Virski LIST

Broj 7 Godina I. Svibanj 2008.

Motorni brod Rivanj

Projekt brze ceste

Stari virski putovi

tema broja

Izvođači radova «Ceste Varaždin» i splitsko «Poduzeće za ceste» za godinu dana trebali bi

tema broja

Projekt brze ceste Zadar-Vir

Postupnim rješavanjem problema vodoopskrbe i izgrad-njom «brze ceste», Vir bi zajedno s ostalim mjestima u mikroregiji u perspektivi imao priliku pozicionirati se kao jedno od potencijalno najjačih regija na istočnoj obali Jadrana od Umaga do Dubrovnika

najznačajnije je infrastrukturno ulaganje s državne razine, razine lokalne samou-prave i iz europskih fondova usmjereno na otok Vir.

90 milijuna kuna

Kad smo prije dvije godine razmišljali o dionici D-306 i prosječnom prometu koji bilježi i više od 20 tisuća vozila u ljetnom periodu na cesti koja je kod Privlake bez trotoara i s lošom rasvjetom, te s prometnim čepovima na izlasku iz mjesta koji se ne mogu riješiti bez intervencije policije, odlučili smo ovom dionicom koja zaobilazi Priv-laku i ide na virski most u dužini od

završiti posao «težak» oko 90 milijuna kuna, ili s porezom oko 120 milijuna kuna

Nastavak na str. 6.

Kada se u lipnju sljedeće godine izravna posljednji kamenčić i asfaltira zadnji metar državne ceste D-306, takozvane «brze ceste» koja će spajati regionalni i županijski centar Zadar s Virom, do otoka će se moći doći osobnim automobilom za 15-ak minuta vožnje ne vozeći brže od 80-ak kilometara na sat kolika će, po prilici, biti najveća dopuštena brzina.Nešto više vremena trebat će biciklistima ako požele prevaliti 18,5 kilometara te dionice na biciklističkoj stazi koja će se nalaziti uz samu cestu s njezine lijeve strane, a zaobilazit će Kožino i kod Grgu-ra Ninskog ponovno se uklapati u cestu. Uz izgradnju magistralnog vodovodnog pravca te lokalne vodovodne i kanalizaci-jske mreže na Viru, projekt «brze ceste»

6,5 kilometara puno toga riješiti za bolji protok vozila prema Viru i Ninu te obratno. Eventualno, danas-sutra bi se dio od te dionice koja se spaja prema Briševu i Murvici, mogao proširiti na 7,20 metara širine jer promet ide i prema Viru, a tom dionicom ljeti se izlazi iz Vira prema Murvici i auto-cesti, kaže direktor zadarske ispostave «Hrvatskih cesta» Zdravko Jerak ukratko predstavljajući osnovnu ideju rekonstrukcije postojeće ceste prema Viru. Radovi na cesti D-306 počeli su prije tri i pol mjeseca u sklopu programa «Bet-terment II» te bi prema procjenama izvođači radova «Ceste Varaždin» i splitsko «Poduzeće za ceste», ili skraćeno «PZC», za godinu dana trebali završiti posao «težak» oko 90 milijuna kuna, ili s porezom oko 120 milijuna kuna. «Ceste Varaždin» rade od početka, odnosno od ulaza u Diklo do izlaza u Kožino. Prije ulaza u Petrčane, kod benzinske crpke pa do ulaza u Zaton radi splitska tvrtka «PZC». Te dvije tvrtke na području zadarske regije rade već 10-ak godina, a posjeduju i dvije asfaltne baze s kojima pokrivaju cijelo područje. Pored ove ceste za Nin, Vir i Privlaku, «Hrvatske ceste» rade i dionicu od 12 kilometara od Obrovca do Benkovca. Nadzor cijelog projekta vrši tvrtka «IGH Zagreb» s pro-jektantom «Ingrisom» iz Zadra.Međutim, kada je riječ o izvođenju pro-jekta, postoji i problem vezan uz privatna zemljišta kroz koja cesta prolazi.

Sporna zemljišta

Na pojedinim je dionicama, kažu u «Hr-vatskim cestama», teško ustanoviti pravo stanje vlasništva, pa je cesta je «napad-nuta» tamo gdje je zemljište riješeno. Kako zemljišno-knjižni izvaci nisu mjerodavni za pozivanje vlasnika spornih parcela, ne može se doći do točnih po-dataka. S lijeve i desne strane na ulazu u Petrčane ima privatnih parcela na kojima su nastali takvi problemi, a «Ceste» ih, kaže Jerak, rješavaju u hodu.Kako bilo, prva faza radova trebala bi biti gotova do 15. ili 20. lipnja, do početka ljetne turističke sezone, a ona uključuje 9 kilometara puta od deponija gdje ide priključak za Diklo do ulaza u Zaton. Tre-nutno je stara cesta razrovana i proširena tako da je teren pripremljen pa se dio već i asfaltira. Ti će radovi, kako smo naveli, potrajati do polovice lipnja, dok se od Grgura Ninskog preko Sabunika

To je jedna od najprometnijih cesta, zato je i odlučeno da se ide u visoki stupanj njezine re-konstrukcije. Klasična rekonstrukcija ne zadire u trotoar, u javnu rasvjetu ili biciklističku stazu, kaže Jerak

Nastavak sa str. 5.

do virskog mosta može raditi i u ljetnom periodu, jer se ne zalazi u cestu koja ide od Privlake prema Viru i obrnuto.«Hrvatske ceste» u investiciji od oko 90 milijuna kuna sudjeluju s 40 posto iznosa ili s oko 35 milijuna, dok će se u ostatku investicije do ukupnog iznosa participirati s kreditom Europske banke za obnovu i razvoj. Osim radova, «Hrvatske ceste» platit će i troškove otkupa zemljišta za novu trasu u potezu od benzinske postaje u Zatonu do virskog mosta. Također, postojeća državna cesta od Žmirića do Zatona proširit će se sa 6,20 metara na punih 7 te će se popraviti na svim opasnim mjestima. Cilj je, govori Jerak, da se smanje gužve koje su tijekom ljetne sezone najveće upravo na toj dionici, a na taj će se način zaobilaženjem Nina i Privlake smanjiti i ljetne gužve kroz ta turistička mjesta.

Turistička valorizacija

I upravo su turizam i turistički progres zapadnog dijela Zadarske županije ključne riječi cijelog projekta, jer postoje na području Vrsi, Nina i Privlake ogromne zone zemljišta koje se mogu turistički val-orizirati, dok je što se Vira tiče nasušna

potreba da 9 tisuća postojećih objekata dobije kvalitetnu vezu sa županijskim središtem, a time i s auto-cestom. Postupnim rješavanjem problema vo-doopskrbe i izgradnjom «brze ceste», Vir bi zajedno s ostalim mjestima u mikroregiji u perspektivi imao priliku pozicionirati se kao jedno od potencijalno najjačih regija na istočnoj obali Jadrana od Umaga do Dubrovnika. Već sada, bez infrastrukture, pravog turizma i bez kvalitetne cestovne veze sa Zadrom, Vir zauzima četvrto mjesto po turističkim noćenjima u Županiji već treću godinu za redom, odmah iza Zadra, Biograda i Paga. Ono što je također strateška prednost otoka Vira činjenica je kako se i sada Vir nalazi među deset najrazvijenijih otoka na Jadranu. No, tek s realizacijom ovih infrastrukturnih projekata otok će biti u mogućnosti razmišljati o razvoju ozbilj-nog turizma; primjerice gradnji hotelskog naselja ili većeg i organiziranijeg auto-kampa. Vratimo se «brzoj cesti».To je jedna od najprometnijih cesta, zato je i odlučeno da se ide u visoki stupanj njezine rekonstruk-cije. Klasična rekonstrukcija ne

virski putovi

Trasa buduće rekonstruirane državne ceste D-306 na dionicama Kožino,

Zdravko Jerak

6 svibanj 2008.

Nastavak na str. 8.

zadire u trotoar, u javnu rasvjetu ili biciklističku stazu, dok ćemo na D-306 riješiti ne samo ta pitanja već i sve priključke. To znači da se pri skretanju u Petrčane neće čekati iza vozila koje ide lijevo, nego će posto-jati traka kako ne bi bilo «kočnice» za vozila koja idu naprijed, kaže direktor zadarske ispostave «Hrvatskih cesta». Dakle, takvi će priključci postojati na svim mjestima križanja; od ulaza u Diklo, Kožino, Petrčane, Zaton, Nin i Privlaku do virskog mosta. Također, kako bi se u potpunosti spo-jila biciklistička staza Grad Zadar će od Žmirića, dakle od križanja pa s lijeve strane daljnjih 1,200 metara do de-ponija otkupiti zemljište kako bi «Hr-vatske ceste» i na tom dijelu izgradile biciklističku stazu.

Problem izvlaštenja

Iako državna cesta ide i dalje od virskog mosta, odnosno do ulaza u mjesto i još 4 kilometra dalje, projektom nije predviđen zahvat na tom dijelu ceste. Možda ćemo kao ispostava «Hrvat-skih cesta» tražiti da se i tamo in-tervenira, međutim postoji problem izvlaštenja. Općina Vir bi zajedno s «Cestama» trebala riješiti odnose s vlasnicima parcela uz samu cestu. Mi kao Ispostava možemo tražiti da se presvuče kolnik, ali na širenje ceste ne možemo utjecati. Na Viru je složena situacija jer su zemljišta u 100-postotnom privat-nom vlasništvu, dok je, primjerice, zemljište do Zatona šumsko gos-podarstvo u 80 posto slučajeva. Vlasnik toga je «Šumarija» i tu smo problem lako riješili s kolegama iz «Hrvatskih šuma», kaže Jerak.U slučaju da se situacija na Viru rasplete po planovima Općine Vir i ispostave «Hrvatskih cesta» iz Zadra, tada bi i na otoku Viru ako bude prostora bila napravljena biciklistička staza. Jerak kaže: Mi to možemo tražiti od naše Up-rave u Zagrebu, ali će oni od Općine zahtijevati da se riješe imovinsko-pravna pitanja. To za sada ne ide baš lako. Osim, dakle, očite koristi koju donosi rekonstruirana cesta prema Viru, Privlaci i Ninu, a možemo je općenito shvatiti kao značajan poticaj za razvoj turizma i kao kvalitetnu prometnu vezu sa Zadrom,

Vir-Kožino i Vir-Privlaka

7

postoje i drugi segmenti od lokalnog i regionalnog značaja koji je čine važnom. Buduće lječilište u Ninu koje će financirati i Ministarstvo zdravstva dobit će tako brzu i važnu vezu, a kako se predviđa da će se već ove godine početi s izgradnjom lječilišta, radit će se priključci za lječilište od križanja za Zaton, Vir i Privlaku, čime bi Nin dobio modernu cestu u dužini od 2 kilometra koja će također biti široka više od sedam, sedam i pol metara.

