Posveta

U spomen na Grarda Lebovicija, ubijenog iz zasjede u Parizu 5. oujka 1984, u jo nerazjanjenom napadu.

KOMENTARI UZ DRUTVO SPEKTAKLA

1988.

Kako god kritina bila situacija i okolnosti u kojima se nalazite, nikada ne oajavajte; u prilikama kad se treba bo-jati svega, ne treba se bojati niega; kad smo okrueni svim opasnostima, ne treba ustuknuti ni od jedne; kad nemamo nikakvo oruje, treba raunati na sva; kad smo iznenaeni, trebamo i sami iznenaditi neprijatelja.

SUN TZE [UMIJEE RATOVANJA]

I

Ove komentare zasigurno e odmah proitati pede-set ili ezdeset ljudi; to je takorei mnogo u doba u ko-jemu ivimo, za tekst u kojemu se razmatraju tako teka pitanja. No to je i zato to u nekim sredinama uivam ugled znalca. Treba isto tako uzeti u obzir to to se od te elite koja e se zainteresirati, polovica ili barem pribli-no polovica, sastoji od ljudi iji je posao odravati sistem

vladavine spektakla, a druga polovica od ljudi koji e ustrajati na tome da ine posve suprotno. Morajui tako uzimati u obzir vrlo pozorne itaoce razliitih utjecaja, oito je da ne mogu govoriti posve slobodno. Ponajprije u paziti na to da ne dam previe informacije bilo kome.

Nesrea vremena obavezat e me na to da piem na nov nain. Neki elementi bit e namjerno ispute-ni i plan e morati ostati dovoljno malo jasan. Bit e tu i namjernih zavoenja na krivi put, kao potpis same nae epohe. Pod uvjetom da se tu i tamo ubaci nekoli-ko drugih stranica, mogao bi se pojaviti ukupan smisao: tako se, prilino esto, tajni lanci dodaju onome to su traktati otvoreno izlagali, kao to se dogaa da kemijski agensi otkrivaju nepoznat dio svojih svojstava tek kada se poveu s drugima. Uostalom, u ovom kratkom djelu, naalost, nee biti mnogo lako razumljivih stvari.

II

Godine 1967. u knjizi drutvo spektakla pokazao sam to je moderni spektakl u biti ve bio: autokratska vladavina robne ekonomije koja je dosegla status neod-govorne suverenosti, i sklop novih tehnika upravljanja koje prate tu vladavinu. Za nemira 1968., koji su se u nekim zemljama protegnuli i na sljedee godine, nig-dje ne porazivi postojeu organizaciju drutva, iz koje nie kao na spontan nain, spektakl je posvuda nastavio jaati, to znai istodobno se iriti do krajnosti na sve strane, i zgunjavati se u sreditu. ak je poprimio nove obrambene postupke, to se obino dogaa moima kad budu napadnute. Kad sam poeo kritiku drutva spek-takla, odmah je, s obzirom na dani trenutak, zamijeen

revolucionarni sadraj koji se moglo otkriti u toj kritici i, dakako, osjetiti kao njezin najneugodniji element. to se tie samoga spektakla, ponekad su me optuivali da sam ga izmislio u potpunosti, a uvijek su me optuivali da sam se pretjerano zanio ocjenjujui dubinu i jedinstvo spektakla i njegovo stvarno djelovanje. Moram se sloiti da su drugi, nakon to su objavili nove knjige o istoj temi, savreno dokazali da se toliko toga moglo izbjei. Oni su samo zamijenili sklop i njegovo gibanje tek jednim stati-nim detaljem s povrine fenomena, a originalnost svakog autora zadovoljila se time da odabere drugu, to je samim tim bilo manje uznemirujue. Nitko nije htio pomutiti znanstvenu skromnost svoje osobne interpretacije time to bi joj dodao smione povijesne prosudbe.

Ali drutvo spektakla ipak nije usporilo svoj hod. Ono hita, jer 1967. nije imalo vie od etrdesetak godina iza sebe, ali iskoristilo ih je do kraja. Svojim razvojem, koji se jo nitko nije potrudio prouiti, ono je otad svojim zadivljujuim pothvatima dokazalo da je njegova priro-da onakva kakvu sam je opisao. Ta ustanovljena injeni-ca nema samo akademsku vrijednost, jer je nedvojbeno nuno prepoznati jedinstvo i artikulaciju aktivne snage koja ini spektakl, kako bismo odatle mogli istraivati u kojim smjerovima bi se ta snaga mogla kretati, s obzirom na ono to jest. Ta pitanja su od velikog interesa: u tim uvjetima odigrat e se nastavak sukoba u drutvu. Budui da je spektakl danas zasigurno mnogo moniji nego to je bio prije, to ini s tom dodatnom snagom? Dokle je na-predovao, gdje ga ranije nije bilo? Ukratko, koje su nje-gove linije napredovanja u ovom trenutku? Vrlo je rairen nejasan osjeaj da se radi o brzoj invaziji koja obavezuje ljude da vode posve razliit ivot; ali to se osjea vie kao

neka neobjanjena promjena klime ili neke druge pri-rodne ravnotee, promjena o kojoj u neznanju znamo samo to da o njoj nemamo to rei. tovie, mnogi pri-znaju da je to civilizacijska invazija, uostalom neizbje-na, pa ak ele i sudjelovati u njoj. Oni vie vole ne znati pravu svrhu tog osvajanja i kako ono napreduje.

elim spomenuti neke praktine posljedice, jo malo poznate, koje proistjeu iz tog brzog razvoja spektakla posljednjih dvadeset godina. Ne kanim ni u kojem as-pektu pitanja ui u polemike, koje su danas vrlo povrne i beskorisne; ne elim ni uvjeravati. Ovi se komentari ne bave moraliziranjem. Oni ne predviaju ono to je poeljno, pa ni ono to je bolje od neega drugoga. Oni samo biljee ono to jest.

III

Danas nitko ne moe u granicama razuma sumnjati u postojanje i mo spektakla; suprotno tome, moe sum-njati da bi bilo razumno dodati neto pitanju koje je isku-stvo razrijeilo na tako drakonski nain. Le Monde od 19. rujna 1987. sretno je predstavio formulu O onome to postoji, nema potrebe govoriti, istinski zakon ovog vre-mena spektakla, koji barem u tom smislu nije zakasnio ni u jednoj zemlji.

Da je suvremeno drutvo drutvo spektakla, to je po-znata stvar. Ljudi e uskoro uoavati one koji se ne budu isticali. Ve su nebrojene knjige koje opisuju pojavu to karakterizira sve industrijske zemlje, a ne tedi ni zemlje koje zaostaju za svojim vremenom. Ali tu je smijeno to se knjige koje analiziraju tu pojavu, uglavnom kako

bi je prezrele, i same moraju rtvovati spektaklu kako bi postale poznate.

Tono je da e se ta spektakularna kritika spektakla, zakanjela i, to je jo gore, koja bi htjela postati pozna-tom na istom podruju, vrsto drati praznih openito-sti ili licemjernih aljenja; tako praznom doima se i ona lana mudrost koja paradira u novinama.

Ispraznu raspravu o spektaklu, naime o aktivnostima vlasnika svijeta, tako organizira on sam: sve se kae o ve-likim sredstvima spektakla i na kraju se nita ne kae u njihovoj velikoj upotrebi. esto ga se vie voli nazivati medijima, a ne spektaklom. Pod tim se eli opisati puko sredstvo, svojevrstan javni servis koji bi s nepristranim profesionalizmom upravljao novim bogatstvom masov-nih komunikacija putem mas-medija, komunikacija na-pokon ostvarenih u jednosmjernoj istoi, gdje se moe-mo u miru diviti ve donijetim odlukama. Komuniciraju se poretci; a u savrenom skladu, oni koji su ih zadali isti su oni koji e rei to o njima misle.

Mo spektakla, koja je tako bitno jedinstvena, koja centralizira po samoj sili stvari, a po svom duhu savreno je despotska, esto se zgraa nad time to se pod njezinom vladavinom stvorila politika-spektakl, pravda-spektakl, medicina-spektakl ili mnotvo drugih iznenaujuih medijskih ekscesa. Tako spektakl ne bi bio nita drugo nego medijski eksces, ija se priroda, koja je nedvojbeno dobra jer slui komunikaciji, ponekad zanese u eksces.

Gospodari drutva esto se ale da im njihovi medijski zaposlenici loe slue; jo ee zamjeraju gledateljskom plebsu sklonost da se bez ograda odaje medijskim ui-cima. Tako se iza naizgled beskrajna mnotva navodnih

medijskih razlika skriva ono to je, ba naprotiv, rezultat konvergencije spektakla eljene sa znatnom upornou. Isto kao to logika robe vlada raznim konkurentskim ambicijama svih kapitalista, ili kao to logika rata vlada estim modifikacijama naoruavanja, tako i stroga logika spektakla posvuda upravlja obilnom raznolikou medij-skih ekstravagancija.

Najvanija promjena u svemu to se dogodilo posljed-njih dvadeset godina jest upravo sam kontinuitet spek-takla. To se ne odnosi na savrenost njegove medijske opreme, koja je ve dosegla vrlo napredan stupanj razvo-ja: radi se jednostavno o tome da je dominacija spektakla odgojila generaciju koja se podvrgava njegovim zakoni-ma. Posve novi uvjeti u kojima je ta generacija ivjela tvore toan i obuhvatan saetak svega to spektakl odsad zabranjuje, a takoer i svega to doputa.

IV

Na isto teorijskoj razini trebao bih onome to sam prije formulirao dodati tek jedan detalj, dodue dale-kosean. Godine 1967. razlikovao sam dva uzastopna i suparnika oblika moi spektakla: koncentrirani i raspr-eni. I jedan i drugi lebde nad stvarnim drutvom, kao njegov cilj i njegova la. Koncentrirani spektakl, istiu-i ideologiju saetu oko diktatorske linosti, postigao je totalitarnu kontrarevoluciju, i nacistiku i staljinistiku. Raspreni spektakl, potiui najamne radnike da primje-njuju svoju slobodu biranjem u velikoj raznolikosti no-vih proizvoda koji im se nude, predstavljao je amerika-nizaciju svijeta, koja je po nekim aspektima zastraivala, ali i zavodila zemlje koje su mogle dulje odravati uvjete

buroaske demokracije tradicionalne vrste. U meuvre-menu se uspostavio i trei oblik, razumnom kombinaci-jom prethodnih dvaju oblika i na opem temelju pobjede onoga koji se pokazao jaim - rasprenog oblika. Radi se o integriranom spektaklu, koji se otad tei nametnuti cijelom svijetu.

Dok su Rusija i Njemaka bile u velikoj mjeri odgo-vorne za oblikovanje koncentriranoga spektakla, a Sje-dinjene Drave za oblikovanje rasprenoga spektakla, ini se da Francuska i Italija danas predvode uspostavu integriranog spektakla. Pojava tog novog oblika moe se pripisati igri niza poznatih povijesnih injenica: va-ne uloge staljinistike partije i sindikata u politikom i intelektualnom ivotu, slabe demokratske tradicije, du-gotrajne monopolizacije moi u rukama jedne vladajue stranke i nunosti da se ona okona jednim iznenadnim revolucionarnim udarom.

Integrirani spektakl manifestira se u isti mah kao zgusnut i kao raspren, a nakon tog plodnog ujedinje-nja uspio je jo jae primijeniti obje te kvalitete. Njihov prijanji nain upotrebe znatno se izmijenio. to se tie koncentriranog, upravljako sredite postalo je skriveno: vie nema poznatoga poglavara ni jasne ideologije. A to se tie rasprenog, utjecaj spektakla nikada prije nije obi-ljeio ukupnost ponaanja i predmeta koji se drutveno proizvode. Jer, konani smisao integriranoga spektakla jest da se integrirao u samu stvarnost u mjeri u kojoj go-vori o njoj i preobraava je dok to ini. Rezultat toga jest da se ta stvarnost danas ne suprotstavlja njemu kao neto strano. Dok je spektakl bio zgusnut, izmicao mu je naj-vei dio okolnog drutva; kada je bio raspren, izmicao

mu je manji dio; danas mu ne izmie nita. Spektakl se proirio na cjelokupnu stvarnost i proima je. Kao to se lako moglo teorijski predvidjeti, praktino iskustvo ostvarenja volje ekonomskog razuma bez ogranienja brzo e i bez iznimke pokazati da je postajanje falsifi-kata svijetom istodobno i postajanje svijeta falsifikatom. Osim dodue jo vanog, ali osuenog na svakodnevno smanjivanje, nasljea starih knjiga i zgrada, koje se sve vie odabiru i vide u perspektivi toga kako odgovaraju spektaklu, vie ni u kulturi ni u prirodi ne postoji nita to nije preobraeno i zagaeno prema sredstvima i inte-resima moderne industrije. I sama genetika postala je u potpunosti dostupna vladajuim snagama drutva.

