Vodic EKJP-Vlado B

Kratki vodič krozEvropsku konvenciju o ljudskim pravima

(3. izdanje)

Donna Gomien

Viši predavač na predmetu ljudska pravaInstitut za društvene naukeHag Nizozemska

Publikacija Vijeća Evrope

Naslov izdanja na engleskom jeziku:Short Guide to the European Convention on Human Rights (3rd edition) ISBN 92-871-5670-0

Naslov izdanja na francuskom jeziku:Vade-mecum de la Convention européenne des Droits de l’Homme (3e édition)ISBN 92-871-5747-2

Mišljenja koja su iznesena u ovom Vodiču su autorova i ni na koji način ne uključuju odgovornost Vijeća Evrope. Ovaj Vodič ne treba smatrati za zvanično tumačenje bilo kojeg od pravnih instrumenata koji se u njemu spominju koje bi bilo obavezujuće za vlade država članica, statutarne organe Vijeća Evrope ili bilo kojeg drugog organa nastalog na temelju Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sva prava su zadržana. Nijedan dio ove publikacije ne može se prevesti, reproduciratili ili prenijeti, u bilo kojem obliku ili na bilo koji način, elektronskim putem (CD-Rom, Internet, itd.), ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje, snimanje ili bilo koji drugi oblik pohranjivanja informacija, bez prethodnog pismenog odobrenja Odjela za publikacije Direkcije za komunikacije i naučno-istraživački rad (Publishing Division, Communication and Research Directorate) (F-67075 Strasbourg ili [email protected]).

Ovaj prevod je izdanje Vijeća Evrope i isključiva je odgovornost prevodilaca

Prevod sa engleskog:Spomenka BeusAmira Sadiković

Stampa:Blicdruk, Sarajevo

Tiraž2500Dizajn naslovne stranice: Graphic Design Workshop, Vijeće EvropeLayout: Desktop Publishing Unit, Vijeće EvropeIzdavač: Council of Europe Publishinghttp://book.coe.intCouncil of Europe PublishingF-67075 Strasbourg CedexPrvo izdanje 1991, drugo izdanje 1998.Ispravljena verzija januar 2000.© Vijeće Evrope, 1991, 1998, maj 2005. za orginalne verzije.

�

Sadržaj:Vodič za korisnike..................................................................................... 9

Uvod........................................................................................................ 11

1. Statut Vijeća Evrope ........................................................................... 11

2. Evropska konvencija o ljudskim pravima .......................................... 11

Poglavlje I. Član 1. Konvencije .......................................................... 13 Poglavlje II. Pravo na život: član 2. i Protokoli br. 6 i 13 ................ 15

1. Namjerno lišavanje života .................................................................. 162. Materijalni aspekti prava na život ...................................................... 17

Postupci vlasti koji uključuju primjenu sile izvan konteksta zatvora/ pritvora ...............................................................................................17Postupci vlasti u vezi sa lišenjem slobode ......................................... 17

3. Proceduralni aspekti prava na život.................................................... 18 Djelotvornost istraga koje poduzima država...................................... 18 Djelotvornost pravnog lijeka ............................................................. 204. Nestale osobe ...................................................................................... 205. Pravo na smrt ...................................................................................... 21

6. Ukidanje smrtne kazne........................................................................ 21

Poglavlje III. Tortura, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje: član 3. ..................................................................................... 22

1.Tortura.................................................................................................. 22

2. Neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje...................... 23

Neljudsko ili ponižavajuće postupanje u kontekstu zatvora/pritvora ..... 23

Aktivno fizičko zlostavljanje zatočenika ........................................... 23

Opći uvjeti u kojima se drže osobe lišene slobode ............................ 24

Uvjeti tokom “čekanja” na izvršenje smrtne kazne ........................... 24

Neodgovarajuće postupanje ili praksa sa osobama lišenim slobode ........ 25

Neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje izvan konteksta zatvora/pritvora ..................................................................................... 26

Uništavanje doma i imovine .............................................................. 26

Nasilno protjerivanje ......................................................................... 26

Zaštita maloljetnika ............................................................................ 26

3. Izručivanje i protjerivanje .................................................................. 27

�

Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima

4. Bliski srodnici osoba koje su nestale ................................................. 27

5. Diskriminacija kao zabranjeno postupanje ........................................ 28

6. Proceduralni aspekti zabrane zlostavljanja......................................... 28

Poglavlje IV. Ropstvo i prisilni rad: član 4. .......................................... 30

Poglavlje V. Sloboda i sigurnost ličnosti: član 5. i članovi 1. i 2. Protokola br. 4 .............................................................................................. 34

1. Zakonitost po članu 5......................................................................... 36

2. Lišenje slobode u krivičnom kontekstu ............................................. 37

Lišenje slobode nakon krivične osude: član 5.(1) a) ........................ 37

Pritvor: član 5.(1) c) ......................................................................... 38

3. Lišenje slobode u kontekstu građanskog prava ................................. 39

Lišenje slobode u cilju ispunjavanja obaveza predviđenih zakonom: član 5.(1) b) ...................................................................................... 39

Lišenje slobode maloljetnih osoba: član 5.(1) d) ............................. 40

Lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, lutalica i sl: član 5.(1) e) .... 40

Lišenja slobode u vezi sa imigracijom: član 5.(1) f) ........................ 41

Posebni slučajevi lišenja slobode: nestanci ........................................... 42

4. Proceduralna zaštita koja se garantira članom 5. ............................. 43

Pravo na informaciju o optužbama: član 5.(2) ................................. 43

Proceduralna zaštita u vezi sa pritvorom prije suđnja: član 5.(3) ... 44

Habeas corpus/Amparo: član 5.(4) .................................................... 46

“Zakonitost” lišenja slobode .............................................................. 46

Karakter suda i pravičnosti postupka po članu 5.(4) ......................... 47

Brzo preispitivanje po članu 5.(4) ..................................................... 48

5. Pravo na odštetu po članu 5.(5) ......................................................... 49

6. Sloboda kretanja: član 2. Protokola br. 4 .......................................... 50

Poglavlje VI. Pravo na pravično suđenje: član 6. i članovi od 2. do 4. Protokola br. 7 ............................................................................................... 52

1. Šta su “građanska prava i obaveze”? ................................................ 53

2. Šta se misli pod “krivičnom optužbom”? ........................................... 54

3. Šta nisu “građanska prava i obaveze” ili “krivične optužbe”? .......... 55

4. Pravo na sud po članu 6.(1) ............................................................... 56

�

Sadržaj

Mogućnost miješanja izvršne vlasti ex post facto ............................. 58

Pristup sudu i imunitet ....................................................................... 59

5. Drugi aspekti člana 6.(1) .................................................................... 60

Neovisnost i nepristrasnost suda: opće karakteristike ...................... 60

Neovisnost i nepristrasnost suda: vojni sudovi i sudovi za nacionalnu sigurnost ............................................................................................ 61

Sud uspostavljen “zakonom” ............................................................ 62

Pravo na suđenje “u razumnom roku”.............................................. 62

Pravo na javnu raspravu ................................................................... 64

6. Pravičnost postupka: dodatni aspekti................................................. 65

Ravnopravnosti strana u postupku (“princip jednakosti oružja”) .... 65

Bona fide poštivanje proceduralnih pravila ...................................... 66

Obrazloženje presude ........................................................................ 67

Suđenje u odsutnosti .......................................................................... 67

Pravo na zaštitu od samoptuživanja .................................................. 68

7. Pretpostavka nevinosti: član 6.(2) ..................................................... 69

8. Proceduralna zaštita po članu 6.(3) ................................................... 70

Pravo da se, odmah na jeziku koji se razumije bude potrebno obaviješten: član 6.(3) a) ....................................................................................... 71

Pravo na vrijeme i uvjete nepohodne za pripremu odbrane: član 6.(3) b) ............................................................................................................ 71

Pravo osobe da se brani sama ili uz pomoć branitelja koga sam odabere/ pravna pomoć: član 6.(3) c) .............................................................. 72

Pravo na ispitivanje svjedoka: član 6.(3) d) ...................................... 73

Pravo na besplatnu pomoć prevodioca: član 6.(3) e) ........................ 74

9. Prava garantirana Protokolom br. 7 ................................................... 75

Poglavlje VII. Sloboda od retroaktivne primjene krivičnih zakona: član 7. .............................................................................................................. 76

Poglavlje VIII. Osnove za ograničavanje uživanja prava iz Konvencije: stav 2. članova od 8. do 11. i član 2. Protokola br. 4 / član 17. / član 18 . ......................................................................................... 80

1. Doktrina inherentnih ograničenja....................................................... 80

2. Pravilo o striktnom tumačenju klauzula o ograničenjima ................. 81

�


3. Tumačenje izraza “u skladu sa zakonom/propisano zakonom”.......... 81

4. Tumačenje izraza “neophodno u demokratskom društvu”................. 82

5. Zabrana poništavanja ili ograničavanja prava iz Konvencije: član 17. ................................................................................................................ 84

6. Nepravilna primjena klauzula o ograničenjima: član 18. .................. 85

Poglavlje IX. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, sklapanje braka i osnivanje porodice i jednakost supružnika: član 8., član 12. i član 5. Prokola br. 7. ............................................................ 86

1. Pravo na poštivanje............................................................................ 872. Karakteristike privatnog života.......................................................... 87

Pravo na privatni život i lične dokumente......................................... 88Prava homoseksualaca ..................................................................... 88Prava transseksualaca ...................................................................... 89Ekološka pitanja i poštivanje prava garantiranih po članu 8. ......... 89Teški gubitak i pravo na privatni i porodični život ........................... 90

3. Karakteristike porodičnog života....................................................... 90Porodični odnosi kada roditelji nisu vjenčani ....................................... 92 Vanbračna djeca ................................................................................. 92 Očevi vanbračne djece ....................................................................... 92Pravo nakon što je porodični život raskinut .......................................... 93 Pravo na porodični život osoba lišenih slobode ................................ 93 Starateljstvo nad djecom i pristup ..................................................... 94 Djeca pod javnim skrbništvom .......................................................... 94Porodični život: useljeništvo i protjerivanje .......................................... 964. Privatnost, prepiska i dom: praćenje i prikupljanje podataka ............ 985. Pravo na poštovanje doma ............................................................... 100

6. Pravo na poštivanje prepiske ........................................................... 102

7. Pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice: član 12. ............... 104

Poglavlje X. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti: član 9. ... 105

1. Miješanje države u unutrašnje poslove vjerskih institucija ............. 106

2. Miješanje u uspostavljanje ili rad vjerskih institucija ..................... 107

3. Prava pojedinca da iskazuje ubjeđenja ............................................ 108

Poglavlje XI. Sloboda izražavanja i informiranja: član 10. ............ 111

1. Opseg termina “izražavanje” po članu 10 ........................................ 111

2. Hijerarhija vrijednosti koje štiti član 10 .......................................... 112

�

Sadržaj

3. Sloboda izražavanja u kontekstu javnog dijaloga ............................ 1124. Sloboda izražavanja i javno dostupne informacije .......................... 1175. Otkrivanje novinarskih izvora ......................................................... 1186. Sloboda izražavanja i poštivanje pravosuđa .................................... 1197. Pozitivne obaveze države po članu 10 ............................................. 1208. Licenciranje emiterskih kuća ........................................................... 1219. Sloboda komercijalnog govora ........................................................ 12210. Sloboda umjetničkog izražavanja .................................................. 12311. Dužnosti i obaveze pojedinaca po članu 10 ................................... 124

12. Pravo na primanje i prenošenje informacija .................................. 126

Poglavlje XII. Sloboda okupljanja i udruživanja: član 11. ............. 1271. Pravo na mirno okupljanje ............................................................... 1272. Pravo na udruživanje ....................................................................... 1293. Zabrana ili raspuštanje udruženja .................................................... 1304. Ograničenja u zaštiti sindikata ........................................................ 132

5. Jedinstveni aspekti oganičavajućih odredbi iz člana 11................... 134

Poglavlje XIII. Pravo na mirno uživanje imovine: član 1. Protokola br. 1. ............................................................................................................... 136

1. Priroda “imovine” po članu 1. Protokola br. 1 ................................. 1362. “Mirno uživanje” imovine ............................................................... 1373. Kontrola korištenja imovine ............................................................ 1394. Kompenzacija za oduzetu imovinu ................................................. 140

5. Član 1. Protokola br. 1 i drugi članovi Konvencije ......................... 142

Poglavlje XIV. Pravo na obrazovanje: član 2. Protokola br. 1. ...... 144

Poglavlje XV. Pravo na slobodne izbore: član 3. Protokola br. 1. .. 150

Poglavlje XVI. Određena prava državljana i stranaca: član 16, članovi 3. i 4. Protokola br. 4 i član Protokola br. 7. ........................ 154

Poglavlje XVII. Zabrana diskriminacije: član 14. ............................ 1561. Diskriminacija na osnovu spola ...................................................... 156 Diskriminacija žena ......................................................................... 156 Diskriminacija muškaraca ............................................................... 1572. Diskriminacija na osnovu vjere ili ubjeđenja .................................. 1593. Diskriminacija na osnovu državljanstva ili mjesta stanovanja ........ 159

4. Diskriminacija na osnovu rođenja ................................................... 160

5. Diskriminacija na osnovu “drugog statusa” .................................... 161

�


Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije ............................ 161 Drugi osnovi koji se smatraju diskriminatornim ............................. 1626. Par riječi o Protokolu br. 12 ............................................................. 163

Poglavlje XVIII. Pravo na djelotvoran domaći lijek: član 13. ....... 1651. Pritužba koja se “može argumentirati” po članu 13......................... 1652. “Djelotvornost” pravnih lijekova u smislu člana 13 ....................... 1663. Odnos između člana 13. i drugih članova Konvencije .................... 167

Poglavlje XIX. Derogacije u vrijeme rata i drugih javnih opasnosti: član 15. .......................................................................................................... 170

Poglavlje XX. Rezerve i obrazloženja .................................................. 175

Poglavlje XXI. Procedure po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima ........................................................................................................ 180

1. Evropski sud za ljudska prava: sastav i struktura ............................ 1802. Evropski sud za ljudska prava: nadležnost ...................................... 181

Međudržavne pritužbe: član 33 ....................................................... 181Pravo pojedinačne predstavke Sudu: član 34 ................................. 182

3. Uslovi prihvatljivosti: član 35 .......................................................... 183Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova ........................................... 183Pravilo šest mjeseci ......................................................................... 183Dodatni uslovi prihvatljivosti za pojedinačne podnosioce ............. 185

4. Postupak u meritumu ....................................................................... 186Razmatranje predmeta ..................................................................... 186Postupak za prijateljsko rješenje ..................................................... 187

5. Drugi postupci pred Sudom ............................................................. 187Zahtjev za privremene mjere: pravilo 39. Pravila Suda ................. 187Skidanje predmeta sa liste: član 37. ................................................ 188Intervencija treće strane: član 36 ................................................... 188Pravična naknada: član 41. ............................................................ 189

6. Besplatna pravna pomoć: pravila 91. do 96. i pravilo 101 .............. 1897. Komitet ministara Vijeća Evrope .................................................... 1898. Generalni sekretar Vijeća Evrope .................................................... 190

Zaključne napomene ................................................................................. 193

Prilozi ............................................................................................................ 195

Prilog 1: Mehanizam provedbe Evropske konvencije o ljudskim pravima ............................................................. 197

Prilog 2: Tabela potpisa i ratifikacije Konvencije i njenih protokola ...... 198

�

Vodič za korisnikeOvaj Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima ima za cilj da pruži sažeti pregled:

– sudske prakse koja proizilazi iz Evropske konvencije o ljudskim pravima;

– postupaka koje provodi Evropski sud za ljudska prava kada preispituje pojedinačne predstavke po Konvenciji; i

– uloge koju ima Ministarsko vijeće kao nadzorni organ, kao i generalni sekretar Vijeća Evrope, u jačanju značaja Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Kao što se vidi i iz naslova, namjera nam je da ovaj vodič bude kratak. Poglavlja koja govore o materijalnim pravima zagrantiranim Konvencijom bave se samo najvažnijim i/ili najnovijim presudama Suda. Ona ne govore o velikom broju interesantnih, ali ipak perifernih predmeta, kao što ne govore ni o neuspješnim predstavkama i razlozima njihovog neuspjeha, iako bi takav jedan pregled bio također vrlo poučan. Vodič obuhavata sudsku praksu po Konvenciji do kraja 2003. godine.

Dijelovi koji govore o postupku fokusirani su uglavnom na predstavke pojedinaca, a ne država. U Vodiču se, iz praktičnih razloga, koriste izrazi “Konvencija” i “Sud” umjesto punog naziva Evropska konvencija o ljudskim pravima i Evropski sud za ljudska prava. Izrazi “institucije Konvencije” ili “organi Konvencije” odnosi se na Evropsku komisiju za ljudska prava (koja više ne postoji) i Evropski sud za ljudska prava uzetih zajedno. U više slučajeva, kada se u Vodiču poziva na predstavke, navodi se samo njihov broj.

U cilju lakšeg čitanja, puni naziv ili detalji o predmetu ne pojavljuju se svaki put kada se taj predmet spominje. Prilikom komentara u vezi sudske prakse, u Vodiču se koristi sljedeći način citiranja kako bi se pozvalo na određene odluke i presude:

Predst. br. ili predstavka: odnosi se na odluku o prihvatljivosti koju je donijela Evropska komisija za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava;

(datum): odnosi se na godinu kada je donesena presuda Evropskog suda za

10


ljudska prava.

Također, u istom cilju, izrazi visoke strane ugovornice, države članice i država, koriste se naizmjenično u cijelom Vodiču.

Iako se engleska i francuska verzija Konvencije smatraju za autentične, ovaj vodič se ne bavi razlikama na osnovu dvije jezičke varijante. Prilikom pisanja ovog vodiča autor se koristio verzijom na engleskom jeziku.

Ovaj Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima namjerno se ograničava na sudsku praksu i proceduru Evropskog suda za ljudska prava. S obzirom na prostornu ograničenost, Vodič se ne bavi mnogim drugim stvarima od interesa za one koje su angažirani na području regionalnog ili međunarodnog humanitarnog prava. U njemu se, naprimjer, ne spominju Evropska povelja o socijalnim pravima, kao glavni instrument zaštite ekonomskih i socijalnih prava u velikom broju država članica Vijeća Evrope, Evropska konvencija o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, niti dva regionalna instrumenta koja se bave pitanjima prava manjina; Vodič ne govori ni o raznim inicijativama za zaštitu ljudskih prava u okviru Vijeća Evrope ili Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) (Humana dimenzija), ili o ulozi Evropske Unije u zaštiti određenih ljudskih prava. Isto tako, ovaj vodič ne govori ni o velikom aparatu Ujedinjenih naroda za zaštitu ljudskih prava i njegovim specijaliziranim agencijama.

11

Uvod1. Statut Vijeća Evrope

Od samog nastanka Vijeća Evrope, princip poštivanja ljudskih prava predstavlja kamen temeljac ove organizacije. Na sastanku u Hagu, održanom 1948., Evropski kongres je, kao katalizator u stvaranju Vijeća Evrope, usvojio Rezoluciju koja glasi:

Kongres

Smatra da unija ili federacija proistekle kao rezutat, trebaju biti otvorene za sve evropske nacije demokratski orijentirane, koje se obavezuju da će poštivati Povelju o ljudskim pravima;

Odlučuje da je potrebno osnovati komisiju, koja će odmah preuzeti dvostruku zadaću – izradu takve Povelje i postavljanje standarda kojih se moraju pridržavati države, ukoliko žele da ih se smatra za demokratske.

Suština prvog od ova dva prijedloga postala je sastavnim dijelom Statuta Vijeća Evrope kao član 3.:

Svaka država članica Vijeća Evrope mora prihvatiti princip vladavine prava i prava svih osoba pod njenom jurisdikcijom na uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Značaj ljudskih prava se naglašava i u nekoliko drugih odredbi Statuta Vijeća Evrope, a članom 8. se čak predviđa da ozbiljno kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda predstavlja osnov za suspenziju ili čak isključenje neke države iz članstva u Vijeću Evrope.

Statut je potpisan 5.maja 1949. godine. Izrada povelje o ljudskim pravima je postala glavni prioritet za novo Vijeće Evrope i, samo osamnaest mjeseci nakon što je Statut potpisan, deset država članica je potpisalo Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Evropsku konvenciju o ljudskim pravima) 4. novembra 1950. Konvencija je stupila na snagu 3. septembra 1953. godine.

2. Evropska konvencija o ljudskim pravima

Evropska konvencija o ljudskim pravima nije nastala u vakumu: njoj

12


su prethodile i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Američka deklaracija o pravima i dužnostima čovjeka. Konvencija se u svojoj preambuli zapravo i poziva na Univerzalnu deklaraciju. Međutim, značaj Konvencije u smislu zaštite ljudskih prava na međunarodnoj razini ne smije se potcjenjivati. Konvencija, u svojoj preambuli navodi sljedeće vrlo bitne principe:

Temelji pravde i mira u svijetu...najbolje se štite pravom političkom demokracijom s jedne strane a s druge zajedničkim shvaćanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise;…

Odlučne kao vlade evropskih zemalja s istim strijemljenjima i zajedničkim nasljeđem političkih tradicija, ideala slobode i vladavine prava, da poduzmu prve korake ka zajedničkom provođrnju određenih prava navedenih u Univerzalnoj deklaraciji.

Na ovaj način je u preambulu uključen pojam političke demokracije koji je nedostajao u relevantnim odredbama Statuta Vijeća Evrope. Međutim, jednako važno je i fokusiranje Konvencije na kolektivno provođenje ljudskih prava. Konvencija je prvi međunarodni instrument čiji je cilj zaštita širokog dijapazona građanskih i političkih prava u formi međunarodnog sporazuma koji je pravno obavezujući po sve strane ugovornice i kroz uspostavljanje sistema nadzora nad provođenjem tih prava na razini pojedinih država potpisnica. Njen najrevolucionarniji doprinos možda leži u tome što uključuje odredbu po kojoj neka visoka strana ugovornica može prihvatiti superviziju Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima kada je pojedinac, a ne država, pokrenuo postupak. Jedan vid uspjeha Konvencije je utvrđivanje prava na individualnu predstavku na temelju pojedinačnog tužbenog zahtjeva, kao obaveze a ne opcije: sve države koje ratificiraju Konvenciju time postaju automatski obavezne prihvatiti nadležnost Suda da ispituje pojedinačne predstavke.

1�

Poglavlje I. - član 1. KonvencijeČlan 1.

Visoke strane ugovornice jamče svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Dijelu I ove konvencije.

Član 1. Konvencije uvodi jedan nov, vrlo važan element u međunarodno pravo o ljudskim pravima tako što propisuje da su visoke strane ugovornice dužne osigurati prava i slobode definirane ovom konvencijom “svakom licu pod njihovom jurisdikcijom”. Izraz “svakom licu”, poput drugih sličnih izraza koji se mogu naći u drugim relevantnim međunarodnim tekstovima, naglašava univerzalnu prirodu ljudskih prava priznatih po Konvenciji. Konvencija štiti ne samo prava državljana, nego također i stranaca, lica bez državljanstva i osoba koje nemaju pravnu sposobnost, kao što su djeca ili osobe sa ozbiljnim onesposobljenjima.Države koje ratificiraju Konvenciju automatski prihvaćaju dvostruku obavezu po članu 1. Kao prvo, one moraju osigurati da njihovi domaći zakoni budu kompatibilni sa Konvencijom. Ovaj uvjet, zajedno sa zabranom iz člana 57. kojom se isključuje svaka rezerva općeg karaktera, podrazumijeva da države koje ratificiraju Konvenciju moraju zadovoljiti ovu obavezu od trenutka njenog stupanja na snagu. U nekim slučajevima, potrebno je, u određenim dijelovima, prilagoditi domaće pravo i praksu kako bi se ispoštovala ova obaveza. Drugo, države koje ratificiraju Konvenciju moraju osigurati pravni lijek u slučaju bilo kojeg kršenja materijalnih prava i sloboda zaštićenih Konvencijom. Može se činiti da izraz “pod njihovom jurisdikcijom” ograničava broj osoba koje su zaštićene Konvencijom, ali on zapravo služi uspostavljanju neophodne veze između “svih osoba” i države članice. Drugim riječima, kako bi Konvencija bila primjenljiva, država mora biti fizički u mogućnosti da osigura prava koja su proklamirana. Nije neophodno da bude uspostavljen stabilan pravni odnos, kao što su “državljanstvo”, “boravište” ili “domicil”; dovoljno je da je država u stanju provoditi određene ovlasti u odnosu na pojedinca. Iako su 45 država visoke strane ugovornice Konvencije, do sada su predstavke Evroskoj komisiji ili Sudu za ljudska prava podnijeli državljani iz preko 150 zemalja. Međutim, država može, u određenom pogledu, definirati vlastitu jurisdikciju, mada to uvijek mora biti u granicama međunarodnog prava, uključujući i relevantne članove Konvencije. Naprimjer, član 56. dopušta visokoj strani ugovornici da proširi opseg primjene Konvencije na “sve i svaku teritoriju za čije je međunarodne odnose odgovorna”. Član 1. Konvencije predstavlja okvirnu odredbu koja se ne može prekršiti samostalno (Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke (2001.) i K.-H.W. protiv Njemačke (2001.)).

1�

1�

Poglavlje II. Pravo na život: član 2.i Protokoli br. 6 i 13Konvencija – Član 2.

1. Pravo svakog čovjeka na život zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.

2. Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizilazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna:

a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja;b) prilikom zakonitog lišenja slobode ili sprečavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena slobode;c) u akciji poduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.

Protokol br. 6 (materijalne odredbe)

1. Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti.

2. Država može u svom zakonodavstvu predvidjeti za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država obavještava genealnog sekratara Vijeća Evrope o relevantnim odredbama tog zakona.

3. Nijedna odredba ovog protokola ne može se ukinuti na osnovu člana 15. Konvencije.

4. Na odredbe ovog protokola ne mogu se stavljati rezerve na osnovu člana 57. Konvencije.

Protokol br. 13 (materijalne odredbe)

1. Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen.

2. Na osnovu člana 15. Konvencije, odredbe ovog protokola ne mogu se derogirati..

3. Na odredbe ovog protokola ne mogu se stavljati rezerve na osnovu člana 57. Konvencije

1�


Pravo na život je svakako jedno od najočiglednijih ljudskih prava. Kada se to kaže, bitno je primijetiti da niti član 2. kojim se uspostavlja ovo pravo, niti protokoli br. 6 ili 13, kojima se zahtijeva ukidanje smrtne kazne, nemaju za cilj bezuvjetnu zaštitu života kao takvog, niti garantiraju određeni kvalitet života. Umjesto toga, ove odredbe imaju za cilj da zaštite pojedinca protiv svakog proizvoljnog lišenja života od strane države ugovornice (McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.), ili ubojstva koje je moglo rezultirati iz upotrebe sile od strane fizičkog lica (Ergi protiv Turske (1998.) i Yaşa protiv Turske (1998.)). Ova zaštita uključuje jednako i materijalne kao i proceduralne elemente.

1. Namjerno lišenje života

Član 2.(1) glasi da je “pravo svake osobe zaštićeno zakonom”. Praktično govoreći, to znači da su države dužne provoditi zakone kojima se kriminalaiziraju namjerna ubojstva koja počine fizička lica i garantirati da i zakoni, jednako kao i sudski sistem, vrlo ozbiljno reagiraju na nezakonita ubojstva. Naprimjer, Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 2. kada je došlo do smrti određenog broja ljudi, više ljudi umrlo zbog nesretnog slučaja na općinskom odlagalištu smeća. Nadležne vlasti su osuđene zbog “nemara u vršenju dužnosti” i bile su dužne platiti vrlo malu novčanu kaznu. Iako je u sudskom postupku utvrđeno da su vlasti bile svjesne opasnosti koju predstavlja odlagalište otpada i prije same nesreće, one nisu uzele u obzir navode da se time ugrožavaju životi (Öneryildiz protiv Turske (2002.)). Obaveze države po članu 2. mogu uključivati i druge postupke, kao reguliranje rada bolnica i osiguranje da se u sudskom postupku utvrdi uzrok smrti pacijenta i čija je odgovornost (Calvelli and Ciglio v. Italy (2002.)).

U nekim slučajevima država može imati pozitivnu obavezu da zaštiti osobe kojima druge osobe prijete nasiljem, iako se svaka takva pozitivna obaveza mora tumačiti na način koji ne nameće nemoguć i neproporcionalan teret vlastima (vidi, naprimjer, Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.); Akkoç protiv Turske (2000.) i Kiliç protiv Turske (2000.)).

Osim izuzetka u odnosu na smrtnu kaznu po članu 2.(1), član 2.(2) propisuje i tri dodatna, mada indirektna, izuzetka od zabrane svakog namjernog lišenja života. Prvi je odbrana svake osobe od zakonom nedozvoljenog nasilja, a drugi je u slučaju zakonom predviđenog lišenja slobode ili sprečavanja bjekstva osobe lišene slobode, dok se treći odnosi na suzbijanje nemira ili pobune. Princip kod diskrecionog prava države je da svaka primijenjena sila ne smije biti “više nego apsolutno neophodna”, što je standard koji je daleko strožiji i obavezniji kod procjene proporcionalnosti mjere ili koraka koje je država poduzela, nego što je to slučaj po drugim članovima Konvencije (vidi poglavljeVIII..).

1�


Sud je smatrao da se pojam “upotreba sile” kao što se koristi u članu 2., ne ograničava na upotrebu oružja ili fizičkog nasilja, nego i da uključuje i upotrebu potencijalno smrtonosnih sredstava, kao što je upotreba vojnih vozila prilikom rušenja barikada (McShane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)).

2. Materijalni aspekti prava na život

Postupci vlasti koji uključuju upotrebu sile izvan konteksta lišenja slobode

Evropski sud za ljudska prava je preispitivao određeni broj predmeta u kojima se tvrdi da je neadekvatna organizacija i kontrola u slučaju policijskih i vojnih operacija imala za posljedicu ubojstva koja su bila u suprotnosti sa uvjetima iz člana 2. Konvencije.

U prvom predmetu u kojem je Sud našao kršenje člana 2., McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.), (tri aktivna pripadnika Irske republikanske vojske na koje su pucali i ubili ih pripadnici britanskih snaga sigurnosti na Gibraltaru), Sud je zaključio da su vojnici postupili u čvrstom uvjerenju da su ova ubojstva bila neophodna kako bi se zaštitili životi drugih, a da su organizacija i kontrola nad ovom operacijom u cjelini, posebno procjena vlade Ujedinjenog Kraljevstva i prijenos informacija u vrijeme kada je došlo do ubojstva, bili neadekvatni. Nakon predmeta McCann, Sud je našao više puta kršenja u predmetima u kojima je do ubojstva došlo kao posljedica neadekvatne organizacije od strane predstavnika vlasti (vidi, naprimjer, Güleç protiv Turske (1998.) (vladine snage sigurnosti su ubile jednu osobu tokom demonstracija); Ergi protiv Turske (1998.) (vladine snage sigurnosti planirale i postavile zasjedu tokom koje nisu poduzele dovoljne mjere sigurnosti kako bi zaštitile civile); Ocgur protiv Turske (1999.) (ubojstvo noćnog čuvara tokom vojne operacije) i Gül protiv Turske (2000.) (policija je tokom pretresa stana pucala kroz vrata i ubila jednog muškarca)). Međutim, za razliku od prethodnih slučajeva, Sud je smatrao da su organizacija i vođenje operacije u jednom slučaju u kojem se radilo o spašavanju talaca, bili u skladu sa zahtjevima po članu 2. (policajac je, prilikom obavljanja zadatka, ubio dvoje mladih ljudi) (Andronicou i Constantinou protiv Kipra (1997.)).

Postupci vlasti u vezi sa lišavanjem slobode

Obaveza države je da zaštiti osobe koje su pod njenom kontrolom ili u pritvoru/zatvoru, jer su takve osobe u osobito ugroženom položaju u odnosu na državu.U slučaju kada je neka osoba privedena u dobrom zdravstvenom stanju i zadržana u policijskom pritvoru, a kasnije umre, država je dužna pružiti uvjerljivo objašnjenje kako je do takve smrti došlo

ˇ

1�


(Velikova protiv Bugarske (2000.) i Salman protiv Turske (2000.)).

S obzirom na ozbiljnost svake tvrdnje da je država odgovorna za smrt neke osobe koja je pritvorena, Sud je uspostavio standard ocjenjivanja dokaza “van razumne sumnje”. Objašnjavajući ovaj standard, Sud je naveo:

...takav dokaz može slijediti iz paralelnog postojanja dovoljno jakih, jasnih i saglasnih zaključaka ili sličnih neopovrgljivih činjeničnih pretpostavki.Kada su događaji u pitanju u potpunosti, ili velikom dijelom, u domenu onoga sa čim su upoznate isključivo vlasti, kao što je slučaj sa osobama koje su pod njihovom kontrolom u pritvoru, postojat će jaka pretpostavka u vezi činjenica u pogledu povreda i smrti koja je nastala u takvim uvjetima. I doista, može se smatrati da je na vlastima teret da pruže zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje. (Salman protiv Turske (2000.), stav 100).

Kao i kod policijskih i vojnih operacija općenito, države imaju dužnost da brinu o licima u pritvoru/zatvoru, a ne samo da spriječe njihovu smrt uslijed aktivnog korištenja sile od strane predstavnika vlasti. Sud je našao kršenje člana 2. zato što je zatočeno lice smrtno stradalo u eksploziji kada je snagama sigurnosti pokazivalo lokaciju uskladištene municije (Demiray protiv Turske (2000.)), kao i u slučaju kada je mladića, udarcima nogama, usmrtio mentalno oboljeli zatvorenik koji je i prije krivično kažnjavan i kojem je već ranije bila izrečena mjera psihijatrijskog čuvanja i koga su vlasti smjestile u istu ćeliju sa tim mladićem (Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)).

Sud je našao da nema kršenja člana 2. u slučaju kada su dvojica zatvorenika, na otpustu pod poluslobodnim režimom, ubila sina podnositelja predstavke. Sud je smatrao da sistem po kojem je ovoj dvojici odobren otpust sadrži dovoljan broj garancija u smislu zaštite društva i da se, prema tome, sistem kao takav ne može smatrati nekompatibilnim sa članom 2. Ove osobe su također bile osuđene za ubojstvo, izrečena im je dugoročna kazna zatvora i obavezani su platiti odštetu podnositelju predstavke. Sud je time zauzeo stanovište da nije došlo do propusta vlasti u zaštiti života sina podnositelja predstavke (Mastromatteo protiv Italije (2002.)).

3. Proceduralni aspekti prava na život

Djelotvornost istraga koje poduzima država

Čak i u slučajevima kada se nije moglo ustanoviti koji predstavnik vlasti je odgovoran za nezakonitu smrt ili ubojstvo, Sud je vrlo često zaključivao da se radi o kršenju člana 2. zbog nedjelotvorne istrage ili zbog toga što

1�


vlasti nisu uopće provele istragu. Osnovna svrha takve istrage je da se osigura djelotvorna primjena domaćih zakona koji štite pravo na život i garantiraju odgovornost onih koji su krivi za nezakonitu smrt. Obaveza vlasti da poduzmu istragu je unilateralna obaveza koja slijedi iz činjenice da su vlasti upoznate sa slučajem u kojem je došlo do nezakonite smrti ili ubojstva. Drugim riječima, preživjeli članovi obitelji nisu dužni poduzeti nikakav postupak (vidi, naprimjer İlhan protiv Turske (2000.) i Kelly i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.)).

Sud je uspostavio četiri glavna kriterija za ocjenu da li je istraga o navodno nezakonitom ubojstvu, koju su vlasti provele bila “djelotvorna” kao dio garancije prava na život po članu 2.”. Prvo, to znači da oni koji vode istragu moraju biti neovisni od onih koji su uključeni u događaje u pitanju ((Güleç protiv Turske (1998.) i Oğur protiv Turske (1999.)). Ovo, opet znači da ne smije postojati nikakva hijerahijska ili institucionalna veza između tih strana, nego da mora postojati i potpuna nezavisnost u samom procesu utvrđivanja činjenica (Ergi protiv Turske (1998.) (ustanovljeno kršenje kada se glavni tužitelj u velikoj mjeri oslanjao na informacije koje je dobio od žandarmerije koja je bila uključena u sam incident koji je bio predmet istrage); (McShane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.) (utvrđeno kršenje zato što su policajci koji su vodili istragu bili povezani, mada indirektno, sa operacijom koja je bila predmet istrage)).

Drugi kriterij djelotvornosti pravi razliku između obaveze postizanja rezultata i obaveze provođenja istrage. Jasno je da se obaveza države da garantira pravo na život ne može realno tumačiti kao zahtjev da svako nezakonito ubojstvo mora rezultirati krivičnom osudom – niti mogu sva ubojstva biti riješena. Međutim, Sud smatra da država ima obavezu da garantira da svaka istraga nezakonitog ubojstva mora dovesti do odluke o tome da li je upotrebljena sila bila opravdana u datim okolnostima i, ako nije, do identifikacije i kažnjavanja onih koji su odgovorni. Sud ne prihvaća argumente države da krivično gonjenje osoba odgovornih za nezakonito ubojstvo oslobađa vlasti obaveze da goni svoje predstavnike, kada je suština navoda o kršenju člana 2. to što se ubojstvo dogodilo pod okriljem vlasti ili po njihovom znanju ili prešutnom slaganju (Avşar protiv Turske (2001.)). Sud je također odredio da se “svaki propust u konkretnoj istrazi kojim se onemogućava identifikacija uzroka smrti ili odgovorne osobe, smatra za nepoštivanje ovog standarda” (vidi, naprimjer McShane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.) (istražni organi nisu mogli natjerati određene svjedoke da svjedoče u istrazi o nazakonitoj smrti, istraga nije mogla rezultirati presudom

.

20


ili na drugi način doprinijeti identifikaciji i krivičnom gonjenju počinitelja); Salman protiv Turske (2000.) i Gül protiv Turske (2000.) (neadekvatne autopsije kojima se umanjuje djelotvornost istrage navodno nezakonitih smrti)).

Treći kriterij djelotvornosti je spremnost vlasti da provedu istragu o upotrebi smrtonosne sile. Sud primjećuje da je promptno reagiranje vlasti bitno za očuvanje povjerenja javnosti u privrženost te vlasti vladavini prava i za sprečavanje utiska o bilo kakvom dosluhu ili toleriranju nezakonitih radnji (Avşar protiv Turske (2001.) i McShane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)).

Četvrti kriterij djelotvornosti predstavlja zadovoljavajući javni nadzor nad istragom, osobito mogućnost srodnika da budu uključeni u istragu u mjeri koja je neophodna za zaštitu njihovih legitimnih interesa (Shanaghan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) (obitelj nije dobila nikakve informacije o vođenju ili toku istrage o smrti njihovog srodnika, uključujući i fazu kada je javni tužitelj odlučio da prekine svaki daljni postupak) i Kelly i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) (advokatu podnositelja nije dozvoljen pristup izjavama svjedoka datim u istrazi)).

Djelotvornost pravnog lijeka

U većini predmeta u kojima se žali na kršenje proceduralnih aspekata člana 2., Sud se koncentrirao na djelotvornost istrage koja je vođena u cilju krivičnog gonjenja onih koji su odgovorni za navodna nezakonita ubojstva. Međutim, Sud je zaključio da pod određenim okolnostima i pravni lijek u građanskom ili upravnom postupku može pružiti adekvatnu zaštitu, ukoliko se tim putem može utvrditi odgovornost i naknaditi šteta (Calvelli i Ciglio protiv Italije (2002.) (liječnički nehat) i Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.) (nemar organa vlasti)). Kašnjenje u plaćanju obeštećenja koje je određeno u građanskom ili upravnom postupku može također predstavljati elemente kod ustanovljavanja kršenja člana 2. (Öneryildiz protiv Turske (2002.)).

4. Nestale osobe

Posljednjih godina od Evropskog suda za ljudska prava je traženo da razmotri kršenja člana 2. u predmetima u kojima se radi o osobama koje su nestale dok su bile lišene slobode ili pod kontrolom vlasti. Ova grupa predmeta može se grubo razvrstati u dvije kategorije: one u kojima postoji dokumentacija ili drugi dokazi da je osoba bila lišena slobode od

21


strane odgovornih vlasti prije nestanka i na one u kojima nema nikave dokumentacije ili dokaza.

U prvoj kategoriji predmeta Sud je često zaključivao da se radi o kršenju kako materijalnih tako i proceduralnih aspekata člana 2. Materijalno kršenje bi se zasnivalo na principu da, kada postoje dovoljni indirektni dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti da je neka osoba nestala dok je bila pod kontorilom zvaničnih organa vlasti, te vlasti moraju pružiti uvjerljivo objašnjenje u vezi s onim što se desilo s tom osobom, bez obzira je li ili nije pronađeno tijelo. Proceduralno kršenje uglavnom proističe iz propusta države da zadovolji gore navedene kriterije (vidi, naprimjer Çakici protiv Turske (1999.), Ertak protiv Turske (2000.) i Çiçek protiv Turske (2001.)).

U slučaju druge grupe predmeta, Sud može samo ustanoviti da se radi o kršenju proceduralnih aspekata člana 2., jer obično nije moguće utvrditi odgovornost predstavnika vlasti za pretpostavljenu smrt osobe koja je nestala (vidi, naprimjer, Tanrıkulu protiv Turske (1999.)). U pogledu ovoga vrijedi napomenuti da je Sud utvrdio da se radi o kontinuiranom kršenju proceduralnih aspekata člana 2. u predmetu Kipar protiv Turske (2001.), kada odgovorna vlast nije dugi niz godina poduzela ništa u vidu istrage onoga što se dogodilo sa hiljadama osoba koje su tada lišene slobode i bile pod kontrolom turskih vojnih formacija na području sjevernog Kipra i potom nestale.

5. Pravo na smrt

Pravo na život ne obuhvaća i pravo na smrt. U predmetu Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), Sud nije smatrao da se radi o kršenju člana 2. u slučaju kada je država odbila da se obaveže da neće krivično goniti muža ukoliko on pomogne u samoubojstvu svojoj supruzi, koja je bolovala od neizlječive degenerativne bolesti, koja je oštetila sve njene fizičke, ali ne i inetelektulane sposobnosti.

6. Ukidanje smrtne kazne

Član 2.(1) dopušta državama članicama da mogu propisati smrtnu kaznu pod određenim uvjetima. Međutim, Protokol br. 6 uz Konvenciju zahtijeva ukidanje smrtne kazne osim u izuzetno malom broju slučajeva. (Sa 13. decembrom 2003. godine četrdeset i tri zemlje su ratificirale Protokol br. 6). Protokol br. 13, kojim se poziva na ukidanje smrtne kazne u svim okolnostima, stupio je na snagu u julu 2003. (Sa 31. decembrom 2003. dvadeset zemalja je ratificiralo Protokol br. 13).

22

Poglavlje III. Tortura, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje: član 3.Član 3.

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

Prava zaštićena članom 3. Konvencije odnose se izravno na osobni integritet i ljudsko dostojanstvo. Prema tome sloboda od torture, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja predstavljaju prava izuzetno ozbiljne prirode. Ova se prava ne mogu derogirati po članu 15. Konvencije.

Evropski sud za ljudska prava napravio je razliku između tri suštinska koncepta u članu 3. u smislu stupnja okrutnosti konkretnog postupanja ili kažnjavanja u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.):

tortura: namjerno neljudsko postupanje koje uzrokuje vrlo tešku i ozbiljnu patnju;

neljudsko postupanje ili kažnjavanje: nanošenje intenzivne fizičke i psihičke boli;

ponižavajuće postupanje: zlostavljanje u namjeri izazivanja straha kod žrtve, krajne strepnje i inferiornosti koje mogu žrtve poniziti i, po mogućnosti, slomiti njihov fizički ili moralni otpor.

1. Tortura

Tortura predstavlja najekstremniji stepen zlostavljanja zabranjen po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Primjeri nekih vrsta predmeta u kojima je Sud utvrdio da se radi o torturi, uključuju predmete u kojima su pojedinci bili podvrgnuti “palestinskom vješanju” (gola žrtva je duže vrijeme obješena za ruke koje su joj vezane na leđima) (Aksoy protiv Turske) (1996.)); silovanju tokom policijskog pritvora (Aydin protiv Turske (1997.)); okrutnom premlaćivanju, vučenju za kosu, uriniranju po žrtvi i prijetnjama let-lampom ili injekcijama (Selmouni protiv Francuske (1999.)); primjeni elektrošokova, mlazova vrele i hladne vode, udarcima u glavu kao i prijetnji zlostavljanja djece žrtve (Akkoç protiv Turske) (2000.)). Iako mučenje može biti u svrhu dobivanja priznanja ili informacija, kao što je bio slučaj u predmetu Dikme protiv Turske (2000.), Sud nije smatrao

2�


da je takav motiv bio neophodan element da bi se utvrdilo da je žrtva bila podvrgnuta torturi.

2. Neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje

Iako se tortura dešava samo u uvjetima lišenja slobode, Sud je utvrdio da kršenje zabrane neljudskog ili ponižavajućeg postupanja može postojati kako unutar, tako i izvan konteksta lišenja slobode.

Neljudsko ili ponižavajuće postupanje u kontekstu zatvora/pritvora

Aktivno fizičko zlostavljanje zatočenika

Sud je ustanovio da se radi o vrlo značajnom kršenju člana 3. u predmetima u kojima su osobe bile zlostavljane tokom perioda pritvora. U predmetima Tomasi protiv Francuske (1992.) i Ribitsch protiv Austrije (1995.), Sud je ustanovio kršenje člana 3. kada su osobe u pitanju na vrijeme dostavile dokumentaciju u vezi s povredama do kojih je navodno došlo dok su bile u policijskom pritvoru i kada nadležne vlasti nisu pružile nikakvo alternativno objašnjenje o uzroku takvih povreda koje bi bilo uvjerljivo. U prvom spomenutom predmetu, Sud je je naglasio da borba protiv organiziranog kriminala ili terorizma ne može biti opravdanje za zlostavljanje osoba lišenih slobode. U drugom predmetu, Sud je postavio princip da svako pribjegavanje fizičkoj sili koja nije neophodno nastala zbog ponašanja osobe lišene slobode predstavlja kršenje člana 3. Takvo ponašanje ne uključuje odbijanje pretresa prije pojavljivanja na sudu (Satik i ostali protiv Turske (2000.) (podnositelje su upravo zbog toga pretukli pripadnici žandarmerije)).

Država je dužna osigurati da sila koja se primjenjuje protiv neke osobe tokom hapšenja ne bude u suprotnosti sa zabranom zlostavljanja (Rehbock protiv Slovenije (2000.) (ustanovljeno kršenje u slučaju u kojem je podnositelju predstavke slomljena vilica tokom hapšenja). Dužnost države da osigura da prilikom lišenja slobode osoba ne bude zlostavljana uključuje i pozitivnu obavezu zaštite te osobe od bilo kakvog zlostavljanja od strane drugih zatvorenika/pritvorenika. U predmetu Pantea protiv Rumunije (2003.), osoba koja se nalazila u pritvoru prije suđenja pretrpjela je ozbiljne povrede koje su joj nanijeli drugi pritvorenci sa kojima je bila u istoj ćeliji i koji su već imali historiju sličnog nasilja, bez ikakve intervencije upravitelja. Nakon ovog incidenta, podnositelju predstavke su stavljene lisice, ostavljen je u istoj ćeliji sa tim istim nasilnicima i bio je prisiljen putovati u željezničkom vagonu nekoliko dana, stojeći i bez ikakvog medicinskog zbrinjavanja više fraktura koje je pretrpio kao posljedicu dobijenih batina.

2�


Sud je istakao da u slučajevima kada dođe do smrti osobe u pritvoru/zatvoru, država mora pružiti zadovoljavajuće objašnjenje uzroka takve smrti, a naročito mora voditi vrlo detalnju i tačnu evidenciju u vezi s bilo kakvim povredama koje su takvoj osobi bile nanesene (Salman protiv Turske (2000.)).

Opći uvjeti u kojima se drže osobe lišene slobode

Sve do nedavno, Evropski sud za ljudska prava nije često bio sklon utvrditi da se radi o kršenju člana 3. u vezi sa navodima o uvjetima u pritvoru/zatvoru, za razliku od žalbi koje su se odnosile na fizičko zlostavljanje od strane vlasti u tim ustanovama. Ipak, Sud je utvrdio ovakvo kršenje u predmetima u kojima su pritvorenici/zatvorenici bili zatvoreni najmanje dva mjeseca u veoma malim ćelijama, bez ventilacije i bez privatnosti u korištenju toaleta (Peers protiv Grčke (2001.)), ili u pretrpanoj i prljavoj ćeliji, u kojoj nisu postojali odgovarajući sanitarni uređaji i mogućnosti za spavanje, bez svježeg zraka ili dnevnog svjetla i bez mogućnosti za fizičku vježbu (Dougoz protiv Grčke (2001.)). U predmetu Kalashnikov protiv Rusije (2002.), podnositelj je bio zatvoren u ćeliji od sedamnaest kvadratnih metara sa još dvadeset četiri muškarca. Svjetla i televizor su bili upaljeni punih dvadeset četiri sata, a zatvorenici su, u takvim uvjetima, bili prisiljeni spavati na smjenu. Higijenski uvjeti su doveli do vrlo ozbiljnih zdravstvenih problema, što je, u nekim slučajevima, imalo za posljedicu otpadanje noktiju na prstima ruku ili nogu. Sud je ustanovio da se radi o kršenju člana 3.

Uvjeti tokom “čekanja” na izvršenje smrtne kazne

U većini zatvora u zemljama u kojima još uvijek postoji smrtna kazna, osobe koje su osuđene na smrt su vrlo često smještene odvojeno od ostalih zatvorenika (“čekanje na izvršenje smrtne kazne”) i podvrgnute su vrlo restriktivnom režimu i drugim nepovoljnim uvjetima. Ovi faktori, zajedno sa dugim vremenskim periodom koji zatvorenik može očekivati da će provesti u “čekanju na izvršenje smrtne kazne” u Sjedinjenim Američkim Državama, naveli su Sud da zaključi kako bi se radilo o kršenju člana 3. kada bi Ujedinjeno Kraljevstvo izručilo njemačkog državljanina SAD-u, gdje bi bio suočen sa optužbom za ubojstvo za koje se mogla izreći smrtna kazna (Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.)).

Sud je u brojnim predmetima utvrdio kršenje člana 3. u vezi s uvjetima “čekanja na izvršenje smrtne kazne” u Ukrajini, što je uključivalo i držanje zatvorenika u veoma malim ćelijama dvadeset četiri sata bez prirodnog svjetla, sa ograničenim pristupom vodi i sanitarijama i bez ikakve mogućnosti fizičke vježbe na otvorenom, ili drugih aktivnosti i

2�


kontakta sa ljudima (vidi, naprimjer, Poltoratskiy protiv Ukrajine (2003.) i Kuznetsov protiv Ukrajine (2003.)).

Neodgovarajuće postupanje, ili praksa, sa osobama lišenim slobode

Osoba koja je u pritvoru/zatvoru je, u potpunosti ovisna o organima vlasti, u smislu zadovoljavanja svojih osnovnih potreba. Ovakva posebno ugrožena pozicija osoba lišenih slobode postavlja obavezu vlastima da razmotre osobne karakteristike i zahtjeve svakog pritvorenika/zatvorenika, kako tokom trajanja pritvora/zatvora, tako i tokom svakog drugog perioda u kojem je pod kontrolom organa vlasti.

U pogledu inicijalnog pritvaranja, Sud je zaključio da je za teško invalidnu osobu, pritvorenu u uvjetima pogibeljne hladnoće, postojao rizik dobijanja dekubitusa jer joj je krevet bio pretvrd i teško se mogla na njega popeti, nije mogla ići na toalet ili održavati ličnu higijenu bez ogromnih poteškoća, što je predstavljalo ponižavajuće postupanje u suprotnosti sa članom 3. (Price protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.)).

Pored utvrđivanja kršenja člana 3, kada su vlasti aktivno zlostavljale pritvorenike/zatvorenike, Sud je također utvrdio da se radi o kršenju člana 3. i u slučajevima kada su pružanje medicinske njege ili okolnosti takve njege predstavljale neljudsko ili ponižavajuće postupanje (vidi, naprimjer, McGlinchey i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.) (neadekvatna medicinska pomoć koju su pružili zatvorski organi ovisniku od heroina, koji je bio u ozbiljnoj apstinencijskoj krizi); Mouisel protiv Francuske (2002.) (pritvorenik pod antikancerogenim tretmanom, bio je stalno vezan, prisiljavan na medicinski tretman i nije imao adekvatan smještaj)).

Sud je također ustanovio da se radi o kršenju člana 3. kada su pritvorenika pretresli do gola, uključujući i genitalije, u prisustvu ženske osobe (Valasinas protiv Litvanije (2001.)), kao i kada je režim u zatvoru sa maksimalnom sigurnošću zahtijevao redovan pretres zatvorenika do gola (Van der Ven protiv Nizozemske (2003.)).

Sud je također preispitao nekoliko predmeta u kojima se radilo o navodnim kršenjima člana 3. uslijed neodgovarajućeg nadzora nad uvjetima pritvora/zatvora, a s obzirom na posebne osobne prilike pritvorenika/zatvorenika. U predmetu Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.), roditelji mladića koji je izvršio samoubojstvo dok je služio zatvorsku kaznu od četiri mjeseca, uspješno su argumentirali da su njegova prava iz člana 3. prekršena, kako zbog neadekvatnog nadzora nad njegovim stanjem, tako i zbog neadektvatne psihijatrijske pomoći, uzimajući u obzir i disciplinsku kaznu koja mu je izrečena u zatvoru.

ˇ

2�


Osobe koje su lišene slobode zbog mentalnog oboljenja ili drugih psihijatrijskih problema, ponekada se žale kako je prisilan medicinski ili drugi tretman u suprotnosti sa članom 3. U predmetu Herczegfalvy protiv Austrije (1992.), Sud je našao da se mjera koja predstavlja terapeutsku nužnost ne može smatrati neljudskim ili ponižavajućim postupanjem u smislu Konvencije.

Neljudsko ili ponižavajuće postupanje van konteksta pritvora/zatvora

Uništavanje doma i imovine

Dosljedno svojoj praksi po članu 2, Sud je kod razmatranja navoda o povredi člana 3. sveo na minimum ispitivanje motiva ili namjera države čiji su postupci dovedeni u pitanje. Naprimjer, kada su vlasti namjerno i nasilno zapalile kuće podnositelja predstavki, u njihovom prisustvu i zanemarujući njihovu sigurnost kada su pokušavali spasiti svoju imovinu, nakon čega im nije pružena nikakva pomoć, Sud nije smatrao nužnim da zatraži bilo kakvo opravdanje od odgovorne vlade, smatrajući da takvo postupanje predstavlja neljudski postupak u smislu člana 3. (Selçuk i Asker protiv Turske (1998.)).

Nasilno protjerivanje

Granica “namjernog nanošenja teške fizičke i psihičke boli” je prekoračena i u predmetu Denizci i ostali protiv Kipra (2001.). U ovom predmetu, kiparska vlada je nasilno protjerala određeni broj kiparskih Turaka ne sjever otoka, pri čemu je policija zadužena za ovu operaciju nanijela ozbiljne povrede nekim od protjeranih osoba. Sud je smatrao da je operacija provedena na ovaj način predstavljala neljudsko postupanje.

Zaštita maloljetnika

Sud smatra da se obaveze države ugovornice po članu 3. protežu na zaštitu od zlostavljanja koje provode i fizička lica i vlasti. U predmetu A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.), Sud je zaključio da engleski zakon nije pružao adekvatnu zaštitu podnostitelju predstavke protiv zlostavljanja od strane očuha, što predstavlja kršenje člana 3., u predmetu Z. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.), Sud je ustanovio kršenje člana 3. jer lokalni organi vlasti nisu poduzeli adekvatne mjere zaštite u slučaju teškog, višegodišnjeg zanemarivanja i zlostavljanja djece od strane njihovih roditelja. Bitno je primijetiti da su nadležne vlasti u oba ova predmeta bile upoznate sa svim okolnostima u kojima su se nalazili podnositelji predstavki i da nisu ništa poduzele kako bi spriječile daljnje zlostavljanje.

2�


U predmetu Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), jedan maloljetni prijestupnik na ostrvu Man osuđen je na kaznu šibanjem. Sud je smatrao da je takvo institucionalno nasilje dovelo ovog prijestupnika u položaj u kojem su i njegov fizički i pshički integritet bili kompromitirani, jer se prema njemu postupalo kao sa “predmetom koji je prepušten na milost vlastima”

3. Izručivanje i protjerivanje

Pojedinci nekada u predstavkama navode da odluka države o njihovom izručenju ili protjerivanju u drugu državu, u kojoj bi mogli biti podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju, predstavlja kršenje člana 3. (vidi već spomenuti predmet Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.)). Sud je u skorijem predmetu šire protumačio svoj stav o tome da slanje neke osobe u zemlju u kojoj bi mogla biti suočena sa postupanjem zabranjenim Konvencijom, može imati za posljedicu kršenje člana 3. Naglašavajući bezuvjetnu zabranu zlostavljanja, Sud je uspostavio princip po kojem država koja želi deportirati osobu koja je osuđena zbog teškog krivičnog djela (Ahmed protiv Austrije (1996.)), ili koja predstavlja prijetnju za sigurnost države (Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.)), mora izvršiti neovisnu ocjenu situacije s kojom bi takva osoba bila suočena u zemlji u koju se vraća.

Iako se, općenito govoreći, i države potpisnice i organi Konvencije, bave primarno političkim faktorima u zemlji povratka kod ocjenjivanja da li bi konkretna deportacija mogla predstavljati kršenje člana 3., Sud je ipak u jednom predmetu zaključio da se radi o kršenju zbog nedostatka emotivne i finasijske podrške i loših zdravstvenih usluga u zemlji povratka, koji bi zadovoljili potrebe osobe oboljele od side koja je bila u terminalnoj fazi (D. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)). U drugom predmetu, kršenje je ustanovljeno zato što bi žena bila na smrt kamenovana zbog nevjerstva, da je vrate u zemlju porjekla (Jabari protiv Turske (2000.)).

