NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018.

1

NERAZUMJEVANJE PRAVA NA ŠTRAJKKOMENTAR PRESUDE

KAD IMA DOBRE VOLJE MOŽE SEPRIČA IZ ZAGREB GK

NAŠ RAZGOVOR

BILI JEDNOM NA ŽELJEZNICIJOZO GAŠPARIĆ

NESTA OSMJEHATIHOMIR ERCEGOVAC

PERONUVIJESTI SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE

VELJ

AČ

A 2

018.

• B

RO

J 73

• I

SSN

113

2 - 7

739

NA

VELJAČA 2018.

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

2 3

»DOK NE POSTANU SVJESNI, NEĆE SE NIKADA POBUNITI, A DOK SE NE POBUNE, NEĆE MOĆI POSTATI SVJESNI.«

Gornji naslov pročitao sam u jednoj knjizi i on me ponukao na ovaj uvodnik:Nedavno jedan mi je prijatelj anegdotalno, s dvije jednostavne rečenice, opisao važeći KU u HŽ Infri: „Posudi mi sada 5000 kuna, vratit ću ti na kraju godine 1500.“ Čudesno jednostavno i točno.

Jedan od potpisnika tog i takvog KU tvrdi i danas da je to najbolje što se moglo…

Svi mi smo nekada nekog slagali i te laži su imale neki specifičan cilj – postizanje određene koristi ili izbjegavanje kazne. Tko to ne priznaje, laže. Naravno neki ljudi lažu više nego drugi. Osobe koje imaju problema s patološkim laganjem vjeruju u vlastite laži kao da su one stvarne. Kako takve osobe nisu svjesne posljedica svojih izmišljanja, ako ih uhvatite u laži obično se neće

IMPRESUM

SURADNICI

Glavni urednik Anto Iličić

Novinari Ante Kunčić, Milan Kovačićek Nebojša Gojković, Tomislav Tonković Branko Bašić, Josip Tirić Krešimir Belak, Dražen Lihtar Robert Jukić, Mario Grbešić Srećo Stjepić, Jakov Rašić Dražen Drčić, Dražen Koščak Branko Marijanović, Nenad Katanić Ivica Stojak, Ilija Grlić

Fotografije SPVH

Naslovnica Milan Salopek, prometnik vl. u kol. Škrljevo

Više Vam „leže“ vijesti bez „uljepšavanja”, bez komentara? Želite li da i Vaša vijest ili priča bude objavljena? Kako bi vijest što bolje dočarala atmosferu u vašem kolodvoru, možete uz tekst poslati i fotografije u .jpg ili .tif formatu, minimalne veličine 3000x2200 piksela.

“Na peronu” je prava adresa. Pišite nam na: spvh@zg.t-com.hr

ispričati ili priznavati krivicu. One će samo nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Obično ako ih otkrije jedan krug ljudi, oni odlaze drugdje i biraju novi krug ljudi u kome će nastaviti dok ih ne otkriju i tako redom. U HŽ Infri to čine obilazeći kolodvore… Liju krokodilske suze nad teškom sudbinom radnika koju su upravo oni svojim potpisom omogućili.

A nama je uskraćeno pravo pobuniti se. Čak nije prihvatljivo govoriti o njihovom grijehu, jer oni ne vole kad ih se proziva… Tako se sindikalna politika opisivanja kolektivno ugovornih promašaja izražava oštrim pogledom, trunkicu povišenim glasom ili šapatom u osami neke sindikalne prostorije.

Svejedno, ne sumnjam kako će se jednog dana prepuniti čaša nezadovoljstva…

foto

: Neb

ojša

Goj

kovi

ć

Zimska idila

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

4 5

ODLUKA VRHOVNOGA SUDA POKAZUJE NERAZUMIJEVANJE USTAVNOG PRAVA NA ŠTRAJK

PIŠE: Anto IličićFOTO: SPVH

Unatoč datumu s presude (29. prosinca 2017.) mi smo 27. siječnja 2018. zaprimili presudu Vrhovnog suda RH koja potvrđuje zabranu štrajka SPVH izrečenu presudom Županijskog suda. Od tada mi se suočavamo s presudom koja ne daje odgovor na ni jedno od nas postavljeno pitanje, suočavamo se i s nelogičnostima i arbitrarnostima. Podsjetimo, SPVH je najavio štrajk prvenstveno iz razloga što je HŽI odlučio da će kolektivno pregovarati samo sa SŽH i SIHŽ, reprezentativnim sindikatima koji predstavljaju više od 50% sindikalno organiziranih radnika. Naše mišljenje je da poslodavac nema pravo reprezentativni sindikat isključiti iz kolektivnih pregovora. Zbog toga smo i najavili štrajk.Dakle, Vrhovni sud drži da SPVH nema pravo na štrajk jer ne predstavlja više od 50% sindikalno organiziranih radnika. Takvi stavovi predstavljaju očigledno protuustavno ograničenje ustavnoga prava na štrajk. Štrajk je krajnje sredstvo

pritiska sindikata i njegovih članova kojim se radnici bore za svoje gospodarske i socijalne interese, a interes radnika za uređenjem plaće i drugih bitnih uvjeta predstavlja jedan od najvažnijih gospodarskih i socijalnih interesa u vezi s radnim odnosom, koje se mora moći štititi štrajkom.Najveći nedostatak odluke Vrhovnoga suda jest to što ne sadrži jasno stajalište toga suda po većini žalbenih navoda SPVH, odnosno većinu žalbenih navoda Vrhovni sud uopće nije uzeo u obzir i ocijenio. Tako Vrhovni sud uopće nije ocijenio žalbeni navod o tome da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te zauzeo shvaćanje da oduzimanje reprezentativnosti ne predstavlja gospodarski ili socijalni interes radi čije zaštite je sindikat ovlašten provesti štrajk.Neosporno je da je poslodavac s druga dva sindikata, nezakonito i bez znanja SPVH, sklopio neki sporazum koji je „izjednačio“ s kolektivnim ugovorom. Ti

dvojbeni kolektivni pregovori okončani su sklapanjem Sporazuma u postupku mirenja dana 20. studenog 2011. U tako potpisanom Sporazumu nesporno vidimo kako su kolektivni pregovori vođeni i okončani, kako SPVH nije stranka kolektivnog ugovora, a onda postaje nesporno da imamo uvjet za zakonit štrajk!Mi u SPVH smo očekivali da će prvostupanjski sud utvrditi isključivo jesu li ispunjenje pretpostavke za zakonitost štrajka iz odredbe čl. 205. st. 2. Zakona o radu (NN 93/2014). Bespredmetno je, dakle, pozivanje Županijskog suda na odredbe Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/2014, 26/2015) i Pravilnika o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima (NN 130/2015) u svezi zakonitosti štrajka. To nije relevantan izvor prava na štrajk! Njihova presuda upućuje i na pogrešno pravno shvaćanje ovog spora.Naime, Zakonom o reprezentativnosti

udruga poslodavaca i sindikata, a kako mu i samo ime govori, uređuju se kriteriji za kolektivno pregovaranje i zastupljenost u pregovaračkom odboru. Odredba članka 26. navedenog zakona, na koju se poziva prvostupanjski sud, nije ni u kakvoj svezi sa zakonitošću štrajka, već isključivo uređuje potrebnu većinu za sklapanje kolektivnog ugovora. Zakon o radu (NN 93/2014) koji jest lex specialis u odnosu na štrajk i rješavanje kolektivnih radnih sporova, niti jednom svojom odredbom ne upućuje na primjenu Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/2014, 26/2015) niti odredbe članka 26. navedenog zakona u odnosu na zakonitost štrajka!Stoga su neprihvatljivi zaključci i Županijskoga i Vrhovnoga suda o tome da reprezentativnost sindikata trebala ocijeniti samo kao puko ispunjavanje uvjeta o 50% sindikalno organiziranih radnika koji mogu organizirati zakoniti

štrajk.Posljedica presude je najveći i najsnažniji reprezentativni sindikat u HŽI, iskazuje spremnost i sposobnost organizirati i provesti štrajk na učinkovit način - a Sud niječe pravo SPVH-u da poduzima štrajk, jer da su neki drugi, manji, slabiji sindikati, pristali sklopiti kolektivni ugovor u tekstu koji je poslodavcu prihvatljiv. Opisano suđenje implicira kako je jedini pravi i „zakoniti sindikalizam“ slabi i „žuti sindikalizam“. Mi se s ovakvom presudom ne mirimo jer mislimo da je to nepravilno shvaćanje ZOR-a i međunarodnih konvencija. Zakon o radu ne propisuje uvjet članstva za organizaciju ili provedbu štrajka, ne uvjetuje članstvom pravo na štrajk, već samo statusom reprezentativnog sindikata! Stoga je stav iz napadane odluke Suda sasvim nelogičan, netočan i nezakonit!Vrhovni sud drži da radnici, članovi SPVH trebaju pasivno čekati mrvice sa stola za koji su pozvani, ali za kojim mogu samo gledati delicije koje se nude. Prihvaćanjem ovakvog stajališta i odluke

prvostupanjskog suda stvara se posve pogubna praksa kojom je se poslodavcu omogućilo da izigra sindikat kojemu sam zakon jamči pravo sklopiti i biti strankom kolektivnog ugovora. Time se osujetilo Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravo na štrajk, ali i marginalizirala uloga sindikata u zaštiti i promicanju gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova.O režiranoj prijevari najavljenog štrajka i mirenja nisu ni raspravljali. Na našu žalost.Jeste li Vi jedan od radnika koji je zadovoljan postojećim kolektivnim ugovorom?Ako jeste – čestitamo Vam!Ako niste – uzmite svoju platnu listu i provjerite kome plaćate sindikalnu članarinu.

napomena:kod pisanja teksta korišten je tekst „Odluka Vrhovnog suda pokazuje nerazumijevanje autonomije sveučilišta“ Ane Petrošić, dipl. iur.Unatoč pomno pripremljenoj žalbi SPVH na presudu Županijskoga suda o zabrani štrajka, Vrhovni sud RH je

ocijenio da je razlog štrajka okolnost što je HŽI kao poslodavac prekinuo i odbio nastaviti kolektivno pregovaranje sa Sindikatom prometnika vlakova Hrvatske kao reprezentativnim sindikatom te to nije opravdan razlog za štrajk,

čime je zauzeo stajalište protivno stavu Europskoga suda pravde i ustavnom određenju prava na štrajk.

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

6 7

Pred nama je još jedna najava restrukturiranja željezničkog sektora. Tu informaciju prenijela nam je Uprava HŽI na sastanku koji smo zatražili zajedno s još tri sindikata koji djeluju u HŽI.Sastanak je održan dana 5. veljače 2018. godine o čemu ste mogli čitati na našoj web stranici. Ukratko, predsjedniku Uprave ali i ostalim članovima samo što „bomboni“ nisu ispadali iz usta, pa smo između ostalog saznali sljedeće informacije:• Naše resorno ministarstvo formiralo je grupu za izradu pisma sektorske namjere (željeznički sektor) koje će obuhvatiti restrukturiranje cijelog željezničkog sektora u vlasništvu RH (HŽI, HŽ PP i HŽ Cargo)• Rok za dovršenje ovog pisma je kraj svibnja ili početak lipnja 2018.• Uprava je iskazala namjeru da se sa sindikatima sastane jednom mjesečno, a kasnije i češće ovisno o potrebnoj dinamici• Također, Uprava nas je uvjeravala kako restrukturiranje nema za cilj i svrhu smanjenje broja radnika, niti proglašenje viška radnika – cilj je isplanirati i provesti modernizaciju željezničkog sektoraVažno je napomenuti da je na istom sastanku dogovoreno da ćemo se o temi „privremena smanjenja zbog korištenja GO“ u Sektoru za promet razgovarati na posebnom sastanku koji će se dogoditi do kraja tjedna (do 12. veljače 2018.). Trebamo li uopće napominjati da se spomenuti sastanak nije dogodio niti Upravu iskazuje namjeru da će se dogoditi u skorije vrijeme…istovremeno „divljanje“ pojedinih voditelja zajedno s direktorom Sektora za promet se nastavlja – trenutno je na „tapeti“ PRJP Sjever. Ako su neki „naivni k’o francuske sobarice“ na trenutak povjerovali u iskrene namjere i ove Uprave brzo će se razočarati…I na koncu možda najvažnije što smo saznali na spomenutom sastanku – restrukturiranje vode državna tajnica za promet Nikolina Brnjac i naš stari poznanik Branimir Jerneić, bivši predsjednik Uprave HŽI, a sadašnji savjetnik naše ministra.Kako je restrukturiranje vidio (a ne sumnjamo jednako vidi i danas) spomenuti gospodin možete vidjeti na fotografijama sa čuvenog skupa na RK na kojem nam je dotični pokušao prezentirati famoznu studiju provedenu od strane Infopulsa. Tada kao i danas direktor Sektora za promet bio je isti čovjek – Tihomir Španić.I zato ljudi, glave skupa – u suprotnom ovaj dvojac će nam svima doći glave.

