interesa za donošenje Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR i njegovih dopuna, navodeći da se “država umiješala u dvostrane obligacione odnose kreditnih institucija i korisnika kredita, koji nemaju javno-pravni karakter i koji su u potpunosti regulisani Zakonom o obligacionim odnosima i u domen sudske vlasti, jer je

21

zakon „presudio“ u postupima koji su u toku“, takođe, ocijenio neosnovanim, jer je javni interes za donošenje Zakona sadržan u odredbi člana 70. stav 1. Ustava, kojom je utvrđena obaveza države da štiti potrošače, kao i u predlozima osnovnog teksta Zakona i njegovih dopuna.

9.5.1. U tom smislu, u obrazloženju Predloga Zakona o konverziji kredita u

švajcarskim francima CHF u Eure EUR, koji su podnijela tri poslanika Skupštine Crne Gore, navedeno je: da su krediti koje su cmogorski građani uzimali u švajcarskim francima CHF neoprezno i bez dovoljno informacija i upozorenja, kako od strane davaoca kredita, tj. banaka, tako i regulatora, tj. Centralne banke Crne Gore, u neodrživ finansijski položaj doveli korisnike takvih kredita u Cmoj Gori; da nije sporno pravno utemeljenje stava komercijalnih banaka, kao davaoca kredita, da oni samo poštuju ugovore zaključene saglasnošću slobodnih volja ugovornih stranaka koje su potvrđene potpisima i da je ekspanzija kursa švajcarskog franka u odnosu na euro značajan broj korisnika kredita dovela do dužničkog ropstva, tj situacije kada dužnik otplaćuje svoje ugovorene rate sa kamatama, ali se nominalni iznos duga povećava, tako da i pored redovne uplate svoje rate sve više duguje, što je duboko nepravedno i nehumano; da je država propustila priliku da preko regulatora Centralne banke Crne Gore javnom kampanjom edukuje građane o opasnostima indeksacije kredita u CHF i pratećem valutnom riziku i da je država dužna da izmjenom propisa spriječi sklapanje ovakvih špekulativnih ugovora i predlažu donošenje zakona radi zaustavljanja daljih težih posljedica po dužnike.

9.5.1.1. U obrazloženju Predloga Zakona o dopunama Zakona o konverziji kredita u

švajcarskim francima CHF u Eure EUR, koji je podnijelo 39 poslanika Skupštine Crne Gore, navedeno je: da je Predlog Zakona podnijet zbog problema koji su se javili u implementaciji osnovnog teksta Zakona, jer su treća lica (privredna društva) kojima su ustupljena potraživanja (95 kreditnih partija od 100.000.000,00 EUR od ukupnih 130.000.000,00 EUR) nastavila sa prinudnom naplatom potraživanja; da je Predlogom Zakona proširen krug obveznika Zakona i utvrđeno da se odnosi na sve kredite, bez obzira da li su u postupku otplate, ustupljeni, otplaćeni – bilo u redovnom postupku ili prinudnom naplatom ili otpisani; da je nesporno da se sporni Ugovori o stambenim kreditima smatraju apsolutno ništavim, zbog čega ih je zakonodavac stavio van snage i obavezao banku da izvrši njihovu konverziju; da apsolutna ništavost glavnog ugovora i njegovo stavljanje van snage za posljedicu ima da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo od njegovog zaključivanja i da zbog toga nema mjesta primjeni i obračunu zatezne kamate, jer u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditima nije bio na snazi Zakon o zateznim kamatama i da je utvđivanje fiksne kamatne stope, osim za dužnike, povoljno i za banku zbog obračuna njenih obaveza. Ukazano je da je precizirano uređivanje tretmana potraživanja ustupljenih trećim licima, ovlašćenje za regulatora da uredi nadzor nad primjenom zakona i da su utvrđene kazne za prekršaje kada se zakon ne primjenjuje.

