UVOD U PSIHOLOGIJU LIČNOSTI

Predavanje iz Psihologije ličnosti (br. 1)

doc. dr. Almira Isić

Uvod

• Da li analizirate osobe iz svog okruženja? Kako to činite i na osnovu čega? Kojim osobinama ličnosti ili pridjevima ih opisujete?

• Navedite osobine ličnosti svog prijatelja sa fakulteta, a potom neka on navede svoje osobine ličnosti. Usporedite ih.

• Riječ ličnost ili osobnost je nastala od latinske riječi persona, što znači maska. Persona je označavala masku koju su nosili glumci u starogrčkoj drami za vrijeme predstave. Funkcija maske u starogrčkoj drami bila je da predstavi gledaocima određen i konzistentan obrazac ponašanja osobe koja tu masku nosi. Vremenom je ta riječ počela označavati ne samo masku nego i osobu koja je nosi.

• Riječ ličnost često se koristi u govornoj komunikaciji i svakodnevnom životu.

• Riječ ličnost ima različita značenja. Najčešće značenje ličnosti u svakodnevnom životu odnosi se na način ponašanja neke osobe.

• Prema tome, ličnost znači konzistentan način ponašanja i postupanja pojedinca. Takvo značenje ličnosti dali su Platon i Aristotel.

• Međutim, značenje termina ličnosti je znatno šire. Ličnost označava nečiju društvenu ulogu ili društvenu sliku pojedinca (“on je velika ličnost, on je visoka ličnost”). Konzistencija ponašanja odnosi se na cjelokupno trajanje života pojedinca, tj. njegovo ponašanje se odnosi na njegovu cjeloživotnu ulogu.

• Dalje značenje ličnosti dovodi se u konotaciju sa nekim svojstvima kao npr.: šarm, popularnost, identitet pojedinca, fizičku privlačnost ili veliki broj drugih socijalno ili individualno poželjenih i nepoželjnih karakteristika pojedinca. U svemu tome je prisutan udio subjektivnog značenja.

Povijest istraživanja ličnosti

• Medicinska tradicija psihologije ličnosti počelo je još u doba Hipokrata, grčkog liječnika koji je živio u četvrtom vijeku prije nove ere. On je pokušao međuljudske razlike u emocionalnom reagiranju i temeperamentu objasniti na biohemijskoj osnovi i postavio je prvu teoriju tipova ličnosti. Naime, ljudi se međusobno razlikuju po temperamentu i emocionalnosti, jer su različito ispunjeni tjelesnim sokovima kojih ima četiri vrste: krv, crna, žuta žuč i flegma. Tjelesni sokovi ne samo da objašnjavaju individualne razlike, već i znače osnovu zdravlja ili bolesti. Zdravlje postoji kada postoji odgovarajuća ravnoteža u zastupljenosti tih sokova, a bolest kada se ta ravnoteža tih sokova naruši.

• U direktnoj vezi sa psihologijom ličnosti je i klinička medicina osamnaestog i devetnaestog vijeka. U to vrijeme medicina se bavila proučavanjem simptomatologije duševnih bolesti ili psihoza, kao i klasifikacijom i liječenjem tih bolesti. Na osnovu vladajućih fizioloških koncepcija francuski liječnik Philippe Pinel (18. vijek) psihotične poremećaje tumačio je sa poremećajem u funkcioniranju mozga.

• U vezi sa kliničkom tradicijom savremene psihologije ličnosti da fizikalne pozicije u objašnjavanju poremećaja u ponašanju i ličnosti, koje su predstavljale temelj medicinskog pristupa, nisu mogle biti spojene sa pozicijom i pristupom tadašnje psihologije normalnih. Psihologija se počela oslobađati filozofske duhovno znanstvene tradicije .

• Sigmund Frojd je pokušao spojiti psihologiju sa medicinom i na taj način odvojiti psihologiju ličnosti od filozofsko-religiozne- ideološke tradicije, te je spojiti sa naučnim pristupom.

