1

VELIMIR VISKOVIĆ: Pozicija kritičara: kritičarske opaske o suvremenoj hrvatskoj prozi

NEDJELJKO FABRIO – Vježbanje života

Ovaj Fabriov roman nosi neobičan podnaslov – kronisterija. U talijanskoj književnosti

cronistoria se pojavljuje kao naziv žanra, označava djela koja se bave povijesnim temama i

pisana su u formi kronike.

Zašto pak u Fabrija ne nalazimo kronistoriju nego kronisteriju? Posrijedi je stiloindikativna i

stilogena zamjena vokala: kronisterija asocira na histeriju pa taj oblik ima jak afektivni

naboj, upućuje čitatelja da je posrijedi osebujna histerična povijest i da pripovjedačka vizura

tendira prema grotesci. Međutim, treba upozoriti da Fabrio ne upotrebljava prvi taj termin.

Već je Car-Emin svoju Danuncijadu tako nazvao.

Autor je sklon manirističkom poimanju književnosti: stilističkim preciznostima, umnažanju

značenja, konotiranju mjesta iz povijesti književnosti, sklon, općenito, demonstriranju

erudicije.

To manirističko poimanje književnosti pripomoglo je Fabriju da izbjegne ideologizaciju u

prikazivanju povijesti Rijeke. Takvo poimanje prisiljava ga da svaku ljudsku sudbinu i svaki

prizor višestruko osvijetli, iz različitih vizura, sa iscrta pluralitet motiva i interesa koji

pokreću djelovanje likova. Tako se formira složena slika zbivanja u kojoj jednostavno nema

mjesta za isključivosti.

Fabriova kronisterija obuhvaća raspon od 20-ih god.19.st. do sredine 50-ih god. 20.st.

Predstavlja grad koji izrasta u moćno lučko i industrijsko središte, prikazuje složene

socijalne procese što se odvijaju u toj multinacionalnoj sredini koja stalno prelazi iz jedne

države u drugu i u kojoj se na poseban način odražavaju nacionalna buđenja.

U ovom opsežnom romanu Fabrio je uspješno ostvario dojam autentičnosti slike socijalnih

zbivanja. S mnogo dokumentiranih detalja prikazani su uspon i propast riječkih jedrenjaka,

prodiranje industrijskih inovacija (gađenje rafinerije nafte), uvođenje željeznice. Uspješno

su predstavljeni socijalna stratifikacija (rađanje građanske klase, industrijalaca i trgovaca na

jednoj i pojava proletarijata na drugoj strani), prodor dominantnih političkih ideja epohe

(pravaštva, jugoslavenstva, autonomaštva, talijanskog iredentizma, mađaronstva, fašizma,

socijalizma itd.).

Kompleksnost prikaza tih socijalnih tokova svjedoči da je Fabrio zasigurno uložio velik trud

u istraživanje povijesne faktografije. Uostalom, on i izravno prenosi niz autentičnih

dokumenata, uglavnom članaka iz novina, spominje niz stvarnih osoba, tako da je u ovom

djelu ostvarena zanimljiva sprega fictiona i factiona.

Međutim, vrijednost književnog djela ne zasniva se pedantnom istraživanju povijesnih

dokumenata već na osebujnosti književne forme u kojoj su ti dokumenti predočeni. Stoga i

Fabrio tu povijesnu faktografiju transponira na razinu sudbina pojedinačnih književnih

likova, prelazeći tako granicu koja dijeli općenitost povijesnog i svakog znanstvenog teksta

od singularne sudbine koja je u prvom planu književnih interesa.

Opća povijest Rijeke predočena nam je zapravo u najvećoj mjeri indirektno, kroz povijest

jedne riječke građanske porodice.

Prvi dio ovog dvodijelnog komponiranog romana omeđen je vremenski biografijom Carla

(od 20-ih do kraja 19.st.), a drugi biografijom njegove unuke Mafalde (od kraja 19. st. do

polovice 20.st.).

2

Sudbina te porodice simbolizira sudbinu riječkog građanstva: djed Carlo dolazi iz Italije,

ženi se Hrvaticom Fanicom, on počinje kao uspješan obrtnik, kome podoguje razmah

riječkog brodarstva, ali ga upropaštava prodor parobroda.

