vojnovic_izabranepripovijesti

Ivo Vojnović

Izabrane pripovijesti

2

Ivo Vojnović: Izabrane pripovijesti

Sadržaj

GERANIUM __________________ 3

U MAGLI ___________________ 47

SIRENE _____________________ 54

STARI GRIJESI _______________ 64

Rječnik _____________________ 129

3


GERANIUM Roman jedne osiđelice

Emblème de la nuit, ta fleur rougeâtre et sombre, Géranium, attend la nuit pour embaumer. Ton parfum haїt le jour, et se répand dans l’ombre!1 - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Lamartine

Prijatelju V* u R*jeseni 1878. Prošlo je dosta vremena, otkad se šetasmo po zagrebačkim šumama, gdje toli razbludno slavulji poje; ali još se sjećam jednog dana, kad si mi, prignuvši se do zemlje, ubrao prvi proljetni cyclamen. - “To je moj najmiliji cvijet!” - reče mi i ubravši ga i pruživši mi ga, da se osladim njegovim finim i pikantnim mirisom. - “Tvoj je valjda kamelija?!” - nastavio si smiješeći se, valjda zato, jer nečim rastresen nijesam ti odmah odgovorio. Moje su misli letile, daleko, daleko - preko zelenih ravnica, preko pitomih brežuljaka tvog zavičaja, u južne moje krajeve, gdje se div-pećine koče na obzorju, gdje se neizmjerna pučina stere kudgod okom pogledaš, gdje nebo prozirno, kao safir, lebdi čarobnim sjajem nad ruše-vinama moga Grada! Ti si mi govorio o cyclami, o tom tihom cvijetku, što ga sunašce jedva ljubi kroz gusto granje, što ga rosa i potočić hrane, kao vile svoga ljubimca, kog plavet svjetla resi najdražesnijim bojama! - a ja?... Oprosti tvome vječnome sanjaru, - ja sam u sebi udisao u taj čas bajni miris pelina i vrijesa! - Ne sjećam se više, kakav bijaše moj odgovor, niti koji cvijet imenovah svojim ljubimcem - ali ona iznenadna misao, ona razlika među cyclamom i vrijesom, koja se porodila u mojoj pameti dišući najnježniji mi-ris proljeća, - ostade mi na dnu srca usađena. - Dva cvijeta - dva značaja! - Tvoj tanahan, skroman, a mirisom toli mio, - moj oštar, bujan, zasađen u hridi, da ga jedva možeš išču-pati, ružičast kao naša zora, bajan kao istočni balzam. Sva razlika između ljubavi i strasti! Čudnih li se misli veralo od tada u mojoj glavi; cijeli sistem komparacije među cvijećem i ljudima među uplivom magle i sunca - dok ne odlučih stalno da o tome nešto napišem. Ali o čemu? - - Zar da ti pričam divlje idile našeg toli srčanog, toli hrabrog a toli siromaš-nog gornjaka; - ili, opisavši pokoju tamnu uličicu te zanimljive smjese seljaka i građana što se Spljetom zove, da ti kazujem čudne odnošaje naših Varošana; - ili još radije, među kupicom i slatkim zalogajem, da ti prišapnem tajne pripovijesti onog aristokratičnog

1 Znamenje noći, tvoj cvijet crvenkast i taman, Geraniume, čeka noć da bi zamirisao. Tvoj miris mrzi dan i širi se u tmini. (početak Lamartinove pjesme Le géranium iz 1845.)

4


Dubrovnika, čije velikaše samo Španjolci i Francuzi natkriliše ponosom i finoćom? - Polje bijaše neobrađeno, a množina slika i događaja, kojih ljepotu i grozotu vidjeh i dočuh, prikazale mi se čarom, što se može dojmiti vatrenog i neiskusnog mladića. - Strast dal-matinskih srdaca, pomislih, velika je. Ded’ izaberi kakvugod dramu iz starih naših kuća, zaodjeni je ruhom istine i zamamljivosti, pa otkrij čitateljima svijet, o kome niti ne slute! Lako misliti, ali teže izvršiti! Sile mi nedostajahu: - bio sam mlad i premlad! Nije mi se dalo umnožiti broj onih jadnih “mlađih sila”, kojima se toli teško i sama istina vjeruje. Od tada minuse mnoge godine. I moja se krv umirila. Miris pelina otprhnu daleko ne razblaživši mi grudi - naviknuh se da berem cyclamen po vašim šumama, - ostarih! Kao u magli još vidim godine moje prve mladosti, rasvijetljene žarom našeg sunca, lebdi-ti poput crnih čiopa oko zidina i hridi mog zavičaja! - Ali ipak misao, koja mi se onda probudila, i sada se neprestance vraća. Upoznavši ljude, razglobivši srce i život svih onih, koje susretoh u životu, sve to mi se jasnija i istinitija prikazivala razlika naše klisure i vašeg brežuljka. Najednom, - već je tome godina dana, - pročitah čudnovatu knjigu Contes (Pripovijetke) od Gustava Flauberta, čijom je glasovitom M-me Bovary već pred 15 godina stvorio realis-tičnu školu u Francuskoj. Genijalno pero Flauberta, koje kao anatomičkim nožem znade otkriti najtanje žilice, najsitnije pjege čovječjeg srca, njegov oštri pogled, koji u nj prodire takvom bistrinom, da možeš reći za njegove romane: Ja ih gledam, a ne čitam! - bilo me odavna začaralo. Zato pograbih - ili bolje reći progutah - najnovije njegove crtice. Krasne li su te pripovijetke! Pune života i duhovitosti i one delikatne čuvstvenosti, koja stavlja toli visoko francuske pisce nad ine evropske! – Jedna pako, moram reći, da me se duboko kosnula. Naslov joj, ako se dobro sjećam: Un coeur simple (Čedno srce) a predmet: - život jedne - - kuharice! - Što jednostavnijeg, što prostijeg da rečem o življenju žene, koja kroz godine i godine dijeli veselje i suze činovničke obitelji? Originalno pero Flauberta nacrta-lo je tu sluškinju s onim osebinama i s onim čuvstvom, što mogu imati samo obične, ne-uke žene iz puka. Ali požrtvovnost njezina, kojom služi svoje gospodare, tuga te bijedni-ce, koja plače kroz cijeli život za malim im sinčićem, svojim mezimčetom - pak starost pusta, osamljena, bez utjeha i bez nada a napokon smrt, mirna ali zdvojna u onoj zapuš-tenosti i samoći, koja čeka te nesretnice, bijaše nacrtana toli krutim ali vjernim bojama - da dugo ostadoh udubljen u čudnom snatrenju. Mjesto da čitam, činilo mi se, da neka tužna, crna sjena ustaje preda mnom - - osamljena i zabačena kao ona, - ružna i nespret-na kao ona. Ta je knjiga govorila istinu. - Život one kuharice sjetio me doba, kada sam dočuo od svoje tetke pripovijetku o ženi, koju sam jednom vidio. Ali mojoj spomen-slici plamtila je u duši luč ljubavi, koja je oplemenjivala sve što je nezgrapno, sve što je prosto na njoj bilo. Razlika cyclamena i vrijesa nađe svoje rješenje u životu jedne ženice, kojoj samo naše južno nebo, naše gole tvrde hridi mogu biti domovinom. Tebi pružam dakle, prijatelju, moju pripovijetku o žarkom Cvijetu - bez mirisa. Ne znam, da li će te zanimati, entre nous cijenim da je prilično dosadna! - ali život često nije naža-lost nego dosada, a osobito život - geraniuma. Sudba tog Cvijeta je kukavna: - kititi kuhinje i jadne prozorčiće naših tavana, gdje obično mačka ili sama ruka kuharice izgrebe joj zemlju i ostavi joj žile na suncu! - Moj geranium nasreću ne će doživjeti taj udes. U tvo-jim će rukama grubi i bujni njegov cvijet naći barem jednu milost: umrijeti mirno osušen u dnu kakve ladice.

5


I.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Suton se hvatao zemlje. - Zadnji traci zapalog sunca prodirući za Kalamotom raskrilili se poput zlatne lepeze po čistoj plaveti večernjega neba. More je drijemalo mirno, umorno od podnevnog “maestrala” koturajući trome talase do bližnje obale. Nestalo je one pro-zirne magle, koja obavija ljeti zlatnom koprenom brda. Otoci potamnjeli, te duljeći se u zrcalu mora, zaokružili tamnim okvirom sliku opalnog neba. U naravi nastade nekakova umorna tišina, kroz koju prodire samo tihi, neprekidni pljusak mora, što cjelivaše obalu. Svuda je lebdio odisaj zemlje, pun mirisa mrče i bora. Grane stabalja još posute prašinom dana čekale su nestrpljivo povjetarce, da im oživi zelenilo. Na taraci tetine ville sjedali smo do tetke, kćerka joj Nike i ja. Šutili smo sve troje diveći se dražesti blijedećih boja zapada. Traci nestalog sunca sve se više gubili; lepeza, - duljeći se, iščezavala je ostavljajući tanki ružičasti veo, koji je dugo lepršao nebom. Nebo se tamnilo nad planinama i nad šumom; samo se zapad još opasao blijedim svjetlom, u kom je već treptila kao alem večernja zvijezda. - Petka zastrla se pred nama samim bar-šunom šume, dočim su se na vrhu visoki i rjeđi panji resili finom crnom čipkom. - Krasno! - uskliknuh nehotice, ali i odmah umuknuh, bojeći se, da ne narušim čar tih časova. Tetka se naslonila na veliku vazu, u kojoj je rastao divlji trator, i požudno udisala prve večernje vjetriće. Gledao sam sa strane to lijepo lice tek obasjano sutonom i pričinilo mi se kao zažareno. Njezino oko gledalo je zapad, motrilo nepomično odsjev neba u mir-nom zrcalu mora i potamnilo kao - - - Petka. Njezine usne bijahu stisnute; vrat pritegnut bijelio se, a dvije žile nategle se i podrhtale kao žice, kad ih se ruka dodirne. Nije mi se dalo prekinuti njezino uživanje. Slutio sam, da misli na prošlost, koja se ne vraća, na dje-cu, koja rastu oko nje kao mladi borići. Pomislih na svoju majku, kojoj je ona toliko naličila, na dalečinu, koja dijeli nas dvoje, - i oćutih suzu, gdje puza tiha i vruća niz moje lice. Htio sam se oteti ganuću, te pogledah Niku. Ali ona, podbočivši se golim laktima, gledala je zadnju šetnju mravaca prije noći. Približih joj se ipak - ali uto što se okrenuh, stanem zapanjen pred osobom, koja se poput sjene stvorila preda mnom. Valjda sam nehotice uskliknuo, jer se Nike u isti čas okrenula. Čim ugleda i ona nadošlu ženu, skoči, te zagrlivši je, vatreno je poljubi. - Gospo Mare! - zaviknu ona. - Ah! Ti si! - reče tetka ustajući i pruži joj prijazno ruku. Uklonih se u kut, da bolje motrim tu čudnovatu sliku. - Bijaše to ovisoka žena, uskih i uzdignutih ramena. Stas ukočen, bez nabora, bez bokova (skoro bih rekao drven) jedva se sakrivao pod sivkastom ovelikom mahramom i pod crnim dugim odijelom. Sva ta ukočenost giba i crta još se je većma istaknjivala njezinom neobičnom visinom. Ipak nje-zino lice, pokraj sve jednostavnosti i turobnosti cijele prikaze, dojmilo me se na čudnovat način. Na prvi mah, kako sam ugledao tu ženu zaklonjenu u polutami sobe, iz koje bješe iznikla, sjetih se onih starih gotskih svetica, koje u zaprašenim misalima malo-pomalo

6


gube sve uglaste poteze, sve ukočene crte, samo te još gledaju oči crne kao puščana zrna, - a velike kao starinske note, pune nekog nijemog začuđenja. Pod gustim obrvama du-boko urezane sjale se u nje tako krasne oči, da, kad si ih ugledao, mogao si reći: ne vidjeh ljepših. Ipak je pogled bio trom; veđe je držala poluzatvorene kao da je svjetlost smeta. Kadikada bi te oči zablistale ipak! - a tad bi se zacaklile tamnomodrim crnilom gavrano-vih krila. Ta je ljepota oči još veća bila na bljedoći suhonjavog, tvrdog lica gospođe Mare. Mala usta, spadenih krajeva, bijahu prevrtana dubokim pjegama, a naoštrena malim cr-nim dlačicama. Iz niskog, tvrdog čela spuštao se dug, tanahan nos. Obraz, koščat i širok, odavaše pritajenu snagu. Crni svileni rubac svezan o podbratku bješe okvir njezinoj sije-doj kosi i žutkastoj bljedoći lica. Cijelo njezino biće imađaše izražaj neke zastarjele tuge, a sva joj se pak vanjština tako slagala s tim izražajem, da ti se činilo, kao da je sve na njoj od iskona priraslo. Haljina, mahrama, rubac i tanki bijeli ogrlić oko vrata, sve se to slijevalo u jednoj potpunoj har-moniji boja i poteza. Da si je i odotraga vidio, nije bilo moguće da zamisliš drugačiju že-nu. Ni godine, ni stališa, ni značaja nijesi mogao razabrati iz tog kipa. Isto kretanje tijela, što često odaje kod žene njezin značaj - bijaše posve prikladno njezinom stasu, njezinom izražaju. Glavom bi zaklimala naglo, kao da se hoće osloboditi nesnosne misli ili uspo-mene. Često pak nepomičnost njezina bijaše estatička, mramorna - a tada bi glava ostala kao usađena i jedva bi se usnice trgnule nervoznim griskanjem. Sva ta smjesa nezgrapnosti i oštrine, dugih i uglastih crta, crnine i bljedoće, - otela mi je za čas snagu, da se upuštam u malenkosti - t. j. u takove stvari, što kod žena imaju osobi-tu vrijednost. Život žene nije nego niz malenih sitnih događaja - suze i radosti mijenjaju se ali prekidano. - Bol će zahvatiti njezino srce ne kao korijen hrasta u pećini, već kao sit-ne žilice bršljana, koje oviju ruševine nerazrješivim zagrljajem. I ta žena bijaše ruševina - ali na njoj vidio se samo kamen - sve sivo i crno. Čak i ogrlica bijaše široko nagibana bez čipke, bez veza. Na ruci nikakav prsten, - pak i ruka, taj putni list svake žene, bio je pe-dant lica i osobe. Dugi, uglasti prsti naličili su svojom grupkoćom više ruci radnika. Da-pače, da istinu kažem, pogledavši tetinu nježnu ručicu stisnutu u toj koščatoj, velikoj ruci - izgubih svaku želju sanjarenja. Ta želja za neobičnim, za tajnovitim, u mladoga je čov-jeka toli neizbježiva, da svaka zgoda, svaka osoba, koja se malo odalečuje od jednostav-nog tipa svakidanjih prikaza, uzbudi mu želju fantaziranju i nagoviještanju. Toj pogrješ-ki, tome “štetnomu” uplivu romanticizma po 30 novčića svezak, bijah i ja podvrgnut. Videći tu ženu - zavrte se mojom maštom tisuće misli. - Stvorih u 5 minuta katastrofu, dostojnu kakvog Montépina.2 Ali koliko bijah vješt u sastavljanju tih sanjarija, isto tako brzo bi me opet realnost dovela na pravi put. I u tome slučaju dosta mi je bilo vidjeti te dvije ruke svezane. Ja bacih odmah na stranu sve iluzije - i ne vidjeh pred sobom nego nekakovu župnikovu sestru ili upravo staru osiđelicu, o kojoj misliš, da nije morala nigda biti mlada. Stojeći na strani, u protivnom uglu tarace, mogao sam dobro paziti sve što se oko mene događalo. Da nije kakova dale-ka rođakinja? - - Ne! - bila bi i moja - a ja, ako se dobro sjećam, nijesam nikada u svom djetinjstvu vidio tu dugu suhu gospođu. - Učiteljica? - Oh taj “sretni” stališ nije se još kod nas poznavao. Otrcani kaput i istrugani cilindar seoskog učitelja bijaše kod nas još in flo-ribus. Pak stanovati u Lapadu - u pustoj maslinovoj šumi?... Ne!

2 Xavier de Montépin (1823-1902), francuski pisac, autor brojnih popularniih romana o pariškoj sirotinji i gradskom životu

7


Čekao sam zato radoznao srećni trenutak kad budem prikazan gospođi ili gospođici. Ali u taj se čas malotko brinuo za mene i ostadoh kao i prije sam, naslonjen o zid kuće. Gle-dao sam nebo i te tri žene, koje mi prikazivahu dosta vjernu fotografiju ženskog malo-gradskog života. Tetka je sjedala prama “gospođi” Mari - koja namah izvadi bječvu da plete. Nike se spustila na mali “tabouret” uz majku uprijevši svoje crne oči u nepoznatu ženu. A ja?... Ja zamijenih Niku, pa stadoh da gledam mrave i njihovu rupicu. - Ima toliko dana da nam nijesi došla, Mare? - reče tetka uzevši i ona radnju; - vezla je rubac. - Da znaš, kako su te djeca željno čekala! - Oh jest! - bili smo prekosinoć do Kokotova! samo sinoć smo izostali; - došo nam je Vla-do - i pogleda me poprijeko pod dugim trepavicama, kao da mjeri dalečinu, koja nas di-jeli. - Znaš? - došo mi je nećak iz Zagreba! - nastavi tetka, te i ona me pogleda nekako u smi-jehu, valjda zbog čudnovatog načina našeg prikazivanja. - Anin sin? - zapita gospođa Mare podmuklim suhim glasom, ne podignuvši oči s radnje. - Jest! - Ostaće malo s nama. - Anzi Ane te pozdravlja! - zatim okrenuvši se k meni da na kakav način uđem i ja u razgovor, reče: - Vladimire, gdje su djeca? - Na obali! - - odgovori Mare podignuvši iznenada glavu prema zalivu - a prsti su jedna-ko pleli kao paukove noge. - Lovili su rake. Lujo je bio do koljena u vodi. - Ta djeca! - - Ako se nahlade!... - progovori Nike ne nasmijavši se, tražeći valjda i ona izražaj da se upriliči ozbiljnosti društva. - Ah! hoćeš li i ti da budeš druga gospođa Mare! - oglasi se jače ova, uprijevši u nju hla-dan pogled. - Skači, - lovi i ti rake! - I tako je zamalo! - Pak pospješivši radnju pogleda opet u igle. - Glas je njezin u taj čas zvučio skoro ugodan - ali nejednak. Presijecao bi se kao u čovjeka, koji je dugo šutio ili plakao. Svi zamukoše, - samo su igle Marine zujale u tmini kao predivo noćnog kukca. Pogledah more - koje se rasteglo i utažilo poput zrcala; - zagledah se opet u mrave, koji su turali zadnju mušicu do pretijesne rupe. I Nike mi se približila - valjda joj je bilo dosadilo šutje-ti - te nastavi i ona da gleda mrave. - Njezina vatrena, lakomislena narav nije trpjela mi-ra; zato, turnuvši kukca prstom, stane pjevucati gledajući Petku. - Zašto ne ideš do majke? - zapita me iznenada Nike. - Jer ne poznam gospođu Maru. Hoćeš da joj se približim - a nijeste me ni prikazali! - od-govorih potiho. - Prikazati? - - - možeš čekati do sutra pa će ti biti sve isto. - Lijepe li mi utjehe! - a molim te, Nike, reci mi barem, kako joj je prezime! - Ne znam uprav ni ja. Svak je zove “gospođa Mare”. - Stanuje onamo na obali - navrh hridi u maloj kućici. Da vidiš, koje cvijeće u njezinom vrtiću! Ima i kanarinca, koji dolazi jesti iz ruke. Ala je lijep! - I oči joj se krijesile od radosti. - A nema li djece, roda? - Oh, gdje ti je glava?! Nije bila nigda udata! - Otac joj je umro pred tri godine! - Jadnica, uvijek sama! Ljeti još još! - dohodi k nama svaku božju večer, pak nam pripovijeda tako krasnih priča! Ali zimi?! Govorila mi je Kata Perova, da stoji doma dana i mjeseca zatvo-rena; - samo ide doli u Gruž, da kupi što joj je potreba, - a to kada najviše lomi bura! Jad-nica!

8


- A da nije malo?... - i pokazah čelo. - Luda?... - i pogleda me srdito. - Može prodavati pameti i tebi ako hoćeš. Zličino! - Hoćeš li se opet jediti? - prišapnuh joj. - Oh! ti se nigda ne jediš! - Jest! - ti si postao vrlo, vrlo zločest! - - odgovori smiješeći se i stavivši svoju ruku na mo-je rame nastavismo da se potiho razgovaramo. Dakle Nike nije ništa znala - ili možda nije morala znati? - - Ona ju je volila i veselila se njezinim pričama i kanarincu. - Crnine nije vidjela. Uto i mjesec poče izlaziti. Brijeg nam ga pokrio, ali zato je nebo postalo sjajnije. - Zvijez-de se krijesile, kao iskre dragulja na baršunastom sagu. Petka se dizala - crna pred nama. Regbi sva se tmina noćna slegla u njezine grane. Gdjegdje bi u daljini trak mjeseca, pro-dirući kroz gustu šumu, zablistao u sjeni kao bijeli skut i tad si mogao vidjeti lišće masli-na, kako trepti, kako se prigiba u poljupcu vjetrića, što je letio mjesečevim trakom. U ta-mi našeg zakutka čula se samo šušnja šapćućih grana. Nikada se ne nauživah noći kao ondje, kada zaklonjen u tmini bjeh živi svjedok tajnomu razgovoru šume i vjetrića, mjeseca i mora, planina i neba. Zaboravih skoro i na tetku. Mare je gledala u daljinu - al nisam joj opazio lice, jer oči us-truđene od čarobnog svjetla, trudno razabirahu u tmini. Vidjeh samo da se rubac s Mari-ne glave spustio. Bijele se kose sjale u tmini. Razgovarale su se - ali prekinute riječi, - fra-ze, koje nijesam shvaćao. Glas gospođe pričinio mi se nešto zvučniji - govorila je okretni-je - ali uvijek kratko, prekinuto, - sentenciozno. Nijesam doduše niti mario za nju; - sve iščezavaše u viđenju prirode, koje mi zanijelo i srce i glavu. Duša mi je lebdila tim rajem, opojena ljepotom; moje su prsi udisale duboko taj svježi, lagani vazduh; - slušao sam, kako moje srce kuca hitro u tome Božjem miru.

II.

Što su osjećale one dvije žene u toj blagoj noći? - Mladost, koja je u mom srcu šumorila, - one je nisu imale; - to probuđenje čuvstva, taj posmijeh duše, kojim dršću mladenačke grudi, - ne, - - to bijaše prelijepo, a da bi mogli to uživati oni kojim je iskustvo utrnulo mladost. Moja tiha ekstaza brzo prestane. - Trak mjeseca, koji bijaše skočio iznad Petke, zasja mi na licu; oćutih kao poljubac. Ugnuh se opet u sjenu, koja je pokrivala još taracu pa slijedeći srebrenu nit mjesečine ugledah lice gospođe Mare njome obasjano. Kao kip od starog mramora, bijelila se njezina glava pod blijedim, jednoličnim svjetlom. - Svaka crta, svaki potez, svaka pjega duboku je sjenu bacala na to lice. Oči blistahu vlažne, ne-pomične u crnom krugu trepavica. Usta se protegnula, - rekao bih, da se smiješe - a crta lica još dublje se urezala okolo usnica. Kose polusijede, pomno očešljane, ljaštile se sreb-renim odsjevima i resile tu čudnovatu, zamamljivu glavu regbi diademom. Smjesa boja, svjetla i sjena mogla je gledaoca uznijeti čarom Rembrandtovih slika. Ruke, prikrižene na skutu, držale su zaostalo pletivo. Tromost, zapuštenost njihova oda-vaše nešto zdvojnog; - crna se oprava gubila u sjeni, samo lice bijelilo se bljedoćom tek iskopanog mramora. U tom licu sakrivao se veliki bol, - ali taj bol, u tom času bijaše izra-žen nekakvom nijemom čežnjom i nekim zadovoljstvom, koje si tek mogao pogoditi. - Tanki skoro nevidljivi potez na usnama, što ga je mjesec većma sjenom podbrazdio, bija-

9


še kao daleki izgubljeni trak zaboravljena posmijeha, kao zadnji talas jeke, koja se odav-na, nekuda izgubila. Motreći tu ženu skoro zaboravih, da je živi stvor, tako bijaše ona okamenjena i nepomič-na. - Zato, kad progovori, trgnuh se nehotice, kao da me ko prestrašio... - Jest, Pavle, on mi je pisao! Da ti znaš! - Nijesam vjerovala, - ne, ali prve riječi bijahu: “Draga i dobra Mare!” - I glas joj zadrhta kao kad vjetar zahuji konopljem lađe. - Bojala sam se da čitam dalje - ali te riječi!... - I pročitah sve! - Rekao mi je, da se uvijek mene sjeća i moje dobrote - da je uvijek cijenio mene više nego prijateljicu i moli me, zaklinje me, da bi, ako mu hoću spasiti dijete, pri-mila bolesnu djevojčicu, e da bi se ovdje boljeg zraka nauživala! - Šalje mi dijete - meni tužnoj - njegovo dijete! - Zamukne za čas, te pokrivši rukom preko čela, kao da znoj tare, pogleda u dlan i nastavi muklo, skoro dršćući: - Nije mi se činilo moguće! - riječi su mi bliještile pred očima; a ipak bijaše njegov potpis: “tvoj Frano!” - - - Dvadeset i tri godine da mu nijesam vidjela pisma - al isto sam ga prepoznala! - i zagledavši se pred sobom, ostade kao umorna buljeći u mjesec, koji se bio dohvatio njezina skuta. - Jadna Mare! - reče tiho tetka vidljivo ganuta. - Da, jadna bijah - nastavi tiše Mare klimajući glavom, a prste unakrst zaplela kao u tihoj molitvi. - Koje se uspomene probudile u meni! - koji bolovi! - glava mi se vrtila... - nije-sam znala skoro za sebe! - - - Zato nijesam ti došla. - A ne misliš li, Mare, koje li ćeš trude i muke imati s bolesnim djetetom? - zapita je tetka položivši ruku na njezino rame. - Dosta si se za druge žrtvovala. Ne možeš se ni ti više mnogo mučiti. - Ne mogu, istina! - ali pomisli, što znači biti bez ikoga?... Nije li i to muka? - Zatim upri-jevši pogled u tetku, skoro šapnu: - Pavle? - A imati dijete? - Ti znaš moj život, - moju nesreću! - Sve bih opet pretrpjela - ali ne sama! - Zaludu se mučim. Ne mogu - ne mogu! - Mare! - - nemoj tako! - reče joj tetka, prignuvši se ljubazno do nje. - Dijete?... dijete!... - šaptala je Mare a lice joj potamni, kao da je porumenila. - A šta si nakanila? - Odgovoriću mu... Misliš li, da sam još mlada? - Dvadeset i tri godine! - Da! - primiću mu malu!... - i nasmiješi se turobno. Nijesam razumio smisla svih njezinih riječi - ali gledajući taj izražaj lica i glasa, taj shrva-ni i uništeni stvor, shvatih donekle njezine riječi: - - Ona je još ljubila!... A te sijede kose? - - a to suho, drveno tijelo? - - Čudne li ironije za riječ, koja nam se pri-kazuje samo ružama i mladošću ovjenčana! Neprijatno, hladno čuvstvo, koje bih mogao osjetiti gledajući tu ukočenu, staru ženu - iščezavaše, kad bih slušao drhtati njezin glas. Ono što je buktilo u njezinom srcu - - bijaše li samo učinak uspomena probuđenih novom ranom, ili posljedicom čara te divne noći, koja je budila u čovjeku sve nježne i tajne želje? Bože! divne li noći! - Mjesec zasjao nad Petkom i nad šumom. Vjetrić umuknu između grana prolebdivši morem poskorupljenim srebrnim pašom. Tamo daleko planine utonu-le u plavet neba zagrnute prozirnom svijetlom maglom. Šturak cvrkutao u busu, dugo, tugaljivo; jedina pjesma one noći. Svuda tišina. - Miris šume prosuo se tim tajnim toplim

10


vazduhom. Sve je šutilo - sve se zagrlilo; - samo dva čempresa kraj mora dizala se crna, kao gotski tornjevi. Mare je gledala - zadubila se u njihove duge, tamne prikaze. - Idem - reče nakon kratke stanke okrenuvši se odrješito. - Već je kasno! - moram pisati. - Spomeni se, što sam ti rekla! - nastavi teta ustajući i pruživši joj obje ruke. - Promisli bolje! - Jedna riječ može unesrećiti čovjeka zauvijek. - Hvala ti, Pavle! - odgovori Mare. - Vjeruj mi, da sam dosada imala dosta vremena pro-mišljati, - pak, eto, sad sam i odlučila! - Bog će pomoći! - Adio! - I zamotavši glavu crnim rupcem, ode s tetkom kroz ona ista vrata otkle je i došla, suha, drvena, tamna - kao čem-pres. Čuo sam još u bližnjoj sobi poljupce i glasove djece, koji se opraštali s “tetom Marom” kako su zvali crnu gospođu - - zadnji bijaše glas Nikin, što se s kućnih vrata razlijegao po mirnoj noći: “Adio.” - Ja se ne makoh iz mog kutića. Nije mi se dalo odalečiti se od tarace otkle sam uživao oživotvorenu istinu svih mojih zimskih sanjarija. Moje su misli bludile onamo, gdje sam bio pred malo dana; gledao sam u ovoj noći svoj san, kao da spavam: pričinilo mi se, da sam u mojoj sobi kraj prozora, otkle gledam ulice posute snijegom. - Zvonce saona, - ona magla, koja pada navečer povrh zimskog snijega, fenjeri, što jedva prodiru slabašnim svjetlom, mrtvilo tih noći, - sva ta siva slika prikaza mi se sjedeći pred divotnim čarom raskošne, orijentalne noći. Čudnovata bijaše ta varka! Htio sam da odalečim te misli, da upijem u grudi još više tog vazduha, tog svjetla! - Ali dosta je čovjeku pa i najsretnijemu da ima u sebi trak tuge da splete opet u glavi paučinu svih prošlih jada i nevolja. Gospođa Mare bila je za mene te večeri ta crna točka. U krasoti i raskošju naravi vidjeh da nesreća svuda i uvijek bdi. Nje-zina slika pokvarila mi donekle slast uživanja; skoro se naljutih na nju. Optužih je u sebi i nazvah starom plačkavom osiđelicom. Ta se nestrpljivost jedva utiša kada začuh za mnom tik lica zvučni glas Nike: - A večera?... Sjećam se još dobro, da sam je tako žarko poljubio, da je zavikala. - Brava Nike! to je ono, što mi je falilo! - uskliknuh ulazeći s njome ispod ruke u veliku sobu, koja je služila svemu i kao salon i kao jedaća i kao moja spavaća soba. Živahna vatra lampe, stol prostrt i pun onih tečnih i zdravih jela, što tekar na selu čovjek znade uprav cijeniti - razveseliše me. Nike i ja stadosmo brbljati i smijati se kao djeca. “Pršutak” skoro nestao, a tekar došla tetka i sjela za stolom. Nijesmo ni opazili, da su djeca zaspala, ni da je tetka umorna. Bockali smo se po junački; - sve smokve, a bilo ih je! nestadoše u našemu gladu. - Znaš, da mi je bilo dodijalo! - prišapnu mi Nike vragoljasto. - A meni?! - - i turnuvši u usta zadnju smokvu - pogledasmo se začuđeno pred prazni-nom puste “plitice”. - Vlado, čuvaj se noćas od komara! - reče tetka smiješeći se. - Moraš zatvoriti vrata od tarace - nastavi Nike dražeći me - inače sutra bićeš kako list od kupusa, kad ga gusjenice izgrizu. - Nije mi baš stalo za moju ljepotu! Ja ću isto pustiti vrata otvorena - - pa makar šišmiš ušao. - Oh! ne - zaboga, ne šišmiš! - zavrišti Nike savijajući se okolo mene. - Radije komare!...

11


- Hoćeš li da zatvorim vrata u lice ovoj tihoj mjesečini - - i pogledah na vrata otkle je virio dugi trak mjeseca. - Mjesec?! - - odvrati Nike ustajući i postavivši se do vrata. - Lijep je, da, ali volim više dan. - Barem čovjek može gaziti po moru! - Praktična je ta moja kći! - reče tetka raspremajući stol. - Da nije tolika i teška - i pogle-davši je posmijehom - rekli bi ljudi, da je “Graziella”.3 - Ja nijesam tolika! - - - Vlado, dođi amo! - - ovdje na taraci svijetlo je kao po danu, za-igrajmo valcer, pak ćeš vidjeti da li sam i teška! - pak dražesnim prkosom odvuče me na taracu i stadosmo se vrtiti okolo sebe kao kolovrat. - Možemo igrati i kadrilu! - reče Nike vrteći se. - Ne vidiš li da smo četvero! - i pokaza naše sjene, koje se okretale s nama. Vrući, zamamljeni letili smo. - Glava mi se vrtila, šuma i mjesec sve se to spojilo okolo mene u jedan sjajni maglovit pâs. - Čuo sam srce Nikino kucati uz moje, hitro, hitro, kao bȉlo zlatne ure. U tom vrtlogu pjevao je šturak neprekidno, tugaljivo kao žica gusala. - Naš orkestar! - uskliknu Nike - i oboje se srušismo na kamenito sjedalo, shrvani od plesa i smijeha. Dugo smo ostali tu dok se ispod nas njihala zemlja a mi onijemili i pokrili ru-kama oči. - Fini! - oglasi se Nike ogledajući se naokolo. - Znaš, da smo velika djeca! - uskliknuh i uđosmo u sobu - gdje nas tetka dočeka sa obič-nim: - Dobro! Dobro! - - - Nike, ti ćeš se prehladiti! - Ja? - - - odgovori ona i zagrlivši je najedanput - ukoči ramena, spusti ruke niz tijelo, odeblja glas, te oponašajući jadnu gospođu Maru, zakriješti: - Skači... lovi i ti rake! Mlada si! - Nike! - progovori tetka jedva svladajući smijeh. - Jadna Mare! - što je doživljela? - Čast da je slijedim u svem i svačemu! - reče Nike hitro poljubivši majku; zatim uzevši u ruku svijeću za počinak približi mi se i pruži mi usne. - Vlado! - Cjelov i laku noć! - Zbogom, lijepa plesačice! - i poljubih je vatreno. Kad ode ostah sam s tetkom. Radoznalost bijaše se opet pobudila u meni. Uspomena pratila me svuda; zato i zapitah tetku: - Ko je ta crna “gospođa Mare”? - Sve što više razmišljam, sve to više mi se čini, da je u njoj nešto tajna, - interesantna! - A da ti bude još interesantnijom, znaj, da je danas prvi put u svom životu primila lju-bavno pismo! - odgovori tetka dovršivši da mi rasprema postelju. - Prvi put? - Ti se šališ! - Oh, ne! - - Prvi, a mislim i zadnji! - Da je zadnji, to nije teško vjerovati! Je li možda kakva grande-dame! - Čudno li misliš! - Jednostavna bilježnikova kći! - I reče mi njezino prezime prilično pro-zaično i bez ikakvog predikata. - Iluzija za iluzijom, sve propada! - A ja, koji sam pred suhim, mučaljivim stvorom sanjao najzapletenije romane!

3 Junakinja istoimene Lamartineove autobiografske romantične priče.

12


- Vi mladići gledate u svijet uvijek Dumasovim sanjarijama! - reče tetka sa svijećom u ruci. - Najjednostavniji ali i najstrašniji su romani bez spletaka, - bez otrova i - bez krvi, - bez dekoracija. - Dosta proučiti jedno čovječje srce - pak ćeš naći u njem gradiva, koje će te potresti više negoli sve nevjerojatnosti romantika. - A iz toga slijedi - da i Mare... - Ima svoj roman! - Da! - Roman suza i tihe boli - - - u kom igra glavnu ulogu srce jedne bilježnikove kćeri. - A mogu li se nadati, da ćeš mi ga ispričati - tete! - Ne znam. - Nous verrons! - - Za sada - - laku noć i sanjaj lijepo! Svijeće ti ne treba; - - mjesec sjaje u sobi. Mi smo ekonomični ljudi. - Hvala ti! - barem mi ne će dogorjeti ta svijeća. Tetka ode, a ja ostadoh sam u tamnoj sobi. Kroz vratašca tarace plazio trak mjeseca s mi-risom zadrijemale šume. Dugo sam sjedio na postelji zureći u mjesečinu, koja se sve više duljila u sobu. Dotakne se i moje postelje, te zasja na platnu, kao ruka noćne vile. Čudno li bijaše u toj tami gle-dati to svjetlo, i slušati šuškanje vjetrića kroz grane! Počivao sam sav opojen uspomenama i zvukovima. U mojoj glavi slike tog dana vrtile se ritmom valcera. Činilo mi se kao da se more i mjesečina pretvorila u nekakvu prozračnu pučinu, po kojoj su lebdile dvije sjene, - - Nike i ja - a za nama smijala se duga crna avet poput čempresa - - taj čempres iznenada oživio; - duge kose, bijele kao svila, vijale se okolo njega. Marine oči zasvijetlile se crne, - sjajne kao noćne svijećnice. Još malo i pamet se umiri; zadrijemah, zaspah. - - Ali još dugo sam čuo u polusnu šturka - što pjeva noći svoju vječnu tužaljku.

III.

Osam dana kasnije ja i Nike, baš kad je podne zvonilo na maloj župnoj crkvici, već smo se penjali uskom stazom, koja je, izdubljena u živome kamenu i obrasla vrijesom i gus-tim busovima mrče, vodila kućici gospođe Mare. Sunce je palilo neobičnom žestinom naše jadne glave. More mirno, vedro, jedva se gibalo; - samo u dalečini tamnija mu crta naviještala je, da se približuje toli žuđeni maistro (zapadnjak). Šuma i nebo, pokriveno velom zlatnog praška, bijaše bez glasa i bez oblaka. - Cvrčak kriještio je u grmovima, skakavci cvrkutali u travi, a u daljini pokoji pijetao zakukurikao rastegnutim, veselim klikom. Svuda naokolo sipala šuma svoj topli mirisavi dah. Mi smo šutili zanijemljeni od svjetla i od sparine. - Ne mogu više! - uzdahnuh spustivši se napokon pred kućom na kamenu klupu. - Brzo li se umorio moj gospar - odvrati Nike skidajući šešir ovjenčan crljenim “noćurci-ma”. - A ti nijesi, oh, Bože sačuvaj! - Vjeruj mi, da nijesam! Ali pođimo radije unutra i tako nemaš ovdje ni sjene a ni obzorja, da se zagledaš po tvom običaju.

13


Pravo je imala ona. Ne bijaše ničesa da ugledaš. Kućica sasvim slična onima naših pred-građa, sa dva prozora prama zalivu. Pročelje joj gledaše samo u brijeg dosta loše obra-đen. Međe malene, raskomadane dizale se do vrha poput skalina, otkle su jedva virili vrsi prašnih, pepeljastih maslina i široko pljosnato lišće smokava. I gospođa je Mare ima-la mali vrtić zasađen kupusom i kojom dinjom. Ruža i tratora bilo je tu u izobilju. Zaludu su pronicave oči Nikine gledale na smokvu, ne bi li otkrile bar jednu. - Nike moja, možeš obrisati usta. Smokava nema! - Nažalost! Ali gledaj ondje šipaka. - Ne bi li ti jedan? - Ala si lukava! pitaj prije sebe. Uostalom čini mi se, da bi predugo stali da ih pojedeš. Idemo radije gore. - Pravo veliš - odgovori ona bacivši pohlepni pogled na crljeno voće. Kućna vrata bijahu širom otvorena te se moglo odma ući u kuhinju. Nikoga ne bijaše unutra. Zavirih radoznalo, znajući kako se kod nas pazi da “komin” bude dobrim svje-dokom domaćice. Sve čisto, sve uredno, kao na Božić. Bakrene posude svijetlile su se od-sjevima potamnjela zlata. Na ognjištu tinjalo nekoliko biljica ispod zaklopljena lonca. Uspeh se i drvenim stubama ali tako polako, da se sama Nike počela smijati. Kao u sva-koj starijoj kući skala je vodila u takozvanu “saloču”. U prvi mah, oči trudne od svjetla sunca, jedva mogahu razabrati fizionomiju mjesta; ali čim se zjenica raširila, nađoh u svakoj potankosti tog mirnog stana izražaj onoga ostarje-log djevičanstva što je kod starih osamljenih žena njihov jedini ukus. Soba bijaše zelena, ali isplavljena kao oprani “perkal”. Na stijenama visilo je u okviru mnogo radnja i vezi-va, koje predstavljahu obične ukočene četverouglaste anđele i ona kuštrava psetanca, što još naše djevojčice vezu za godišnje školske ispite. Pod svakom slikom bijaše izvezeno izrđalim zlatnim perlama ime i dan kad je ugledao svijet svaki umotvor. Visjela je i po-gdje koja fotografija nekih gospođa u ogromnim krinolinama isplavljenim od mnogo i mnogo godina te se pretvoriše u gustu, žutkastu maglu, nad kojom je virilo još blijedo, prestrašeno lice nesretnih žena. Tu vidjeh opet u uglovima one rokoko-“étagère” od crna zlatnim listićima urešena drva, na kojima su cvale pod staklenim pokrovcem kite umjet-nog cvijeća. Sve, što fantazija može izmisliti čudnovatih i apsurdnih bilina, sve si tu na-lazio u najvećem skladu. Crljene ruže sa zelenim sjemenjem, modri karamfili, plave ka-melije sa pamučastim srcem, fuksije velike kao dahlije sa pijetlovim perjem u sredini, sva ta egzotična flora stisnula se u nezgrapnu kitu, banila se svojim nesmiljenim bojama kroz staklo, kao stare kokete, pred smiješećim se gledaocem, koji nije znao upravo čemu da se divi, da li fantaziji umjetnika, ili bezobraznoj ustrajnosti tih groznih boja, kojima su pra-šina i grizljice jedva škodile. Prozori bijahu zastrti ružičastim platnom, a sunčani traci ulazeći kroz zaklonjene žaluzije, obasjavahu sobu crljenkastim svjetlom, koje je odsijevalo u izlizanim drvenim stolcima i u staklu obješenih “slika”. Sve je tu zborilo nekom uvehlom udobnosti, nekim mirom, što je vrijeme polako i nesmi-ljeno za sobom donijelo. Isti onaj dosadni miris uvehlih ruža i staroga pokućstva bijaše u skladu sa osobom, koja je u tom stanu živjela. Niti se ovdje ne odzove niko našemu dolasku. Nike, upućenija od mene, pođe odlučno prama zaklonjenim vratima obližnje sobe. Vrata se otvorila - - i, onaj utisak prve večeri kad ugledah Maru u svjetlu mjesečine ponovio se, te zaustavljajući Niku, pokazah joj muče posve drukčiji, ali isto značajni prizor.

14


Spavaća soba bijaše pendant salona. Ista isplavljena boja, samo što ovdje bijaše plava, isto pokućstvo što se ljaštilo od starine, isti mir prekinut jedino kucanjem starinske ure obješene na zidu. Na postelji, pokrivenoj laganim bijelim ogrtačem, mogao si naći trag nekog ukusa i koketerije u finoj čipki, koja je resila pomno nagibani volant i u fino izve-zenom dušeku iz čijih su zarezaka virili nabori ružičaste svile. Zamislite još krasnu sliku Mater amabilis a ispod nje porculansku škropionicu i grančicu pome blagoslovljene, - pak ćete imati pred sobom izražaj čistoće i nježnosti opatičkih sobica. Ugledah napokon i Maru. - Sjedila je kraj prozora pa držeći nedovršenu čarapu u ruci, prignutom glavom drijemala. Odijelo joj bijaše kao i one večeri, crno; - samo bijeli rubac oko vrata činio ju je još sličniju duvni, u toj tihoj, priprostoj sobici. Mir, koji je tu vladao, dojmio me se čud-novato. Gledao sam sa sažaljenjem tu jadnu sijedu glavu, klonulu od dosade i samoće. U sumračju te uredne sobe, u kojoj ne bijaše ni trunka praha, niti jednoga pauka, shvatih vas položaj osamljene žene. - Sama! - čudno li zvuči ta riječ, kada čuješ dolje u pustoj ku-hinji kipiti lonac na ognju, i staru, hrapavu uru kucati vječni svoj tik-tak. - Da! - tik-tak kucalo je vrijeme dugo, dugo toj jadnici; a otkada?

IV.

Jedini veseljak u tom pospanom stanu bijaše sjajni sunčani tračak, koji prodirući tminu, pružao se kroz škripac zatvorenih prozora poput zlatne strijele po raspucanome zidu. Prašak je letio u njem; kao iskrice razmahane žerave lebdili su u zraci sunca atomi, zaža-reni bojama duge. I u tom je traku život vrvio, a ona je drijemala! Trgnula me od mog razmišljanja Nike, koja tiho ali živahno, pokazujući prstom na or-mar, reče: - Gledaj kanarinca! – Pst - pst! - - - Pogledah gore i vidjeh na ormaru, pokraj staklene boce ružičnog octa, malu žutu glavicu, dvije crne očice kanarinca, tog neizbježivog prijatelja i druga starih gospođa. “Ćii, - - ćii!” šaptala ptičica a mezza voce mašući glavom Niki. - Dođi u mene, ljepoto mala! - zvala ga Nike svojim šaptanjem. Ptica migne još nekoliko puta glavom pa otprhne baš na rame Nikino, te nastane između njih tihi, mili razgovor. Svakomu cjelovu, svakoj miloj rječici živinica opetovala je svoj dražesni: “ćii!” Milovanje Nike i tišina sobe probudila je njegovu radost. - Jadnik se ohrabrio u društvu ljudi, pak stade cvrkutati, spočetka potiše, da mu se samo gr’oce treslo, - ali veselje brižnu mu iz grla zamamnim pjevom, koji toli naliči zvonkome, žarkome smijehu djetinjih usta. Pjesma kanarinca probudi život u drijemnoj kućici; - trak sunčani jasniji, veći, došuljao se do ormara, zasjao na octenoj boci, upalio ju je crljenim odsjevom rubina, a ura kao da se htjela takmiti s ptičjim cvrkutanjem, pratila je glasnije, zvučnije kanarinca svojim dobro-ćudnim: Tik-tak! Taj dvopjev u polutami zabavljao me je vanredno, i moje misli kano da su razumjele, što je ptičica cvrkutala. - Činilo se, da mi pripovijeda, kako je žalosno biti sam na ormaru, i ne vidjeti ni plaveti neba, ni zelenih busova. Tužio se, da u toj kući nema ni mrvice kruha na podu, ni zrnka prosa u zakutcima, - samo ta stara brbljava ura, koja neprestano mr-moši i ptičicu opominje, da mladost prolazi! - - - Dosadno, dosadno, - vjere mi!...

15


Istina je, moj kanarinče! Moraš mučati, kada te u svakom grmu dozivlju ptice ružnije od tebe, - kada na svakom stablu čuješ ijuk gnijezda! - Oh, vjerujem, poludio bi, da imaš samo malo višu glavicu od tvoje. - Pak, promisli, draga Nike - cvrkutao je dalje kanari-nac, - a ni s kim da se porazgovorim! Znaš, da su mi pjesme mile! U jutro rano, kad je još prozor otvoren, pošalim ti se i s vjetrićem, koji dolazi s mora i koji mi nosi zlatnih mušica iz ražinih grmova; - ali čim počnem pozdravljati sunce - paff! - moja gospođa zatvori kapke, spusti zastore, i eto me u tmini. - Oh! ta tmina!... Kudgod se okrenem, nigdje ni-koga, osim kakvog zabludjelog komarca. Jedina mi je utjeha ta Mater amabilis. - Čini mi se, da me ona voli i da me tješi u mojoj tuzi. Zato njoj samoj pjevam pa baš na škropioni-ci, gdje ti se okrijepim svetom vodicom. - Žalosno, žalosno! - šaputala ptičica svojim dra-žesnim refrainom. I još mi je htjela nešto pričati, dokle sam slušao vas začaran milovanje Nike i kanarinca, - kad stara ura valjada od zavisti, promuklo, počne teško tući, (bila je zakasnila!) - jedan... dva... tri... sve do dvanaeste, - ali tako jedito, da ptica prestrašena odleti hitro s Nikina ramena uzburkavši prašak, koji se jedva smirio u sunčanom traku. Zadnjim udarcem probudila se i gospođa Mare. - Nike! - zaviče ona u čudu, dižući se ubrzo sa stolca. - Ti ovdje? - Jest, ja! - gospo Mare - i Vladimir - odgovori djevojka, turnuvši me naprijed da se Mare ne čudi dalje. - Zaspala sam!... - odvrati žena nekako stidno i pogladi objema rukama Niku po licu. - Što ćete? plela sam tu blaženu bječvicu, - pak ne znam, kako me je san uhitio. Ali sjednite - možda ste se umorili. - Nijesam zaista! došla sam samo za čas, da vas pitam od strane majčine, da li ste primili odgovor. - Jesam - reče Mare nekako hitrije. Jučer sam dobila knjigu,4 u kojoj mi pišu, da će mala doći do 15 dana. - Hoće li ti biti drago imati družicu, Nike? - A kako joj je ime? - zapita Nike svojom običnom radoznalošću. - Isto kao i meni! - odgovori žena nekom zabunom. - Već sam joj priredila sve što treba. Spavaće na mojoj postelji, a ja tu na “kanapi”. Naručila sam joj i mali stolac i vezova, pa kad dođeš, naći ćeš i lijepih novih slika. - Ah, to je pametno! - reče Nike veselo. - Barem ne ćeš mi se više rugati mojoj knjižnici! Sjećaš li se, kako si se smijala, Pavlu i Virginiji ispod tropskog lišća i sablasti Ratklifovih5 romana nacrtanih u bijelim pokriva-čima... - Oh, gospo Mare - odvrati Nike zbunjena a rumena. - A zašto ne bi? - nastavi Mare svojim običnim suhim dubokim glasom. - Smij se, Nike, smij se! Te lažne knjige ne zaslužuju niti onakovih slika! - Bolje, da ih svijet ne pozna!... Je li bio osvjedočen taj literarni sud gospođe? - upitah sebe, a sve naše stare i nove ideje o istini i o prirodnosti u pisanju, moje načelo da je glavno u romanima motrenje a ne na-gađanje, odobri iz dna srca usklik žene, koja je možda u životu sama okusila neistinu romantike. Ali - šta da o tom razmišljam, pomislih, došao sam, da motrim i motrio sam.

4 knjiga – pismo (pored uobičajenog značenja) 5 Ann Word Radcliffe (1764-1823), popularna engleska književnica, autorica fantastičnih i horror romana

16


- Reci mi još ti, što si mlada, - što da promijenim još u mojoj kućici? - pitala ju je dalje Ma-re nekom djetinjskom brigom, kao da se igra “na lutke”. - Zamisli malo - što bi učinila, kad bi ti morala stanovati ovdje kod mene? - Ne znam! - nećkala se Nike, ali vidio sam, da joj je nešto na jeziku. - Da vidimo, Nike! - bocnuh je i ja. - Ti što veliš, da si uvijek iskrena!... - Pa i jesam! - Kad želite znati, što bih ja učinila, da sam ovdje - tad ću vam reći, eto - ovo! - reče i skokne do zatvorenih žaluzija, te jednim mahom odgrne ružičaste zastore i ras-tvori širom prozor. Sjaj ljetnog, podnevnog sunca, vrući miris poma, cvrkut skakavaca i cvrčaka, beskrajna plavet neba i mora, - sve to navali, nahrupi ujedanput u usku, tamnu sobicu. Kao čovjeku, koji se, izišavši iz tijesnih naših ulica, nađe iznenada na obali mora, gdje val tihomice pere pržinu i pljuska u žale, te ga spopane vrtoglavica od širine i svjet-losti prostora i zraka, tako se i Mari moralo u taj čas zavrtjeti u glavi. Naslonivši se o kraj postelje, zažmiri očima da se jedva kroz guste trepavice zacaklilo tamno njezino oko. A Nike? - Sretna da je ispunila svoju želju, ostala je na prozoru, okrenuvši malo k nama glavu, koju je sunce okružilo zlatnom aureolom. Ali ko sretniji od kanarinca, od tog ma-log neotesanca, koji je odskakutao od postelje do prozora, pomaman, sretan, kupajući se u nenadanoj slavi sunca. Pogledah i sobicu. - Sve bijaše bijelo; sve se sjalo odsjevima snježne postelje. Pukotine na zidovima bijahu kao tanki krivuljasti potezi olovke - a stak-la na obješenim slikama zasjala se kao prozori kućica o zapadu sunca. Sve bijaše veselo, - - - samo ura, tamo u kutu, tužila se zlovoljna, što je i u njezin stan prodrla vječna radost prirode. - Nike! - to je previše najedanput! - rekoh u smijehu. - Pitali ste me za savjet - - - i eto vam ga! - To je ono, što ja volim! - odvrati prkosno Nike. - Bilo je i to... nekada! - šapnu Mare, kao da sebi govori. Bože moj, ala je bila crna, jadna, nezgrapna u ljetnome slavlju! - I nehotice pomislih na stare grčke Madonne, koje u tami crkve a u svjetlu rijetkih voštanica, prikazuju nešto ži-va, tajnovita, tako im se crte gube u sumraku svetilišta. - Ali čim ih ugledaš o svjetlu da-na, ne možeš se dosta načuditi tvrdoći i bešćutnosti njihovih poteza. - Sunce, sunce! - govorila je potiho Mare gledajući more već obrubljeno podnevnim vjet-rićem... I bogzna, što bi još dalje govorila, da moja vatrena drugarica (možda se bojala kakovog sentimentalnog izliva à la Paul et Virginie),6 ne zaviknu najedanput: - Aoh! kasno je! - Vama će biti iskipjela juha na ognju, a mi vas ovdje smetamo! - Ostat će uvijek dosta za mene! A hoćeš li mi opet brzo doći? - Hoću, gospo Mare! čim prije; tako ću vam moći i ja što spremit za malu Maricu. A sad hoćete li, da vam zatvorim opet prozor? - - - Ne! Neka ostane, kad si ga ti otvorila. Pozdravi majku i reci joj, da se ne kajem, što sam učinila. - Okrenuvši se pak meni, reče udvorno, ali pravom samostanskom uljudnosti:

6 Na način Pavla i Virginije; Pavao i Virginija je roman francuskog pisca Jacques-Henrija Bernardi-na de Saint-Pierrea (1737-1814) iz 1787., glavna junakinja mora odbaciti odjeću da bi se spasila prilikom brodoloma, ali ona to odbija zbog čednosti i utapa se

17


- Oprostite što vas ne mogu ničim poslužiti, ali čim opet dođete s Nikom, obraću vam barem koji šipak. - Ja promucah nekoliko udvornih riječi i hitro nestadosmo iz Marine kućice. Čim smo bili malo podaleko, Nike držeći me za rukav, glasno se nasmije. - Što veliš o mojoj lekciji, Vlado! - Bilo mi je žao za nju, ali pomislila sam na kanarinca, pak, - eto mu radosti! - Molim te, reci mi još jedno: Zašto si je tako brzo ostavila? - To nije bilo baš uljudno!... - odvratih joj ujedljivo. - Hoćeš li da slušam Virginiju sa bječvom i bijelom maramom okolo vrata gdje uzdiše o suncu, o mladosti, o sreći, - i plakati, što nema kakvog starog Pava ispod kišobrana! - Ala si mi ti mala “prefriganka” kako vele Zagrepčani! - Doći će vrijeme pa ćeš i ti tako uzdisati, - ali čini mi se ne za suncem - već za smokvama. - Barem ću biti naravnija! - Ah! vi mladići - - - Ah! vi djevojke!... - Da! mi djevojke, često smo sentimentalne, ali znamo bolje prosuditi, koja je to od prok-šenosti, a koja uprav od čuvstva. A sada n-i, - ni, fini!7 - i tom lakoničkom osudom, zaleti se u kućna vrata, da ispripovjedi sve tetki. - Dakle Vlado! - upita me tetka smiješeći se, čim uđoh u sobu. - Jesi li našao tvoju Sfingu “en négligé” ili na tronošku - - - Ni jedno, ni drugo - odgovorih. - Spavala je u svojoj špilji! - - - - Poslije objeda, kada smo sjedeći u mekom fotelju srkali kavu, tetka me opet zapita: -Jesi li pak našao u Mari personifikaciju svojih romantičnih slutnja, ili onu moju pripro-stu bilježnikovu kćer? - I jedno i drugo - rekoh. - O romantičnosti - nema govora. Toga nema u današnjem druš-tvu! - Njezino biće ipak, njezin govor, kadikada nekakva teatralna gesta otkriva mi ženu, koja je doživila mnogo, a možda neobičnih jada, - ali, ne u braku! - Tvoje nagađanje siže malo predaleko - - - Moguće, ali reci mi, nije li osiđelica? - Ah, ružne li riječi - - - - Dakle, recimo: nije li ostala djevojka? - Sada odgovaram: jest. - Eto vidiš, da sam pogodio! - - Ta smjesa tuge i pedanterije, sentimentalnosti i čedne nezgrapnosti a ujedno neka vrst veličine, - koja možebit dolazi od njezinih dugih noga! - moraju te dovesti do misli, da je ili presvučena duvna - ili... - Ili?!... dosta, signor mio! - znam, što ćeš reći! - Večeras kad budemo sami, ispričaću ti njezine jade, kako sam ih od nje same čula - a donekle i sama vidjela.

7 Gotovo je, svršeno je (franc.)

18


V.

Amor che a nullo amato Amar perdona...8

Dante

Iste večeri započe teta svoje pripovijedanje ovako: - Mare R. rodila se u S* od oca općinskog bilježnika. S* nije nikakovo osobito mjesto; ne-koliko stotina kuća ponešto seoskih, a ponešto trgovačkih i činovničkih u dvije ulice raz-ređenih, sa trgom nasađenim akacijama. U S* nalazi se također neki glasoviti samostan fratarski i još glasovitija u okolici čudotvorna Gospina slika. Ljeti grne svijet na veliko proštenje, pa se igra kolo i peku na ražnju pečenice. Sajmovi su u S* na glasu u našoj po-krajini zbog čisto hrvatskog oblika i duha. Ljepota narodnog odijela i naših ljudi izvan-redna je, a osobito s*-ske su žene poznate sa svoje čistoće i uljudnosti. Ali sada nemam ti volje pripovijedati o prostom puku, jer sam samo letimice vidila naše gorske predjele; - moja se pripovijest ne kreće u idiličnom i priprostom seljačkom krugu, a to ne bi ti ni znala opisati, jer je teško razglobiti seljački život. Moja ili bolje Marijina pripovijest zbiva se u onom mješovitom, tijesnom i donekle apsurdnom društvu, koje se poluinteligenci-jom zove, valjda samo stoga, što dobiva na godinu 300 for. plaće a dolazi na selo iz ka-kovog kukavnog predgrađa naših primorskih gradova. Čudićeš se, što se ja tako oštro bacam na taj pravi “polusvijet”; ali vjeruj mi, kudgod sam prošla i gdjegod sam se našla, uvijek sam uvidjela, da nema egoizma toli dotjerana i nez-nanja toli odvratnog, koliko u toj klasi ljudi. - Ah, da te čuju! - prekinuh je smiješeći se. - Slobodno! ne bi njihov lavež dopro do neba! - reče tetka i nastavi: - Pred dvadesetak godina živila je dakle obitelj R. u tom mjestu, koje ćemo nazvati “Va-roš”. Stari R. ne bijaše rodom Varošanin, već iz Spljeta - dakle nije čudo, što nije stekao odmah ljubav niti povjerenje seljaka, ako se pomisli, da je u to doba, kada se naše zgode zbivahu, još vladala Dalmacijom skroz talijansko-venecijanska birokracija. Premda samo općinski bilježnik, ipak se je vladao prema seljaku po kalupu ostalih činovnika, - to jest, tobože po “gospodsku”. A znao se je u duhu toga “gospodstva” osobito brinuti u svoju korist, ne gledeći, da li radi po savjesti, ili protiv nje. Mnogi seljak znao je pripovijedati, da “bilježnik” vrlo mnogo traži. Ja ga se ne sjećam dobro, ali koliko sam ga ovdje nešto malo vidjela, čini mi se, da je i njegova vanjština odgovarala njegovome karakteru. Vi-sok, debeo, ponešto nagurenih ramena, kratkog nagrešpanog čela, sivih žacavih oči - ši-rokih usnica, širokog obličja, - odavao je nekakovo naravno prostaštvo, koje nije niti u govoru nastojao sakriti, te je izgledalo da je uvijek srdit i neotesan. Obično je, da se o svakome, ma kako zlom čovjeku kaže: “Ipak nije tako zao!” Tu licemjersku ljubav za svoga t. zv. bližnjega, ja ne poznam. Čim sam ugledala tog starca, malo dana prije njego-ve smrti, odmah rekoh: Taj je čovjek egoista. - Imao je ženu, dobru gazdaricu, koja je prema potrebi prala tanjure i navukla krinolinu; riječju: prosta žena bez finijeg osjećaja.