• Za razvoj psihologije ličnosti važni su utjecaji Čarlsa Darwina, odnosno njegova teorija o evoluciji čovjeka unutar koje je ukazao na evoluciju čovjeka iz životinje i postavljanja čovjeka u prirodni red, što je suprotno filozofsko-religiozno-ideološkoj tradiciji.

• Doprinos u razumijevanju ličnosti pokušali su pružiti mnogi filozofi: Tom Akvinski, Hobes, Džon Lok, Niče i dr. Međutim, taj pristup je bio neznanstveni.

• Psihologija ličnosti najviše je bila pod utjecajem drugih područja psihologije, a osobito psiholoških škola i pravaca od druge polovine 19. vijeka. Od svih pravaca najveći je utjecaj imala psihonalitička škola Sigmunda Frojda, zatim geštaltistička kao i refleksološka i bihevioralna škola.

• Geštaltističku školu ili pravac osnovao je Max Wertheimer (1912). Riječ geštalt je nastala od njemačke riječi geštalt i znači formu, oblik, konfiguraciju. Nastala je kao reakcija na Wundtov strukturalizam, koji je tvrdio da su duh i tijelo nezavisni. Geštaltisti su naglašavali cjelinu iskustva i doživljaja, tj. holistički pristup u proučavanju ponašanja i procesa. Najveći doprinos geštaltistička psihologija dala je u području eksperimentalnog istraživanja zakonitosti percipiranja i mišljenja. Tvrdili su da je nemoguće razumjeti kompleksne procese u čovjeku ukoliko se oni raščlane na elemente ili osjete. Direktan izdanak ove škole je i Lewinova teorija ličnosti.

• Refleksološka škola ili pravac koji je osnovao ruski psiholog i fiziolog Ivan Pavlov i bihevioralna škola koju je stvorio John Watson, ukazali su da je ljudsko ponašanje moguće razumjeti i proučavati samo objektivnim, a ne subjektivnim metodama. Unutar obe škole najveći je doprinos Pavlova sa otkrićem uvjetovanih refleksa, zatim upotreba naučne metode eksperimenta u proučavanju ljudskog ponašanja. Ukazali su da je moguć objektivan naučni pristup u svakom području proučavanja ljudskog ponašanja i ličnosti. U njihovom kontekstu ličnost je rezultat kondicioniranja ili učenja.

• Ove škole svojim postavkama isključile su mogućnost meafizičkog i mitološkog poimanja ličnosti, tj. bilo kojeg oblika subjektivizma.

• Velikim dijelom na razvoj psihologije ličnosti utjecala je i kognitivna škola ili pravac, koju je osnovao Kelly. Istraživanja na području kognitivnih funkcija, misaonih procesa i konceptualnih sposobnosti ukazala su da su te osobine ličnosti znatno važnije za razumijevanje ličnosti, nego što li se to ranije smatralo.

• Istraživanja na području motivacije ukazala su da je za razumijevanje i predviđanje ponašanja neophodno i poznavanje motivacije pojedinca. Na osnovu toga stvorene su mnoge moderne koncepcije ličnosti u okviru humanističke škole i pravca kao što je teorija Maslowa i Rogersa.

• Na razvoj savremene psihologije ličnosti velikim dijelom utjecale su socijalne promjene i socijalna kretanja. Pod njihovim utjecajem došlo je do erozije u tradicionalnim shvatanjima i tumačenjima. Uslijed toga, ukazano je na činjenicu da faktor situacije u velikoj mjeri determinira ličnost. Tako je nastao situacionizam i interakcionizam koji ličnost pojedinca posmatra kao neprekidno promjenjiv sadržaj, tj. sadržaj koji se neprekidno mijenja iz situacije u situaciju.