Žila kucavica

S dovršetkom rekonstrukcije državne ceste D-306 i izgradnjom magistralnog vodovoda cijeli će zapadni dio Zadarske županije osvanuti u novom, modernijem ruhu i s uvjetima primjerenima čovjeku 21. stoljeća. Do sada, uvjeti su bili sve samo ne

– adekvatni. Uvijek je bilo prigovora. Turisti su tu dva mjeseca pa prihvate ono što zateknu, ali domaći je čovjek bio ne-zadovoljan. Ti su prigovori najviše dolazili iz Nina i Privlake, jer se cijeli promet koji ide prema Viru odvija kroz Privlaku, kroz samo mjesto. Jasno, ljudima je tamo ugroženo i zdravlje, tako da nije bio sporan samo protok vozila. Mi smo sve te probleme s brojem vozila u prometu transferirali u Zagreb, tako da su se i oni mogli uvjeriti kako je riječ o prometnoj žili kucavici koja čini razvoj ove regije. Imali su razumi-jevanja, objašnjava direktor zadarske ispostave «Hrvatskih cesta» posebno u tom kontekstu ističući značaj postavljanja rasvjete i biciklističke staze. Kod drugih

«Hrvatske ceste» u investiciji od oko 90 milijuna kuna sudjeluju s 40 posto iznosa ili s oko 35 milijuna, dok će se u ostatku investicije do ukupnog iznosa participirati s kredi-tom Europske banke za obnovu i razvoj

Nastavak sa str. 7.

Uz samu cestu čija je rekonstrukcija u tijeku i čija bi prva faza trebala biti okončana do polovice lipnja, nalazi se veći broj kamiona, bagera i različitih strojeva s kojima se izvode radovi.Posao dosta brzo napreduje, jer se radi o nasipima. Do sada je bilo angažirano oko 70 kamiona u različitim intervalima na različitim poslovima, kaže koordinator rado-va i nadzornik zadarske ispostave «Hrvatskih cesta» Ante Šarić. Prvo se počelo, govori dalje Šarić, sa čišćenjem pa nasipanjem trase. Bageri su dalje ravnali i kopali trasu, a pored toga na trasi su valjci i finišeri te postrojenja za asfaltiranje te asfaltne baze od kojih se jedna

nalazi u blizini Posedarja, a druga u blizini Polače.Riječ je o vrlo kvalitetnim asfaltnim bazama s velikim kapacitetima do 150 tona na sat, što u potpunosti za-dovoljava potrebe ove trase, govori Šarić ukratko predstavljajući samu trasu i strojeve s kojima se izvode radovi.

Radovi u kontinuitetu

Njegovim riječima, možda su najin-teresantniji strojevi koji automatski izrađuju rigole, odnosno kanaliće za odvodnju vode s ceste, i rubnjake. Oni se nalaze na trasi na kojoj radi tvrtka «Ceste Varaždin», dok te iste poslove splitski «PZC» obavlja ručno

cesta, gdje je promet znatno manji, za takvim zahvatima neće biti potrebe. Kada je riječ o prometu prema Viru i njegovih ljetnih 60-ak tisuća stanovnika, gostiju, turista i vikendaša, njega na-jbolje ilustriraju podaci o prosječnih 20 i više tisuća vozila u ljetnom periodu čime je ta dionica najfrekventnija u Županiji. Jerak tvrdi:Ta je cesta najopterećenija u smislu prometa i dnevno godišnje i dnevno

u ljetnoj sezoni. Kako se sezona produžuje, taj broj raste iz godine u godinu i postaje u prometnom smislu sve veće opterećenje.

Atraktivna destinacija

Zbog toga ni Europska banka nije tek tako prihvatila sufinanciranje ovog projekta, jer velik broj europskih turista dolazi upravo tom dionicom od magist-

virski putovi

Kada bude dovršena i rekonstruirana cesta će biti široka 7,20 metara s 2 metra bankina sa svake strane

svibanj 2008.8 virski putovi svibanj 2008.

s već gotovim elementima. Kako su betonski finišeri velikog ka-paciteta, s njima se dnevno može izvesti i do 700 metara dužine ra-dova. Teoretski, kaže Šarić, njihov je kapacitet toliki koliko se donese betona. U zadarskoj ispostavi «Hrvatskih cesta» računaju kako će do 15. lip-nja ove godine sigurno završiti kom-pletne radove do ulaza u Zaton. U tom dijelu imamo i pet velikih raskrižja koje također treba dovršiti. Jedna je Diklo, dvije su u Kožinu, pa imamo Petrčane i Zaton, odnosno Šepurine, koje su poprilično kom-plicirane. Da bi promet bio normalan treba ih dovršiti, kaže Šarić i napom-inje kako će cesta biti daleko sigurn-ija nego do sada. Diklo je u najvećoj mjeri već sada dovršeno, zapadni ulaz u Kožino također, dok se onaj istočni priprema. Radovi idu dosta dobro,

dodaje Šarić.Hoće li biti «koji metar» više od toga manje je bitno od činjenice kako će ta dionica biti puštena u promet do spomenutog datuma. Radovi će se dalje nastaviti kon-tinuirano, a jedino je upitno hoće li rješavanje imovinsko-pravnih odno-sa teći onom brzinom kojom sada teku radovi. Kako trasa ne prolazi uz prometnice, a niti uz naseljena mjes-ta osim kilometar-dva u zoni Sabu-nika, radit će se i tijekom ljeta na poslovima koji zahtijevaju skidanje i čišćenje trase, izradu oborinskih kolektora i slično.

Brže do Vira

Stari virski put također će promijeniti «lice», jer je trasa korigirala njegov dosadašnji izgled. Profil ceste koji se otkupljuje do 15-ak metara nije naj-jednostavniji za otkup, kaže Šarić i

navodi kako je dio problema u staroj i novoj izmjeri. Osim veće dopuštene brzine, od 80 kilometara na sat na budućoj re-konstruiranoj državnoj cesti D-306, poboljšat će se i brzina prometova-nja na cesti zbog činjenice kako će postojati odvojci, takozvani lijevi skretači koji omogućavaju automo-bilima koji skreću u lijevo da se pre-raspodijele u svoju traku i tako osi-guraju normalan nastavak prometa automobilima iza sebe. Ta će cesta biti i brža od 80 kilom-etara, ali ne treba očekivati da će se voziti 120 kilometara na sat, jer bi se tako ugrožavao promet i prometna sigurnost. I do sada se moglo do Zadra voziti 80 kilometara na sat, ali u zimskim uvjetima kada nije bilo nikoga na cesti. U buduće će tako biti i u ljet-nim mjesecima, što će omogućiti ova cesta.

Radovi će teći i u ljetnoj sezoni

Nastavak na str. 10.

Ante Šarić

rale do Vira u dužini od 28 kilometara. Cestovnim rječnikom, riječ je o državnoj cesti srednje teškog prometa i to ne po količini broja vozila koja njome pro-metuju i za koje smo već kazali kako je najopterećenija, nego zbog očekivanog tereta. Uglavnom, riječ je o turističkoj cesti i prometnici kojom u najvećem broju pro-metuju osobni automobili što potvrđuje činjenicu kako je riječ o mikroregiji koja

Diklo je u najvećoj mjeri dovršeno, zapadni ulaz u Kožino također, dok se onaj istočni priprema. Radovi idu dosta dobro, kaže nadzornik «Hrvatskih cesta»

Koordinator radova i nadzornik «Hrvatskih cesta»

i s biciklističkom stazom te razdjelnim kanalom na njoj

�

virski putovi

je eksplicitno turistička. Sama cesta, kako smo već naveli, kada bude dovršena i rekonstruirana bit će široka 7,20 metara s 2 metra bankina sa svake strane i s biciklističkom stazom širine 2,5 metra, plus metar s njezine bankine, te razdjel-nim kanalom na njoj. Gledajući po opterećenosti, poslije ceste D-8 koja prolazi kroz sam grad Zadar, ova cesta ima najveći promet. On se razvija iz dva razloga; prvi je turistički promet na tom dijelu tijekom ljeta te promet kojega čine njegovi stanovnici tijekom cijele godine. Drugo; prema Kožinu, Petrčanima, Privlaci, Ninu i Viru, kao ljetnim kupalištima, pohodi velik broj Zadrana u ljetnoj sezoni, tako da je zbog stalnog prometa u oba smjera tijekom ci-jele sezone ona najopterećenija u cijeloj

Zadarskoj županiji. Osim kupališta, dodatno je opterećuje i njezina atraktivnost, posebno u pravcu prema gradu Ninu koji je prepun pov-ijesnih spomenika. Na trasi buduće rekonstruirane ceste koja će voditi prema atraktivnom Ninu, grad će se zaobilaziti u zoni Svetog Nikole, pa će cesta ići dolje prema turističkom naselju Zaton i preko Grgura. Uz sve to, kada se spomene i činjenica kako Vir ljeti servisira gotovo nevjeroja-tan broj gostiju, preko 60 tisuća, jasno je od kakvog je značaja ovaj projekt i koliko će ugodnija biti vožnja «brzom cestom». U svakom slučaju, do Vira će se doći puno sigurnije izbjegavajući nesigurnost i opterećenje vožnje kroz Privlaku ili Kožino.

Nastavak sa str. 9.

Rasvjetna tijelaKožino će u potpunosti biti pod rasvjetnim tijelima, a osvijetljeno će biti i križanje, odnosno ulaz u Petrčane. Također, s 80-postotnom osvijetljenošću bit će pokriveno i križanje te prolaz kroz Zaton, dok će u Ninu biti osvijetljena petlja na vrhu Svetog Grgura. Sabunike nisu u do-meni «Hrvatskih cesta», već «HEP-a» koji uz cestu polaže električni kabel. Kako i zadarski «Vodovod», koji radi na projektu takozvanog Zapadnog vodovodnog pravca prema Privlaci, Ninu i Viru, u izvođenju ide uz samu cestu djelomično će se umanjiti trošak kopanja kanala.