4. Bliski srodnici osoba koje su nestale

Posljednjih godina, Sud je stao na stanovište da rodbina navodnih žrtava teškog kršenja ljudskih prava može podnijeti tužbu zbog zlostavljanja i u svoje vlastito ime, kao i u ime svojih rođaka. Iako bi možda bilo nemoguće ustanoviti da li su neku osobu zlostavljali organi vlasti, neizvjesnost u vezi s njihovom sudbinom može imati za posljedicu kršenje člana 3. Sud je zaključio kako se radi o kršenju člana 3. u slučajevima u kojima se radilo o jednom ili više članova uže obitelji koji su nestali pod okolnostima za koje je bila odgovorna država, a vlasti su propustile utvrditi njihovu sudbinu ili

2�


dati informacije preživjelim, na vrijeme i na adekvatan način. Sud smatra da strah i krajnja uznemirenost, izazvana neznanjem o sudbini njihovih najdražih, koji su ponekad trajali i godinama, ima jačinu neljudskog i ponižavajućeg postupanja koji su zabranjeni članom 3. (vidi, naprimjer, Kurt protiv Turske (1998.), Taş protiv Turske (2000.) i Çiçek protiv Turske (2001.)).

5. Diskriminacija kao zabranjeno postupanje

U jednom broju predmeta Sud se bavio preispitivanjem navoda da je država institucionalizirala široko rasprostranjenu praksu i politiku koje su imale negativne posljedice za jedan dio stanovništva, što predstavlja postupanje zabranjeno po članu 3. Konvencije. U predmetu Kipar protiv Turske (2001.), vlada podnositeljica predstavke dokumentirala je shemu diskriminatornog postupanja prema grčkim Kipranima koji žive u oblasti Karpas na sjeveru Kipra. Ovakvo postupanje uključivalo je i ozbiljna ograničenja osnovnih sloboda, naprimjer prava na ostavljanje u nasljedstvo nepokretne imovine nekom rođaku ukoliko on/ona također ne živi na sjeveru, prava djece grčkih Kiprana na obrazovanje na istoj razini kao i djeca turskih Kiprana zbog nepostojanje srednje škole i zabrana povratka onih koji su se obrazovali negdje drugo, kao i ograničenje prava slobode kretanja što je ugrožavalo pravo vjeroispovijesti i udruživanja. Sud je utvrdio da su “uvjeti u kojima je [populacija u pitanju] osuđena da živi ponižavajuće krše sam pojam poštivanja ljudskog digniteta njenih pripadnika” i zaključio je da priroda i trajanje ovakve diskriminirajuće prakse ima dovoljan stepen okrutnosti da se može smatrati za ponižavajuće postupanje zabranjeno članom 3. Konvencije.

6. Proceduralni aspekti zabrane zlostavljanja

Sud ima isti pristup u ocjenjivanju proceduralnih aspekata pritužbi na kršenje člana 3., kao i u vezi sa članom 2. Naročito, ako Sud nije u stanju odrediti da li se navodno zlostavljanje doista i dogodilo (suštinsko kršenje), on će ipak izvršiti neovisnu procjenu adekvatnosti vladinog reagiranja na te navode (proceduralno kršenje). Naprimjer, u predmetima u kojima neke osobe navode da su bile zlostavljane u zatvoru ili pritvoru, Sud ne mora biti u stanju da se odredi u pogledu činjenica, ali ipak može ustanoviti da je došlo do kršenja člana 3., ako zvanična istraga u vezi s tim navodima nije zadovoljila potrebne standarde efikasnosti (Assenov i ostali protiv Bugarske (1998.) i Labita protiv Italije (2000.)).

�0

Poglavlje IV. Ropstvo i prinudni rad:Član 4.

1. Niko neće biti držan u ropstvu ili položaju ropske ovisnosti.

2. Niko neće biti primoravan da obavlja prinudni ili obavezni rad.

3. Za potrebe ovog člana izraz “prinudni ili obavezni rad” ne uključuje:

a) bilo koji rad koji se normalno zahtijeva od osobe koja se nalazi u zatvoru u skladu sa odredbama člana 5. ove konvencije, ili za vrijeme uvjetnog otpusta;b) bilo koju službu vojne prirode ili, u slučaju odbijanja služenja vojne obaveze u zemljama gdje se to dozvoljava, bilo koju drugu službu umjesto obaveznog služenja vojne obaveze; c) bilo koju službu koja se zahtijeva u slučaju izvanredne situacije ili katastrofe koja ugrožava život ili blagostanje zajednice; d) bilo koji rad ili službu koji su dio uobičajenih građanskih obaveza.

Član 4. Konvencije bavi se pitanjem ropstva i ropske ovisnosti odvojeno od prinudnog ili obaveznog rada. Dva prva termina obuhvaćaju dalekosežne oblike kontrole nad nekom osobom i okarakterizirani su represivnim uvjetima koje ta osoba ne može promijeniti i od kojih ne može pobjeći. Druga dva termina fokusiraju se na nedobrovoljnoj prirodi određenog rada ili službe, koji su privremenog karaktera ili su dodati drugim obavezama ili društvenim okolnostima.

Član 4(1): Ropstvo i položaj ropske ovisnosti

Institucije Konvencije su razmotrile nekoliko predmeta u kojima su se žalbe odnosile na kršenje zabrane ropstva ili položaja ropske zavisnosti po članu 4.(1). Većina takvih žalbi dolazila je od strane zatvorenika i bila je podjednako neuspješna.

U predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (1982.), počinitelj krivičnog djela u povratu, koji je stavljen na raspolaganje upravnim organima vlasti, žalio se da je podvrgavanje takvom nadzoru predstavljalo položaj ropske ovisnosti zabranjen po članu 4.(1). Sud se nije složio sa takvom tvrdnjom, primjetivši da su restriktivne mjere bile ograničenog trajanja i podložne sudskoj superviziji. Sud je, nadalje, primijetio da takva mjera nije imala

�1


utjecaja na pravni status podnositelja u mjeri koja je potrebna da se zadovolje kriteriji ropstva ili položaja ropske ovisnosti.

U predmetu W, X, Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Predstavka br. 3435-3438/67), četiri mladića, u dobi od petnaest i šesnaest godina, prijavili su se u mornaricu da služe u periodu od devet godina. Sva četverica su kasnije zatražili otpust iz službe koji im je odbijen. U svojoj predstavci koju su uputili Komisiji, oni su tvrdili da s obzirom na njihove godine u vrijeme kada su dali prvobitni sporazumni pristanak, provođenje takvog sporazuma predstavlja položaj ropstva zabranjen članom 4.(1). Proglašavajući predstavku neprihvatljivom, Komisija je prvo istakla da se vojna služba može smatrati izuzetkom od zabrane prisilnog rada po članu 4.(2), ali da se ne može smatrati položajem ropske ovisnosti iz člana 4.(1). Komisija je nadalje utvrdila da domaći zakon zahtijeva da država pribavi pristanak roditelja u slučaju maloljetnih osoba koje se žele prijaviti, pa kako je takav pristanak dobijen u sva četiri slučaja, ova četiri mladića su bila obavezna odslužiti period za koji su se prijavili. Komisija je posebno naglasila da takav pristanak lišava rad ili službu prisilnog ili obaveznog svojstva.

Član 4.(2): Prisilni ili obavezni rad

Institucije Konvencije su razmotrile više predmeta u kojima se postavlja pitanje po članu 4.(2), kojim se zabranjuje prinudni ili obavezni rad i članu 4.(3), koji navodi četiri izuzetka od ove opće zabrane. Umjesto da dođe do neovisne defincije izraza “prinudni ili obavezni rad”, Sud je primijenio defincije iz relevantnih konvencija Međunarodne organizacije rada. Naprimjer, u predmetu Van der Mussele protiv Belgije (1983.), mladi belgijski advokat se žalio da obaveza zastupanja okrivljenih koji nisu imali sredstava da plate advokata, pri čemu nije bio plaćen za svoje usluge, niti je primao ikakvu naknadu za nastale troškove, predstavlja kršenje člana 4.(2). Sud je počeo svoje preispitivanje citatom iz člana 2. Konvencije br. 29 MOR-a, kojim se definira “obavezni rad” kao “svaki rad ili služba koji se od osobe zahtijeva pod prijetnjom kazne i za koji se ta osoba nije dobrovoljno ponudila”. Zaključivši da se ne radi o kršenju člana 4.(2), Sud je ukazao na nekoliko faktora, uključujući i sljedeće: da ovakav rad nije van opsega uobičajenih obaveza advokata, da je pružanje takvih usluga doprinosilo stručnom razvitku i da opseg poslova nije bio pretjeran. Sud je, također, istakao da je belgijski sistem postavljanja advokata za siromašne osobe istovremeno i jedan od načina kojim se garantira pravo na advokata po članu 6.(3) c) Konvencije i da predstavlja “normalnu građansku obavezu” po članu 4.(3) d).

�2


Od kraja 2003. Sud je samo u jednom predmetu zaključio da se radi o kršenju zabrane prinudnog ili obaveznog rada i to u vezi sa zabranom diskriminacije, kada su vlasti zahtijevale da sve muške osobe moraju raditi u vatrogasnoj četi ili platiti novčanu kaznu (Karlheinz Schmidt protiv Njemačke (1994.)).

Komisija je proglasila određeni broj predstavki neprihvatljivim. U njima su pripadnici različitih profesija tvrdili kako je nametanje obaveze da pripadnici određene struke moraju pružati usluge određene vrste ili na određenom mjestu, kršenje člana 4.(2) Konvencije. Kao što je i za očekivati, većinu ovih predstavki podnijeli su pripadnici pravne struke. U predmetu Iversen (predstavka br. 1468/62), međutim, norveški stomatolog je tvrdio da to što je bio prisiljen da svoje usluge pruža u udaljenom kraju zemlje, nakon niza neuspjelih pokušaja da se nađe stomatolog koji je bio voljan da radi tamo, predstavlja kršenje člana 4.(2). Neki članovi Komisije bili su mišljenja da ovakva prisilna služba može biti opravdana na osnovu člana 4.(3) c), koji navodi slučajeve “izvanredne situacije ili katastrofe koja ugrožava život ili blagostanje zajednice”. Drugi su smatrali da su ograničeni vremenski period, odgovarajuća naknada kao i sama priroda usluga koje se pružaju, u skladu sa profesijom podnositelja predstavke. Komisija je neprihvatljivim proglasila i nekoliko predmeta koji su pokretali pitanje u vezi sa članom 4.(3) b), kojim se iz definicije “prinudnog ili obaveznog rada” isključuje prigovor savjesti u vezi sa služenjem obaveznog vojnog roka u zemljama koje priznaju prigovor savjesti. Ova odredba ne obavezuje visoke strane ugovornice na priznavanje prigovora savjesti ili na izuzeće takvih osoba od alternativne službe u periodu otprilike jednakom onom koje služe vojni regruti.

��

Poglavlje V. - Sloboda i sigurnosti ličnosti:Član 5. i članovi 1. i 2. Protokola br. 4Konvencija – član 5.

(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se oosoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;d) lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;e) zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

(2) Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

(3) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava (1) c) ovog člana mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

(4) Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanje slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

(5) Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.

��


Protokol br. 4 - član 1.

Niko se ne može lišiti slobode samo zato što nije u stanju da ispuni ugovornu obavezu.

Protokol br. 4 – član 2.

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta..

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.

Član 5.(1) Konvencije garantira svakome pravo na slobodu ličnosti, izuzev u šest slučajeva navedenih u preostalom dijelu ove odredbe koji daju iscrpnu listu izuzetaka od općeg pravila. Drugim riječima, visoka ugovorna strana nema diskreciono pravo stvarati dodatne kategorije kojima se opravdava lišenje slobode ili zatvaranje osoba, nego mora postupati u okviru ograničenja koja su postavljena Konvencijom. Nadalje, Sud tumači čak i izuzetke vrlo usko, smatrajući da je jedino takav pristup dosljedan ciljevima ove odredbe.

Član 5. je u cijelosti posvećen zaštiti fizičke slobode, a naročito garantiranju slobode proizvoljnog hapšenja ili pritvora. Ovim članom se ne pruža zaštita u slučaju manje ozbiljnih ograničenja slobode ličnosti, poput primjene saobraćajnih propisa, zahtjeva za prijavu stranaca ili građana, primjene mjera poput policijskog sata ili druge vrste kontrola kojima se sloboda kretanja pojedinca ne ograničava ozbiljnije. U slučaju kada je roditelj, koji je bio određen za staratelja dvanaestogodišnjeg djeteta, smjestio to dijete u psihijatrijsku bolnicu, Sud je također zaključio da se član 5. ne može primijeniti (Nielsen protiv Danske (1988.)). U jednom drugom predmetu u kojem su nadležne vlasti smjestile staricu koja je patila od senilne demencije u starački dom, Sud je također smatrao da se član 5. ne može primijeniti (H. M.protiv Švajcarske (2002.)).

U nekoliko predmeta pojedinci su se žalili na vrstu institucije u koju su bili prisilno smješteni. Sud je ustanovio da se ne radi o kršenju člana 5. kada je država smjestila osuđenog kriminalca u obični zatvor, a ne u zatvor

��


koji je imao posebene medicinske kapacitete, kao što je naložio domaći sud, navodeći kako je primarna svrha lišenja slobode bila kažnjavanje, a ne liječenje (Bizzottoprotiv Grčke (1996.)). Međutim, u predmetu Aerts protiv Belgije (1998.), Sud je utvrdio kršenje člana 5.(1) kada su podnositelja predstavke držali sedam mjeseci, koliko je ukupno trajalo njegovo lišenje slobode, u psihijatrijskom krilu običnog zatvora, a ne u centru za socijalnu zaštitu, kako je odredila nadležna komisija za mentalno zdravlje.

1. Zakonitost po članu 5.

Kao što je već spomenuto u tekstu gore, član 5. ne dozvoljava vlastima da nekoga drže u zatvoru/pritvoru iz bilo kojeg drugog razloga sem onih koji su navedeni u tom članu (bez obzira da li postoji takva odredba u domaćem zakonu). Međutim, ako u domaćem zakonu nema pravnog osnova za lišenje slobode, Sud će utvrditi kršenje člana 5. (vidi na primjer, Laumont protiv Francuske (2001.), Baranowski protiv Poljske (2000.), Quinn protiv Francuske (1995.), Labita protiv Italije (2000.) i K.-F.protiv Njemačke (1997.) (podnositelji su držani u pritvoru nakon što je istekao nalog o pritvoru i više nije bilo osnova kojima bi se opravdao njihov daljnji pritvor), i Tsirlis i Kouloumpas protiv Grčke (1997.) (dva svećenika, pripadnici Jehovinih svjedoka, lišeni slobode jer su odbili da služe vojsku, iako su Jehovini svjedoci po domaćem zakonu priznati kao “poznata religija”, a svećenici poznatih religija su oslobođeni služenja vojnog roka)). U dva druga predmeta Sud je ustanovio da se radi o kršenju člana 5. jer su vlasti sarađivale u zatvaranju navodnih pripadnika jedne sekte, u zatvor visoke sigurnosti predviđen za preodgajanje (Riera Blumei ostali protiv Španije (1999.)), kao i kada je član parlamenta zatvoren zbog zloupotrebe javnih sredstava zato što je, dok je bio član vlade, učestvovao u odlukama koje su se odnosile na pružanje pomoći nekim zemljama u razvoju, ali nisu izvedeni nikakvi dokazi da je takvo učešće u odlučivanju bilo protuzakonito ili da je on imao ikakvu finansijsku korist od toga (Lukanov protiv Bugarske (1997.)).

Glavna karakteristika koncepta “zakonitosti” po članu 5. je zaštita od neutemeljenog ili proizvoljnog lišenja slobode (N.C. protiv Italije (2002.) i Winterwerp protiv Nizozemske (1979.)). Sud ovaj pojam tumači autonomno, uzimajući domaće zakone samo kao polazište, a zatim preispituje te zakone i/ili njihovu primjenu u svjetlu širih kriterija “zakonitosti”, u skladu sa sudskom praksom po Konvenciji (vidi poglavlja VII i VIII ). U razradi ovog principa u kontekstu člana 5., Sud je stao na stanovište da se radi o kršenju ako domaći zakon i praksa dozvoljavaju pravnu pretpostavku da će osoba optužena za teško krivično djelo pobjeći ukoliko ne bude lišena slobode, kada je zakonom propisan obavezan pritvor u slučajevima kada je neka

��


osoba već bila osuđivana zbog nekog krivičnog djela (Caballero protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)), ili kada se sudske vlasti koje odlučuju o neophodnosti pritvora samo formalno pozovu na razloge o određivanju pritvora, kao što su naprimjer “dokazi”, bez ikakve daljnje argumentacije.

Sud je u svojoj praksi postavio princip da se pitanje da li je prilikom lišenja slobode neke osobe došlo do kršenja člana 5. odlučuje u svakom slučaju pojedinačno, uzimajući u razmatranje sve specifične okolnosti pojedinog slučaja. Tako je, naprimjer, u predmetu Engel i ostali protiv Nizozemske (1976.), Sud ustanovio kako odluka kojom se vojnicima zabranjuje napuštanje kasarne nije bila u suprotnosti sa članom 5., jer nije izlazila van “potreba uobičajene vojne službe”, dok bi ista vrsta ograničenja bila neprihvatljiva ako bi se radilo o civilima. Naprimjer, u predmetu Lavents protiv Latvije (2002.), Sud je utvrdio da “kućni pritvor” predstavlja lišenje slobode u smislu člana 5. U predmetu Guzzardi protiv Italije (1980.), Sud je zaključio da se prisilni boravak osobe na malom otoku i ograničavanje vrste i broja kontakata može smatrati za lišenje slobode.

Obično, da bi neko lišenje slobode bilo zakonito, Sud zahtijeva postojanje sudskog naloga ili naloga tužitelja na kraći period koji je moguće preispitati; i, u cilju sprečavanja mogućnosti proizvoljnog hapšenja, svako lišenje slobode mora biti podvrgnuto nezavisnoj sudskoj kontroli, kao što je potrebno osigurati i odgovornost vlasti za sve mjere koje poduzimaju. U predmetu Denizci i ostali protiv Kipra (2001.), podnositelje je uhapsila i držala u pritvoru kiparska policija, a potom ih je protjerala na sjeverni Kipar. Tokom ove operacije, nisu im navedeni nikakvi razlozi, niti im je predočena sudska odluka ili nalog u kojem bi bili naznačeni razlozi za njihovo pritvaranje. Sud je zaključio da se nezakonitost inicijalnog hapšenja protegla na cijeli period pritvora.

2. Lišenje slobode u krivičnom kontekstu

Član 5.(1) propisuje da država može legitimno lišiti slobode neku osobu na osnovu krivičnog ili građanskog prava. Lišenje slobode po članu 5.(1)(a) i 5.(1) c) potpada pod okrilje krivičnog prava.

Lišenje slobode nakon krivične osude: član 5.(1) a)

Član 5.(1) a) predviđa da država članica može lišiti slobode osobu nakon presude nadležnog suda. Cilj člana 5. je zaštititi pojedinca od proizvoljnog lišenja slobode, ali njime se ne zabranjuje lišenje slobode kao takvo. Iz ovoga slijedi da osoba koja je osuđena u prvostepenom postupku, može ostati u pritvoru tokom žalbenog postupka. Međutim, Sud je zaključio da

��


produženi pritvor nije opravdan ukoliko zatvorski organi donesu odluku o produžetku pritvora zbog navodnog izvršenja krivičnog djela (Van Droogenbroeck protiv Belgije (1982.)).

Prtivor: član 5.(1) c)

Glavni operativni standard u vezi sa članom 5.(1) c) je opravdanost. Sud je zauzeo stanovište da država ne mora utvrditi krivicu da bi lišenje slobode zadovoljilo standard “osnovane sumnje” iz člana 5.(1) c). Zapravo, ova odredba i ne sadrži pretpostavku da je policija već prikupila dovoljno dokaza za podizanje optužnice, bilo u trenutku samog hapšenja ili tokom pritvora u početnoj fazi istrage (Ergadöz protiv Turske (1997.)). Međutim, u ranoj fazi istrage, država je ta koja mora osigurati da se hapšenje i pritvor zasnivaju na nekim osnovnim činjenicama ili informacijama, koje daju razlog za sumnju da je izvršeno krivično djelo i da je osoba lišena slobode u dovoljnoj mjeri umiješana u izvršenje tog djela.

Općenito govoreći, okvalificirati neku osobu kao teroristu nije dovoljno da bi se zadovoljili kriteriji po članu 5.(1) c) (Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.)). Naprotiv, ukoliko je neka osoba lišena slobode zato što može dovesti policijsku istragu do činjenica i okolnosti na kojima se zasniva konkretna sumnja, pritvor po ovoj odredbi može biti opravdan (Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.)). U prvom predmetu koji je ikada razmatrao, Lawless protiv Irske (1961.), Sud je stao na stanovište da država nije mogla pritvoriti osobu osumnjičenu za terorizam a da ga ne izvede pred sud ili bez namjere da mu sudi.

Po članu 5.(1), razlozi za pritvor moraju biti i zakoniti i konkretni u smislu Konvencije. Na primjer, član 5. ne dopušta pritvor neke osobe u svrhu opće društvene kontrole ili na temelju nejasne sumnje da bi osoba lišena slobode mogla biti upletena u neke krivične aktivnosti (Jecius protiv Litvanije (2000.) (domaći zakon je dozvoljavao pritvor u “preventivne” svrhe, ako se radilo o “banditizmu, kriminalnoj povezanosti ili terorizmu nad nekom osobom”)). Isto tako nije dozvoljen ni pritvor na temelju razloga koji nisu specificirani u bilo kakvoj odluci nadležnih organa vlasti (Trzaska protiv Poljske (2000.)).

Sud je sasvim jasno postavio pricipe pravne sigurnosti i zaštite pojedinaca od proizvoljnog lišenja slobode kojima se zahtijeva da za svako lišenje slobode mora postojati ne samo konkretan osnov u zakonu, nego i jasna pravila u odnosu na pritvorenikovu situaciju. Prema stalnoj praksi Suda, da bi se pritvor smatrao prihvatljivim po članu 5.(1)c) mora postojati osnovana sumnja, ali to nije dovoljno i za produžetak tog pritvora nakon

ˇ

��


isteka određenog vremenskog perioda (Stögmüller protiv Austrije (1969.)). Svako lišenje slobode na neograničeno vrijeme bez sudskog odobrenja, u suprotnosti je sa ovim principima (Baranowski protiv Poljske (2000.) (pritvor koji se zasnivao na praksi “stavljanja pritvorenika na raspolaganje sudu”), Kawka protiv Poljske (2001.) (pritvor koji se temeljio isključivo na činjenici da je podignuta optužnica pred nadležnim sudom) i Grauslys protiv Litvanije (2000.) (pritvor zasnovan na činjenici da je predmet prebačen na sud ili da je podnositelj predstavke imao pristup sudskom spisu)).

Svako lišenje slobode po članu 5.(1)c) podliježe sudskoj kontroli, po članu 5.(3) od samog početka, a po članu 5.(4) tokom cijelog perioda pritvora. U pogledu ovoga drugog, bitno je imati na umu da se član 5.(3) primjenjuje samo u slučajevima lišenja slobode po članu 5(1)c), dok se član 5.(4) primjenjuje na bilo koje lišenje slobode, uključujući i ona u kontekstu građanskog prava.

3. Lišenje slobode u kontekstu građanskog prava

Stavovi (b), (d), (e) i (f) člana 5.(1) daju kompletnu listu uvjeta pod kojima neka osoba može biti lišena slobode u kontekstu građanskog prava.

Lišenje slobode u cilju ispunjavanja obaveza predviđenih zakonom: član 5.(1)b)

Član 5.(1)(b) dopušta lišenje slobode kako bi se osiguralo da neka osoba ispuni “bilo kakvu obavezu propisanu zakonom”, naprimjer, plaćanje komunalnih taksi (Perks i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.)). Sud je zauzeo stav da svaka takva obaveza mora biti specificirana i konkretna, a ne samo opća obaveza poštivanja zakona (Engel i ostali protiv Nizozemske (1976.) i Lawless protiv Irske (1961.)), ili “promjene nečijeg ponašanja” (Ciulla protiv Italije (1989.)). Čak i u slučaju da je osoba lišena slobode u jednu od svrha dopuštenih članom 5.(1)b), način na koji organi vlasti provode svoje ovlasti u odnosu na tu osobu mogu imati za posljedicu da će Sud naći kršenje ukoliko korištene metode nisu bile srazmjerne obavezi o kojoj se radi (Raninen protiv Finske (1997.) (hapšenje, pritvor i stavljanje lisica vojnom regrutu koji se protivio služenju vojnog roka i civilnoj službi kao zamjeni), ili kada vlasti nisu razmotrile drugi, manje restriktivan način rješavanja određenog problema od pritvora (Witold Litwa protiv Poljske (2000.) (skoro slijepa osoba pritvorena u centru za otrježnjavanje šest i pol sati nakon što je navodno remetila javni red u alkoholiziranom stanju, iako se domaćim zakonima predviđaju i manje rigorozne mjere u takvim situacijama)).

�0


Bitno je primijetiti da je članom 1. Protokola br. 4 zabranjeno “lišenje slobode samo na temelju nemogućnosti ispunjavanja neke ugovorne obaveze”. U vezi sa ovom odredbom još nije bilo predmeta.

Lišenje slobode maloljetnih osoba: član 5.(1)d)

Član 5.(1)d) dopušta visokoj ugovornoj strani lišenje slobode maloljetne osobe u cilju odgojnog nadzora ili kako bi se ta osoba izvela pred pred nadležne organe. Pred Sudom je bio relativno mali broj ovakvih predmeta po Konvenciji. Međutim, u oba vodeća predmeta (Bouamar protiv Belgije (1988.) i D.G. protiv Irske (2002.)), Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da su države u pitanju prekršile član 5.(1)d), time što su lišenje slobode maloljetnika pravdale “odgojnim nadzorom”, a zapravo se radilo o smještaju u zatvor ili drugu instituciju, gdje takav nadzor nije bio moguć i nije bio proveden.

Lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, lutalica, i sl.: član 5.(1)e)

Član 5.(1)e) dopušta lišenje slobode u cilju zdravstvene i socijalne kontrole u jednom određenom broju nepovezanih situacija u kojima se može naći neka osoba. U većini predmeta po ovom članu osporavala se obavezna mjera čuvanja i liječenja na psihijatrijskoj klinici. U predmetu Winterwerp protiv Nizozemske (1979.), Sud je postavio tri kriterija na temelju kojih se ocjenjuje pojam “mentalnog oboljenja” u svrhu člana 5.(1)e). Kao prvo, država je dužna primijeniti objektivne medicinske standarde u odlučivanju da li se neka osoba može smatrati mentalno oboljelom; drugo, priroda takvog stanja mora biti dovoljno ozbiljna da bi se moglo opravdati lišenje slobode i, treće, država može zatvoriti takvu osobu samo dok stanje mentalnog poremećaja traje. Ovaj posljednji kriterij implicira pravo na periodično ispitivanje pritvaranja na temelju “mentalnog oboljenja”: takvo zatvaranje ne može biti na neodređen period. Sud je također zaključio da član 5.(1)e) ne zahtijeva da država pruži bilo kakav poseban tretman kako bi osigurala da osoba koja je lišena slobode kao mentalno oboljela ne bude zatvorena duže nego što je apsolutno neophodno (Winterwerp protiv Nizozemske (1979.) i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.)). Međutim, ono što Sud zahtijeva od države je da ispoštuje domaće odluke u vezi sa vrstom institucije u kojoj se takva osoba drži (vidi gore spomenuti predmet Aerts protiv Belgije (1998.)).

Država ne smije bespotrebno odgađati otpust osobe iz psihijatrijske ustanove, kada se utvrdi da ta osoba nije više mentalno bolesna, zato što se čeka da se oslobodi mjesto u instituciji za osobe sa posebnim potrebama. Ukoliko vlast na taj način uvjetuje otpust, onda je dužna i osigurati takve

�1


uvjete (Johnson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)).

Sud je preispitivao brojne predmete u kojima se tvrdilo da se radi o kršenjima i člana 5.(1)e) i jedne ili više proceduralnih odredbi iz člana 5. U predmetu Van der Leer protiv Nizozemske (1990.), Sud je zaključio da je holandska vlada prekršila član 5.(1), (2) i (4) time što je odobrila mjeru čuvanja u psihijatrijskoj bolnici a da nije obavijestila tu osobu o takvoj odluci ili je saslušala po tom pitanju. U predmetu Wassink protiv Nizozemske (1990.), Sud je zauzeo stav da je postupak, kojim se može narediti čuvanje u psihijatrijskoj ustanovi na temelju telefonskog intervjua, u skladu sa zahtjevima iz člana 5., ali da je odsustvo registrara na raspravi koja je uslijedila bilo u suprotnosti sa domaćim zakonom, čime je prekršena odredba o “zakonitosti”. U predmetu Varbanov protiv Bugarske (2000.), Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 5.(1)e) jer je podnositelj predstavke zatvoren zato što je bio mentalno bolesna osoba, na osnovu naloga javnog tžioca, bez pozivanja na ekspertnu procjenu mentalnog stanja te osobe. Također, Sud je utvrdio i kršenja člana 5(4) zbog nedostatka bilo kakvog postupka putem kojeg bi podnositelj predstavke mogao osporiti ovakvo lišenje slobode.

Lišenje slobode u vezi sa imigracijom: član 5.(1)f)

Član 5.(1)f) dopušta pritvor u vezi sa imigracijom, azilom i izručenjem. Bitno je na početku naglasiti da Evropska konvencija o ljudskim pravima ne garantira pravo na politički azil. Međutim, kriterij “zakonitosti” iz člana 5.(1) općenito znači da visoke strane ugovornice ne smiju proizvoljno vršiti svoju suverenu vlast u bilo kojoj od oblasti na koje se ova odredba odnosi. U predmetu Bozano protiv Francuske (1986.), Sud je utvrdio kršenje člana 5.(1) zato što su francuske vlasti držale osobu u pritvoru navodno u svrhu deportacije, a zapravo se radilo o izbjegavanju ograničenja u vezi sa ekstradicijom te osobe. U predmetu Amuur protiv Francuske (1996.), Sud je ustanovio kršenje iste opće odredbe kada je nekoliko azilanata zadržano u zoni za međunarodne letove na francuskom aerodromu skoro tri sedmice, bez ikakve mogućnosti da na bilo koji način ospore ovo lišenje slobode.

U predmetu Conka protiv Belgije (2002.), Sud je utvrdio da se radi o kršenju ne samo ove odredbe nego i člana 4. Protokola br. 4 (kojim se zabranjuje masovno protjerivanje stranaca), kada su belgijske vlasti uhapsile podnositelje predstavki s namjerom da ih protjeraju, nakon što su pozvani da popune zahtjeve za azil. Sud je smatrao da se ovo kršenje Konvencije zasniva velikim dijelom na nepropisnim radnjama koje su poduzele vlasti (pogrešno predstavljanje svrhe poziva i opstrukcija primjene proceduralnih prava). U predmetu Dougoz protiv Grčke (2001.),

ˇ

�2


Sud je utvrdio kršenje u slučaju kada je javni tužitelj naredio pritvor osobe u cilju deportacije, nakon što je organ nadležan za takvu vrstu naloga utvrdio kako pritvor nije neophodan.

Pritvor dopušten članom 5.(1)f) nije vremenski ograničen, iako proceduralna zaštita koju daje član 5.(4) mora biti djelotvorna i dostupna (vidi, naprimjer, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) (Sikh, separatist, pritvoren šest godina dok je čekao na deportaciju u Indiju iz razloga nacionalne sigurnosti)).

Posebni slučajevi lišenja slobode: nestanci

Evropski sud za ljudska prava je razmatrao brojne predmete u kojima su se žalbe odnosile na kršenje člana 5. u vezi sa nestankom osoba koje su posljedni put viđene u pritvoru ili pod kontrolom zvaničnih organa vlasti, uključujući vojne vlasti i snage sigurnosti. Kada postoje vjerodostojni dokazi kako je neka osoba doista nestala u takvim okolnostima, Sud obično odbacuje sve argumente države kako ne posjeduje nikakvu dokumentaciju da je ta osoba ikada bila u pritvoru ili pod njenom kontrolom. Naprimjer, u predmetu Kurt protiv Turske (1998.) Sud je razmatrao predstavku u kojoj se podnositelj žali kako vlasti nisu pružile nikakvu informaciju o tome gdje se nalazi, odnosno šta se dogodilo sa sinom podnositelja predstavke, koji je posljednji put bio viđen okružen pripadnicima snaga sigurnosti. Ustanovivši da se radi o kršenju člana 5., Sud je naglasio kako je svrha garancije koju pruža ovaj član, a posebno standard promptnosti i sudske kontrole koju garantira član 5.(3) i 5.(4), svesti na minimum rizik od proizvoljnosti, tako što će lišenje slobode podlijegati strogoj sudskoj kontroli i što će se osigurati odgovornost vlasti za takvo lišenje slobode. Sud je također istakao kako promptna sudska intervencija predstavlja važno sredstvo u otkrivanju i sprečavanju teškog zlostavljanja ili mjera kojima se ugrožava život. U ovom predmetu, vlasti nisu imale nikakvu dokumentaciju u vezi sa inicijalnim lišenjem slobode osobe u pitanju, niti o njegovoj daljnjoj sudbini. Sud je utvrdio da takav propust dokumentiranja, koji se odnosi na podatke u vezi sa datumom, vremenom i mjestom pritvora, kao i na ime pritvorenika i razloga za pritvaranje, uključujući i ime osobe koja je provela taj postupak, nije u skladu sa svrhom člana 5.

Sud je primijenio gore spomenute principe na cijeli niz predmeta u vezi sa nestankom osoba koje su bile pritvorene ili pod kontrolom vlasti. U predmetu Kurt, kao i u drugim sličnim predmetima, Sud je razmatrao ozbiljnost s kojom su organi vlasti provodili istragu u vezi sa nestankom. Treba istaći da se, u ovom kontekstu, na istragu i odgovornost vlasti primjenjuju isti principi po članu 5. kao i po članovima 2. i 3,

��


uključujući da se ne mogu primjenjivati bilo kakve odredbe o zastari obaveze provođenja efikasne istrage u slučajevima navodnog nestanka. Na primjer, u predmetu Kipar protiv Turske (2001.), Sud je utvrdio da se radi o kontinuiranom kršenju člana 5. kada turske vlasti nisu poduzele istragu u vezi sa sudbinom Kiprana grčkog porijekla, za koje je postajala osnovana tvrdnja da su ih u vrijeme nestanka, prije više desetljeća, zatvorile turske vlasti.

4. Proceduralna zaštita garantirana članom 5.

Sa izuzetkom člana 5.(3), koji predviđa posebnu zaštitu samo za osobe koje su lišene slobode u skladu sa članom 5.(1)c), proceduralna zaštita koju garantira član 5. primjenjuje se u kontekstu lišenja slobode u slučajevima koji su bilo krivične, bilo građanske prirode. Zaštita od proizvoljnog lišenja slobode je princip koji je osnova za ovu proceduralnu zaštitu. U tom pogledu, razlika između domaćeg zakona i prakse može biti jedini faktor koji može dovesti do toga da Sud zaključi kako se radi o kršenju člana 5. Međutim, u nekim slučajevima, Sud je ustanovio da je bilo manjih propusta u procedurama koje se odnose na pritvor u građanskom kontekstu, ali da ti propusti ipak nisu bili dovoljni da se ustanovi kršenje člana 5. (Winterwerp protiv Nizozemske (1979.), Rutten protiv Nizozemske (2001.) i Douiyeb protiv Nizozemske (1999.)).

Pravo na informaciju o optužbama: član 5.(2)

Član 5.(2), kojim se propisuje pravo neke osobe da bude odmah obaviještena, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i bilo kakvim optužbama protiv njega/nje, ne zahtijeva da takva informacija bude jednako detaljna kao i ona koju predviđa član 6.(3) u vezi sa krivičnom optužbom. Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 5.(2) samo u jednom predmetu, Van der Leer protiv Nizozemske (1990.). U ovom predmetu, holandske vlasti ne samo da nisu navele razloge zbog kojih je podnositeljici predstavke određeno čuvanje u psihijatrijskoj bolnici, nego su propustile i obavijestiti je da je zapravo lišena slobode . Međutim, ukoliko je sasvim jasno da je osoba koja je lišena slobode svjesna razloga zbog kojih je došlo do lišenja, Sud neće utvrditi kršenje člana 5.(2) (Conka protiv Belgije (2002.) (vlasti su pozvale osobe u pitanju da popune dokumente koji su bili potrebni za zahtjev za azil i nakon toga ih deportirale) i Dikme protiv Turske (2000.) (podnositelj predstavke je, tokom prvog ispitivanja od strane policije zadužene za sigurnost, sam primijetio da postoje određene optužbe protiv njega)).

ˇ

��


Proceduralna zaštita u vezi sa pritvorom do suđenja: član 5.(3)

Odredba člana 5.(3) kojom se zahtijeva da osoba koja je lišena slobode u skladu sa članom 5.(1)c) mora odmah biti izvedena pred sudiju ili drugi sudski organ, obuhvaća podjednako proceduralnu, kao i materijalnu zaštitu takvih osoba. Sud je utvrdio da poštivanje člana 5.(3) zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom i donese konačnu odluku pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Kako bi se zadovoljio ovaj uvjet, sud pred koji se mora izvesti osoba u pitanju, mora tu osobu saslušati. Sud mora svoju odluku donijeti neovisno i u skladu sa postupkom i normama koje su propisane zakonom (Schiesser protiv Švajcarske (1979.)).

Sudska vlast koja odlučuje o inicijalnom periodu pritvora mora imati i ovlasti da naredi puštanje na slobodu, ukoliko odluči da daljnji pritvor nije neophodan (Aquilina protiv Malte (1999.) i Sabeur Ben Ali protiv Malte (2000.)). Sud mora imati i ovlasti da poduzme incijativu za razmatranje mogućnosti jemstva umjesto pritvora (Aquilina). U ovom kontekstu vrijedi spomenuti da odluka o jemstvu, ipso facto, predstavlja odluku da osoba koja je u pitanju ne predstavlja nikakav rizik po društvo ili propisno vođenje postupka. Iz ovoga slijedi da se pritvaranje neke osobe, dok se ne finaliziraju svi detalji oko njenog jemstva, može smatrati kršenjem člana 5.(3), kao što je bio slučaj u predmetu Iwańczuk protiv Poljske (2001.).

Što se tiče neovisnosti i nepristrasnosti sudije ili drugog lica određenog zakonom, Sud smatra da ukoliko to zvanično lice istovremeno vrši funkciju i tužitelja i istražitelja, uvjeti ove odredbe nisu zadovoljeni (Skoogström protiv Švedske (1984.) i Huber protiv Švajcarske(1990.)). Isto tako, nije prihvatljivo ni da odluku o pritvoru donosi tužitelj (Niedbala protiv Poljske (2000.)), ili istražitelj čije odluke podliježu kontroli istražnih organa (Assenov protiv Bugarske (1998.) i Nikolova protiv Bugarske (1999.)). U kontekstu lišenja slobode u vojsci, član 5.(3) ne dopušta da zapovjednik donese takvu odluku, kada taj zapovjednik učestvuje u donošenju presude u postupku pred vojnim sudom (Hood protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.) i Stephen Jordan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)).

Izraz “odmah” u smislu člana 5.(3) predstavlja daleko stroži standard od izraza “brzo” u članu 5.(4). Iako sudska praksa ovog Suda ne propisuje čvrst minimalni standard, jasno je da pritvor u izolaciji u periodima od dvanaest do četrnaest dana, bez izvođenja pritvorene osobe pred nadležno sudsko tijelo, predstavlja kršenje člana 5.(3) (Aksoy protiv Turske (1996.) i Sakik i ostali protiv Turske (1997.)). Sud nije prihvatio argumente

��


države kako slični periodi izolacije tokom pritvora mogu biti opravdani postojanjem izvanrednog stanja u regiji ili sličnim slučajevima do kojih može doći u istoj oblasti (vidi, naprimjer, Demir i ostali protiv Turske (1998.) i Dikme protiv Turske (2000.)). Slično tome, Sud je u predmetima Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.) i O’Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) našao da je period od četiri dana i šest sati, odnosno šest dana i trinaest sati, isuviše dug period prema ovom kriteriju, uprkos posebnih poteškoća u istrazi u vezi sa terorističkim djelima.

Sud je, kao početni osnov pritvora, prihvatio faktore kao što su kao početni osnov pritvora vjerovatnoća bijega (Neumeister protiv Austrije (1968.), Stögmüller protiv Austrije (1969.) i Matznetter protiv Austrije (1969.)) i rizik od činjenja drugih krivičnih djela (Matznetter). Međutim, Sud je sasvim jasno istakao kako član 5.(3) nema za cilj dozvoliti državi da neku osobu drži u pritvoru neograničeno vrijeme. Produženi pritvor može, u nekom konkretnom slučaju, biti opravdan samo ako postoje jasne indicije o ugroženosti javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravom na slobodu, ukoliko domaća sudska vlast ispita okolnosti za i protiv postojanja takvog imperativnog interesa i navede ih u svojoj odluci povodom zahtjeva za puštanje iz pritvora. Postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila određeno krivično djelo je conditio sine qua non zakonitosti produžetka pritvora, ali Sud je isto tako istakao da taj uvjet, nakon izvjesnog vremena, prestaje biti dovoljan, te da sudske vlasti moraju utvrditi osnov koji je i “relevantan” i “dovoljan” da opravda produžetak lišenja slobode (Punzelt protiv Češke Republike (2000.)). Kakvi god da su razlozi za produženje pritvora, država je dužna provesti postupak sa dužnom revnošću (Letellier protiv Francuske (1991.), Van der Tang protiv Španije (1995.), Assenov i ostali protiv Bugarske (1998.) i Punzelt protiv Republike Češke (2000.)).

Član 5.(3) garantira i pravo na suđenje u razumnom roku, ukoliko osoba nije puštena iz pritvora. Koncept “razumnog roka” po članu 5.(3) pokriva period vremena od trenutka hapšenja do prvostepene presude. Sud je našao da se radi o kršenju ove odredbe u slučaju kada je pritvor do suđenja trajao četiri godine, iako je osoba dobrovoljno priznala da je počinila konkretna krivična djela na početku istrage (Muller protiv Francuske (1997.)). On je stao na stanovište kako petnaest mjeseci nisu razuman period u predmetu u kojem domaće vlasti nisu pružile nikakve razloge koji bi opravdali produžetak pritvora podnositelju predstavke, u svjetlu domaćeg zakona kojim se propisuje da se svaki period vremena u kojem osoba ima pristup sudskom spisu ne računa kao period pritvora (Jecius ˇ

��


protiv Litvanije (2000.)). Iako optuženom koji se nalazi u pritvoru treba dati prioritet u odnosu na one koji su na slobodi, privremeno puštanje optuženog na slobodu ne utiče na njegovo pravo na suđenje u razumnom roku (Wemhoff protiv Njemačke (1968.)).

Habeas corpus/Amparo: član 5.(4)

Član 5.(4) predviđa da osoba lišena slobode hapšenjem ili pritvaranjem, ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom. Takav prigovor mora ispitati sudsko tijelo koje je neovisno i nepristrasno, u postupku čiju pravičnost garantira niz proceduralnih garancija. Ispitivanje prigovora o zakonitosti lišenja slobode mora biti provedeno u brzom postupku, a osoba mora biti puštena na slobodu, ukoliko sud odluči da je pritvor o kojem se radi nezakonit. Za razliku od člana 5.(3), koji se primjenjuje na inicijalnu fazu pritvora osobe koja je osumnjičena za umiješanost u krivično djelo, član 5.(4) se primjenjuje na na lišenje slobode kako u krivičnom, tako i u građanskom postupku.

Veliki broj pojedinaca koji se žale na kršenje člana 5.(4) navode kako vlasti nisu redovno periodično ispitivale zakonitost njihovog lišenja slobode. Sud je, kroz ove predmete, uspostavio opći princip da uvođenje novih elemenata ili promjena okolnosti određenog pritvorenika može zahtijevati novu procjenu potrebe produžetka pritvora, iako je prvobitna odluka o pritvoru bila zakonita. Ovaj princip je posebno dobro postavljen u predmetima u kojima se radilo o lišenju slobode na temelju mentalnog oboljenja ili poremećaja, kada je Sud je zaključio da takve osobe imaju pravo na ispitivanje zakonitosti trajanja pritvora u razumnim vremenskim intervalima (vidi, naprimjer, Winterwerp protiv Nizozemske (1979.)). U predmetima u kojima su osobe lišene slobode kao rezultat krivične osude, Sud zaključio da nakon što okrivljeni odsluži kaznu, on ima pravo na redovno ispitivanje svakog novog perioda pritvora koji mu nakon toga može biti određen (Oldham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.), Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), Hussain protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.), Singh protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) i Curley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)).

“Zakonitost” lišenja slobode

Garancije po članu 5.(4) moraju biti osigurane u domaćim zakonima svih visokih ugovornih strana (Sabeur Ben Ali protiv Malte (2000.) (po malteškom zakonu nije postojao pravni lijek za osporavanje zakonitosti pritvora); Jecius protiv Litvanije (2000.) i Grauslys protiv Litvanije (2000.) (postojanje zakonske zabrane na žalbu protiv odluka kojima se određuje pritvor)). Pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran (tj. mora postojati mogućnost

ˇ

��


ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlasti). Treba istaći da član 5.(4) zahtijeva od država strana u Konvenciji da mora postojati pravni lijek u domaćem zakonu, čiju djelotvornost Sud može preispitivati u svjetlu standarda po drugim članovima Konvencije. U predmetu Sakik i ostali protiv Turske (1997.), Sud je utvrdio kršenje ove odredbe u dijelu koji se temelji na tome da vlada nije mogla predočiti nikakav primjer da se neka osoba s uspjehom pozvala na član 5.(4) ili srodan član iz Ustava Turske.

Sud je jasno naznačio da član 5.(4) zahtijeva sudsku odluku o zakonitosti produžetka pritvora i utvrdio da se radi o kršenju u slučajevima kada su izvršne vlasti imale isuviše veliki stepen diskrecionog prava u ovom smislu (vidi, naprimjer, Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), T. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.) i V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.)).

Ukoliko vlasti postavljaju prepreke da neka osoba sudski ispita zakonitost pritvora, Sud će utvrditi da se radi o kršenju člana 5.(4) (Conka protiv Belgije (2002.) (podnositelji predstavke su bili pozvani da popune zahtjeve za azil, potom uhapšeni i protjerani, sve u vremenu u kojem nije bilo moguće sudski ispitati takvu odluku)).

Karakter suda i pravičnost postupka po članu 5.(4)

Sudsko tijelo koje ispituje žalbe u vezi sa lišenjem slobode mora biti nezavisno i nepristrasno i mora pružati proceduralne garancije sudskog tipa (naprimjer, pristup sudu, pravno zastupanje u nekim slučajevima i dovoljno informacija o razlozima za pritvor radi mogućnosti djelotvornog osporavanja odluke o pritvoru). Principi pravičnosti moraju biti zadovoljeni čak i kada se država poziva na nacionalnu sigurnost kao razlog za pritvor konkretne osobe (Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.)).

U skladu sa svojim stavovima u odnosu na član 5.(3), Sud je našao kršenje člana 5.(4) kada izvršne vlasti mogu odlučivati o pritvoru bez sudskog ispitivanja njihove odluke, (Kampanis protiv Grčke (1995.), Nikolova protiv Bugarske (1999.), Kawka protiv Poljske (2001) i Dougoz protiv Grčke (2001)). Kod lišenja slobode u psihijatrijskom kontekstu, Sud je utvrdio kršenje člana 5.(4) kada je sudija ranije saslušao podnositeljicu predstavke, iznio mišljenje o njenom stanju van suda, a zatim sudjelovao u odlučivanju, istakavši da iako zaštita koju pruža član 5.(4) nije tako stroga kao ona po članu 6.(1), nepristrasnost nije standard koji bi se na takav način smio kompromitirati (D.N protiv Švicarske (2001.)).

Sud smatra da se princip ravnopravnosti strana u postupku primjenjuje u habeas corpus postupcima: postupak mora biti adversarialan (Sanchez-Reisse protiv Švajcarske (1986.) i Wloch protiv Poljske (2000.)). U svjetlu

ˇ

��


ovoga, optuženi mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije (1989.)) i mora dobiti sve podneske tužitelja u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske (2000.)). U predmetu u kojem se radi o pritvoru koji spada u djelokrug člana 5.(1)c), zahtijeva se sudsko saslušanje (Grauzinis protiv Litvanije (2000.) i Trzaska protiv Poljske (2000.)).

Nadalje, osoba koja je u pritvoru mora imati pravnog zastupnika u postupku po članu 5.(4), kada argumenti za ili protiv pritvora zahtijevaju određenu pravnu stručnost (Sanchez-Reisse protiv Švajcarske (1986.)) ili kada se radi o lišenju slobode vrlo mlade osobe (Bouamar protiv Belgije (1988.)). U slučaju da pritvorenik ima pravnog zastupnika, to zastupanje mora biti efikasno i nepristrasno (Magalhães Pereira protiv Portugala (2002.) (branilac po službenoj dužnosti nije uzeo učešća u postupku određivanja pritvora, što je navelo Sud da postavi službeno lice iz pritvorske jedinice da zastupa podnositelja predstavke), a naročito, ne smije doći do bilo kakvih opstrukcija od strane države (Lietzow protiv Njemačke (2001.) (advokat podnositelja predstavke nije imao pristup krivičnim spisima u vezi sa osporavanjem pritvora prije suđenja) i Kawka protiv Poljske (2001.) (podnositelj predstavke i njegov advokat nisu imali pravo na informacije o razlozima za pritvor, niti pravo učešća u postupku u kojem je tužitelj bio u potpunosti angažiran).

Sudsko tijelo koje ispituje zakonitost pritvora ne može na pojedinca staviti pretjeran teret tako što će, naprimjer, na njega prebaciti teret dokazivanja da neće pobjeći, počiniti novo krivično djelo ili ometati postupak (Nikolova protiv Bugarske (1999.)).

Brzo preispitivanje po članu 5.(4)

Da li će Sud smatrati da je država donijela odluku o zakonitosti pritvora “brzo”, kao se zahtijeva članom 5(4), zavisi od više faktora, uključujući i prirodu konkretnog pritvora. U predmetu Bezicheri protiv Italije (1989.), naprimjer, Sud je objasnio kako periodično preispitivanje pritvora do suđenja mora biti u relativno kratkim intervalima, dok kod pritvora u psihijatrijskim slučajevima ti intervali mogu biti i nešto duži, a da se time ne prekrši Konvencija. Naprimjer, period od pet i pol mjeseci, koliko je trebalo da se preispita drugi zahtjev za puštanje iz pritvora do suđenja, smatran je isuviše dugim. U predmetu De Jong, Baljet and Van den Brink protiv Nizozemske (1984.), Sud je smatrao da je odgađanje prvog ispitivanja odluke o pritvoru u periodu između šest i jedanaest dana, bilo predugo. Sud je, također našao kršenje kada se radilo o periodu od dvadeset i dva dana (Rehbock protiv Slovenije (2000.)), trideset četiri i trideset tri dana

ˇ

��


(M.B. protiv Švajcarske (2000.)), između tri i šest mjeseci (Baranowski protiv Poljske (2000.)) i tri do sedam mjeseci (Ilowiecki protiv Poljske (2001.)).

U predmetima koji se odnose na pritvor mentalno oboljelih osoba, Sud je našao da se radi o kršenju kada je bila riječ o periodu od četiri mjeseca (Koendjbiharie protiv Nizozemske (1990.)), osam sedmica (E. protiv Norveške (1990.)), jedne godine, osam mjeseci i devet dana (Musial protiv Poljske (1999.)) i dvije i pol godine (Magalhães Pereira protiv Portugala (2002.)).

5. Pravo na odštetu po članu 5.(5)

Član 5.(5) propisuje utuživo pravo na odštetu za “svakoga ko je bio žrtva hapšenja ili pritvora u suprotnosti sa odredbama. [… člana 5.]”. Da bi Sud utvrdio kršenje člana 5.(5), prvo mora utvrditi kršenje jednog ili više prava koja su zaštićena predhodnim stavovima ovog člana (Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.)). Bitno je istaći da je pravo na odštetu po ovom članu pravo koje pojedinac ima prema vlastima. U cilju poštivanje ove odredbe iz člana 5.(5), država mora u domaćem zakonu propisati osnov za odštetu u slučaju kršenja prava koja su zagarantirana članom 5., bilo da ugradi Konvenciju u domaće zakone, ili na drugi način (vidi, naprimjer, Curley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.) i D.G. protiv Irske (2002.)).

U već spomenutom Sakik predmetu, Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 5.(5) zato što turska vlada nije mogla dokazati da je ikada bilo kome dodijelila odštetu po odredbama domaćeg zakona, koji je citiran kao jedan od zakona u primjeni. U predmetu Tsirlis and Kouloumpas protiv Grčke (1997.), Sud je također zaključio da se radi o kršenju člana 5.(5) kada su podnositelji predstavke bili pritvoreni u suprotnosti sa domaćim zakonom, a time i sa članom 5.(1) i kada su domaći sudovi odbili da im dodijele odštetu zbog nezakonitog pritvora, obrazlažući to time što je do pritvora došlo zbog njihovog vlastitog grubog nemara.

Kao što je već i na drugim mjestima spomenuto, član 41. Konvencije daje Evropskom sudu za ljudska prava nadležnost da može pojedincu “dodijeliti pravično obeštećenje” pod određenim okolnostima (vidi poglavle XXI). Sud smatra da se ove dvije odredbe ne isključuju međusobno i da mogućnost tužbe po članu 5.(5) ne isključuje mogućnost Suda da preispita ovo pitanje po članu 41. (Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.) i Ciulla protiv Italije (1989.)).

/

�0


6. Sloboda kretanja: član 2. Protokola br. 4

Član 2. Protokola br. 4 pripisuje dva suštinska prava: svako ko se zakonito nalazi na teritorije neke države ima pravo na slobodu kretanja i slobodu odabira mjesta boravka i svako ima pravo napustiti bilo koju zemlju. Ovaj član, također, propisuje i dvije vrste ograničenja ovog prava: opća ograničenja poput ograničenja iz stava 2. Članova od 8. do 11. Konvencije, i posebno ograničenje, kojim država može ograničiti slobodu kretanja i slobodu izbora mjesta boravišta kada je to opravdano “javnim interesom u demokratskom društvu”. Treba primijetiti da se država ne može pozivati na “javni interes” kako bi spriječila neku osobu da emigrira, što je vrlo bitno u slučaju zemalja koje su izložene znatnom “odlivu mozgova” ili drugim značajnijim gubicima ljudskih resursa. Sud je utvrdio kršenje ove odredbe u slučajevima kada država nameće cijeli niz ograničenja slobode kretanja, uključujući i obavezu redovnog i čestog javljanja na policiju (Raimondo protiv Italije (1994.)) ili obavezu o nenapuštanju mjesta boravka tokom postupka o bankrotu, kada su takvi postupci trajali godinama (Luordo protiv Italije (2003.) (više od četrnaest godina) i Bottaro protiv Italije (2003.) (dvanaest godina i šest mjeseci)).

�2

Poglavlje VI. Pravo na pravično suđenje:Član 6. i članovi od 2. do 4. Protokola br. 7Konvencija – član 6.

(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

(2)Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

(3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; e) da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu.

Protokol br.7 – član 2.

(1) Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.

(2) Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

��



Ako je neko lice bilo pravosnažnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela i ako je kasnije njegova presuda bila ukinuta ili je bio pomilovan zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica neosporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se ne dokaže da je ono u potpunosit ili djelomično odgovorno za to što nepoznata činjenica nije blagovremeno otrkrivena.


Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.

Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.

Član 6. Konvencije garantira pravo na pravično i javno suđenje u odlučivanju o građanskim pravima i obavezama pojedinca ili o bilo kakvim krivičnim optužbama protiv njega. Organi Konvencije tumače član 6. dosta široko, obrazlažući to njegovim temeljnim značajem za funkcioniranje demokracije. Prvi stav člana 6. primjenjuje se podjednako na krivične i građanske predmete, dok se drugi i treći stav primjenjuju isključivo na krivične predmete

1. Šta su “građanska prava i obaveze”?

Sud tumači koncept “građanskih prava i obaveza” dosta široko. U predmetu Ringeisen protiv Austrije (1971.), Sud je stao na stanovište da se član 6.(1) odnosi na sve postupke čiji je ishod odlučujući u smislu privatnih prava i obaveza, bez obzira na karakter zakona koji reguliraju ovu materiju ili vlasti koje koje su nadležne za to pitanje. Kada je neko pravo garantirano domaćim zakonima, Sud će ga najčešće smatrati građanskim pravom u smislu članu 6.(1) (vidi, naprimjer, Balmer-Schafroth i ostali protiv Švajcarske (1997.) (pravo na zaštitu fizičkog integriteta), Winterwerp protiv Nizozemskee (1979.), Matter protiv Slovačke (1999.) (odlučivanje o pitanju pravne sposobnosti), (Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.) i Kurzac protiv Poljske (2001.) (pravo na čast i dobar ugled)).

��


Kako bi se član 6. primijenio u građanskom kontekstu, mora postojati “spor” u vezi sa nekim od građanskih prava. U više predmeta, Sud je utvrdio da se član 6.(1) primjenjuje na postupke čiji je ishod imao direktnog uticaja na određivanje i/ili materijalni sadržaj nekog privatnog prava ili obaveze (König protiv Njemačke (1978.) (oduzimanje prava na vođenje privatne klinike i daljnjeg bavljenja medicinskom praksom); Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije (1981.) (disciplinski postupak pred strukovnim udruženjem); De Moor protiv Belgieje (1994.) (pravo na prijem u advokatsku komoru); Feldbrugge protiv Nizozemske (1986.) (postupak pokrenut radi daljnjeg primanja dodatka za zdravstvenu zaštitu); Deumeland protiv Njemačke(1986.) (postupak za dobivanje udovičke dodatne mirovine) i Schouten i Meldrum protiv Nizozemske (1994.) (osporavanje obaveze plaćanja doprinosa za socijalnu zaštitu)). Postupci pred ustavnim sudovima također potpadaju pod član 6., kada je ishod takvih postupaka odlučujući za neko građansko pravo zaštićeno tim članom (H. protiv Francuske (1989.) i Kraska protiv Švajcarske (1993.)).

Čak i apstraktno preispitivanje nekog zakona može biti presudno za uživanje građanskih prava, pa stoga i obuhvaćeno zahtjevima pravičnosti (Süssmann protiv Njemačke (1996.)). Zapravo, svaki postupak čiji je ishod presudan za odlučivanje o nekom građanskom pravu mora zadovoljiti zahtjeve po članu 6. (Ringeisen protiv Austrije (1971.)). Odluke ustavnih sudova o meritumu u nekom predmetu mogu se smatrati “odlučivanjem” u smislu člana 6, ali ne i odluke koje se tiču usaglašenosti odluka domaćih sudova sa ustavom (Sramek protiv Austrije (1984.) i Buchholz protiv Njemačke (1981.)).