ZA ONE ZABORAVNE… DRUGAČJI POGLED NA PROMETNI SEKTOR

PIŠE: Mario GrbešićFOTO:SPVH

PIŠE: SPVH

podaci u tablici nisu službeni, nego procjena SPVH

UŠTEDA NA NEDOSTATKU 260 RADNIKA

U PROMETNOM SEKTORU:

• ušteda na plaći koju ne isplaćuje mjesečno 2.295.870,37,

• ušteda na plaći koju ne isplaćuje godišnje iznosi 27.550.444,40

• ušteda na prijevozu zbog nedostatka radni-ka mjesečno iznosi 93.600,00

• ušteda na prijevozu zbog nedostatka radnika godišnje 1.123.200,00

istaknuti brojevi nisu službeni, nego izračun SPVH

• novom „privremenom“ organizacijom rada radno vrijeme skretničara u kolodvoru Š…… započinje u 4:15. Kako u to vrijeme nema javnog prijevoza radnik dolazi u 23:30 i spava u blok kućici kako bi ujutro mogao započeti s radom. Radnik nema automobil. • novom „privremenom“ organizacijom rada prometnik vlakova kolodvora K……. dolazi navečer vlakom, jer ujutro nema javni prijevoz;• novom „privremenom“ organizacijom rada kol. R….. započinje sa radom u 4:30 sati, u to vrijeme nema niti jednog oblika javnog prijevoza pa navedeni radnik dolazi navečer i spava u blok kućici kako bi

mogao ujutro započeti sa radom. skretničar kolodvora R….. nema automobil.• skretničar kolodvora I….. dolazi navečer jer ujutro nema javnog prijevoza a niti osobni auto (udaljenost oko 19 km)• povremeno prometnica kolodvora V……. dolazi navečer vlakom i spava kod privatnom aranžmanu u V……… kako bi mogla ujutro doći u 4.00 na posao• prometnik u kolodvoru J……. Zlatko Tušek ponekad dolazi navečer (pogotovo u zimskom periodu) jer putuje iz L…….. (oko 40km).

Autori nove „privremene“ organizacije su menadžeri u Prometnom sektoru.

PRIMJER MUČENJA U 21. STOLJEĆU:

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

8 9

PIŠE:Branimir ButkovićFOTO: Branimir Butković

KAD IMA DOBRE VOLJE MOŽE SE

U prošlom broju našeg časopisa objavili smo tekst o manevristi Luki Prebegu i problemima koji su za skupinu naših radnika izazvale takozvane privremene mjere koje su uvedene na nivou Prometnih poslova. Ukidanjem noćnog rada na „sesvetskoj manevri“ (nalazi se na izlazu s Glavnog kolodvra) dio rukovaoca manevre i manevrista našao se u situaciji da im je jako teško ili praktički nemoguće doputovati na posao. Kao ilustraciju situacije naveli smo slučaj Luke Prebega koji putuje na posao iz Nove Gradiške. Radom u turnusima on je na posao putovao 22 puta, budimo pošteni imao dodatak za noćni rad. A opet treba šljakati cijelu noć tako da mislim da bi se malo tko mijenjao za takvu privilegiju.Naviknuti na traljavo rješavanje i relativno malih problema ugodno smo iznenađeni činjenicom da je problem riješen i da je ponovo uveden rad u turnusima. Od dvadeset osam manevrista i rukovaoca manevre koji rade na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ako izuzmemo Božu Habana koji stanuje blizu – u Sesvetama, svi ostali su putnici. Na posao dolaze iz Ogulina, Križevaca, Koprivnice, Ludbrega… Vlakova, pogotovo vikendom sve je manje pa općenito nije lako doputovati na posao, ali iz Nove Gradiške od veljače ove godine to je jednostavno nemoguće. U rješavanje ovog slučaja uloženo je dosta truda, a svi radnici članovi su Podružnice SPVH Zagreb GK, pa smo o kronologiji rješavanja slučaja razgovarali s predsjednikom podružnice Ilijom Grlićem:- „ U ovom slučaju radilo se o relativno maloj uštedi, a ljudima se život učinio nemogućim. Iskreno

nema koga sve nismo molili, a dio pregovora odvijao se na „višoj razini“. Uglavnom odmah na početku naišli smo na razumijevanje kod Dragana Vučića voditelja Prometnih poslova u RJ Centar. On je dugo ovdje, zna posao, razumije problem, a i sve ljude poimence zna. Mahom su to ljudi s dosta godina staža, branitelji i nije u redu da im se otežava život preko mjere.“Kada je ukazano na problem rađena je analiza mjesta stanovanja, udaljenosti od mjesta rada, mogućnosti putovanja i pokazalo se da je sve ono na što je SPVH ukazivao točno. Argumenti su usvojeni i odustalo se od ukidanja noćnog rada.Na Glavnom kolodvoru doista ima posla i u situaciji kada sistematizacija nije popunjena, radnicima se nastoji pridodati još posla. S druge strane kada su se zapošljavali izvršni radnici su računali na rad u turnusima, odnosno dvanaest satno radno vrijeme koji znači manje dolazaka na posao i više slobodnog vremena da se nešto i kod

kuće radi. Kada su se zapošljavali većina radnika radila je bliže kući, a ukidanjem poslova po kolodvorima putovanja su postala sve dulja. Mediji se povremeno raspišu i o nekim možda manje bitnim problemima na željeznici. Tako je sredinom mjeseca jako puno medijskog prostora dobilo sramotno stanje stanične zgrade kolodvora Osijek dravski most. Nažalost nije to jedini totalno devastirani željeznički objekt. U trenucima kada bi manevarski odred stao s poslom, član manevarskog odreda u toj noćnoj smjeni obilazio bi kolosijeke, željezničke objekte i postrojenja i pazio da se ne radi šteta. Dakle kako god se okrene posla ima, a možda bi se nešto i uštedjelo.Radnici su zadovoljni s ovakvim rješenjem, a Ilija Grlić misli kako je korist od ovog rješenja puno veća od male uštede na štetu radnika:- „Dečki su mahom branitelji i prije su si postavljali pitanje da li su se borili za to da danas imaju takav tretman.“

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

10 11

tehnološki ili ekonomski višak radnika: nastojat ćemo vratiti odredbu kojom se višak utvrđuje na nivou organizacijske jedinice, a ne na nivou kolodvora. Jednako važno nam je pravedno poredati kriterije kako nitko ne bi bio doveden u nepovoljan položaj zbog „boje očiju“.

interni natječaj: namjera nam je izbaciti difamirajuću i onemogućavajuću odredbu kojom se znanje, iskustvo, ali isve druge kvalitete radnika stavljaju u drugi plan, a najvažnije je postalo biti dobar s nadređenim. Posebno ćemo tražiti da se šefovima kolodvora da mogućnost raspisivanja javnog natječaja u slučaju privremene nenazočnosti radnika.

privremeno raspoređivanje radnika: namjera nam je ograničiti ovu mogućnost na najviše deset dana kako bi se onemogućile manipulacije poslodavca u smislu neizdavanja boljeg ugovora o radu, nezapošljavanja. Posebno namjeravamo ograničiti mogućnost da poslodavac radnika privremeno može rasporediti na udaljenost veću od 50 km; samo i jedino uz uvjet da radnik ima organiziran javni prijevoz za dolazak na posao i za povratak s posla.

opis poslova radnika: namjera nam je uglaviti jasne i nedvosnimslene odredbe koje će onemogućiti poslodavca da radnicima bez ikakvih kriterija dodaje nove poslove ili poslove drugog radnog mjesta.

smanjena zdravstvena ili radna sposobnost: namjera nam je zaštitit te radnike od proglašavanja viškom.

radno vrijeme: namjera nam je onemogućiti poslodavca da donosi „privremene“ mjere koje bitno utječu na položaj radnika, kao što je početak ili završetak radnog vremena u vrijeme kad nema javnog prijevoza i sl. Posebno želimo vratiti odredbu kojom se obvezuje poslodavca da raspored rada mora objaviti sedam dana unaprijed za naredni mjesec.

preraspodjela radnog vremena: ukinuti, jer naš posao nema sezonski karakter.

mjesečni fond sati: izjednačiti za sve radnike u HŽI.

godišnji odmor: namjera nam je ugraditi odredbu kojom se u narednu godinu može izuzetno prenijeti do jedne petine godišnjeg odmora.

povećanje cijena sata rada: namjera nam je u KU ugraditi povećanje cijena sata rada koje od 2007. nisu rasle.

dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima rada: nastojat ćemo urediti ovo pitanje kako bismo ubuduće imali sustav u kojem će se ovaj dodatak uredno isplaćivati uz plaću.

ukidanje koeficijenata: samo cijene sata rada članova uprave HŽ Infrastrukture neće biti obuhvaćena KU.

najniža plaća: namjera nam je utvrditi pravo na dostojnu plaću radnika koju poslodavac neće moći umanjiti nikakvim mjerama.

dodadat za poziv na rad u slobodno vrijeme: namjera nam

je natjerati poslodavca da zaposli optimalan broj radnika na svakom radnom mjestu.

dodatak zbog rada za drugog poslodavca: namjera nam je ugovoriti da radnik koji obavlja poslove za drugog poslodavca dobije pravičnu naknadu za taj posao.

dnevnica za službeno putovanje: namjera nam je uskladiti neoporezivi iznos dnevnice za službeno putovanje s iznosom koji je određen Pravilnikom o porezu na dohodak (ugovoriti dnevnicu u visini 170 kuna).

prijevoz na posao i s posla: namjera nam je ugovoriti pravo da svaki radnik po ovom osnovu dobije iznos ne manji od iznosa koji je jednak cijeni mjesečne prijevozne karte u sjedištu poslodavca, a svi oni koji imaju veće troškove da ostvare pravo na kunski iznos naknade od jedne kune po prijeđenom kilometru.

božićnica: namjera nam je u ovu svrhu ugovoriti iznos ne manji od 40% neoporezivog iznosa (1000,00 kn)

regres: namjera nam je u ovu svrhu ugovoriti iznos ne manji od 60% neoporezivog dijela (1500,00)

rad za vrijeme zakonitog štrajka: namjera nam je ugraditi odredbu o naknadi plaće u visini 100% plaće ako radnici štrajkaju zbog kršenja kolektivnog ugovora u svezi plaće ili sklapanja kolektivnoga ugovora (kolektivni radni spor).

Za realizaciju nam treba i Tvoja pomoć!

PITANJA KOJA ŽELIMO REGULIRATI NOVIM KOLEKTIVNIM UGOVOROM

NEOPOREZIVI PRIMICI RADNIKA U 2018. GODINI

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

12 13

Tihomir Ercegovacprometnik vlakova u kolodvoru Kaštel Stari

RAZGOVARAO: Ante KunčićFOTO: Ante Kunčić

NESTA OSMJEHA

Tihomire, kako ste došli na željeznicu? Tradicija, osobna želja, splet okolnosti…?Dobar dio obitelji moje majke je radio u kolodvoru Vinkovci, kako Putničkoj, tako i Teretnoj, te sam dio djetinjstva proveo među željezničarima, tako da sam odluku o školovanju za prometnika vlakova donio još kao osnovnoškolac.

Što najviše pamtite iz te početne faze Vašeg rada na željeznici?Obzirom da sam počeo raditi kao pripravnik prometnika vlakova 1989.god. u kolodvoru Kaštel Stari, pamtim puno putnika, prijevoza tereta, posebice mi u kolodvoru Kaštel Stari smo bili specifični po velikoj otpremi expresne robe.

Kako biste usporedili taj period s početka vašeg radnog staža na željeznici s ovim sadašnjim stanjem? Koje su razlike?Naravno da su razlike velike. U međuvremenu smo se osamostalili kao država, pa tako i sama željeznica, mnogi prošli rat, koji je htjeli ili ne ostavio posljedice na zdravlje mnogih kolega, a neke smo i izgubili.Protok roba i putnika se smanjio, sama željeznica rascijepala na određena Društva, povećali administraciju, a smanjili direktne izvršitelje prometa,

glavnu okosnicu na kojoj počiva naša firma.Najviše me boli što je nestao osmijeh s lica kolega. Kada se čovjek ne smije, država, pa tako i naš HŽ bi se trebali zamisliti.

Kako se informirate o stanju u HŽ Infri?Nekad ponos HŽ Tiskare je bio list „Željezničar“, koji nestaje, tako da imamo naše glasilo SPVH „Na peronu“, koji nas informira o stanju, više neprilikama, nego prilikama u HŽ Infri, a i ostalim Društvima.