9.5.2. Nesporno je, po ocijeni Ustavnog suda, da se propisivanjem osporenim

odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona država umiješala u dvostrane obligacione odnose kreditnih institucija i korisnika kredita. Međutim, Ustavni sud je ocijenio da je riječ o pravno valjanom (zakonitom) miješanju, da je zakonodavac imao legitiman cilj -

22

povećanje socijalne zaštite potrošača, sprječavanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize i da je postojala potreba za zakonodavnom intervencijom u području kredita u CHF. Naime, prebacivanje cjelokupnog valutnog rizika na potrošača, po nalaženju Ustvanog suda, imalo je za posljedicu da su, nakon višegodišnje uredne otplate, korisnici kredita u švajcarskim francima bili zaduženiji nego u trenutku kada su sklopili ugovor o kreditu, što odnose između kreditnih institucija i tih potrošača čini neuravnoteženim i nepravednim, odnosno da je osporeno miješanje zakonodavca opravdano s aspekta javnog (opšteg interesa). Zbog posebnosti položaja potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u švajcarskim francima, kao slabije ugovorne strane u kreditnim odnosima, taj cilj je u saglasnosti i s odredbama člana 3. st. 1. i 2. i člana 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i sa stavovima Evropskog suda pravde u odnosu na te odredbe Durektive, izraženim u predmetu Árpad Kásler i Hajnalka Káslerné Rábai protiv OTP Jelzálogbank Zrt. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je ocijenio, da miješanje zakonodavca u ugovorne odnose banke i klijenata nije u suprotnosti ni s odredbama člana 11. st. 1., 2. i 3. Ustava, kojim su utvrđena načela o podjeli vlasti, na što posebno ukazuju podnosioci inicijativa, jer iz odredbe člana 16. tačka 5. Ustava, proizilazi nesporno ovlašćenje zakonodavca, da zakonom uredi zaštita potrošača – koji su sklopili ugovor o kreditu u švajcarskim francima, kao pitanje od interesa za Crnu Goru.

9.6. Osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona, po ocjeni

Ustavnog suda, nijesu narušeni ni ustavni principi o opštoj zabrani diskriminacije iz odredbe člana 8. stav 1. Ustava. Odredbom člana 8. stav 1. Ustava zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu. Zabrana diskriminacije, prema Ustavu, ima opšte značenje i nije ograničena samo na uživanje ustavnih prava i sloboda, iako diskriminatorske osnove nijesu expressis verbis navedene u Ustavu. Određenje diskriminacije, kao i diskriminatorske osnove u crnogorskom pravu sadržane su u Zakonu o zabrani diskriminacije13. U tom smislu, odredbama člana 2. st. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da je diskriminacija svako neopravdano, pravno ili faktičko, neposredno ili posredno pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica, kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga lica, koje se, pored ostalog, zasniva na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom porijeklu, (…), kao i drugim ličnim svojstvima i da neposredna diskriminacija postoji ako se aktom, radnjom ili nečinjenjem lice ili grupa lica, u istoj ili sličnoj situaciji, dovode ili su dovedeni, odnosno mogu biti dovedeni u nejednak položaj u odnosu na drugo lice ili grupu lica po nekom od prethodno navedenih osnova. Princip nediskriminacije (jednakost) ne odnosi se samo na jednaki tretman jednakih slučajeva, nego i na supstantivnu jednakost-nejednak tretman nejednakih slučajeva, u proporciji sa njihovom nejednakošću. Različito uređenje prava i obaveza smatraće se diskriminatorskim ako propisano razlikovanje nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako se time ne ostvaruje legitimni cilj ili ako ne postoji srazmjernost između propisane zakonske mjere i cilja koji se nastoji postići.