Za razliku od Carla, koji je politički nezainteresiran, bez izrazite nacionalne svijesti,

skroman i radišan, njegov sin Fumulo reprezentira potpuno novu generaciju građanstva: on

prihvaća tehnološke novosti, ideju velikog biznisa, ambiciozan je i bezobziran, zaokupljen

politikom, osjeća se Talijanom, prezire Hrvate, u konkretnim riječkim prilikama on je

"ungarez" (mađaron); slijedeći naraštaji gaje sve intenzivnije talijansku iredentističku svijest

koja ih približava i fašizmu.

Roman se završava emigracijom familije iz Jugoslavije sredinom 50-ih godina. U pozadini

povijesti ove građanske, talijanaški orijentirane familije, teče sudbina jedne hrvatske

porodice iz nižeg sloja: Despoti su radnici, zbog svojih nacionalnih osjećaja emigriraju

nakon pripajanja Rijeke Italiji da bi se nakon 2.svj.rata vratili.

U završnom dijelu romana dva sižejna toka, u početku posve nezavisna, spajaju se: budi se

ljubav između Mafaldine unuke Emilije i Lucijana Despota. Međutim, ljubav se nasilno

prekida. Emilija se mora odseliti sa svojima. Pisac je zasigurno pokušao izbjeći happy end

kako ne bi zapao u melodramatsku sentimentalnost, ali i da bi izbjegao plošnu, banalnu

simboliku "nacionalnog izmirenja" preko prikaza sretnog okončanja ljubavi dvoje mladih.

Ono što predstavlja osnovnu literaturnu vrijednost ovog romana jest iznimno stilističko

umijeće pisca koji vodi kroz roman izuzetno velik broj različitih likova, koji pripadaju

različitim socijalnim miljeima. Svaki od tih likova karakteriziran je na posebna način,

specifičnom slikovnošću i posebnim leksikom. Fabrio uspješno rekonstruira specifične

načine mišljenja i izričaje raznih povijesnih epoha, nacionalnih sredina, stupnjeva kulture,

socijalnih slojeva. Posebno su zanimljivi postupci unošenja pučkih rituala, mudrosti i

književnosti (gdje se prepleću folklor i glagoljaško religiozno osjećanje) u karakterizaciji

Fanice.

Valja spomenuti i vrlo česte izlete pripovjedačeve u polje glazbene teorije jer se u analogiji

s muzikom opisuju ritmičke i intonacijske karakteristike iskaza likova; to je postupak koji

kod naših književnika u ovoj formi još nismo zapazili.

Ovaj roman, ako i jest na nekim mjestima razliven, raspričan, odaje veliko stilističko

umijeće i bogatu erudiciju. Visoka svijest o književnoj formi usmjerava pisca da se kloni

ideoloških klišeja, navodi ga da povijest osvijetli kompleksno, iz raznih kutova te da u

prepletanju individualnih i kolektivnih sudbina dopre i do razine snažnih univerzalnih

iskaza.

ZVONIMIR MAJDAK

Posljedice kanonizacije žargona

Stari dečki – svojevrstan nastavak Majdakova "hita" Kužiš, stari moj.

U ovom se romanu pojavljuje glavnina likova iz Kužiš, stari moj. Međutim, oni traže novo

mjesto u društvu koje se znatno razlikuje od društva prikazanog u prethodnom romanu

(radnja ovog romana se zbiva 10-ak godina kasnije).

Promijenjen je samo glavni lik (ujedno i pripovjedač); međutim, ta je promjena samo

prividna. Umjesto Gliste pojavljuje se kao lik-narator njegov bezimeni "frend" koji je

senzibilitetom, duhovnim ustrojem, istovjetan Glisti. Pisac je tako želio očuvati sav onaj

potencijal koji mu nudi ovakav izbor lika-naratora. Pisac, naime, svijet promatra očima lika

3

koji je "frajer", dakle očima lika koji je na "rubu društva", pa će se ta njegova autsajderska

suprotstavljenost društvu očitovati u ironičmom pogledu na svijet: lik-narator

pripovijedajući ironično komentira zbivanje u svijetu kojem je suprostavljen.