Čini li Vas sadašnji posao sretnim?Svoj posao iznimno volim i dokaz tomu je da svjesno nisam završio fakultet, jer se

nisam htio vidjeti u nekakvim kancelarijama na osmosatnom radnom vremenu… ha, ha, iako čujem, a i čitam u Našem glasilu da Poslodavac ljubomoran na naše radno vrijeme, želi skratiti na devetosatno radno vrijeme… i eto samim tim nam malo smanjiti plaću i potjerati pokojeg radnika. Usprkos svemu, i dalje volim svoj posao, ali me sve ovo drugo ne veseli.

Da možete promijeniti neku stvar na poslu što biste prvo promijenili?Nažalost, radnik jako malo toga može izmijeniti, osim na nivou kolodvora, zajedničkim radom kolega poboljšati prostore u kojima radi. Te male korake u poboljšanju radnih uvjeta poprati

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

14 15

Sindikat i Poslodavac u materijalu.

Ima li čestih smetnji na SS uređaju kojim rukujete i kakvo je održavanje tih uređaja?Kolodvor Kaštel Stari je osiguran elektromehaničkim blok uređajem, sa likovnim signalima i predsignalima. Skretnice se postavljaju ručno na licu mjesta i s obzirom na starost mehanizma, isti radi prilično uredno, a i eventualne tehničke poteškoće, naše tehničke službe to otklone brzo i kvalitetno.

Koristite li u svakodnevnom radu informatičku opremu? Koliko ste zadovoljni tim područjem (opremom, programima, brzinom rada…)?Vršimo informatičku obradu podataka vezanu uz promet vlakova i tu je stanje zadovoljavajuće.Osobno, volim se koristiti računalom što više, jer nam uvelike olakšava posao, pogotovo, to pamte stariji željezničari, kada smo sve popratne isprave vlaka morali raditi ručno.

Kakva je suradnja s kolegama iz drugih željezničkih poduzeća?Suradnja sa drugim željezničkim društvima je iznimno korektna i dobra, ali, ponajprije zahvaljujući nama, radnicima, jer mi direktno komuniciramo i sve eventualne poteškoće nastojimo riješiti u hodu.

Kako ste zadovoljni sadašnjim radnim uvjetima?

Kada se sjetim početnih godina rada, sve one prljavštine i miomirisa uglja, vječito prljave uniforme, danas sam zadovoljan. Radni uvjeti prometnika vlakova u kolodvoru Kaštel Stari su zadovoljavajući, ali su nam skretničke blok kućice u prilično lošem stanju (krovišta, stolarija).

Dobivate li redovito i na vrijeme službenu odjeću i obuću?Službenu odjeću i obuću Poslodavac isporučuje uredno i tu većina radnika nema primjedbi.

Kod Vas u kolodvoru prodajete prijevozne karte. Imate li negativnih iskustava s putnicima.U kolodvoru Kaštel Stari prometnik vlakova osim regulacije prometa vlakova obavlja i poslove putničkog blagajnika i računopolagača. U toj direktnoj interakciji s putnicima, povremeno nailazimo na nezadovoljne putnike, pa ponekad i problematične, najčešće s primjedbama na vozni red i zakašnjenje vlakova, ali s obzirom na moje poprilično iskustvo, to su zanemarive situacije.

Prigovaraju li putnici voznom redu vlakova? Je li isti usklađen s potrebama učenika i studenata?Ponekad se sarkastično zapitamo, trudi li se HŽ PP ponuditi ovakve vozne redove, jer oni najčešće ne odgovaraju nikome, a posebice najpotrebitijoj skupini putnika, a to su đaci i studenti. Do prije nekoliko godina, još smo i imali promet đaka i studenata, a sada je praktički izostao. U kaštelanskom

bazenu svakodnevno prema Splitu gravitira nekoliko desetaka tisuća stanovnika, a cijeli taj potencijal željeznica iskorištava u tako zanemarivom udjelu. Mislim da željeznica mora puno više ulagati u promociju vožnje vlakom.

Plaća radnicima HŽ Infre posljednji put je povećana je davne 2007.godine.Kako se Vi s tim nosite?Naravno da je plaća osnova egzistencije svakoga radnika i njegove obitelji. Troškovi života rastu na dnevnoj bazi, a plaća ostaje uvijek ista. Već sam napomenuo da je nestao osmijeh sa lica radnika, zar je potrebno pitati razlog?

Imate li problema s korištenjem GO?Godišnji odmori su uvijek bili i ostali problem i radnika i poslodavca. Umirovljenjem i prijevremenim odlaskom uz poticajne mjere, mnogi su prepoznali priliku i otišli. Radna mjesta su ostala nepopunjena, tehnologije rade se nisu poboljšale, tako da svi procesi rada ostaju isti. Znači, posao isti, a radnika nema. Samim tim, nedostatkom ljudi u izvršnoj službi, iznimno se teško iskorištava GO, najčešće do polovine sljedeće godine.

Kako na Vas djeluju svakodnevne priče o višku, o otkazima?Doista su te priče svakodnevne i utječu na psihofizičko stanje radnika. Rastuži me kada vidim da pojedine kolege postaju viškom i dobivaju otkaze. Često se zapitam, pa i glasno, komu će Poslodavac trebati, ako odu radnici? Doći će dan kada će i on biti višak.

Čime ispunjavate slobodno vrijeme, imate li kakav hobi?A što je život bez hobija? Naravno da imam hobi i to više njih, prvenstveno ptice (kanarinci), gdje sam 10-ak godina bio prilično aktivan, kako uzgojno, tako i takmičarski, a sada ih uzgajam samo iz hobija. Ljubav prema ornitologiji traje od 9-e godine života. Osim ptica, bavim se i akvaristikom, malo kunićima i golubovima, a volim i bilje, posebice kaktuse. Obaveza na pretek, tako da često imam problem negdje putovati, jer teško mogu nekomu sve to povjeriti. Svakako, život sa ljubimcima traje 365 dana, a put tek nekoliko dana.

Imate li žal za nekim neispunjenim snovima na nekom drugom polju?Imam 48 godina, 29 godina staža na željeznici i počesto mi životne prilike i neprilike nisu dale za pravo da sanjam neki nedosanjani san. Smatram se relativno skromnom osobom, tako da ne žalim za onim što je prošlo ili onim što nikada nije niti došlo.

Poruka za kraj ovog razgovora?Uvijek sam tražio i govorio: „Prvo posao, a onda zabava“. Tako mislim i danas. Volim ovu našu Hrvatsku, moju Dalmaciju, a i Slavoniju. Želim svima puno posla, pa će doći i ljepši dani za sve nas i vratiti osmijeh na naša lica… zaslužili smo to, a drugo i ne tražimo.

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

16 17

Ante BakićTK dispečer u kolodvoru Vinkovci

RAZGOVARAO: Dinko AlilovićFOTO: Dinko Alilović

ZADOVOLJAN SAM SVOJIM RADNIM MJESTOM

Što Vas je dovelo na željeznicu? Tradicija, osobna želja, splet okolnosti…? Splet okolnosti, nisam mogao dobiti posao u struci za zanimanje koje sam završio, a završio sam za tokara-strojarskog tehničara.

Jeste li prije dolaska na željeznicu imali kakvog drugog radnog iskustva?Do dolaska na željeznicu 1. ožujka 1977. nisam imao nikakvoga radnog iskustva.

Što najviše pamtite iz te početne faze Vašeg rada na željeznici? Druženja za vrijeme rada i nakon smjene, velik obim posla i obavljanje istog ali s osmijehom na licu, a ne kao sada, ponos zbog toga što sam postao željezničar i naravno, sanjanje dozvola i odjava nakon noćne smjene.

Kako biste usporedili taj period s početka vašeg radnog staža na željeznici s ovim sadašnjim stanjem? Koje su razlike?Kada sam počeo raditi bilo je puno više posla nego sada i taj posao je bio puno bolje organiziran u svim segmentima, veći broj izvršitelja, sve moguće popratne službe, puno bolje održavanje uređaja, postrojenja, prostorija i okoliša. Svatko je radio svoj posao tj. znao je što mu je posao za razliku od danas, bili su puno bolji međuljudski odnosi kao i odnosi tadašnjeg poslodavca prema radnicima. I da napomenem, u to vrijeme željezničari su bili priznati i cijenjeni u društvu.

Kako se informirate o stanju u HŽ Infri?Informacije dobijemo na razne načine, putem željezničkih časopisa, sindikalnog povjerenika,

naše web stranice, a i putem takozvanog servisa „rekla-kazala“.

Čini li Vas sadašnji posao sretnim?Sretnim ne, ali s obzirom na godine života čini me zadovoljnim.

Jeste li tijekom rada u HŽ Infri bili u prilici pomoći kolegi na poslu, a da niste imali izravnu korist od toga?Da, mnogo puta, naravno bez koristi ali sa zadovoljstvom.

Da možete promijeniti neku stvar na poslu, što biste prvo promijenili?Povećao bih obim posla, povećao odgovornost „Poslodavca“ prema HŽ-u (u segmentima menadžerstva, sigurnosti prometa), uveo bolju tehnologiju, vratio bolje međuljudske odnose.

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

18 19

Ima li čestih smetnji na SS uređaju kojim rukujete i kakvo je održavanje tih uređaja?Da, smetnje su gotovo svakodnevne na mom radnom mjestu, a radim kao TK-dispečer na pružnoj dionici Vinkovci – Tovarnik i pod nazorom imam nezaposjednute TK- kolodvore Jankovci i Đeletovci. Održavanje uređaja je prilično loše, ne u smislu fizičkog održavanja , nego nabavke rezervnih dijelova, a i kvaliteta tih dijelova je upitna zbog čestih smetnji i kvarova. Konkretno, neke smetnje i kvarovi traju po nekoliko mjeseci, a pojedini i po godinu dana, a da nitko ništa ne poduzima, a ako i

poduzima, mi o tome nemamo nikakvih informacija.

Koristite li u svakodnevnom radu informatičku opremu? Koliko ste zadovoljni tim područjem (opremom, programima, brzinom rada…)Informatička oprema na mom radnom mjestu recimo da zadovoljava, ali bi računala mogla biti malo brža i nemamo pristup internetu, što je u današnje vrijeme nezamislivo.

Imaju li neki željeznički događaji utjecaja na Vaše zdravlje i na privatni život?

Nema nekakav poseban događaj koji je utjecao na moj privatni život i zdravlje osim svakodnevnog stresa i noćnog rada.

Kako na zdravlje i privatni život utječe Vaš smjenski rad?Nakon puno godina radnog staža smatram da je smjenski rad jako negativno utjecao na moje zdravlje i privatni život uspoređujući ga sa „normalnim“ radnim mjestima, a i sa sadašnjim zdravstvenim stanjem.

Kako ste zadovoljni sadašnjim radnim uvjetima?

Sadašnjim radnim mjestom TK-dispečera sam prilično zadovoljan, a isto tako i sa radnim uvjetima.

Dobivate li redovito i na vrijeme službenu odjeću i obuću?Moje radno mjesto ne zahtjeva službenu odjeću i obuću tako da s tim dijelom nemam problema.

Plaća radnicima HŽ Infre posljednji put povećana je davne 2007. godine. Kako se Vi s tim nosite?To je istina, plaća zaista u HŽ-Infri nije rasla od 2007. godine, mislim da to nije u redu zbog činjenice da troškovi života svakodnevno rastu.

Imate li problema s korištenjem GO?Za sad nemam nikakvih problema.

Zove li Vas poslodavac u prekovremeni rad? Ako

poziva, plaća li Vas za taj rad?Zove me ponekad, moglo bi se reći rijetko, ali kad me pozove, to mi za sada i uredno plati.

Kako na Vas djeluju svakodnevne priče o višku, o otkazima?Iako sam pri kraju radnog vijeka pa me se to toliko i ne tiče netko bi rekao, ne mogu ostati ravnodušan jer me to jako pogađa i uznemiruje. I isto tako znam da je to i nepravedno jer oni koji su HŽ doveli do ovakvoga stanja nisu u toj priči.

Razmišljate li o mirovini?Naravno da sve više razmišljam o tome jer mi se prilično približio kraj radnog vijeka.

Čime ispunjavate slobodno vrijeme; imate li kakav hobi? Više ne, nekada mi je i hobi bio

fizički rad, a sad slobodno vrijeme posvećujem svojoj obitelj i prirodi.

Imate li žal za nekim neispunjenim snovima na nekom drugom polju? Ne žalim ni za čime, snova nisam imao previše i uglavnom mi se u životu sve ispunilo, samo da Bog da zdravlja da doživim po mom sudu zasluženu mirovinu i da preostalo vrijeme uživam sa svojom obitelji.

Poruka za kraj ovog razgovora?Smatram da nema potrebe da na HŽ-u bude ovako loše stanje, da se smanjuje broj prometnika i ostalih izvršnih radnika, kao i prijevoza tereta i putnika. Postoje za to velike prilike i potrebe. Isto tako želim da se taj loš odnos prema izvršnoj službi promjeni na bolje jer moglo bi se reći ona jedino i drži željeznicu na životu.