13 »Službeni list Crne Gore«, br. 46/10.,18/14. i 42/17.

http://www.google.me/url?sa=t&rct=j&q=expresis%20verbis%20zna%C4%8Denje&source=web&cd=1&cad=rja&ved=0CCoQFjAA&url=http%3A%2F%2Fwww.znacenje.info%2Fdefinicije%2FE%2Fexpressis-verbis.html&ei=INjbUYroDeaG4gSEzYGgDg&usg=AFQjCNEZvyGnDbwBfxP3cpulkVZ2DnIvCA&bvm=bv.48705608,d.Yms

23

9.6.1. Polazeći od navedenih ustavnih određenja, Ustavni sud je ocijenio da osporene odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona ne sadrže diskriminatorska ograničenja, po bilo kojem diskriminatorskom osnovu u odnosu na Ustav Crne Gore. Naime, potrošači korisnici kredita u švajcarskim francima, po ocjeni Ustavnog suda, nijesu u istoj ili uporedivoj situaciji u odnosu na druge potrošače - korisnike kredita u eurima, jer rast kursa švajcarskog franka nije bio od uticaja na izvršavanje obaveza (i eventualnih teškoća u isplati) iz ugovora o kreditu kod tih korisnika. Osporeno zakonsko rješenje odnosi se na sva lica-potrošače korisnike kredita u švajcarskim francima i u normativnom smislu među njima, po ocjeni Ustavnog suda, nema diskriminacije. Navod iz inicijativa o diskriminaciji kreditne institucije i trećih lica u odnosu na korisnike kredita u švajcarskim francima, Ustavni sud je, takođe, ocijenio neosnovanim, jer se kreditna institucija, treća lica i korisnici kredita u švajcarskim francima, zbog razlika u svom pravnom i ekonomskom položaju ne nalaze u istoj pravnoj ili uporedivoj situaciji.

9.7. Navode podnosilaca kojim se ukazuje: “da osporene odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona ne poštuju Ustavom zajemčene slobode preduzetništva i konkurencije i zabranu monopolskog i dominantnog položaja na tržištu, iz čl. 59., 139. i člana 140. stav 3. Ustava, zbog kojih je za podnosioce nastupila nenadoknadiva šteta“, Ustavni sud je ocijenio neosnovanim. Naime, osporena zakonska rješenja, propisana osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona, u okviru su ustavnog ovlašćenja zakonodavca da zakonom, saglasno odredbama člana 16. tačka 5. i člana 24. Ustava uredi međusobne odnose kreditne institucije, trećih lica i korisnika kredita u švajcarskim francima, kao pitanje od interesa za Crnu Goru, kao i da privremeno ograniči pojedine slobode i prava garantovane Ustavom. Nаčelo ogrаničenjа ljudskih prаvа i sloboda jedno je od osnovnih nаčelа, koje je utvrđeno odredbama člаna 24. Ustаva. Prema tim odredbama ljudskа prаvа i slobode zаjemčene Ustаvom mogu se ogrаničiti samo zаkonom u obimu koji dopuštа Ustаv i mjeri koja je neophodna dа se ustаvnа svrhа ogrаničenjа zаdovolji u demokrаtskom društvu, bez zаdirаnjа u suštinu zаjemčenih prаvа. Ustаv je na taj način ustanovio jasne ''grаnice'' ogrаničenjа ljudskih prаvа i sloboda u kojimа se zаkonodаvаc može kretаti. Svi držаvni orgаni, prema odredbama čana 24. Ustava, prilikom ogrаničenjа ljudskih i mаnjinskih prаvа morаju dа vode rаčunа o: 1) suštini prаvа koje se ogrаničаvа, 2) vаžnosti svrhe ogrаničenjа, 3) prirodi i obimu ogrаničenjа, 4) o odnosu ogrаničenjа sа svrhom ogrаničenjа i 5) dа li postoji nаčin dа se svrhа ogrаničenjа postigne mаnjim ogrаničenjem prаvа. Ustаvotvorаc ovlаšćuje zаkonodаvcа dа detаljnije reguliše ogrаničenjа, аli ne i dа sаm propiše osnov zа ogrаničenje, već je tаkvo ogrаničenje moguće sаmo аko to Ustаv dopuštа i u svrhe koje Ustаv dopuštа. Time je Ustavom jаsno definisаn princip proporcionаlnosti (srаzmjernosti), kаo i mjerilа kojimа se, prije svegа, Ustavni sud morа rukovoditi pri tumаčenju ogrаničenjа ljudskih prаvа, u konkretnom predmetu.