2. Šta se misli pod “krivičnom optužbom”?

Kada je riječ o “građanskim pravima i obavezama”, Evropski sud za ljudska prava dosta široko tumači pojam “krivične optužbe” u smislu člana 6. Konvencije, primjenjujući tri kriterija u određivanju da li određeno pitanje potpada pod djelokrug tog člana: kvalifikacija djela po domaćim zakonima, priroda djela i priroda i težina moguće kazne (Pierre-Bloch protiv Francuske (1997.)). Po mišljenju Suda, država ne može isključiti neko djelo iz zaštite po članu 6. tako što će to djelo proglasiti “nekažnjivim” (Adolf protiv Austrije (1982.) i Öztürk protiv Njemačke (1984.)). U slučaju visokih poreskih opterećenja, koji su rezultat poreske kontrole, Sud je utvrdio da su opći karakter relevantnih zakonskih odredbi o porezima, karakter sankcije kojoj je svrha odvraćanje i kažnjavanje, kao i težina moguće i izrečene kazne, doveli ovo pitanje u okvir “krivične

��


optužbe” iz člana 6. (Janosevic protiv Švedske (2002.) i Västberga Taxi Aktiebolag i Vulic protiv Švedske (2002.)).

U odnosu na pitanje kada se smatra da je neka osoba “optužena” za krivično djelo u smislu člana 6.(1), Sud smatra da to počinje od momenta kada država poduzme “mjere koje impliciraju ... tvrdnje [da je ta osoba počinila krivično djelo], što značajno utiče na situaciju osumnjičene osobe” (Foti i ostali protiv Italije (1982.)). Institucije Konvencije smatraju da je kriterij “značajnog uticaja” zadovoljen radnjama kao što su izdavanje naloga ili pretres prostorija ili osoba. S druge strane, nisu prihvatili da je taj isti kriterij ispunjen pokretanjem policijske istrage, ispitivanjem svjedoka, ili drugim radnjama koje nisu imale izravnog uticaja na osumnjičenog.

Izricanje kazne u krivičnom postupku također potpada pod član 6. Sud je je utvrdio kršenje člana 6. kada je državni sekretar, a ne sud, odredio obavezni vremenski period kazne za već osuđenog zatvorenika (V.protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.) i Easterbrook protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)).

3. Šta nisu “građanska prava i obaveze“ ili “krivične optužbe“?

Član 6. se primjenjuje kada postoji utuživ “zaštićeni interes”, na primjer, za skoro svako pravo propisano domaćim zakonom, ili stečena prava, poput prava na mirovinu, kada su plaćani doprinosi za mirovinsko osiguranje. On se ne primjenjuje na sferu javnog prava, poput odluka u vezi sa ulaskom, boravkom i deportacijom stranaca (Maaouia protiv Francuske (2000.)), ekstradicijom (Mamatkutlov i Abdurasulovic protiv Turske (2004.)) ili sporovima koji se tiču izbora (Pierre-Bloch protiv Francuske (1997.)). Kao što je već istaknuto, član 6. se ne primjenjuje kada ne postoji spor o pravu (Kienast protiv Austrije (2003.)).

Obaveza plaćanja poreza ne spada, uobičajeno, u djelokrug člana 6., jer Sud smatra da poreska pitanja čine srž prerogativa javnih vlasti (Ferrazzini protiv Italije (2001.)). Međutim, ako vlasti mogu u vezi sa poreskim sporovima nametati novčane ili druge kazne kao krivične sankcije, garancije iz člana 6. su primjenjive kao i u krivičnom postupku (Västberga Taxi Aktiebolag i Vulic protiv Švedske (2002.) i Janosevic protiv Švedske (2002.)). Sud pravi istu razliku i u vezi sa ovlastima suda da osigura disciplinu tokom postupka kažnjavanjem one strane koja tu disciplinu krši (Putz protiv Austrije (1996.)). U oba konteksta, Sud uzima u obzir faktore kao što su karakter kažnjavanja ili odvraćanja bilo koje izrečene sankcije, kao i njenu prirodu i težinu, kako bi odlučio da li određeno pitanje potpada pod krivični dio člana 6.(1).

��


Općenito govoreći, član 6. se ne primjenjuje na interne odnose između vladinih službi i njihovih službenika (Neigel protiv Francuske (1997.) (postupak vraćanja na radno mjesto nakon odsustva); ovaj član se ne primjenjuje kada službenik vrši dio suverenih ovlasti države (Pellegrin protiv Francuske (1999.) i Mosticchio protiv Italije (2000.)). Međutim, kada službeno lice ima samo niži stupanj odgovornosti u javnom sektoru, Sud je zaključio da se član 6. može primijeniti (vidi, na primjer, Frydlender protiv Francuske (2000.) (neobnavljanje ugovora savjetniku u vladi) i Devlin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) (navodna diskriminacija pri angažiranju državnih službenika nižeg ranga)).

Član 6. se ne može primijeniti na mjere koje nisu posebno stroge i koje su samo privremene, čak ni u krivičnom kontekstu (Escoubet protiv Belgije (1999.) (privremeno oduzimanje vozačke dozvole nakon saobraćajne nezgode); Janosevic protiv Švedske (2002.) i Västberga Taxi Aktiebolag i Vulic protiv Švedske (2002.) (sudovi odbili da odlože izvršenje dok se ne okonča dugotrajni žalbeni postupak na odluku poreskog procjenitelja)). Međutim, kada je efekat neke privremene mjere ozbiljan i kada ta mjera može imati nepopravljive posljedice na rezultat postupka, član 6. je primjenjiv (Markass Care Hire Ltd. Protiv Kipra (2001.) (privremena sudska odluka da kompanija podnositelja predstavke treba prenijeti veliki dio svoje flote za iznajmljivanje na kompaniju s kojom je imala ugovor o iznajmljivanju).

4. Pravo na sud po članu 6.(1)

Pravično suđenje počinje garancijom koji ima sve atribute sudskog oblika preispitivanja. Pristup sudu mora biti suštinski, a ne samo formalan. Svako ograničenje pristupa sudu ili neovisnom sudskom tijelu, mora imati legitiman cilj, a sredstva koja se koriste moraju biti proporcionalna tom cilju (Tinnelly & Sons Ltd. I ostali i McElduffi ostali Protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.)). Iako pristup sudu može biti ograničen u određenim okolnostima, naprimjer zbog zastare, ili traženjem od strane u postupku da osigura plaćanje zakonom predviđenih troškova prilikom podnošenja žalbe, ili ograničavanjem pristupa maloljetnicima ili mentalno oboljelim osobama, nijedno takvo ograničenje ne smije ugroziti suštinu prava na suđenje (Brualla Gómez de la Torre protiv Španije (1997.), Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.), Kreuz protiv Poljske (2001.) i Aït-Mouhoub protiv Francuske (1998.)). Sud može utvrditi kršenje člana 6. u slučaju da žalbeni sud

��


odbaci žalbu s obrazloženjem da žalitelj nije u potpunosti ispoštovao presudu protiv koje se žali (Annoni di Gussola i ostali protiv Francuske (2000.), Bayle protiv Francuske (2003), Pages protiv Francuske (2003.) i García Manibardo protiv Španije (2000.)).

U nekim slučajevima je potrebna profesionalna pravna pomoć kako bi se osiguralo uživanje prava na sud. Osobama skromnih materijalnih mogućnosti može se takva pravna pomoć dodijeliti besplatno kako bi se ispunio ovaj zahtjev (Airey protiv Irske (1979.) i Aerts protiv Belgije (1998.)), ili alternativnim sredstvima, u slučaju da ne postoji program besplatne pravne pomoći u građanskim predmetima (Andronicou i Constantinou protiv Kipra (1997.)). U slučaju da tijelo koje odlučuje o dodjeljivanju pravne pomoći odluči da je profesionalna pomoć bitna za ispravno vođenje postupka, pravo djelotvorng pristupa sudu zahtijeva da se takva pomoć dodijeli (Bertuzzi protiv Francuske (2003.) (više advokata sukcesivno odbili zastupati podnositelja predstavke, kojem je takva pomoć bila dodijeljena za podnošenje tužbe za naknadu štete protiv drugog advokata). Međutim, Sud je također zaključio kako država može odbiti da pruži besplatnu pravnu pomoć a da time ne prekrši član 6., ako je jasno da je osoba koja zahtijeva takvu pomoć dobro upućena u pozitivne zakone i ako se ne suočava sa kompleksnim pravnim pitanjima (McVicar protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)), ili kada nema ozbiljnijih osnova za žalbu koji zahtijevaju stručnu pravnu pomoć (Del Sol protiv Francuske (2002.) i Essaadi protiv Francuske (2002.)).

Država ne može ograničiti ili eliminirati sudsko preispitivanje sporova koji potpadaju pod djelokrug člana 6.(1) (Glod protiv Rumunije (2003.) (zakonitost odluka koje je donijelo upravno tijelo) i Popovici i Dumitrescu protiv Rumunije (2003.) (nacionalizacija imovine)), ili u odnosu na određene kategorije ljudi (Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.) (zatvorenici), Keegan protiv Irske (1994.), Sommerfeld protiv Njemačke (2001.) i Hoffmann protiv Njemačke (2001.) (neoženjeni očevi), Luordo protiv Italije (2003.) (stečaj), Philis protiv Grčke (1991.) (inženjeri s privatnom praksom), Canea Catholic Church protiv Grčke (1997.) i The Holy Monasteries (Sveti manastiri) protiv Grčke (1994.) (odabrane crkve i manastiri)). Država također ne može uticati na ishod postupka u predmetima u kojima sudovi još nisu donijeli odluke ili zakonom ograničiti efekte određenih presuda (Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (1994.), Papageorgiou protiv Grčke (1997.), Multiplex protiv Hrvatske (2003.), Kutić protiv Hrvatske (2002.), Zielinski i Pradal i Gonzalez i

��


ostali protiv Francuske (1999.), Anagnostopoulos i ostali protiv Grčke (2000.)). Čak i ako nema zakona koji utiču na ishod sudskog postupka, postojat će se kršenje prava na pristup sudu u slučaju da sud odbije da preispita činjenice koje su od presudnog značaja za odlučivanje u nekom sporu i time sam sebe liši nadležnosti, (Terra Woningen B.V.protiv Nizozemske (1996.), Chevrol protiv Francuske (2003.), Rotaru protiv Rumunije (2000.) i Koskinas protiv Grčke (2002.)), kao i u slučaju kada Sud od ministarstva zatraži tumačenje nekog međunarodnog sporazuma, a potom odbije tužbeni zahtjev koji se zasniva na takvom tumačenju (Beaumartin protiv Francuske (1994.)). Konačno, izvršne vlasti zadužene za provođenje pravosnažnih sudskih odluka, ne mogu odbiti izvršenje (Jasiuniene. protiv Litvanije (2003.), Antonakopoulou, Vortsela i Antonakopulou protiv Grčke (1999.) (odbijanje vlasti da izvrše konačne i obavezujuće sudske presude)).

Mogućnost miješanja izvršnih vlasti ex post facto

Princip vladavine prava za sobom povlači dužnost države ili druge javne vlasti da postupa ne samo u skladu sa naredbama ili odlukama suda protiv te vlasti, već i u skladu sa odlukama donesenim u upravnom postupku (Hornsby protiv Grčke (1997.) i Immobiliare Saffi protiv Italije (1999.)).

Kada izvršne vlasti imaju jednostrane ovlasti da mogu zatražiti preispitivanje ili poništenje konačne sudske presude, može postojati kršenje člana 6. Naprimjer, kada više organa vlasti može uložiti prigovor na ishod sudskog postupka, Sud je zaključio da je rizik da donošenje konačne sudske odluke bude više puta odloženo, ipso facto nekompatibilan sa principom pravne sigurnosti (Sovtransavto Holding protiv Ukrajine (2002.)). Kršenje može postojati i kada najviša sudska vlast prenese odgovornost za rješavanje žalbi o kršenju zaštićenih prava izvršnim vlastima, kao što je bio slučaj u predmetima Vasilescu protiv Rumunije (1998.) i Brumărescu protiv Rumunije (1999.).

U nekim slučajevima, izvršne vlasti odgovorne za provođenje sudskih odluka, donosile su vlastite odluke kojima se sprječavalo ili beskonačno odlagalo izvršenje sudskih odluka. U predmetu Satka i ostali protiv Grčke (2003.), država je onemogućila bilo kakav praktični efekt presude u vezi sa vlasništvom nad imovinom, izdavanjem cijelog niza uredbi o korištenju imovine, a u predmetu Immobiliare Saffi protiv Italije (1999.) i brojnim sličnim predmetima, policijske uprave zadužene za provođenje sudskih odluka, kojima se naređuje povrat stambene imovine, primijenile su diskreciono pravo da mogu uskratiti policijsku pomoć u izvršenju sudskog naloga o prinudnom iseljenju. Država se ne može pozivati na finansijske

-

��


poteškoće s kojima je bila suočena kako bi opravdala propust u plaćanju obeštećenja koje je naredio sud (Burdov protiv Rusije (2002.)).

Pristup sudu i imunitet

Iako se član 6. primjenjuje na veliki broj sporova između pojedinca i države, razni imuniteti koje uživaju državni predstavnici ili službenici može spriječiti sudove da sude u takvim predmetima. Međunarodne organizacije mogu imati imunitet u odnosu na građanske tužbe pred domaćim sudovima zemlje domaćina (Waite i Kennedy protiv Njemačke (1999.) (radni spor)). Slično tome, imunitet koji uživaju diplomatske misije i ambasade može predstavljati proceduralnu prepreku sudskim vlastima u preispitivanju nekih građanskih tužbi (Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) (spor u vezi sa zapošljavanjem)). U vezi sa građanskim sporovima van oblasti koju pokriva radno zakonodavstvo, Sud nije utvrdio kršenja člana 6. kada su sudovi u Ujedinjenom Kraljevstu presudili da kuvajtska vlada uživa imunitet u parničnom postupku u Ujedinjenom Kraljevstvu za naknadu štete zbog fizičkih ozljeda, prouzrokovanih mučenjem tužitelja od strane službenika kuvajtske vlade (Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.)). U predmetu McElhinney protiv Irske (2001.), Sud je utvrdio da je Irska mogla dati imunitet Ujedinjenom Kraljevstvu u vezi sa operacijama britanskih vojnika u Sjevernoj Irskoj, u mjeri u kojoj je šteta koju su oni namjerno nanijeli mogla biti smatrana za acta iure imperii. Zaključivši da Irska nije prekoračila stepen slobodne procjene u ograničavanju prava pristupa sudu, Sud je istakao kako je podnositelj predstavke mogao podnijeti tužbu britanskim sudovima.

Država koja sebi ili svojim službenicima dodijeli imunitet od građanske odgovornosti na temelju “javnog interesa”, mora ipak osigurati druga sredstva, kako bi osobe koje su pretrpjele štetu zbog neke radnje ili ponašanja države mogle dobiti obeštećenje (Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.)). Isto tako, davanje sudijama imuniteta od građanske odgovornosti bit će kompatibilno sa članom 6., ukoliko postoje druga pravna sredstva koja pojedinac može iskoristiti u slučaju da odluči tražiti naknadu štete koju je pretpio kao posljedicu radnje sudije (Ernst i ostali protiv Belgije (2003.)). Sud je zaključio kako nije prihvatljivo da član parlamenta izbjegne optužbu zbog klevete u predmetu u kojem je spor nastao izvan političkog konteksta, a imunitet proistekao iz odluke koju je usvojio sam parlament i kada nije bilo drugih sredstava na raspolaganju koja bi se mogla iskoristiti da se ispravi šteta nanesena navodnom klevetom (Cordova protiv Italije (br. 1 i 2) (2003.)).

�0


5. Drugi aspekti člana 6.(1)

Kao što je već istaknuto, član 6.(1) se odnosi i na građanske i na krivične postupke, dok se član 6.(2) i (3) primjenjuju samo na krivične postupke. Bitno je ne smetnuti s uma da opći uvjeti iz člana 6.(1) prožimaju i uvjete drugih, specifično fokusiranih članova Konvencije. Također, u članu 6.(1) postoje i inherentni principi “pravičnosti” koji nisu izričito navedeni, ali koji su bitni za razumijevanje kako ovaj član funkcionira.

Neovisnost i nepristrasnost suda: opće karakteristike

Principi koji su inherentni nezavisnosti i nepristrasnosti suda usko su povezani sa onima koji se odnose na pravo na sud (vidi prethodni odjeljak). Osnovni princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda iz člana 6.(1) je podjela vlasti, ali ni Konvencija ni organi Konvencije ne diktiraju način na koje se ovaj zahtjev treba ispuniti. Međutim, jasno je na temelju sudske prakse da se ni zakonodavna ni izvršna vlast ne trebaju miješati u sudstvo. U predmetu Sovtransavto Holding protiv Ukrajine (2002.). Sud je utvrdio da se radi o kršenju kada je predsjednik Ukrajine pismenim putem zatražio od Vrhovnog arbitražnog suda da “brani interese ukrajinskih državljana”, a ne ruske kompanije koja je bila podnositelj zahtjeva za arbitražu. Kršenje postoji i ako su sudska i zakonodavna vlast spojene (McGonnell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.) (sudski izvržitelj iz Guernsey-a predsjedavao u sudskom postupku u kojem se osporavala provedba razvojnog plana u čijem je donošenju on učestvovao u zaknodavnom tijelu, u svojstvu zamjenika sudskog izvršitelja)).

Kao što je već rečeno u vezi sa pravom na sud, vlasti ne smiju ni odbiti, niti propustiti da provedu sudske odluke (Hornsby protiv Grčke (1997.)).

U pogledu neovisnosti i nepristrasnosti suda, Sud u Strasburgu je ustanovio da čak i kada su osobe stručno kvalificirane da se bave određenim pitanjima i čak ako ne postoji nikakav subjektivni razlog za sumnju u nihov osobni integritet, bitno je da se sačuva utisak o objektivnoj nepristrasnosti i nezavinosti (Langborger protiv Švedske (1989.)). Ovaj standard, prvenstveno, zahtijeva da oni koji presuđuju u određenoj stvari ne smiju ostavljati utisak kao da imaju veze sa bilo kojom od strana u postupku (Sramek protiv Austrije (1984.) (član sudskog vijeća je, po svojim profesionalnim obavezama, bio podređen jednoj od strana u postupku), Pescador Valero protiv Španije (2003.) (sudija je bio uposlen honorarno kod jedne od strana u postupku) i Sigurdsson protiv Islanda (2003.) (suprug sutkinje bio zadužen kod jedne od strana)).

�1


Sudske vlasti koje su bile uključene u početne faze postupka protiv neke osobe ne mogu učestvovati u donošenju krivične presude protiv takve osobe (Tierce i ostali protiv San Marina (2000.), Rojas Morales protiv Italije (2000.), Castillo Algar protiv Španije (1998.)). Isto tako, ni sudija koji je na višoj poziciji unutar sudskog sistema ne može imenovati druge sudije da sude u predmetu u kojem on/ona ima bilo kakv interes (Daktaras protiv Litvanije (2000.)).

U predmetu De Cubber protiv Belgije (1984.) bilo je neprihvatljivo što je isti sudija i vodio istragu i sudio, a u predmetu Piersack protiv Belgije (1982.), isti zaključak je uslijedio zato što je predsjednik suda ranije vršio funkciju javnog tužitelja, u istom predmetu u kojem se poslije pojavio u ulozi sudije. U predmetu Hauschildt protiv Danske (1989.), Sud je utvrdio kršenje člana 6. kada je sudija na glavnoj raspravi bio isti sudija koji je optuženom odredio pritvor do suđenja, obrazloživši da odluke o pritvoru moraju uzimati u obzir indicije o krivnji i time mogu štetiti objektivnosti suđenja.

Konvencijom se ne zahtijeva porota na suđenju. Međutim, kada neka zemlja ima uspostavljen porotnički sistem, primjenjuju se kriteriji o nezavisnosti i nepristrasnosti. Sud je utvrdio kršenje u slučaju kada je većina porotnika imala veze sa optuženim (Holm protiv Švedske (1993.) i kada su porotnici navodno uputili rasističke komentare na račun manjinske grupe kojoj je pripadao optuženi (Sander protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)).

Neovisnost i nepristrasnost suda: vojni sudovi i sudovi za nacionalnu sigurnost

Sud je preispitao više predmeta u kojima se su se pokretala pitanja neovisnosti i nepristranosti sudova za nacionalnu sigurnost, vojnih sudova i drugih sudova koji rade u vojnom ili kvazivojnom kontekstu. Evropski sud za ljudska prava uspostavio je oštru liniju koja odvaja predmete u kojima se zabranjuje vojnim sudovima da sude civilima, osobito kada postoje bliske strukturalne veze izvršnih vlasti i vojnih lica koja su vodila takva suđenja (vidi, naprimjer, Çiraklar protiv Turske (1998.) and Incal protiv Turske (1998.)).

Kada govorimo o vojnim sudovima, treba spomenuti pitanja u vezi sa nadzorom ili kontrolom postupka koju vrše vansudske vlasti. Na primjer, u predmetu Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.), Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 6. kada je oficir, zadužen za sazivanje vojnog suda, zadržao u pritvoru podnositelja predstavke, imenovao sudsko vijeće,

�2


imenovao oficire koji će zastupati optužbu i odbranu i potvrdio izrečenu kaznu. Svako ko je učesvovao u radu vojnog suda bio je podređen tom oficiru i pod njegovom komandom. Iako su uslijedile neke reforme sistema vojnog sudstva, Sud je ipak utvrdio propuste u predmetu Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), kada su dvojica mlađih sudija imenovani za ad hoc članove sudskog vijeća, a jedina mogućnost žalbe protiv negativne odluke bila je žalba vansudskom organu zaduženom za preispitivanje postupka. Međutim, Sud je zaključio da se ne radi o kršenju člana 6. kada je predsjedavajući sudskog vijeća na vojnom sudu bio u toj funkciji neposredno pred odlazak u mirovinu, zbog čega nije više podlijegao evaluaciji nadređenih i kada su dva obična člana vijeća prošli obuku u vezi sa disciplinskim postupkom (Cooper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)).

Sud uspostavljen “zakonom”

Samo u nekoliko predmeta Sud je zaključio da se radi o nepoštivanju kriterija po kojem sud mora biti uspostavljen zakonom. U predmetu Coëme i ostali protiv Belgije (2000.), Sud je našao kršenje ove odredbe kada je kasacioni sud doveo u vezu privatna lica sa krivičnim postupkom protiv ministra u vladi. Dovodeći u vezu ove predmete, kasacioni sud se pozvao na opću ustavnu odredbu koja je tom sudu davala nadležnost u krivičnim predmetima protiv vladinih ministara, ali se nije pozvao na pravni osnov po kojem bi mogao suditi privatnim licima.. Kada zakon diktira sastav suda, nepoštivanje zakonom postavljenih uvjeta vodi utvrđivanju kršenja zahtjeva da sud mora biti uspostavljen zakonom (Posokhov protiv Rusije (2003.) i Lavents protiv Latvije (2002.)).

Pravo na suđenje “u razumnom roku”

Daleko najveći broj predmeta koje je razmatrao Evropski sud za ljudska prava odnosi se na navode o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku. Faktori pomoću kojih institucije Konvencije ocjenjuju da li je određeni postupak zadovoljio kriterij “razumnog roka” su: kompleksnost predmeta, ponašanje vlasti, ponašanje podnositelja i od kojeg je značaja taj postupak za podnositelja (vidi, naprimjer, Buchholz protiv Njemačke (1981.)).

Sud procjenjuje kompleksnost predmeta u svjetlu prirode činjenica ili pravih pitanja o kojima je riječ, broja uključenih aktera u svojstvu okrivljenih, strana u postupku ili svjedoka, vođenja sličnih ili povezanih postupaka i postojanja međunarodnih elemenata.

��


Sud je, u vezi ponašanja podnositelja, stao na stanovište da osoba koja je krivično optužena nema nikakvu obavezu da pomogne u ubrzavanju postupka koji se vodi protiv nje (Eckle protiv Njemačke (1982.)). Ponašanje pravnog zastupnika je nešto za šta samo ta osoba odgovara, te prema tome, ukoliko se radi o odlaganju za koje je prvenstveno odgovaran advokat, Sud neće to uzeti za kršenje člana 6. (Punzelt protiv Češke Republike (2000.)).

U odnosu na ponašanje vlasti, Sud smatra da je država odgovorna za svaku odgodu ili kašnjenje koje su prouzročile upravne ili sudske vlasti. Država je ta koja mora organizirati svoj sudski sistem na način koji će osigurati suđenje u razumnom roku. Sud je zaključio da tvrdnje vlade kako nema dovoljno ljudskih resursa ili da su, općenito, nezadovaljavajući uvjeti funkcioniranja administracije, nisu zadovoljavajuće opravdanje za neispunjavanja uvjeta “razumnog roka” (De Cubber protiv Belgije (1984.) i Guincho protiv Portugala (1984.)). Sud isto tako nije imao ni razumijevanja za argumente vlade kako dugo trajanje postupka može biti opravdano političkim okolnostima, kada su takve okolnosti nastale godinama nakon pokretanja postupka (Pammel protiv Njemačke (1997.) i Probstmeier protiv Njemačke (1997.)). Privremeni zastoj ne uključuje odgovornost države ugovornice pod uvjetom da ta država preduzme hitne aktivnosti za rješavanje takve izuzetne situacije.

Vrijeme u građanskom postupku počinje teći od datuma početka postupka, a u krivičnom postupku, od datuma kada je podignuta optužba u smislu Konvencije. U građanskim postupcima, vrijeme koje se računa ne uključuje samo vrijeme koje je proteklo do donošenja konačne odluke, nego također i vrijeme koje je potrebno za izvršenje presude (Di Pede protiv Italije (1996.) i Guillemin protiv Francuske (1997.)). U kontekstu krivičnih predmeta, Sud je zauzeo stav da ovaj rok počinje sa “zvaničnom obavijesti koju lice dobije od nadležne vlasti o optužbama protiv njega” (Deweer protiv Belgije (1980.)). U predmetu Eckle protiv Njemačke (1982.), Sud je dodao “test da li je postojao ‘značajan uticaj na situaciju [osumnjičenog]’”, dakle isti standard koji se primjenjuje prilikom odlučivanja o tome da li je neko krivično optužen. (U predmetu Eckle, dva postupka su trajala sedamnaest i deset godina svaki.) Period koji se uzima u obzir prestaje kada odluka najviše instance na domaćoj razini postane konačna.

U pogledu trajanja postupka, Sud je općenito manje strog kada je riječ o građanskim nego o krivičnim predmetima. Sud se dosljedno držao strogog standarda u predmetima u kojima se osporava dužina postupka za

��


naknadu štete koji su povele osobe zaražene HIV virusom preko infuzije (X protiv Francuske (1992.), Karakaya protiv Francuske (1994.) i A. i ostali protiv Danske (1996.)), kao i u postupcima u vezi sa stavljanjem djece pod starateljstvo nadležnih vlasti i sličnim pitanjima (Hokkanen protiv Finske (1994.) i Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije (2000.)). U razmatranju značaja koji za podnositelja ima dužina postupka, Evropski sud za ljudska prava uzima u obzir i druga zaštićena prava koja mogu biti dovedena u pitanje zbog neopravdano dugog postupka (Strategies and Communications i Dumoulin protiv Belgije (2002.) (nanošenje štete poslovnim interesima zbog dužine krivične istrage nad direktorom, uključujući i zadržavanje osnovne knjigovodstvene dokumentacije od strane vlasti)). U tom pogledu Sud je primijetio da postupci za određivanje starateljstva nad djecom ili prava pristupa djeci moraju biti naročito brzi (vidi, naprimjer, Nuutinen protiv Finske (2000. i E.P. protiv Italije (1999.)), kao i postupci u kojima se odlučuje o pravnoj sposobnosti na temelju mentalnog zdravlja (Matter protiv Slovačke (1999.) i Lutz protiv Francuske (br. 2) (2003.)). Iako se, u principu, Sud može baviti samo pitanjima koja se postavljaju tek nakon stupanja Konvencije na snagu za konkretnu visoku ugovornu stranu, u predmetima u vezi sa dužinom postupka po članu 6., Sud uzima u obzir i situaciju koja je u to vrijeme postojala.

Pravo na javnu raspravu

Cilj javnosti sudskog postupka je zaštita od tajnog vođenja sudskih postupaka. Interesi kojima treba da služi javni postupak nisu samo interesi strana u postupku, nego i interesi šire javnosti: osigurati povjerenje u sudski sistem. Iz ovoga slijedi da postupak koji je otvoren samo za strane u njemu i njihove zastupnike, ne zadovoljava kriterije po ovoj odredbi Konvencije (Kadubec protiv Slovačke (1998.) i Malhous protiv Češke Republike (2001.)). Ovaj kriterij javnosti nije zadovoljen ni kada se krivični postupak vodi u zatvoru, izuzev ako se ne poduzmu mjere kako bi se osiguralo da javnost bude obaviještena o lokaciji tog zatvora, uvjetima pristupa i slično (Riepan protiv Austrije (2000.)). Međutim, mediji i javnost mogu biti isključeni sa disciplinskih postupaka koji se vode u zatvoru (Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.)). Kriterij o javnosti primjenjuje se na bilo koju fazu postupka koja ima uticaja na “odlučivanje” o određenom pitanju (Axen protiv Njemačke (1983.)).

Sud je jasno istakao da zahtjev koji se odnosi na javnost suđenja obuhvata i pravo na usmenu raspravu (Ezelin protiv Francuske (1991.), Bakker protiv Austrije (2003.), Stefanelli protiv San Marina (2000.), Forcellini

��


protiv San Marina (2003.) i Sigurthor Arnarsson protiv Islanda (2003.)), osobito kada to izričito zahtijeva jedna od strana u postupku (Fischer protiv Austrije (1995.) i Eisenstecken protiv Austrije (2000.)), ili kada su činjenice i primjena zakona razmatrani samo na jednoj sudskoj instanci (Fredin protiv Švedske (br. 2) (1994.) i Fischer protiv Austrije (1995.)). Međutim, Sud je smatrao da rasprava ne mora biti neophodna u predmetu u kojem se postavlja pitanje činjenica i prava, koje može biti adekvatno riješeno na temelju sudskog spisa i pismenih podnesaka strana u postupku. Međutim, u svakom slučaju, presuda mora biti izrečena javno (Rushiti protiv Austrije (2000.)).

6. Pravičnost postupka: dodatni aspekti

Kao što je već ranije istaknuto, Sud je razjasnio principe pravičnosti kroz široki dijapazon predmeta, u kojima se u većini pokreću vrlo kompleksna pitanja. Glavni zadatak koji Sud sebi postavlja u razmatranju takvih predmeta je odrediti da li postupak u cjelini zadovoljava standarde pravičnosti u smislu člana 6.(1) Konvencije.

Ravnopravnost strana u postupku (princip “jednakosti oružja”)

Najvažniji princip koji nije eksplicitno naveden u članu 6. je “jednakost oružja” – ideja da svaka strana u postupku treba imati jednake mogućnosti za predstavljanje svojih argumenta (Neumeister protiv Austrije (1968.)) i da nijedna strana ne može imati bilo kakvu suštinsku prednost nad svojim protivnikom. Princip ravnopravnosti strana obuhvata koncept po kojem obje strane u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i argumentima suprotne strane, kao i da svaka strana mora imati jednaku mogućnost da odgovori onoj drugoj. Sud je ustanovio da se radi o kršenju ovog principa kada je domaći sud temeljio svoje odluke na podnescima o kojima suprotna strana nije bila obaviještena (Slimane-Kaïd protiv Francuske (2000.), MacGee protiv Francuske (2003.), Krcmár i ostali protiv Češke Republike (2000.), Fortum Corporation protiv Finske (2003.), APEH Üldözötteinek Szövetsége i ostali protiv Mađarske (2000.) i Walston protiv Norveške (2003.)); kada je jednoj strani strani uskraćen pristup relevantnim dokumentima iz sudskog spisa (Kerojärvi protiv Finske (1995.), McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995) i Foucher protiv Francuske (1997.)), ili kada joj je odbijeno pravo da se određeni dokazi uzmu u razmatranje (De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997.) i Mantovanelli protiv Francuske (1997.)), uključujući i svjedočenje sudskog vještaka (Bönisch protiv Austrije (1985.)); kada su sudovi razmatrali podneske samo jedne strane (Hiro Balani protiv Španije

ˇ

��


(1994.), Ruiz Torija protiv Španije (1994.), Van Orshoven protiv Belgije (1997.), Quadrelli protiv Italije (2000.) i Keegan protiv Irske (1994.)) i kada jedna od strana nije bila obaviještena o relevantnim podacima u postupku protiv nje (Vacher protiv Francuske (1996.), K.D.B. protiv Nizozemske (1998.) i Fretté protiv Francuske (2002)). Tužiteljstvo ima pozitivnu obavezu da odbrani stavi na raspolaganje relevantne dokumente blagovremeno i efikasno (Kuopila protiv Finske (2000.) i Dowsett protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)). Prisustvo predstavnika vlasti tokom vijećanja suda može dovesti do nedopuštenog uticaja na postupak (APBP protiv Francuske (2002.)).

U predmetima Colozza protiv Italije (1985.), Monnell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1987.), Botten protiv Norveške (1996.) i Lobo Machado protiv Portugala (1996.) Sud nadalje zaključuje u većini slučajeva da optuženi moraju prisustvovati i učestvovati u svakom postupku.

U predmetima u kojima se radi o oduzimanju djece roditeljima, ukidanju roditeljskih prava i sličnim pitanjima koja zadiru u samu suštinu prava na porodični život, Sud je utvrdio kršenje u okolnostima pod kojima je dijete oduzeto majci neposredno po rođenju i dato na usvajanje sedmicu dana kasnije, a da roditelji nisu imali mogućnost dobiti pravnu pomoć i bez uključivanja nadležne sudske vlasti, koja bi raspravila važna pitanja (P., C. i S. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)). Slične okolnosti su postojale i u drugim predmetima u kojima se radilo o maloj djeci (vidi, naprimjer, Buchberger protiv Austrije (2001.) i T.P. i K.M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.)).

U predmetima koji se odnose na maloljetnike, mogu se primjenjivati drugačiji pristupi u pogledu ravnopravnosti strana nego što je to slučaj sa odraslim osobama. Naprimjer, Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 6. kada je dvoje male djece optužene za ubojstvo pretrpjelo postraumatski stres i kada su imali vrlo ograničenu sposobnost davanja uputa svojim advokatima, svjedočiti na odgovarajući način u svoju odbranu ili na drugi način u potpunosti učestvovati u postupku koji je bio i javan i izazvao veliki publicitet (V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.) i T .protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.)).

Bona fide poštivanje proceduralnih pravila

Nije potrebno posebno isticati da će, ukoliko domaći sud napravi proceduralnu grešku koja utiče na pravičnost suđenja, a potom propusti da istu tu grešku ispravi, to imati za posljedicu kršenje člana 6. (Leoni protiv

��


Italije (2000.)). Sud je također utvrdio da se radi o kršenju člana 6. kada su domaći sudovi primjenjivali pravila postupka isuviše rigidno (Pérez de Rada Cavanilles protiv Španije (1998.) i Miragall Escolano i ostali protiv Španije (2000.)), i u slučajevima kada sud prekrši vlastitu uputu datu strani u postupku (Sovtransavto Holding protiv Ukrajine (2002.) (sud pozvao podnositelja predstavke da uloži žalbu kako bi ispravio formalnu grešku, a potom odbacio tu istu žalbu zbog proteka roka), kao i kada sud odbije razmatrati bitne dokaze ili suštinu tužbe (Tinnelly & Sons Ltd. I ostali i McElduff i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.)). U slučaju da mogućnost pokretanja građanske tužbe ovisi o uspjehu krivičnog gonjenja, svaki propust vlasti da poduzmu krivično gonjenje može rezultirati kršenjem člana 6. (Anagnostopooulos protiv Grčke (2003.)). Nedovoljno jasna pravila u proceduri u pojedinom postupku mogu dovesti do kršenja člana 6.(1) zbog kršenja principa pravičnosti. To je bio slučaj u predmetu Coëme i ostali protiv Belgije (2000.), u kojem je kasacioni sud sudio ministru u vladi a da ga nisu upoznali sa pravilima postupka koja se primijenjuju prije početka suđenja i u predmetu Vacher protiv Francuske (1996.), u kojem je kasacioni sud odbacio žalbu podnesenu zbog povrede zakona zato što je podnosilac predstavke propustio dostaviti obrazloženje te žalbe, bez upozorenja podnosiocu o roku u kojem to obrazloženje mora dostaviti.

Obrazloženje presude

Član 6.(1) obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude. Ovo se posebno odnosi na niže sudove i druge organe vlasti koji donose odluke i čija je obaveza da pruže odgovarajuća obrazloženja i tako omoguće korištenje prava na žalbu, ukoliko postoji (H. protiv Belgije (1987.)). Pod pretpostavkom da je ovaj zahtjev ispunjen, žalbeni sud može, u principu, jednostavno potvrditi odluku nižeg suda (García Ruiz protiv Španije (1999.) i Helle protiv Finske (1997.)). Sud za ljudska prava ne može zamijeniti mišljenje sudskog vještaka medicinske struke svojim vlastitim prilikom razmatranja neophodnosti konkretnog lječenja ili hirurške intervencije (Van Kück protiv Njemačke (2003.)). Isto tako nije u skladu sa članom 6. ako organ koji odlučuje pruži obrazloženje koje je samo sebi kontradiktorno (Hirvisaari protiv Finske (2001.) (organ odlučivanja je podržao smanjenje mirovine licu sa invaliditetom, obrazlaživši to pogoršanjem stanja nakon što mu je odobrena pune mirovine)).

Suđenje u odsutnosti

Osoba koja nije prisutna tokom postupka na koji se primjenjuje član 6., ne lišava se time zaštite koju taj član pruža. Sud je stao na stanovište da

��


domaći sud ne može zabraniti advokatu da zastupa klijenta u odsutnosti (Van Geyseghem protiv Belgije (1999.), Van Pelt protiv Francuske (2000.) i Pobornikoff protiv Austrije (2000.)), niti može, iz istih razloga, odbiti žalbu zbog pogrešne primjene zakona (Guérin protiv Francuske (1998.), Omar protiv Francuske (1998.), Khalfaoui protiv Francuske (1999.) i Papon protiv Francuske (2002.)).

Iako nije zabranio in absentia suđenja u slučajevima kada se nije moglo ući u trag optuženima, Sud je dosljedan u svom stavu da svaka osoba koja je osuđena na takvom suđenju ima pravo na novo suđenje, nakon što se vrati pod jurisdikciju te države (Colozza protiv Italije (1985.) i Osu protiv Italije (2002.)).

U slučaju da osoba puštena na slobodu uz jemstvo i uz obavezu da se pojavi na suđenju pobjegne, nakon čega joj se sudi u odsutnosti, ne može se žaliti na nemogućnost pristupa sudu (Karatas i Sari protiv Francuske (2002.)).

Pravo na zaštitu od samooptuživanja

Sud je razmatrao više predmeta u kojima se pojedinci žale na kršenje prava na zaštitu od samooptuživanja, principa koji nije eksplicitno naveden u Konvenciji. Glavni faktor koji će Sud u takvim predmetima uzeti u obzir je da li su ukupne okolnosti u vezi sa navodnom samoinkriminacijom bile takve da se mogu smatrati prisilnim. Sud je zaključio da se radilo o takvim prisilnim okolnostima u slučaju kada je uposlenik u jednoj firmi bio prisiljen dati izjave ili informacije o poslovanju organima vlasti koji su vodili istragu o mogućim nepravilnostima, a informacije dobivene na taj način su kasnije iskorištene u krivičnom postupku protiv tog uposlenika (Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) i I.J.L. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)). Sud je isto učinio i u slučaju osobe koja je novčano kažnjena zato što je odbila predočiti izvode iz banke i dokumente za koje su carinski organi vjerovali da postoje, ali koje nisu mogli pronaći tokom odobrenog pretresa njegovih prostorija (Funke protiv Francuske (1993.)).

U predmetima koji se tiču načina policijskog ispitivanja, Sud je utvrdio kršenje člana 6. kada je na suđenju kao glavni dokaz korištena izjava koja je data u represivnim uvjetima u policijskom pritvoru u kojem je osoba držana u izolaciji i bez prava na advokata (Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)). Isto tako je Sud postupio, čak i bez razmatranja na koji način su na sudu iskorišteni iskazi ili dokazi dobiveni na upitan način (Heaney i McGuinness protiv Irske (2000.) (podnositelji predstavke dobili

��


suprotne informacije o njihovim pravima tokom policijskog ispitivanja, što je rezultiralo ukidanjem njihovog prava na šutnju)). Sud se, s vremena na vrijeme, bavio i pitanjem korištenja tajnih agenata u krivičnim istragama. On je zaključio da se ne radi o kršenju prava na pravično suđenje u predmetu Lüdi protiv Švajcarske (1992.), zato što je policajac bio pod zakletvom, istražni sudija upoznat s njegovim zadatkom, a vlasti su otvorile preliminarnu istragu nad podnositeljem predstavke. Međutim, u predmetu Teixera de Castro protiv Portugala (1998.), Sud je došao do suprotnog zaključka kada je policija postupala bez ikakve sudske kontrole, a podnosilac predstavke ranije nije bio krivično kažnjavan, niti je protiv njega bila pokrenuta preliminarna istraga.

U vezi sa korištenjem inkriminirajućih iskaza dobivenih prinudom je i pitanje izvođenja negativnih zaključaka iz korištenja prava na šutnju, koje predstavlja vrlo bitan aspekt zašite od samooptuživanja. Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 6.(1) i 6.(2) (kojim se garantira pravo na pretpostavku nevinosti) kada su optuženi osuđeni zbog odbijanja da odgovore na pitanja koja je postavljala policija (Heaney i McGuinness protiv Irske (2000.) i Quinn protiv Irske (2000.)). Čak i kada neka osoba nije bila suočena sa sankcijama zato što je odbila da odgovara na pitanja, Sud će utvrditi kršenje ako je policija davala suprotne ili nejasne savjete o tome šta je obuhvaćeno pravom na šutnju, naročito kada optuženi nije imao advokata (Averill protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)). Sud je također smatrao da neodgovarajuće upute poroti o prirodi zaključaka koji se mogu izvući na temelju šutnje neke osobe prilikom policijskog ispitivanja, mogu predstavljati kršenje člana 6., zato što se nevaljanost takvih uputa ne može ispraviti u žalbi (Condron protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.) (podnositelja predstavke su držali u pritvoru i ispitivali dok je bio u heroinskoj apstinencijskoj krizi)).

7. Pretpostavka nevinosti - član 6.(2)

Članom 6.(2) Konvencije propisuje se pravo na pretpostavku nevinosti. Glavni princip ovog prava je da osoba koja je krivično optužena ima pravo na privilegij principa in dubio pro reo. Evropski sud za ljudska prava je razmatrao predmete u kojima se radi o tri aspekta ovog prava. U pogledu prvog aspekta, da teret dokazivanja krivice snosi optužba, Sud je utvrdio kršenje u samo nekoliko predmeta. U predmetu Telfner protiv Austrije (2001.), do kršenja je došlo zato što su domaći sudovi osudili podnositelja predstavke na temelju vrlo slabih dokaza i nagađanja da je bio umiješan u

�0


automobilsku nesreću. Sud je isto uradio i u slučaju kada je država novčano kaznila nasljednike imanja koje je pripadalo osobama proglašenim krivim za izbjegavanje plaćanja poreza, smatrajući da se krivična odgovornost ne može prenijeti na nevine strane (A.P., M.P.i T.P. protiv Švajcarske (1997.) i E.L., R.L. i J.O. -L. protiv Švajcarske (1997.)).

U pogledu drugog aspekta, po kojem je predstavnicima vlasti ili medijima zabranjeno da daju komentare u javnosti o krivnji neke osobe prije konačne odluke u vezi sa krivičnom optužbom, Sud je utvrdio kršenje člana 6.(2) kada je predsjedavajući parlamenta, u javnosti proglasio krivim jednog od ministara u vladi, protiv kojeg je bio pokrenut krivični postupak (Butkevicius protiv Litvanije (2002.)) i kada su jedan vladin zvaničnik i policajac, koji su bili zaduženi za krivičnu istragu, proglasili osumnjičenu osobu krivom prije nego što je protiv te osobe pokrenut krivični postupak (Allenet de Ribemont protiv Francuske (1995.)).

Kada je riječ o trećem aspektu, koji podrazumijeva da postupak nakon suđenja ne može biti korišten kao forum za proglašavanje krivično odgovornom osobe koja je oslobođena krivične odgovornosti ili protiv koje su povučene optužbe, Sud je zaključio da se radi o kršenju kada je naređeno plaćanje sudskih troškova ili novčane kazne u okolnostima koje impliciraju krivnju (Minelli protiv Švajcarske (1983.) (predmet obustavljen zbog zastare)). Sud je također utvrdio da se radi o kršenju člana 6.(2) kada su domaći sudovi odbili da dosude kompenzaciju za vrijeme provedeno u pritvoru osobama koje su bile oslobođene optužbe, obrazloživši da je ostala sumnja u njihovu krivnju (Sekanina protiv Austrije (1993.), Rushiti protiv Austrije, (2000.), Lamanna protiv Austrije (2001.) i Weixelbraun protiv Austrije (2001.)) ili kada su smatrali da je stepen vjerovatnoće ukazivao da su oslobođene osobe počinile krivična djela o kojima je bila riječ (O. protiv Norveške (2003.) i Hammern protiv Norveške (2003.)).

Međutim, Sud nije našao kršenje člana 6.(2) kada je u parničnom postupku, uzimajući u obzir iste činjenice, dosuđena odšteta protiv osobe prethodno oslobođene krivičnih optužbi (Ringvold protiv Norveške (2003.)). U predmetu Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.), Sud je zaključio da se član 6.(2) ne može primijeniti na postupak konfiskacije koji je vođen nakon osude, kao dijela procesa presuđivanja.

8. Proceduralna zaštita po članu 6.(3)

Kao i u slučaju pretpostavke nevinosti iz stava (2), zaštita koju pruža stav (3) dopunjuje pravo na pravično suđenje iz stava (1) (Adolf protiv Austrije (1982.)). Stav (3), međutim, daje samo minimum prava koja uživa optuženi

ˇ

�1


u krivičnom postupku i ne predstavlja cjelokupnu zaštitu koju garantira član 6. Stoga je uvijek moguće općenito ispitati pravičnost postupka.

Pravo da se, odmah, na jeziku koji se razumije bude podrobno obaviješten: član 6.(3)a)

Do danas je bilo vrlo malo sudske prakse u vezi sa ovom odredbom člana 6.(3). U predmetu Brozicek protiv Italije (1989.), Sud je utvrdio da se radi o kršenju ovog prava kada je osoba sa boravištem u jednoj zemlji, bila optužena za krivično djelo u drugoj zemlji i kada su mu uručeni relevantni dokumenti na jeziku te druge zemlje, koja je protiv njega pokrenula i vodila krivični postupak u odsutnosti i proglasila ga krivim, a da nikada domaći sud nije odgovorio na njegov zahtjev da dobije prevod relevantnih dokumenata. U predmetu Kamasinski protiv Austrije (1989.), Sud je zaključio da je to što je država obezbijedila branitelja koji može komunicirati i na zvaničnom jeziku suda i jeziku podnositelja predstavke, zadovoljilo zahtjeve iz člana 6.(3)a).

U novijim predmetima, Sud je razmatrao predstavke u vezi sa kvalitetom informacija koje su date u optužnici i ustanovio da se radi o kršenju, jer je žalbeni sud prekvalificirao optužnicu, a da nije pružio priliku odbrani da se pripremi i podnese dodatne argumente (Pélissier i Sassi protiv Francuske (1999.)), kada optužnica nije bila precizna (Mattoccia protiv Italije (2000.) (utvrđeno i kršenje člana 6.(1) i 6.(3)b)) i kada su vlasti, bez održavanja rasprave, novčano kaznile osobu zbog zloupotrebe postupka (T. protiv Austrije (2000.) (utvrđeno i kršenje člana 6.(3)b)).

Pravo na vrijeme i uvjete neophodne za pripremu odbrane: član 6.(3)b)

Ova odredba je usko povezana sa pravom na punu informaciju o krivičnim optužbama koje je garantirano članom 6.(3)a), i pravom na pomoć branioca garantirano članom 6.(3)c). Sud je zaključio da se radi o kršenjima ove odredbe kada je domaći sud promijenio pravnu kvalifikaciju krivičnog djela u fazi postupka kada okrivljeni više nije mogao reagirati (Sadak i ostali protiv Turske (2001.) i Mattoccia protiv Italije (2000.)) ili kada su svjedoci izmijenili svoje iskaze tokom postupka, a odbrana nije imala odgovarajuću priliku da te iskaze ospori (G.B. protiv Francuske (2001.)).

Sud je naglasio da je jedan od najvažnijih “uvjeta” za pripremu odbrane protiv krivičnih optužbi mogućnost savjetovanja sa advokatom odbrane (Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.)). Postoji kršenje ako istražni organi takve konsultacije odobre samo pod njihovim nadzorom (Lanz protiv Austrije (2002.)), kao što to može biti slučaj čak i

�2


kada su vlasti izvjesno vrijeme zadržale pismo koje je zatvorenik uputio svom advokatu (Domenichini protiv Italije (1996.)). Dosljedno konceptu “odlučivanja” o optužbi, kao što je već rečeno, zahtjev za “neophodnim vremenom i uvjetima ” iz člana 6.(3)b) proteže se i na žalbeni postupak. Sud je tako zaključio da se radi o kršenju ove odredbe u vezi sa odredbom člana 6.(1) kada vojni sud nije adekvatno obrazložio svoju presudu i kada je dozvolio samo kratko vrijeme za ulaganje žalbe (Hadjianastassiou protiv Grčke (1992.)).

Pravo osobe da se brani sama ili uz pomoć branitelja koga sama odabere/ pravna pomoć: član 6.(3)c)

Član 6.(3)c) povezuje pravo na odbranu i, ako je potrebno, pravo na besplatnu pravnu pomoć, sa zahtjevom “interesa pravde”, što u velikoj mjeri korespndira sa principom ravnopravnosti strana, o kojem je već bilo riječi. Sud je zaključio da pravo na besplatnu pravnu pomoć kada je to u interesu pravde nije alternativa pravu osobe da se sama brani, nego nezavisno pravo na koje se primjenjuju objektivni kriteriji. Kriteriji za određivanje da li interesi pravde zahtijevaju da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv podnositelja i potrebu da se pripreme argumenti u vezi sa kompliciranim pravnim pitanjima (Pham Hoang protiv Francuske (1992.) i Twalib protiv Grčke (1998.)).

U principu, ako je neka osoba lišena slobode, interesi pravde zahtijevaju da ima branioca (Quaranta protiv Švajcarske (1991.), Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) i Perks i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.)). Čak i kada osoba već služi kaznu za počinjeno krivično djelo, on/ona ima pravo na branioca u vezi sa krivičnim optužbama koje su protiv njega/nje podignute dok se nalazi u zatvoru. (Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)). U slučaju da država dodijeli besplatnu pravnu pomoć osobi optuženoj za krivično djelo, ne može je povući prije konačnog odlučivanja po toj optužbi na najvišoj instanci (R.D. protiv Poljske (2001.)).

Ukoliko se u nekom predmetu postavljaju pravna pitanja koja zahtjevaju primjenu određenog stupnja stručnog znanja, država ne može tražiti od optuženog da na ta pitanja sam odgovori (Pakelli protiv Njemačke (1983.) i Artico protiv Italije (1980.)). U predmetu Granger protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.), podnositelju predstavke je odbijena pravna pomoć na usmenom saslušanju drugostepenog suda o žalbi protiv presude zbog krivokletstva, a domaći žalbeni sud je i sam odložio raspravu kako bi razmotrio kompleksno pravno pitanje u vezi sa meritumom žalbe. Sud je stoga zaključio da je država prekršila pravo iz člana 6.(1) i 6.(3)c). Iako je vlada Ujedinjenog Kraljevstva, kao rezultat ove odluke, na

��


određeni način izmijenila praksu, Sud nije te izmjene smatrao dovoljnim u predmetima Boner protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.) i Maxwell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.).

U jednom broju predmeta u kojima se postavljaju pitanja po članu 6.(3)c), Sud je naglasio razliku između zaštite de iure i de facto. Naprimjer, Sud je utvrdio kršenje ove odredbe kada branilac, kojeg je postavio sud, nije dovoljno revnosno zastupao klijenta (Artico protiv Italije (1980.), Goddi protiv Italije (1984.) i Daud protiv Portugala (1998.)). Dosljedno konceptu da pomoć advokata mora biti djelotvorna, Sud je također utvrdio kršenje člana 6.(3)c) kada je sud odbacio žalbu na ročištu na kojem nije prisustvovao branilac, koji nije bio obaviješten o datumu održavanja ročišta (Alimena protiv Italije (1991.) i u još nekoliko predmeta u kojima su sudovi odbili da dozvole advokatu da zastupa klijente koji se nisu osobno pojavili pred sudom (Poitrimol protiv Francuske (1993.), Lala protiv Nizozemske (1994.), Pelladoah protiv Nizozemske (1994.), Van Geyseghem protiv Belgije (1999.), Van Pelt protiv Francuske (2000.) i Karatas i Sari protiv Francuske (2002.)). Konačno, Sud je zaključio da branitelju i branjeniku mora biti dopuštena slobodna komunikacija, uz puno poštovanje povjerljivosti njihove komunikacije, bilo pismene ili usmene (S. protiv Švicarske (1991.)) (vidi također komentare u vezi sa članom 6.(3)b)). Takva komunikacija mora biti blagovremeno osigurana, u vrijeme hapšenja ili pritvora u okolnostima u kojima bi u suprotnom slučaju pravo na odbranu bilo nepovratno narušeno (John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.) (inače bi se protiv podnositelja predstavke mogli donijeti negativni zaključci ukoliko se tokom inicijalne policijske istrage koristi pravom na šutnju)).

U vezi sa pravom izbora branitelja, Sud je stao na stanovište da države imaju pravo uspostaviti specijalizirane advokatske komore ili ograničiti broj advokata s pravom zastupanja na određenim sudovima, a da time ne prekrše član 6. Konvencije (Reinhardt i Slimane-Kaïd protiv Francuske (1998.) i Meftah i ostali protiv Francuske (2002.)).

Pravo na ispitivanje svjedoka: član 6.(3)d)

Formulacija člana 6.(3)d) i sudska praksa podržavaju princip ravnopra-vnosti strana koji prožima član 6. u cijelosti. Na primjer, u predmetu Bönisch protiv Austrije (1985.), Sud je zaključio kako domaći sud mora slijediti istu shemu istrage u ispitivanju svog sudskog vještaka, kao i onih koje pozove odbrana. Pravo na pozivanje ili ispitivanje svjedoka suprotne strane nije neograničeno pravo. Sudovi mogu odrediti broj svjedoka koji jedna strana može pozvati ili neophodnost saslušanja određenog svjedoka kako bi se utvrdile činjenice u predmetu ili na drugi način pomoglo

��


pravičnom presuđenju (Perna protiv Italije (2003.) (nema kršenja člana 6.(1) i 6.(3)d) zato što nije pozvan svjedok čije bi se svjedočenje sastojalo od poricanja navoda protiv tog svjedoka)). Međutim, u slučaju da sud odbije prihvatiti dokaze koje predloži neka od strana, on mora dati i razloge za takvo odbijanje (Pisano protiv Italije (2000.) i Suominen protiv Finske (2003.)).

Optuženom mora biti pružena odgovarajuća mogućnost da može ispitivati i osporavati iskaz svjedoka protivne strane, bilo kada taj svjedok daje iskaz prvi put, bilo u kasnijoj fazi postupka (Isgrò protiv Italije (1991.) i Lucà protiv Italije (2001.)). Ovakva prilika mora se pružiti optuženom čak i kada je teško doći do nekog svjedoka, kao kada on/ona živi van nadležnosti domaćih vlasti (A.M. protiv Italije (1999.)).

Često se prema Sudu radilo o kršenjima člana 6.(3)d) kada su se presude zasnivale na svjedočenju anonimnih svjedoka, koje odbrana nije mogla ispitati (Kostovski protiv Nizozemske (1989.), Windisch protiv Austrije (1990.), Saïdi protiv Francuske (1993.) i Birutis i ostali protiv Litvanije (2002.)). Sud je također utvrdio da se radi o kršenju kada su svjedoci policajci bili anonimni (Van Mechelen protiv Nizotemske (1997.)), ili kada je identitet svjedoka bio poznat, ali ih nije bilo moguće unakrsno ispitati (Hulki Güneş protiv Turske (2003.)).

U nekim predmetima se postavilo pitanje da li izvjesnim svjedocima treba dati “privilegiran” status primjenom određenog domaćeg zakona. U slučaju da svjedočenje takvog svjedoka čini važnu osnovu za odlučivanje, Sud će utvrditi kršenje ukoliko odbrana nema priliku za unakrsno ispitivanje takvog svjedoka (Unterpertinger protiv Austrije (1986.), Bricmont protiv Belgije (1989.) i Sadak i ostali protiv Turske (2001.)).

Pravo na besplatnu pomoć prevodioca: član 6.(3)e)

Sud dosta široko tumači pravo na besplatnu pomoć prevodioca kada optuženi ne razumije jezik suda. U predmetu Luedicke, Belkacem i Koç protiv Njemačke (1978.), Sud je istakao da se ova odredba primjenjuje na “sva dokumenta ili iskaze u postupku ... koje optuženi treba da razumije kako bi uživao pravo na pravično suđenje”. Sud je dalje razrađuje ovaj uvjet i navodi kao neke od elemenata koji moraju biti prevedeni, pismeno ili usmeno na račun vlasti, optužnicu, razloge za hapšenje, kao i samu raspravu.Teorijski govoreći, prema sudskoj praksi ovog Suda, okrivljeni mora sam razumjeti sve aspekte svog predmeta. Međutim, u predmetu Kamasinski protiv Austrije (1989.), Sud je utvrdio da se nije radilo o kršenju kada je branilac formalno poznavao jezik optužene osobe.