Bar dio uspjeha romana Kužiš, stari moj možemo tumačiti upravo tom inovacijom na planu

izbora lika-naratora: u literaturi zasićenoj intelektualiziranjem pojavio se lik koji o ključnim

egzistencijalnim problemima govori nepretenciozno, jednostavno. Takvom liku, da bi

govorio o smrti, nije potreban eshatološki instrumentarij. Svoj stav prema smrti on će

izraziti jednostavno, leksemom žargonske provenijencije: "odapeti". Osjećajući upravo tu

ispraznost, automatiziranost prečesto ponavljanih intelektualističkih knjiških sklopova,

Majdak pribjegava "nepretencioznom" idiomu, govoru ulice – žargonu.

Majdak je bio jedan od prvih među onima koji su uočili taj literarno neiskorišteni potencijal

žargona. Međutim, u posljednjih 10-ak godina pojavilo se više romana i zbirki novela

temeljenih na sličnom postupku. Upotreba žargona više nema onu privlačnost inovacije,

žargon je danas u dijelu suvremene hrvatske proze već kanoniziran.

U najnovijem Majdakovom romanu očito je automatiziranje, ispražnjenost od značenja, a to

je posljedica baš kanonizacije žargona. Pokazuje se da je potencijal tog koda relativno

ograničen. Leksik izvornog žargona u Majdakovu romanu čini jedva 200-300 riječi. Upravo

ta ograničenost leksika prisilit će pisca na brojna ponavljanja. Vjerojatno i sam svjestan te

ograničenosti, Majdak će je pokušati prevladati spajajući žargonske lekseme u sklopove

kakve ne susrećemo u svakodnevnoj uporabi žargona, ili će pak, katkad i sam, po uzoru na

već postojeći leksik, tvoriti neku vrst "žargonskih neologizama". Stoga možemo reći da

Majdakov žargon nije "pravi", on je umjetna tvorevina, artificijelan je.

Određene slabosti ovog tipa proze bile su naglašene zbog još jednog Majdakovog postupka.

Ovdje, naime, radnja atrofira. Vanjska će zbivanja poslužiti piscu tek kao povod za

uobličavanje meditacija lika. A lik-narator u ovom romanu ipak je ograničena senzibiliteta,

jednostran, a ograničen je i malim izborom leksika. Stoga su neprekidno varirani isti

sklopovi, iste riječi, iste misli. S rekli smo da su takve žargonske riječi i "frajerska"

razmišljanja izgubili onu draž inovacije koju su imali onda kad su se tek pojavili u našoj

književnosti.

Sama promjena ambijenta u kojem se radnja zbiva nije bila dovoljna da se izbjegnu

ponavljanja.

Majdakov prilično bogat prozni opus dijeli se u dva dijela: jedan čini proza tzv. frajerskog

ciklusa, inicirana romanom Kužiš, stari moj, a drugi pokušaj parodiranja raznih obrazaca

trivijalnih žanrova.

Važnost romana Kužiš, stari moj za hrvatsku suvremenu književnost neprijeporna je. Teme

vezane za gradske marginalce, socijalne autsajdere i upotreba uličnog žargona dobile su

legitimitet već u krugovaškoj prozi, ali je Majdak te inspiracijske impulse doveo do

klimaksa. Inzistiranje na dosljednoj promjeni žargona trešnjevačkih frajera dalo je prvim

djelima iz tog ciklusa vitalističku žestinu i životnu uvjerljivost koja je odudarala od

estetizirane hermetičnosti dobrog dijela hrvatske književnosti tog vremena.

4

RANKO MARINKOVIĆ – KLASIK MODERNITETA

Strukturne odrednice

Pisati o trivijalnim temama, a očuvati budnom čitateljsku pozornost može samo pisac koji je

virtuozno ovladao postupcima "očuđavanja".

Umijeće analitičnog opažanja, traganja za neobičnostima u običnome, prožimlje se s još

dvjema strukturnim konstantama Marinkovićeva opusa: stilističkom virtuoznošću i

ironijom.

Stilska vrsnoća se očituje u ekonomiji jezika: znati opažati i jasno misliti preduvjet je dobra

stila.

Ironija je sredstvo koje mu omogućuje da uspostavi očuđavalačku vizuru. Ironija će nam

učiniti zanimljivim ono što nikad ne bismo zamijetili.

Zajednička kupka – po autorovu mišljenju ne doseže vrijednost Marinkovićevih novela i

Kiklopa.