9.7.1. Polazeći od jedinstva pravnog poretka i osnovnog cilja Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR (povećanje socijalne zaštite potrošača, sprječavanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize) Ustavni sud je ocijenio da taj cilj ima objektivno i razumno opravdanje i da je propisano ograničenje ekonomskih sloboda iz odredaba čl. 59., 139. i člana 140. stav 3.

24

Ustava u saglasnosti s odredbama člana 24. Ustava. Takođe, odnos cilja i korišćenja sredstava ograničenja, po ocjeni Ustavnog suda, je proporcionalan, jer je zakonodavac osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona ustanovio prihvatljiv stepen srazmjernosti između ograničenja slobode preduzetništva i konkurencije i zabrane monopolskog i dominantnog položaja na tržištu, iz odredaba čl. 59., 139. i člana 140. stav 3. Ustava, s jedne strane i potrebe za tim ograničenjem, s druge strane, tim prije što je kredite sa valutnom klauzulom, kako to proizilazi iz Izvještaja Bankarskog ombudsmana i Centralne banke Crne Gore, davala samo jedna kreditna institucija. Kako je ostvarivanje navedenih ekonomskih sloboda ograničeno time da se ugovarači kreću u granicama prinudnih propisa i morala društva, uz obavezu poštovanja načela zabrane zloupotrebe prava i jednakosti davanja utvrđenih odredbama člana 6. i član 8. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, Ustavni sud je ocijenio da je obavezivanje kreditne institucije (Banke) i trećih lica da izvrše konverziju kredita ugovorenih u švajcarskim francima u eure, u saglasnosti s Ustavom i odredbama člana 78. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, zaključenog između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Crne Gore. Osporene odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona, po nalaženju Ustavnog suda, u saglasnosti su i s odredbom člana 3. stav 1. Direktive 93/13/EEZ, koju, po pravnom stavu Evropskog suda pravde, izraženom u novijem predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti u odnosu na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružalac usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle uticati na naknadno izvršenje pomenutog ugovora.

9.7.1.1. Primjenjujući navedeni pravni stav Evropskog suda pravde na konkretan

predmet Ustavni sud je ocijenio da je porast kreditnih zaduženja korisnika kredita u švajcarskim francima odraz revalorizacije (utvrđivanja novog iznosa) kredita u skladu sa rastom kursa švajcarskog franka, odnosno da su sporni ugovori sa valutnom klauzulom, u odnosu na vrijeme sklapanja spornih ugovora „izašli“ iz zone autonomije ugovornih strana, koja se u obligacionom pravu izražava kao sloboda ugovaranja, propisana odredbom člana 3. Zakona o obligacionim odnosima. Saglasno tome, Zakon o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR, po nalaženju Ustavnog suda, nije opteretio kreditne institucije preko mjere koja bi se mogla smatrati nepodnošljivom, jer efekti porasta vrijednosti kursa švajcarskog franka, kao zaštitnog mehanizma iz ugovora o kreditu za kreditnu instituciju, predstavljaju nerealizovanu (enormnu) dobit. Ustavni sud je, stoga, ocijenio da osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona, zakonodavac nije prekoračio svoje ovlašćenje da Zakonom, u javnom interesu, uredi međusobne odnose kreditne institucije, trećih lica i korisnika kredita u švajcarskim francima, kao pitanje od interesa za Crnu Goru, niti je povrijedio ustavne principe o slobodi preduzetništva i konkurencije i zabrani monopolskog i dominantnog položaja na tržištu, iz odredaba čl. 59., 139. i člana 140. stav 3. Ustava, u mjeri u kojoj bi sama suština tih sloboda bila dovedena u pitanje.