��


9. Prava garantirana Protokolom br. 7

Bio je relativno mali broj predmeta u vezi sa Protokolom br. 7 uz Konvenciju. Međutim, Sud je utvrdio kršenje člana 2. Protokola br. 7 u predmetu Krombach protiv Francuske (2001.). U ovom predmetu je čovjeku, koji je osuđen u krivičnom postupku vođenom in absentia pred porotničkim sudom, zakonom bilo zabranjeno da se žali na presudu ili da osporava validnost nekih proceduralnih radnji pred nadležnim drugostepenim sudom. Evropski sud za ljudska prava je smatrao da ograničenje prava garantiranih ovom odredbom predstavlja povredu suštine ovog prava, posebno zato što je podnositelj predstavke žalbom želio osporiti odbijanje suda da ga branitelj zastupa u prvostepenom postupku..Sud je, također, utvrdio kršenje člana 4. Protokola br. 7 samo u nekoliko predmeta, u svakom od kojih je podnositelj predstavke proglašen krivim i za krivično djelo i za prekršaj, na osnovu istih činjenica (Gradinger protiv Austrije (1995.), Franz Fischer protiv Austrije (2001.), W.F. protiv Austrije (2002.) i Sailer protiv Austrije (2002)).

��

Poglavlje VII. Zaštita od retroaktivneprimjene krivičnih zakona: član 7.Član 7.

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

U sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da izraz “zakonitost” u smislu Konvencije obuhvata tri glavna elementa: pristup, predvidljivost i zaštitu protiv bilo kakvog proizvoljnog postupanja organa vlasti. Član 7. povezuje ove principe sa specifičnim kontekstom: primjenom materijalnog krivičnog prava.

Član 7.(1) Konvencije pruža zaštitu od osude za krivično djelo koje nije postojalo u zakonu u vrijeme kada je to djelo počinjeno. Ovo odražava princip po kojem samo zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Slijedi da osoba mora znati da nešto predstavlja zabranjeni oblik ponašanja, kako bi bila odgovorna za kršenje.

Podnositelji predstavki u predmetima Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke (2001.) i K.–H.W. protiv Njemačke (2001.) osuđeni su za ubojstvo sa umišljajem u predmetu koji se ticao ubojstva osoba koje su pokušale preći granicu između Njemačke Demokratske Republike (GDR) i tadašnje Savezne Republike Njemačke (FRG). Trojica podnositelja bili su osuđeni kao glavni indirektni izvršitelji, zbog učešća u procesu odlučivanja na višoj razini u vladi GDR-a, o donošenju politike granične policije, kojom se zahtijeva upotreba smrtonosne sile protiv osoba koje pokušaju ilegalno preći granicu. Četvrti podnositelj je osuđen radi ubojstva navedenih osoba koje su to pokušale učiniti. Sud je istakao da se može pretpostaviti da su podnosetelji predstavki, koji su zauzimali veoma visoke položaje u vladi GDR-a, bili ne samo u potpunosti upoznati sa pozitivnim domaćim zakonom, nego da su, također, imali odlučujuću ulogu u provođenju tog zakona. Sud je, nadalje, istakao da podnositelj predstavke, koji je ubio one koji su pokušali preći

��


granicu, ne može opravdati svoj postupak slijepim izvršavanjem naredbi. Sud je stalno naglašavao da je domaći zakon, koji je bio na snazi u GDR-u u vrijeme konkretnog događaja, jasno definirao krivična djela za koja su ovi podnositelji bili osuđeni. S obzirom na preciznost i dostupnost relevantnog zakona, Sud je utvrdio kako krivična osuda podnositelja predstavki nije u suprotnosti sa članom 7.(1) Konvencije.

U slučajevima u kojima se predstavke odnose na presudu za krivično djelo po nejasnoj zakonskoj odredbi, Sud je prihvatio pristup logičkog razmišljanja, smatrajući da donošenje pravila o krivičnoj odgovornosti kroz sudsko tumačenje može biti prihvatljivo, ako je konzistentno suštini konkretnog krivičnog djela i ako je realno predvidljivo.

U predmetima C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.) i S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.), Sud je zaključio da se krivičnom osudom za pokušaj silovanja supruge i za silovanje supruge ne krši član 7. Konvencije, obrazloživši:

[N]apuštanje neprihvatljivog shvaćanja da suprug uživa imunitet od krivičnog gonjenja zbog silovanja vlastite supruge, u saglasnosti je ne samo sa civiliziranim konceptom braka, nego također i iznad svega, sa temeljnim ciljevima Konvencije, čija je suština poštivanje ljudskog dostojanstva i ljudske slobode.

Sud je također zauzeo stav da osoba koja se bavi određenom profesijom, obično ima oprezan pristup u obavljanji te profesije, pa je realno očekivati da će zatražti pravni savjet u vezi s tim, kada relevantni zakon može biti različito tumačen i kada kršenje tog zakona može imati za posljedicu krivičnu odgovornost. Ako pojedinac može razumjeti i procijeniti rizik koji nosi određeni postupak, utvrđivanje njegove krivične odgovornosti za taj postupak ne dovodi do kršenja člana 7. (Cantoni protiv Francuske (1996.)).

Sud smatra da kada se promjene elementi krivičnog djela, takve se izmjene ne mogu retroaktivno primjenjivati na štetu osobe optužene za to konkretno krivično djelo. U predmetu Veeber protiv Estonije (2003.), pozitivni krivični zakon na snazi u vrijeme kada je navodno izvršeno to djelo zahtijevao je da mora postojati predhodna upravna kazna za slično djelo kao preduvjet za krivičnu presudu. Podnositelju nije bila izrečena takva kazna. Sud je bio mišljenja da se radi o kršenju člana 7. zato što podnositelj nije mogao u datim okolnostima predvidjeti rizik krivične odgovornosti.

Članom 7.(1) se, dalje, zabranjuje državi da osobi osuđenoj za krivično djelo izrekne kaznu koja bi bila stroža od one koja se primjenjivala u vrijeme

��


izvršenja tog djela. Sud je objasnio da je pojam kazne u smislu člana 7. vrlo širok i da se potencijalno odnosi na bilo kakav gubitak koji je zaprijećen počiniteljima krivičnog djela u vrijeme njegovog izvršenja. Sud je zaključio da se radi o kršenju ove odredbe, kada su osobama osuđenim za krivična djela izrečene strože kazne, nego što su bile zaprijećene u vrijeme izvršenja tih djela (Ecer i Zeyrek protiv Turske (2001.)), kao i u predmetima u kojima su izrečene zatvorske kazne po zakonu koji nije propisivao tu vrstu kazne za osobe koje su bile u pitanju (E.K. protiv Turske (2002.) (izdavač knjiga kažnjen po zakonu kojim je ta vrsta kazne predviđena samo za urednika časopisa i novina)) i Başkaya i Okçuoglu protiv Turske (1999) (izdavač knjiga kažnjen po zakonu koji takvu kaznu predviđa za urednika)). U predmetu Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.), Sud je smatrao da je konfiskacija imovine podnositelja predstavke, po zakonu koji je donešen nakon što je podnositelj osuđen za krivično djelo za koje je novi zakon predviđao takvu kaznu, predstavljala kršenje člana 7.

Sud je također utvrdio kršenja člana 7.(1) u predmetima u kojima su optuženi bili osuđeni na kazne zatvora duže od onih koje su dopuštene po domaćem zakonu (Jamil protiv Francuske (1995.) (država je produžila kaznu zatvora za dvadeset mjeseci, a maksimalno dozvoljena kazna u vrijeme kada je djelo bilo izvršeno iznosila je četiri mjeseca) i Gabarri Moreno protiv Španije (2003.) (domaći sudovi su priznali grešku u izricanju kazne, ali su propustili da je isprave)).

Djelokrug člana 7. je ograničen prvenstveno na materijalno krivično pravo. Sud nije utvrdio kršenje člana 7. u predmetu u kojem su se podnositelji žalili na izmjene odredbi o zastari i drugim proceduralnim pravilima u krivičnom postupku, koja su bila u vezi sa tim odredbama (Coëme i ostali protiv Belgije (2000.) (priroda konkretnih krivičnih djela ostala je nepromijenjena)), niti u predmetu u kojem se podnositelj žalio da su nadležne vlasti odbile nekoliko zahtjeva za smanjenje kazne (Grava protiv Italije (2003.) (smanjenje kazne odnosi se na izvršenje, a ne na izricanje kazne kao takve)).

Član 7.(2) isključuje iz zabrane retroaktivne primjene zakona bilo koje djelo koje je u vrijeme kada je počinjeno smatrano za krivično “prema općim principima prava priznatim kod civiliziranih naroda”. Ova odredba jasno podsjeća na Principe iz Nirnberga (i Tokija) i njihovo fokusiranje na ratne zločine. Sama formulacija je, međutim, direktno uzeta iz člana 38. Statuta Međunarodnog suda pravde. U ovom kontekstu vrijedi napomenuti da upotreba izraza “civilizirani narodi” podrazumijeva da se kod primjene člana 7.(2) u obzir moraju uzeti pravo i praksa i onih država koje nisu visoke ugovorne strane Evropske konvencije o ljudskim pravima. Do kraja 2003. godine, Sud nije razmatrao nijedan predmet u kojem su se navodi odnosili na kršenje ove odredbe.

˘

�0

Poglavlje VIII. Osnove za ograničavanje uživanja prava iz Konvencije: stav 2. članova 8. do 11. i člana 2. Protokola br. 4 /član 17./ član 18.

(NAPOMENA: Tekst drugog stava članova 8., 9., 10., ili 11., ili člana 2. Protokola br. 4, vidi poglavlja u kojima se govori o suštinskim pravima koja su zaštićena ovim članovima.)

Članovi 8. 9. 10. i 11. Konvencije i član 2. Protokola br. 4 imaju sličnu strukturu. Prvi stav ovih članova garantira određena specifična prava i slobode, dok drugi stav istih članova (u slučaju člana 2. Protokola br. 4, treći stav) postavlja i opće upute i specifične razloge na osnovu kojih visoke ugovorne strane mogu ograničiti dejstvo ovih prava i sloboda. Ovakva struktura služi uspostavljanju ravnoteže između prava pojedinca i širih interesa demokratskog društva u cjelini, kada može postojati sukob između tih prava i interesa (Klass i ostali protiv Njemčke (1978.)).

U slučaju da Sud utvrdi da nije bilo miješanja u neko pravo zaštićeno prvim stavom relevantnog člana, može nakon takvog zaključka odustati od daljnjeg preispitivanja konkretne predstavke. Međutim, čak i kada ne utvrdi postojanje miješanja, Sud ipak može razmatrati da li je država propustila da ispuni neku pozitivnu obavezu, neophodnu za osiguravanje prava ili sloboda.

1. Doktrina inherentnih ograničenja

Jedno od vrlo važnih pitanja koje institucije Konvencije moraju rješavati u predmetima u kojima se postavlja pitanje postojanja ravnoteže između pojedinca i društva je da li su jedini dopušteni osnovi za ograničenje oni koji su pobrojani u različitim članovima, ili državi treba biti dopušteno da uvodi ograničenja za određene osobe “na osnovu implikacija ili kao dio državne politike u određenoj oblasti”. Sud je u početku primjene Konvencije odbacivao argumente da prava mogu biti na taj način ograničena, smatrajući da iako država može zaključiti da pripadnost pojedinca određenoj grupi jeste jedan od faktora koji treba uzeti u obzir kod ograničavanja njegovih/njenih prava ili sloboda, ona ipak legitimno može postupiti samo unutar granica konkretnih klauzula o ograničenjima iz relevantnih članova Konvencije

�1


(De Wilde, Ooms i Versyp (“Skitnja”) protiv Belgije (1970, 1971, 1972); Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.)).

2. Pravilo o striktnom tumačenju klauzula o ograničenjima

Klauzule o ograničenjima, sadržane u drugom stavu navedenih članova, prilično su široke. Kako bi se osiguralo da države ne zloupotrebljavaju autoritet inherentan ovoj širini, institucije Konvencije uspostavile su pravilo o strogom tumačenju ovih klauzula, navodeći u predmetu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1979.) sljedeće:

Striktno tumačenje znači da nikakvi drugi kriteriji sem onih spomenutih u klauzuli o izuzetku ne mogu biti osnova za bilo koje ograničenje, a ti kriteriji, opet, moraju biti shvaćeni tako da se jezičko tumačenje ne proteže dalje od uobičajenog značenja.

Pravilo o striktnom tumačenju primjenjuje se kako na dva opća uvjeta koji su zajednički svim stavovima o kvalifikaciji o kojima je riječ, da svaka restrikcija prava i sloboda mora biti u skladu sa zakonom i “neophodna u demokratskom društvu”, tako i na specifičnije osnove navedene u pojedinačnim članovima. Prilikom razmatranja predstavke u kojoj se vlada pozvala na jednu ili više klauzula o ograničenjima iz člana u pitanju, Sud slijedi određenu liniju analize. Kao prvo, Sud će odlučiti da li je ili ne postupak države bio “u skladu sa zakonom”. Ukoliko ustanovi da nije, Sud će smatrati da se radi o kršenju i neće nastavljati sa daljnjim razmatranjem (vidi naprimjer, Rotaru protiv Rumunije (2000.)). Ukoliko ustanovi da je taj postupak zadovoljio standarde zakonitosti, preispitat će da li se takav postupak može smatrati “neophodnim u demokratskom društvu” radi postizanja jednog od legitimnih ciljeva navedenih u relevantnom članu, kao što su očuvanje javnog reda, zaštita zdravlja ili morala, itd.

3. Tumačenje izraza “u skladu sa zakonom / propisano zakonom”

Koncept zakonitosti po Konvenciji primjenjuje se na sve vrste domaćih propisa – zakone, podzakonske akte, ustav, pisane i nepisane propise (Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.), Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1983.) i Sunday Timesprotiv Ujedinjenog Kraljevstva (1979.)). Sud je postavio dva glavna uvjeta zakonitosti, kao što su navedeni u predmetu Sunday Times:

Kao prvo, zakon mora biti dostupan na odgovarajući način: građani moraju biti u mogućnosti da imaju indikacije koje su odgovarajuće u

�2


okolnostima pravnih pravila u datom predmetu. Drugo, neka norma se ne može smatrati “zakonom” ako nije dovoljno precizno formulirana da omogućava građaninu regulisanje njegovog ponašanje ....

Stoga, da bi se smatralo da je neki postupak ili propis bio “u skladu sa zakonom” u smislu Konvencije, taj zakon mora biti i dostupan i predvidljiv. Sud je dalje razvio koncept zakonitosti u predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.), tako što ga je doveo u vezu sa zabranom zloupotrebe ovlasti od strane države:

Bilo bi u suprotnosti sa vladavinom prava ako bi zakonom data diskrecija izvršnim vlastima bila izražena u smislu neograničene vlasti. Shodno tome, zakon mora naznačiti opseg svake takve diskrecije koja je data nadležnim organima vlasti i dovoljno jasno navesti način njenog provođenja, vodeći računa o legitimnom cilju mjere koja je u pitanju, kako bi pojedinac imao odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja.

Stoga je treći element zakonitosti po Konvenciji postojanje uputa i mehanizama pomoću kojih provođenje diskrecije države može biti podvrgnuto kontroli osmišljenoj tako da štiti pojedinca od proizvoljnog ponašanja organa vlasti, uključujući i moguću zloupotrebu ovlasti.

4. Tumačenje izraza “neophodno u demokratskom društvu ”

Prilikom preispitivanja na koji način država provodi svoje diskreciono pravo ograničavanja prava i sloboda po Konvenciji, Sud će prvo razmotriti zakonitost konkretnog akta u skladu sa gore navedenim kriterijima. Ukoliko postupanje države zadovoljava standard zakonitosti, organi Konvencije će ispitati da li se taj postupak smatra “neophodnim u demokratskom društvu”. Upravo u preispitivanju poštivanja ovog kriterija od strane države, pojavljuje se tenzija između interesa pojedinca i društva.

Sud ne smatra da ima potrebe ili da je u njegovoj nadležnosti da provodi praktičnu ili političku kontrolu nad postupcima države u domaćim sferama. U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.) Sud je istakao sljedeće:

Zbog izravnog i stalnog kontakta sa vitalnim snagama u svojim zemljama, organi vlasti su, u principu, u boljoj poziciji od međunarodnog suda da daju mišljenje o tačnoj sadržini ovih zahtjeva … kao i o “neophodnosti” nekog “ograničenja” ili “kazne” u cilju ispunjavanja tih zahtjeva.

Iz ovog pristupa slijedi da Sud dopušta određeni stupanj diskrecije državi da određuje kompatibilnost neke radnje sa zahtjevima iz Konvencije.

��


Ova diskrecija se obično označava kao “stupanj slobodne procjene” države. Iako Sud daje visokim ugovornim stranama izvjestan stupanj slobodne procjene, on je ipak zadržao pravo na preispitivanje da li država u provođenju tog diskrecionog prava postupa u skladu sa principima i ograničenjima propisanim ne samo drugim stavom relevantnih članova, nego i drugim članovima Konvencije (vidi dio o članovima 17. i 18. ). U predmetu Handyside Sud je naveo kako “domaći stupanj slobodne procjene ... ide ruku pod ruku sa evropskom supervizijom”, stav koji je ponovio u brojnim predmetima.

Sud za ljudska prava je odredio da države moraju dovesti u vezu standard “neophodno u demokratskom društvu” sa jednim od specifičnih osnova za ograničenje, koji su pobrojani u relevantnom članu: država se ne može legitimno pozivati na opću potrebu kako bi opravdala ograničenje prava i sloboda pojedinca. O osnovama za ograničavanje prava i sloboda koje su navedene u raznim članovima, bit će riječi u narednim poglavljima. Međutim, važno je imati na umu da Sud svoj koncept demokratskog društva stavlja u okvir pojmova kao što su pluralizam, tolerancija i širokoumlje – od kojih nijedan nije naveden tim riječima u Konvenciji (Handyside). Sud je također opisao i atribut “neophodan” kao nešto što “nije sinonim za ‘neizbježan’, a što isto tako nema ni fleksibilnost izraza kao što su ‘prihvatljiv’, ‘uobičajen’, ‘koristan’, ‘razuman’, ili ‘poželjan’” (Silver, Handyside).

Organi Konvencije primjenjuju dvosmjernu analizu u odlučivanju da li je postupak neke države u skladu sa standardom “neophodno u demokratskom društvu”. Oni će, prvo, odrediti da li je cilj nametnutih ograničenja bio legitiman. Drugo, oni ispituju da li su sredstva za ograničenje prava ili sloboda o kojima je riječ “proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići”. Često je državi mnogo teže ispuniti ovaj zahtjev. Pojam “neophodnosti” znači da svako miješanje u uživanje nekog zaštićenog prava mora odgovarati hitnoj društvenoj potrebi, i naročito, mora biti proporcionalno cilju koji se želi postići. U ocjenjivanju da li je miješanje bilo “neophodno“, Sud uzima u obzir stupanj slobodne procjene koje imaju vlasti države. Međutim, Sud smatra da je dužnost odgovorne države da pokaže kako takva hitna potreba postoji u slučaju konkretnog miješanja (McLeod protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.) i Klamecki protiv Poljske (br. 2) (2003.)). Kada Sud razmatra da li je neka država postupila u okviru stupnja slobodne procjene u nekom predmetu, on često preispituje zakone i praksu drugih država strana u Konvenciji, kao i činjenice u konkretnom predmetu. Kada se pokaže da nema zajedničkog osnova među državama, Sud će odgovornoj državi dopustiti širok stupanj slobodne procjene (X., Y. i Z. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)).

��


Pored ograničenja koja su dopuštena drugim stavom članova 8. do 11. i trećim stavom člana 2. Protokola br. 4, članovi 17. i 18. mogu također pružiti nezavisne osnove za ograničenje osnovnih prava propisanih drugim članovima Konvencije.

5. Zabrana poništavanja ili ograničavanja pravaiz Konvencije: član 17.

Član 17

Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osobe da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.

Član 17. Konvencije zabranjuje državama, grupama ili osobama da postupaju na bilo koji način koji bi bio usmjeren ka poništavanju ili ograničavanju prava i sloboda predviđenih Konvencijom, u većoj mjeri od one predviđene u samoj Konvenciji. Iz ovoga slijedi da se na član 17. može pozivati samo u vezi sa navodnim kršenjem jednog ili više materijalnih prava zaštićenih Konvencijom.

Struktura i funkcioniranje člana 17. razlikuju se od drugih članova Konvencije. Član 17. se tiče dvije glavne vrste predmeta: onih u kojima država tvrdi da su neka grupa ili pojedinac postupili u suprotnosti sa ovim principom, i onih u kojima grupa ili pojedinac tvrde da je država prekršila svoje obaveze.

Prilikom razmatranja prve kategorije predmeta po članu 17, bitno je istaći da kada se država poziva na ovaj član u vezi sa nekom grupom ili pojedincem koji su ga prekršili, mora naznačiti kako su ta grupa ili pojedinac kršenjem ovog člana oštetili prava treće strane. Država mora, također, navesti da se poziva na član 17. samo u vezi sa onim konkretnim pravima koje su taj pojedinac ili grupa navodno zloupotrijebili. Tako je, na primjer, Sud u predmetu Lawless protiv Irske (1961.), smatrao kako se Ujedinjeno Kraljevstvo nije moglo pozvati na član 17. da opravda svoje postupke u vezi sa članom 5. (pritvor), ili članom 6. (pravično suđenje), jer podnositelj predstavke nije zloupotrebljavao ili ograničavao ova prava u cilju koji je bio u suprotnosti sa Konvencijom.

U predmetima u kojima se pojedinac ili grupa pozivaju na član 17. protiv države, Sud obično zauzima stav da ukoliko se podnositelj predstavke

��


također pozvao i na neki drugi od suštinskih članova Konvencije, kojima se dopuštaju ograničenja pod uvjetima iz tih članova, organi Konvencije fokusiraju svoje primarno preispitivanje na ograničenja koja je nametnula država, a ne na ona koja su dopuštena članom 17. (vidi, naprimjer, Engel i drugi protiv Nizozemske (1976)).

U predmetima u vezi pitanja po članovima Konvencije koji propisuju manje specifične ili jasne osnove za ograničenje prava koja su tim članovima zaštićena, Sud ima više nezavisnosti u ispitivanju navoda o kršenju člana 17. Tako je Sud postupio i u predmetu Lithgow i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.), u kojem se podnositelji predstavke žale da je država prekršila njihovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola br. 1, čime je prekršila i član 17. Sud je zaključio da je provođenje ovlasti od strane države bilo u skladu sa suštinskim članom, da su mjere bile poduzete u legitimnom cilju i da nisu bile usmjerene ka poništavanju ili pretjeranom ograničavanju prava podnositelja.

U većini predmeta po članu 17, Sud je zauzeo stav da nije potrebno da razmatra određeni zahtjev ukoliko je iste činjenice preispitao u vezi sa drugom odredbom iz Konvencije (vidi, naprimjer, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (1982.)).

6. Nepravilna primjena klauzula o ograničenjima: član 18.

Član 18.

Ograničenja za navedena prava i slobode, dozvoljena prema Konvenciji, neće se primjenjivati u bilo koje druge svrhe osim onih za koje su predviđena.

Član 18. zabranjuje državama da primjenjuju dopuštena ograničenja u druge svrhe osim onih koje su propisane Konvencijom. Na član 18. može se pozivati jedino u vezi sa nekim od materijalnih prava garantiranih Konvencijom. Sud, do sada, nije bio voljan razmatrati navodna kršenja člana 18, ako nije bilo kršenja materijalnih prava na koje se pozivalo u predstavci (Engel), ili kada je preispitao dejstvo kaluzula o ograničenjima iz drugih članova na koje se pozivalo (Handyside, Bozano protiv Francuske (1986.) i Ujedinjena komunistička strana Turske i ostali protiv Turske (1998.)).

��

Poglavlje IX. Pravo na privatni, porodični život i prepisku, zasnivanje braka i porodice i ravnopravnost supružnika: član 8, član 12. i član 5. Protokola br. 7Konvencija – član 8.

1. Svako ima pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Konvencija –član 12.

Od trenutka kada postanu sposobni za brak, muškarac i žena imaju pravo da stupe u brak i zasnuju porodicu prema nacionalnim zakonima kojima se regulira ostvarivanje ovog prava.


U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida, supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatno-pravnog karaktera međusobno i u odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim članom države ne sprječavaju preduzimanje takvih mjera koje su neophodne u interesu djece.

Članovi kojima se garantira poštivanje privatnog života, porodičnog života, doma i prepiske, pravo na zasnivanje braka i na ravnopravnost supružnika, štite široki dijapazon prava koja se preklapaju i koja su međusobno povezana. Do kraja 2003. godine Evropski sud za ljudska prava nije razmatrao nikakve pritužbe u vezi sa kršenjem člana 5. Protokola br. 7. Međutim, Sud je razmatrao brojne predmete u kojima se navodi kršenje prava zaštićenih članom 8. u vezi sa diskriminacijom, o čemu se govori u poglavlju pod nazivom “Zabrana diskriminacije: član 14” u tekstu dolje.

��


1. Pravo na poštivanje

Važno je primijetiti, na samom početku, da organi Konvencije tumače pravo na poštivanje iz člana 8.(1) u svjetlu odredbe iz člana 8.(2) da se “javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava”. Na prvi pogled, čini se da ove riječi znače da država poštuje ove obaveze po članu 8. ako se jednostavno suzdrži od postupanja. Sud je potvrdio ovu primarnu zadaću države da se suzdrži od miješanja u Belgijskom lingvističkom predmetu (1968.). Međutim, organi Konvencije su također izdvojili iz osnovnih principa člana 8. obavezu države da postupa na način koji će osigurati poštivanje nekih prava u nekim okolnostima. Ključni predmet u ovoj oblasti je Marckx protiv Belgije (1979.), u kojem su majka i njeno dijete osporavali belgijske zakone po kojima se zahtijevalo od majke da poduzme određene radnje kako bi svom djetetu osigurala zakoniti status kćeri, a po kojima takvo dijete nije imalo sva prava u odnosu na druge članove majčine obitelji. Sud je zaključio da se radi o kršenju prava na porodični život po članu 8. i istakao:

Kada država odredi u svom domaćem pravnom sistemu režim koji se primjenjuje na određene porodične veze...ona mora postupati na način koji je sračunat tako da dozvoljava svim osobama na koje se odnosi da vode normalan obiteljski život.

Pravo na poštivanje po članu 8. obuhvaća, također, mogućnost da neka osoba može poduzeti pravne mjere u vezi sa kršenjem svog prava na privatni život (Airey protiv Irske (1979.) (irska vlada je odbila zahtjev za besplatnu pravnu pomoć ženi koja je tražila odluku o sudskom odvajanju od nasilnog supruga), X i Y protiv Nizozemske (1985.) (starija maloljetnica sa oneposobljenjem, nije bila mentalno sposobna tužiti osobu koja je navodno seksualno zlostavljala, niti je to mogao staratelj, jer je maloljetnica napunila godine kada se pretpostavljalo da može sama sebe zastupati)).

2. Karakteristike privatnog života

Široko tumačenje koje Sud dozvoljava u vezi sa konceptom privatnog života po članu 8. Konvencije, uključuje elemente poput spolne pripadnosti, spolne orijentacije i spolnog života. Ovaj član također štiti i pravo na identitet i osobni razvitak, kao i pravo na uspostavljanje i razvoj odnosa sa drugim osobama i svijetom koji nas okružuje, uključujući i aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode, koje se mogu odvijati u javnom kontekstu (Niemietz protiv Njemačke (1982.)).

Pravo na privatni život je usko povezano sa pojmom osobnog integriteta. Svako miješanje u fizički integritet neke osobe mora biti propisano zakonom i zahtijeva pristanak te osobe. U suprotnom bi osobi koja se

��


nalazi u situaciji ugroženosti, poput osoba lišenih slobode, bile uskraćene zakonske garancije protiv proizvoljnih postupaka.

Sud je utvrdio da se radi o kršenjima zahtjeva zakonitosti iz člana 8, u svjetlu ovih principa, u predmetu Y.F. protiv Turske (2003), u kojem se radilo o obaveznom ginekološkom pregledu supruge podnositelja predstavke, dok je bila u pritvoru.

Pravo na privatni život i lične dokumente

U mnogim državama stranama u Konvenciji, pojedinci su dužni pokazati lične dokumente pri inicijalnom kontaktu sa predstavnicima vlasti, čak i u svakodnevnom životu. U takvim okolnostima, postupci koji imaju uticaja na te dokumente mogu dovesti u pitanje poštivanje prava na privatni život iz člana 8. Tako je Sud zaključio da se radi o kršenju ove odredbe u predmetu B. protiv Francuske (1992. ) (dijelom i zbog toga što je država odbila da u matičnu knjigu rođenih unese izmjene koje su se odnosile na promjenu pola transseksualca, iako se po francuskim zakonima i praksi traži da se mora pokazati rodni list prilikom većine kontakata sa organima vlasti). Sud je zaključio da se radi o kršenju i u predmetu Smirnova protiv Rusije (2003.), u kojem je država odbila da vrati lične dokumente osobi puštenoj iz pritvora, nakon što je ustanovio da u svakodnevnom životu ruski građani moraju neuobičajeno često pokazivati lične dokumente, na primjer u mjenjačnici ili kada kupuju voznu kartu, kao i u drugim važnim situacijama, kao na primjer prilikom zapošljavanja ili traženja medicinske pomoći. Sud je također primijetio da neposjedovanje ličnih dokumenata, samo po sebi, predstavlja prekršaj u Rusiji, kao i da je podnositeljica predstavke bila novčano kažnjena zato što nije imala lične dokumente.

Prava homoseksualaca

Sud je razmatrao nekoliko predmeta u kojima se navodi da je država prekršila pravo na privatnost kriminiliziranjem homoseksualnih aktivnosti. U predmetima Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1981.), Norris protiv Irske (1988.) i Modinos protiv Kipra (1993.), Sud je zaključio kako zabrana homoseksualnih aktivnosti, između odraslih osoba koje su na njih pristale, predstavlja neopravdano miješanje u pravo na poštivanje privatnog života po članu 8. Sud je također našao kršenje člana 8. kada je jedna osoba bila osuđena zbog homoseksualnih aktivnosti koje je snimio kamerom, ali kada je vjerovatnoća da će te video snimke dospjeti u javnost bila minimalna (A.D.T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)). Sasvim suprotno, Sud nije zaključio da se radi o kršenju kada su određene osobe krivično gonjene zato što su bile uključene u sadomazohističke aktivnosti,

��


čak i kada je to bilo uz njihov pristanak (Laskey, Jaggard i Brown protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)). Sud je također utvrdio kršenje člana 8. u nizu predmeta u kojima su podnositelji osporavali otpuštanje iz britanskih oružanih snaga, nakon što su otvoreno priznali svoju homoseksualnost i nakon uznemirujuće istrage njihovog privatnog života (vidi, naprimjer, Lustig-Prean i Beckett protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.) i Beck i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)).

Prava transseksualaca

Pored gore spomenutog predmeta B. protiv Francuske, Sud je je zaključio da se radi o kršenju prava na privatni život transseksualaca u predmetima Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.) (podnositelj tretiran kao muškarac u pogledu prava iz radnog odnosa i nemogućnosti sklapanja braka) i I. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.); u predmetu Van Kück protiv Njemačke (2003.), Sud je utvrdio kršenje člana 8. kada je država odbila narediti jednoj osiguravajućoj firmi da transseksualki isplati najviši iznos naknade za tretman promjene spola). Domaći sudovi su smatrali da je podnositeljica bila u obavezi da dokaže kako je taj tretman bio neophodan iz medicinskih razloga i da formulira svoj stav na način koji je odslikavao uvjerenje domaćeg suda kako je podnositeljica namjerno prouzrokovala svoje stanje.

Ekološka pitanja i poštivanje prava garantiranih po članu 8.

Sud je razmatrao nekoliko predmeta u kojima se navode kršenja člana 8. zbog propusta vlasti da na adekvatan način zaštite pojedince od rizika po njihovo zdravlje ili život, izazvanih aktivnostima vlasti ili preduzeća, a koje su bile opasne ili imale za posljedicu zagađenost. Sud je također utvrdio kršenje člana 8. u predmetima u kojima je rizik po zdravlje onih koji su se nalazili u blizini mjesta gdje su se štetne aktivnosti odvijale bio sasvim jasan i kada vlast nije poduzele potrebne radnje kako bi ublažila posljedice (López Ostra protiv Španije (1994.) (pasivnost zdravstvenih vlasti u pogledu smetnji koje je uzrokovalo postrojenje za preradu otpada, smješteno u blizini stambenog bloka i, s tim u vezi, parnični i krivični postupak); Guerra i ostali potiv Italije (1998.) (propust vlade da lokalnom stanovništvu pruži informacije o faktorima rizika u vezi sa otrovnim emisijama iz obližnje tvornice kemikalija, kao i nedostatak uputa kako postupati u slučaju nesreće)).

Iako je razmatro manji broj predmeta u kojima se pozivalo na kršenje člana 8. zbog buke izazvane zračnim prometom i posljedicama koje je ta buka imala po privatni i porodični život, Sud ipak nije utvrdio da se radi

�0


o bilo kakvom kršenju (Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.) i Hatton i ostali protiv Ujedinjenog Kraljvstva (2003.)). Mada je Sud uspostavio pincip da posljedice po stanje okoliša, izazvane razvojnim aktivnostima, mogu nekada utjecati i na prava po članu 8, u ključnom predmetu u vezi s ovim pitanjem Sud je zaključio da je veza između aktivnosti na koje se žali i utjecaja koji one imaju na okoliš isuviše slaba da bi navodi o kršenju bili osnovani (Kyrtatos protiv Grčke (2003.)).

Teški gubitak i pravo na privatni i porodični život

Kada država nije reagirala sa dovoljnom osjetljivošću u odnosu na osobe koje su izgubile bliskog člana porodice, Sud može zaključiti da se radi o kršenju člana 8. Tako je i uradio u predmetu Pannullo i Forte protiv Francuske (2001.) kada vlasti nisu, tokom više mjeseci, vratile roditeljima tijelo djevojčice koja je umrla u bolnici. Sud je smatrao da francuske vlasti nisu postigle pravu ravnotežu između prava podnositelja predstavke na privatni i porodični život i potrebe da se provede djelotvorna istraga o okolnostima koje su dovele do smrti djeteta. Sud je također zaključio da se radilo o kršenju kada su vlasti odbile da dozvole osobi koja je bila u pritvoru do suđenja da prisustvuje sahrani roditelja (2002.)).

3. Karakteristike porodičnog života

Kao i u slučaju mnogih drugih prava koja su garantirana Konvencijom, Evropski sud za ljudska prava dosta široko tumači pojam “porodični život” iz člana 8, smatrajući da je postojanje tog prava u suštini činjenično pitanje, koje ovisi o stvarnom postojanju bliskih osobnih veza (K. i T. Protiv Finske (2001.)). Kod odlučivanja da li se neki odnos može smatrati za “porodični život”, Sud, također, uzima u obzir cijeli niz faktora, kao na primjer da li je par živio zajedno, dužinu trajanja njihovog odnosa i da li su pokazali privrženost jedno drugom bilo tako što su imali djecu ili na neki drugi način (Kroon i ostali protiv Nizozemske (1994.) i X, Y i Z protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.)). Djeca postaju dijelom porodične zajednice od momenta rođenja. Sud smatra da se tako nastala veza može smatrati izuzetno jakom, tako da se zahtijeva da država mora imati jake razloge za njeno raskidanje (Berrehab protiv Nizozemske (1988.), Hokkanen protiv Finske (1994.), Gül protiv Švajcarske (1996.) i Ciliz protiv Nizozemske (2000.)). Organi Konvencije su protumačili da izraz “porodični život” iz člana 8. Konvencije obuhvata veze među bliskim srodnicima, kao na primjer veza između bake ili djeda i unučadi (Marckx protiv Belgije (1979.)). Iako je Sud utvrdio da djed ili baka

�1


mogu imati prava zaštićena članom 8. Konvencije, ipak nije našao da se radi o kršenju, naprimjer, u predmetima Bronda protiv Italije (1998.) i Scozzari i Giunta protiv Italije (2000.), smatrajući da je u Bronda predmetu davanje unučeta na usvajanje, u svjetlu svih okolnosti, bilo u okviru stupnja slobodne procjene države, a u predmetu Scozzari i Giunta, da su vlasti razumno postupile kada su odlučile da djecu ne dodijele baki koja živi u Belgiji, nego da ih stave pod javnu skrb u Italiji, jer je bilo relatvno malo kontakata između bake i djece.

Iako organi Konvencije dozvoljavaju da se osobe mogu pozivati na krvno srodstvo kao polazište u određivanju da li se radi o porodičnom životu, to se ne smatra ključnim faktorom, već se u obzir uzimaju i drugi faktori, kao što su finansijska i psihološka zavisnost strana koje se na ovo pravo pozivaju. Općenito, organi Konvencije daju prednost porodičnim odnosima po “vertikalnoj” liniji (maloljetna djeca, roditelji, djed ili baka) u odnosu na one po “horizontalnoj” liniji (braća i sestre, rođaci, nećaci, itd.). Međutim, u predmetu Olsson protiv Švedske (1988.), u kojem je troje djece smješteno u međusobno udaljene zavode za nezbrinutu djecu, Sud je, u najmanju ruku, implicirao da se djeca mogu pozvati na pravo na porodični život, bez obzira na njihov odnos sa roditeljima.

Najjači dokaz o postojanju “porodičnog života” je dokaz da oni koji zahtijevaju ovo pravo, već i vode takav život. Međutim, Sud smatra da “ovo ne znači da je svaki namjeravani porodični život u potpunosti izvan okvira [člana 8]” (Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.), u kojem žene koje su duže vrijeme bile u zakonitom braku ili su bile vjerene, nisu mogle uspostaviti potpuno normalan porodični život zbog diskriminirajućih zakona o usljeništvu koji su bili na snazi u Ujedinjenom Kraljevstvu).

Sud je, za razliku, zaključio da država ne postupa zakonito ako raskine porodičnu zajednicu zbog razvoda roditelja (Berrehab protiv Nizozemske (1988.) (otac marokanskog porijekla koji se oženio, a potom razveo u Nizozemskoj, ali koji je imao vrlo bliske kontakte sa svojom veoma malom kćerkom i redovno plaćao za njeno izdržavanje, uspješno se žalio da je nalog o njegovoj deportaciji predstavljao kršenje člana 8.)). Sud je također utvrdio kršenje člana 8. u predmetu Ciliz protiv Nizozemske (2000.) u kojem je turski državljanin imao dozvolu da boravi u Nizozemskoj zajedno sa svojom ženom i sinom, ali mu je nakon razvoda data samo godina dana da nađe stalni posao. Po isteku ovog roka, bio je protjeran u Tursku, iako postupak, u kojem se odlučivalo o njegovom pravu da viđa svoje dijete, još nije bio okončan.

�2


Porodični odnosi kada roditelji nisu vjenčani

Vanbračna djeca

U historiji primjene Konvencije, pretpostavke o tome šta čini “porodicu” su se uveliko mijenjale, usljed velikog broja djece koje su rodile neudate majke ili čiji roditilji nisu u braku, postavljajući pitanja u vezi sa povećanjem stope razvoda i sličnih promjena u strukturi porodice. Kao što je već ranije primijećeno u vezi sa predmetom Marckx, Sud se u takvim okolnostima u svojoj analizi člana 8. fokusira prvenstveno na status i zaštitu djeteta u okviru porodične zajednice. Na primjer, u predmetu Johnston i ostali protiv Irske (1986.), Sud je utvrdio da se od države tražilo da pravni staus djece rođene u zajednici jednog irskog para, koji su bili u braku s drugim osobama, ali koji su dugi niz godina živjeli zajedno, mora biti isti kao i status djece koja su rođena u braku. Sud nije, međutim, zaključio da član 8. zahtijeva od Irske da uvede mogućnost razvoda ili da na drugi način omogući da odrasle osobe mogu svoj odnos urediti na zakonit način. U državi gdje ta mogućnost postoji po zakonu, Sud je smatrao da kada je dijete uspostavilo jaču vezu sa partnerom ili supružnikom roditelja od one sa jednim od bioloških roditelja, država može sasvim legitimno dozvoliti tom partneru/partnerici ili supružniku da usvoji to dijete (Söderbäck protiv Švedske (1998.)).

Sud je također zauzeo stav da dijete ima nezavisan interes za utvrđivanje identiteta svog oca. U predmetu Mikulić protiv Hrvatske (2002.), majka i njena kći, koja je bila vanbračno dijete, podnijele su tužbu za dokazivanje očinstva protiv navodnog oca djeteta. Tuženi se nije pojavljivao na nekoliko ročišta pred sudom i nije postupio u skladu sa nalozima suda da se podvrgne DNK analizi u svrhu određivanja očinstva. Našavši kršenje člana 8, Sud je zaključio da je država bila dužna iznaći alternativne načine kako bi se očinstvo brzo utvrdilo.

Očevi vanbračne djece

Kao što je slučaj i sa pravima homoseksualaca i transseksualaca, sudska praksa po Konvenciji, u vezi sa pravima bioloških očeva, vremenom se značajno promijenila. Sud se bavio preispitivanjem nekoliko predmeta u kojima se radi o pravu na porodični život bioloških očeva i utvrdio da se radi o kršenju kada je dijete bilo dato na usvajanje bez znanja ili saglasnosti oca (Keegan protiv Irske (1994.)) i kada je otac, koji je živio kao član porodice, tretiran drugačije nego majka u postupku o obaveznoj skrbi nad njihovim djetetom (McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995.)). Međutim, u slučaju da otac ne održava redovne i dovoljne kontakte sa malim djetetom, država može odbiti da mu dozvoli zakonsko priznavanje tog djeteta (Yousef protiv Nizozemske (2002.)).

��


Sud je također razmatrao i nekoliko predmeta u kojima se radilo o biološkim očevima i njihovom pristupu djeci, u kojima je Sud pripisao veliki značaj prirodi i opsegu uključenosti očeva u proces odlučivanja i prirodi načina na koji su vlasti reagirale na interese očeva (vidi, naprimjer, Elsholz protiv Njemačke (2000.), Sommerfeld protiv Njemačke (2001.), Sahin protiv (2001.) i Hoffmann protiv Njemačke (2001.)). (Vidi također poglavlje 17. u kojem se govori o diskriminaciji.)

Pravo nakon što je porodični život raskinut

Pored promjena u demografskoj slici porodice u Evropi, čak i tradicionalne porodice mogu ponekad biti suočene sa raspadanjem, što ponekad može imati negativne posljedice po porodični život.

Pravo na porodični život osoba lišenih slobode

Opseg prava na porodični život osoba koje se nalaze u pritvoru ili zatvoru razlikuje se ovisno od razloga takvog lišenja slobode. Oni koji se nalaze na odsluženju krivične kazne, obično uživaju manju zaštitu od osoba koje su lišene slobode iz drugih razloga koji su dopušteni članom 5. Konvencije. Naprimjer, ustanovljeno je da ograničavanje posjeta na jednu mjesečno predstavlja kršenje člana 8. kada je osoba bila lišena slobode u cilju prisilnog poštivanja zakonske obaveze i kada ta osoba nije osporila osnov za takav pritvor (Nowicka protiv Poljske (2002.)). Čak i kada su oba supružnika bila optužena za krivična djela, Sud je ipak smatrao da je zabrana svakog međusobnog kontakta na period od godinu dana neproporcionalno ograničenje njihovih prava prema članu 8. (Klamecki protiv Poljske (br. 2) (2003.)).

Kada izvršne vlasti imaju potpunu diskreciju prilikom ograničavanja ili zabrane posjeta ili prepiske između zatvorenika i članova porodice, Sud može utvrditi kršenje zahtjeva iz člana 8. po kojima je miješanje u pravo na porodični život dozvoljeno jedino “u skladu sa zakonom” (Lavents protiv Latvije (2002.), Poltoratskiy protiv Ukrajine (2003.) i još nekoliko predmeta protiv Ukrajine). S druge strane, ako zakonodavno tijelo donese upute o ograničavanju posjeta članova porodice posebnim kategorijama zatvorenika, Sud može zaključiti da se ne radi o kršenju, ako su osnove za takvo ograničavanje dovoljno jake i ako postoji mogućnost smanjenja takvih ograničenja (Messina protiv Italije (br. 2) (2000.) (nametanje specijalnog režima u vezi pojedinaca povezanih sa mafijom)).

Sud je zaključio da pravo na porodični život po članu 8. ne garantira pravo osuđenim osobama na intimne posjete supružnika (Aliev protiv Ukrajine (2003.)).

��


Starateljstvo nad djecom i pristup

Problematični odnosi između razvedenih ili razdvojenih supružnika, mogu vrlo često dovesti do toga da supružnik kojem je dodijeljeno starateljstvo postavlja prepreke u vezi sa pristupom djeci drugom roditelju, koji to starateljstvo nema. Iako Sud općenito ostavlja državi da odluči kojem roditelju ili rođaku će pripasti starateljstvo nad djetetom nakon razvoda, ukoliko država ne ispoštuje bilo koje od prava na pristup roditelju koji nema starateljstvo nad djetetom, može se raditi o kršenju člana 8. (Hokkanen protiv Finske (1994.) i Hansen protiv Turske (2003.)). Međutim, sve dok država ulaže napore, u dobroj namjeri, da provede aranžmane u vezi sa pristupom, Sud neće zaključiti da se radi o kršenju člana 8, ako je primarna prepreka tom pristupu ponašanje staratelja djeteta (Glaser protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.) i Nuutinen protiv Finske (2000.)). Primjenjujući isti pristup, ako jedan od roditelja otme dijete i time onemogući drugog roditelja i dijete u uživanju prava na porodični život, Sud će utvrditi kršenje člana 8, ukoliko zaključi da su nadležne vlasti propustile da lociraju dijete, ponovo uspostave prava koja su bila ograničena i kazne roditelja koji je nezakonito odveo i zadržao dijete (Ignacollo-Zenide protiv Rumunije (2000.) i Maire protiv Portugala (2003.)); u slučaju da su obje države, koje su uključene u međunarodni slučaj otmice djeteta od strane jednog od roditelja, potpisnice Haške konvencije od 25. oktobra 1890. o građanskim aspektima međunarodne otmice djeteta, kojom se diktiraju radnje koje treba poduzeti u takvim slučajevima, Sud može to uzeti u obzir prilikom preispitivanja predmeta, kao što je uradio kada je utvrdio kršenje člana 8. u predmetima Iglesias Gil i A.U.I. protiv Španije (2003.) i Sylvester protiv Austrije (2003.).

Djeca pod javnim skrbništvom

Sud dosljedno zaključuje kako stavljanje djece pod javno skrbništvo, ma koliko da je legitimno, može uobičajeno biti privremena mjera, čiji je krajnji cilj preduzimanje aktivnosti tokom perioda takvog skrbništva nad djetetom za ponovno ujedinjenje porodice i okončanje javnog skrbništva što je prije moguće (Eriksson protiv Švedske (1989.), Johansen protiv Norveške (1996.) i K.A.protiv Finske (2003.)). Država ima pozitivnu obavezu da primjenjuje ove principe, koji uvijek moraju biti primjereni onome što je u najboljem interesu djeteta (K.i T. Protiv Finske (2001.)). Iako saradnja roditelja sa odgovornim vlastima predstavlja faktor koji se može uzeti u obzir prilikom odlučivanja da li se radi o kršenju člana 8, ona nije jedini faktor, jer vlasti i pored toga imaju obavezu da sprovedu mjere koje pomažu održavanju porodičnih veza (Olsson protiv Švedske (1988.), E.P. protiv Italije (1999.) i Gnahoré protiv Francuske (2000.)).

��


Ne samo da vlasti moraju postaviti vremensku granicu za svaki nalog o skrbi koji utiče na pravo na porodični život, nego moraju i osigurati da način na koji rješavaju pitanje kontakata između roditelja i djece tokom tog perioda bude u službi pozitivnih kontakata i odnosa među njima (Scozzari i Giunta protiv Italije (2000.)).

Sud je, u nekim predmetima, zaključio da je stavljanje djece pod javnu skrb bilo u suprotnosti sa pravom na porodični život koje je zaštićeno članom 8. Na primjer, u predmetu Kutzner protiv Njemačke (2002.), država je oduzela djecu roditeljima, dijelom zbog njihovog kašnjenja u razvoju, iako su roditelji, sa ograničenim intelektualnim sposobnostima, tražili i dobili pomoć u obrazovanju djece. Tokom ovakvog odnosa porodice sa vlastima, svi eksperti su potvrdili da roditelji nisu ni zanemarivali niti zlostavljali djecu, a nekoliko njih je preporučilo ponovno sjedinjavanje porodice. Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 8. i u vezi sa donošenjem naloga o stavljanju djece pod javnu skrb i sa njegovim provođenjem. Iako može poštovati odluku države o stavljanju djece pod skrb, Sud ipak može zaključiti da se radi o kršenju člana 8. kada država nije pružila roditeljima adekvatne mogućnosti učestvovanja u postupku odlučivanja o tome da li da dijete ostane u porodičnom okruženju ili ne i, u nekim slučajevima, zbog uskraćivanja prava roditelja na pristup djeci (O., H., W., B.,i R. (svi protiv Ujedinjenog Kraljevstva) (1987.), Olsson protiv Švedske (1988.), Buchberger protiv Austrije (2001.), T.P.i K.M.protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) i Venema protiv Nizozemske (2002.)). U postupcima koji se tiču djece, vrijeme ima vrlo važnu ulogu, jer postoji opasnost da kašnjenje u postupku može rezultirati de facto riješavanjem relevantnih pitanja (H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1987.) i Covezzi i Morselli protiv Italije (2003.)). Treba primijetiti da se u velikm broju predmeta u kojima se pokreće pitanje kršenja prava na porodični život u vezi sa davanjem djece pod javnu skrb, pokreće i pitanje kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. (vidi također poglavlje 6.).

Iako je Evropski sud za ljudska prava prihvatio da u nekim slučajevima djeca ne trebaju biti ostavljena roditeljima na brigu, on je u dva predmeta zaključio kako je odvajanje novorođenog djeteta od majke isuviše ekstremna mjera da bi bila kompatibilna sa članom 8. Konvencije, čak i kada majka od ranije ima mentalni poremećaj, probleme u porodičnim odnosima ili slične probleme osobne prirode (vidi, naprimjer, K. I T. protiv Finske (2001.)). U predmetu P., C. i S. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.). Sud je utvrdio kršenje člana 8. i u vezi sa brzinom s kojom su nadležne vlasti djelovale kako bi omogućile usvajanje novorođenčeta, nakon što je oduzeto majci, ali i zbog propusta tih vlasti da roditeljima, na adekvatan način, omoguće da u potpunosti učestvuju u procesu odlučivanja.

��


Porodični život: useljeništvo i protjerivanje

Član 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima zahtijeva od država da osiguraju prava i slobode iz Konvencije svakome unutar njihove jurisdikcije, a ne samo za državljane. Ostvarivanje ovog principa je možda najjasnije u onim predmetima u kojima se postavlja pitanje kršenja prava na porodični život kada vlast djeluje u namjeri deportacije ili oduzimanja dozvole boravka osobi iz države koja nije članica Konvencije, a koja je zasnovala porodični život sa državljaninom zemlje članice. U odlučivanju da li takvo postupanje može predstavljati kršenje prava na porodični život, Evropski sud za ljudska prava uzima u razmatranje više faktora. Treba primijetiti da je vrlo teško izvući bilo kakve vodeće principe iz sudske prakse, budući da svaki predmet koji je Sud razmatrao u vezi sa ovim pitanjem uključuje kompleksan niz faktora.

Većinu predmeta u kojima se osporava nalog o deportaciji podnijele su osobe koje su osuđene za jedno ili više krivičnih djela u državi članici i koje su suočene sa deportacijom nakon odsluženja zatvorske kazne. U takvim predmetima, Sud će uzeti u obzir ne samo broj ili težinu djela, nego također i lične okolnosti tih osoba. Kada ne postoje stvarne veze sa državom u koju se takva osoba šalje i/ili kada postoje jake veze sa porodicom koja boravi u državi koja želi da izvrši deportaciju, Sud će zaključiti da se radi o kršenju (Moustaquim protiv Belgije (1991.), Beldjoudi protiv Francuske (1992.), Nasri protiv Francuske (1995.), Amrollahi protiv Danske (2002.) i Jakupović protiv Austrije (2003.) (deportacija šesnaestogodišnjaka u Bosnu i Hercegovinu u kojoj on nije imao bliskih rođaka)). Kada, međutim, postoje veze sa zemljom u koju se podnositelj šalje, Sud obično ostavlja državi da donese odluku po tom pitanju (C. protiv Belgije (1996.), Boughanemi protiv Francuske (1996.) i Boujlifa protiv Francuske (1997.)).

U predmetima u kojima nije počinjeno krivično djelo, Sud je sklon zaključiti kako se ne radi o kršenju člana 8. u okolnostima u kojima se realno može očekivati da će porodica, s kojom zajednički život može biti prekinut tako što će jedan od roditelja biti udaljen iz zemlje, uspostaviti i voditi porodični život u domovini tog roditelja (Gül protiv Švajcarske (1996.) (odbijanje švajcarskih vlasti da dozvole maloljetnom sinu da se pridruži ocu, turskom državljaninu koji je dobio dozvolu boravka iz humanitarnih razloga, u Švajcarskoj, zato što se cijela porodica može vratiti u Tursku)). Međutim, kada je supruga osobe koja nije bila švajcarski državljanin mogla biti suočena sa ozbiljnim poteškoćama u drugoj zemlji, Sud je zauzeo stanovište da razdvajanje ovog para predstavlja kršenje člana 8. (Boultif protiv Švajcarske (2001.) (od Švicarkinje se nije moglo očekivati da ode za mužem u Alžir, jer nije znala jezik, a i zbog drugih faktora)).

��


Sud je smatrao da kada postoji namjera o očuvanju porodičnih veza i života, država mora pružiti jake razloge bilo za prekidanje takvih veza ili za sprječavanje ponovnog sjedinjenja porodice (Berrehab protiv Nizozemske (1988.) (“ekonomsko blagostanje zemlji” nije bilo dovoljno opravdanje za odbijanje dozvole ocu marokanskog porijekla, koji je s djetetom imao kontinuiran odnos, da ostane u državi) i Sen protiv Nizozemske (2001.) (kršenje člana 8. zbog odbijanja izdavanje dozvole boravka djetetu koje je živjelo sa rođacima u Turskoj, a čiji su roditelji i druga dva brata imali dugoročne dozvole boravka u Nizizemskoj)).

Čak i kad osuđeni kriminalac ima vrlo jake veze sa zemljom koja vrši deportaciju, Sud ne mora naći kršenje člana 8. (Bouchelkia protiv Francuske (1997.) (čovjek koji je deportovan nakon krivične presude zbog silovanja, došao je Francusku u dobi od dvije godine, imao veliku porodicu koja je tu živjela zakonito i koji je priznao očinstvo nad djetetom Francuskinje koju je oženio) i Dalia protiv Francuske (1998.) (naredba o trajnom odstranjenju sa francuskog teritorija osuđene Alžirke, koja je u Francusku došla kao tinejdžerka da bi se pridružila svojoj velikoj porodici, a koja je bila majka maloljetnog djeteta francuske nacionalnosti)). S druge strane, Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 8. kada je bila riječ o sličnim činjenicama (Yilmaz protiv Njemačke (2003.) (strani državljanin rođen u Njemačkoj, gdje je živio cijeli život i otac malog djeteta sa njemačkim državljanstvom, deportiran je zato što je počinio nekoliko teških krivičnih djela kao maloljetnik i odstranjen s teritorije ove države na neodređeno vrijeme) i Yildiz protiv Austrije (2002.) (protjerivanje stranca nakon krivične osude, što je za posljedicu imalo odvajanje od žene i djeteta)).

Pitanja useljeništva i deportacije u vezi sa konfiguracijom evropskih država, koja se stalno mijenja, tek su se nedavno postavila pred Evropskim sudom za ljudska prava. U predmetu Slivenko protiv Latvije (2003.), žena ruskog porijekla koja je skoro cijeli život živjela u Latviji, udala se za oficira ruske vojske s kojim je imala dijete. Kada je Latvija dobila nezavisnost, porodica je registrirana kao “bivši državljani SSSR-a”. Nakon toga je od njenog muža zatraženo da napusti Latviju, kao dio međunarodnom sporazuma o povlačenju ruskih trupa. Vlasti su tako poništile registraciju podnositelja i naložile njihovu deportaciju. Zatim su ih izbacili iz stana, uhapsili i na kratko vrijeme držali pritvorene u centru za ilegalne imigrante. Iako su, na kraju, napustili Latviju i uzeli rusko državljanstvo, uvjeti njihove deportaciji su značili da se oni se ne mogu vratiti u Latviju narednih pet godina, a i tada samo na najviše devedeset dana, uz zabranu da mogu posjećivati roditelje prvog podnositelja predstavke. Sud je ustanovio kršenje člana 8.

��


Kao što je već rečeno u predhodnom poglavlju, kada neka osoba koja podliježe deportaciji navede kako će u zemlji povratka biti izložena zlostavljanju, Sud će zatražiti od države da tu mogućnost ocjenjuje neovisno od svih drugih faktora.

4. Privatnost, prepiska i dom: praćenje i prikupljanje podataka

Organi Konvencije su preispitivali više predmeta u kojima se navodilo da praćenje pojedinaca po nalogu države, kao i prikupljanje osobnih podataka i njihovo korištenje, predstavlja kršenje jedne ili više odredbi člana 8(1) Konvencije – prava na poštivanje privatnosti, prepiske i/ili doma. U predmetu Klass i ostali protiv Njemačke (1978.) podnositelji predstavke su se žalili da zakonski režim koji je dozvoljavao vlastima da ljude prate, a da ih o tome ne obavijeste, predstavlja kršenje prava na privatnost po članu 8. Sud je smatrao da je domaći zakon kojim je uređeno praćenje bio dvoljno precizan i da su procedure kojima se osigurava da svaka mjera praćenja bude u saglasnosti sa zakonskim uvjetima bile dovoljno stroge kako bi se poštovao zahtjev zakonitosti iz člana 8(2). Sud je, također, zaključio da je potreba države da pruži zaštitu od “neposredne opasnosti” koja prijeti “slobodnom demokratskom ustavnom poretku” predstavljala legitiman cilj države po odredbi koja propisuje “neophodnost u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti [i] u cilju sprječavanja nereda ili kriminala”. Konačno, Sud je ustanovio da su spomenute procedure bile odgovarajuća garancija da će svaka radnja države biti proporcionalna ovim legitimnim ciljevima. U predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.), podnositelji su se žalili da je tajnim praćenje tokom krivične istrage, prekršeno njihovo pravo na privatnost i prepisku (u ovom kontekstu podrazumijeva sve oblike privatne komunikacije) po članu 8. U predmetu se radilo o policijskom prisluškivanju telefonskih razgovora i registrovanju svih telefonskih pozive sa određenog telefona. Sud je zaključio da je zakon Ujedinjenog Kraljevstva, kojim se regulira prisluškivanje telefonskih razgovora, bio isuviše neprecizan da bi mogao biti “u saglasnosti sa zakonom” u smislu člana 8. Sud je, dalje, smatrao da iako je registriranje poziva bila zakonita i uobičajena praksa, za razliku od prisluškivanja, davanje spiska poziva policiji, bez zakonske regulative ili pristanka osobe koja je u pitanju, predstavljalo je neopravdano miješanje u pravo na privatnost po članu 8.

