www.sajt.com.hr

ZAKAŠNJELO ETABLIRANJE SOCIOLOGIJE U NJEMAČKOJ

Uvod- sociologija u Njemačkoj nastaje pod utjecajem romantizma i idealističke filozofije - u Francuskoj soc. shvaćala kao posljednji član u prirodnom sustavu pozitivnih znanosti- pri čemu iz pozitivističke filozofije nastaje idealistička sociologija (kretanje društva = kretanje ideja)- u Njemačkoj soc. povezana s idealističkom filozofijom (filozofijom povijesti, etikom, filozofijom države i prava)- zahtjev za novom znanošću označava preokret u odnosu na idealističku filozofiju- stvarnost koja se do tada tumačila kao dijalektičko razvijanje duha (filozofsko idealistički) počinje se shvaćati (sociološko-realistički) kao ekonomska i društvena stvarnost

Romantizam i idealizam- u 18. st. Njemačka još nije postojala kao politički entitet - prosvjetiteljski projekt se usmjerio na uspostavljanje nacionalne države- filozofija dobila zadatak da uskladi obrazovanje i izgradnju zajedničke kulture- naglašava se kulturno jedinstvo i kontinuitet nacije- rezerviranost prema uključivanju empirijskog znanja u duhovne spoznaje- njemački identitet određivalo romantičarsko naglašavanje tradicionalnih vrijednosti prošlosti- povijesni pristup iniciraju Herderove (1744-1803) romantičarske ideje da se u povijesnim tekstovima izražavaju nacionalni osjećaji - Herder (1770) razvija model globalnog kulturnog razvoja- povezuje zemljopisne razlike s povijesnim razlikama između kultura- razvoj povijesti potican kolektivnim narodnim duhom (Volkgeistom) - narodni duh koji osigurava povijesni razvoj i temelj je svakog društva- definira kolektivni identitet i omogućava da se društvo prilagođava okolišu- sredstvo pomoću kojeg se razvija taj duh je jezik- Herder traži da se umjesto francuskog, koji je bio znak kultiviranosti, koristi njemački jezik- Etnograf Wilhelm von Humboldt preuzima Herderovu ideju da ljudi djeluju s obzirom na njihov «nacionalni» karakter (dijele duh koji se izražava u običajima, religiji, jeziku i umjetnosti)- zapadna kultura omogućila Europljanima da kultiviraju svoj nacionalni duh na više razine od drugih - Johann Gottlieb Fichte (1807) razvija ideju povijesti kao pokretačke snage napretka koja se sastoji u traženju ljudskog savršenstva- tvrdio da se nada u budućnost nalazi u njemačkom narodu- Nijemci su Urvolk (neizmješani narod) koji posjeduje «skrivene i neiscrpne izvore duhovnog života i snage», dok su romanski narodi Mischovolk ili proizvod miješanja naroda- romanska kultura je prerano procvjetala (na putu je prema dekadenciji) - koncentraciju na povijest potaknuo je i Immanuel Kant (1724-1804)- tvrdi da razvoj ljudskog mišljenja i razumijevanja nadilazi ono što pojedina individua može postići tijekom svog života- shvaća povijest kao zapis o odvijanju plana prirode koji je savršen razvoj svih čovjekovih skrivenih sposobnosti- pokretačka sila u tom procesu razvoja je borba koja se i u individui i u društvu razvija između težnji zajednici i težnji natjecanju- proces odvijanja prirodnog plana o razvoju skrivenih čovjekovih sposobnosti brže se odvija u zemlji koja dopušta veću slobodu i otvara šire polje za borbu, ali i osigurava slobodu osobe i pravednu primjenu zakona

