Kazuo IshiguroWHEN WE WERE ORPHANS

Kazuo IshiguroKAD SMO BIL SIROČAD

Prvo poglavlje

Bilo je ljeto 1923. godine, ljeto kad sam se vratio iz Cambridgea i, unatoč tetinim željama da se vratim u Shropshire, odlučio da je moja budućnost u glavnom gradu i unajmio maleni stan u Kensingtonu, Bedford Gardens 14 b. Sada ga se sjećam kao najljepšeg od svih ljeta. Nakon godina što sam ih proveo okružen kolegama, u školi i na Cambridgeu, uvelike uživao u vlastitom društvu. Uživao sam u londonskim parkovima, u tišini Čitaonice u Britanskom muzeju; priuštio sam si cijela poslijepodneva šetnji ulicama Kensingtona, ocrtavajući u mislima planove za budućnost, povremeno zastajkujući kako bih se divio činjenici da se ovdje u Engleskoj, čak i usred tako velikoga grada, mogu vidjeti biljke penjačice i bršljan na pročeljima otmjenih kuća.Tijekom jedne takve dokone šetnje posve sam slučajno susreo starog školskog kolegu, Jamesa Osbournea, a otkrivši da smo susjedi, predložio mu neka me posjeti kad sljedeći put bude u prolazu. Iako dotad u svome stanu nisam primio niti jednoga gosta, samouvjereno sam izgovorio poziv budući da sam brižljivo izabrao svoje boravište. Stanarina nije bila visoka, ali je kućevlasnica vrlo ukusno namjestila stan na način koji je prizivao smirenu viktorijansku prošlost; dnevni je boravak, koji je u prvoj polovici dana primao obilje sunčeve svjetlosti, sadržavao prilično stari kauč i dva udobna naslonjača, antikni ormar za sude i policu za knjige od hrastovine ispu-njenu trošnim enciklopedijama - za koje sam uvjeren da bi naišle na odobravanje svakog posjetitelja. Štoviše, gotovo odmah nakon useljenja, prošetao sam do Knightsbridgea i ondje kupio servis za čaj Queen Anne, nekoliko paketića finih čajeva i veliku kutiju keksa. Tako sam ga, kad je Osbourne doista svratio nekoliko dana kasnije, mogao pogostiti sa samopouzdanjem koje mu nije dopuštalo da posumnja kako je on moj prvi gost.Prvih petnaestak minuta Osbourne je nemirno šetkao mojim dnevnim boravkom, čestitao mi na stanu, proučavao ovo i ono, redovito pogledavao kroz prozore i komentirao ono što se događalo dolje. Na koncu se smjestio na kauč pa smo mogli razmijeniti vijesti - naše vlastite i o starim školskim prijateljima. Sjećam se da smo neko vrijeme proveli raspravljajući o aktivnostima radničkih sindikata, a potom smo se upustili u dugotrajnu i zanimljivu debatu o njemačkoj filozofiji, što nam je obojici omogućilo da jedan drugome prikažemo intelektualne sposobnosti koje smo stekli na svojim sveučilištima. Tada je Osbourne ustao i ponovno počeo šetkati, a istodobno je govorio o svojim raznoraznim planovima za budućnost.- Razmišljam o bavljenju izdavaštvom, znaš. Novine, časopisi, takve stvari. Zapravo, htio bih osobno pisati kolumnu. O politici, društvenim pitanjima. To jest, kao što kažem, ukoliko se ne odlučim sam baviti politikom. Čuj, Banks, zar doista nemaš pojma čime se želiš baviti? Gledaj, cijeli je svijet pred nama - pokazao je kroz prozor. - Zacijelo imaš neke planove.- Valjda imam - rekoh smiješeći se. - Imam na umu jednu ili dvije stvari. Obavijestit ću te na vrijeme.- Što to imaš u rukavu? Hajde, da čujemo! Izvući ću ja to iz tebe!Ali ništa mu nisam otkrio i uskoro sam ga ponovno uvukao u raspravu o filozofiji ili poeziji ili nečemu sličnom. Negdje oko podneva Osbourne se odjednom sjetio da ima dogovoren ručak na Piccadil-lyju, te je počeo skupljati svoje stvari. Na odlasku se okrenuo na vratima i rekao:- Čuj, stari moj, želio sam ti nešto reći. Večeras idem na zabavu. U čast Leonarda Evershotta. Taj-kuna, znaš. Organizira je moj ujak. Prilično je kasno, ali pitao sam se želiš li poći sa mnom. Ozbiljno mislim. Kanio sam te već odavno potražiti, ali nekako nikad nisam dospio. Zabava će biti u Cha-ringvvorthu.Nisam odmah odgovorio, pa je koraknuo prema meni i rekao:- Pomislio sam na tebe jer sam se sjetio. Sjetio sam se kako si me uvijek običavao ispitivati o mojim »dobrim vezama«. O, ma daj! Nemoj se pretvarati da si zaboravio!