• Takva shvatanja su potvrđena u multivarijantnim i faktorsko-analitičkim istraživanjima, koja su ukazala da je za predviđanje i razumijevanje ponašanja pojedinca nužno uzeti u obzir faktore okoline i situacije.

Definiranje ličnosti

• Definirati ličnost je vrlo teško zbog njene kompleksnosti, pa shodno tome razlikuje se više definicija ličnosti.

• Ličnost je integrisano jedinstvo čoveka sa svim njegovim trajnim diferencijalnim karakteristikama (inteligencija, karakter, temperament, konstitucija) i njemu svojstvenim oblicima ponašanja (H. Pieron, 1951).

• Ličnost je manje više čvrsta i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije pojedinca, pri čemu ličnost određuje čovekovo prilagođavanje sredini (H. J. Eysenck, 1953).

• Ličnost je dinamička organizacija onih psihofizičkih sistema pojedinca koji određuju njemu karakteristično ponašanje i mišljenje (G. Olport, 1961)

• Slijedeća definicija se smatra najprihvatljivijom jer obuhvata bitne elemente ličnosti: Ličnost je skup psihičkih osobina i mehanizama unutar pojedinca koji su organizirani i relativno trajni, te utječu na interakciju i adaptaciju pojedinca na intrapsihičku, fizičku i socijalnu okolinu.

1. Ličnost je skup psihičkih osobina

• Psihičke osobine su karakteristike koje opisuju načine na koje se ljudi međusobno razlikuju, ali su i međusobno slični.

• Opišite osobu koju odlikuje osobina sramežljivosti ili pak pričljivosti.

• Unutar izučavanja osobina ličnosti psihologija nastoji da utvrdi:

1. Koliko osobina ličnosti postoji (postoji li desetak ili stotinjak osobina ličnosti)?

2. Kako su osobine ličnosti organizirane ili struktuirane (npr. da li je pričljivost povezana sa impulsivnosti)?

3. Koje je porijeklo osobina ličnosti (da li su pod utjecajem nasljeđa ili odgoja, koje vrste odgojnih postupaka utječu da neko bude pričljiv)?

4. Koje su korelacije i posljedice osobina ličnosti (da li pričljiva osoba ima široku mrežu prijatelja, da li nervira druge ljude)?

• Izučavanje psihičkih osobina je jako važno, jer osobine pomažu da opišemo ljude, te razumijemo dimenzije po kojima se oni razlikuju, zatim pomažu da objasnimo ponašanje te predviđamo buduće ponašanje.

2. Ličnost je skup psihičkih mehanizama

• Psihički mehanizmi su kao osobine ličnosti, s tim da se mehanizmi više odnose na procese koji se odvijaju u ličnosti.

• Većina psihičkih mehanizama uključuje nekakvu obradu informacija. Npr. netko ko je ekstravertiran može tražiti i uočavati prilike za interakciju s drugim ljudima. Naime, on će uočiti određenu vrstu socijalne informacije i reagirati u skladu s njom.

• Psihički mehanizmi imaju tri osnovna dijela: ulaz, pravila odlučivanja i izlaz.

• Psihički mehanizmi mogu ljude činiti osjetljivim na određenu vrstu informacija iz okoline (ulaz), mogu utjecati na njihovo razmišljanje o određenim opcijama odlučivanja (pravila odlučivanja), te mogu voditi ponašanje prema određenim kategorijama reakcije (izlaz).

• Osobine ličnosti su aktivirane cijelo vrijeme.

• Primjer: Osobina hrabrosti (Osobina hrabrosti se aktivira u samo određenim uslovima, kada se ljudi susreću sa ozbiljnim opasnostima i prijetnjama. Neki su hrabriji od drugih, ali nikada nećemo saznati koji su hrabriji dok se ne pojavi odgovarajuća situacija u kojoj se hrabrost može iskazati).

• Da li za sebe ili nekog iz svog okruženja možete reći da je hrabar?