www.sajt.com.hr

- to će se moći kad se izvanjski odnosi među društvima postave na čvrstu i miroljubljivu osnovu i kada se izvori bogatstva naroda oslobode rata- tek tada se može preuzeti veliki program napretka i prosvjećivanja- stvaranje univerzalne federacije država jedini je način da se uspostavi međunarodni mir- u događajima iz prošlosti može se naći dokaze o postepenom ispunjavanju tog plana o federaciji i miru- razina intelektualnih postignuća populacije s vremenom raste, jer se postignuća jedne generacije mogu proslijeditit drugoj komunikacijom ideja od jedne do druge osobe- kritika uvjeta življenja samo je manifestacija moralne savjesti- Kant dijeli svijet na fenomenalni i noumenalni- fenomenalni je znanje zanovano na «iskustvu» (empirijska realnost) - noumenalni su vaniskustvene stvari, tj.stvari po sebi- ograničavajući domet spoznaje na iskustvo, niječe mogućnost spoznaje noumenalnog svijeta - otuda kritika čistog (teoretskog) uma (vezanog uz osjetilno iskustvo)- ako bi se čisti um usudio izići izvan svojih spoznajnih granica suzio bi upotrebu našeg uma jer bi sva područja uma sveo na osjetilnost- kritika čistog uma osigurava upotrebu praktičnog koji je nadređen teoretskom - praktični um ulazi u nadosjetilni, noumenalni svijet- on je pretpostavka i posljedica kritičkog, čistog uma- zato sloboda volje, besmrtnost duše i bitak ne mogu biti predmet teoretskog znanja (ne mogu se osjetilno iskustiti)- čovjek je kao subjekt slobode noumenon, ali je istodobno vezan uz fenomenalnost u svojoj empirijskog svijesti- znanost se odnosi na proučavanje fenomena. - noumenon, koji se bavi pitanjima morala, odnosno suštinom stvari, je izvan znanstvenog - moralni su zakoni a priori locirani u umu i može ih se racionalno izvoditi. - kada bi se naše shvaćanje predmeta ravnalo prema osobinama predmeta o njemu ne bismo mogli nešto a priori znati- ali ako se predmet ravna prema osobinama naše spoznajne moći, tada a prirori spoznajemo o stvarima samo ono što sami u njih stavljamo- dakle predmete znanstvenog istraživanja ne otkrivamo u svijetu, nego su oni konstruirani i sintetizirani a priori u ljudskom umu. - i zamisao o uzročnosti (neophodna za znanost) je proizvod uma i nužan uvjet za shvaćanje uređenog svemira.- prirodna prava su dio noumenalnog svijeta, dio moralnog «ja». - Kant je stoga počeo gledati na um, na «ja», kao na primarno podrijeklo društva. - moralne vrijednosti dolaze iz ljudske svijesti

Hegelova filozofija prava i povijesti- dok je Kant je smatrao da se koncept slobode nalazi u umu pojedinca, Hegel je, kao i Rousseau, vjeruje da sloboda ima smisla i može se izraziti samo unutar konteksta zasnovanog na konsenzusu šire zajednice.- Hegel, za razliku od Kanta, smatra da kategorije nisu urođene i, stoga, nepovijesne. - Prema Hegelu, ljudski um treba razumijevati u kontekstu ljudske povijesti - proizvod je kolektivnog djelovanja i neprestano se razvija prema krajnjem razumijevanju svoje vlastite svjesnosti. - um se razvija i stremi ka krajnjoj istini koja je, prema Hegelu, sloboda. - dva koncepta predstavljaju bit Hegelove filozofije povijesti: idealizam i dijalektika- idealizam jer nudi novi tip evolucijske teorije izražene idealističkim pojmovima: na početku su ljudi obdareni čulima; svijet oko sebe shvaćali su samo uz pomoć tih čula

www.sajt.com.hr

- stvari su mogli razumjeti samo ako su ih vidjeli, mirisali, osjećali- kasnije su razvili svijest, odnosno sposobnost shvaćanja da mogu biti više od onoga što jesu.- javlja se kontradikcija između onoga što su ljudi bili i sposobnosti da shvaćaju sami sebe- rješenje kontradikcije leži u shvaćanju osobnog položaja u širem duhu društva kao cjeline- opća teorija evolucije svijeta objašnjava proces tijekom kojeg se individue razvijaju od prvobitnog razumijevanja stvari, preko shvaćanja sebe do razumijevanja osobnog mjesta u širim shemama stvari. - stoga je dijalektika istodobno i način razmišljanja i slika svijeta:

a) kao način razmišljanja naglašava važnost procesa, odnosa, dinamike, konflikata i kontradikcija: dakle dinamičnog, a ne statičnog načina razmišljnja o svijetu

b) kao pogled na svijet tvrdi da svijet nije izgrađen od statičnih struktura, nego od procesa, odnosno dinamike, konflikata i kontradikcija

- dijalektikom Hegel cjelokupnu zbilju tumači kao samosliku apsolutne ideje- dijalektika je način razvoja apsoluta; apsolutne ideje- sva zbilja, pa i naše mišljenje izraz je tog razvoja, pa filozofija treba svoj sadržaj izvesti iz pojmova- svaki pojam je u sebi suprotan (antagonističan) te se nužno ispostavlja viši pojam kao sinteza njegovih unutrašnjih suprotnosti, kao jedinstvo proturječnosti- i taj je pojam u sebu suprotstavljen pa proces samorazvoja ima svoju unutrašnju dinamiku- samorazvoj apsolutne ideje prolazi kroz 3 stupnja- 1. apstraknu misao (obrađuje je logika); 2. prirodu (filozofija prirode) i 3. duh (filozofija duha)- idejna shema sadržana je u obliku dijalektične trijade: teza, antiteza i sinteza- u filozofiji duha razlikuje subjektivni, objektivni i apsolutni duh- u subjektivnom duhu sadržan je i praktični i slobodni duh- u njemu se izražava jedinstvo teoretskog i praktičnog duha, duša, tijelo i osjetilna svijest- objektivnim duhom se bavi filozofija prava- on je popularni (stvarni) duh jer je «objektiviziran» ili utjelovljen u izvanjskim kulturalnim formama: institucijama i praksama i načinu života koji definira pojedino društvo- najveća zbiljnost običajnosne ideje je država- najviši oblik države je konstitucionalna monarhija- apsolutni duh preko umjetnosti i religije dolazi do filozofije- to apsolutni duh iskazuje u pojmovnoj formi koja je kruna čitavog sustava i njen završetak njome je apsolutno izražen apsolut- dijalektika se izražava i u kretanju ljudskog duha kroz povijest - Hegel je vidio povijesni razvoj tog svjetskog duha kao stupnjeve povijesnog razvoja- taj duh se najprije razvio u obiteljskim zajednicama- u najprimitivnijim društvima rukovodilo se samo običajima i tradicijom- nije postojala nikakva druga društvena organizacija osim obiteljske i kućanske zajednice- na tom je stupnju svjetski duh ostao u despotskim društvima istočnjačkog svijeta- razvoj trgovine i vlasništva u srednjem vijeku sjedinio je obitelj, proširene kućanske zajednice i šire duhovno jedinstvo «civilnog društva»- ono je dijalektički moment koji se u sustavu stupnjeva slobode treba prevladati- građansko društvo zauzima mjesto između obitelji i države- građansko društvo je nedijalektično, statično; prirodno-zakonski uređen svijet potreba, rada, zaliha i podjele dobara- obiteljski odnosi su osnova svakog društva, ali su zatvoreni u ekonomske odnose civilnog društva, vlasništva i tržišta- stoga je u građanskom društvu, u uvjetima privatnog unutar obitelji i posla, sloboda duha još uvijek otuđena