Vladavina spektakla, koja danas uva sva sredstva za falsificiranje cjelokupne proizvodnje, kao i percepcije, apsolutan je gospodar sjeanja, kao to je i neovisan gos-podar projekata koji oblikuju dalju budunost. Dakle, on vlada nesputano; on izvrava svoje sumarne presude.

U tim uvjetima moe se vidjeti da se iznenada, s kar-nevalesknim veseljem, dogaa porodian kraj podjele rada; utoliko je bolje doao to koincidira s opim giba-njem nestanka svake istinske kompetencije. Financijer ide pjevati, odvjetnik postaje policijski dounik, pekar iskazuje svoj knjievni ukus, glumac postaje predsjednik, kuhar filozofira o kuharskim tehnikama kao da su pre-lomnice ope povijesti. Svatko se moe pojaviti u spek-taklu kako bi se javno, ili ponekad i potajno, posvetio posve drukijoj aktivnosti od struke koju je nauio. Gdje je posjedovanje medijskog statusa poprimilo beskrajno veu vanost od vrijednosti onoga to itko moe doista napraviti, normalno je da taj status bude lako prenosiv,

i da nosi pravo na bivanje zvijezdom, na isti nain i bilo gdje. Te ubrzane medijske estice ee vode vlastitu ka-rijeru u statusno zajamenom divljenju. Ali dogaa se da medijski prijelaz tvori paravan za mnoge pothvate, slu-beno neovisne, ali zapravo potajno povezane raznim ad hoc mreama. Tako se ponekad drutvena podjela rada, kao i lako predvidljiva solidarnost njezine upotrebe, po-javljuje u posve novim oblicima: primjerice, danas se moe objaviti roman da bi se pripremilo ubojstvo. Ti pitoreskni primjeri hoe rei i da se nitko vie ne moe osloniti ni na koga u svome poslu.

Ali najvia ambicija integriranog spektakla jest to da tajni agenti postanu revolucionari i da revolucionari po-stanu tajni agenti.

V

Drutvo modernizirano do stadija integriranog spek-takla karakterizira se kombiniranim uinkom pet glavnih znaajki, a te su: neprekidno tehnoloko obnavljanje, sta-panje ekonomije i drave; poopena tajna; la bez odgo-vora i vjena sadanjost.

Pokret tehnoloke inovacije ve dugo traje i konstitu-tivan je za kapitalistiko drutvo, koje se ponekad naziva industrijskim ili postindustrijskim. Ali otkad je tehno-loka inovacija iskusila svoje najnovije ubrzanje [nakon Drugog svjetskog rata], ona tim vie pojaava autoritet spektakla, jer se njome pokazuje da je svatko potpuno izruen milosti strunjaka, njihovim proraunima i nji-hovim procjenama koje uvijek ovise o tim proraunima. Stapanje ekonomije i drave najuoljivija je tendencija ovoga stoljea, a ona je postala pokretaem najnovijeg

ekonomskog razvoja. Defenzivan i ofenzivan savez izme-u tih dviju moi, ekonomske i dravne, dao im je naj-vee zajednike dobrobiti na svim podrujima: za obje bi se moglo rei da jedna posjeduje drugu; apsurdno je suprotstaviti ih ili razlikovati njihove razloge za ludilo. Taj savez takoer se pokazao vrlo pogodnim za razvoj vladavine spektakla; oni zapravo od svog nastanka i nisu bili razliiti. Tri preostale znaajke zapravo su izravne po-sljedice te vladavine na njezinu integriranom stupnju.

Poopena tajna stoji iza spektakla kao odluna dopu-na onome to on pokazuje i, ako se spustimo do korijena stvari, kao njegova najvanija djelatnost.

Sama injenica bivanja bez odgovora dala je lai po-sve novu kvalitetu. U isti mah istina je gotovo posve pre-stala postojati, ili se u najboljem sluaju vidi kao svedena na stanje hipoteze koja se nikada ne moe dokazati. La bez odgovora uinila je da nestane javno mnijenje, koje je ponajprije postalo nemogue uti, a potom, vrlo brzo, uope se i stvoriti. To oito vodi do vanih posljedica u politici, primijenjenim znanostima, pravu i umjetnikoj svijesti.

Konstrukcija sadanjosti u kojoj je imobilizirana i sama moda, od odjee do glazbe, koja hoe zaboraviti prolost i koja ne odaje dojam da vjeruje u budunost, odrava se neprekidnim krunim protokom informacija, to nas odmah vraa na vrlo kratak popis istih trivijalno-sti objavljenih kao da su vane vijesti; dok tek rijetko, i u kratkim izljevima, protjeu doista vane vijesti o onome to se uistinu mijenja. One se uvijek tiu osude za koju se ini da svijet izrie protiv svoje egzistencije; to su etape u njegovom programiranom samounitenju.

VI

Prva nakana vladavine spektakla bila je uiniti da ne-stane povijesna spoznaja openito, a ponajprije gotovo sve informacije i svi razumni komentari o nedavnoj pro-losti. Dokazi su tako oiti da ih nema potrebe objanjava-ti. Spektakl vjeto organizira neznanje o onome to se do-gaa, a odmah potom i zaborav onoga to se ipak moglo spoznati. Ono najvanije je najskrivenije. Ve dvadeset godina nita nije bilo prekriveno tolikim poslunim lai-ma kao povijest svibnja 1968. Moda bi se mogle izvui korisne lekcije iz demistificirajuih prouavanja tih dana i njihovih uzroka; ali to je dravna tajna.

U Francuskoj, ima tome ve desetak godina, predsjed-nik Republike, otada zaboravljen, ali tada jo u prvom planu spektakla, naivno je izrazio radost koju je osjeao znajui da emo odsad ivjeti u svijetu bez pamenja gdje, kao na povrini vode, slika neprekidno slijedi za slikom. To je povoljan uinak za onoga tko se bavi poslovima i zna se tu odrati. Kraj povijesti daje ugodan odmor za svu sadanju mo. O njoj apsolutno jami uspjeh sklopa njezinih pothvata, ili barem amor o uspjehu.

Apsolutna mo potiskuje povijest to radikalnije to su njezini interesi ili obaveze vaniji, a posebno o praktinim mogunostima ostvarivanja tih ciljeva. Kineski car Tsin Che Hoang Ti dao je spaliti knjige, ali nije uspio unititi sve. Staljin je u naem stoljeu dospio dalje u ostvarenju takvog projekta ali, unato raznim suuesnicima koje je pronalazio izvan granica svoga carstva, velik dio svijeta ostao je nedostupan njegovoj policiji, gdje su se smijali njegovim prijevarama. Integrirani spektakl uspio je bolje, posve novim postupcima, te ovaj put djelujui u cijelom

svijetu. Nesposobnost zasluuje ope potovanje; ne smi-je joj se vie smijati. U svakom sluaju, postalo je nemo-gue pokazati da se smijemo.

Podruje povijesti bilo je ono pamtljivo, ukupnost dogaaja ije posljedice bi se dugo osjeale. Bila je to neodvojiva spoznaja koja je trebala trajati i pomoi ra-zumijevanju, barem djelominom, onoga to bi se novo dogodilo: vjean posjed, rekao bi Tukidid. Stoga je po-vijest bila mjera istinske novosti, a tko prodaje novosti, ima sav mogui interes da uniti sredstvo za mjerenje. Kada se drutvena vanost pripisuje samo onome to je samo trenutno i onome to e biti takvo za jedan trenu-tak, koji uvijek zamjenjuje drugu, identinu trenutnost, moe se rei da upotreba medija jami svojevrsnu vje-nost te nevanosti, koja govori tako visokoparno.

Dragocjena prednost koju je spektakl izvukao iz tog izvlaenja povijesti izvan zakona, naime prednost da je cjelokupna povijest ve osuena na tajnost i da je uspio openito potisnuti u zaborav povijestan duh u drutvu, jest ponajprije sposobnost da prikrije vlastitu povijest, da prikrije sam napredak svoga nedavnog osvajanja svijeta. Njegova mo ve se ini poznatom, kao da je oduvijek ovdje. Svi uzurpatori eljeli su da se zaboravi kako su upravo doli.

VII

S unitenjem povijesti, i sami suvremeni dogaaji u isti su se mah udaljili na mitsku udaljenost, meu ne-provjerljive prie, statistike izvan nadzora, neuvjerljiva objanjenja i neodrive razloge. Od svih besmislica koje

se objavljuju u spektaklu, uvijek ima medijskih ljudi koji bi mogli odgovoriti nekim ispravcima ili kritikama. Ali one teko da su neobine, jer osim svoga krajnjeg nezna-nja, osim svoje kolegijalne i iskrene solidarnosti s opim autoritetom spektakla i s drutvom koje ga izraava, nji-ma je dunost i zadovoljstvo nikada se ne udaljiti od tog autoriteta, ija se veliajnost ne smije povrijediti. Ne tre-ba zaboraviti da sve medijsko, i po plai i po drugim na-knadama ili prihodima, uvijek ima gospodara, a ponekad i vie njih, te da svaki medijski radnik zna da je zamjenjiv.

Svi strunjaci su medijsko-dravni i samo tako im se priznaje strunost. Svaki strunjak slui svome gospoda-ru, jer su sve stare mogunosti neovisnosti malo-poma-lo svedene na nita putem naina organizacije sadanjeg drutva. Strunjak koji slui najbolje, jest naravno stru-njak koji lae. Potrebu za strunjacima imaju iz razlii-tih motiva i falsifikator i neznalica. Kad pojedinac izgu-bi sposobnost da sam vidi stvari, o tome e ga strunjak slubeno obavijestiti. Prije je bilo normalno da postoje strunjaci za etruansku umjetnost; oni su uvijek bili kompetentni jer etruanska umjetnost vie nije na tri-tu. Ali, na primjer, epoha u kojoj se smatra rentabilnim falsificirati slavna vina, moe ih prodavati samo uz po-mo strunjaka za vina koji nas vode u podrume da ci-jenimo njihove nove, prepoznatljivije mirise. Cervantes je primijetio da se pod loim ogrtaem esto nalazi dobar pilac. Poznavalac vina esto ne zna pravila nuklearne in-dustrije, ali vladavina spektakla procjenjuje da, budui da neki strunjak pravi budalu od njega to se tie nukle-arne industrije, neki drugi strunjak bi to mogao initi to se tie vina. Na primjer, zna se kako se strunjak za medijsku meteorologiju, koji najavljuje temperature ili

kiu predvienu u roku od etrdeset osam sati, osjea sputanim obavezom da odrava ekonomsku, turistiku i regionalnu ravnoteu, u kojoj ljudi tako esto putuju to-likim cestama, izmeu jednako pustih mjesta; zbog toga on vie uspijeva kao zabavlja.

Jedan aspekt nestajanja svake objektivne povijesne svijesti pokazuje se u odnosu na bilo koji osobni ugled, koji mogu mijesiti i oblikovati po volji oni to kontroli-raju svaku informaciju, bilo onu koja se prima, bilo onu - makar posve razliitu - koja se alje; dakle oni imaju sve dozvole za falsificiranje. Jer povijesni dokaz o koje-mu se nita ne eli doznati, u spektaklu vie nije dokaz. Gdje osoba vie nije nita osim ugleda koji joj poput usluge pripisuje dobra volja nekog suda spektakla, ne-milost moe uslijediti u svakom trenutku. Lo glas pro-tiv spektakla postao je vrlo rijedak. Ja sam jedan od po-sljednjih preivjelih koji ga posjeduje i koji nikada nije imao drukiji glas. Ali i to je postalo neobino sumnjivo. Drutvo se slubeno proglasilo drutvom spektakla. Biti poznat izvan odnosa spektakla, to je ve jednako tome da se bude poznat kao neprijatelj drutva.

Dozvoljeno je mijenjati cijelu neiju prolost, promi-jeniti je iz korijena, ponovno je stvoriti u stilu moskov-skih procesa, a da se ak ne mora pribjei tegobama sud-skog procesa. Ubijati je danas jeftinije. Lani svjedoci, moda samo nespretni - ali kakva sposobnost da se osjeti ta nespretnost preostaje gledaocima koji e biti svjedo-ci pothvata tih lanih svjedoka? - i lani dokazi, uvijek sjajni, ne mogu manjkati onima to vladaju integriranim spektaklom, ali ni njihovim prijateljima. Zato vie nije mogue vjerovati nikome, ni o kome, ni u to to nismo

spoznali sami, i to izravno. Ali zapravo, esto vie nema ni potrebe da se nekoga lano optuuje. Onaj tko kon-trolira mehanizam to upravlja jedinom drutvenom ve-rifikacijom koja se priznaje potpuno i univerzalno, moe govoriti to hoe. Spektakl dokazuje svoje argumente jednostavno tako da ih vrti u krug: vraa se, ponavlja se, stalnim ponovnim potvrivanjem na jedinom podruju gdje se ita moe javno tvrditi i vjerovati, upravo zato jer su samo tome svi svjedoci. Vlast spektakla moe i porica-ti bilo to, jedanput, tri puta, i rei da vie o tome nee govoriti, te govoriti o neemu drugome, dobro znajui da ne riskira nikakav otar odgovor na vlastitom podruju, a ni na nekom drugom.