8 Ljubav koja svakoga tko je ljubljen sili da ljubi (Danteov Pakao)

19


Tim se roditeljima rodile dvije kćeri Mare i Luce. To ih je vrlo srdilo; jer se bilježnik utva-rao da njegovo ime potječe od poljičkih knezova, pa da mu plemenito koljeno ne smije izumrijeti. Mare, bješe starija - i živahnija!... Pomisli sebi gospođu Maru djevojčicu... - To je malo teško! - Nije ni toliko, jer se ona u starosti poljepšala. Opazila sam često, da ima stvorova, kojim se udes već u djetinjstvu vidi uklesan na licu. I kod Mare osjetih istinu te tobožnje pred-sude. Njezino jadno suhonjavo tijelo, njezino mučaljivo kretanje usana, bijaše regbi doziv zvanja, koje je nju čekalo. Od ranih godina bijaše joj jedinom zabavom plesti čarape i či-tati Sveto pismo velikim slovima natiskano. Kada je pak druga kćer, Luce, porasla, tada Mare bez ikakova dogovora, bez ičije naredbe, postade joj čuvaricom. A znala je valjano svoj posao. Ozbiljna u svakom kretu, pazila je nekom staračkom brigom na sestricu. Ma-rina je porodica stanovala na kraju Varoši u maloj jednokatnoj kućici, iz koje se vidi glav-na cesta i krasna dolina s*-ska. Vrt je marljivo obrađivala Mare a to je mnogo služilo za domaće gospodarstvo, jer se tu hranila sila kunića i bralo kupusa i zelja po zemanu. Taj perivoj bijaše mjesto, u kom su se dvije djevojčice najradije zabavljale. Neurednost buso-va i nasada bijaše toli ugodna, da ti se vrt činio veći negoli je bio uistinu. U tome kraju i u tome domu živjele su djevojke posve osamljene. Samo kadikad bi došla tetka iz Spljeta. Ta tetka, udata za bogata trgovca koža, bijaše rodbini a i prostijim Varošanima neki “non plus ultra” gospodstva i “ukusa”. Uvijek obučena haljinama najsvjetlijih boja, a na ruci silu prstena, s ogromnim šeširinama na glavi - pričinjala se više kao nakićena bačva, ne-goli kao žena. Vesela po ćudi, puna smijeha i slanih doskočica, bombona i slatkih riječi, ali malo novaca, bijaše ona uvijek dočekana od nećakinja velikom radosti ali nipošto od bilježnika, koji je bio škrt a volio bi da je debela teta donijela djeci po koji cekin u torbi negoli cijeli dućan slastica. Ipak jednom se sjetila i donijela djeci po “cvanciku”. Taj ne-nadani dar uzbuni svu kuću. Grljenju i veselju ne bijaše kraja. Taj mali darak bogate “ko-žarice”, imao je svoj uzrok. Pri svečanom objedu, teta Betina (tako se je zvala!) razvalivši se na kanapetu i odvrnuvši rukave (bilo je ljeto!) izjavi, da je nakanila uzeti sobom jednu od malih, jer da nema nikoga, koji bi je razveselio, da je muž uvijek u dućanu, da je sin po moru, a da je ona jadnica sama pa da se mora cijeli dan razgovarati sama sobom ili sa psetom Sultanom itd. itd. Ta vijest uzbuni cijelu obitelj. Otac je glodao bocu svečanog purana neobičnim žarom, a srce mu se razigralo u misli, da će se ovako njegova šapa do-čepat tetinog blaga. Mumljao je nekoliko riječi gledajući ispod oka ženu, koju već bijahu oblile obligatne suze. Drugačije se pak dojmila ta vijest djevojčica. Čim začu Mare taj neočekivani predlog, podigne glavu i pogleda svojim velikim crnim očima majku. Činilo joj se nemoguće, da bi ona mogla ostaviti kuću pak prva progovori: “Ja ne ću.” - Niko se ne začudi tom odgovoru. - To se od nje očekivalo; ta Lucijeta bijaše lijepa, mlađa i veselija. Skori odlazak Lucin rastuži veoma Maru, jer je gubila svoju jedi-nu prijateljicu, svoju jedinu zabavu. Ali taj je rastanak ona smatrala nečim što se mora svakom u životu dogoditi. Poslije prvog izliva tuge, radinost njezina preote opet mah, te je odsele sama zalijevala vrt i pomagala majci u kuhinji. Rekla sam ti, da je Mari već bilo blizu 14 godina. Doskora ih je i navršila. Znaćeš i sam, koli je ta dob opasna i znamenita za djevojčice. Prelaz sretne, djetinjske dobi u onu novu tajanstvenu i nepoznatu toli je nenadan i toli čudan, da svako žensko srce, bilo ma kako tupo i zapušteno, uzdrhta. Žena ima samo dva časa u životu, kad može sve dobiti i sve izgubiti! Tetka zašuti časomice, pak nastavi:

20


VI.

- Naša se Mare našla na raskrsnici djetinjstva, duhom zrelijim od tijela, - duhom, koji, iako nije visoko sezao, ipak nije bio svjestan samog sebe. Od naravi nesretno obdarena nelijepom vanjštinom, slabije je osjetila onaj djetinjski stid, koji spopane djevojku u ra-zvoju. Ipak joj je oko potamnilo vlažnim sjajem Murillovih Madonna,9 obrve se produlji-le, kosa gusta, svilena prosula se do pasa, usne fino se nacrtale; ali svega toga ona nije opažala i za time nije ni marila. - Kod nje je djevojaštvo zasinulo u duši. - Jesi li ikada bio na livadi ranim proljećem, kada su još busovi goli? - Jedva gdjegdje travica proviruje mokra od noćne magle; - nigdje cvijetka! - ali ipak osjećaš, da zrakom lebdi nekakov fini miris, koji te opaja i gane te do dna duše? - - Miris zemlje! Nijesi li nikada srkao taj topli dah nalik onomu sijena, u kome je kao slutnja svih proljetnih cvjetića, što zemlja u gru-dima krije? - I kod Mare hladni, ružni oklop tijela ostade nepromijenjen; - ali duša počne cvasti. Taj čas bi najljepši u njezinom jadnom životu. Nenaučna da misli, ostade spočetka zaglu-šena silom čežnje i novih nenadanih osjećaja, koji je oblijetavahu kao pčele ružu. Nije znala, što to znači. - Često bi ostala nepomična kod radnje i smiješećim se usnama slušala čudne, nove jeke u duši. Cijelo njezino biće bješe zategnuto nenadanim osjećajima kao čovjek, koji hoće da razabere glas što ga iz daljine dozivlje. Još jača bijaše ta metamorfoza u djevojci, koja življaše toli nemilim životom. Niti jedna misao, nit jedna dobra riječ ne bi našla odziva kod roditelja. Kao robovi privezani uz nisku svakidašnju radnju oni izgubi-še svaki tankoćutni osjećaj. Za njih je Mare bila otkad se rodila - stara. Nije bilo radnje toli teretne, posla toli niska što ne bi izvršila! Ko je u kuhinji čistio repu i kupus? Ko trijebio grah, ko skuhao ono malo objeda, ko pomeo sobe, krpao čarape i kadikada sašio izdera-ne majčine cipele? - - Ko? Mare i uvijek Mare! - Skoro bih i ja ustvrdila, da je istina, da se čovjek rodio pod sretnom i nesretnom “zvijezdom”. Otkad ode Luce, Marina jedina dru-garica bješe sjeta i dosada! - Nije dakle čudo, da joj se trpka narav u takovoj osamljenosti još većma snuždila i u sebe zatvorila. Kao školjka, u kojoj se biser stvara i Marina se duša zavuče dublje u grudi, te sva čuvstva, sve čežnje stadoše rasti, cvjetati više negoli u ikoje njezine vršnjakinje. Potlačena mladost nađe samo izliva u prirodi. Otada stade ona ljubiti cvijeće kao djecu. U malom domaćem vrtu zbi se ista velika promjena kao u Marinoj du-ši. Zemlja pokrivena prije sva kupusom i blitvom, domalo se pomladi. U svakom zapuš-tenom kutiću, pod zidom i med istim zeljem nikoše ružice, miholjice, karamfili. Jorgovan zauzme mjesto iščupanog drača. Zaboravih ti kazati još jednu malenkost, koja će ti bolje razjasniti skrovite struje njezinog duha. U sredini tog vrta dizao se mali humak. Na njem, kao na podnožju, dizalo se čudno po-prsje. Premda vremenom, kišom i mašinom izjeđeno, ipak dobroćudni posmijeh širokih usana i tragovi rudaste brade i roščića na glavi odavahu ti pravo ime tog čudnovatog gospodina. - Bijaše to Faun! - Taj “umjetnički” ures prostog vrta bijaše dosta grubo izra-đen, ali, motreći ga potanje, mogao si opaziti neki iskreni izražaj onoj zlobnoj, staračkoj bonarietà! Ta se glava pričinjala više portretom negoli fantazijom slaba umjetnika. Bez

9 Bartolomé Esteban Murillo (1617-1682), španjolski barokni slikar; njegove Madone odgovaraju tipu crne španjolske žene.

21


dvojbe je taj vrtić i taj zaselak pripadao kakovomu od onih starih malogradskih latino-mana 18-tog vijeka, koji je htio podignuti spomenik zlatnim uspomenama Horacijevih oda. - Faun u kupusu! - Čudne li sudbine! - Kad se obitelj R. preselila u taj stan, bilježnik i žena mu odlučiše srušiti ili zakopati “staroga vraga”. Ali nešto praznovjerja, o Faunu se čulo da je ipak bio negda nekakav bog! - a nešto i praktički seljački duh, da se obradi svaki pedalj zemlje, dovede ih do misli, da posade okolo kipa kupusa i graha. I tako su dugi zavojci kuhinjske biljke počeli sakrivati onoga kog niti oluje ne bijahu srušile. Grah je rastao - i malo-pomalo pokrio nešto nosa, nešto oči, pa se zapleo vrh glave Fauna - ot-kle su trakovi padali kao uvojci zelene kose. Ta nenadana “frizura” učini Fauna smiješnim. Luce i Mare, dok bijahu dječica, znale bi se uspeti i rasplesti tanke grahove žice, da mu je lice opet ugledalo svijet. Ta nježna pomnja djevojčica brzo prestade, jer čim Luce ode, grah pokri opet lice Fauna. - Mare ga nije rado gledala. Činilo joj se uvijek, da gleda lice čovjeka, koji joj se ruga. Zato ga zapu-sti - i travurine ga opet sasuše. - Ali proljeće svanu u duši Mare - i Faun opet se nasmiješi suncu. U malo dana iščeznu drač okolo grčkog boga, a mjesto njega Mare nasadi - gera-nium. Faunu je morala goditi ta promjena. Istina, bio je nešto zamrljan od trava i od gu-sjenica, koje su mu se legle u rupetinama izlupane glave - ali ipak sad je bolje! I Mare za-boravivši prijašnji strah zavoli onoga, koji je tako mirno podnosio promjene sudbine. Ona je tražila samo prijaznosti i dobrote. Od koga bolje negoli od starca Fauna? Ta na svijetu samo on joj se smiješio! - Tetka za čas umuknu. - Tišina je vladala u sumračnoj sobi, samo kroz otvoreni prozor šuštio je večernji vjetrić. I meni bijaše tjeskobno. Ta jednostavna, priprosta priča male, ružne djevojčice dojmila me se čudnovato. U sitnome, regbi minijaturnome pripovijeda-nju tetkinom, počeo sam shvatati, da je Mare slika obične ali velike tuge. - Napokon tetka nastavi svoje pripovijedanje nešto potiše: - Sve to preporođenje Marine duše postade još intenzivnije, kad se ona dočepa nekih sta-rih, zaprašenih knjiga, koje je slučajno našla na tavanu. Čudnovate li su bile te knjige! - Pavao i Virginija - Candide - Le Solitaire...10 Čudni gosti! Čim ih je ona pročitala, dogodi se u njezinoj glavi isto što i s alkoholom kad u nj baciš užeženu šibicu: sve se to najedanput upali! One tajne čežnje, one mračne slike, koje je slutila u magli neznanja i djetinjstva po-javiše se žive u bajnome svjetlu. Ko bi mogao protumačiti riječima ono, što nastade u njezinom srcu? - A ipak nema druge riječi do jedne same. - - Ljubavi... Ona je ujedan mah upozna i shvati... Srce joj uzdrhta od slasti, - pamet toli tupa u djetinjstvu - bljeskovito upozna sebe i osveti se naravi. Uzbunjena mašta počne sama ravnati njenim životom, stvorivši joj u duši nebo puno sanja, u kojima je počela da živi i da im se naslađuje. Tad se prvi put pogleda u zrcalu. - Koja razlika od Virginije, od Elodije! - To bi prvi udarac, prvo nezadovoljstvo. Ona uvidi doista da je ružna, ali snovi su pjevali u njoj glasnije ne-goli je realnost govorila i ona stade snatriti po bijelome danu stvarajući slika i želja, koje su joj trovale život. Odtada ne pusti više da se kiti geraniumom. Majka, kao svaka prosta žena nije pojmila, odakle Mari iznenada toliko veselja i hitrine - ali je ipak, kao svaka žena, slutila, i praktički promislila da bi se i Mare mogla udati. - Otac je, po običaju jeo i kleo. A uprav ta glupa nemarnost roditelja bi uzrokom njezine nesreće! - Ko je pazio, da li Mare spava ili da suze roni uz ljubljene knjige? - Ko je čitao u tamne kolobare ispod plamtećih oči, u ta nepogrješiva slova tinjajuće strasti? 10 Pavao i Virginija je roman francuskog pisca Jacques-Henrija Bernardina de Saint-Pierrea (1737-1814); Candide je filozofski roman Voltaireov; Le Solitaire (Samotnik) je Lamartineova pjesma.

22


Ali i to prvo vrijeme zanosa prođe - a ćud je Marijina sve to strastvenija postajala u tišini kukavnoga doma. - Ljubila je, - eto ti smisla i sadržaja cijeloga njezinog tadašnjeg života! Ali koga? - Misliš li, da treba poznati muža, da ga ljubi? - Pavao i svi ti romantični, lite-rarni junaci pa isti njezin stari Faun, bijahu tek lik one moći, one čežnje, što joj je srce gri-jala. Ali na površini ništa se na njoj ne promijeni. Ona ostade ista strpljiva, radina Mare, koja je sanjala najsvjetlije snove kuhajući i perući rublje - - - - Ah! ah! i ti si mi pristaša Assomoira?11 - prekinuh tetku smijući se. - Ne uprav dotle! - ali ja volim nadasve istinu, a moja pripovijetka, premda je ne smiješ nazvati tim literarnim imenom, nije drugo nego zrcalo života t. j. kitica balade bačena u prozu kuhinjske knjige. Moj princip - nastavi tetka smiješeći se nekim emfatičkim tonom, u kom je bilo ipak ironije - jest to, da i u najneznatnijim ljudskim stvarima mjerim i uva-žujem istim mjerilom toli vanjštinu koli karakter, - jer inače padamo u slatkoću Bellinije-vih opera... - Taj padamo vrijedi zlata! - Tu es sublime,12 draga tetko! - Dašto! - uostalom vjeruj mi, da ženi, koja je proživila 15 godina braka, nije teško pričati o ljubavnim zgodama prostih, malogradskih djevojčica. Ali sada basta! - čujem Niku, gdje dolazi s djecom. Ne ću da čuje prve ljubavne tuge gospođe Mare.

VII.

Kada jednog dana ostasmo opet sami kod kuće, nastavi tetka. - Prošlo je nekoliko vremena, dapače i godina dana, a u Marinu živovanju ne bi nikakove promjene. Navršila je i osamnaestu godinu a po licu bio bi rekao, da joj je prošla i dvade-seta. Baš onaj dan dođe nakon dugog vremena tetka, “šiora” Betina, s Lucijom. Bijaše to mjeseca ožujka. Proljeće je već osvanulo i rascvjetalo se poljem i vrtom. Svuda se zelenilo granje i žito. Staze bijahu okružene procvalim skrobutom a jorgovan mirisao je u svakom kutu. Mare je sjedila do otvorena prozora i gledala na varoško polje, koje se talasalo poput mora. Sanjala je kao obično, ne slušajući pjesme slavulja ni cvrkuta lasta-vica, koje su ispod krova gradile gnijezdo. Najednom ugleda cestom izdaleka jednu koči-ju. Srce joj zadrhta - od čega? - Zaklonivši oči rukom upre bolje da gleda na kola. I gle! - iz prozorca kočije pružila se ruka i mahala rupcem. - Mare skoro da je zavikala od vese-lja, - nema dvojbe! - to je Luce, sestra! Kola su već nablizu ropotala, a ona ih je slušala dolaziti nekakovim nenadanim strahom. - Luce mora da je lijepa! - šapnu nešto Mari i pogleda se dugo, zamišljeno u zrcalo. Ra-dost ipak svlada tu sanjarsku ćud, i ona istrča dolje u kuhinju, viknuvši: - Mamo! Eto nam Luce! - Zbilja eto ti domalo pred kućnim vratima kola - i sve se grli, sve plače, sve vrišti od ve-selja: - Mamo! - Luce moja! - Oče! Bete! - Mare! - Luce napokon ugleda i Maru i ostade za čas nepomična pred tom dugom, crnom djevojkom u bijeloj pregači obične sobarice. 11 L'Assomoir (Jazbina), roman Emilea Zole 12 ti si divna (franc.)

23


Bogzna, što joj je sve sunulo u glavi, njoj lijepoj, vragoljastoj i prkosnoj građanki pred tom slikom samostanske djevice! - Budimo dobri i recimo radije, da nije ništa, jer se se-stre namah zagrliše i izljubiše kao golubice. Koli različita bijaše Luce od Mare! - kako je sve na njoj odavalo velegradsku švelju, tu seosku “gospođu”. Lijepa baš nije bila, ali zdravo, rumeno lice imalo je takov izraz mla-dosti i veselja, da se nije ni opažalo, da su joj usta nešto prevelika a oči bez izražaja. Ali kako se njezin smijeh orio po sobi! Činilo se, da je u mrkoj kući gospodina R. osvanulo sunce. Sve joj se divilo. Majka, otac, stali kao zablenuti, kad bi ona svojim čavrljavim gla-sićem, puna doskočica i šala, pripovijedala o svojim “furorima” u Splitu, kako su mladići za njom trčali, kako su joj navečer pravili serenade, pak pomislite veselja, kako ih je teta jednom polila mlakom vodom, a “šiora Bete” prekriživši ruke na trbuh povlađivala tako majestetskim tonom, da su se svi čudili i veselili toli valjanom odgoju. Mare je šutila i gledala. Onaj strah, što ga je oćutila pred dolaskom, bijaše prošao. Sestra je ipak sestra! Luce ju je milovala i katkada ko za šalu narugala se njezinoj frizuri, njezinoj starinskoj opravi, ali Marije to godilo. Neko se ipak i nje sjetio! Iste večeri, sestre su zagrljene sjeda-le na postelje i dugo razgovarale o svom životu. Luce ju je ispitivala, što radi, je li što na-učila šivati, ima li kakovih šetnja i napokon - je li se u koga zaljubila. - Zaljubila? - odvrati Marija zarumenivši od čuda i od stida, kako je može takova što pi-tati. - Ja zaljubljena?! - a u koga, Luce? - zapita je tako naivnim tonom, da se Luce groho-tom nasmijala. - Vidi se, da živiš kao u gajbi! Tebi se to čini ko da je grijeh - ha! ha! - a ja sam ti se nap-rimjer dosada barem tri puta zaljubila! - Ne gledaj me takovim očima! bez šale, bila sam tri puta kako se kaže “smrtno” zaljubljena - opetova Luce veselo plješčući rukama. - Ali - reci mi prije, što misliš ti da je: ljubiti? - Jer čini mi se, da ne razumiješ dobro, kad me ta-ko gledaš. - Ljubiti? - odgovori Mare uprijevši oči u svijeću. - Ne znam baš ni ja, - ali čini mi se, da to znači imati nešto tako rado, da bi za to i život dala! - Ha! ha! ha! - čudno li govoriš! Baš kao u kazalištu! Rekla sam ti, da ne razumiješ, što to znači. - Ali čuj me! - Zaljubiti se, znači, kad naprimjer kao ja - u crkvi ne skineš oka s mladića, koji ti se šetao svaki dan pod prozorom; - znači navečer kad je mužika, jer znaš tamo u Splitu mužika svira dva puta na tjedan, pak ti se ljudi nakupe okolo nje kao na sajmu! - kad je dakle mužika, da te isti mladić slijedi uzastopce, a ti, razgovarajući glasno s kojom prijateljicom, da mu kažeš sve, što ti dođe na pamet; - znači, kad se nađeš u vre-vi naroda, da ti stisne ruku i da ti pošlje listić, u kom ti veli: “da si njegovo zlato, njegovo srdašce itd.” Eto to ti je ono, što se veli: ljubiti! - i govoreći sve to vrlo živo, smijuckala se tako prpošno i iskreno, da se i Mare razvedrila. Taj razgovor trajao je i u postelji, dokle Luce usnu. - Al Mare ne zatvori oka. - Glava joj je gorila, a usne joj se osušile kao od že-đe. Lucine riječi probudiše u njoj sve, što je u srcu toli dugo osjećala. Nije ni Psiha toli radoznalo gledala svog Erosa, kako je Mare motrila spavajuću Lucu. Lijepa je! lijepa je! - šaptalo joj nešto u srcu kao odgovor davnome pitanju. - A ja? - i spustivši glavu na poste-lju zaplače tiho. Kako si i sam valjda opazio, Luce ne bijaše drugo nego obična gradska grizeta ili kako se u Dalmaciji kaže: “sartorela”. Puna hira, dobroćudnosti, veselja i one nonšalanse u mo-ralnom pogledu, koju je ispričavalo samo živovanje u nižim, poluobrazovanim krugo-vima grada Splita.

24


Ono osam dana prođe dosta veselo za Maru, - velim dosta, jer premda je kraj sestre mo-gla reći: “imam nekoga u svijetu, koji me ljubi!” - ipak čim je dalje općila s Lucom, sve je jasnije osjećala, da u njoj raste neka srdžba, nekakav tajni gnjev protiv sebe, protiv svije-ta, protiv svega. Sestrina lakomislenost pomutila je tišinu njezina života. Živahno opisi-vanje gradskog života razdraži je toliko, da svom silom odluči, da će i ona uživati slasti, o kojima mišljaše, da ih može uživati svak a ne samo “ljepotice”. Mnogo se htjelo, dok je napokon svladala roditelje plačem i molitvama, da je puste ba-rem za 14 dana u tete Betine. Tako ode Mare prosuvši dosta suza prije odlaska. Do zadnjeg se časa svladala; ali čim sađe stepenicama s gornjeg kata u kuhinju, pa kad ugleda staru mačku, koja joj se mijau-čući ovijala okolo noga, preleti je nešto kao slutnja nesreće. Da nije bilo odlučne Luce i nekog ponosa, koji je nikada ne ostavljaše, ne bi bila otputovala. Još jedan cjelov rodite-ljima, jedan pogled u mali vrt, otkle joj se Faun, okrunjen crljenim geraniumom, dobro-ćudno smiješio - a možda i rugao. - Hitro tad uđe u kočiju i ode.

VIII.

Noć se već spuštala, a u kočiji sve tiho. Teta Betina je drijemala, a Luce naslonila glavu i zagledala se u svoje misli, valjda u predosjećaj zabava, što je čekaju. Samo je Mare virila kroz prozorac kočije. Prvi put da je vidjela toliko prostora, toliko šuma i livada; prvi put su nove gore okružile maglovitim crtama obzorje - a ipak nije osjećala nikakva veselja. Tmina bijaše već zavladala poljem, otkle se nije čulo ni zvuka, ni cvrkuta, - samo štropot kočije šumio je u ušima klopotanjem gvozdenog mlina. Utruđena od plača i umora, Mare sklopi oči i povrati se u misli svomu ostavljenom gnijezdu. “Što će sad raditi majka? Eno je, - užiže svijeću, - plete čarapu, - sad je otac došao, - razgovaraju se - večeraju. A moja sobica?” - i počne tiho da broji sve, što je ostavila u svakoj kutijici u svakomu ormaru, dok najednom ne zaviče kočijaš: - Eto nas! - blizu smo! - Eno mora! - odazove se veselo i Luce pruživši glavu kroz prozorac. - More! - odvrati Mare i ugleda u daljini iskre svjetiljaka, gdje se zrcale u tihoj pučini. Mjesec povio srebrom pučinu, a nebom zablistale zvijezde, ko na svodu crkve. - Bože! ala je lijepo! - šaptaše Mare pijući očima prizor, koji je prvi put motrila. Ta divna slika utaži ponešto njezinu tugu. Ona, koja je toliko ljubila prirodu i ljepotu shvatila je odma, da će joj more biti knjiga uvijek otvorena svom uživanju. Stigoše napokon i u grad. Tijesno joj je bilo u srcu, kad je prolazila uskim, nečistim uli-cama, nad kojima lebdijaše tek zarez neba, koji se poput svilenog pasa izvezena zvjezdi-cama rastegnuo povrh visokih crnih kućetina. - Ali još neugodnije bijaše joj prolaziti kroz drečeću svjetinu, slušajući kletve i psovke, gledajući u poluzatvorenim krčmama supija-ne težake i radnike! - Jedva je i svrnula okom na trgove rasvijetljene i pune žamora ljudi. - Sve joj se činilo tamno, zamrljano. Iza svakog ugla mislila je: sada ću na ugledati more! - al iza jednog ugla bila je druga uličica još crnja, još zapuštenija. Jedva je čekala da dođe do stana tete Betine. I zbilja eto ih domalo u nekakovoj zatvorenoj avliji, uličici, šta li! - pred nekakovim tijesnim, tamnim ulazom, gdje Luce potegnuvši snažno zarđalo zvonce uskliknu: - Evo nas!

25


- Ovdje?! - pomisli u strahu Mare gledajući visoku, usku kuću i tminu, koja je zadužila uličicu. Činilo joj se, da tu mora biti uvijek tako crno. To je isto osjećala kad je prolazila i po sobama prostog stana. Tetka i Luce pokazaše joj odmah svaki kutić s nekakovim to-nom važnosti, kao da je hoće začuditi sjajem šarenih slika po stijenama i množinom neu-kusnog pokućstva. - A sada da ti pokažem tvoju sobicu! - reče tetka penjući se u gornji sprat. - Nije velika, ali vidićeš, - priučićeš se na nju! - i uđe u sobu s Marijom. - Priučiću se! - to bi jedina nada djevojci, kad ugleda nisku sobicu, nad kojom se svod koso spuštao kao u lađi. Bilo je tik ispod krova. Sve uredno, sve puno pobožnih slika i prilijepljenih crtarija iz ilustrovanih novina. Jedino, što joj je godilo, bješe to, da je kroz prozorčić, odakle se širio nebrojeni niz krovova i dimnjaka, ugledala u daljini pučinu. - Kako je lijepo! - reče Mare gledajući ta-mo daleko preko tamnih krovova more, na kom se mjesec igrao s vjetrićem. - Drago mi je, da ti se mili! - reče teta Betina. - A sada ćemo večerati. - Hvala tetko! radije idem odma spavati! - Kako hoćeš. Dobra noć! - Dobra noć, teto! - I Mare ostade sama. Ne dođe joj ni na pamet, da poljubi Lucu. - Gle-dala je neprestano kroz prozor. Čar noći bješe jači i od istog sna. Al ipak je umor svlada, i ona klonu na postelju, - i usnu prvi put daleko od majke.

IX.

Teško bi mi bilo da ti pripovijedam redomice Marijin život u Splitu. Kao zrna kraliješa nizahu se dnevi jednaki, tromi, neprekidni. Novo prebivalište, nova poznanstva, šetnje po okolicama, ono veselje, što svaki tuđinac osjeća u nepoznatom gradu misleći: “Šta ćemo vidjeti danas nova?” - ona gizdost mladih djevojaka, koje prolazeći ulicama čuju razgovore dućandžija i tiho propitkivanje: “a ko je ova? - a što je?” - sve one sitnice, koje u našim malim gradovima nadoknađuju velegradske zabave i društva, - Mare ih ne oku-si. Uvedena u svoju sobicu, kao mornar u rasklimanu ribarsku lađu, ne osjeti, da je okru-žuje novi, nepoznati svijet. Pa kome bi došlo na pamet pokazati nespretnoj, ružnoj, varoškoj djevojci krasotu prirode i mjesta, pa još manje zabave novog prebivališta? - Tetka? - da! Bože moj, dovela ju je, da se nauči šiti, da joj pomogne da sjedi zgurena do stare rubenine za krpanje. Možda Luce? - a ko ju je vidio? - Kao vrabac, koji skakuće neprestano od krova do ulice, skakutala je i ona cijeli dan od jedne prijateljice do druge, od dućana, u kom se podulje šalila s naučni-cima do crkve gdje bi bacila dva novčića u ubošku škrinjicu. Pred svakim staklom, pred svakim izlogom šuštala bi radoznalo, da vidi nove primjerke ogrlica ili cipela, da popravi lijepu očešljanu glavicu ili da vidi - naravski “slučajno!” - gimnazijalca ili mladog činov-ničića, koji je slijedio, pomislite tu bezobraznost, nju, lijepu Lucietu, pogledom i posmije-hom! A ujak? “Signor Bortolo Malinich” kožar engros (vulgo bogati opančar Mate!) - pri-sjednik confraternite (bratstva) Bl. Gospe od Zvonika, prijatelj slavnog načelnika Bajamonta, nije bio čovjek, koji se bavio ženskim poslima. Debeo, tup, ne videći pred sobom nego opanke i potplate, imao je čudnovate misli i nazore o ljudima uopće - a o krasnome spolu napose. - Žena? ća žena! - govorio bi često šior Bortolo; - “Corpo de... ako nema slušati i raditi, bolje da ide k vragu!” - Prema tome bi mogli misliti, je li, da je “gospodin” Mali-

26


nich bio osobito odlučne i silne naravi? Nasuprot! - njegov mu je zanat ipak ostavio u duši neku pritajenu poniznost, - i to uprav onda, kad bi ugledao ili čuo jeku teških papu-ča svoje žene šiore Betine. Srećan pak da se daleko od nje osveti željeznom pesti na tuđe potplate! U ostalom ujak bijaše bubalo bez srca i bez glave. Osim fraza, pročitanih u ko-jekakvim knjižicama koje bi po 10 novčića prodavali talijanski pribjeglice po sajmovima - znao se jednako nabacivati psovkama - u ime jednakosti, naravski! i na gospodu, koji nijesu naručivali robu kod njega, kao i na težake, koji bi često zaostali u isplati kupljenih opanaka. Proti ovima pako, a osobito proti “gornjacima”, - nabacivao se onom uličnom, gnjusnom dalmatinskom venecijanštinom u instiktivnoj mržnji malograđana proti teža-cima. Doduše Mare nije ništa boljega ni kod kuće u S* slušala, ali to bješe samo na časke, pro-mrljano u zakutku, kad ne bi mogao čuti niko od Varošana, koji su stanovali okolo njih. - Ali ovdje, utopljena u nesnosnome vonju koža, što je disala i danju i noću, zaglušena od kriješteće vike i psovka debelih priprodavalica voća s bližnjega trga - bila joj je prava mu-ka slušati govore ujca. Glava bi joj se katkada zavrtila i od vike, od šala, od pjevanja, što bi iz dvorišta, gdje su kalfe radili, dopiralo do njezine sobice, sa smradom vlažnih po-druma i mokrih opanaka. Još joj je čudnovatije bilo, da je Lucieta sama pristajala uz šale ujca, pucajući od smijeha na doskočice njegovih radnika, s kojima bi se često s gornjega kata veselo rječkala, a oni njoj odondi zadrečali onu uličnu: La bella bionda! Pravo su imali ukućani rugati se “opatici”, “svetici” Mari! Jest! - Ona je doista bila sve to za njih! - Dogodilo bi se često, da bi ujak lulom u ustima dokazivao, kako bi bilo bolje objesiti sve Vlahe i Morlake, jer da su svi lupeži i hajduci; ili kad bi u časovima “sentimen-ta” stao pripovijedati o gospodinu X., koji ide svaku večer susjedi pekarici “na razgo-vor”; ili kad bi davao nježne savjete djevojkama o braku, o nevaljalosti današnjih muška-raca itd. - Tad bi Mare ustala, uzbuđena, blijeda od straha i drhtanja, i sakrila bi u svojoj izbi suze i gnjev, što ju je davio. - Ah! zašto sam ostavila majku?! - tužila se često Mare u sebi. - Zašto? jer u duši svakog čovjeka grize neki crv, neki tajni nagon, koji te ćera iz toplog, ubogog ali sigurnog gnijez-da, da zađeš u svijet, da okusiš jade i nevolje, da upoznaš svu gorčinu života, pak - da se vratiš doma slomljen, bez mladosti, i bez sreće - ili da umreš možda daleko vapeći i u zadnjem času življenja za svojom kućicom. To je sudba mnogih, a bila je i Marina. Zadu-bivši se u uspomene prošlih dana, živjela je kao u snu opet na svom polju, u šumicama, kroz koje su zujile pčele, u svome vrtu, gdje bi vjetar znao probuditi toliko šuškanja i raz-govora u ružinom busu, u gustome bršljanu, i u rascvjetanome geraniumu. Njezino do-bro, zanosno srce stvorilo je malo-pomalo u daljini i od svojih roditelja sliku punu ljuba-vi i mira. Zaboravila je skoro, da ju je sama njezina volja dovukla u grad. Nemar, u kom su je rođaci držali, probudi napokon i njezinu uspavanu odlučnost, i ona se poče opirati. Ostarivši oćuti, da ima snage i za borbu. Odtada ili molbom, ili plačem prisili tetku, da je odvede katkada na šetnju i u rijetkih joj znanaca. Htjela je barem da vidi ono, što je Lucu činilo sretnu. Ali bilo je suđeno, da svaki njezin korak u svijet bude okružen svim onim protivštinama, koje joj već spočetka ogorčiše život. Zaludu posjeti, zaludu šetnje kad glazba svira u vrevi naroda, vojnika, mladića i izleti u društvu drugih djevojaka, - uzalud kititi se, češljati se kao Lucieta, kada svako lice, koje bi ugledalo tu visoku, suhu, načičkanu djevojku, kada svaki pogled, koji bi susreo njezino oko, odavao bi pritajeni smijeh, ili, što je još gore, sažaljenje! Jadna li bijaše ta borba žarke, zanosite, neuke duše sa svojim nelijepim tijelom; - to vječ-no prezanje svih njezinih osjećaja za jednom samom riječi dobrote i sućuti, u dodiru sa

27


hladnim porugljivim posmijehom svijeta, koji je u toj dugoj, crnoj, tek 20-godišnjoj dje-vojci vidio već gotov tip - osiđelice! Ali kada prođe prvi i drugi mjesec boravka u Spljetu, kada i nada povratka iščeznu, kad je dan za danom tekao između istih krpa, istih briga u kuhinji, - stisnu joj se srce od jada. Nije znala djevojka, da nju teta Betina drži, jer se otac s njome tako dogovorio, - i da je teško škrtoj gazdarici osloboditi se - - besplatne radnice. Plakati nije mogla! - i suze se brzo osuše! - Tužiti se - čemu? - Ona klonu za čas; - magla joj pokri mozak i oćuti, kako da bi joj bilo lako umrijeti! Brzo li prolaze djevojačke ludori-je! - Mare ostade ista Mare, ali crnja, ali ogorčenija! Njezin pogled postade suh, oštar; glas joj se odeblja, a rane pjege na licu zabrazdiše crtama tuge i uvehlosti njezine usne. Ali njezin duh ne prestade tinjati i hlepiti! Ugledavši srušene sve zračne kule svoje maš-te, oćuti se ostavljena. Staza života, koja se pred njom sad sterala, bijaše uska, ograđena visokim zidovima, samo komadić neba lepršao je nad njome. Samoća, pustoš misli i čuv-stva, koja nastade okolo nje, ponukaše je da baci pogled - u visine. U duši njenoj zbi se ono, što se dogodi kod svih nesretnika. Zanemaren odgoj, i ona vanjska, materijalna po-božnost nižeg puka, ne usadiše joj u dušu nikakov korijen prave vjere. Dok je kod kuće bila, molila je usnama i drijemala, kad su mise bile preduge. Ali sada, kad je osjetila prvu gorčinu života, kad je tužnica ugledala jednim trenom pred sobom budućnost, praznu, bez ljepote, bez ljubavi, bez roditelja - jedna utješna misao prolebdi joj srcem: Ostaje mi samo Bog! - Bog? - ta neizmjernost, to veličanstvo, ta ideja, koja drži u svemiru milijune Svjetova, - može razblažiti i usrećiti i srce jedne ženice! - Svi njezini bolovi, sve čežnje, sve želje, pa i pritajena joj mladost, i žar pameti, i ušutkana djevojačka strast, - sve se sli-lo, sve se prignulo pred Njime! - Bijaše nešto prevatrena u tome času pobožnog zanosa - ali Mare je našla, što je odavna tražila: ljubav. Odtada stari, velebni spljetski hram, pun tajne tmine i svetosti, postade ciljem njezinih svakidašnjih posjeta. Sakrivena u jednom od mnogih tamnih zakutaka, donosila je Mare pred oltar sav svoj jad, i nalazila je utjehu svakoj rani i mir svom nemiru. Njezina je moli-tva trajala dugo. Naslonivši glavu o drvenu klupu ne bi često ni opazila, da se noć došu-ljala kroz prozore u studenu crkvu, i da osim nje i svjetiljke pred velikim oltarom, nema više nikoga živog u crkvi. Mrak, crni, gusti mrak, savio bi se tada oko mramornih og-romnih stupova, okolo svetačkih gotskih kipova, kao crni prah što bi nevidljiva ruka prosula. U toj je samoći mašta djevojke oživljavala svojim žarom tu mramornu noć, stva-rajući zračne slike, pune smiješka, anđelaka i ružičastih oblaka. Svijet, koji je preziraše, iščezavao je u zanosnom osjećaju, što joj budila u srcu slika tog pustog hrama, tog spo-menika stoljeća slave i smrti, - za nju samu sada otvorena. Iz svakog kipa, iz svakog ras-pela, iz svih onih pločnih grobnica kojima bijaše posuta crkva, zborila je neumrla utjeha. Činilo joj se, da sluša u crnoj tmini šapat onih glasova, koji su od vjekova tu molili za se-be isti pokoj, i tihi žamor svih onih cjelova, koji su pocrnili i izdubili nogu starog, crnog raspela. Pa premda bi žensko srce stinulo i zadrhtalo od te misli, ipak bi je neko divlje veselje, neka tajna slast obuzela u razmišljanju, da sve radosti, sve tuge, svi očaji prestaju pod studenom pločom groba. Zaludu se dizao strahotan pred njome golemi križ, na kom je visio Spasitelj s najužasni-jim izražajem muke; - zaludu bi dršćuća svjetiljka oživljavala crna krila anđela razapeta nad žrtvenikom poput šišmiša; - zaludu bi je probijao i onaj ledeni, grobni vazduh, koji regbi iz mramora diše! - Molitva joj bijaše vruća kao krv, koja je šumorila u njezinoj jad-noj glavi, a srce je nosilo u sebi onaj tračak poezije, što priroda daje onima, koje je ona othranila. Mare mi je sama pripovijedala, da kad bi je noć stigla u crkvi, tmina je ne bi

28


nigda smetala: “Čemu da se strašim noći? - Bila sam preružna za svjetlo dana! - Ako me katkada samoća strašila, tad bih uprla oko u svjetiljku pred oltarom, ili u koju zvijezdu, koja bi virila kroz crkvena stakla. - Tada nijesam više bila sama!” Tom novom pokretu njezina bića primijeni se donekle i njezin način življenja. Mir i ustrpljenje svladahu prva-šnji otpor, - a tetka, videći da šuti, da radi i da crkve pohađa, odahnu. “Našla je svoje!” - reče ujak, i time kao da ju je zanavijek uvrstio u ceh “pobožnih osiđelica” - vulgo, po mletačku: pinzochera. A Luce? pitaćeš me možda. - Kasno osjeti, da je bila dužna Mari ljubavi i pomoći. Kad bi ugledala tamnosmeđe odijelo Marino, - bila se zavjetovala Gospi od Karmina! - i čula njezin tihi glas, jedva praćen blijedim posmijehom, oćutila bi gnjev na sebe, na nju. - “Ali, Bože moj! - Što ću joj ja?” rekla bi stresavši praznu glavicu i otprhnula bi gradom njišući svoje vitko tijelo, i smiješeći se svakome drzniku, koji bi stao da je pozornije motri.

X.

Bijaše Veliki petak god. 186*, - dakle jedan od onih dana, koji u sebi nose tugu i tišinu! U našim malim gradovima taj žalobni karakter crkvene svečanosti povećanje i vanjskim vjerskim iskazima cijelog pučanstva, te se nameće i onima, koji bi se drugdje tome oprli. Noć se približavala. Vedra, tiha noć, puna mira i zvijezda! Po ulicama Spljeta grada svijet je počeo vrvjeti u gustim gomilama, žamorom uzvitlanog pčelinjaka. Gdje i gdje prozor se otvorio, te glasovima ženica i susjeda propitkivalo se, pozdravljalo se, dogovaralo se, sve prekidano usklicima čeljadi, koji su se zakasnili da užežu svijeće, plačem djece, koje nije majka htjela odvesti na noćnu procesiju i praskanjem ribe što se “frigala” u tijesnim kuhinjama; dočim se kroz tu bučnu svjetinu teškom mukom turali nosioci ogromnih zla-tnih “duplira” i “bratskih” zastava, obučeni u starinskim venecijanskim bijelim i šarenim odorama. Pojava i prolaz tih bijelih aveti, probudio bi svaki put veću stisku, veću kriku: “Evo! evo! kandiliri Sv. Križa!” - “Evo križa Gospe od Dobrića” - “Šiora Mare andemo!” - “Brzo, brzo na rivu!” - “Ča ne možete ići kako peršone pulite!?” - “Kakova je to krianza!” - “Kume Martine, gremo!” - “Evo fratri Sv. Frane!” - “Oh Dio!” - I koliko takovih sličnih, neprestanih usklika puka, koji se motao i trčao da dođe na rivu, da udovolji svojoj pobož-nosti i svojoj radoznalosti! Ne prođe ni po sata, a grad zasja jednim plamenom tisuće go-rućih svijeća. Svaki prozor, svaka luknjica, svaka i najdalja kućarica iznijela je svoj pla-mečak svoje uljenice, malene, uboge, ali žarom sve jednake. Do mora pako gospodske palače zasinuše i one dugim dvostrukim redom voštanica usađenih u starim srebrnim svijećnjacima. I more usplamti! Bezbrojne baklje - svjećanice, usađene na krmi “ribarica” tumarahu po zrcalu morskom, duljeći svoj ognjeni trak tihom, tamnom pučinom. Ali kada se pomoli nad zemljom i mjesec, pun, velik, te prosu u zažareni vazduh i svoje blijedo, plavo svjetlo, - tada nastade prizor vanzemaljske ljepote. Grad bi domalo sav je-dan plamen u okviru planina posutih gorućim lomačama, koje pastiri zapališe u slavu “Božje noći”. Kao ognjeni zmaj poče tad laziti svijetom “procesija” s voštanicama nebrojenog naroda što stupaše polako pjevajući žalobne pjesme, a za njima nepregledni redovi avetnih “bratstva” predvođeni crnim raspelima pod svojimi zastavama i s ogromnim pozlaće-nim svijećnjacima, na kojima je blistao žar ognja i mjeseca poput crvenih i modrih dragu-lja; - a sve dalje i dalje svećenički redovi bosih noga, klerici, popovi, kanonici pokriveni

29


od glave do pete dugim rimskim purpurnim plaštima - pa najzadnji, iza tugaljive glazbe, u dimu tamnjana, okružen stotinama plamena, posut cvijećem, biskup gdje nosi Sveto-tajstvo pod crnim nebom, praćen talasom molitava i uzdaha crne, nepregledne gomile ljudstva. Pak zamisli sav taj veličanstveni ophod, kakav prolazi pokraj obale mora, gdje na koljena padalo drugo mnoštvo, pod biljurnim nebom posutim praškom dijamantnih zvijezda, pred pučinom, koju je zastirao čarobni veo mjeseca i tanke večernje magle! I sve to mnoštvo, taj žamor, te svijeće, čim obađoše grad, zgrnuše se na Trg Sv. Duje. Ti poznaš onaj velebni trg Dioklecijanovog carskog sna. Takove ljepote nema nego Rim i Spljet! A sad zamisli onaj div - zvonik što se poput kamenog čempresa diže put neba, i divne stube, ispod veličajnih svodova i vječnu šutnju crnih mramornih sfinga. Pak tamo na dnu opet ruševine gorostasnih stupova i trijem otkle gledaš kao sa pozornice života slavu vjekova. Divotni ostanci rimske imperije crtali su se oštrim, regbi željeznim pote-zima na kristalnoj plaveti vazduha. Mjesec još sakriven za zvonikom, bacao je kroz rupe i šupljotine gdjegdje strijele svojih srebrnih zraka prelijevajući se tihim odsjevom po mra-mornim stupovima i po crnim sfingama. Čarobna slika tog mirnog, u svom značaju je-dinstvenog trga, bijaše u taj čas oživljena jednim plamenom požara od svijeća i molitava klečećeg naroda, čiji se glas dizao jednim dubokim uzdahom polako, svečano s dimom srebrnih kadionica. - Vjeruj mi! ima časova, kad se duša zaglibi u ljepotu prirode, ili se zanese za slasti punih osjećaja i tad ona zadrhta tolikim uživanjem, da sve boli, sve nevo-lje života iščeznu u tom zanosu, koji bi mogao i ubiti čovjeka od radosti kad bi dulje po-trajao. To nadzemaljsko veselje duše i taj opojni drhtaj tijela najviše oćuti žena - a i našoj Mari, još kad mi je pripovijedala zgode one noći, naslutih, da je veličanstvena poezija vjere uzdrmala do temelja svim njezinim bićem. I ona je slijedila bosonoga, crnom kopre-nom pokrivena po licu, uz ostale žene, svečani ophod, i ona se našla na trgu, kada je bis-kup morao blagosloviti puk. Naslonjena o mramornom stupu, sakrivena u tijesnome za-kutku, ona pritisnu goruće svoje čelo na hladnu stijenu - i uroni u duboku molitvu. Suza za suzom nizala se po njezinom licu, a ruka joj drhtala držeći goruću voštanicu. - Što je u srcu ćutila? - Otkle joj došla ta zabuna, kad je cijelom naravi vladao blagoslov mira? - Ni-je ni sama razumijevala, otkle joj najedanput toliko želja, toliko zanosa, toliko radosti i toliko suza! - To pjevanje, koje se orilo u mjesečini, taj svijet, koji je jednim možnim vapa-jem naricao: “Smiluj nam se Gospodine!” - bijaše sada kao stostruki jecaj njenog srca, va-pećeg: milost, sreću, ljubav. Pred njom bijaše sve jedan plamen. - Iste joj suze kapale kao gorući alem. - Ali raj misli, koji je u tom požaru neba i zemlje sebi stvarala, prestade na-jedanput, kada sa rimskog, imperatorskog trijema zaori glas svećenika zdvojnim narica-njem: “Puče moj! - što učinih ja tebi!” Tad ona, kao pogođena u srce, prodrhta sva, i sku-čivši se još dublje, ne opazi, da joj se voštanica odmakla iz ruka i padnuvši na zemlju da je ugasla. Ona bješe pritisla ruke na usta jer je počela glasno jecati. “Puče moj!” orio se tužni pjev njezine same duše. “Što učini ti od moje mladosti, od moje ljubavi, od moga djevojaštva, - što učini ti od mojih sanja.” Molitva strašna kao kletva podignu joj lice u lice onog vanljudskog plača - i tad ona ugleda tamo gore, okružena plamenom zlata i dragulja, Svetotajstvo podignuto a nad njime sunčani oblak tamjana, gdje se polako diže i spušta blagosiljajući ljudstvo, što se poput klasja, u prvom dahu oluje, prignulo do zemlje jednim muklim vapajem ljubavi i plača. Zamamna slika, u kojoj se sve boje, sva svjetla, svi plami pa sve zemsko veličanstvo i sav nebeski čar sjedinio - svali se kao grom na onu jadnu djevojačku dušu i Mare bez jauka, bez glasa, spusti glavu i klečeći ostade na zemlji bez svijesti...

30


Tetka umuknu. - Bješe problijedila. - Ćutio sam, da uspomene i slike, koje mi je tolikim žarom dozivala pred oči, izviru iz njenog života, i da ih je iz srca svoga prenijela u život jadne Mare. Ne htjedoh joj dosaditi pitanjima, - znao sam, da nema milije stvari pjesnič-koj duši negoli drugima saopćiti svoje osjećaje. - Malo kasnije nastavi tetka: - Prođe nekoliko časova, dok se Mare osvijestila - ili bolje da kažemo, oči otvorila, jer je njezin sluh već razabirao žamor glasova okolo sebe. - Kumo Mande! dajte simo taj ocat! - govorio tik nje neki jaki ženski glas. - “Povera ragazza!” - jadikovale druge tobože finije prostom venecijanštinom. - Bit će joj vrućina nahudila! - Ča bi vrućina nahudila “pinzocheri”! - Ne će bit valjda ništa jila danas, pak je pala u žvenimenat od glada! - primijeti neka deb-lja treća, a cijela hrpa ženica i znatiželjnika udari u grohotan smijeh. - Hej! oćete li šutiti, babe!... - Hu!... ki su oni, šior senza krianza? - Ja sam, ki sam! - opetova zvonki muški glas, koji je počeo gurati laktima brbljavke. - Ča brbljate i ludujete kada treba pomoći? A sad marš otale!... ili ću puliciju zvat! - i rastjerav-ši ih dođe do Mare, baš kad je ona oči otvarala. Pogledavši okolo sebe, začudi se ona što se to zbilo. Mjesec sjao je pun nad trgom. Nesta-lo prijašnjeg požara. Svuda tišina. Nad njome sagnula se glava mlada čovjeka, puna sa-žaljenja. Nehotice zadrhta ugledavši mladićevo oko uprto u njezino lice i kao da je sram hvata što je izložena šalama i sumnjivoj sućuti ženica, uhvati se za mramorni stup, i po-dignu se na noge. Ali slabost i vrtoglavica, koja je trajala bila bi je ončas opet srušila, da je mladić nije snažnom rukom uhvatio za pas i naslonio o svoje rame. - Vodite me doma! - prozbori tiho Mare. - Groznica je trese! - šaptale nekoje, videći kako joj ruka dršće. - Gdje stanujete? - upita mladić do njezinog lica. - U kući g. Malinića! - odvrati ona kušajući opet da se oslobodi pratnje. - Vi ste mu rod? - upita nekako radoznalo stranac. - Nećakinja sam mu... Poznaćete možda moju sestru - - Lucietu! - nastavi ona prostoduš-no. - Sestra Luciete! - promrmlja potiho neznanac sav u čudu i pogleda tamno, suho lice dje-vojke, koja je bila maloprije u njegovu naručju. Mjesec je rasvijetli, al je ne poljepša. “Sestra Luciete! - ko bi to rekao!” mišljaše valjda on, dok joj jedna od ženica naravnala kosu. - Bože sveti! Ča vidim! - bosa je - a po ovakoj rosi! - zavapi druga žena ugledavši joj bije-lu nogu. - Petak je Veliki! - reče Mare tiho prignuvši glavu i uputivši se. - Ali vi ne znate, šiora, da možete dobiti terzanu (groznicu), koja će vas tresti cilu godinu! - brbljaše neka stara žena koja je vodila pod pazuhom oslabljelu djevojku. - Naslonite se bolje! - prišapnu joj mladić i silomice dohvati hladnu ruku, te je zadrža u svojoj. Mari bijaše tjeskobno. Sve slike, koje je te večeri ugledala, stvoriše joj se opet u glavi - i pričini joj se, da je na dalekom putu što je vodi opet tamo gdje je sve svijetlo i srećno. Mladić nije ništa govorio, već nekom ljubaznom brigom držao ruku djevojke i

31


kadikad propitkivao je kako joj je, - ali doticaj sam, taj nijemi način sućuti, što ga je ćutila, napuni joj dušu nekakovom zabunom, nekakovom čudnom slutnjom. Lice još mu ne bi-jaše dobro ugledala - ali glas zvučio onim muškim snažnim tonom, što Mare još nikada ne začu. Malo koračaja pred kućom susretoše šior Bortola, koji je sa svojom batinom tr-holio prama dolazećima. Ugledavši Maru - stane zapanjen i zaviče. - Corpo de...! ča vidim! - Mare gdi si bila! - Ča ti se zgodilo! - Oprostite, ujče, ali bilo mi je zlo! - šapnu ona hoteći se oslobiti od svojih pratilaca. - Ča pitate, šior Bortolo, gdi vam je bila? a zač je puštate vi samu, bosu za procesiju-nom?!... - odgovori ženica, koja je pratijaše, podbočivši ruke na bokove. - Da je vi čuvate, kako bi morali, - ne bi je našli na pijaci u žvenimentu bačenu u kut kako krepanog mač-ka! Bog mi prosti! - i današnje Sveto veče! - Srce vam je tvrđe od poplata vaših opanak! - - - - Hoćete li mučati! - odvrati srdito šior Bortolo ipak snužden za Marom, koja je već došla do kućnih vrata. - Mare moja! - začu se glas Luce, koja otvori vrata držeći u ruci svijeću a za njom teta sva zažarena i suznih oči. Čim Lucieta ugleda Maru potrča prama njoj, ali opazivši mladića, koji se povukao na stranu, stane i pridušivši jedva veseli usklik, nehotice reče: - Gospo-din učitelj! - Krasna li bijaše u toj zabuni, napola ogrnuta tankom mahramom, koja je ot-krivala bijeli punahni vrat pod svjetlom svijeće, koju bješe malo uzdignula. Mladić, koji je Lucietu, kako vidiš, dobro poznavao, valjda je predviđao susretaj, jer mu crno oko zablista. - Hvala vam, šior maestro! - reče teta Betina zagrlivši Maru, koju je već groznica tresla. Al ipak je imala još toliko snage, da se okrenula i, pruživši stidno ruku mladiću, reče tiho: - Platio vam Bog! - Mladić stisnu ruku i upre oštriji pogled u njezino lice, kao da hoće pronaći u toj crnoj prikazi nešto od dražesti Luciete. - Mare oćuti taj pogled i podigne nehotice oko na učitelja, a rumen vrućice i stida skoči joj u lice. - Lucieta je bez straha gledala u njega, te oprostvši se vatreno mu stisnu ruku. - Hvala vam na svemu, što ste za moju sestru učinili! - reče ona pogledavši ga prpošno kao da su stari znanci. Zatim potiše: - Dođite nas kadgod naći. - Hoću! - odvrati mladić i oprostivši se ode istim putem, otkud je došao. Po ulicama bija-še sve mrtvo i svijetlo. Mladić je hrlio smiješeći se i - valjda govorio u sebi: “Sestra Luciete! Bože sveti, koliki kontrast! - Ipak ima lijepo oko! - Ali ići bosa! - Drago mi je, da sam jednom i progovorio s Lucietom. Vražje li male! - jedra kao jabuka! Čovjek bi je od miline ugrizao! - -” One je noći Mare ležala u vrućici. U snovitom dimu tamjana, vidjela je samo jedno veliko crno oko što je gleda, gleda...

XI.

Dugo je bolovala Mare od groznice. Vrućica mašte i tijela palila joj krv; - jadnica se osuši-la i, ako je moguće, poružnila. Ali šta je marila za to, kad joj je u duši zora svitala!

32


Kad prvi put ustade - prepade se ugledavši svoje lice u zrcalu. - Prođe mnogo nedjelja, dok se povrati rumen na to ostarjelo lice. U svojoj bolesti oćuti ipak utjehe u neobičnoj ljubaznosti Luciete i tetke. Vatrena, lepršasta joj sestra, sjedila je cijele noći, cijele dane kraj uzglavlja bolesnice, vezući ili pletući nedokončive čarape. Red i mir, koji nastade u duhu vragoljanke, bijaše se uvukao polako, neopazice, kao upliv nekog novog osjećaja, što je njezinom nestalnošću zavladao. Mare nije imala toliko oštroumlja, da shvati uzrok te promjene; bila je odviše srećna, odviše iznenađena od dobrote i njege, kojom su je ma-zili, a da bi u što drugo i posumnjala. - Da mi je uvijek bolovati! - to je bio žalosni, ali istiniti vapaj, koji je dolazio svaki čas Ma-ri na usta, kad je gledala, kako je nemoć sakupila oko njene postelje toli očekivanu, toli željenu ljubav rodbine. Ali i zdravlje se povraćalo s proljećem; - smrt nije još tražila gera-niuma! Jednog dana, kad je već svaki simptom bolesti nestao, - otvoriše prvi put prozor u njenoj izbi. Bijaše to koncem maja. Zrak topao, blag, navali silomice u tamnu sobu mirisom cvi-jeća i mora. Kroz rastvoreno okno dopiralo je čevrljanje lastavica, koje su splele gnijezdo tik ispod njezina prozora. Podignuvši se sa svog ležišta, Mare ugleda tamo u daljini mir-no rastegnuto more, u kom se zrcalili otoci, tamne hridi i lađice, što razapetim jedrima čekahu, kao bijeli galebovi, prvi dah podnevnog vjetrića. Priroda oćuti čarobni zagrljaj proljeća. Tad i Mare osjeti prvi njegov cjelov na usnama pa sklopi za čas oči - i druga ne-jasna, tajanstvena slika, koja je pratila sve njezine bolove, sve bulazni dugih dana nemo-ći, prolebdi hitro mimo nje letom crnih krila lastavica. Bila je bacila u noći “Božjeg plača” samo jedan pogled na njega - - - a onaj glas, - - onaj doticaj njegove vruće, snažne ruke - povrati joj se u pamet sada slavljem probuđenog proljeća. I ona prodrhtne sva od prita-jene slasti. U toj slatkoj sanjariji oćuti Mare iznenada jak miris cvijeća. - - Otvori oči i usklikne od radosti videći kraj sebe veliku kitu ruža i jorgovana, - i radosno lice sestre Luciete. - Luce! koji dar?! - reče Mare pomamno stisnuvši cvijeće i uronivši cijelim licem u njegov čar. - Dar proljeća i zdravlja! - odvrati Lucieta pa zarumenivši se nastavi: - Bila sam u vrtu neke prijateljice: i nabrala sam sve što sam mogla! - Divnog li cvijeća! - šaptala je Mare upijajući u se svježe boje ruža i jorgovana. - Ali! gle-daj! - eto i mog cvijeta! - Geranium!... Luce! - Ti si dobra kao anđeo! - i suza pane kao kap rose na ružu. - Znala sam, da još od djetinjstva ljubiš taj cvijet; - pak ništa naravnije da ga primiš! - Ali kad baš o njem govorimo, molim te reci mi, otkle tebi ljubav za taj prosti crveni cvijet? - upita Luce. - Ne znam ni ja! - odgovori Mare potiše. - Veli se da je dobar da vida rane - - - - Ali ti nemaš rana! - reče djevojka smiješeći se. - Ima ih, koje se i ne vide! - šapne Mare i umukne kao umorna. Luce htjede još nešto nesmotrena da kaže, ali o čem da više govori s njom?... Ipak joj se vrtila u glavi jedna misao ili, bolje, nekoliko riječi, koje sumnjivo, razdraženo oko Mare dohvati i nehotice zaustavi. - Okladila bih se, da mi imaš nešto kazati! - reče Mare polako. - Kako to znaš! - odgovori presenećena Luce.

33


- Je li što lijepo? - zapita opet Mare. Nešto joj zadrhta u srcu a nehotice baci oko na cvije-će kao da i od njega traži da saznade tajnu. - Hoćeš li se brzo dignuti? - zapita Luce odrešito. - Rekla je teta, domalo! - A tada - - pazi, da mi se lijepo očešljaš i obučeš! - Jer - - i prignuvši joj se do uha šapne hitro: - Neko će doći u posjete. - Meni?! - odvrati Mare porumenivši naglo. Ta prazna riječ posjeta, koja za nju bješe sino-nim dosadnih brbljanja starih spletkarica ili još dosadnijih pričanja staroga fratra Duje - ispovjednika one mile dušice šiore Betine - pričini joj se u taj čas tako nova, tako puna tajne, da osjeti kao trešnju groznice po tijelu. - I jedva još šapne u strahu: - A ko će doći?... - Tvoj nenadani spasitelj! - gospodin učitelj Franić! - izbaci Luce hitro iz sebe gledajući kroz prozor. - Bože moj! - šta si izmislila?!... - Misliš, da te varam? - - Bio je prekojučer kod nas, da pita za tvoje zdravlje. Ne ćeš, da se brine za onu, koju je spasio?! - nadoda Lucieta dražesnom prpošnosti. - A sada, brzo, za-zvaću tetu, pak ćemo te lijepo obući i uredićemo sobu! Čini li ti se mala čast, da tako lije-pi gospodin dolazi u pohode? - I ja sam bila lani bolesna, ali me niti tetin Sultan ne posje-ti! Vatrena čevrljavost Lucina ne razvedri ni lica, ni duše Marine. Puštala je sestru, da govo-ri, da brblja poput gladnih vrabaca, ali njezine misli tumarahu tamne, nesigurne, plašlji-ve u neznane krajeve.

XII.