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

20 21

Iako sam s Dolores dogovorio kavu već prije nekog vremena, nika-ko da taj dogovor i realiziramo i uskladimo obveze i osiguramo vrijeme. Upravo ovo pred blag-dansko vrijeme pokazalo se kao idealno. Razlog druženja uz kavu je bio pisanje članka u kojem bi predstavio osobu koja nije iz našeg sistema, ali je dosta vezana kao ko-risnik naših usluga i odličan pra-titelj zbivanja na HŽ – u. Naravno da sam u početku zatajio stvarni razlog za odlazak na kavu ali kad smo sjeli i kad sam joj objasnio što bi trebala biti tema našeg ćaskan-ja, samo se nasmijala a to je znači-lo pristanak na suradnju. Dolores je rođena u Lendavi, živi u Lepoglavi a radi u osnovnoj školi „Vinko Žganec“ u mjestu Vratišinec u Međimurskoj županiji, pa može-mo reći da je ovisnica o željeznič-kom prijevozu. Svakodnevno putuje vlakom iz Lepoglave do

Varaždina gdje presjeda na vlak za Čakovec – Mursko Središće odnos-no do stajališta Vratišinec a onda tako i u povratku. Pet dana u tjed-nu izbiva od kuće od 8.00 sati do povratka u 20.00 sati a ponekad se vraća i vlakom u 22.25 iz Varaždi-na.No, to nije ono što me zainteresir-alo da pišem o njoj, koliko njezine aktivnosti i borba za opstojnost putničkog prometa na pruzi Varaž-din – Golubovec. Dolores je 2011. godine kada je stupanjem na sna-gu novog reda vožnje došlo do ukidanja vlaka 3514 u 22.20 sati na relaciji Varaždin - Golubovec pokrenula niz aktivnosti kako bi se vlak ponovno uveo u promet. Or-ganizirala je potpisivanje peticije, kontaktirala sve relevantne ljude u HŽ Putničkom prijevozu na nivo regije i sjedišta u Zagrebu, zvala ljude u tadašnjem Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, pri-

jetila fizičkim zaposjedanjem ko-losijeka a sve zbog kako sama tvrdi devastacije putničkog prometa na spomenutoj pruzi. I uspjela je u toj borbi. U izmjenama voznog reda tijekom mjeseca lipnja 2012., vlak je ponovno uveden u promet. Pre-ma njezinoj izjavi za ovakve pojave je nesposoban upravljački kadar u HŽ PP pogotovo u dijelu izrade voznog reda. Putnički prijevoz je u obvezi pružanja usluge prijevoza a ovakvim pristupom oni to nisu.

Sljedeće što želi je da se putnički promet pokrene i u dane praznika, subote i nedjelje kad je promet minimiziran. Ali ne samo da je žel-jeznički već je i cestovni prijevoz u te dane bez linija pa su stanovnici iz tih područja jednostavno rečeno - izolirani. Isto tako primjećuje da gradovi Ivanec i Lepoglava niti za Uskrs niti za Božić ne organiziraju vlakove za najmlađe a opravdane

S DOLORES NA KAVI

da nema novaca - nije opravdanje.Što se tiče HŽ Infrastrukture pokrenula je inicijativu oko izgrad-nje stajališta u zoni koja pokri-va industrijsku zonu Jalkovec u Varaždinu kao i tvornice Koka, Varteks i Kalnik gdje bi se rad-nicima koji tu rade omogućio brži dolazak do posla. Isto tako između Lepogalve i Golubovca se nalazi mjesto i kamenolom Očura a sta-novnici tog naselja kao i radnici koji rade u kamenolomu nemaju mogućnost prijevoza vlakom zbog neizgrađenog stajališta. Nažalost veliki problem na koji Dolores uka-zuje su i zapostavljena i neuređena stajališta pa i kolodvori. Pogotovo je problem oko osvijetljenosti tog prostora a da se isto može riješi-ti je primjer stajališta Vratišinec i Mursko Središće gdje je njezinim stalnim ukazivanjem na problem osvjetljenja isti riješen. Za svaki problem postoji rješenje samo tre-ba biti inicijativan i kreativan. Iz razgovora sam shvatio da je nev-jerojatno uporna pogotovo kad je u nešto uvjerena da je to za opću ili nečiju osobnu dobrobit. Nema te prepreke koja bi je spriječila ili obeshrabrila da odustane od nau-ma. Isto tako Dolores ne krije zadovol-jstvo zbog aktualnih događanja oko potpisivanja sporazuma o partnerstvu na Projektu pov-ezivanja željeznicom i inicijative triju župana na izgradnji brze pruge od Čakovca, Varaždina preko Lepoglave i Krapine do Zagreba. Vjeruje da sadašnji župan Varaž-dinske županije kao inicijator pro-jekta ima snage, moći i znanja da projekat provede u djelo.Što se tiče odnosa sa radnicima HŽ a, kondukterima, strojovođa-ma, prometnicima on je na nivou prijateljskog i korektnog i s među-

sobnim uvažavanjem. Kao aktivna članica Sindikata hrvatskih učitelja dobro je upoznata s problemima koji muče hrvatske radnike. Zato je stava da svaki radnik mora biti sin-dikalno organiziran kako bi ojačali sindikalnu scenu i mogli se odupri-jeti stalnim nasrtajima na stečena prava radnika. Zato na početku ove

godine želi svim željezničarima puno zdravlja, više vlakova i bolju uređenost putničkog voznog reda. Za mlade ljude, mlade obitelji želi više radnih mjesta, više sigurnosti i veće plaće kako ne bi morali nala-ziti zadovoljstvo i sreću van Lijepe naše.

PIŠE: Dražen LihtarFOTO: Dražen Lihtar

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

22 23

SLATINA - 7. 2. 2018.PIŠE: Nebojša GojkovićFOTO: Nebojša Gojković

Srijeda 7. 2. 2018. g. ostat će bez ikakve sumnje, povijesni dan za kolodvor Slatina, a posebno za skretničare u ovom kolodvoru. Tog dana je naime, na bloku 1 postavljen aparat s vodom za piće, čime je na ovom mjestu rada riješen problem nedostatka pitke vode koji datira još iz vremena kada su skretničarski blokovi sagrađeni. Tako su nakon višedecenijskog čekanja, neki od ovdašnjih skretničara doslovno pred sam kraj svog radnog vijeka (svi skretničari u Slatini stari su između 50 i 60 godina) dočekali ono što se u normalnim društvima i tvrtkama još u prošlom stoljeću smatralo obveznim minimumom radnih uvjeta. Skretničarski blokovi u kol. Slatina ujedno su bili i posljednja mjesta rada izvršne službe u bivšoj Prometnoj sekciji Osijek koja nisu imala osiguranu vodu za piće. Aparat s vodom koji je postavljen na bloku 1 u stvari je isti onaj kojim su se još donedavno koristile naše kolege u bivšem kolodvoru Vladislavci (danas stajalištu), potvrđujući tako još jednom ono nepisano pravilo da „dok jednom ne smrkne, drugom ne osvane“. Ovdje se posebno zahvaljujemo voditelju Područne radne jedinice prometa Istok gosp. Krunoslavu Papiću i voditelju Područja regulacije prometa Vinkovci gosp. Damiru Mihiću, što su kao i uvijek dosad, pozitivno odgovorili i na ovu našu zamolbu da se predmetni aparat

iz Vladislavaca premjesti u kol. Slatinu, kako bi se na taj način pomoglo skretničarima u ovom kolodvoru, te poboljšali njihovi radni uvjeti. U cijeloj priči oko već spomenutog aparata osobito je zanimljiva činjenica da voditelj Područja regulacije prometa Osijek, u čijoj su nadležnosti oba ova službena mjesta i koji bi po svojoj funkciji morao znati da skretničari u Slatini na svojim mjestima rada nemaju osiguranu vodu za piće, kao i to da jedno od mogućih rješenja njihovog problema već skoro 2 mjeseca negdje neiskorišteno leži i skuplja prašinu, čitavo to vrijeme nije našao za shodno da inicira jedno ovakvo rješenje koje se gotovo samo od sebe

nametalo, već je to morao učiniti naš sindikat. Moguće je da smo ipak imali prevelika očekivanja. Bilo kako bilo, postavljanjem spomenutog aparata na bloku 1 u Slatini, u manje od godinu dana, a na inicijativu te uporna i mnogobrojna traženja i zamolbe od strane SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE, nakon čuvarne 6 u Dardi, bloka 1 u Josipovcu, te bloka 2 u Bizovcu, za još jedno mjesto rada i naše kolege koje na njemu rade, osigurana je voda za piće. Nekako u isto vrijeme kada je aparat s vodom za piće postavljen na bloku 1, djelatnici kolodvora Slatina samoinicijativno su osposobili i stavili u funkciju isti takav

aparat koji se, sve do njenog zatvaranja, nalazio u bivšoj čuvarni br. 59 u Sladojevcima, čime je konačno za sva mjesta rada u bivšoj Prometnoj sekciji Osijek, a kojima se koriste izvršni radnici, osigurana pitka voda. Jednim ovakvim pozitivnim razvojem situacije još više su došli do izražaja sav nerad i javašluk kojima smo imali priliku svjedočiti proteklih nekoliko godina od strane raznih sindikalnih „klaunova“ i takozvanih „povjerenika za zaštitu na radu“. U nekim svojim ranijim tekstovima već sam spominjao te, izvršnim radnicima gotovo pa potpuno nepoznate i anonimne „fantome“, „nilske konje“ i „sindikaliste u pokušaju“. Riječ je u stvari o nesposobnim lijenčinama i lažnim sindikalistima koji rješavanju problema izvršnih radnika pristupaju agresivnošću i brzinom vinogradarskog puža, a spisak njihovih uspjeha na

tom polju sadržajan je poput seksualnog života kineskih pandi. Šanse da te i takve likove vidite na „terenu“, odnosno na nekom od vaših mjesta rada, jednake su kao da iznad tih istih mjesta rada ugledate dvoglavog Arapina kako leti na zmaju ili da obavljajući svoje svakodnevne radne zadatke uočite čopor sabljastih tigrova kako pretrčava prugu. Svijetu mašte u kojem bi oni mogli biti sindikalisti vjerojatno bi pozavidio i sam Petar Pan. To su isti oni koji su sindikalni poziv srozali na takav nivo da izvršni radnici danas, neovisno o sindikalnoj pripadnosti, s više nego izraženim predrasudama i pesimizmom gledaju na svaki pokušaj da se neke negativne stvari u našem poslu koliko-toliko poboljšaju. A najbolji dokaz da se sindikalni posao može obavljati i na jedan drugi, radnicima puno bliži i svrsishodniji način, jeste i ovo već spomenuto osiguravanje

vode za piće na mjestima rada skretničara i čuvara ŽCP-a, postavljanje i popravljanje klima uređaja na mjestima rada prometnika vlakova i skretničara, uređenje i opremanje radnih prostora izvršnih radnika, kao i rješavanja još mnogih drugih pojedinačnih problema naših kolega o kojima smo već pisali i onih o kojima ćemo tek pisati. Kao što to u svakoj prilici naglašavam: bez obzira koliko Vas uvjeravali da je sve ovo „ravna ploča“, ne vjerujte onom što Vam govore, već onom što sami vidite! Kaže stara latinska poslovica ( kako ne znam latinski napisat ću samo hrvatsku verziju): „ O istome uvijek isto“. Tako ću i ja još jednom ponoviti: IPAK SE OKREĆE! Dokaze koji potkrepljuju ovu moju tvrdnju moći ćete vidjeti i sami, svatko u svom okruženju, a uredno ćete ih dobivati „u riječi i slici“ i u svakom slijedećem broju lista „NA PERONU“…