Brzina cesteCesta D-306 projektirana je za vožnju od 80 kilometara na sat obzirom da ona prolazi kroz brojna križanja i naseljena mjesta. Sama cesta, kada u potpunosti bude rekonstruirana, proširena i «po-ravnata» na opasnim dijelovima sigurno će omogućiti i bržu vožnju, ali je zbog sigurnosti prometa, pješaka, prisustva biciklističke staze te mogućih «susreta» s divljim životinjama, prometna preporuka ipak - ograničena brzina. Primjerice, analiza prometa kroz tunel Sveti Rok pokazuje kako je pri najvećem protoku vozila najbolja brzina od 60 kilometara na sat, iako se tunelom prolazi i s većim brzinama ako nema prometa. Isto će u praksi vrijediti i za buduću «brzu cestu» zbog njezinih ravnih dijelova na kojima nema spomenutih prometnih opasnosti i u slučaju slabijeg prometa.

Brojači vozila u Zadarskoj županiji bilježe promet kod Kožina na ces-ti prema Privlaci, Ninu i Viru, na magistrali u Dragama, u Murvici, potom na cesti D-27 kod Obrovca te u Gračacu. Prema tim podacima cesta D-306 je među najfrekvent-nijim cestama, a rast prometa bilježi iz godine u godinu.Tako je prosječan dnevni promet, skraćeno PDP, prošle godine bio preko 10 tisuća vozila, a prosječan ljetni promet, skraćeno PLP, u periodu od 15. lipnja do 15. rujna više od 20 tisuća. Prethodne godine PDP je iznosio 9,055, a PLP 19,015 vozila, dok je još jednu godinu unazad PDP izno-sio 8,733, a PLP 16,718 vozila.

Gustoća prometa

virski putovi10 svibanj 2008.

Čak i prije nego je po rimskoj domi-naciji na istočnoj obali Jadranskog mora izgrađena cesta Via Communis koja je povezivala Nin, Privlaku i Vir, prije nego je zaživio srednjovjekovni i jedini sačuvani stari virski put na Viriću, te mnogo prije nego su suvremeniji Virani komunikaciju s obalom obavljali preko prevlake, Gaza, prijevozom kaićem, preko virskog mosta ili prije nego što će se s regionalnim centrom u Zadru pov-ezati modernom brzom cestom, na Viru su postojali putovi.

Srednjovjekovni ostaci

Njegovo najstarije stalno stanovništvo, liburnsko, kao i povremeno iz Privlake, kretalo se do obale preko prevlake. Ona je tada bila dio kopna između Školjića i Vira te od Školjića do privlačkog kopna. Dostupni podaci govore kako se na taj način prometovalo sve do kraja prvog milenija.Preko Gaza se išlo u vremenu kada je Školjić bio kamenim nasipom spojen s Virom. Taj je nasip postojao sve do Drugog svjetskog rata, a dijelom je i sada vidljiv za vrijeme velikih oseka. Drugi dio prolaza od Školjića prema Kulini na privlačkoj strani gazio se kroz plićak,

ili se pretpostavlja da se prebacivanje izvodilo kaićem. Primjerice, profesor Ive Bašić u «Povijesti mog otoka» navodi kako Vinko Dabičić tvrdi da su još kra-jem prošlog stoljeća muškarci i žene na konjima dolazili u posjete rodbini na Viru. Vratimo se starom virskom putu.

Na Viriću na jedinom sačuvanom starom virskom putu, koji je ostao očuvan zbog mora koje ga je prekrivalo, lako je uočljiva njegova srednjovjekovna struktura gradnje. Sam put dosta je grub

Pretpostavlja se po gradnji kako put kod Virića pripada kasnom srednjem vijeku te se nastavlja na stariji put koji je postojao čak i u željezno doba, u vrijeme Liburna, a pogotovo u vrijeme rimske Imperije

Nastavak na str. 13.

Stari virski put na Viriću

11

virski putovi

Pogled prema Školjiću s kamene kaldrme

12 svibanj 2008.

13

i sačuvan na sjevernoj strani. To je zapravo kamena kaldrma. Put ide desno prema Školjiću, gdje radi blagi zavoj i skreće na Privlaku gdje se spaja na stari virski put od Nina prema Svetom Vidu, i ne ide ravno kao danas, govori virski arheolog Mate Radović.Pretpostavlja se kako gradnjom pripada kasnom srednjem vijeku, po prilici 14. ili 15. stoljeću, i prema Radovićevim tvrdnjama definitivno se nastavlja na stariji put koji je postojao čak i u željezno doba, u vrijeme Liburna, a pogotovo u vrijeme rimske Imperije. Na Školjiću s lijeve strane puta postoje ostaci antičke građevine, a također i na južnoj strani postoje tragovi građevine, dok se uz sam put nalaze ostaci crkve Svetog Pet-ra. Inače su takve građevine uvijek nastajale uz putove. Na mjestu na kojemu je bila antička Villa Rustica, taj put završava, a od Vira ide dalje starim putom prema današnjem kolodvoru, ili asfaltiranim putom preko Brdonje prema Lozicama, kaže Radović.Više-manje, put kakav je danas sačuvan na Viriću bio je takav i u srednjovjekovno doba. Kamen nije posebno obrađivan već je u grubo posložen na tlo. S njegove su obje strane bili rubnici od kojih je gotovo u potpunosti sačuvan lijevi rubnik, a između njih se u sitno nabijao kamen kako bi se put poravnao. Uporabom se kamen izgladio, tako da je vremenom postao potpuno gladak. To je bio kolni put za ondašnja kola, za prijevoz i trgovinu, širine do 3 metra s rubnikom. O njegovoj važnosti i utemeljenosti svjedoči i obližnja solana, odnosno trebao je služiti i za prijevoz osnovnog životnog začina. S virske strane na tom putu koji vodi u unutrašnjost otoka nema objekata koji bi mogli posvjedočiti njegovom značaju, ali će se s njegove lijeve strane kasnije po-javiti crkva Svetog Nikole s uvalom gdje će se graditi dvor od obitelji Crnica.

Put prema bunarima

Druga cesta koja se odvaja i koja je pov-ijesna, cesta je prema bunarima i prema Kaštelini. Radović tvrdi: Bunari su na otoku Viru oduvijek bili važan dio svakodnevnog života pa je logično da, gdje nema velikih izvora vode, postoje bunari i da se jedan odvojak puta kretao prema njima. Od tog se puta definitivno izdvaja put prema groblju na crkvu Svetog Ivana, ali on tu ne staje već ide na Torove. Danas ta cesta ide

s desne strane i vodi prema svje-tioniku i prema Punti. Teško je reći u kojoj je dužini ona nekad bila i je li to bio samo kozji put ili cesta.Zadnja cesta ide prema Lozicama i Sm-ratinama. To je najvjerojatnije današnji put koji ide prema zapadnoj Punti s lozičke strane. Postoji i donji put koji ide prema Gradini u Smratinama. On je zar-astao i teško je njime hodati, ali bi i on trebao biti put koji vodi prema zapadnoj Punti. Na položaju Gradina danas postoje ostaci koji sugeriraju kako je put vodio prema njima. Riječ je o spomenutom donjem putu za kojeg Radović kaže kako ide na Gradine, a koliko dalje zalazi prema zapadnoj Punti još uvijek je neriješeno pitanje.Od početka puta na Viriću do Smratine ima oko 5 ili najviše 5,5 kilometara zračne linije. Dakle, u srednjem vijeku definitivno nastaje put prema rivi, a u tom vremenu nastaje i put prema bunarima kojega karakterizira ravna linija, i koji ima krak prema starom putu te ide prema

Kaštelini. Put prema Torovima također je stari virski put, jer postoji cijeli niz liburn-skih grobova koji o tome svjedoče, a u brončano doba tu je najvjerojatnije bilo naselje. Taj put ide uz sam rub polja ne ulazeći niti jednim dijelom u samo polje, i ide do samih Torova, a drugi koji ide uz crkvu Svetog Ivana također ide prema Torovi-ma gdje se dalje spajaju. Također, postoji i jedan mali odvojak koji ide na liburnsku Gradinu.Srednji put ide od Lozica, između dva brda koji zatvaraju zavalu što se vidi s Bandire. Lako je moguće, kaže Radović, da je taj put služio za izbjeglištvo, mjesto koje je bilo izvan svega na Viru.

Procvat prometa

Za razliku od ovih unutarnjih putova koji su «umrežavali» život na otoku, prokopa-vanje plićaka između Školjića i Privlačkog

Za razliku od ovih unutarnjih putova koji su «umrežavali» život na otoku, prokopavanje plićaka između Školjića i Privlačkog poluotoka te produbljivanje Gaza po cijeloj dužini, Virane je odvojilo od vanjskog kopna i učinilo ih ovisnima o brodskom prijevozu

Nastavak sa str. 11.

Nastavak na str. 14.

Put prema Bandiri

13

Nastavak sa str. 13.

poluotoka te produbljivanje Gaza po ci-jeloj dužini Virane je odvojilo od vanjskog kopna i učinilo ih ovisnima o brodskom prijevozu.Kanal je prokopavan od 1904. do 1912. godine u vrijeme Austro-Ugarske, a nakon produbljenja ovog morskog puta postavljena je signalizacija za plovidbu. Ona se sastojala od pet velikih beton-skih blokova, piše Bašić, između najužeg dijela u predjelu Školjića i dva betonska bloka s bitvama pri izlazu iz kanala u predjelu Mrkva koji su sačuvani i u funk-ciji do današnjih dana.Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u vrijeme procvata i širenja brodskih redovitih pruga na istočnoj obali Jadrana, Vir dobiva kao i ostala mjesta u zadarskoj regiji redovitu brodsku prugu prema Za-dru, Preku, Pagu, Biogradu, Ninu, Rabu, Sušaku, Šibeniku i drugima. U tom vre-menu nije bilo pristaništa kakvo je danas, već je postojao mul sazidan od suhozida smješten na početnom dijelu sadašnjeg virskog mula. Parobrod je pristajao na sidrištu, a pod brod je dolazio kaić ili gajeta. Osim državnih parobrodskih pruga Virani su samostalno organizirali prijevoz kaićem preko Gaza postavljajući svoga vozara, i to najprije na predjelu Školjić-Kulina na privlačkoj strani, a potom na dijelu 20 metara sjeverno od sadašnjeg mosta prema Solinama na privlačkoj strani.