Kucnu i taj kobni čas. Jedva se bila oporavila od svog straha, te, zaogrnuta laganim sivim šalom, sjela kraj prozora, kada začu da se približavaju koraci. Jedva je disala, od straha, i gledajući u daleki vidik mora, zaviđala je onoj maloj barčici na pučini, ali tajni glas njezi-na srca u istome strahu uživaše blaženstvo. Još je dospjela da istrgne geranium iz Lucine kite - kad se vrata otvoriše i mladi učitelj uđe. Da imam namjeru pripovijedati pravu novelu, ne bih se ustručavala opisati došljaka u svoj njegovoj moralnoj i fizičnoj podobi; - ali kako vidiš, moja priča nije ništa drugo nego malo anatomije jednog srca ružne djevojke. Srećno pak za pisce da imade ljudi, koje mo-žeš u dva-tri retka opisati, jer se malo čime razlikuju od drugih. I naš učitelj bijaše takav. Visoka stasa, ponešto uskih ramena, vesela posmijeha, oštra, ali i umišljena izražaja u pogledu, on bi često izražavao meku sentimentalnost, koja se protivila njegovim debelim mesnatim usnama, nefaljeni znak dobra apetita i široka srca. Crna kovrčasta kosa, regbi nemarno bačena unatrag, zavijala se u pomno gojenim zavojcima, nadodaj još po talijan-sku zavinuti brčići; - i eto ti lica, po kom si mogao zamisliti, da je on ili malogradski bri-jač ili, još vjerojatnije, prvi klarinetista kakovog talijanskog orkestra. Pomno obučen, dr-žao je u ruci štapić. Čim uđe u sobu, stane i, ugledavši djevojku, kojoj je bolest davala nešto staračkog i tužnog u licu, posmijeh, kojim bijaše pripravio svoj poklon, iščeznu regbi u brkovima. Vidjelo se, da ga se dojmio izražaj tog jadnog lica, što se u bljedoći i u

34


strahu kruto isticao na sjajnome zatku neba i cvijeća. Al ipak se približi i pruži Mari ruku govoreći: - Dopustite, da vas pozdravim i da vas zapitam za vaše zdravlje, gospođice. I ona mu pruži ruku, - dršćuću od zabune, al vruću od ognja, koji je tekao njezinim žila-ma. - Hvala vam! Sada bolje - - odvrati Mare tihim glasom, i posmijehom na usnama. - Šior mio! - počne teta Betina kriještećim glasom. - Kad se ne sluša starije, Bog kaštiguje prije ili poslije. Del resto sva je vaša zasluga, da joj nije i gore bilo... - Ah! draga gospođo! - odgovori mladić nekako oficijelno. - Nemam nikakovih zasluga! - pa kakav trud! Meni je drago, da sam ja mogao pomoći gospođici i ujedno se upoznati s vama. - Bog će vam to naplatiti! - šapnu ganuta Mare. - Ufam se, da ste primili moje cvijeće jutros po gospođici Lucieti! - nastavi on smiješeći se skoro dražesno Mari i pogledavši lijepu joj sestru, koja se naslonila o stolac Marin i ovila joj ruke oko vrata. - Što!?... vaše cvijeće! - odgovori zabunjena Mare i nešto kao rumenilo razli joj se po licu, kad upre nehotice oko u mladića. - Oprostite, gospodine učitelju! - reče prpošno i naoko naivno Lucieta milujući naumice sestru po licu. - Nisam joj rekla, da ste vi, jer sam se bojala, da mi ga ne će primiti. Da vi znate, kako je moja sele čudno prije mislila o muževima! - i veseli se smijeh zaori iz nje-zina grla. - Ne možete pomisliti, kako sam vam zahvalna za tu dobrotu! - reče Mare ne pazeći na Lucine riječi, toli joj bijaše mio osjećaj, da joj je on dao geranium i krasne ruže svibanjke. - Oh, ništa ništa! doznao sam, da ljubite cvijeće, pa htjedoh da vam ovo javi moj dolazak. Gospođica Lucieta me svjetovala da vam dadem i cvijet geraniuma, jer da vam je najmili-ji. “I to zna!” pomisli Mare blažena od tih riječi pa nastavi: - Da! imam ga rado, jer uvijek cvate i jer... - Jer vida ogrebine i rane! - prekine je Luce smijući se i naslonivši svoje na njezino lice. - Ma, che diavolo! - mrmljaše šiora Bete, smijući se bučno nad oštroumnosti svoga mezim-četa. - Pravo ima gospođica Mare! - odgovori učitelj doktorskim tonom, vrteći palicu u ruci. - Geranium je znak zabiti, koristoljublja - i u neku vrst i požrtvovne ljubavi. - Zadnje je rije-či skoro šapnuo. Mare je držala prignutu glavu u taj čas, te nije mogla opaziti, kamo se pogled njegov upr’o, ali, slušajući taj šapat, oćuti kao da joj je sve tijelo zadrhtalo a pred očima joj se za-bliješti. Je li za nju ta žarka riječ! - Je li doista on izrekao tu kobnu riječ ljubavi, koju je mladić kazao toli milim izražajem? Mislim, da ona toga ne opazi! Samo zamamni smisao te riječi prikaza joj se jednim blijeskom kao da je cijeli život njezin čekao samo nju. - Ah! - dakle ipak je čula iz usta muža tajnu svoje sreće i nesreće. Što je drugo i sanjala? - Od te zabune i od te slatke muke izbavi je praktičnost tetke Betine. - Ča velite, šior maestro? - kada ćemo imati kišu? Vi, ki znate sve i učeni ste čovik, recite mi. Perché, poštenja mi, ako ne kiši, ove godine ne ćemo ni smokava jisti!

35


- Ali draga teto! gospodin Franić nije prorok, da bi znao pogađati tvoje želje! - odgovori Luce ponešto razdražena. - Šiora no! - gospodin Franić mora da to znade bolje nego svi kanunici, jer je on učitelj! - Vi ćete, gospojo, imati uvijek dosta smokava, padala ili ne padala kiša - odgovori učitelj skoro u smijehu. - Ah! nemojte govoriti tako, šior maestro mio! - i debelo napuhnuto tetino lice potmuri se kao da ju je prava žalost obuzela. Jadni puk ča će bez hrane? Ove godine niti fažola, niti kavula, niti kupusa - sve je žega odnila. A bogme ni u Murlakiji nije bolje. Ako ostanemo sada bez voća, svi će crknuti od glada. - Ali draga teto! - što velite zaboga! - odvrati Luce smijući se glasno tom humanitarnom izlivu čuvstva gospođe Betine. - - Kao da ne zna cijeli svijet, da kad je u Murlakiji glad, da je onda najveći dobitak u ujčevoj kožari. - Kako to, gospođice? - upita smijući se mladić zadivljen odvažnosti Lucinom. - Jer tada seljaci junce i teliće prodavaju za polovicu cijene, da uzmognu platiti dugove za kupljene opanke! - Vražija mala! - bukne u smijehu udivljena teta Betina, a za njome nasmijaše se svi. Sva-kome je bilo lakše u toj prostoj šali, a i Mari samoj, koja bješe zanijemila u gledanju svog cvijeća. Malo još ostade učitelj, pak se dignu te pruži ruku opet Mari. - Ufam se, da ću još koji put vidjeti gospođicu - ali posvema zdravu. - Ako Bog da! - odgovori ona, pogledavši ga duboko u oči kao da traži u njegovom po-gledu jeku onih riječi o ljubavi, koje bješe maloprije izrekao. Njezino se oko u taj mah moralo zasjati kao crni alem, jer se i mladić zagleda u njezino lice pogledom čuda i znatiželjnosti. To bi tren - i oni odoše. - - - Da je kakav umjetnik naslikao u onaj čas onu tamnu skoro muževnu prikazu Marinu, ono njezino suho, žutkasto lice, u kom su sjala dva crna oka - ona ista, koja su te prve večeri tako začarale, Vlado, - ali još vlažnija, blistavija ono lice onako zaokruženo tek očešljanom vranom kosom, a na prsima crljeni žarki cvijet geraniuma - pak da je tu čud-nu sliku nazvao “proljeće ljubavi” ili “poslije prvog sastanka” - - reklo bi mu se, da se ruga ili da izvrgava karikaturi najidealnije predmete. A ipak, - - ništa istinitijeg do te sli-ke! - Mare ostade tako dulje vremena šutljiva, zamišljena pod dojmom neočekivane zgo-de. - I kad se Lucieta vratila u sobu nađe je na istome mjestu gdje gleda u daljinu pučine. - Kako ti se mili gospodin učitelj? - zapita je Lucieta lukavo. - Uljudan i dobar mladić! - odgovori ona tiho ne pogledavši sestru.

XIII.

Dođe i jesen. Nebo se ne može više prispodobiti niti djevojačkom oku, niti kristalnome svodu, - ali zato dubina njegove plaveti otkriva duši beskrajnost. - More samo počinje se mutiti pod sjevernjakom, te mu pjena prelomljenih talasa resi labuđom perušinom crne hridi. - Još su šume zelene, još se po brežuljcima sunce igra maslinovim granama - samo

36


ravnicom je pozlatila jesen loze i kupjene. Lastavice se spremaju na odlazak. - Još gdje-gdje zaori pjesma težakinja ali dođe čas kad osjetiš da se neopazice u prirodu uvukla sje-ta. - A to je kad zapada sunce. - - - Sjećaš li se, Vlado, večeri kad se zažari nebo grimizom i zlatom te prosiplje po golim brdinama tanki ljubičasti veo zimskijeh dana; - kad sunce, plamteća kruglja bez zraka, bez krune, slazi polako u potamnjenu modrinu pučine? - Po-ezija tog božanskog časa zanese pamet, - ali srce ćuti tad tihu, čudnovatu bol! - Čini ti se, ne znam kako bih rekla, da se rastaješ od svog doma, od svojih milih i nehotice tražiš okolo sebe, ne bi li ugledao pa i nepoznato, sućutno lice, samo da rasprši tužne misli, ko-je te oblijeću u tom beskrajnom miru. Ali suton se hvata, - suton jedva obasjan zlatnim zapadom i doskora zavlada svemirom noć. - Bajna jesenska noć! kad nebo procvate zvijezdama kao proljetni bus, kada zemlja i more, stisnuti u jednoj modrušastoj tmini, zbore tajnom harmonijom šuškanja maslina i uzdaha pučine. - Jesen, doba tajnih želja, kada djevojka pita nebo: Hoće li on doći! - kada smijeh mladosti umukne zadušen u zadnjem traku sunca, u zadnjem cvrkutu odocnjele laste. Jednog od tih dana mjeseca rujna našla se Mare oko zapada sunca kod razvalina grada G. Sjedila je na visokom humku, otkle pogled može bditi neizmjernim prostorom pučine i neba. Naslonjena o ruševinama gledala je nepomično kako tone sunce. Crno joj oko ra-širilo se i zasjalo neobičnim sjajem. Na usnama lebdio je posmijeh pun čežnje i zadovolj-stva a rumen, koja se prolijevala licem njezinim, poljepšavala je oštre, uglaste crte te ču-dne djevojačke prikaze. Vanjština same Mare pokazivala je dovoljno utjecaj novog čuv-stva, koji je bješe obuzeo. Odijelo sivkasto, pomno stegnuto okolo pasa, pokrivalo je na-borima nesretni joj stas, a fina mahramica čipaka okolo vrata bila je svezana i nakićena cvijetom geraniuma. Slamnati šešir bijaše ovjenčan vijencem finog poljskog cvijeća. Ma koliko je sve to bilo jednostavno i tamno, opet je godio oku sklad tih boja, kada se pla-men zalazećeg sunca poigrao gavran-kosom i oživio bljedoću tvrdog Marinog lica. Ali što sve ne može ljubav? - Prošlo je bilo više mjeseci, otkad je vidjela mladog učitelja, - a odtada ga je zavolila svim žarom neiskusne, prve ljubavi. Strast, koja preobrazi pobož-nu osiđelicu - u čednu ali za svakim njegovim pogledom pohlepnu ženu, imala je u sebi nešto neizrecivo duboko i ganutljivo. Koliko tihih pogleda, koliko nespretnih rukovanja, koliko sjetnih odgovora, koliko je mo-litava, upravljenih Bogu za vlastitu sreću i za njegovu ljubav trebalo dok se u njezinoj duši stvorila nada. Mladić je dolazio neprestano u njihovu kuću; - činilo se da društvo te kramarske obitelji sakriva nekakav neobični čar za njega, jer onih dana, kad bi se pokazao na vratima tetine sobe, bio je uvijek obučen u najboljem odijelu a očešljan kao da ide na ispit. Uvidio je možda i on, da u toj kući ima ruka, koje dršću, kad ih on stisne, da ima pogleda, koji više zbore, negoli najjasnije riječi; - znao je, da odlazeći iz te kuće, dva vatrena oka slijede ga iza spuštenih zavjesa. Njegovo vladanje prema Mari bijaše - - uljudno i osobito povjerlji-vo. Nije bilo u njega takta, da spoznade, kako je sve to značajno za neiskusnu djevojku, koja hlepti za tajnim pomamnim iznenađenjem strasti i bojazljivosti. Ali ni Mare nije to-ga razumijevala; - kao leptir vrtila se okolo plamena svoje mašte, okolo svojih sanjarija, koje stvarahu od neznatne i bratske prijaznosti mladića - - ljubavne dokaze. - Krioca lep-tirova, čim se više pale, - čim ih više cjeliva plamen, tim hrlije, strastvenije srnu u njegov žar. Tako je bilo i kod Mare: krila njezine mašte ne bijahu jača od krila leptirovih, - i njih je vatra palila - a sve ostalo neka bude kako hoće, kad joj je u srcu tako vruće, tako ugod-

37


no! Slutnja nekog rješenja, nekog finalea tamnom “snovu ljetne noći” još je napunjala du-šu nemirom i čežnjom. Vjetrić jesenski, koji je šuškao kroz osušeno lišće praskom suhih grančica u vatri, šaptaše joj vječnu jesensku melodiju nade i sjete! I onog dana kad se došetala do ruševina, vlažni joj je pogled pitao rumenilo zapada: A sutra?... Hoće li sutra biti onaj toli očekivani dan, kad će on da šapne opet: “Geranium!... znak ljubavi - vječne!” - - Ubogi geranium!... suza, blistava kao alem, zatitra na crnom oku, i pade na crljeni cvijet. Ali zašto je glavu okrenula češće prama brdašcu? - Zašto bi se rumen žarka prosula njezinim licem, kad zašušti lišće, ili kada gusjenica pobrza zi-dom? - Čežnja je u taj par bila skopčana sa strahom, sa zabunom osobe, koja čeka nešto odavna žuđeno, ali česa se ujedno najviše boji. Najednom ona ustane - zadrhta - i upri-jevši oko tamo, gdje su busovi skrobuta i kupjena njihali svoje duge suhe trakove o vjet-ru, nešto ugleda što joj ote zadnji dah u duši. Oštri joj pogled bješe ugledao izdaleka nje-gov stas; - uho, toli uvježbano raspoznavati njegov korak po pločniku tijesne uličice, upo-znade ga i ovdje, kako se penje kroz suho granje, šibajući palicom travurine, koje su se podigle sve kao klasje, što žetvu čeka. - A što ćeš reći, Vlado, kad ti kažem, da je taj sas-tanak bio dogovoren? “Dođite, Mare!” reče joj on onog istog jutra, a ona čedna i pobožna Mare rekla mu: “Doći ću!” - I dođe! - Slagala je tetki i Lucieti, da ide u crkvu Bogu se mo-liti! Ta podložnost, ta nesmotrenost, kojom je žrtvovala svoj glas i stid, bila je prevelika žrtva - ali Mare u onaj čas, kad je oborenih oči, poniknute glave, dršćućih usana čekala njegovu prvu riječ, ćutila se pripravnom kao najzadnja ženica da mu žrtvuje sve - pa i sam život - kad bi ustrebalo. - Hvala, draga Mare, da ste došli! - bijahu prve njegove riječi. Zabuna joj ne dade, da od-govori, već pruži mu ruku i pogleda ga skoro tvrdim nijemim pogledom. I umuknuše oboje. Samo je zborila pučina zadnjim žarom zapada. Franić sjedne prama njoj na prelomljenom mramornom stupu i poče šarati palicom po zemlji, kao da traži ri-ječ, kojom da počne. Činilo se, da te dvije osobe dolaze s dalekog, različitog puta i da se odmaraju prije nego će svaka da opet svojim poslom pođe. - Što je novo doma? - zapita napokon on, nemarno, slomivši štapom visoku koprivu. - Ništa, otkad ste vi sinoć bili! - odvrati Mare, gledajući kako tamni more. - Pravo rekoste! - nastavi brže Franić skidajući šešir. - Oprostite, što tako ludo pitam. Ali da vi znate sve moje brige, sve moje poslove - čovjek bi poludio! - i prođe rukom preko čela, kao da ga doista tište te strašne brige. - Vjerujem - odvaži se ona da kaže - ali vama muževima ostaje uvijek najbolja utjeha - sloboda! - Sloboda kretanja - ali sloboda srca? - - - Srca? Zar nijeste slobodni ljubiti, koga hoćete? - zapita Mare spustivši pogled na zemlju, zastiđena od svoje odvažnosti. - Ne, Mare! - nastavi mladić poduprijevši se laktima o koljena. - Sudbina veže nas jednim mahom! Vjerujte meni, da sve, što govorimo o lakoći, kojom mijenjamo naše osjećaje, i kojom se tješimo radi ženskih nevjera, nijesu ništa drugo nego fraze, da sakrijemo slabo-ću naše naravi i našega srca. Ima slučajeva, gdje nas jedan pogled, jedna riječ, jedan po-zdrav, vežu jače negoli željezne verige! - Istina! - šapnu Mare - i zadrhta. - Je li vam studeno? - opazi mladić pogledavši joj blijede usne. Mare ne odgovori ništa, a on nastavi:

38


- Kako sam rekao, Mare, naša sloboda je sjenka - naša jakost iluzija. - Imao sam prijatelja mlada, vesela, nestalna - ljubio je svakoga i nikoga. Rugao se drugim, kad su govorili o stalnoj, vječnoj, ljubavi... pak? - dođe dan kada u svjetlu mjeseca ugleda djevojku, za koju poludi, za koju žrtvova svoj mir, svoju slobodu - sve! - A od tog dana - taj prijatelj je naj-sretniji čovjek na svijetu - baš zato, jer je izgubio slobodu - srca! Nasmijanih usana, i čudnih oči, govorio je sve to Franić uzbuđenim, katkada dršćućim glasom, koji ne vara ničije srce. U duši se Marinoj nizahu te riječi jedna za drugom tihim dahom vjetrića - i opajahu je neizrecivom slasti. Uzrujanost, radost, koja je tekla u žilama te crne, tužne djevojke, obasjane zadnjim odsjevom jesenskog dana, morala je biti velika, jer ustade i plamen rumenila potamni u sumračju njezino blijedo lice. I Franić se dignu - i nehotice običnom mu povjerljivosti uhvati njezinu ruku te pogleda tamnu pučinu, koja je šumila i pjenila se pod njihovim nogama. - Da, Mare! - produži tiše - zaljubio se u tu milu djevojku i zakleo se pred Bogom, da će njegova biti. - Ali život je ozbiljan, stanje neznatno, a živjeti treba! - Što da počne, kada njezini roditelji ne će da dadu ni groša, kada njezina svojta šara i vara, jer čeka bogzna kakvog suca ili pretura! - A treba li, da vam kažem, da sam ja taj prijatelj, koji eto poslije tako dugog poznanstva još nije siguran ni za rod, koji ga danas mami a sutra mu se ruga, ni za djevojku... - Znam, znam! - prekinu ga Mare jedva svladajući svoje drhtanje, - ali zašto je strah obu-ze, kada je eto, na, - ime te sretnice moralo biti izušteno? Zašto je nešto za srce zazeblo kad je morala čuti svoje ime? - Vi toli dobra, toli pobožna, toli pametna - nastavi učitelj prosećim glasom - samo vi možete da mi kažete: što se uprav hoće ili ne će sa mnom u kući i u srcu one djevojke? - U smijehu, u šali, u razgovorima, ja ne mogoh još da saznadem pravu istinu. A ne ću da se sa mnom igraju! Zato vas i zamolih da dođete ovamo, daleko od grada, u samoći, da čujem vaš dobri savjet, vašu riječ ozbiljnu, prijateljsku. Vi sami imate snagu i prava, da prignete oca, da žrtvuje koji dinar našoj sreći, vi samo možete uvjeriti ujca i tetku, da ne će biti sretnijega para do mene i Luciete! --------------------------------------------------------------- ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

XIV.

Mare ne vrisnu, ne sruši se, ne zaplače, - već se nehotice dohvati rukom za srce, kao da ju je kamen, bačen snažnom rukom udario. Njezino lice bilo je u taj čas užasno; - oko mrt-vo, ukočeno, gledalo je more sada crnje od mraka. Njezine usne, otvorene, bez zvuka, bez krvi, naličile su zadnjemu vapaju mramorne Niobe. - Lucieta! - ime sestre zaječi u taj čas kao prokletstvo. - Dakle on je nju ljubio! - Dakle posjeti, cvijeće, pozdravi, bijahu tek varka, - bijahu promozgana, kukavna igra, e da predobiju Maru, da je sklone, da im slu-ži... posrednicom! - Te misli kao munje razdirahu tminu njezine pameti, i sva mržnja, i sva strast, uskipi proti sestri, proti tome čovjeku, za kog je bila žrtvovala mir, čednost i Boga samoga. U taj čas spopade je vrtoglavica pa videći ponor hridina ispod svojih noga, misao smrti preleti joj glavom... Ali to bi samo tren! - - - - Što vam je, Mare! - zapita je u čudu mladić.

39


- Glava mi se vrti! - šapne ona i - - tromost, koja zavlada njome, prištedi joj možda zločin. Kad prođe taj prvi čas, - nenadani bol bijaše toli jak, da joj ote glas i svijest. Ona više niti ne osjeti, da je Franić vodi za ruku, niti da joj govori neumornom hitrinom o planovima sreće, o načinu, kako će ona, Mare, njima da pomogne... Ona nije vidjela više ništa, nego mrak - u duši i u prirodi. Prenu se ipak iz tog mrtvila i nađe se sama s njime na osamljenoj cesti. More bijaše iščez-lo za maslinovom šumom, - samo put prašan, okružen požućelim kupjenami i suhim dračem, sterao se ravan, pust, turoban u daljinu. Nestalo svjetla i neba; - kratko jesensko sumračje pretvorilo se u noć. - Sjevernjak zaduva jače, studen kao njezina ruka. Jadikuju-ći kroz maslinove grane puzao je cestom dižući prašinu bijelu kao morska pjena. Činilo se, da je i priroda umrla s njezinom ljubavi. Tužan li bijaše taj povratak! I on bijaše prestao govoriti, - a muk zavlada svijetom. - Mla-dić nije mogao protumačiti Marine šutnje, niti onog grčevitog drhtanja njezine ruke. Ne sanjajući o kakovoj ljubavnoj tajni on promisli da čedna i svetačka Marina ćud ne odo-brava takovih razgovora ni takovih ponuda. - Smiješak sažaljenja prođe njegovima us-nama - dokle je ona gledala kako pred njom prolazi staza za stazom, kako se korak po korak približuje ponoru, u koji je već tonula bez ufanja i bez utjehe. Tetka na čas umukne, pa nastavi: - Nemam više snage, dragi Vlado! da ti opisujem to uništenje, to rušenje svega, što znači život i srce jedne žene, jer tih riječi nema, koje bi mogle dati osjećaj onog, što jedva pamet čovječja može da zamisli. - - - Mare i Franić dospješe napokon i do kućnih vrata. Prije nego Mare zakuca željeznim tu-cnjem, Franić je uhvati za ruku i pogledavši je molećim pogledom reče: - Mare! sjetite se vaše sestre i mene! - - - Zašto je ona podigla poslije tih riječi lice, zašto je uprla svoje tamno oko, u kom je sijevao kao zadnji odsjev zapada, u mladićevo lice? - A ko bi znao sve tajne one nutarnje, tragične borbe? - Je li se spomenula one prve večeri, kad ju je on doveo bolesnu do kuće? - Ili je mislila, da će probuditi u njem trag svoje ko-bne zablude? S njenog oka bješe pala koprena mašte, kojom je obavijala svoju varku. - Vrata se kućna otvoriše. Ona promrmlja nekoliko riječi učitelju - i iščezne u tminu zatvo-rivši jednim zamahom ruke vrata u lice - prošlosti. - - - Tukla je i jedanaesta ura noći a u sobici Mare goraše još svjetlo. Noć ne donese utjehe, niti sanka; - u sveopćem miru samo bol bdije. Slomljena, nepomična sjeđaše na niskome stočiću, zureći suludim, tupim okom u svijeću. Na blijedom, bešćutnom licu vidjele se samo dvije tamnije crte, - koje su osušene suze kao u mramoru uklesale. Strašno se neko mrtvilo zahvatilo tog lica. - Tek u tjesnoći siromašne sobice oćuti ona svu strahotu svoje nesreće. Ne trgnuše je iz te nijeme zdvojnosti niti štropot sićušnih koraka u bližnjoj sobi, niti škri-panje vrata, koja su se otvarala. Činilo se, da je mramorni kip, - da nije bilo dubokog uz-daha što prodre iz njezinih grudi. Ali kada dvije bijele, ruke ogrliše Maru i kada poznati glasić šapnu: - Mare moja! - tada se trgnu i, pogledavši nenadanu prikazu - zadrhta, vri-snuvši muklo: - Luce! - - Jest, bila je ona! skočila je iz postelje, bosonoga, golih lakata, raščešljane kose, i klečala je tu do Mare svim čarom ljepote i ljubavi. - Pusti me! pusti me! - jecaše Mare, trgajući se, da se oslobodi od tog zagrljaja, od tih nje-zinih usana, od tog pogleda.

40


- Ne ću, Mare, prije nego rečem nešto, što mi stoji na jeziku, i što mi ne dâ da zatvorim oka! - Ah Marice moja! jedina sestrice, dobra moja svetice! - oh! reci mi, je li ti što rekao Franić? - šaptala Lucieta sklopivši ruke. - - Oh! kako je bila krasna u tom času! Sjaj tihe svijeće puzao joj po svježoj puti, po oblim crtama tog klečećeg anđelka i oživljaše je tako-vim odsjevom sreće - da se i Mare sama zagleda u sestru - i kao da se sjeća nekadanjih slutnja, uspomena, šta li? šapnu: - Lijepa je! - Ali osvijestivši se gorkim posmijehom, hitro odvrati: - Da, rekao mi je!... - A što? - - ljubi li me? - Pa to ne znaš? - zapita tvrdo Mare. - Ne srdi se, Mare! - reče Lucieta i zagrlivši je vatreno nasloni glavu o njezino rame. - Prosti mi, sestrice, što ti nijesam prije štogod rekla o tome, ali - znaš, teško je kazati ono, što u srcu ćutiš! - pak nijesam ni ja znala, šta se to sa mnom zbiva! - Mislila sam: eh! - Franić je za mene ono, što su bili toliki drugi, - ali u srcu sam ipak os-jećala neki strah, neko blaženstvo - što je bilo različito od svih prijašnjih ludorija. Htjela sam se s tobom savjetovati, - ne učinih! - Bila sam luda! - Pak čekala sam - čekala sam onaj čas, kad bi mi on sam kazao: - ja te ljubim! Oh! kako si pravo imala, Mare, kad si mi jednom rekla, - da ljubiti znači imati nekoga tako rado, da bi za njega i život dala! - - I to je istina - istina! - Ah! Mare ti plačeš... Goruća suza pade s oka Mare na bijelu put Luciete. Kao usijano gvožđe prolazila je sva-ka slovka Lucietinih riječi po rani njenog srca; - ali u isto doba njihova se jednostavnost i iskrenost kosnu duše Marine, i prvi put sine joj u glavu teška ali sveta misao žrtvovanja. - Ne plačem, Luce! - reče mirno Mare poljubivši zlatne sestrine kose! Mislim da te moram izgubiti! - Ali ja sam ti dužna još odgovora... - Oh! reci mi samo jednu riječ, Mare moja, pa ću biti u raju... - Jest! Molio me, da bih se za vas dvoje zauzela kod tete i kod oca, - a ja ću to i učiniti! - reče Mare polako, skoro svečanim glasom. - Ah! kako si dobra! - rekla sam ja! - Ti jedina možeš učiniti štogod za nas! - Franić nije vjerovao, - i to ti velim! - ali ja sam se nadala, jer znam, Marice moja, da si ti za mene bila i jesi uvijek prava majka. Te riječi rastališe Marino srce. Ona oćuti, da joj neki veliki mir slazi u dušu jer shvati, da i bez ljubavi - ona može biti majka. - -

XV.

Mnogo je truda stalo Maru da zamoli oca e da bi dao Lucieti barem ono petsto forinti, što bi pripalo njoj kao miraz. Otac se branio, da on nije dužan nikomu ništa, - htio je možda zastrašiti djevojku - ali Mare se odlučila žrtvovati do kraja. Koji gnjev ne spopane starog škrtca, kad mu Mare, hladnim al odvažnim glasom izjavi, da je ona već punoljetna, i da traži svoj dio! - Sve, što su njegova usta mogla reći prostačkog i uvrjedljiva, sve je to ba-cio Mari u lice; - bio je čak podignuo i ruku na djevojku, - al njezino oko, njezino držanje imalo je nešto tako odlučna i nesmiljena da starac morade podleći, i dati joj barem polo-vicu njezinog dijela s uvjetom, da će joj drugu polovicu platiti dogodine. Novci bijahu u

41


džepu Marinom, - ali još ne bijaše dozvole tete Betine. I tu se htjelo ustrajnosti da svlada naduto samoljublje kramarice, koja je sanjala za svoju Lucietu bogzna kojega “šiora”. Htjelo se oštrine, dok je Mare dokazala neobičnom drskosti staroj svu poniznost njihova položaja. Sama se ona čudila, otkle njoj ta jakost, ta oštrina u govoru, otkle njoj sve one riječi napola sumnjive, napola ulične, kojima se služila da otme Betini svaku iluziju “si-gnorije”. Otkle? - Svijet je, od prvog dana, otkad je stupila među ljude, stvorio nju osiđe-licom, kojoj se dopušta davati savjete i igrati ulogu starih, zavidnih, ujedljivih tetaka; - i ona se sad služila tim prezrenim položajem, da odigra svu tu igru naperenu protiv onih, koji je učiniše takovom. - Prije Božića ne može biti svadbe! - reče teta i tako odlučiše da će se vjenčanje svetkovati u S. kod roditelja na taj veliki dan. Mare zamolila od tetke dozvolu i otišla prije utanačenog roka u svoje seoce e da se oda-leči barem od svakidašnje muke. Bol je ojača; gledala je sigurnim okom i hladnim licem sve priprave, sve one sitnarije rublja, odijela, što se u tetinoj kući za nevjestu šivalo; slu-šala je hladnokrvno vječne čestitke susjeda, prijateljica, razumijevala je sve one poluglas-ne primjedbe o sebi, i kako se ima radovati, i kakvo će joj biti veselje babovati djecu Luci-ete, i kako će moći sada slobodno uživati svoju crkvu i svoje pobožne navade. Sve ju je to ostavljalo već hladnom i indiferentnom. Ali ona nije mogla više trpjeti blizinu mladoga zaručnika a još manje podnositi ulogu, koju joj dosudiše, da bude svaki dan namještena ondje kod prozora da čuva zaljubljeni par, da sluša one riječi, da vidi one cje-love... Ne, ne! to je bilo preko njezine snage. Taj dah ljubavi, koji je poput opojnog mirisa ljiljana ulazio u svaki kut stare tamne kuće usprkos smrada koža i opanaka - opajaše i Marinu dušu, te činjaše da joj život bude vječnom, nesnosnom patnjom. Vrativši se u svoju varošku kućicu nađe ona roditelje, koji nijesu marili za nju, ljutiti zbog izdanog novca, i prirodu mrtvu, bez plaveti i bez cvijeća. Sjeta i tuga pratili su je svuda, samo se Faun - - smijao ludosti Mare, smijao se zimi, smijao se samomu sebi i koprivi, koja mu se penjala ispod polupanog nosa! Godine bijahu prošle i ona je opet bila doma ali shrvana, ostarjela, ogorčena. - Sjedila je kao i prije kraj prozora i u turobnoj jednoličnosti pokošenih poljana, sivoga neba, i golih šuma gledala je sliku svoje budućnosti, - svog udesa. Osjećala je, da njezin život ulazi u konačno, tužno, vječno doba! - “Još me jedan udarac čeka!” mišljaše često Mare; - vjen-čanje sestre! - još jednom vidjeti nesuđenu sreću, pak je svršeno! - - - I dođe Badnji dan! - Nebo snježano spravljalo se na oluju, a široko polje mrtvo, bijelo od zapalog snijega. - U kući staroga R. bilo je buke i veselja. Gosti iz Spljeta t. j. sestra mu i šior Bortolo, kći Luce i zaručnik pa dva prijatelja mladoženje, napunjahu kuću neobičnim životom. Odavna mirna kućica Marina ne ču toliko smijeha, odavna u kuhinji nije se to-liko peklo i varilo. I naš jadni “geranium” spravljao je božićnu večeru. Sama je mijesila slatkiše, sama je na-bola na ražanj debelu puricu i prase za sutrašnju svadbu, a kad joj je vremena dostajalo, skočila bi još i u sobu, gdje je Luce prišivala zadnje vrpce, zadnji cvijet na bijeloj opravi. Da je ko motrio njezino lice, zažareno od vatre i od posla, ne bi bio nikada posumnjao, da se u tom srcu sakriva toliki jad. Žamor i trud zaokupiše joj posve glavu i ruke, - ali u srcu zborila je samo jedna gorka misao, tužna i očajna kao ono zimsko nebo. I Franića je vidjela, al ne dade mu ruke, već ga pozdravi tihim “zdravo”. Bojala se, da joj ne pobjegne uzdah, riječ, pogled, koji bi izdao borbu njenog srca i njezine volje. Taj neumorni rad, to prezanje, da savlada svoja čuvstva trajaše taj cijeli dugi Badnji dan; - trajalo je i kod veče-

42


re, gdje slane šale i napitnice ujca i oca, pak jecava glupost tete Betine i dim lula i cigara i bučni smijeh i cjelovi zaljubljenog para, odstraniše Maru još više od tog svijeta, kome bi-jaše toli dobro bez nje, i koji nije ni slutio, a još manje bi razumio žrtvu ove djevojke. Al iznenada zazvoniše na varoškoj crkvi zvona na ponoćnu misu kao da zovu Maru u jedi-no mjesto, gdje je utjehe i za takove tuge. Zaludu je odvraćaše majka i teta, zaludu je žvi-ždao vjetar, lamajući stabla, dižući vijore od snijega. - Ponoć je! - Spasenje se rodilo! - re-če, i potrči neviđena na božićnu misu! - Božić svanu suncem obasjan. Snijeg pokrio sve polje i blistao vjenčanim sjajem. Zvona su zvonila, a hrpe puka nakićenog vrvile u crkvu da svetkuju narođenje Hristovo. Čim se dovršila misa, uniđe vjenčana povorka. Krasna li bijaše Luce! Bijeli veo pokrivaše bljeducavo lice a mali je posmijeh pun stida i radosti vi-rio kroz tanku snježnu maglu, koja joj je zavila struk i slazila do dna oprave. Na glavi je treptio kao zvijezda srebrnom žicom ispleteni cvijet po starom običaju dalmatinskom, spleten strukom tratora i pelina. Žamor udivljenja prođe crkvom i ženice u jedan glas prošaptahu: - kao anđeo! Zaručnik ponosan od te hvale i od te glasne slave, veselim okom i sigurnim kretom, vodio je jadnu Lucinu majku zaplakanu i smetenu od krinoline, u koju se uvukla. - Otac vjerenice u izlizanom crnom odijelu, namrštenih obrva, prolazio je med zgrnutim narodom kao da računa sve, što ga je koštala ta “parada” - srdit možda i zato, što taj prosti puk, koji je on običavao tako gospodski poniziti i tjerati iz svog ure-da, ondje gleda slobodno i prišiva bogzna koje krupne ali šaljive primjedbe o bogatstvu gospodina notara! - A ti jadna šiora Betina, nikada se nijesi tako znojila. Tvoja zelena svi-lena oprava, tvoj crljeni crepon, tvoja debljina, tvoje škripajuće kožnate cipele, tvoj zapu-hani, naduti muž koji je s tobom do oltara teturao zaslužio je doista više pažnje, većeg priznanja od onih prezrenih Murlaka! Mare je slijedila zadnja sa starim općinskim pisa-rom, obučena u običnoj sivoj opravi, sa širokom crljenom vrpcom okolo pasa, nezgrap-nim šeširom punim perja i rascvalih ruža na glavi, blijeda, suha, i smiješna kao sva ona čudnovata družina, koja se okolo oltara stisnula u tijesno šareno klupko, a na licu, na odijelu, u kretanju imala izraženu svu onu prirođenu prostotu malogradskog, kramar-skog “ceha”. Samo bijela oprava Luciete zborila je oku i duši kao ono malo vedrog neba, što tako veselo viri povrh naših tamnih gradskih uličica. I dođe svečani trenutak! - Da! - reče Luce tihim drhtavim glasićem; - Da! - oglasi se snažno Franić gledajući čudnovatim pogledom rumen svoje žene; - Da! - zaječi nešto u duši Mare. - - Neka bude! samo dajte meni mir, zaborav, starost, da ne trpim više! - Tako je mislila ta stara osiđelica, kojoj su se djeca u crkvi rugala zbog širokog smiješnog šešira, - ali koja je sama ispod one nespretne, jadne vanjštine krila tračak ljubavi i poezije. - Svršeno! - oglasi se poslije nekoliko riječi župnika ujak šior Bortolo tonom čovjeka koji te spominje, da na stolu čeka purica i kapljica. - A sad se zagrlite e andemo! - A ne ćeš li slušati misu? Na Božić!... - šapnu srdita šiora Betina gurnuvši ga tako živo laktom, da se rogoborni muž odšuljao na drugu stranu, kamo ga ne mogaše stići ni po-gled njegovog bračnog “zelembaća”. Poslije cjelivanja, koje prođe obično okvašeno suzama, - svi se poredaše u prvim klupa-ma da slušaju misu. I to napokon svrši! Snijeg i silan vjetar iznenada zavio - a družba za-vrnutih oprava, ispod širokih kišobrana što ih župnik posudio, odšulja se iz crkve praće-na drekom seoske djece, koja je nabacivala svatove krugljama zguštanog snijega. Oglad-njelu, zlovoljnu, umornu povorku razvedri tek sjajni vjenčani objed. - Vike, buke, napit-nica, suza i smijeha nigda toliko! One iste večeri kočija odvede po silnoj buri mladi par u Spljet. - Dugo je gledala Mare nestalno svjetlo fenjera na kočiji mladenaca. - I kad taj zadnji trak prošlosti nestane u gu-

43


stoj tmini, Mare nasloni glavu na smrznuto staklo, i slušajući jauk vjetra - zaplače tiho. - Geranium ostade dovijeka sâm!

XVI.

Pripovijest bješe dovršena, a ni tetka ni ja ne progovorismo niti slova. Razumio sam tek sada ličnost “gospođe” Mare - i slijedeći vjerno a minijaturno pričanje tetke, shvatih prvi put najveći bol života: prezrenu ljubav. - Hvala, teto! - rekoh poslije kratke šutnje poljubivši joj ruku. Tvoja pripovijetka dolazi iz srca, - a održala si riječ zadanu: dokazala si mi naime, da u srcu žene ima sakrivenih boli, često većih i strašnijih od mnogih tragedija. - Drago mi je, da sam te uvjerila! - odgovori tetka još uozbiljena. - A, ... prosti što te smetam, tetice! - reci mi što bi dalje s Marom. - Ti, što tako oštro raz-glabaš srce žene, nacrtaj mi zadnje časove tog nesretnog života. - Previše tražiš - odgovori tetka. - Nije tako lako ocrtati čuvstva stare djevojke. Pa niti meni, udatoj ženi! Simo ili tamo, sličnosti ima svuda, - ali stanje žene, koja ostari sa svim djevojačkim snovima i osjećajima, preveć je nepojmljivo, a katkad donekle i smiješno, da bi ih mogla sigurnom rukom nacrtati. Dosada barem ne znam ni jednoga pisca, koji bi dan po dan provirio u skrovište njihovog srca. Ono što nam Balzac, taj Shakespeare ženske psihologije, o njima priča, odviše je površno, a u svojoj romantičnosti odviše crno. Naša je Mare imala u sebi takav bol, da je cijeli njezin život sadržan i regbi reflektiran u njem. Ostala je sama kao kad joj je bilo petnaest godina, u istoj ružičastoj djetinjskoj sobi-ci, u koju sunce jedva kada provirivaše. Ne prođe niti dvije godine dana od Lucinog vjenčanja, a majka umre tiho dozivljući u zadnjem času Lucietu, svoje mezimče, svoje zlato. Žalost potraja malo! - suze se osuše prije negoli rosa na travi, - i Marino srce nije razumijevalo više, da ima tuga većih od njenih. Odtada bi privezana kao rob uz tirjan-skog oca, koga su i noge ostavile. Nemam riječi, da ti opišem taj život kukavni, ponizni, što ga je jadnica vodila, njegujući tog starog grješnika, čigove su kletve i psovke rasle s bolešću utrnulog tijela. Što nije ona činila, da udovolji njegovim hirima! - Čitala je koje-kakve romane po 10 novčića sveščić, u kojima je razuzdanost natkriljivala glupost! - vo-dila ga je po cijele ure od sobe do sobe; - stavljala mu je zavoje od gorušice okolo noga, slušala, kad je bio najbolje volje, njegove ciničke priče o varkama i prevarama, što ih iz-veo na seljake, o novcu dobivenom, znojem neukog naroda, - riječju, život je njezin nali-čio vječnoj tamnici, u kojoj je gubila zdravlje, mir i svaku želju za življenje. Sedam godina probavi Mare djelomice u Varošu, a djelomice ovdje, gdje stari, prisiljen od liječnika da promijeni zrak i zbog te jadnice, žrtve njegove zlobe, kupio onu kućicu, u kojoj si vidio “tetu Maru”. - Rijetko bi kada došla koja vijest iz Spljeta o Franiću i Lucieti. Znala je sa-mo, da se rodilo dvoje djece - da se zovu Luce i Mare! - - Napokon umre, nakon par godina, i otac, ne mareći za Maru, odbijajući njezine cjelove, srdeći se na popa, koji ga je dulje opominjao da se dušom smiri, ne ostavivši ništa nego kućicu toj nesretnoj ženi, koja možda Bogu zahvali kad joj nakon tolikih muka uzme svog mučitelja. - Eto ti cijelog života stare “osiđelice”!... A sad možeš pomisliti, koja uz-rujanost, koji kaos se probudi u tom izmučenom srcu - kad joj je Franić pisao, da joj šalje

44


svoje dijete, ne bi li se kod nje oporavilo! - Sjetili su se stare “tete” Mare, kad ih je potreba pritisla! - Vidićemo, što će joj opet pasti na glavu! - Ne slutim ništa dobra! Nesreća ima svoje miljenike, kao i sreća!

* * *

Bijah skoro zaboravio tetinu pripovijetku, kad jednog jutra - jedva bijah ustao - uđe na-glo u sobu Nike. Imala je šešir na glavi i rukavice na rukama. - Ah! nuti bure! - rekoh smijući se. - Što znači ta toaleta! te rukavice!... valjda ne čekamo nikakovih posjeta u našoj pustinji. - Ne! ali ćeš se i ti obući! - Samo brzo, brzo, molim te! Jutros dolazi nećakinja gospođe Mare! Mama ti je poručila, da pođeš - jer da će te zanimati vidjeti je! - Dakako!... Izvrsno! - to je srećna misao! - Srećna nije, jer čini mi se, da se tvoja lijenost već protivi! - Ali molim te, miči se!... mo-ramo poći u Gruž, gdje će parobrod stati! - stade žamoriti nestrpljivo Nike i odleti iz so-be, dokle sam se ja napokon uredio. Sađoh ispred kuće. Tetka me već čekala. - Divno li je bilo jutro! - Svuda zelen bora, svuda plavet neba. Nad brdinama, prama gradu, vijala se tanka, plavkasta magla - a između gustih maslina već je provirivala modrina mirnog mora. - Nije li lijep naš septembar? - zapita me Nike usput berući vrijesa i miholjica. - Božanstven! - odvratih. - Ima nešto tako vedra, tako vesela, tako čista, da bi pomislio: proljeće sviće. - Pazite! - eto kočije! - reče tetka ugnuvši se na stranu. Kočija! - smiješnog li imena za taj prašni, zarđali “kabriolet”, što ga je vuklo suho, klima-vo kljuse pod bičem razdrpanoga kočijaša. Ropotanje i prašina uzvitlana oslijepiše nas za čas, ali koje čudo kad opazismo u kočiji gospođu Maru! - Bože moj! ala je bila smiješna. - Nike stisnu se kraj mene i pozdravivši rukama i glasom, udre u takav smijeh, da ga je jedva mogao štropot kolesa zadušiti. - Sjećam se još sada ozbiljnog držanja i suhonjavog lica gospođe Mare, kako je sjedila dostojanstveno, ukočeno, kao da plete čarapu i u koči-ji. Na glavi je imala takovo strašilo od šešira, takovu smjesu isplavljenih vrpca, požućelih ruža, klimavih perušina, da sam i nehotice zapitao tetku: - Tete, nije li to onaj “glasoviti” vjenčani šešir?... - Jest! jest! - odgovori tetka smiješkom samilosti. - Jadnica sjetila se onog dana i okitila se tom uspomenom. - Vidiš li, što znači biti neiskusnom djevojkom! - odvrati vragoljasta Nike. - A jesi li vidio suncobran?!... Zelen, kako jabuka!... A rukavice od žutoga konca. Bože moj! - što joj je palo na pamet! - Čini mi se Pere Sušina! - - - - Nike, dosta! - reče teta ozbiljnije. - Kad ostariš, može biti, da ćeš ludovati kao Mare, no-siti stvari svoje mladosti, uvjerena, da ti pristaju! - Nikada! - zaviče Nike i zatrči se prva nizbrdice put Gimana. Prispjesmo napokon i do luke. Parobrod se već približavao, a dosta svijeta se zgrnulo na mulu. More kao ulje, rastrgnuto, bez vala, bez daha vjetrića naličilo je prozirnom krista-lu. Po zraku lebdio je svježi miris bora i morske trave, a vika mornara, vreva naroda, cvrkutanje krijesova i cvrčaka, zvona dalekih crkvica, - sve je to zvučilo toli skladno u

45


tom pristaništu, punom modrine i posmijeha neba i mora, da sam i nehotice uzdahnuo Mignoninim13 vapajem: ah! da mi je ovdje živjeti i umrijeti!... - Ali nije bilo kada razmiš-ljati. Parobrod se već privezao uz obalu. - Tražio sam u vrevi dolaska gospođu Maru; - bojao sam se za nju, da je ne bace u more! - ali pogled Nikin mi je pokaza, uspravnu, usađenu kao palicu, sa zelenim suncobranom kao kakova mala kineska pagoda. Ne pus-tih je s oka! Smjesa smiješnosti, neukusa, a ipak nekog dostojanstva, i onog čuvstva, koje dovede nju, onaku, iz tmine svoje sobice u žar ljeta i u vrevi ljudstva obmamilo me i ja je ne pustih s vida. - Najednom se Mare maknu, pobrza hitrijim korakom prama “mulu”. - Sa parobroda je slazio visok, jak gospodin držeći za ruku maljušno djevojče. - Pomozimo joj, Vlado! - reče tetka. Da, bio je onaj isti Franić, kog mi tetka opisa - ali sa više trbuha, sa nekoliko sijedih vlasi na rudastoj kosi, i sa punom bradom. A dijete?... Bilo joj je možda osam ili devet godina, ali bijaše tako malena, da bi joj dao jedva pet. Na blijedom lišcu vidio se izražaj nemira, začuđenja, i neke ostarjelosti, što se opaža kod grbavaca. Oko plavo, veliko, gledalo je začuđeno to strašilo, koje je otac prikazao kao tetku Maru. - Eno ti zadnjeg čina tragedije! - šapnu tetka ganuta. - Ali što je to stalo Mari! - - Ona bje-še skoro kleknula pred djetetom motreći ga neizrecivim blaženstvom, grleći i ljubeći ga kao da je najljepše, najzdravije dijete cijeloga svijeta. Franića nije ni pogledala. Ona nije niti opazila, da je svi motre, a niti da joj je tetka stavila ruku na rame. - Ništa! - Ona usta-de i podignuvši dijete u naručje, kao da drži goluba, pritegne ga na grudi i hitro ga po-nese u svoju kočiju. - Franić sjede do kočijaša a da ga ona i ne pogleda. - Zbogom! - viknu Mare, položivši dijete u svoje krilo i zapovjedi kočijašu da tjera. U da-ljini još vidjeh kako je otvorila svoj zeleni suncobran nad malom bolesnicom. Vraćajući se s tetkom i Nikom doma, šutili smo mi troje kao da gledamo nesreću, koja se opet ušuljala u Marin život. - - Osam dana kašnije odoh u Zagreb na nauke, i ne vratih se dulje vremena doma. Jednog pokladnog jutra nakon proigrane noći, nađoh na stolu tetino pismo, u kom mi javlja smrt Marine nećakinje: “Umrla je mala Marica” - tako je glasilo na kraju pismo - “u naručju jadne Mare. Udes jednog ženskog života ispunio se do zadnje tačke. Vidjela sam Maru gdje suludim očima gleda mrtvo tijelo djeteta svoga. - Koji nemilosrdni udarac! - Sve što je ljubavi bilo ostalo u pogaženom, prezrenom Marinom srcu, sve je to bila izlila na malu Maricu, koja je kao svjećica gasnula od dana do dana. Sad je mrtva... Eno je gdje leži na bijeloj postelji Mare okružena vijencem geranija i vrijesa! - Prozori su rastvoreni. Sunce sjaji u sobici, a kanarinac pjeva, pjeva... mrtvačko opijelo drugarici svojoj - mrtvoj ptičici...” Ne mogoh čitati naprijed! - Dugo sam buljio u blijedu zimsku zoru, a kad us-nuh, vidjeh u snu ples čempresa i slušah pjesmu ptica nad odrom mrtve sreće. - - Dvije godine kasnije saznadoh, da je i Mare umrla. Zadnja nesreća dade i zadnji udarac nesretnoj ženi. Smrt djeteta ote joj svu snagu, svu volju za život. Vukla se kao suluda svaki dan na groblje i sjedala tamo cijele ure, mrka, nijema kao kip od mjedi. Jednog jutra nađoše je mrtvu u stolcu kraj prozora.

13 Mignon je jedna od najpozatijih Goetheovih pjesama, iz romana Naukovanje Wilhelma Meistera, u kojoj djevojčica Mignon iz družine putujućih glumaca tuguje za sunčanim talijanskim jugom.

46


Moja tetka dade je zakopati kraj onog djeteta. - I napokon jadnica počinu u miru.

Zagreb. 1878. - 79. Geranium, 1918.

47


U MAGLI Iz moga dnevnika

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Kada zavjese podigoh, slabo svjetlo uđe u sobu. Magla je jošte pokrivala grad. To nije bila više ona gusta žutkasta koprena koja se dan prije podvečer slegla po ulicama, zatvo-rivši svako obzorje, zasjenivši plinske svjetiljke jedva prozirnim dimom, zatisnuvši regbi svaki otvor, udušivši u gluhoći izumrloga gradskoga života svaki zvuk, kao da je s neba pamuka palo. Slabi dah jutrnjega vjetra bješe raspršio guste mase popadalih oblaka, koji su se tihim letom uzdizali. Samo oko zvonika i tornjeva saviše se još gušći. Tamne im crte jedva provirivahu kao iz beskrajne daljine. Nestade prave maglušine, a prostor se od trga do ulice očistio. Tek si vidio gdje po kro-vovima pužu zadnji pramovi, kao dim iz ogromne lule. Gori od prave magle bješe onaj plavušasti vlažni dim, što obično iza tmastih dana pun smrada gnjiloće zasjedne povrh grada tako, da bi nehotice uzdahnuo: svršeno je! Tužno bješe to jutro bez svjetla. Na nebu samo jedan rastegnuti oblak, koji se nizak, ni-zak prostro nad zemljom i dopiro do zvonika, koji su ga svojim pozlaćenim križima pro-badali. Iz toga maglovitoga zaklopca padao je uz zaostali dim odbjegle magle i sitni, vo-deni prašak, koji je u nepomičnosti zadimljenog obzorja bacao pregršti letećih pahuljica. - Krovovi se svijetlili poput obijeljenoga kositera. U staklovitome njihovome zrcalu odsije-valo se sivo nebo kao u kakvoj mutnoj poljskoj bari. Sva ta jednoličnost boja, ta mokrina magle i kišice, ta nevolja golišave naravi, koja dršće, čekajući zimsko krzno da joj ugrije njedra, ulijeva ti u dušu neku lijenost, neku bezimenu zlovolju, koju može da utiša samo buka svjetskog života. Narav u tijem časovima drijema kao starac, koga hvata smrtni san. Kroz poluzaklopljene vjeđe misli o onome, što je prošlo: o zelenilu šume i cvrkutu pobjeglih lastavica, o pozla-ćenoj prašini koja se vije veselo po ražarenoj cesti, o ševi koja nosi u nebo pjesmu naravi i mladosti, o tišini bajnih ljetnih noći, kada na nebu i na polju trepte zvijezde i svijećnice. - Misli starca - misli naravi! - Ista maglovita koprena stere se pred njihovim pogledima - ista riječ prodire kroz drhtave usne: “Proljeće!... - gdje si?” - Proljeće?... O njemu je valjda sanjao i golub, koji je na protivnoj strani staroga prozora virio kroz rupicu bližnjeg krova pa tužno gukao i mahao glavom kao da nekoga zove. Iza mutnoga stakla slijedio sam nemarnim pogledom sva njegova kretanja, i čim sam ga više motrio, znao sam, da go-lupče boluje od živaca baš ko i ja. Ali on bijaše slobodan! Eto! - Sa rupice skoči na bujna njedra razvaljene karijatide. Golub je promotri plaho sa strane, ko da ne vjeruje njezinoj nepomičnosti pak poskoči joj na koljena te okrenuvši se još jednom, da joj zapamti lice i vječni posmijeh vlažnih joj usana - mahnu glavom i odle-ti na krov. Odanle mogaše razgledati svu ulicu čak do trga, - mogao je vidjeti u proljeću

48


vrhe tankih jela, koje su virile nad mojom kućom, i tamo u daljini, kroz dimnjake i tor-njeve za vedrih dana pozdravljati tamniju plavet gora. Sada na krovu bješe gore nego u rupici; hladan vjetar tjerao zaostalu maglu, bacao kišu na šake, zavijao se oko dimnjaka prignuvši im dim, što se poput mokre perjanice njihao u zraku. U zadimljenom obzorju tjerale su se magle vode, oblaka i dima, teškim al nepre-stanim letom. Bijesno se šetao golub po krovu. Vrtio se oko sebe, stisnuo vrat između krila, gučući muklo i gnjevno. Nabreklo mu perje od zime i od jada. Najednom ipak oso-vi glavu kao da čuje poznati glas. Pogleda crnim okom nešto što je dolazilo s trga, - zatrči se do kamenoga ruba, otkle se voda u žlijeb prelijeva, mahne još jedamput grlom, pak raširenih krila sunovratice spusti se na ulicu. Čopor golubova doletio ne znam otkle i zaustavio se kraj rpe blata. Što sve može zlovolja! - Bio sam odviše trom, da se prenem i da odem s prozora, otkle je mrtvilo naravi slazilo pomalo i u moje žile. Pogledah oko sebe, - al u sobi tmina zapremi-la svaki kutić. Samo na dnu prekinuo je tamu glatki odsjev starinske peći. Samoća i zima! - Tražio sam nešto živo, da me spasi od dosade toga nesretnoga jutra - al... osim glasovira, sve bješe nijemo. Sjednem i zaigram! - Hladne, glatke tipke, koliko ste puta prodrhtale pod tajnovitom strujom čuvstva i boli, što se iz mog srca prelijevahu u vaše žice! Nijedan prijatelj nije nigda čuo ono, što sam njima pripovjedio. Moj glasovir bijaše jedina knjiga, u kojoj sam ja pisao zvukom sve, što je u zadnjem skrovištu srce taji-lo drugim a katkada i samome sebi. - Fantazuje! - rekli bi smijući se znanci. - Pišem! - šapnula bi potiho duša a tipke su znale, o čem sanjam. Samo jednom žice pro-zboriše prejasno. Žena ih čula - i razumjela. Bilo je u sobi nedaleko dvorane gdje se plesalo. Kroz baršunaste zastore dopiraše zvuk orkestra i bujno svjetlo. Sam u tolikoj raskoši, mučen od jedne same misli, sjedoh do gla-sovira i njemu samome strastveno opisah svu ljepotu onih mramornih ramena, sav čar onoga crnoga pogleda. Svaka žica glasovira drhtala je ko moja ruka, kada sam nju za pas stisnuo i s njom u vrtlog plesa poletio. - Ne znam, nije li glazba pod izljevom toga čuv-stva odviše glasno zapjevala pjesmu ljubavi - jer iznenada oćutih na svome ramenu tihi dodir - jedne ruke. Ne čuh joj koraka, a niti šušnje bijelih dugih joj skuta - al ipak, jedva me se ona ruka dotakla, protrnuh ko da je struja mojih misli i bujica glazbenih zvukova vrisnula: ona je! - Nestade mi snage. Pogladih još jednom tipke, ustadoh, a u zadnjoj jeci umirućeg zvuka ona šapnu zamamna, tajanstvena: “Hvala!” - Imala je u kosi grančicu čemina, a na snježnom ramenu titrao veliki crni noćni leptir. - Jadna uspomeno! - Polu-tama maglovitoga jutra, dažd, koji je praskao na staklu prozora kao pržina, koju valovi na žalo bacaju, samoća tamne sobe - istjeraše i tu prikazu mladosti, - baš kao vrijeme, ko-je bješe razderalo krila onoga leptira. Ostadoh opet sam, bez čežnja, slomljen, zlovoljan, mrzeći i glasovir, kome nijesam imao više ništa da povjerim. - Oh! ti živci, što ćute vlagu i vedrinu! Te lude, stare žice jadnih gusala, koje zazveče, ako dah proljeća mimo njih prozuji, - saviše se nerastegnute oko moje duše - puštajući da se i u moju zabit uvuče plavušasti dim tmurnoga jutra. Dan je rastao, ali svjetlo ko ni zorom. Oblaci se stisli okolo tankih munjovodnih žica - a kiša se neprestano cijedila u nebrojenim tankim trakovima. Na ulici je puzalo blato, žućkasto, vodeno, vukući suho lišće i razderane hartije. Raširivši se poput male rijeke po barama, gdje je četa zamrljanih vrabaca držala svoje bučno sijelo, teklo je blato do otvorenih konala, u koje se šumom maloga vodopada izlijevalo.