Jer, vie ne postoji agora, opa zajednica, pa ak ni zajednice ograniene na posrednika tijela ili autonomne institucije, na salone ili kafie, na radnike u jednom po-duzeu; nema mjesta na kojem bi se rasprava o istina-ma to se tiu sudionika mogla trajno osloboditi razorne prisutnosti medijskog diskursa i raznih snaga organizi-ranih da ga prenose. Vie ne postoji relativno neovisan sud onih koji tvore svijet znanja, npr. onih koji su neko ulagali svoj ponos u sposobnost provjere, pribliavajui se onome to se zvalo nepristranom injeninom povijeu, te koji su vjerovali barem da ona zasluuje da se spozna. Vie nema ak ni neporecive bibliografske istine, a in-formatizirani saeci dosjea u nacionalnim knjinicama uspjet e potisnuti i najsitnije njezine tragove. Zbunju-jue je pomisliti na to to je nedavno znailo biti javni slubenik, lijenik, povjesniar, te na imperativne obave-ze koje su priznavali, esto, u granicama svoje strunosti: ljudi vie nalie svom vremenu nego svom ocu.

Ono o emu spektakl moe prestati govoriti nakon tri dana je isto kao da i ne postoji. Jer, on zatim govori o neemu drugom i stoga je to ono to tada postoji na kratko vrijeme. Vidjet emo da su praktine posljedice toga goleme.

Vjerovalo se da se povijest pojavila u Grkoj, s demo-kracijom. Moe se dokazati i da su nestale istodobno.

Tome popisu pobjeda moi treba ipak dodati i jedan po nju negativan rezultat: drava, u iji mehanizam je trajno ugraen znatan nedostatak povijesnih znanja, vie se ne moe voditi strateki.

VIII

Kad drutvo koje se proglaava demokratskim doe na stupanj integriranog spektakla, ini se kao da se po-svuda smatra ostvarenjem krhkog savrenstva. Stoga vie ne smije biti izloeno napadima, jer je krhko; uostalom, vie se i ne moe napasti, jer je savreno kao to nijedno drutvo nikada nije bilo. To drutvo je krhko jer vrlo teko upravlja svojom opasnom tehnolokom ekspanzi-jom. No to drutvo je savreno prikladno za vladanje; dokaz tome je to to oni koji pretendiraju na vlast, ele vladati njime upravo kakvo jest, istim postupcima, te ga odravati gotovo istim onakvim kakvo jest. Prvi put u suvremenoj Evropi nijedna stranka ni frakcija vie ne po-kuava pretendirati na bilo kakve vane izmjene. Nitko vie ne moe kritizirati robu, ni kao opi sistem, pa ak ni kao bofl pogodan da ga direktori poduzea trenutno bace na trite.

Gdje god vlada spektakl, jedine organizirane snage su one koje ele spektakl. Dakle nitko vie ne moe biti ne-

prijatelj onoga to postoji niti prekriti zakon utnje koji se odnosi na sve. Rijeili smo se te uznemirujue kon-cepcije koja je prevladavala vie od dvije stotine godina, a prema kojoj se drutvo moe kritizirati i mijenjati, re-formirati ili dizati revolucije. To nije postignuto pojavom novih argumenata, ve naprosto zato to su argumenti postali beskorisni. Tim ishodom ne mjeri se opa srea, nego odurna snaga mrea tiranije.

Cenzura nikada nije bila savrenija. Nikada miljenju onih koje se u nekim zemljama jo uvjerava da su ostali slobodni graani nije bilo manje doputeno da se izjasne, ak i kad se radi o izboru koji e utjecati na njihov stvarni ivot. Nikada prije nisu smjeli lagati tako besramno. Pret-postavlja se da gledalac ne zna nita i nita ne zasluuje. Tko stalno gleda da vidi to e dalje biti, taj nikada nee djelovati: takav treba biti gledalac. esto se uje da se na-vodi iznimka Sjedinjenih Drava, gdje je Nixon na kraju ispatao zbog niza cininih i nespretnih poricanja; ali ta posve lokalna iznimka, koja je imala neke stare povije-sne uzroke, vie ne stoji, jer je Reagan uspio nekanjeno napraviti istu stvar. Sve to se nikad ne kanjava zapra-vo je doputeno. Stoga je zastarjelo govoriti o skandalu. Ugledni talijanski dravnik, koji je istodobno predsjedao ministarstvom i paralelnom vladom zvanom P2, Potere Due, najdublje je saeo razdoblje u koje je, nakon Italije i Sjedinjenih Drava, uao cijeli svijet: Skandala je bilo, ali vie ih nema.

U OSAMNAESTOM BRUMAIREU LOUISA BONAPARTEA Marx je opisao ulogu koju je preuzela drava u Francuskoj dru-goga carstva, bremenita s pola milijuna dravnih slube-nika: Tako je sve postalo predmetom vladina djelovanja,

od mosta, kolske zgrade, opinskog-seoskog vlasnitva, do eljeznice, nacionalnih dobara i pokrajinskih sveuilita. Slavno pitanje financiranja politikih stranaka ve se postavilo u tom razdoblju, jer Marx napominje da su stranke koje se izmjenjuju u borbi za premo, u zaposje-danju toga golemog zdanja vidjele glavni plijen osvajaa. Ipak, to opet odzvanja donekle bukoliki i zastarjelo, jer se spekulacije drave danas vie tiu novih gradova i autocesta, podzemnog prometa i proizvodnje nuklearne energije, naftnih istraivanja i kompjutera, administra-cije banaka i socio-kulturnih centara, promjena audi-ovizualnog krajolika i tajnog izvoza oruja, promocije nekretnina i farmaceutske industrije, agrarnih subvenci-ja i mehanizma bolnica, vojnih kredita i tajnih fondova u sve veim odsjecima koji moraju upravljati brojnim servisima zatite drutva. Marx je na nesreu ipak pre-dugo ostao aktualan dok u istoj knjizi podsjea na vladu koja ne donosi nou odluke koje eli provesti danju, nego odluuje danju, a provodi nou.

IX

Ova tako savrena demokracija sama stvara svog ne-pobjedivog neprijatelja, terorizam. Ona zapravo hoe da se o njoj sudi prema njezinim neprijateljima prije nego o njezinim rezultatima. Povijest terorizma napisala je dra-va; dakle, ona mnogo govori. Gledatelji zacijelo ne mogu znati nita o terorizmu, ali uvijek mogu znati dovoljno da bi ih se uvjerilo da im se, u odnosu na taj terorizam, sve drugo mora initi prihvatljivijim, ili barem racional-nijim i demokratinijim.

Modernizacija represije zavrila je tako to je doni-jela, ponajprije u pokusnom talijanskom iskustvu pod imenom pokajnika, profesionalne tuavatelje pod zakle-tvom; kad su se prvi put pojavili u 17. stoljeu, za vri-jeme nemira Fronde, zvali su ih svjedoci s potvrdom. Taj spektakularni napredak pravde napunio je talijanske zatvore mnogim tisuama osuenika koji su okajavali graanski rat koji se nije dogodio, svojevrsnu opsenu oruanu pobunu koja nekim sluajem nikad nije izbila, pu istkan od tvari od koje su nainjeni snovi.

Moe se vidjeti da tumaenje tajni terorizma kao da uvodi simetriju izmeu proturjenih miljenja; kao da se radilo o dvjema filozofskim kolama koje zagovaraju apsolutno suprotstavljene metafizike konstrukcije. Neki u terorizmu nisu vidjeli nita vie nego neke oite mani-pulacije tajnih slubi; drugi su procjenjivali da, naprotiv, teroristima treba zamjerati samo njihov potpun nedosta-tak povijesnog razumijevanja. Primjenom malo povijesne logike moglo bi se vrlo brzo zakljuiti da nema niega proturjenog u tome da se smatra kako se ljudima kojima nedostaje bilo kakvo povijesno razumijevanje moe lako manipulirati; njima je lake manipulirati nego drugima. Isto tako, lake je navesti na pokajanje nekoga kome se moe dokazati da se sve ve unaprijed zna o tome o emu je on vjerovao da govori slobodno. Neizbjena po-sljedica tajnih organizacijskih oblika vojnog tipa jest da je dovoljno ubaciti nekoliko ljudi na odreene vorove mree kako bi se ona aktivirala, i tako se uklonilo mno-tvo ljudi. Kritika u tim pitanjima procjene oruane borbe treba ponekad posebno analizirati neku od tih operacija, ne dajui se zavesti opom slinou koja bi se na kra-ju nametnula svima. Uostalom, trebalo bi oekivati, kao

logiki vjerojatno, da slube zatite drave kane iskori-tavati sve prednosti koje nalaze na podruju spektakla, koji se ve dugo organizira upravo za to; naprotiv, teko je uoiti ono to je udno i zvui pogreno.

Sadanji interes represivne pravde na tom podruju doista se sastoji u to brem poopavanju. Za tu vrstu robe vana je ambalaa ili etiketa: bar code. Svaki nepri-jatelj demokracije spektakla isti je kao drugi, kao to su sve demokracije spektakla jednake. Tako vie ne moe postojati pravo azila za teroriste, pa e ak i oni koji nisu optueni da su to bili, zacijelo to postati, a izruenje e brzo uslijediti. U studenom 1978., u sluaju Gabora Wintera, mladog tipografa kojega je vlada Savezne Re-publike Njemake optuila uglavnom da je tiskao neke revolucionarne spise, gospoa Nicole Pradain, pred-stavnica javnog tuiteljstva je na prizivnom sudu u Pa-rizu brzo pokazala da se politiki motivi, jedini razlog odbijanja izruenja koje predvia francusko-njemaka konvencija od 29. studenog 1951., u tom sluaju ne mogu primijeniti:

Gabor Winter nije politiki prijestupnik, ve drutveni. On odbacuje drutvena ogranienja. Istinski politiki pri-jestupnik ne odbacuje drutvo. On napada politike struk-ture, a ne, poput Gabora Wintera, drutvene strukture.

Pojam prihvatljivog politikog zloina nije u Evro-pi bio priznat prije no to je buroazija uspjeno napala drutvene strukture, ustanovljene ranije. Priroda politi-kog zloina nije se mogla odvojiti od raznolikih nakana drutvene kritike. To je vrijedilo za Blanquija, Varlina, Durrutija. Dakle, danas se, kao da je rije o ne ba sku-poj raskoi, hini uvanje isto politikog zloina, koji

nedvojbeno nitko nikada nee imati priliku poiniti, jer se vie nitko ne zanima za to, osim samih politikih pro-fesionalaca iji zloini se gotovo nikada ne progone, te se vie i ne zovu politikima. Svi prijestupi i zloini zapravo su drutveni. Ali od svih drutvenih zloina, nijedan se nee smatrati toliko zlim kao drska namjera da se promi-jeni neto u drutvu, koje je dosad bilo i previe strpljivo i previe dobro; drutvo vie ne eli da ga se okrivljuje.

X

Rastakanje logike uslijedilo je prema temeljnim in-teresima novog sistema vladavine, razliitim sredstvima koja su djelovala uvijek se uzajamno podravajui. Neka od tih sredstava ukljuivala su tehnika sredstva koja je spektakl iskuao i popularizirao; ali druga su vie bila po-vezana s masovnom psihologijom podvrgavanja.

Na tehnikom planu, kada slika koju je konstruirao i odabrao netko drugi posvuda postane glavni odnos po-jedinca prema svijetu, koji je prije toga sam gledao, sa svakog mjesta na koje je mogao otii, oito je da e ta slika tolerirati sve, jer se unutar iste slike moe bez pro-turjeja supostaviti bilo to. Struja slik nosi sve i opet netko drugi svojevoljno vlada tim pojednostavljenim sa-etkom osjetilnog svijeta, netko drugi bira kamo e kre-nuti ta struja, a i ritam kojim e se morati iskazati, poput stalnog arbitrarnog iznenaivanja to ne ostavlja vremena za razmiljanje i posve je neovisno od onoga to gledalac moe shvatiti i o emu moe razmiljati. U tom konkret-nom iskustvu stalnog podvrgavanja nalazi se psiholoki korijen tako opeg prianjanja uz ono to je tu; upravo odatle mu se onda ipso facto pridaje dovoljna vrijednost.