U vezi sa drugim članovima Konvencije (vidi, na primjer, tekst u poglavlju V. o pravu na slobodu ličnosti), u slučaju da utvrdi da država nije primijenila vlastiti zakon u vezi sa praćenjem ili drugim aktivnostima na prikupljanju informacija, Sud će utvrditi kršenje člana 8. (Perry protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)).

��


Nadovezujući se na ključne predmete Klass and Malone, Sud je utvrdio brojna kršenja člana 8. zato što zakoni i/ili propisi o prisluškivanju telefonskih razgovora nisu zadovoljavali standard zakonitosti u smislu Konvencije (vidi, na primjer, predmet Huvig protiv Francuske (1990.), Kruslin protiv Francuske (1990.), Valenzuela Contreras protiv Španije (1998.), Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.), Prado Bugallo protiv Španije (2003.), M.M. protiv Nizozemske (2003.), Armstrong protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002. i Hewitson protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)). Lokacija telefona nema nikakvog značaja na primjenljivost člana 8. (Kopp protiv Švajcarske (1998.) i Amann protiv Švajcarske (2000.) (odnosi se na poslovne prostorije kao što su advokatske kancelarije), Lambert protiv Francuske (1998.) (telefonski pozivi sa linija koje pripadaju trećim stranama) i Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1997.) (uposlenici u policiji telefonirali iz policijske uprave)). Sud također smatra da se principi koji se odnose na prisluškivanje telefonskih razgovora odnose i na prisluškivanja poruka koje se prenose drugim sredstvima komunikacijske tehnologije, naprimjer pejdžerima (Taylor-Sabori protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)).

Praćenje i nadzor osoba na javnim mjestima ne mora automatski dovesti do nalaza o kršenju člana 8. iako se zaštita iz ovog člana odnosi i na slučajeve u kojima se ne primjeni adekvatna kontrola prilikom zadržavanja i korištenja materijala koji je dobiven na ovaj način. U vezi sa zadržavanjem privatnih informacija koje su dobili organi vlasti, Sud je utvrdio da se radi o kršenju člana 8. kada je vladina služba sigurnosti prikupila podatke o određenim osobama, čak i kada nisu nezakonito primijenili tajne metode praćenja (Rotaru protiv Rumunije (2000.) i Amann protiv Švajcarske (2000.)). U pogledu korištenja privatnih informacija koje su prikupile vlasti, Sud je smatrao da se radi o kršenju člana 8. ako su informacije, koje su dobijene na zakonit način, bile objavljene bez adekvatne kontrole kojom bi se osigurala privatnost osoba koje su bile u pitanju (Craxi protiv Italije (br. 2) (2003.) (vlasti su propustile kontrolirati pristup predstavnika štampe transkriptima privatnih telefonskih razgovora i nisu ispunile zakonom predviđene uvjete određivanja koji materijal iz tih razgovora može biti javno pročitan na suđenju) i Peck protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.) (otkrivanje javnosti interne televizijske slike na kojoj se mogla identificirati mentalno poremećena osoba)).

Specifična pitanja po članu 8. postavljaju se u vezi sa krivičnim istragama, kao što je već ukazano. Sud je utvrdio kršenje ove odredbe kada je policija koristila sredstva za tajno snimanje glasova osoba koje su odgovarale na pitanja policije, sačuvala te snimke za dalju analizu i koristila tu analizu

100


na suđenju, a da nije upoznala te osobe o radnjama koje su poduzete tokom istrage (P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.), kada je policija uvježbala i podmetnula doušnika u ćeliju zatvorenika, te koristila prikrivena sredstva snimanja zvuka i slike u ćeliji, prostoriji za posjete, kao i snimanje još jednog zatvorenika i kada su dobijene informcije iskorištene na njegovom suđenju (Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)). Sud je također zaključio da se radi o kršenju člana 8. kada je građanin, u privatnom svojstvu, tajno snimio telefonski razgovor uz pomoć visokog policijskog zvaničnika (A. Protiv Francuske (1993)).

Predmeti Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.) i M.G. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.) odnose se na propust države da efikasno reagira na zahtjeve podnositelja predstavke da dobije pristup svom dosijeu kod socijalne službe i da omogući da se takvo odbijanje može osporavati pred nezavisnim organom. Sud je utvrdio kršenja člana 8. u oba predmeta. Sud je, za razliku, smatrao da mora biti uspostavljena ravnoteža između prava roditelja koji su dali malu djecu na usvajanje i prava djeteta da dobiju informacije o roditeljima. Primjećujući da države imaju širok stupanj slobodne procjene, Sud je zaključio da se ne radi o kršenju člana 8. kada su vlasti odbile dati takve informacije u slučaju kada je biološka majka zahtijevala da se ti podaci čuvaju kao povjerljivi i odustala od roditeljskih prava (Odièvre protiv Francuske (2003.)).

I konačno, u predmetu Z. protiv Finske (1997.), Sud je zauzeo stav da postavljanje vremenske granice čuvanja medicinskih podataka kao povjerljivih može dovesti do kršenja člana 8, ako bi ti podaci postali javni na kraju perioda o kojem je riječ. Sud je, nadalje, zaključio da objavljivanje imena neke osobe i njenog zdravstvenog stanja u javnoj presudi, kada je domaći zakoni omogućavao da se takve informacije zadrže kao povjerljive, također predstavlja kršenje člana 8.

5. Pravo na poštovanje doma

Organi Konvencije su razmatrali predmete u kojima se tvrdi da je došlo do kršenja prava na poštovanje doma u odnosu na nekoliko vrsta pitanja. Sud je zauzeo stav da se može smatrati da je neka osoba zasnovala dom u smislu člana 8., čak i kada je to uradila u suprotnosti sa domaćim zakonom (Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.)). Pojedinac može zahtijevati i pravo na poštovanje doma u vezi sa imovinom u kojoj boravi znatno vrijeme tokom svake godine (Menteşi ostali protiv Turske (1997.)). Uredi i druge poslovne prostorije također spadaju u ovaj domen člana 8. (Niemietz protiv Njemačke (1992.), Roemen i Schmit protiv. Luksemburga

101


(2003.) i Stes Colas Est i ostali protiv Francuske (2002.)), kao što može biti slučaj i sa automobilima (Ernst i ostali protiv Belgije (2003.)). U već spomenutom predmetu Menteş i u brojnim sličnim predmetima, Sud je utvrdio kršenje prava na poštovanja doma kada su domove podnositelja navodno spalile ili na drugi način uništile turske snage sigurnosti i kada vlast nije ponudila nikakvo alternativno objašnjenje za njihovo uništavanje (vidi, na primjer, Selçuk i Asker protiv Turske (1998.) i Bilgin protiv Turske (2000.)).

Sud je razmatrao i nekoliko predmeta u vezi sa pravom pojedinaca da ostanu u svom domu ili da ostvare pravo na pristup domu. U nizu predmeta pred ovim sudom protiv Ujedinjenog Kraljevstva, počevši sa već spomenutim predmetom Buckley, podnositelji koji su bili Romi, žalili su se na navodno krženje člana 8. zato što je vlast odbila da im dozvoli da postave svoje prikolice na zemljište za koje nisu imali dozvolu stanovanja ili građenja. Sud je, dosljedno svojoj praksi, zaključio da se “pozitivna obaveza“ države po članu 8. prema Romima ne proteže na provođenje opće socijalne politike za rješavanje njihovih specifičnih potreba stanovanja. Država, isto tako, nije dužna obezbijediti odgovarajući prostor za stanovanje za romske porodice koje nisu mogle imati domove na lokaciji koju su odabrali. (Vidi također Chapman (2001.), Beard (2001.), Coster (2001.), Lee (2001.) i Jane Smith (2001.) svi protiv Ujedinjenog Kraljevstva.)

Sud je zaključio da se radi o kontinuranom kršenju člana 8. u međudržavnom predmetu Kipar protiv Turske (2001.) zbog odbijanja turske vlade da dozvoli povratak bilo kojem raseljenom grčkom Kipraninu u njegov dom na sjevernom dijelu otoka (pored kršenja člana 8. “iz sveukupne perspektive”, kršenje prava grčkih Kiprana koji žive na sjevernom Kipru na poštovanje njihovog privatnog i porodičnog života). U predmetu Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.), Sud je zaključio da odbijanje države da izda podnositeljima predstavke dozvolu za stanovanje u vlastitoj kući predstavlja kršenje člana 8. zato što je takvo odbijanje bilo neproporcionalno sa inače legitimnim ciljem osiguranja ekonomskog blagostanja otoka Guernsey.

Iako vođenje krivične istrage i provođenje nekih odluka parničnog suda može dati osnova za ulazak organa vlasti u nečiji privatni dom, Sud je bio dosljedan u svom stavu da takvi ulasci moraju biti i u skladu sa zakonom i proporcionalni po članu 8. Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 8. zato što nisu zadovoljeni kriteriji zakonitosti u predmetu Funke protiv Francuske (1993.), Crémieux protiv Francuske (1993.) i Miailhe protiv

102


Francuske (1993.), u vezi sa pretresom kuća koje su proveli carinici koji su imali široke ovlasti da mogu provoditi takve pretrese i koji nisu podlijegali sudskom nadzoru.

U predmetu Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.), Sud nije zaključio da se radi o kršenju člana 8. kada su vlasti Ujedinjenog Kraljevstva dopustile istovremeno izvršenje naloga o policijskom pretresu i sudske naredbe kojom je dozvoljeno tužiteljima u građanskom sporu protiv podnositelja predstavke da izvrše pretres njegovog doma i kancelarija. Isto tako, Sud nije matrao da se radi o kršenju ni kada su propisno ovlašteni policajci ušli u dom jedne osobe kako bi izvršili hapšenje (Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1994.)).

Sud je utvrdio kršenje člana 8. kada su domovi podnositelja bili predmet pretresa po vrlo široko formuliranom nalogu, a da im nije bila data ikakva dodatna informacija o razlozima za pretres i kada protiv njih nije bila povedena nikakva krivična istraga (Ernst i ostali protiv Belgije (2003)). Kada policija pomaže trećoj strani da uđe u nečiji privatni dom, Sud je utvrdio da policija mora osigurati da se sve strane slože sa takvim ulaskom, ili mora postojati valjan sudski nalog kojim se takav postupak odobrava (McLeod protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.) (policija pomagala bivšem suprugu podnositeljice i advokatu da uđu u bivši bračni dom i isele imovinu prije sudskog naloga o roku predaje te imovine u vezi sa brakorazvodnom parnicom)).

6. Pravo na poštivanje prepiske

Većinu predmeta u kojima pokreće pitanje prava na poštivanje prepiske podnijeli su zatvorenici. Sud smatra da je pravo na necenzuriranu prepisku sa advokatom ili sudskim tijelom nepovredivo, kao glavno sredstvo pomoću kojeg neka osoba može tražiti oslobađanje od krivice (Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.), Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1992.), Domenichini protiv Italije (1996.) i Calogero Diana protiv Italije (1996.)). Sud je naročito kategoričan u svom stavu po ovom pitanju, kada vlasti cenzurišu, prate ili ometaju prepisku između pritvorenika/zatvorenika i institucija Konvencije (vidi, naprimjer, Salapa protiv Poljske (2002.), Messina protiv Italije (br. 2) (2000.) i br. 3 (2002.), Valašinas protiv Litvanije (2001.), A.B. protiv Nizozemske (2002.), Klamecki protiv Poljske (br. 2) (2003.) i Matwiejczuk protiv Poljske (2003.)).

De facto opstrukcija prepiske pritvorenika/zatvorenika sa sudskim ili drugim organima vlasti, može također dovesti do kršenja člana 8. Konvencije. To je bio slučaj u predmetu William Faulkner protiv

10�


Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), u kojem Sud nije utvrdio nikakav zakonit osnov za propust zatvorskih organa da pošalju pismo koje je podnositelj predstavke uputio škotskom državnom ministru, i u predmetu Cotlet protiv Rumunije (2003.), u kojem su zatvorski organi odbili da zatvoreniku daju materijal za pisanje, odugovlačili sa slanjem njegove prepiske institucijama Konvencije i kontrolirali svu takvu prepisku.

Sud obično dozvoljava državama da nameću barem neka ograničenja na prepisku zatvorenika/pritvorenika koja nije pravne prirode. U predmetu Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1983.), Sud je smatrao da država može cenzurisati, u razumnim granicama, onu prepisku koja se odnosi na prisustvo opasnih zatvorenika u nekom zatvoru, vođenje nezakonitih poslova i druge slične teme. Međutim, opća kontrola prepiske osobe optužene za teška krivična djela, kada je takva kontrola vremenski neograničena i bez nekih konkretnih razloga, biti će u suprotnosti sa članom 8. (Lavents protiv Latvije (2002.)). Isto tako, provođenje isuviše široke diskrecije u odnosu na kontrolu opće prepiske, uz nedostatak mogućnosti nezavisnog preispitivanja, bit će neprihvatljiva (Petra protiv Rumunije (1998.) (zatvorski organi su imali ovlasti da ne isporuče zatvoreniku bilo kakvo pismo ili novine, knjigu ili časopis “koji nisu odgovarali procesu rehabilitacije zatvorenika”, a protiv takve odluke nije bilo moguće izjaviti žalbu)).

U jednom neobičnom predmetu, Sud je našao da se radi o kršenju člana 8. kada su zatvorski organi na Holandskim Antilima zabranili prepisku između bivših zatvorenika i onih koji su još bili u zatvoru (A.B. protiv Nizizemske (2002.)).

Iako se većina predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava odnosi na navode o kršenju prava na prepisku koji dolaze od osoba lišenih slobode, Sud je povremeno razmatrao isto pitanje i u drugim kontekstima. Sud je zaključio kako se radi o kršenju odredbe člana 8. kada je švedska vlada ograničila telefonske razgovore i komikaciju putem pisma između majke i sina koji je bio pod starateljstvom države (Margareta i Roger Andersson protiv Švedske (1992.)). On je također utvrdio kršenje u nekoliko predmeta u vezi sa ograničenjima prepiske osoba ili firmi u postupku stečaja. Naprimjer, Sud je smatrao da se radi o kršenju kada je izvršitelj u postupku stečaja otvarao pisma između podnositelja zahtjeva za stečaj i njegovih pravnih savjetnika, dijelom zato što jedan period vremena izvršitelj nije imao nikakve ovlasti po zakonu da to radi (Foxley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)) i kada su osobama u bankrotu uvedena ograničenja na prijem prepiske na duže vrijeme (Luordo protiv Italije (2003.) i Bassani protiv Italije (2003.)).

10�


7. Pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice: član 12.

Sud je razmatrao relativno mali broj predmeta u kojima je predmet žalbe bilo kršenje prava na sklapanje braka i zasnivanje porodice. Kao što je istaknuto u tekstu gore, član 12. ne garantira pravo na razvod i/ili ponovno sklapanje braka (Johnston i ostali protiv Irske (1986.)). Iako je Sud godinama nerado zauzimao stav da se radi o kršenju člana 12. zbog odbijanja države da olakša saklapanje braka transseksualaca sa osobom novostečenog suprotnog pola (vidi, naprimjer, Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1990.) i Sheffield i Horsham protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.)), on je to ipak konačno uradio u predmetu Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.) i I.protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), pozivajući se na velike socijalne promjene kojima je izložena institucija braka nakon usvajanja Konvencije, kao i na dramatične promjene do kojih je došlo uslijed razvoja medicine i nauke na području transseksualnosti.

U predmetu F. Protiv Švajcarske (1987.), Sud je ustanovio da privremena zabrana na ponovno sklapanje braka muškarcu koji se ženio i razvodio tri puta za osamnaest godina, ali koji je želio da sklopi i četvrti brak, predstavlja kršenje prava na sklapanje braka po članu 12. Međutim, Sud nije našao kršenje ove odredbe u slučaju osobe koja je tvrdila kako je dužina brakorazvodne parnice, u trajanju više od sedamnaest godina, nepropisno odložila mogućnost zasnivanja nove porodice, kada nikakve činjenice nisu ukazivale bilo na postojanje ili planiranje nove porodice (Berlin protiv Luksemburga (2003.)).

10�

Poglavlje X. – Sloboda misli, savjesti ivjeroispovijesti: član 9.Član 9.

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti: ovo pravo uključuje i pravo da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, da sam ili u zajednici sa drugima javno ili privatno manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem ili vršenjem vjerskih dužnosti ili obreda.

2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja podlijegat će samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i slobode drugih.

Termini “misao”, “uvjerenje”, “savjest” i “vjeroispovijest” mogu se odnositi na širok spektar intelektualne i duhovne aktivnosti. Prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti u velikoj se mjeri ispoljavaju unutar srca i uma pojedinca. Tek kad neko manifestira sopstvene misli ili ubjeđenja, onda država postaje svjesna njihovog postojanja i karaktera. Ali, u tom trenutku, takva manifestacija može pokrenuti pitanje vezano za slobodu izražavanja (član 10.) ili neki drugi član Konvencije. Kad neki slučaj pokreće pitanje u vezi sa članom 9. kao i nekim drugim članovima Konvencije, analiza će često biti ograničena na navodna kršenja tih drugih članova.

Sud u predmetu Kokkinakis protvi Grčke (1993.) opisuje značaj prava koja garantira član 9 Konvencije:

Kako je rečeno članom 9., sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti je jedan od temelja “demokratskog društva” u smislu Konvencije. To je, u svojoj vjerskoj dimenziji, jedan od najznačajnijih elemenata koji sačinjavaju identitet vjernika i njihov koncept života, ali je i od velike vrijednosti za ateiste, agnostike, skeptike i indiferentne. Od toga zavisi pluralizam, koji je neodvojiv od demokratskog društva, i koji se vijekovima teško postizao (stav 31).

Objašnjavajući termine upotrijebljene u članu 9., Sud odbacuje argumentaciju da, pošto su “misao“ i jezik tako blisko povezani, svako ograničenje koje država nameće u pogledu upotrebe jezika po izboru pojedinca predstavlja miješanje u slobodu misli po članu 9. (Belgijski jezički predmet (1968.)). Nema prirodne distinkcije između termina “savjest” i “ubjeđenje”, ali institucije Konvencije generalno prihvataju

10�


tvrdnju datog podnosioca da određena ideja ili intelektualni stav spadaju unutar njihovog značenja. Međutim, manifestacija ubjeđenja može biti izvan zaštite člana 9.(1), tamo gdje dati čin nije manifestacija samog ubjeđenja, već je samo njime motivirana ili je pod njegovim utjecajem (Kalaç protiv Turske (1997.)).

1. Miješanje države u unutrašnje poslovevjerskih institucija

U proteklih nekoliko godina, Sud je utvrdio kršenja člana 9. u situacijama kad je država intervenirala u organizaciju unutrašnjih poslova vjerskih grupa. U predmetima Serif protiv Grčke (1999.) i Agga protiv Grčke (br. 2) (2002.), naprimjer, podnosioci su osuđeni za krivično djelo “uzurpacije funkcije vjerskog službenika priznate vjere i javno nošenje odore takvog vjerskog službenika”. U tim predmetima, podnosioci su bili u svojim zajednicama izabrani za muftije. Međutim, vlada je na iste funkcije imenovala druge osobe. Zaključivši da se radi o kršenjima člana 9., Sud je zaključio da ako grupa pojedinaca nekoga dobrovoljno slijedi kao vjerskog vođu, kažnjavanje takvog vođe nije kompatibilno sa zahtjevima vjerskog pluralizma u demokratskom društvu. Sud je naglasio da se ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu to da država poduzima mjere kako bi osigurala da vjerske zajednice imaju jedinstveno vođstvo.. Odgovarajući na zabrinutost koju je izrazila država, da podjele unutar zajednica mogu dovesti do tenzija, Sud je dao sljedeću opservaciju:

Mada Sud uviđa da jeste moguće da u vjerskoj ili bilo kojoj drugoj zajednici u kojoj dođe do podjela, to izazove tenzije, smatra da je to jedna od neizbježnih posljedica pluralizma. Uloga vlasti u takvim okolnostima nije da razlog tenzija uklanja tako što će eliminirati pluralizam, već da osigura da suprotstavljene grupe jedna drugu toleriraju (…) (Agga protiv Grčke (br. 2) (2002.)) (stav 60.).

Slične se činjenice pojavljuju u predmetu Hasan i Chaush protiv Bugarske (2000.), u kojem je Sud zaključio da se radi o kršenju člana 9. kad je vlada intervenirala u organizaciji i vođstvu muslimanskih zajednica u Bugarskoj, tako što je, recimo, odbila da zvanično prihvati neke odluke koje su donesene na skupu muslimana na državnom nivou, kao što su izbor glavnog muftije i promjene internih statuta grupe, i zvanično prihvatila suprotstavljenu grupu kao jedinu organizaciju koja tu vjeru predstavlja u Bugarskoj, te toj suprotstavljenoj grupi dozvolila da podnosioce prisilno deložira iz službenih prostorija, na osnovu takvog zvaničnog prihvatanja. Sud je kazao:

10�


Vjerske zajednice tradicionalno i univerzalno postoje u obliku organiziranih struktura. Poštuju pravila koja sljedbenici često smatraju bogom danim. Vjerski obredi za vjernike imaju značenje i svetu vrijednost, ako ih vode vjerski službenici koji za to imaju ovlaštenja u skladu sa takvim pravilima. Ličnost vjerskog službenika nesumnjivo ima vrijednost za svakog člana te zajednice. Učešće u životu zajednice je, shodno tome, manifestacija vjere, koju štiti član 9. Konvencije.

Kad je u pitanju vjerska organizacija, član 9. Konvencije mora se tumačiti u svjetlu člana 11., koji život kroz udruživanje štiti od neopravdanog miješanja države. Gledano iz tog ugla, pravo vjernika na slobodu vjeroispovijesti podrazumijeva i očekivanje da će zajednici biti dozvoljeno da djeluje mirno, bez proizvoljne intervencije države. Zapravo, autonomno postojanje vjerskih zajednica sastavni je dio pluralizma u demokratskom društvu, i u tom smislu se radi o pitanju koje je u samoj srži zaštite koju daje član 9. Direktno se tiče ne samo organizacije zajednice kao takve, već i djelotvornog uživanja prava na slobodu vjeroispovijest svih aktivnih članova. Da organizirani život zajednice nije pod zaštitom člana 9. Konvencije, svi drugi aspekti slobode vjeroispovijesti pojedinca bi postali ugroženi. (stav 57.)

2. Miješanje u uspostavljanje ili rad vjerskih institucija

Sud smatra da crkva ili drugo vjersko tijelo može, kao takvo, u ime svojih sljedbenika uživati prava koja garantira član 9. Konvencije. (Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske (2000.) i Mitropolijska crkva Besarabije i drugi protiv Moldavije (2001.)). Smatra da postoje kršenja člana 9. u pogledu vjerskih tijela kao takvih, kada je država određenim crkvama ili vjerskim organizacijama negirala pravni status. Naprimjer, u slučaju Mitropolitske crkve Besarabije i drugi protiv Moldavije (2001.), vlada je odbila zakonski priznati crkvu podnosioca, na osnovu toga što njeni članovi mogu svoju vjeru slobodno prakticirati u sklopu zakonski priznate Mitropolitske crvke Moldavije. Vlada je, na taj način, crkvu podnosioca spriječila da djeluje, njene vjerske službenike onemogućila u vođenju vjerske službe, a vjernike onemogućila u prakticiranju vjere. Odbijajući da joj da pravni status, vlada je tu crkvu spriječila i da uživa pravnu zaštitu svoje imovine. Sud je kazao:

U principu, pravo na slobodu vjeroispovijesti u smislu Konvencije isključuje mogućnost da država vrši procjenu legitimnosti vjerskih ubjeđenja ili načina na koje se ta ubjeđenja izražavaju. Državne mjere koje idu u korist određenog lidera ili organa podijeljene vjerske zajednice, ili koje idu ka prisiljavanju zajednice ili njenog dijela da se, protiv svoje volje, stavi pod jedinstveno vođstvo, također bi predstavljale kršenje slobode vjeroispovijesti. U demokratskim društvima, država ne mora poduzimati mjere da osigura da vjerske zajednice budu pod jedinstvenim

10�


vođstvom, ili da pod njega dođu... Slično tome, tamo gdje je, u skladu sa domaćim propisima, uživanje prava na slobodu vjeroispovijesti ili jednog od njenih aspekata predmet prethodnog odobrenja, učešće u proceduri davanja takvog odobrenja od strane priznate vjerske ustanove ne može biti u skladu sa zahtjevima stava 2. člana 9. (izvor brisan). (stav 117.)

Sud je u više slučajeva utvrdio kršenje člana 9. u situacijama kad države proglašavaju zakone, donose uredbe ili uvode praksu koja državi daje ovlaštenje da onemogućava slobodno manifestiranje vjerskih ubjeđenja. U slučaju Manoussakis i ostali protiv Grčke (1996.), podnosiocima je izrečena kazna za uspostavljanje i vođenje vjerskog objekta bez odgovarajućeg odobrenja vlasti. Sud je naveo da su, uprkos upornom pokušajima podnosilaca da pribave takva odobrenja, nadležne vlasti neprestano odgađale odluku u datoj stvari. Stoga je Sud utvrdio da utvrđivanje krivične odgovornosti zbog nepoštivanja pravnih formalnosti, u situaciji kad država nije ispunila svoju obavezu u pogledu tih formalnosti, predstavlja kršenje člana 9.

U međudržavnom predmetu Kipar protiv Turske (2001.), Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 9. u pogledu ograničenja slobode kretanja nametnutog kiparskim Grcima koji su ostali na sjevernom dijelu Kipra, koje je ih je onemogućilo u ispoljavanju vjerskih ubjeđenja, jer im je bio onemogućen pristup vjerskim objektima izvan sela u kojima su živjeli, kao i mogućnost učešća u drugim aspektima vjerskog života.

Udruženje podnosilac u predmetu Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske (2000.) žalilo se da je odbijanje nadležnih vlasti da njihovom vjerskom udruženju daju dozvolu da upražnjavaju određeni metod ritualnog klanja životinja za ishranu, predstavljalo kršenje njihovog prava na slobodu vjeroispovijesti. Sud je smatrao da, pošto je udruženje podnosilac moglo iz drugih izvora pribaviti meso pripremljeno u skladu sa datim vjerskim obredom, nije došlo do miješanja u prava zaštićena članom 9.

3. Prava pojedinca da iskazuje ubjeđenja

U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (1993.), Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 9, kad vlada nije mogla pokazati da je podnosilac, koji je osuđen za prozelitizam, u svojim razgovorima sa drugim osobama o svojim vjerskim ubjeđenjima, koristio neprimjerene metode. U jednom kasnijem predmetu, Larissis i ostali protiv Grčke (1998.), Sud je ponovo zaključio da se radi o kršenju člana 9. kad su oficiri grčke vojske bili krivično gonjeni za prozelitizam među civilima, rekavši da u datim

10�


okolnostima nije korišten neprimjeren pritisak. Međutim, Sud nije pronašao kršenje istog člana u pogledu osuda za prozelitizam među vojnicima pod njihovom komandom, rekavši da država ima zakonsko pravo da uvede posebne mjere zaštite prava podređenih, obzirom na mogućnost da unutar strukture vojne hijerarhije budu izloženi maltretiranju. U istom smislu, Sud nije pronašao kršenje člana 9. kad je država jednog vojnog sudiju natjerala da se povuče s tog mjesta, na osnovu toga što su određeni aspekti njegovog ponašanja predstavljali kršenje vojne discipline, te ugrožavali princip sekularizma na kojem se vojska zasnima. Sud je kazao da se država nije miješala u pravo podnosioca na vjerska ubjeđenja, jer se ponašanje na kojem se temeljila odluka o povlačenju nije moglo smatrati iskazivanjem tih ubjeđenja (Kalaç protiv Turske (1997.)).

Sud smatra da država ne može natjerati pojedince na iskazivanje vjerskih ubjeđenja kao preduslov za stupanje na izabranu funkciju (Buscarini i ostali protiv San Marina (1999.) (izabrani vladini predstavnici morali su se zakleti na Evanđelje ili odustati od mjesta u parlamentu)).

Kad zakoni i propisi o režimu pritvora ne daju jasne smjernice u pogledu prava pritvorenika da prisustvuju vjerskoj službi, primaju posjete vjerstkih službenika ili na drugi način iskazuju svoja vjerska ubjeđenja, Sud smatra da se radi o kršenju člana 9. na osnovu toga što takav nedostatak jasnoće “nije u skladu sa zakonom“ (Poltoratskiy protiv Ukrajine (2003.) i Kuznetsov protiv Ukrajine (2003.)).

111

Poglavlje XI. – Sloboda izražavanjai informiranja: član 10.Član 10.

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključujue obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Pravo na slobodu izražavanja nije samo jedan od kamena temeljaca demokracije, već i preduslov za ostvarivanje mnogih drugih prava i sloboda otjelotvorenih Konvencijom. Obzirom na njen značaj, mnogobrojni slučajevi koji su uspostavili standarde tumačenja osnovnih principa Konvencije upravo su bili vezani za član 10.

1. Opseg termina “izražavanje“ po članu 10.

Član 10. kaže da pravo na slobodu izražavanja “uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja”. U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.), Sud je razmatrao da li je krivično osuđivanje osobe koja je izdala priručnik za školsku djecu koji je sadržao savjete o seksualnim i drugim pitanjima, predstavljalo kršenje prava po članu 10. Mada je smatrao da je država djelovala unutar svog prostora slobodne procjene upućujući na odredbu o “zaštiti morala“ sadržanu u drugom stavu ovog člana Sud je zauzeo stav o ulozi prava na slobodu izražavanja u demokratskom društvu:

Sloboda izražavanja predstavlja jedan od temelja takvog društva, jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i za razvoj svakog čovjeka... Odnosi se ne samo na “informacije” ili “ideje” koje su prihvatljive ili se smatraju neuvredljivima ili nebitnima, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju

112


ili uznemiravaju državu ili neki dio stanovništva. To su sve zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumlja, bez kojih nema “demokratskog društva“.

2. Hijerarhija vrijednosti koje štiti član 10.

Mada to ponekad može biti nejasno, Evropski sud za ljudska prava uspostavlja grubu hijerarhiju vrijednosti koje štiti član 10. dajući različitim kategorijama izražavanja različit stepen zaštite. Unutar te hijerarhije, komentari o javnim pitanjima koje daju javne ličnosti ili mediji, predstavljaju najzaštićeniji oblik slobode izražavanja, a komercijalno izražavanje najnezaštićeniji.

3. Sloboda izražavanja u kontekstu javnog dijaloga

Sud veliki značaj pridaje uživanju slobode izražavanja među izabranim članovima zakonodavnih tijela, smatrajući da im se mora dati široka zaštita, da bi se mogli izražavati u vezi sa onim što je od interesa za njihove glasače i za javnost u cjelini. U tom smislu, Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 10. u slučaju u kojem je član parlamenta osuđen za uvredu vlade (Castells protiv Španije (1992.)). Do istog je zaključka Sud došao u slučaju kada je izabrani zvaničnik bio izložen zabrani izražavanja negativnih stavova prema privatnim udruženjima uključenim u javni dijalog o jednom kontroverznom političkom pitanju (Jerusalem protiv Austrije (2001.)). Praveći poređenje sa pojedincima koji se aktivno uključuju u javni dijalog, Sud je smatrao da udruženja koja odluče da to čine trebaju imati visok stepen tolerancije prema kritici svojih protivnika.. Međutim, same javne ličnosti moraju biti izložene kritici medija. Sud je razmatrao veći broj predmeta u kojima je presuđeno u korist visokih vladinih zvaničnika ili izabranih predstavnika u postupcima za klevetu pred domaćim sudovima, i gotovo uvijek zaključivao da to predstavlja kršenje člana 10. Konvencije. U vodećim predmetima, Lingens protiv Austrije (1986.), Oberschlick protiv Austrije (br. 1) (1991.) i Oberschlick protiv Austrije (br. 2) (1997.), urednici političkih magazina objavljivali su tekstove koji kritiziraju političare zbog javnih izjava o nekim strateškim pitanjima. Svaki od političara je protiv podnosilaca podnio privatne tužbe za klevetu, koje su sve bile uspješne. Podnosioci su tvrdili da odluke austrijskih sudova ugrožavaju slobodu izražavanja po članu 10. Sud se složio, navodeći u predmetu Lingens da:

Sloboda štampe... javnosti daje jedno od najboljih načina za otkrivanje i formiranje mišljenja o idejama i stavovima političkih vođa. Generalno, sloboda političke debate je u samoj srži koncepta demokratskog društva, koji preovladava cijelom Konvencijom.

11�


Granice prihvatljive kritike su, shodno tome, šire u pogledu političara, nego u pogledu privatnih lica. Za razliku od privatnih lica, političari se neizbježno i svjesno izlažu analizi svake svoje riječi i svakog djela, od strane novinara i javnosti uopće... Član 10. stav 2, omogućava da se ugled drugih.... štiti, a takva zaštita odnosi se i na političare... ali u takvim slučajevima, takva zaštita mora se odvagati u odnosu na interes otvorene diskusije o političkim pitanima.

Sud je austrijski zakon o kleveti kritizirao jer teret dokazivanja stavlja na optuženog, koji mora dokazati istinitost svojih izjava, smatrajući da to, samo po sebi, predstavlja kršenje člana 10.

Mora se pažljivo napraviti distinkcija između činjenica i vrijednosnih sudova. Postojanje činjenica može se dokazati, a istinitost vrijednosnog suda ne podliježe dokazivanju … [po austrijskom zakonu] u ovakvim slučajevima, novinari ne mogu izbjeći kaznu... osim ako dokažu istinitost svojih izjava... Što se tiče vrijednosnih sudova, ovakav zahtjev je nemoguće ispuniti, i to predstavlja kršenje same slobode mišljenja, koja je temeljni dio prava koje osigurava član 10. Konvencije.

Sud je kazao i da to što je vlada primijenila sankcije na novinara koji je kritizirao političku ličnost:

predstavlja jednu vrstu cenzure, kakva bi ga vjerovatno mogla odvratiti od kritiziranja... u budućnosti... U kontekstu političke debate, izricanje takve kazne vjerovatno bi novinare odvratilo od davanja doprinosa u javnoj diskusiji o pitanjima koja se tiču života zajednice. Na isti način, ovakva kazna vjerovatno će omesti štampu u izvršenju svog zadatak prenosioca informacija i čuvara javnosti.

Sud je principe koji su ovdje iskazani primijenio u brojnim predmetima u kojima se osporavaju presude domaćih sudova za klevetu, dolazeći pritom do istog zaključka (vidi, npr., Feldek pritiv Slovačke (2001.)). Primijenio ih je i u nekoliko predmeta u kojima su domaći sudovi izdali zabrane ponavljanja navodno štetnih ili uvredljivih izava o političkim ili javnim ličnostima (vidi, npr., Dichand i ostali protiv Austrije (2002.) i Unabhängige Initiative Informationsvielfalt protiv Austrije (2002.)). U slučaju u kojem je zabranom koju je izdao domaći sud, kompaniji podnosiocu zabranjeno da objavi fotografiju jednog političara u vezi sa serijom tekstova o njegovoj financijskoj situaciju, Sud je naveo da nije bitno da li su osoba ili njena slika poznati javnosti: ono što je bitno je da li je ta osoba ušla u javnu sferu. U ovom slučaju je bilo jasno da je političar ušao u javnu sferu , jer je svoju biografiju i fotografiju objavio na web sajtu austrijskog parlamenta. (Krone Verlag GmbH & Co. KG protiv Austrije (2002.)). Slično ovome, kad je politička ličnost odslužila kaznu za krivično djelo, ne može tvrditi da ga je oklevetao novinar koji mu

11�


je prigovorio za takvo ponašanje (Schwabe protiv Austrije (1992.)). S druge strane, Sud nije našao kršenje člana 10 kad je država kaznila novinara koji je iznio mišljenje o jednoj javnoj ličnosti na posebno uvredljiv i štetan način, smatrajući da korištenje takvog jezika nije opravdano javnim interesom, niti ima bilo kakav generalni značaj (Tammer protiv Estonije (2001.)).

Evropski sud je najmanje u jednom slučaju zaključio da same političke ličnosti u svojoj kritici štampe mogu preći granicu prihvatljivog izražavanja u smislu člana 10. U predmetu Wabl protiv Austrije (2000.), usvojen je zahtjev jednih novina da se jednom članu parlamenta zabrani ponavljanje izjave u kojoj je izvještaj o incidentu koji se desio na demonstracijama na kojima je on učestvovao, opisao kao “nacističko novinarstvo”. Sud nije utvrdio kršenje člana 10. s obzirom na ozbiljnost takvog izražavanja koje je skoro predstavljalo optužbu za ponašanje koje po svojim obilježjima predstavlja krivično djelo u Austriji.

Isto kao što član 10. ne daje poseban stepen zaštite političkim i javnim ličnostima u zemlji, ne daje takvu zaštitu ni stranim šefovima država. U predmetu Colombani i ostali protiv Francuske (2002.), podnosioci su osuđeni za “vrijeđanje stranog šefa države”, jer su objavili novinski tekst na osnovu izvještaja pripremljenog pod pokroviteljstvom Evropske unije, u kojem se Maroko identificira kao jedan od vodećih izvoznika droge i ispituje deklaratorna riješenost marokanskih vlasti, uključujući kralja Hassana II, da se bore protiv trgovine drogom na svom teritoriju. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je privilegija neke osobe da bude zaštićena od kritike samo na osnovu svoje funkcije ili statusa, preširoka da bi bila kompatibilna sa članom 10. Sud analizira sve više predmeta u kojima se navode kršenja člana 10. kada su autor, urednik ili izdavač osuđeni za poticanje rasne mržnje i neprijateljsta, poticanje na nasilje, ili govor usmjeren protiv suvereniteta i teritorijalnog integritata države. Sa vrlo malo izuzetaka, Sud prednost daje pravu pojedinca da izrazi svoje stavove koje domaći sudovi kažnjavaju, redovno utvrđujući kršenje člana 10 u situacijama kad su države krivično gonile pojedince koji su izražavali stavove za koje se smatralo da predstavljaju prijetnju suverenitetu, nedjeljivosti ili teritorijalnom integritetu države, sve dok ta osoba ne poziva na nasilje ili mržnju (vidi, npr., Incal protiv Turske (1998.), Başkaya i Okçuoglu protiv Turske (1999.) i Karatas protiv Turske (1999.)). Čak i kada država tvrdi da je krivična osuda bila opravdana kao jedan oblik borbe protiv terorizma, Sud smatra da takva tvrdnja ne dozvoljava državi nepotrebno ograničenje prava javnosti da bude obaviještena o kontroverznim stavovima, tako što će krivični zakon koristiti protiv medija (Erdogdu i Ince protiv Turske (1999.)). Država će

ˇ

ˇ

11�


biti čak i u težoj situaciji da opravda svoj stav, ako dozvoli izvršnoj vlasti da zabrani objavljivanje na osnovu percepcije vlasti da to predstavlja prijetnju javnom redu, posebno ako je to djelo objavljeno i distribuirano u drugim državama potpisnicama Konvencije (Association Ekin protiv protiv Francuske (2001.)). Sud je podjednako malo razumijevanja pokazao prema državama koje su pokušale zabraniti javne debate o drugim temama od javnog značaja, i utvrdio je da postoji kršenje člana 10. kad država krivično goni novinara za poticanje rasne mržnje zbog izvještavanja o ekstremističkom omladinskom pokretu (Jersild protiv Danske (1994.)). U predmetu Lehideux i Isorni protiv Francuske (1998.), podnosioci su krivično osuđeni i obavezani na plaćanje naknade štete, za objavljivanje oglasa u jednim francuskim novinama u kojem se brane aktivnosti maršala Petaina (koji je sarađivao sa neprijateljem tokom Drugog svjetskog rata). Kako je bila zakonski registrirana u Francuskoj upravo u ove svrhe, Sud je smatrao da je kažnjavanje organizacije podnosilaca zbog slijeđenja programskog cilja, predstavljalo kršenje člana 10. Za razliku od prethodna dva predmeta, Sud nije utvrdio kršenje člana 10. u pogledu krivične osude čovjeka koji je objavio knjigu čija je svrha bila negiranje Holokausta i rehabilitacija nacizma. Sud je smatrao da negiranje zločina protiv čovječnosti predstavlja akutni oblik rasne klevete i poticanja rasne mržnje, i da ponovno pisanje ovog aspekta historije predstavlja ozbiljnu prijednju javnom redu. Smatrao ga je, prema tome, nekompatibilnim sa demokracijom i ljudskim pravima, i namijenjenim ostvarenju ciljeva koje zabranjuje član 17. Konvencije (vidi i poglavlje VIII. u ranijem tekstu) (Garaudy protiv Francuske (2003.)).

Neki od najznačajnijih predmeta vezanih za član 10. tiču se prava novina na slobodu izražavanja u kontekstu diskusije o pitanjima od općeg interesa za javnost, i u političkom i u nepolitičkom kontekstu. U tim predmetima, Konvencija vrlo pažljivo uspostavlja ravnotežu između interesa štampe da objavljuje i interesa države da ograniči informacije koje javnost prima.

Vodeći predmet u vezi sa slobodom štampe po članu 10. je Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br.1.) (1979.). U tom predmetu, podnosioci su spremili za objavljivanje novinski tekst u kojem se prikazuje naučno istraživanje i testiranje koje je jedna farmaceutska kuća obavila prije puštanja sedativa talidomid na tržište. U vrijeme kad se predlagalo objavljivanje, smatralo se (iz izvora nezavisnih od medijskog izvještavanja) da je kod velikog broja beba došlo do teških malformacija jer su majke tokom trudnoće uzimale taj preparat. Neke od porodica pogođene ovim problemom su sa farmaceutskom kućom postigle i vansudske nagodbe, neke su još uvijek bile u pregovorima, a neke u ranim

11�


fazama spora. Po prijemu kopije predloženog teksta, farmaceutska kuća je tražila i dobila zabranu objavljivanja, na osnovu tvrdnje da bi objavljivanje takvog teksta predstavljalo nepoštivanje suda, tako što će omesti, ili nanijeti štetu pravdi u postupku koji je u toku. Evropski sud za ljudska prava prihvatio je da je zabrana bila zakonita u smislu Konvencije i da je izdata u zakonite svrhe, da se održi autoritet i nepristrasnost pravosuđa. Međutim, Sud je smatrao da vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije pokazala da je izvršenje zabrane odgovaralo “hitnoj društvenoj potrebi” ili da je bila “proporcionalna zakonitom cilju koji se želi ostvariti”. Sud je smatrao da javnost generalno ima pravo da dobije informacije o datoj stvari, čak i ako činjenice i pokrenuta pitanja predstavljaju segment postupka koji je u toku pred sudom. Sud je naglasio nekoliko faktora koji su bitni za njegovu presudu, kao što je obim i nekvalificirano ograničenje zabrane, umjerenost samog teksta, dužina mirovanja postupka i pregovora o poravnanju, i duža javna debata u vezi sa temom koju obrađuje dati tekst. Shodno tome, Sud je ustanovio visok nivo zaštite za štampu, smatrajući da je ovakva zaštita po osnovu pretpostavke javnog interesa na najbolji način zadovoljena ako se javnosti osigura najšira moguća informacija.

Nekoliko država potpisnica Konvencije imaju zakonske zabrane objavljivanja informacija vezanih za pitanja koja su pred sudom. U predmetu Du Roy i Malaurie protiv Francuske (2000.), dva novinara osuđena su zbog objavljivanja informacija u vezi sa zahtjevom da neko kao privatna stranka uđe u krivični postupak, što je krivično djelo po zakonu koji uspostavlja generalnu i apsolutnu zabranu objavljivanja takvih informacija. Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 10., obzirom na apsolutnu prirodu zabrane i onemogućavanja prava štampe da javnost obavijesti o pitanju koje je sasvim jasno u javnom interesu, o navodno kriminalnim aktivnostima francuskih političara na mjestu direktora javnih preduzeća koja upravljaju stambenim prostorom. S druge strane, Sud nije pronašao kršenje člana 10. u slučaju u kojem je novinar krivično osuđen za klevetu, zbog objavljivanja komentara o jednom sindikalnom sporu, uključujući implikacije u vezi sa kriminalnim ponašanjem prethodnog sindikalnog rukovodstva, protiv kojih su krivične optužbe odbačene (Constantinescu protiv Rumunije (2000.)).

U predmetu Barthold protiv Njemačke (1985.), jednan veterinar dao je novinski intervju u vezi sa dostupnošću hitnih veterinarskih usluga. Nekoliko drugih veterinara koji rade u istoj regiji žalili su se svom profesionalnom udruženju da je taj intervju predstavljao “promociju” kakvu zabranjuju pravila profesionalnog ponašanja veterinara. Udruženje je pribavilo zabranu, kojom se podnosiocu zabranjuje da u novinama ponavlja datu

11�


izjavu. Zaključujući da se radi o kršenju člana 10. Sud je kazao da propisi njemačkih vlasti nisu “u skladu sa slobodom izražavanja”, u smislu da bukvalno onemogućavaju učešće pripadnika određene struke u javnom dijalogu, te da bi se mogli koristiti za “onemogućavanje štampi da obavlja svoj zadatak prenošenja informacija i čuvanja javnosti”.

Član 10. Konvencije daje zaštitu privatnim licima, isto kao i novinarima i javnim ličnostima. Sud je utvrdio kršenje člana 10. u predmetu Marônek protiv Slovačke (2001.), u kojem je podnosilac krivično osuđen za klevetu, jer je u novinama objavio otvoreno pismo u vezi sa nezakonitim korištenjem njegovog stana, te druge sa istim problemom pozvao da zajedno po tom pitanju nešto poduzmu. Sud je primijetio da je pitanje o kojem pismo govori bilo stvar od javnog interesa u datom trenutku, obzirom na planove države da denacionalizira stanove u državnom vlasništvu. Kršenje je Sud utvrdio i u predmetu Bowman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.), za krivično gonjenje osobe zbog distribuiranja izbornih letaka prije općih izbora, suprotno domaćem zakonu koji zabranjuje izdatak veći od pet funti za promociju izbora kandidata tokom predizbornog perioda. Sud je smatrao da je ovakvo ograničenje neproporcionalno, obzirom da štampa može imati stav o kandidatima i da tokom istog perioda političke stranke imaju pravo da se reklamiraju.

Kako je naznačeno ranije, u vezi sa predmetom Jerusalem, Sud smatra da omjer u kojem je pojedinac ušao u javnu sferu ili javni dijalog služi za određivanje stepena tolerancije koji mora pokazati prema kritici (Nilsen i Johnsen protiv Norveške (1999.)). Slično tome, u kontekstu generalnog javnog dijaloga, Sud primjenjuje iste principe koji važe za politički dijalog. Naprimjer, smatra da se izražavanju mišljenja u vezi sa pitanjima od javnog interesa mora dati veća širina, često zaključujući da su zahtjevi države da osobe optužene za klevetu moraju dokazati istinitost svojih navoda, zapravo, suprotni članu 10. Sud je utvrdio kršenja u slučajevima u kojima su podnosioci krivično osuđeni za klevetu, mada su materijali koje su koristili bili vladini ili su nastali pod pokroviteljstvom vlade (Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške (1999.), ili u kojima domaći sudovi nisu uzeli u razmatranje dokumentaciju na kojoj su se navodno klevetnički tekstovi temeljili (Dalban protiv Rumunije (2000.)). Slično tome, ako novinar koristi materijale čiji je autor drugi novinar, ne može biti osuđen za klevetu jer nije obavio samostalno istraživanje iste stvari (Thoma protiv Luksemburga (2001.)).

4. Sloboda izražavanja i javno dostupne informacije

Ako su informacije lako dostupne javnosti, a ako novinar bude onemogućen u korištenju ili kažnjen za korištenje takvih informacija, Sud će, u

11�


normalnim okolnostima, utvrditi da se radi o kršenju člana 10. Spojeni predmeti Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1991.) i Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br 2) (1991.), vezani su za objavljivanje, u dvijema dnevnim novinama, informacija i odlomaka iz knjige koju je objavio penzionisani službenik britanske službe sigurnosti, u kojoj se navodi da je služba vodila neke nezakonite aktivnosti. Sud je smatrao da je izdavanje privremene zabrane objavljivanja, u očekivanju ishoda sudskog postupka protiv autora pred engleskim sudovima, u skladu sa članom 10., jer ulazi u stepen slobodne procjene države u pogledu ocjene prijetnje nacionalnoj sigurnosti. S druge strane, Sud je smatrao da je nastavak zabrane nakon što je povjerljivost materijala uglavnom u velikoj mjeri narušena širokom distribucijom spornih informacija, uključujući i objavljivanje i prodaju knjige u nekoliko zemalja i njen nesmetan uvoz u Veliku Britaniju, predstavljalo kršenje člana 10.

Sud je obrazloženje iz prethodnih odluka primijenio kasnije, u predmetu Vereniging Weekblad Bluf! protiv Holandije (1995.), u kojem su urednici jednog časopisa objavili izvještaj o aktivnostima službe unutrašnje sigurnosti. Mada je relevantni tiraž časopisa bio zaplijenjen, a urednici uhapšeni, uposlenici časopisa štampali su novi tiraž i distribuirali ga naredni dan. Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 10. Zaključio je i da se, ako novinskoj organizaciji zabrani objavljivanje slike osobe osumnjičene za krivično djelo, a koja je javna ličnost, mada je takvo objavljivanje po domaćem zakonu dozvoljeno, radi o kršenju člana 10. (News Verlags GmbH and Co.KG protiv Austrije (2000.)), gdje je dvojici novinara izrečena kazna jer su objavili informacije o financijskoj i poreskoj situaciji rukovodioca jedne velike firme, mada su takve informacije bile lako dostupne kroz javne poreske knjige (Fressoz i Roire protiv Francuske (1999.)), i gdje su novinari i aktivisti na zaštiti čovjekove okoline osuđeni što su na konferenciji za štampu ugrozili povjerljivost sudske istrage, a u vezi s kojom su činjenice već bile dostupne javnosti i prije same konferencije za štampu (Weber protiv Švicarske (1990.)).

5. Otkrivanje novinarskih izvora

Bitan aspekt široke zaštite koja se medijima daje u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja je zaštita povjerljivih izvora informacija, koji predstavljaju osnov velikog dijela istraživačkog novinarstva. U predmetu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.), Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 10. jer je vlada novinaru koji je izvještavao o poslovnim aktivnostima jedne kompanije nametnula ne samo zabranu objavljivanja teksta, već i nalog da se otkriju izvori informacija koje su

11�


u njemu sadržane. Mada je Sud zaključio da zaštita prava kompanije predstavlja zakonit cilj, sredstva odabrana za postizanje tog cilja nisu bila proporcionalna. Sud je zaključio da postoji kršenje člana 10. i u slučaju kad su vlasti vršile pretrese domova novinara ili njihovih redakcija, u cilju otkrivanja identiteta ili pribavljanja informacija o novinarskim izvorima, u okolnosima u kojima nije postojala nikakva sumnja da su sami novinari učestvovali u bilo kakvoj kriminalnoj aktivnosti (Roemen i Schmit protiv Luksemburga (2003.) i Ernst i ostali protiv Belgije (2003.)). U oba ova slučaja, Sud je zaključio da takvi pretresi potkopavaju zaštitu novinarskih izvora u mjeri čak i većoj nego što su to bile mjere o kojima se govorilo u predmetu Goodwin.

6. Sloboda izražavanja i poštivanje pravosuđa

Za razliku od pristupa medijskoj kritici drugih javnih ličnosti, Sud ima restriktivnije viđenje medijske ili javne kritike pravosuđa i službenika suda. U predmetu Barfod protiv Danske (1989.), podnosilac je objavio novinski tekst u kojem kritizira presudu koja potvrđuje zakonitost odluke lokalnog organa vlasti. Svoju kritiku temeljio je na tome da su dva od tri, zapravo, sudije-porotnici koje upošljava lokalna vlast, odnosno organ koji je u predmetu bio optuženi. U ovom slučaju, podnosilac je izrazio mišljenje da se od dvojice sudija-porotnika moglo očekivati da “izvrše svoju dužnost”, odnosno da glasaju u korist interesa svog poslodavca. Vlada je uspjela u krivičnom gonjenju podnosioca za klevetu, mada su, u isto vrijeme, domaći sudovi rekli da sudije-porotnici nisu trebali učestovati u predmetu. Sud nije utvrdio kršenje člana 10., rekavši:

Legitiman interes države da zaštiti ugled dvojice sudija-porotnika... nije u sukobu sa interesom podnosioca da bude u mogućnosti da učestvuje u debati o strukturalnoj nepristrasnosti višeg suda.

U slučaju u kojem je disciplinska kazna izrečena advokatu koji je na konferenciji za štampu kritizirao pravosuđe, Sud nije utvrdio kršenje člana 10. (Schöpfer protiv Švicarske (1998.)). Za razliku od toga, Sud jeste utvrdio kršenje člana 10. u predmetu De Haes i Gijsels protiv Belgije (1997.), gdje je jedan novinar koji je kritizirao dodjelu starateljstva nad djecom čovjeku koji je bio osuđen za incest i zlostavljanje djece, navodeći da su sudije koje su o tome odlučivale donijele odluku na osnovu političke pristrasnosti.

Što se tiče kritike javnih tužilaca i drugih predstavnika vlasti koji učestvuju u sudskom postupku, Sud je utvrdio kršenje člana 10. u slučaju kad je advokat odbrane osuđena za klevetu za davanje javne izjave u kojoj je oštrim riječnikom optužila tužioca za nedolično ponašanje u predmetu u kojem su

120


ona i branjenik bili suprotna strana. Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 10., na osnovu toga što tužilac uživa manju zaštitu od sudije, primijetivši i da je data kritika izrečena u odnosu na strategiju i rad tužioca na datom predmetu, a ne kao lična uvreda. Sud je dalje kazao da je prijetnja ex post facto analiza advokatove kritike druge strane teško izmirljiva sa obavezom advokata odbrane da brani interese svog klijenta (Nikula protiv Finske (2002.)). Do istog je zaključka došao kad je disciplinski postupak proveden protiv jednog advokata, na osnovu izjava koje je dao u vršenju dužnosti tokom sudskog postupka (Steur protiv Holandije (2003.)). Sud je, isto tako, utvrdio kršenje člana 10. u slučaju novinara koji je osuđen zato što je tužioca optužio da je militantni član jedne političke stranke, smatrajući da je izražena politička pristrasnost člana pravosuđa pitanje od velikog javnog interesa. Međutim, nije našao kršenje u vezi sa osudom za navod da je tužilac učestvovao u strategiji preuzimanja kontrole nad mnogim javnim tužilaštvima, jer navod nije bio potkrijepljen bilo kakvim činjenicama (Perna protiv Italije (2001.)).

Imajući u vidu potrebu podržavanja ideje poštovanja sudskog procesa, Sud nije utvrdio kršenje člana 10. u slučaju u kojem je novinar osuđen za objavljivanje teksta za koji se smatralo da bi mogao utjecati na ishod krivičnog postupka, mada je optuženi bio bivši vicekancelar i ministar financija. Novinar je u tom tekstu ocjenjivao dokaze i iznio mišljenje da je optuženi kriv za djelo koje mu je stavljeno na teret. (Worm protiv Austrije (1997)).

7. Pozitivne obaveze države po članu 10.

U novije vrijeme Sud ustanovljava princip da država može imati obavezu da novinare i izdavače štiti od zastrašivanja, maltretiranja i nasilja. U predmetu Özgür Gündem protiv Turske (2000.), naprimjer, Sud je utvrdio kršenje člana 10., jer vlada nije pružila zaštitu novinama koje su bile predmet terorističkih napada. Sud je naveo da slobodu izražavanja jednim dijelom mora garantirati država, time što će stvarati sigurno okruženje za uživanje te slobode. U slučajevima kad su novinari i distributeri novina bili povrijeđeni, zlostavljani, ili čak ubijeni, a vlada nije odgovorila na zahtjeve za istragu tih zločina i zaštitu od njih, Sud je opet utvrdio kršenje člana 10. (Özgür Gündem).

U predmetu Fuentes Bobo protiv Španije (2000.), Sud je smatrao da se član 10. primjenjuje u kontekstu odnosa privatnih emitera i njihovih uposlenika. U tom slučaju, televizijski producent čija je emisija otkazana, a kojem nije ponuđen alternativni posao, kritzirao je upravu emiterske kuće za koju je radio. Prvo je protiv njega proveden disciplinski postupak, a kasnije

121


je otpušten. Zaključujući da se radi o kršenju člana 10., Sud je smatrao da država ima pozitivnu obavezu da štiti pravo na slobodu izražavanja u kontekstu takvih odnosa. Sud smatra da pravo na slobodu izražavanja ne stvara automatsko pravo na određeno mjesto gdje će se to pravo ostvariti , utvrđujući da nema kršenje člana 10. u slučaju kad je trgovački centar u privatnom vlasništvu odbio da dozvoli podnosiocu da distribuira letke, prikuplja potpise za peticiju ili na drugi način vodi informativnu kampanju u pitanju od lokalnog javnog interesa. Sud, pak, jeste naveo da ako nema drugog načina za iznošenje takvih stavova, tako da bi sama suština ovog prava bila uništena, mogla bi se pojaviti pozitivna obaveza za državu da imovinska prava regulira na takav način, da omogući ovu vrstu pristupa (Appleby protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)).