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

24 25

PRAONICA ŽELJEZNIČKIH VOZILA SLAVONSKI BROD

PIŠE: Ilija ArambašićFOTO: Ilija Arambašić

U Slavonskom Brodu u sastavu poduzeća „Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o.“ nalazi se i praonica željezničkih vozila. U 100 % su vlasništvu HŽ Carga, izgrađena je 2006.g. i svečano puštena u pogon na Dan željezničara 5. listopada iste godine. Na svečanom otvorenju ministar Božidar Kalmeta i ondašnji predsjednik uprave tada HŽ Holdinga Davorin Kobak najavili su da je to jedna od najvećih investicija u Hrvatske željeznice koja će privući mnoge željezničke operatere koji posluju u ovom djelu Europe da peru svoje vagone kod nas. Jer kapaciteti ove praonice ne samo da mogu zadovoljiti domaće potrebe nego i da bez problema mogu odrađivati i poslove za strane partnere. Najbliža praonica takvih kapaciteta i ekološki prihvatljiva nalazi se u Beču što je ovoj praonici otvaralo mogućnosti da na X. koridoru bude monopolist. Zanimljivo je da se samo nekoliko dana nakon svečanog otvorenja dogodila podjela HŽ Hrvatskih željeznica d.o.o. na nekoliko tvrtki kao što nam je svima poznato. Objekt veličine nešto više od 600 m2 izgrađen je u sklopu „RPV d.o.o.“ i koštao je cca. 65 milijuna kuna mada je u početku planirano da će stajati 53 milijuna kuna. Kao osnova za projektiranje kapaciteta nove praonice uzeta je 2000. godina kad je u postojećoj praonici u Botovu očišćeno i oprano 708 željezničkih vozila, a predviđalo se da će do 2015. taj broj biti povećan na 1200. Radovi su bili iznimno zahtjevni jer je bilo potrebno iskopati i ugraditi sedam bazena koji će biti u funkciji ekološkog

pranja vagona i cisterni. Oprema za pranje kao i cijeli sustav za pranje kupljen je u Njemačkoj od poduzeća Weidner za 25 milijuna kuna. Nakon svečanog otvorenja te 2006. godine praonica je radila i radi i dan danas za potrebe pranja vagona i cisterni samo HŽ Carga. Od početnih euforičnih najava i možda (pre)velikih očekivanja ostala je samo surova stvarnost koja je slijedeća: trenutno je u praonici zaposleno samo petoro radnika: voditeljica, kemičarka i tri perača vagona. Zašto je to tako najbolje bi bilo pitanje postaviti svim direktorima HŽ Carga od 2006. godine pa do danas. Od ogromne investicije koja je trebala biti pokretač razvoja ostao je poluprazni pogon u kojem se opere ponekad nekoliko vagona mjesečno. Investicija se do danas pokazala neisplativom iz razloga koji su poznati upravama HŽ Carga. Uglavnom se vagoni i cisterne peru kampanjski i to kako zahtijevaju korisnici prijevoza HŽ Carga a kako je njih sve manje i manje tako je i rad praonice sve manji i manji. Drugi prijevoznici i druge željezničke uprave ovdje uopće ne peru svoje vagone i cisterne. Prošle godine smo imali još nezabilježen slučaj kada je privatni prijevoznik PPD Trans d.o.o. imao potrebu hitnog pranja jednog vlaka, otprilike 20 vagona Taads i htio je to uraditi u Slavonskom Brodu. Voditelji „RPV“ i praonice već su bili ugovorili posao međutim iz uprave HŽ Carga stiže dekret da se pranje odbije pod izlikom: „Nećemo mi prati vagone konkurenciji“Pa vi sad sami prosudite do kuda smo došli.

Darko Konjević rođen je 2. ožujka 1967. godine u Bihaću. Osnovnu, kao i srednju strojobravarsku školu završava također u Bihaću. 1984. godine po završetku srednje škole upisuje prekvalifikaciju u trajanju sedam mjeseci za prometno transportnog radnika (skretničara, kočničara i manevristu). 14. svibnja 1985. zapošljava se na radnom mjestu skretničara u kolodvoru Bihać. 1988. godine polaže ispit za nadzornog skretničara. Na početku ratnih događanja u travnju 1992. godine kada se Bihać našao u okruženju kao dragovoljac prijavljuje se u Hrvatsko vijeće obrane u 101. bojnu. 1993. godine zasnovao je brak sa suprugom Suzanom. Prve godine im se rodio sin Filip, a druge kćer Anita. U HVO-u ostaje sve do 13. lipnja 1996. godine,

kada se demobilizira. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Nakon demobilizacije 1. studenog 1996. godine, s obitelji se doseljava u Gračac, gdje dobiva posao na željeznici u kolodvoru Gračac kao skretničar. Jedno kratko vrijeme žive u stanu u Gračacu, a onda se preseljavaju u Knin u obiteljsku kuću. 1998. godine dobiva premještaj iz Gračaca u kolodvor Malovan gdje i danas radi. Povremeno je radio i na zamjenama u kolodvorima Pađene, Plavno, Zrmanja i Medak. S poslom je zadovoljan, samo da je više posla i vlakova na ličkoj pruzi. Ponekad u zimskim mjesecima poteškoće stvaraju snježne padaline koje znaju biti obilne, a Malovan je kolodvor predviđen za križanje

vlakova u zimskom planu osiguranja. Skretničko područje mora uvijek biti očišćeno od snijega i spremno za nesmetano odvijanje prometa i križanje vlakova. Te zadaće redovito obavlja službujući skretničar, po potrebi i prometnik vlakova, a kada su padaline obilnije i može doći do zastoja u prometu, uključuje se i dežurna ekipa Sekcije za održavanje pruga. U kolodvoru nema sanitarnog čvora (umjesto njega je postavljen kemijski WC), kao ni nikakve vode, a pitka se dostavlja jednom mjesečno u plastičnim galonima, koje se često potroši prije slijedeće isporuke. Sve u svemu, uvjeti nisu baš bajni, ali sve bi bilo podnošljivije, kada nas ne bi stalno plašili s nekakvim smanjenjima, planovima o viškovima radnika i ukidanjima.

SAMO DA JE VIŠE POSLA

PIŠE: Krešimir BelakFOTO: Krešimir Belak

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

26 27

Kolodvor Draganići je među kolodvor koji se nalazi na rasporednom odsjeku pruge Zagreb – Karlovac, osiguran je APB-om sistema SBL – 5 koji je sastavni dio elektrorelejnog osiguranja kolodvora. Sam kolodvor osiguran je relejnim SS uređajem Sistema SpDr 30 „LORENZ“, i svjetlosnim dvoznačnim glavnim signalima i predsignalima. A da u tom kolodvoru rade dva DAMIRA jedan Moguš jedan Štefanac, kolegica VALENTINA Brozović i moja malenkost.Damir kojeg ćemo upoznati je MOGUŠ, dakle Damir MOGUŠ, prometnik vlakova i vatrogasac.

Kolega dragi, zahvaljujem ti se u ime naših čitatelja, tvog i mog lista „NA PERONU“ što si pristao na ovaj mali razgovor (usput ostao sam poslije smjene kako bi uhvatio trenutak vremena) da bolje upoznamo kolegu Damira.Za početak reci nam nešto o sebi?

Rođen sam 10. rujna 1957. u Karlovcu. Osnovnu školu završavam u Draganiću, srednju ŽTŠ u Zagrebu 1966. godine za zanimanje prometnika vlakova. Iste godine svoj pripravnički staž otpočinjem u kolodvoru Draganići. Po završenom stažu dobio sam ugovor o radu za prometnika vlakova u kolodvoru Škrljevo. Radio sam još u kolodvorima Zdenčina i Horvatima da bi se vratio u Draganiće 2004. godine. Sretno sam oženjen sa suprugom

Ivanom s kojom imam dvije kćerke Doru (13) i Evu (11).

Ovo je bilo brzo, prometnik vlakova si u mjestu u kojem si rođen. Je li to privilegija ili obaveza?

Znaš kad si „domaći“ i kad na stotine putnika prođe kroz kolodvor, ne samo iz Draganića, već i iz manjih mjesta (Tuškani, Mahićno, Zorkovac, Guci, Lug itd.), kojima je kolodvor polazni za odlazak na posao, školu, studije, na obližnju karlovačku tržnicu itd., moraš, htio il' ne htio, biti izvor svih informacija od onih uobičajenih pitanja o redovitosti vlakova, cijeni, povlasticama, Adventu, Tin expresu, itd., itd. Moraš biti spreman u svakom trenutku udovoljiti putniku. Evo nekoliko primjera samo u siječnju koje nam se spušta mailom: komercijalne povlastice na obiteljska putovanja, popust na putovanja kod posjeta Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu, posjet Hrvatskom narodnom Kazalištu u Zagrebu, posjet izložbi u organizaciji hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu itd., itd. Naglašavam da mi u tome pomažu i moje kolege i kolegica koji ne zaostaju u davanju usluga. Sad se vraćam na samo pitanje, da li je privilegija ili obaveza - ne znam. Ja radim samo svoj posao, to mi je obaveza a privilegija mi je što sam na 5 minuta do posla za razliku od većine mojih kolega koji putuju na posao i sa posla ponekad i preko 100 km.

Jedan od tih putnika bio si i ti, prije nego si došao u kolodvor Draganići?

Da, kao što sam već rekao moje prvo zaposlenje bio je kolodvor Škrljevo u kome sam radio od 1977. do 2001. godine. Jedno vrijeme stanovao sam u željezničkom hotelu u Rijeci no odlučio sam putovati vlakom na posao i sa posla. Kad se sjetim svih tih putovanja mogao bi se snimiti jedan dokumentarac. Evo na primjer kako se putovalo na posao u dnevnu.Išao bi dan ranije u 18 sati (današnji vlak 4060), ponekad prespavao kod tete na Hreljinu. Znao sam zamoliti strojovođe da stanu u stajalištu Malnice. Ako bi vlak kasnio, prespavao bi u kolodvoru do početka smjene. Povratak vlakom do Ogulina. Tu bi pričekao neki teretni vlak koji je išao prema Draganiću i tu bi moj povratak iz dnevne bio između ponoći i tri sata ujutro.Noćna je bila „nešto povoljnija“. Išao bi iz Draganića vlakom u 14 sati (današnji 4054), a povratak bi bio drugi dan u 11:40 (današnji vlak 4059). Ovdje bih želio zahvaliti svim mojim kolegama kolodvora Škrljevo na razumijevanju za moje putovanje. Koristim priliku da se zahvalim i kolegama strojovođama koji su imali razumijevanje za moj slučaj. Nakon dolaska nekoliko kolega sa „karlovačkog područja“ na Riječku prugu, putovanja su bila podnošljivija, naizmjence smo putovali autom do Moravica. Sve je to tako trajalo do mog Damir Moguš

prometnik vlakova u kolodvoru Draganić

RAZGOVARAO: Željko VukelićFOTO: Željko Vukelić

PROMETNIK I VATROGASAC

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

28 29

premještaja u kolodvor Zdenčina 2001. godine, da bi trajno dobio ugovor o radu za kolodvor Draganići 2004. godine.

Kao je raditi u kolodvoru Draganići, kakovi su uvjeti rada i da li si zadovoljan?

Kolodvor Draganići proteže se u dužini 1508 metara i nalazi se na pruzi Zagreb – Rijeka, između kolodvora Jastrebarsko i Karlovac. Kolodvor Draganići udaljen je od kolodvora Jastrebarsko 10,5 km, a od kolodvora Karlovac 10,0 km, a sam kolodvor nalazi se na nadmorskoj visini od 115,6 metara. Otvoren za promet putnika, leži u horizontali, ima 5 kolosijeka. Glavni kolosijeci služe kao prijemno otpremni kolosijeci. Peti kolosijek je manipulativni kolosijek s bočnom rampom. Drugi kolosijek je glavni prolazni kolosijek.Između kolodvora Jastrebarsko i Draganići nalazi se pet željezničko - cestovnih prijelaza, a prema Karlovcu dva, sa jednim kolodvorskim.

Sve je to krasno divno tehnički besprijekorno, a uvjeti rada?

Uvjeti rada su za poželjeti. Unatrag nekoliko godina, zbog derutnog stanja zgrade u koju se nije ulagalo godinama, koja je stara oko 115 godina, gdje smo imali problema s ulaskom insekata, osa, stršljena, miševa, smrdljivih martina, neke kolege vidjele su i male zmije bjelouške na pritisak predstavnika za ZNR, SPVH podružnice Karlovac, izradom procjene opasnosti koja je detektirala sve navedeno, pristupilo se uređenju podne izolacije u

svim prostorijama, stavljanja keramičkih pločica, postavljanja klime, centralnog grijanja u svim prostorijama, izmjene krovišta i krova. Ponavljam uvjeti za rad u kolodvoru Draganići su samo za poželjeti.

Što posebno krasi Vas „Draganićake“?

U ovim tmurnim vremenima kad se ljudi zatvaraju sve više i više u sebe, tu se pojavio Facebook, Internet i ostale društvene mreže mi „Draganićaki“ kako se volimo nazivati svakog prosinca kitimo i uređujem našu prepoznatljivu Božićnu jelku. Ta tradicija je stara preko 20-tak godina koju je započeo bivši šef Tomo Desović, pa Željko Vukelić i koju ja nastavljam zadnjih nekoliko godina. Naravno riječ je o pokretanju inicijative, organizacije. Tu zovemo sve one kolege koje su nekad radile u kolodvoru ili bili na zamjeni, umirovljenike. Nakon uređenja jelke koju smo ove godine ukrašavali 4 sata a da na trenutak nije prestajala kiša, družimo se uz večeru te se ponekad nostalgično prisjećamo ljudi i događaja koji su na neki način obilježili ovu željezničku sredinu. Prošlo je tu na stotine uposlenih, utovarilo se na tisuće i tisuće tona ribe sa obližnjih „Draganićkih ribnjaka“ diljem Evrope sve do Bečkog dvora, Krakowa, Waršave, Praga i mnogih gradova bivše države u specijalnim vagonima za ribu, utovarilo se na stotine tisuća kubika drva i stoke za druge države. Tu su sjećanja na prve ljubavi ko je u koga gledao u vlaku i iz vlaka itd., itd.Naravno da je tu prisutna i stvarnost. Uvijek su tu rasprave o KU, o sindikatima koji je bolji a koji

je manje bolji, prodaja karata za koga i zašto, sve veći pritisak Putničkog prijevoza koji samo šalje mailove s povlasticama, rad sa pos uređenjima, staničnim postajama za prodaju karata a da se pri tom ne vrši nikakva edukacija nas prometnika vlakova, neugodnosti s putnicima koji zakasne na vlak koji kasni jer prate mobilne aplikacije o kretanju vlakova koji ponekad i smanje zakašnjenje itd., itd. To su „Draganićaki“ i svi oni koji su tu nekad davno radili ili u bliskoj sadašnjosti rade. Svaki od nas, manje-više, kraj svog redovitog posla ima svoj hobi, uzgaja voće, bavi se podrumarstvom i vinarstvom, uključen je u sportske udruge aktivno ili organizacijski. Za tebe kažu da si vatrogasac. Reci nam kako, kada je to počelo i od kud ljubav prema vatrogastvu?