Diskurs spektakla oito uutkava i sve ono to mu ne odgovara, osim onoga to je doista tajno. On od onoga to pokazuje uvijek odvaja pripadan kontekst, prolost, nakane i posljedice. Dakle, posve je nelogian. Budui da mu nitko vie ne moe proturjeiti, spektakl ima pra-vo proturjeiti sebi samome, ispravljati svoju prolost. Pokroviteljski stav njegovih sluga kada moraju objaviti novu verziju nekih injenica, moda jo laniju, jest da treba ispraviti neznanje i pogrena tumaenja javnosti, dok su dan prije s uobiajenom sigurnou budno i ur-no irili tu neistinu. Tako se pouavanje spektakla i ne-znanje gledalaca neopravdano vide kao suprotstavljeni inioci, dok zapravo proistjeu jedan iz drugoga. Binarni jezik raunala takoer je neodoljiv poticaj da se u sva-kom trenutku ono to je bilo programirano bez zadrke prema neijim eljama, smatra bezvremenim izvorom nadmone, nepristrane i totalne logike. Kakav napredak, kakva brzina, kako bogat rjenik za prosuivanje o sve-mu! Politiko? Drutveno? Odaberite sami. Ali onaj tko je odabrao jedno, ne moe odabrati drugo. Moj izbor se namee. Smiju nam se i zna se za koga su ti programi. Stoga ne iznenauje da bi uenici jo od djetinjstva lako i sa zanosom trebali poinjati s apsolutnim znanjem in-formatike, dok unaprijed zanemaruju itanje koje zahti-jeva istinsko prosuivanje prema svim aspektima i koje jedino moe pruiti pristup golemom ljudskom iskustvu prije spektakla. Jer, razgovor je gotovo mrtav, a umrijet e i mnogi koji znaju govoriti.

Glavni uzrok dekadencije miljenja suvremenog sta-novnitva jasno ovisi o injenici da sav diskurs, iskazan u spektaklu, ne ostavlja mjesta za odgovor, a logika se dru-tveno stvara samo u dijalogu. Ali isto tako, dok se proi-

rilo potovanje prema onome tko govori u spektaklu, za kojega se pretpostavlja da je vaan, bogat, ugledan, koji je sam autoritet, iri se tendencija i meu gledaocima da ele biti nelogini poput spektakla, kako bi naznaili da su individualan odraz tog autoriteta. Napokon, logika nije laka i nitko ih ne eli uiti njoj. Nitko tko se opaja droga-ma ne studira logiku, jer nema potrebu za njom i jer vie nema mogunosti za nju. Ta lijenost gledaoca takoer je i lijenost bilo kojeg intelektualca, preko noi stvorenog strunjaka koji e u svakom sluaju pokuati prikriti uske granice svojih spoznaja dogmatskim ponavljanjem nekog neloginog argumenta autoriteta.

XI

Openito se smatra da su oni koji su iskazali najveu nesposobnost u pitanjima logike upravo oni koji su se proglasili revolucionarima. Taj nepravedan prigovor do-lazi iz prethodne epohe, kada su gotovo svi razmiljali uz minimum logike, uz upadljiv izuzetak kretena i vojnika, a kod njih se esto mijeala i loa vjera, poeljna jer se smatrala djelotvornom. Ali danas se ne moe zanemariti injenica da je intenzivna upotreba spektakla, to je tre-balo i oekivati, uinila veinu suvremenika ideolozima, premda samo na mahove i fragmentarno. Manjak logi-ke, naime gubitak sposobnosti trenutnog spoznavanja to je vano a to sporedno, ili se o tome uope ne radi, uoavanja onoga to je neuskladivo ili pak to bi moglo biti komplementarno, svega to neka posljedica implicira i onoga to u isti mah iskljuuje; anesteziolozi-reanima- tori spektakla tom su boleu namjerno u visokoj dozi zarazili stanovnitvo. Pobunjenici nisu ni na koji nain

bili iracionalniji nego potinjeni. Radi se samo o tome da se ta opa iracionalnost kod njih jae istie jer su oni, objavljujui svoj projekt, pokuali praktino djelovati, pa makar se to svodilo na itanje nekoliko tekstova, po-kazujui da shvaaju njihov smisao. Posveuju se raznim obavezama da bi nadvladali logiku, ak i na razini strate-gije, koja je upravo potpuno podruje primjene logike dijalektike sukoba; ali, kao i drugi, oni su lieni obine sposobnosti da se upravljaju nesavrenim sredstvima for-malne logike. Nema dvojbe to se tie njih, dok se o drugima ne misli nita.

Pojedinac kojega je duboko obiljeila ta osiromae-na misao spektakla, vie nego bilo koji drugi element njegova iskustva, tako se od poetka postavlja u slubu uspostavljenog poretka, iako je njegova subjektivna na-mjera moda bila posve suprotna tom ishodu. U biti e slijediti jezik spektakla jer samo njega zna: samo na nje-mu je nauio govoriti. Nedvojbeno e se htjeti pokazati neprijateljem njegove retorike, ali primijenit e njegovu sintaksu. To je jedan od najvanijih momenata uspjeha vladavine spektakla.

Tako brz nestanak naeg prethodno postojeeg rje-nika tek je jedan aspekt te operacije. On joj slui.

XII

Brisanje osobnosti fatalno prati uvjete egzistencije konkretno podvrgnute pravilima spektakla i tako je se sve vie odvaja od mogunosti da doivi autentina isku-stva i time otkrije svoje osobne preferencije. Paradok-salno, pojedinac se neprekidno mora poricati ako mu je stalo da ga u tom drutvu barem malo cijene. Ta eg-

zistencija zapravo postulira uvijek promjenjivu vjernost, niz stalno varljivih prianjanja uz lane proizvode. Radi se o tome da se brzo tri u korak s inflacijom obezvrijeenih znakova ivota. Droga pomae da se prilagodimo takvom poretku stvari, a ludilo pomae da pobjegnemo od njega.

U svim poslovima tog drutva, gdje je raspodjela do-bara centralizirana na takav nain da odreuje, u isti mah na zloglasan i tajan nain, samu definiciju onoga to bi moglo biti poeljno, pa proizlazi da se nekim osobama pripisuju osobine, ili znanje, a ponekad i poroci, savreno imaginarni, kako bi se tim uzorcima objasnio zadovolja-vajui razvoj nekih pothvata, a sve to samo da bi se pri-krila, ili barem maskirala koliko je to mogue, funkcija raznih sporazuma koji odluuju o svemu.

Ipak, unato svojim estim namjerama i jakim sred-stvima da dovede na vidjelo punu dimenziju brojnih na-vodno osebujnih linosti, dananje drutvo mnogo ee pokazuje suprotno, i to ne samo u onome to je danas zamijenilo umjetnost ili raspravu o toj temi: potpuna nesposobnost sukobljava se s drugom, usporedivom nes-posobnou; nastaje panika i pitanje je samo koja e se prva raspasti. Dogaa se da odvjetnik, zaboravivi da u procesu sudjeluje samo kao ovjek posveen odreenoj stvari, dopusti da na njega utjee logiko razmiljanje odvjetnika suprotne strane, ak i ako je to razmiljanje moda bilo jednako uplje kao njegovo vlastito. Dogaa se i da osumnjienik, nevin, u trenutku prizna zloin koji nije poinio, samo zbog toga to je pao pod utjecaj logike hipoteze dounika koji je htio da ga se okrivi [sluaj dok-tora Archambeaua u Poitiersu 1984.]

I sam McLuhan, prvi apologet spektakla, koji se doi-mao kao najuvjereniji imbecil svoga stoljea, promijenio

je miljenje i napokon, 1976. priznao da pritisak masov-nih medija vodi u iracionalno i da postaje hitno promije-niti njihovu primjenu. Taj mislilac iz Toronta prije toga se desetljeima divio mnogim slobodama koje donosi to globalno selo, trenutno dostupno svima, bez muke. Za razliku od gradova, selima je oduvijek vladao kon-formizam, izolacija, sitniav nadzor, dosada, uvijek ista ogovaranja istih obitelji. Upravo tako se otad predstav-lja sadanja vulgarnost planete spektakla, na kojoj vie nije mogue razlikovati dinastiju Grimaldi-Monaco ili Bourbon-Franco od one koja je naslijedila Stuarte. Ipak, nezahvalni uenici danas pokuavaju zaboraviti McLuhana i nainiti vlastita prva otkria, nadajui se da e izgraditi svoju karijeru u medijskoj pohvali svih tih novih sloboda koje bi se mogle slobodno birati iz efemernoga. Nedvojbeno e se odrei toga bre nego onoga koji ih je nadahnuo.

XIII

Spektakl ne taji da neke opasnosti okruuju udesan poredak koji je ustanovilo. Zagaenje oceana i unite-nje ekvatorijalnih uma ugroavaju obnavljanje kisika na Zemlji; njezin ozonski sloj poputa pred industrijskim napretkom; nuklearno zraenje nepovratno se akumu-lira. Spektakl zakljuuje samo da to nije vano. On eli raspravljati samo o datumima i dozama. I samo u tome on uspijeva ohrabriti, to bi um prije spektakla smatrao nemoguim.

Metode demokracije spektakla vrlo su profinjene, za razliku od jednostavne brutalnosti totalitarnog diktata. Ime se moe uvati i kada se stvar potajno izmijeni [pivo,

teletina, filozofi]. Isto tako, moe se promijeniti ime dok se stvar potajno nastavlja; npr. u Engleskoj je tvornica za preradu nuklearnog otpada Windscale promijenila ime u Sellafield kako bi se bolje priguile sumnje nakon ka-tastrofalnog poara 1957., ali ta toponimska prerada nije sprijeila poveanje smrtnosti od raka i leukemije u svom okoliu. Engleska vlada, to smo demokratski saznali na-kon trideset godina, tada je odluila proglasiti tajnim iz-vjetaj o katastrofi, za koji je procijenila, ne bez razloga, da e potkopati povjerenje javnosti u nuklearnu energiju.

Nuklearnoj industriji, vojnoj i civilnoj, potrebna je jaa mjera tajnovitosti nego svima drugima, a kao to znamo, ve je ima mnogo. Kako bi olakali ivot, a to znai lai, znanstvenika koje su odabrali gospodari su-stava, otkrila se i korisnost promjene mjernih jedinica, njihova variranja s obzirom na velik broj mjerila, njihove obrade kako bi se njima moglo onglirati prema potre-bi, uz pomo mnogo brojaka koje je teko preraunavati. Tako za ocjenu radioaktivnosti imamo na raspolaganju sljedee mjerne jedinice: kiri, bekerel, rendgen, rod alias centigrej, te rem, a ne zaboravimo ni skromni milirad, pa sivert, koji nije nita drugo nego 100 rema. To nas pod-sjea na manje jedinice engleske funte, ijom zamreno-u stranci nisu mogli brzo ovladati, u vrijeme kada se Sellafield jo zvao Windscale.

Strogost i preciznost koju su dosegle povijest ratova, i dosljedno tome, teoretiari strategije u 19. stoljeu, shva-tit emo ako znamo da se, kako se povjerljive informacije ne bi odavale neutralnim komentatorima ili neprijatelj-skim povjesniarima, o ratnom pohodu obino pisalo ovako:

Preliminarna faza sastojala se od niza arki, u kojima se naa vrsta prethodnica, koju su inila etvorica gene-rala i jedinice pod njihovim zapovjednitvom, suprotstavi neprijateljskim snagama koje su brojale 13.000 bajuneta. U daljnjoj fazi razvila se linijska bitka, o kojoj se dugo ra-spravljalo, a u njoj je sudjelovala cjelokupna naa vojska sa svojih 290 topova i tekom konjicom od 18.000 sablji, dok je protivnik njoj suprotstavio snage koje nisu brojale manje od 3.600 pjeakih porunika, etrdeset husarskih kapetana i osamdeset tekih konjanika. Nakon izmjene napada i po-vlaenja s jedne i druge strane, bitka se na kraju moe sma-trati neodluenom. Nai gubici, neto manji od prosjenog broja koji se sree u bitkama takva trajanja i intenziteta, osjetno su vei od gubitaka Grka na Maratonu, ali manji su od gubitaka Prusa kod Jene.

Prema tom primjeru, strunjaku nije nemogue stei nejasnu ideju o snagama koje su sudjelovale u bici, ali voenje operacija zacijelo e ostati nedostupno svakoj procjeni.

Lipnja 1987. Pierre Bacher, pomonik direktora EDF, izloio je najnoviju doktrinu o sigurnosti nuklear-nih centrala. Opremajui ih pregradama i filterima po-stalo je mnogo lake izbjegavati velike katastrofe, lom ili eksploziju reaktora, to bi utjecalo na cijelo podruje. Takve katastrofe uzrokuje pretjerano ograniavanje. Bilo bi bolje, svaki put kada se stroj otme kontroli, polako dekomprimirati, poprskavi ogranieno podruje u pro-mjeru od nekoliko kilometara, koje e svaki put biti po-sve drukije, a sluajno e ga proirivati hirovi vjetrova. Otkriva se da su u posljednje dvije godine diskretni po-kusi izvoeni u Cadaracheu na Drmi konkretno doka-

zali da otpad - uglavnom plin - ne prelazi nekoliko promila, u najgorem sluaju jedan posto radioaktivnosti koja vlada unutar zidova . Taj najgori sluaj vrlo je umjeren: jedan posto. Prije smo bili sigurni da nema nikakve opasnosti, osim u sluaju nesree, koje su logiki nemogue. Prve godine iskustva promijenile su i to razmiljanje: budui da je nesrea uvijek mogua, treba izbjei prekoraenje praga katastrofe, a to je lake. Dovoljno je umjereno za-gaivati, korak po korak. Kome nije jasno da je beskrajno zdravije napijati se nekoliko godina pijui 140 centilitara votke dnevno nego se odmah napiti poput Poljaka?