8. Licenciranje emiterskih kuća

Član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima eksplicitno dozvoljava državi da regulira elektronske medije, rekavši u stavu 1: “Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.” Sud smatra da, bez obzira na formulaciju ove rečenice, države moraju biti u stanju da opravdaju obavezu ili praksu licenciranja u smislu cilja ovog člana u cjelini. Podnosioci predstavke u predmetima Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije (1993.) i Radio ABC protiv Austrije (1997.) osporili su to što im je vlada odbila licencu, a time, u suštini, osporili kontinuirani monopol Austrijske RTV korporacije. Sud je u oba slučaja utvrdio kršenje člana 10., navodeći da državni monopol u radio i televizijskom emitiranju nameće velika ograničenja na pluralizam izražavanja, te se može opravdati samo ako postoji hitna društvena potreba. Obzirom na širinu tehnološkog napretka u području radija i televizije i otvaranja velikog broja emiterskih frekvencija, takva potreba se ne može navesti kao razlog za sveobuhvatnu zabranu rada privatnih elektronskih medija.

Sud je razmatrao i nekoliko predmeta u pogledu pitanja da li pravo na emitiranje implicira i pravo na slobodu od vladinog miješanja u prijem emisija. U predmetu Groppera Radio AG i ostali protiv Švicarske (1990.), jedna švicarska radio kuća sa djelimičnim vlasništvom u italijanskoj podružnici se, zajedno sa nekoliko osoba povezanih sa kompanijom, žalila na zabranu Švicarske jednoj švicarskoj kablovskoj kući da re-emitira radio emisije podnosioca iz Italije, navodeći da je na taj način došlo do kršenja člana 10., Sud je naveo da je izdavanje dozvola za rad emiterskim kućama po članu 10.(1) dozvoljeno, ali da država svoja ovlaštenja za to može koristiti samo u kontekstu tog člana u cjelini. Zaključio je da je

122


domaći zakon bio i predvidljiv i dostupan, te da je samo ograničenje bilo u skladu sa legitimnim ciljem. Shodno tome, Sud je zaključio da nema kršenja člana 10., jer je švicarska vlada odabrala metod ograničenja “koji se može smatrati neophodinim za sprječavanje izbjegavanja zakona i koji nije predstavljao cenzuru“.

U predmetu Autronic AG protiv Švicarske (1990.), jednoj švicarskoj telekom kompaniji vlada nije dala odobrenje za prijem nekodiranih televizijskih programa sa sovjetskog satelita, bez sovjetske saglasnosti. Sud je, kao prvo naveo da prijem televizijskih programa ulazi u opseg prava primanja informacija po članu 10.(1). Također je naveo i to da je relevantno švicarsko zakonodavstvo bilo dovoljno pristupačano javnosti sa specijaliziranim znanjima, kojoj je bio i namijen. Međutim, zaključujući da se radi o kršenju člana 10., Sud je naveo da, obzirom na to da je navedeni progam bio namijenjen općoj upotrebi i pošto je švicarska vlada prihvatila da nema rizika da bi se prijemom tog programa mogle primati i tajne informacije, nametnuto ograničenje nije bilo neophodno u demokratskom društvu, jer izlazi izvan prostora slobodne procjene države.

U predmetu Demuth protiv Švicarske (2002.), Sud je pojasnio da član 10. državi dozvoljava da regulira emitiranje programa na svojoj teritoriji, ne samo u pogledu tehničkih aspekata, već i u drugim pitanjima, recimo, u pogledu svrhe, funkcije i sadržaja programa, u smislu potrebe za kontrolom kvaliteta i izbalansiranim programskim shemama. U ovom predmetu, podnosilac se žalio na to da su švicarske vlasti odbile da mu izdaju licencu za emitiranje televizijskog programa o automobilima putem kablovske TV mreže. Zaključujući da se ne radi o kršenju člana 10. Sud je ukazao na to da je negativna odluka Saveznog odbora za radiodifuziju Švicarske ukazala na to da bi razmotrili davanje dozvole kada bi sadržaj planiranog programa doprinosio ciljevima naznačenim u relevantnom domaćem zakonodavstvu .

9. Sloboda komercijalnog govora

Sud je razmatrao vrlo malo predmeta koji se pozivaju na kršenje člana 10 u vezi sa slobodom izražavanja u komercijalnom kontekstu. U predmetu Markt intern Verlag GmbH i Klaus Beermann protiv Njemačke (1989.), izdavači specijalizirane publikacije namijenjene malim i srednjim preduzećima objavili su tekst koji kritizira ponašanje jedne velike firme, koja se bavi istim poslom, u vezi sa jednim incidentom i zatražili od čitalaca dodatne informacije o sličnim incidentima ili praksi. Nadležni domaći sud smatrao je da su se podnosioci ponašali poslovno nekorektno i naložio im da se uzdrže od daljnjeg objavljivanja takvih izjava. Zaključujući da nema kršenja člana 10., Sud je ukazao na to da je kompanija, odmah po prijemu

12�


informacija o navodima o incidentu,, pokrenula istragu, i zaključio da je objavljivanje informacija o incidentu pod takvim okolnostima bilo preuranjeno, te je moglo dovesti do neproporcionalne štete po tu firmu. U predmetu Jacubowski protiv Njemačke (1994.), Sud nije utvrdio kršenje člana 10. u situaciji kad je vlada krivično gonila osobu koja je bila otpuštena s posla, nakon čega je pokrenula privatni biznis iste vrste i i kolegama iz profesije distribuirala novinske isječke i druge materijale u kojima je kritikovala svog bivšeg poslodavca

Sud je u predmetu Hertel protiv Švicarske (1998.) napravio razliku između čisto komercijalnog govora i govora koji je vezan sa komercijalnom aktivnošću, ali je de facto govor o pitanjima od javnog interesa. U ovom predmetu, država je privatnom licu, nakon što je o tome objavio tekst, zabranila da izjavljuje da je hrana pripremljena u mikrovalnim pećnicama opasna po ljudsko zdravlje. Sud je utvrdio kršenje člana 10., na osnovu toga što izražavanje ove vrste mišljenja ne ulazi u opseg domaćeg zakona o nelojalnoj konkurenciji, po kojem je zabrana bila izdana.

Što se tiče pristupa elektronskim medijima za one koji hoće da emitiraju plaćene reklame, Sud je utvrdio kršenje člana 10. tamo gdje nije bilo načina na koji je pojedinac mogao osporiti odbijanje emitiranja reklame i gdje je dati medij bio jedini koji pokriva cijelu zemlju (VgT Verein gegen Tierfabriken protiv Švicarske (2001.)). Međutim, nije utvrdio kršenje u slučaju kad je država odbila da dozvoli plaćenu reklamu vjerskih grupa, smatrajući da ograničenje ulazi u opseg slobodne procjene države, posebno imajući u vidu postojanje alternativnih sredstava izražavanja (Murphy protiv Irske (2003.)).

10. Sloboda umjetničkog izražavanja

Kako je rečeno na početku ovog poglavlja, Evropski sud za ljudska prava državama daje širok stepen slobodne procjene u ograničavanju slobode izražavanja umjetničkih ideja. U slučaju u kojem je u pitanju bila odredba o “zaštiti morala”, podnosioci su se žalili da to što je švicarska vlada zaplijenila nekoliko seksualno eksplicitnih slika i umjetnike novčano kaznila za objavljivanje opscenih materijala, predstavlja kršenje člana 10. (Müller i ostali protiv Švicarske (1988.)). Smatrajući da su postupci države opravdani po drugom stavu, Sud je potvrdio da države imaju širok stepen slobodne procjene u određivanju onog što je “neophodno” za “zaštitu morala”. Međutim, pri objavi presude, Sud je naveo da termin “izražavanje” u smislu člana 10. podrazumijeva i umjetničko izražavanje, “koje daje mogućnost učešća u javnoj razmjeni kulturnih, političkih i socijalnih informacija i ideja svih vrsta”. Sud državi prepušta

12�


odluku i u pogledu pitanja da li vjerska osjećanja dijela stanovništva mogu biti povrijeđena ostvarivanjem slobode umjetničkog izražavanja. U predmetu Otto-Preminger-Institut protiv Austrije (1994.) i Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996)., Sud nije utvrdio kršenje člana 10. u slučaju kad su odgovorne vlade zabranile prikazivanje filmova koji predstavljaju podrugljive slike i tumačenja nekih kršćanskih ličnosti i običaja.

Sud je u proteklih nekoliko godina razmatrao jedan broj predmeta u kojima su vlasti zabranile objavljivanje književnih djela jer izražavaju zabranjene političke stavove. Kao i u drugim slučajevima u kojma su u pitanju bili isključivo javni interes ili političko izražavanje, Sud je u većini ovih slučajeva utvrdio kršenje člana 10., naglašavajući faktore kao što su ograničen utjecaj književnih djela na nacionalnu sigurnost, propust države da dokaže da se negativni stavovi većine stanovništva mogu izjednačiti sa poticanjem nasilja, oružanog otpora ili pobune, i težina izrečenih kazni (vidi, npr., Karatas protiv Turske (1999.) i Arslan protiv Turske (1999.)).

11. Dužnosti i obaveze pojedinaca po članu 10.

Po članu 10.(1), “svako ima pravo na slobodu izražavanja, uključujući slobodu primanja i davanja informacija”. Međutim, po članu 10.(2), pojedinac može ostvarivati te slobode samo u svjetlu svojih dužnosti i obaveza. Kako bi trebalo biti jasno iz sudske prakse koju obrađuje ovo poglavlje, Evropski sud za ljudska prava će generalno pripadnicima medija i privatnim licima dati prednost u odnosu na javne i političke ličnosti. U isto vrijeme, treba reći da sud prihvata da država može ograničiti slobodu političkog izražavanja vladinih organa ili predstavnika, utvrđujući da ne postoji kršenje člana 10. zbog ograničenja političkih aktivnosti službenika lokalnih vlasti na radnim mjestima (Ahmed i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.)) ili pripadnika oružanih snaga, policije i snaga sigurnosti (Rekvényi protiv Mađarske (1999.)). Kada su, pak, u pitanju govori i aktivnosti koji nemaju politički karakter, Sud od slučaja do slučaja odlučuje o tome da li je ograničenje nametnuto nekom organu ili predstavniku vlasti prihvatljivo po članu 10. Sud je razmatrao nekoliko predmeta u vezi sa slobodom izražavanja pripadnika oružanih snaga u ovom kontekstu, ne utvrdivši kršenje člana 10. u predmetu Engel i ostali protiv Holandije (1976.), u kojem su se podnosioci žalili protiv disciplinskih mjera koje su im izrečene zbog objavljivanja i distribucije teksta u kojem se kritiziraju neki viši oficiri. Sud je došao do suprotnog zaključka u predmetu Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs i Gubi protiv Austrije (1994.), u kojem se osporava odbijanje dozvole da

12�


se regrutima distribuira publikacija koja kritizira vojnu administraciju. Zaključivši da se radi o kršenju člana 10., Sud je naveo da navedena publikacija nije preporučila bilo kakvu aktivnost koja bi bila prijetnja vojnoj disciplini i nije izašla izvan “granica onog što je dopustivo u kontekstu obične diskusije o idejama, a što se mora tolerirati u vojsci jedne demokratske države, isto kao što se mora tolerirati u društvu kojem takva vojska služi“. Sud je našao kršenje člana 10. i u slučaju kad je jedna osoba disciplinski kažnjena jer je svom nadređenom oficiru poslao pismo u kojem kritizira vojsku: pismo nije ni objavljeno, ni distribuirano (Grigoriades protiv Grčke (1997.)).

Sud je razmatrao pitanje otpuštanja ili odbijanja pristupa zaposlenju za osobe koje ostvaruju svoje pravo na slobodu izražavanja po članu 10. vremenom promijenivši stavove po ovom pitanju. U predmetima Kosiek protiv Njemačke (1986.) i Glasenapp protiv Njemačke (1986.), Sud je razmatrao doktrinu Savezne Republike Njemačke nazvanu Berufsverbot, po kojoj svi državni službenici moraju dati zakletvu odanosti njemačkom ustavu i njegovim vrijednostima. Gospođa Glasenapp izrazila je određene stavove naklonjene krajnjoj ljevici, a gospodin Kosiek krajnjoj desnici. U oba ova slučaja, vlada podnosiocima koji su bili učitelji sa statusom zaposlenika na probnom radu, nije htjela dati status stalno zaposlenog državnog službenika. Zaključujući da su vladine mjere bile prihvatljive po članu 10., Sud je u oba predmeta naveo da Evropska konvencija o ljudskim pravima ne garantira pravo na pristup državnoj službi. Nadalje je naveo da su vlasti uzele u obzir mišljenja, stavove i aktivnosti podnosilaca, samo da bi odredile da li zadovoljavaju “neophodne lične kvalifikacije za navedena radna mjesta”. U ovom kontekstu, pak, treba reći da je Međunarodna organizacija rada obavila komisijsku istragu ovih i sličnih slučajeva, i zaključila da je Savezna Republika Njemačka prekršila svoje obaveze po ILO-ovoj Konvenciji protiv diskriminacije u zapošljavanju i radu iz 1958. godine (br. 111.). Sud je 1995. godine došao do suprotnog zaključka, u odnosu na ranije navedene predmete, u predmetu Vogt protiv Njemačke, u kojem je zaključio da je otpuštanje nastavnice jezika sa radnog mjesta zbog članstva u Komunističkoj partiji Njemačke predstavljalo kršenje člana 10. Sud je utvrdio kršenje i u slučaju u kojem je predsjednik Upravnog suda Lihtenštajna dao javnu izjavu o nadležnosti Ustavnog suda da odlučuje o tumačenju ustava u slučaju sukoba između princa i senata. Princ je podnosioca obavijestio da nikad neće biti predložen za bilo kakvu javnu funkciju, s obzirom na mišljenje koje je dao u toj situaciji, a kasnije je, kad mu je došlo vrijeme za reizbor, odbio da ga ponovo imenuje (Wille protiv Lihtenštajna (1999.)).

12�


12. Pravo na primanje i prenošenje informacija

Sud je razmatrao pravo pojedinca po članu 10. da prima informacije u vezi sa vladinim odlukama o zaposlenju u državnoj službi. U predmetu Leander protiv Švedske (1987.), švedska vlada je odbila imenovanje podnosioca na javnu funkciju, jer nije ispunjavao sigurnosne uslove za to mjesto. Podnosilac je tražio informacije o sadržaju dosijea koji je vlada imala o njemu, da bi insinuacije razjasnio ili osporio: vlada je taj zahtjev odbila. Sud je ovakvo odbijanje podržao, dijelom zbog stava da pristup državnoj službi nije pravo zaštićeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, a dijelom na osnovu toga što odredba o “slobodi primanja informacija” u članu 10:

U osnovi, vladi zabranjuje da osobi onemogući da primi informacije koje joj drugi žele ili su spremni prenijeti. U okolnostima kakve postoje u ovom predmetu, član 10. pojedincu ne daje pravo pristupa registru koji sadrži informacije o njegovom ličnom položaju, niti predstavlja obavezu vlade da pojedincu takve informacije da.

U svjetlu ovoga, Sud je utvrdio kršenje prava na prijem informacija, u slučaju kada u domaćem zakonu nema osnova da se osobi koja je u psihijatrijskom pritvoru onemogući pristup pisanim materijalima, radiju i televiziji (Herczegfalvy protiv Austrije (1992.)).

I pravo davanja i pravo primanja informacija o dostupnosti pobačaja u inostranstvu bili su pitanje u predmetu Open Door i Dublin Well Woman protiv Irske (1992.). Ovaj predmet osporavao je izdavanje zabrane protiv dvije kompanije, kojom im se zabranilo da takve informacije, kao dio usluga savjetovališta, daju trudnicama. Zaključivši da se radi o kršenju člana 10. Sud je napomenuo neke faktore, uključujući sveobuhvatnost zabrane, dostupnost takvih informacija iz drugih izvora, te nepostojanje zabrane da žene traže pobačaj u inostranstvu.

Na kraju, treba napomenuti da je Sud zaključio da postoji kršenje člana 10. u slučaju u kojem su turske vlasti uspostavile pretjerane mjere cenzure školskih udžbenika namijenjenih osnovcima, kiparskim Grcima, na sjevernom Kipru (Kipar protiv Turske (2001.)).

12�

Poglavlje XII. – Sloboda okupljanjai udruživanja: član 11.Član 11.

1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.

2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.

Prava koja garantira član 11. povezana su, ili opravdana, političkim i socijalnim vrijednostima demokratskog društva. Prava koja garantira član 11. u velikoj mjeri predstavljaju proširenje, odnosno produženje, prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti po članu 9., te prava na slobodu izražavanja po članu 10. Zapravo, član 9. implicitno dozvoljava pravo na slobodu okupljanja i udruživanja, u sklopu garancije slobode iskazivanja vjere ili ubjeđenja “ zajedno sa drugima i javno ili privatno“. Slično tome, institucije Konvencije konzistentno insistiraju na tome da se prava koja garantira član 10. (sloboda izražavanja) tiču grupnih aktivnosti, kao što su demonstracije. Mada se smatra da je član 11. u takvim slučajevima lex specialis, Sud uzima u obzir član 10. kad tumači slobodu okupljanja i udruživanja po članu 11. (Ezelin protiv Francuske (1991.) i Socijalistička partija i ostali protiv Turske (1998.)).

1. Pravo na mirno okupljanje

Evropski sud za ljudska prava pravo na slobodu okupljanja tumači dosta široko, tako da ono obuhvata privatne skupove i skupove na javnim mjestima, kao i statične sastanke i javne procesije. Sud smatra i to da ovo pravo mogu ostvarivati i pojedinci i oni koji organiziraju skupove (Djavit An protiv Turske (2003.)). U svjetlu ovako širokog tumačenja, Sud smatra da država ne može proizvoljno ograničiti pravo na mirno okupljanje, tako što će odbiti da izda dozvole potrebne za organizaciju ili učešće na takvim skupovima, ili neće demonstrantima dati policijsku zaštitu, ili na drugi način neće odgovoriti na svoju pozitivnu obavezu da osigura to pravo. U

12�


ocjeni proporcionalnosti legitimnih interesa države po članu 11. i prava pojedinca ili udruženja, Sud će uzeti u obzir i mogućnost korištenja alternativnih sredstava ili kažnjavanja neprihvatljivog ponašanja, ako se pojavi (vidi, npr., Stankov i Ujedinjena makedonska ilindenska organizacija protiv Bugarske (2001.)).

Sud je utvrdio kršenje prava na mirno okupljanje u slučaju kad je država odbila da jednoj osobi izda dozvolu da pređe iz sjevernog u južni Kipar, da prisustvuje sastancima dviju zajednica (Djavit An protiv Turske (2003.)). U ovom slučaju, podnosilac je bio “tursko-kiparski koordinator” “Pokreta za nezavisni, federalni Kipar”, jednog neregistriranog udruženja kiparskih Turaka i Grka, čiji je cilj izgradnja bližih odnosa dviju zajednica. Sud je zaključio kako se čini da ne postoji zakon koji regulira izdavanje dozvola kiparskim Turcima koji žive na sjevernom Kipru, za prelazak “zelene linije” prema južnom Kipru, da bi se mirno sastajali sa kiparskim Grcima. Shodno tome sud je zaključio je da način na koji je podnosiocu nametnuto ograničenje na uživanje slobode okupljanja nije bio “propisan zakonom” u smislu stava 2 člana 11. Konvencije.

Sud je razmatrao pravo mirnog okupljanja neregistriranog udruženja u predmetu Stankov i Ujedinjena makedonska ilindenska organizacija protiv Bugarske (2001.). U ovom predmetu, država je odbila da registrira organizaciju, čiji je programski cilj bio, između ostalog, ujedinjenje svih Makedonaca u Bugarskoj i ostvarenje priznanja makednoske manjine. Organizacija je proklamirala da ne bi ugrožavala teritorijalni integritet države, niti bi u ostvarivanju svojih ciljeva koristila nasilna ili protivzakonita sredstva. Nakon toga su vlasti nekoliko puta odbacile zahtjev udruženja da organizira komemorativne skupove, bazirajući svoju odluku, djelimično, na činjenici da je odbijen zahtjev za registrovanje i vjerovatnoći da bi se na takvim skupovima iznosile separatističke izjave. Evropski sud za ljudska prava naveo je da čak i da grupa ili pojedinac pozivaju na autonomiju, traže otcjepljenje dijela teritorije zemlje, ili na drugi način traže temeljite ustavne i teritorijalne izmjene, takvi stavovi ne bi mogli automatski opravdati zabranu okupljanja. Sud je utvrdio kršenje člana 11., tražeći naročito od državnih vlasti da posebno revnosno postupaju da bi osigurali da nacionalno javno mnjenje ne bude zaštićeno na štetu iskazivanja stavova manjina, ma kako oni bili nepopularni. U predmetu Plattform “Ärzte für das Leben” protiv Austrije (1988.), Sud je razmatrao pozitivnu obavezu države da pruži zaštitu grupama koje ostvaruju pravo na mirno okupljanje. U ovom predmetu, vlada je dala dozvolu za demonstracije protiv pobačaja na jednoj lokaciji: organizacija

12�


podnosilac je nakon toga tražila i dobila promjenu lokacije, za mjesto koje je manje pogodno za kontrolu masa. Vlasti su organzatore demonstracija obavijestile da možda neće biti u mogućnosti da im daju odgovarajuću zaštitu od kontra-demonstracija, koje se jesu i desile. Slični problemi pojavili su se i sa drugim demonstracijama. Organizacija podnosilac žalila se da je vlada prekršila član 11., time što nije poduzela odgovarajuće mjere da osigura da se demonstracije održe bez problema.

Sud je smatrao da država jeste imala obavezu da grupama koje ostvaruju pravo na mirno okupljanje pruži zaštitu:

Demonstracije mogu uzrujati ili uvrijediti osobe koje su protiv ideja ili tvrdnji koje takve demonstracije žele promoviriati. Međutim, učesnici moraju biti u mogućnosti da održe demonstracije bez straha da će biti izloženi fizičkom nasilju protivnika; takav strah mogao bi udruženja ili druge grupe koje podržavaju iste ideje ili interese odvratiti od otvorenog izražavanja mišljenja o nekim vrlo kontroverznim pitanjima koja se tiču cijele zajednice. U demokraciji, pravo na kontra-demonstracije ne može podrazumijevati i onemogućavanje ostvarivanja prava na demonstracije. (stav 32)

Sud, pak, državama ostavlja širok stepen slobodne procjene u ovom području, te smatra da je obaveza države u postupanju, a ne u rezultatima. U ovom slučaju, Sud je smatrao da su austrijske vlasti poduzele sve razumne i primjerene mjere da zaštite demonstratore i, shodno tome, nije bilo kršenja člana 11.

2. Pravo na udruživanje

Institucije konvencije jasno su dale do znanja da je udruženje formalnije i organiziranije od skupa, uz pretpostavku da se radi o dobrovoljnom formiranju grupe u svrhu ostvarenja zajediničkog cilja. Kriterij “dobrovoljnosti“ posebno je značajan u onim slučajevima koji se bave “negativnim“ pristupom pravima iz člana 11., drugim riječima, pravom da se ne ulazi u udruženja ili sindikate. Sud je ovo pitanje razmatrao u presudi u predmetu Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljestva (1981.), u kojem su podnosioci tvrdili da je sporazum koji su potpisale Britanske željeznice i neki sindikati željezničara, kojim se zapošljavanje uslovljava članstvom u jednom od tih sindikata, predstavljao kršenje slobode udruživanja po članu 11. Sud se s tim složio, smatrajući da se podnosioce nije smjelo tjerati da se učlane u sindikat da bi zadržali zaposlenje:

Pravo formiranja i ulaska u sindikate je poseban aspekt slobode udruživanja... pojam slobode implicira određenu mjeru slobode izbora u pogledu njenog ostvarivanja... Iz ovoga ne proizilazi da je negativni

1�0


aspekt slobode udruživanja koju pojedinca uživa u potpunosti izvan opsega člana 11. i da je svaki slučaj prisile da se uđe u neku sindikalnu organizaciju kompatibilian sa namjerom ove odredbe. Tumačiti član 11 tako da dozvoljava svaku vrstu prisile u području sindikalnog članstva zadiralo bi u samu suštinu slobode čijoj je garanciji namijenjen. (stav 52)

Bitno je, pak, naglasiti da je Sud in obiter dicta primijetio da takvi “interni” sporazumi ne znače automatsko kršenje člana 11. Sud je, umjesto toga, smatrao da su prava podnosilaca iz člana 11. prekršena u ovom konkretnom slučaju, jer im je u pitanju bilo zaposlenje. Sud je zaključio da se radi o kršenju člana 11. i u predmetu Sigurdur A. Sigurjónsson protiv Islanda (1993.). U ovom predmetu je jednom taksisti izdana dozvola za rad pod uslovom da se učlani u Auto-moto društvo. To je i uradio, ali je pustio da mu članstvo istekne, i tada mu je društvo dozvolu za rad opozvalo. Tri godine kasnije, Parlament Islanda usvojio je zakon koji od svih taksista traži da budu članovi ovog Društva. Sud je smatrao da je zakonsko nametanje takvog članstva nesrazmjerno cilju koji se želi ostvariti.

Dobrovoljna priroda slobode udruživanja razmatrana je i u predmetu Chassagnou i ostali protiv Francuske (1999.). U tom predmetu su podnosioci bili vlasnici zemlje u području gdje je zakon od vlasnika čiji su posjedi manji od određene površine tražio da postanu članovi nadležnog “međuopćinskog lovačkog udruženja“ i da prava na lov na svojoj zemlji prenesu na udruženje. Samo su vlasnici većih posjeda imali pravo da se protive prenosu ovih prava. Zaključujući da se radi o kršenju člana 11., Sud je naveo da pravo na lov, koje nije garantirano Konvencijom, ne može biti u ravnoteži sa slobodom udruživanja, koja jeste garantirana. Sud je naglasio i da zakonska obaveza ulaska u neko udruženje koje je suštinski suprotno nečijim ubjeđenjima, čime se osoba obavezuje da postupa suprotno onom u šta vjeruje, ne ostvaruje pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa i ne može se smatrati proporcionalnom cilju koji se želio ostvariti.

Sud smatra da se pojedinac može prisiliti da uđe u neke organizacije, ako se ne radi o “udruženjima” u smislu člana 11. U predmetu Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije (1981.), na primjer, institucije Konvencije smatrale su da su ljekari podnosioci mogli biti prisiljeni da se učlane u Belgijsku ljekarsku komoru, jer to nije bilo “udruženje” u smislu člana 11., pošto obavlja određene javnopravne funkcije, kao što je nadzor nad profesionalnim ponašanjem svojih članova.

3. Zabrana ili raspuštanje udruženja

Kako je naznačeno u ranijem tekstu, Sud generalno nije sklon odobravanju bilo kakvih vladinih ograničenja prava garantiranih članom 11. prije nego što se

1�1


ona počnu ostvarivati. U predmetu Sidiropoulos i ostali protiv Grčke (1998.), vlada je odbila da registrira udruženje čiji su ciljevi bili očuvanje makedonske kulture i folklora i zaštita prirodnog i kulturološkog okruženja u regiji gdje se udruženje nalazilo. Obrazloženje za odbijanje registracije udruženja bila je sumnja da udruženje želi potkopati teritorijalni integritet zemlje. Zaključujući da se radi o kršenju člana 11. Sud je smatrao da je odbijanje registracije podnosioce lišilo bilo kakve mogućnosti da, bilo zajedno ili pojedinačno, rade na ostvarenju ciljeva koje su naveli u osnivačkom aktu udruženja, i da na taj način ostvare navedeno pravo. Sud je smatrao da su ciljevi udruženja bili jasni i legitimni u smislu nekoliko evropskih dokumenata koji uspostaljaju standarde ljudskih prava. Kazao je i da grčki zakon nije uspostavio djelotvoran sistem preventivne analize za uspostavu neprofitnih udruženja, čime je sudu dao ovlaštenje da može da naloži raspuštanje udruženja, u slučaju da nakon registracije radi na ostvarenju ciljeva koji se razlikuju od onih koji su navedeni u osnivačkom aktu. U datom predmetu, registracija je odbijena prije nego što je udruženje poduzelo bilo kakve aktivnosti, a sud je svoju odluku temeljio na sumnji u stvarne namjere osnivača udruženja i u aktivnosti koje bi uruženje moglo pokrenuti nakon početka rada.

Nepovoljan stav koji Sud generalno ima u pogledu prethodnog ograničenja slobode udruživanja kroz odbijanje vlade da registrira udruženje ili zabranjivanje mirnog ostvarivanjge ciljeva zbog kojih je udruženje ustanovljeno, odnosi se i na aktivnosti vlade u pogledu političkih stranaka. Međutim, u oba konteksta, Sud smatra da bi državi moglo biti dozvoljeno da raspusti udruženje (političko ili neko drugo) na osnovu angažmana u aktivnostima koje su nekompatibilne sa ciljevima iz osnivačkog akta. Sud je razmotrio nekoliko predmeta u kojima su političke stranke bile raspuštene ili zabranjene. Sa vrlo malo izuzetaka, Sud je utvrdio kršenje člana 11., odbijajući da razmatra navode o kršenju člana 10. ili člana 3. Protokola 1.

Što se tiče gore razmatranih slučajeva slobode okupljanja, domaće odluke o zabrani političkih stranaka često su bile donesene zbog javnih govora ili drugih oblika ostvarivanja slobode govora lidera stranke koja se zabranjuje. Sud konzistentno smatra da čak i vrlo snažne političke izjave ili iznošenje političkih programa koji za cilj imaju uspostavu drugačijih organizaciono-političkih struktura u zemlji, ne mogu se smatrati opravdanjem za zabranu političke stranke, sve dok ta stranka ne podstiče na nasilje protiv vlasti ili pojedinanca koji ne podržavaju stavove stranke. Sud je utvrdio kršenja prava na slobodu udruživanja u nekoliko slučajeva u kojima su političke stranke koje su bile zabranjene itekako bile unutar parametara demokratskog dijaloga, izražavajući snažno svoje stavove, ali nikad ne prelazeći granicu podsticanja (vidi, npr., Socijalistička partija

1�2


i ostali protiv Turske (1998.)). Sud je čak i oštriji stav iznio u predmetu Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske (1998.), utvrđujući kršenje člana 11. u situaciji kad je partija raspuštena prije nego što je čak i mogla započeti s aktivnostima, isključivo na osnovu statuta i programa, a dijelom i na osnovu termina “komunistička“ u nazivu. U obje ove presude, Sud je naveo i da program političke stranke ili izjave njenih lidera mogu sakrivati ciljeve i namjere koji su drugačiji od onih koje javno iznose. Međutim, da bi se provjerilo da li je tako ili nije, sadržaj programa ili izjava mora se uporediti sa aktivnostima stranke i njenih lidera, i sa stavovima koje u cjelini zastupaju. U slučajevima kad su krivično gonjeni lideri stranaka, Sud opet težište stavlja na ishod tih krivičnih postupaka (Yazar i ostali protiv Turske (2002.) (niko od lidera stranke nije osuđen za neko od krivičnih djela koji su bili navedeni kao razlog za raspuštanje političke stranke).

Za razliku od predmeta u kojima je Sud utvrdio kršenje člana 11. zbog zabrane političke stanke, smatrao je da je prihvatljivo da država to radi u slučajevima kad se platforma stranke ne uklapa u vrijednosti koje štiti Evropska konvencija o ljudskim pravima. U smislu prethodnog stava, u predmetu Refah Partisi (the Welfare Party) i ostali protiv Turske (2003.), Sud se složio sa vladinom odlukom jer se radilo o stranci , koja je željela u Turskoj uvesti šerijatsko pravo i vjersku vlast. Sud je smatrao da šerijat odstupa od vrijednosti koje štiti Konvencija, posebno u pogledu krivičnog prava i postupka, i zakonskog statusa žena. Sud je zaključio da ako lideri udruženja (ili političke stranke) promoviraju politiku koja za cilj ima uništenje demokracije, i koja odbacuje prava i slobode priznate u demokraciji, onda se takvo udruženje ne može pozivati na Konvenciju u cilju zaštite od nametanja kazni ili čak preventivnih mjera.

4. Ograničenja u zaštiti sindikata

Evropski sud za ljudska prava ne smatra da pravo na osnivanje i učlanjivanje u sindikate, garantirano članom 11., uključuje i pravo samih sindikata da uživaju određeni nivo angažmana sa poslodavcima. Sud je svoj stav iznio u predmetima Nacionalni sindikat belgijske policije protiv Belgije (1975.) i Švedski sindikat mašinovođa protiv Švedske (1976.), u kojima nije utvrido miješanje u prava garantirana prvim stavom člana 11. U oba ova predmeta, Sud je utvrdio da je umanjenje koristi od članstva u sindikatu izazvano generalnom državnom politikom ograničavanja broja organizacija sa kojima se sklapaju kolektivni ugovori, a sama politika nije nekompatibilna sa slobodom sindikalnog organiziranja. Sud je, konačno, zaključio da član 11. ne štiti pravo na štrajk, ostavljajući tako državi da

1��


izabere druga sredstva kojima će očuvati sindikalnu zaštitu interesa svojih članova vezanih za radno mjesto (Schmidt i Dahlström protiv Švedske (1976)).

U predmetu Wilson i Nacionalni sindikat novinara, Palmer, Wyeth i Nacionalni sindikat željezničara, pomorskih i radnika u saobraćaju, Doolan i ostali protiv Ujedinjenog kraljevstva (2002.), podnosioci (pojedinci i sindikati kojima su pripadali) žalili su se na kršenja prava iz člana 11., jer su njihovi privatni poslodavci nekim osobama ponudili značajna povećanja plate i beneficija na osnovu personalnih ugovora, koji su od tih osoba tražili i da se odreknu svih prava na priznanje statusa sindikata i sindikalnu zaštitu. Podnosioci su odbili da potpišu takve ugovore, a rezultat je bio da su im plate ostale niže od plata onih uposlenika koji su prihvatili personalne ugovore. Poslodavci su kasnije poništili priznanje statusa sindikata podnosilaca. Sud je zaključio da se radi o kršenju, smatrajući da država ima pozitivnu obavezu da osigura da i privatni i javni poslodavci poštuju zahtjeve člana 11.

U ovom predmetu... zakon poslodavcima dozvoljava da manje povoljan tretman pružaju uposlenicima koji se nisu spremni odreći slobode koja je ključna karakteristika članstva u sindikatu. Takvo ponašanje predstavlja negativni poticaj, odnosno ograničenje mogućnosti uposlenika da sindikalno članstvo koriste za zaštitu svojih interesa... Domaći zakon poslodavcima nije zabranio da ponude poticaj onim uposlenicima koji se odreknu prava na sindikalno zastupanje, čak i ako su cilj i ishod toga ukidanje kolektivnog pregovaranja, a time i značajno smanjenje autoriteta sindikata, sve dok poslodavac ne postupa sa ciljem sprječavanja ili odvraćanja pojedinačnih uposlenika od samog članstva u sindikatu. Moguće je... da poslodavac, u suštini, potkopa ili omete mogućnost sindikata da radi na zaštiti interesa svojih članova. Sud smatra da... time što je poslodavcima dozvoljeno da koriste financijske poticaje da bi uposlenike naveli da se odreknu značajnih sindikalnih prava, odgovorna država nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da osigura uživanje prava iz člana 1.1 Konvencije. Takav propust predstavlja kršenje člana 11., i u odnosu na sindikate podnosioce i u odnosu na pojedinačne podnosioce. (stavovi 47. i 48.)

Sud je, pak, u isto vrijeme potvrdio svoj raniji stav, da član 11. ne osigurava bilo kakav posebna tretman sindikata ili njihovih članova. Niti traži od poslodavca da prizna određenu sindikalnu organizaciju u svrhu kolektivnog pregovaranja ili u neke druge svrhe, tamo gdje domaći zakon ne uspostavlja takvu obavezu.

1��


5. Jedinstveni aspekti ograničavajućih odredbi člana 11.

Za razliku od drugih slično strukturiranih članova Konvencije, član 11. sadrži, u stavu 2, odredbu koja visokim stranama ugovornicama daje ovlaštenje da ograniče ostvarivanje prava garantiranih stavom 1., u pogledu pripadnika oružanih snaga, policijskih ili državnih službenika. U predmetu Rekvényi protiv Mađarske (1999.), Sud nije utvrdio kršenje članova 10. i 11. u situaciji u kojoj ustav zabranjuje policajcima da učestvuju u političkim aktivnostima i ulaze u političke stranke. Mada nisu konkretno spomenuti u listi vladinih uposlenika čiju slobodu udruživanja država može zakonito ograničiti, sudije jesu osporavale takva ograničenja. U predmetu N.F. protiv Italije (2001.), podnosilac je bio sudija koji se dobrovoljno odrekao članstva u masonskoj organizaciji godinu dana prije nego što je Komisija za sudstvo izdala direktivu da je članstvo u nekim udruženjima nekompatibilno sa mjestom sudije. Kasnije mu je zbog tog članstva izrečena disciplinska mjera. Evropski sud za ljudska prava smatrao je da je formulacija direktive nedovoljno jasna da bi zadovoljavala standarde zakonitosti u smislu Konvencije. Žalbu zbog navodne povrede člana 11. podnijelo je i masonsko udruženje nekoliko loža, osporavajući regionalni zakon koji propisuje da svako ko je imenovan na javnu funkciju mora izjaviti da nije Slobodni mason (Grande Oriente d’Italia di Palazzo Giustiniani protiv Italije). Sud je u oba slučaja zaključio da se radi o kršenju člana 11.

1��

Poglavlje XIII. – Pravo na mirno uživanje imovine: član 1. Protokola broj 1Protokol broj 1 – član 1.

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Član 1. Protokola 1 uz Konvenciju garantira pravo na mirno uživanje imovine, koje se često naziva i pravo na imovinu. Kao i kod mnogih drugih materijalnih prava koje Konvencija garantira, države mogu ograničiti uživanje prava na imovinu. Država pojedinca može lišiti imovine “u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom”, a može da “primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima” ili da osigura naplatu različitih kazni, poreza, itd. Shodno tome, država u ovom članu uživa širi stepen slobodne procjene nego u drugim članovima Konvencije koji dozvoljavaju ograničenja na ostvarivanje prava, samo ako su takva ograničenja “neophodna u demokratskom društvu”. Treba primijetiti da Sud termin “pravna lica” tumači dosta široko.

1. Priroda “imovine“ po članu 1. Protokola broj 1

Sud je razmatrao dosta predmeta u kojima je morao razgraničiti prirodu “imovine” po članu 1. Protokola broj 1. Uz zdravorazumsko tumačene termina, tako da uključuje pokretnu i nepokretnu imovinu, Sud smatra da se termin “imovina” odnosi na sva “dodijeljena prava” koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i privatnopravne stvari kao što su pravo sklapanja ugovora o zakupu stana (Mellacher i ostali protiv Austrije (1989.)) ili dionice ili novčana potraživanja na osnovu ugovora ili naplate šteta (Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (1994.)). Uključuje i prava stečena kroz penzioni sistem i sistem socijalne zaštite (Vasilopoulou protiv Grčke (2002.)), “legitimno očekivanje” da će se imovina moći izgraditi u skladu sa zakonito registriranim urbanističkim

1��


planom (Pine Valley Developments Ltd. i ostali protiv Irske (1991.)), zakonsko potraživanje materijalne vrijednosti (S. A. Dangeville protiv Francuske (2002.)), dozvole izdane u vezi sa aktivnošću firme (Tre Traktörer Aktiebolag protiv Švedske (1989.)), dobru volju stvorenu kroz profesionalne odnose (Van Marle i ostali protiv Holandije (1986.)) i zahtjevi za kompenzaciju za imovinu nad kojom je izvršena eksproprijacija (u daljem tekstu).

Prema Konvenciji, imovina ne postoji sve dok se ne može nad njom uspostaviti potraživanje. Drugim riječima, pravo na imovinu ne uključuje pravo na sticanje imovine. Prema tome, u predmetu Marckx protiv Belgije (1979.) (koji je razmatran i u pogledu članova 8. i 14.), Sud je smatrao da majka čijoj je kćeri uskraćeno pravo na imovinu jeste žrtva kršenja prava po članu 1. Protokola broj 1, ali ne i kćerka, jer ovim članom nije zaštićeno očekivanje sticanja imovine. A u predmetu Van der Mussele protiv Belgije (1983.) (koji je razmatran i u pogledu članova 4. i 14.), Sud je smatrao da obaveza advokata da neke usluge pruža besplatno njega ne lišava postojeće imovine, pa, prema tome, nema kršenja člana 1 Protokola 1 Sud smatra i da se ova odredba ne može tumačiti kao nametanje bilo kakvih ograničenja u pogledu slobode država ugovornica da odaberu uslove pod kojima će vraćati imovinu koja im je prenesena prije nego što su ratificirale Konvenciju (Jantner protiv Slovačke (2003.)). Međutim, ako odluči da to uradi, država mora ispunjavati uslove člana 1. Protokola broj 1 U predmetu Brumărescu protiv Rumunije (1999.) i u brojnim sličnim predmetima, Sud je pronašao kršenje ove odredbe u situacijama kad je vlada odbila da vrati ranije nacionaliziranu imovinu, uprkos postojanju konačne i obavezujuće presude kojom je to naloženo. (U ovakvim predmetima, Sud često, uz kršenje člana 1. Protokola 1, pronalazi kršenja prava na pristup sudu po članu 6. Konvencije)

2. “Mirno uživanje“ imovine

U svom tumačenju fraze “mirno uživanje“, Sud se često nalazi u situaciji da utvrdi razliku između pojmova lišenje imovine i kontrola korištenja. Naprimjer, u vodećem predemtu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (1982), podnosioci su tvrdili da uredba vlasti grada Stokholma, kojom se grad ovlašćuje za eksproprijaciju bilo koje imovine koju želi, skoro bez ograničenja, krši njihova prava na imovinu po članu 1. Protokola broj 1 Sud je smatrao da iako je nakon eksproprijacijei vlasnicima ostalo pravo korištenja i raspolaganja imovinom, praktično su njihove mogućnosti da to i čine bile tako drastično smanjene, da je švedski zakon, zapravo, prekršio njihovo pravo na mirno uživanje imovine. Sud je do sličnog zaključka došao u predmetu Belvedere Alberghiera S.r.l. protiv Italije (2000), gdje je država izvršila eksproprijaciju

1��


imovine po ubrzanom postupku zbog izgradnje puta, čime je bilo nemoguće da se imovina vlasnicima vrati čak i nakon što je utvrđeno da je oduzimanje imovine bilo nezakonito. U razmatranju predmeta Sporrong i Lönnroth, Sud je naglasio svoj stav, da Konvencija u cjelini traži uspostavu ravnoteže između interesa zajednice i temeljnih prava pojedinca. Sud je svoje stavove u tom pogledu razradio u predmetima Lithgow i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.) i James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.). U ovom drugom predmetu, podnosioci su osporili primjenu jednog britanskog zakona, koji nekim stanarima sa dugim zakupom na stambenom prostoru daje pravo da kupe vlasnikovo učešće u toj imovini, u nekim slučajevim čak i ispod tržišne vrijednosti u vrijeme transakcije. Ne nalazeći kršenje prava na imovinu, Sud je naveo:

Pojam “javnog interesa” mora biti širok... Sud će, smatrajući da je prirodno da stepen slobodne procjene koji je zakonodavcu na raspolaganju u provedbi socijalnih i ekonomskih politika bude širok, poštivati odluku zakonodavca o tome šta je “u javnom interesu”, osim ako je takva odluka očigledno bez razumnog osnova....

Oduzimanje imovine u ostvarivanju legitimnih socijalnih, ekonomskih i drugih politika može biti “u javnom interesu”, čak i ako zajednica u cjelini nema konkretne koristi ili uživanje oduzete imovine.

Francuska vlada izašla je izvan prostora slobodne procjene onog što je u “javnom interesu” kad je osiguravala naplatu poreza u predmetu Hentrich protiv Francuske (1994.). U tom predmetu, regionalne vlasti su ostvarile svoje pravo preče kupnje privatne imovine po zakonu koji njima daje široko diskreciono pravo za to, ali pojedinačnom vlasniku ne daje odgovarajuću procesnu zaštitu. Sud je smatrao da to što je država sebi dala apsolutno ovlaštenje da nastupi umjesto bilo kojeg kupca privatne imovine, sa jedinim ciljem da druge odvrati od izbjegavanja plaćanja poreza, na pojedinca stavlja neproporcionalan teret. Shodno tome, radilo se o kršenju člana 1. Protokola broj 1. U predmetu Beyeler protiv Italije (2000.), u kojem se također radilo o pravu preče kupnje, Sud je došao do istog zaključka. U ovom predmetu, italijanska vlada je nekoliko godina sačekala prije nego što je iskoristila svoje pravo preče kupnje jednog vrijednog umjetničkog djela, otvarajući pitanje zakonitosti aktivnosti na koju se očigledno ne primjenjuje nikakav vremenski rok. Podnosiocu je za oduzimanje imovine dala naknadu koja je bila značajno manja od tržišne vrijednosti u vrijeme konačne odluke. Mada je Sud smatrao da je očuvanje umjetničkih djela nesumnjivo u javnom interesu, ipak je zaključio da se vlada nepravedno obogatila na štetu podnosioca.

1��


O proizvoljnosti se radilo u predmetima Katikaridis i ostali protiv Grčke (1996.) i Tsomtsos i ostali protiv Grčke (1996.). U tim predmetima se radilo o eksproprijaciji imovine u svrhu izgradnje autoputa, zajedno sa primjenom zakona koji postavlja neosporivu pretpostavku da korist koja nastaje unaprjeđenjem puta predstavlja adekvatnu naknadu pojedincima pogođenim izgradnjom. Sud je smatrao da nefleksibilnost sistema dodjele naknade, a posebno nemogućnost da se sudski odredi stvarni gubitak koji nastaje kao rezultat eksproprijacije, predstavlja kršenje člana 1. Protokola broj 1 U slučaju Chassagnou protiv Francuske (1999.), Sud je, slično ranijim predmetima, utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 u situaciji kad je vlada vlasnike manjih posjeda koji su bili protivnici lova prisilila da prenesu pravo lova na svom zemljištu, na osnovu zakona koji pretpostavlja da je lov aktivnost u kojoj svako želi da učestvuje.

Kad vlada pojedincu dugi niz godina onemogućava pristup imovini i time je spriječava da je koristi, uživa ili nad njom ili njenim korištenjem ima kontrolu, radi se o kršenju prava na mirno uživanje imovine. Sud je do ovakvog zaključka došao u predmetu Loizidou protiv Turske (1996.), u kojem je odbacio brojne vladine argumente, uključujući i argument da je politička situacija na Kipru opravdavala kontinuirano odbijanje pristupa. Sud je primijetio da “ometanje može predstavljati kršenje Konvencije, isto kao i zakonska smetnja“.

3. Kontrola korištenja imovine

Sud je razmatrao nekoliko predmeta u kojima su se vlasnici stambenih jedinica žalili na vladinu kontrolu nad korištenjem imovine. Uz ranije pomenuti predmet Mellacher, gdje je osporeno nametanje kontrole stanarina, Sud je razmatrao predmete u kojima vlasnici stanova nisu mogli izvršiti naloge o ulasku u posjed protiv postojećih stanara, i u svakom došao do različitih zaključaka. U predmetu Spadea i Scalabrino protiv Italije (1995.), Sud je zaključio da podnosioci nisu dokazali da postoji potreba da žive u svom stanu, dok su stanari bile starije žene skromnih materijalnih mogućnosti, koje su od gradskih vlasti tražile da im nađu jeftiniji alternativni smještaj. Zbog toga nije bilo kršenja člana 1. Protokola broj 1. Jeste se radilo o kršenju u predmetu Scollo protiv Italije (1995.), u kojem je podnosilac dokumentirao i svoje teže fizičko onesposobljenje i potrebu da on i njegova porodica žive u svom stanu. U seriji predmeta protiv Italije, Sud je konzistentno utvrđivao kršenja člana 1. Protokola broj 1 u situacijama kad su vlasnici imovine imali konačne sudske odluke koje su im omogućavale da uđu u posjed imovine koju su dali u zakup, ali gdje su izvršni organi samostalno donosili odluke o zakazivanju deložacija

1�0


neophodnih za izvršenje tih presuda, čime su izazivali velika kašnjenja (vidi, npr., Immobiliare Saffi protiv Italije (1999.)). Isto je Sud zaključio i u drugim predmetima u kojima izvršni organi nisu ispoštovali konačne sudske odluke (Antonetto protiv Italije (2000.) (nisu srušili nelegalno izgrađen objekat), Satka i ostali protiv Grčke (2003.) (kontinuirano ograničenje korištenja imovine kao rezultat serije odluka kojima se imovina klasificira za javnu upotrebu, onemogućavajući izvršenje sudske odluke) i Iatridis protiv Grčke (1999.) (odbijanje izvršnih organa da stanaru vrate imovinu nakon poništenja naloga o deložaciji). Nekoliko sličnih predmeta pojavili su se u državama potpisnicama koje su prošle tranziciju ka demokraciji i uvele različite sheme restitucije ili kompenzacije u vezi sa imovinom koja je pod prethodnim režimima bila nacionalizirana. U nekim slučajevima, Sud je našao “kontinuirano kršenje“ člana 1 Protokola broj 1. kad je pojedinac dobio pravosnažnu presudu koja nalaže vraćanje oduzete imovine, nekad i dosta godina prije nego što je država ratificirala Konvenciju, ali gdje presuda nikad nije izvršena (Zwierzyńskiv. Poland (2001.) i Vasilescu protiv Rumunije (1998.)). U ovakvim predmetima, Sud često pronalazi kršenje prava na pristup sudu po članu 6. Konvencije).

Sud je povremeno razmatrao predmete u kojima je predmet žalbe bila kontrola korištenja imovine u vezi sa krivičnim postupcima. U predmetu Raimondo protiv Italije (1994.), italijanske vlasti zaplijenile su značajnu imovinu u vlasništvu čovjeka koji je osumnjičen za veze s mafijom, do podastiranja dokaza da je imovina stečena zakonito. Zaključujući da nema kršenja člana 1. Protokola broj 1., Sud je naglasio kako mafija koristi takvu imovinu, teškoće s kojima se vlada susreće u borbi protiv takve upotrebe, i ograničenu prirodu naloga o pljenidbi. Sud nije utvrdio kršenje ni u predmetu u kojem je osporena pljenidba stana potrebnog kao dokaz u vezi sa krivičnim postupkom (Venditelli protiv Italije (1994.)). U oba ova predmeta, Sud jeste utvrdio kršenje u dijelu koji se odnosio na propust vlade da poduzme promptne mjere za ponovnu uspostavu punog uživanja imovine na kraju relevantnih postupaka.

4. Kompenzacija za oduzetu imovinu

Sud je razmatrao dosta predmeta u vezi sa teškoćama u pribavljanju naknade za oduzetu imovinu. Pri razmatranju da li su određene vladine mjere u vezi s tim u skladu sa standardima koje traži član 1. Protokola broj 1, Sud će uzeti u obzir faktore kao što su složenost zakona i procedura kojima su regulirani eksproprijacija i kompenzacija (Zubani protiv Italije (1996.)), dužina postupka vezanog za svaku od tih aktivnosti (Zubani i Matos e Silva, Lda. i ostali protiv Portugala (1996.)), šteta koja proizilazi

1�1


iz dužine lišenja (Guillemin protiv Francuske (1997.)) i adekvatnost iznosa naknade u svjetlu odgode plaćanja (Guillemin i Akkus¸ protiv Turske (1997.)).

Sud je utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 u situacijama kad su države potpisnice Konvencije povremeno, kroz primjenu zakona, pokušavale izbjeći ispunjavanje obaveze prema pojedincima davanja naknade za eksproprisanu imovinu (vidi, npr., Bivši kralj Grčke i ostali protiv Grčke (2000.)). Država ne može jednostrano mijenjati ili otkazivati ugovore sa fizičkim licima, bez plaćanja naknade za eventualne gubitke , niti se zakonom može propisati poništenje naknade u vezi sa takvom izmjenom ili otkazom (Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (1994.)). Slično tome, vlada ne može primjenom zakona ukinuti potraživanja šteta u odnosu na određenu grupu pojedinaca ili državu, ako su takva potraživanja ranije već prihvaćena (Pressos Compania Naviera S.A. i ostali protiv Belgije (1995.)). Treba primijetiti da uključivanje pojma “opća načela međunarodnog prava” u članu 1. Protokola broj 1 za cilj ima najmanje dvije stvari u vezi sa obavezom države da pojedincima nadoknadi imovinu koju je država oduzela:

Prvo, omogućava osobama koje nisu državljani da se direktno pozovu na mehanizme Konvencije da bi ostvarili svoja prava na osnovu relevantnih načela međunarodnog prava jer bi se u suprotnom, da bi to uradili, morali koristiti diplomatskim kanalima ili drugim dostupnim sredstvima za rješavanje sporova.

Drugo, ova odredba osigurava zaštitu statusa osoba koje nisu državljani, u smislu isključenja bilo kakve argumentacije da stupanje na snagu Protokola broj 1 vodi do umanjenja njihovih prava (James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.) and Lithgow i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1986.)).

Sud je smatrao da takva razlika u tretmanu ne predstavlja kršenje zabrane diskriminacije kako je postavlja član 14. Konvencije, posebno zato što mogu postojati dobri razlozi za uspostavu razlike između državljana i osoba koje nisu državljani u pogledu naknade, naročito u vezi sa oduzimanjem imovine u kontekstu socijalne reforme. Sud je naglasio da su osobe koje nisu državljani ugroženiji u odnosu na domaći zakon jer, za razliku od državljana, nemaju nikakvu ulogu u izboru ili imenovanju onih koji su zakon donijeli, niti su konsultirani pri njegovom usvajanju. Drugo, mada oduzimanje imovine uvijek mora biti provedeno u javnom interesu, različiti aspekti mogu se odnositi na državljane i osobe koje nisu državljani, i mogu postojati legitimni razlozi što se od državljana traži da u odnosu one koji to nisu snose veći teret u javnom interesu. Međutim, Sud smatra i da tamo gdje

1�2


se radi o nezakonitom oduzimanju imovine, princip restitutio in integrum podjednako se primjenjuje i na državljane i na osobe koje nisu državljani (Papamichalopoulos i ostali protiv Grčke (1993.)).

5. Član 1. Protokola broj 1 i drugi članovi Konvencije

Podnosioci često tvrde da ne samo da je država prekršila njihova prava na imovinu, već im nije ni pružila odgovarajuću procesnu zaštitu kako bi pokretali imovinska pitanja, kako to traži član 6. Konvencije. U ranijim predmetima gdje se pojavljuje ovakva tvrdnja, Sud je često zaključivao da mada suština postupaka države u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 može biti unutar njene slobodne procjene, kvalitet procedura dostupnih pojedincu koji želi osporiti takve postupke često ne zadovoljava zahtjev za pravičnom raspravom po članu 6.(1) (Allan Jacobsson (1989.); Håkansson i Sturesson (1990.); Langborger (1989.), svi protiv Švedske). U skorije vrijeme, Sud je utvrdio i kršenje člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 u situacijama kad je dužina parničnog postupka imala neproporcionalno negativan efekat na uživanje prava na imovinu (Luordo protiv Italije (2003.)). Druge situacije u kojima je Sud razmatrao navode o povredama ovih članova razmatraju se u ranijim dijelovima ovog poglavlja.

Na kraju, kako je i drugdje rečeno, ako država ne pobije navode da je uništila kuće i pokretnu imovinu ljudi, Sud će pronaći kršenje i u vezi sa pravom na poštivanje doma po članu 8. i u vezi s pravom na imovinu po članu 1. Protokola broj 1 (Akdivar i ostali protiv Turske (1996.), Selçuk i Asker protiv Turske (1998.) i nekoliko drugih predmeta protiv Turske)). Sud je pronašao “kontinuirano kršenje“ ovih odredbi u međudržavnom predmetu Kipar protiv Turske (2001.) u dvije stvari. Prvo, u vezi sa onemogućavanjem kiparskim Grcima da imaju pristup i kontrolu, odnosno da koriste i uživaju imovinui na sjevernom Kipru, kao i bilo kakvu naknadu za miješanje u ta imovniska prava; a isto je zaključio u vezi propustom vlasti na sjevernom Kipru da osiguraju pravo kiparskih Grka koji su otišli s te teritorije ili koji su željeli testamentom svoju imovinu ostaviti rodbini koja živi na južnom dijelu ostrva.

1��

Poglavlje XIV. – Pravo na obrazovanje:član 2. Protokola broj 1Protokol broj 1 – član 2.

Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanjai nastave, država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

Postoje tri međusobno povezana elementa u vezi sa pravom na obrazovanje po članu 2. Protokola broj 1 uz Konvenciju. U prvoj rečenici, ovaj član propisuje da država nikome neće uskratiti pravo na obrazovanje. To znači da se država ne može miješati u ostvarivanje prava na obrazovanje, recimo tako što će osobu spriječiti da koristi obrazovne mogućnosti koje država nudi. Druga rečenica uspostavlja još dva elementa prava na obrazovanje. Prvo, državi daje potpuno diskreciono pravo u pogledu određivanja prirode i obima njenog učešća u obrazovanju i nastavi. To generalno znači da država nema nikavu obavezu da pruža određene vrste obrazovnih mogućnosti ili da svakom pojedincu garantira da će imati obrazovanje kakvo želi; a drugo, roditeljima garantira pravo da se njihova uvjerenja poštuju u vezi s obrazovanjem njihove djece.

U predmetu Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.), Sud je naglasio značaj uloge koju obrazovanje igra u demokratskom društvu, primijetivši naročito da druga rečenica člana 2. Protokola 1:

za cilj ima... da očuva mogućnost pluralizma u obrazovanju, a takva mogućnost je neophodna za očuvanje “demokratskog društva“ onako kako ga postavlja Konvencija... u svjetlu ovlaštenja savremene države, ovo se mora ostvarivati prvenstveno kroz državnu nastavu.