www.sajt.com.hr

- tek u javnoj sferi države ljudi mogu postići slobodu duha - viši oblik duha slobode predstavlja država, jer se u konačnom, modernom stupnju duh realizira u državi - tek u određenim državama (kršćanskog zapada) postaje moguće građansko društvo jer tek te države dosežu sve momente ideje- stoga je svjetska povijest napredak u svijesti slobode: Istok, Grčka, Rim, kršćanstvo, moderni Zapad sustavnom nužnošću proizlaze jedan iz drugog- duh tijekom tog procesa sporo postaje dinamična i kreativna sila jer je prekriven despotskim režimima, institucijama i običajima u početku razvoja u Kini, Perziji, Aziji, Babilonu i Egiptu - u klasičnoj Grčkoj i Rimu ljudski duh je bio slobodan jer se poticala racionalnost i kritičko razmišljanje- Stari Grci živjeli su u harmoničnom i dobro integriranom društvu u kojem je ljudski duh oblikovao popularni duh koji je svoju ekspresiju pronašao u kohezivnom moralnom redu : običajnoj, institucionaliziranoj moralnosti (ne o apstraktnoj moralnosti etičkog sustava)- Njemački svijet koji se pojavio kada je nestao klasični sustav bio je prvo društvo u kojem se cjelokupni potencijal ljudskog duha počeo ostvarivati kao univerzalni «svjetski duh» - apstraktni ljudski (svjetski) duh slobode postao je duh novog modernog svijeta: Renesanse i Prosvjetiteljstva - on je ponudio razumnu filozofsku osnovu na kojoj su suvremene nacionalne države mogle uspostaviti novi moralni poredak koji će regulirati njihove građane- svaki svjetsko-povijesni narod predstavlja jedno duhovno načelo: kada dođe vrijeme za novo načelo, ono traži narod koji bi mogao postati njegovim nositeljem- taj narod je već spreman ostvariti novo načelo kao državu i time ga uvesti u povijest- svjetska povijest je vremenski slijed država jer pojedine države predstavljaju svaka po jedan stupanj u napretku svijesti o slobodi- prve naznake sociologije u tezi da moderna država transcendira ekonomsku podjelu civilnog društva i uspostavlja vladavinu prava unutar koje svi građani mogu u cjelosti iskusiti svoju slobodu.- postavljajući tu povijesnu etapu u zapadni svijet i videći Njemačku državu kao stvarno otjelovljenje svjetskog duha, Hegel je, vidio različite institucionalne forme duha kao dio društvene organizacije- iz takve konceptualizacije građanskog društva nastaje njemačka sociologija- ali i von Stein i Marx mijenjaju Hegelovu sliku povijesti- oni razvoj povijesti ne tumače se više kao nužnu promjenu duhovnih načela- oni inzistiraju da podrijetlo novih društvenih odnosa treba potražiti u društvenoj stvarnosti- da sadržaj povijesti tvori realna promjena konstelacije društvenih odnosa- dijalektika se počinje primjenjivati na stvarno društveno kretanje - taj zaokret prema «realnoj dijalektici» otvara novi prostor odnosu teorije i prakse- dok je Hegelova slika povijesti izgrađena na načelu da je povijest zaključena: sva načela bitna duhu, svi stupnjevi napredovanja svijesti o slobodi već su se pojavili u povijesti tako da sada nastupa razdoblje shvaćanja- tek nakon što imamo pred sobom cjelinu možemo je filozofski spoznati- dijalektičko kretanje po Hegelu je zaključeno: povijesno djelo preokreće se u povijesno-filozofsku spoznaju; praksa u teoriju- dakle, dominacija idealizma u Njemačkoj nastavila se i u u prvu polovicu 19. st. - teorijski se još ne konceptualiziraju ni industrijalizacije ni nove političke ni društvene promjene- čak je i liberalna građanska stranka u Prusiji nakon revolucionarne 1848. bila protiv parlamentarizma i zalagala sea za prosvjećenu monarhiju - građanstvo je bilo zaokupljeno vlastitim društvenim usponom