Zasigurno je teta to ljudsko drutvo nailazi na tako gorue probleme u trenutku kad je postalo materijalno nemogue ita prigovoriti marketinkom diskursu, u tre-nutku kad mo, upravo zato to je spektaklom zatiena od odgovora na njezine odluke i djelomina i neumjere-na opravdanja, vjeruje da vie ne treba misliti; i doista vie ne zna misliti. Ne bi li i najuvjereniji demokrat vie volio da smo mu odabrali inteligentnijega gospodara?

Na meunarodnoj konferenciji strunjaka odranoj u enevi prosinca 1986. postavilo se posve jednostavno pitanje svjetske zabrane klor-fluorougljika [CFC], plina koji odnedavno, ali vrlo brzo, unitava tanak ozonski sloj koji titi na planet - sjetit ete se o emu govorim - od tetnih posljedica sunevog zraenja. Daniel Verilhe, predstavnik podrunice tvornice kemijskih proizvoda Elf-Aquitaine, predsjedavajui francuskim izaslanstvom koja se vrsto protivila toj zabrani, izrekao je vrlo ra-zumnu napomenu: Potrebne su barem tri godine da se pronau eventualne zamjene, a trokovi bi se mogli povisiti etverostruko. Znamo da taj osjetljivi ozonski sloj, onako

visoko, ne pripada nikome i nema nikakvu marketinku vrijednost. Dakle, taj industrijski strateg mogao je svo-jim protivnicima ovim pozivanjem na stvarnost pokazati svu njihovu neobjanjivu ekonomsku nebrigu: Vrlo je opasno bazirati industrijsku strategiju na imperativima koji se odnose na okoli.

Oni koji su ve odavno poeli kritizirati politiku ekonomiju definirajui je kao savreno poricanje ovje-ka nisu se prevarili. Upravo po tome emo je i prepo-znavati.

XIV

esto se kae da je znanost danas podvrgnuta impe-rativima ekonomske isplativosti; toje uvijek bilo tono. Nov je samo nain kako je ekonomija sada otvoreno objavila rat ljudima; ne vie samo mogunostima naeg ivota, ve i s mogunostima naeg opstanka. Tu je znan-stvena misao odabrala, odriui se velikog dijela svoje anti-robovlasnike prolosti, sluiti vladavini spektakla. Prije no to je dospjela u tu situaciju, znanost je posje-dovala relativnu autonomiju. Znala je promiljati svoj dio stvarnosti; tako je mogla u velikoj mjeri pridonije-ti poveanju ekonomskih sredstava. Kada je svemona ekonomija poludjela, a vremena spektakla su upravo to, potisnula je posljednje tragove znanstvene autonomije, i na metodolokom planu i na planu praktinih uvjeta aktivnosti istraivaa. Vie se ne trai da znanost ra-zumije svijet niti da neto poboljava. Od nje se trai da odmah opravda sve to se ini. Jednako glupa na tom podruju kao i na svim drugima, koja ona eksploatira s

najtetnijom nepromiljenou, vladavina spektakla obo-rila je divovsko drvo znanstvene spoznaje samo da bi od njega istesala toljagu.

Kako bi posluala taj konani drutveni zahtjev za oi-to nemoguim opravdanjem, bilo bi bolje vie ne znati uope misliti, ve naprotiv, biti vrlo vjet u pogodno-stima diskursa spektakla. Zapravo je znanost, bludnica naih bijednih dana, uz mnogo dobre volje u toj karijeri pronala svoju najnoviju specijalizaciju.

Naravno, znanost lanog opravdanja pojavila se s prvim simptomima dekadencije buroaskog drutva, s kanceroznim bujanjem pseudoznanosti nazvanih hu-manistikima, ali npr. moderna medicina mogla se neko vrijeme smatrati korisnom, ali oni koji su pobijedili ve-like boginje ili gubu nisu bili isti oni koji su sramno ka-pitulirali pred nuklearnim zraenjima ili agronomskom kemijom. Brzo se uoava da dananja medicina, narav-no, danas vie nema pravo braniti zdravlje stanovnitva protiv patogenog okolia jer bi to znailo suprotstaviti se dravi, ili barem farmaceutskoj industriji.

No ne samo zbog toga to je duna utjeti, dananja znanstvena djelatnost priznaje to to je postala. To je i zato to ona vrlo esto pati od izljeva i ispada. Objavivi u studenom 1985., nakon osmodnevnog eksperimenti-ranja na etvorici bolesnika, da su moda otkrili djelo-tvoran lijek protiv AIDS-a, profesori Even i Andrieu iz bolnice Lannec dva dana potom, kada su pacijenti po-mrli, pobudili su ograde nekih lijenika, manje uznapre- dovalih ili moda zavidnih, zbog tako preuranjene objave onoga to se pokazalo pogrenim prividom pobjede, tek nekoliko sati prije poraza. Dvojica lijenika branili su se

bez neugode, tvrdei da napokon, bolje su lane nade od nikakve nade . Bili su takve neznalice da nisu shvatili kako je sam taj argument potpuno poricanje znanstve-nog duha, te da je uvijek u povijesti sluio prikrivanju profitabilnih sanjarija varalica i vjetaca, u doba kada ih nisu trpali u ludnice.

Kad slubena znanost, poput cjelokupnog ostatka drutvenog spektakla, doe dotle da unato materijalno moderniziranoj i obogaenoj prezentaciji, samo preuzi-ma vrlo stare tehnike putujuih glumaca - iluzionista, najavljivaa i klauna - ne smijemo se iznenaditi kad vi-dimo kakav velik autoritet paralelno posvuda dobivaju gurui i sekte, zen u vakuum-pakovanju ili mormonska teologija. Neznanje koje je dobro sluilo svim vlastima, uvijek su iskoritavali domiljati poduzetnici na rubu za-kona. Koji je trenutak pogodniji od vremena u kojem je nepismenost tako napredovala? Ali tu stvarnost sa svoje strane porie drugi dokaz arobnjatva. UNESCO je u vrijeme svog osnivanja prihvatio znanstvenu, vrlo preci-znu definiciju nepismenosti, iji zadatak je bio boriti se protiv nje u zaostalim zemljama. Kada je neoekivano ustanovljen povratak iste injenice, ali ovaj put u zemlja-ma koje se naziva naprednima, otprilike kao kad bi onaj tko oekuje Grouchyja vidio kako Blcher ulazi u bit-ku, bilo je dovoljno angairati gardu strunjaka, a oni su brzo razvili formulu neobranjivog napada, zamijenivi izraz nepismenost izrazom tekoe u jeziku: kao to la-ni patriot moe doci u pogodan trenutak za odrava-nje neke nacionalne vrednote. Da bi vrsto utemeljili ustrajnost neologizma meu pedagozima, brzo se progu-ra nova definicija, kao daje oduvijek prihvaena, prema

kojoj je, kao to se zna, nepismen bio onaj tko nikada nije nauio itati, tekoe u jeziku u modernom smislu su stanje onoga tko je nauio itati [ak i bolje nauio nego prije, to odmah hladnokrvno predlau najnadareniji te-oretiari i slubeni povjesniari pedagogije], ali na nesre-u to su ubrzo i zaboravili. To iznenaujue objanjenje izloilo se opasnosti da manje umiruje nego uznemiruje, jer, namjerno promaivi temu, nije vjeto zaobilo prvu posljedicu na koju bismo svi pomislili u znanstvenijim epohama: naime, znati da ta nova pojava i sama zasluuje da bude objanjena, budui daje se nije moglo uoiti, pa ak ni zamisliti prije najnovijeg napretka oteene misli, kad analitina dekadencija istim korakom prati dekaden-ciju prakse.

XV

Prije vie od stotinu godina novi rjenik francuskih sinonima A. L. Sardoua definirao je nijanse koje treba uoiti izmeu rijei: fallacieux, trompeur, imposteur, se-ducteur, insidieux, captieux; one zajedno tvore svojevrsnu paletu boja koje odgovaraju portretu drutva spektakla. Nije pripadalo ni njegovu vremenu ni njegovu iskustvu strunjaka da tako jasno izloi srodna, ali vrlo razliita znaenja opasnosti koje se moraju normalno oekivati pri suoavanju sa svakom grupom posveenom subver-ziji, slijedei npr. ovu gradaciju: zavedena, provocirana, infiltrirana, manipulirana, preuzeta, podvrgnuta. U sva-kom sluaju, te bitne nijanse nikad se nisu pojavile kod doktrinara oruane borbe.

Fallacieux [prijevaran], od latinskog fallaciosus, vjet u prijevari ili nauen na prijevaru, pun podlosti: definicija

tog pridjeva jednaka je superlativu pridjeva trompeur [va-rav]. Onaj koji vara ili na bilo koji nain navodi u blud-nju, jest varav: ono to se ini za varanje, iskoritavanje, navoenje u bludnju uz nakanu varanja smicalicama i ureajima nainjenima radi prijevare, jest prijevar- no. Varav je generika i nejasna rije; sve vrste dvosmislenih znakova i pojava su varave: prijevarno oznaava promi-ljenu la, lukavstvo ili prijevaru; sofistian diskurs, izja-va i razmiljanje su prijevarni. Ta rije srodna je rijeima obmanjiva, zavodnik, navodljivo, lukavo, ali nije jedno-znana s njima. Obmanjiva [imposteur] oznaava sve vrste lanih pojava ili spletaka usmjerenih na prijevaru ili tetu; npr. licemjerje, klevetanje itd. Zavodnik [seduc-teur] izraava radnju namijenjenu tome da se na nekoga utjee, da ga se zavede vjetim i udvornim sredstvima. Navodljiv [insidieux] oznaava radnju spretnog postav-ljanja zamke i navoenja u nju. Lukav [captieux] odnosi se na profinjenu radnju iznenaivanja i navoenja u za-bludu. Prijevarno objedinjuje veinu tih znaajki.

XVI

Jo nov pojam dezinformacije nedavno je uvezen iz Rusije, uz mnogo drugih izuma korisnih za upravljanje modernim dravama. U velikoj mjeri upotrebljavaju ga pojedine sile, a ujedno i ljudi koji dre djeli ekonom-ske i politike moi, kako bi odrali ono to je uspo-stavljeno, i to uvijek u protuofenzivnoj ulozi. Ono to se moe suprotstaviti jedinoj slubenoj istini mora biti dezinformacija koja potjee od neprijateljskih snaga, ili barem suparnikih, te bi morala biti namjerno lana iz zlih pobuda. Dezinformacija ne bi bila jednostavno po-

ricanje injenice koja odgovara vlastima niti jednostavna potvrda injenice koja vlastima ne odgovara: a to se na-ziva psihozom. Za razliku od iste lai, dezinformacija mora nuno sadravati odreen dio istine, ali njega je namjerno preradio vjet neprijatelj. Zato je dezinforma-cija zanimljiva braniteljima vladajueg drutva. Mo koja govori o dezinformacijama ne smatra sebe apsolutno bez mane, ali zna da e svakoj kritici moi pripisati upravo tu pretjeranu beznaajnost koja je u naravi dezinformacije, i koja na neki nain nikada nee odgovarati odreenoj pogreci.

Ukratko, dezinformacija je zla upotreba istine. Onaj tko je lansira, taj je kriv, a onaj tko u nju vjeruje, budala. Rli tko je onda vjet neprijatelj? Ovdje to ne moe biti terorizam, jer on se ne izlae opasnosti da ikoga dezin-formira, jer je zaduen da ontoloki predstavlja najgru-blju i najmanje prihvatljivu pogreku. Zahvaljujui svo-joj etimologiji i suvremenim sjeanjima na ograniene sukobe, koji su sredinom stoljea nakratko meusobno suprotstavili Istok i Zapad, koncentrirani spektakl i ras-preni spektakl, kapitalizam integriranog spektakla jo uvijek iri privid da vjeruje da je kapitalizam totalitarne birokracije - predstavljene ponekad poput tajne baze ili nadahnua terorista - njegov glavni neprijatelj, kao to ovaj drugi to isto govori za onog prvoga, unato bezbroj-nim dokazima o njihovu savezu i dubokoj solidarnosti. Zapravo, sve uspostavljene sile, unato nekim stvarnim lokalnim suparnitvima, ne zaboravljaju ono to je jedno-ga dana, sa strane subverzije i bez velikog uspjeha u prvi mah, rekao jedan od rijetkih njemakih internacionalista nakon izbijanja rata 1914.: Glavni neprijatelj je u naoj zemlji. Dezinformacija je na kraju ekvivalent onoga to

su u diskursu drutvenog rata 19. stoljea predstavljale zle strasti. To je sve ono to je skriveno i izlae se opa-snosti da se suprotstavi udesnoj srei koju to drutvo, a to se dobro zna, prua onima koji imaju povjerenja u njega; sreu vredniju od raznih beznaajnih opasnosti ili tegoba. A svi koji vide tu sreu u spektaklu priznaju da se nema na emu krtariti u pogledu njezine cijene; neka drugi dezinformiraju.