49


Čudna li prizora, gledati u toj smjesi vodurine i blata onu jadnu bezimenu povorku dje-ce, sluškinja, seljaka, radnika, koji hrle svi zabrinuti svojim poslom, svojim siromaštvom. Čini ti se, ko da su se magla i kiša odozgor a gnusoba odozdo urotile, da otkriju i zadnje krpe, što pokrivaju bijedu. A vjetar pomaže zločinu naravi, bacajući u lice siromaha sva-ku kaplju kiše, - uzvitlavši jadne suknjice, da blato pokrije, izgnusi, okalja sve što voda nije još mogla okisnuti. Jedna kočija projuri, rasprši vrapce i golubove, ispljuskavši blatom prolaznike - pak išče-znu u magli. - Vjetar goni ulicom nove oblake, jauče kroz peći, kuca na sve prozore i zo-ve: - Tu sam! - tu sam! - Slika tuđih bolova pod onim nesmiljenim nebom dojmi se i moje mašte. Gledao sam u maglu kao da imam pred sobom zavjesu, koja se diže da pokaže sve što može glad, bijeda, i zločinstvo. Teško vjeruješ ljudskoj nevolji, kada sunce grije kućarice i žari svako ubogo okance plamenom veselja. U vedrini vazduha gubi se vapaj nesretnika; - čovječje uho mora čuti vihor, da se sjeti onih, koje obara. - Na zahuknutome staklu puzle su kapljice kiše, zaustavivši se gdjegdje na glatkoj površi-ni, poput tihih neisplakanih suza. - Još jednom pogledam ulicu: kiša i blato bijahu sve smokrili, sve izgnusili. Ružne li slike! - Okrenuvši glavu odem s prozora i... Najednom u tišini začuh kao slabi zvuk frule. Moralo je negdje biti u blizini; glasić je dopirao sitan i tanahan kao iz daljine. - Zvuk je dolazio s ulice. - Tamo na dnu, kod prve kuće kraj trga stajao je čovjek i vrtio orguljice. - Sada sam razabirao posve jasno drhtave note “organe-ta”! Čovjek je svirao i polako po blatu koracao. Rastegnuti tremolo toga “orkestra siro-maha”, njegov plačni, drhtavi glas, koji opetuje uvijek iste pjesme, - znao bi me dirnuti i u najvedrijim časovima. Od djetinjstva sam sačuvao taj utisak; prva misao, koja bi mi do-šla slušajući zvuk orguljica, bješe uvijek misao rastanka. Al onog tužnog jutra glas je orguljica bio drhtaviji, negoli obično. - Gdjegdje bi mu po-manjkala nota ko da mu je od zime ili od jada nestalo glasa. To drhtanje postajalo je sve to jasnije. Melodija za melodijom vukla se kriještava, hrapava kao da je u njoj još trag je-canja i plača. Ušutkati taj glas ne bješe moguće, oteti mu se, još manje, - uzeh knjigu, ne bi li čitanjem prečuo taj gladni doziv. Al zahman sve!... njezin zvuk nadvikao štropot kola, natjecao se s vjetrom, prisilio me da slušam - i ja spustivši knjigu iz ruke prodrhtah, kada su ispod mojih prozora orguljice najedamput zaplakale arijom Traviate: “Ah! quell’ amor!...”14 Pjesma ljubavi pretvorila se u pjesmu prosjaka! Strastveni vapaj duše, taj krik čeznuća za neumrlom ljubavi, koji je u sjaju stotinu pozorišta iz grla Pattice15 proletio cijelim svije-tom i razigrao ljuvenom raskoši svačiju dušu, - ta ista pjesma, kao da je jadnica vapila glasom ljubavi - malo kruha!... “Croce e delizia”16 - šaptale su plamenite riječi u raspucanim orguljicama, koje rastegnu-še ljubavnu cadenzu od straha, da im vjetar ne zaduši sitni, a strašni doziv - muke i bla-ženstva. - - - - Otkle u to rano doba, pod gustim daždem, - otkle stiže jadan orguljaš? - Zima tjera putu-juće umjetnike. Tek iza Uskrsa doleti iz zemlje “gdje naranče rastu” kakav “organetto”, - i tada za vedrijih dana začuješ iznenada glasom prerano doletjele lastavice, tanki tremolo

14 Ah, ta ljubav (tal.) 15 Adelina Patti (1843-1919), glasovita talijanska sopranistica 16 Slatka i gorka, završetak arije iz prvog čina Verdijeve Travijate

50


orguljica, koje sviraju vjekovitu: Mira, o Norma,17 dočim, na uglu zamire vrući, mirisavi dim pečenih koštanja. - Ali za kišnijeh zimskijeh dneva?... Ko da mi odgovori na to pita-nje - pomislih, a na vratima moga stana netko potiho zakuca. Sâm otvorih vrata. - Na pragu je stajalo dijete odjenuto mokrim krpama: djevojčica od kakvih deset godina. Da je kakav slikar htio prikazati najcrnju sliku bijede, ili da je čuvši zvuk one jadne ljubavne pjesme utopljene u blatu htio dati joj ljudsku priliku, - ne bi bio nigda stvorio drugačiji tip. Ja sam, u prvom času, ugledavši to jadno biće, nadovezah zvuk istrošenih orguljica pa pomislih, da je baš iz toga grla izišla prosjačka, žalosna arija Traviate. Djevojčica pruži ruku, crvenu i vlažnu, a sitni glasić, glas onih orguljica - pro-mrmlja: - Molim novčić! - - - Ti pratiš oca? - zavapih začuđeno. Dijete iznenađeno, pogleda me velikim, modrim oči-ma, ali ne progovori ništa. Prazna nota u puknutom organetu! Rumenilo srama ili straha prolilo se blijedim licem - a ona prignu glavu. Dolje u dvorištu orguljaš nastavi sviranje. Orguljice su izbliza još hrapavije, još turobnije kriještale. Posegnuh u džep - ali niti krajcare. - Čekaj, mala! - rečem joj i odem u drugu sobu. Kad sam se vratio, dijete bješe se uvuklo u predsoblje. Toplina je primamila. Smrznuta ptičica zaboravila, da su joj preširoke cipe-line pune blata, da se sa uboge opravice i sa tamnog rupca, koji joj tijelo jedva pokrivahu, cijedi voda kao sa mokroga psetanca. Ona zaboravi na oca, koji je u kiši vrtio svoje orgu-ljice a i na me, koga je za milostinju prosila. - Ona se zagledala u peć. - Kraj bijeloga trbušastog tijela stare dobričine grijala se jadnica uprijevši pogled u otvore-na vratašca, otkle je plamen veseo, nestašan bacao narančaste odsjeve na njezinu mokru, tmastu prikazu. Taj odsjev zablista u raširenim zjenicama, zacakli se u kapljama, koje su joj puzle niz čelo i niz opravu, te nakiti poderano ruho zlatnim iglama. Lagana para pušila se iz mokroga tijela. - Eto ti, dijete moje - rekoh, pruživši joj darak. - Bog Vam platio i Majka Božja - - - odvrati djevojčica tihim pjevucanjem kao da izgovara odavna naučenu molitvu - i udalji se tromo nevoljno prama vratima. - Ideš li sada kući? - zapitah je držeći vrata pritvorena. - Ne - - odgovori mala gledajući sveđ u peć. Fali nam još... nešto malo. - A što ti fali?... - zapitam je zagledavši se u crni rubac, koji je pokrivao blijedo lice. Neko-liko plavih pramova virilo je kraj sljepočica. Orguljice su sad svirale Mandolinatu. - Dijete koraknu do praga vukući nezgrapne crev-ljetine, pak se zaustavi i reče jednostavno: - Umro mi je brat... Petrica!... U njezinom oku bila je sva potištenost, sva tama života. - Činilo mi se kao da me gleda starost. - Trebalo nam je nešto novčića - nastavi djevojčica plaho - jer Petrica mora dobiti lijes i svijeće a mama hoće i vjenčić bijelih ruža. Tata je tad uzeo orguljice i rekao mami, da će svirati za lijes - ali ne za bijele ruže, jer je ružno vrijeme - - - a prozori se ne otvaraju - - Mala je govorila glasom smrti. 17 Pogledaj, o Norma (tal.), arija iz drugog čina Bellinijeve opere Norma

51


Ja umuknuh. Slika te sestrice, koja po kiši i blatu prati oca, da skupi nešto “za lijes” mrt-vomu bratu, pričinila mi se toli žalosna i zdvojna da - - posumnjah. Dijete bijaše prestra-šeno, što ga ispitivam. - Zašto nijesi ostala doma s majkom? - zapitah je još nekako sumnjivo. Nešto kao posmi-jeh preleti njezinim usnama. Pogledavši me ispod oka, reče nešto glasnije i veselije kao da se čudi momu neznanju: - Ali tata je slijep... Imao sam još vremena da saznam, gdje je leglo tolike nevolje, pak otpustivši djevojčicu vratim se u sobu. Edip i Antigona, što ste vi prema onome orguljašu, koji se vuče po blatu sa svojim ozeb-lim djetetom!... Priče - - nadute epske priče, koje pokrivaju plaštem grimiza i veličanstva neljudske udese, - glatki, zvonki stihovi grčke poezije, božice mramorna nepomična po-smijeha - - i ništa drugo. Što je vaš udes kojim ravna mahniti gnjev mahnitih bogova, prama nesreći onog neznanog, bezimenog slijepca, koji izašavši iz tmine pasjega legla vrti u magli orguljice za pokop mrtvoga sina? - A ipak se za Edipa prolijevaju još uvijek sve suze retorike a za tebe, orguljašu, - ni prozori se ne otvaraju. - Zašto? - - Je li možda zato, što Edip nije nigda živio? --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Po ure kašnje bih na ulici. Ćutio sam, da mi treba kretanja, da gazim blato, da osjetim i ja bar za tren mokrinu onog vražjeg vremena. Vjere mi, nešto je u meni kuhalo! - Bio bih zaustavio sva gospodska kola, otvorio im vrata i doviko bogatašima: “Doli! - Kušajte i vi malo ovoga zraka siro-maha.” - Smiješne li stvari! - Slijedeći samo misao, koja se u mojim moždanima željez-nom nepomičnosti utisnula, sudio sam svojoj slaboći, svojoj vlastitoj udobnosti. - Kamo ćeš? - zapita me prijatelj, koga ne bijah opazio u magli. - Šetam se! - doviknuh mu. On me pogleda, otvori usta a ja brzo dalje. Pravo je imao čuditi se. Ni ja sam nijesam znao, koja me sila otela vrućoj sobici, mome pisaćemu stolu i onome ugodnomu čuvstvu egoiste, koji zapalivši smotku spokojno gle-da kroz staklo nevolju bližnjega. Ko bi znao rastumačiti sve što pogled i riječ može na ljudski organizam. Hrleći kroz mokre ulice, gazeći po blatu, braneći se od sitne kiše, gle-dao sam sveđ pred sobom one modre velike oči, - i pjevucao napjev iz Traviate. - Croce e delizia!... Da! - Hotio sam vidjeti! U knjigama, koje govore o ljudskoj nevolji, riječ malokad odgovara istini. Zaludu se tru-dio pisac najcrnjim šarama da predoči sliku siromaštva - istina je još crnja. Fraza, ma bila u blatu napisana, traži prije svega, da se na nju pazi, pa i najiskreniji realiste žrtvuju čes-to svome stilu i vlastito svoje načelo. Tek onoga jutra u sivoj magli naravi upoznah svu dubinu ljudske nevolje. Predgrađe je počimalo. Niske kućarice redale su se jedna za drugom, trbušaste, nahere-nih krovova, malenih žmirećih okana. Šarene i guste, vrata do vrata, nabijene kao nasip proti navali gradskog gospodstva, sjedile su u blatu, dok im je dažd curio niz žljebove, klokotao kroz raspuknute limene cijevi, dubeći jame, pretvarajući svu okolicu u neku tromu, bljutavu rijeku. Malo ljudi na cesti. Iz niskih dućana izlazila koja žena mokrih su-kanja, zavraćenih rukava. Lijeno je vukla hlamine po glibu - probrbljala bi ispod dažda sa kakvom drugaricom, pak iščezla. Gdjegdje zalajao pas u dvorištu, zaštropotala seljač-

52


ka kola - pak sve tiho, blatno, maglovito. Čim sam dalje hodao, - kućice sve to niže. Grad je svršavao. Dugi plotovi otkrivali su požutjele vrtove. Suho lišće trepetalo na drveću pak bi tiho slazilo i utopilo se u rijeku blata. Na dnu ulice moralo se sterati nedogledno polje, - ali magla začepila izlaze i prostrla se po cesti. - Umoran od teška hoda i zadušlji-va vazduha, gledao sam niske kućarice, ne bi li našao traženi broj. I pričini mi se da sam ga našao. - Na prvi mah pomislih, da nije kuća već samo krov, al približivši se, opazih dva mala prozorčića tik nad zemljom, a nad njima visjela papuča. Kao glava utopljenika, komu je voda doprla do ustiju, virila je ta nakaza nakraj ulice. Prignem se, da pogledam u sobu - bila je krčma. Kod stola sjedila debeljasta, pijana ženetina. Razvalila se do svog druga i smijala se - smijala... Neko je u kutu svirao harmoniku - a kraj prozora zadrije-mao pijan seljak. Broj 152 - bilo je napisano na tablici. Pred vratima bližnjeg plota plakalo je dijete jedva košuljicom odjeveno, modraste nožice bjehu gnusnom krastom pokrivene. Veliki kućni pas stajao nepomično kraj njega i gledao ga. - Odoh. Smijeh one žene i jeca-nje djeteta izumirahu u daljini. Pas zalaje i razgledav se ulicom uđe natrag u dvorište. Hladni vjetar sa ravnice prohuji cestom tjerajući oblake prema gradu. Osjetih zimu i za-željeh kočiju. Ali nigdje joj traga. Cestom je samo prolazila družba seljaka. Vikali su, pre-pirali se, štrcajući opancima blato na sve strane. - Sud je krivo sudio! - zaviče jedan usred ulice - a trojica graknuše za njim pljujući na zemlju, prijeteći šakama - a sve to u jednome kupu, lice do lica, ruka do ruke, pogrda do pogrde. Žene su držale rastvorene crvene kišobrane, te zavrativši bijele oprave, drečale ko guske na guvnu. Prođoše i oni. Glasovi se razlijegali slabo, - u daljini bjelasale su još suknje seljakinja, a crveni kišobrani poput ogromnih gljiva njihali se pokrivajući žarkim odsjevom toliko jeda i gluposti. - Br. 183. - To je, uskliknuh, al gdje je kuća? Tablica bješe pribijena nad vratima zagrađe-noga dvorišta. Plavušasti dim dizao se iznutra, a vazduh smrdio raspaljenim gnojem. Otvorih vrata. U prostranome zaklonu tovarilo je nekoliko seljaka na ladanjskim kolima smetlište iz duboka jarka. Nekoliko gusaka teturalo po dvorištu. Kućarica bijaše na strani sakrivena za visokim skladištem nagomilanih greda. Nigdje žive duše. - Što ćete, gospodine? - začujem za sobom ženski glas. Bješe poštara žena na građansku obučena. Nosila je kopanju punu kišnice. - Tražim obitelj orguljaša - odgovorim joj. - Ah! - - promrmlja stara i nasmiješivši se zažmiri lukavo. - To je u onoj kući tamo s dru-ge strane. Bokci, umrlo im dijete... Htjela je dalje govoriti - ali - obrnuvši joj leđa, prođoh preko smrdljivoga dvorišta i za-krenuh iza kućarice. Novo krilo bješe izgrađeno, bolje rekavši klimava zgrada produljila se bješe za jednu novoprilijepljenu sobu. Mali prozor napola rastvoren, jedva malo stopa nad zemljom, privuče me. Zaklonjen za starom zgradom, gledao sam. U tmastoj kuhinji vidjeh odma mrtvoga dječaka. Ležao je pružen na niskoj postelji, do pasa pokriven pre-bačenom ženskom suknjom. Mršavo je lice počivalo na bijelom uzglavlju. Ta snježna bje-lina platna bila je jedini nakit mrtvačkog odra. Pepeljasta boja obraza, zastrte, ulupljene oči, mala pocrnjela usta, - ona neizreciva boja mrtve puti, koja se na bijelome zatku pret-vara u zelenkastu gnjiloću - sve to bješe doista - - - smrt. Maglovito jutro bacalo je na to uvehlo, nepomično tijelo blijedi odsjev, dočim u tami ku-kavne sobe jedva si mogao razabrati zgurenu žensku, koja je, sakrivši lice pregačom, tiho naricala.

53


Valovi nevolje i siromaštva, koji kao podzemna rijeka buče i trgaju čovječanstvom, zada-više i tu malu žrtvu; - utopljenik u moru sveopće bijede počivao je na ubogom odru. Nad njime raskrilio ruke crni križ kao ptica nad praznim gnijezdom - - - - - Bio je dobar - reče mi kašnje uboga žena - išao je u prvu školu - i pokaza mi u kutu na zemlji nekoliko knjiga. - Kraj odra bio je komin, - slaba vatra je praskala. U loncu se ku-halo nešto krumpira. Majka otre suze i prignuvši se do vatre, stade svom silom puhati. Lice joj se zažarilo, a gusti dim napunio svu sobu. - Htjedoh otići, ali vrata se otvoriše i unutra stupi snažna, plećasta djevojka. Lijepe, crne oči bijahu mutne i crljene. Obučena kao obična sluškinja, ne reče niti riječi, - ne pogleda majke, a niti mene, već ode ravno k mrtvacu i baci se nad njime cjelivajući ga. Voda je kipila na ognju - a djevojka jaukala. - Eto vam odijela za Petricu - reče ona surovim glasom - pokopajte ga s njime. Razderala sam svoju bijelu opravu - i tako ste me radi nje dosta izgrdili... Kad je ja ne ću nositi, ne-ka je bratac obuče! - Okrenuvši se zatim prama mrtvacu, pogleda ga s izrazom divlje boli. - Zbogom, zlato! - zarida djevojka. - Pokrivši lice rukama izađe ne rekavši ni riječi majci. Majka počela guliti krumpire. Vruća vodena para obli joj znojem lice. - Vidite je, kakva je! - reče žena, čim djevojka bijaše izašla. U oštrome glasu i u sumor-nom izrazu lica vidio sam trag običnih neprijateljstva, koja često planu med majkama i djecom. - Pobjegla iz kuće prošle godine sa nekakvim šegrtom - nastavi majka guleći krumpire. - On je ostavio, a ona služi - - i pleše! Samo je Petricu milovala!... A sada?... Ne - ne - nema srca... I otare sebi mokro lice. Cjelovi sestre bjehu maknuli glavu maloga mrtvaca; činilo se sada kao da gleda majku... Izađoh zamišljen. - Kod vrata dvorišta sastadoh slijepca. Na leđima je imao natovarene orguljice, a mala ga je vodila za ruku. Dijete me prepozna i šapnu nešto ocu. On skinu šešir i ostade usred dvorišta, zavezanih očiju, zablaćen, mrmljajući nešto kao molitvu. Bijaše još jak, snažan čovjek - kod kamenoloma odnio mu dinamit oči. Dijete me pogleda još jedamput blagim posmijehom, pak mi se približi. Zarumenila se, al ipak reče mi tiho: - Kupila sam i bijele ruže!... - i pokaza zamotak u džepu slijepca. Mahnuvši joj rukom otrčim na ulicu. Podne je zvonilo. Po zamagljenom je zraku jedva lebdio zvuk dalekih zvona. Ni ona nije-su mogla razvedriti moju dušu punu magle, blata i suza. - Croce e delizia! - - da - baš tako!

Zagreb, 1883. Novele, 1910.

54


SIRENE - Jedan... dva... tri!... Dunque?... - skoči! - zaviknu tanki ženski glas u jutrnjoj tišini. - Ne još... ne još!... - oglasi se neko s hridi. - Ali ne budi dijete! Čega se strašiš? - Biće “kanja”! - Ne vidiš li je? già je otvorila usta i zažmirila očima. Ah! Jele!... tebe proždrijeti, quel délice! - a veseli smijeh zaori se po obali. - Rugajte se, rugajte! ali skočiti prvi put u more!... - Ni Sappho se nije tako tresla na Leukadi!... - Ako se ubodem u ježe! - - - Kakvi ježi?... nema ni lupara! - - Sve se pripalo, sve je pobjeglo, da ne smeta lijepoj Heleni u vodi... - Znaš li, što ću ti rijeti?... Ti ne skačeš, jer hoćeš kazat suncu i moru tvoj novi abit od ba-nja... - I tvoje lijepe nožice!... Ha! ha!... - Ah!... Nije istina!... - Ne čini li ti se, Mare, da Jele na onoj hridi para fero na Porporeli!... - Ne, ne! oni na grebenima... Puf! - - i veliki pljusak pomuti nepomičnu, modru morsku površinu - a glasan vrisak iz ženskih grla proleti vazduhom kao krik galeba. Jele nije dočekala dalnjega znaka, već se sunovratice bacila u more. Usred bijele pjene, zatvorenih oči, stisnutih usana iznikla domalo mokra glava plavokose djevojke. Bile su tri prijateljice. Dan prije dogovorile se, da će se rano iz ville gđe. Mare N. poći kupati na morske žale. Otale kroz šumicu bora došle bi do spile, udubene u živoj pećini, otkle bi se poput razvezanih lađa tisnule u more. Čežnja za slobodom, za neobuzdanim kretanjem, složila ih u jednu misao. Svući sa sebe sve spone, sve zapreke običnoga života, pak baciti se u beskrajnost pučine, kao u nepris-tupni, čarobni kraj - - ta misao zanese vatrenu maštu djevojaka. One odlučiše i - eto ih u moru. Odalečile se od kraja, i - umuknuše. Veseli smijeh odleti u jutrnji vazduh. Snaž-nim, pravilnim kretanjem rezale su djevojke rastegnutu površinu; - čuo si samo tihi plju-sak kao da pliskavica morem siječe i opet potone. Glave pokrivene slamnatim šeširima udaljivahu se od pećine; reko bi - papirnate lađice, koje djeca sa obale tisnuše. More bješe nepomično, tiho. Neizmjernost plaveti i mora, po kojoj su one jedrile, - slast tolike slobode - ušutka žensku živahnost. Brodile su svaka za se - htjele su se preteći, bile bi i preletjele, da dospiju čim prije do cilja svojih sanja. Hitrija od ostalih, snažno grabeći rukama more, naslonivši kra-

55


sno lice kao na meki dušek, jurila je Mare pučinom. Veliki engleski Pamela-šešir sakrivao u sjeni crno oko, u kom je odsijevala ljubičasta morska dubina kao plamečak raspaljenog alkohola. To oko bješe nekako zastrto, - ali dražesno kao i njezine tanke, duhovite usne. - Sunce zablistalo po golim rukama, na mramornome vratu, na kom se prilijepile crne kratke kose zatioka. - Plivala je kao što to često muškarci čine, jednom pruženom rukom, dočim bi se nogama tiskala kao strijela sa odapetoga luka. Letjela je bijela djevojka. - Smiješila se kao da sluša u snu iz dna mora čarobne glasove, kao da voli da je zlatna pjena cjeliva. - Zamamljena prozirnom vedrinom mora, svježim vazduhom, u kom je lebdio balsam pinja i dah jutrnje morske magle - ona zaboravi na prijašnju šalu te ostavi daleko za sobom Jelu i Anu... Dokle najedamput vrisnu! Nešto je zgrabilo za nogu. - Pljusnuvši tijelom, sva prestrašena, - uspravi glavu, plivajući hitro nase. Jele sjetivši se prijašnjeg ruganja bila se približila tiho do plivajuće Mare te uhvativši ru-kama pruženu joj nogu, probudi je iz blažene sanjarije. - Ha! ha!... zvala si “kanju” - doviknu Jele - - i eto ti je! - Ah!... to je la belle Hélène?!... - odvrati Mare u čudu i baci daleko od sebe slamnati šešir. - Čekaj me ti! - i presjekavši obijem rukama valove bijesno se zaleti za Jelom. - Pomozite! - kriknu Jele, a vrtila glavom i šumila nogama po moru. Pjena je pokrila do vrata. - Eto i mene - doviknu najmirnija od njih, mala Ane, te zaronivši ispod mora stvori se u jedan čas kraj Jele. Gonile su se djevojke površinom morskom kao prave pliskavice, sada ravno, sada opet nenadanim kretnjama u široke okruge. Malo dalje zaronile pak jedna do druge i pojavile se na protivnoj strani, sipajući dlanom, nogama, cijelim tijelom pjenu, koja je u sunčano-me svjetlu sva blistala dijamantnom prašinom. - Napokon Mare dohvati Jelu. Sve što ženska domišljatost, lukavština i dražest pomisliti može, - sve se razvilo u tom čudnome megdanu. Mare uhiti pobjeglu Jelu za rame i htjede je dovući do sebe, da je zaroni - ali Jele se naglo okrenu, te objema rukama poče je morem škropiti. Navaliteljica morala je prignuti glavu i slijepimice hvatati hrabru protivnicu. Ruke su se zaplele usred uzburkana mora, hvata-le su se regbi pandžama, ali bi opet skliznule ispod mokrih prsta kao jegulje. - Razderaše odijela na ramenima, zaslijepiše se morem, koje se prelijevalo niz glavu, niz pleća - dokle Mare, jača od drugih, ne zgrabi Jelu za oba ramena, i onda uz kriku, uz pljusak, sva joj se uspravi nad tijelom i - zabode je jednim mahom ispod mora. Tiha Ane Čekala je baš to. U isti čas, kad je Mare zamorila Jelu, približi se polako do dru-garice, uhvati u jedan mah dobitnicu za vrat, te podignuvši se povrh nje uz gromki “hur-ra” tisnu i ljepotu Maru ispod vode. - Površina uzavre, pjena se razdvoji - a dvije glave, s kojih se cijedili burci mora, proviriše na površinu. Obadvije presenećene otvoriše oči. - Potonule i zajedno se pojavile! Mare nije mogla pojmiti, otkle njoj ta osveta - al ugleda Anu. Porugljivi smiješak titrao je na njenim usnama. I učas pograbiše se sve tri. - Kroz bjeloću pozlaćene pjene vidio si ružičastu put gdje se savija u šareno klupko, gdje tone i pomalja se - ruke su mahale prosipajući kišu zlatnih kapalja, lica se žarila u suncu, - gdjegdje se zabijelili zubi kao biser, - a u toj smjesi mla-dih tjelesa šumilo uzburkano more radosnim vriskom djetinjskih glasova. Reko bi: potu-

56


kli se labudovi, jer kad se umiriše, pjena se slegla na glatkoj površini poput iščupanih perušina. More se rasteglo opet mirno i sjajno - - samo zadnji nemirni valovi gubili se u daljinu pljuskajući oko crnih pećina. Djevojke se rastrkale i - umorne od borbe legle natraške na morskome zrcalu. - Tamo da-leko odnijeli talasi njihove klobuke. Sva tri razvrnuta plutala su mirno kao tanke ljuske meduza. Mare savila lakte ispod glave. Ležala je mirna, lagana kao na postelji. Crljeno joj odijelo potamnilo u vodi, a ruke i noge još bjelje bliještile u suncu. More je zaokruži srebrnim okvirom pljuskajući tiho kao da se razbija o glatku mramornu ploču. Uprijevši oči u nedoglednu plavet, njihana valom beskrajne pučine - disala je duboko - a posmijeh joj iščeznu sa usana. - Sretna sam! - kliknu iza male stanke, glasom, u kome je drhtalo sve blaženstvo mlada života. - Gledaj, Mare, one oblačiće!... - progovori Jele. - Ne čini li ti se, kao da plutaju drugim morem?... - Zbogom! - šapnu Mare, slijedeći ih pogledom. - Sretno pošli i nigda se ne vratili. - Zašto ih tjeraš? - zapita Ane, koja je dosada sklopljenih vjeđa slušala, kako joj more šuš-ti u ušima. - One bijele pahuljice kažu nam, da ima oblaka i bura, - odgovori Mare - a ja ljubim ved-rinu. - Ti plivaš sveđ po nebu kako da je tu doli bogzna kako grubo - reče Ane, te raskrilivši ruke dopliva do Mare. Gledala ju je ispod oka nekako radoznalo. - Da, da to je ono, što mi se svi rugate - odgovori ona i upili pogled u nebo. Jedva osjetljiva struja okrenula ju je prama jugu. Pred njome se sterala neizmjernost pro-stora. Bjelušasta magla slegla se na morskoj daljini i sjedinila prozirnim velom obje pla-veti. Na nebu sitne bijele pahuljice - na moru u daljini bijela jedra - pribodena kao leptiri na svilenome plastu. Sunčani trakovi razapeše na tome čarobnome obzorju paučinu zlat-nih niti. - Taka sam i taka ću ostati! - skoro vikne u plavet prelijepa žena. - A što bi rekla, - zapita je Ane, koja je počivala uz nju - da bi sada otplutale, pa da se nigda ne vratimo? - I to govoriš ti? - nasmija se Jele, položivši mramornu ruku, s koje su padali biseri kapa-lja, na rame prijateljice. - Ha! ha! ha! vidi se, da si i ti u Evinome kostumu!... - Pa neka se vidi! - kliknu Ane, a pram crne joj kose raskrili se u vodi kao morska trava. - Finalmente u Evinom kostimu mi smo - mi... - Mi?... ribe ili žene? - I jedno i drugo... - Dakle sirene?! - Sirene!... Sirene!... - zavapi Jele i približi se drugaricama. - Sve su tri sada počivale jedna uz drugu. Prekrasna tjelesa poredila se - sjedinila se. Njihove ruke - ruke božica od zla-ćanoga bronza zavise se ispod mora, a nepomična problijeđela lica onijemiše na bibavici pljuskave pučine. Lagani vjetrić, pun mira mrče i bora, poskorupi površinu. Sitne pruge

57


valova zablistaše u suncu kao da je sve more uzavrelo od radosti i raskoši. Tri ženska kipa na zlatnome mozajiku počivahu. I tri kipa govorahu, gledajući nepomično u nedo-glednu visinu plaveti. - - - - - - - Lijepo bi bilo, ko sirene plivati navijeke po toj pučini! - Ah! ne - ne!... Postiti cijelu godinu!... - Ne bi postila kad bi ulovila kakvoga putnika!... - Što? i njega bi izjele? - Naturellement!... Smijeh zaori u tišini. Dva galeba letjela povrh plivajućih tjelesa. - Nessun maggior dolore!18... - oglasi se opet jedna od njih. Nijedna se ne odazove. Jedan mali oblak prođe preko sunca, a more sve pomodri. - Ne!... - kliknu naglo Mare i odriješi se od njihova zagrljaja. - Pjesnici lažu! - - - - Oh! Oh!... plivajuće fraze!... - Almeno ih razumiješ na prvi mah i bez komenata. - Vidiš, što hoće rijet ležati na moru u ovome kostimu!... - Govori se, da je istina gola!... - Ane zažmiri lukavo očima. - Etonnante!... - Ti nas “kompromituješ”, Ane!... - Pred kijem?... - Pred onijem galebom tu gore!... - Eto vidiš! Htjele smo biti sirene... a eto ti nam spominješ našu jadnu žensku... narav! - Ali ako smo mi sirene... - To jest: ako hoćemo da budemo... - Kako mu drago!... al onda zapjevajmo! - Brava! - kriknu Ane. - Tko zna da ne uhitimo kakvoga putnika za objed... - I za večeru! - Ha! ha! ha!... - zakliktaše tri grla bijela - a galebi prestrašeni odletiše unedogled. Prva Mare raširila ruke na vodi, uprla oko u neizmjernost neba - i zapjevala. Tanki zvuč-ni glas zatitra nad pučinom. Slatki zvuk lebdio je sitan kao lastavica, mirisav kao pinji i more. Jeka je odgovarala pjesmi sa obale. - Dvopjev šume i mora! - Kada se sva tri djevojačka grla sjediniše u jedan vapaj mladosti i blaženstva, sjajna prozirnost vazduha zadrhta u harmoniji nadzemne ljepote. - More pozeleni na mjestima kao da je ljubavnom raskoši protrnulo. Sunce je ljubilo zlatnim odsjevima bjeloću pjevajućih sirena. Jeka produlji taj zvuk, i tada - sve umuknu. Po nebu opet je letio galeb i probadao očima plutajuća tjelesa. Iznenada jedna od njih opazi malu lađu, gdje zakreće za njihovim ratom. Bilo je daleko - al ipak si razabrao dvije osobe. Jedan je mornar veslao - a na krmi sjedio drugi.

18 Veće boli nema! (tal.); dio stiha iz Danteovog Pakla.

58


- Hej! Sirene!... - zaviče Jele. - Eto nam putnika!... - Prestrašene, pljusnuše djevojke vo-dom, i sve tri u jednome kupu zagledaše se u lađicu, koja se približavala. - Obični mornar! - reče Mare veselim prijezirom. Zaklonila rukom oči da bolje vidi. - Gledaj, gledaj... lovi nam klobuke iz mora... - nastavi Jele. - Ako vidi našu robu na obali?... - Misliš da će nam je odnijeti?... - To ne... ali može se skrit, pak... - Pak?... - zapita Mare pogledavši je ironičkim posmijehom. Ane bješe prva, koja upozna mornara. - Jadnog mi putnika! - zaviče ona. - Ne vidite li Pava? Djevojke osoviše glavu i sve tri u jedan mah zakliktaše: - Pavo!... Pavo!... Muški glas odazva se iz daljine. - Ko me zove?... - Mi, mi... Pavo!... Veslač se zaustavio držeći nepomična vesla. Gledao je otkle su tri ženske glave iz mora virile. - Gospo Mare! - oglasi se za kratki čas veslač. - Bio je prepoznao djevojku. - Koga vodiš?... - zapita ga Mare. - Nikoga! Onaj drugi sjedio je nepomičan. - Dakle kakav ribar... ili dijete - reče Jele. - Dođi ovamo! - zaviknuše još jednom. - Eto me! - odgovori ribar i lađa krenu prama djevojkama. Ove, hitre poput strijela, otpli-vaše nenadanome znancu. Na malo koračaja od lađe raspoznaše veslareva druga. Bio je dječarac, kakvijeh 13 godiš-ta, odjeven u modroj košulji, sa slamnatim razderanim klobukom na glavi. Držao je u ruci mali koš od trstike. Mučaljiv i tih gledao je, kako se vodom skližu - neviđene prika-ze. Meštar Pavo, kako ga je svijet zvao, bješe starac, koga je vrijeme osušilo, a more utvrdilo kao krmu stare barke. Starci su govorili da je vidio sretnijih dana... ali kada? - Moglo mu je biti sedamdeset godišta - ali na tvrdoj, čađavoj koži, poput raspucane hridi, - vrijeme izbrisa svaki trag starosti i bola. Polusijedi brci visili niz suho lice i sakrivali krezuba us-ta, iz kojih dan i noć virila mala crna lula. - Ljeti bi raskrio na dlakavim prsima crvenkas-tu košulju i zavio rukave. Tamna, osušena put pekla se na suncu, - al nepomičan u svojoj crnoj lađici lovio je ribe i po danu i po noći. Živio je od ribanja. Izlizana “đaketa” pokri-vala bi mu zimi zgurena pleća, a za burnijeh dana privezo bi lađu o kraj, pak bi sjedio na gruškoj obali i gledao, gledao upiždren u morski urnebes. Tad bi se tek skrio ispod kak-ve “bote” gospockijih kuća ili bi legao u dnu svoje lađice. Na moru je živio kao galeb. Poznavao mu je sve varke, sve dražesti i sve strahote. Bilo je dana, kad bi mu šakom pri-jetio, ili ga psovao kao kakvu živinu. Talasi mu morski ipak sačuvaše barčicu iako bi on često pljunuo na nju kao na nekrst.

59


Svak je poznavao staroga Pava; gospoda bi ga pozdravljali prijaznim smiješkom, a djeca bi mu se rugala. Ribe, koje bi u košiću nosio - prodo bi prvoj djevojci, koju bi sastao. Dvi-je-tri ukljate, nešto vladika, iglica, gavuna ili kad bi iza kakve oluje mutno more zaslijepilo ribe, pokoji sarak - i to bijaše vàs njegov plijen. U njegovoj lađici vozili bi se gospari na kupanje po čarobnim dubrovačkim spilama, - a često navečer, kad je mjesečina titrala na moru, odveo bi jato veselih Gruškinja prošetati se srebrnom površinom prama Rijeci. Pa-vo je gledao, vozio - i mučao. Vedrina je djelovala na njegovu surovu, okorjelu narav kao posmijeh djeteta; malo bi zborio al ipak bi razvezo jezik i pripovijedao svima, koji su ga htjeli ili ne htjeli slušati, svakakve priče o morskim strahoćama. Kadgod, kad bi čašicu rakije popio, - a to bi mu se često dogodilo - zapjevao bi kakvu talijansku prastaru oper-nu ariju. Hrapavi njegov glas, užasno drečanje i komički kontrast staračkog mornarskog lica sa romantičkim tekstom njegovih arija, razglasiše to pjevanje po cijeloj okolici. Mla-dost bi ga napastovala, da pjeva, plaćali su mu kapljicu samo da čuju one: Si del Tebro19 ili Sempre sola accanto al fuoco.20 - Ali kad bi oblaci pokrili nebo, Pavo bi umuknuo kao da je od kamena. Utrnuta bi lula visjela iz stisnutih usana, a pogled - - - ni da će te ugristi. - - - - - - - - I onoga se jutra uputio na ribanje. Ljepota ljetnog dana dovela mu lađicu do rata. Ukrcao nekog maloga da ga odvede u Zaton - a tako usput ribo i da proda proda koju iglicu. Čudne li prikaze tog ribara u vedrini jutra. - Na sjajnome zatku neba, što se od opalne bjeloće istoka prelijevao u tamni baršun modroga obzorja, usred plavkastog zlatnim po-jasima presječenog morskoga kristala, dizala se crna silhouetta nepomičnog starca još tamnija u tolikome svjetlu. Poput morskoga pauka kočio se na površini, a sjen mu se oš-trim crtama duljio u zrcalo morsko. Katkada bi samo trstika zadrhtala mu u ruci. - Pavo, ti si “un angelo”! - - viknu Mare zahvativši se prva bijelim rukama lađe. - Nijesam nego ribar, gospo - odgovori starac. - Hoćete li uljesti?... - Ne, ne - - odazvaše se Ane i Jele bacivši pogled na dječaka, koji ih gledao rastvorenim očima. - Digni se otole, Antune - reče stari Pavo, kao da je razumio, što djevojke misle. - Stavi se na provi. Dijete ustade mučaljivo i s jedne na drugu stranu, vireći neprestano na ženske prikaze. A one govorahu čudnovatijeh stvari. - Povedi nas do spile. - Mi ćemo se objesiti za konopac, a ti ćeš nas potezat. - Vidiš li me? - reče Jele, uspravivši bujni, prelijepi struk do vrha lađe. - Ja se držim konopca, milosrdni Karonte! - Vodi nas mirno i veselo u drugi svijet. - Vozi, stari moj Pavo, vozi mladost i ludost. - Mi smo dobre sirene brez glasa i brez repa. - Ne straši se, ne ćemo te privuć’ na dno!... - Ne strašim se, ne! - - nijeste vi sirene! - reče starac bacivši pogled na vesla. - Oh! Oh!... - krikne Mare, i skoči svom snagom mladih joj mišica na rub krme. Tu sjedne sva gola i mokra a noge joj visile i ljubile more.

19 Jesi li iz Tebra (tal.) 20 Uvijek sama pokraj vatre (tal.)

60


Bješe u taj mah kao najada iz kakve Rubensove Apotheose raskošna i bujna. Na ružičastu, vlažnu put bacali su zlatnu koprenu sunčani traci. Crljena joj oprava žarila se kao grimi-zni cvijet u blagoj plaveti obzorja, i zaplamtila odsjevima goruće baklje. Starac ju je gledao i provesla jače potegnuv snažno iz utrnule lule. - Ne vjeruješ li - Pavo, da bi mogle zavrtit komu glavu - nastavi ona i podboči se na krmu gledajući ga ko da je kraljev sin. - Što pitate Pava?... - odgovori on. - Star sam - star sam!... - Sada ne ćeš da govoriš, a prije si reko, da nijesmo sirene? - reče Jele. - Lađa je vukla nju i Anu kao da prosiplje cvijeća po moru. Dugi modri trak svilenoga vala smucao se za čud-nom povorkom. - Nijeste sirene, jer ste krštene duše - reče im starac i prekrsti se hitro! Lađa je tiho brodila prama samotnoj obali. U moru je cvao grimiz crljene oprave i bjeloća noga “božice” Mare. Tamo na zadnjem rubu obzorja iščezavala koprenasta magla. - Novi galebi vijali se teškim letom nad vodom. - Jesi li štogod ulovio, Pavo?... - zapita ga Mare. - Nešto malo - odgovori starac. - Kaži, Antune, gospođi. Antun ustade i nijemo donese Mari košić pun riba. – Dijete je spustilo glavu i gledalo is-pod oka bijele lakte i crljeni mramor ženskoga tijela. Činilo se da pita: što je gospođa? - - - - Hoćeš li nam, Pavo, prodat tu ribu? - - zapita Jele ispod lađe. - A što ne bih?... - odgovori veslač. - Ma što će vam? - Što će nam?... Izjest ćemo ih!... Anzi znaš li što? - Izaberi nam najljepše, pa ćeš nam ih ispeć tamo u spili. - Jele!... quel courage! - Skočila sam prvi put u more!... - Eto nas! - viknu Mare krenuvši nogom pržinu na obali. Starac ih bijaše dovezao do žala. - Antune - reče on slazeći s lađe - ostani unutra i ne kreći mi vesla. Uzevši košić u ruku uputi se niz obalu. Djevojke bjehu međutim istrčale hitro iz mora, te silnom vikom tetošile po botkome tlu do mjesta, gdje su im ležala odijela. U maloj spili vladaše plavkasti hlad. - Vlažne hridine zelenjele se poput malakita a divlji bršljan virio kroz pukotine. Nad ulazom raskrilio se kao lepeza od čipaka - pinj. Tišina vladala u tome kutiću, - jedva se čuo pljusak mirnih talasa, koji su na žalu koturali ka-mečke. Žar sunca učinio još tamnijom rupicu, u kojoj se djevojke skrile. - Stajao je pred ulazom sjajan al nemoćan. Jedan žuti leptir izgubi se unutra. On je sâm mogo vidjeti dno... Za čas pojaviše se na suncu i djevojke. Zamotane u bijelim plaštima izlazile su iz tajanstvene spile kao iz božanskoga svetilišta. Iščeznuše sirene. Presvukoše svoje “ljuske”, kako je mala Ane govorila, pak tihe i muča-ljive upustiše se i sjedoše na žal. Pavo stajao pred njima s košićem u ruci. - Gdje ćemo? - zapita ih starac. - Tu, na pržini! - odgovori Mare. Stari ribar prignu se i stade kupiti morske trave, ispržene od sunca. Nabrao veliku rpu, pak se uspeo nad pećinu do pinjeve šumice i otkinuo suhih grančica, igala i pinjula te napunio džepove i spustio se opet na obalu. Dugo je trajalo, dok je Pavo namjestio malu

61


lomaču. Napokon kup bi gotov; tad izvadivši sumpornu šibicu podmetnu je ispod na-gomilane trave. Vatra se nije mogla lasno upaliti; dim je sukljao lijeno a tanahni mu trak svaki čas nestajao u suncu. - Stisnutih pesti gledao je Pavo slabi uspjeh svoga djela. Vide-ći da vatre nema, promrmlja ispod brka neku svoju krupnu, pak prignuvši se na zemlju, stade puhati u hrpu, dok se crljenkasti plamen ne prodre kroz gusti dim. Grančice popu-caše, morska trava se savi u gorućim vrpcama - a vatra blijeda u tolikom sjaju planu ba-cajući u mirni vazduh tanki stup dima, koji se šuljao kroz pinjevo granje i gubio po moru kao pram zaostale jutrnje magle. - Mare! - prekinu Jele šutnju naslonivši glavu na rame prijateljice. Bijela, krasna ruka proviri kroz nabore snježnog ogrtača i pokaza u daljinu. - Što govoriš od ovoga jutra? - Da ne ćemo nigda biti sretnije nego smo sada. - Čuješ li ih, Pavo? - okrenu se mala Ana starcu, koji je cucnuo na zemlju, parao ribe i čis-tio ih od ljusaka. - Što su ti te sirene lude!... Starac poklima glavom i zapali lulu o žeravu. Ne reče niti riječce već poreda na žeravi nekoliko ribica. Za čas se začu praskanje i cvilenje na vatri i zrak zaudara pečenim. La-gani dim zaokruži starog ribara, koji je nepomičan sjedio i pušio. - - Mir razastro svoja krila nad cijelom naravi. - Je li moguće, da je to ono isto more, koje baca talase povrh pećina! - oglasi se u sveopćoj tišini mala Ane. Niko se ne odazove tome glasnome razmatranju, samo Pavo okrenuo glavu prema blis-tavoj pučini. - Nevjeran ko more! - reče Mare. - Vidiš li ga, kako liže i miluje pržinu. Jedva se usuđuje probrškati žale. Gledajte kako se igra okolo hridi, - baca im bisera, zlata, - možda im ža-mori pjesme ljubavi; - a sutra? Urlikat će ko bijesna zvijer, šibat će ih pjenom, bacat će im kamenje, ribe... oh! more - nevjero! - - Ona je govorila žarko. Uspravljena prebacila dugi bijeli plašt preko sebe, a desna ruka i pleća otkriše se suncu. Dugi crni pram padao joj do koljena. Da nije bilo staroga Pava i njegove lule, bio bi pomislio, da si na obalama stare Grčke, na Tenedu, na Parosu... Drugarice su je gledale i smijale se. Poznavale su žarku, neobuzdanu, promjenljivu narav svoje prijateljice, koja je plakala i smijala se, pjevala i tugovala, al uvijek i sve iz dna srca, strastveno, potpuno. - Bravo!... bis!... - zaviknuše djevojke pljeskajući rukama. - Žalibože da me ovdje ne čuje niko nego Pavo i njegov Antun - reče Mare u smijehu. - Dosta je i to za me - odgovori djevojka približivši se Pavu. Ribe su bile pečene. Starac odsiječe grančicu zelena bora i položivši ih na nju, pruži ih djevojkama. - Idila “au poisson”! - viknu Jele zgrabivši oprezno pečenu iglicu. Sve tri započeše uz ša-lu griskati kao gladni mornari. - Je li te gustalo, Pavo? - zapita Mare. - Starac je sjedio na kamenu, pušio i gledao ih. - Rekli ste istinu, gospo! - reče on zureći mrkim pogledom u mirnu kristalnu daljinu. - Hala!... - Zašto proklinješ more kad brez njega ne možeš živjet? - zapita Mare bacivši drače iz-glodane ribe.

62


- Proklinjem ga baš zato!... i prokleo sam ga toliko puta, da me Bog kastigo pa me s njim privezo. Bilo je više negoli običnog gnjeva u hrapavome glasu staroga mornara. Lula mu je začu-do dimila - znak, da se Pavo jedi. Djevojke su gledale začuđene jed staroga dobričine. Njegovo suho, tmasto lice, neki izraz tupe okorjelosti, koji mu se čitao u zamrlim očima, pritegnu nestašni pogled mladosti. Hrid, na koju se naslonio bio, bila je izmučena, izlom-ljena kao i on. Isti su ih valovi ošinuli i slomili. - Ti mrziš more?... - zapita ga Mare iza kratke šutnje. - Što bi ga više mrzio?... - odgovori tupo starac a nehajno mahne ramenima. - Ukro mi je sve moje. Sad je sve prošlo. - Izgubio si brod?... - zapita djevojka tu skučenu, tamnu prikazu. - Ne... - reče Pavo tapkajući prstom po žeravi, koju bješe pokrio bjelkasti pepeo. - Proguto mi je djecu! - Utopili se?... - kliknuše djevojke. - Jes’!... obadvojica! - Starac je klimao glavom uprijevši pogled u daljinu, gdje su se jedra na obzorju bjelasala. - Frano je bio stariji - promrmlja on a ne skinuv lule s usta - pošo je na briku kapetana Vuletića. Lijep ti je bio, Bože moj! Prošo cijelim svijetom, vidio Ameriku - nosio meni i majci dukata i ubručića od svile. Ukrco se i drugi put za Indiju. Svakoga drugoga mjese-ca dobivo bi knjiga.21 “Dragi oče! - zdrav sam; - poljubi majku” i sve tako. Pak - nema knjiga - nema glasa - pa iza godine muka i žalosti javili nam: “Lijepa Dubrovkinja” razbi-la se blizu Filipina - svi su se utopili... Starac umuknu za čas. Govorio je prekinuto kao čovjek, koji odavna muči. Njegov glas zvučio hrapavo, al treso se kadikad, reko bi: zima mu je. Djevojke približiše se... Gledale su s nekim strahom toga čovjeka, koji je ondje u žaru sunca, u mirisavome vazduhu pi-nja, pred nepomičnim zrcalom mora, govorio mirno o utopljenoj djeci. - Imo si i drugoga?... - zapita ga potiho Mare. - Najdražega... Iva!... - reče starac. - Majka je htjela zamahnitat kad je čula, da i on hoće po moru. “Gdje ćeš, nesretniče?” reko sam mu. “Nemamo nego tebe, ostani u nas.” Oh, da!... Mučo je puno bremena, pak disperaj se i plači. Bio bih ga prokleo, ali moja Kate, ... iščupala je sama sebi srce. “Pođi, sinko... budi sretan,” rekla mu tužnica. - I pošo... Jedne noći - bilo je “ekvinokcijo” - oluja zviždala kako mahnita - more lećelo do Sv. Križa - grom udrio u Babin kuk... strahota! Kate je spala... Najedanput kriknu u snu; skoči kako mahnita s odra: “Čuješ li!” zavikala je prestrašena a tresla se kako prut - “Što je?” pitam je začuđen. - Grmjelo je i lampalo da smo jedva čuli. - “Neko je zaviko!” jauknu jadnica. - “Ne luduj, - grmi i ništa drugo. Spala si, pak si sanjala!” - “Ne, ne! - čula sam - glas Iva!...” plakala je tužnica. - Ja sam se smijo - ma me nešto stisnulo. - Mjesec dana poslije pisali su mi - razbio se brod iste noći, kad je Kate čula u snu glas. - Ivo se utopio u Crnome moru. - Vjetar donio majci njegov zadnji jauk. - Pregorka, debela suza spusti se osušenim licem starog ribara, i pade u mokru pržinu. Djevojke umuknuše gledajući pučinu, koja se pružila mirna i plava kao rastegnuti svileni sag. Sve je blistalo na njoj, - sunce se igralo ognjevitim iskrama, vjetrić zapada opasao

21 knjiga – pismo (pored uobičajenog značenja)

63


baršunastim pašom obzorje. Gdje i gdje skočila riba, iznad mora i utisnula zlatni obruč u pučinu. - Nad glavama djevojaka zacvrkutao cvrčak. - Sve se smiješilo, sve je kao himna veselja zborilo o sreći i o slasti. - A taj starac, zguren, razdrt, pripovijedao je da mu je to more proždrlo dva sina. - Nemilosrdnom rukom odgrnuo je zavjesu za kojom se smrt kesila užasnim krezubim posmijehom. - Jadni moj Pavo! - šapnuše djevojčice. Starac ustao i brisao kosturicu o rukavu. Na tvr-dome licu sunce je osušilo trag suza. Čudni posmijeh iskrivi ribareva usta. - Sirena zapjevala ljepše nego vi, djevojčice moje, i pritegla mi djecu na dno - završi sta-rac skoro bešćutno. Gledao je u more i klimao glavom, pak kao da se nečesa spomenuo prekrsti se i pijunu prema pučini kao u obraz neprijatelju. --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Malo kašnje lađica se tisla s kraja u daljinu. Pavo je veslao snažnom rukom, a Antun obrnut prema obali gledao je, gdje se nešto bijelo vuče u hladu spile. Na obali tinjala že-ravica ispod pepela, a u modrini neba lebdio samo vonj pinja i mahnito kriještanje kre-sova. - More se razbludno rasteglo na obali... rugalo se Pavu... Sirena je pjevala jednu ki-ticu svoje zamamne pjesme.

Zagreb, 1884. Novele, 1910.

64


STARI GRIJESI Lapadska priča

I.

“Din-din - din-din” razglagoljio se po vazduhu sitni glas zvona crkvice Sv. Mihajla, trčao po bregovima, prodirući kroz bore i čemprese, naviještajući svijem onijem, koji hoće i koji ne će, da ga slušaju, - pa i vedrini blagog septembarskog dana, i zemlji, i moru, i lju-dima, i zadnjim lastavicama, - da su u skromnome svetilištu užežene svijeće, da iz srebr-ne kadionice dimi tamjan, - ukratko: da je dan, koji samo jedamput na godinu dohodi: - veliki Lapadski dan, - Festa miholjica, maslina, Petke i - Sv. Arkanđela Mihajla. Oh! kako je malo zvono znalo svoje “držanstvo”! Kako je onog jutra naoštrilo svoj glasić, kako je razumjelo da ko ima malo glasa, valja da puno viče da ga čuju, klepetajući u sav mah, da mu se zjalo doticalo kamen-svoda, pod kojim je visjelo. - I vikalo je tako dugo, tako neumorno, da se svi visoki pozvanici donapokon blagostivo nasmiješiše, pa u har njegova dobra glasa, a boljeg gospodara, svi mu se po redu odazvaše. Samo prava, velika gospoda znadu počastiti skromne prijatelje onakijem posmijehom, i onako kićenijem ru-hom. Svaki pravi Dubrovčanin, a time razumijevamo sve, što živi od Stona do Cavtata, bacivši pogled na vedro septembarsko nebo, pa i da nije čuo vesele “slave” s lapadskoga bre-žuljka, bio bi u prvi mah pogodio, da je danas doista ona stara, mila festa na Mihajlu. - A kako i ne bi! Hladno šuškanje “burinića” slazilo je niz gole stijene Srđa, čisteći svaku hrid i svaki listić, žureći se svjež i hitar, da od Konala pa do zadnjeg obronka Rijeke navijesti prirodi, da su po kamenitim stazama već procvali cvjetni kaleži miholjica. Ali nigdje nije taj prvi jesen-ski dah imao toliko posla, kako u samome Lapadu, gdje se svaka međa nakitila jesen-skim cvijećem. I zato je vjetrić prvi doletio upomoć i na posjed lapadskome zvoncu. Očistivši crljenkastu prašinu ljetnih žega, prošibavši sve, što je visjelo i cvalo, stade pak i da prenosi okolicom zvučne talasiće iz malog sakritog zvonika. Boljega pomagača ne vidje odavna staro, brbljavo zvonce. Bilo je časova, kada ni ono samo nije prepoznavalo sebe u mahanju uzbuđene jeke, - jer je vjetrić nosio na svojim laganim krilima sve ono dobrijeh glasova, što se još krilo u brončanome grlu, produljiva-jući umjetnim crescendom srednje zdravije zvukove, dušeći vještačkim brecanjem hrapa-vost visokijeh, kriještavijeh mu nota, bacivši pak kadikad u tamnu plavet jesenskog neba nekakve zvonke pregršti treptaja, kao da je nevidljiva dječja ruka zatresla tamo gore igra-čkom srebrnijeh praporaca. I nigda kao onog dana ne bješe glas mihajlovskog zvonca odabrana pratnja pjesmi, koja se tihano vijala iz zemlje i mora, - tako vedra a tako sjetna.

65


Često vidjeh u životu posmijeh radostan, vedar, gdje podrhtava okolo usana, ali iz oka virila suza, - tiha i sitna. Dokle se usta smiješila, ona je puzala nijema i blistava iz ovlaže-ne zjenice polako niz lice, pak bi ishlapila na vrućoj puti, - a sama nije znala, gdje joj je izvor, a kamo joj cilj... Koja sličnost između tijeh pojava! Čovjek i priroda; - onaj u svojoj maljušnosti, ova u bes-krajnoj veličini, - pokazuju iste slaboće, iste tuge i iste zagonetne smjese plača i radosti. Ta sjaj ljetnijeh jutara bješe još tu! - Ista biljurna prozirnost neba, isto tamno zelenilo, koje pokriva gore kao mahovina suhe panje. Sunce je sipalo još na obzorju snopove zlatnih zraka, koje oživljuju i poljepšavaju razbočene hridine, davajući našijem brdinama prika-ze divskijeh ruševina a našijem gradovima velebnost mauzoleja. Ali u tijem veselijem pojavama života vidio si, - ne! - osjećao si, da neizvjesna nevidljiva, začudna sjeta zastire toliki sjaj. Onaj vjetrić zavijao je potiho kroz granje, gladio je more dugijem mahovima, zastirući ga tamnijim, ljubičastim odsjevom, kao nekom tajanstve-nom ježnjom zarubivši tamo dole pučinu tvrdom, oštrom crtom. U tome drhtaju nestade one zlatne koprene, što udaljuje krajeve. - Sve je u prirodi počelo da se približuje, saužu-je. Daljina obzorja pričinjala se odgrnuta, bez zavjese. U toj hladnoj vedrini planine su otkrivale sve rupe, sve prodole, sve obronke svoje... Ali... čujte!... “Din-din-din!...” zvoni zvonce u šumici maslina i bora! I prvi mu se po starom adetu, odazvao Gruž. Prozori se otvaraju, - ženice vire i zovu uranjele susjede: - “Ideš li u Sv. Mihajla!” - “Kako ne bih!” - - “Čekaj me, Mare!” - “Jesi li vidjela gospođu Lucu?” - “Jesam i Vicu Pavovu!” - “Ostaćemo i na misi velikoj!” - “Bona festa, Miho!... Bona festa!... bona festa!...” Sva ta pitanja, svi ti usklici razlijegali se obalom od Kantafika do Lapada. Vesele družbe izlizanijeh i nakićenijeh Gruškinja nizale su se kamenitom obalom tihog zaliva, penjale su se lapadskom stazom, miješale su se s uranjelim Konalicama i građan-kama, ostavljajući za sobom, u tišini rosnijeh zavjetrina, žamor, smijeh i miris bosioka. Sunce granulo već na kuku Petke, probijajući zlatnim iglama sitni hlad maslina a već tan-kijem glasovima ženica i djece odazivahu se oni krupniji pomoraca, koji se pozdravljahu putem istom silom glasa, istim zategnutijem usklicima, kao da se sastaju na moru, svaki na krmi svoga broda. I vesele družine prilaze istom vijugastom cestom usred busova kupjena, mrče i lovorike. Mora nije bilo više na vidiku. Svuda naokolo sitna mrežasta sjena treperećijeh maslina, kroz koje su virili safirni dragulji neba. Put se žario od crljene, suhe lapadske zemlje, ku-da je stupao svijet lijenog hoda i radoznalijeh pogleda. Zenice su koracale nekako tromo, jer su govorile jedna drugoj o domaćim malim i velikim brigama i jer su se čudile ljepoti vedroga dana. Neka djetinjasta radoznalost i raskalašenost obuzme pak te nezgromne ljude žuljavijeh ruka i smrknutijeh, tamnijeh lica. Njihovo hihištanje, njihovi bučni uskli-ci pozdravljahu prirodu sto puta viđenu kao da se tek vraćaju s daleka puta. I na prsima svakoga zasvijetli se plamečak svečevoga cvijeta: miholjica. A zvonce klepetaše sve to jasnije, sve to kreštavije dozivljući i one lijenčine, koji su se je-dva tamo iz Grada uputili. - Pa ko da ne posluša onakav glas i onakvo jutro? - I eto s Pila i iz Boninova dubrovačkijeh gospođa! Ispod razapetijeh ombrelina vidiš vladike i građanke, kako se žure, da dospiju na prvu misu Sv. Mihajla. - Domalo se i te gospodske družine sastadoše s Gruškinjama i s Konalicama.

66


Pa da ih čuješ!... - “Dobro jutro!” - “Oh!... adio Kata!” - “Dobro nam došle!” - “Dobro nam došle!” - “A gdje si ti?” - “Nuti Pere!” - S jedne strane zategnuti, dugi pozdrav ženica, koje se klanjaju starome “gospodstvu”, - s druge pak ljubazni posmijeh i neki začuđeni pogled gospođa, što jedva prepoznavaju u “inkašanijem” haljinama susjedu s “kafetari-je” ili “djevojku” svojih prijateljica. Koliko se puta ponavljaju te pojave - i kako su uvijek iste! - Umiru porodice, mijenjaju se prestolja, ginu plemena, - ali Dubrovnik je u svome mrtvilu sačuvao sve dražesti prošlos-ti. Moć je utrnula u vječnost, ali sitni puk je onaj isti; s istom riječi i s istim osjećajem. Tako bješe i onog jutra, godine 185*, - a tako je i dandanas. Vjetar odnio lišće i ljude, - ali u Lapadu zvoni još zvonce, - ono zvonce Sv. Mihajla. - Zazvonite djeco i treći put! - do viknu stari Tomo zvonar i crevljar i poslužnik Sv. Mise, - kad je imao vremena, da bude nešto od svega toga. I po treći put zazveči u vedrini i u miru onoga blaženoga jutra glasić izlizane mjedi, ali još oštrije, još bezočnije. Jeka toga pomamnoga dozivanja zaglušila je domalo i sav žamor ljudi, - a svijet upro i nehotice pogled u klopotanje onog starog, razmahanog zjala, kao da će i njemu doviknuti: “Znamo!... čuli smo!... umiri se!... došli smo!” - Bože moj, koliko vike i truda za tako malu crkvu! Malu?... Razmislite: kamenita kocka, velika kao... kao malo prostranija soba sa dvoje vra-ti i malim drvenim trijemom ispred glavnog ulaza. - Na pročelju, povrh krova, sitni zvo-nik, - što zvonik!? - kameniti mali luk okrunjen zarđalijem krstom od željeza. - Ispod nje-ga je visjelo naše zvono... i eto ti tu!... Pa ništa drugo? Ne, vjerujte mi, - ništa nego to, - osim, naturalo, starog brštana, koji se penjo po starijem zidinama i trave, što je rasla između ploča i greba, posutijeh ispod trijema. - Prava seos-ka, primorska crkvica, - ali ne na vratolomnim hridinama, otkle je mogu brodovi i tihe suze putnika pozdravljati, - kako našu Gospu od Milosrđa, - već malašna, skromna, iz-gubljena u sivkastome zelenilu maslina. Mjesto je to sastanka, kratke molitve i tihijeh, katkada sjetnijeh razgovora. A to domaće, pitomo čuvstvo ne bješe pomućeno niti starin-skijem vlastoskijem grobovima, poredanijem kraj crkvice povrh procavćenog zida, polu-sakrivenijem pelinom i badeljima, - a niti ogromnijem čempresima, koji, nepomični, tamni, uznositi poput gotskih tornjeva, stoje vječno na straži, da čuvaju onu crkvicu, i ono zvonce i one mrtve. Nije bilo onda neukusne željezne ograde okolo groblja, niti zak-ljučanijeh vrata. Ljudi su se razgovarali, dokle su ovce pasle između grobova, - gdje su mrtvi počivali mirniji, spokojniji u jeci maloga lapadskoga života. I nikome ne dođe na pamet, da se obrne ili da baci strašljivi pogled na onu stranu, otkle su virili bijeli križi i crni čempresi. - Nasuprot! - Nigdje se nije veselila mladost gruška, nigdje se nijesu ženice tako izgovorile, kako ovdje ispod trijema ili naslonjene do zida, gdje su spavali vječni san gospari i Knezovi Republike; a mnogo se lapadske djece naučilo čitati po tijem izglodanijem pločama, toj njihovoj školskoj azbuci. Tako vam je to bilo na Mihajlu od pamtivijeka - a tako je i danas, kad mu se slavi onaj veliki dan.

II.