Roman ima neke elemente prstenaste sižejne konstrukcije: u prološkoj se sekvenciji čitatelju

nude neki elementi koje on može protumačiti kao želju piščevu da deskribira ambijent,

radnja romana se događa u luci nekog primorskog gradića: u more se slijeva gradska

kanalizacija tvoreći "čorbastu kloaku", indicirana je antitetička funckija jahte "Paloma" kao

opozicije tom smradu, ustajalosti, nezbivanju.

Roman je realiziran u dijaloškoj formi, kao razgovor između suca i Jakobsona. Međutim,

Jakobson je samo neka vrsta moderatora koji provocira .

Roman ima neke elemente prstenaste sižejne konstrukcije: u prološkoj se sekvenciji čitatelju

nude neki elementi koje on može protumačiti kao želju piščevu da deskribira ambijent,

radnja romana se događa u luci nekog primorskog gradića: u more se slijeva gradska

kanalizacija tvoreći "čorbastu kloaku", indicirana je antitetička funckija jahte "Paloma" kao

opozicije tom smradu, ustajalosti, nezbivanju.

Roman je realiziran u dijaloškoj formi, kao razgovor između suca i Jakobsona. Međutim,

Jakobson je samo neka vrsta moderatora koji provocira suca i upravlja njegovim

pripovijedanjem tako da je zapravo roman sastavljen od niza monoloških fragmenata

sučevih koji su više-manje zasebne novelističke cjeline, Jakobsonove se upadice pojavljuju

samo između tih monoloških fragmenata, a prava se vrijednost njihova pokazuje tek u

epiloškoj sekvenciji, kad Jakobson tumači sučev narativni prosede i kad nas Marinković

putem tih njegovih eksplikacija izravno upozorava da je posrijedi roman o pisanju, o sudbini

umjetnika, o njegovoj sposobnosti da od fragmenata zbilje gradi fikciju i o često

nerazlučivoj povezanosti zbilje i fikcije. U toj epiloškoj sekvenciji postaje nam evidentno da

je razgovoru suca i Jakobsona prisustvovao i treći lik koji sebe predstavlja kao glavnog

pripovjedača i koji nam zapravo prenosi sučeva pripovijedanja.

Prisutnost trećeg lika, koju jedva da možemo naslutiti, prije te epiloške sekvencije poslužit

će piscu za zanimljivo, i to visokosemantizirano, poigravanje koje ima simbolizacijsku

vrijednost: sudac se od naratora koji pretendira na to da bude dio zbilje, da bude "istinski

lik", pretvara u "fikcijski lik", čini "simbolizacijsku gestu" pokušavši skočiti na "Palomu",

ali, dakako, ne uspijeva, nedostajalo mu je samo pet centimetara. Pokušava potom to isto i

novouvedeni treći lik – pisac, ali ne uspijeva ni on. Ti padovi u kloaku daju se otčitati kao

simbolizacijski znaci sučeve nemogućnosti da ostvari vlastiti egzistencijalni projekt i

piščeve nemogućnosti da realizira vlastiti literarni projekt.

Pridavanjem simbolizacijske vrijednosti motivu "Palome", zaokružen je sižejni prsten. A što

je unutar prstena? Središnje tkivo sastavljeno je od niza monologa sučevih koji su zapravo

5

zaokružene, cjelovite novele. Čini se da je zbog razbijenog kontinuiteta naracije gdje građu

okuplja tek jedinstvenost osobe naratorove, prilično problematična definicija Zajedničke

kupke kao romana, bar u klasičnom značenju tog pojma.

Lik-narator oponaša neke literarne oblike i parodira ih. Glavnina sučevih priča ima oblik

didaktičke proze; na to nas i sam pisac upućuje naslovima poglavlja. Vjerojatno i izbor

profesije lika-naratora nije slučajan.

Poglavlje Odgojna burleska – Marinković parodira didaktičku prozu, ironizacijski se

distancira od nje kao žanra jer ne vjeruje u mogućnost definitivne spoznaje.

Njegovo je sučeljavanje elemenata tzv. visoke i tzv. trivijalne literature posljedica nevjerice

u spoznajne pretenzije visoke književnosti, te istine on trivijalizira i ironizira.

Radio je on to i u Rukama i Kiklopu.