Druga prednost koja se dobiva razotkrivanjem [a time ujedno i objanjavanjem] pojedinane dezinformacije jest da se kao posljedica toga ne moe uzeti daje sadri i jezik globalnog spektakla, jer on moe s najveom znan-stvenom sigurnou is- crtati ono podruje na kojemu se nalazi sama dezinformacija: u svemu to moemo reci a to nam se nee svidjeti.

Nedavno se u Francuskoj, zacijelo pogrekom - ako nije bila namjerna varka - radilo na projektu slubenog pripisivanja svojevrsne medijske oznake garantirano bez dezinformacija: to je pogodilo neke medijske pro-fesionalce koji su jo htjeli vjerovati, ili skromnije, koji su htjeli navesti druge da vjeruju, kako do sada nisu bili cenzurirani. No, pojam dezinformacije oito ne treba upotrebljavati defenzivno, a jo manje statiki defenziv-no, tvorei neki Kineski zid ili Maginotovu liniju koja bi trebala apsolutno pokriti prostor u kojemu je dezin-formacija navodno zabranjena. Dezinformacija treba postojati, i to kao fluidna, tako da moe dospjeti po-svuda. Gdje jezik spektakla nije napadnut, bilo bi glupo braniti ga; a taj bi se pojam vrlo brzo istroio kad bi ga se branilo usprkos dokazima, na temama koje bi naprotiv trebale izbjei mobilizaciju panje. tovie, vlasti nema-

ju nikakvu potrebu jamiti da neka precizna informacija ne sadri dezinformacije. One nemaju ni sredstva za to: nisu toliko na cijeni, a samo bi potaknule sumnju u in-formaciju o kojoj se radi. Pojam dezinformacije dobar je samo u protunapadu. Treba ga odravati u drugoj liniji, a ubaciti ga kako bi se potisnula istina koja bi se mogla pojaviti.

Ako ponekad neka vrsta neregulirane dezinformacije zaprijeti da se pojavi, u slubi nekih posebnih, trenutno sukobljenih interesa, da joj se povjeruje i da se otme kon-troli, da se suprotstavi usklaenom radu nekoliko manje neodgovornih dezinformacija, ne znai da se treba bojati da se u njoj angairani drugi manipulator!, struniji ili suptilniji: to je jednostavno zato to se dezinformacija sada primjenjuje u svijetu u kojem vie nema mjesta ni za kakvu provjeru.

Konfuzionistiki pojam dezinformacije istie se kako bi odmah, samim zvukom te rijei pobio svaku kritiku koja nije bila dovoljna da uniti razne agencije za organi-zaciju tiine. Na primjer, jednoga dana moglo bi se reci, kad bi se to inilo poeljnim, da je ovaj tekst pokuaj dezinformacije o spektaklu; ili bolje, a to je isto, da je to dezinformacija koja teti demokraciji.

Suprotno onome to tvrdi njezina definicija u spekta-klu, praksa dezinformacije moe samo sluiti dravi ovdje i sada, pod njezinim izravnim vodstvom, ili pod inicijati-vom onih koji brane iste vrijednosti. Zapravo, dezinfor-macija poiva u svim postojeim informacijama, i to kao njihovo glavno obiljeje. Imenuje ju se samo ondje gdje zastraivanjem treba odrati pasivnost. Gdje se dezinfor-macija imenuje, ona ne postoji. Tamo gdje postoji, tu se ne imenuje.

Dok su jo postojale ideologije u sukobu, koje su proglaavale da su za ili protiv nekog poznatog aspekta stvarnosti, bilo je i fanatika, i laaca, ali ne i dezinfor-matora.

Sad kad, iz respekta prema konsenzusu spektakla, ili barem zbog volje za tatinom spektakla, nije doputeno rei istinito emu se netko protivi, ili jo bolje, za to se zalae sa svim njegovim posljedicama, nego esto nai-lazimo na obavezu da se skriva jedna strana onoga to se zbog nekog razloga smatra opasnim u onome to se smatra doputenim, onda se prakticira dezinformacija; toboe nepromiljeno, ili iz zaborava, ili hinjenim lanim razmiljanjem. Na primjer, na podruju rasprava nakon 1968, nesposobni obnovitelji, prozvani pro-situs, bili su prvi dezinformatori, jer su simulirali to je vie mo-gue praktine manifestacije kroz koje se potvrivala kritika koju su navodno prihvaali; osim toga, uope se ne stidei to su oslabili njezin izraz, nikada nisu nikoga citirali kako bi ostavili dojam da su sami neto otkrili.

XVII

Obrui slavnu Hegelovu formulu, jo 1967. primi-jetio sam da u stvarno izokrenutom svijetu istina je mo-ment lai. U proteklim godinama pokazao se napredak tog naela na svim podrujima, bez iznimke.

Dakle, u razdoblju u kojemu ne moe vie postojati suvremena umjetnost, postaje teko procjenjivati klasi-nu umjetnost. Tu, kao i drugdje, proizvodi se neznanje da bi ga se iskoritavalo. Dok se gubi i osjeaj za povijest i ukus, organiziraju se mree za falsifikaciju. Dovoljno je drati strunjake i procjenjivae vrijednosti, a to je lako,

jer da bi se uspjelo u takvim poslovima, kao uostalom u svim poslovima, potrebno je prodati, jer prodaja ini svaku vrijednost autentinom. Nakon toga, kolekcionari ili muzeji, posebno ameriki, opijeni falsifikatima, ima-ju interes odravati dobar ugled, kao to Meunarod-ni monetarni fond odrava privid pozitivne vrijednosti ogromnih dugova stotinu drava.

Falsifikat oblikuje ukus, a podravajui falsifikat, svje-sno se unitava mogunost pozivanja na autentino. ak se prerauje istina, im je to mogue, kako bi nalikovala falsifikatu. Amerikanci, koji su najbogatiji i najmoderni-ji, bili su glavni naivci te trgovine lanom umjetnou. To su isti oni koji su financirali radove na restauraciji Ver- saillesa i Sikstinske kapele. Zato Michelangelove freske moraju poprimiti ive boje crtanoga filma, a autentino pokustvo Versaillesa zablistati zlatom to podsjea na lani stilski namjetaj Louis XIV koji se skupo prodaje bogatim Teksaanima.

Feuerbachov sud, prema kojemu njegovo vrijeme daje prednost slici nad stvari, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnou u potpunosti je potvren u stoljeu spektakla, i to na vie podruja na kojima je de-vetnaesto stoljee htjelo ostati daleko od onoga to je ve bilo njegova duboka priroda: od industrijske kapitalisti-ke proizvodnje. Tako je i buroazija vrijedno irila strog duh muzeja, originalnog predmeta, egzaktne povijesne kritike, autentinog dokumenta. No danas ponajprije ono izmiljeno ima tendenciju da zamijeni ono istinito. U tom je smislu vrlo sretna okolnost da zagaivanje zbog automobilskog prometa trai zamjenu Marlyjevih konja i rimskih kipova na portalu Saint-Trophime u Arlesu

plastinim zamjenama. Sve e biti jo ljepe nego prije, kako bi turisti mogli fotografirati.

Kulminacijska toka nedvojbeno je dosegnuta smije-nim falsifikatom kineske birokracije: kipovima goleme vojske Prvoga Cara: dravnici u posjetu Kini pozivaju se da je pogledaju in situ. To dokazuje, budui da im se moe tako okrutno rugati, da nitko od mnotva njihovih savjetnika ne poznaje povijest umjetnosti u Kini ni izvan Kine. Kompjuteri Vae Ekselencije nemaju podataka o tome. Ta potvrda da se prvi put u povijesti moe vladati bez ikakva znanja o umjetnosti i bez ikakva smisla za autentino ili za nemogue, mogla bi sama biti dovoljna da shvatimo da e svi ti lakovjerni naivci ekonomije i administracije vjerojatno odvesti svijet u neku veliku ka-tastrofu - ako to njihova praksa ve nije pokazala.

XVIII

Nae drutvo izgraeno je na tajni, od drutava-ti-tova koja skrivaju dobra svojih lanova do obrambene tajne koja danas pokriva golemo podruje pune izvan-sudske moi drave; od esto stranih tajni nekvalitetne proizvodnje, koje se skrivaju iza reklama, sve do projek-cija varijanti ekstrapolirane budunosti, na kojima samo vlast iitava najvjerojatniji put onoga za to tvrdi da uope ne postoji, proraunavajui reakcije koje e ta-janstveno izazivati. S tim u vezi mogu se uputiti neke primjedbe.

Uvijek postoji velik broj mjesta, u velikim gradovima kao i u nekim prostorima na selu, koja su nedostupna, to znai da ih se skriva i uva od pogleda javnosti; ona

su stavljena izvan dosega nevino radoznalih i dobro za-tiena od pijunae. Nisu posve vojna, ali su po vojnom modelu uspostavljena tako da ih ni stanovnici ni prola-znici ne mogu nadzirati, pa ak ni policija, koja je odav-no shvatila da se njezine funkcije odnose samo na nadzor i represiju najobinijih prekraja. Tako u Italiji, kada je Aldo Moro bio zarobljenik Potere Due, nije bio zatvo-ren u vie ili manje nepoznatoj zgradi, ve jednostavno u zgradi u koju se nije moglo prodrijeti.

Sve vei broj ljudi obuava se za tajno djelovanje; ui ih se i vjeba da rade samo to. To su specijalne jedinice naoruane povjerljivim arhivima, to jest tajnim zapaa-njima i analizama. Drugi su naoruani raznim tehnikama za iskoritavanje i manipulaciju tim tajnim pitanjima. Na kraju, kad su u pitanju njihove aktivne jedinice, mogu isto tako biti opremljeni drugim sredstvima za pojedno-stavljenje prouavanih problema.

Sredstva pripisana tim ljudima, specijaliziranima za nadzor i utjecanje, postaju sve vea, a ope okolnosti svake su godine sve povoljnije za njih. Na primjer, kada su novi uvjeti drutva integriranog spektakla prisilili njegovu kritiku da ostane doista podzemna, ne zato to se skriva nego zato to je skrivena utjecajnim kazalinim menadmen- tom diverzivne misli, oni koji su zadueni nadzirati tu kritiku i trebaju je porei, mogu sada protiv nje primijeniti tradicionalna sredstva u okruju podze-mlja: provokacije, infiltracije i razne oblike uklanjanja autentine kritike u korist lane kritike koju e se posta-viti umjesto prve. Nesigurnost raste u svemu, kad se opa varka spektakla obogauje mogunou pribjegavanja tisuama pojedinanih varki. Neobjanjeni zloin moe

se proglasiti samoubojstvom, u zatvoru kao i drugdje, a rastakanje logike omoguuje istraivanja i procese koji se survavaju u iracionalno i esto su od poetka iskrivljena apsurdnim autopsijama, koje provode osobiti strunjaci.

Ve dugo smo se navikli gledati ubijanja svakojakih ljudi bez suenja. Poznate teroriste, ili one koje se takvi-ma smatra, ubija se bez prikrivanja na teroristiki nain. Mossad e pripremiti umorstvo Abou Jihada, engleski specijalci Irce, a paralelna policija GAL Baske. Oni koje su ubili pretpostavljeni teroristi, nisu odabrani bez razloga, ali uglavnom ne moemo biti sigurni da znamo te razloge. Mogli bismo pomisliti da je kolodvor u Bolo-gni dignut u zrak da bi se i dalje dobro vladalo Italijom; moemo znati to su eskadroni smrti u Brazilu i daje mafija zapalila hotel u Sjedinjenim Dravama da bi ne-koga ucijenila. Ali kako znati kome bi mogli posluiti ludi ubojice iz Braban- ta? Teko je primijeniti naelo Cui prodest? u svijetu u kojemu je toliko interesa dobro skriveno. Ishod je da se u integriranom spektaklu ivi i umire u toki stapanja nebrojenih tajni.