Na zvoniku Krsta u Gružu odbijalo je sedam ura, kad se okolo Sv. Mihajla već sve napu-nilo svijetom. Ali, premda su se djeca, ono što se kaže, objesila na konopac i zvonila bez

67


prestanka, misa ne bješe još započela. Pred “velikijem” vratima crkvice stajaše mrk, sku-čenijeh ramena zvonar Tomo i razgovaraše se sa starijim pomorcima i sa dvojicom mla-dih popova, koji bjehu dohrlili iz grada, da zapjevaju s parokom od Lapada veliku misu “in terzo”. Svak je imao na ustima samo jedno pitanje: - Zašto ne počinje misa? - ali bojali su se jezika Tomovog, pa je sva radoznalost prošla u šaptanje. - Što im se dogodilo, da nema još mise? - pitala je neka našuškana Gruškinja svoje druga-rice. - Ne vidiš li, da se dum Frano odocnio - odgovorila starica iz Lapada. - Čini mi se da je i naš parok počeo venuti! - Ja ti dohodim, draga moja, svake godine na ovu misu, ma niti pok. dum Antun, a niti sadašnji d. Frano, valja rijeti istinu, nijesu se nigda odocnili ni na pet minuta da iziđu na otar veliki. - Biće bio noćas gdjegod, da ispovije oli na zadnje pomazanje, pa, jadan, prispo! - Kakva ispovijest! kakvo pomazanje!... - zareži Tomo na ono, što je najviše mrzio, - na kundurice. - Što mislite, da je parok djetić svačiji? Otkad se vidjelo, da ćete mu vi zapovi-jedat: kad će, da se digne s odra? - A zašto si reko djeci, da zvone i po treći put, kad ga još nema? - zakriješti stara Luce Nikolina i zamahne glavu da joj se famozi “ovrečini” zanjihali na vratu, kako ono zvonce na crkvici. - Perché mi je bilo drago!... - otrese Tomo - i ako ja hoću, zvoniće i do Sudnjega dana. Ala, Luko! - zvoni, zvoni da im dozvoni! - Nije trebalo druge poruke malome zvonaru, jer on i njegov drug začeše da mahaju tako silovito konopcem, da je malo zvono skoro zamah-nitalo od pustog klepesanja. Tomo pogleda sve naokolo nekakvijem porugljivijem i pobjedničkijem smiješkom, po-morce i ženice, zablenute u toliku zvonjavu, - pak baci hitar pogled na parokovu kućicu. Htio je da napokon i njegov dum Frano čuje očajno dozivanje zvonca i da išćera u crkvu sve one ženice, koje čekaju paroka, samo da mu doviknu: “Dobro jutro!” - a mogle bi sjedati već u crkvici i moliti, perché imadu što da mole Gospodina Boga, jer oni njihovi jezici - itd. itd. - Uh, te žene! - zamrmlja Tomo i dokonča svoju nutarnju litaniju stisnuvši od ljutine pes-ti. Pa kako da mu i ne omraze žene? - “Dobro jutro, Tomo!...” dovikivale bi mu one iz kuće, iz baštine. - “Dobro jutro!” ovamo, i “dobro jutro!” onamo, u svijem tonovima kako i klepetalo onoga zvonca. - A on bi zarežo: “Dobro ti bilo!” - i dodao bi u po glasa: “vrag te ponio!” - jer ih je mrzio; - ne daj Bože, s kakva osobita razloga, nego, kao crkvena oso-ba, kao doglavnik gospara paroka, - zato što su žene bile glavni uzrok što je gospar pa-rok, i on, zvonar Tomo, imao toliko a i odviše posla. - Da nema žena, ne bi bilo ni toliko truda, ni tolike smetnje! Mi ne bi trebali da ustajemo na vražje ure iz postelje ili s trpeze. Sad na ispovijest, sad na krštenje, sad na “funero”, sad na “pomazanje”, sad na vjenčanje... uf! - U brizi za svojim gosparom, bacao je Tomo na žene krivnju svijeh onih čina i zgoda, koje zahtijevaju parokovu pomoć. A zaboravlja-še, da kad ne bi bilo žena, ne bi, valjada, bilo ni potrebe paroka! Ali dotle ne dopiraše Tomova oštroumnost. On je obožavao svoga gospodara - na svoj način. Da je bilo po nje-govu, dum Frano bio bi sv. otac papa, onako lijepo okorunan tijarom, sveđ na tronu, kako ga je gledao u oleografiji što je visjela u “kamari” od “posjeda” gospara paroka. - Eh! da

68


je tako! - ne bi se jadan dum Frano dizo obnoć, da trči po buri i po daždu, da tješi onu nemirnu čeljad, koja ne će ni da umre obdan. Jedio se na sve i na svakoga, - pa i na slije-pu parokovu majku, - “sveticu”! - kako ju je Tomo inače nazivao, ali koja je imala, u nje-govim očima, veliku manu, da je preporučivala sinu paroku svaku siromašicu za koju bi doznala, da treba pomoći i hrane. “Začepiti usta” ženama bješe cijelj i slast mrmljavoga “noncula”. Ali mu nikada nije us-pjelo utući čevrljavu radoznalost pobožnica, kao ovoga jutra, kad se zvono Sv. Mihajla razmahnitalo u zelenome miru Lapada. Svi zinuli da ga gledaju, dokle je Tomo “sakra-mentavo” između zuba, da ni onako “slavljenje” nije još dovelo d. Frana; - ali kad im se dodijalo buljiti u klopotavo zjalo, razgovori počeli opet da šušte, glasniji, uporniji, kako da nema ni zvona, ni d. Frana na svijetu. Samo se “burinić” tužio kroz borove grane, da ima odviše posla s tijem blaženijem zvoncem, koji ove godine začudno nije htio nikako da umukne. Nešto važno, što je moralo osobito da zanima te mrke, plećaste pomorce, stisnulo ih je u gusto klupko, malo podalje od ženica i Tomovijeh “disertacijoni”. Bilo je među njima starih ljudina čađava, nagrešpana lica i troma pogleda. Kratkim, pre-kinutim riječima, davali su slušaocima naslutiti svoje veliko iskustvo od po vijeka puto-vanja po svijem pučinama i borba sa svijem olujama svijeta. Ali kad bi najstariji od svi-jeh, kapetan Pasko podignuo svoj štap i skinuo vječnu lulu s usta, nastala bi mukla tišina i između najstarijih. Svi bi se zagledali onda u ona krezuba stara usta, koja bi se mnogo prije otvorila negoli bi štogod izašlo iz njih. Čekali su, dokle bi iznemogli, drhtavi, daleki glas 90-godišnjega pomorca zapištio iz dubina ohrapavljela grla, - a onda su slušali, slu-šali nijemi i nepomični, stare pripovijesti bez glave i repa, u kojima su se miješala imena gradova, ratova, kapetana, brodova, oluja prije dvadeset, trideset, pedeset, - sedamdeset godišta; - i nikomu ne bi palo na pamet, da makne obrvama, ili da zatraži kakovo razjaš-njenje u toj neraspletivoj mreži tamnih, legendarnih događaja. Maloko bi ga razumio, ali svi bi gledali u njega kao u neko čudo, u neku svetinju, - jer ih jedna misao nije nigda os-tavljala pred prastarom pojavom kapetana Paska: on je zadnji brodio, kao mladi kapetan pod barjakom republike Sv. Vlaha! Ali čim bi koji od ovijeh “matadura” prestao da broji svoje sreće i nesreće, - svi bi se jezi-ci, pa i najmlađi razvezali, Bože prosti ni da su i oni - ženice! Onda prigovorima ni kraja ni konca. Nekakovo djetinjsko natjecanje sililo ih je, da doprinesu i oni štogod u arhiv uspomena i priča slavne i časne družine “pomoraca”. Sve to bivaše nekim odrješitim, malo surovim, al uvijek iskrenim naglaskom proživjelijeh, instinskijeh zgoda, u onoj ori-ginalnoj smjesi domaćeg, čistog govora s komičnom talijanštinom pomorske tehnike, ko-ja se doimala stranog slušaoca kao oštri vonj suhijeh riba i morske trave, što lebdi za tihi-jeh večeri po “portu” našijeh starijeh i prastarijeh gradova. Uistinu, morski slap odiše iz svake pjege ovijeh pocrnjelijeh, tvrdijeh lica pa iz kretnja, iz govora, iz pogleda te čudne družine. Oštrina njihovijeh izražaja i tromost hoda, onaj ne-obično svečani kroj odijela, oni ukočeni nabori gaća i rukava, pak obilje prstena i zlatni-jeh lanaca, koji zvekeću i sjaje se na tvrdoj kori bijelijeh “đileta”, pa njihova bučna i nez-gromna udvornost; - sve to govori, sve to viče na sva usta, da su jadnici izgubljeni na kopnu isto kako ribe na oseku. Nema sumnje! - zadovoljni su, trbuh im raste, - u bespos-lici znadu se i našaliti šikajući djecu što im se rađaju iza svake posjete doma, znadu i za-tegnuti kakvu staru mornarsku pjesmicu ili koju slanu šalu od onijeh “ispod kuvijerte” s lulom između zuba, - ali ti ćutiš, da su to vojnici bez puške, bez uniforme, bez rata, - osuđeni da gaze pretvrde ploče lapadskijeh puteljaka, prisiljeni da sade kupus, da “štro-

69


ligaju” po oblacima, kakvo li je vrijeme onamo, - znate! - onamo gdje plove ona jedra, - njihova jedra! i da tek noću počinu opet u snu blaženi na svojijem, nestalnijem lađama, tim vječnim ljubavnicama svojim. - Ne, kapetane Baldo! - stari Dubović ne dava “Dragu Vicu” iz svoje ruke, - onako, - ko-mu mu drago! - A kad ti ja govorim, da će je pridati Marku Đuroviću... - Onomu, koji je prije malo mjeseca došo s “brevetom” iz Livorna? - Jest! njemu, “proprio” njemu! - Ah! pođi vraže! to su ti sve “ćakule”! - nastavi još življe kapetan Ilija Marković, prosije-di, suhonjasti pomorac, koji je nazad dva godišta predao brod svome mlađemu bratu, a on uživao sada mir i dohodak lijepijeh cekina. - Ma što?... dakle vi ne poznate tko je uprav Ivo Dubović? - To je sve istina!... - prekinu ih dobričina kapetan Andro, mučaljiv i pokoran pred brojni-jim društvom, jer se uvijek bojao, da mu ko ne spomene njegove nezgode. - Izgubio, - “nientemeno”! - nego dva broda. - (Da je još jedan - ma dva!... I to negdje na pržini Pata-gonije!... Uh!... te jezičine!) - Istina je što govori kapetan Ilija!... Kako bi pustio “Dragu Vicu” drugomu, kad ima sina kapetana Pera?... - opazi kapetan Baldo, lijepi, plećasti Riječanin iz Mokošice, široke, vrane brade i vesela lica. - Ivo Dubović ima sina Pera, da mu služi dokle mu je potreba! - zaregeta kapetan Božo, stari morski vuk, strižući očima i bacajući kolobare plavoga dima u tihu zavjetrinu kraj gospodskijeh greba - i da mu šalje vrećice dukata dokle ih bude dobivo onako i onoliko, - kako to on hoće. Ali ako se stari počne strašiti, da će mu sin rasipati dinare ili da hoće biti viši gospar negoli je on, ... tad će zatvoriti sina doma, a brod će dati onomu, koji će mu biti bolji i poslušniji sluga negoli mu je Pero! - “Cristo Santo!” - Božo govori kako Evanđelje! - bubne iznenada kapetan Pasko. Svi umuknuše pogledavši devedesetgodišnjega starca. - Njegov glas obično hrepetav i drh-tav, - zazvečio ončas oštrinom mladosti. Podignuvši skučenu glavu, pogleda svijeh, pa zadnjega Božu, malijem, smjelijem zjenicama i dotakne se govornika velikim štapom bje-lokosne krugljaste ručice. - Vidjelo se, da je Božo rekao ono, što je u sebi dosada krio, ali nešto jače i od misli same probilo mu grlo i oživjelo mu dogorjele živce. - Mahnitac!... mahnitac!... - zaviče kreštavije ali tiše kapetan Pasko, prignuvši se još grba-viji, slomljeniji ispod čempresa, a podbradak naslonio na bijelu kruglju svoga štapa. - Sveđ isti!... sveđ! Pa jeste li igda čuli, da je imo što drugo u glavi?... Ha!... ha!... prodo bi i otar Sv. Mihajla, - kad bi ga ko ćio da kupi! - Ne vjerujem, gosparu Pasko!... Pa nije, Bože prosti, vrag!... - prekinu ga smijući se luka-vo jedan od mlađih pomoraca. - A što znaš ti, djetetino!... - ošinu ga Pasko prijekom riječi i jedovitim pogledom. - Gdje si bio ti kad je Ivo Dubović jedrio? - Nije te bilo ni u pameti Božjoj! - Ali ja znam što znam. - Prodo je prvi svoj brod tamo u Cardiffu nekomu Inglezu, a mornari su mu gla-dovali, jer ih je njihov kapetan, Ivo Dubović, ostavio na putu bez hrane i bez plate! - Sramota!... - zamrmljaše muklo pomorci stisnuvši se užim krugom okolo starešine Pas-ka.

70


- A gdje mu je drugi brod?... - nastavi Pasko lupajući glavom kao oštricom i bodući po-gledom sve svoje slušatelje. - Razbio se!... Da!... čuo si “probabilo” i to, dušo moja! - For-tuna ga bacila na Azore!... Eh!... to je svak vjerovo, dokle Pasko nije “spijego” nekomu, da su hridi Azora “una bagatelle” za pomorca kakav je bio Dubović, - dokle se pak od-nekuda šušnulo, da su one noći mornari zaspali, kao zaklani - a kapetan Ivo bio sam na “timunu”. - Ne, ne!... to ne može da bude!... - prekinuše ga ogorčeni, mukli glasovi. - Tako su uprav govorili svi!... - nastavi nemilosrdni maljić Paskova glasa. - Istina, Po-morski sud na Triješću odriješio ga je, i ne bi niko više ni pisnuo, da Ivo nije zgradio i treći brod, ljepši, i viši od “Sv. Nikole” i od “Anđeline” - - Spominjem se!... Tako je!... tako je!... - zaklima glavom i potvrdi glasom kapetan Ile. - Zažvali ga pred “komisijom” da će mu dignuti “brevet”. - - Jes’!... Ali Ivo Dubović donio svjedočanstvo svoga škrivana, nekakvoga vražjega Malte-za, koji se zakleo, da je kapetan bio “u diritu i u doveru”, da vodi one noći uprav onako brod!... Da!... da!... Zgradio je i treći! A znate li, kako je krstio ovoga? - zapita krutom sprdnjom kapetan Pasko, podignuvši batinu, kao da će nekoga da zamahne po glavi. Niko mu ne odgovori. - Za čas je žamor djece, razgovori svijeta i mahnita zvonjava ma-loga zvona nadvikala raspaljenu jezičavost staroga pomorca. Pustili su ga da izgovori stare grijehe mrkoga Dubovića, i svi su znali, da će Pasko ponoviti onaj upit i da će opet, kao vazda, odgovoriti samome sebi, i da će slušači čuti po tisući put jeku stare, nigda ne-zadušene mržnje. - Krstio je treći brod imenom mučenice svoje, - one iste, koja leži eno, tamo, ispod onoga čempresa! - i pokaza štapom sivu ploču, koju je trava već dobrano pokrila. - I na brodu i na grobu isto ime: “Draga Vice”! - Ha! ha!... “Draga Vice”!... slomio je i nju kao i brod - pa ju je svalio u jamu da spi i da muči in aeternum!... Pasku nestalo riječi. Nasmijavši se glasno kako da se naslađuje svome oštroumlju, udari štapom po pločama, - a rupcem očisti čelo. Laloke su mu se tresle, a dvije debele, plav-kaste žile zategle se preko tvrdoga čela. - He! - Pasko, - velike si grijehe nabrojio! - oglasi se iz umukle družine kapetan Ile. - “Ma spetta un poco”22 - i Bog ne spi! - Vidjećemo, što će mu biti od sina Pera!... Došo je i on, - pa ako je štogod istina od svega toga, - može se dogoditi svega i svačesa! - Eto dum Frana!... eto dum Frana!... - prekinu razgovore s visina tanki glas maloga po-moćnika zvonara. Bio se uspeo do zvonika, pak prvi ugledao kroz masline gospara pa-roka. Žamor naroda, klopotanje ženica, i zadnje obnemoglo mahanje mihajlovskoga zvonca pozdraviše dolazak odocnjeloga dum Frana, koji se zaletio prema crkvici, bacaju-ći na sve strane ljubazni posmijeh svojih dobrih debelih usana, a i zabrinuti pogled čov-jeka koji hoće da se ispriča u hitrini. “Dobro jutro, djeco!” - “Dobro jutro, gosparu!...” dozivalo se s obiju strana. Glave se ot-krivale, ženice se klanjale, a dum Frano prođe gustijem redovima naroda tarući modrim rupcem oznojeno lice.

22 Ali pričekaj malo (tal.)

71


Prvi ga zaustavi mrki Tomo. Iz namrgođenijeh obrva i iz stisnutijeh usana staroga zvo-nara, pa i u načinu, kako mu se dohvati klobuka, da ga spremi, mogao je gospar parok najbolje uvidjeti, da su ga zaista i odviše čekali. - Jesi li zvonio i po treći put? - zapita nehotice d. Frano zvonara, - ali se odma dosjeti, da se grubo zarekao, jer Tomo zareži, uprav kako da je čekao to pitanje: - Da!... a da nijesam i po šesti put!... Jadni dum Frano oćuti u taj mah kako mora da je u duši optuženika! Pogladivši nekako smeteno kose, koje su sjale kao srebro u jutarnjem suncu, pogleda sve naokolo, ne bi li našao što mu drago, da ga odbrani od zvonarova prijekora, i htjede nešto da kaže - ali orgulje se zatalasaše u crkvici i on pohrli vas smeten u sakristiju, - a da u zadnji čas nije ni opazio, da mu je pomoć došla otkle joj se najmanje nadao i da narod ne šuška više o paroku, jer je imao nešto novije i čudnovatije da gleda i da o tome dalje “kunduruje”. A i sâm Tomo, koji je htio napravljati kadionicu, e da mu ne bi pobjegla još koja gorka ispred onijeh jezičina, - ostade nepomičan, rastvorenijeh usta, raspečenijeh oči kad ugleda ko se približavao crkvici. A znate li, ko je to bio? Strašilo Lapada, mrki svat, kapetan Ivo Du-bović sa sinom, kapetanom Perom, obojica u društvu dviju žena. - Da! Ivo Dubović, pro-prio, - on! On? - Stari grješnik, koji nije bio na Mihajlu otkad su mu ukopali prije 20 godina pokojnu ženu Vicu, onaj Dubović, o kome se govorilo da mrzi i otare, i popove, i dum Frana i sve što vonja od tamjana! On?... “Veràmente” - to je bilo odviše i za Toma. “Sanjam li?” promisli on mutno u sebi, - ali ne, to nije bila varka ni san. Tomo je osjećao i hladan vjetrić, i žegu sunca, i žamor puka kao u ulištu, - dakle? - Ostarjele ga oči nijesu varale. - - Pred njime, na dvadeset koračaja, dizao se visoki stas, golemog, polusijedog starca, skučenijeh ramena i sumorna pogleda. Da! ona ista porugljiva usta sakrivena is-pod visećih, tamnijeh brkova, onaj isti pogled upiljen u tle, koji se polako diže prezirnim izražajem, da razgleda okolicu pa da se opet spusti, kao da traži po zemlji nešto da no-gom zgazi ili štapom da prelomi. A na njemu sve kako prije dvadeset godišta. Bijele hla-če, dugi crni kaput, “đilet” od kadife, i veliki crni, svileni rubac, kojime je omotao vrat sve do podbratka. Sve to pak i žurni kratki koraci oslabjelijeh noga, koje kanda ne moga-hu da podnesu teret velike ljudesine, - ta poznata slika staroga “tirjanina”, kako su ga u Lapadu nazivali, pojavi se iznenada nepozvana, neočekivana, nežuđena u zelenoj zavjet-rini maloga svijeta. I taj svijet u prvi čas umuknu od čuda. Svi se pogledi upriješe u Iva Dubovića; - ali domalo zače i šuškanje razvezanijeh jezika - i, bogzna, što bi se bilo i gla-snije čulo, da se iz crkvice ne prosu pjesma orgulja i pjevača velike mise. - Za čas zaječi sâm vjetrić pun mirisa pelina i bora glasom tuge i izgubi se u crne grane grobnijeh čem-presa. Ivo Dubović stupio je već ispod crkvenog trijema ne bacivši niti pogleda na svijet, što je u njega buljio. Zaludu se Mare Lučica, udovica meštra Krista na skaru, vrćela na sve strane i pozdravljala svakoga, ne bi li ponukala znance, da im se približe. - On je gle-dao tvrdo preda se, kao da ne opaža svoje osamljenosti. Kuda je on prolazio, svak mu se ugibao. Praznina ga pratila i dovela sama do malijeh crkvenijeh vrata. - Hoćeš li, kapetane Ivo, ovuda kroz mala vrata? - zapita ga potiho njegova pratilica. - Gdje hoćeš!... - promrmlja on jedva slegnuvši ramenima i baci, ispod veđa, kratki po-gled na onu stranu, gdje su grebi sanjali u travi. Sunce se, u taj par, žarilo po sivijem pločama i po starijem spomenicima, a u čempresima kričali vrapci. - Taj pogled potraja tren a on svrne oko otale na sina Pera, koji je hodio za njima - - - i on uđe u crkvu.

72


Mare Lučica, usprkos mrmljanju pobožnika ostade uprav do ulaza, pak raširivši veliki zeleni “moskar” mahne Dubovićevomu sinu, koji bješe zaostao s kćerkom joj Klarom i rođakom, malijem Antunom. - Mladost opazi turski šal i zeleni “moskar” - i požuri se. - Zovu nas da idemo brže - reče mladić djevojčici i pogleda je. Ona, sva smetena, zarumeni se ispod slamnate “pastorele” i pogleda plaho, gore, u lice mladića toliko višeg od nje. - Grehota! - šapne ona i odma pristraši se, da je dahnula nešto, što nije smjela. - Ja ću vas čekati na dvoru. - Adio! - reče Pero i stisnu ruku Klari. Ta mala, skoro djetinj-ska ruka, zadrhta u snažnoj desnici pomorca. I obje žene s malijem Antunom uđoše u crkvu. Pero Dubović obađe, neopažen, svu crkvicu pa se vrati opet do malijeh vrata, gdje je manje svijeta bilo, jer su se već prvi zgrnuli unutra, da čuju prediku d. Frana. Tad on pri-krsti ruke na prsima i nasloni se do crkvenoga praga. - Njegov pogled preleti preko na-roda, koji je klečao i molio, dokle u polutmini opazi povrh svijeh sijedu, neprignutu gla-vu svog oca. Za čas se zagleda u to lice, koje iz daljine imađaše nešto avetna u svojim bli-jedim, mramornim crtama, pa onda baci oko na otar veliki. Bezbroj duplijera rasvjetljava sliku letećeg arhanđela. Tamjan se dizao okolo svijeta kao pram ljetne magle u zlatu ju-tarnjeg sunca. Pred oltarom se stisnula družina pomoraca, ta počasna straža domaćega sveca. - Sve se ostalo gubilo u tmini. - Sjajni jesenski dan dopiraše samo do praga crkve-nijeh vrata. - Pero je sve to vidio i sve mu se utisnulo u dušu, kao da se ončas probudio iza dugoga sna. - I on ostade zamišljen, sam...

III.

Svaka kretnja, svaka riječ, koja je mogla doprijeti do radoznalaca, - isti oni mrki pogled Iva Dubovića na mihaljske grobove, sve to bi opaženo, promotreno i pretreseno. - Nešto se događalo u Lapadu, - što Lapad nije još znao; - ali što? To je bilo pitanje, o kome su mozgali svi - ali niko više od staroga kapetana Paska. Sjede-ći na strani, zaklonjen od vjetra i od sunca, on bješe prvi ugledao neobičan dolazak kape-tana Iva, onog istog, o kome je maloprije ponovio pred pomorcima stare mu grijehe. - I njega se kosnu ta iznenadna pojava, kao nešto novo, nečuveno u malome lapadskome svijetu, tim više, što je kraj svoga neprijatelja bio ugledao i staru svoju prijateljicu. Nije bilo prošlo ni osam dana otkad je popio kafu i oškrnuo fjelicu “pandišpanja” u Mare Lu-čice, - ali o Duboviću ne bi onda ma ni rječce. Sjećao se samo, da je bila Klara smetena i prvi put otkad ju je poznavao, da se zarumenila, kad joj je po starome svom običaju ušti-nuo pune obraze zapitavši je po stoti put: - A kad ćeš nas poslužit “zaharama”? Ali onog jutra, kad je kraj male Lučice ugledao vitkoga, nepoznatoga mladića i kad se on uvjerio, da je to Dubovićev sin, - onda, - on udari štapom o zemlju i mukla kletva planu mu iz krezubijeh usta. - Misao, koja mu se najedamput stvorila u glavi, bila je odviše gor-ka; - htio je saznati sve - i on ustade. - Kad vidje da se Pero naslonio na mala vrata, on prođe šunjavo iza trijema, do parokove kuće, otkle je Tomo uprav izlazio i približivši mu se, šapne mu hitro dvije riječi, u kojima je drhtao gnjev: - Jesi li vidio, Tomo?

73


Tomo bješe sve vidio i sve razumio, kako i on - pa mu još gorčije odgovori između zuba: - Jesam, kapetane Pasko! - Ko bi bio reko, - ah? - da će se Pero Dubović vjeriti s Klarom Lučicom! Danas su se navijestili gosparu paroku! - Pa zato se dum Frano odocnio. - Od koga si to čuo? - Od maloga Antuna, koji je bio došo da zazove paroka, neka se potrudi do onijeh... Bože prosti!... - Muči, Tomo! - To nijesu naši posli! - Eh! biće, - ali grehota je! - Zašto? - Jer je poštena kuća meštra Lučića mogla stati i brez dinara onoga “pirata”. Dakle se Pasko nije prevario! - Sin lapadskoga “tirjanina” ugrabio golubicu, - Klaru! - Nagla, divlja Dubovićeva krv tražila je opet plahu, tihu žrtvu, kao da im je potreba imati ropkinju, - pa satrti je. U Pasku je sve kuhalo, kipjelo. Eh! da mu se bilo uspraviti, kako u mladosti, kad mu za-poviđeli u Marsilji da skine barjak Sv. Vlaha s jarbola, jer da Dubrovnik nije više svoj ne-go tuđi, a on zamahnuo sjekirom zaprijetivši se prvomu koji se dodirne barjaka, da će ga sasjeći, pa otplovio s njime zadnji put i donio doma neokaljan simbol mrtve slobode. On bi i sada učinio isto, te bi štapom u ruci išćerao iz crkvice časnijeh pomoraca onoga staroga “hajduka” i svu njegovu paščad. - Ah! puste li starosti! - Imati u duši svu snagu mladića, - a biti stari, nemoćni, ogrbavljeni slabićak. Ruglo ljudi a sprdnja djece! - Ne... ne! - muči Pasko - i gledaj!... Ko znade, da ne dođe i tvoj čas! - I u tijem mislima starac se vrati do svoga sjedala. - Htio je gledati sada Pera, - i pogoditi barem iz vanjštine mu, da li je to pravi sin onoga oca. Poznavao ga je kao dijete, kad bi dotrčao s ostalom djecom iz Lapada do njegove samot-ne kućice. Otac mu bješe zabranio da prođe preko praga “one jezičine” - i Pero bi doista ostao kod gvozdenoga “rašćela” vireći kroz zatvorena vrata, kako stari, nemoćni kapetan Pasko dijeli šipke i orahe njegovijem drugovima. - “Ti si Dubović. - Tebi ništa!” rugali su mu se prijatelji zobajući crljeno šipkovo zrnje. Koliko je puta htio da zazvoni na ona vra-ta, da uđe u onu “šetnjicu” - i da se stavi pred kapetana Paska pa da mu kaže: “Ja sam Pero Dubović, zašto me ćeraš?” - A koliko je puta pak i Pasko virio s međe svoje baštine, da gleda ono lijepo lice maloga Pera; - htio je skoro da ga zazove, da udovolji nijemome prijekoru onijeh crnijeh, dječačkijeh oči. - Ali to se ne dogodi nigda. - Među starom do-bričinom, koga obožavahu sva djeca, - i onim djetetom mučaljivim, dizala se nevidljiva slika njegovog oca, - i Pero ne progovori nikada niti riječi s kapetanom Paskom. Jedan jedini ga put dovela pokojna majka, dobra i tiha Vice u Paskovu kuću. Ona je plakala, - a Pasko bučio, psovao, vikao lupajući štapom po tlima, po pokućstvu, kao mahnit, ali u zakrvavljenijem očima starca bilo je suza. Pero se bješe privinuo uz majku i gledao je u strahu Paska. Osjećao je, kanda je i on, dijete, napola kriv onome gnjevu. Razumio je, da mu proklinju oca. - Odonda prođe puno godišta. - Majka umrla, kako je i živjela, blijeda i tiha, - a Pero odjuri - i ne vidje više Paska. Valjalo je da svane ono jutro 29. septembra 185*, da se ona dvojica sastanu u hladu mi-hajlovskijeh čempresa. - On, Pasko, uvijek zgrčen, uvijek star i prestar, - a onaj mladić, koga je sada tu očima ispijao i čigova je slika budila toliko živijeh uspomena, postao lju-dina, plećati pomorac, guste, crne brade i tamne, suncem i morem opaljene kože.

74


Iz daleke prošlosti dozivao je Pasko sva svoja spominjanja, kad se stari Dubović, osoran, gorostasan, silovit vraćao iz dalekijeh krajeva u tiho lapadsko gnijezdo, da svojom baha-tošću ponizuje svu okolinu, da se natječe svuda i s vlastelom gdje se radilo o bogatstvu i o raskoši, da prkosi malome i velikome. Tadašnji Dubović bješe onome drugome sličan kao otac sinu. Ista ljepota stasa i klasičnih crta lica, samo pogled Pera bješe crn i dubok, gubio se ispod gustijeh obrva, pa opet provirio dalek - i sjetan. - Jest! - zaludu je Pasko pohlepno tražio u onome oku trag one proklete krvi - to bistro, tamno oko gledalo je sun-čane zrake na grobnijem pločama plaho i kao zastrto nekom jutarnjom maglom. Čim se slike prošlosti i sadašnjosti nerazrješivije pomješavahu pred očima starca, čim je napetost živaca i jedra pritajena mržnja počela jenjati u tome vazduhu sunca i pokoja, - tim ga je onaj sjetni pogled Perovijeh oči sve to više sjećao na pokojnu mu majku. - Je li mladić mislio na nju? - Njegovo se oko zagledalo uprav tamo, gdje su se ljubičasti badelji s čupavijem svojijem glavicama talasali u vjetricu okolo kamenite, bjelkaste ploče. Mali je krst virio povrh trave. - I ništa drugo. Tu je počivala Vica Dubovićeva svoj mirni, jedva dočekani san. - A sin je gledao kako se u zlatnoj povlaci sunčanijeh zraka vrte ose i igraju žuti leptiri, - slušao tihu tužaljku vjetra kroz čemprese, - i zaboravio je, da se pjeva misa i da okolo njega šuškaju molitve, kao ose okolo badelja. Sva se njegova duša prelila u nje-gove oči, - jer ga je sada gledao nepomično nijemo, čudesno, onaj mali krst... Majka?!... Ondje pod izgriženom pločom ležala je zatvorena - ona - majčica?!... Čudnovato! - Ta mi-sao puna miline, puna tuge, - uli mu ončas u dušu, - osjećaj pokoja. “Zašto je majka, dok je živjela, tako često plakala?” A zašto mu je sada u srcu bilo kao da je majci bolje, tu, ispod crnijeh čempresa?... Mislio je, mislio, - tražio je odgovor muklome upitu svoje duše, - ali ga ne nađe. - Samo zvonce zazvoni na Sanctus i šapat, poput ježnje, prođe mrakom crkvice. Pero sklopi za čas oči od nečega, što je moglo biti i ganuće, - Bog sam to zna! - pa ih opet otvori i pogleda u nutrinu crkve. Pred njime se kočila u magli tamjana sijeda glava očeva - a malo dalje zlatile se pletenice zaručnice mu Klare. Sve što je on još imao na svijetu, - sve se tu sastalo i stislo na Mihajlu! - Ona je počivala ispod ploče, - a u crkvici se sklonulo njih dvoje. Čudnog li osjećaja! - Preletio, kao galeb, sve krajeve svijeta, preživio mladost na brodovima, nauživao se slobode svuda kamo ga tjeraše vjetar i slast punoga, svoga živovanja, - a eto ga sada, kao u snu, prenesena izne-nada u crkvicu, gdje stari, obnemogli pomorci slušaju misu. I ta se istina, ili taj tjeskoban san, zove doista - kuća - dom!? Taj osjećaj bješe prejak a realnost odviše različita od njegovijeh misli, - jer Pero oćuti neš-to tegobno, - gorko, - nesnosljivo. Krv mu oživi u tome drhtaju nezadovoljstva i nemira. - Htjede da se udubi, da objasni sebi što je to, što ga muči uprav ondje, gdje drugi nalaze utjehu; - ali savjest ne odgovara svakome, koji je pita - i nemoć njegove duše ostade ne-moćna. Samo je sada znao, da mu nešto fali. Osjećao se opet malašan, izgubljen, ponižen. Ona niska, polutamna crkvica, ono tiho jadikovanje orgulja, pa ona pomamna časovita čežnja za velikim prostorima, za slobodom fizičkog kretanja, onaj tjeskoban osjećaj, da nije više gospodar svoje volje, da imade stvari, koje ga vežu, i ljudi, koji mu zapovijedaju, sve to mu je stezalo grudi, kao da je tek sada uvidio, da mu je ugrabljeno nešto dragocje-no, nešto nenadoknadivo, bez čega ne bi mogao više da živi. “Din - din - din!...” tišinom zaječi zvuk jak, nemilostiv,- ni da se staro mihaljsko zvono pretvorilo u željezni malj. - Jeka je širila taj glas nad šapatom tihe zavjetrine, vijala ga modrinom jesenskog neba i Pero nehotice protrnu. Pričinilo mu se, da sluša na beskraj-noj pučini doziv kormilarskog zvona. - Hladni vjetar zašušti maslinama i čempresima

75


pljuskom prebijenih valova. - Izdaleka se oglasi nešto, kao pjesma mornara na palubi, - - i on se spomenu svoga broda!... Zbogom crkvice brštanom okrunjena, zbogom Sv. Mihajlo, hrabri arkanđele s tvojim or-guljam, s tvojim tamnjanom, s tvojim mirisom pelina i miholjica!... Gdje je vaša moć? - gdje je vaš tihani čar? - Tvoje zvono, stari sveče, dozvalo je pomorcu avet njegove ljubavi, njegove jedine strasti, - ponosite lađe, nabreknutijeh, tvrdijeh rebara, bijelijeh jedara, div-lje srebrolike pjene krmom prelomljene! Za njome je čeznuo u snu i u javi, - a da nije smio ni samome sebi da priznade čemer te ga sudbina rastavila od života i slobode nje-gove. - Ne! - ta je tuga pregorka bila. Krv mu uzavri žilama, skoči mu u glavu, i neobuz-dana, nagla želja rastavi ga od crkvenijeh vrata. - Što ga je tu držalo? - Moliti nije mogao. - Neka Sv. Mihajlo pomogne onijem, koji vape za mirom. Ali njemu? - Što će njemu da pomogne, kad je on ljubio borbu i oluju. - I on se prikrsti, pa žurnim korakom, ni da će ko za njime, da ga ulovi, uputi se prema Petki. - Dobro da je Vice umrla!... - promrmlja zlorado kapetan Pasko u svome zakloništu, kad vidje Pera, kako nijem i mrk bježi od nečega što mu je dušu zamračilo. - Bolje za nju - i za njega! - A sad, Ivo Duboviću, ti si na redu!... - i Pasko se gromovito useknu modrim svojim rupcem, - znak očita zadovoljstva! - pak se polako, poput pauka, izvuče iz vrebališta svoga i ušulja ispod trijema do glavnijeh vrata crkvice. Sad je mogao i on da sluša misu veliku. - Odlanulo mu.

IV.

Staza, kojom je Pero slazio, presijecala je cestu a bila ograđena kamenijem međama i vi-jugala se preko “baština”. - Nadesno povrh šumica sivijeh maslina i požućelih vinogra-da, - kočila se vladarica Lapada, šumovita Petka. - Šuma njezinih bora, obasjana tek s istoka suncem, prelijevala se od živog plamečka zmaragda, do tamne šare flamanske ka-dife. A taj baršunasti plašt zastiraše vrhunac pružajući se pak, mekan, bez nabora do cr-ljenih pećina, otkle se pogled strmoglavice utapao u pučinu bez kraja. Tamo prema sje-veru svaki vidik bješe zastrt šumom maslina, koje su treptile u jutarnjemu vjetriću sre-brenastim odsjevima. Pero je hodio naprijed ne obazirući se na okolicu, koja ga je grlila tišinom i dražesti. Toli-ko je puta vidio ista stabla, iste bregove, slušao isto šuškanje vjetra, katkada koji hitac lovca na Nuncijati ili jeku vojničkih trublja tamo s gruškog polja, - a ipak u ovome času osjećao se tuđ tome svijetu, toj prirodi, koja bijaše njegova. Pogled mu, zastrt i mutan, prebiraše doista svaku sitnicu probuđenijeh mladenačkijeh i djetinjskijeh uspomena. Svaki potez, svaki profil onoga kraja pozdravljaše ga licem prija-telja, pouzdana i vjerna. Bilo je tu, između dubova, otkritijeh stranica otkle je virio stari Srđ, i kakva kućica s Konala Gornjega, i pruga gorske staze, - a sve to bješe povito pla-vom tankom maglom sopstvenoga spominjanja. Ali sada, on gledaše sve to a nije razabi-rao milošte dragog starog lica rodne krajine, nije slušao tihe pozdrave mrtvijeh stvari začuđenoj prirodi. U duši njegovoj bučilo je lupanje nemirne krvi, nezatajene čežnje, - i njime zavlada nešto kao gnjev protiv grude domaće zemlje koja mu se, nekako za inad smijuckala svim ča-rom svojijeh tijesnijeh obzorja.

76


A sve to bijahu verige i ništa nego verige za neobuzdanu ćud borioca što klone u tjeskobi i neradu! - Grudi mu se nadimahu od bujice prijekora i zadušene snage; - ruka mu široka i žuljava stisnula štap pa stala mahati nemilo po busovima vrijesa, drobiti ljubičaste gla-ve badelja, gaziti miholjice, šibati grimiz procvaćenijeh šipaka, ostavljajući za sobom sta-zu posutu iščupanim laticam i lišćem ni da je onuda tek prošla svečeva litija. Za čas ipak stade i posluhnu. Čini mu se, da ga netko zove. Ne! to bješe tužaljka vjetra, što se s brdina valja preko zaliva gruškog zavijajući se okolo grbavijeh maslina, pa klo-poće širokim lišćem smokava, puze po crljenkastoj zemlji kroz trakove puste loze i trči dalje, dalje prama borima Petke, pun žamora prebijenih grana i uzburkanoga zelenila. Ta ga ježnja jeseni prene i zaustavi usred puta. Pomorac bješe nanjušio u dahu vjetra daleki vonj osušenijeh školjaka, gnjilijeh alga, zažarene soli što, slađi od tamnjana šume i cvije-ća, suklja s obale suncem opaljene. Smrknuto se Perovo lice razvedri, jer osjeti da je more tu blizu, kraj njega, uvijek budno, uvijek spravno da ga odvede ili da ga u bezdan ušika. Neka slađana tuga ušulja mu se za čas u dušu utišavši skroviti žalac čežnje; - i on htjede da se vrati, da se izgubi labirintom lapadskijeh puteljaka, da dohrli opet do Sv. Mihajla, - da se otme dozivu vječne Sirene, - ali jači ga mah vjetra ošinu hrzanjem pjene što se tr-kom i borbom o hridine lama... I Pero se zaleti stranputicom, obrnuvši leđa skrivenoj stazi koja ga kući dozivaše. Tjeran bonom požudom preskakao je međe, penjao se po grebenima, hvatao se granja i kamenja, krčio je sam sebi svoj put kroz grmlje i busove, hrlio je sve više i više, gore prama Babinkuku - dokle dopre do vrha, - i tu, raskrilivši ruke, velikim vriskom jada i oslobođenja svali se na vruću, golu hrid uočigled pučine, koja mu se sva, kao u naručaj, predade. Dokle je oko dopiralo, od istoka do zapada, jedna šara, ali u njoj svi odsjevi, sve dražesti, sva blistanja, sve razuzdanosti modrine. Zabliješteno mladićevo oko tonulo je nekim taj-nim strahom u tu orgiju svjetla. Gore, na sjeveru, nad razbočenijem, golijem brdinama, kristalna dubina - nešto prozirno, svježe i tvrdo kao ploča safira. Iz te hladne glatkoće prelijevao se vazduh u nježnu, zlatom prepletenu koprenu, koja je lepršala, slazila, gubi-la se i daleko, daleko ronila u pučinu nekim srebrolikim, mliječnim odsjevom zore. A dole?... Iz dubina prebijenih hridi rastezalo se more i dizalo se, dizalo prama neizmjer-nosti neba. Naježena pučina drhtaše, jer je u ovoj drugoj plaveti treptio vječni život. Dugi mahovi vjetra gladili su je raskošno, bacajući fantastičkim ritmom ljubičaste pojase na zelene od-sjeve dubine, i hrleći prama onoj tajanstvenoj tamnoj crti, gdje se more nerazrješivim cje-lovom priljubilo nebu. - A na istoku se dizalo sunce i talilo drhtavu pučinu u kipuće zla-to, otkuda je vjetar bacao na sve strane dim plamtećijeh iskara - - - Nepomičan, shrvan, ležao je Pero podbočenijih ruka, upijajući tamnim pogledom tu za-mamnu pjesmu modrine. Sam između neba i zemlje, gledao je u toj slavi prirode sliku svoje pečali; - prošlost svoju - koja se razvalila razbludna, okićena svim čarima kao na doček dragoga, a ujedno i sliku budućnosti, - tamo dole, ispod njega, skučenu, zadušenu, zgaženu u šikarju sivih maslina između grobova i čempresa. Odreći se toga mora, toga neba!... Odreći?... Čudne li opreke! - strašnog li nesmisla u toj riječi!... Obrnuti leđa pučini, njezinome čaru i njezinim velebnim borbama, ne rvati se više nigda s vijorima, ne osjetiti više onu nadčovječnu vlast slobode u slobodi! - Pa zašto da sve to zapusti, da sve to ostavi? - Zašto?... Zašto?...

77


Zaludu je u glavi pomorca nemilosrdno lupalo to pitanje - ne bi li u žaru onog jutra, u božanskome zagrljaju neba i pučine, našao razlog svome tajnome jadu. Pred sobom je gledao samo onu crtu, onaj cjelov obzorja. - Nebo je ljubilo more i nestajalo je u zagrljaju neizmjernosti. - A on zgrčen, jadan, upijao pogledom daljinu - i za čas zaboravio sve... Činilo mu se da je opet na palubi, da srče punim grudima morski slap, da sluša dozive mornara, kriještanje galebova, pljuskanje pjene i da jedri, jedri... ali nešto ga je dozivalo iz dubine zadrijemalih uspomena. Jeka čudnijeh, sitnijeh glasova zatitra vjetrom. Osjećao je, da ga nešto priteže da okrene glavu, kao da je neko zabo oštar pogled u njega - i da ga taj pogled privlači. I Pero se nehotice okrenu. - - Petka bješe potamnila i nekako se skuči-la u tolikome sjaju, - a tamo dole lapadske kućice virile iz gustog zelenila. Negdje pro-zorčić, negdje vratašca, negdje mali dimnjak, - “kominata” - ali sve to sićušno, regbi zamrljano rukom neuka slikara početnika. Putevi i poljske staze vijugale se, nestajale, - a ljudi, maleni, sitni, kao mravi, lazili su po tim svjetlijim crtama i penjali se put onijeh čempresa. Nešto ga streslo! - Malo časova prije gledao ih je velike, ogromne vrh glave svoje, - a on naslonjen do vrata crkvice buljio u sijedu glavu oca i u zlatni pram jedne djevojačke glave... Oh! Kako je u jedan mah shvatio svu gorčinu svog nemira - i svoje nemoći! Zato, jest, za-to bješe on doletio do te visočine, da još jednom pozdravi prošlost, - kad nije već moglo da bude drugačije! - Taj isti bol presiječe mu sad uzdah, kao i onda kad je u Odesi proči-tao u pismu prvi doziv starca - oca. Još i sada se sjećao čudnoga čuvstva, što ga obuze, kada na kraju pisma pročita one riječi: “grli te tvoj otac!” - Mnogo je tražio starac, kad se tako potpisao. Ništa manje nego, da se Pero vrati doma. Velika zlovolja i neka crna slutnja obuze mladića kao da će “Draga Vi-ce” broditi i dalje, - ali bez njega. U časovitome gnjevu htjede oprijeti se toj nenadanoj, prikrivenoj zapovijedi i odjedriti put Amerike. Ruka njegova već bješe zgrčila pismo da to razdere, - ali na dnu je stalo napisano: “grli te tvoj otac!” - - - Nikada, - ne, - ne bješe čuo takovih riječi od oca - - - niti onda, kada vrativši se mrk i nijem sa ženina pokopa, ostade sam sa sinom u sobi, još punoj mirisa svijeća i mrtvačkog cvijeća! Odonda prođe godišta i godišta. Poslao sina s rođakom kapetanom Vukovićem po moru. Pa prošlo još mnogo vremena, a Pero postao sam kapetan i letio dalje svijetom. Dva puta se vratio doma, - našao kuću uvijek istu, a u njoj oca, uvijek istog. Pero mu stisnuo ruku i pogledao ga u oči, u usta, kao da traži zvuk onijeh riječi, koje mu otac ni na grebu majke ne izusti. I on opet pobježe iz svog doma, gdje ne bješe za njega ni posmijeha, ni milovanja. - Vri-jeme ipak utiša i te jade. Pero postade muževniji, samostalniji i bogatiji, - i zaboravi do-malo, da je sâm na svijetu. Tad utonu u njem i želja za domom. Otada njegova kuća bi njegov brod. U njemu samome on nađe ono, što je od života tra-žio: ognjište i mir. Ocu je pisao redovito, kao i prije; slao mu je sterline i “coupone”, javljao mu je tačno što je krcao i koliko je dobivao, - ali nije čekao odgovora. Posao - to bješe jedini razlog, zašto se Ivo Dubović zanimao, da saznade, gdje mu je brod i gdje mu je sin, - i zašto Pero nije želio, da ugleda zeleni kuk Petke. Ali zato Perova ruka zadrhta, kad on pročita prvi doziv očeva srca, - pa opet još niže, ispod pozdrava one druge, - još čudnovatije riječi: “Čekam te! - Tvoja je soba spravna.” - - - Sjen Lapada bješe se izdaleka došunjao i šaptaše mu pjesmom onog vjetrića, zvukom onog zvonca, posmijehom onog neba.

78


Četrnaest dana kasnije brodila je “Draga Vice” Egejskim morem, a početkom septembra, jednoga jutra, malo prije ishoda sunca, ugleda profile dubrovačkijeh gora, pa njegove hridi, - i lađa doplovi tihano do gradskijeh mira. Mornari onijemili pa gledali Sv. Jakoba, Lazaret, i suncem zažarene zidine; katkada šapnuli: eno zvonika! eno fratara crnijeh, - eno Lovrijenca! - glasom ljudi, koji pripoznavaju u daljini svoju čeljad, - dokle jedan glas ne zaviče: “Eto Gospe; - pucajte!” - Žamor preleti tmastom, plećatom družinom mornara, kad se brod približi crkvi pomorskijeh zavjeta i molitava. Na željeznome križu titrala sunčana iskra kao žerava, a goli zidovi Bogorodičina hrama pokrili se zlatom prvijeh zraka sunca. - Top zagrmi s broda, zastava se pokloni tri puta, a sve glave se otkriše na počast. Pero se naslonio na jarbol i prikrstio ruke, pa, gologlav, gledao Gospu od Milosrđa. Srce mu je kucalo jače, - nešto ga stisnulo u grlu - a nije razumijevao zašto. Zahman prošlo vrijeme i došla zaborav, zahman zadušio uspomene! - U vedrini onog jutra, kroz dim topa, što se dizaše polako put neba poput laganijeh pramova tamjana okolo otara, - otadžbina ga je pozdravljala, - smiješila mu se svim naborima njezinijeh, dragijeh, starijeh pećina, zvala ga je zelenilom i miomirisom bora i aloa, - vukla ga je pred onu osamljenu crkvu, koja je sa vrhunca pećina dozivala raštrkanu djecu dubro-vačkog, toplog gnijezda. Po ure kasnije usidrila se “Draga Vice” u gruškoj luci. - Na obali zgrnulo se svijeta, da pozdravi davno neviđeni, ponositi brod. Ubručići su mahali, žene dizale rukama djecu, a s broda orilo se: “Oj! oj!” - Ali Pera nije niko čekao. Kapetan broda bijaše jedini, koji je smrknuta čela slušao radosne pozdrave naroda i prirode. Okolo podneva sve bijaše tiho na brodu i na obali. On zadnji sađe s broda. Za čas stade na prašnoj cesti i obrne se prama ostavljenoj lađi. - Ona je zasjela mirna i umorna u za-tegnutome, tihome zalivu. Na palubi ostalo nekoliko mornara da zaviju konopce, da svežu zadnje “floke”. Tanki jarboli crtahu se oštri i crni na lazuru podnevnog neba, a u moru se lijeno valjao zelenkasti odsjev usnulog broda. Sve je počivalo i šutilo u podnevnome suncu. Izdaleka zakukurijekali, negdje na Nunci-jati, kokoti, - a tiha bibavica ljubila žale na obali. Vonj “katrana”, pomiješan s dahom mo-ra i mirisom bora, - stisne srce Peru. Pravo, prastaro podne Gruža opojilo ga - i on zadrh-ta od milja i od slutnja. Bacivši još jedan pogled na brod, preveze se sam preko zaliva do Gimana. Odanle ode pješke u Lapad. Svud ista, svijetla samoća. Pero nije čuo topota svojih koračaja na crljenoj, mekoj zemlji, kuda je prolazio, - jer je u tome miru slušao samo lupanje svog srca. - Što me čeka? - pitao je kao u vrućici, neprestano samoga sebe, i pričini mu se, da oluje nijesu najteže stvari na svijetu. Podne zvonilo na Mihajlu - a on stavio nogu na prag rastvorenijeh kućnijeh vrata. - Sve tiho. - Negdje u gornjem katu neko hodao. On uljeze, zatrča se stubama, dođe do saloče, - a vrata se očeve sobe otvoriše. - Jesuze! - zaviče stara djevojka Frana ugledavši nepoznatu ljudinu. - Ludno! - ne poznaš li me?... - reče Pero potiho zgrabivši je za ruku. - Gosparu Pero!... Jedva što je izustila te riječi, nešto zaštropota u sobi nadesno, - i ončas se na vratima po-kaza Ivo Dubović. - Pero! - izusti starac nekako muklo i drhtavo.

79


Sin mu ne reče ni riječi. Radost, ganuće i tuga svezala mu jezik. Pred slikom onog starač-kog lica, onih sijedih raščešljanih kosa, one osušene, drhtave ruke, - koje se držale grčevi-to praga da ne padne, - Pero osjeti do dna duše neizmjerno smilovanje i hlepnju, da zagr-li onoga, koga vrijeme bješe preobrazilo u starca, u oca. Starac valja da je pogodio, što se zbivalo u duši mladića jer, pruživši mu ruku dovuče ga naglo u sobu, i tu hitro, kao da se straši, da ga ne bi ko vidio, stisne obijem rukama glavu sina i položi na njegovo čelo prvi cjelov.

V.

- Ostani! - bî prva riječ, koju izusti starac. Svalivši se u sto, činilo se, da je još nemoćniji. - Disao je teško, a rukama se hvatao grčevi-to stola. Pod gustijem obrvama skrile su mu se mutne oči; - uduble se, da im nijesi vidio zjenica. Pero ga gledaše prestrašen. Iza nekoliko godina odsutnosti, mješte snažnog čovjeka sre-dnje dobi, kako ga bješe ostavio, našao je pred sobom slomljena starca, nevoljnika, koji se hvatao života kao utopljenik. - Oče! - nehotice viknu Pero u čudnome osjećaju straha i samilosti. Starac otvori oči i zagleda se u lice svojega sina. Vidio mu je tanke žile na tmastome licu, slušao je muklo kucanje njegova srca - i, gle, čuda! - Preda nj stvorila se slika pokojnice, kako polaže drhtavu, blijedu ruku svoju na tu glavu, otkle je ona sobom ponijela svu dje-tinju ljubav, - a njega, oca, ostavila sama bez ljubavi - i bez sina. Ivo se Dubović trgne iz te polunesvjestice; podignu glavu i stavi ruku na rame sina. - Sâm sam! - Ostani! - ponovi on tiše. - Ne straši se, ćaće! - Ostaću! - - - Jest! - Pero izusti tu riječ. A i sada, na vrhu Babinkuka sjetio se nje; u moru svjetla i mod-rine, - ona, i niko nego ona, dovela ga tu gore do te samotne hridi, prikovala ga, da gleda more i nebo, koji zajedno lete tamo, u nedogledne daljine, kamo on nije smio više da po-đe; - nju je tihano ponavljao vjetar, koji je zavijevao kroz granje i šaptao Peru pjesmu ru-galicu. Sve što se kasnije zbilo, - bješe tek posljedica onog prvog sastanka, one prve riječi, u stra-hu i ganuću izrečene. - U bljeskovitoj navali uspomena on raspozna sada svu svoju sla-boću i začu u duši štropot veriga, kojima bješe on sebi samom, kao robijašu, ruke i noge sakovao. I tako bi njegova sudbina odlučena. Jednoga dana našao je u očevoj sobi rođaka, mladoga kapetana Marka Đurovića. U malo riječi objasni mu otac, nekako hitro, da će biti bolje zasada predati brod dobromu Marku; i tako valjalo je odma odjedriti opet put Carigrada, - a on, onako slab, nije mogao ostati bez “svoga Pera”. - Ovaj pogleda oca, koji je trpkim jezikom i teškom zaduhom davao tako jasne, odlučne zapovijesti. - Pero pristade i na to. - Ne će trajati dovijeka! - promisli u sebi. - Otac će ozdraviti, - a, ko zna, naći će koga drugoga, da ostane uza nj. Od onoga dana ne bi između njih više govora o “Dragoj Vici”. - Rijetki razgovori oca i sina ticahu se domaćijeh prilika, vrtili su se oko susjeda, - a rijetko se kada spominjahu putovanja. Pero se hotimice zabo u domaće poslove. Prigledo je baštine, znao je već i ko-

80


liko su jaja snijele kokoši. - A ne posjeti nikada Gruž. Nije htio da vidi “Dragu Vicu” prije njenog dolaska. Htjede je iščupati iz srca, i iz krvi, kao kakvu nedopuštenu, skrovitu lju-bav. Ali doskora se nešto zbilo; - slučajno ili udešeno, - na to nije ni pomislio! - nešto neočeki-vano, što umiri njegove živce i dade njegovijem mislima drugi pravac. Jedne večeri začu Pero da se neko penje iz “saloče” u gornji kat prama očevoj sobi, gdje je on brškao po nekim starim putopisima Coopera,23 dočim je otac drjemucao, a stara ura klepesala u sumraku. Na “tavolinu” gorio je srebrni “lukjernar”. - Ko je? - upita Pero polako, da ne uzbudi oca, ali u isti čas poviri stara djevojka Frana i držeći visoku svijeću, koju je digla s “komina”, reče glasno: - Služite se, gospo Mare! - Gospari su doma! - i pusti da u sobu uđe Mare Lučica zamo-tana u “antikome” šalu od kašmira, a za njome druga manja ženska prikaza. Pero nije mogao prepoznati u tmici nepoznata mu lica, već ostao namrđenijeh obrva. - Jedio se na posjet. - Ko je zvao te žene, da razbiju tišinu zaboravljene kuće, da mute oni mir, u kome su barem njegove misli slobodne bile? Dobro nam došla! - oglasi se iz stola kapetan Ivo i htjede ustati, ali turski šal dotrči do njega i prisili ga, da se ne digne. - Kapetane Ivo, ne diži se! - zapovjedi ona. - Došla sam, da ti čestitam, što ti je došo Pero! - zatim okrenuvši se prema mladiću, zgrabi ga odrješito za ruku. - Ne poznaš li me, ah?!... - progovoriše široka usta na suhome licu oštrijeh crta, prodirni-jeh zjenica. - Bože moj! - ala si velik! - Ko bi reko, da je ovo oni mali Pero, što je dohodio kupiti “ošćele” na škaru?!... Pero se nasmiješi od skladnosti. Bješe doista prepoznao “famozi” i još famoziji nos žene meštra Balda Lučića. - A što vidim? - zaviče stari Dubović upoznavši drugaricu. - I Klara je došla! - Ma brava! - Dovela sam ti i nju, kapetane!... - odvrati Mare glasno i sjeckavo, nekom osobitom žur-bom. - Izvukla sam ti je iz škole dumanjske pa sam joj rekla: “Klaro! - uzmi bječvu - ide-mo!” - Ala da! - Ne stoj ozada! - Digni ubručić s glave; pozdravi gospare!... I stara je lupala glasom, kako maljici na škaru pokojnoga muža. Djevojčica je posluhnu sva smetena. Kad joj ubručić pade s glave, - Pero ugleda rumeno lišće i dvije zlatne pletenice niz ramena. - “Dijete!” - promisli pomorac pred zabunom zasramljene djevojčice. Kao mnoge druge, koje poznavaše Pero u Lapadu i u Gružu, Klara bješe blaga i neznat-na. Biljka, odgojena u hladu školskijeh, samostanskijeh izbica, - cvijet, koji ne vidi sunca nego ranim jutrom, kad je lišće još mokro od rose a vazduh povijen plavkastim pramo-vima magle. - I on joj se približi pa stisnuvši svojom žuljavom šakom njezinu punanu ručicu - nehotice se nasmiješi. Bila je tako malena i djetinjska kraj njega. One večeri sjedio je Pero kraj Klare zureći začuđeno u one prstiće, koji su hitro pleli bječ-vu, kao pauk svoju mrežicu. Samo ga jedamput ona pogleda. Pero je pripovijedao nešto živahnije o zadnjoj oluji, kojoj bješe začudo izbjegao. Zanesen uspomenama, predao se bezobzirno svojoj skrovitoj strasti, - pa je pričao vatreno, pogledom upiljenim u svjetilj-ku, kao da ponavlja glasno samomu sebi, u snu, strahotu i očajnički čar onih titanskih

23 James Fenimore Cooper (1789-1851) – američki pisac, autor povijesnih i pustolovnih romana

81


borba čovjeka s prirodom. Klara se nehotice zagledala u mladićevo lice, i pričini joj se da vidi neko nadzemaljsko biće; sjećala se svojih molitava i bajka, te za čas promisli, da ras-plamćelo lice arhanđela Mihajla ne mogaše da bude ni ljepše, ni uzvišenije u času kad je bacao s nebesa neposlušne Božje krilatnike. Taj pogled začaranog djeteta osvijesti Pera. On ga bješe osjetio, kao da ga je nevidljiva ruka pomilovala po licu - i nastade tren šut-nje. Ono četvero ljudi bješe umuklo. - Klara prignu dublje glavu, da sakrije svoju zabunu i svoj strah. Zasreću da je djevojka Frana uljegla u sobu s “tacunom” punijem “kikara” mirisave moke. Kako se pak dogodilo, da je četrnaest dana kasnije Pero bio vjeren s onom malom skromnom Klarom Lučicom?... Što ga je prisililo, da joj je, dva dni prije Sv. Mihajla, pru-žio rascavćeni žarki cvijet šipka i zapitao: “Hoćeš li biti moja?” - Ljubav? Ne. - Srce mu ni tad nije kucalo uzbuđenije, - a krv mu je u žilama tekla mirnija no prije. On je i sada sa-njao o prošlosti; kao o izgubljenom raju. Pero bješe izustio one riječi promišljen, u potpunoj svijesti, da će uzeti Klaru za ženu i da će sve žrtvovati njoj. Njegova zamisao bješe ipak proračunana i egoistična, - ali sebe nije za to korio. On je njoj davao ono, što svijet zove “sreća”, - ali ona, tiha i pokorna ženica, pružala mu je jedino sredstvo da se otme nesnosljivoj besposlici lapadskoga živovanja, otvarala mu je širom vrata slobode. Jedva oženjen, otac mu ne trebaše sinovlje pažnje. - Meka ručica nevjeste djelovaće stoput bolje na bolesnika, negoli zlovolja sina. To naglo rješenje napuni ga časovitom radosti. Veselio se samome sebi; - a taj nenadani preokret uznese pak oca i staru Lučicu, - i obmami Klaru. Njihove su nade bile i prestig-nute: Pero je ljubio! - Tada stari Dubović ustade sa svoga “stola” kao da su mu novi, mlađi živci zategnuli oslabljelo tijelo. - On je gledao živijem očima svoj obistinjeni san: sin mu se sam privezao uz očinski dom, - a brodom je zapovijedao sluga, koji će trgovati a ne gospodski plandovati kao galeb po morskijem pučinama. Sad je on, Ivo Dubović, morao živjeti. Kad je zarobio sina i dočepao se opet vlasti, - moralo je i zdravlje da se po-vrati. Sreća ga je dakle uvijek slijedila! Što mu je stalo, da je osamljen, omražen, zaviđen? Čemu sve borbe prošlosti, i grijesi, i klevete? - Čemu ona jadna Vice, žrtva njegove vražje krvi? - čemu onaj duboki žamor neušutkane savjesti, - kad mu je sreća uprkos svemu i svima vjerna bila? - Vladao je dosada, - vladaće i do zadnjega daha. - Ja ću vas dopratiti, djeco, do dum Frana! - reče snažnim glasom kapetan Ivo, udarivši štapom o tle. - Sutra je Sv. Mihajlo. - Slušaćemo zajedno misu veliku! - šapne Klara ne skidajući blaže-nog pogleda s lica vjerenika. - Sv. Mihajlo? - odvrati Pero gledajući rumene usne Klarine. - Što ćeš ga moliti? - Ne rugaj se! - reče Klara sva zasramljena ali sretna. - Mogo bi pomoći i tebi! - I hoće, Klaro!... - planu glasno, veselo Pero zagledavši se kroz prozor u pučinu. - Kad ga ja počnem dozivati, tad valja da tvoj Sv. Mihajlo skoči s otara i da me usliši!... - Ajmeh!... a što bi ti htio?... - To je moja tajna! - šapnu mladić do nježnog uha stisnuvši joj šakom duge, zlatne plete-nice. Klara protrnu od sreće - i udalji se hitro. - Plamen joj bijaše zažario lice. - Sad je tek vje-rovala, da je Pero ljubi!...

82


* * *

Vjetar je ječao sve to tužnije, tresao je grmljem, vrtio se okolo zamišljenog pomorca, šuš-kao je vedrinom vazduha tajanstvenu svoju pjesmu. Pero, ušikan tužaljkom jesenskog jutra, bješe uronio u spominjanje. - Ali u jačem zamahu vjetra, što se dizaše uspored sa žarom sunca, slike prošlosti počeše da blijede. - I on zadrhta, - osjetivši da je sâm na pu-stoj vrleti. Bilo mu je, kao da se budi iza sna, a da ga trese groznica... Nestade uspomena. - U dubini pljuskalo je more o pećine jekom njegove tuge... Da! - I Sveti je Mihajlo osvanuo! U “saloči” gospara paroka Klara postade vjerenicom Pe-ra Dubovića. “Svezan!... svezan!...” zujilo mu je nešto posprdno u ušima. - Kao utopljenik, koji se do-hvatio obale, motrio je, s hladnom zdvojnosti u oku, pustu neizmjernost obzorja, ispita-vajući samoga sebe, ima li razlike između njega, kome oteše slobodu, da mu dadu u ruke vjerenicu, dijete, - i nesretnika, koji gleda s kraja, kako tonu zadnje štice slomljena broda? Koliko je vremena ostao sjedeći na toj hridi? - Ni sam nije toga znao. - Sunce se već pri-micalo podnevu, kad Pero poče plaziti s južne strane niz obronke Babinkuka stazom, ko-ja se spuštala strmo rubom pećina do obale. U toj zavjetrini “burinić” nije dopirao do njega, jer ga je branila gora, ali zato je tu pjevalo more. - Domalo sađe još niže. Tek malo koračaja do mora. S te visine mogao je brojiti kamičke morskoga dna i duge ljubičaste pramove morske tra-ve. - Koja tišina! - Negdje u maslinama zakriještali krijesovi - malo je zvono Sv. Mihajla, daleko, daleko, umiralo od truda, - tihi pljusak - kao cjelov na kamen - i ništa - - ne!... Još nešto!... Negdje, dolje, - kao iz dubine mora - čudni doziv, - regbi smijeh ženskoga grla. Pero stade i posluša. - Opet sve tiho - Razmisli, da se prevario; - možda negdje u grmu zakvičala prepelica. Ali, ne, - - srebreni zvončići smijeha zatitraše opet tišinom. Mladić pogleda pučinu, ni da će mu doplivati čopor siran, - ali odmah se dosjeti, da je, tu u blizini, mala “špila”, gdje se on njekada kupao s djecom od Lapada. I on se polako spusti, pa kroz grane smrekovine, držeći se čvrsto izbočene hridi, pogleda s visine dolje u izdubinu kupalačkog zakloništa... Krv mu skoči u glavu, a vruća, strastvena čežnja preleti mu tijelom. - U hladu morske spile, na bijelome žalu, ležala je pružena žena, - ne, - Afrodita sama. Bijelo je platno napola pokrivalo snježnim oklopom - žensko, nago tijelo. Ruke su virile gole a tmaste i oble kao salivene u mjedi i žarile se ispod glave ostavljajući otkrivene grudi klasične mramorne ljepote. Jedan pram gavran-kose zmijski joj se pružio na mor-ski pijesak a drugim pokrila gornji dio lica kao svilenom maskom, ispod koje procvatoše plamen-usne. - Taj nepomični, raskošni kip ležaše bezbrižno svaljen u pogledu pučine. Pljusak tihijeh valova ljubio joj gole statuarne noge, dok je ogrtač drhtao nad njome pli-mom mirnoga disanja. Pero ostade bez riječi i bez daha. Još nigda mu se ne bješe kao sada razgalila pred očima ljepota u tolikoj božanskoj golišavosti. On nije još razumijevao, da li je vrućica njegove krvi stvorila čarobnu, varavu sliku, - ili je zabludio na kakvo tajanstveno ostrvo Okeani-je, gdje bajno cvijeće preko noći klica iz zažarene zemlje. - Koji li je božanski umjetnik bacio na žale tihog lapadskog kraja tu divotnu Karijatidu? - Koji li je val položio na obalu taj carski plijen: božicu zastrta lica? - Grčeviti pritisak mladićeve ruke odrubi pećinu, i

83


kamičak skotura se dole tik lakta pruženog kipa. U isti čas ruke se raskriliše i kroz crni pram sijevnuše raširene, plamteće zjenice. One ugledaju nad sobom, među granjem i pe-ćinama, strahotnu ljudsku glavu, možda lice podnevnog Pana - - i oštar vrisak ranjena galeba prodre iz neznanijeh ženskijeh usana pa u jedan skok nestade bijele pojave u hlad duboke spile. Pero ostade kao sakovan piljeći u prazni žal i čekajući još jedan doziv, jedan krik... Ali ništa!... Opet tišina, - velika podnevna tišina, kad i more i vjetrić onijeme pred svetinjom sunčane slave. Tada mladić iščupa iz vruće hridi struk procavćena vrijesa i baci ga dole na pusti žal u čast nestaloga Božanstva. - I ne okrenu se da vidi, da li je čija ruka dohvatila taj cvijetni poklon, - već se zamišljen i nijem odaleči putem što ga vodio očevom domu.