www.sajt.com.hr

- dapače, željom da vlastiti uspjeh potvrde stjecanjem plemstva- takvo mistično-nacionalno-katizmatsko legitimiranje poretka nije poticalo liberalne ideje - zbog toga što su pečat duhu vremena davali kulturna povijest koja je veličala narodnu povijest i duh, te romantizam i idealizam- i razvoj industrije započinje tek sredinom 19. st. - zato se sociologija kao znanost etablirala kasnije nego u Engleskoj i Francuskoj- Pruska i njemačko carstvo bili su tijekom cijelog 19. st. još uvijek staleška društva- tvorci njemačke sociologije trebali su razbiti strukturu Hegelove filozofije duha tezom da je povijest kretanje od jedne stvarnosti do druge - da povijest nije prošla kroz sve svoje tupnjeve; nije razvijala cijeli sadržaj- stoga ni teorija nije više sustavan pregled nad završenom cjelinom i naknadni uvid u njenu imanentnu nuždu: ona je samosvijest o onom zbivanju koje teče kroz sadašnjost i budućnost- teorija u začetnika soc. u Njemačkoj postaje znanje o onom što upravo nastaje; o nužnim promjenama stvarnosti; o praksi- a ako obuhvaća ljude postaje i sama praksom- ne događa se više pretvaranje povijesne prakse u povijesno-filozofsku teoriju, nego pretvaranje sociologijske teorije u političku praksu- u svim djelima klasične njemačke sociologije prisutan je taj voluntaristički stav u odnosu na društvenu stvarnost: rješavajući teorijski društvene probleme suvremenosti, sociologija treba pripomoći i njihovom praktičnom rješenju- njemački sociolozi dakle uviđaju važnost društvenih tvorevina, a sociologija predstavlja znanstveni uvid u povijesni tijek društvenog kretanja- to daje sociologiji praktični smisao

Znanost o društvu i von Stein- prvi oblik u kojem se iz Hegelove filozofije razvija sociologija je znanost o društvu Lorenza von Steina- nakon završenog studija prava 1841. odlazi u Pariz gdje dolazi u kontakt s idejama socijalističkog poretka- djela: "Socijalizam i komunizam u suvremenoj Francuskoj" (1842.); "Povijest društvenih pokreta u Francuskoj od 1789. do naših dana" (1850.) i "Sustav znanosti o državi" (1852.-1856.)- od 1854. iz Münchena, gdje je radio kao novinar, odlazi na sveučilištu u Beču: postaje jedan od najutjecajnijih profesora teorije države u drugoj polovici 19. st.- pod utjecajem saint-simonista, fourierista i proudonista zainteresirao se za probleme društvenih promjena- tvrdi da se pod utjecajem industrijalizacije pojavljuje proleterijat svjestan svog položaja i svoje snage- njegova teorija nastaje pod utjecajem Hegelove filozofije, francuskog pozitivizma i njemačke romantike, ali i suvremenih društvenih promjena- tvrdi da su društvo i država dva temeljna i vječna oblika tvorbe ljudskih zajednica koji su uvijek u međusobnom dijalektičkom odnosu- međusobna upućenost očituje se prvenstveno u gospodarstvu: podjelom rada proizvode se dobra koja se kao vlasništvo dodjeljuju članovima društva- podjela rada proizvodi odnose ovisnosti- čovjek postaje ovisan o onima koji posjeduje pretpostavke njegova rada- društvo je poredak koji nastaje podjelom dobra i rada- interes je načelo koje pokreće društvo- von Steinov pojam društva je kao i Hegelov zamišljen iz perspektive gospodarstva- društvo kod von Steina je, za razliku od Hegela, dijalektički pojam