Za razliku od mnogih drugih članova Konvencije kojima se garantira zaštita materijalnih prava, član 2. Protokola broj 1 formuliran je u negativnom smislu – tako da država nikog neće lišiti, a ne da će država garantirati poštivanje prava zaštićenog ovim članom. Ovakva konstrukcija države stavlja u dobar položaj da se brane od optužbi za kršenje, jer pojedincu može biti teško da ponudi jak argument da država ima obavezu da se ne miješa i/ili da pozitivno djeluje u smislu garancije poštivanja prava na obrazovanje. Umjesto toga, pojedinac snosi teret dokazivanja da je država aktivno onemogućila pravo na obrazovanje – a ta je granica puno

1��


viša od granice za prinicip nemiješanja ili za pozitivnu obavezu. Sud je do 2003. godine u samo dva predmeta zaključio da je to bilo dokazno. U međudržavnom predmetu Kipar protiv Turske (2001.), vlada podnosilac tvrdila je da djeca kiparskih Grka koja žive na sjevernom Kipru nemaju pravo na obrazovanje, jer je Turska Republika Sjeverni Kipar ukinula srednje škole koje su ranije zadovoljavale jezičke i kulturološke potrebe djece kiparskih Grka. Odgovorna vlada je pred institucijama Konvencije insistirala da učenici koji žele sticati takvo obrazovanje mogu, ako žele, pohađati škole na južnom dijelu Kipra. Zaključujući da se radi o kršenju člana 2. Protokola broj 1, Sud je, pak, primijetio da je odgovorna vlada nametnula ograničenja na povratak djece kiparskih Grka na sjeverni dio ostrva tokom i nakon školovanja na jugu, čime je stavljan nepotreban teret na uživanje porodičnog života, kao teret koji se mora snositi za ostvarivanje prava na obrazovanje. Naglasio je i da odgovorna vlada, zapravo, jeste pružila osnovno obrazovanje u grčko-kiparskom okruženju i da se može, shodno tome, očekivati da nastavi to raditi i na nivou srednje škole.

U predmetu Campbell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1982.), majke podnosioci žalile su se protiv korištenja fizičke kazne kao disciplinske mjere u državnim školama u Škotskoj, koje su pohađala njihova djeca. Između ostalog se, u spojenim predstavkama, navodilo da je korištenje fizičke kazne u školama predstavljalo kršenje njihovih prava po drugoj rečenici člana 2. Protokola broj 1 u smislu osiguranja da obrazovanje njihove djece bude u skladu sa njihovim filozofskim uvjerenjima. Druga majka podnosilac tvrdila je da je to što je njen sin isključen iz škole predstavljalo kršenje prava na obrazovanje po prvoj rečenici istog člana. Sud je u oba slučaja utvrdio kršenje. Kao prvo Sud se bavio argumentom britanske vlade da funkcije vezane za internu upravu škole nisu funkcije vezane za “obrazovanje” i “nastavu”“ u smislu člana 2. rekavši:

Obrazovanje djece je cjelovit proces kojim odrasli u svakom društvu nastoje mladima prenijeti svoja ubjeđenja, kulturu i druge vrijednosti, dok se nastava posebno odnosi na prenošenje znanja i intelektualni razvoj...

Korištenje fizičke kazne može se, u određenom smislu, smatrati dijelom internog upravljanja školom, ali je u isto vrijeme, kad se koristi, integralni dio procesa kojim škola nastoji ostvariti ciljeve radi kojih je i uspostavljena, uključujući razvoj i uobličavanje karatkera i psihičke snage učenika.

Sud je, nadalje, razmatrao prirodu filozofskih ubjeđenja roditelja:

Obzirom na Konvenciju u cjelini, izraz “filozofska ubjeđenja“ u ovom kontekstu, po mišljenju Suda, znače ubjeđenja koja treba poštovati u “demokratskom društvu”... i nisu nekompatibilna sa ljudskim

1��


dostojanstvom. Uz to, ne smiju biti u sukobu sa temeljnim pravom djeteta na obrazovanje, jer je cijeli član 2. pod dominacijom svoje prve rečenice....

Stavovi podnosilaca vezani su za značajan i suštinski aspekt ljudskog života i ponašanja, tj. integritet ličnosti, i primjerenost i mjesto nametanja fizičke kazne i isključenje uznemiravanja kakvo takva kazna podrazumijeva. Sve su to stavovi koji zadovoljavaju različite gore navedene kriterije.

Zaključujući da se radi o kršenju druge rečenice stava 2. Protokola broj 1, Sud je dalje razmatrao da li je država prekršila pravo na obrazovanje iz prve rečenice u odnosu na dijete koje je isključeno iz škole:

Postojanje fizičke kazne kao disciplinske mjere u školi koju je pohađao njen sin... odnosi se i na... navode vezane za član 2., ali postoji suštinska razlika u činjeničnom osnovu tih dvaju navoda. U slučaju druge rečenice, situacija koja je predmet predstavke je pohađanje škole u kojoj se koristi određena praksa, a u slučaju prve rečenice, činjenica da je pohađanje zabranjeno. Posljedica ove druge situacije dalekosežnija je od prve...

Član 2. predstavlja cjelinu koja je pod dominacijom prve rečenice, a prava uspostavljena u drugoj rečenici pridodaju se temeljnom pravu na obrazovanje...

Konačno, postoji i suštinska razlika između pravnog osnova ove dvije pritužbe, s obzirom da se jedna tiče prava roditelja, a druga prava djeteta... Pravo na obrazovanje koje garantira prva rečenica člana 2. po svojoj prirodi je takvo da ga država mora regulirati, ali se time nikad ne smije povrijediti sama suština prava, niti doći u sukob sa drugim pravima iz Konvencije i njenih protokola.

Uz predmet Kipar protiv Turske (2001.), institucije Konvencije razmatrale su i druge pritužbe da neka državna politika ili praksa predstavlja de facto uskraćivanje prava na obrazivanje. Nijedna od tih pritužbi nije bila uspješna. U predmetu “U vezi sa nekim aspektima zakona o korištenju jezika u obrazovanju u Belgiji“ (Belgijski jezički predmet (1968.)), podnosioci, frankofoni nastanjeni u dijelu Belgije u kojem se govori holandski, žalili su se da to što belgijska vlada odbija da školuje njihovu djecu na francuskom predstavlja kršenje prava po članu 2. Protokola broj 1 Sud je ovako opisao sadržaj i opseg člana 2.:

Negativna formulacija (prava na obrazovanje) ukazuje na to da... države ugovornice ne priznaju pravo na obrazovanje koje bi od njih tražilo da o svom trošku uspostave ili subvencioniraju obrazovanje određene vrste ili na određenom niovu...

1��


Sve države članice Vijeća Evrope... imaju generalne i zvanične obrazovne sisteme. Nema, shodno tome, govora o tome da se od svake države traži da uspostavi takav sistem, već samo da se osobama pod jurisdikcijom država potpisnica garantira, u principu, pravo korištenja nastavnih mogućnosti koje postoje u datom trenutku...

Prva rečenica člana 2. Protokola garantira, shodno tome, kao prvo, pravo pristupa obrazovnim ustanovama u datom trenutku, ali taj pristup predstavlja samo dio prava na obrazovanje. Da bi “pravo na obrazovanje“ bilo djelotvorno, dalje je neophodno da, između ostalog, korisnik tog prava zaista ima i mogućnost da ostvari korist od obrazovanja koje dobije, tj. prava da, u skladu sa pravilima koja važe u svakoj državi, i u nekom od oblika, stekne zvanično priznanje školovanja koje završi...

Pravo na obrazovanje koje garantira prva rečenica člana 2. Protokola po svojoj prirodi traži da ga država regulira... Takvi propisi nikad ne smiju ići na štetu same suštine prava na obrazovanje, niti doći u sukob sa drugim pravima otjelotvorenim u Konvenciji.

Od nekoliko pitanja koje su podnosioci predočili, Sud je kršenje utvrdio samo u jednom. Belgijski zakon dozvoljavao je djeci koja govore holandski, a žive u područjima gdje se govori francuski, da imaju pristup školama na holandskom jeziku u drugim obližnjim regijama, ali nije isto pravo davao djeci koja govore francuski. Sud je smatrao da to predstavlja kršenje odredbi o zabrani diskriminacije iz člana 14., zajedno sa članom 2. Protokola broj 1:

Uslov mjesta stanovanja ne nameće se u interesu škole, iz administrativnih ili financijskih razloga. U slučaju podnosilaca, proizilazi samo iz pitanja vezanih za jezik. Nadalje, sama mjera, u slučaju većine podnosilaca i njihove djece, ne poštuje u potpunosti odnos proporcionalnosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se želi ostvariti...

Uživanje prava na obrazovanje, kako ga Sud vidi, a preciznije, prava na pristup postojećim školama, nije u ovom slučaju zagarantirano svima bez diskriminacije, posebno na osnovu jezika.

Sva ova tri predmeta bavila su se samim pristupom obrazovanju. Institucije Konvencije su se konkretnije bavile prirodom poštivanja roditeljskih prava u obrazovanju. Vodeći predmet s tim u vezi je Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.), u kojem se nekoliko roditelja pobunilo protiv uključivanja seksualnog obrazovanja u danski nastavni plan i program. Pitanje je bilo zakomplicirano činjenicom da, pošto je država seksualno obrazovanje ugradila u mnoga tematska područja, nije bilo načina na koji bi država mogla lako odgovoriti na zahtjeve roditelja,

1��


recimo, tako što će im omogućiti da djecu isključe iz nekih časova koji su po njihovom ubjeđenju uvredljivi. Sud je opisao filozofski osnov za odredbu o “poštivanju prava roditelja”:

U izvršavanju prirodnih obaveza prema djeci – a roditelji su prvenstveno odgovorni za “obrazovanje i nastavu” svoje djece – roditelji mogu tražiti od države da poštuje njihova vjerska i filozofska ubjeđenja. Njihovo je pravo time isto što i odgovornost blisko povezana sa uživanjem i ostvarivanjem prava na obrazovanje.

Dalje je opisao karakter obaveze države u ovom području:

Druga rečenica člana 2. ukazuje, s druge strane, da u ispunjavanju obaveza koje je preuzela u pogledu obrazovanja i nastave, država se mora pobrinuti za to da informacije ili znanje sadržani u nastavnom planu i programu budu prenošeni na objektivan, kritički i pluralistički način. Državi je zabranjeno da radi na indoktrinaciji koja bi se mogla smatrati nepoštivanjem vjerskih i filozofskih ubjeđenja roditelja. To je granica koja se ne smije preći.

Sud je smatrao i da zakonito postojanje privatnih škola nije adekvatan odgovor na ono što roditelji žele, jer bi vodilo neprihvatljivom ishodu da se “poštuju” samo prava bogatih roditelja. Prema tome, mada država može učenicima dozvoliti da se povuku sa časova koji se protive ubjeđenjima njihovih roditelja ili da idu u privatne škole, takve opcije ne znače da se država automatski oslobađa odgovornosti za ispunjenje obaveza po članu 2. Protokola broj 1, unutar sistema javnih škola. U ovom slučaju, Sud je smatrao da, mada princip seksualnog obrazovanja može podrazumijevati i predstavljanje određenih vrijednosnih sudova, što bi moglo biti ugrožavanje prava roditelja, su u ovoj situaciju postupci danske vlade bili prihvatljivi, jer cilj je bio da se učenici obavijeste, a ne indoktriniraju.

1�0

Poglavlje XV. – Pravo na slobodne izbore:Član 3. Protokola broj 1Protokol broj 1 – član 3.

Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore sa tajnim glasanjem, u uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.

Član 3. Protokola broj 1 jedina je materijalna odredba Konvencije koja nije ni pravo ni sloboda, i koja ne podrazumjeva nemiješanje države. Umjesto toga, ova odredba jasno uspostavlja pozitivnu obavezu države. U Grčkom predmetu (1970.), Komisija je naglasila značaj prava koje garantira član 3. Protokola broj 1, navodeći da “postojanje predstavničkog zakonodavnog tijela, biranog u razumnim razmacima, [jeste] osnov demokratskog društva”.

Institucije Konvencije razmatrale su vrlo malo predmeta u vezi sa pitanjima iz člana 3. Protokola broj 1, u predmetu Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije (1987.), podnosilac, frankofon, tvrdio je da obaveza po belgijskom zakonu da kandidati koji se biraju u flamanski savjet moraju dati parlamentarnu zakletvu na holandskom sprječava francuske glasače da glasaju za frankofonske kandidate, i time krši odredbu o slobodi izbora. Na samom početku, Sud je naglasio da je član 3. Protokola broj 1, “od primarnog značaja” u sistemu Konvencije, “jer predstavlja otjelotvorenje jednog od tipičnih principa demokratije”. Sud je dalje kazao da član 3. ne traži uspostavu bilo kakvog konkretnog političkog sistema, kao što su većinsko glasanje sa jednim ili dva kruga, ili proporcionalna zastupljenost. Niti traži da svi glasovi u prebrojavanju imaju istu vrijednost, ili da se svim kandidatima na neki način mora garantirati ista mogućnost pobjede. Sud je smatrao da, umjesto toga, stepen slobodne procjene države, onako kako se ostvaruje u svjetlu određene faze političkog razvoja date zemlje, Komisiji i Sudu ostavlja samo da ocijene da li su uslovi koje država nameće takvi da ugrožavaju suštinu zaštićenih prava.

U predmetu Gitonas i ostali protiv Grčke (1997.), Sud nije utvrdio kršenje člana 3. Protokola broj 1, u situaciji kad je domaći zakon zabranjivao svakome ko je na javnoj funkciji više od tri mjeseca u tri godine prije izbora da se na tim izborima kandidira. Sud je do istog zaključka došao u

1�1


predmetu Ahmed i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1998.), gdje je vlada ograničila učešće viših službenika lokalnih vlasti u nekim vrstama političkih aktivnosti. U tim predmetima, Sud je smatrao da zaštita prava drugih na djelotvornu političku demokraciju predstavlja legitiman cilj i da privremeno ograničenje nekih aspekata političkih prava državnih službenika, u interesu osiguravanja njihove političke nepristrasnosti, nije neproporcionalno sredstvo u ostvarivanju tog cilja.

U predmetu Sadak i ostali protiv Turske (br. 2) (2002.), podnosioci su bili prisiljeni da se povuku sa svojih mjesta u parlamentu nakon što je Ustavni sud raspustio njihovu stranku, na osnovu toga što je bivši predsjedavajući u inostranstvu držao neke govore i jer je centralni komitet stranke izdao pismenu deklaraciju vezanu za situaciju sa Kurdima u Turskoj. Evropski sud za ljudska prava smatrao je da trenutno i trajno raspuštanje te političke stranke i zabrana, na osnovu toga, da podnosioci završe svoj mandat, predstavlja izuzetno strogu mjeru koja se ne može smatrati proporcionalnom bilo kom legitimnom cilju koji je vlada željela postići. Sud je naglasio da mjera “nije bila kompatibilna sa samom suštinom prava podnosilaca da budu izabrani i budu članovi parlamenta u skladu sa članom 3. Protokola broj 1, te da ugrožava suverano pravo glasačkog tijela koje ih je izabralo kao članove parlamenta.” (stav 40)

Sud je utvrdio i kršenje člana 3. Protokola broj 1, u situaciji kad se podnositeljica žalila da joj je ime uklonjeno sa liste kandidata za opće izbore na osnovu toga što njeno znanje jedinog radnog jezika parlamenta ne zadovoljava standarde koje traži domaći zakon. Sud jeste prihvatio da država može ustanoviti samo jedan radni jezik parlamenta i na taj način članovima parlamenta nametnuti jezičke obaveze. Međutim, u ovom slučaju, Sud je zaključio da je na podnositeljicu primijenjen standard koji je različit u odnosu na druge kandidate, te da je ocjenjivana sredstvima koja nisu predviđena važećim zakonom, jer je odgovornost za ocjenu jezičkih znanja kandidatkinje bila prepuštena jednom državnom službeniku, koji ju je propitivao o njenim političkim stavovima, a nije testirao njeno znanje jezika (Podkolzina protiv Latvije (2002.)).

Vlada je glasačka prava podnosioca u predmetu Labita protiv Italije (2000.) privremeno suspendirala, na osnovu toga što se sumnjalo da je član mafije. Mada je Evropski sud za ljudska prava smatrao da privremena suspenzija glasačkih prava osobe protiv koje postoje dokazi o članstvu u mafiji slijedi legitiman cilj, utvrdio je da su ta prava ostala suspendirana i nakon što je podnosilac oslobođen svih relevantnih optužbi. Iz toga proizilazi da kontinuirano lišenje podnosioca njegovih prava nije bilo utemeljeno na

1�2


bilo kakvim konkretnim dokazima na kojima se mogla zasnivati “sumnja“ da je bio pripadnih mafije. Stoga se radilo o kršenju člana 3. Protokola 1.

U predmetu Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1999.), Sud je utvrdio kršenje člana 3. Protokola broj 1 kad je jedan stanovnik Gibraltara pokušao da se registrira kao glasač na izborima za Evropski parlament, ali mu to nije bilo dozvojeno na osnovu toga što Akt Evropske unije ograničava pravo glasanja za Evropski parlament samo na Ujedinjeno Kraljevstvo. Zaključujući da se radi o kršenju, Sud je kazao da Evropski parlament predstavlja značajno zakonodavno tijelo Evropske unije, čiji propisi utječu na stanovništvo Gibraltara na isti način na koji to čine drugi zakoni u domaćem pravnom poretku. Sud je naveo je i da je Ujedinjeno Kraljevstvo primjenu Evropske konvencije i Protokola broj 1 proširilo na Gibraltar puno prije Akta Evropske unije. U ovom slučaju je posebno značajna duža diskusija o prirodi zakonodavnog tijela u smislu Konvencije i uloge zakonodavnih vlasti u stvarnim političkim demokracijama.

1��

Poglavlje XVI. – Određena prava državljana i stranaca: član 16., članovi 3. do 4.Protokola broj 4 i član 1. Protokola broj 7Protokol broj 4 – član 3.

1. Niko ne može biti protjeran, bilo pojedinačnom ili kolektivnom mjerom, s teritorije države čiji je državljanin.

2. Niko ne može biti lišen prava da uđe na teritoriju države čiji je džavljanin.

Protokol broj 4 – član 4.

Zabranjeno je kolektivno protjerivanje stranaca.

Protokol broj 7. – član 1.

1. Stranac koji zakonito boravi na teritoriji jedne države ne može se iz nje protjerati, osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom, i ima pravo:

a. da podnese razloge protiv svog protjerivanja,b. da se njegov predmet preispita, ic. da u te svrhe bude zastupan pred nadležnim organim ili licem ili licima koja taj organ odredi.

2. Stranac se može protjerati i prije nego što iskoristi svoje pravo na osnovu stava 1. a, b i c ovog člana, ako je protjerivanje nužno u interesu javnog poretka ili se zasniva na razlozima nacionalne sigurnost.

Protokoli uz Konvenciju uspostavljaju nekoliko odredbi vezanih za prava stranaca, odnosno stranaca koji “zakonito borave” na teritoriji visokih strana ugovornica. Sama Konvencija uspostavlja nekoliko odredbi koje ograničavaju ta prava, pa u članu 16. kaže:

Nijedna od odredbi iz članova 10., 11. i 14. neće se tumačiti tako da spriječava visoke strane ugovornice da ograničavaju političku djelatnost stranaca.

Ovaj član postavlja izuzetak i od principa nediskriminacije po članu 14. i principa da svaka visoka strana ugovornica mora svakome pod svojom jurisdikcijom osigurati materijalna prava i slobode iz Konvencije. Do sada je Sud razmatrao

1��


samo jedan predmet koji se bavi pitanjem člana 16. U predmetu Piermont protiv Francuske (1995.), jedna njemačka državljanka koja je bila članica Evropskog parlamenta žalila se na neka ograničenja u slobodi izražavanja i kretanja, koja su joj francuske vlasti nametnule tokom posjete Francuskoj Polineziji. Francuska vlada pozvala se na član 16. kao opravdanje za ograničenje slobode izražavanja, što je Sud odbacio na osnovu toga što je ona ne samo državljanka zemlje članice Evropske unije, već i članica Evropskog parlamenta.

Član 3. Protokola broj 4 zabranjuje državi da sopstvene državljane protjeruje, bilo pojedinačno ili kolektivno. Državi se zabranjuje i da državljane liši prava ulaska u svoju državu. Do danas Sud nije donio nijednu presudu vezanu za ovu odredbu.

Član 4. Protokola broj 4 zabranjuje kolektivno protjerivanje stranaca. Sud je opseg ove odredbe objasnio u predmetu Conka protiv Belgije (2002.):

Kolektivno protjerivanje u smislu člana 4. Protokola broj 4 treba se shvatiti kao bilo koja mjera koja strance kao grupu prisiljava da napuste zemlju, osim kad se takva mjera donese na osnovu razumnog i objektivnog razmatranja određenog slučaja svakog pojedinačnog stranca u takvoj grupi …. (stav 59.)

U ovom predmetu, belgijske vlasti su podnosioca i njegovu porodicu pozvale u policijsku stanicu, navodno da popune formulare u vezi sa ranije podnesenim zahtjevom za azil. Kad su odgovorili na poziv, uhapšeni su i deportirani, zajedno sa drugim osobama koje su bile u sličnoj situaciju. U svjetlu ranije izjave političkih vlasti da će se dešavati takve operacije, uputstava izdatih nadležnim organima o tome kako da ih provedu, identičnih uslova hapšenja i drugih faktora, Sud je zaključio da se radilo o kolektivnom protjerivanju. Uzevši u obzir kratak vremenski rok u kojem su obavljene deportacije, probleme koje su podnosioci imali u pokušajima da stupe u kontakt s advokatom, i činjenicu da je bio u toku postupak po zahtjevu za azil, Sud je zaključio da nisu postojale garancije da je situacija svakog od podnosilaca istinski bila uzeta u obzir. Shodno tome, radilo se o kršenju člana 4. Protokola broj 4.

Razmatranje pitanja pojedinačnih stranaca je predmet kojim se bavi član 1. Protokola broj 7. Prvi stav ovog člana zabranjuje protjerivanje stranca koji “zakonito boravi“, a kojem nije data mogućnost da predoči razloge protiv svog protjerivanja, da se njegov predmet preispita, i da u te svrhe bude zastupan pred vlastima. Drugi stav, pak, državi daje mogućnost da stranca protjera prije nego što ostvari navedena prava, “kad je takvo protjerivanje neophodno u interesu javnog poretka ili se zasniva na razlozima nacionalne sigurnosti”. Do kraja 2003. godine, sud nije donio nijednu presudu po članu 1. Protokola broj 7.

ˇ

1��

Poglavlje XVII. – Zabrana diskriminacije:član 14.Član 14.

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

Za razliku od drugih međunarodnih instrumenata za ljudska prava, u Konvenciji nema generalne dužnosti da se ne vrši diskriminacija. Umjesto toga, zaštita po članu 14. dodatak je drugim materijalnim pravima u Konvenciji: ne funkcionira samostalno. Uz to, organi Konvencije su naveli da čak i ako se zaključi da je država ispoštovala svoje obaveze poštivanja jednog od materijalnih prava bitnih za konkretan predmet, ipak se može zaključiti da je prekršila isto pravo u vezi sa članom 14. Naprimjer, u Belgijskom jezičkom predmetu (1968.), Sud je zaključio da, mada pravo na obrazovanje po članu 2. Protokola broj 1 jeste osigurano za svu djecu u Belgiji, odbijanje mogućnosti da učenici koji govore francuski idu u školu na francuskom jeziku na periferiji Brisela, samo na osnovu mjesta stanovanja roditelja, dok takvo ograničenje nije postojalo za djecu koja govore flamanski, jeste predstavljalo zabranjen oblik diskriminacije.

1. Diskriminacija na osnovu spola

Evropski sud za ljudska prava razmatrao je nekoliko predmeta u kojima su se podnosioci žalili da su bili izloženi diskriminaciji na osnovu spola, s tim što je manje predmeta koje su podnosile žene, nego predmeta koje su podnosili muškarci.

Diskriminacija žena

U predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kralje-vstva (1985.), tri podnositeljice su navele da postoji kršenje člana 8. (porodični život) i člana 14. u primjeni britanskih zakona o imigraciji, po kojima je teže da se stranci pridruže vjerenicama ili suprugama koje zakonito borave u zemlji, nego strankinjama da se pridruže muževima. Zaključujući da se ne radi o kršenju člana 8., Sud je naveo da države potpisnice nemaju obavezu da poštuju izbor zemlje stanovanja bračnog

1��


para, pa da po tom osnovu prihvate useljenje supružnika koji nije državljanin. Međutim, Sud je smatrao da je Ujedinjeno Kraljevstvo prekršilo član 14. u vezi sa članom 8., navodeći:

Pojam diskriminacije u smislu člana 14. općenito podrazumijeva slučajeve kad se, bez odgovarajućeg opravdanja, sa jednom osobom ili grupom postupa manje povoljno nego sa drugom, mada Konvencija povoljniji tretman ne traži. (stav 82)

U članu 14. se, dakle, radi o nejednakosti određenog tretmana, a ne o upoređivanju različitih opcija koje država odabire kad ograničava uživanje određenog materijalnog prava.

U predmetu Schuler-Zgraggen protiv Švicarske (1993.), vlasti su otkazale invalidsku penziju ženi koja je rodila dijete, opravdavajući svoj postupak pretpostavkom da bi ona prekinula formalno zaposlenje da bi bila domaćica i majka. Odbacujući njenu žalbu, žalbeni sud je kao jedini osnov za odluku uzeo pretpostavku da žene nakon poroda prestaju da rade. Sud je smatrao da postoji razlika u postupanju na osnovu spola, kao i kršenje člana 6.(1) (pravo na pravično suđenje) i člana 14., na osnovu toga što razlika nema nikavo razumno ili objektivno opravdanje.

Sud je utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 i člana 14. u predmetu Wessels-Bergervoet protiv Holandije (2002.). U tom slučaju, podnosilac, jedna holandska državljanka i njen muž oduvijek su živjeli u Holandiji. Njenom suprugu je u zakonski propisanom roku dodijeljena starosna penzija osobe u braku, ali umanjena, jer je određeni broj godina radio u Njemačkoj i nije uplaćivao doprinose holandskom penzionom osiguranju. Kad je ispunila uslove, i podnositeljica je dobila penziju umanjenu za istu sumu kao i kod supruga, jer su i njoj dodijeljena ista umanjena prava. Po zakonu koji je važio u relevantnom periodu, oženjen muškarac u istoj situaciji ne bi dobio umanjenu penziju.

Diskriminacija muškaraca

Većina slučajeva u kojima su se muškarci žalili na diskriminaciju na osnovu spola tiče se prava na porodični život po članu 8. U ranijem predmetu Rasmussen protiv Danske (1984.), jedan muškarac htio je da ospori očinstvo nad djetetom koje je rodila njegova supruga, ali mu to nije dozvoljeno jer je protekao rok propisan za tu radnju. S druge strane, supruga se za test očinstva mogla prijaviti bilo kada prije punoljetstva djeteta, ako je to htjela. Sud nije utvrdio kršenje člana 14. u vezi sa članom 8. (porodični život), jer je danska vlada bila u stanju da opravda razliku između stava prema majkama i prema očevima.

1��


Sud je razmatrao nekoliko predmeta u vezi sa pravom bioloških očeva da imaju pristup djeci, kako zbog povrede prava na porodični život iz člana 8., tako i zbog povrede člana 8. u vezi sa članom 14. u pogledu navodnog diskriminatornog tretmana u usporedbi sa razvedenim očevima. Učešće bioloških očeva u odlukama vezanim za djecu obično je ključni element koji Sud uzima u obzir. Naprimjer, Sud je utvrdio kršenje prava na porodični život i zabranu diskriminacije u predmetu Keegan protiv Irske (1994.), gdje otac koji je priznao dijete rođeno u vanbračnoj zajednici nije bio ni konsultiran, ni obaviješten, prije nego što je dijete dato na usvojenje. U predmetu Elsholz protiv Njemačke (2000.), Sud je utvrdio kršenje člana 8., ali ne i člana 14., obzirom na detaljnu i opsežnu provjeru okolnosti u kojima se nalazi biološki otac, a koja se ne može smatrati manje povoljnom od provjere koja bi se odredila za razvedenog oca. Međutim, u nekoliko kasnijih predmeta protiv Njemačke, Sud je zaključio da zakoni koji propisuju pristup bioloških očeva svojoj djeci nisu davali adekvatnu zaštitu prava na porodični život biološkim očevima. Prava podnosioca po članu 8., u vezi sa članom 14. su, shodno tome, bila prekršena. (Vidi, npr., Hoffmann protiv Njemačke (2001.) (kršenje članova 8. i 14., ali ne člana 8. samostalno), Sommerfield protiv Njemačke (2003.) i Sahin protiv Njemačke (2003.)). (U posljednja dva predmeta, Sud je utvrdio kršenje člana 8. samostalno).

U predmetu Karlheinz Schmidt protiv Njemačke (1994.), Sud je utvrdio kršenje člana 4.(koji zabranjuje prisilni rad) u vezi sa članom 14., jer se od muškaraca tražilo da služe u javnoj vatrogasnoj brigadi ili da plate naknadu da bi od te obaveze bili izuzeti. Takva obaveza za žene nije postojala.

U predmetu Van Raalte protiv Holandije (1997.), Sud je utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 u vezi sa članom 14., kad je jedna žena starija od 45 godina, bez djece, bila izuzeta od obaveze plaćanja doprinosa za fond za dječiju zaštitu, a muškarci iste životne dobi nisu bili izuzeti, a u predmetu Willis protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.), Sud je utvrdio kršenje iste odredbe Konvencije kad je jednom udovcu bilo onemogućeno da uživa iste beneficije kao udovica, mada je najveći dio braka negova supruga bila ta koja je zarađivala za izdržavanje porodice i plaćala sve socijalne doprinose kao uposlenik, sve dok, zbog bolesti, nije bila prisiljena da prestane da radi.

Sud je utvrdio kršenje člana 8. u vezi sa članom 14. zbog diskriminacije na osnovu spola u predmetu Burghartz protiv Švicarske (1994.), u kojem jednom muškarcu, nakon što se oženio, nije bilo dozvoljeno da svoje prezime stavi ispred prezimena supruge i da uzme njeno prezime kao porodično, dok je praksa u korist suprotnog pola bila dozvoljena.

1��


2. Diskriminacija na osnovu vjere ili ubjeđenja

Sud je razmatrao relativno malo predmeta u kojima se navode kršenja prava na slobodu vjere ili ubjeđenja u vezi sa članom 14. Do kraja 2003. godine, Sud je utvrdio samo jedno kršenje člana 9. u vezi sa članom 14., u predmetu Thlimmenos protiv Grčke (2000.). U ovom predmetu, jedan Jehovin svjedok osuđen je za krivično djelo odbijanja nošenja vojne uniforme. Kasnije mu je odbijena registracija u računovodstvenoj struci, na osnovu ranije krivične osude. Sud je smatrao da, mada država jeste mogla imati legitiman interes da iz te struke isključi ljude sa krivičnim prestupima, osuda na osnovu toga što je neko, iz vjerskih ili filozofskih razloga, odbio da nosi vojnu uniformu, ne može se smatrati implikacijom nepoštenja ili moralne slabosti koja bi nekoga učinila nepodobnim za tu struku. Stoga je zaključeno da nije bilo objektivnog ili razumnog opravdanja što podnosilac nije tretiran drugačije od drugih osoba sa ranijom krivičnom osudom.

U predmetu Hoffmann protiv Austrije (1993.) je bilo pokrenuto pitanje prava na porodični život. Podnosilac u ovom predmetu bila je žena koja je bila rimokatolkinja, a kasnije je postala Jehovin svjedok. Kad su se kasnije ona i suprug razveli, austrijski sud je staranje nad djecom dodijelio suprugu, navodeći njeno vjersko opredjeljenje kao jedini razlog za takvu odluku. Sud je utvrdio kršenje njenog prava na porodični život po članu 8., u vezi sa članom 14.

U predmetu Chassagnou i ostali protiv Francuske (1999.), u kome se od vlasnika manjih posjeda zahtijevalo da uđu u lovačko društvo i na njega prenesu prava na lov na svom zemljištu, a od vlasnika veleposjeda se to nije tražilo, Sud je utvrdio kršenje i slobode udruživanja garantirane članom 11. sa članom 14. i prava na imovinu garantiranog članom 1. Protokola broj 1 zajedno sa članom 14. U ovom predmetu, podnosioci su iznijeli jasno neslaganje sa lovom na svojoj zemlji.

Sud je utvrdio kršenje člana 6.(1) i člana 14. u predmetu Katolička crkva Canea protiv Grčke (1997.), u kojem je smatrao da odbijanje suda da crkvi podnositelju prizna pravni status, dok je to učinjeno za druge vjerske denominacije, predstavlja kršenje i prava na pristup sudu i prava da se ne bude izložen diskriminaciji u uživanju tog prava.

3. Diskriminacija na osnovu državljanstva ili mjesta stanovanja

Sud je utvrdio kršenje prava na imovinu garantiranog članom 1. Protokola broj 1 u vezi sa članom 14. u nekoliko predmeta u kojima je ključna činjenica bilo državljanstvo ili stalni boravak u državi članici. U predmetu Darby

1�0


protiv Švedske (1990.), podnosilac se žalio protiv švedskog zakona koji je predviđao da radnici koji nemaju stalno boravište plaćaju crkvenu taksu, od koje su radnici sa stalnim boravištem mogli biti oslobođeni ukoliko su to željeli. Sud je smatrao da takvo ograničenje predstavlja kršenje člana 1. Protokola broj 1 u vezi sa članom 14. Sud je utvrdio kršenje ovih odredbi i kad je austrijska vlada odbila plaćanje socijalnih beneficija zakonito nastanjenom strancu, uz obrazloženje da on nije državljanin, mada je plaćao doprinose u državni socijalni fond (Gaygusuz protiv Austrije (1996.)), kao i kad je francuska vlada odbila da plaća invalidninu osobi koja nije bila državljanin kojeg je kao odraslu osobu usvojio francuski državljanin (Koua Poirrez protiv Francuske (2003.)). Podnosioci u predmetima Streletz, Kessler i Krenz protiv Njemačke (2001.) i K.-H.W. protiv Njemačke (2001.) bili su osuđeni za ubistvo osobe koja je pokušala iz GDR-a pobjeći u FRG. U predstavci Evropskom sudu za ljudska prava, tvrdili su da su, kao bivši državljani GDR-a, bili u nepovoljnom položaju u odnosu na državljane FRG-a u pogledu zaštite koju daje ustavni princip da se krivični zakon ne primjenjuje retroaktivno, što je garantirano i članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Međutim, Sud je smatrao da principi koje primjenjuje Ustavni sud Savezne Republike Njemačke podjednako važe sa osobe koje su ranije bili državljani Demokratske Republike Njemačke. Shodno tome, sud nije utvrdio diskriminaciju suprotnu članu 14. Konvencije zajedno sa članom 7.

U predmetu Magee protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.), Sud je smatrao da se razlika u tretmanu osoba uhapšenih i pritvorenih u Sjevernoj Irskoj i uhapšenih i pritvorenih u drugim dijelovima Ujedinjenog Kraljevstva može objasniti geografskom lokacijom, te ne proizilazi iz ličnih karakteristika o kojima govori član 14.

4. Diskriminacija na osnovu rođenja

U nekoliko ranijih predmeta koji se odnose na diskriminaciju djece rođene u vanbračnoj zajednici, Sud je ustanovio značajan princip, da bilo kakav drugačiji tretman države u pogledu pojedinaca u sličnoj situaciji mora imati objektivno i razumno opravdanje. Sud je smatrao da ovaj standard nije zadovoljen u predmetu Marckx protiv Belgije (1979.), u kojem su jedna majka i njeno dijete tvrdili da se radi o kršenju člana 1. Protokola broj 1 (imovina), člana 8. (porodični život) i člana 14., u primjeni belgijskog pravnog režima koji se tiče djece rođene vanbračno. Sud je smatrao da je situacija i majke i djeteta dovoljno analogna situaciji udate majke i njenog djeteta, da država nije mogla opravdati različit tretman koji je nametnula. Jedini izuzetak bio je u vezi sa tvrdnjom da su prekršena prava iz člana

1�1


1. Protokola 1 u odnosu na dijete: Sud je smatrao da se ova odredba ne može primijeniti na očekivanje nasljedstva. Kad je novi par podnosilaca u situaciji istoj kao u predmetu Marckx podnio predstavku dvanaest godina kasnije, Sud je potvrdio svoj zaključak (Vermeire protiv Belgije (1991.)).

Sud je isti princip primijenio u predmetu Inze protiv Austrije (1987.), zaključivši da postoji kršenje u primjeni austrijskog zakona o nasljedstvu, koji djeci rođenoj u braku daje prednost u odnosu na djecu rođenu izvan braka, pri raspodjeli poljoprivrednog zemljišta kao nasljedstva jednog od roditelja. Nakon odluke u predmetu Inze bilo je nekoliko predmeta o sličnom pitanju. U predmetu Mazurek protiv Francuske (2000.), naprimjer, podnosilac je bio dijete rođeno u preljubničkoj vezi. Po važećem zakonu, njegova prava na nasljedstvo od majke bila su ograničena na pola od onoga što bi naslijedio da je rođen u braku: prema tome, radilo se o kršenju člana 1. Protokola broj 1 u vezi sa članom 14. Konvencije. U predmetu Camp i Bourimi protiv Holandije (2000.), Sud je utvrdio kršenje člana 8. u vezi sa članom 14., kad je dijete čiji je biološki otac umro prije djetetovog rođenja, i koje je proglašeno zakonitim ali bez retroaktivnog djelovanja, dvije godine nakon rođenja isključeno iz očevog nasljedstva kao da je rođeno vanbračno i kao da ga otac nije zakonski priznao.

5. Diskriminacija na osnovu “drugog statusa“

Diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije

Obzirom na to kad je nastao tekst Konvencije, ne iznenađuje što odredbe o nediskriminaciji ne spominju konkretno “seksualnu orijentaciju” kao osnov za zabranu diskriminacije. Međutim, sveobuhvatna formulacija “drugi status” uspješno je korištena u te svrhe, barem u proteklih nekoliko godina, s obzirom da je stav Suda da “isto kao i razlike na osnovu spola, razlike na osnovu seksualne orijentacije kao opravdanje traže posebno ozbiljne razloge” (Smith and Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.)). Sud je utvrdio kršenje prava na privatni život garantirano članom 8. u vezi sa članom 14. u pogledu dobne granice za zakonit pristanak na homoseksualne odnose između odraslih osoba i adolescenata, koja se razlikuje od dobne granice za heteroseksualne ili lezbijske odnose (L. I V. protiv Austrije (2003.) i S.L. protiv Austrije (2003.). Uz zaključak da homoseksualci imaju pravo na privatni život Sud je ustanovio i princip da homoseksualci imaju pravo na porodični život, uključujući život sa djecom koju bi mogli imati. U predmetu Salgueiro da Silva Mouta protiv Portugala (1999.), Sud je utvrdio kršenje člana 8. u vezi sa članom 14., kad su roditeljska prava koja su dodijeljena ocu nakon razvoda braka kasnije

1�2


prenesena na majku, zbog toga što je podnosilac bio homoseksualac koji je živio sa muškarcem. Međutim, Sud nije utvrdio kršenje ove dvije odredbe u predmetu u kojem se jedan homoseksualac žalio da ga je vlada nezakonito izložila diskriminaciji kad je odbacila njegov zahtjev za usvojenje djeteta, implicitno na osnovu njegove homoseksualnosti. Sud je primijetio da Konvencija kao takva ne garantira pravo na usvajanje djece, a i da je malo toga zajedničkog među državama članicama Vijeća Evrope u odnosu na ovo pitanje (Fretté protiv Francuske (2002.)).

Sud je utvrdio kršenje prava na poštivanje doma u vezi sa zabranom diskriminacije u slučaju kad homoseksualcu čiji je partner umro nije dozvoljeno da, nakon smrti partnera, nastavi živjeti u iznajmljenom stanu, a drugi u stabilnim vezama to jesu mogli (Karner protiv Austrije (2003.)).

Drugi osnovi koji se smatraju diskriminatornim

Podnosilac u predmetu Bucheň protiv Češke (2002.), jedan vojni sudija je, u vrijeme kad je Ustav ukinuo vojne sudove, otpušten iz vojske, a nakon takvog otpusta mu je, u principu, pripadalo pravo na vojnu penziju. U vrijeme tranzicije je pristao da bude prebačen na mjesto sudije na civilnom sudu. Kasnije mu je vojna penzija odbijena, na osnovu zakona koji je obustavio isplatu takvih penzija bivšim vojnim sudijama koji su pristali da budu prebačeni na redovne sudove do isteka sudijskog mandata. Sud je utvrdio kršenje prava na imovinu i zabrane diskriminacije, nakon što je ustanovio da su najmanje dvije kategorije bivših pripadnika oružanih snaga nastavile primati penziju i da vlada tu razliku u tretmanu podnosioca nije mogla opravdati.

U predmetu Van der Mussele protiv Belgije (1983), jedan belgijski advokatski pripravnik koji je morao uzeti nekoliko besplatnih predmeta klijenata bez platežne moći, žalio se na kršenje članova 4. (prisilni rad) i 14. Sud je smatrao da država ima opravdanje za nametanje takve obaveze advokatima, jer ne samo da su advokati u drukčijem položaju od struka koje nemaju takvu obavezu (stomatolozi, ljekari, sudije i drugi), već je i osporena praksa jedan od načina na koji Belgija provodi druga prava koja garantira Konvencija (pravično suđenje po članu 6.).

Sud državama generalno ostavlja širok stepen slobodne procjene u pogledu reguliranja iznajmljenog stambenog prostora, i nema tendenciju da utvrđuje diskriminaciju u vezi sa zahtjevima najmodavaca u odnosu na stanare koji imaju pravo da žive u stanovima sa manjom najamninom, na osnovu zakona ili propisa donesenih u cilju rješavanja teških stambenih problema

1��


za siromašne ili ljude sa onesposobljenjima. Naprimjer, Sud nije utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 u vezi sa članom 14., kad je italijanska vlada postavila ograničenje na pravo nekih najmodavaca da ponovo uđu u posjed imovine koju su ranije dali u najam. Međutim, Sud je smatrao i da država može u tom smislu legitimno napraviti razliku između stambenog i nestambenog prostora (Spadea i Scalabrino protiv Italije (1995.) i Edoardo Palumbo protiv Italije (2000.)). Kad se radilo o osobi koja je od države iznajmila stambeni prostor, po ugovoru u kojem su svi materijalni aspekti isti kao da se radi o normalnom ugovoru o najmu između privatnih lica, Sud je smatrao da država takvu osobu ne može tretirati drugačije od stanara koji stambeni prostor iznajmljuju od privatnih lica (Larkos protiv Kipra (1999.) (kršenje prava na poštivanje doma po članu 8. u vezi sa članom 14.).

Podnosioci u predmetu Pine Valley Developments i ostali protiv Irske (1991.) kupili su zemlju na osnovu nacrta urbanističke saglasnosti koju je Vrhovni sud kasnije poništio. Kasnije je usvojen zakon kojim je utvrđena pravna valjanost svih dozvola na koje se odnosila odluka Vrhovnog suda, osim dozvole podnosilaca. Evropski sud za ljudska prava smatrao je da različit tretman podnosilaca predstavlja diskriminaciju, koja je zabranjena, u vezi sa pravom na imovinu koje garantira član 1. Protokola 1 uz Konvenciju.

6. Par riječi o Protokolu broj 12

Kako je ranije rečeno, zabrana diskriminacije koju garantira član 11. relativno je ograničene primjenjivosti. Vijeće Evrope je 2000. godine otvorilo za potpisivanje i ratifikaciju Protokol broj 12 uz Konvenciju, koji kaže:

Potvrđujući da princip nediskriminacije ne spriječava države potpisnice da poduzmu mjere da bi promovirale potpunu i djelotvornu jednakost, pod uslovom da za takve mjere postoji objektivno i razumno opravdanje...

1. Uživanje bilo kojeg prava ustanovljenog zakonom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili neki drugi status.

Protokol 12 dakle, uvodi ideju da države mogu poduzimati pozitivne mjera da bi promovirale potpunu i djelotvornu jednakost u odgovarajućim okolnostima, bez zanemarivanja zabrane diskriminacije. Ovim se princip nediskriminacije proširuje i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Konvencijom. Do kraja 2003. godine, Protokol je ratificiralo pet zemalja. Da bi stupio na snagu, potrebna je ratifikacija deset zemalja.

1��

Poglavlje XVIII. – Pravo na djelotvorandomaći pravni lijek: član 13.Član 13.

Svako čija su prava i slobode priznata ovom Konvencijom narušena ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povrede ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.

Član 13. Konvencije garantira “djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima” svakome čija su prava i slobode po Konvenciji prekršena. Pravo koje ustanovljava član 13. proizilazi kao logična posljedica člana 1., koji visokim stranama ugovornicama daje obavezu da “osiguraju” prava i slobode iz Konvencije. Pružanje domaćih pravnih lijekova kojima se ostvaruju ova prava i slobode može se smatrati dijelom te obaveze. U jednom bitnom predmetu koji se bavi razgraničenjem opsega člana 13., Sud je ustanovio da se odnosi i na pritužbe koje se “mogu argumentirati” po Konvenciji i traži od domaćih vlasti ne samo da odluče o takvoj pritužbi, već i da, u slučaju da nađu kršenje, osiguraju preinaku (Silver i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1983.)). Iako nije neophodno da postoji preispitivanje od strane sudskih vlasti bilo koje drugo nadležno tijelo mora imati odgovarajuća ovlaštenja i garancije (Silver i P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.)).

1. Pritužba koja se “može argumentirati“ po članu 13.

Mada formulacija člana 13. traži djelotvoran pravni lijek za “kršenje” prava ili slobode iz Konvencije, u predmetu Klass i ostali protiv Njemačke (1978.), Sud je smatrao da, mada pojedinac može imati pravo na domaći pravni lijek samo u slučajevima gdje je došlo do “kršenja”, to ne znači da država pojedincu može trajno uskratiti mogućnost da takvo “kršenje” ustanovi pred domaćim vlastima, tako što će podnošenje žalbe pred nadležnim domaćim organom učiniti nemogućim (vidi i Mitropolitska crkva Bessarabije i ostali protiv Moldavije (2001.)). Shodno tome, zaključak o kršenju Konvencije logično ne može biti preduslov za primjenu člana 13. Iz toga proizilazi da sam Sud može utvrditi kršenje člana 13. u slučaju u kojem ne nađe kršenje nijedne druge odredbe Konvencije, sve dok podnosilac može pokazati da ima predmet koji može “argumentirati” po jednoj ili više drugih odredbi (Valsamis protiv Grčke (1996.), Efstratiou protiv Grčke (1996.) i Camenzind protiv Švicarske (1997.)).

1��


2. “Djelotvornost“ pravnih lijekova u smislu člana 13.

Zaštita koju daje član 13 nije apsolutna, jer su neka ograničenja na moguće lijekove inherentna u kontekstu u kojem se navodno kršenje – ili kategorija kršenja – desi. U takvim okolnostima, Sud ne smatra da je član 13. neprimjenjiv, već pojmu “djelotvornog pravnog lijeka” daje značenje “lijeka koji je djelotvoran koliko je to moguće, uzimajući u obzir ograničeni opseg preinake koja bi se podrazumijevala [u određenom kontekstu]” (Klass i ostali protiv Njemačke (1978.)). U predmetu Klass i u nekoliko sličnih predmeta, radilo se o prisluškivanju telefonskih linija ili praćenju podnosioca u vezi sa krivičnom istragom. U takvim slučajevima, Sud je kazao da bi takve mjere bile od male koristi da su osobe na koje su se odnosile bile upoznate sa njihovim postojanjem. Ipak jeste smatrao da u tom kontekstu, “djelotvornost” traži zaštitu pojedinca u smislu obavještenja o mjerama praćenja protiv njega u nekom razumnom trenutku nakon što je osnov koji je tražio praćenje prestao da postoji, mogućnost obraćanja nezavisnom organu za osporavanje praćenja ili njegovog djelovanja na zaštićena prava, mogućnost pokretanja parničnog postupka za štete nastale kao posljedica praćenja, itd. U istom kontekstu, Sud smarta da isključenje dokaza pribavljenih nezakonitim praćenjem iz sudskog postupka jeste neophodno, ali nije i dovoljno kao lijek za bilo koje kršenje prava na privatni život do kojeg je moglo doći (Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2000.) i Taylor-Sabori protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.)).

U seriji predmeta u kojima su podnosioci bili izloženi protjerivanju ili deportaciji po osnovu koje su utvrdile izvršne vlasti, Sud je smatrao da “djelotvornost” traži da takva odluka izvršnih vlasti mora biti predmet nezavisnog preispitivanja u kontradiktornom postupku, pred organom koji ima mogućnost preispitivanja činjeničnog temelja odluke izvršnih vlasti, da bi se uspostavila ravnoteža između javnog interesa na koji se poziva država i prava pojedinca, i da bi se odbile tvrdnje izvršnih vlasti u datom slučaju (vidi, npr., Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996.), Jabari protiv Turske (2000.) i Al-Nashif protiv Bugarske (2002.)). Što se tiče protjerivanja iz države članice, djelotvornost pravnog lijeka pretpostavlja i da dostupni lijek može zaustaviti izvršenje mjere koja je suprotna Konvenciji, ako bi posljedice takve mjere bile nepovratne (Čonka protiv Belgije (2002.) (kršenje člana 13. i člana 4. Protokola 4, koji zabranjuje kolektivno protjerivanje stranaca).

U nekoliko predmeta, Sud je razmatrao “djelotvornost” lijeka u svjetlu nemogućnosti da se ospori primjena domaćeg zakona ili propisa koji, na prvi pogled, krši neko pravo zaštićeno Konvencijom. Naprimjer, u predmetu Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva

1��


(1985.), tri podnosioca, žene sa stalnim boravištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, osporile su propise o imigraciji koji muškarcima sa istim statusom dozvoljavaju da dovedu supruge u zemlju, a ženama to zabranjuju. Pošto su propisi u ovome eksplicitni i pošto nije bile nikakve mogućnosti da se traži da se u ovim predmetima ne primijene, Sud je utvrdio kršenje prava tih žena na djelotvoran domaći pravni lijek po članu 13. Slično tome, Sud je utvrdio kršenje člana 13. tamo gdje su domaća zatvorska pravila suprotna Konvenciji, recimo, u pogledu ograničenja neke vrste prepiske (vidi, npr., Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.)). Međutim, u većini predmeta u kojima se navodi da postoji kršenje člana 13. u pogledu kontrole ili cenzure prepiske osoba u pritvoru, Sud je utvrdio kršenja zbog delegiranja ovlaštenja za korištenje diskrecionih prava po ovom pitanju, i to službenicima zaduženim za objekte pritvora, kao i propustom da se osigura bilo kakva mogućnosti žalbe protiv prozvoljnih ili nepotrebno restriktivnih mjera koje bi se u tom smislu mogli iskoristiti.

Pod uslovom ispunjavanja zahtjeva Konvencije, države ugovornice imaju određeno diskreciono pravo u pogledu načina na koji osiguravaju pravni lijek kakav traži član 13. (Kaya protiv Turske (1998.)). Međutim, mada opseg obaveza država ugovornica po članu 13. varira u zavisnosti od prirode pritužbe podnosioca, pravni lijek kakav se zahtijeva po članu 13. mora biti “djelotvoran” i u praksi i u zakonu (Ilhan protiv Turske (2000.)). Ovaj zahtjev naveo je Sud da zaključi da pritužba na osnovu ustavnog prava na pristup sudu i pokretanje spora ne predstavlja djelotvoran lijek za postupke koji traju predugo, u smislu člana 13. Konvencije (Doran protiv Irske (2003.)). Sud termin “djelotvoran” tumači tako da znači da pravni lijek mora biti adekvatan i dostupan, te da on sam mora zadovoljavati zahtjev za ekspeditivnošću (Paulino Tomás protiv Portugala (2003.)). Kad pojedinac tvrdi da dostupni domaći pravni lijekovi nisu djelotvorni, Sud smatra da odgovorna vlada mora pokazati njihovu djelotvornu primjenu u jednom ili više sličnih predmeta (Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs i Gubi protiv Austrije (1994.), Valsamis protiv Grčke (1996.) i Efstratiou protiv Grčke (1996.)).

3. Odnos između člana 13. i drugih članova Konvencije

Uz član 13., još dvije odredbe Konvencije eksplicitno traže da države osiguraju lijek protiv kršenja zaštićenih prava: član 5.(4) (habeas corpus) i član 6.(1) (pravična rasprava). Pošto obje ove odredbe traže pristup pravosuđu, institucije Konvencije su dugi niz godina smatrale da nije potrebno odlučivati o pritužbama po članu 13. Konvencije u slučajevima

1��


koji su se ticali i jedne od ovih odredbi. Mada je to još uvijek tako u pogledu člana 5.(4), povećanje broja predstavki Sudu u kojima je jedini ili ključni navod upravo to što domaće vlasti nisu osigurale raspravu u razumnom roku, kako to garantira član 6.(1) Konvencije, navelo je Sud da preispita svoj dugo važeći stav da ustanovljeno kršenje te odredbe ukida potrebu razmatranja bilo koje druge pritužbe u smislu člana 13. (vidi, npr., Bouilly protiv Francuske (1999.)). U predmetu Kudla protiv Poljske (2000.), Sud je konačno zaključio da pravo na suđenje u razumnom roku jeste manje djelotvorno ako ne postoji mogućnost da se pritužba po Konvenciji prvo podnee domaćim organima, a time bi se zahtjev iz člana 13 mogao smatrati pojačanjem zahtjeva iz člana 6.(1), umjesto kao nešto što je već sadržano u generalnoj obavezi koju postavlja član 6.(1), barem u pogledu nepotrebnih kašnjenja u sudskim postupcima. U okolnostima datog predmeta, jeste se radilo o kršenju člana 13. na osnovu odsustva bilo kakvog djelotvornog domaćeg pravnog lijeka zbog nepotrebnih kašnjenja u sudskom postupku. U ovom predmetu, Sud je razradio prirodu djelotvornih pravnih lijekova u ovom kontekstu, naglasivši da takvi lijekovi moraju biti u stanju da spriječe navodno kršenje ili njegov nastavak i/ili da pruže odgovarajuću naknadu za kršenje koje se već desilo.

Mnoge osobe koje se obraćaju Sudu navode da nije postojao nikakav djelotvoran pravni lijek u pogledu propusta domaćih vlasti da pruže naknadu za nezakonite smrti ili zabranjeno zlostavljanje. Sud takve navode posebno rigorozno analizira, s obzirom da se radi o temeljnim pravima iz Konvencije. U takvim predmetima, Sud smatra da djelotvorna istraga u smislu člana 13. podrazumjeva detaljnu i djelotvornu istragu koja je u stanju da dovede do identifikacije i kažnjavanja onih koji su odgovorni za navodno kršenje prava iz Konvencije, djelotvoran pristup podnosioca istražnom postupku i, tamo gdje je to primjereno, plaćanje naknade žrtvi (Aksoy protiv Turske (1996.), Aydin protiv Turske (1997.), Assenov i ostali protiv (1998.), Ilhan protiv Turske (2000.) i Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.)). Isti principi važe i u pogledu vjerodostojnih tvrdnji o kršenju prava na život garantiranog članom 2. (Tanli protiv Turske (2001.), Tanrıkulu protiv Turske (1999.), Velikova protiv Bugarske (2000.) i Çiçek protiv Turske (2001.)). Ako je inicijativa nekog izvršnog organa jedini način da se pokrene istraga navodnog kršenja temeljnog prava, onda će, ako taj organ ne postupi na osnovu informacije da se takvo kršenje moglo desiti, doći do kršenja člana 13. (Egmez protiv Kipra (2000.)). Sud smatra da ako vladin službenik ne ispuni svoju dužnost pokretanja istrage to može predstavljati potkopavanje djelotvornosti bilo kojeg drugog pravnog lijeka koji je u tom trenutku mogao postojati. U

1��


tom smislu je bitno kazati da je Sud zaključio da je jedan od značajnih elemenata djelotvornog pravnog lijeka i kompenzacija koja odražava bol, stres, uznemirenost i frustraciju koji nastaju u okolnostima koje su bile uzrok navoda o povredi ovih bitnim članova. Kad ne postoji mogućnost traženja naknade za nematerijalnu štetu koju pretrpe žrtve takvih teških kršenja prava, Sud će zaključiti da se radi o kršenju člana 13. (Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2002.) i McGlinchey protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2003.)).

Uz predmete po članovima 2. i 3. Konvencije, Sud gore opisane principe primjenjuje i na predmete koji se tiču togašto vlada nije na odgovarajući način odgovorila na navode da su snage sigurnosti ljudima uništile domove (vidi, npr., Mentes i ostali protiv Turske (1997.) i nekoliko drugih sličnih predmeta).

1�0

Poglavlje XIX. – Derogacije u vrijemerata i drugih javnih opasnosti: član 15.Član 15.

1. U doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka visoka strana ugovornica može preduzeti mjere koje odstupaju od njenih obaveza po ovoj Konvenciji, i to u najnužnijoj mjeri koju zahtijeva hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu.

2. Prethodna odredba ne dopušta odstupanje od člana 2. osim u pogledu smrti prouzrokovane zakonitim ratnim postupcima, ili člana 3. i 4. stav 1. i člana 7.

3. Svaka visoka strana ugovornica koja koristi svoje pravo da odstupi od odredbi Konvencije obavještava u potpunosti Generalnog sekretara Vijeća Evrope o mjerama koje preduzima i razlozima za njih. Ona, također, obavještava Generalnog sekretara Vijeća Evrope kada takve mjere prestanu djelovati i kada se odredbe Konvencije ponovo počinju u potpunosti primjenjivati.

Nekoliko je načina na koje visoke strane ugovornice Konvencije mogu ograničiti uživanje garantiranih prava. U vrijeme ratifikacije, država može izraziti rezervu u vezi sa nekom od materijalnih odredbi Konvencije (vidi razmatranje rezervacija u daljem tekstu), a u odgovoru na predstavku u kojoj se tvrdi da je prekšrila neko od prava garantiranih Konvencijom, država se može pozvati na neku od restriktivnih odredbi koja su primjenjive po članovima kao štu su 8. do 11. (vidi razmatranje u gornjem tekstu). Član 15. Konvencije dozvoljava državama i da ograniče uživanje mnogih prava iz Konvencije, ali to mogu učiniti samo u određenim, jasno definiranim i izuzetnim okolnostima, i to u skladu sa konkretnim procedurama. Na član 15. se ne može olako pozivati.

Kad je to primjereno u ozbiljnim stvarima kao što je odstupanje od nekog međunarodnog ugovora o ljudskim pravima, član 15. propisuje vrlo visok standard za one države koje žele odstupiti od Evropske konvencije o ljudskim pravima. U predmetu Lawless protiv Irske (1961.), jedan pripadnik Irske republikanske armije tvrdio je da su postupak određivanja

1�1


i uslovi pritvora koji mu je odredila irska vlada predstavljali kršenje člana 5. Konvencije. Evropski sud za ljudska prava uspostavio je kriterije za procjenu postojanja uslova koje traži član 15., u skladu sa “prirodnim i uobičajenim značenjem riječi”:

Postojanje... “javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije” [može se izvesti] iz kombinacije nekoliko faktora, tj.: prvenstveno toga što na teritoriji Republike Irske postoji tajna vojska uključena u neustavne aktivnosti i koja za ostvarivanje svojih ciljeva koristi nasilje; kao drugo, činjenice da ta vojska djeluje i izvan teritorije države, na taj način opasno ugrožavajući odnose Republike Irske sa susjednom zemljom; kao treće, stalno i alarmantno povećanje terorističkih aktivnosti...