VI.

Dani su prolazili jednolični i lijeni. Jesen već tjeraše po nebu čopore tmastijeh oblaka i jadikovaše, sve to tužnije, kroz vječnu zelen bora. - Dažd je pokrivao bregove gustom, maglovitom zavjesom, - šuškao je po lišću, - puzo je po kamenju i zasio olovan na tmastu uzburkanu pučinu. Bješe doba, kad je u Lapadu sve pusto, sve sakriveno. Kućice i ljetišta zatvorište vrata. Na prozorima virila bi mrka lica, a vjetar kucao na stakla. Sve se skupilo okolo “komi-na”, da sluša pucketanja suhijeh grana na ognjištu i jauk vjetra kroz “kominatu”. - Skoro nitko nije izlazio dalje od “šetnjice” ispred kuće, a kad je oluja bučila šumom i nosila slap morski vazduhom kao dim - mirni stanovnici Lapada drjemucahu od stoca, uspavani muklom tutnjavom vijora. - Tada bi pomorci onijemili. - Glasovi izmučene prirode pre-našahu ih začudno na palubu zapuštena broda budeći otupljenu ćud tek u uspomeni borba, koje su se bez njih sad vodile na razbiješnjenim valovima. Niko od njih nije puštao čibuk iz usta za olujnih dneva, niti bi što drugo radio nego buljio u stare geografičke kar-te zategnute obijeljenim stijenama. Sumornim pogledom upiljenim u dim čibuka pratili su pomorci, očima duše, nevidljive brodove po Okeanu. Vjetar je drmao prozorima, zavi-jevao kao čopor kurjaka okolo samotnijeh zaselaka, - a oni razapinjahu jedra snova svo-jih, pa, udri, da maštom siječeš valove, da upijaš potopne dažde, da srčeš urnebes mor-skoga slapa, i da tvrd, ukočen, bdiš do crljene svjetiljke na krmi, e da ti se ona ne udune, a da ti brod pobijedi noćnu Neman. - Tome sanjarenju “invalida” nije bilo kraja, niti kad bi došla juha na trpezu, niti kad bi im san sklopio umorne vjeđe. Vječno, uzaludno maštanje! - I Pero Dubović osjeti sve to, - a i još gore. - Dokle su se stari lapadski pomorci, uprkos neutišanoj čežnji za slobodom, priučili tihome, domaćemu ži-votarenju i u dnu srca ipak osjećali ono malodušno, egoistično raspoloženje, koje se izra-zuje stereotipnim uzdahom: “Zaludu! - Doma ti je najbolje!” - Pero se penjao u vjetru, u daždu, u vijoru do Petke, do Babinkuka, do Montovjerne, nošen mahnitom hlepnjom borbe s prirodom. Na visovima, gdje su se vjetrovi razbješnjeli, žviždeći pomamni kroz izmučene bore i masline, - on bi stao i pohlepno, regbi blaženo se zagledao u pučinu, - u taj kaos pjena, valova, magle, oblačina, urlikanja. On bi tada grčevito zagrlio kakvo staro deblo, te zabo mu nokte u raspucanu koru, bacajući u oluju prelomljene, mahnite zvuko-ve, riječi i kletve, samo da mu se oslobode grudi od te more i da otkrije barem prirodi onu drugu skrovitu strasniju buru, koja mu lamaše dušu. Koliko je puta za tijeh dugijeh,

84


prvijeh jesenskijeh oluja pobjegao noću do obale, da zagrezne još jedamput u to strašilo, što ga je dozivalo i mamilo! Niko nije znao za te tajanstvene Perove posjete. Samo je otac nešto slutio. Mrki pogled mladića bješe odsjev strahote mora i čara tih burnih dneva. A svake večeri, bilo tiho ili rđavo vrijeme, Mare bi Lučica došla s Klarom do Iva Dubovi-ća. Starcu su godile te posjete, jer nije više ostajao sam s prijekornom šutnjom sina. Njež-na i vesela Klaričina ćud djelovala je na njega svježošću čistog vazduha. Kad bi ga Klara zagrlila i naslonila svoje rumeno lice na nagrešpano mu čelo, on bi joj drhćućom rukom pogladio kose i zamrle bi mu se oči ovlažnile. Činilo mu se začudno i nepojmljivo, da ga se neko ne boji i da ga ne mrzi. - A gdje je Pero? - Zapitala bi tad majka probadajući tminu svojim oštrim pogledima. - Sad će doć! - Pošo je da vidi more! - zarežo bi otac, - ali i umuknuo bi odma, - jer je Pero ulazio zamotan u svoj stari “imperméable”. Smrknutim licem pružio bi mladić ruku dje-vojčici sa svakidašnjim pitanjem na ustima: “Kako si?” Djevojčica nije osjećala neznatnosti i praznine toga pozdrava. Njegov je glas imao moć da je začara i obmami. Dokle je Mare Lučica plela bječvu i pričala nedokučive zgode i nezgode pokojnoga muža i “eterne” svađe sa susjedima, koji nijesu trpjeli njezine “tone”, - kapetan bi Ivo drijemao i pušio lulu, - a Klarica vezla šareno cvijeće i šarenije ptice na “canevasu” - pogledala bi kradomice ono ljubljeno lice - i - bila je sretna. A Pero? - On je gledao doduše djetinjsko lice zaručnice, ali slušao je i kako jesenska oluja zavijeva u noći, pa njegove misli letijahu dalje s vjetrom i s valovima. Oluja trajaše one godine dulje negoli je to obično. Dan za danom isti “šilok”, isti dažd, isto nebo od olova. - Pero je živio u veličajnoj simfoniji prirode i uživao u strašnoj njezi-noj ljepoti. Penjući se po svijem hridima okolo Lapada i Grada, pogled mu bješe upio to-liko tmina i oblaka, bio se zagledao tako duboko u mahniti nemir pučine, - neutaženi pri-jekor za izgubljenom slobodom bješe mu se ukliještio tako čvrsto u moždanima, da bi mu kod tih večernih tihijeh sijela nestalo riječi te bi bešćutno buljio u plamečak “lukjer-nara”, da ne oda nemir i zanos, u kom se gubio i zadnji tračak savladanijeh prijekora. Jer čim prva obmama nenadanijeh zaruka prođe, - on ugleda kobnom bistrinom uma mre-žu, u koju bješe sâm sebe ulovio. - Jest! - žena, koju odabra kao sredstvo budućeg svog oslobođenja - imala je odsada više prava nad njime negoli i sami bolesni otac. Zato ga je neoboriva jasnoća te spoznaje tjerala u naručaj burne prirode, bacala ko zarobljenu zvijer, od hridi do hridi, od oluje do oluje, ne bi li u tome bjesnilu zadavio nemilosrdni glas isti-ne, od koje je htio da poludi... - Jadni pomorci! - uzdahnu jedne take burne novembarske večeri Klara. Podignuvši gla-vu slušala je strahoviti jauk vjetra, koji je drmao vratima Dubovićeve kuće, kao da će ih razvaliti. - Ne žali ih! - presiječe je Pero skoro tvrdim glasom. - Oni se bore samo s olujom, a mi sa životom! - Komu je bolje? Klara ne razumje tamnovitijeh riječi. Njegov je glas zvučio turoban, kao da žali ono be-zimeno mnoštvo patnika izgubljenijeh u crnoj noći. - Majko! - smolimo se za jadne putnike! - šapnu ona drhtavijem glasom pa klekne ispred stare slike Gospe od Porata. - Tamo na dvoru mučile su se grane u smrtnoj trzavici, dažd je kucao po prozorima, - a u sobici sve tiho. Plamečak “lukjernara” bacao je toplo svjetlo

85


na ono četvero ljudi, što umuknuše i prignuše glave. Klara je molila polako Zdravu Mari-ju, a njezin šapat titraše u jeci oluje. Pero bješe ustao. Nešto ga je steglo u grlu. Ona, - ta izabrana žrtva njegove samovolje, - molila je nehotice i za njega, - da ga mine napast onog bezimenog vijora. Kada Klara ustade i mirno se približi svome stočiću, - on joj iznenadno dohvati ruku i stisne je neobičnom hitrinom. - Otkad si se naučila moliti za pomorce? - zapita je Pero vedrije prignuvši glavu do nje-nog lica. - Otkad imam vjerenika kapetana pomorskoga! - odgovori Klara dražesnom odvažnoš-ću. - Zatim sva rumena u posmijehu zažarenog lica nastavi: - Što biste vi jadni, da nema našijeh molitava?... - Misliš li, da ne znam, gdje je Gospodin Bog? - našali se Pero. - Oh! jes’! - samo kad vam je voda do grla. Altrimenti!... Spominješ li se Sv. Mihajla?... - i pogleda ga lukava ispod svilenijeh trepavica. Sv. Mihajlo!... Staro dobroćudno svečevo ime ošinu ga, kao da se opet pred njime ras-plamćelo ono sunčano jesensko jutro. On sklopi za čas oči u čudnoj zebnji, ni da bi vjere-nica mogla otkriti u pogledu njegovome trag ježnje, koju on oćuti pred golim tijelom ne-poznate plivačice. I on se u tren oka spomenu samotnoga žala, - i ludog plandovanja po okolici, ne bi li našao barem trag tajanstvene žene i skrovite njemu pečali, da je sa slobo-dom nestalo i žeđe za ženom. U nenadanome blijesku krvi i uspomena Pero umuknu - i ove večeri ne progovori više riječi. - Pred raskošnom aveti njegove mašte Klarin lik problijedi - i on ostade zaduben u svojoj sanjariji, izgubljen pred zagonetkom, koja se probudila neriješena u njegovoj bole-snoj, izmučenoj glavi, zdvojan da mu živci, krv i srce imadu još jedan razlog, da mrzi verige, koje ga prikovaše uz očinski dom.

VII.

Deset ura kucnulo na staroj uri u saloči kapetana Iva Dubovića, kad Mare Lučica skinu očale s nosa, zamota vječno započetu “bječvu” - i ustade sa stočića. - Docna je!... Digni se!... - zapoviđe ona Klari. - Ne ćeš počekati da dospije dažd? - reče stari Ivo. - Ne, kapetane! - Dažd će trajati još osam dana! A valja poć! - Ja ću vas dopratiti, - reče Pero i pogleda napolje kroz staklo prozora. - Crna, burna noć. - Koji vjetar! - uzdahnu Klara. - Ne će nas odnijeti! - Eh! da, “naturalo”!, ti se ne bi mikla odovle! - Ala, brzo! - eto ti šala! ubručića, pak - homo! Stara je zapovijedala visokim, oštrim glasom, kao da joj muž još lupa maljićima i sjeki-rom po škaru. Toj kratkoći naloga nije bilo odgovora. Učas bi Klara povita šarenijem ša-lovima. Od tanke djevojčice stvorila se najedamput vreća vune, otkle je virio samo nosić i usne crljene kao trešnje. - A gdje su “ferali”? - zapita kapetan Ivo, ustajući teško s naslonjača.

86


- Evo ih!... evo!... - odazove se Pero iz donjeg sprata. On bješe sam skočio do “komina” pa se za čas vratio, zamotan u mornarskoj kabanici od “kaučuka” noseći u svakoj ruci po jedan zapaljeni fenjer. - Nuti “maškara”! - uskliknu u smijehu djevojčica i uzevši jednu svjetiljku podigne je do lica Perova dražesnim pokladnim upitom: - Poznaš li me, crni “Domino”? - Poznam ti nosić!... - odvrati mladić istijem naglaskom šale ispod crne, kožnate mantije. - Malašan je i prkosan kao da si ga zajimala u neke male Klare Lučice! - Jadan moj nosić!... - reče Klara i oboje se glasno, srčano nasmijaše. - Djeco, mičite se! - odreza Mare Lučica - a sad, kapetane Ivo, dobra noć! - adio i “arive-derči”! - Adio, Mare! - Adio, djeco! - pozdravi starac. Klara s “feralićem” u ruci dotrči do starca i podignuvši mlado lišće do njega, šapnu mu: - Ne mogu da vas zagrlim; - vidite!... vezali su me! - ali, poljubite me! Ivo Dubović prignu se i pritisnu drhtavi cjelov na te svježe usne. - I ostade sam, - dok je ono troje slazilo niza stepenice. - Klaričin smijeh zvučio je u pustome stanu kao čevrljanje odocnjele lastavice. Pa zašto se ne bi veselila? - Ona je u onoj kući gledala ono što je osje-ćala u svojoj duši: svijet tihe radosti i skromna uživanja. Djevojka Frana otvori kućna vrata uz obične litanije: “dobra noć, - slugavam se!... adio!... čuvajte se!...” - i ono troje nađoše se iznenada, iz tople, mirne zavjetrine, u vijoru crne noći. - Sila vjetra ugasnu u jedan tren Klaričin fenjer, obuhvati ih bijesnim dahom i prosu im pregršti dažda u lice. Crna, nemila noć pritisla zemlju, začepila svaki prolaz, izmrčila cijelu prirodu jednom gustom, čađavom mrljom. Urlik oluje, koji je zajedno sa zviždanjem lamajuće se šume bijesno lećeo tmastim vazduhom, odjekivaše po lapadskoj dolini jekom gromova i daleka urnebesa uzvitlana mora. Bješe grozovitost haosa bez zrake svjetla i bez trena oduška. U toj strašnoj noći bježalo je ono troje stisnuto u jedno klupko, a glavama sagnutijem, na odbranu, da odole pomamnoj navali noćnog bijesa. Klara je zgrabila ruku mladića i drh-tala kao izgubljena ptica. - On je vodio nju i majku joj teškijem, ali sigurnijem korakom. Svjetiljka, koju je čvrsto držao rukom, bacala je mali krug svjetla na zemlju, odsijevajući se u baruštine, u mokro kamenje, u mutne potočiće što romonjahu niz strme staze i gu-dure. - Dažd, pomiješan dimom razbješnjeloga, morskog slapa, šibao je na mahove i cak-lio se poput žica rastaljena olova u plamečku fenjera. Jedva sto koraka bijahu im kuće daleke jedna od druge, - ali oni se zaustavljahu svaki čas kraj kamenitijeh međa, u zaklonu busova, nijemi, nepomični, - dok bi prošao bijes vijora što se valjao po zemlji rikom pobjeglih, zamahnitanih bikova lamajući masline, čupajući lišće, koturajući kamenje. - I napokon rasvijetli se prozorčić Lučićeve kuće. - U dva skoka dotrčaše do vrata. Mare ih Lučica odvrnu hitro ključem i zazove Pera: - Dođi unutra! - Počini! - Ne mogu. - Prekasno je! - viknu Pero zalupavši vratima. I on ostade sâm u noćnomu vijoru. - Jedva što ga tmina i oluja zahvati, - pomorac se oću-ti u svom elementu. Zakrilivši rukom fenjer, pogleda gore e da bi našao tačku, da upo-zna ime tome jesenskome bjesnilu. - Kao nekada na brodu, htjede vidjeti lice neprijatelju, s kime će da se bori. - Ali nigdje traka, - nigdje svjetlijeg odsjeva u toj zadušenoj crnini.

87


Jedva se osjećaše gdje i gdje niski let golemih oblaka, - tamnijih od tmine same. Sve osta-lo bješe nestalo. Priroda utonula negdje u bezdan svjetova, - samo si joj čuo jauk umira-nja. Struja oblaka i neko osobito zavijanje “vijora” spomenuše ga Crnoga mora, kada “le-vantara” razbija brodove usred pučine i utapa mornare sve do zadnjega. - “Gdje je sada ‘Draga Vice’?” promisli Pero u tmini. - Ala su konopci morali zviždati! - Pjena i živi va-lovi plaču svu “kuvijertu”, prova se usprčila i opet potonula u ponor... Pero drhtnu. - Zima i dažd ukočiše mu ruku što je držala svjetiljku. - “Doma! - Doma!...” govoraše u njemu nemir i tmina, - ali drugi glas, - glas krvi i prošlosti, šaptaše mu bu-rom: - oh! da ti je sada bditi s tvojim ljudima, zapovijedati “Vici”, penjati se po talasima, gledati svaki čas ždrijelo pučine, kojoj se htjelo onijeh živijeh ljudi, - onijeh drznika, - ba-cati u smrtni užas noći zapovijedi, koje spasavaju ili koje ubijaju, - pak poginuti kao voj-nik pred neprijateljem na bojnom polju. Sve te misli letijahu mu mozgom hitne, kao oni vjetar kao oni oblaci. I opet ga tmina opoji svim čarom uspomena, koje tamane svaki trag sadašnjosti daveći u njemu pregorki osjećaj njegova robovanja. Sve žile, svi živci pomor-ca zategoše se kao konoplje na brodu. Raširenijeh zjenica probado je oluju, - tražio je, htio je da nađe sjen svoje obmame, jeku svoje borbe, zraku svoje nade... ali zašto mu u taj tren srce zakuca silnije, te mu se pričini, da će ga zadaviti strah, veselje, čudo, što ga pri-kova usred vrtloga dažda i vjetra?... Ne!... ne može da bude!... a ipak nogama gaziš ka-menje, - grane se lamaju od skrovitog jada, - jest! - on je na kopnu, - u Lapadu, - ali tamo u daljini bulji žarko, plamenito oko. - Evo ga!... spustilo se!... pa se opet podiže!... nesta-de, - utonu, - pa opet, - eto, - bulji, - bulji, - dozivlje!... To ga nenadano svjetlo krvave zjenice osvijesti. - Neko je bludio poput njega po toj bur-noj noći. Ali ko? - Pero zavrti svojom svjetiljkom uokrug, kao kormilar kad će da mijenja stražu. Pa zgrčivši se do niske ograde, da mu dažd ne ugasne svjetiljku, on pričeka mal-ko. Ali, - crljene tačke nestade. - Pero drhtne. Samoća, vjetar, tmina, čežnja smrznuše mu krv. Možda se noćni putnik negdje zaklonio, ili je iznemogao i pao u jarak. A da ne bijaše to varka zategnutih živaca ili blijesak bolesnih oči? - I htjede već da se okrene, - ali crlje-na, usijana zjenica rastvori se u tmini, bliža, jasnija, privlačivija. Pero ustade, podigne hitro svoju svjetiljku i zaviče u jauku preplašene noći: - Oj! Oj! Oj! - U isti čas zaječi tminom daleki, zadušeni jauk. Nije bilo više sumnje. Neko je zvao upomoć. - Pero se hitimice uputi prama svjetlu. Nez-nani glas bješe umuknuo - dok je vjetar plakao, grmio i lajao zjalom bezdane noći. Samo dvije ognjene zrake, regbi dvije izgubljene iskre dalekog požara, lepršale, padale su, privlačile su se, hrleći nesavladljivo jedna prama drugoj, da se paka, - kao svjetovi u va-sioni, dotaknu, sajedine, sliju i jednim plamenom udunu... Tako je bilo, ... i Pero iznenada progleda tminu i ugleda ispred sebe crnu žensku prikazu. U njezinoj ruci drhtaše fenjer. Tamni ogrtač pokrivaše joj glavu i tijelo. Samo je ruka visi-la blijeda u odrazu svijeće. - Ko si? - zaviče Pero. Crni sjen se ne maknu, - kao da ga je slabost shrvala. Vjetar je mahao njezinom mokrom haljinom a fenjer treperio u drhtavoj ruci. I napokon zacvili pridušeni ženski glas: - Kaži mi put do paroka! - Umire li kogod? - zapita Pero u zamahu vjetra.

88


- Možda... - Hoćeš li da ti pomognem? Žena htjede nešto da odgovori, ali urlik vjetra bijesno proleti tijesnom stazom. Sva je pri-roda ruknula jednim gromorećim vapajem, kao da se samo more podiglo pa da mu se živi valovi po nebu naganjaju. Žena klonu i nasloni se o zid, a Peru se pričini da je zaje-cala - pa htjede da je pridigne, ali ona se sama uspravi i rukom stisnu mahramu okolo glave i lica, da joj je vjetar ne odnese. - Govori!... - zapovjedi sada Pero. - Ko si?... Što ćeš?... - Majka bolesna... a ja sama!... - jaukne ona. - Ja ću do nje, - da vidim, ima li vam pomoći! - reče Pero. - A ko si ti?... - šapnu glas nekako začuđeno. - Pomorac - bi kratka, tvrda riječ kapetana i uputi se prvi a crni sjen do njega. I ne pro-zboriše više ni riječi. Tmicom i olujom stupale su sada mučaljivo dvije crne aveti, - i dvije drhtave zrake. A okolo njih sve nestalo u bezdnu jauka i noći. Pero ipak prepozna put po stazi i pločama kuda se penjahu. - Jest. - To je isti onaj kraj, isti oni puteljak, što ga je vodio baš o podnevu sunčanoga dana Sv. Mihajla ispod Babin-kuka. - I tu je more bjesnilo najljuće. - Njegov divlji rik natkrili i jauk vjetra i lamanje gra-na, - a vazduhom letila pjena, slana, živa i ledena šibajući ocjelnim bičem gole hridi i gola lica. - Stani! - kriknu Pero velikim glasom kad ih zamah vjetra i mora pribi o grm smrekovine u pogledu crnog zjala, što htjede da ih okretom staze zavrti i u ponor raznese. Pričini mu se, da je svjetiljka one žene tresla o zemlju, - pak se povrati do nje, i nađe je ispod izbočene gomile kamenja, gdje čuči i tijelom krije plamen svoje svjetiljke. - Daj mi ruku! - Uhiti se za mene!... Prigni glavu! - zapovijedaše Pero, kao da je na palubi tonućeg broda, i uhvati je okolo pasa, a njezin se fenjer utrnu. - I ne osta im nego jedna jedina zraka, da ih vodi. Držeći neznanku obavitu gvozdenom rukom Pero nastavi put. - Prignutim tijelom stu-pao je on oprezno al napeto, sagnute glave, probijajući vijor, poput bika, koji se sprema na borbu. - A ipak za čas pogleda ispod oka tu strahotu uzvitlane pučine. Dokle dosizaše viđenje, - penjahu se, razbijahu se, urlikahu valovi, jedva osvijetljeni bije-lim rubom mahnite pjene. Kad bi pak sila vjetra promiješala svu tu urličuću crninu, bijeli bi pramovi slapa preletili kao fosforična magla i nestali u jauku mora i u plaču neba. - U tome mliječnome odsjevu tmina bi se za čas razgalila a dogledno bjesnilo kaosa sakrilo bi se u razvitlanu mećavu išibana, isjeckana mora. Sve obale, sve hridi nestadoše. Samo je-dan grom lamanja valova o velikim pećinama i jedan pljušt u koji se utapljaše umiruća priroda. Jedan val utrnu i Perov fenjer i on se nađe sam u urnebesu vezan grčevitim lancem ruka o nepoznato, drhtavo žensko tijelo. - Sadruženi nerazrješivim, smrtnim zagrljajem sjekli su vihor, disali bi istim ritmom hoda. - Nepoznati, bezimeni, ali spravni da zajedno pobi-jede ili da poginu, jer strahotna noć bješe stvorila u njima jednu volju ijednu dušu. Pogibao ne potraja dugo. - Staza pretvorila se u širi put i zakrenula iza brda u kišljivu zavjetrinu. Tu se vijor preobrazio u vjetar koji je samo nosio tamo gore gromorenje otvorene pučine.

89


- Eto kuće! - zaviče nehotice Pero. - Tu smo! - ozove se nježni glas; pa istrgnuvši se iz njegovijeh pandža zatrča se ona strje-limice put rasvijetljena prozorca, koji se pojavi iznenada između maslina kao veliko be-saneno oko.

VIII.

Ugledavši cilj svoga truda, neznanka se bješe zatrčala i zaboravila na svoga pratioca ali čim se dohvatila gvozdena tucala na vratima kućice osjeti kao da je nešto izgubila. Ćutila je još na strani povrh boka utisak njegove ruke, i nehotice htjede se riješiti toga zagrljaja, - ali, njega ne bijaše tu. Hitro turnu vrata koja neko otvori iznutra, - i vrati se do ulaza pri-dvorja. U tmini opazi da je Pero ostao naslonjen o prag i šutio. - Nemojte me vikat! - šapnu neznanka dubokim, zvučnim glasom uhvativši naglo mladi-ća za ruku. - Oh!... dođite!... pomozite! - zavapi ona - i povuče ga za sobom. Pero nije imao vremena da razmišlja što će da učini, već krenu za njome i uđe u polu-tamnu saloču. Sve bješe pusto i tiho. - Negdje je gore kucala ura; - čuli su se i mukli, bo-sonozi koraci niza skale - i mala sanena djevojčica se pojavi. - Kako je majci? - zapita je naglo neznanka. - Isto! - odvrati dijete gledajući prestrašeno ona dva crna strašila. Neznanka turnu naglo djevojčicu, pa držeći uvijek za ruku Pera zatrči se uz stare, tralja-ve drvene stepenice i otvori tiho vrata jedne sobe. Slabo svjetlo prodre kroz tijesni škrip, - i ona šunu unutra, kao gušterica u procijep. Vazduh zamirisa za čas uvelim ružama. Pero ostade nijem a zapanjen u tom nenadanom vrućem dahu cvijeća. Nečesa se sjeti, - jest!... nečesa poznatog - ali davno zaboravljenog... Dok je Pero u tmini predsoblja gatao zaboravljeni osjećaj, vrata se polako otvoriše. U polumraku opazi visoki stas neznanke, koja mahnu rukom i šapnu: - Dođite! - - - On uđe i u jedan tren bi mu jasno u glavi. - Spominjanje se objasnilo - - i zvaše se: - Levanta! - Ali ne poetička šarenost, ni dražesna fantazija hladovitijeh ljetnika na Bosporu; tu ne bijaše minderluka zlatom vezenijeh, ni čilima od Smirne, ni kadife, ni cvijetnijeh zavjesa, ni mekijeh jastuka. Peru se pričini, da je iznenada prenesen u koju tamnu izbu tmastijeh i gnusnijeh uličica Pere ili u zadak kakve skrovite, mornarske ka-vanice u Galati24 - da nije bilo na stijeni crne, srebrom okovane grčke Bogorodice, pred kojom tinjalo kandilo. Sve ostalo bijaše mu poznato, sto puta ugledano. Svaka malenkost prepune, zadušljive sobe dozivaše mu u pamet brodarenja po starijem pristaništima Levante. - Niski stočići bez naslona, - divan pokriven poderanim žutim su-knom, - na podu mali produži ćilimi neizvjesnijeh šara, - a tamo po stijenama boce i bo-čice raznijeh sirupa i slatkarija, pa finđani, imbrici, nargilehi - a sve to prašno, isplav-ljeno, uprljano muhama i živinicama. Ništa nije falilo da te Levanta zgrabi za nos i za dušu tjeskobom hašiša i opiuma, niti pljesnivi “čedruni” na ormaru, niti oštri a tjeskobni vonj osušenog lišća od ružica, što napunja košaru kraj postelje i ležaše prosuto na raspu-klijem opekama poda. Mladić je motrio tu čudnu smjesu krpa, udisao je ljekarnički za-

24 Pera, Galata – gradske četvrti u Istanbulu

90


dah te sobe i razmišljao, kakav li ga je udesni put doveo do tuđeg kraja. - Jecanje ga pre-nu, i obrati mu svu pozornost na kukavnu postelju bačenu u kut regbi zadimljenog tur-skog hana. Neznanka se bješe prignula nad postelju, na kojoj stenjaše nešto živo; - i ne svukavši mo-krog ogrtača dozivaše žalostivo nevidljivo čeljade: - Mamo!... mamo!... pogledaj me! - reci mi jednu riječ!... Ja sam tu! - Čuješ li me?... Tvoje dijete!... Probudi se majko moja! - - i glas neznanke slomi se u navali plača. - Ustanite... plač ne pomaže!... - reče Pero položivši ruku na njezino rame. - Pustite me, da je ja vidim. A vi sjedite se i umirite se! - zatim svukavši kabanicu, približi se postelji i prignu se nad nemoćnicu. - Donesite mi svijeću! - zapovjedi mladić. - Ali prije svega odgrnite se! - Okisli ste! - - Neznanka ustade. Bez snage da bi što kazala, slomljena od oluje i od jada ona baci još jedan nijemi pogled na postelju, nad koju se već mladić sagnuo. Došavši do vrata žena reče nekoliko tihih riječi maloj podvornici koja odma donese zapaljenu uljenicu i položi je kraj uzglavlja bolesnice. Pero je sad mogao motriti rasvijetljeno lice nepoznate starice. Tužne li slike one glave, nebrojenim brazdicama izrovane! Oči se izduble, propale u šupljinu lubanje ispod koje se već izbočila mrtvačka okosnica. Napola otvorena, krezuba usta razbečila se kao da hlepe za vazduhom. - I Peru bi žao izmučene patnice. Po drugi je put u životu gledao smrt uk-lesanu u lice žene. - Davno mu izdahla majka, ali on se živo sjećao mirnog izražaja onog mrtvaca u kome je dječak jedva raspoznao majku. - A eto sada, u muževnoj dobi, - izne-nada, u burnoj noći ušuljao se u tuđi dom da gleda opet zadnju borbu života na licu - neznane majke. - Ali koja razlika u mramornoj glatkoći spokojnog lica njegove mrtve majke - i u ovom poharanom, zdvojnom grču umiranja neznanke! Pero se zamislio gle-dajući bolesnicu, - ali ne tako duboko da nije opazio kako se staričine usne rastvorile i jača hropnja prodrla suhijem grlom. - Vazduha, vazduha - trebalo je u toj mrtvačnici. Neka oluja raznese podrtine tog mrtvog doma, - ali neka razgali, neka otjera taj prijesni dah truleža i siromaštva. Jednim korakom dođe mladić do prozorca te ga naglo otvori. Vjetar zaurliče, baci pregršt kapalja i hladan, svjež, pun mirisa mokre zemlje i razmaha-nog mora zaokupi svu sobu. Kandilo zatrepti, a sa svakog kutića podignu se sitna praši-na koja se zavi u jedan pram i odleti kroz prozor. Dah vjetra veselio se mahati u zapuš-tenoj izbi, gdje mu odavna valjda ne bijaše ulaza. Zato je bacao i vrtio po podu prosuto ružino lišće, zato je plazio po staklenkama, po limunima, po slikama, - zato je dopirao do krajnog zakutka gdje ležaše staračko tijelo. - I Peru se raširiše grudi. Naslonivši se na ot-voreni prozor ostade za čas izložen vjetru i daždu. Činilo mu se da je prignut vrh nedo-glednog ponora otkle je bučila podzemna bujica. Jači pljusak dažda zaslijepi ga za čas, - i on pritvori rasklimane žaluzije, pa se okrene prama bolesnici, - ali oko mu se rastvori, veliko, zabezeknuto - i on ostade nijem od čuda pred pojavom koju regbi oluja bješe ur-nebesom one noći izbacila na kraj. - Kao u snu prođe rukom preko lica ne bi li skinuo s oči varavo viđenje svoje mašte, - ali ovo je stalo tu pred njime udesno i živo.

91


IX.

Tihi plamen uljanice milovaše crte nepoznatog živog ženskog stvora. - Pero nije vjerovao svojim očima. On se maknu prama postelji stisnutih obrva, prijeka pogleda, - ali prikaza ne iščeznu. I njezine su velike tamne oči slijedile istim začuđenjem svaki mig, svaki kret mladića. Jednom je rukom držala lepezu od pome i mahala bolesnicu. Visoki, bujni struk bješe jedva zaogrnut velikim crljenim rupcem koji otkrivaše obli, mramorni joj vrat. Tamno ruho pokrivaše je tminom sve do zemlje. - Sve je na njoj bilo jednostavno, pri-prosto, ali neka skrovita dražest, neka otmenost u kretnjama visokog, kiparskog struka, preobražavahu i tu siromašnu nošnju u neku fantastičku, slikarsku odoru. - Otkle briznu ta bujna, cvatuća mladost? Je li tmina, ili očajna pustoš kukavnog stana, ili ona jesenska oluja stvorila plamen onijeh oči, i onijeh usana? Stotinu nepojmljivih oprečnih pitanja vrtilo se po glavi mladića, koji nije nalazio slova da razbije čar onog trenutka. Jedva par koraka udaljen od nje, - ta mogao ju je rukama zgrabiti! - a on je kroz zguštene obrve bu-ljio u onu vran-kosu koja se u nerednim pramovima spuštala na čelo i na ramena ne-znanke. Zatim kao da ga nešto neodoljivo, neizvjesno privlači, ne obazirući se na umiru-ću staricu, niti na smjelost svog čina, zgrabi svjetiljku i približi je tik do lica zamamne, strane pojave. Vas žar plamena oštro pade na to nijemo lice. Tamna put žene porumeni. I tad - - Pero se spomenu sunčanog žala lapadske obale i poluzastrta lica razgaljene boži-ce. Ali oko i usne bijahu sad bone. - Očaj, čudo, možda i gnjev potamniše zjenicu, zateg-nuše tadašnji posmijeh u tvrdi prezirni potez, - ali vlažni je odsjev blisikao ispod trepavi-ca... On prvi spusti smućeno pogled i položi svjetiljku na ormarić. Starica zastenjala bono i pružila suhi vrat. Kao da je nemilosrdna ruka rastrgla zlatne niti snova, - pomorac se trgnu i približi postelji. Pređašnje mrtvilo pretvori se u grčevito drhtanje. Kosturasti prsti bolesnice počeli plesti nevidljivu paučinu po jorganu, kao da hoće ugrabiti nešto što joj bježi i što ne može da dokuči. - I teške se vjeđe podigoše. Tupi pogled raspeči se u tmini. - Majko! - kliknu neznanka nad oživjelom staricom. - Tiho! - zareži Pero i snažnom je rukom tisnu na stranu. - Hoćete li je ubiti?... - Pustite me, da ju zagrlim!... Ako imate srca, - pustite me da ugleda najprije mene... - Zašto ste zvali pomoć, kad ne ćete da slušate... Djevojka umuknu. Njegov je glas savlada, kao maloprije u urnebesu oluje. Suzama u očima ona se zagleda u ono jadno lice starice, koja se budila životu i zaboravi na sve što je okolo nje bilo i bivalo. Naslonjena na donji kraj postelje slijedila je grčevitom radozna-losti, strahom, užasom svaki mig, svaki trzaj pruženog tijela. Molitva, hlepnja, nada, pri-dušena čežnja, bol, radost, - sve se to zrcalilo u raspečenim, velikim, vlažnim zjenicama djevojke. Na nježnom licu naganjahu se svi oblaci, sve bure, svi vapaji oluje, koja one no-ći haraše prirodu i trgaše i njezinu dušu. Djevojka nije ni pazila na pomorca koji se bio prignuo i, postavivši ruku ispod leđa bo-lesnice, podignuo joj glavu, dok je s drugom brisao znoj sa staračkog čela. Starica je počivala kao obnemogla u snažnome naručaju pomorca; suhe prsi nadimahu se, a ruke se zgrčile i zgrabile ga za rukav. Pero je pogleda oštro pak nasloni uho na nje-zine grudi, gdje je srce kucalo. U sobi nastao muk, samo daleka oluja mumljala je u noći

92


kao zvijer koja traži negdje nekoga. Vjetar je drmao žaluzijama i mahao zadušenom so-bom. - Imate li octa ili rakije? - zapita Pero uspravivši se. Djevojka istrča iz sobe bez riječi te u tren donese staklenku. - Evo vam octa - - - - Uzmite stare vune i tarite je po cijelomu tijelu. Ali prije svega svucite je... Djevojka ga pogleda plaho. - Kad svršite, zazovite me - dovrši Pero i on izađe ostavivši neznanku samu s bolesni-com. Zamišljen sjedne on u tmini bližnje sobe. Neka nutarnja zlovolja oslabila mu zategnute živce, a u duši neka čudna tišina u kojoj jecaše samo jedno pitanje: što će se tu zbiti? - Pi-tanje bez smisla, bez razloga, ali on ga je instinktivno opetovao kao da mu ga je neko pri-šapnuo a on ne zna zašto. - Ujedamput nešto zasja. Neznanka je stala pred njime sa svi-jećom u ruci i gledala ga je. - Što je? - upita on naglo ustajući. - Osvijestila se! - odvrati djevojka tiho i nešto kao posmijeh zatitra joj preko lica kao sun-čani trag. - Hvala vam, gosparu! - Spasili ste mi majku! - Svak bi to učinio - reče Pero nehotice oštro. - Ne bi niko! - oglasi se ona nekim gorkim zvukom. - Osim paroka - i vas - ko bi pomogo ovdje tuđincima?! - - - - Tuđincima? - Ali vi govorite naški! - Majka me amo dovela kad sam bila još dijete. - Zvali su je Grkinja - i ostavili nas u pus-tinji. - Vi ste Grkinja? - upita radoznalo Pero. - Po majci jesam! - Nijeste nigda čuli o Tasi što čini slatko i kolačiće? - Mi živimo od toga. - Vi joj pomagate? - Tek u zadnje vrijeme. - Majka je tako oslabila - a valja živjeti. - Nemate oca? Djevojka pogleda prodirno pomorca. Među obrvama stisli se nabori zlovolje i prkosa. Za čas umuknu kao da sluša nešto u tmini, pak se prene i progovori tiho, hrapavo, gledajući plamen svijeće. - Bilo je jedne večeri, kao danas. - Majka je nešto spremala u kominu, a ja sam ležala ov-dje u sobi. - Ujedamput čujem da je neko zaviko dole - i kako da se nešto privalilo. Zatr-čah se u komin. Na tlima ležala majka kao mrtva s pismom u ruci. - Ljubila sam je i grlila dokle je oživjela, - a onda me zagrlila i zaplakala jecajući samo jednu riječ: “Jadnica!” - Ona je žalila mene! - Kad ostarjeh, reče mi, da mi se otac ubio... Djevojka umuknu tren ali ne skine pogleda s plamena; pak muklijim glasom nastavi: - Odonda nije bilo posmijeha na licu moje tužnice. Nešto se prelomilo u njoj. Zaludu mi je htjela kriti svoje muke; bila sam dijete ali sam mnogo toga razumjela. Ona je čekala ne-kakvu pomoć od kapetana očeva broda - a bogzna, gdje je živio! - ali ta pomoć nije nigda došla. - - Tad je počela raditi da sebe i mene prehrani. Pak dođe i njezina bolest, a ja sta-doh tad trčati okolicom da nađem posla - i da saznadem štogod o čovjeku, koji je bio uz-rokom naše nesreće...

93


- I doznali ste? - Ništa! - Majka je zaboravila sve u bolesti, - sve - a otac pokojni ne reče mu ime!... - Dobri naš paroh učinio je što je mogo, da ne umremo od glada. - I eto vidite... Dokle smo došli! - - - Koliko ste morali trpjeti! - Mnogo, ali znala sam se i tješiti na svoj način. - Kad bi me nešto stislo u grlu, bježala bih po hridinama i umarala bih tijelo i dušu; bacala bih se kao riba u more, plivala bih dokle bi me opio trud. Tad nijesam više mislila na svoje tuge. Pero je slušao pomljivo svaku njezinu riječ kao da čuje daleku jeku mihaljskoga zvona. - Pa što da joj odgovori? Gledao ju je prodirno i nije razumijevao, otkle mu iznenada toliko tišine u duši. Sve je šutilo u zapuštenoj kućici. Samo su kaplje dažda kucale na prozor. - Idem - reče Pero ustajući naglo, kao da se htio oteti nekakvome skrovitome, nemilome, čaru. - Zašto tako brzo? - upita ga djevojka. - Noć je burna, a i mene čekaju doma - odgovori on muklo. - Htjela sam da vas moja starica vidi... - Vratiću se. - Teško ćete doći više do nas! - reče ona tiho i umuknu. - Negdje je u sobi grizljica rovala drvo. Djevojka pogleda Pera i mirno ga upita: - Biste li mi kazali vaše ime, da se spomenemo vas u našijem molitvama? - Pero se smrk-ne i promrmlja: - Čemu ime? - Bio sam pomorac! - Pak tiše: - Molite se radije za sve one, koji se bore no-ćas s olujom na moru. A sad pustite me, da vidim još jedamput vašu majku. I Pero uđe u sobu starice. Ona je mirno disala i spavala. Tad je uzme za ruku i opipa joj bilo. - Slaba je, ali zasada nema straha - reče on tiho i htjede izaći iz sobe, ali starica se maknu i podignu blijedu, drhtavu ruku. Vjeđe joj se otvoriše, teške, umorne a kroz otvorena vrata prodre tugaljivi, dršćući glas: - Ksanta! - - bî prva njezina riječ daleka i slaba kao iz kakvog ponora. Djevojka prodrhta a izraz neopisive radosti zasja joj na licu. - Čujete li?! - reče ona sklopivši ruke. - Prepoznala me je! I hitro dohrli djevojka do uzglavlja pa nasloni lice na pruženu, staračku ruku. - Majko... - reče Ksanta, poljubivši tu jadnu, drhtavu ruku. - Spavala si! Bolesnica ne odgovori odmah. Gledala je tupo preda se. Za čas ipak namršti obrve i po-dignuvši teško ruku do lica, prođe je preko očiju, kao da traži kakvu izgubljenu uspo-menu. - Sanjala sam... - šapnu starica potiho i zagleda se u rasvijetljenu sliku vizantinske Bogo-rodice na zidu. - Je li ti bolje?... - zapita Ksanta. Majka šapnu nešto u tuđem jeziku - zatim zamrmori jedva razumljivim glasom: - Spominješ li se one pjesme... znaš... bila si malašna... drijemala si mi u skutu?...

94


- Pusti, majko! - odvrati Ksanta u tihome strahu, da ne bi bolesnica opet bulaznila. - Sutra ćemo se razgovarati. - Trebaš počinka!... Grkinja zaklima glavom, buljeći u svijeću i tresući usnama kao da govori samoj sebi. Sa-mo se jedna uspomena došuljala iz maglovite daljine i opčarala joj oslabljenu pamet. - Kako počinje?... Kako počinje?... - šaptala je nevoljnica tvrdoglavošću bezumnika pletu-ći prstima u praznini. Ksanta pogleda bono mladića, koji se naslonio do vrata. On maknu glavom znakom da udovolji želji bolesnice. - Je li vesela pjesma, majko? - zapita Ksanta naslonivši lice na uzglavlje tik bolesnice. Sta-rica pogleda kćerku rastvorenim očima, gotovo gnjevnim izražajem. - Gdje je Ksanta?... gdje je?... - pjevucaše ona njišući blijedom, izmučenom glavom. - Da nije ona “overizi”?... - odvrati naglo i u strahu djevojka. Pjevala sam ti je onomadne kad si kuhala med. Ne počinje li ovako: “Hē agapē m’ s ton aëra.”25 - Ne... ne... - Biće ona: “Dyonées ephiliúntau!”26 - Zaboravila!... zaboravila!... - jecaše starica tjerajući rukom nezahvalnu kćer. - Znam je, majko, znam!... - uskliknu očajno Ksanta dohvativši drhtavu ruku. - Kad sam bila malašna zagrlila bi me i šapnula bi mi: “nani, - nani!” - Jest! - - jest!... - Ja bih te pitala: “čija je majčica?” - a ti bi mi odgovorila: - “samo tvoja, dušo!” - čekaj, - ne počinje li ovako? “Fys ageráki droseró...”27 - To je!... oh! da je čujem... još jedamput!... Bilo je nešto zdvojna i prodirna u vapaju bolesnice. Lice joj se rastegnu, a oči se sklopile mirne. Položivši ruku na Ksantinu glavu, duboko uzdahnu i posluhnu. Djevojka kleknu do postelje i nasloni glavu na majčin jastuk. Klečala je i tiho, - tiho, - pjevuckala, ali ne kakovu melodiju stvorenu od umjetnika a niti od naroda, - ništa naučena, ništa što bi te sjećalo običnih forma i ritama. Ksanta je samo šaptala rastegnutim naglasivanjem zvuč-ne, zlatne grčke stihove, - pripovijedala je tmini zapuštene sobe, tugaljivim glasom, u kom drhtaše neka sjetna monotonija, neko blago jecanje, - priču o djetešcu, koje drijema u skutu ispod granatijeh ruža. Slabi dodir majčine ruke prodiraše do dna žila potištene djevojačke duše kao strah koji daje snagu, gdje je nema i znanje, gdje ga nije. Mladost, bolovi, siromaštvo, nejasne čežnje, vas život rascvaloga djevojaštva preletio je i nestao je od onoga dana, kad je u polusnu djetinjstva čula od majke istu uspavanku; - ali u onome očajnome trenu ona se spomenu svake riječi, svakog zvuka, iste sjetne melope-je, što ju je uspavala tamo daleko, daleko - gdje su negda bogovi živjeli.

- Piri, hladni vjetriću! - zanihaj se gustim granatim busom, - pohvataj ruže u cvjetnatome polju, - poberi jabuka sa lis-natog duba, - donesi ih djetešcu milome! - Gle, kako je do-bro, kako već šapće tiho, tihano, - nani, - nani...

25 Moja ljubav na vjetru (grč.) 26 Dvije su me cure ljubile (grčki) 27 Puhni svježi vjetriću (grčki)

95


Ksanta umuknu na čas. Sumorenje dažda dušilo je njezin glas, a prozori zadrmaše pod noćnim vijorem. Bolesnica protrnu i otvori vjeđe. Prestrašeni, ukočeni pogled upre se u crnu Bogorodicu kraj vrata, htjede nešto da kaže, da vikne možda... ali Ksanta nastavi hitro prekinutu pjesmu. Jačim glasom, da ušutka jauk vjetra, zapjeva:

- Sađite sanci na krilima zlatnim, doletite hitro u kolibicu bijednu, - raširite krila nad djetetom milim, - ali, pazite, ne budite mi zlata! - Gledajte kako mirno drijema, - dok mu ja šapćem nani - nani...

Pero je slušao i razumio svaku riječ poznatog mu jezika i nehotice mu zadrhtaše vjeđe. Ksantin glas dozivaše toliko zaboravljenih osjećaja, toliko iščeznulih slika... oh! ti sanci djetinjstva! ... kamo odletiše?... gdje im je trag?... gdje su majčine ruke, i onaj njezin blagi, sveti cjelov?... Nestalo, - nestalo!... Pero prođe rukom preko lica da otjera ružnu uspome-nu. Samo na dlanu mu ostalo nešto vlažno kao da je prstom smečio kaplju dažda. Pjesma se pretvorila u tiho pjevucanje, - riječi su malo-pomalo izumirale - šaptale - i sta-rica usnu. - Dijete ušikalo majku dječjom pjesmom. Pero izađe iz sobe neopažen, pak zamotavši se u svoj ogrtač i uzevši fenjer u ruku, hitro otvori vrata od kuće zatvorivši ih za sobom. - Dažd je lijevao s crnoga neba i poplavljao cijelu prirodu vodenim oblacima, dušeći bijes oluje jednoličnom, neumoljivom silom. Pomorac se uputi tminom. Fenjer svjetlucao u daljini, - domalo zakrenu brijegom i iščez-nu, kao da je voda i crna noć progutala putnika i njegov drhtavi plamen.

X.

Jutro je već virilo kroz zelene žaluzije Perove sobe a on je još duboko spavao. Slomljen od borbe olujne noći, ležao je na svojoj postelji razgaljenih grudi i prekrštenih ruka. Otkad se povratio doma, to bješe prva mirna noć pod očinskim krovom. Tmasto mu je lice od-ražavalo uživanje toga tvrdoga sna, što ga svali na osamljeno ležište. U sobi kapetana Iva zakašljalo staro grlo; - postelja zaškripala pod teretom teške mu tje-lesine. Starac se micao, vrtio nemiran zbog svijetlog dana i nenavadne tišine. - Pero! - viknu donapokon otac hrapavim dozivom. Glas ostade bez odgovora. Ura je ku-cala starački, lijeno, - i ništa drugo. - Za čas tromi korak bosijeh noga zatutnji po tlima i starac zamotan dugim crnim ogrtačem dođe do vrata i pogleda u kut. Glava se mladića zacrnila na bjelini jastuka. - Spi!... - promrmlja Dubović zlovoljno približivši se postelji. Sin mu je ležao na pomor-sku, nauznak. Stari nije imao često zgode da vidi pokoj na onome tamnome licu. Više puta je morao on, otac, silnik, spustiti pogled pred očima svog sina punim gorkog prije-kora zbog izgubljene vlasti na moru. Sad su barem one oči bile zastrte. Sanci su rastegli nabore i otjerali brige. Buljio je starac u Pera kao da gata, što je u duši tog čovjeka, kog bijaše savladao ali ne satro. I on se okrene naoko ljutit, kao da ga je taj san spomenuo, da ima još ljudi koji imadu mir u sebi i mogu spavati mirno. A on? - Prije nego izađe iz Perove sobe, baci na-

96


okolo pogled čovjeka, što traži, što njuška sakrivenu pogibao. A ipak sve bješe po staro-me adetu. Odijelo sina ležalo je razbacano na stocu, crevlje slegoše se na tle umorne, a tamo u kutu nešto je palo kraj ormara. Bijaše njegova “inčerata” bačena poput odrte ko-že, otkle isplaziše burci dažda. - Izašao je! - promrmlja starac. - Dakle mladić se klatari obnoć! Ali gdje? zašto? - Neki gnjevni nemir zgrči starčevu pest. Da mu je bilo prodrijeti kroz krinku tog dugog, spokojnog sna, i vidjeti... što? Stari Dubović zatrese ramenima i priklopi vrata. Na uri udarilo je 8 sati. - Prije nego zad-nji zvuk umukne Pero se trgnu, uzdahnu i pogleda. U prvi mah ne viđe nego strop nad glavom. Nešto je šumorilo po vazduhu. Je li to jeka stare ure ili buka talasa o lađi? Do onog časa živio je u čudnome snu. - Bilo mu je kao da leži na dnu mora u zelenkastome svjetlu dubina. Glavu naslonio na pramove alga. Tiha bibavica valjala je umorno mu tije-lo: dokle tihi šapat školjaka, pljuskanje srebrnastijeh riba, veličajna, gluha šutnja pod-morskog života uspavala mu sva ćutila. Neka čudna nesvjestica držala ga privezana, svaljena u hladnome zagrljaju mora. Htio je ustati, jednim kretom podignuti se do povr-šine morske, vrh koje lebde oblaci i lađe, - htjede i rukama zamahnuti, uspjeti se prama suncu i vedrini, - ali pramovi alga spletoše mu se oko tijela pa ga privezaše tankom mre-žom a gvozdenom silom. Svileni dodir tih vlažnih, nerazrješivih spona opkolio ga poput mahovine. Svaka njegova kretnja povećavaše snagu tih niti. Zar da nikada više ne ostavi to vlažno ležište? Zar nema više za njega neba, ni zemlje? - - Još jednom htjede razdrijeti morske okove, iščupati podle okove; - - jedna mu je ruka bila slobodna, - on dohvati pu-nom šakom zmijsku travurinu, - ali ježnja ogavnosti i straha preleti tijelom morskog za-robljenika. U ruci je držao pram crnijeh kosa... San, - da! - ludi san, i ništa drugo. - - Mješte kristalne prozirnosti okeana bijeli zidovi nje-gove sobe svijetlili se u sivome bljedilu kišljiva jutra - a on ležao na tvrdoj postelji. Ru-kom zgrabio pokrivač - - - pogledao tupo grede povrh glave i zadnje muhe, što se tamo gore prilijepile. - - Jednim mahom nestade spomena podmorskoga sna. Nehotice pogleda u dlan, ne bi li našao koju vlat crnijeh kosa. Što se ono zbilo? - On se u prvi mah ne sjeti noćnih zgoda, - ali osjećao je u praznini moždana, u zlovolji i u nemiru utrnutoga tijela da je one noći proživio nešto čudno, neobično... Ali što?... što?... Pero izvuče noge ispod “ferate” i sjedne na rub zavraćene, tople postelje. Nije imao sna-ge da se uspravi. Pogleda uru: - Osam ura i četvrt! - zaspao kao dječak što slavi nedjelnji praznik. U sobi se očevoj čuo kašalj staroga. Vrata se pomalo rastvoriše i zamotana glava “djevojke” Frane plaho proviri. - Da, bravo, kapetane!... - zakriještila stara. - “Almeno” jedamput da je stara Frana urani-la prije vas. - Kakvo je vrijeme? - zapita Pero kao na brodu kad bi ga “kamaroto” probudio. - Ah! Bože prosti, vražje! - Da ste noćas čuli! - Blažena Gospo!... jadni pomorci! Smolila sam im rozarije i “de profundis”. - Sad se nešto umirilo! - Ah! jadan moj “đardin”! - I sta-ra brbljajući otvori pendžer. - Dan uđe u sobu blijed i umoran. Mokri dah vjetra baci ša-ku kapalja u sobu. Pero je sveudilj sjedio na postelji, zagledavši se čudno u srušeni svoj ogrtač. Frane do-hvati taj pogled, pa hitro nadoveza: - Sreća za vas, da ste se vratili brzo doma. Ja vas nijesam čula. - Što ćete!? Vas oni “ura-gan” usiko me i ja sam stisla oči!... Zaisto i gospođa bi Mare Lučica mogla ostat doma s onakijem “fortunalom”! - Da!... pratit dvije žene po onemu vjetru!... Ma, đa! - I Frane se odšulja iz sobe noseći pomorsku “inčeratu”.

97


On pusti da Frane ode. Čemu da je ispituje? - Sad je znao, što ga je bacilo tako umorna u tvrdi san. - “Da ste noćas čuli?!” rekla starica. - - Da li je čuo?!... Sve mu se ujedamput pojavi jasnoćom istine. Crna oluja bješe ostavila plamteće kolobare u njegovijem očima. Jedna jedina iskra probila haos... i za nju provalio hridine i stramputice; - samo je za nju upio sve vode, sve vjetrove, vàs bijes one noći. - Uspomena bî tako živa i bolna, da on ustade naglo, pak zaodjenuvši se, otvori prozor. - Dažđelo je bez prestanka, tiho, jadno kao da nije nigda bilo sunca na zemlji. Magluština se smucala po lapadskoj šumi. A u daljini bučilo, grmilo more o grebenima. Slika tog jesenskog mrtvila utiša plamen osjećaja. - San, ništa drugo nego ludi san! - Mrt-vo svjetlo onog jutra zastre ushit noćne, veličajne borbe. Priroda, poput njegovih osjećaja, rastegla se i zaspala. Sanjao je o valovima, koji ga poklopiše. - Eto sad istine! - Život bješe to jutro bez sunca. - Dobro jutro, ćaće! - pozdravi malo kasnije oca kad se obuko i u njega došo. Otac podigne glavu i zagleda se časomice nekim iznenađenjem u lice sina. - Jeste li mirno spali? - zapita Pero okrenuvši se put prozora. - Nijesam te čuo kad si se vratio - odgovori Dubović svalivši se u naslonjač. - Dopratio sam Maru Lučicu - bî kratka riječ pomorca, pak se uputi put vrata. Neka nu-tarnja smetnja ćerala ga odonle. - Gdje ćeš? - Idem u Gruž. - Hoćeš li štogod? - Ništa. I Pero ode ne pogledavši oca. Tad smrknutijem obrvama nagrešpalo se starčevo lice. Nije htio pitati sina - a slutio je, da mu nešto krije. Zaodjenuvši se, Pero ode iz Lapada. Lijevalo je sve tiše i sve gušće. Pred očima ne vidje nego mokre staze i potoke blatne vode i hrpe raščupanog lišća. Slika bojnog polja, kad se vojske udaljile i ostavile za sobom metež i smrt. A ipak godilo mu je šuškanje dažda po maslinama i borima, kao da je potop odnio sve što je noćna oluja srušila u izmučenoj pri-rodi i u njemu. - Čim je dalje stupao, bivalo mu je u duši sve to mirnije. Činilo mu se, da nestaju crne noćne sjene, da nestaje bezimenog čudnog straha, što se noćas u nj ušuljao... Strah?... od koga?... od budućnosti možda, ili od samoga sebe? - Kojim imenom da nazo-ve tu malodušnu, kratku radost, što ga obuze u kišljivome jutru? Koliko unutarnje uzbuđenosti i slaboće da udune onu iskru časovite ali naravne strasti! Prvu ženicu, koju sastane Pero na gruškoj obali, zapita: - Gdje stoji gospar liječnik? - Tamo doli treća kuća iza Krsta - odgovori Gruškinja i pobrza u daždu. Domalo zazvoni pomorac na niska vrata blizu manastira. Neko potegnu konop i on uđe u perivoj ispod odrene. Na pragu kućice pokaza se starija “djevojka”. - Pero se ne maknu već zapita ono isto s praga. - Nema ga doma! - odgovori žena. - Hoće li se brzo vratiti? - Eh! - a ko bi ga znao?!

98


- Kad se vrati, reci mu, da ga zovu u Lapad u Tase Grkinje. Umire. Nemoj zaboraviti! - I ne počekavši odgovora bubne vratima i zatvori ih. Pak stane i zagleda se u gruški zaliv. Nekoliko ribarskijeh barčica stisle se pospane, crne, do “mula”. Tamo, put Orašca i Stona, sva krajina nestala u magli dažda. More olovno; - nebo jedan nategnuti sivi oblak. - Svuda tišina i neka skrovita tuga. - - Pero uzdahnu duboko i uputi se put doma. Vraćajući se čudna ga misao putem spopala. Činilo mu se kao da se vraća od nekog “sprovoda”. Nije razumijevao, koga je sad u grob spustio, - ali neki daleki unu-tarnji glas šaptao mu je: “Ne ćete se više vratiti!” Da nije taj mrtvac bio uspomena one noći?... Na raskrsnici, gdje se staza penje put Babina kuka on pridigne sa zemlje granu masline, što je oluja slomila i na put bacila. Bila je puna crnih jagoda, a na svakoj jedna kaplja da-žda. - - Kao one crne oči u suzama - - - Tren smilovanja, - dvojbe, - pak i to se zaduši u dubini. I on baci granu daleko od sebe, negdje tamo iza kamene međe.

XI.

- Ne, - ne, - ne! Kad pitam, hoću da mi se odgovori! - Ili bijelo ili crno! - a ne mumat iz-među zuba, zacrljenit se! - - - - Nijesi duvna, “šanta fede”! - Hoćeš li, “dunque” - odgovo-rit - he?! - I kapetan Pasko lupnu štapom po crljenim opekama saloče Mare Lučice. Bilo je to jednog vedrog dekembarskog dana. Na starinskome “tavolinu od mogana” (stolić od mahagoni) dimile su se “kikare” kafe, žućeli su se dubrovački “kolačići”. Sva je soba mirisala finom “mokom”. Do prozora prignula se Klara nad zategnutijem “telarom”, na kom je ona u ljubičasti “canevas” zabadala šarolike vunice. Glavu je držala sagnutu nad vezivom i pomno gledala sad uzorak a sad svoj posao. Blaženo vezivo! šarene pruge tvoga preze-lenog lišća, plamsavi crljeni nesmisao tvog egzotičnog cvijeća i tvojih harlekinskih “pa-pagala”, bješe sada, u tome času tišine, blagodana isprika, da privučeš stidljivi pogled djevojčice. Žarki odsjev tvoje strahovite flore ne vidje skoro življeg odsjeva kao sada na licu smetene Klare. “Zašto sam tako strašiva? zašto ne mogu kazati nikomu što mi je u srcu?” mislila je dje-vojčica dokle je Pasko vikao i činio “bulikan” u njenoj sobi. Od zabune nije znala što da odgovori, već se ubola iglom u prst. Kapetan Pasko skučen u naslonjaču žvakao je mrvice razdrobljenog “kolačića” ali tako bučno kao da nema dosta zuba da proguta sve zajedno: i ono slatko i svoj jed. Čekao je jedno slovo, samo jedan mig, da nastavi svoju započetu navalu. Poslije toliko vremena donapokon našao se nasamu sa svojim kumčetom. Ulovio rijetku priliku kad je Mare Lu-čica skočila u Gruž na nekaku neizbježivu posjetu. Zato sada ili nigda više mogao je dati oduška svojoj srdžbi, nastojati da izvadi iz djevojčinih usta pravi razlog onijeh omraženi-jeh, hitrijeh zaruka. Htio je da je “ispovjedi” - tako je stari kapetan nazivao onu naglost prekidanih, oštrih pitanja, od kojih se nadao da će doći do istine. - Ah! ti mučiš?... - prekinu opet Pasko tišinu podignuvši čupavu glavu i upirući dva žuč-ljiva, crna oka u zlatne pletenice male Klare. - Dake, Pasko je ništa i niko. “Naturalo”! - Ko bi staromu strašilu reko ono, što svaki gruški gomnar žviždi po portu!? - A što da vam rečem, dundo Pasko? - šapne djevojčica ne podignuvši glavu.