Posebna je vrijednost Zajedničke kupke u stanovitoj nedorečenosti, intencionalnoj dakako,

čija je svrha uključiti čitatelja u detektiranje značenja. U većini priča sudac uskraćuje

Jakobsonu, a i čitatelju koga Jakobson reprezentira, informacije kako bi održao njegovu

pozornost. Istodobno mu često mijenja perspektive pripovijedanja unoseći pri tome obrate u

priče, ne samo zato da bi pokazao kako su istine relativne, već i da bi Jakobsona i čitatelja

održao u stanju napetosti.

Ta intencionalna nedorečenost realizirana je i na razini cjeline romana, u gradnji samog

sučevog lika koji povezuje sve ispričane fragmente. Sudac počinje pripovijedanje pričama

koje se čine toliko apstraktno-didaktičnima da ih je nemoguće izravno vezati za sučevu

intimu.

PAVAO PAVLIČIĆ: Večernji akt

U značajnu literarnu situaciju unosi nov senzibilitet i nov način mišljenja o književnosti.

Ugradio je svoj pristup literaturi: povratak priči kao izvornoj vrijednosti proznog

pripovijedanja jer u magičnoj zanesenosti čitatelja pričom Pavličić je uočio temeljnu svrhu

literature.

Roman je zasnovan na svojevrsnoj mješavini žanrova: krimića i fantastike, ali nalazimo i

elemente "proze u trapericama" te društvenog romana.

Elementi kriminalističkog romana očituju se u dominaciji sekvencija funkcijske prirode u

kojima se uspostavlja neki oblik napetosti koji zahtijeva uvođenje novih sekvencija kako bi

se napetost razriješila. To znači da u romanu dominiraju opisi radnji likova, a deskripcije su

vrlo sažete, poniranja u psihu likova jedva da ima (pripovjedač sam prenosi samo njihova

razmišljanja o konkretnoj situaciji vezanoj za razvoj radnje).

Zato je i lingvostilska struktura iskaza stegnuta: rečenice su kratke.

Krimić je i po tome što glavni lik falsificira.

Pa ipak, ovaj roman nije krimić. Svaki pravi krimić zasniva se na poštivanju zakona koji

vladaju u realnosti. Krimić je krajnje racionalan žanr, a rasplet koji Pavličić nudi je

iracionalan. Junak krimića nikad ne raspolaže nadnaravnim moćima.

Definirajući "prozu u trapericama" A. Flaker ključnim strukturnim odrednicama tog modela

proze drži pojavu mladog lika u statusu naratora ili u statusu "središta svijesti", taj lik je

uvijek u odnosu ili tihe ili eksplicitne oporbe spram konvencija "strukturiranog i

institucionaliziranog svijeta", jezik "jeans-proze" jest zapravo jezik njezinih mladih likova –

urbani žargon, tematika je zasićena mitologemama iz života urbane mladeži. Sve te

determinante nalazimo i u Večernjem aktu.

6

Glavni likovi su adolescenti: Mihovil, njegova djevojka Dina, prijatelj Zoran. Takav

aktancijalni trokut je vrlo čest u "jeans-prozi": mladi se zatvaraju u klapu koja funkcionira

gotovo urotnički spram "svijeta odraslih". Odnos povjerenja je moguć samo između

vršnjaka, to je neka vrsta fenomena koji Flaker naziva "horizontalnim kontinuitetom": tako i

Mihovil komunicira na istoj valnoj dužini s dečkima iz "Omladinskog lista", sa studentima

na Fakultetu dok već prema Goranu Caru koji se studentima nameće kao karizmatska ličnost

gaji rezerviran odnos.

Još ga čini tipičnim junakom "jeans-proze": stanovita ironija prema tradicionalnim

umjetničkim disciplinama: premda je student Likovne akademije, on je prije svega crtač

stripova. Pisac je tako u njegov lik ugradio dimenziju svojstvenu i urbanoj mladeži

odgojenoj na kulturi masivnih medija i "jeans-proze": nepriznavanje granica između visoke

i niske umjetnosti, između literature i subliterature.

Likovi su okarakterizirani kroz radnju ili dijalog, po njihovu načinu kretanja, po postupcima

u određenoj situaciji, po govornim osobinama doznajemo kakav je njihov psihički ustroj.