Izgradnja mosta

Nakon Drugog svjetskog rata obnovljene su brodske pruge za Zadar do kojih su vozili brodovi «Vošćica» i kasnije «Ri-vanj», dok je veza s Rijekom postojala preko Zadra. Do ukidanja 1974. godine pruga je zahvaljujući interesu Virana za Rijekom bila stalna, a motorni brod «Punat» vozio je «od sedam do sedam», odnosno cijeli dan. Brod je unatoč produženju pristaništa zbog plitkoće rive i dalje pristajao na sidrištu.Također, u 50-ima i 60-ima postojala je još jedna brodska pruga koja je pov-ezivala Pag sa Zadrom, a «dirala se» i Vira. Napokon, izgradnjom virskog mosta i asfaltne prometnice od Skoblara na privlačkoj strani do mjesta u dužini od 6,5 kilometara uspostavljen je 1976. godine autobusni promet na relaciji Vir-Privlaka-Nin-Zadar kojeg je održavala zadarska tvrtka «Autotransport», a danas «Liburnija». U početku su bile tri linije dnevno, čime su se Virani po prvi put uključili u život

Zadra i zadarske regije. Sredinom 1977. godine modernizirana je cesta Vir-Lozice u dužini 3 kilometra s dijelom do groblja u smjeru Torova. Postavila se asfaltna podloga kroz selo do mula i Bunarića. Sedamnaest godina kasnije asfaltirao se i put kroz šumu od lokve u Rasovači do kraja otoka, zatim

dionica puta do Lozica do Crvene zemlje sa sjeverne strane šume. Druga ak-cija asfaltiranja lokalnih cesta po otoku nastavljena je 1998. godine, tako da je otok koji je pred 30-ak godina bio u gotovo potpunoj izolaciji, nakon izgradnje mosta postao jedan od najprometnijih na Jadranu.

Kroz širi dio kanala bili su postavljeni drveni garofulini. Tri garofulina sastojala su se od tronošca ukopanog u dno s visinom od gotovo dva metra iznad mora. Između kosog tronošca bio je debeli trupac s podužim limenim obručem, tako da je po cijeloj dužini kanala osigurano nesmetano kretanje prometa

Drveni garofulin ukopan u morsko dno i visok gotovo dva metra označavao je plovni put u Gazu

14 svibanj 2008.virski putovi

Nastavak na str. 16.Prvi autobus na liniji prema Viru (fotografije iz arhiva prof. Bašića)

Gradnja virskog mosta 1976. godine

1515

18 svibanj 2008.virski putovi

Brod «Rivanj» svjedok je brojnih priča, veselih i tužnih trenutaka, a njegovi prvi ljudi kapetan Zvonko Radović i motorist Šime Vučetić, sedamdesetih su godina bili njegovo srce i duša

sabunjari iz Privlake, a onda i junak naše priče – motorni brod «Rivanj», grdosina od 13 metara u vlasništvu «Jadrolinije» i s brodskim motorom kojim su upravljali njegovi pravi i raniji vlasnici Štrmelji s Ugljana: braća Tome i Ljudevit te njihov rođak Krsto.Po odlasku Tome i Krste u mirovinu, tijekom 60-ih i 70-ih godina, «Rivnjom» će ploviti i upravljati Virani, preuzet će ga Poljoprivredna zadruga «Iskra» iz Vira i tu počinje naša priča, na mulu u rano jutro kada se palio motor i «Rivanj» nestrpljivo čekao na ukrcaj. Bio je predviđen, kažu njegovi papiri, za prijevoz 53 putnika. A koliko ih je zapravo bilo, kazao nam je njegov mornar i motorist Šime Vučetić.A, vrag zna. Užali smo ih imati i sto-tine. Cilu smo školu dice imali.

«Motornom brodu Rivanj sve najbolje, mirno more i sretan povratak u domovinu želi virska omladina. Poseban pozdrav posadi broda» – govorio je umilni glas na Radio Zagrebu prije 30-ak godina dok se skupina virskih šaljivaca, okupljenih oko radio–prijamnika, valjala od smijeha zabavljena šalom koju su preko popularne radijske emisije «Pomorska večer» smjes-tili Viranima Zvonku Radoviću Prcoli-nom i Šimi Vučetiću Šušinom. Ovaj je mornarski duo godinama prkoseći nemirnom moru, vjetrovima, a ponekad i svojeglavim putnicima, na motornom brodu «Rivanj» od tri vagona na brodskoj liniji Vir-Zadar povezivao otok s bližim ostatkom svijeta. I ne samo to.Kad bi užeglo ljetno sunce i kad bi sparina unatoč morskom zraku postala nepodnošljiva, a grlo se sušilo od vrućine, priče ili pjesme, Vučetić je iz svoje brižno spremljene čizme vadio alkoholna pića te ih uz pristojnu i pristupačnu cijenu putnicima nudio kao osvježenje. «Rivanj» je, valjda kao prvi i jedini trabakul na svijetu toga vremena, bio transportno sredstvo i ploveća gostiona popularno zvana «Čizma». Brod koji je plovio od Vira do Zadra i nazad, svjedok je brojnih priča, anegdota, veselih i tužnih trenutaka, a njegovi prvi ljudi – danas 78-godišnji bivši kapetan Radović i 70-godišnji motorist Vučetić – sedamdesetih su godina bili njegovo srce i duša. No, vratimo se na trenutak počecima kada je «Rivanj» bio običan trabakul za prijevoz.

Tome ne čeka ni ženu

Nakon Drugog svjetskog rata s nestankom ratnog vihora koji je za neko vrijeme pokidao normalan životni tijek stanovnika otoka, Vir ponovno dobiva svakodnevnu vezu sa Zadrom. U općoj državnoj na-cionalizaciji stradali su i drveni brodovi, pa je tako prvo vozila «Vošćica», potom

Tako krcat krenuo bi u pet i pol ujutro, i do Zadra bi u slučaju povoljnih okolnosti plovio nekih dva sata. Ta dva sata vožnje bila su idealno vrijeme da se «pretresu» svi jučerašnji virski događaji, ili da se popriča o onima što slijede; da se vidi «tko je s kim» i «tko će s kim i protiv koga». Nije se ništa posebno radilo osim što se narod zafrkavaja, priča nam Šime koji je na «Rivnju» radio kao mornar od 1968. godine, a Zvonko mu se pridružio tri godine kasnije nakon što ga je kao iskusnog mornara «vrbovao» tadašnji virski čelnik Joso Gržeta.Zapravo, šjor Zvonko se u to vrijeme već razbolio i kako zbog tromboze nije mogao ploviti na zahtjevnim linijama i velikim brodovima, pristao je postati virski zapo-vjednik «Rivnja» što je za sve putnike bilo veliko olakšanje, jer je njegov prethodnik Tome Štrmelj bio poznat sada već i po legendarnoj strogosti. Ja odrišija brod i u pet sati mi šijamo, kad trči Gržeta od gori i viče «čekaj, čekaj», a ženske na brodu govore kapetanu «barba Tome, čekajte, ide vam Gržeta». «En ti Isukrsta», reka je on, «ne čekan ni svoju ženu a kamoli njega». Zašija i – ode. A direktor osta na Viru, prisjeća se Šime Šušin. I tako su s novim kapetanom zapuhali neki novi vjetrovi, pa su i putnici stali dobacivati mornarima s «Rivnja» «daj što popiti ili svari malo čaja», ali virski motorni brod koji je povezivao svjetove zapravo i nije bio poznat po čaju. Na brodu se držalo vino, pelinkovac i konjak pa je «Rivanj» od dragosti i iz šale prozvan «buffet Čizma», a njezin gazda bio je Vučetić.Držaja san uvik u čizmi pelinko-vac, konjak i druga pića. Jer kad bi more valjalo, stavija bi piće u čizmu

Motorni brod «Rivanj» bio je dugo vremena do izgradnje mosta jedina svakodnevna veza otoka Vira s bližim ostatkom svijeta, a na njemu je u sedamde-setima djelovala i gos-tiona popularno naz-vana «buffet Čizma» zbog Vučetićeve čizme u kojoj je držao vino, pelinkovac i konjak. A ako bi se strašno ogladnilo na pola puta, neki sretnik od 100-tinu putnika mogao je i ručati

Nastavak na str. 20.

19

Ploveća gostiona koja je povezivala svjetove

duže ili se uopće ne bi vozilo. Tako je zbog vjetra brod znao ostati u Zadru, pa čak i u Privlaci te noćiti u «Vezi» - kako se još govorilo za «Rivanj». Netko bi pošao kod prijatelja na kraj, a netko bi ostao na brodu. Znalo se učiniti i da jugo nije jako, sve dok se ne bi došlo «ispod brda» pa se nije moglo ni naprijed ni natrag. Nekoliko se puta tako išlo uz rizik i samo je sreća spasila «Rivanj». Znalo se putovati i po

kako se boce ne bi razbile. Piće je bilo po dva-tri dinara, davaja san manje nego u gostioni. Gržeta bi mi donija piće i reka da prodajen i da mu vratin šolde, ali bi ga uvik pri-varija. Kupija bi sam bocu u dućanu i prodavaja ka šta su radili i ovi iz gostione. Oni su me to naučili.Iako kolaju svakakve priče Virom o «stanju duša» na «Rivnju», ili ako hoćete u «Čizmi», Vučetić odlučno demantira glasine:Nije bilo pijanih, čovik bi popija samo bićerin-dva u dva sata koliko smo vozili.