Sud je razmatrao specifične mjere derogacije irske vlade u svjetlu kriterija onoga što “strogo traži hitnost situacije”:

U presudi ovog Suda... primjena redovnog zakona pokazala se nedovoljnom da kontrolira sve veću opasnost koja prijeti Republici Irskoj... redovni krivični sudovi, čak i posebni krivični sudovi ili vojni sudovi, nisu bili dovoljni za ponovnu uspostavu reda i mira... prikupljanje dokaza neophodnih da se osude osobe uključene u aktivnosti IRA-e... susretalo se sa velikim teškoćama izazvanim vojnim, tajnim i terorističkim karakterom tih grupa i strahom koji su stvorile među stanovništvom... pečačenje granice imalo bi izuzetno teške posljedice po stanovništvo u cjelini, više od onoga što bi tražila hitnost situacije... Uz to, Zakon o djelima protiv države iz 1940. (sa amandmanima) bio je predmet mnogih garancija uspostavljenih da spriječe zloupotrebu primjene sistema administrativnog pritvora... primjena tog Zakona bila je... predmet stalnog nadzora Parlamenta, koji ne samo da je u redovnim intervalima primao podatke o njegovoj provedbi, već je mogao u bilo kom trenutku, putem svoje rezolucije, poništiti vladin ukaz kojim je Zakon stupio na snagu... Odmah nakon donošenja ukaza, koji je stavio pritvor na snagu, vlada je javno objavila da će osloboditi svaku pritvorenu osobu koja preuzme obavezu da će poštovati Ustav i navedeni zakon kao i da se neće uključivati u bilo kakvu nezakonitu aktivnost... Uhapšene osobe odmah po hapšenju su obaviještene da će nakon prihvatanja takve obaveze biti puštene... postojanje ovakve garancije puštanja, koju je vlada javno dala, predstavljalo je zakonsku obavezu vlade da oslobodi sve osobe koje preuzmu takvu obavezu.

Sud je smatrao da su i same mjere i njihova primjena na Lawlessa mogle da se okarakteriziraju kao mjere koje strogo zahtijeva hitnost situacije u smislu člana 15. Konvencije. U Grčkom predmetu (1969.), Komisija je objasnila da termin “javna opasnost” sadrži pojam neposredne opasnosti, te da su sljedeći elementi potrebni za zadovoljenje standarda koje

1�2


ustanovljava član 15.:

1. mora biti stvarna ili neposredna,

2. njeni efekti moraju se odnositi na cijelu naciju,

3. mora biti pod prijetnjom nastavak organiziranog života nacije,

4. kriza ili opasnost moraju biti izuzetne, u smislu da normalne mjere ili ograničenja, koje Konvencija dozvoljava u cilju održavanja javne sigurnosti, zdravlja ili reda, jednostvno nisu adekvatne.

Komisija je potom zaključila da grčka vlada nije zadovoljila teret dokazivanja postojanja takvih uslova.

U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), Komisija je eksplicitno razmatrala primjenu principa proporcionalnosti inherentne u članu 15. Zaključila je da vlada ne može da se pozove na postojanje vanredne situacije samo da bi opravdala bilo koje mjere koje je odlučila da provede, već mora ustanoviti konkretnu vezu između mjere i situacije koja treba biti kontrolirana. U isto vrijeme, Komisija je zaključila da se vladi mora dozvoliti da određene mjere unaprijedi, a da ne bude proglašena krivom za kršenje člana 15.

Od stupanja Konvencije na snagu, države članice prijavile su derogaciju po članu 15. Ujedinjeno Kraljevstvo je, recimo, prijavilo derogacije, prvenstveno u vezi sa članovima 5. i 6. Konvencije, za nekoliko svojih kolonija (prije sticanja nezavisnosti) i za Sjevernu Irsku. Naprimjer, Ujedinjeno Kraljevstvo prijavilo je derogaciju člana 5. u vezi sa primjenom Zakona o sprječavanju terorizma, nakon što je Evropski sud za ljudska prava zaključio da je britanska vlada prekršila član 5. time što je bez optužbe ili odgovarajućih procesnih garancija u pritvoru držala osobe osumnjičene za učešće u “terorističkim” aktivnostima (Brogan i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1988.)).

Turska je svoju prvu derogaciju uložila 1961. u vezi sa cijelom teritorijom. Turska vlada je derogaciju kasnije opozvala, ali je uložila novu, koja važi samo za određene gradove i određene vremenske periode. Od tada je Turska u nekoliko navrata prijavila derogacije za te i i druge gradove. Sud smatra da vlada ne može proširiti derogaciju na ograničeno geografsko područje, da bi pokrila područja koja u nju nisu bila uključena (Sakik i ostali protiv Turske (1997.)).

Grčka je prvu derogaciju prijavila nakon državnog udara u aprilu 1967., a nekoliko drugih od tada do 1969., kad je vlada odbacila Konvenciju.

1��


Kratko nakon toga se Grčka povukla iz Vijeća Evrope, ali je kasnije ponovo pristupila. Ponovo je postala potpisnica Konvencije 1974. godine.

Republika Irska je u dva navrata iskoristila pravo derogacije u vezi s primjenom Zakona o hitnom ovlaštenija.

Član 15.(2) zabranjuje derogaciju članova 2., 3., 4. i 7. Konvencije. Ova zabrana je apsolutna u pogledu člana 3. (mučenje, nečovječno i ponižavanjuće postupanje ili kažnjavanje) i člana 4.(1) (ropstvo). Ropstvo je jedino pravo iz člana 4. koje se ne može derogirati jer se tiče ukupnog statusa ili situacije u kojoj se osoba nalazi, a druga prava garantirana tim članom vezana su za rad koji je nedobrovoljnog, ali slučajnog i povremenog karaktera.

Zabrana derogacija u pogledu prava na život slabija je od drugih zabrana. Sam član 15.(2) dozvoljava državi da derogira član 2. Konvencije “u pogledu smrti prouzrokovane zakonitim ratnim postupcima”. Prema Protokolu broj 6 Konvencije, koji se bavi ukidanjem smrtne kazne, zabranjeno je odstupanje od njegovih odredbi, a u skladu sa članom 2. dozvoljava se državama da predvide smrtnu kaznu “za djela počinjena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti”, što je šira kategorija izuzetaka od onih koje uspostavlja član 15.(2) same Konvencije.

1��

Poglavlje XX. – Rezerve i obrazloženjaPrema Konvenciji, država može ograničiti primjenu i djelovanje članova koji štite određena materijalna prava, tako što će uložiti “rezervu” u odnosu na relevantni član ili članove. Shodno članu 2.(1)(d) Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu međunarodnih ugovora iz 1969., koji u velikoj mjeri propisuje generalne principe tumačenja međunarodnih ugovora, rezerva je:

unilateralna izjava, ma kako da je formulirana ili imenovana, koju država daje kad potpisuje, ratificira, prihvata, odobrava ili pristupa međunarodnom ugovoru, čime isključuje ili modificira pravno djelovanje određenih odredbi tog ugovora u primjeni u toj državi...

Pošto se primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima ne zasniva na reciprocitetu između država, već na tome što visoke strane ugovornice prihvataju unilateralne obaveze, Bečka konvencija malo usmjerenja daje u pogledu djelovanja rezerve država u odnosu na Konvenciju.

Članom 57. Evropske konvencije o ljudskim pravima propisano je:

1. Svaka država može, prilikom potpisivanja ove Konvencije ili deponiranja instrumenta o ratifikaciju, izjaviti određenu rezervu u vezi sa svakom pojedinom odredbom Konvencije, u mjeri u kojoj bilo koji zakon koji je na snazi na njenoj teritoriji nije u saglasnosti sa tom odredbom. Ovaj član ne dozvoljava rezerve općeg karaktera.

2. Svaka rezerva izražena na osnovu ovog člana sadrži kratki prikaz zakona u pitanju.

Ovaj član uspostavlja tri uslova za prihvatljivost rezerve: (a) rezerva mora biti direktna posljedica domaćeg zakona koji nije u skladu sa odredbama Konvencije (s tim što se podrazumijeva da zakon mora biti na snazi kad se rezerva izjavljuje); (b) rezerva mora biti data u pogledu određene odredbe Konvencije, i (c) rezerva mora ukazati na koje se odredbe domaćeg zakona odnosi. Instutucije Konvencije do sada nisu pravile razliku između termina “rezerva” i “obrazloženje”, s tim što se ovaj drugi termin odnosi na izjavu određene zemlje da je njeno prihvatanje da bude obavezana odredbama međunarodnog ugovora uslovljeno određenim tumačenjem te odredbe. I rezerve i obrazloženja ograničavaju djelovanje i primjenu date odredbe u toj državi.

1��


Prvi uslov člana 57. državi zabranjuje da izjavljuje rezervu u vezi sa bilo kojim zakonom koji se usvaja nakon ratifikacije Konvencije; drugi državi dozvoljava da izjavi rezervu samo u pogledu “konkretne odredbe” Konvencije. Uprkos bukvalnoj formulaciji člana 57. Komisija jeste državama dozvoljavala da usvajaju nove zakone i propise koji su u suštini isti kao oni koji su važili u vrijeme kad je originalna rezerva izjavljena. Sud smatra da ne mora razmatrati važenje rezerve u pogledu zakona usvojenog nakon ratifikacije Konvenicje, obzirom na to da se rezerva mora odnositi na konkretan domaći zakon koji je na snazi u vrijeme kad se rezerva izjavljuje. Iz toga proizilazi da će razmatrati suštinu predstavke u pogledu koje je država izjavila takvu rezervu (Fischer protiv Austrije (1995.)). Sud smatra da država ne može izjaviti rezervu u vezi sa članom Konvencije koji se ne bavi direktno materijalnim pravom ili slobodom, već samo procesnim i formalnim pitanjima. U predmetu Loizidou protiv Turske (1995.), podnosilac je osporio pokušaj turske vlade da nametne ograničenja na ostvarivanje prava na pojedinačnu predstavku i nadležnost Suda u vrijeme kad je prihvatanje ova dva mehanizma bilo fakultativno. Smatrajući takva organičenja nedopustivim, Sud je naveo:

Da... su suštinska ili teritorijalna ograničenja dopustiva po ovim odredbama, države bi imale slobodu korištenja različitih režima za provedbu obaveza po Konvenciji.. Takav sistem... ne samo da bi ozbiljno oslabio ulogu.... Suda,... već bi i umanjio djelotvornost Konvencije kao ustavnog instrumenta evropskog javnog poretka (ordre public).

Posljednja rečenica prvog stava člana 57. zabranjuje rezerve “općeg karatkera”. U predmetu Belilos protiv Švicarske (1988.), podnosilac se žalila da nemogućnost sudske žalbe protiv odluke upravnog organa predstavlja kršenje prava na pravično suđenje po članu 6.(1) Konvencije. Odgovarajući na njenu predstavku, švicarska vlada pozvala se na svoje obrazloženje u vezi sa članom 6.(1), koje kaže:

Savezno vijeće Švicarske smatra da je garancija pravičnog suđenja po članu 6. stav 1, Konvencije, pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili odlučivanju o krivičnoj optužbi protiv nekoga, zamišljena samo tako da osigurava konačnu sudsku kontrolu nad aktima ili odlukama javnih organa vlasti u vezi sa takvim pravima i obavezama, ili u određivanju takve optužbe.

Institucije Konvencije zaključile su da je formulacija izjave bila takva da krivično optuženu osobu potpuno lišava zaštite koju pruža Konvencija, te je, shodno tome, izjava previše generalnog opsega da bi bila kompatibilna sa zahtjevima člana 57., barem kad je u pitanju krivični postupak. Sud je objasnio:

1��


Pod pojmom “rezerva općeg karaktera” u članu [57.] podrazumjeva se rezerva iskazana previše nejasno ili preširoko da bi bilo moguće odrediti njeno tačno značenje i opseg.. riječi “konačna sudska kontrola nad aktima ili odlukama javnih organa vlasti”... ne omogućava da se tačno ustanovi opseg obaveze koju je Švicarska preuzela, posebno u pogledu pitanja koje su vrste sporova tu uključene i da li je do “konačne sudske kontrole” došlo u konkretnom predmetu. Stoga se te riječi mogu tumačiti na različite načine, a član [57.], stav 1 Konvencije traži preciznost i jasnoću. Ukratko, ovakva formulacija ne zadovoljava pravilo da rezerve ne smiju biti općeg karaktera.

Prema presudi u predmetu Belilos, švicarska vlada poništila je rezervu u vezi sa krivičnim optužbama i postupcima u kojima se utvrđuju građanska prava i obaveza po članu 6.

U stavu 2, člana 57. je propisano da “svaka rezerva izražena na osnovu ovog člana sadrži kratak prikaz zakona u pitanju”. U suštini, ova odredba je dodatak zahtjevu iz stava 1, da se rezerva mora odnosti na “zakon koji je na snazi” i da ne može biti općeg karaktera. Svrha stava 2, je da osigura da kad ulažu rezervu u odnosu na Konvenciju, države daju dovoljno informacija koje će Komisiji i Sudu omogućiti da sagledaju njihovu legitimnost. U predemtu Weber protiv Švicarske (1990.), podnosilac se pozivao na kršenje prava na javnu raspravu u odlučivanju o krivičnoj optužbi protiv njega. Švicarska vlada odgovorila je tako što se pozvala na sljedeću rezervu:

Pravilo sadržano u članu 6. stav 1. Konvencije, da su rasprave javne, ne primjenjuje se na postupke za određivanje... bilo kakve krivične optužbe o kojoj se, u skladu sa kantonalnim zakonima, raspravlja pred upravnim organom.

Pravilo da se presuda mora objaviti javno neće utjecati na primjenu kantonalnih zakona o parničnom ili krivičnom postupku, koji propisuju da se presuda ne saopštava javno, već se stranke o njoj obavještavaju pismeno.

Sud je smatrao da je ova rezerva nevažeća jer švicarska vlada nije dala “kratki prikaz [jednog ili više] zakona u pitanju”, kako to traži član 57.(2). Ukazujući na stav iz ranije spomenutog predmeta Belilos, Sud je naglasio da ovakav propust predstavlja kršenje suštinskog, a ne samo formalnog uslova. Sud je do sličnog zaključka došao u predmetu Eisenstecken protiv Austrije (2000.), u pogledu rezerve koja kaže:

Odredbe člana 6. Konvencije primjenjuju se tako da ne izazivaju štetu po principe javne sudske rasprave, koji su propisani članom 90. teksta Saveznog ustavnog zakona u verziji iz 1929.

1��


Sud je primijetio da podnesena rezerva ne sadrži “kratki prikaz” zakona za koji se smatra da nije u skladu sa članom 6. Konvencije. Sud je naveo :

Iz formulacije rezerve može se izvesti zaključak da je Austrija imala namjeru da iz opsega člana 6. isključi sve postupke u građanskim i krivičnim stvarima pred redovnim sudovima – čak i postupke pred svim vrstama kvazi-sudskih tijela – ukoliko određeni zakoni omogućavaju rasprave koje nisu javne. Međutim, rezerva koja se jednostavno poziva na dopustivu i otvorenu odredbu ustava a ne ukazuje, niti spominje konkretne odredbee austrijskog pravnog poretka koje isključuju javnu raspravu, ne “daje u dovoljnoj mjeri ,garanciju da ...ne ide dalje od odredbi koje je jasno isključila, sama Austrija”.

1�0

Poglavlje XXI. – Procedure po Evropskojkonvenciji o ljudskim pravimaČlan 19. Evropske konvencije o ljudskim pravima kaže da je primarni zadatak Evropskog suda za ljudska prava da “osigura poštivanje obaveza” koje su preuzele visoke strane ugovornice Konvencije. Sud ne može samostalno ispitivati situacije sa ljudskim pravima u određenoj zemlji. Inicijativa za pokretanje mehanizama međunarodne kontrole leži na pojedincima ili na visokim stranama ugovornicama Konvencije. Konvencija pravi razliku između prava na predstavku država sa jedne strane, i pojedinaca s druge.

1. Evropski sud za ljudska prava: sastav i struktura

Broj sudija u Evropskom sudu za ljudska prava jednak je broju visokih strana ugovornica. Član 21. Konvencije uspostavlja kriterij za funkciju sudije, određujući da sudije “moraju imati visoki moralni ugled i posjedovati kvalifikacije potrebne za obavljanje visokih sudskih funkcija, odnosno biti priznati pravni stručnjaci”. Sudije djeluju u ličnom svojstvu i tokom mandata se ne mogu baviti bilo kakvim poslovima koji bi bili inkompatibilni s njihovom nezavisnošću, nepristrasnošću ili zahtjevima stalne službe. Sudije bira Parlamentarna skupština, u odnosu na svaku visoku stranu ugovornicu, većinom glasova, sa liste predložena tri kandidata koju dostavlja visoka strana ugovornica,... Sudije se biraju na mandat od šest godina i mogu biti reizabrani. Mandat sudije ističe kad sudija napuni sedamdeset godina starosti.

U interesu efikasnosti, Sud je organizran u vijeća od troje sudija, vijeća od sedam sudija, i Veliko vijeće od sedamnaest sudija. Tročlana vijeća mogu jednoglasno bilo koju predstavku proglasiti neprihvatljivom ili je skinuti sa liste predmeta, ako se takva odluka može donijeti bez daljeg razmatranja. Vijeća od sedam sudija odlučuju o prihvatljivosti i meritumu predmeta koje komisija ne skine sa liste, kao i o prihvatljivosti i meritumu međudržavnih predstavki. Ako vijeće smatra da neki predmet o kojem to tijelo odlučuje pokreće ozbiljna pitanja tumačenja Konvencije, ili ako postoji rizik da presuda u tom predmetu može biti nekonzistentna sa nekom ranijom presudom, vijeće može nadležnost ustupiti Velikom vijeću, osim ako se jedna od strana u predmetu tome ne usprotivi. Panel od pet sudija Velikog vijeća može, isto tako, razmatrati zahtjeve bilo koje strane u predmetu o kojem je vijeće odlučivalo, da preispita predmet i donese svoju odluku. Takav zahtjev mora se primiti u roku od tri mjeseca

1�1


od datuma kad je vijeće donijelo presudu. Kad odlučuje da li da ponovo preispita predmet ili ne, Veliko vijeće razmatra da li predmet pokreće “ozbiljna pitanja koja se tiču tumačenja ili primjene Konvencije ili njenih protokola, ili neko ozbiljno pitanje od opće važnosti” (član 43.). Sudije izabrane u pogledu određene države potpisnice su ex officio članovi i vijeća i Velikog vijeća koje se bavi predmetom iz te države.

2. Evropski sud za ljudska prava: nadležnost

Evropski sud za ljudska prava ostvaruje dvije vrste nadležnosti. Po članu 47., Komitet ministara može od Suda tražiti da da svoje savjetodavno mišljenje o bilo kojem pravnom pitanju koje se tiče tumačenja Konvencije i njenih protokola, sve dok se takvo mišljenje ne bavi bilo kojim pitanjem vezanim za sadržaj ili opseg garantiranih prava, ili bilo kojim pitanjem koje bi Sud ili Komitet morali razmatrati u vezi sa postupkom pokrenutim po Konvenciji. Komitet ministara je, 2002. godine, po prvi put od Suda zatražio savjetodavno mišljenje po članu 47. Konvencije. Zahtjev se ticao istovremenog postojanja Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Zajednice samostalnih država i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Po prijemu zahtjeva, Sud se obratio vladama svih država ugovornica, sa zahtjevom da daju svoje pismene komentare u vezi s pitanjem da li zahtjev ulazi u opseg savjetodavne nadležnosti Suda. Nekoliko vlada dale su svoje komentare. Do kraja 2003. godine postupak još nije bio gotov.

Mnogo je značajnija nadležnost suda u međudržavnim i pojedinačnim slučajevima. Po ratifikaciji Konvencije, država automatski prihvata nadležnost Evropskog suda za ljudska prava za razmatranje međudržavnih predstavki po članu 33., i pojedinačnih po članu 34.

Međudržavne predstavke: član 33.

Član 33.

Svaka visoka strana ugovornica može ukazati Sudu na svaku povredu odredbi Konvencije ili protokola uz nju, koju je navodno počinila neka druga strana ugovornica.

Po ovoj odredbi, država se može žaliti zbog kršenja koja su počinjena osobama koje nisu državljani nijedne države ugovornice, čak i o kršenjima protiv državljana odgovorne države. Time pravo na međudržavni spor liči na actio popularis. Pošto se kod međudržavnih predstavki ne traži da jedna država tvrdi da je “žrtva”, Sud ima široku ratione personae nadležnost po članu 33. U situaciji kad se država žali na zakone ili adminsitrativnu

1�2


praksu druge države ugovornice, država podnosilac ne mora čak ni tvrditi da postoje konkretne žrtve navodnog kršenja. U takvom slučaju, svako navodno kršenje garantiranog prava dovoljan je povod za djelovanje. U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), Sud je naveo da u međudržavnim predstavkama:

“kršenje” proizilazi iz samog postojanja zakona koji uvodi, usmjerava ili dozvoljava mjere koje su inkompatibilne sa garantiranim pravima i slobodama...

Međutim, institucije koje je ustanovila Konvencija mogu utvrditi kršenje ove vrste samo ako je zakon koji je osporen po članu [33.] iskazan dovoljno jasnim i preciznim jezikom da je kršenje odmah vidljivo; u suprotnom, institucije Konvencije do svoje odluke moraju doći analizom načina na koji odgovorna država in concreto tumači i primjenjuje osporeni tekst ili tekstove.

Sud se na ovaj princip pozvao i u predmetu Kipar protiv Turske (2001.), utvrđujući kršenje člana 6. Konvencije zbog postojanja “zakonodavne” prakse koja dozvoljava da se civilima sudi pred vojnim sudovima.

Pravo pojedinačne predstavke Sudu: član 34.

Član 34.

Sud može da prima predstavke od svake osobe, nevladine organizacije ili grupe lica koja tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili njenim protokolima, učinjene od strane neke visoke strane ugovornice. Visoke strane ugovornice obavezuju se da ni na koji način neće ometati djelotvorno uživanje ovog prava .

Pravo pojedinačne predstavke, koje predstavlja jedno od najdjelotvornijih sredstava zaštite ljudskih prava, neophodni je element sistema kontrole koji uspostavlja Konvencija. Evropska konvencija o ljudskim pravima štiti prava pojedinaca, tj. fizičkih ili pravnih lica, a ne grupa kao takvih. To praktično znači da samo one stranke koje su direktno pogođene kršenjem jednog ili više prava zaštićenih Konvencijom mogu da se obrate Strasbourgu. Konvencija ne omogućava actio popularis. Čak i u “grupnim” predstavkama, svaka osoba u grupi mora navesti da je bila žrtva. Međutim, pravna lica, kao što su registrirana udruženja, mogu podnijeti predstavku u ime svojih članova u odgovarajućim okolnostima (vidi, npr., Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske (2000.) i Mitropolitska crkva Bessarabije i ostali protiv Moldavije (2001.)).

Ako država nije drugačije izjavila, Sud ima nadležnost da razmatra sva pitanja koja se pojave nakon što je država ratificirala Konvenciju, uz uslov zadovoljenja uslova prihvatljivosti predstavke, iz člana 35. U nekim

1��


predmetima je, s druge strane, Sud razmatrao pitanja koja su nastala prije ratifikacije, uglavnom u vezi sa navodima da je dužina domaćeg sudskog postupka prekršila uslov “razumnog vremenskog roka” iz člana 6., jer postupak nije bio gotov u vrijeme kad je država ratificirala Konvenciju. U takvim okolnostima, Sud će obično uzeti u obzir u kojoj je fazi postupak bio u vrijeme ratifikacije, a ne samo činjenice nakon tog datuma.

U skorije vrijeme se pojavljuju pitanja vezana za opseg obaveze države da “ni na koji način neće ometati djelotvorno uživanje” prava na pojedinačnu predstavku po članu 34. Sud smatra da je suština ove odredbe da osigura da podnosioci ili potencijalni podnosioci mogu slobodno komunicirati sa Sudom, da nisu izloženi bilo kakvom obliku pritiska od vlasti u smislu povlačenja ili izmjene svojih navoda u predstavci (Akdivar i ostali protiv Turske (1996.)).

3. Uslovi prihvatljivosti: član 35.

Član 35.

1. Sud može uzeti predmet u postupak tek kada se iscrpe svi domaći pravni lijekovi, u skladu sa općepriznatim načelima međunarodnog prava, i u roku od šest mjeseci od dana kada je donijeta pravosnažna odluka.

2. Sud ne postupa po pojedinačnoj predstavci podnijetoj na osnovu člana 34., koja je:

a. anonimna, ilib. u suštini istovjetna sa pitanjem koje je Sud već razmatrao, ili koja je već podnijeta nekoj drugoj međunarodnoj instanci radi ispitivanja, odnosno rješavanja, a ne sadrži nove relevantne činjenice.

3. Sud proglašava neprihvatljivom svaku pojedinačnu predstavku podnijetu na osnovu člana 34. za koju smatra da je inkompatibilna sa odredbama Konvencije ili njenih protokola, očigledno neosnovana, ili predstavlja zloupotrebu prava na predstavku.

4. Sud odbacuje svaku predstavku koju smatra neprihvatljivom u smislu ovog člana. On to može učiniti u svakoj fazi postupka.

Stavovi 1. i 2. člana 35. primjenjuju se i na međudržavne i na pojedinačne predstavke, dok se stavovi 2. i 3. primjenjuju samo na pojedinačne predstavke.

Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova

Sva međunarodna sudska i kvazi-sudska tijela za ljudska prava koja imaju nadležnost razmatranja pojedinačnih predstavki protiv država primjenjuju pravilo da osoba mora iscrpiti sve dostupne domaće pravne lijekove prije formalnog podnošenja predstavke nekom međunarodnom nadzornom tijelu. To

1��


odražava generalni princip međunarodnog prava koji se zasniva na ubjeđenju da se državi mora dati svaka moguća prilika da otkloni kršenje svojih međunarodnih obaveza kroz sopstvene, domaće pravne kanale, prije nego što bude izložena međunarodnoj reviziji i/ili superviziji (Hentrich protiv Francuske (1994.)). Tek ako državne vlasti ne uspostave prekršeno pravo ili ne daju pravičnu naknadu za njegovo kršenje, Sud će se baviti takvim predmetom.

Termin “iscrpljenje domaćih pravnih lijekova” tumači se tako da se od podnosioca traži da iscrpi sve pravne lijekove koje predviđa domaći zakon. Ako u domaćem pravnom sistemu postoje alternativni pravni lijekovi, onda se od podnosioca traži da iscrpi samo one lijekove koji bi se u datom predmetu mogli pokazati djelotvornim. Pojam “iscrpljivanja” podrazumijeva obavezu podnosioca da se žali najvišoj domaćoj instanci koja bi mu moglo pomoći. Međutim, od podnosioca se traži samo da iscrpi samo one lijekove koji su mu dostupni kao pravo, a ne kao privilegija. Shodno tome, ne mora posezati za nekim socijalnim službama (Predstavka br. 214/56) ili tražiti pomilovanje od izvršnog organa, što se smatra “vanrednim pravnim lijekom”, te se kao takav ne smatra djelotvornim (Predstavka br. 8395/78). Kad se razmatra da li je podnosilac iscrpio sve domaće pravne lijekove, razmatra se meritum predmeta pred domaćim organima, kao i djelotvornost lijekova koji su dostupni u domaćem sistemu. Podnosilac nema obavezu da se pred domaćim sudovima poziva na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, sve dok se poziva na odredbe domaćih zakona koje su suštinski sličnog sadržaja (Cardot protiv Francuske (1991.) i Ahmet Sadik protiv Grčke (1996.)). Međutim, podnosilac se mora pozvati na Konvenciju kad ona predstavlja jedini osnov za iznesene navode (Deweer protiv Belgije (1980.)). Podnosilac mora iskoristiti i sva domaća procesna sredstva koja bi mogla spriječiti kršenje Konvencije (Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije (1988.)).

Na odgovornoj je državi da iznese prigovor da određeni podnosilac nije iscripio sve domaće pravne lijekove (Predstavka br. 9120/80), ali je i na odgovornoj državi da dokaže postojanje dostupnih i dovoljnih domaćih pravnih lijekova (Predstavka br. 9013/80). Odgovorna država nosi i teret dokazivanja da postojeći pravni lijekovi jesu djelotvorni. U slučaju da postoji mogućnost traženja naknade štete zbog kršenja nekog prava, takav pravni lijek mora biti praktičan, a ne samo teoretski (Navarra protiv Francuske (1993.)). Slično tome, priznanje principa da pojedinac ima pravo na kompenzaciju za oduzetu imovinu nije dovoljno ako ta osoba i dalje nije u posjedu te imovina a nije ni primila naknadu nakon nezakonite eksproprijacije (Guillemin protiv Francuske (1997.)). Može se zaključiti da su dostupni domaći pravni lijekovi nedjelotvorni jer u odgovornoj državi postoji precedent koji jasno ukazuje da bi podnosilac u korištenju tog lijeka bio neuspješan (Keegan

1��


protiv Irske (1994.)), ili gdje činjenice podnosiočevog predmeta odgovaraju činjenicama u nekom predmetu koji su domaći organi već riješili (Predstavke br. 7367/76 i 7819/77). Žalbe protiv odluka o protjerivanju ili deportaciji koje ne odlažu izvršenje ne mogu se smatrati djelotvornim pravnim lijekovima, barem u pogledu pozivanja na član 3. (zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) (Predstavke br. 10400/83 i 10564/83). Konačno, ako pravni zastupnik podnosioca neopozivo izjavi da posezanje za određenim pravnim lijekom ne bi imalo nikakvog izgleda za uspjeh, podnosilac se obično oslobađa obaveze da na tome istraje (Predstavka br. 10000/82). Međutim, ako advokat samo izrazi sumnju u uspješan ishod, podnosilac mora ispuniti zahtjev iz člana 35. stav 1, (Predstavka br. 10789/84). Bitno je reći da kad se predstavka proglasi neprihvatljivom jer nisu iscrpljeni svi domaći pravni lijekovi, to je samo privremena prepreka. Sud istu predstavku može razmatrati ponovo, ako se podnese nakon što podnosilac iscrpi sve domaće pravne lijekove.

Pravilo šest mjeseci

Član 35.(1) od podnosilaca traži da svoje predstavke podnose Sudu u roku od šest mjeseci od dana konačne odluke domaćih organa u predmetu. Ova odredba, koja predstavlja ograničenje prava na predstavku, mora se usko tumačiti. Pismo podnosioca smatrat će se “predstavkom” u smislu pravila šest mjeseci, ako je svrha predstavke dovoljno jasna (Papageorgiou protiv Grčke (1997.)).

Datum od kojeg teče rok od šest mjeseci odnosi se ne samo na datum kad je domaća odluka donesena, već i na datum kad je podnosilac bio upoznat sa odlukom i kad je, kao rezultat toga, mogao da se obrati Sudu. Uslov šestomjesečne “zastare” može se razumno primijeniti samo u slučajevima kad postoji konkretan i jasan događaj. Prema tome, u slučajevima kad nema mogućnosti žalbe na odluku ili akt javnog organa, vremenski rok počinje teći do datuma kad takav akt ili odluka stupaju na snagu (Predstavke br. 8206/78 i 8440/78). Kad se predstavka tiče provođenja zakonske odredbe čije je djelovanje takvo da izaziva kontinuirano kršenje, nema nikakve “početne tačke” od koje može teći rok od šest mjeseci (Predstavka br. 8317/78).

Dodatni uslovi prihvatljivosti za pojedinačne predstavke

Stavovi 2. i 3. člana 35.

Stavovi 2. i 3. člana 35. Konvencije uspostavljaju uslove prihvatljivosti koji se odnose samo na pojedinačne predstavke. Shodno tim odredbama, Sud se ne može baviti predstavkom koja je anonimna, ili suštinski ista kao neko pitanje koje je Sud već razmatrao, ili je već podnesena drugoj nekoj međunarodnoj instanci radi ispitivanja, odnosno rješavanja. I u jednoj i u

1��


drugoj situaciji , Sud može uzeti predstavku u razmatranje ukoliko sadrži relevantne nove činjenice.

Uslovi koje predviđa stav 2.(b) člana 35. odražava princip da se o istoj stvari ne može suditi dva puta: res judicata. Tekst ovog člana uspostavlja dva uslova vezana za kriterij “suštinske sličnosti”: prvi se odnosi na predstavke koje je Sud već razmatrao, a drugi na predstavke podnesene drugim međunarodnim tijelima. Problem ove druge situacije nije bio od velikog praktičnog značaja kad je Konvencija usvojena, ali je vremenom dobio na značaju, obzirom na uspostavu drugih međunarodnih tijela koja se bave ljudskim pravima, kao što je Komitet za ljudska prava (Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima). Pojam “relevantne nove činjenice” obuhvata samo činjenice koje u vrijeme prethodne predstavke nisu bile poznate ili su se desile nakon što je Sud prvi put odlučivao o toj stvari.

Sud, shodno članu 35.(3), predstavku proglašava neprihvatljivom ako je “inkompatibilna sa odredbama Konvencije ili njenih protokola, očigledno neosnovnana, ili predstavlja zloupotrebu prava na predstavku”. Koncept inkompatibilnosti primjenjuje se na slučajeve kad se smatra da predmet predstavke izlazi izvan opsega nadležnosti organa Konvencije. Drugi termin u članu (3), “očigledno neutemeljena”, rezultirao je velikom sudskom praksom. Ovaj uslov prihvatljivosti isključuje obavezu Suda da se bavi meritumom predstavke ako se, prilikom preliminarnog ispitivanja, čini da predstavka ne ulazi u opseg Konvencije. Predstavka će u ranoj fazi biti proglašena neprihvatljivom samo ako je pri razmatranju predstavke nemoguće uočiti kršenje Konvencije.

Treći uslov predviđen članom 35.(3), “zloupotreba prava na predstavku”, nije često bio razlog za odbacivanje predstavke kao neprihvaljtive.. Međutim, jeste korišten u slučajevima kad podnosilac nije odgovorio na nekoliko zahtjeva u vezi sa razmatranjem predstavke i kad je, recimo, podnosilac davao izjave koje predstavljaju klevetu predstavnika odgovorne vlade.

4. Postupak u meritumu

Kad Sud predstavku proglasi prihvatljivom, počinje primjena člana 38. Ovaj član predviđa sljedeća dva postupka.

Razmatranje predmeta

U smislu stava 1(a) člana 38. od Suda se traži da prihvaćeni predmet razmatra zajedno sa predstavnicima stranaka. Sudu se ostavlja i diskreciono pravo da poduzme bilo koju istragu koju smatra neophodnom. Ako se Sud na to odluči, odredba traži od država u pitanju da “pruže sve potrebne

1��


olakšice”, što podrazumijeva aktivnosti kao što su pribavljanje svjedoka, dozvola pristupa mjestima pritvora, itd.

Postupak za prijateljsko rješenje

Stavom 1. (b) člana 38. predviđeno je da je Sud na raspolaganju strankama, “kako bi se postiglo prijateljsko rješenje zasnovano na poštivanju ljudskih prava utvrđenih Konvencijom i njenim protokolima”. Postupak prijateljskog rješenja je povjerljiv (član 38.(2)).

Član 38.(1)(b) opisuje dva aspekta postupka prijateljskog rješenja. Prvi je posredovanje između strana. Drugi, da se osigura da se postigne prijateljsko rješenje “zasnovano na poštivanju ljudskih prava” je princip kojim se takvo posredovanje. Uloga Suda u proceduri postizanja prijateljskog rješenja je da garantira kolektivni interes u pogledu ljudskih prava – čak i u konkretnom slučaju kad se strane dogovore da problem riješe između sebe. Ova funkcija Suda kao nepristrasnog zaštitnika ljudskih prava posebno je bitna kad posljedice određenog kršenja prevazilaze interese pojedinačnog podnosioca predstavke, i gdje bi se zbog prirode posljedica moglo tražiti od države da usvoji generalne mjere kojima će spriječiti buduća kršenja istog prava u odnosu na druge osobe.

Mnoga su prijateljska rješenja postignuta kad su vlade odgovornih država poduzimale administrativne, a u nekim slučajevima i zakonodavne mjere, da bi otklonile moguća kršenja Konvencije. Druga su postignuta isplatom dogovorene sume podnosiocu predstavke. Ako se postigne prijateljsko rješenje pred sudom po članu 38.(1)(b), skida se predmet sa liste, odlukom koja se donosi u obliku presude. Kad presuda postane konačna, Sud je prosljeđuje Komitetu minsitara, čije je uloga da nadzire izvršenje svih obaveza koje mogu biti povezane sa postignutim sporazumom (pravilo 43. Pravila Suda).

Osim ako ne postoje “vanredne okolnosti”, sve rasprave pred Sudom su otvorene za javnost. U svim okolnostima se presuda objavljuje javno. Sud nema obavezu da odlučuje jednoglasno i svaki sudija ima pravo da dostavi svoje mišljenje, koje se objavljuje uz mišljenje većine .

5. Drugi postupci pred Sudom

Zahtjev za privremene mjere: pravilo 39. Pravila Suda

Jedna od bitnih funkcija Evropskog suda za ljudska prava nije predviđena Konvencijom, već pravilom 39. Pravila postupka Suda. Ovo pravilo

1��


omogućava vijećima ili njihovim predsjedavajućima da odgovore na zahtjev stanke ili drugog zainteresiranog lica, ili da postupi po svom nahođenju, da “strankama ukaže na privremene mjere za koje smatra da bi trebale biti usvojene u interesu stranaka ili ispravnog vođenja postupka”. Ključni kontekst u kojem Sud koristi ovu funkciju je kad podnosilac navodi da će biti izložen zabranjenoj mjeri zlostavljanja, deportaciji ili izručenju iz države ugovornice. Ako država ugovornica zanemari zahtjev po pravilu 39. Sud će tu činjenicu uzeti u obzir pri odlučivanju da li postoji kršenje člana 3. (Cruz Varas i ostali protiv Švedske (1991.)). Uzet će to u obzir i pri odlučivanju da li je država ugovornica prekršila svoju obavezu da ni na koji način ne ometa djelotvorno uživanje prava na pojedinačnu predstavku po članu 34. (Mamatkulov i Abdurasulovic protiv Turske (2004.)).

Skidanje predmeta sa liste: član 37.

Sud ponekad može skinuti predmet sa liste, što je procedura koju propisuje član 37. Konvencije, koji omogućava da se to uradi kad okolnosti vode ka zaključku da podnosilac nema namjeru nastaviti s predstavkom, ukoliko je predmet riješen , ili Sud ustanovi da više nije opravdano nastaviti razmatranje predstavke. Sud mora na listi zadržati sve predmete “ako to traži poštivanje ljudskih prava, kako to propisuju Konvencija i protokoli uz nju”.

Skidanje predmeta s liste posebno je značajno kad se povlačenje predstavke ili neaktivnost podnosioca zasniva na ranijem dogovoru sa odgovornom državom, bez učešća ili utjecaja Suda. Za razliku od procedure “prijateljskog rješenja” koju predviđa član 38. Konvencije, pošto ovakav neformalni oblik rješenja izlazi izvan istražnih procedura Suda, ne mora se zaključiti “na osnovu poštivanja ljudskih prava”. Međutim, Sud jeste nadležan da razmatra predstavku ex officio, čak i ako je podnosilac obustavio ili je izrazio namjeru da je povuče.

Intervencija treće strane: član 36.

Član 36. propisuje učešće treće strane u postupku pred Sudom. Prvi stav ovog člana omogućava svakoj visokoj strani ugovornici čiji je državljanin podnosilac i da podnese pismene komentare i da učestvuje u raspravi u predmetu.

Član 36.(2) omogućava Predsjedniku Suda da pozove bilo koju visoku stranu ugovornicu koja nije stranka u postupku, ili bilo koju drugu zainteresiranu osobu koja nije podnosilac, da podnese takve komentare ili da učestvuje u raspravi. Sve takve diskrecione intervencije treće strane moraju biti “u cilju pravičnog postupanja”.

1��


Pravična naknada : član 41.

Član 41. Evropske konvencije o ljudskim pravima predviđa da ako je visoka strana ugovornica prekršila svoje obaveze po Konvenciji, a domaći zakon ne predviđa adekvatnu naknadu štete za takvo kršenje, onda će “Sud, ako je to potrebno, dodijeliti pravičnu naknadu oštećenoj stranci”. U mnogim slučajevima je Sud zaključio da je utvrđivanje kršenja samo po sebi dovoljano, a u drugima, da je dovoljna simbolična novčana suma. S druge strane, u nekim predmetima je Sud uspješnim podnosiocima dodjeljivao značajne novčane sume, uključujući i kamate kad vlada nepotrebno kasni s plaćanjem. Sud ponekad kaže da bi najprimjereniji oblik pravične naknade bio da se podnosiocu vrati nezakonito oduzeta imovina. Sud može, po članu 41., dodijeliti i troškove.

Sud će se obično baviti zahtjevima za pravičnu naknadu po članu 41 u presudi o meritumu. Međutim, ako pitanje još nije spremno za odluku, Sud to može ostaviti za kasniju presudu.

6. Besplatna pravna pomoć: pravila 91. do 96. i pravilo 101.

U slučaju da podnosilac nema dovoljno sredstava da pokrije pravne ili druge troškove vođenja predstavke pred Sudom, predsjednik vijeća može podnosiocu dodijeliti besplatnu pravnu pomoć od trenutka kad odgovorna strana podnese svoje opservacije u vezi sa prihvatljivošću predstavke, ili kad istekne vrijeme za njihovo podnošenje. Da bi se kvalificirao za besplatnu pravnu pomoć Suda, podnosilac mora ispuniti obrazac izjave o sredstvima, koji moraju ovjeriti nadležni domaći organi. Ako se financijska situacija podnosioca promijeni, ili ako Sud odluči da to više nije neophodno, može opozvati ili promijeniti odluku o dodijeljenoj besplatnoj pravnoj pomoći u toku samog postupka. Međutim, u normalnim okolnostima, dodijeljena pravna pomoć vrijedi za cijeli postupak

7. Komitet ministara Vijeća Evrope

Komitet ministara Vijeća Evrope sastoji se od ministara vanjskih poslova svih država članica Vijeća Evrope. Shodno tome, za razliku od članova Evropskog suda za ljudska prava, članovi Komiteta ministara nastupaju u funkciji predstavnika vlasti, a ne kao pojedinci, stručnjaci za ljudska prava. Svakodnevni rad Komiteta ministara obično vode zamjenici (ambasadori država članica). Ovlaštenje Komiteta ministara da od Evropskog suda za ljudska prava traži savjetodavna mišljenja razmatrana su u gornjem tekstu.

Član 46.(1) predviđa da visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da će se povinovati konačnoj presudi suda u svakom predmetu u kojem su

1�0


strana u postupku, a član 46.(2) predviđa da se “konačna odluka Suda dostavlja Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje”. Takav nadzor može biti u vidu praćenja zakonodavnih ili administrativnih reformi koje države poduzmu kao odgovor na odluku o kršenju, ili, u slučaju presuda o “pravičnoj naknadi” po članu 41., osiguravanjem da država osobi kojoj je dosuđena naknada izvrši isplatu.

Bitno je imati na umu da Komitet ministara nema nikakvo ovlaštenje da direktno intervenira u postupak nadzora i izvršenja presude u državi koja je u konkretnom predmetu proglašena odgovornom za kršenje. Ako država odluči da zanemari ili da ne provede u potpunosti presudu Suda ili odluku Komiteta ministara, često su male šanse da Komitet ministara može nešto da učini da navede državu da poštuje zaključke tijela u Strasbourgu. Uz ovo se mora napomenuti da neke od najtežih sankcija nisu ustanovljene u samoj Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, već su navedene u Statutu Vijeća Evrope. Naprimjer, član 3. Statuta predviđa da je poštivanje ljudskih prava jedan od temeljnih principa za učešće u Vijeću Evrope, a član 8. Statuta daje ovlaštenje Komitetu ministara da suspendira, čak i da isključi iz Vijeća Evrope, svaku državu članicu odgovornu za teška kršenja ljudskih prava.

8. Generalni sekretar Vijeća Evrope

Generalni sekretar Vijeća Evrope djeluje kao depozitar Evropske konvencije o ljudskim pravima, što je slučaj i sa svim drugim konven-cijama Vijeća Evrope. U nekim slučajevima, funkcija depozitara je dosta ograničena, npr. u pogledu same Konvencije: po članu 59.(4), Generalni sekretar države članice Vijeća Evrope samo obavještava o imenima država koje su pristupile ili ratificirale Konvenciju.

Generalni sekretar ima obavezu da visoke strane ugovornice obavještava o bilo kojoj državi koja, u skladu sa članom 58., otkaže Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.

Po članu 15. Konvencije, svaka država koja odstupa od svojih obaveza po Konvenciji mora Generalnog sekretara u potpunosti obavijestiti o poduzetim mjerama i razlozima za njih. Država koja derogira Konvenciju mora obavijestiti Generalnog sekratera i o trenutku kad se takve mjere ukinu i kad se država ponovo vrati punoj primjeni Konvencije. U toku perioda derogacije, Generalni sekretar nema nikakvu eksplicitnu obavezu da visoke strane ugovornice obavještava o derogaciji ili njenim uslovima.

Uz funkciju depozitara, a ponekad i prenosioca informacija visokim stranama ugovornicama, Generalni sekretar ima i direktnije funkcije u nadzoru nad Konvencijom. Član 52. Generalnom sekretaru daje

1�1


ovlaštenje da od bilo koje države ugovornice traži “objašnjenje o načinu na koji se u njenom unutrašnjem pravu osigurava djelotvorna primjena svake od odredaba ove Konvencije”. Generalni sekretar samo povremeno traži takva objašnjenja; zahtjevi se odnose na dato pitanje i do sada su se upućivali svim visokim stranama ugovornicama, a ne određenoj državi. Bitno je reći da član 52. Generalnom sekretaru ne daje nikakva ovlaštenja da poduzima radnje u vezi sa informacijama koje dobije od neke visoke strane ugovornice.

1��


Zaključne napomene

Uprkos svojih nedostataka, ovaj Vodič je pokušaj da se pokaže kako se Evropska konvencija o ljudskim pravima, u svijetu najjači pravni instrument za zaštitu ljudskih prava pojedinaca, razvijala kroz tumačenja instutucija Konvencije. Sudska praksa tih tijela nadograđuje samu suštinu Konvencije, daje joj oblik i život izvan samog instrumenta. Njihovo tumačenje ideja kao što su vladavina prava i demokratsko društvo predstavljaju temelj evropskog sistema ljudshih prava, i daju jasne smjernice zemljama srednje i istočne Evrope koje su odnedavno dio tog sistema. U isto vrijeme je potrebno i dati jedno upozorenje. Evropska konvencija o ljudskim pravima nije prijeki lijek za sve što ne valja sa ljudskim pravima u Evropi. Pošto je nastala u periodu netom nakon Drugog svjetskog rata, prvenstveno se fokusirala na pojedinca i zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Rezultat toga je da joj sad nedostaje mogućnost da se iz pravnog ugla bavi mnogim danas gorućim pitanjima ljudskih prava, naročito ekonomskih i socijalnih. Međutim, bez obzira na sva ograničenja Evropske konvencije o ljudskim pravima, i političari i pravnici trebali bi prihvatiti tradiciju ljudskih prava koju ona otjelovljuje i raditi na daljem unaprjeđenju izvrsnih rezultata koje je do sada ostvarila. Prijem zemalja srednje i istočne Evrope u Vijeće Evrope i njihovo pristupanje Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima dalo je takvim naporima novi poticaj, tako što je prisililo i Vijeće Evrope, a i njegove nove i buduće države članice, da analiziraju i ocjenjuju sopstvene učinke i da ponovo preuzmu obavezu da garantiraju visok stepen zaštite ljudskih prava, što predstavlja temelj evropskog morala i političkog života.

Prilozi

1��

Prilog 1: Mehanizam provedbe Evropske konvencije o ljudskim pravimatiPrije 1. novembra 1998., po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, nadležnost su imala dva tijela, Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava. Kako pokazuju gore navedeni podaci, revidirana Evropska konvencija o ljudskim pravima predvidjela je da takvu nadležnost ima samo jedinstveni Evropski sud za ljudska prava. Tabela koja slijedi daje pregled procesnih mehanizama Evropskog suda za ljudska prava od 1. novembra 1998.

Sud:Vijeće od trojce sudija

1��

Prilog 2:Tabela potpisa i ratifikacije Konvencije i njenih protokola

Evro

pska

ko

nven

cija

o

ljuds

kim

pr

avim

a

Prot

okol

1

Prot

okol

4

Prot

okol

. 6

Prot

okol

7

Prot

okol

12

Prot

okol

13

Prot

okol

14

Albanija 02.10.96 02.10.96 02.10.96 21.09.00 02.10.96 26.11.04Andora 22.01.96 22.01.96 26.03.03Armenija 26.04.02 26.04.02 26.04.02 29.09.03 26.04.02Austrija 03.09.58 03.09.58 18.09.69 05.01.84 14.05.86 12.01.04Azerbejdžan 15.04.02 15.04.02 15.04.02 15.04.02 15.04.02Belgija 14.06.55 14.06.55 21.09.70 10.12.98 23.06.03Bosna iHercegovinia 12.07.02 12.07.02 12.07.02 12.07.02 12.07.02 29.07.03 29.07.03

Bugarska 07.09.92 07.09.92 04.11.00 29.09.99 04.11.00 13.02.03Hrvatska 05.11.97 05.11.97 05.11.97 05.11.97 05.11.97 03.02.03 03.02.03Kipar 06.10.62 06.10.62 03.10.89 19.01.00 15.09.00 30.04.02 12.03.03Češka 18.03.92 18.03.92 18.03.92 18.03.92 18.03.92 02.07.04Danska 13.04.53 13.04.53 30.09.64 01.12.83 18.08.88 28.11.02 10.11.04Estonija 16.04.96 16.04.96 16.04.96 17.04.98 16.04.96 25.02.04Finska 10.05.90 10.05.90 10.05.90 10.05.90 10.05.90 29.11.04Francuska 03.05.74 03.05.74 03.05.74 17.02.86 17.02.86Gruzija 20.05.99 07.06.02 13.04.00 13.04.00 13.04.00 15.06.01 22.05.03 10.11.04Njemačka 05.12.52 13.02.57 01.06.68 05.07.89 11.10.04Grčka 28.11.74 28.11.74 08.05.98 29.10.87Mađarska 05.11.92 05.11.92 05.11.92 05.11.92 05.11.92 16.07.03Island 29.06.53 29.06.53 16.11.67 22.05.87 22.05.87 10.11.04Irska 25.02.53 25.02.53 29.10.68 24.06.94 03.08.01 03.05.02 10.11.04Italija 26.10.55 26.10.55 27.05.82 29.12.88 07.11.91Latvija 27.06.97 27.06.97 27.06.97 07.05.99 27.06.97Lihtenštajn 08.09.82 14.11.95 15.11.90 05.12.02Litvanija 20.06.95 24.05.96 20.06.95 08.07.99 20.06.95 29.01.04Luksemburg 03.09.53 03.09.53 02.05.68 19.02.85 19.04.89Malta 23.01.67 23.01.67 05.06.02 26.03.91 15.01.03 03.05.02 04.10.04Moldavija 12.09.97 12.09.97 12.09.97 12.09.97 12.09.97MonakoHolandija 31.08.54 31.08.54 23.06.82 25.04.86 28.07.04Norveška 15.01.52 18.12.52 12.06.64 25.10.88 25.10.88 10.11.04Poljska 19.01.93 10.10.94 10.10.94 30.10.00 04.12.02Portugal 09.11.78 09.11.78 09.11.78 02.10.86 03.10.03Rumunija 20.06.94 20.06.94 20.06.94 20.06.94 20.06.94 07.04.03Ruska Federacija

05.05.98 05.05.98 05.05.98 05.05.98

San Marino 22.03.89 22.03.89 22.03.89 22.03.89 22.03.89 25.04.03 25.04.03

Srbija i Crna Gora 03.03.04 03.03.04 03.03.04 03.03.04 03.03.04 03.03.04 03.03.04

Slovačka 18.03.92 18.03.92 18.03.92 18.03.92

Slovenija 28.06.94 28.06.94 28.06.94 28.06.94 28.06.94 04.12.03Španija 04.10.79 27.11.90 14.01.85Švedska 04.02.52 22.06.53 13.06.64 09.02.84 08.11.85 22.04.03Švicarska 28.11.74 13.10.87 24.02.88 03.05.02

“Bivša jugoslovenska republika“Makedonija

10.04.97 10.04.97 10.04.97 10.04.97 10.04.97 13.07.04 13.07.04

Turska 18.05.54 18.05.54 12.11.03Ukrajina 11.09.97 11.09.97 11.09.97 04.04.00 11.09.97 11.03.03

UjedinjenoKraljevstvo

08.03.51 03.11.52 20.05.99 10.10.03

Ažurirano: 17.03.05Ratifikacije između 01.07.04. i 30.11.04. su pocrtane.Detaljne informacijeo statusu potpisa i ratifikacije konvencija Vijeća Evrope mogu se naći na internet sajtu Ureda za međunarodne ugovore: http://conventions.coe.int/

1��

BELGIJALa Librairie européenne SA50, avenue A. JonnartB-1200 BRUXELLES 20Tel.: (32) 2 734 0281Fax: (32) 2 735 0860E-mail: [email protected]://www.libeurop.beJean de Lannoy202, avenue du RoiB-1190 BRUXELLESTel.: (32) 2 538 4308Fax: (32) 2 538 0841E-mail: [email protected]://www.jean-de-lannoy.be

KANADARenouf Publishing Company Limited5369 Chemin Canotek RoadCDN-OTTAWA, Ontario, K1J 9J3Tel.: (1) 613 745 2665Fax: (1) 613 745 7660E-mail: [email protected]://www.renoufbooks.com

ČEŠKASuweco Cz Dovoz Tisku PrahaCeskomoravska 21CZ-18021 PRAHA 9Tel.: (420) 2 660 35 364Fax: (420) 2 683 30 42E-mail: [email protected]

DANSKAGAD DirectFiolstaede 31-33DK-1171 COPENHAGEN KTel.: (45) 33 13 72 33Fax: (45) 33 12 54 94E-mail: [email protected]

FINSKAAkateeminen KirjakauppaKeskuskatu 1, PO Box 218FIN-00381 HELSINKITel.: (358) 9 121 41Fax: (358) 9 121 4450E-mail: [email protected]://www.akatilaus.akateeminen.com

FRANCUSKALa Documentation française(Diffusion/Vente France entière)124, rue H. BarbusseF-93308 AUBERVILLIERS CedexTel.: (33) 01 40 15 70 00Fax: (33) 01 40 15 68 00E-mail:[email protected]://www.ladocfrancaise.gouv.fr

Librairie Kléber (Vente Strasbourg)Palais de l’EuropeF-67075 STRASBOURG CedexFax: (33) 03 88 52 91 21E-mail: [email protected]

NJEMAČKAAUSTRIJAUNO VerlagAugust-Bebel-Allee 6D-53175 BONNTel.: (49) 2 28 94 90 20Fax: (49) 2 28 94 90 222E-mail: [email protected]://www.uno-verlag.de

GRČKALibrairie Kauffmann28, rue StadiouGR-ATHINAI 10564Tel.: (30) 1 32 22 160Fax: (30) 1 32 30 320E-mail: [email protected]

MAĐARSKAEuro Info ServiceHungexpo Europa Kozpont ter 1H-1101 BUDAPESTTel.: (361) 264 8270Fax: (361) 264 8271E-mail: [email protected]://www.euroinfo.hu

ITALIJALibreria Commissionaria SansoniVia Duca di Calabria 1/1, CP 552I-50125 FIRENZETel.: (39) 556 4831Fax: (39) 556 41257E-mail: [email protected]://www.licosa.com

HOLANDIJADe Lindeboom InternationalePublikatiesPO Box 202, MA de Ruyterstraat 20 ANL-7480 AE HAAKSBERGENTel.: (31) 53 574 0004Fax: (31) 53 572 9296E-mail: [email protected]://home-1-worldonline.nl/~lindeboo/

NORVEŠKAAkademika, A/S Universitetsbokha-ndelPO Box 84, BlindernN-0314 OSLOTel.: (47) 22 85 30 30Fax: (47) 23 12 24 20

POLJSKAG/lowna Ksi˛egarnia Naukowaim. B. PrusaKrakowskie Przedmiescie 7PL-00-068 WARSZAWATel.: (48) 29 22 66Fax: (48) 22 26 64 49E-mail: [email protected]://www.internews.com.pl

PORTUGALLivraria PortugalRua do Carmo, 70P-1200 LISBOATel.: (351) 13 47 49 82Fax: (351) 13 47 02 64E-mail: [email protected]

ŠPANIJAMundi-Prensa Libros SACastelló 37E-28001 MADRIDTel.: (34) 914 36 37 00Fax: (34) 915 75 39 98E-mail: [email protected]://www.mundiprensa.com

ŠVICARSKAAdeco – Van DiermenChemin du Lacuez 41CH-1807 BLONAYTel.: (41) 21 943 26 73Fax: (41) 21 943 36 05E-mail: [email protected]

UJEDINJENO KRALJEVSTVO/VELIKA BRITANIJATSO (formerly HMSO)51 Nine Elms LaneGB-LONDON SW8 5DRTel.: (44) 207 873 8372Fax: (44) 207 873 8200E-mail: [email protected]://www.the-stationery-office.co.ukhttp://www.itsofficial.net

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽA-VE I KANADAManhattan Publishing Company2036 Albany Post RoadCROTON-ON-HUDSON,NY 10520, USATel.: (1) 914 271 5194Fax: (1) 914 271 5856E-mail:[email protected]://www.manhattanpublishing.com

Prodajna mjesta izdanja Vijeća Evrope

Council of Europe Publishing/Editions du Conseil de l’Europe/Izdanja Vijeća EvropeF-67075 Strasbourg Cedex

Tel.: (33) 03 88 41 25 81 – Fax: (33) 03 88 41 39 10 – E-mail: [email protected] – Website: http://book.coe.int

Documents

Vodic EKJP-Vlado B