IRENA VRKLJAN

Žensko pismo – "Svila, škare"

Rast feminističkog pokreta očitovao se i u prodoru novih formi na planu književnosti.

Ova knjiga ne bi bila moguća prije 20- 30 godina, prije svih mijena u kolektivnom

senzibilitetu koje je feminizam donio. Nemoguće bi bilo prevladati razne barijere, pogotovo

one na osobnom planu: ovako izravno u ispovjednoj, memoarsko-dnevničkoj formi, ogoliti

vlastitu privatnost 50-ih, 60-ih godina činilo bi se bezumno hrabrim činom.

Feminizam je utjecao na mijenu statusa književnih konvencija pa i na hijerarhiju književnih

žanrova. Kao reprezentativni žanr "ženske literature" pojavljuje se ispovjedna proza,

zasnovana na autobiografskoj memoarsko-dnevničkoj građi, ali odnos prema klasičnoj

autobiografskoj formi prilično je fleksibilan: u pripovijedanju se miješaju slojevi factiona i

fictiona (u ispovijedanje o stvarnim zbivanjima prodiru fikcionalni fragmenti katkad

izvedeni u zaokruženoj novelističkoj formi).

U autobiografski diskurs često prodiru i elementi esejistike, najčešće sociološki i

psihoanalitički orijentirane. Stanovita forma autobiografizma zapravo je konstanta

cjelokupne feministički orijentirane proze, koja je u pravilu pisana u prvom licu, a sudbine

glavnih junakinja nerijetko se upadljivo podudaraju s privatnim sudbinama autorica.

Oslobađanje od straha pred privatnošću, koje je donosio feminizam, ugrađeno je u ovu

knjigu. Taj strah je dokinut spoznajom da ta osobna traumatična iskustva ne moraju biti tek

posljedica osobne inadekvatnosti, već da osobne traume mogu biti produkti generičke

traumatiziranosti, statusa žene općenito. Ali zbog djelovanja ovih ideologema topika je

"ženske proze" u stanovitoj mjeri stereotipizirana. Dominiraju u takvoj prozi prizori iz

obiteljskog života (dakako, s kritičkim odnosom prema društvenoj instituciji braka) i topika

vezana za pokušaje žene da postigne intelektualnu, umjetničku afirmaciju u nenaklonjenom

joj, maskuliziranom svijetu.

I u knjizi Irene Vrkljan nalazimo mnogo od opisanih tematskih stereotipova i ostalih

žanrovskih konvencija "ženske proze". Ali ti stereotipovi i konvencije nju nisu sapeli.

Dapače, oni su joj dali literarni alibi da se oslobodi građanskih obzira i bojazni, a nesumnjiv

literarni talent (sjajna sposobnost psihoanalitičke opservacije; živost pripovijedanja; bogata,

7

nadrealistički obojena slikovitost; lingvostilska osebujnost) omogućio joj je da ostvari

literarno vrijednu knjigu.

Nalazimo tu i gorčinu u opisima brakova (autoričinih roditelja i njezina vlastitog) koja je

konvencija ovog žanra, ali autorica ne dopušta da ta gorčina toliko ovlada njome da je

preplavi i da knjigu oboji militantnim antimaskulinizmom. Čak ni ti likovi nisu dani

jednodimenzionalno; premda su oslikani iz ženske vizure, ti likovi bivaju osvijetljeni i

toplijim tonovima, tako da je znatno ublažena ona muško-ženska manihejska polarizacija

koja sablasno pritišće glavninu "ženske proze".

Glavnu draž ove knjige čini bezbroj izvrsno opaženih detalja, posebno onih vezanih za

djetinjstvo hipersenzibilne djevojčice odgajane u solidnom građanskom domu, sapete

strogim ritualima protivnim njezinoj nemirnoj, zamaštanoj naravi. Iz te vizure djevojčica

koja ne sudi i osuđuje, već radoznalo motri što se zbiva oko nje prikazano je i materijalno

rasulo obitelji koja u ratnim zbivanjima osiromašuje i prilično se teško adaptira poratnim

vremenima. Istodobno, to vrijeme siromaštva i socijalne degradacije za autoricu je doba

odbacivanja stege roditeljskog doma i oslobađanja vlastitih kreativnih, poetskih potencijala.