3. Unutar pojedinca

• To znači da je ličnost nešto što pojedinac nosi unutar sebe tokom vremena, od jedne do druge situacije.

• Svi mislimo da smo isti ljudi kakvi smo bili prošle sedmice, prošli mjesec ili godinu, te da ćemo te osobine imati i u nadolazećim mjesecima i godinama.

• Navedena definicija ličnosti ukazuje da je ličnost stabilna kroz vrijeme i u određenoj mjeri konzistentna u različitim situacijama.

4. Koji su organizovani i relativno trajni

• Organiziran znači da su psihičke osobine i mehanizmi neke osobe nisu jednostavan i slučajan zbir elemenata.

• Naime, ličnost je organizirana jer su osobine i mehanizmi međusobno povezani na koherentan način.

• Psihičke osobine su relativno trajne u vremenu, osobito u razdoblju odrasle dobi, te općenito konzistentne u različitim situacijama.

• Ako kažemo da je neko bijesan u određenoj situaciji to ne govori ništa o njegovoj osobini ličnosti. Neka osoba može biti bijesna sada, a ne mora sutra. Bijes je više stanje nego li osobina ličnosti. Osoba koja je sklona bijesu, pokazivati će tu sklonost u različitim vremenskim tačkama i situacijama.

5. I koji utječu

• To ukazuje da osobine i mehanizmi ličnosti mogu utjecati na živote ljudi.

• One utječu na to kako se ponašamo, kako percipiramo sami sebe ili kako razmišljamo o svijetu oko sebe, u kakvim smo odnosima s drugim ljudima, kako se osjećamo, biramo okruženje, kojim ciljevima težimo u životu i koje imamo želje, te kako reagiramo u okolnostima u kojima se nalazimo.

• Ljudi su aktivna bića i njihove osobine ličnosti utječu na oblikovanje života, tj. način razmišljanja, mišljenja i osjećanja.

6. Na interakcije pojedinca

• Ovaj segment definicije odnosi se na percepciju, selekciju, evokaciju i manipulaciju.

• Percepcija se odnosi na način interpretiranja okoline. Dvije osobe mogu biti izložene istom događaju, ali ga mogu u potpunosti na različite načine interpretirati zbog različitosti ličnosti.

• Selekcija odnosi se na način na koji biramo različite situacije – kako biramo prijatelje, hobi, izborne predmete, zanimanje itd. Način na koji se vrši selekcija u skladu je sa ličnošću.

• Evokacija je reakcija koju izazivamo kod ostalih, često potpuno nenamjerno. Npr. osoba koja je fizički snažna može izazvati osjećaj zastrašenosti kod drugih, čak i kad joj zastrašivanje nije cilj.

• Manipulacija je način na koji namjerno utječemo na druge ljude. Načini na koje nastojimo manipulirati ponašanje, razmišljanje i osjećanja drugih ljudi, esencijalno su obilježje ličnosti.

7. I njegove adaptacije na

• Ovaj segment definicije ukazuje na adaptivno funkcionisanje ličnosti – postizanje ciljeva, prilagođavanje i suočavanje sa problemima s kojima smo suočeni tokom života.

8. Okolinu

• Fizička okolina je često izazov za ljude, a ponekad i prijetnja preživljavanja (nestašica hrane, izloženost ekstremnim temperaturama, razne životinje i sl.)

• Socijalna okolina također zahtijeva adaptaciju (možemo željeti družiti se sa interesantnim prijateljima i partnerima, veću emocionalnu bliskost sa osobama koje su nam važne). Načini na koji se osoba nose sa svojom okolinom od značaja su za razumijevanje njene ličnosti. Osoba koja je pričljiva tražiti će takvo okruženje gdje će moći komunicirati, osoba koja je neugodna tražiti će socijalnu okolinu gdje se ljudi više svađaju i sukobljavaju, osobi kojoj je važan status nastojati će biti u društvu uglednih ljudi).