Vraga će ženske nosit

Eto, kako se razjasnila jedna sporna situacija, možemo dalje preći na činjenice. «Rivanj» je, dakle, partija u pet i po’ iz Vira, a oko sedam i po’ bi pristao u Zadar. Putnici bi dalje išli svaki svojim poslom, pa bi se u jedan sat vraćali iz Zadra i na Viru bi bili u tri. Jedan put dnevno i – gotovo, kako kaže Šime. Ja san bija ukrcan za mornara, a kad bi doša u Zadar i kad bi se narod vraća, pomogaja san ako bi neko nosija materijale. To su većinom bile ženske, jer su muški bili vanka ka mornari. Vraga će ženske nosit, iskrcivat i slagat one daske, trnitu i grede. I ako bi nosili materijale za zadrugu; robu, paštu, brašno, galanteriju i piće, onda uvik moraš bit na brodu i kazat di će se slagat. I ručak bi kuva za nas tri. Ili bi kuva onaj ko bi imaja vrimena. A kuhalo se sve i svašta, svaki dan drugo, ali bi ručak bio samo za posadu broda ili «preko veze» za prijatelje i rodbinu ako bi tko od njih otišao u Zadar. Ili, ako bi se strašno ogladnilo na pola puta, neki sret-nik od 100-tinu putnika mogao je i ručati opravdavajući tako drugi i točniji naziv motornog broda – buffet.«Rivanj» je tako išao redovnom linijom za redovna meteorološka vremena, ali ako bi okrenulo na nevrijeme, vozilo se znatno

Nastavak sa str. 19.

tri, tri i po’ sata iz Zadra. Kad je bilo nevrime, išlo se samo la-gano, lagano. I tako do Punta Skale i tek si tamo uša u škare. E, onda ili nazad ili polako naprid po uru-dvi vrimena. Dva puta smo se vraćali iz Punte Skale nazad, prisjeća se Šime.Jednom je tako, priča nam, kada se išlo sa Živkom koji je u to vrijeme bio kapetan broda i koji je bio zet od Krste, «navalila» fortuna kod Punta Skale koju je čak i iskusni pomorac Živko nazvao «čudom kakvo još nije vidio». «Proša san mora i mora», kaže on meni, «ali vakog čuda još nisan vidija», veli Šime i dalje prepričava pus-tolovinu koja ih je zatekla na moru. Nekako smo se uspjeli okrenuti, jer je Živko znaja pratiti maretu. Kad iđe jaka mareta prema njemu, on smanji motor, kad je malo nema onda iđe jače.

«Dok moš – moš»

Jedan put su se tako vratili s Punte Skale i vezali kod benzinske pumpe na Puntamici

«Rivanj» je tako išao redovnom lini-jom za «redovna» meteorološka vremena, ali ako bi okrenulo na nevrijeme, vozilo se znatno duže ili se uopće ne bi vozilo. Tako je zbog vjetra brod znao ostati u Zadru

Kada je izgrađen most i kada je «Rivanj» u svibnju 1976. posljed-nji put otplovio svoj počasni krug, završila je priča oko najomiljenijeg virskog broda. Zapravo, završila je priča oko njegove plovidbe ali ne i o «Rivnju» za kojega se vjeruje kako se i dalje lješkari u nekoj od

Kako je završio «Rivanj»?brojnih vala u Županiji. Kako bilo, od ranije nacionaliziran «Rivanj» se prema svjedočenju nakon nekog vremena vratio izvornim vlasnicima, obitelji Štrmelj, pa je stajao više od godinu dana na vezu u Ugljanu, da bi potom bio vraćen na Vir. Nakon više bezuspješnih pokušaja napokon je

prodan za 14 tisuća tadašnjih dinara i tu mu se gubi trag, iako Vučetić kaže da ga se prema nekim glasovima može još uvijek vidjeti u Biogradu. S druge strane, Radović kaže kako je «Rivanj» s prestankom rada bio ve-zan za virsku rivu i tu je bio dok ga zadruga nije prodala.

20 svibanj 2008.virski putovi

Radović i Vučetić ispred virskog mula s kojega su partili u Zadar

i tamo bili do jutra jer se nije moglo izaći zbog vjetra, a jednom zgodom Kapetanija im nije dala da isplove. Kažu oni «čekajte dok se smiri». Ali, narod je ka narod, njurga i kaže «ma šta, mi ćemo uz kraj» i tako kren-emo. Bili samo ja i Zvonko. Upalija motor i došli do Punta Skale, kad ono počelo sve rušiti. Sav materijal popada, sve je sletilo na kabinu. Ja kažen «eto ti na, šta ćemo sada?». A on da idemo nazad. Di ćemo nazad, vidiš da more pini, sve će nas potopiti, kažen. A on «idemo, pa dok moš – moš». I tako smo sig-urno četiri sata vozili i jedva došli do Vira. Koliko puta, more ka bonaca, ja ne pokrijem robu; brašno i cukar recimo, kad ono dođemo na Puta Skalu i počne vijanje. En ti boga, ja mislija biće lipo ka u Zadru, a mareta opalila po nami. Okupalo me stotinu puta i to u srid zime, sjetio se Šime svih mogućih nedaća koje su znale pratiti «Rivanj» na njegovim svakodnevnim pu-tovanjima. Ali to je samo ona dramatična strana posla kojeg su obavljali virski mor-nari na «Rivnju». Uglavnom je bilo veselo i zabavno, čega se najradije sjeća kapetan «Rivnja» Zvonko Radović. Brod nam je puno značija. Povezaja nas je s kopnom. Stajali smo u Priv-laku, Petrčane, Zaton i Zadar. Ako je neko imaja posla u Privlaki, onda bi ga prebacili ujutro, a u Privlaku smo išli i nediljon. Vozili smo svaki dan i puno puta je znalo biti veselo. Mi smo za sebe uvik skuvali, ali ako je neko bija gladan isto bi mu dali. Novaca smo uvik imali. Što se toga tiče, nije bilo loše. Meni je bilo loše jer zdravlja nisan imaja, potužio se šjor Zvonko. A kako i ne bi kad je morao na operaciju vena i kad ga noge još uvijek muče. U ono vrijeme zamijenio bi ga

uglavnom Ljudevit koji je bio motorista i koji je znao bolje od svih manverirati s brodom, jer je zapravo i bio njegov. Šjor Zvonko je ipak izdržao na «Rivnju» do 1976. godine kada je s izgradnjom i otvorenjem mosta linija ukinuta. Nakon toga, Radović je otišao u mirovinu. Deset doktora, specijalista, proglasilo je Radovića zbog tromboze 100 posto nesposobnim za hodajući ili sjedeći posao, a evo što on kaže:

Od mornara do šofera

Slušaj, ovo bi reka i Sanaderu u oči; bolje je bilo onda sto puti nego sada. E, to ti ja kažen. Ja san se za ovu Hrvatsku borija srcen i dušon, ali sad mi je krivo. U onoj san državi sve ima besplatno, iša san u bolnicu besplatno, a sada sve moran platiti i još me odma pošalju kući. Nemoš ni u bolnicu ići. S druge strane, mlađi i zdraviji Šime morao je naći novi posao.Malo je bilo neugodno, ali ja san

odma priša na kamion. Iša san na ispit za vozača još dok san bija na brodu, i onda smo negdi 1977. dobili kamion i tako san vozija do 1994. za virsku zadrugu. Imali smo devet dućana, pa je liti bilo posla priko glave. Kada se naroda napunilo na Viru, vozilo se i po pet-šest kamiona. Sada je Šime umirovljenik, daleko od nekadašnje gužve na «Rivnju». Nedostaje li, ipak, virskom mornaru nekadašnja «ploveća gostiona»?Bolje je sada, jer most može čovika spasiti. Prije ako je nekoga zabolilo, a učini jugo ili bura, brod vanka izaći ne more. Vrime je prošlo, a starost je došla. Dobro je bilo. Brod je part-enca svako jutro od pet ipo. Liti je bilo lipo ispod cerade, a u zimi malo gadno kad učini jugo ili bura, zaključio je Šime Vučetić. Još jedno godinu dana, najvjerojatnije, «Rivanj» je plovio do Zadra po materijal za zadrugu te ako je nekome trebalo dovesti namještaj ili građevinski materijal, ali putnike službeno više nije vozio. Prije samo tridesetak godina brod je svako jutro polazio s mula, ili muja po virski, i kad bi se vraćao na Vir trubio je u pozdrav virskim ljudima. Ta je truba još negdje živa, misli Šime, i poput «Rivnja» o njoj kruže legendarne priče.

Izgrađen je 1930. godine, na istu god-inu kada je rođen i njegov posljednji kapetan Zvonko Radović. Na njemu je bio jaki «Torpedo» motor od 110 konjskih snaga, ali je, priča nam Radović, motorista bio toliko škrt da ga zbog manje potrošnje nikad nije «stisnuo do daske».

21

Putnici na virskom motornom brodu

Motorni brod «Rivanj»

Dalmatinci su roðeni boćari

portret

Fanatikboćanja

Krsto Bašić, dugogodišnji boćar i sudac koji je kao prvi i jedini Viranin postao savezni boćarski su-dac pet godina sudeći utak-mice u Prvoj jugoslavenskoj ligi

Rođeni su za izbijača u boćanju. To zaista ne može biti nitko osim Dalmati-naca. Kada sam bio dijete čuvao sam ovce i uvijek imao kamenje za tjeranje ovaca, i taj bacački pokret ostane za cijeli život. Slavonci, recimo, to nemaju. Na boćalištu se odmah vidi tko je iz Dalmacije, a tko iz Slavonije

22 svibanj 2008.

Tek što se koji korak zamakne iza zgrade Općine, s pogledom na pješčanu plažu Jadro, na malom komadiću raja iznad lijepo uređenog i održavanog travnjaka nalazi se kuća obitelji Bašić. Neposredno ispred kuće, na maloj ali pristaloj terasi čiji ljupki kolorit čini raskošna crvena ruža koja se čvrsto pruža po verandi, sretne i mirne umirovljeničke dane sa svojom suprugom Milkom i sinom Robertom provodi 75-godišnji Krsto Bašić, dugogodišnji boćar i bivši sudac koji je od 1984. godine kao prvi i jedini Viranin postao savezni boćarski sudac pet godina sudeći utakmice u najboljoj jugoslavenskoj boćarskoj ligi. Bašić se rodio 1933. godine na Viru, a već sa šesnaest godina, poput brojnih drugih Virana, odlazi u Rijeku koja je pružala veće mogućnosti za obrazovanje i zaposlenje, i to u tadašnju Vojno-indus-trijsku školu «3. Maj» u kojoj završava za trasera brodskih limova. Cijeli je radni vi-jek, koji je započeo 1952. godine, proveo u brodogradilištu «3. Maj» do odlaska u mirovinu 1991.