99


- “A što da vam rečem, dundo Pasko!” - zapiskuta Pasko oponašajući njezin glasić. - Ni-šta, - ne, - nego da li je “signorina” Klara noćas dobro spala!... Uf! - te svetice! - Svaki dan u crkvi; - ne bi te pogledale po putu od straha, da ih ne iziješ, - a kad ih ne gleda niko, tad ti skaču i balaju i prevrću oči i kantaju: - “caro mio bene”!... - A ko bi me to naučio? - prekinu ga Klara smijući se. - Ne ja! - ne, - ne straši se! nego ona luda tvoja majka. - Eh! ma što ćeš!... kad žena misli, da je pametnija od svakoga, tad uzmi kamen i utopi se. - Koji bi vrag do svoje dijete, - - na! - nema još ni dvaes godišta; - nije vidjela na svijetu nego paroka u Lapadu i Sv. Vlaha u gradu - Cristo santo! - jest, - jest, ko bi je bacio u spilu vukova... - Ma, dundo Pasko!... - To nije nikakav odgovor. - Ja sam te držo na krštenju, mogu per bacco znati, jesam li ti donio sreću ili bi bilo bolje, da si uzela Iva Ludoga za kuma. - Što vam je učinio Dubović, da ste tako zli sa mnom? - zapita najednom Klara prekinuv-ši radnju. Lice joj postalo ozbiljnije, a glas zadrhtao. - Koji Dubović? - Stari, je li?... - odvrati naglo Pasko, lupnuvši štapom o tle i bio bi, bog-zna što krupna izlanuo, ali - dijete ga je gledalo. I on se smilovao njezinoj blagosti. Zato i promrmlja nekako mirnije ali oštrim naglaskom: - Bilo pa se spominjalo! - kako se pjeva u kolu. A sad ti ljubiš njegova sina, je li?... Zadnje sunčane zrake okruniše glavu djevojčice kad se ona okrenu prama rasplamćelo-me starcu i mirno reče: - Ja ga ćutim! - i lice joj problijedi. - Ha!... finalmente! - zareži zlobnom nasladom stari pomorac. - A ja se mučim sve jutro da te ispovijem!... Dunque ljubav!... ha! ha! ha!... Stara “kanconeta”. “Golubice bijela, - što si zaželjela?” - Samo što je mješte goluba došo jastreb... - Pasko!... - zavise djevojčica ustajući s radnje svoje. - Jes’! jes’!... Jastreb je! - Dubović je - e tanto basta! - A ona tvoja luda majka zažmirila i - - - -Ja ga ćutim; jeste li čuli, dundo Pasko!... - Znam, znam! - Ne služi, da mi to i zakantaš. I to sve u tmici... Da ludi Pasko, tvoj kum, ne sazna prije “novitat” da kći poštenijeh pomoraca ide za... - Ide za koga hoće! - a koga ne gusta neka začepi uši i zašije usta! - oglasi se iznenada Ma-re Lučica, podbočenijeh lakata, još sva zapijehana od hoda. - Ah! ti si signora Mare!... - zareži Pasko pun poruge i jeda. - Drago mi je, da si me čula. - A meni još draže, da sam ti odgovorila! Gdje si naučio skladnost, tančati dijete kad je samo? - Ne, to ne bi učinila ni hudoba! - Pušti ga, majko! - prekinu je Klara tihom molbom. - Ne, ne!... - zakriješti još jače Pasko. - Ja sam došo da saznam istinu... - Pa što si čuo? - odgovori posprdno Mare Lučica. - Ono, što me “imbestijališkalo” više negoli sve tvoje “đentilece” - carissima signora Maria! - Djetetu se ne čudim! Ne zna, što je život. Nije još vidjela lijepoga mladića do mene! Ali ti, madre stimatissima, - “majko priblaga”! gdje su ti oči, nos, usta - moždani, ako ih imaš?! - Što? ti ne poznaš prokletu krv Dubovića? - Ko više vjeruje u te babuštine! - blesnu Mare bacivši ubručić i šal preko stoca i postaviv-ši se prekrštenijeh ruka spravna na novu borbu s neumoljivim grbavcem.

100


Suton se već hvatao sobe; jedino kroz prozor virilo je nebo zimske, kristalne čistoće. Kla-ra naslonila lice na staklo da sakrije smetnju i strah. Svaka ju je starčeva riječ probadala kao igla. Bila bi pobjegla u večernji hlad, - ali nešto je svezalo da sluša. Ljubila je Pera, pa je htjela da sazna sve, što je starac mislio o njemu i o njezinoj želji. - Ah! ti zoveš “babuštine” ako čovjek, Dubrovčanin, pogazi ime, “karater”... - Ih! otkad sam sve to čula!... Nema godišta da mi ne ponavljaš sve strahoće Iva Dubovi-ća i njegove antike “storije” s barkom “Anđelina” - sa skrivanom Maltezom, i kako je ra-zbio sam svoj brod! eccetera, - eteccetera!... Pak?... Je li to sve učinio i Pero Dubović? - Je li on kriv, da se sve to o staromu “ćakula”? - Što ćeš ti na to?! - Nemoj, Mare, lajat brez “fondamenta” - zakriješti stari uvaljen vas u svoj naslonjač a mahajući sveđ štapom. - Jest! reko sam i viko sam i vikaću dokle budem živ, da je Ivo Dubović ništo, i to ne samo zato, što je izgnusio časno “libro” pomoraca, nego zato, što je za dinar... znaš li, što to hoće rijeti: za dinar?... Jes’! - jer je za gnusne “cvancike” i dukate “rovino” toliko jadnijeh pomorčića, mornara, - za dinar mučio je ženu, znaš li je? - sveti-cu, - pak je i ubio!... I ona je, isto kako Klara, donijela svoje kućanstvo, ali u oni isti čas kad je uljegla priko vrata kuće Dubovića pritvorila se u ropkinju, u siromašicu! - Prala je pode, krpala je opravu kad je još bila djevojčica, gladovala je - jes, gladovala je! - jer bi joj često ja de fora via (skrivećke) slo krinčicu (šalicu) juhe i štogod da prigrize! - njoj!... Vici, kapetana Antuna Miletića ćeri bogatunici, gospođi s Pila! - Pak?... Znaš li, prisvijesna gospo, koliko je to potrajalo?... Petnes godišta muke i sramote! - Kad Iva nije bilo doma - glad i strah da je kogod ne susretne u izlizanijem “abitima” i razdrtijem crevljama, - a kad bi došo Ivo da počine doma, tad tresi se i plači, ’er altrimenti udri i plači! Starac se zaustavi jer ga dah izdade. Zgrbavljeno tijelo gubilo se u sumraku, samo dvije avetne ruke mahale su štapom po tmici kako da ćera neke crne vrane u svojoj baštini. - Klara zadrhta i pritisne još bliže lice prozoru. - Što govoriš na to, gospo Mare?... - nastavi za čas muklo stari brišući modrim rupcem pjene na usnama. - A znaš li, kako je dospjela Vice? - eh? - Javili joj iz Triješća da su joj zatvorili brata Luka u ošpedalu mahnitaca! - Jedini sin njezinog oca živio kako gospar, - a imo je otkle! - dokle se uz njega nije prilijepio muž njegove sestre! Ko zna, što se izme-đu njih dogodilo, da je Luko zamahnito. Ma - kad se Dubović vratio doma iza dva godiš-ta, navijesti on hladno svojoj ženi: “Umro ti je brat! - Ne plači, ludno! - sad je sve tvoje!” - Odonda je Vice počela vehnuti. Mučala je kako grob i godište dana poslije pošla je i ona u grob. A sad reci mi, je li ta kuća blagosovljena? Da! - Pero nije zno ništa i nije učinio ništa od toga, - ma u njega je očeva krv. Eto, ne vidiš li?! - I on je ostavio svoj brod! Ne znaš li ti, da je lakše ostaviti oca, majku, ženu, negoli svoj brod!... - I Pasko se uzdignu kako da se uspeo na palubu svoje slavne “Dubrovkinje” s barjakom Sv. Vlaha na “penu-nu”. - Dundo Pasko, vi ste bez srca! - presiječe ga iznenada Klara sva blijeda i ukočena. - Jes! - nepravedni i brez srca! - Pero je dobar - i ja ga zato ćutim... - Jesi li čuo, kapetane?!... - zahrepeta pobjedonosno Mare Lučica od veselja, što je Klara prekinula crnu litaniju Dubovićevih grijeha. - To je rekla ona, a ne ja! - Ako je stari Dubo-vić bio taka hala, - što ja ne vjerujem! - Pero je “perla” od čovjeka. Ti ga ne poznaš, jer ne bi “altrimenti” tako govorio. Napunili su ti glavu - naši dragi susjedi, ženice, koje pucaju od “invidije” i koji su te poslali ovamo...

101


- Mene ne šalje niko, gospo moja! - Držanstvo me samo poslalo da ti to rečem. - Da sam ti muž malu bih zatvorio u dumana, - a tebe bih izmlatio. - - I uputi se vas zgrčen i zažaren, dršćući od jeda, ali od vrata se okrene i baci joj u lice i svoju posljednju: - Ako te jedamput nesreća ugrize za jezik, spomeni se Paska, ma ga ne zazovi! Ne ćeš ga više nać! - Nemoj, dundo Pasko! - reče Klara prodirno. - Ja znam, ti me strašiš, ’er me ćutiš. - Kad budem srećna oprostit ćeš meni - i majci! - Ali najprije meni! - Ja sam svemu kriva. I djevojče položi ruku na rame starca a na njezinom licu bješe takav odsjev ljepote i dob-rote, da se i Pasko režući časomice umiri. - Žo mi te je! - promrmlja starac lupnuvši rukom po klobuku na glavi. - Dobra si - a to je zlo! - Nijesi još ona, koja će osvetit Vicu! - A kafu? - zapita Mare, kako da se dosada nije govorilo o ničemu drugome. - Idem! - odsiječe Pasko na pragu. - Pritvorila bi mi se u žuč da je sad ispijem. Ne čekajući odgovora htio je već stari da otvori vrata, ali iz dvora začuše se koraci. - On je! - kliknu nehotice Klara. - Ko? - Pero!... Pasko pusti naglo ključanicu kao da se dotaknuo zmije. - Bjež, Pasko, bjež!... - nasmija mu se Mare Lučica. - Eto ti “lorka”! U isti čas otvoriše se vrata i na prag stupi Pero. Tamno je već bilo u sobi, gdje je ono troje čekalo. Mladić razabra samo tanki struk vjerenice u svijetlome zatku prozora. Ona mu se maknu prva ususret. Nešto ju je tjeralo, da mu se baci u naručaj, da ga vidi, da je njegova snažna ruka odbrani od sve one zloće. Oh! Kako ga je ljubila, - ta mala plavokosa glavi-ca! Prvi put da je neko bacio kamen na sveca njezinog otara, - prvi put da je ispovjedila glasno svoju ljubav i da je za nju trpjela. Pero ne vidje u polutami pobjedonosna posmi-jeha Mare Lučice a niti žara na licu djevojčice. Samo se njezina ruka prva pruži mladiću ususret. - Dobar večer, Klaro! - nazove Pero stisnuvši obijem šakama onu malu drhtavu ruku. - Jesi li sama? - Tmica je, pa nas ne vidiš - odazove se Mare. - A otkle nam dohodiš? - Prošeto sam se za posle do grada. - Ali tu je još neko. - Svijeću, Lucija! - zaviče pakosnim naglaskom “gospođa” Mare s gornjih stepenica. - I doista ona je uživala. Pasko ulovljen u stupici sa sinom Dubovića!... Eh!... valjalo je tu svijeće, da se nauživa tog “finale” poslije tolike bruke; - zato sama pođe ususret djevojci i donese u sobu užeženi lukjernar pak približivši ga do lica staroga zgrbljenoga kapetana, progovori himbenim začuđenjem: - Što? - ne poznaš kapetana Paska, - našega kuma? Pero se smrknu. Otkad se vratio, još ga ne bješe vidio. Mišljaše, da ga je zemlja zasula na Mihajlu. A sada eto, stoji prelomljen, star, slika davne nemoći, - upravo kao onda, prije mnogo, mnogo godišta, kad je Pero bio dijete i bježao od njega. - Kapetane! - kad smo se vidjeli zadnji put? - reče Pero mirno i glasno pogledavši starca. Pasko sagnu rubac i uvuče ga u rukav pa ne pogledavši mladića, odsiječe groktavo: - Ne znam.

102


- Ah vi ste mi poznavali majku?... - nadoveza začuđeno Pero. - Nju?... ne spominjem se - prekinu ga starac i namah umuknu da mu ne pobjegne što gore iz usta. I ne htjede više da govori. - Ta čemu? - “Ja ga ljubim!” rekoše djevojačka us-ta. On je mogao mrziti i prezirati Duboviće - ali ništa se ne bi više promijenilo. Tu je pre-stajala njegova moć. - Mrmljajući obične pozdrave, sađe starac teturajući po stepenicama u osjećaju potučenog vođe. Osveta bješe još vrlo daleko, kad je Klara, ona njegova “sveti-ca”, ustala da brani Dubovićevu krv.

XII.

- Ne spominje mi se majke! - bi prva riječ Pera kad nestade tutnjave Paskovih koraka po drvenim stepenicama Lučičine kuće. Obrve mu se namrštile, i on pogleda u oči one dvije žene, ne bi li one protumačile nemilost onog susretaja. Crne sjene prošlosti pojavile se opet na obzorju kao jato vrana što naviještaju zimu. Zar opstoji još okolo njega ona nije-ma, bezimena moć, što ga je još djetetom mučila, a da joj ne vidje nigda lica? Što je to, što se uvijek diže pred njime tajnom nemilosti i prokletstva, kad sastane pomorce, kad ugle-da bijesni pogled staroga Paska? Uvijek šutnja, uvijek samoća, uvijek bjeganje! - Jest! - tako se zvahu hladni pozdravi, kratke riječi, odsutni pogledi koje on opažaše u rijetkim sastancima s lapadskijem znancima? - Zašto se bezimene slutnje i sada pojaviše u glasu, u držanju kapetana Paska? Sve to preleti blijeskom spominjanja i davnih, neizrečenih prijekora u glavi Pera Dubovića dok mu Klara ponudi stočić da skrije svoju uzbuđenost. - Što ne poznaš Paska? - nasmija se prisiljeno ali hitro Mare Lučica raspremajući tavolin. - Osušio se od same zloće. Da mu iščupaš jed, - ne bi bio živ! -A zašto je taki? - reče nehotice, muklo mladić zagledavši se u svijeću i naslonivši lakat na sto, kao da ne vidi nikoga okolo sebe. - Ne misli na njega! - On zabada svakoga! - šapnu djevojčica položivši ruku na stisnutu njegovu pest. - Perova se šaka raskrili i stisnu hladnu ručicu. - Misliš li, Klaro, da nemam dobre oči i dobar sluh? Ako se stari ne spominje, - spomi-njem se ja! Otkad sam živ sjećam se njegove mržnje! - Jest, to je mržnja, što mu iz oka, iz usta, iz svega viri. A vjeruj mi, nijesam ga nigda uvrijedio, nijesam mu se rugo, nijesam mu krô šipke, - kako sva ostala djeca. - Koliko mi se puta zagrozio štapom: “Čekaj Du-boviću, da te ulovim!” - A ja sam bježo, bježo. Ta i u snu sam se strašio njegovih prijetnja. - Ti da se strašiš!... - nasmija se usiljeno Klara. - Jes’, jes’. - To je bio strah i obdan i obnoć. - To je zato, jer ga nijesi ni ti ćutio! - Nije tako! Majka me učila, da ga skladno pozdravljam, ’er da je dobar. - Spominjem se, da me jedamput povela u njega. Onda promislih: eto mi Sudnjega dana! - A mješte bata, dobio si kolačića! - Dobila ih je majka, a ne ja! - On je sve nešto viko, krivio se, - a ona tužnica sjedila tiha i blijeda, - čini mi se, ko da je vidim! - i držala me zagrljena u skutu ko da me hoće branit od njegove srdžbe. - Ah! - kako je to daleko, - - sve je prošlo, - sve se promijenulo samo su njegove zle oči ostale uvijek iste!... A zašto? - zašto?

103


- Pušti ga, Pero! - prisiječe ga neobično živo Klara i približi mu se ni da će ga i ona zagrli-ti kao pokojna majka. - Svi su naši stari pomorci malo tuknuti! - Reci mi rađe, gdje si se potezo, zličino, da te nijesam danas vidjela? - Jesi li me zažuđela? - zapita mladić rastreseno, gladeći joj zlatne kose. - Ah! da znaš kako je trudno brojiti žice na radnji svojoj, kad... - Kad pamet nije s poslom, eh? - oglasi se Mare Lučica, koja bješe usprčila očale na nos i počela zamatati klupko bumbaka. - Ajmeh majko! - Nijesi li se nigda pomutila u brojenju žica kad si bila vjerena? - zapita Klara mirnija i veselija. - Nigda! - Ali tad nije bilo sikuro “telara”! - Ma zato sam vezla na svili s dlakama mojih kosa, moja draga! A niko nije to vidio; - ni otac, ni majka, ni moj vjerenik. - Ma, già, - - prošla su ona vremena! Za sreću da je došla u to prisluškinja odozdo i zazvala gospođu, da je pita za “liksiju” (pranje) od sutrašnjeg dana, jer inače ne bi bilo kraja njezinim uspomenama. Mare Lučica nije običavala ostavljati zaručnike same; ne zato što bi se bojala nečesa - oh! to ne! - ali dok je djevojka doma, mora osjećat moć majčine zapovijedi. Ali više i od sa-mog majčinog autoriteta ona je volila čistoću svoga rublja i one stare rituse okolo mjese-čne “liksije”, kad se ne zna, ko više viče od gospođe ili ko više jauče od sluškinje radi svih mogućih i nemogućih opomena i prigovora. Dnevi “liksije” bili su kao stvoreni da pokaže svijetu (dvima-trima kućicama utonulim u šumi maslina!) svu neumoljivost nje-zinih načela u pogledu reda i čistoće. Kao Pitija na trinošcu, Mare je Lučica zavraćenih rukava, mokra, nakvašena, rasplamsa-nog lica prebirala u pari “liksije” komad po komad, miješala kipuću saplunaču, mlatila škverskim bučnim ritmom sve što je kišalo na dnu kopanje, ne zaustavljajući se pritome ni trena, da se tvrdim glasom tuži i na vodu, na sapun, i na pepeo, i na Luciju, i na vrije-me, i na sadašnjost i na prošlost. Stari je kapetan Pasko tad bježao daleko od Lučice i od njezinog “dvora” proklinjući gdje god je mogo, ono što je on, jezičina, nazivao: “festa Svete Saplunare”. - Večeras da mi dospiješ one rusice na “telaru” - zareži majka! - Eto me odma nase! - i izađe napolje. Vjerenici ostadoše sami. U prvi su mah oboje mučali. Klara bješe izvukla iglu ispod za-tegnutog veziva, - već joj je ručica bila udjela trak zelene vunice, - ali iznenada nagnu glavu i nasloni je na stočić prasnuvši u smijeh. - Jadna majko! - ulovila sam te u stupicu! - - govorila je ona prekinuto i pridušeno da je dole ne čuju. - Kako si to učinila? - zapita Pero, koji se zagledao u bijeli Klaričin vrat kroz dim svoje cigarete. - Što ne razumiješ? - nastavi Klara vezući dalje istim pridušenim smijehom. - Lucija i ja dogovorile smo se da će u ponedjenik biti “liksija”, u utornik sušenje robe a u srijedu uti-javanje. Svaki dan nešto novo i veliko - pa eto tako smo sami! - Klara se zaustavi kao da se prestrašila od svojih riječi. Opet joj stara plahost vezala grlo i ona sakri rukama lice kao dijete što se boji da ga ne izviču.

104


- Nemoj mi se rugati, Pero! - šapnu ona donapokon tiho, sabravši svu svoju snagu. - Lu-da sam! - Ne znam ni što činim, ni što govorim! - Srećna sam! - Klara! - reče Pero duboko, uhvativši joj obe ruke i približivši joj se. Njegova se glava doticala njezinih grudi, a ona uprla pocrnjelu zjenicu u tamno, muževno lice, koje poči-vaše do njenog srca. - Otkada te upoznah - govoraše njegov duboki, topli glas - bila si sveđ malašna i tiha, - ali sad si mi draža. - Ti se smiješ, - ti mi sad gledaš u oči... Lijepa si, Klaro!... Jednom joj rukom obavi struk i približi joj se još tješnje. Slušao je kako joj srce kuca, kako u svakoj žili njenog tijela tuče bȉlo razdraženosti i slasti. Za čas nastade tišina u sobi. Lukjernar je gorio mirno milujući blagim svjetlom zagrljeni par. Stisnutijeh usana, probli-jeđeloga lica Klara se naslonila na vjerenika: tren besvjesne strasti bješe prikovao stidlji-vu djevojku u tom prvom zagrljaju. Nešto kao prvi strah onijemi njenu uskliktalu ljubav. Ruka Perova bješe je opasala kao usijanim gvožđem. Ali dječinski posmijeh razvedri odma Klarino lice. Ako se plaha narav uzbunila, nije sto-ga srce oslabilo. Donapokon je mladićevo oko zablistalo nečim drugim negoli prijaznom sućuti ili dužnim, dobrostivim obzirom prama nedorasloj, od drugoga mu odabranoj vjerenici. Ženski nagon prisili je, da uroni dublje u ono oko, čigov ju je nagli plamen za-mamio prvim otkrićem ljubavne tajne. Klara se nasmiješi i istrgnu iz zagrljaja. Taj smije-šak preobrazi djetinjasto lice odsjevom prvog saznanja dajući mu nekakav zreli i slavo-dobitni izražaj. - Oh, Pero! - progovori Klara potiše, nekim novim, čudnim zvukom. - Ti bi jedva mogao shvatiti kako su mi tvoje riječi drage. - Ne! - nijesam lijepa, - Pero moj! - Ali zato sam tvo-ja!... - A zašto si se strašila mene? - zapita je Pero razdragan tim preobraženjem djeteta u dje-vojku, koja ljubi. - Dakle si pogodio i to?! - odvrati Klara i spusti ruke u krilo. - Jadna li sam, kad ne znam skriti, što mi je u srcu. - Jes’! - strašila sam se tvoga pogleda, tvojih tvrdih riječi, jeke tvo-jih koraka kad si se penjao “skalicom” da dođeš ovdje do mene... a zašto?... Ne znam ni ja sama! - Ma koliko sam se mučila da dođem do istine, čini mi se ipak, da je sve sve to bio strah da me ne bi ćutio... da me ne bi nigda ćutio! - Čudne li misli!... - reče mladić pogladivši svilene joj kose. - Kako i zašto si mogla sum-njati o mojoj ljubavi, kad nijesi znala što je ljubav? - Pravo veliš, nijesam znala, što je ljubav!... zato sam se i strašila da me voliš... prosti, što ti tako govorim! - jer sam bogata... - Klaro, što luduješ?!... - Pušti me, da se “almeno” jedamput izgovorim!... Valja da mi prostiš!... Ti si puno boga-tiji od mene! - To sam poslije doznala. Ali onda... zašto bi me Pero ljubio kad nemam ni-šta i nijesam ništa? - Jer si dobra, mila djevojčica! - progovori naglo Pero privinuvši joj glavicu na svoje gru-di. Jest!... Malo, nevino, neuko djevojče jednim mahom raskinu hladni oklop njegovog srca. Slatke riječi djeteta ošinuše Pera kao usijanim gvožđem. I on je to dobro, nedužno biće osudio, da bude žrtvom sebičnih zamisli, dokle ona sebe kori, da nije dostojna ljubavi Pera Dubovića.

105


Zašto nema trenutaka dugih kao vječnost? - Zašto čovjek naliči vječnoj mijeni oblaka i mora? Trenutak sreće morao bi da rastali ljudsko srce kao plamen gromadu zlata, da u hladnoj tvrdoći svakidanjih jada zadrži isto blistavilo, isti sjaj, istu dragocjenost. - Spominješ li se - nastavi Klara nakon časa dršćućeg muka - ekvinocija ovoga godišta? - Ti si nas dopratio do vrata pak si pobjego u tminu. Vihor je zavijevo a tebe više nema! - One me večeri uhitio strah, slutnja, - Bože prosti, i da te više nigda ne ću vidjeti! - U onoj strahoti oćutila sam, da mi bez tebe nema više radosti... One sam večeri molila našu Gospu od Milosrđa, da te čuva od oluja mora i života. - I Gospa me uslišala! - Vidjela sam te opet, i eto - - uvjerila sam se, da si moj, - samo moj! Klara se zaustavi i okrenu glavu prama prozoru da sakrije suzu što nenadano briznu u veselju tog božanskog časa. Blijedi, mladi srp mjeseca slazio je na zapad kao jedarce riba-rice lađe. I Pero se zagleda u nebeski luk. Rukom stisnu zlatnu pletenicu Klaričinih kosa ali ne odvrati ni riječi. Pred očima njegovim uzdigla se avet burne jesenske noći. Iz vjere-ničinih usta dopro mu daleki zadušeni, očajni doziv... Po drugi put bezazleno slovo Klarino razgalilo mu nezacijeljenu ranu. Ali mirni luk mje-seca osvijesti ga. Trenutak bješe i on osjeti da se u njegovoj duši probudio jad, prošlost. - Varka i ništa nego varka! Gorko ubjeđenje, da nije gospodar ni svoje duše, ni svog razu-ma. Zato je mogao nakon kratke stanke stisnuti djevojčici ruku i pogledavši je duboko, kazati joj mirno: - Sretni oni, koji ne vide a ipak vjeruju. Ti možeš dvojiti o meni - ali ja o tebi, nigda. Jedva bješe izustio te riječi a Mare Lučica, zapijehana, razvrnutijeh rukava, ražarena ali vesela lica banu u sobu i zakriješti: - Jeste li čuli novitak, ah?! - Finalmente će se i Lapad očistiti od hala. - Što je, majko? - zapita Klara, koja se naglo prignula nad vezivo. - Što je? - opetova Mare podbočenijeh ruka uživajući nešto u sebi što se odražavalo pis-kutljivim glasom i minucijoznim pripovijedanjem kao da srka odabrano piće: - Parok ti mi došo i zakuco na “funjestru” (prozoru). - “Koje?” upitam ja iz komina. - “Otvori, Ma-re!” odgovara muški glas. Ja ti rastvorim vrata i zavičem: “Gosparu paroče!?... Vi? Po ovom hladu? Na ovu uru?” Jadan parok zaklimo je glavom i pokazao štapom onamo put mora. - “Je li ko ‘de profundis’?” pitam ga začuđena. A on ni dvije ni tri nego me moli, imam li staroga postava da poviju rane na nogama, znate li komu?... - Komu? - zapita nehotice naglo Pero. - “Nientemeno”! (ništa manje) nego staroj Tasi kolačići. Ah!... jeste li čuli?!... Nemadu ni krpa da zaviju staroj rane! Ma “đa”!... “Superbe” (ohole) kako vrag a siromašice kako Job! - Čini se, da će stara noćas izdahnuti. Žo mi je za “kolačiće” i za “linguadose”! Nje-zini su bili najbolji. Ma alemeno ne ćemo imati više isprid oči one Vlahinje!... - Majko! - nesretne su!... - prekinu je Klara tihim prijekorom. - Što znaš ti, djetetino! - Ko se po svijetu smuče bez imena i brez vjere ne “mirita” toliko “kompasijoni”. - A oni naš dum Frano! - da je i vrag, Bože prosti, u mizeriji, svuko bi se da ga obuče. Ma sam ti mu rekla moju “opinijon”, “perché” ovi nesrećni Lapad “diven-to” je “propito” što se govori “refugium peccatorum!” - Poznaš li Grkinju? - zapita Klara mladića da presiječe tucalo majčinih kundurarija. On je šutio i buljio u suhi vrat Mare Lučice. - Ne - odgovori on nekako oštro i umuknu.

106


- Bolje da ne poznaš ništa i nikoga! - zaključi Lučica. U isti čas Klara opazi kretnju vjere-nika prama vratima i zapita ga ponešto začuđena: - Gdje ćeš, Pero! - Idem! - Sutra ću u lov - reče Pero hitro opraštajući se a oči mu se smrknule ispod spuš-tenih vjeđa. Klara ga pogleda u čudu ali mu pruži ruku i nasmiješi mu se nekako sjetno. - Ako susretneš zeca, pozdravi mi ga! - pošali se još djevojčica. Mare ga Lučica doprati sa svijećom do navrh drvenih stepenica pa mu potiše reče: - Kaži ocu, da su došli oni dokumenti; on će me razumjeti. - A sad - adio i dobra noć! I on izađe iz kuće.

XIII.

Pero ostade za čas sam u sivkastome sumračju sutona. Vjetar slazio s brda kroz bore i tiho jaukao. Nešto je drhtalo u tmini. Masline su šuštile tiho kao da se tresu od zime. Na tmastome zapadu crljeno jedro mjeseca polako tonulo u tmini. Pomorac je hodio žurno mihaljskom stazom upijajući požudno noćni hlad. Nije ni sam znao, kamo ga noge vuku. U prvi mah oćuti samo slast samoće i šutnje. - Dalje, dalje, - daleko od brbljavijeh žena. Noć ne vidi mrka lica, ne pita, otkle čemer i bezimeni bolovi. Vjetar mrmoši po pustijem stazama, šapće putniku tugu njegovu, hladi mu lice, - i opet nestaje kroz granje noseći u tamnu daljinu sve jade i sve jauke spojene ujedan glas, u je-dnu tužaljku. Pero je stupao naglo. Bješe onijemio, jer je noćni vjetar i mjesto njega govorio. Najednom opazi pred sobom divske, crne aveti mihaljskijeh čempresa. Nehotice bješe stigao do pa-rokove kuće. - Čemu? - zapita tjeskobno sam sebe i zaustavi se. On pogleda uzgori. Zvi-jezde su treperile kao da im vjetar plamenom maha. - Oh! ta sveta, beskrajna tišina! Dolje sve se bori, sve se naganja, - a tamo u visinama nijema nepomičnost, nedogledne poljane vječnog rascvalog proljeća. Kad Pero spusti pogled na zemlju, noć mu se pričini još tam-nija. Zaludu tražio mir i zaborav. Udes ga bacio s mora na tvrdo tlo, gdje se ljudi nogama gaze. Nesreća je htjela, da je u Perovim žilama bjesnila bura prirođenih, oprečnih nagona i osjećaja. Pobjeći, sakriti se od roja nesnosnih, letećih misli, to mu sad bješe jedina želja, - i on okrene naglo istim putem kao da se boji crne sjene čempresa, koji su tu vječito stali i šaptali. Već je htio zakrenuti kamenitim puteljkom prema kući svojoj, kad mu se pričini, da se neko tromo penje i da će mu domalo zakrčiti put. I doista začas prepozna u polu-tami, - paroka. Htio mu se ugnuti; nešto ga nemilo spopalo da pobjegne, da ga ne nago-vori - ali, u duši priznade samome sebi, da su ga noge vodile u dum Frana, pa valja stati i dočekati ga. Stari se pop žurio doma pa u prvi mah ne opazi, da mu je na putu čovjek. Ipak ga nešto prinuka da pogleda ono crno, što se zaustavilo i o među naslonilo. - Ko si? - zapita mirno parok. - Ja sam, gosparu dum Frano! Ne poznate li me? - oglasi se Pero i približi mu se. - Pero? - ti? - a otkle?

107


- Odocnio sam se, - a vi? - Pravo imaš, da me pitaš, mješte da mi odgovaraš! - odvrati dum Frano dobroćudnim posmijehom. - Nešto bolesnici a nešto kundurice! - Ma... “intanto” daj mi ruku! - Oslabio sam. - I parok se nasloni na Pera, dovuče ga do kuće, pak pokuca na vrata - i vrata se ras-tvoriše. Sa drvenijeh stepenica slazio sa svijećom uljanicom stari sluga - zvonar Mato. - Dobro došli, gosparu! - zabrebonji parokov “cerberus”. - A to ste vi, gosparu Pero! - nadoveza pak nešto tiše pred stasitim pomorcem. - Vidite li? - Naš gospar parok misli, da je mlad kako vi... pa dohodi doma na ove ure!... - Jesi li počeo?! - zacvili parok penjući se teško uza skale. - Dokle Bog pomaže, sve je do-bro! - Ma kad se nahladite tad je: “Mato moj, ovamo!” - “Mato moj, ovamo!” - Ma đa! - Vi kantate misu a ja vam je služim! - zareži Mato i bubne vratima. - Ne lupaj, tovare! - šapnu između zuba parok nekako plaho. - Pristrašićeš mi majku! - Ne strašite se, - gospođa je smolila rozarije pa je malo zadrijemala. - Čekala vas je sva u strahu! - Pssst!... muči!... da je ne probudiš! - reče potiho dum Frano i uđe s Perom u “saloču”. - Pero moj! - hoćeš li žmulić rakije? - zapita ga on kad se svalio na naslonjač i malo odah-nuo. - Fala vam, gosparu dum Frano! - odvrati Pero. - I mene čekaju doma. - Znam, znam, ma kapljica ne će ti naudit - i parok otvori malu spremu u zidu, otkle iz-vadi dvije kupice i crnu staklenku. Ulijevši obojici parok sjedne opet, a Pero naprama njega. - Susjedi smo, a malokad se vidimo - nastavi župnik srknuvši kapljicu svog nektara. - Koliko sam puta zaželio da te pitam o velikome svijetu, o tvojim putovanjima - - ali ti imaš tvoje posle a ja moje i nigda se ne susrećemo. - Vi biste se imali bolje čuvati, gosparu! - reče Pero u tišini one stare kuće koju ne bješe posjetio od djetinjstva svoga. - To sam i ja često promislio - odgovori d. Frano klimajući glavom. - Almeno za moju sta-ricu! - Istina! - Što bi moja sljepica bez mene?! - Misliš li, sinko, da me ta misao ne muči? Ma... eto me tu!... U Božjim rukama! Proživio sam toliko toga! - Nadam se, da me On ne će ostaviti. Raditi a ne sanjariti, to je naša dužnost. - Malo ima takvijeh! - reče Pero kao za sebe zagledavši se u blagi izražaj parokova lica. - Ne reci tako, sinko! - brani se dum Frano ponešto smeten. - Ne hvali one, koji čine svoju dužnost. - Mi smo tu da tješimo, gdje nema više pomoći. Ko ne čini to, nije pravi svešte-nik. Popovi su potrebni samo kao liječnici duša, - altrimenti ne bih znao zašto smo uprav na svijetu - ako ne možda zato da i brijači imadu posla. - Ah! da vas čuju svi oni “prisvijetli” i “preuzvišeni”! - nasmija se Pero zanesen odrješi-tom riječi starca. - Čuli su me, mladiću moj, i to ne jedamput. Zato sjedim u Lapadu! - Govore mi da sam “oriđino”, “filozof”. - A to ti je, sinko, najviša uvreda u očima auktoriteta ili “prisvijetlih” kako ih ti zoveš! Ha! ha!... ma... pst!... Čekaj... Parok stavi prst na usta i tiho se približi do vrata sobe nalijevo i posluša.

108


- Spi! - šapnu d. Frano, djetinskom radosti. - Činilo mi se, da me zove... Neka, neka poči-va. Osamdeset i šest godišta, dijete moje!... Bog mi je opčuvo! Zatim sjednuvši do Pera nastavi tiše: - Kad su me nazvali pobjed u Lapad, rekla mi je da će me počekati. Ćela je svakako da čuje kako je njezina siromašica... - A ko je bolestan?... - zapita Pero nekako nemarno gledajući u svijeću. - Što ne znaš... Tasa kolačica! - A... poznaš li ti Ksantu? - zapita iznenada parok i pogleda Pera. Bistro župnikovo oko zagleda se za čas u tmasto lice mladića. - Nije li to Tasina kći? - zapita Pero nehajno. - Jest. - Vidio sam je - reče Pero hladno a na usnama zategnu se oštra crta. Župnik uzdahnu pa nastavi jasnije, riječ po riječ. - Koja tuga! - Bila je dijete, kad ju majka dovela iz Levante. Izmučile su se - eh! - Bože prosti, ko živine. A kad je umro otac, Tasin muž!... Bože! valjalo je onda vidjeti truda! - Sante, zdrava kako gora počela plesti, prati, krpati!... Čudne li djevojčice! - uskliknu živ-lje župnik. - Divlja radost kraj porazne slaboće. Rasla je kako divlji šipak - a sad gine u tuzi i očaju kako ovaj jesenji kraj. Puka Levantinica! Pero sjedao, mučao i pomno slušao. Da nije Ksanta štogod ispričala svećeniku ob onoj noći? - I on oćuti nešto kao gnjev i stid. Zar ne vidje stari župnik kako je ona lijepa?!... - Kako im je prezime? - zapita Pero hitro, osjetivši, da je nastao muk u sobi. - Zovu se Nikalis, - čini mi se, da to nije njihovo pravo ime. - A zašto bi ga krile? - Ne znam, sinko! - Nešto se krije u njima i okolo njih. Nagla smrt muža, nekoliko čudni-jeh riječi nemotnjice govore mi, da je tu mnogo skrovitijeh, velikijeh tuga. - A što će Ksanta, kad joj majka umre? - zapita tiše Pero nakon kratke pauze. Parok zaklima zabrinuto glavom podignuvši ruke put neba: - A Bog zna!... Onaka djevojčica, bez roditelja i bez dinara... Možebit u kakav manastir... - Ona!... - planu nehotice Pero i odma zamukne regbi prestrašen od svoga glasa. - To je još jedino što joj preostaje! - Eno našijeh dobrijeh dumana na Dančama ili u Tri crkve. - Trudila bi i zaboravila bi. Pero ne odgovori ni riječi, već strese ramenima i ustane. - Ideš li?... - reče župnik, zamišljeno. - Doba je - odgovori kratko Pero. - Kad ćemo se opet vidjeti? - zapita ga d. Frano gledajući ga tužno kao da se oprašta od njega za daleki put. - Domalo! - odgovori pomorac i uputi se da otide, ali na pragu se okrenu i običnim gla-som reče mu: - Pošljite mi sutra Mata. Daću mu štogod... za vaše siromake. - Ali ne recite nikomu ko to šalje. I on ode ne slušajući zahvalnih riječi, kojim ga obasipao parok.

109


“Ima srce majčino!” promisli d. Frano zatvarajući vrata a na usnama pojavi mu se onaj dobrostivi, malo lukavi smiješak svetaca kad im uspije da nadmudre silnike i tvrdice. A kako ne bi kad je ipak sklonuo jednoga Dubovića da bude milosrdan. Kad Pero dođe doma, nađe oca gdje čita jedno pismo. - Piše nam kapetan - bjehu prve riječi kojim pozdravi sina. - Uzmi pa viđi. - I Pero, muča-ljiv, sjedne do “tavolina” i stade čitati. Požudni, pobjednički plamen iz oči staroga Dubovića ne zasja na mrkome licu sina. Či-tao je doduše, da novi kapetan “Drage Vice” pjeva himne o sreći svoga broda, o postot-cima kod izvažanja ugljena iz Cardiffa, o nebrojenim narudžbama, pače o predlogu neke londonske kuće da izvaža grožđe iz Indije. - Što govoriš, ah? - zapita kapetan Ivo ne skinuvši pogleda od Perova lica. - Čudnovato! - Bešćutni, mučaljivi izražaj čitatelja bješe starome uzrok naslade. Slutio je pod krinkom nehaja Perovu volju da ne otkrije svog iznenađenja. - U ono tri riječi upita mogao je Pero raspoznati kraj svih svojih borba za slobodom. Činilo mu se, da sluša jeku očevih misli: “Što, govoriš, ah? - Mislio si, da bez tebe nema sreće, ni dobiti.” “Na! - gledaj! - čitaj! - nauživaj se moje pobjede! - ‘Draga Vice’ plovi; - svaki njezin let stvara niz ‘sterlinga’ - a ipak na njoj nema Pera Dubovića, već joj zapovijeda mornarić, djetetina, kako si ga ti nazivao. - Što govoriš, ah?! - Moja ruka drži kormilo dalekog bro-da; - ja sam jedini gospodar mojih posala! - - -” Starčevo sumorno oko oživje u svijetlome kolobaru viseće svjetiljke. Usne su šutile, ali svaka pjega staračke kože rastegla se u odsjevu unutrašnjeg zadovoljstva. - I Pero pročita pismo, - ali začudo na mladićevome licu ni traga uzrujanosti. Hladno povrati ocu list i zapalivši smotku zagleda se u plave spirale dima. Spomen “Drage Vice” iščezavala je s njegovim pramovima. - Buon viaggio! - Srećan mu put! - izusti mirno mladić. - A kad ćete mu odgovoriti? - Čim dođu dinari na Triješće! - Hoćeš li ti da pođeš po njih? - Ne ću. - Pišite kapetanu Jaku neka ih primi on. - Ali gdje je večera? - nastavi nestrpelji-vo Pero. Ivo prigibaše polako listove, gladeći ih rukom i pogledom. Mirni odgovor sina utiša mu radost. - “Sve je dobro! - All right! - kako kažu Englezi!” govorio je on u sebi i uzdahnu kao da je otpočinuo od teškoga hoda. - - - - Jesi li vidio Maru Lučicu? - zapita Pera otac srčući juhu na večeri. - Jesam. - Anzi - poručila vam je da su došli neki dokumenti. Ah!... bravo! - reče Ivo i pogleda ga sa smiješkom u očima. - Finalmente! - Dobila je do-pust vjenčanja od suda? - Dunque? - Kad ćemo?... - Što?... - zapita Pero izdaleka kao da ga neko budi. - Što?!... Viđi ti njega!... Gdje ti je glava. Ženim li se ja ili ti? - pa me još pitaš što?... - Učinite kadgod hoćete - odvrati Pero hitro - ali samo neka bude brzo. - Hoću, sinko, hoću!... počekajmo još ono malo do Sv. Vlaha. Tad će Klara imat osamnes godišta. Majka ne će prije da je uda. - Do Sv. Vlaha! - promisli Pero i stade u sebi da broji koliko ima dana dokle Klara bude njegova žena.

110


XIV.

Pero je imao slijedećih dana mnogo posla. Dopisivao je s tršćanskim bankarima, trčao je u grad agentima brodova, dogovarao se s ocem za nove poslove. Ne bijaše Ivu Duboviću dosta da mu “Draga Vice” križari po dalekijem krajevima, starac je mudro nanjušio ko-rist novoga društva, što se stvorilo u Trstu za brodarenje s “vaporima”. - Novac morao je rađati novac. - Starac je znao da će svi pravi pomorci pratiti prezirnim okom nove parne lađe bez jedara, da će ih mrziti kao što se mrzi neprijatelj, koji ti radi o glavi. A upravo zato htio se Ivo Dubović dogovarati s Tršćanima. Nešto kao slutnja prikaza mu moć novotarije i buduću bijedu slavne mornarice na jedri-ma. Proti volji Pera, koji nije volio cincarsku, tijesnu trgovinu po lukama Dalmacije i Le-vante, otac ga nagovori da stavi ponude i upite na tršćanskoj burzi, tome centrumu sve trgovine i brodarenja jadranskijeh obala. On se podvrgnu dosadnome radu računa, crta-nja, prepisivanja. Samo taj mehanički posao mogao je da za čas zaduši misli; - veselio se skoro da imade ispriku kako će ušutkati probuđenu čežnju. Ta kratka pauza u nemilosrdnome toku života bješe čas uživanja za malu Klaru. Poslije zadnjega sastanka s Perom živjela je gotovo u tlapnji potpune sreće. Sigurnost, da je on ljubi, preobrazi je. Dah ljubavi rascvate stidljivu, skromnu djevojčicu. Nikada ne bi tako lijepa ni tako dražesna. Svake je večeri dohodila s majkom u pohode starome Duboviću. Pusta kuća odjeknu čevrljanjem kao da je ušao kanarinac te se razglagoljio u razgovoru s drugima. Kao prije, jezik bi joj katkada zapinjao - ali to bijahu zadnji ostanci prijašnje malodušne djevojčice. Njezin se pogled nije sada sakrivao u promatranju vječnoga vezi-va; igla joj je letjela sporije jer bi se ona češće zagledala u vjerenika. Bilo je časova kada je pojava tako bezazlene, povjerljive sreće uzdrmala Pera u njegovoj sebičnosti. Da je poslušao časovito nagnuće, bio bi raširio ruke i zagrlio to zlatno čedo pa pobjegao s njome u svijet, kao jastreb svojim plijenom. Ali to bjehu zadnje iskre žeravke, koja se dunula. On se bojao tih naglih nagona. Zašto? - “Ta ona mi je vjerenica, - domalo žena!” ponavljao bi češće samome sebi, - ali te neizuštene riječi pekle su ga kao usijani žig, - pa bi onda pun neizvjesnih prijekora ustao iznenada i kakvom god izlikom istrčao napolje da zaboravi svoju nemoć. “Kad će to prestati?” pitao bi besvjesno samoga sebe. Ali odgovor odnikuda. Samo bi osjećao da se gvozdeni obruč okolo njega saužuje. Penjući se jednog dana lijenim korakom prama lapadskoj “valli” razmisli da nije možda bolestan. Bezimeni nemir ga je opet ćerao duž pitome obale. Bešćutan pred onom slavom pozlaćene pučine, u onoj neizmjernosti svjetla i boja, u tome klicanju vedre zimske pri-rode, koju sunce miluje žarom dobrote i smilovanja, ispitivao je skrovite znakove svoje slaboće, ronio je u tamne zakutke svoje duše, otkle se pomaljao crni roj misli, slutnja, če-mera. Htio je ipak da saznade ime tome bolu, koji ga je slijedio, vrebao za njime, mučio ga a da nije uprav znao kakovo mu je ime... Zamišljen, snužden sjeo na golu hrid te stade buljiti u daljinu ne bi li našao odgovor gla-su savjesti. - Ništa!... ništa!... osim gorkog osjećaja umiranja snage u praznini moždana, u mlohavosti mišica. - U pogledu prirode zaboravi on začas svoje patnje, svoje čežnje, sve; osjećao je, da ga hvata obmama, u kojoj se vide sve niti, sve pjege, sve dubine duše jas-

111


noćom neumoljiva udesa, koji ne može ništa da promijeni ni da ublaži. Pero se nalazio na rubu očaja, kome nema lijeka. Ta silna ljudesina ginula je u neradu, sunčala se lijena, tupa, besposlena u opojnoj tišini maslina i bora lapadskoga čara, - dok se duh naoštren s nemoći puti previjao, mučio, razarao sve što volja i energija radišnjih dana u njemu bješe uzdigla i dogradila. Nevidljivi požar ga je palio a da ga nigda u pepeo ne obrati. A to bješe tako bolno, da on zabode ruke u grm česvine e da ga trn ubode i k svijesti privede. Ali tihi plač zimskog vjetrića procvili granama bora i on se strese. Činilo mu se, da ga neko zove. Kao da se prošuljao kroz tminu u svjetlo dana, on pogleda začuđeno pred sobom tamnu modrinu neba i mora, blistanje zlatnog pasa, kojim se pučina povila, bjela-sanje pećina obavitih krznom vječne mrče i vrijesa, uronjenih u srebrnoj pjeni sitnih va-lova. Kako se raskošno i porugljivo smijala priroda zimskome suncu! Dekembar se okitio s uspomenama proljeća a zjenice pomorca se raširiše prestrašene od tolikog svjetla i od tolike tuge. Sve se njegovo biće slilo u jedan pogled. Misao njegova kukavluka pred vese-ljem prirode, koja se uvijek bori i uvijek pobjeđuje, bî tako bolna, da mu iz očiju brižnu suza gnjeva i pečali. Što je tražio, da mu je bilo u taj čas do ludoga plača?... Na zadnjem, oštrom rubu obzorja zabola se daleka jedra jednoga broda. Ne bješe viši od mušice, - ali on ga bješe ugledao. Ta crna sitna točka, to zrnce tmine u neizmjernosti svjetla gubilo se malo-pomalo u zadnjem srebrnastom odsjevu daljine. Još malo - i nestade lađe. Vjetar tiše zašušti, - negdje daleko zakukuriknu pijetao, - i sunčana tišina bi još tiša. “Iščeznuti? - nestati? - nije li to spasenje?” pomisli iznenada Pero i zagleda se u ljubičasti ponor mora. Kakova li promjena nastane u prirodi ako se uništi jedan atom?... More ga proguta, - a sunce se smije borima i vjetrić cjeliva more ko prije. - Možda je to onaj lijek što mu treba? Pero Dubović osjeti, da ga vrtoglavica zavija. Htjede se maknuti, - rukama se dovuče do kraja izbočine otkle ponor zija zelen i plav. Jez hladan kao strah preleti mu tijelom - ali u isti čas jedna ljudska ruka položi se tiho na njegovo rame. - Krv udre u lice pomorca i stade mu tući po nakovalu srca... On se okrenu i - jedan usklik kao doziv oslobođenja, brižne mu iz usta: - Ksanta!... - Ja sam! - odgovori ona mirno a posmijeh se razgali svijetao i sjetan po njezinome licu, pa onijemi i ostade pred njime. U prvi mah začuđenja Pero dohvati njezinu ruku, a ta ruka bješe studenija od kamena, kog on maloprije zgrabi. - Veliki muk nastade. Dah vjet-ra žurno preleti između ono dvoje i zamahne djevojčinom haljinom. Stisnutijeh usana, blijeda lica zagledala se ona u zategnutu paunastu modrinu mora. Plamen sunca obasja nepomični ženski lik, - opkoli ga nimbusom zlatnijeh zraka. Njena se pojava ipak dizala tamna u toj vedrini. Sjena tuge, neosjećanja, neki zimski dah pocrnio samotni kip. Sve to Pero u jedan mah opazi. On je sjedio još uvijek na kamenu gledajući pred sobom nekako tupo i gorko oživjeli san svojih nemirnih noći. Bješe li to kruto blistavilo zimsko-ga sunca bez magle, da mu se Ksanta prikaza oštrinom stare pocrnjele slike. Smeđa joj put posta garava, a oči velike, crne, uduble se u tmaste kolobare. Crni rubac sakrio joj sve kose, zaokruživši strogo, gotovo muškaračko lice jednim tamnim potezom. Nigdje na njoj traga bjeline. - Otkle? - zapita je muklo mladić. - Od paroka - odgovori ona i nastavi suhim glasom: dum Frano se prevario. Samo pop može pomoći onima, koji ne traže pomoći. Ko ima dvije ruke da izmijesi kruh svakidaš-nji, tome ne treba milosti.

112


U Ksantinim riječima ne bješe gorčine. Pero spusti njezinu ruku i čupajući vrijes na hridi progovori tiše: - Vi ste oholi kako... - Kako prosjaci, htjeli ste da kažete!... - To ne, već ohola kako Grkinja. - Jadne li mi Grkinje! - nasmiješi se tužno Ksanta i zagleda se u dubinu ispod pećina, gdje je more nešto šaptalo kraju. - Nema dana bez tuge, - a veselje... gdje je?... - nastavi ona kao za sebe. - Vratiće se i to - reče Pero samo da nešto rekne. - Kada? - odvrati Ksanta a nešto tvrdo zazveči joj u glasu. Ona bješe podignula glavu i jednim pogledom zaokružila obzorje kao da traži odgovor upitu svome. Gole hridi bjelasale se; - Petka potamnila šumom svojom, kao da je zove: “dođi! - sakrij se! - počini!” - Planine virile nad lapadskom šumom, sve je šaptalo kao ljeti: “ja živim! ja živim!” - Ksanta je gledala tu porugu i razumjela je. Ruke joj se spustiše a prsti se zaviše unakrst kretnjom nijemog odricanja. - Vi trpite! - reče mladić, koji ne bješe skinuo oka s nje. - Ja?... - skoro zaviče naglo djevojka nasmijavši se grčevito i prođe rukom preko čela. - Što ćete!? - Ovo nebo, ovo sunce... sjeća me ljeta... radosti... ah!... kako sam luda!... I Ksanta sjednu na kamen, pa oboje poniknuše glavom kao putnici koji čekaju brod, da ih odvede daleko, daleko. - Kako je majci? - zapita Pero nakon kratke stanke ne gledajući djevojku. - Sve to gore - odgovori ona muklo zagledavši se u dubinu morsku. - Prije dva dni došo parok; dao joj je zadnje pomazanje... - A što govori liječnik?... - Što i ostali! - Sad je počela govoriti, govoriti!... Oh!... čujem stvari, koje bi i kamen pre-lomile! - Riječ po riječ sve izlazi opet iz tmine zaboravi! - Očeva smrt, pa nesreće po mo-ru; samo jedno ime joj fali, jedno samo... i ona ga ište, ište... a ne nalazi ga... ne... i nema zato pokoja... - Čije ime? - A ko bi to znao?! Dok bješe zdrava, uvijek je šutila, - uvijek!... A sada znam, da je otac bio u tamnici, da se potucao po svijetu, znam, da je našao svoga neprijatelja, s kojim bje-še učinio nešto strahovito; - znam, da ga je ovaj išćerao kao gladna psa, - da ga je progo-nio... pak poludio - i ubio se!... Ksanta umuknu jer joj glas bješe sašao u dubine i ona podboči rukama lice zagledavši se u zadnji rub pozlaćene paučine. - Pak nastavi uzdignutim glasom: Sada znam sve! - Ali ono glavno ne!... I ona ne će umrijeti dokle mi ne kaže i ono ime, da mi ostavi baštinu mržnje, koja će mi otrovati vas život. Pero je slušao taj vapaj ali nju nije gledao. Njezine su mu riječi zvučile plačem zimskog povjetarca i nešto kao tajni glas savjesti zazebe ga u duši. - Okrenuvši glavu vidje Ksantu gdje sjedi na hridi tamnog lica i poluotvorenih blijedih usana. - Zašto zdvajate, kad ste mladi i hrabri... - progovori Pero a u glasu bješe jeka drugih ne-izrečenih misli.

113


- Da imam hrabrosti - odvrati Ksanta - znam što bih učinila! - Ali kukavica sam - kao sve žene! - Ne bojte se za mene! Ima dosta manastira u gradu za nekoga, koji ne zna ništa i ne može ništa. - I ne biste žalili za slobodom?... - zapita pomorac gledajući u modru daljinu obzorja. - Da je ne bih žalila!?... - planu nehotice djevojka i pogleda tamo, ispred sebe, gdje Petka slazi blago u more. Kakove uspomene razvedriše joj tmurno lice? Kakav čar bješe prele-tio djevojačkim licem s dalekim odsjevom radosti? - A jeste li vi trpjeli kad ostaviste brod? - zapita ga za čas ona i pogleda ga usred oči. Taj upit smuti Pera, ali on ne svrnu pogleda s nje. - U tome smo jednaki - odgovori Dubovićev sin polako i tvrdo. - Sužanj sam i ja - ko i vi. I ja plačem za slobodom... - A vi se ženite - reče Ksanta mirno i svrne pogled na tamnu nijemu Petku. Te tri riječi ga udariše u prsa kao da je odnekuda doletio kamen pa ga nenadano pogodio. Stotinu misli prolećeše mu jednim blijeskom preko glave, dokle rukom iščupa granu vrijesa i stade je uporno gledati kao da joj broji svaki listić napose, a glas mu zvučio nemilostiv i jadan. - Istina je, što su vam rekli! - Ženim se i ostajem u Lapadu. Ljeti ću ćerati komare i polije-vati cvijeće, a zimi - oh! zimi začepiv uši bumbakom, da ne čujem ovo prokleto more, što me zove i što mi se ruga i popiću “narančanu” da umirim nerve! Zavidite mi, ako Boga znate! I usta mu se iskriviše zlim posmijehom. - Vi dakle ne ljubite? - zapita ga Ksanta mirno gledajući ga neprestano. - Koga? - Nju, - vašu vjerenicu?... - Ako vam kažem: “ljubim je!” - što mi je pomoženo?! - reče on oštro. - Oh!... kako možete to kazati!... Vi ljubite!... a onda ste spašeni! - Eto Bog vas je naplatio za dobrotu što učiniste nevoljnicima! - Sad sam mirna! Ona to reče i pruživši mu ruku ustade. I Pero se digao i stisnuo njezinu ruku. Za čas os-tadoše jedno do drugoga, okom u oku, rukom u ruci. Duh mladosti bješe oživio tamni, boni lik, - kao da je na suhoj grani prolistao prvi cvijet proljeća. Pero osjeti, da mu je ne-hotice srce zadrhtalo. Neka nagla radost bješe ga obuzela a nije znao, otkle dolazi, ni ka-ko se zove. U jedan čas pričini mu se, da je sve jasnije, sve blistavije okolo njega. Bijahu sami a ne izustiše ni riječi dokle se držahu za ruku. Ksanta se prva maknu i približivši se rubu pećine šapne tiho: - Gledajte to naše more! Koliko je lijepo! - Razumijete li, što nam govori? - zapita on kao u snu, tik do nje. - Zove nas da poletimo! - odgovori Ksanta i nasmija se ali odma i umuknu. Nešto milo, zavodljivo lebdilo je s mirisom bora u toj tišini sunca i mora. Bijaše li to doziv proljeća što će jednom doći? U daljini zazvoni staro mihaljsko zvono - podne! - Zbogom, kapetane! - doviknu hitro djevojka i stade se penjati gorskom stazom kao da je čula nečiji žurni doziv. - Zbogom! - odgovori pomorac i uputi se tromo prama glasu zvona. Tek na raskrsnici okrenu se. U daljini vidio se još jedan crni mali čovječji lik na obronku brijega. I ona bijaše šuštala.

114


Zašto ga ta daleka, sitna pojava spomenu jarbola potonulog broda, što još nad morem viri?... Ali u tren i nje nestade. I taj zadnji kuk nevidljiva broda bješe utonuo.

XV.

Imade biljkâ, kojima ne treba ni dva prsta zemlje da zategnu žile i da im zeleni bodac probuši tanku lupinu tla. Priroda pomaže sama sretnome zrnu. Toplota sunca, okrepa vlage i rose dopire hitro do njega. Sve mu pomaže, sve ga mazi, sve ga ćera i tiska dokle cvjetni kalež zatrepti na zelenome prutu. Lako je tim mezimcima zemlje! Ali imade i plodnih, bezimenih atoma, koje vjetar raznese s rodnog prašinjaka i baci u dubinu tamnih rupa, gdje ga gomile kamenja i pijeska dave. I to zabačeno zrnce i ta presitna mrvica vječne tvari oćuti u grobu svome doziv života. Tmina je okružuje - sve je rastavlja, sve je dijeli od sunčanih zraka, - a ipak blijedi trak života ispuzne u dubini iz mrtve ljuštine. I on ruje kamenje, ruje hrid, zavija se poput zmije, provlači se kroz škripe i pukotine, gramzi mjeseca i dana prama tajnoj, nepoznatoj sili, koja ga privlači gore. Biljka se razmata, putuje, plazi; - još jednu noć u tmini neharne zemlje, i još jednu, - još sat, - još čas... Pa kad osvane dan, - eto neviđeni, žarki cvijet ra-zapeo svilene latice i zadrhtao zabliješten, trudan, stidan, - ali slavodobitan u jutarnjemu svjetlu upirući zvjezdano lice u rasplamćeno sunce, - u stvoritelja svoga. Iste borbe, iste slasti pretrpi i osjeti kobna ljubav Pera Dubovića i Grkinje Ksante. Dugo se šuljala ta ljubav, dugo je rovala zadušena, pritajena, očajna, nepojmljiva, bez imena, bez glasa i bez riječi. Ali dođe i njoj čas, kad u drhtavome pogledu procvate i upozna samu sebe. Od zadnjeg njihovog sastanka neka ih je tajna sila tjerala jedno prama drugome da se ištu, da se nađu, da se sastanu. Pero je odsada hrlio djevojci kao dugo traženome vrelu mira i snage. Umoren od tolikih nutarnjih briga, izranjen u cijelome biću svome, - pomorac osjeti do-napokon slast tišine nakon neljudskijeh borba, kao da se nešto ledeno rastapalo u crno-me plamenu njezinih oči. Siromaštvo bijedne kućarice ugleda prvi posmijeh i prvo bljedilo njegove čežnje. Stara je Tasa umirala polako u besvjestici, - a ono dvoje stisnuše se u grču jada - ali zagledaše se dugim, nijemim pogledom jedno u drugoga. Začuđeni, tihi, nesvijesni, ronili su u nedo-gledne dubine svojih zjenica za trakom njihove ljubavi. Mirna zavjetrina Lapada sakri sjenom bora i čempresa svojih njihovu tajnu. Samo crljen-kaste hridi i blijedo lišće maslina pratilo je njihove šetnje, njihove duge stanke pred puči-nom kad su gledali kako slazi tanki luk mladog mjeseca u naježeno, ugaslo more, - ili kad su slušali tužnu pjesmu vjetra za zimskijeh večeri. Pero se vraćaše doma kao i prije žurno, ali sa čela mu nestade crnog oblaka nemira i gro-žnje. On bijaše srećan ne samo zato, jer to novo čuvstvo bješe krajno oslobođenje svih potlačenih čežnja, svih pogaženih nagona, nego najviše zato, jer se u njem sabrao sav pr-

115


kos, sav prezir, sav gnjev protiv svjetskih i porodičnih kukavnih spona, što ga bjehu zap-lele, svezale, prikovale ko roba uz omraženi prag očinskog doma. Što otac! - što Klara! - što parok i svi ti djetinjasti obziri malograđana! - Prazne sjene! - Njegovo spasenje zvalo se: Ksanta. - U njoj samoj bijaše mir, - u njoj se spoji sva bona, mahnita čežnja za morem. Ksanta - zvaše se i pokoj i hlepnja i strast. Kad je prvi put naglo zagrli u tmici saloče, ka-da se prvi put grčevitim, snažnim, gotovo divljim nasrtajem dovinu njezinih usana, on joj šapne: - Bićeš moja! - Pusti me!... pusti me! - jauknu djevojčica istrgnuvši se iz njegova naručaja. - Ja ne smi-jem da te slušam!... - Ja te hoću!... - zarida muklo pomorac stisnuvši šake ko da će je smrviti. - Zakleo si se drugoj!... - drhtaše ona, ali u licu plamen sijevnu. - Nema zakletve, gdje nema ljubavi!... - A tvoj otac?... - Ja te ljubim!... Ja te hoću!... Ti si moja zakletva, - moj otac, - moje sve!... - zavapi on kao da sjekirom raskida živo meso. - A ti?... ti me mrziš! - je li?... i ti!... - planuo bi kadgod on, kad bi ga ta misao probudila iz sna sreće, u koju se uljuljao. - Zašto si došo?... Ko te zvo?... Zašto si me ugrabio mojoj tuzi? – odgovorila bi mu dje-vojka pridušenom gorčinom nesavladive strasti. - Što ćeš sa mnom siromašicom?... Pusti me!... pusti me!... Ja te ljubim - jest, - jest - ljubim!... ali pođi - i ne vrati se! - Ti moraš da budeš srećan! - S njome, razumiješ li! - O! ne vidiš li, da me nesreća prati?!... Ne vidiš li, da smo prokleti u duši i u tijelu?!... - Muči! - muči, Ksanto!... - vapio bi Pero zatvorivši joj usta dlanom i držeći je gvozdenom rukom za pas dok mu oči izgarahu od samilosti i od požude. - Nema prokletstva roditelja, ne! - jer da ih imade, oh!... I tad bi joj šaptao u vrat, u kose, u oči: - Sami smo i ovdje i svuda!... A sad hoćeš li me? hoćeš li?... Ježnja zatrese djevojačkim tijelom. Ona nije vidjela više okolo sebe ni na svijetu nego nje-gov pogled pun molbe i bola, - i ona vrisnu prestrašena i blažena: - Pero!... danas i navijek sam tvoja! I ostadoše blijedi, nijemi, izgubljeni, zagrljeni u tihoj tuzi zimske večeri.