www.sajt.com.hr

- suprotnost između onih koji vladaju i onih koji ovise; između posjednika i neposjednika društvu daje vlastito unutrašnje kretanje- društvena kretanja, odnosno pokreti presudno utječu na političke pojave- na taj način znanost o društvu postaje temelj znanosti o državi i o kulturi- von Stein smatra da su političke reforme i revolucije u Europi završene: na njihovo mjesto dolaze društveni pokreti- ovladati pokretima može se samo ako ih se znanstveno spozna pomoću sociologije koja tako postaje središnjom znanošću vremena- budući da čovjek nije samo gospodarsko biće, ni društvo nije jedini oblik zajednice- čovjek je određen i za slobodu, a oblikovanje zajednice koja se sastoji od neotuđivih, slobodarskih osoba jest država- država obuhvaća pojedinačne osobe u cjelinu, na način da one postaju međusobno ovisne: ona preuzima pojedinačne volje u jednu višu volju- država treba ostvariti jednakost javnog prava, odstraniti društvene ovisnosti koje su posljedica nejednakosti posjeda, te mogućnost slobodarskog razvoja svakog pojedinca prema njegovoj nadarenosti i težnji- dakle, država i društvo su dva ne samo različita nego oprečna načela- društvo dijeli ljude na one koji posjeduju i na one koji ne posjeduju, a država ih obuhvaća kao slobodne osobe u jedinstvu nadindividualne osobe- isti ljudi koji su obuhvaćeni u državu povezani su međusobno i u društvu- tako se stvarnost društvenog života uvijek unosi u državu; u praksi je država uvijek klasna: - vladajuće klase domogle su se državnog aparata pomoću kojeg učvršćuju svoju vlast- one pomoću državnog prava sankcioniraju postojeću podjelu posjeda- tako država koja je po ideji u udruživanje slobodnih posjeda postaje oruđem neslobode; "sredstvo moći u ruci društvenih sila"- pozivanjem na državu koja nije ništa drugo nego oblik politički organizirane vlasti i posjedovne društvene klase- nije moguće ponovo uspostaviti slobodu države od društva- povijest slobode mora započeti na tlu društva- te teze dovodi do teorije društvenih pokreta i teorije revolucije- razlikuje političke i društvene revolucije- političke revolucije nastaju kada zavisna klasa ima mogućnost promijeniti svoj gospodarski položaj tako da se vlastitim snagama uzdigne do posjeda i obrazovanja- tada nastaje oprečnost između pravno-političkog poretka koji je još izraz starih klasnih odnosa i novog stanja društva koje se promijenilo usponom novih slojeva- rezultat te oprečnosti je politička revolucija - ona dokida zastarjeli pravni sustav i uspostavlja novo pravo, koje odgovara novim društvenim odnosima (primjer je Francuska revolucija 1789.)- suvremena društva karakterizira društvena revolucija- kapitalističko društvo bijedu pretvorilo u nasljedno stanje (nadnica ne omogućava akumulaciju kapitala)- proletarijat ne može radom doći do posjeda i ekonomske samostalnosti- socijalistička teorija budi kod radnika svijest o njihovom klasnom položaju- to suvremeni društveni poredak čini potencijalno revolucionarnim- sociologija otkriva da je društvena revolucija karakteristika suvremenih društava- jedina moć koja može savladati to stanje je država; ona je sila iznad društva- država se nalazi pred izborom da li ostati oruđe u ruci vladajuće klase ili se povezati s proletarijatom i ponovno biti na putu ostvarenja slobode- von Stein vjeruje u takvu dužnost i mogućnost države,

www.sajt.com.hr

- u činovnicima pruske monarhije, za koje smatra da su autonomni od vladajuće klase, vidi snagu da država postane «socijalno kraljevstvo»- von Stein odista sociolog po tome: - što istražuje zakonitosti kapitalističkog razdoblja;- što opisuje klasno stanje proletarijata- što u toj klasi vidi mogućnost promjene građanskog društva, te što državu shvaća kao jednu od društvenih snaga.

Zaključak

- von Stein i Marx postaju utemeljitelji sociologije u Njemačkoj kritizirajući Hegelovu filozofiju prava, njegovo shvaćanje dijalektike i njegovo shvaćanje građanskog društva- država koja je kod Hegela bila već postignuti stupanj, «povlači» se u dijalektiku društvenog kretanja: Marx i von Stein u državi vide klasnu državu koja je sredstvo moći u rukama vladajuće klase