Doba punog, strastvenog življenja. Ta strast življenja i stvaranja realizira se i u intenzivnim

prijateljskim relacijama. Stoga u knjizi nalazimo i nekoliko dojmljivih portreta autorici

bliskih ljudi: slikara Stančića, beogradskog nadrealista Ljubiše Jocića, televizijskog

redatelja Viculina...

Uslijedit će i razočaranja, gorčina, i starenje, i svođenje životnih računa...Sve je to uobličeno

tehnikom sučeljavanja stilski divergentnih fragmenata. Našli su se tu i fragmenti s

obiteljskim uzrečicama, i feministički intoniran fragment o "sinovima" – Ženske priče i

otkačen niz opisa raznih kuhinjskih situacija – Kuhinjske priče, psihoportreti majke, oca,

sestara, pisma sestara...

Kombiniranjem eliptičnog, komprimiranog iskaza (kratke rečenice sastavljene gotovo

isključino od supstantiva) i složenih, dugih rečenica, obogaćenih originalnom slikovnošću.

IVAN ARALICA

Povijesni romani

Araličini povijesni romani nisu puke slikovnice u kojima se samo nastoje što vjernije

rekonstruirati određena povijesna zbivanja i opisati likovi, rađeni nerijetko prema

biografijama autentičnih povijesnih osoba. Jedna od bitnih vrijednosti tih romana jest u

činjenici da je kroz povijesne situacije Aralica progovorio i o posve suvremenim

problemima; dileme koje raspinju njegove likove suvremene su i svevremene.

Međutim, na planu pripovjednih tehnika, a posebno na lingvostilskoj razini, ovaj Araličin

iskorak u suvremeniju tematiku zahtijevao je velike transformacije. Naime, pišući svoje

povijesne romane Aralica je očito vrlo temeljito istraživao i umjetničku i historijsku

literaturu te izvornu dokumentarnu građu iz razdoblja koje je obrađivao. To se očituje u

mnoštvu informacija o povijesnim zbivanjima, ali i u minucioznim, gotovo znanstvenim,

etnološkim opisima detalja materijalne kulture i rituala.

Ali i stilski markirane elemente Aralica je izvlačio iz povijesno i konfesionalno obojenih

tekstova: iz franjevačkih kronika, iz Kurana i muslimanske književnosti, iz putopisnih

zapisa putnika koji su dolazili iz Otomanskog imperija i sa Zapada, pa iz narodne

književnosti...

8

Sve je to omogućavalo Aralici da stvori jedan iznimno bogat jezičnostilski amalgam koji se

odlikovao i egzotičnom slikovnošću, povijesnom patinom, gnomski komprimiranom

misaonošću, velikim izborom leksika koji je konotirao razna kulturno-civilizacijska

okružja...

Vratiti se suvremenoj tematici značilo je umnogome se odreći začudne ljepote tog

"povijesno obilježenog" autorskog stila i vratiti se mnogo suvremenijem jezičnom idiomu

koji nije apriorno toliko stilski markiran.

GORAN TRIBUSON

DIJALOG S TRADICIJOM – Praška smrt

Tribuson kao da nasljeduje značenjski najispražnjeniji sustav konvencija, svojstven

realističkom viđenju književnosti, kao da pokušava u svojim radovima uspostaviti

"maksimalnu iluziju zbilje". No, ona će ubrzo biti narušena: uz likove koji su oblikovani u

skladu s realističkim karakterizacijskim konvencijama, pojavljuju se i likovi koji su,

promatrani s aspekta realističkih konvencija, pričinjaju "besmislenima".

Uz realističke likove, društveno determinirane, određene miljeom kojem pripadaju,

pojavljuju se i izrazito fikcionalna, fantastična bića posuđena iz tradicije gotskog romana i

bajke.

Zato se mijenja princip motivacije; kauzalnost je destruirana ili bolje reći, zamijenjena

novim tipom kauzalnosti ; logika je supstituirana stanovitim oblikom paralogike.

Tribuson je sklon poigravanju literarnim konvencijama ranijih literarnih formacija. Vrlo

vješto se koristi u građenju grotesknih tonova u svojim novelama.