Ništa bez treninga i glave

Dvanaest godina kasnije kada je, kako kaže, mijenjao osobnu kartu, trajno se

vraća na Vir. Iako je uz brodogradilište vezana njegova cijela poslovna karijera i barem trećina dosadašnjeg života, jedina prava ljubav i strast bile su mu - boće. Ja sam fanatik boćanja. Dok se nisam upoznao s boćanjem, odlazio sam i na nogometne utakmice, a od 1965. kada sam počeo igrati, za mene su boće bile cijeli svijet, priča Krsto. U početku je, osim boćanja, odlazio i na kuglanje, a ljubav prema ovom sportu prenio mu je poslovođa iz «Zameta» koji ga je doveo u boćarsku sekciju procijenivši, možda, kako gotovo svaki Dalmatinac zbog iskustva igranja balota ima ruku i za boće. No, put do boćara-natjecatelja bio je još dug.Puno treninga, stalne vježbe, usavršavanja i natjecanje mogu uroditi, kao i u bilo kojem drugom sportu, «dobrim plodom», ali ono što razlikuje pravog boćara od svih drugih je – glava. Ako nema u glavi, onda ni ruka ne pomaže. Ruka je samo pomoćno sredstvo koje treba školski istreni-rati. Ja sam, recimo, samouk pa izbi-jam preko ruke. Prava škola boćanja znači izbijanje ispod ruke. Naravno, za pravog boćara treba i talent, te puno rada. Rekao bih još i da treba

Nastavak na str. 24.

23

Reprezentacija «3. Maja» na turniru brodogradilišta, Bašić gore desno

Protiv «Rikarda Benčića» 1976. godine, Bašić prvi s desna

ljubavi, jer ako ne voliš taj sport, onda na kraju od svega nemaš ništa. Čovjek je spreman na odricanje tek kad voli, zaključuje Bašić i dodaje da se bez minimalno tri do četiri sata treninga dnevno ne mogu očekivati dobri rezultati. Znanje o boćanju neko je vrijeme pre-nosio i virskim boćarima, a kada je sam učio – učio je od najboljih. Živeći i radeći u Rijeci koja je prije 20-ak, 30-ak ili 40-ak godina, baš kao i sada, bila sinonim za boćanje, Bašić je imao priliku družiti se, gledati, igrati, a poslije i suditi, najvećim riječkim, hrvatskim i jugoslavenskim majstorima boća. Bašić kaže:Rijeka je bila centar boćanja. Reprezentacija je uvijek bila pop-unjena Riječanima, ako je bilo šest reprezentativaca barem su tri bila iz Rijeke. Tek su poslije došli Slovenci i nekoliko boćara iz Zagreba. Za Ri-jeku se može slobodno kazati kako je domovina boćanja. Lako je i ilustrirati ove Bašićeve riječi, jer u Rijeci je postojalo čak 56 boćarskih klubova na svim razinama natjecanja, a prvoligaške su momčadi morale imati i juniorske timove.

Dalmatinci su rođeni boćari

Centar Kvarnera znao je dati u pojed-inim sezonama i po četiri prvoligaša od dvanaest klubova; od najboljeg i na-jpoznatijeg «Rikarda Benčića» za kojega je nastupao i najveći virski boćar svih vremena Jakov Rukavina, do «Rafin-erije», «Lučkog radnika», «Drenove» i drugih. «Zamet» za kojega je nastupao Bašić nikad nije ušao u Prvu ili Drugu ligu. Uglavnom je nastupao na regional-nim natjecanjima po turnirskom formatu kojim su ranije održavana prvenstva Jugoslavije. Boćanje je u Rijeku stiglo preko Italije koja se uz Francusku smatra domovinom svjetskog boćanja i ta ljubav stalno traje. O popularnosti boćarskog sporta govori i podatak kako je na utakmicama znalo biti i više stotina gledatelja čak i na region-alnim utakmicama, dok je najpoznatijeg «Rikarda Benčića» redovito pratilo više od 500 ljubitelja boćarskog sporta. I danas su riječki kvarnerski klubovi najbrojniji u Hrvatskoj. Pogled na regis-trirane klubove otkriva kako Primorsko-goranska županija ima 72 kluba s 1,325 registriranih boćara što je daleko najviše u Hrvatskoj.Kada je u pitanju Dalmacija, popularnost boćanja je također velika, a postoji i jedna specifičnost dalmatinskih boćara na koju ukazuje Bašić.Dalmatinci su rođeni za izbijača

u boćanju. To zaista ne može biti nitko osim Dalmatinaca. Kada sam bio dijete čuvao sam ovce i uvijek imao kamenje za tjeranje ovaca, i taj bacački pokret ostane za cijeli život. Slavonci, recimo, to nemaju. Na boćalištu se odmah vidi tko je iz Dalmacije, a tko iz Slavonije. Iako je od samih početaka bavljenja boćanjem u 60-ima Bašić igrao, bio voditelj momčadi i sudio utakmice, te bio član svih disciplinskih i tehničkih boćarskih komisija, od 1978. postaje sudac s višim rangom, a već šest godina kasnije i savezni boćarski sudac.I s tom je ulogom Bašić stekao prijatelje među brojnim boćarskim uglednicima, primjerice Marija Ružića, bivšeg pu-kovnika, pravnika i člana Međunarodne boćarske komisije ili boćarsku legendu Miloša Šepića. A kada je riječ o samom suđenju, Bašić pojašnjava razlike i sličnosti boćarskog suca sa sucima u drugim sportovima. Možda se ne bi reklo na «prvi pogled», ali i boćarski sudac ima težinu «Oka sokolovog».

Domaćinski suci

Nema toliko neugodnosti kao u nogometu, ali pritisaka i žalbi uvi-jek bude. Može i sudac pogriješiti kada, primjerice, mjeri punat. Ona momčad koja izgubi punat gotovo uvijek misli kako je oštećena, priča nam virski boćarski sudac te na pitanje kako se može pogriješiti u mjerenju ako se za precizno mjerenje koristi metar, snalažljivo odgovara:Svejedno igrač uvijek misli da je zakinut, jer nekad i suci znaju namjerno krivo mjeriti. Baš kao i u nogometu.Zbog tih je «centimetara pravde» početkom 80-ih godina promijenjen format natjecanja, pa je osnovana Prva boćarska liga te ostale lige nižeg ranga s neutralnim sucima.Odnosno, u Zagrebu su sudili samo Riječani, a u Rijeci Zagrepčani. Sumnja u pravedno suđenje prenosila se zapravo na sve boćarske terene. Kao da je bila ugrađena u mentalitet ljudi, bilo da je riječ o mentalitetu «domaćinskih su-daca», ili o vječnim sumnjivcima. Bašić se prisjeća «pritiska» kada je jednom prilikom sudio Viranima.Mjerim ja i kaže mi jedan naš Viranin «pa što ne vidiš da je to naša ploča?!», a ja mu odgovorim «pa što onda!». To je isto kao i sa Splićanima, i oni su uvijek očekivali da se u Splitu sudi za njih što su splitski suci i prakticirali. Ja sam

Nastavak sa str. 23.

Krsto ispred svoje kuće na Viru

Sudački «pribor»

24 svibanj 2008.portret

Boćanje u vremenu dr. Franje Bučara

bio pošten sudac, mene nitko nije mogao nagovoriti na krive mjere. Imao sam susjeda, reprezentativca, s kojim sam radio u «3. Maju», koji me znao zvati telefonom i tražiti da zažmirim za koji centimetar, ali to se nikad nije dogodilo.Ni danas nije kada je riječ o pritiscima, priča nam Krsto, puno bolje, a još je i sve nekako bez stila. Nekada su svi suci morali biti lijepo i propisno odjeveni s obaveznom kravatom te amblemom sudačke organizacije i ranga.Danas?Sude čak i bez amblema. Ne sliče na suce, svatko je različito odjeven. Kada sam ja sudio, sudac je morao imati tamno-sive hlače, modri sako, svijetlo-plavu košulju i modru kra-vatu. Kako je u kuglanju gotovo tradicija osvježiti se u pauzi bacanja s čašom piva, pa šank na kuglanama dođe kao dio igrališta, Bašića smo pitali ima li boćanje neki svoj ritual.Konjak, kaže nam Krsto, jer potiče cirkulaciju. Znali su igrači od mene tražiti da kao odu na WC, a zapravo žele popiti čašicu. Međutim, ne bih ih pustio. To je uloga suca, za razliku od današnjih koji puštaju igrače da odlaze i dolaze kada i gdje hoće.

Bašićeva boćarska karijera• 1965. godine počinje se baviti boćanjem

na Radničkim sportskim igrama u Ri-jeci.

• 1968. registriran za riječki «Zamet» koji tada nastupa u Regionalnoj ligi. Bašić je do 1995. godine voditelj i igrač riječkog kluba.

• Od 1995. do 2000. član je boćarskog kluba «Srdoči» iz Rijeke s kojim nas-tupa u drugoligaškom natjecanju.

• Član je predsjedništva Boćarskog save-za Grada Rijeke od 1970. do 2000. go-dine.

• Od 1968. godine bavi se suđenjem; s položenim ispitom 1978. postaje općinski sudac, tri godine kasnije već je republički sudac, a od 1984. godine kao prvi i jedini Viranin postaje savezni boćarski sudac.

• 1976. godine nastupio je za boćarsku reprezentaciju Rijeke i Hrvatske.

• 1984. godine sudio je sve prvoligaške utakmice boćarskog prvenstva Jugo-slavije u Rijeci, a ukupno je pet godina sudio utakmice u Prvoj boćarskoj ligi.

• 10 godina bio je predsjednik komisije za delegiranje sudaca za sve boćarske utakmice u Rijeci i na svim razinama natjecanja.

Crtice o boćanju• Daleke 1894. godine u Zagrebu

hrvatski sportski doajen i osnivač hrvatskog olimpizma dr. Franjo Bučar održao je prvi tečaj za više sportova, među kojima je bilo i boćanje.