* * *

I Božić svanu! Na svakome “kominu” usplamsa badnjak, a svuda odjeknu “srećan Bo-žić!” - Domaća radost zabijelila svaku stijenu, porumenila lice lapadskih dobričina. - I u kuću Ivana Dubovića uvuko se nepozvan, neobičan gost; - nakon mnogo, mnogo godina zasjede prvi put za punom trpezom, - zablista u zastrtim zjenicama starca, zatrepti poput iskre fosfora u oku mladića, pogrija tamo u skrovitome zakutku, što se srce zove, smrz-nutu krv isto kao i mladi život: a taj gost bješe mir. Otac i sin gledahu se slobodnije; - stari vuk pogladio sina. A on? - Kraj njega je sjedala Klara. Kapljica vina iza tradicionalnoga “pračića” zažarila joj lice kao zimskoj jabuci, - ali njezin pogled bješe danas nemiran. Dokle je mladić govorio a Mare se Lučica s Ivom Du-

116


bovićem smijala srčući blaženu kafu, ona je slušala prignute glave zvuk njegova glasa okrenuvši lice prama prozoru, kao da hoće da razabere neko drugo, jače šumorenje što je u dubinama bučilo ispod božićnjeg veselja. Dvije same riječi vrtile su joj se po glavi. Klara je znala otkle one dopriješe do nje, ali se mučila, da ih razumije. - Htjela se oteti neizvjesnoj dosadi te čudne misli; - sve se u njoj rugalo tome nenadanome strahu - ali zaludu! Dokle se vino krijesilo u starim kristalnim kupicama, ona je gledala, u spominjanju svo-me, vedru grušku crkvu Krsta, kad je jutros tamo pošla s majkom. Sve puno, prepuno skladnoga našega svijeta u novim haljinama, “antikijem” šalima od kašmira, u novijem velikijem klobucima i u pomno očešljanim glavama. Pred njome zasjao otar veliki pun svijeća i zelenijeh grana u dimu tamjana. - Stara naša božična pjesma U se vrijeme godišta orila se dahom vjekova; - sve je pjevalo u crkvi, a tamo gore kroz prozore virilo je modro nebo pogledom blaženstva i posmijehom obećanja. Zašto je Klara okrenula glavu i zagledala se dolje u sumračju vrata, kao da je čula doziv glasniji od božićne pjesme? - Bilo je slučajno, dakako, ali pogled joj zape siguran, jasan, kao da joj je nevidljivi prst pokazao... što? - Ništa! - jednu crnu žensku glavu povezanu crnim velom. Lice te žene bješe žućkasto, ali toli lijepo u pravilnosti klasičnog profila, da se pričinjaše tek naslikano na bjelkastome zidu. - Klara okrene hitro glavu, k oltaru, jer se pjevalo Evanđelje, ali nešto je vuklo da pogleda još jedamputa nepoznato, čudnovato lice. I dva pogleda se susretoše, Klarin plah i plav - a onaj drugi crn, taman. - Klara bi prva koja spusti vjeđe. Pjevanje prestade i narod stade izlaziti. Sve je vrvilo od svijeta pred Krstom, kad je Klara prošla s majkom. Tik ulaza neko je pritegnu za rukav. - Bona festa!... Srećan Božić!... - zakriješti joj u uho krezuba usta kapetana Paska. - Bona festa! - odgovori Klara plaho i nasmiješi se starcu. - Ne ideš, kapetane, s nama? - zapita ga Mare Lučica. - Ne mogu. Idem u Miha Glavića. - Arrivederci!... - zatim stisnuvši se do Klare promrmlja joj dvije same riječi: - Čuvaj Pera!... Najsitnija, najoštrija drača ne bi se bila zabola tako duboko u meso, kao Paskove riječi u djevojačko srce. Klara oćuti u prvi mah zimu ni da je stala nogom na zmiju... Samo dolazak u kuću Du-bovića, veseli pozdrav Pera, neobična čevrljavost, koja nastade na objedu, pak ona kap-ljica žarke “malvazije” utiša čudan nemir, što joj se bješe uvukao u dušu. - Još kasno u noći držala je Klara u ruci naranču, Perov dar, i povonjala je ponavljajući samoj sebi jed-nu jedinu misao: “On me ljubi! Zašto da ga čuvam?”

XVI.

Treći dan iza Božića, nešto oko Zdrave Marije penjao se Pero stranputicama prama Ksan-tinoj kućarici. Žurio se ne mareći na tihu kišicu, koja je smočila kamenite staze. - Bijaše nemiran zbog Ksantinog poziva. Rano ujutro istog dana sastadoše se njih dvoje na obič-nome ročištu. Zašto mu onda ne reče ništa? - Što se zbilo od jutra do večera? - Samo se

117


sjećao još časovita straha kad mu iza objeda dotrčala u baštinu mala Ksantina prisluški-nja i šapnula mu: - Rekla vam je da dođete odma! Zaman ga otac vidio i pitao, ko je ono s njime razgovarao, zaman ga je očev pogled slije-dio mrk i nemiran u slutnji nekakove tajne, kad se zagrnuo i pokrio mornarskom kapom pa odjurio izbjegavajući one prodirne starčeve oči, koje su čitale u duši bolje nego u knji-zi; - Pero pobjegne ipak iz kuće a da ne izreče ni riječi pozdrava. - “Dođite odma!” šumio mu je u ušima doziv žene, koja je držala sve njegovo srce u svojoj maloj ruci. Jedva u bli-zini siromašne kućarice Pero uzdahnu i radost dolaska ušutka za čas probuđeni nemir. Izdaleka već opazi Ksantu na kućnome pragu. Kako je ljubljaše, kad je samo njezina po-java mogla da mu vrati mir i pouzdanje. Dohrlivši do nje zagleda se u njene zaplakane oči i zapita je prestrašeno: - Plakala si?... - Umire!... umire!... - dahnu Ksanta. Pero pogladi vrane joj kose i oboje uspeše se do bolesničine sobe. Pero se prignuo nad nemoćnicu, zovne je, ali izmučena, staračka glava ne maknu se. Bli-jedi, prazni pogled utisnuo se u prazninu a usne se otvoriše krezube otkle je virio bjel-kasti jezik. - Ne čuje me! - šapnu Pero ne skinuvši oka s te bijedne pojave raspadanja. - Svršeno!... - zaječi Ksanta. - Sinoć je oživjela, - podigla ruke, progovorila - prepoznala me, - ali malo kasnije nešto ju je steglo. - Ukočila se, zaviknula - o!... strašnog li jauka: “Ksanto!...” Zvala me da mi pokaže nešto u tmini što je ona sama vidjela - pak dozivala gluho: “Santo!... Santo...” ime pokojnog oca!... a danas eto - - ne vidi, ne čuje - umire!... o!... ja se strašim!... strašim!... I djevojka pokri rukama lice i tiho zaječi. - Jesi li zvala dum Frana? - zapita je Pero položivši ruku na njezino rame. - Dakle će umrijeti?!... - jauknu Ksanta. - Oslobodiće se muka!... Ksanto!... ne straši se! - ja sam tu! - Zatrči se do paroka - a ja ću te čekati ovdje. Ako je štogod mori, neka je pop umiri. Mi joj ne možemo više pomoći. - Pero! Pero!... ako izdahne... ako me zovne? - Ne straši se - - i vrati se brzo. Ksanta se okrenu prama ukočenoj, nijemoj starici i sva protrnu. - Zbogom! - zbogom!... - šaptala je tiho cjelivajući blijede ruke nemoćnice i za čas pobjeg-nu put paroka. Pero ostade sam u mračnoj sobi. Samo je drhtavi plamečak treptio ispred srebrne ikone. Pomorac se zagledao u tu crljenu zraku, koja je regbi uzdisala zajedno s onom jadnicom, i on sjedne bez misli i bez osjećaja do bolesnice. Njezino sipavo disanje napuni sobu tjes-kobnim dahom, u kom se razabiraše kucanje dažda na sklu prozora. Mladiću se pričini, da bdi u tamnoj, gluhoj noći na crnom valu okeana. Sve je zamrlo. Mornari zadrijemali ili onijemili kao on. Jedna jedina crljena tačka svjetiljke na jarbolu probadala je tminu krva-vim okom. A svuda šutnja bez vazduha i bez svjetla. Lađa zasjela na nepomičnoj površi-ni, izgubljena, - čekajući oluju, koja je vrebala iz tog mrtvila. Slabi jauk trgnu ga iz tog tmorskog viđenja. On baci pogled na postelju i ustade sa stoca.

118


Starica se maknula i zadrhtala. Mršave, blijede ruke pružile se. - Pero se prignu te pod-metnuvši joj ruku ispod leđa pridignu je malko. Lice starice oživi zadnjim titrajem živo-ta. Strašna bješe ta lubanja izbočenih čeljusti, udubljenih oči, iscijeđene kože, koja jedva po-krivaše glavu mrtvaca. Samo su oči virile iz tamnih rupa, široke, staklene, sa crljenom iskrom kandila usred ras-pečene zjenice. Traka rasvijetljene ikone upalila mrtvi pogled i probudila zadnji treptaj misli. Ona pogleda bešćutno Pera pak se okrenu i zagleda se u crni kut kraj prozora a suhe se usne maknuše da progovore... Pera zazebe. Još nigda ne vidje smrt tako očajnu i tako tajanstvenu... - Ksanto!... - šapnu Tasa tiho ne skinuvši pogleda s nevidljive tačke svoga bulaznjenja. - Donesi svijeću!... Eto ti oca!... Pero se malo povuče da joj ne vidi lica, ali snažnom rukom držao ju je za bilo. - Dobro mi došo!... - šaptala bolesnica sva dršćući - a ruka joj klonula kao odsječena na jorgan. - Što si pocrnio!... Ah!... lijepih darova!... - Šuti!... - dahnu nehotice Pero, a nešto kao daleki strah zazebe ga u srcu. - Zašto ideš opet?... - nastavi mukli prijekor onog slomljenog ali neumoljivoga glasa. - Ah!... gledaj!... “Anđelina” rastvorila je jedra... Oh! ostani!... Čudno se kosnu pomorca ime očeve lađe. U djetinjstvu vidio je nju, putovao je s njome... - Santo!... - vrisnu iznenada Tasa prodirnim jaukom i ona se sa nepojmljivom snagom napola podignu sa jastuka. S užasom na licu gledala je nevidljive aveti u tmini stisnuvši koštanim prstima kao kliještima Perovu ruku. - - - Ti nijesi kriv!... ne!... ne!... On je tebe poslušao... tebe... kapetane... ti si razbio “Anđe-linu”... ti si bacio Santa u tamnicu... obećo si mu tisuća... a Santo je mučao... Santo spasio tebe... a ti?... a ti?... mučio si ga... ubio si ga!... ah!... Starica pade unatraške a bijela pjena skliznu joj iz usta. Sve je drhtalo u toj šupljini - a pogled strahovit u svojoj ukočenosti postao tamniji, blistaviji. I lice Pera Dubovića bješe potamnilo. Sva se tmina one sobe zgustila na njega. Nehotice se zagledao u crno zjalo usta umiruće žene. - - Jest!... jest!... otale briznuše riječi tamnije, strahovitije od one hropnje što joj razdiraše prsi. Strah... podli strah kukavica zatrese Pe-ra kao grom u oluji. Bio bi pobjegao da ga mine užas tog prizora, da strese sa sebe crnu slutnju, koja ga prikovala uz ono ležište bijede i nemoći. Zašto ne bješe sve to varavi, grozničavi san?... zašto nije taj kostur izdahnuo prije negoli mu okuži zadnju kap krvi? Nagnutim tijelom, mahnitim pogledom zagledao se u Tasu kao da ga zmijsko oko zača-ralo. - Taso!... - šapnu on nehotice muklo, zgrabivši joj drhtavo obe ruke. - Taso!... Zašto nijesi osvetila Santa?... Zašto nijesi otkrila ubojicu?... Stara raskreči blijede usne i posluša glas, koji joj dopiraše nenadan iz strašnih dubina. - Ištemga!... ištemga!... - zaječi nevoljnica a nešto je poče daviti u grlu. - Svuda!... svuda!... Gdje je?... gdje je?... Ksanto... užeži svijeću... išti ga... Ubio ti je oca... ubio majku... ubiće i tebe!... hoće!... hoće!...

119


Pero se nasloni do njenog uzglavlja i obim rukama stisnu čelo. Nečovječna borba zavrti mu se za čas mozgom. To bješe prevelika muka. Al on se odma uspravi - i oćuti ko da je nešto u njemu puklo. Nije znao još ništa - sve tmina i bolesničko snatrenje, - ali bljeskovi-to svjetlo munje puklo mu ispred oči - i on ugleda nešto strašnije negoli smrt. - Ksanto!... gdje si? gdje si?... - jaukaše starica vrteći glavom po izmučenom jastuku. - Ja sam tu!... - dahne drhtavo pomorac nagnuvši se nad njom kao da je hoće oživjeti da-hom svojim. - Došao sam!... Zvala si me!... poznaš li me?... ja sam kapetan “Anđeline” - Dubović!... Strašan krik vrisnu iz staričinih usta. Podignuvši još jednom raskrečene ruke s divljim izražajem mržnje, straha i pobjede, ona zgrabi Pera za vrat. Bila bi ga zadavila da je grč dulje potrajao. - Ti si!... ti!... Ubojica!... - i ne izusti više ni riječi. Bjelkasta mrena zasjeni joj mahniti po-gled, još zatrepti rukama i glava klonu, kao da je nevidljiva ruka prekinula nit, na kojoj je visila. Pero se ne maknu. Prekrstivši ruke ostade nijem, nepomičan pred mrtvim tijelom Grki-nje. Slabi jez preleti oko iskrivljenih usta starice i sve bi tiho. Kandilo se dunulo. Grčka ikona sakri svoje crno lice tminom mrtvačke sobe. U isti tren odjeknuše koraci i Ksanta uleti s dum Franom noseći svjetiljku u ruci. Prvo što ugledaše bješe mrtvac s otvorenim, strašnim pogledom. Pero svalio se na stočić i upro glavu o drvenu postelju. Ksanta sve to viđe, razumje i jednim vriskom sruši se onesviješćena na tle. - Pomozi, Pero! - zaviče župnik i prignu se do Ksante. Pero bješe priskočio upomoć pa snažnim rukama podigne djevojku te je odnese u drugu sobu. Tad sveštenik pogleda u oči Pera i zapita ga čvrstim glasom: - Ti si je pozno? - Jesam. - Pred ovom nesrećnicom pitam te, mladiću, zašto si ovdje? Ako si zgriješio, tad znaš, što ti je dužnost, ako pak nijesi - tad bježi? - ovdje ti nije mjesta!... Pero ne zadrhta, - već uhvati ruku dum Frana i bez oklijevanja zaustavi mu slovo jednim upitom gledajući ga prodirno u lice: - Znate li ko joj je otac? - Znam! - Kći je Santa Maura, škrivana tvog oca - odvrati pop odlučno, uzdignutim gla-som pa nastavi: - Hoćeš li ti da nastaviš zla djela prošlosti pa da ubiješ i kćer onoga nesretnika? - Dakle je istina, što je stara na smrti rekla?!... - jaukne Pero i sakrije lice rukama. - Jest! - otkrio sam predocno tajnu one jadnice. Zaludu je prije nekoliko godina tražila čovjeka, koji je unesrećio pokojnog joj muža. Pak izgubi napola pamet i sjećanje! Ksanta bješe onda dijete i nije nigda čula očeva ti imena. Htio sam i ja da progovorim ovih dana bar jednom s njime - ali smrt je eto došla, da sudi i da oprosti... - Ne, gosparu! - reče Pero tvrdo, neumoljivo. - Što ste vi htjeli ocu da kažete - to ću sad ja... - Ti?!

120


- Čujte me, gosparu dum Frano! - Vidite li ovo mlado, polumrtvo stvorenje? Prije nego otvori oči, kunem vam se životom njezinim i mojim, da će biti moja žena! - Jedan Dubo-vić uništi joj kuću, - drugi će okajati grijehe očeve i spasti nju. - A Klara? - upita parok muklim prestrašenim glasom. Pero ne odgovori odma. Daleka blijeda utvara zlatokose djevojčice prolebdi mimo njega kao mjesečeva zraka kroz olujne oblake. Ali on baci pogled na ležeću djevojku i prepuno srce protrnu. Plamen strasti i gnjeva rastjera svaku sumnju, svaku slaboću, svako saža-ljenje. - Stari je zakon, da nedužni trpe za krivca - reče Pero kratko, odrješito kao da izazivlje prošlost i svijet. Sveštenik se nagnu na onesviještenu djevojku koja duboko uzdahnu. - Budi se! - progovori parok tiho. - Pođi! - Ja sam ovdje. - Oh! ne - zamoli ga Pero uprijevši pogled u ono lice, koje se polako vraćalo životu. - Pođi! - zapovijedi mu dum Frano jačim i tvrđim glasom. - Spomeni se, da ti je otac i da samo Bog ima pravo da sudi. Sutra te čekam u mene doma. Pero ne reče više ni riječi - već posluša i ode. - - - Kiša je pljuštila, puzla po sklu plačući za sve ono što ona tamna noć bješe uništila i skri-vila. - Drhtave suhe grane virile su u mrtvačku sobu, gdje je parok molio, a Ksanta tiho jecala.

XVIII.

Kad se Pero vratio doma, bila je kasna, tamna noć. - S prozora očeve sobe prodiraše još svjetlost - znak, da još bdi. Kao u snu prođe preko vrta i zakloni se pod odrinom na ka-menoj klupi. Dažd je sipio kroz suhe patrklje loze na bijeli pločnik ispred kuće. Umoran sjednu i zagleda se u narančasti odsjev okna. Tamo je ležao - otac! Nešto ga strese i naježi mu se tijelo. Okolo njega tmina i šuškanje dažda - a u duši tupo čudo bez misli. Nedavno se vratio doma, zagrlio starca, mislio, da je otkrio njegovo srce, - a sada kao zabludjeli prosjak stoji pred svojom kućom, u kojoj mu nema više mjesta. Noćas, - jest, - noćas mogao je još leći na svojoj postelji i zadaviti svoju tajnu, ali sutra, kad starac ustane, otvori vrata, pogleda ga... grozne li muke! - Da ne smije više pogledati u starčeve sjedine bez gnušanja!... Pero osjeti takav žalac u duši i u tijelu svome, da neho-tice zajauknu i sakri rukama lice. Ponor, koji mu se bješe toliko puta rastvorio ispred noga da proguta sve njegove nade i čežnje za slobodom - eto rastvorio se i u jedan mah zakopao njega i njegov ponos. Oko njega ležahu kržine njegove prošlosti pogažene, okaljane. Nevidljivi, golemi uznički zid podigao mu se pred očima i stvorio mu novi, uski, potišteni, nedični svijet. Kad Grkinja izdahnu proklinjući Dubovićevo ime, on se oćuti krivcem, on prignu glavu, kao da mu se vidljiva ljaga pojavila na čelu. Bol bijaše tako strahovita, da Pero ustade naglo i htjede pobjeći, - ali pogledavši kuću ne vidje više svjetla na prozoru očeve sobe. Otac bješe zaspao. Valjda ga je tražio, zvao - pak ipak usnuo. - I on mogaše spati! - On!... A sin mu drhtaše u tmini, ko da je njegov grijeh, a ne očev, što ga u očaj svali.

121


U prizemnome spratu prodiraše ipak slabi trak svjetla iz hodnika. Djevojka Frana valja-da je bdila. On se približi oknu i zakuca - jedamput, - dva puta - - i prozor se otvori tiho. - Ko je? - zapita starica. - Muči! - - ja sam... - Blažena Gospo!... Gosparu Pero!... Zašto nijeste došli!... A jadan gospar ćaće!... - Je li zaspo? - Jes!... ali trudno! - Nešto ga muči! Straši se za vas. Svaki je čas gledo s funjestre. Poslo me i u paroha! - Jadan, bio je sam! - Nije došla ni gospođa Mare s Klarom... - Čuvaj ga noćas! - prekinu je Pero. - Lezi u moju kamaru. Vratiću se rano... - Bog vas pratio! - Dođite brzo! - - - I Pera nestade u tmini. Kraj Lučićeve kuće sve zavite u daždu i u šumi maslina preskoči kamenitu stazu i približi se “valli”. More je šutilo kao da mu nema daha u toj noći bez vjetra - samo je izdaleka bučilo na Grebenima. Kadikad jači pljusak teške bibavice prelio bi se po žalu - pa opet tišina i sitni žamor dažda po maslinama i hridima. Uspevši se pu-teljkom nađe se pred visokim zidom i čvrstim drvenim vratima. Tu se zaustavi. Niko ga ne viđe, - a ipak srce mu je lupalo u prsima jače nego željezno kucalo na vratima, koje on zgrabi drhtavom rukom i dva puta zatuče. - Muk. - Krv mu je šumila u ušima kao da mu dažd prodire i u mozak. Za čas pričini mu se, da ga neko izdaleka zove. - Ne, ne! - Varka njegove bone duše. - Još lupne jedamput i unutra se otvori nevidljivi prozor. Glas obične djevojke zapita kao uvijek: - Ko je? - Je Ii gospar doma? - A gdje bi bio po ovome vremenu?! - Može li ga se vidjet? - Pa što ćeš? - Ko si! - - Reci gosparu, da je jedan izgubljeni pomorac - - - - To bî razgovor dvaju glasova. - Prozor ostade otvoren - i Pero začu slična pitanja, slične odgovore - pak se prozor zatvori i nečije hlamuce zasmucaše se do vrata. Ključ u bravi dva puta se odvrnu - pak eto i tvrda se vrata otvoriše. Mala, debeljasta djevojka, sijedih kosa, obučena po primorsku, s lukjernom u ruci pokaza se na pragu. - “Pomorcima je kuća otvorena po danu i po noći” reko je gospar! - Služite se! - Djevojka podigla svjetlo do lica mrkog čovjeka. Nije ga poznala, ali vidjela je, da je neko što više naliči “gosparu” negoli “pomorcu”. - Gori, - uza skale! - reče ona pokazavši mu put do prvoga kata. Pero pokuca i uniđe. Kapetan Pasko sjedio je u niskome naslonjaču leđima okrenutim prama ulazu. Zamotan u nešto izlizana šala a izvezenom kapicom na glavi čitao je iz neke velike stare knjige. Stari očali spuzli mu se do kraj nosa. Kad vrata “saloče” zaškripiše, on jedva maknu gla-vom i zapita hrapavo: - Ko je? Pero se maknu tromo do tavolina na kome je gorio srebrni lukjernar, te došavši u puno svjetlo pred starinu reče samo: - Ja.

122


Kapetan Pasko stisnu obrve i zažmiri očima - knjiga zaštropota na tlima - i on htjede vik-nuti, ali glas ne izađe iz osušena grla. Samo se rukama poštapi na ručice naslonjača i os-tade nijem, zgrčen u jednome neizrecivom začuđenju. - Sjedite, kapetane - reče Pero ne maknuvši se s mjesta. - Ti?!... Ti?!... - zareži napokon bez daha starac i svali se u fotelj. Oštri mu pogled bijesnu kao oživjela žerava gledajući blijedo, kruto mladićevo lice. - Ne čudite se - započe ovaj dubokim glasom zagledavši se u plamičak lukjernara. - Zno sam, da vas ne će razveseliti moja vizita, - ali stvar je odviše teška, kad sam se usudio do-ći isprid vas. Pasko nije razumijevao mladićeve riječi. Nepovjerljivim pogledima slijedio je svaki nje-gov mig. Nutarnje presenećenje a možda i jed, onijemiše ga. Otrijevši čelo ispod baršu-naste kape ponudi stočić mladiću. - Pred puno godišta - nastavi Pero tiše a polako - bio sam ovdje u vas, kapetane! - Samo uspomena moje majke dovela me opet do vas, da čujem iz vašijeh usta onu jednu riječ, koju trebam da čujem... - Od mene?... - zapita još začuđeniji Pasko uspravivši se vas u svom naslonjaču. - Jes’, od vas, jer vi mi sami možete dati sada ili život ili smrt... Riječi zapeše u grlu mladića. Spustivši pogled u tle njegov lik odavaše jad i poniženje. Kapetan Pasko ne skinu oka s njega ali ne progovori ni riječi. - Recite mi, kapetane - zaječi muklo Pero boreći se s velikim nutrašnjim uzbuđenjem - tako vam zdravlja vašega, recite mi, što je moj otac?... Pitanje bijaše toli čudno, toli nenadano, glas pomorčev odjekivaše takim jadom, tako očajnom molbom, da se i neumoljivi starac ustrese i spusti na zemlju svoj gnjevni, pro-dirni pogled. - Tražiš odviše, mladiću, od mene - odgovori Pasko, naoko tvrdo. - Zašto pitaš upravo mene? - Jer se spominjem majke moje! - dahnu Pero. - A da ti rečem ono, što znam - ne bi li me prokleo?... Pero zaklima glavom, zatim strastvenim kao plačem isprekidanim glasom zgrabi starče-vu ruku i tik do njega zaječi: - Govorite, kapetane, govorite!... Ja ću vas mirno slušati ma to bila i smrtna osuda. - Za-boravite na čas ko sam i kako se zovem. - Ja sad nijesam Dubović, - nego čovjek, koji ho-će da sazna istinu! - Vi ste stari, govoru, da ste vidjeli Republiku, - vi ste bliži Bogu nego ja... O! govorite, govorite, ... tako vam... - i Pero sakri rukama lice u jednom zadušenom jauku. Pasko ostade na čas nijem pred takim vapajem, pak tiše progovori: - Ne razumijem te, Pero! - Ako ćutiš oca, zašto tad da mu saznaš grijehe? Zašto da truješ sebi život?... zašto da budeš neharan sin?... - Ja neharan?! - planu Pero gorkim posmijehom lupnuvši šakom na tavolin. - Do danas, do malo ura prije, bijah dobar sin. Žrtvovao sam ocu i sve ono, što slobodan čovjek ne smije da žrtvuje - - bio sam spravan i da ga ćutim!... Ali sad?... O! strašno li je sumnjati o svome ocu!... Vi znate sve, kapetane! - Vaše će me riječi ubiti ali i spasiti. Kad saznam sve, možda ću i lasnije sve oprostiti...

123


- Ma zašto?... - poče mucati Pasko u vidljivoj uzrujanosti i smetnji. - Što se dogodilo?... Što hoćeš od mene? - Ništa i sve! - odgovori Pero ujedamput tvrd i neslomljiv. - Prije malo ura umrla je tamo nakraj Lapada kolačića... - Tasa?!... - zaviče starac. - Jes! - Tasa, žena Santa Maura škrivana mog oca na brodu “Anđelina”. Kao da ga je neko bičem ošinuo starac skoči na noge i onako zgrbavljen uhvati se obijem rukama za rame Pera i udubi u njega svoje prodirljive oči beskrajnim začuđenjem i zavi-če: - Ona!... Umrla je!... - Je li istina, kapetane - nastavi Pero neumoljivo licem u lice Pasku, a glas mu je zvučio kao malj na nakovalu - je li istina, da je kapetan Ivo Dubović hotimice razbio “Anđelinu” da se dočepa “asikuracijoni” - i da je bacio pak svu krivnju na Santa Maura, kog je pak pustio da se ubije a ženu i dijete da umiru od glada?... Starac se odaleči od Pera pak uhvativši se rukama za glavu, svali se u fotelj i zakriješti od čuda a možda i od strahote: - Ah!... pravo je imala tvoja sveta, jadna majka, kad mi je govorila: “Strašim se samo da me ovi moj mali ne osveti!...” Zato je molila dan i noć... a zato je i umrla!... - Dakle, je li istina? - zapita opet Pero ustajući blijed kao mrtvac ali glasom koji ne prašta. - Jes’! - - šapnu jednim dahom Pasko i zavuče glavu u ramena kao kornjača. Velika šutnja nastade u sumračju sobe. Negdje dolje kucala je stara ura, - a dažd bacao biser suza na sklo. Starac izvadi modri rubac iz džepa i otare znoj sa čela pak slinu s kre-zubih usta. Nešto ga je dušilo u prsima - i on nastavi isprekidano, gluho: - Ćio si čuti - i sad si čuo! - Ti si došo u mene a sad eto ti odgovora. Da se nijesam spo-menuo jadne Vice, tvoje majke, bio bih te išćero iz kuće, - bio bih slago - - ali ne ću da og-riješim duše. - - U tebi je njezina krv. Da sve saznaš, što je činio tvoj otac - morao bih du-go govoriti! - Ta čemu!... Sve je prošlo, a ništa se ne da više popraviti! - Griješio je, jer mu je ćud paklena, a ljubio je i ljubi dinare više od Boga samoga!... Ako hoćeš znati, kako se penjao i došao do bogatstva gazeći svakoga, preziruć svakoga i... varajući... jes! - i vara-jući svakoga... kazaću ti drugi put - ili nigda. - Čemu ćakule kad se ne da ništa popravi-ti... Ali sad imaš tu u Lapadu žrtve najveće mu zloće! Suhi, grčeviti kašalj zatrese staro tijelo, - i on mahnu rukama kao da ćera zapreke, što mu ih bolest stavlja da kaže istinu. Ali grč prestade i on nastavi nemilosrdni posao otkriva-nja istine: - Otac ti odjedrio, - Vice, tvoja majka, - umrla - a ti... bogzna gdje si bio! - Izgubio sam te iz mojih računa... Jednoga dana dođe mi nepoznati mrnar i pridade mi svežanj pisama. - Reče, da mu ih dao prije nekoliko godina austrijanski konzuo u Cadixu da ih meni uruči. - Otkle i kako, ni riječi! - - Otvorih knjigu i meni se smrklo. Bila su pisma ili da bolje re-čem - - nacrtaji pisma Santa Maura upravljena tvom ocu i dva njegova odgovora... Stra-šne li optužbe u zadnjim riječima samoubojice! - Bijesan, nesrećan, pun jeda i osvete za-klinjaše ti oca, da mu pomogne, - zahvaljivaše na rijetkim darovima, - ali na kraju siro-mah bez službe, zadužen, često zatvoren u tamnici prijetio mu se, da će kazati sve, što je na Triješću zašutio pred pomorskim sudom, kad je bila rasprava o potonuću broda. - I on je ponavljao sve potankosti kako su se dogovorili da “Anđelina” propane, kako će se braniti, i da će ga prijaviti ako mu ne pošlje novaca... Strahota!... Jedno očevo pismo go-

124


vorilo je: “Muči! - sve ću urediti”. - Drugo pak: “Čekaj me u Liverpoolu”. - Donapokon tužen negdje od nekakvog trgovca radi krađe, bio je osuđen na više godina robije i tad... tad... Poslao ovamo ove nesretnice nadajući se da ću im ja otkriti grijehe onoga, koji ti je otac!... Eh, da!... Nije Pasko za te posle!... Lapad je pust, - one su tuđinke; - ne - osveta nije mogla doći do njih, a hoćeš li da čuješ, da vidiš njegovo pismo!... Starac zapita ali ne dočeka odgovora jer je Pero sjeo i sakrivši lice jednom rukom - sluša-o, slušao, a da se ne maknu, niti izreče riječi. Da mu ne bješe disanja, mislio bi, da je zas-po. - Pasko, grbav, dršćući, kašljajući dođe do nekog starog burala, otvori sakrivenu malu ladicu pak izvadivši hrpu požućelih, napola zamazanih pisama pokaza ih Peru. - Evo ti dokumenta!... evo svijeh!... - zasikta bez daha starac i svali se u sto. Drhtavom rukom razbaca ih po tavolinu, pa kad nađe što je tražio, nešto grdne plave artije pune ljaga pretiline i problijeđela crnila, natakne očale i ne gledajući onijemljenog pomorca stade kašljati, puhati i čitati: - “Ja ću se ubiti, kapetane Duboviću. Na svijetu ostavljam ženu i ćer. Preslabe su da se osvete. Htjedoh spočetka da saznadu tvoje ime i mjesto gdje živiš, kanaljo! ali predomis-lih se. Da ti pod ruke dođu, ubio bi ih ko i mene. Ali one su ipak negdje gdje ti mogu spraviti osvetu, koja će doći. Naći će se neko, da ih dovede do tebe. Imaš svud neprijate-lja! Htio sam te prije smrti osramotiti pred svijetom. Ali ko će vjerovati lupežu, kakav sam ja? Ostavljam te bogata, silna, - ali čuj me: - osveta će doći - pa bilo na samrtnoj ti postelji. Ti si mene zapustio, odbacio me kao prosjaka, a ti si stavio u špag tisuće. Lupež si gori od mene. Proklet bio!...” Kad kapetan Pasko dignu očale s nosa i položi pismo do ostalih, - Pero bješe ustao. Lice mu je gorjelo, a jezik se osušio u rastvorenijem ustima. O!... bilo je previše... previše stra-hote. - Zavjesa se podigla, magle se raspršile, ono nešto tajanstveno, što se odvajkada bezimeno šunjalo okolo njega - pojavilo se - i to bješe gore od svih bura, od svih oluja, od svih užasa morskijeh, koje doživje dosada. Prekidane, hrapave riječi starca palile su ga do najskrovitijih stranica duše. Bilo mu je da skoči, da uhvati starca za grkljan, da ga za-davi jednom pesti doviknuvši mu u lice: lažeš! - - Ali on osjeti, da je ispovijest zločinca istinita. I sad mu se prošlost pokaza u jedan mah kao gadna varka, koja ubijaše i sadaš-njost i budućnost. On bijaše do kraja saslušao Paska - ali sada - nije mogao više. Činilo mu se, da se sve vrti okolo njega, da sa svijeh strana čuje poruge, smijeh, prezir svijeta. “Svršeno!” zagrmi mu nešto u grudima, “svršeno!” - Odsada morao je da nosi sâm teret tolikijeh grijeha... A on... otac!... uživaše mir!... On je znao sve, a šutio je i živio! - Neka-kovim tajanstvenim strahom slijedio je Pero u Paskovoj pripovijesti daleku, tanku nit događaja onu udesnu kariku, koja veže sve ljudske čine i koja je dovela njega do ljubavi za kćer očeva sukrivca! ... Koja moć, koja nevidljiva ruka splete niti jače od konopaca na jarbolima?... - Dajte mi to pismo! - reče Pero muklo nakon duge, udesne šutnje. Pasko ne odgovori ništa pruži mu vas svežanj starih okaljanih artija. Pero ih primi i stavi u džep, pak polako ali suhim, bešćutnim glasom izusti: - Ne mogu da vam zahvalim. Ubili ste mi više nego život. Ali tako je valjalo da bude. Sad znate, što mi je dužnost. Još jedna očeva žrtva živi - i ta će biti moja žena!... Recite sve Klari! - - Neka mi oprosti! - Ti je ostavljaš?... - zapita Pasko nehotice, a glas mu bješe udunut i jadan.

125


- Ko bi uzeo nju u onu kuću!... - zarida gorko mladić i pozdravivši ga nijemo glavom izađe iz sobe. - Domalo bubnuše vrata od kuće. - Pero nestao u noći. Dugo je Pasko još sjedio u stolu mumljajući svakakove: “Cristo santo!” - secajući se - i brišući nešto što je naličilo suzi i što se svaki čas vraćalo u očima koje ne zaplakaše nigda.

XIX.

“Din! - din! - din! - din!” zvečilo je pridušeno, strašljivo, zvonce Sv. Mihajla. Mokrina kiš-ljivog vazduha prehladila mu grlo, tek se čuo kroz masline i bore. Plavušaste magle vu-kle su se između grana teških od dažda. Nebo se stislo, spustilo do brdina pokrivajući im vrhove, - samo pučina razvalila se siva, tiha, bez nabora, bez daha. Priroda se zavila u tužnim velovima prvih zimskih dneva. Davno bješe već svanulo - ali tek slabo se razabirahu staze i kućice i vas oni mali skroviti svijet staroga Lapada. Mnogi se stari pomorci još rastezahu zijevajući napola obučeni, po hladnijem sobama, vireći kroz mala okna u mokru tišinu dana, koji se kanda zaustavio negdje pa ne htio ni naprijed ni nase. Samo u Dubovićevoj kući niko ne pogleda, da li je nebo vedro ili naoblačeno. Ivo Dubović bješe sproveo tešku, nemirnu noć. Ne mogaše nikako ispričati Pera a ni ras-tumačiti sebi, zašto mu nije sin došao na večeru. - Nešto se sumnjiva, nepojmljiva moralo zbiti. - A Mare Lučica? - A Klara? - Nestale i one, - zaboravile ga. - Čudno!... čudno!... Starac nije mogao usnuti. Ugasio svijeću, htio zaspati, ali srce mu stalo tući kao mlat po šupljoj stijeni; - činilo mu se da će ga u tmici dvije ruke eto na ščepati i zadaviti. Jedva je iza ponoći zadrijemao ali i rano se probudio. I odma zazvoni. Djevojka Fana se došuljala do vrata. - Gdje je Pero? - bjehu njegove prve riječi. - Izišo je. Starac se uspravi na postelji i ponovi njezine riječi: - Izišo?!... tako rano?... - Reko je, da će odma doć - završi Frana ali ne pogleda starca, da joj ne bi pogodio zabu-nu i laž. - Donesi mi ručak - reče starac slazeći s postelje. - Mučaljiv, trom, zamrlih oči navuče se kako mu drago, polije lice hladnom vodom, pa otvorivši vrata uđe u bližnju sobu i stade pregledati, njuškati, ispitavati svaku nijemu stvar, ne bi li mu ona kazala, što on a ni Fra-na nijesu znali ili htjeli da pojme. Prvo što mu bî sumnjivo, bijaše netaknuta Perova pos-telja. Drhtavom rukom dotaknu se Dubović bijelijeh dušeka i hladnoga platna kao da će oni nešto progovoriti. - “Zašto? - zašto?... ” pitao je samoga sebe vraćajući se tromo u svoju sobu. Ali nitko ne odgovori. Nije znao otkle da počne, kakav trag, kakvu nit da do-hvati. Spuštene glave svali se u fotelj i zatvori oči kao da spi. Uto uđe djevojka Frana. Položivši srebrni tacun na sto htjede da izađe, ali daleki glas mihajlovskog zvonca jasno prodre u tišinu starčeve sobe. Po staroj navadi podignu kapetan Ivo glavu i posluša. - Ko je umro? - zapita kao obično tupo i radoznalo. - Tasa kolačica! - odvrati kratko djevojka došuljavši se do vrata.

126


Ivo ne odgovori ni riječi. Umrli su toliki, - mogla je umrijeti i ona. On je živio, a to bješe dosta. Ispivši kafu htjede opet u Perovu sobu. Nešto ga je vuklo da traži, da ispituje ni-jeme stvari - ali zašto?... Bio bi se i dalje mučio da otkrije razlog svoga nemira, - ali začu da se snažni koraci penju po drvenim stubama. Iva nehotice nešto zatrese, ali ipak odlučnim kretom pođe do vrata Perove sobe i otvori ih. U isti čas Pero se pojavi na druga vrata. Obojica stadoše za čas nepomični pogledavši se dugim, nijemim pogledom. Vjeđe staroga zatreptaše prve, kao da je tek ugledao na rubu obzorja crno jedro davno naslućene nesreće. Ali ne bješe Ivo Dubović čovjek da po-bjegne pred neprijateljem. Oštrijim glasom negoli je to obično činio, on prvi prekinu šut-nju ovog časa: - Čini mi se, da je dosta smucanja! - reče on napola obrnut prama sinu držeći se ručice vrata. - Svaki skladan čovjek miruje obnoć, a ti landraš kako prosjak bez koca i konopca. Ne pitam te gdje si bio, - nego hoću da to dospije. Pero ne odvrati ni riječi. Kao u nekakvome teškome, tupome, neprespavanome snu, zba-ci sa sebe mokri ogrtač i sjedne na rub svoje postelje zgrčenih pesti i prignute glave. Po-gled na oca i tišina onog stana ote mu dah. Dakle ništa se ne promijeni u očinskoj kući... Da bi slučajno nestao on sada s tim neizrečenim paklom u grudima - otac bi mu i dalje mirno životario kao da je cijelog života svakog milovao i svakome dare dijelio. Čemu porušiti taj mir, pa bio on i laž? Ko mu daje pravo, da sudi njemu, starcu, ocu?!... - Vidim da si umoran - nastavi otac nekako začuđen od te šutnje i od tog čudnog drža-nja. - Sretan ti, koji nahodiš u Lapadu zabava! - dovrši on porugljivo i otvori vrata svoje sobe da ode, ali glas Pera jadno zaječi iz dubine: - Ćaće! Ivo Dubović ne maknu se ali pogleda sina iskrom začuđenja u oku i zapita ga: - Što je? - Ćio sam vam nešto rijeti!... - nastavi Pero ne listajući s postelje i ne pogledavši ga. - Nemojte se jediti. - Ja se ne ću oženit s Klarom. - Ti si mahnit! - zareži starac u neizmjernom začuđenju. - Biću možebit - ali tako valja da bude! - reče Pero neumoljivim mirom. - Valja!... valja!... Ko te naučio zapovijedati gdje ti nema zapovijedi i kad ja govorim da ćeš je uzeti?! - Zaludu vam je, ćaće! - odvrati tvrdo mladić. To ne može da bude. - Starac zadrhta a jed preobrazi mu lice. Žile na sljepočicama nabrekle, pocrnjele. On se dohvati stočića i upre bijesan pogled u sina. Sila i okrutnost prošlosti skidoše mu krinku s lica i Dubović se po-kaza sinu kakav bijaše uprav u duši i u tijelu. - Kako se zove tvoja draga? - zakriješti starac uličnom porugom na preobraženome licu. - Ćaće!... - viknu Pero i uspravi se velik, crn pram čovjeku, koji je virio u njega zlim, neiz-rečenim podvalama. - Ne govorite tako, ako Boga znate! - Viči!... viči!... - nastavi starac sikćući očima i ustima. - Ne strašim se ja tebe, dječače!... Reci!... ko je ta tvoja smugurica?... Pero vas protrnu ali odma savlada nagon koji ga je tjerao da se baci na čovjeka što izusti taku uvredu. I obojica umuknuše. - Samo je stara ura kucala lijeno u strahoti tog muka. - Do jučer se zvala Ksanta, ći Tase kolačice - progovori Pero jasno, riječ po riječ.

127


Ivo Dubović podignu stolac obim rukama pak udari njime svom snagom o tle i grčeviti ga smijeh spopadne. Smijao se, smijao, da mu sve lice pomodrilo. - Čestitam!... čestitam!... - vikao je starac daveći se u kašlju i u smijehu!... Lijepi partit, per Dio!... ona siromašica... Levantica!... Tako ti vjere, ne rugaj se! - I ja sam bio mlad!... Znam što su te stvari!... Šaka talira i... - Mučite!... - vrisnu Pero i zgrabi oca za ruku. - Tako vam... - Ti si me krenuo!... Čuvaj se, ludove!... - Ne hulite nesreću!... - vikaše Pero s blijedim, strahovitim izražajem izmorena ali neu-moljiva lica. - Mučite, ćaće!... Tasa je umrla i odnijela je sa sobom u grob svoj jad i našu sramotu!... Razumijete li!... Njezin je muž bio pomorac... a on se ubio... jest, jest... ubio se za... - Pero htjede još nešto da izlane ali očeve ga oči, raspečene, suludne, grozovite oni-jemiše. Jest, starac je gledao njega - svoga sina... i nije mogao pogoditi, što to nešto užas-no, otajstveno proviruje iz tog crnog pogleda, iz tih bezočnih usta... To bî tren a Pero na-stavi tiše, riječ po riječ, kao da ulijeva kaplje otrova, koje ubijaju ili koje spašavaju: - Bio je grješnik - ali ne najgori! - Ostavio je dvije jadnice... - Zašto me tako gledaš?... - dahnu besvijesno starac prikovan na naslonu stolice. - O! zašto sam živ!... - zavapi Pero a glas zadrhta kao da je pukla zategnuta žica. - Ćaće!... Ćaće!... Njihova kći, - čujete li! - valja da bude moja žena - da Bog oprosti vama i meni!... Znate li sad, koje ona?... - Muči halo! - zaurlika starac i dohvati se zida u drhtavici cijeloga tijela. - Nigda! - nigda! - Otale! - bježi! - ti nijesi Dubović... ne!... - Nažalost jesam, ćaće... - Bjež, izdajico!... kći lupeža ne će uljesti u moju kuću!... - Santo Mauro, njezin otac, bio je vaš čovjek - šapnu Pero nemilosrdno tik do starca. - Spominjete li se vaše “Anđeline”? Ivo Dubović rastvori usta, - oči mu se zavrtiše, - zamahnu rukama po vazduhu i starčevo tijelo klonu kao da ga je neko mlatom udario po glavi. Pero ga hitro dohvati da ne bubne o zemlju i dovuče ga onesviještena do postelje. U isti čas vrata se mahom otvoriše i Klara blijeda, dršćuća doleti do postelje bacivši se na starčevo tijelo kretnjom vjernog psa, koji hoće da odbrani svoga gospodara. - Što ste učinili, Pero?! - progovori djevojka u plaču. - O, zašto nijesam prije došla!... Pas-ko me pošlo. Reče mi: “Trči!... staromu će nauditi!...” I ja sam tu!... aFrana?... gdje je?... Frana! Stara djevojka dohiti, htjede jaukati, ali Klara je zaposli da nosi vode, da stavlja mokre krpe na glavu starca. - Biće se najedili!... Uh!... vražja krv Dubovića!... - mrmošila stara trholeći i uzdišući. Pero je stajao zabezeknut, nijem, naslonjen o zid gledajući tupim okom svaljeno starčevo tijelo. Nije više razumijevao gdje je ni što se zbilo - samo krv mu je tukla u sljepočicama zaglušnom treskom. - Zatrčite se u liječnika!... - zamoli ga Klara, prestrašena od tog čovjeka, koji je na nogama naličio mrtvacu. Mladić se maknu, i ode ne otvorivši usta, zatučen glupim očajem. Kad se dovuče do izla-za i odaleči nekoliko koračaja, začu glas, koji ga je zvao, da se vrati. On se okrenu i ugle-

128


da Klaru na kućnome pragu. Srce mu zadrhta pred tom pojavom mladosti i dobrote, sa-trvenom nekim nijemim jadom, što joj izbijaše iz mučaljiva lica. On htjede nešto da re-kne, - da joj se približi, - ali ona prva prozbori tiho, slomljeno naslonivši se rukom na po-luzatvorena vrata: - Ne jedite se, Pero! - Kapetan mi je Pasko reko da valja da me vi ostavite! - Je li to istina? - Jes’! - dahnu Pero tvrdo ali glasom u kom drhtaše sav jad onog trenutka. Pak nastavi: - Zahvalite Bogu da nijeste žena jednoga Dubovića! - Neka bude volja Njegova! - reče tiho djevojka, pak spustivši pogled šapne: - Budite srećni! - Moliću se za vas!... Pero jedva još izusti naglo: - Zbogom! - i nestade u maslinovu šumu zagrnutu plačem kišljiva dana. - On ne vidje Klaru, koja se naslonila o prag i tiho zaplakala nad mrtvim snovima.

* * *

I proljeće se opet nasmiješi po stazama, po obroncima, po šumicama Lapada. More se opet rasteglo u vječnome zagrljaju neba, - samo gdje i gdje potamnjelo od ljuvene ježnje. Svuda klicanje zemlje, svuda omamni dah uskrsnuća. Na kamenitom putu što veže Sv. Mihajla s Gospom od Milosrđa Pero i Ksanta zaustavili se nijemi, crninom zaodjenuti a pogledom izgubljenim u zlatnu daljinu mora što se igra-še mahnito sa zrakama i iskrama sunca. - Sami smo na svijetu! - reče Ksanta al umuknu odma kao da je nehotice progovorila u tišini Božjega hrama. - Ksanto! - ženo moja!... - šapnu Pero stisnuvši joj ruku a pogledavši je u lice. - I ne rekoše više ni riječi. - Stali su tihi, hrabri, - dva putnika što se opraštaju od doma i od radosti života da traže zaborav u trudu - a možda i sreću.

Stari grijesi, 1919.

129


Rječnik abit (tal.) - haljina, odijelo; abit od banja - kupaći kostim adet (tur.) - običaj alem (tur.) - dijamant, dragulj almeno (tal.) - barem, bar aloa (grč.) - vrsta mediteranske mirisne biljke altrimenti (tal.) - inače, drugačije a mezza voce (tal.) - u pola glasa andemo (tal.) - idemo, hajdemo anzi (tal.) - štoviše, dapače arivederči (tal.) - doviđenja arrivederci (tal.) - doviđenja artija - papir asikuracijon (tal.) - osiguranje au poisson (franc.) - uz ribu

Babin kuk, Babinkuk - brdo na Lapadu badelj - čičak bark - vrsta jedrenjaka s tri jarbola basta (tal.) - dosta baština - imanje, polje bilina - biljka biljuran (tur.) - kristalan bječva - čarapa blisikati - bljeskati boca (tal.) - batak bodac - štap za tjeranje volova, badalj bona festa (tal.) - sretan blagdan bonarietà (tal.) - dobrodušnost, blagost, srdačnost bota (tal.) - svod brevet (tal.) - patent, diploma, povlastica brijeme - vrijeme brik - trgovački jedrenjak s dva jarbola brštan - bršljan bulikan (tal.) - vika, metež bumbak - pamuk

buon viaggio (tal.) - sretan put bural (tal.) - ormar s ladicama, komoda

cadenza (tal.) - kadenca, završetak glaz-benog stavka Cadix - Cadiz, grad i luka na jugozapa-du Španjolske canevas (tur.) - kanafas, rešetkasta pa-mučna ili lanena tkanina za vezenje gob-lena carissima signora (tal.) - najdraža gos-pođo caro mio bene (tal.) - dragi moj dobro cerberus (lat.) - kerber, pas s tri glave koji u grčkoj mitologiji stražari na ulazu u podzemni svijet; u prenesenom značenju strog čuvar Corpo de ... (tal.) - tijela mu ... coupon (franc.) - priznanica, ček crepon (franc.) - vrsta naborane tkanine crevlja - cipela; crevljar - postolar Cristo Santo (tal.) - sveti Kriste cvancika (njem.) - dvadeset krajcara, sit-ni austrijski novac cyclamen (franc.) - ciklama

čedrun (tal.) - limun česvina - crnika, mediteranski zimzeleni hrast

ći - kći ćio - htio

dahlija (lat.) - vrsta ukrasne biljke Danče - uvala i poluotok nedaleko stare gradske jezgre u Dubrovniku, na njemu je samostan sestara franjevki del resto (tal.) - uostalom

130


de profundis (lat.) - "iz dubine", početak pogrebnog psalma dirit (tal.) - pravo disertacijon (lat.) - rasprava disperati se (tal.) - očajavati diventati (tal.) - postati djetetina - derište djetić - obrtnički pomoćnik, šegrt Domino (tal.) - karnevalsko odijelo u obliku dugačkog plašta s kukuljicom dospjeti - završi, skončati dover (tal.) - dužnost držanstvo - dužnost dundo (tal.) - stric, ujak dunque (tal.) - dakle duplir, duplijer (tal.) - voštana svijeća duvna (lat.) - redovnica, časna sestra

đa (tal. già) - uzvik bez nekog određenog značenja, evo, već đaketa (tal.) - sako, jakna đentileca (tal.) - ljubaznost, pristojnost

emfatički (grč.) - ushićen engros (franc.) - na veliko en négligé (franc.) - u negližeu, kućnom odjelu, nedotjeran, neuređen entre nous (franc.) - među nama étagère (franc.) - polica e tanto basta (tal.) - dosta je, dosta o to-me

famoz (tal.) - slavan Faun - u rimskoj mitologiji šumsko bo-žanstvo, bog plodnosti (grč. Pan) fero (tal.) - feral, svjetiljka finalmente (tal.) - napokon, konačno finđan (tur.) - fildžan, šalica za kavu fjelica (tal.) - kriška flok - prednje trokutasto jedro fondamenat (tal.) - osnova fortuna (tal.) - nevrijeme funjestra (tal.) - prozor furor (lat.) - obijest; zanos

già (tal.) - uzvik bez nekog određenog značenja, evo, već Giman - brežuljak na Lapadu gornjak - brđanin grande-dame (franc.) - velika dama grizeta (tal.) - švelja, krojačica grizljica - moljac gr’oce - grlo

hala (tur.) - hulja, ništarija har - zahvalnost; korist hihištanje - hihotanje hitimice - žurno hlamina, hlamuca - stara iznošena cipela homo - hajdemo hudoba - vrag

iglica - vrsta morske ribe imbestijališkati (tal.) - razbijesniti imbrik (tur.) - bakrena posuda za vodu imperméable (franc.) - kišni ogrtač, nep-romočiva kabanica in aeternum (lat.) - zauvijek, vječno inčerata (tal.) - nepromočivo platno, ki-šni ogrtač in floribus (lat.) - u cvatu inkašan - uškrobljen intanto (tal.) - međutim in terzo (tal.) - u troje, u tercetu invidija (tal.) - zavist isplavljen - ispran

Kalamota - Koločep, otok u blizini Du-brovnika kamara (tal.) - soba kamaroto (tal.) - mali od palube kanalja (tal.) - hulja kanapa (tur.) - ležaljka, sofa kandilir (tal.) - svijećnjak Kantafik - Kantafig, zapadni dio gruške luke kantati (tal.) - pjevati kanjo (tal.) - morski pas Karont (prema tal.) - Haron, u grčkoj mitologiji starac koji prevozi duše mr-tvih preko podzemne rijeke Aheront kastigati (tal.) - kazniti

131


kavul (tal.) - kelj kikara (tal.) - šalica kišati - namakati se knjiga - pismo (pored uobičajenog zna-čenja) komar - komarac komenat (tal.) - komentar, primjedba kominata (tal.) - dimnjak kompasijon (tal.) - sućut, sažaljenje Konal, Konal gornji - predio u Dubrov-niku između starog grada i Srđa; Kona-lica - stanovica Konala konzuo - konzul kopanja - korito za stoku kosturica - nožić krajcara - sitni austrijski novac, stoti dio forinte kraliješ - krunica kramarica - trgovkinja; kramarski - tr-govački, sitnotrgovački krianza (tal.) - pristojnost kržina - krhotina kućarica - kućica, straćara kundurica - žena sklona ogovaranju; kundurarija - trač kupica - čašica kuvijerta (mlet. tal.) - paluba

La bella bionda (tal.) - lijepa plavušo la belle Hélène (franc.) - lijepa Helena lampati (tal.) - sijevati Lazaret - karantena u Dubrovniku neda-leko starog grada legati (tal.) - čitati Leukada - grčki otok u Jonskom moru levantara (tal.) - istočni vjetar liksija (lat.) - lužina linguados - vrsta kolača, medvjeđa šapa litija (grč.) - u pravoslavnoj crkvi ophod uz molitvu lorko (tal.) - vrag, strašilo lukjenar (lat.) - stolni svijećnjak lukjerna (lat.) - uljena svjetiljka luknjica - rupica lupar - priljepak, vrsta školjke

ljetište - ljetovalište ljuven - ljubavni

Ma, che diavolo (tal.) - Ali, koji vrag! majestetski (lat.) - veličanstven, uzvišen malakit (grč.) - zeleni poludragi kamen mandolinata (tal.) - skladba za mando-linu Marsilja (prema tal.) - Marseille, grad na jugu Francuske mašina - mahovina matadur (španj.) - (ovdje) istaknuta oso-ba Mater amabilis (lat.) - Majka ljubazna (djevica Marija) melopeja (grč.) - melodija Mihajlo - staro Dubrovačko groblje na Lapadu, gdje su sahranjivani pripadnici vlasteoskih obitelji miholjica - vrsta mediteranskog cvijeta iz porodice ciklama minderluk (tur.) - sofa, divan miri - zidine miritati (tal.) - zaslužiti mogan - mahagonij moka - vrsta kave Mokošica - naselje na obali Rijeke du-brovačke Montovjerna - brežuljak iznad Gruža moskar (tal.) - lepeza mrča - mirta, zimzelena mediteranska biljka mrnar - mornar muče - šutke Murlakija - Dalmatinska zagora

nagrešpan - naboran nakovalo - nakovanj narančana - čaj od lišća divlje naranče, za smirenje nargileh - nargila, vrsta orijentalne lule nase - iznad naturalo (tal.) - naravno, prirodno Naturellement! (franc.) - Naravno! neharan - nezahvalan nenavadan - neobičan nientemeno (tal.) - ništa manje

132


nimbus (lat.) - vrsta kišnog oblaka Nioba - U grčkoj mitologiji tebanska kra-ljica koja je imala sedmero sinova i sed-mero kćeri. Hvalisala se pred Letom, koja je imala samo dvoje, Apolona i Ar-temidu, pa su joj oni ubili sve sinove i kćeri. Shrvana Nioba je otišla u Malu Aziju i pretvorila se u kamen, a njezine su suze stvorile rijeku Ahel. noncuo (tal.) - crkvenjak non plus ultra (lat.) - preko toga ništa, nenadmašivo nonšalansa (franc.) - nonšalantnost, ne-marnost nous verrons (franc.) - vidjet ćemo Nuncijata - krajnji zapadni obronak Sr-đa iznad Gruža; ime je dobio po crkvici Marijinog navještenja

obligatan (lat.) - obavezan ocjelan - čeličan odar - krevet odrena - odrina, sjenica odsele - odsada Oh Dio (tal.) - O, Bože Okeanija - Oceanija, zajednički naziv za otočje na Pacifiku okorunan - okrunjen okosnica - kostur oleografija (lat.-grč.) - otisak slike nasli-kane uljenom bojom ombrelin (tal.) - suncobran opinijon (lat.) - mišljenje Orašac - mjesto u Dubrovačkom primor-ju organet, organetto (tal.) - vergl oriđino (tal.) - "originalan", neobičan čovjek, čudak osiđelica - usjedjelica ošćela - piljevina, ostružina, ono što os-taje kad se blanja drvo ošpedal (tal.) - bolnica otar - oltar ovrečin (tal.) - naušnica

Pan - u grč. mitologiji Hermov sin, bog paše, stoke i pastira, s nogama jarca i

rogovima (rimski Faun) pandišpanj (tal.) - vrsta suhog kolača papagao - papiga parati (tal.) - činiti se, izgledati; para - izgleda (kao) paroh, parok (grč.) - župnik Paros - grčki otok u Egejskom moru partit (tal.) - partija, prilika za ženidbu patrklja - ostatak slomljene ili posjećene grane pečal - tuga pedant, pendant (franc.) - pandan, nešto jednako, isto, par penun (tal.) - križ na jarbolu per bacco (tal.) - tako mi Bakha, bezazle-na talijanska psovka perché (tal.) - zašto; zato per Dio (tal.) - za Boga Petka - brdo iznad Lapada pinzochera (mlet. tal.) - bogomoljka, po-božna žena pinj - pinija, vrsta bora; pinjuo - sjemen-ka iz češera pinja pobjed - poslijepodne poma - palma porat (tal.) - luka Porporela - lukobran na dubrovačkoj staroj luci posjed - posjet poskorupiti se - namreškati se; poskoru-pljen - namreškan pospješiti - požuriti povera ragazza (tal.) - jadna djevojka predocno - prekasno predsuda - predrasuda pretur (tal.) - sudac prevrtan - probušen prisjednik - predsjednik probabilo (tal.) - vjerojatno procavćen - procvjetao procesijun (tal.) - procesija prokšenost - obijest, razuzdanost, neva-ljalost proprio (tal.) - upravo proštenje - blagdanski sajam prova - pramac pulita (tal.) - pristojna, poštena, čista

133


quel délice (franc.) - kakav užitak quel courage (franc.) - kakva hrabrost

rašćeo (gen. rašćela) - kapija refrain (franc.) - refren, pripjev refugium peccatorum (lat.) - utočište gre-šnika, jedan od zaziva u litanijama Bla-ženoj Djevici Mariji Rijeka - Rijeka dubrovačka, dugački za-ljev zapadno od Dubrovnika, potopljeno ušće rijeke Omble rijeti - reći ritus (lat.) - obred, ritual rovinati (tal.) - upropastiti rozarijo (tal.) - krunica

sakramentavati (lat.) - ovdje: psovati saloča (tal.) - salon, primaća soba Sanctus (lat.) - Svet, liturgijska molitva saplunača - sapunica Sappho - Sapfa, glasovita starogrčka pje-snikinja s otoka Lezbosa (oko 600. god. pr. n. e.) sartorela (tal.) - krojačica, švelja sarak (grč.) - vrsta morske ribe, šarag secati se - brisati nos, useknuti se senza krianza (tal. senza creanza) - nepri-stojno, bez pristojnosti signor mio (tal.) - moj gospodine signorija (tal.) - gospoda, plemstvo, vla-stela signorina (tal.) - gospođica sikuro (tal.) - sigurno skar (tal.) - brodogradilište sklo - staklo skučiti se - prignuti se, iskriviti se; sku-čen - prignut slugavam se - vaš sam sluga, dubrovački pozdrav Smirna - Izmir, grad u današnjoj Turskoj smugurica - stonoga spaden - spušten, oboren spijegati (tal.) - reći, objasniti spravan - spreman sterlin(g) (engl.) - engleski novac Sv. Jakob - crkva i gradski predio u Du-brovniku

šanta fede (tal.) - sveta vjera šilok (tal.) - jugo, južni vjetar šior (mlet. tal.) - gospodin, šiora - gos-pođa škar (tal.) - brodogradilište škrivan (tal.) - pisar štica - daska štroligati (tal.) - gatati

tacun - pladanj taraca (tal.) - terasa tavolin (tal.) - stolić telar - okvir za vezenje goblena Teneda - grčki naziv za današnji turski otok Bozca na ulazu u Dardanele tijara (grč.) - trostruka kapa kakvu nosi papa timun (tal.) - kormilo tmorsko - tmurno, zagušljivo (vrijeme) trholiti - teško hodati, vući se Tri crkve - "Između tri crkve", dio Du-brovnika u kojemu se nalaze crkve sv. Hara, sv. Đurđa, sv. Klementa, Samo-stan sestara milosrdnica, te prostor grob-lja, između starog grada i Gruža Triješće - stari hrvatski naziv za grad Trst tucalo - bat na ulaznim vratima tužnica - jadnica

ukljata - vrsta ribe, crnorep, ušata ulište - košnica upiždren - upiljen, zabuljen ušikati - uspavati; ušikan - uspavan utažiti - utišati utijavanje (tur.) - peglanje

valla (tal.) - uvala vapor (tal.) - parobrod veđe - vjeđe vladika - plemkinja; vrsta sitne ribe Vlah - u Dubrovniku: pravoslavac volant (franc.) - nabor na odjeći, volan vulgo (lat.) - prosto, prosto rečeno

134


zač - zašto zahara - karamela zahman, zaman - uzalud zapijehan - zapuhan Zaton - mjesto zapadno od Dubrovnika zeman (tur.) - vrijeme, doba zguštan - zgusnut

žmulić (tal.) - čašica žvenimenat (tal.) - nesvijest

Documents

vojnovic_izabranepripovijesti