Tribuson nije pisac koji motivsku građu i modele za likove traži u svakodnevnici, njegova je

imaginacija sva uronjena u tradiciju književnosti. Čitajući njegove proze otkrivamo niz veza

s motivikom i likovima Dostojevskog, Kafke, Poea, Borgesa i dr.

Nova zbirka ipak pokazuje da je njegovo "potkradanje" drugih pisaca toliko sustavno da se

može govoriti o originalnom piscu. On svoje potkradanje ne skriva, dapače, ističe ga, tako

da možemo reći da se namjerno koristi nekim likovima i postupcima iz svjetske

književnosti. Tako u prozi Praška smrt prepoznajemo izravno preuzete likove iz romana

Zločin i kazna, pisac čak izravno preuzima i replike tih likova. Međutim, ne možemo

govoriti o potkradanju jer se pisac poigrava s tim likovima, uvodi ih u posve novi kontekst,

pridaje im nove funkcije. On ih sučeljava s likovima koji pripadaju korpusu tzv. trivijalne

literature, primjerice likovima iz tradicije tzv. gotskog romana.

Ta izrazita literarnost, artificijelnost Tribusonovih novela očituje se i u načinu tvorbe

analoških slika (metafora, poredbi i dr.) Tribuson, zapravo, prilično sudržano upotrebljava

analoške slike, ali ne uzima ih iz urbane svakodnevnice, a ne opterećuje ni konotacijama

rustičnosti.

Podrijetlo Tribusonovih analoških slika valja uvijek tražiti u književnosti, umjetnosti. Tako

su, npr. Tipične usporedbe: "kretala se poput likova žena u filmovima Jeana Vigoa", "nalik

je liku Dostojevskog" i dr.

Pisac, dakle, sam inzistira na autonomnosti vlastitog teksta, na literariziranosti i

fikcionalnosti. Njegove novele jesu, prvenstveno, svojevrstan dijalog s tradicijom

književnosti.

9

FANTASTIČARSKA ORTODOKSIJA – Raj za pse (novele)

Naime, gotovo sve Tribusonove proze pripadaju fantastici. Možemo čak reći da je Tribuson

jedini od svojih vršnjaka do kraja 70-ih ostao vjeran tom žanru. Tribuson potpuno razara

našu percepcijsku podešenost i naše pojmove o "objektivnoj slici svijeta". On se

ironizacijski suprotstavlja i našim pojmovima "lijepoga u književnosti": u svoje proze vrlo

često integrira elemente subliterarnog.

U temelju je njegove proze opozicija umjetnosti spram stvarnosti, koja se očituje na

različitim razinama oblikovanja teksta. Ta literarnost, "umjetničkost" ostvaruje se i u izboru

naglašeno fikcijske, artifikcijelne tematike i u različitim oblicima "ogoljavanja", kojima se

narušava naracijska iluzija stvarnosti i upozorava čitatelja na formu uobličavanja te

stvarnosti.

Oslanjajući se na poetičku podlogu borhesovske proze, Tribuson u svoje novele inkorporira

fragmente tuđih tekstova: ponekad preuzima tuđe likove, ponekad se koristi tuđim

dijalozima i deskripcijama, ponekad situaciju gradi na način svojstven nekom drugom piscu,

katkad i u sižejnoj organizaciji primjećujemo analogije s književnima koje su napisali drugi

književnici.

Literarnost njegove proze očituje se i u gradnji poredbi i metafora, u izboru leksika. Naime,

Tribusonove su metafore uvijek utemeljene na uspostavljanju analogija s nečim što pripada

korpusu umjetnosti. Leksik je izrazito artificijelan, bogat konotacijama koje upućuju na

tekstove drugih književnika.

Tribusonovi su junaci umjetnici, čudaci, suludi znanstvenici. Na neki način, svi su oni

zapravo umjetnici jer, ako tragamo za Tribusonovim književnoteorijskim uporištem, pronaći

ćemo ga u formalističkom učenju o "očuđavanju" kao biti umjetničke djelatnosti.

Očuđavanjem određenog fenomena razbijaju se percepcijski automatizmi.

Čudaci zapravo poetiziraju "svakodnevnu praksu", suludi znanstvenici poetiziraju tako

apoetično, deemocionalizirano područje poput znanosti. Zato i tolika simpatija u Tribusona

spram "paraznanosti" poput kabale, astrologije, demonologije, različitih ezoterijskih učenja.