• Intrapsihička okolina – predstavlja važan dio psihičke realnosti (Primjer: Samopoštovanje – koliko dobar ili loš dojam imamo o sebi u nekom trenutku ovisi o našoj procjeni stepena u kojem uspijemo postići naše ciljeve).

• VJEŽBA: Napišite esej o dobrom prijatelju ili prijateljici. Unutar eseja opišite što je karakteristično za tu osobu, što je trajno prisutno kod nje, te što ima adaptacijsku funkciju za nju. Uključite elemente načina interakcije i adaptacije te osobe ma fizičku, socijalnu i itrapsihičku osobinu.

Karakteristike teorija ličnosti

• Teorija je skup konvencija koje je stvorio teoretičar. Sastoji se od skupine relevantnih pretpostavki, koje su sistematski međusobno povezane i niza empirijskih definicija. Kada se naučno potvrdi postaje činjenica.

• Teorije ličnosti se međusobno razlikuju u objašnjavanju strukture, dinamike i razvoja ličnosti.

• Temeljne pretpostavke pojedinih teorija koje se odnose na ljudsku prirodu su brojne, i u odnosu na njih teorije se međusobno razlikuju.

• Eksperimentalna psihologija uložila je ogroman napor u proučavanje ličnosti, međutim i danas ne postoji opće prihvaćeno objašnjenje ponašanja čovjeka u cjelini.

• Objašnjenja ličnosti su uglavnom hipotetičkog karaktera. Kada se teorija provjeri ona tada postaje zakon.

• Danas se razlikuje oko 20 teorija ličnosti. One se razlikuju u shvatanju o strukturi, dinamici i razvoju ličnosti.

• S obzirom na shvatanja o strukturi, dinamici i razvoju ličnosti razlikuju se tri grupe teorija:

1. Biologističke teorije (naglašavaju ulogu bioloških momenata i nasljeđa – Frojdova teorija ličnosti)

2. Personalističke teorije (zanemaruju ulogu sredine, a osobito socijalnih faktora, naglašavaju osobnost svakog pojedinca i njegovu različitost od drugih ljudi – Allportova teorija ličnosti)

3. Socijalne teorije ličnosti (naglasak stavljaju na značaj sredine i socijalnih faktora. Predstavnici su: Adler, Karen Hornaj, H. Salliven i Erih Fromm).

Usporedba teorija ličnosti

• Teorije ličnosti se međusobno razlikuju. Obilježja po kojim se teorije ličnosti razlikuju mogu se razmotriti unutar određenih bipolarnih dimenzija:

1. Nomotetičnost – Idiografičnost

2. Racionalnost – Iracionalnost

3. Sloboda – Determinizam

4. Subjektivnost – Objektivnost

5. Holizam – Elementarizam

6. Homeostaza – Heterostaza

7. Nasljeđe – Okolina

8. Spoznatljivost – Nespoznatljivost

9. Reaktivnost – Proaktivnost

1. Nomotetičnost – Idiografičnost – Teorije nomotetičkog karaktera zasnivaju se na općim, zajedničkim karakteristikama svih ljudi ili na podacima takvih istraživanja (konstitucionalna teorija Sheldona). Idiografičke teorije se zasnivaju na posmatranju i proučavanju pojedinaca te naglašavaju individualan pristup.

2. Racionalnost – Iracionalnost – Teorije koje naglašavaju racionalnost ukazuju da je čovjek racionalno biće i svjestan svojih postupaka i samog sebe (Kelly), dok teorije koje naglašavaju iracionalnost ukazuju da je čovjek iracionalan i nesvjestan svojih postupaka (Frojd).

3. Sloboda – Determinizam – Teorije koje naglašavaju slobodu ukazuju da je čovjek biće koje je odgovorno za vlastite akcije i postupke (Rogers). Naime, on je sposoban da se oslobodi utjecaja okoline. Teorije koje naglašavaju determinizam ukazuju da je čovjekovo ponašanje potpuno determinirano utjecajem okoline i prema tome kontrolirano okolinom (Frojd, Erikson, Ajzenk, Skiner i Pavlov).