Davne 1988. godine, kao dijete, s nekolicinom svojih vršnjaka upisujem se u DVD „Mrzljaki-Goljak“. Kao redovit član postajem dio natjecateljske ekipe najprije kao vatrogasni pomladak, zatim mladeži pa seniorske ekipe. Voditelj sam vatrogasne mladeži. Danas imamo 5 natjecateljskih vatrogasnih ekipa. Tri ekipe vatrogasnog podmlatka i dvije ekipe mladeži okuplja oko 60-tak djece. S njima se intenzivno radi od travnja do rujna. Treninzi su dva puta tjedno. Odlazimo na 12 do15-tak KUP natjecanja i na kraju natjecateljske sezone slijedi nagradni izlet. Ovdje bi s ponosom naglasio da su moje dvije kćerke Dora i Eve, kao i moja supruga članovi DVD „Mrzljaki-Goljak“.

To sa tvojom djecom i suprugom je prekrasno. Reci nam nešto o svojim dužnostima u vatrogasnoj postrojbi?

Od svoje 18-te godine član sam operativne postrojbe DVD-a, s kojom odradim oko 15-tak intervencija godišnje što na području općine Draganići što diljem Karlovačke županije. Vatrogasci iz DVD „Mrzljaki-Goljak“ bili su na intervencijama diljem RH, Gunja, Korenica, Dalmacija itd., itd.

Da bi postao vatrogasac moraš biti obučen za gašenje požara, sudjelovanju u provedbi preventivnih mjera zaštite od požara i eksplozija, spaša¬vanja ljudi i imovine ugroženih požarom i eksplozijom, pružanja tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavlja¬nja drugih poslova u ekološkim i inim nesrećama, moraš li za to biti i educiran?

Da naravno, do sad sam položio ispite za više specijalnosti (rad s motornom pilom, dišnim aparatima, radovima na vodi itd., itd.). Osposobljen sam za zvanje Dočasnik I. Klase. U ovih 30-tak godina mog vatrogastva obnašao sam više funkcija u dobrovoljnom vatrogasnom društvu. U prošlim godinama obnašao sam dužnosti člana zapovjedništva, član upravnog odbora, tajnik a od 2017. godine obnašam funkciju predsjednika DVD. Za svoj rad dobio sam više priznanja i odlikovanja.

Damire, zahvaljujem ti na razgovoru

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

30 31

Na kraju Ranžirnog kolodvora, uz Postavnicu 2 smještene su prostorije u kojima borave manevristi. Od 2000. - te godine ovdje na posao dolazi Žel-jko Vuković. Putuje iz Banove Jaruge. Pošto su na Ranžirnom kolodvoru ug-lavnom zaposleni „putnici“ to i nije nešto posebno zanimljivo. I Željko Vuković za sebe će reći kako i drugi primjećuju da brzo hoda. To uopće nije čudno. Genetski je očigled-no dobro posložen, a i godine tren-inga su tu. Ovako otprilike, teško je od oka odrediti razdaljinu, ali od au-tobusne stanice u Dugavama i onda

dalje do Ranžirnog kolodvora pa dalje do Postavnice 2, „brat bratu“ ima pet kilometara. Na željeznicu je Željko Vuković došao 7. ožujka 1995. nakon položenog tečaja za prometno transportnog rad-nika. Prije toga sezonski je radio dvije godine u novljanskom „Trokutu“.- „Na tečaj za prometno transportnog radnika zajedno smo krajem 1994. krenuli moj današnji kolega Mirko i ja. I prvo radno mjesto bilo mi je kod kuće u Banovoj Jarugi.“Uz beneficirani željeznički radni staž i godine provedene u 125. novljanskoj

brigadi, Mirko Vuković, nakupio je 35 godina radnog staža. - „Od 1. listopada, kao dragovoljac, priključio sam se novljanskoj brigadi. Prije toga bio sam u Narodnoj zaštiti, ali to nisam upisao. Kasnije, 1995. go-dine „digli su“ me na završetak akcije „Bljesak“u svibnju , a u „Oluji“ u srp-nju 1995. sam sudjelovao otpočetka. Uz to između „Bljeska“ i „Oluje“ sam se oženio.“Obitelj danas živi na otprilike kilome-tar udaljenosti od željezničke stanice u Banovoj Jarugi. Kćer Veronika je završila studij Ekonomije u Osijeku i sada sa majkom Dubravkom pokuša-va pokrenuti vlastiti posao. Sin Rob-ert, učenik je trećeg razreda matem-atičke gimnazije u Kutini.Prvo radno mjesto Željka Vukovića bilo je u Banovoj Jarugi. Radio je kao kočničar ili manevrist na vlaku. Kada je ukinuta manevra u Banovoj Jaru-gi na zagrebački Ranžirni kolodvor 2000. te godine najprije sele tri, a nakon toga i ostali manevristi. I sada je ta ekipa već osamnaestu godinu ovdje. Kada su dolazili, na Ranžirnom je kolodvoru bilo više posla. Radile su četiri manevarke, a danas su u pogo-nu jedinica i trojka. Ipak, u posljednje vrijeme posao se vraća, ali ljudi je sve manje:- „Ovdje je malo tko ispod 35 godina staža. Kako stariji odlaze, nitko novi ne dolazi.“Prije nekoliko godina, kada su upra-vljačke strukture postavljale pitanje smisla postojanja Ranžirnog kolod-vora, koliko to čudno zvučalo dosta je radnika preraspoređeno na kolodvore Velika Gorica, Koprivnica… Raspisiva-li su se natječaji i s novim rješenjima ljudi su odlazili s Ranžirnog kolodvo-ra:- „Mi smo „izdurali“ i ostali ovdje. Ovdje je ekipa jako dobra i nije nam žao što smo ostali“.

PIŠE: Branimir ButkovićFOTO: Branimir Butković

PREKRETNICA IZMEĐU „BLJESKA „ I „OLUJE“

U kolodvoru Erdut početkom prosinca započeli su radovi u sklopu projekta osiguravanja uvjeta za pristup RH schengenskoj zoni. Radovi će se odvijati kroz nekoliko faza. U početnoj fazi završeni su radovi na krovu kolodvorske zgrade, uređena je buduća prostorija MUP-a, u prostoriju TK privremeno je preseljena čekaonica za putnike. Zamijenjeni su vanjski rasvjetni stupovi... Zaštitna ograda opasala je kolodvorsko područje. Građevinske radove na zgradi kolodvora izvela je tvrtka “Alaber gradnja” iz Pleternice, a radove na zamjeni rasvjetnih stupova i postavljanju zaštitne ograde obavili su radnici Pružnih građevina.U sljedećoj fazi predviđeno je uređenje prizemlja kolodvorske zgrade.

PRVA FAZA SCHENGENA

PIŠE: Damir DamjanovićFOTO: Damir Damjanović

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

32 33

JOZO GAŠPARIĆželjeznički umirovljenik

RAZGOVARAO: Nebojša GojkovićFOTO: Nebojša Gojković

BILI JEDNOM NA ŽELJEZNICI

U životu svakog čovjeka postoje neki događaji i trenuci koji se nikada ne zaboravljaju i koji u stvari, na mnoge načine trajno određuju taj njegov život. Kod većine ljudi neki od tih događaja najčešće su bili završetak školovanja, prva ljubav, prvo pijanstvo, odlazak u vojsku, zaposlenje, ženidba, useljenje u novi dom, rođenje djeteta, nekakav veliki poslovni uspjeh… Naravno, tu su bili i oni negativni, da ne kažem tragični događaji koje ovaj put ne bih spominjao, mada znam da bi neki i ženidbu svrstali u ovu drugu kategoriju. Jedan od događaja koji sasvim sigurno ima ogroman utjecaj na živote ljudi i o kojem su isto tako podijeljena mišljenja da li je li taj utjecaj pozitivan ili negativan, jeste i odlazak u mirovinu. Nekada se odlazak u mirovinu proslavljao u društvu svojih radnih kolega, prijatelja i rodbine, uz bogatu trpezu i pjesmu, a oni čije se umirovljenje slavilo s ponosom su gledali kako na godine provedene na svom radnom mjestu, tako i na vrijeme koje je tek bilo pred njima. Danas je situacija sasvim drugačija: u društvu u kojem je rad obezvrijeđen do te mjere da rade samo oni koji ni na koji drugi način ne mogu doći do novca i u kojem svatko u svom okruženju poznaje ne mali broj osoba puno mlađih od sebe, a koje se bez dana radnog staža gotovo od svog punoljetstva nalaze u mirovini, sam odlazak u mirovinu odavno više nije nešto na što bi se gledalo pozitivno, a pogotovo ne nešto što bi se imalo razloga proslavljati. Ovakvom trendu umnogome doprinosi i „visina“ prosječne radničke mirovine, odnosno pad životnog standarda koji je nakon prestanka radnog odnosa skoro pa neminovan. Ništa drukčije nije ni kada su u pitanju naše kolege željezničari, stoga i ne čudi činjenica da mnoge naše kolege nakon odlaska u mirovinu doživljavaju prave emotivne stresove i frustracije, upotpunjene osjećajima napuštenosti i otuđenosti. Nekima od njih odlazak na posao bio je ujedno i jedina veza s nekakvim društvenim

životom, tako da skupa s gubitkom posla dolazi i do prekida te veze, pa samim tim treba proći i dosta vremena kako bi se svatko od njih ponaosob prilagodio novonastalim okolnostima; da pronađu „drugi“ identitet, uspostave nove društvene odnose i prihvate neke nove životne uloge, a kao najvažnije, da zadrže samopoštovanje i prestankom radnog odnosa ozbiljno poljuljani osjećaj korisnosti. Kako su mnogi od naših umirovljenih kolega godinama bili neizostavni dio naših života, ljudi s kojima smo dijelili dobre i loše strane željezničkog poziva i za to vrijeme razvili brojna neraskidiva prijateljstva i kumstva, SINDIKAT PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE, točnije uredništvo našeg glasila „NA PERONU“, donijelo je odluku da Vam u nekim od slijedećih izdanja ovog glasila donesemo priče o tim našim doskorašnjim kolegama. Čut ćemo tako iz prve ruke kako izgledaju životi željezničara u mirovini, koji su to problemi s kojima se najčešće susreću, evocirati uspomene na neka prošla, da ne kažem bolja vremena, a možda najvažnije od svega, i na ovaj način pokazat ćemo im da ih nismo zaboravili. Nećemo se zadržati samo na onima koji su otišli u mirovinu, već ćemo se dotaći i onih koji su odlučili potražiti sreću u nekim drugim zanimanjima nevezanim za željeznicu. Izbor za prvog sugovornika u ovom našem serijalu naslovljenom „BILI JEDNOM NA ŽELJEZNICI“ pao je na bivšeg čuvara ŽCP-a i našeg dugogodišnjeg člana Jozu Gašparića. Njega smo izabrali iz razloga što je uvijek bio iznimno zahvalan sugovornik, spreman odgovarati kako na pitanja vezana uz ozbiljne teme, tako i na ona pitanja vezana za neke tek naizgled manje ozbiljne probleme, a koji bez obzira htjeli to neki priznati ili ne, muče sve ljude u poznijim godinama. Veći dio ovog razgovora vodili smo u njegovom domu, da bismo pred sam kraj otišli i do njegovog nekadašnjeg mjesta rada.Prije svega Jozo, zahvaljujem Vam se što ste se odazvali ovom

našem pozivu na razgovor i pristali da s nama podijelite neka Vaša sasvim osobna životna iskustva. Kako ste većini naših čitatelja potpuno nepoznati, molim Vas da im se za početak predstavite s nekoliko osnovnih podataka o sebi. Rođen sam 6. 2. 1952. g. u Granicama, selu u blizini Našica, a od 1962. godine živim u Našicama. Oženjen sam sa suprugom Ljubicom i otac sam dviju kćeri: Marije i Ane. Marija je udana i ima dvoje djece, sina Leona od 6 godina i kćerku Petru od 5 godina, tako da sam i ja evo već 6 godina djed. Kćer Ana udat će se u svibnju ove godine, tako da smo trenutno zaokupljeni pripremama za taj događaj. Kad je o željeznici riječ, na istoj sam proveo skoro punih 38 godina.Krenut ćemo sada kronološki, što znači da ćemo se vratiti malo u prošlost. Prije skoro pola vijeka došli ste na željeznicu; recite nam kad je to točno bilo i koji su to bili razlozi koji su Vas opredijelili da postanete željezničar? Na željeznici sam počeo raditi 1. 3. 1976. g. iako nikada nisam imao želju biti željezničar. Završio sam školu za KV vozača i tu sam vidio svoju budućnost. Međutim, kako u to vrijeme nisam mogao pronaći posao u struci, ukazala mi se prilika da se zaposlim na željeznici, što sam i uradio. Namjera mi je bila da nakon zaposlenja završim tečaj za vozača TMD-a te na taj način kao vozač objedinim i cestu i prugu. Ali, kako to obično u životu biva, ispalo je drukčije nego što sam očekivao.Sad kada je čitav radni vijek iza Vas i kada ste već u godinama u kojima čovjek polako počne sumirati ono što je kroz život postigao, kako gledate na Vaš tadašnji izbor; da li je ispunio Vaša očekivanja ili mislite da ste na nekom drugom polju mogli postići više? Pa, da vam budem iskren, stvarno sam