• Boćarski savez Hrvatske osnovan je 1951. godine u Rijeci, premda su boćarski klubovi postojali i ranije, poput «Torpeda», «3. Maja», «Rikarda Benčića», «Rafin-erije», «Feruma», «Autotroleja», «Vežica», «Trsata», «Brajde» i drugih. U istom vremenu u Za-grebu su djelovali «Lokomotiva», «13. Maj» i «Hajduk», a u ostalim dijelovima Hrvatske, posebno u Istri i Dalmaciji, bilo je boćarskih klubova, ali o njima nemamo pre-ciznih podataka.

• Prva međunarodna utakmica odigrana je 1952. godine na zagrebačkoj Šalati kada su igrale reprezentacije Jugoslavije i Italije.

• Sedamdesetih godina prošlog stoljeća boćarski savez Hrvatske

iz Rijeke seli u Zagreb koji također postaje i sjedište Boćarskog saveza Jugoslavije.

• Od 9. do 22. rujna 1991. godine boćarska reprezentacija Hrvatske, iako Hrvatska tada još nije bila priznata kao država, po prvi puta nastupa pod svojim barjakom na jednom svjetskom prvenstvu. Bilo je to u švicarskom Luganu u igri sa sintetskim boćama.

• Prvu zlatnu seniorsku medalju za Hrvatsku na svjetskim prvenstvi-ma osvojio je 1993. godine u tali-janskom Saluzzu Dinko Beaković u preciznom izbijanju.

• Od osamostaljenja Hrvatske do danas osvojene su ukupno 54 medalje; 13 zlatnih, 18 srebrnih i 23 brončane.

• Prvi i do sada jedini klub iz Hrvat-ske koji je osvojio Kup europskih prvaka je Boćarski klub «Zrinje-vac» iz Zagreba koji je taj uspjeh postigao u švicarskom Yverdon les Bainsu 1997. godine.

Ivica Perić, Jakov Rukavina i Krsto Bašić na virskom boćalištu

25

na Svetom Ivanu na puËini Rovinja, Penedi na Brionima i u Šibeniku na signalnoj postaji √Sveta Ana≈ di je kroz kanal Svetog Ante regulira morski promet isprid Šibenika sve do 1995. godine kada je nakon tridesetijedne godine službe otiša u pensiju. Bija je i na drugin mistima, jer svaki svjetioniËar vrši i zamjene po misec, dva ili tri kad triba, ali ova su mu mista bila dugogodišnja služba, stacionarni svjetionici. E, sad bi bija i red da ga pridstavimo.Viranin i svjetioniËar Miro Žepina, a o njemu Êemo priËat ovaj put, poËeja je radit ka svjetioniËar dale-ke iljadudevesto i šezdesetËetvrte kada je imaja dvaestiËetiri godine, kada je bija mlad i tek poËinja život. Godinu prije krenija je u Riku di je deset miseci radija u √Tran-sjuga≈ ka transportni radnik. Šjor Miro je u to vrime još bija mladiÊ, šta oÊe reÊ da se još nije zagleda u svoju buduÊu suprugu Anku kojoj Êe ga sudbina odvest na jednon od povrataka na Vir. Dobro, možda se

i je zagleda al oženili su se kasnije, u srpnju šesdesetiËetvrte kada je i dobija prvi posa na svjetioniku, na otoku Susku.Bilo je dobro. To je naseljeno mjesto, veliki otok, jedino nije bilo povoljno za ribarenje. SvjetioniËari obiËno ne bi ni stali na svjetioniku da nije dodatne zarade od riba, iako smo imali dobru plaÊu. Mislim da je za 30 posto plaÊa bila iznad pros-jeka koji je onda bio u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dobro je bilo, dobro, priËa Miro. NaroËito je plaÊa bila dobra tamo di je bilo naroËito loše, na najudaljeni-jin svjetionicima koje zovu prvon kategorijon. Opet, možda se nama koji nikad nismo okusili takvu samoÊu samo Ëini da je to loše. Ne bi za vraga svjetioniËari to nazvali √prvon kategorijon≈ da je loše, jer tu je logika obrnuta nego u hotelin. Šta si dalje od svita to ti je ka veÊi luksus, sve je tvoje, cilo more šta se unedogled pruža. A kad si blizu kraja neš ti luksusa; svaka ti bena

Miro Žepina

Da sutra opet iman ka nekaddvadesetiËetiri, iša bi na svjetionik

Rae bi iša na svjetionik nego navigavati ka naši Virani koji su bili pomorci. Više smo mi na svjetionicima zaraivali nego šta su pomorci na brodovima. Kupili smo i teren i napravili kuÊu, sve zahvaljujuÊi ribama

sadržano u prizoru na nekon malon školjiÊu; okolo more prvo u svitloj, pa u škurijoj i onda skoro u crnoj pruža se bez kraja, malo flore, sa-moniklog, dviljeg zelenila na golon kamenu i Ëvrsta, uspravna kamena kuÊa ka zaštita od bure i nevrime-na za Ëovika koji u njoj živi. Sve je tu i opet ka da nema niËega. Mrtvi kamen šta para beskrajni živi mor-ski pokrivaË i samonikli život koji vrimenon izbije iz kamena. Tu su i posebni ljudi šta žive stopljeni s tin kamenon i moren. Morski su to vukovi, al posebna vrsta vukova, usamljenika, koji ne slide Ëopor nego idu svojin puten. SvjetioniËari više dou ka umjet-nici života nego ka njegovi radnici, samotnici podiljeni u kategorije prema svjetionicima na kojima, rekli bi filozofi, bivstvuju.Prve kategorije svjetionika su oni najudaljeniji na kojima nema ni traga od Ëovika, i tako do Ëetvrte koje su najbliže i nekad na samon kopnu di ako i nemaš susjeda, triba ti pet minuta za doÊ do njega.

Lošije misto, bolja plaËa

Naš je √morski vuk≈, svjetioniËar od glave do pete, bija na raznin svje-tionicima; Susku, Prestenici na Cre-su, Stražici kod Baške, niko vrime

Kad gledate slike svjetionika Ëini van se da nema lipših i tužnijih mista na svitu. Sva kripost života i svo njegovo ništavilo ka da je

27

Did Miro i dvogodišnji unuk Žan

28 svibanj 2008.

može pokucat na vrata.Je, te smo najlošije zvali prvom kategorijon. To su bili najudaljen-iji svjetionici na malin otocima: Palagruža, Sušac, i Sveti Ivan na puËini van Rovinja. Nekih pola sata vožnje Ëamcon, sitija se odma Miro koliko je tribalo nekon prvon susjedu vrimena da ga pronae. I to ako bi bilo lipo vrime.A znalo je biti i neverina, i to takvih da bi rodbina držala kraj radija ËekajuÊi vijesti. Eto, baš se u kuÊi Žepnih sitili nevrimena šezdesetišeste kad in je roak Ivan Budija, zvan Ivica Radin, jedne noÊi u studenom misecu s posadom svjetionika i obitelji uspija održat svjetionik Porer u funkciji na najjužnijen istarskom rtu. Nevrime je bilo ka u filmu √Oluja svih oluja≈ kad je more prevrnilo i potopilo kaiÊ od dobrih petnajest metri ka da je kutija šibicov. Tako je i na hridi Poreru lupalo o svjetionik pa je posada morala bižat na vrh da se spasi. A kad bi Žepine uvatilo nevrime, zatvorili bi se u kuÊu, gledali bi televiziju na akumulatore, a punili bi ga na agregat koji je davaja i svitlo u kuÊi. S malin frižideron na plin, imali su sve šta je u kuÊi od potribe.

Uvik posla na svjetioniku

Sitija se Miro i još jedne prednosti za svjetioniËare koji su bili na prvoj i drugoj kategoriji svjetionika, a to je benificirani radni staž šta kaže da se godina raËuna ka godina ipo. Onda, šezdesetih, radilo se stalno na svjetioniku, a poslin su uveli da se radi dva miseca, a misec dana da moš iÊi doma. To se uvelo negdi sedendesetipete, a prije smo na svjetioniku stali stalno osin kad bi bili na godišnjen.I tako su Miro i Anka proživili na Sušaku Ëetiri godin, da bi dvi godin preselili na svjetionik Prestenica na Cresu di se prevaza trajekt za Riku, pa na Stražici kod Baške, i onda od iljadudevesto i sedandeset-

prve bacilo ih na puËinu Rovinja, na Sveti Ivan. Ka i Stražica, i Sveti Ivan je bija izolirano misto.Nije nikad bilo dosadno, uvik je bilo posla. Ako su ljudi složni i ako se radi, onda nema vrimena za dosadu. Imali smo noÊnu službu, non-stop se svjetionik mora održavati. Svitlo je bilo na petrole, i to se moralo održavat i dežurati, kaže Miro.To je dežurstvo znaËilo održavanje stalne rotacije svitla na svjetioniku, pa se svakih tri sata mora navijat sat koji je Ëinija mehanizam. Morali su svjetioniËari, nadalje, nadgledati obalna svitla jer bi lukavci koji su ih nadgledali užali ugasiti svitla da bi vidili oÊe li svjetioniËar to primjetit. Moga se, ka ništa, izgubit

posa ako bi Ëovik zaspa i ne bi pazi-ja. Ka pravi morski vukovi morali su uvik bit na oprezu. Eto, tako je znalo bit po noÊi. A po danu?Radili bi po kuÊi, tribalo je održavati. Popodne bi izaša na more, otiša na mriže. Ëistija bi ih, baca, diza i prodavaja ribu. Diga bi mrižu u jutro, oËistija je, pov-eja ribu na kraj ako se uhvatila, a meni se uvik nešto uvatilo, i tako jedno za drugin. Ne bi ostalo puno vrimena. Žena i ja smo bili složni i sve smo stizali, a tamo di toga nije bilo…, nije bilo ni zarade ni života. A kad bi bilo zarade od ribe?Bilo je, ali ne uvijek i ne na svakom mistu. Moglo se zaraditi.Miro je lovija na mriže i s vršama. E, na vrše se znalo isplatit ako bi se uvatija koji jastog koji je uvik bija skup ka porculan, a mogaja se stavit u kaveze da živi i da nesrit-njaka kad nakupi kilažu odnesete na kraj kad je lipo vrime. A kad je ružno, savjetuje Miro, najbolje ga je utopit na dvajest metri dubine u posebnu vršu i Ëekat da okrene na lipo. InaËe, taj mali otok vani Rovinja osta je Miru i Anki u najlipšoj uspomeni. Bolje in je bilo tih sedan godina do sedandesetiosme, kažu, nego na Brionima di su otišli posli toga i bili šest godin. Puno ljubavi, sloge, rada i, najvažnije, rodija in se sedandesetidruge sin Dražen pa je familija Žepina narasla na tri Ëlana posade, a kad se familija preselila na Brione, na rt Penedu di

Anka i Miro na Brionima s ulovljenim ugorom od petnajest kila

morski vukovi nastavak

feljton

Nije nikad bilo dosadno, uvik je bilo posla. Ako su ljudi složni i ako se radi, onda nema vrimena za dosadu. Imali smo noÊnu službu, non-stop se svjetionik mora održavati. Svit-lo je bilo na petrole, i to se moralo održavat i dežurati

2�

je bija svjetionik, pojavija se prob-lem.Brioni su bili razvikani i bija je lipi otok, ali smo imali previše prob-lema kad je Dražen triba u školu. Sve je to bilo lipo, ali pet kilometara udaljeno od centralne luke di su hoteli. Za njega je bilo gadno zbog prevoza za u školu, priËa Miro.