9.8. Osporene odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona, po ocjeni Ustavnog

suda, ne mogu se dovesti u pitanje ni u odnosu na ustavni princip o zabrani povratnog dejstva zakona i drugog propisa, iz odredaba člana 147. st. 1. i 2. Ustava. Zakon, kao opšti

25

pravni akt kojim se regulišu određeni društveni odnosi, ograničen je prostorno i vremenski. U pravnom sistemu države postoji stalna potreba za izmjenama i dopunama postojećih zakona, kao i potreba za donošenjem novih zakona, koji na različit način definišu pravne situacije u odnosu na raniji zakon. Prema opštem pravilu, iz razloga pravne sigurnosti, novi zakon se primjenjuje za buduće vrijeme. Osnovni cilj ustavne zabrane povratnog dejstva zakona, iz odredbe člana 147. Ustava, po ocjeni Ustavnog suda, je zaštita načela pravne sigurnosti, kao i mogućnosti izuzetka od tog pravila, radi zaštite opravdanih društvenih interesa.

9.8.1. Povratno dejstvo zakona, propisa i opšteg akta, po ocjeni Ustavnog suda,

postoji u slučaju kada se zakon, drugi propis i opšti akt primjenjuje na odnose koji su već završeni prije nego što je propis stupio na pravnu snagu. Interpretativni pristup, na bazi teleološkog tumačenja, izuzetno dopušta povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose uz uslov da se cilj mjere, zbog čije realizacije je "novo" pravilo i doneseno, ne bi mogao postići na drugačiji način. Dakle, izuzetak od pravila zabrane retrokativnosti postoji samo ako legitimni cilj nije moguće ostvariti na drugi način, primjenom načela srazmjernosti, koje u ovom kontekstu zahtijeva da je takvo povratno dejstvo nove zakonske mjere, na slučajeve nastale prije njenog stupanja na snagu, neophodno za postizanje željenog cilja.

9.8.1.1. Ustavni sud je, polazeći od navoda iz inicijativa da su sve odredbe Zakona

retroaktivne, ocijenio da se retroaktivnom može ocijeniti samo odredba člana 3.a stav 2. Zakona, kojom je propisano da se stav 1. istog člana (da se nakon konverzije kredita u eure, izvrši novi obračun kredita ili potraživanja sa uračunatom fiksnom kamatnom stopom od 8,2% na godišnjem nivou) primjenjuje i na kredite koji su u redovnom postupku ili prinudnom naplatom otplaćeni i da se obavezuju komercijalne banke i treća lica da klijentu vrate više uplaćeni iznos sredstava od obaveze utvrđene po ovom zakonu, za koju je, kako to proizilazi iz obrazloženja Zakona o dopunama Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR, utvrđen javni interes, koji se ogleda u dovođenju u jednak položaj korisnika kredita koji su otplatili kredit (otplatom, prinudnom naplatom) sa ostalim korisnicima kredita.

9.8.2. Ustavni sud ukazuje da se konverzija, kao zakonski mehanizam izmjene

ranije sklopljenih kreditnih ugovora ne sprovodi po sili zakona, ex lege efektom, nego sačinjavanjem izmijenjenih ugovora o kreditu uz prethodne obavezne pripremne radnje kreditnih institucija i trećih lica za njihovo zaključivanje (konverzija u zvaničnu valutu po kursu koji je važio na dan sklapanja ugovora, dostavljanja trećim licima propisane dokumentacije, ugovora, obračuna, ponuda novog ugovora u skladu sa zakonom i dr.). Ustavni sud je, polazeći od navedenog cilja Zakona čije su odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a osporene, prema kojem kreditne institucije, kao davaoci kredita u švajcarskim francima i treća lica kojima su krediti ustupljeni, podliježu istoj primjeni osnovnih načela obligacionog prava kao i njihovi klijenti (posebno načela jednakosti davanja i načela ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu), uz uslov da se ne naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, ocijenio da ostvarivanje tog cilja ne bi bilo moguće bez njihove primjene na zatečene ugovorne odnose i na slučajeve gdje je kredit već otplaćen