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

34 35

imao veliku želju da budem vozač kamiona i to mi je ostalo kao nešto što nisam uspio ostvariti. Ali, lagao bih kad bih rekao da mi je žao što je sve ispalo ovako. Bio sam mlad, bilo je dobro društvo, na posao smo išli pjevajući. Bilo je to neko drugo vrijeme o kojemu kad danas pričam i meni samom djeluje skoro pa nestvarno. Što je onda iz današnje perspektive, za Vas i Vašu obitelj značila željeznica? A čujte, značila mi je sve; siguran posao, redovnu plaću, školovanje djece. Obe kćeri su mi zahvaljujući željeznici završile fakultete. Išli smo na ljetovanja, bio je dobar standard i pitanje je da li bi to sve mogli da nije bilo željeznice. Za većinu onoga što smo kao obitelj stvorili i ostvarili zahvalan sam željeznici.Pokušajte nam sada u kratkim crtama ispričati kako je izgledao taj Vaš željeznički put; gdje ste sve i na kojim radnim mjestima radili od onih prvih dana kada ste se zaposlili pa do samog Vašeg odlaska u mirovinu? Sjećam se svog prvog radnog dana kada sam kao pružni radnik došao na stajalište Velimirovac; tamo nam je bilo zborno mjesto za taj dan. Radio sam pola godine kao pružni radnik, nakon čega me tvrtka poslala u Zagreb na školovanje za pružnog poslovođu što je potrajalo jednu školsku godinu. Nakon završetka škole vraćam se u Našice u Sekciju za održavanje pruga, polažem stručni ispit u Osijeku i zvanično postajem pružni poslovođa. Onda sam otišao na remont pruge od Osijeka do Vinkovaca, gdje sam rukovodio s 40 sezonskih radnika na izgradnji nasipa. Poslije se za stalno vraćam u Našice gdje sam imao 10 radnika i održavali smo dio pruge od Koške do Našica. Potkraj Domovinskog rata ukinuo se nadzornički srez u Čačincima koji je pripao Našicama. Kako je nakon toga nas poslovođa bilo viška, odlučio sam se preći u prometni sektor, odnosno za čuvara ŽCP-a, gdje sam radio do mirovine. Još jedan od razloga za takav potez bilo je i više slobodnog vremena, koje sam koristio radeći privatno građevinske poslove.Što je najljepše što pamtite iz vremena dok ste radili? Najljepša je bila mladost, jer sve je lako

kad si mlad. Išao sam s voljom na posao, stvarao sam obitelj, kućio sam se, kupio prvi auto… Nisam imao nekih briga koje danas mladi ljudi imaju. Danas ideš na posao i ne znaš da li ćeš ići i slijedeći mjesec. Tada to nije bilo, bila je neka sigurnost i radnička prava su se poštivala. Danas šefove ne smiješ ni mrko pogledati jer i to može biti razlog da dobiješ otkaz.Da li je bilo nekih iskustava na poslu koja su kasnije utjecala i na Vaš privatni život? U vrijeme kada sam bio poslovođa imali smo nekakve radove na pruzi i desilo se da smo samo zahvaljujući pukoj sreći za dlaku izbjegli veliku tragediju. Kako sam ja bio rukovodilac tih radova, da se desilo ono najgore, ja bih bio najodgovorniji. Dugo vremena me to proganjalo, ne samo na poslu, već i u slobodno vrijeme. Velika količina stresa ostavila je tada traga i na privatnom životu.Koliko ima istine u pričama nekih starijih kolega kako su u to vrijeme zahvaljujući željezničkoj odori imali gotovo nevjerojatnih uspjeha s djevojkama? A, bilo je svega, ne mogu reći da nije. Željeznica je tada bila institucija, nosili smo odore, imali dobra primanja, govorilo se kako smo mi po rangu odmah iza vojske i policije. Naravno da je sve to bilo privlačno i tadašnjim djevojkama.Kad smo se već dotakli ove teme, kažu da muškarca u mirovini najbolje opisuje izreka: „Nekad mogo’, sad se spominjalo“! Vaš komentar? Pa, ima tu dosta istine. Sve ovisi o prilikama. Čovjek u tim godinama više ne reagira na svakodnevne podražaje; treba mu dodatni poticaj, treba mu nešto novo, nekakva senzacija. Kažu da ni miš neće uvijek u istu rupu. Nadam se da ovo neće čitati gospođa Gašparić. Koliko ste već dugo u mirovini? Evo već skoro 6 godina. Čini mi se kao da je bilo jučer kada sam odradio svoju zadnju smjenu. Imam osjećaj da bih sad mogao ponovo ići na posao.Kako su izgledali ti prvi dani nakon odlaska u mirovinu i koliko Vam je vremena trebalo da se naviknete na nove okolnosti?

Trebalo mi je dugo vremena. Mjesecima sam se još ustajao u isto vrijeme kao kada sam morao ići na posao i stalno sam imao osjećaj da će me netko od kolega nazvati i reći da ga moram doći zamijeniti. Što je to što Vam najviše nedostaje kad se sjetite vremena provedenog na poslu? Ispočetka mi je bilo teško i falio mi je onaj radni ritam, odlazak i dolazak s posla, komunikacija s kolegama. S vremenom se čovjek adaptira na novonastalu situaciju tako da sad više nemam problema s tim.Može li se živjeti od željezničke mirovine? Može, ali teško. Potreban je još neki izvor prihoda, jer nakon što se poplaćaju režije, malo što preostane za svakodnevni život. Da je mirovina bar malo veća bilo bi puno bolje. Imam sreće pa mi i supruga ima mirovinu, tako da jedno s drugim to funkcionira.Sad kad imate pregršt slobodnog vremena, kako ga provodite? Za vrijeme ljeta i jeseni „pečem“ rakiju, dok zimi idem u šumu „praviti“ drva. Imam voćnjak s 50 stabala šljiva, 240 stabala jabuka i više od 100 panjeva vinove loze, imam 2 „vesela stroja“, traktor, prikolicu, motornu pilu. Tu sam našao zanimaciju i bijeg od dosade. U voćnjaku tokom cijele godine ima posla; obrezivanje voćki i vinove loze, prskanje, košenje, branje i skupljanje plodova… U vrijeme dok ste radili, usporedo s poslom aktivno ste se bavili i glazbom. Kakva je danas situacija, svira li se, ima li gaža? Sve slabije. Najčešće je to za svoju dušu, neke male „feštice“ za rodbinu i prijatelje. Dok sam bio mlađi bilo je toliko svirki da nisam imao nijednog slobodnog vikenda. Tu se moram zahvaliti kolegama koje su mi tada izlazile u susret i mijenjale me kada mi je trebalo. Na mjesečnoj razini tada sam više zarađivao svirajući nego što sam imao plaću.Poznato je da željezničari zbog prirode svog posla češće od ostalih ljudi obolijevaju od nekih vrsta bolesti. Kako vi stojite po tom pitanju; služi li Vas zdravlje? Baš i ne. U kolovozu 2014. godine imao sam operaciju prilikom koje mi

je zamijenjen srčani zalistak. U veljači 2016. godine imao sam teški lom noge, točnije petne kosti. Imam problema i s prostatom, a prošle godine u listopadu imao sam i lakši moždani udar.Neke starije kolege koje su već duže vremena u mirovini pričale su mi kako im se često zna dogoditi da sanjaju kako još uvijek rade na svom nekadašnjem radnom mjestu. Da li ste Vi imali sličnih iskustava? Jesam i to puno puta. Sanjao sam kako nisam zatvorio rampu, a vlak nailazi. Ja kao trčim, a nikako ne mogu stići da spustim rampu. Ovo je zanimljivo zato što mi se u vremenu dok sam radio, nikada nije desilo da ne zatvorim rampu za prolazak vlaka.Održavate li kontakte s bivšim kolegama? Naravno da održavam. Često se viđamo i družimo, a čujemo se i telefonski. Kako svi živimo u krugu od nekoliko kilometara, nerijetko se vidimo i obavljajući neku od uobičajenih životnih obaveza.U mirovinu ste otišli kao član SINDIKATA PROMETNIKA VLAKOVA HRVATSKE; imate li tu kakvih kontakata? Imam, naravno. Jednom član, uvijek član. Evo ga na zidu sindikalni kalendar, a evo i zadnji broj lista „NA PERONU“. Znam sve što se događa, bio sam i na nekim druženjima, a nuđen mi je i termin u odmaralištu na Ugljanu. Lijepo je kada čovjek vidi da nije zaboravljen.

Bili ste aktivan učesnik svih sindikalnih druženja i izleta, a na sportskim susretima redovno ste se takmičili u igranju bele. Recite nam nešto o tome; u kakvom sjećanju su Vam ostali ti događaji? U vrlo lijepom sjećanju. Na tim susretima ne može biti bolje i žao mi je što sam kasno krenuo na takva druženja, trebao sam ići i ranije. Najbolji rezultat bio mi je kada smo kolega Damir Hanižar i ja u paru osvojili 2. mjesto na takmičenju u beli. Sva ta druženja su nezaboravna i lijepo je kada čovjek u svom životu može imati takve uspomene.Evo nas sada na Vašem bivšem mjestu rada, točnije nekadašnjoj čuvarni br. 42. Da li ste od odlaska u mirovinu već bili koji put ovdje? Svega jedanput i to je bilo tek u prolazu. Nije mi usput tako da nisam imao prilike više puta biti ovdje.Kakav je osjećaj doći ponovo na mjesto na kojem ste proveli svoje najbolje godine? Predivan osjećaj. Jeste da je malo žalosno vidjeti kako je danas sve zapušteno, ali sa sjetom se sada prisjećam svega lijepog iz tog nekog prošlog vremena. Vraćaju mi se neke slike iz mlađih dana, trenuci koje ću pamtiti dok sam živ. Dosta emocionalno doživljavam ovaj dolazak ovdje.Ima ona pjesma koja kaže: „Kad bih mogo’ da se pomladim, sad bih znao što treba da radim“! Kroz svoj život i rad puno toga

ste prošli i vidjeli, kako ono dobro, tako i ono loše. Što biste kao čovjek pun životnog iskustva savjetovali „nekim novim klincima“? Pa, kako ti u svojim tekstovima ponekad znaš citirati Balaševića, a i da se još jednom nadovežem na ono tvoje pitanje o „nekad mogo, sad se spominjalo“, kao svoj savjet mlađima i ja ću reći stih iz jedne Balaševićeve pjesme koji kaže slijedeće:

„Poslušaj zato savjet što će ti čiča dati,

kad imaš mladog pijetla ne daj mu da se pati.