Medijsko-policijske glasine zadobivaju odmah, ili u najgorem sluaju ako se ponove tri ili etiri puta, neupit-nu teinu odavno poznatih povijesnih injenica. Prema legendarnom autoritetu dnevnoga spektakla, udne oso-be, uklonjene u tiini, ponovno se pojavljuju kao fiktivni preivjeli, iji povratak e se uvijek moi prizivati i pro-raunavati, te dokazivati uz pomo obinog nagaanja strunjaka. Oni su negdje izmeu Rherona i Lethe, ti mrtvaci koje spektakl nije propisno pokopao, nego ih smatra uspavanima i u oekivanju da ih netko poeli probuditi, sve njih, terorista koji je siao s brda i gusara

koji je doplovio s mora i lopova koji vie nema potrebu krasti.

Tako se posvuda organizira nesigurnost. Vlast se vrlo esto titi lanim napadima, ija medijska obrada ini da se gubi iz vida istinsko djelovanje: onaj bizarni udar pu-kovnika Tejera u Cortesu 1981., iji neuspjehje trebao prikriti drugi, moderniji, to znai bolje maskiran pro-nunciamento, koji je uspio. Jednako upadljiv, neuspjeh sabotae ekolokog broda koju su poduzele francuske specijalne jedinice 1985. na Novom Zelandu ponekad se smatra lukavstvom, moda namijenjenom tome da skre-ne panju s mnogih novih namjena tih slubi, navodei da se povjeruje u njihovu karikatu- ralnu nespretnost u izboru ciljeva kao nain obavljanja posla. Jo uvjerljivije - gotovo posvuda se smatra da su geoloka istraivanja nalazita nafte u podzemlju grada Pariza, koja su se uz veliku buku provodila ujesen 1986., nisu imala nikakvu drugu namjeru nego da izmjere stupanj otupjelosti i sklo-nost podvrgavanju graana, provodei navodno istraiva-nje na tako oito ekonomski neisplativom mjestu.

Vlast je postala tako tajanstvena da se, nakon afere s ilegalnom prodajom oruja Iranu pod nadzorom SRD-a, moemo pitati tko doista vlada SRD-om, najjaom silom u svijetu koji nazivamo demokratskim? Tko sve moe vladati demokratskim svijetom?

Zaimo jo dublje: u svijetu koji je slubeno tako pun potovanja prema svim ekonomskim nunostima, nitko zapravo ne zna koliko kota bilo koja proizvedena stvar: zapravo, najvaniji dio stvarne cijene nikada se ne izrau-na, a ostalo se uva kao tajna.

XIX

General Noriega postao je svjetski poznat poetkom 1988. Bio je diktator bez titule u Panami, zemlji bez voj-ske, gdje je zapovijedao Nacionalnom gardom. Panama nije istinski suverena zemlja: iskopali su je zbog kana-la, a ne kanal zbog nje. Njezina valuta je dolar, a pra-va vojska, stacionirana u njoj, takoer je strana. Tako je Noriega napravio cijelu svoju karijeru, savreno jednaku onoj generala Jaruzelskog u Poljskoj, kao ef policije u slubi okupatora. Uvozio je drogu u SRD,jer mu Pana-ma nije donosila dovoljno prihoda, a kapital je izvozio u vicarsku. Suraivao je s CIfl-om protiv Kube, a da bi odrao ekonomski privid svojih ekonomskih aktivnosti, amerikim je vlastima, uvijek zabrinutim zbog proble-ma droge, denuncirao odreen broj svojih konkurenata. Njegov glavni savjetnik u pitanjima sigurnosti, na ko-jemu su mu zavidjeti u Washingtonu, bio je najbolji na tritu: Michael Harari, bivi oficir Mossada, izraelske tajne slube. Kad su se Pmerikanci poeljeli otarasiti te osobe, jer ga je nekoliko njihovih sudova neoprezno osu-dilo, Noriega je objavio spremnost da se brani tisuu go-dina, uz pomo panamskog patriotizma, istodobno pro-tiv svoga pobunjenog naroda i protiv stranaca; odmah je u ime antiimpe- rijalizma pridobio javno odobravanje najtvrih birokratskih diktatura Kube i Nikaragve.

Daleko od toga da bude tek panamsko udo, general Noriega, koji prodaje sve i falsificira sve u svijetu koji ini upravo isto, bio je svojevrsna drava, svojevrsni general, svojevrsni kapitalist, savreni predstavnik integriranog spektakla, a i uspjeha u najrazliitijim smjerovima nje-gove unutranje i vanjske politike. On je uzor vladara

naeg vremena. Najuspjeniji meu onima koji se posve-uju dolasku na vlast i ostajanju na vlasti, slini su njemu. Noriega nije proizvod Paname, ve naega vremena.

XX

Za sve obavjetajne slube, u skladu s preciznom Clausewitzevom teorijom rata, znanje treba postati mo. Odatle te slube crpe svoj sadanji ugled, svoju osobitu pjesniku kvalitetu. Dok je inteligencija bila tako apso-lutno progonjena spektaklom, koji ne doputa da se dje-luje i ne kae mnogo o djelima drugih, ona se doimala gotovo kao da je nala utoite meu onima koji anali-ziraju stvarnosti i tajno djeluju na te stvarnosti. Nedav-no su otkria to ih je Margaret Thatcher, dakako uza-ludno, htjela zatakati jer ih je tako samo na neki nain potvrdila, pokazala da su u Engleskoj te slube ve bile sposobne sruiti ministra iju politiku su procijenile opa-snom. Opi prezir koji spektakl potie tako opet daje, iz novih razloga, privlanost onome to bi se u Kiplingovo doba moglo nazvati velikom igrom.

Teorija urota u povijesti bilo je u devetnaestom sto-ljeu reakcionarno objanjenje, pa i smijeno, jer je toliko jakih drutvenih pokreta utjecalo na mase. Dananji pse-udo-pobunjenici znaju to vrlo dobro, putem glasina ili putem nekih knjiga, te vjeruju da je taj zakljuak istinit za vjenost; ne ele vidjeti stvarnu praksu svoga doba, jer je ona previe tuna za njihove hladne nade. Drava to zna i igra na to.

U trenutku kada se gotovo svi aspekti meunarodnog politikog ivota, i sve vei broj onih koji se raunaju u

unutranju politiku, vode i nadziru u stilu tajnih slubi, s lukavstvima, dezinformacijama, dvostrukim objanje-njima - jedno moe prikrivati neko drugo ili samo osta-viti takav dojam - spektakl se zadovoljava time da prika-e zamoran svijet nune nerazumljivosti. Dosadan niz policijskih romana lienih ivota i uvijek bez zakljuka dii se dramatskom napetou realistiki izvedene borbe crnaca nou u tunelu.

Glupani vjeruju da je sve jasno kad televizija prikae lijepu sliku i poprati je oitom lai. Polu- elita se zado-voljava time to zna daje gotovo sve nejasno, dvosmi-sleno, montirano u funkciji nepoznatih kodova. Ek-skluzivnija elita eljela bi znati istinu, prelijena za jasno razlikovanje u svakom pojedinom sluaju, unato svim povjerljivim podacima kojima ona raspolae. Vjerojatno bi zato voljela spoznati metodu istine, premda to za nju ostaje uglavnom nesretna ljubav.

XXI

Tajna vlada ovim svijetom, i to ponajprije kao tajna vlasti. Prema spektaklu, tajna bi bila tek nuan izuzetak od pravila da se informacije obilno nude na cijeloj po-vrini drutva, isto kao to se vlast u ovom slobodnom svijetu integriranog spektakla svodi tek na izvrni odjel u slubi demokracije. Ali nitko doista ne vjeruje u spek-takl. Kako gledaoci prihvaaju postojanje tajne koja im jami da ne mogu vladati svijetom ije glavne stvarnosti ne poznaju, ako se kojim sluajem od njih zatrai milje-nje o nainu postupanja? injenica je da se tajna goto-vo nikome ne pojavljuje u svojoj nedokuivoj istoi i u

svojoj funkcionalnoj openitosti. Svi priznaju da postoje malene zone tajne, rezervirane za strunjake; a to se tie stvari openito, mnogi vjeruju da su oni unutar tajne.

La Botie je u traktatu o dobrovoljnom ropstvu pokazao kako mo tiranina nailazi na podrku u koncen-trinim krugovima pojedinaca koji tu pronalaze korist ili misle da je pronalaze. Na isti nain, mnogi politiari i medijske osobe koji su polaskani time to se ne sumnja da su neodgovorni znaju mnogo toga putem veza i povjerava-nja. Onaj tko je zadovoljan time to posjeduje povjerljive informacije nije sklon kritici, pa nee ni uoiti da e mu, unato svim povjeravanjima, glavni dio stvarnosti uvijek biti skriven. Dobrohotnom protekcijom svojih varalica, on zna malo vie karata, ali one su moda lane, a nikada nee spoznati metodu koja upravlja igrom i objanjava je. Stoga se on odmah identificira s manipulatorima i prezi-re neznanje u kojem zapravo i on sudjeluje. Jer mrvice informacije koje se nudi tim intimusima laljive tiranije zaraene su manipuliranim i neprovjerljivim laima. One ipak zadovoljavaju one to dou do njih, jer se osjeaju superiornima svima koji ne znaju nita. Njihova uloga je samo da bolje potvrde vlast, a nikako da bismo je dje-lotvorno razumjeli. Te lai tvore povlasticu gledalaca u prvom redu: onih koji su dovoljno glupi da vjeruju kako mogu neto razumjeti, ne sluei se onim to se od njih skriva, nego vjerujui u ono to im se otkriva!

Vlast je lucidna barem utoliko to vlastitim vladanjem, slobodno i bez spona, oekuje prilino velik broj kata-strofa u bliskoj budunosti; i to na ekolokom podruju, npr. kemijskih, kao i na ekonomskom, npr. bankarskih. Ona nas barem ve neko vrijeme uvjerava da te iznimne

nesree tretira drukije nego vjetim manipuliranjem de-zinformacijama.

XXII

to se tie ubojstava, sve vei broj onih koja su ostala posve nerazjanjena u posljednja dva desetljea [Kenne-dy, Aldo Moro, Olaf Palme, ministri ili bankari, jedan ili dva pape, te ostali koji vrijede vie od svih njih] - jer ako se ponekad rtvuje neki suuesnik, nikada se nije uspjelo doi do naruitelja - njihova serijska proizvodnja nosi svoj znak: oite lai, i to promjenljive, i slubene deklaracije. Taj sindrom nedavno dobivene drutvene bolesti brzo se proirio posvuda, i tako se, poevi od prvih uoenih sluajeva, spustio s dravnih vrhova, iz tra-dicionalne sfere takvih atentata, a u isti mah uspeo se s dna, tradicionalnog mjesta ilegalne trgovine i ucjena, gdje se oduvijek vodio takav rat izmeu profesionalaca. Te prakse tee se sresti na sredini svih drutvenih poslova, kao da se dravi ne gadi mijeati u to, a mafija se pak uzdignula do toga; tako je na djelu svojevrsno stapanje.

Tu novu vrstu tajni pokuavalo se neobavezno obja-sniti nesreama: nesposobnost policije, glupost sudaca, neoportuna novinarska otkria, kriza rasta tajnih slubi, lano svjedoenje, iznenadni opi trajk policijskih in-formatora. Edgar Allan Poe ve je otkrio siguran smjer istine svojim slavnim razmiljanjem u ubojstvima u uli-ci morgue:

ini mi se da se tajna smatra nerjeivom upravo iz istog razloga zbog kojeg bi je trebalo smatrati lako razrje-ivom - mislim na ekscesivni karakter pod kojim se javlja

...U istraivanjima one vrste koja nas zanima ne treba se toliko pitati kako su se stvari dogodile koliko prouavati po emu se razlikuju od svega to se dosad dogodilo.

XXIII

U sijenju 1988. kolumbijska narko-mafija objavila je saopenje koje je trebalo ispraviti javno mnijenje o nje-zinom navodnom postojanju. Prvi zahtjev jedne mafije, kako bi se ona uope mogla uspostaviti, jest, dakako, utvrditi da ona ne postoji ili da je postala rtvom lanih optubi; to je njezina prva slinost s kapitalizmom. Rli u ovim okolnostima, ta mafija je bila razdraena time to se samo nju istie i otila je dotle daje podsjetila na druge grupacije koje bi htjele da se na njih zaboravi tako to se nju zlorabi kao rtvenog jarca. Objavila je: Mi ne pri-padamo birokratskoj i politikoj mafiji, ni mafiji bankara i financijera, ni mafiji milijunaa, ni mafiji velikih lanih ugovora, ni mafiji monopola, ni mafiji nafte, ni medijskoj mafiji.

Nedvojbeno se moe ocijeniti da pisci te deklaraci-je imaju interes da utope svoju praksu u golemoj div-ljoj rijeci zloina i banalnih nezakonitosti koja itavim svojim tokom natapa suvremeno drutvo; ali pravedno je priznati da su to ljudi koji po svom zanimanju zna-ju vie od drugih o onome o emu govore. Mafija se u modernom drutvu protee gotovo posvuda. Ona raste jednako brzo kao i drugi proizvodi rada kojim drutvo integriranog spektakla oblikuje svoj svijet. Mafija buja s golemim napretkom kompjutora i industrijske prerade hrane, s potpunom rekonstrukcijom gradova i sirotinj-skim etvrtima, s tajnim slubama i nepismenou.