4. Subjektivnost – Objektivnost – Teorije koje naglašavaju subjektivizam ukazuju da su ljudi podložni svojim doživljajima i subjektivnim iskustvima, te je njihova ličnost izgrađena i pod kontrolom je takvih iskustava (Rogers). Teorije koje naglašavaju objektivnost ukazuju da su ljudi pod utjecajem vanjskih, objektivnih, a ne subjektivnih faktora (Skiner).

5. Holizam – Elementarizam – Holističke teorije ukazuju da se pojedinac i ljudsko ponašanje mogu razumjeti jedino proučavanjem pojedinca kao cjeline (Rogers). Naime, ponašanje je rezultanta unutrašnjih i vanjskih faktora. Ukazuju da je svaki pojedinac osoben i jedinstven, te da se on ne može razumjeti samo na osnovu osobina ličnosti. Teorije koje naglašavaju elementarističko stajalište ukazuju se pojedinac i njegovo ponašanje mogu razumjeti samo ako se istraži svaki fundamentalni aspekt tog ponašanja (Skiner i Pavlov).

6. Homeostaza – Heterostaza – Prema homeostatičkim koncepcijama ličnost pojedinca i njegov organizam je sistem koji je sposoban i usmjeren na održavanje vlastite unutrašnje ravnoteže. Ličnost se opire svemu što narušava tu ravnotežu i nastoji ostvariti neprekidno stanje ravnoteže (Frojd). Prema heterostatičkim koncepcijama ličnosti ljudi nemaju tendenciju neprekidnog održavanja stanja bez napetosti, već suprotno tome, oni su usmjereni na rast i razvoj, traže i trebaju podražaje te teže samoostvarenju i samoaktualizaciji (Maslow i Rogers).

7. Nasljeđe – Okolina – Teorije koje naglašavaju faktor nasljeđa ukazuju da je ljudska ličnost determinirana nasljeđem (Kretschmer, Sheldon, Freud, Eysenck). Teorije koje naglašavaju faktor okoline ukazuju da je ličnost i njeno ponašanje pod utjecajem učenja (Watson i Skiner).

8. Spoznatljivost – Nespoznatljivost - Teorije koje naglašavaju spoznatljivost ukazuju da je ličnost kao i sve ljudsko moguće naučno proučavati i spoznavati naučnim postupcima i metodama, tj. posredstvom eksperimenta, mjerenja, sistematskog opažanja, kliničke opservacije i matematičke analize (Pavlov, Skiner, Watson, Cattel, Eysenck). Teorije koje naglašavaju nesposznatljivost ukazuju da savaki pojedinac živi u vlastitom subjektivnom svijetu koji se neprekidno i nepredvidivo mijenja, i u kojem on sam zauzima središnje mjesto. U proučavanju ličnosti koriste se netradicionalni naučni postupci: samoopaženje ili introspekcija, intuicija, spekulacija, imaginacija, empatija i sl.

9. Reaktivnost – Proaktivnost – Proaktivne koncepcije ličnosti ukazuju da je čovjek aktivno biće pobuđeno i usmjeravano unutrašnjim procesima, tj. nagonima, svjesnim ciljevima, stavovima, interesima i sl. (Freud, Allport) Takvi procesi mogu biti materijalni, fiziološki, bihemijski ali i psihološki. Reaktivne koncepcije ličnosti ukazuju da je čovjek reaktivno biće, koje reagira samo na izvanjske podražaje ili situacije (Maslow, Watson, Skinner).

1. Fulgosi A. (1985). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga.

2. Larsen R. J. i Buss D. M. (2007). Psihologija ličnosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.

3. Lindzi G. i Kelvin H. (1983). Psihologija ličnosti Beograd: Nolit.