Bolje svjetioniËar nego pomorac

To znaËi da je priko broda iša u Fažanu u školu od svoje šeste do dvanajeste godine. Kako je veÊ u prvon razredu Dražen poËeja vozit biciklu, tih pet kilometri prevalija bi na bicikli do broda, a onda bro-don petnajest minuti do Fažane i tako poslin škole opet isto. Ajde, snae se Ëovik u i takvin situaci-jama, pa i kad uËini nevrime, al šta kad mu zatriba doktor?Traži se doktor priko radija, i onda daje savjete. Moga si sam sebi pomoÊi uz njegove savjete, a kad bi bilo lipo vrime za pola sata bi bili kod doktora. U gorem sluËaju bila je veza s kojom si moga doÊi do Pomorske policije ili LuËke kap-etanije, tako da nije bilo problema. Tako i kad smo hranu nabavljali, brzo bi bili na kraju, mada je više od polovice naše hrane bila riba. Mogli smo je i pojist i prodat. Recimo, prva kategorija svjetionika je bija taj na puËini Rovinja, mali otoËiÊ, ali nije to bilo toliko daleko. Oko dvi ipo milje. Nismo nikad bili potpuno izolirani. Za Ëas se s njega skoËilo u duÊan kupit hranu, ili prodat ribu,

a onima koji su bili na Palagruži problem je bija šta je nisu imali kome prodat. Žepine nisu imali takvih problema. Tako je Dražen vozija biciklu po cilon otoku, Miro je vozija √Tomos≈ motoriÊ, a familiji svjetioniËara ruka pomoÊi uvik je rado dana.Na Brionima je bilo malo nezgodno, ali se svaki dan moglo iÊi na kraj.

Išli su radnici koji su radili na Brionima pa se moglo s njima, a išla je i vojska sa svojin brodovima pa kad smo se upoznali prebacili bi nas i oni. I tako se Miro sa svojon familijon snalazija kako je znaja, pa je na Penedi imaja i par kokoši, malo vrta za zelenu salatu, i skoro je doša kraj službe na Brionima. Na virskom svjetioniku nije bija, jer

praksa je bila da svjetioniËari ne služe u svom mistu, pa je dobija osamdesetiËetvrte signalnu postaju u Šibeniku, u samom centru grada, na tvravi Svetog Mihovila di se, kako se veÊ reklo, regulira ulaz i izlaz brodov kroz kanal Svetog Ante isprid Šibenika. To je bila stanica, vrag odnija njih i postaje, dakle stanica kako smo je užali zvati, za posao, a stan nam je bio dvisto metara dalje kod vatro-gasnog doma. To su bili službeni stanovi za službenike, a devede-setipete smo ih dobili u vlasništvo, priËa nam šjor Miro koji bi, kad se sve zbroji i oduzme, opet na svjetionik. Pogotovo kad se život svjetioniËara usporedi sa životon pomorca.Da sutra opet iman dvadesetiËetiri, ka nekad, rae bi iša na svjetionik nego navigavati ka naši Virani koji su bili pomorci. Više smo mi na svjetionicima zaraivali nego šta su pomorci na brodovima. Kupili smo i teren i napravili kuÊu i dobili mali stan u Šibeniku, sve zahvalju-juÊi ribama. Dobro je bilo.Eto, s ovin svin mistima koje smo nabrojali priËajuÊi priËu Mira Žepine, uz svjetionike na Crnoj Pun-ti, otoËiÊu Trsteniku, Mulo Blitven-ici i Jadriji di je iša ka zamjena, prošlo je ravno tridesetijednu godin od kada je šjor Miro poËeja radit ili bivstvovat na otocin i svjetionicima. I Ëetrnajest od kada je u pensiji i šeszedesetiosan od kada se rodija na Viru. Stariji san od Boga, zakljuËija je.

Nema više svjetioniËara

Najudaljeniji od svih svjetionika na kojima je bija Miro Žepina je onaj na otoku Susak, do najbližeg Lošinja je bilo osan milja svakodnevnon brodskon vezon. Bija je naseljen s jedva dvista ljudi izvan sezone, a ljeti bi ih bilo po pet-šest stotin kad bi stigli njihovi Amerikanci, priËa nam Miro. Veza je bila jedan put dnevno za Lošinj i nazad, a dva puta je pristaja brod za Riku. Izgraen je davno 1881. godine na brdu Garba na nadmorskoj visini od 100 metri. Pozicija svjetionika, kažu u √Plovputu≈, izuzetno je znaËajna za navigaciju plovila u dužobalnoj plovidbi ka i za ona koja idu u Kvarner, pa svje-tionik ima stalnog svjetioniËara za razliku od brojnih drugih koji su automatizirani.PraktiËki svjetioniËara više i nema kao zanimanja. Postoje domari koji održavaju svjetionik koji sada rade automatski. Sve je sada drugaËije. Nekad su svjetioniËari održavali svjetionik, pituravali ga i sreivali. Vrime donosi svoje, sjetan je Miro.Ono što je znalo biti stresno su selidbe. Taman se Ëovik nekako privikne i ušuška ne jednon mistu, povata sve konce života, kad ono mora selit. SriÊon, nije bilo bog zna kakvog namještaja, jer ga nije ni bilo potribe imati, pa su svjetioniËarske familije bile pokretne ka nomadi.

Svjetionik na otoku Susak

30 svibanj 2008.vir iz prošlosti

Radovi na postavljanju vodovodnih ci-jevi kroz Vir primiču se kraju; zadarska «Vodoinstalacija» prokopala je kanal do buduće crpne stanice i u sljedećoj fazi očekuje se tek «krpanje» i asfaltiranje ceste do virskog mosta.

Došlo se do buduće crpne stanice

Od ove će godine otok Vir dobiti sezonski liječnički tim tijekom ljetne turističke se-zone. Zadarska županija izdvojit će 590 tisuća kuna za sve sezonske liječničke timove koji će osim na Viru djelovati i u Zadru, Biogradu, Starigradu, Benkovcu i Pagu, a organizirat će se i vikend dežurstvo na otocima Pašmanu i Ugljanu. Uz Županiju liječničke timove sufi-nanciraju i jedinice lokalne samou-prave, ali one koje ne sudjeluju u tome više neće imati našu potporu, poput Grada Paga koji je za prošlu godinu ostao dužan 48 tisuća kuna, kazao je pročelnik dr. Josip Kraljić. No-vac za timove je osiguran, ali problem će biti pronalaženje liječnika kojih nema na birou.

Sezonski liječnici na Viru

U punoj virskoj župnoj crkvi Sveti Juraj vir-ski su dječaci i djevojčice u nedjelju 18. svibnja primili prvu Svetu pričest. Svečanu misu služio je virski župnik don Stjepan Vinko.

Prva Sveta pričest za virsku djecu

kronika

31

Između svih ostalih poslova na uređenju Vira, virska komunalna tvrtka «Vir održavanje» započela je s uređenjem stražnjeg prostora popularne Gostione koji će biti korišten kao parkirališni prostor. Osim toga, do kraja svibnja bit će okončan rad na uličnoj rasvjeti od glavnog mula do kraja uvale Radovanjica, odnosno na uređenju s baroknim lampama. Očekuje se i skori završetak radova na ograđivanju

Nastavak na uređenju Vira

palmi s kamenim pitarima u uvali Miljkovi-ca, a radi se i na pripremama za asfaltira-nje Žitne uvale s trotoarom u dužini od oko 800 metara. Užurbano se radi i na uređenju uvale Radovanjica za predstojeću sezonu, a posebno ističemo ekipu električara koja u dvije smjene danonoćno radi na remon-tu ulične rasvjete na cijelom otoku Viru - prenosi nam Igor Blažević vijesti iz «Vir održavanja».

Kao i prošle, i ove će godine ured Turističke zajednice Općine Vir zajedno s Ronilačkim klubom «Adriaticro» iz Zagreba orga-nizirati i održati edukativno-ekološku ak-ciju «Vir 2008». Školskoj i vrtićkoj djeci otoka Vira održat će se predavanje na temu zaštite okoliša, moći će se upoznati s ronilačkom opremom te uz nazočnost roditelja čak i zaroniti. Ronioci će u petak 23. svibnja čistiti okoliš i podmorje, a bit će i podijeljene majice ureda Turističke zajednice Općine Vir, koja sve financira, i Ronilačkog kluba «Adrioati-cro» iz Zagreba kojemu ovo nije prvi put da dolazi na Vir. Za subotu je planirana podjela cvijeća kod Turističke zajednice, a otići će se i u Lozice i Torove. Akcija

Edukativno-ekološka akcija «Vir 2008.»

završava u nedjelju 25. svibnja. Nije nam samo cilj da se održi eduka-tivno predavanje, nego da se i očisti

podmorje. A djeci će se pomoći da razvijaju ekološku svijest, kaže direk-tor Ureda Šime Vučetić.

Zajedno s Ronilačkim klubom«Adriaticro» ured Turističke za-jednice Općine Vir organizira edukativno-ekološku akciju na temu zaštite okoliša