26

(redovnom ili prinudnom otplatom). Po ocjeni Ustavnog suda, osporenim odredbama čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona uspostavljena je ravnoteža između kreditnih institucijija i potrošača, narušena "ekscesnim" djelovanjem valutne klauzule, s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnim rastom kursa valute u kojoj su ugovori zaključeni, zajedno sa varijabilnom kamatnom stopom, utvrđenom na osnovu jednostrane odluke kreditne institucija na koje potrošači nijesu mogli da imaju uticaja u momentu zaključivanja kredita. Pri tom, bilo je nužno da se odredbom člana 3.a stav 2. Zakona utvrdi da će se i za otplaćene kredite, nakon izvršene konverzije, izvršiti obračun u skladu sa Zakonom i da su kreditne institucije i treća lica u obavezi da po obračunu vrate više uplaćeni iznos sredstava, da bi se svi potrošači – korisnici finansijskih usluga koji su zaključili kredit u švajcarskim francima, doveli u jednak položaj.

9.9. U odnosu na navode iz inicijative o nesaglasnosti odredaba člana 5.a Zakona

sa odredbama člana 2. Zakona o prekršajima, Ustavni sud ukazuje da iz citirane odredbe člana 145. Ustava proizilazi da se pravni poredak države temelji na hijerarhiji pravnih akata, čiju osnovu čini Ustav kao pravni akt najviše pravne snage. Načelom saglasnosti pravnih propisa utvrđena je supremacija Ustava i potvrđenih međunarodnih ugovora u odnosu na zakon i Ustava i zakona u odnosu na druge propise. Ovaj princip omogućava jedinstvenost i djelotvornost pravnog sistema i predstavlja jedan od bitnih elemenata ostvarivanja vladavine prava. Saglasno navedenom, Ustav ne poznaje hijerarhijsko rangiranje zakonskih normi, jer se radi o aktima iste pravne snage, usvojenim od strane istog donosioca i iz tih razloga ne postoji mogućnost ocjene saglasnosti odredaba različitih zakona ili međusobne saglasnosti normi istog zakona. S ustavnopravnog aspekta, za Ustavni sud u ovom predmetu nijesu relevantna ni pitanja koja se postavljaju o međusobnim odnosima zakona koji se bave kreditima i zaštitom potrošača, njihovoj cjelishodnosti ili primjeni, kao ni o nefunkcionalnosti ili odsustvu državnog mehanizma kontrole ili nepoštovanja mjerodavnog prava u oblasti obligacioih odnosa i potrošačkih kredita. Naime, iz odredbe člana 149. stav 1. tačka 1. Ustava ne proizilazi ovlašćenje za Ustavni sud da cijeni da li je bilo potrebno donijeti Zakon o konverziji kredita u švajcarskim francima CHF u Eure EUR, niti da ga cijeni u odnosu na drugi zakon, jer je javni interes utvrđen donošenjem samog zakona, već da li su osporene odredbe čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona saglasne s Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima.

II1. U pogledu zahtjeva podnosioca inicijative da se obustavi izvršenje pojedinačnih akata donijetih primjenom osporenih odredaba čl. 1., 2., 3., 3.a, 3.b, 4., 5. i 5.a Zakona Ustavni sud ukazuje da, u smislu odredaba člana 150. stav 4. Ustava Crne Gore i člana 63. Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, u toku postupka pred Ustavnim sudom može narediti da se obustavi izvršenje pojedinačnog akta ili radnje koji su preduzeti na osnovu zakona, drugog propisa ili opšteg akta čija se ustavnost ili zakonitost ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. S obzirom na to da Ustavni sud u ovom predmetu nije prihvatio inicijativu, nema procesnih pretpostavki da, saglasno odredbi člana 150. stav 4. Ustava i člana 63. Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore, naredi obustavu izvršenja radnji koje su preduzete na osnovu osporenih odredaba Zakona.

27

10. Na osnovu iznijetih razloga, riješeno je kao u izreci.

PREDSJEDNIK, dr Dragoljub Drašković,s.r.

Documents

USTAVNI SUD CRNE GORE · 2018-09-18 · 1 USTAVNI SUD CRNE GORE U-I br. 27/15, 32/16 i 34/16 24. jul 2018. godine P o d g o r i c a Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik Dragoljub