XXIV

Mafija je bila tek presaeni arhaizam, kad se poela iskazivati poetkom stoljea u SAD-u, s doseljavanjem sicilijanskih radnika; gotovo u isto vrijeme pojavila se i na zapadnoj obali SAD-a u ratovima bandi izmeu taj-nih kineskih drutava. Utemeljena na opskurantizmu i bijedi, mafija se nije mogla presaditi u sjevernoj Italiji, inilo se daje osuena na nestanak u modernoj dravi. Bio je to oblik organiziranog zloina koji je mogao na-predovati samo pod zatitom zaostalih manjina, izvan urbanog svijeta, kamo nije mogla prodrijeti kontrola ra-cionalne policije i zakona buroazije. Obrambena takti-ka mafije uvijek je mogla biti samo zastraivanje svjedo-ka kako bi se neutralizirala policija i sudstvo te se vladalo u svojoj sferi aktivnosti, gdje je nuna tajnovitost. Ona je potom pronala novo podruje u novom opskurantizmu drutva rasprenog spektakla, a potom i integriranog: s totalnom pobjedom tajnovitosti, opim uniavanjem graana, potpunom propau logike i napretkom ope podmitljivosti i kukaviluka, poklopili su se svi povoljni uvjeti da ona postane moderna sila, i to u ofenzivi.

Pmerika prohibicija - dobar primjer pretenzija ovostoljetnih drava da autoritarno kontroliraju sve, a i dobar primjer posljedica tih pretenzija - prepustila je organiziranom zloinu upravljanje trgovinom alkohola due od jednog desetljea. Mafija, koja se time obogatila i uvjebala, povezana je s izbornom politikom, s poslo-vima, s razvojem trita plaenih ubojica, te s nekim de-taljima meunarodne politike. Tako joj je vlada u Wash i ng- tonu inila usluge u Drugom svjetskom ratu kako bi ona njoj pomogla pri iskrcavanju na Siciliju. Alkohol

je opet postao legalan i zamijenila su ga opojna sredstva, koja su otad glavna roba ilegalne potronje. Poslije je dobila znatnu vanost na podruju nekretnina, u ban-karstvu, visokoj politici i dravnim poslovima, a poslije i u industriji spektakla: televiziji, filmu i izdavatvu. Isto tako je ukljuena i u glazbenu industriju, barem u SAD-u, gdje promocija ovisi o vrlo malom broju ljudi. Stoga se na njih lako moe izvriti pritisak, kupiti ih ili zastra-iti, jer oni oito raspolau dovoljnim kapitalom, ili pak plaenim ubojicama koje se ne moe uhvatiti ni kazniti. Podmiujui disc-jockeye odluuje se o tome to treba po-stati hit u izboru jednako bijedne robe.

Nema dvojbe da je mafija postala najjaa u Italiji upravo uoi svojih amerikih iskustava i pobjeda. Od razdoblja svoga povijesnog kompromisa sa paralelnom vlau, ona je mogla ubijati suce i efove policije: tu prak-su moemo smatrati zaecima politikog terorizma. U relativno neovisnim uvjetima, slian razvoj japanskoga ekvivalenta mafiji dobro ocrtava duh vremena.

Varamo se svaki put kad neto elimo objasniti su-protstavljajui mafiju dravi: one nikada nisu suparnice. Ta teorija lako potvruje sve to su glasine u praktinom ivotu i odve lako pokazale. Mafija nije stranac u tom svijetu; ona se u njemu sasvim dobro snalazi. U vrijeme integriranog spektakla ona zapravo vlada kao model svih razvijenih komercijalnih poduzea.

XXV

U novim uvjetima koji trenutno vladaju drutvom pod eljeznom izmom spektakla zna se da je na primjer

politiko ubojstvo stavljeno u posve drugo svjetlo, na neki nain prosijano. Posvuda ima vie budala nego pri-je, ali ono beskonano prikladnije jest to to im se moe i govoriti budalasto. Medijska objanjenja nije nametnuo nikakav dominantni strah. Naprotiv, upravo mirna egzi-stencija tih objanjenja mora prouzroiti uas.

Kad je 1914., uoi rata Villain ubio Jaursa, nitko nije sumnjao da je Villain, bez dvojbe nedovoljno urav-noteena osoba, vjerovao daje morao ubiti Jaursa jer je on u oima krajnje domoljubne desnice, koja je duboko utjecala na Villaina, izgledao kao netko tko e izvijesno tetiti obrani zemlje. Ti ekstremisti su naprosto potcije-nili golemu mo domoljubne osjeajnosti socijalistike stranke, koja ju je odmah morala gurnuti u sveti savez, svejedno je li Jaurs bio ubijen ili su mu dali priliku da vrsto ostane pri svome internacionalistikom staja-litu odbijajui rat. Da se takav dogaaj dogodio danas, novinari-policajci, zloglasni strunjaci za drutvene i-njenice i za terorizam, odmah bi rekli daje Villaine bio dobro poznat po tome to je u vie navrata planirao ubojstvo, i to raznih ljudi koji mogu izraavati razliita politika miljenja, ali koji su sluajno bili fiziki ili odi-jevanjem slini Jaursu. Psihijatri bi to potvrdili, a me-diji, tek potvrdivi to su rekli psihijatri, samim time bi potvrdili njihovu strunost i nepristranost neusporedivo ovlatenih autoriteta. Poslije bi slubena policijska istra-ga mogla ustvrditi da su upravo otkrili vie asnih oso-ba spremnih posvjedoiti injenicu da je taj isti Villain, ocijenivi da je jednoga dana bio loe posluen u Chope du Croissant, u njihovoj prisutnosti obilato prijetio da e se uskoro osvetiti vlasniku cafea time to e na javnome mjestu ubiti jednu od njegovih najboljih muterija.

To ne znai da se u prolosti istina nametala esto i odmah, jer je francusko pravosue na kraju oslobodilo Villaina. Strijeljan je tek 1936., kada je izbila panjolska revolucija, jer je bio toliko nepromiljen daje ivio na Ba-learima.

XXVI

Sveprisutan rast tajnih drutava i mrea utjecaja re-akcija je na imperativan zahtjev novih uvjeta za profita-bilnim upravljanjem ekonomskim pitanjima, u vrijeme kada drava dri prevladavajui udio u usmjeravanju pro-izvodnje, i kad potranja za svim proizvodima izravno ovisi o ostvarenoj centralizaciji informiranja-poticanja u spektaklu, kojemu e se morati izravno prilagoditi i obli-ci raspodjele. Dakle, to je tek prirodan proizvod kretanja koncentracije kapitala, proizvodnje i raspodjele. Ono to se ne poveava, to mora nestati, a mogu se poveavati samo poduzea s vrijednostima, tehnikama i sredstvima dananje industrije, spektakla i drave. U krajnjem, to je poseban oblik razvoja koji je odabrala ekonomija naeg vremena i koji e posvuda nametnuti oblikovanje novih osobnih veza ovisnosti i zatite.

Upravo na toj temi poiva duboka istina formule, do-bro shvaene u cijeloj Italiji, koju primjenjuje sicilijanska mafija: Kad ima novac i prijatelje, smije se pravosuu. U integriranom spektaklu zakoni su uspavani; budui da nisu nainjeni za nove proizvodne tehnike i budui da im se moe pobjei u raspodjeli prema novim ugovorima. Vie nije vano to misli javnost ili to vie voli. Upravo to se skriva spektaklom tolikih anketa javnoga mnijenja, izbora i modernizacija. Ma tko pobijedio, vjerna klijente-la dobit e najgore, jer se za nju proizvodi upravo to.

O pravnoj dravi govori se tek otkad je moderna drava koju nazivamo demokratskom, openito prestala to biti: uope nije sluajno da je taj izraz populariziran tek poslije 1970., i to najprije upravo u Italiji. Na vie podruja zakoni se donose upravo da bi ih se moglo kriti, i to oni koji za to imaju sva sredstva. Nelegalnost u ne-kim okolnostima, npr. u svjetskoj trgovini svakovrsnim orujem, a ee i proizvodima visoke tehnologije, tek je popratna sila ekonomskog djelovanja, kako bi ono bilo jo isplativije. Danas su mnogi poslovi nuno nepoteni poput stoljea, a ne kao to je prije bilo, zato to bi ih obavljali ljudi koji su odabrali nepotenje.

U mjeri u kojoj bujaju mree promocije-kontrole kako bi ogradile i odravale podruja za eksploataciju na tritu, tako raste i broj osobnih usluga koje se ne mogu odbiti onima koji su u toku i koji su svjesno ponudi-li svoju pomo; a to nisu uvijek policajci ni uvari dr-avnih interesa i sigurnosti. Funkcionalna suuesnitva djeluju izdaleka i vrlo dugo, jer njihove mree raspolau svim sredstvima da nametnu te osjeaje zahvalnosti ili vjernosti koji su, naalost, uvijek bili tako rijetki u slo-bodnoj djelatnosti buroaskog vremena.

Od svog neprijatelja uvijek se neto naui. Treba vje-rovati da su i dravnici itali napomene mladoga Lukcsa o pojmovima legalnosti i nelegalnosti; u trenutku kad su morali razmotriti brz dolazak nove generacije negativno-ga - Homer je rekao da narataji ljudi prolaze brzo poput lia. Dakle, dravnici su se poput nas prestali opterei-vati bilo kakvom ideologijom o tom pitanju; i istina je da prakse drutva spektakla vie uope nisu sklone nikakvim ideolokim iluzijama te vrste. Na kraju, to se nas tie,

moglo bi se zakljuiti da ono to nas je prijeilo da se posvetimo samo jednoj ilegalnoj aktivnosti, jest injenica da smo ih imali vie.

XXVII

Tukidid u 66. poglavlju VIII. knjige peloponeskoc rata kae o djelovanju jedne druge oligarhijske konspi-racije neto to ima mnogo slinosti sa situacijom u kojoj se danas nalazimo:

[Skuptina i vijee i dalje su se sastajali, premda nisu raspravljali ni o emu to nisu odobrili urotnici]; tovie, svi su govornici bili iz urotnike stranke, a ono to su govori-li, unaprijed su davali na razmotranje svojim prijateljima. Strah i broj urotnika zatvorili su usta svima drugima; kad bi se netko i usudio suprotstaviti, ubrzo bi bio ubijen na neki prikladan nain, a nitko nije istraivao te zloine niti ita poduzimao protiv osumnjienih. Ljudi su utjeli. Bili su toliko zastraeni da su se smatrali sretnima to su izbjegli nasilju ak i ako ne bi nita rekli. Vjerovali su da je prevrat-nika stranka mnogo vea nego to je zaista bila i izgubili su samopouzdanje jer zbog veliine grada nisu mogli meusob-no razgovarati i nisu mogli doznati kolik je doista broj urot-nika. Iz istog razloga nitko nije mogao povjeriti se susjedu i poduzeti mjere u svoju obranu, jer bi morao govoriti neko-me koga ne poznaje, ili koga poznaje ali nema povjerenja u njega. U demokratskoj stranci svi su se sumnjiavo gledali i pitali se je li njegov susjed upleten u zbivanja. Doista, meu urotnicima bilo je ljudi za koje nitko ne bi pomislio da su sposobni pridruiti se oligarhiji; [upravo zbog njih ljudi su sumnjali jedni u druge, to je bila najbolja pomo nekolicini urotnika.]

Ako nam se povijest mora vratiti nakon ove pomr-ine, to ovisi o faktorima koji su jo u sukobu i tako o ishodu koji nitko ne moe sa sigurnou iskljuiti, ovi komentari mogu posluiti kaojedan sat povijesti spek-takla, nedvojbeno najvaniji dogaaj koji se dogodio u ovom stoljeu, a takoer i onaj koji se najmanje pokua-valo objasniti. Vjerujem da bih se u drugim okolnostima mogao smatrati vrlo zadovoljnim svojim prvim djelom o toj temi i pustiti drugima da ga dalje prate. Pli, u vreme-nu u kojem ivimo, ini mi se da nitko drugi to ne ini.

XXVIII

Iz mree promocije-kontrole neprimjetno se prelazi no mree nadzora-dezinformacije. Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat koji se brzo razvija. U dominaciji spektakla kuju se urote da ga se odri i da se utvrdi ono to samo on moe smatrati svojim dobrobi-tima. Ta zavjera dio je njegova vlastitog funkcioniranja.

Ve se poelo postavljati nekoliko sredstava svojevr-snog preventivnog graanskog rata, prilagoenih razli-itim projekcijama proraunate budunosti. To su po-sebni eskadroni, zadueni da interveniraju na nekim tokama prema potrebama integriranog spektakla. Tako se za najgori sluaj predvidjelo taktiku aljivo nazvanu taktikom triju kultura, u sjea