Pusti ga neka leti, neka ga koke vide,

poslije će biti kasno i pijetlu vrijeme ide…“

Jozo, da ništa prije niste rekli, samo ovo posljednje bilo bi dovoljno da ovaj naš razgovor dobije pozitivnu ocjenu. Budući da naš list jednako čitaju kolege koje još uvijek rade kao i one koje su u mirovini, želite li im za sam kraj ovog našeg razgovora nešto poručiti ili uputiti pozdrav? Svim kolegama, onim starima i nekim novima, želim svako dobro na poslu i u životu, a onima koji su u mirovini ili će tek ići, želim dug umirovljenički život i da ga u zdravlju prožive. Bio je to naš kolega Jozo Gašparić; jednom član, uvijek član…

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

36 37

Smjena noćna. Dolazim na radno mjesto bez predumišljaja i bez zadanog cilja. Šta bude - bude, proći će i tih 12 sati. Kišica lagano rominja i noć rođena za spavanje ali… Kolegica me dočekuje s velikim osmijehom i vidnim olakšanjem, kao da ju je netko tjerao da trči maraton a ne da se igra s vlakićima cijeli dan. S velikim zadovoljstvom je u dnevnik upisala te tri slatke riječi: predala, vidio, preuzeo. Jednostavno čovjek zaboravi sve svoje probleme i nedaće kad vidi crvenu kapu, loparić i lampu na punjaču, a pogotovo ovako sretnu kolegicu (da se i meni netko obradovao). Sjedoh u pohabanu stolicu, naravno prije toga sam morao ubaciti klin podoban za svoju visinu jer kolegica ima kraće noge pa njoj treba manji klin u stolici odnosno manja visina i potpisat se i to čitko da se vidi iz aviona.Kao i uvijek u dvjesto riječi kolegica mi priča kako je ovaj putnik rekao ovo, onaj nije imao sitnih novaca, onaj nema deset lipa za kartu… Sve u svemu standardna smjena. A najbitnije, da je naš dragi poslodavac promijenio teleoperatera i sad imamo novi broj.Napokon ostadoh sam i počeh razmišljati koliko će vlakića biti u mojoj smjeni i koliko će

moj okolokolodvorski djelatnik kilometara prepješačiti noćas. Taman se pripremam da idem pred putnički vlak koji dolazi iz metropole zakašnjen zanemarivih šest minuta, kad se na vratima pojavi crnokosa gospođa srednjih godina, onako kaubojski bez kucanja. „Dobro večer! Skidaj se… „ i ispade ženi kišobran iz ruke jer očigledno nije očekivala da netko stoji tik do vrata. „Evo draga gospođo samo da otpremim vlak pa ćemo se dogovoriti sve“ odgovorim joj k'o iz topa dok je dizala mokri kišobran s parketa. Pogledala me blijedo i nešto promucala dok sam prolazio pokraj nje. Otpremim vlak a gospođa me čeka na ulaznim vratima. „Znate to je sad malo nezgodno ispalo“ dočeka me ona. „Koliko ja vidim gospođo samo je kišobran ispao! Kako Vam mogu pomoći!“ krajnje ljubazno i susretljivo se našalim. „Pa mislila sam reći da se skinete više s tog telefona jer zovem već više od sat vremena da pitam koliko kasni vlak da mi dijete ne pokisne jer nije ponijelo kišobran a stalno je zauzeto.“ Sad mi je tek bilo jasno ono njezino: skidaj se! Naravno ponovo s krajnjom ljubaznošću obavijestim gospođu o novim vremenima telekomunikacija

i promjenama operatera i naravno uputim je na popularni 060 broj. „Ali taj se plaća!“ nasmijem se i kažem joj da se danas sve plaća osim skidanja i naravno dam joj naš kolodvorski broj da ne bi netko od drugih kolega ili kolegica bili skinuti kao ja večeras.Naravno, ujutro sve ispričam našem dragom kolodvorskom predstavniku poslodavca a on me mrkim pogledom presječe i kaže: Šta se nisi skinuo, znaš da je putnik uvijek u pravu! Kažem mu: „Ona nije bila putnik.“ I opet sam se izvukao.

„DOBRA VEČER… SKIDAJ SE…“

PIŠE: Darko VurdeljaFOTO:SPVH

PJESMA BEZ NASLOVA

Željezničar Zdenko na peronu stoji,

gleda lijevo desno i vlakove broji. Pogledava tako od jutra do noći, očekuje željno

kad će smjena doći. A dan kada prođe

i dođe mu smjena, kući mu se ne ide, jer ga čeka žena...

Zdenko Puhanić

Svojevremeno najbogatiji čovjek na svijetu J. Paul Getty svoje bogatstvo počeo je stvarati u Saudijskoj Arabiji u drugoj polovici četrdesetih prošloga stoljeća, a u srce pustinje doputovao je vlakom koji je vukla parna lokomotiva. Tamo su ga dočekali lokalni šeici s kojima je pod šatorima potpisao ugovor na određeno vrijeme za korištenje nafte. Saudijska Arabija i okolne zemlje postale su najbogatije zemlje u svijetu jer svijet nije mogao funkcionirati bez nafte kao jednog od bitnih pokretača privrede. Dvadeset godina kasnije J. Paul Getty (Christopher Plummer, nominiran Oscara za sporednu ulogu) upravlja poslovnim carstvom raširenom po čitavom svijetu, a opsjednut vlastitom veličinom kao rimski imperator, boravi u Rimu. Njegov sin John Paul Getty II (Andrew Buchan) nije zainteresiran za poslovanje svojeg oca, iako je dobio odgovornu poziciju u korporaciji, već se rastavljen od supruge, odmetne u život celebrityja koji prožima droga i seksualna emancipacija. Stari Getty nade polaže u unuka Johna Paula

Gettyja III (Charlie Plummer, nije u rodbinskoj vezi s Christopherom Plummerom!) živi u Rimu u kojem postane žrtva otmice. Svi očekuju da će zahtjevima otmičara njegov bogati djed s lakoćom udovoljiti, ali on odbija platiti otkupninu i unajmljuje specijalca (Mark Wahlberg) kako bi kontrolirao situaciju. A kada nakon otmičari predaju svojeg zatočenika još opasnijim lokalnim mafijašima, situacija postaje još neizvjesnija, dok traju pregovori o smanjenju iznosa otkupnine. Majka otetog mladića (Michelle Williams), koja sama ne raspolaže sredstvima, vrši pritisak na škrtog milijardera, dok mediji stavljaju u pitanje njezino ponašanje... Film je snimljen prema istinitim događajima, tako da je redatelj imao težak i osjetljiv zadatak filmski uobličiti ono što se stvarno dogodilo, dok su neki od sudionika još živi i zainteresirani za interpretaciju vlastite uloge. S obzirom da se šira (osobito, mlađa) filmska javnost ne sjeća detalja slučaja, film za njih postiže napetost neizvjesnosti

ishoda, a i za one koji znaju ishod, način na koji su prikazani likovi te mjesto i vrijeme događanja čini film uzbudljivim. Tome doprinosi majstorski redateljski stil.Redatelj Ridley Scott značajno je ime svjetske kinematografije. Autor je opsežnog opusa, ali da je snimio samo tri najpoznatija djela, ušao bi na velika vrata u povijest filma. Danas se kinematografija ne može zamisliti bez ‘Aliena’ (1979.), ‘Blade Runnera’ (1982.) i ‘Gladijatora’ (2000.). Spomenimo još neke (žanrovski različite) filmove koje bi svakako trebalo pogledati: ‘Legend’ (1985.), ‘Black Rain’ (1989.), ‘Thelma & Louise’ (1991.), ‘1492: Conquest of Paradise’ (1992.), ‘White Squall’ (1996.), ‘G.I. Jane’ (1997.), ‘Hannibal’ (2001.), ‘Black Hawk Down’ (2001.), ‘Kingdom of Heaven’ (2005.), ‘American Gangster’ (2007.), ‘Body of Lies’ (2008.), ‘Robin Hood’ (2010.), ‘Prometheus’ (2012.), ‘The Counsellor’ (2013.), ‘Expous: Gods and Kings’ (2014.), ‘The Martina’ (2015.) i ‘Alien: Covenant’ (2017.).

ŽELJEZNICA I FILM

PIŠE:Robert Jukić

SAV NOVAC SVIJETA, ALL THE MONEY IN THE WORLD, 2017., redatelj Ridley Scott

FOTO: ustupio BLITZ

NA PERONU NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018. BROJ 73 veljača 2018.

38 39

HARLEY-DAVIDSONu skretanje by nenad katanich

NIKOLI I IRENI SU TE STVARI ZVUČALE NEVJEROJATNO, ALI

WALTER JE BIO ČOVJEK OD POVJERENJA I VJEROVALI SU MU.

NAROČITO IM JE BAJKOVITO ZVUČALO TO ŠTO SU ŽELJOŠI IZ TOG

DOBA BILI PONOSNI KAD BI MOGLI SAKRITI

NEKI IZVANREDNI DOGAĐAJ DA ŠEFOVI

I ISLJEDNICI NE SAZNAJU. A DA NETKO

DOBIJE OTKAZ, O TOME NIJE BILO NITI POMISLI.

Irena je stavljala kavu na rešo u prometnim uredu. Nikola je pripremao poklon jer je uskoro trebao doći čika Walter s unučicom na kavu i s nekom starinskom željezničkom pričom. S druge strane, tj. na drugom kraju grada u intimi poslovnog restorana, Jamezdin i Ivek su na onoj obećanoj janjetini. Nije im baš sjela. Jamezdina, onako niskog i suhonjavog mučio je čir na želudcu, a Iveka pomalo u kategoriji pretilog - tlak i trigliceridi. Obojicu je pratila i prostata, pa nisu puno uživali u alkoholu, a sve mukte. Preciznije - na karticu.Nikola je pomalo izvirivao iz prometnog ureda i gledao da li gosti nailaze. Inače su bili točni kao kolodvorski sat. Irena je pjevušila pjesmu , čekajući da voda provri. Točno, na vrijeme, iza ugla pojave se oni: sjedi starac i mala djevojčica s lutkom u željezničkoj uniformi. „Maloj Ireni“ kako ju je nazvala.Sjedili su u prometnom uredu. Walter na suprotni kraj Nikolinog stola, a unučica bi stajala kraj Irenine fotelje i očarano slušala veselu zvonjavu telefona. „Teta Ijena, je li ide vjak ?“ Irena bi je samo zagrlila i podigla u krilo u fotelju. Walter bi ponovo se izvinjavao što on i unuka smetaju. Irena i Nikola bi uvijek govorili da im je drago kada oni dođu. Walter bi izvadio i vrećicu u kojoj je bio smotuljak aluminijske folije. U njemu su bili kolači. Unučica bi ponosno rekla: „Moja baka šalje vam kojače!“Čika Walter započe bi svoji priču kako se nekad puno radilo na željeznici. Nikoli i Ireni su te stvari zvučale nevjerojatno, ali Walter je bio čovjek od povjerenja i vjerovali su mu. Naročito im je bajkovito zvučalo to što su željoši

iz tog doba bili ponosni kad bi mogli sakriti neki izvanredni događaj da šefovi i isljednici ne saznaju. A da netko dobije otkaz, o tome nije bilo niti pomisli. Na drugom mjestu nije bilo tako idilično. Ivek je naravno, bio sretan što je Jamezdin surađivao s njim i da se riješio onih sindikalaca koji su stalno nešto propitivali i tražili. Iz tog sindikalnog sukoba kolateralna korist što je uvijek dobio informacije i ništa se nije moglo sakriti. Sada je Jamezdinu morao objasniti da se mora smanjiti broj izvršitelja. Jamezdin je znao da se ne može pozvati na kolektivni ugovor i propise, jer su oni na Ivekovoj strani. Zato je odlučio krenuti „oštro“: „Ivek, prijatelju, imamo dogovor, ljudi će se buniti, oni iz onog drugog sindikata jedva čekaju da prave nered. I da nagaze i mene i tebe….“ I počeo se pomalo previjati od čira na želudcu. Iveka su probijali grašci znoja. Što od janjetine, što od pive, a što od Jamezdinovog kukumavčenja.U prometnom uredu drugačija atmosfera. Irena i Nikola ne znaju što ih više razgaljuje: Walterova priča ili unučicino oduševljenje prometnim uredom.

-Čika Waltere, Nikola će ozbiljno, vi ste kao Harley-Davidson , taj motor može sve i uvijek je u modi!- E Nikola, to je životna greška moje generacije. Upuštali smo se u takve poduhvate, propuštali vlakove koliko god ih je bilo, otpremali sve bruto, ponosni na svoj rad. E, vidite djeco, to je bila greška – kada su vidjeli da sve možemo i da „posao ne trpi“ počeli su nas ukidati…

S druge strane Iveku je prekipjelo Jamezdinovo cviljenje. Sjetio se uputa koje je dobio od starog lisca iz uprave, Luke Redžepagića, pogrdno zvanog Buzdovan. To je ponovio i Jamezdinu:-Žabe!- Ne mogu više Ivek, nakon janjetine, radi mi čir, ne mogu još i žablje batkove…- Ne beno! Jesi li kad čuo kako skuhati žabu a da ne izađe iz lonca? -?!-Staviš žabu u hladnu vodu. I polako zagrijavaš lonac. Žaba ne osjeti zagrijavanje vode, a kad osjeti toplinu u stvari je kasno – više nema snage izaći van. Jel’ sad shvaćaš?-To Ivek, Idemo po još jednu, a čir kud puko’ da puko’! Konobar!

NA PERONU

BROJ 73 veljača 2018.

40