2

Običavao si me neumorno ispitivati. »Dobre veze? Što to zapravo znači, dobre veze?« Pa, pomislio sam kako je ovo dobra prilika da stari Banks sam vidi »dobre veze«. Potom je odmahnuo glavom, kao da se nečega prisjeća, i rekao: - Nebesa, bio si takav čudak u školi.Vjerujem da sam u tom trenutku napokon prihvatio njegov prijedlog za tu večer - večer koja će se, kao što ću objasniti, pokazati daleko značajnijom nego sam tada mogao zamisliti - i ispratio ga ni na koji način ne pokazujući koliko su mi zasmetale njegove posljednje riječi.Moja se muka samo pojačala kad sam ponovno sjeo. Odmah sam pogodio na što se odnose Osbour-nove riječi. Činjenica je da sam za cijelo vrijeme školovanja često slušao o tome da Osbourne ima »dobre veze«. Te su riječi ljudi redovito izgovarali kad bi govorili o njemu, a vjerujem da sam ih i ja rabio kad god mi se to činilo prikladnim. Ta me je misao doista ne neki način fascinirala, predodžba da je na11neki tajanstveni način povezan s raznoraznim osobama na visokim položajima, iako je izgledao i ponašao se jednako kao i mi ostali. Međutim, ne mogu zamisliti da sam ga »neumorno ispitivao«, kako je on tvrdio. Istina je da sam o toj temi mnogo razmišljao kad mi je bilo četrnaest ili petnaest godina, ali Osbourne i ja nismo bili posebno bliski u školi i, koliko se ja sjećam, samo sam jednom osobno s njim o tome razgovarao.Bilo je to jednog maglovitog jesenjeg jutra, a nas smo dvojica sjedili na niskom zidu ispred seoske gostionice. Čini mi se da smo tada bili u petom razredu. Održavala se cross-country utrka, a naš je zadatak bio čekati trkače da se pojave iz magle preko obližnjeg polja i pokazati im blatnjavu stazu kojom moraju poći. Nismo očekivali da će se trkači uskoro pojaviti pa smo nevezano čavrljali. Siguran sam da sam tom prigodom pitao Osbournea o njegovim »dobrim vezama«. Osbourne, koji je unatoč izobilju u kojem je živio, bio skroman momak, pokušao je promijeniti temu. No ja sam bio uporan dok on na koncu nije rekao:- O, daj prestani, Banks. Sve su to besmislice, nema se što analizirati. Čovjek jednostavno poznaje ljude. Ima roditelje, ujake, obiteljske prijatelje. Ne znam što je u tome tako zbunjujuće. - Potom se, shvativši što je rekao, okrenuo i dotaknuo mi ruku. - Strašno mi je žao, stari moj. To je bilo krajnje netaktično s moje strane.Činilo se da je ta faux pas mnogo više mučila Osbournea nego mene. Doista, sasvim je moguće da mu je za sve te godine ostala na savjesti pa se, pozivajući me da te večeri pođem s njim u klub Cha-ringworth, na neki način pokušavao iskupiti. U sva-kom slučaju, kao što kažem, tog me maglovitog jutra ni najmanje nije uzrujala njegova nepromišljena primjedba. Zapravo, prilično me je živciralo to što su se moji školski prijatelji, unatoč spremnosti da zadirkuju sve i svakoga zbog svih mogućih nedostataka, odmah strahovito uozbiljili čim bi se spomenula odsutnost mojih roditelja. No iako to možda zvuči neobično, činjenica da nisam imao roditelje - zapravo nikoga od rodbine u Engleskoj, osim tete u Shropshi-reu - već me je odavno prestala opterećivati. Kao što sam često govorio svojim prijateljima, u internatu poput našega svi smo se naučili snalaziti bez roditelja, a moja situacija nije bila baš tako jedinstvena. Unatoč tomu, kad sada razmišljam, čini se vjerojatnim da je barem dio moje fasciniranosti Osbourneo-vim »dobrim vezama« potjecao iz činjenice da se meni tada činilo kako nemam baš nikakve veze sa svijetom izvan St Dunstana. Uopće nisam sumnjao da ću, kad za to dođe vrijeme, stvoriti takve veze za sebe i utrti svoj put. No moguće je da sam vjerovao kako ću od Osbournea naučiti nešto bitno, nešto o tome kako se takve stvari razvijaju.No kad sam ranije rekao da su me Osbourneove riječi na odlasku na neki način uvrijedile, nisam mislio na njegovo spominjanje mojeg »ispitivanja« od prije toliko godina. Zapravo me je povrijedila njegova prosudba da sam »bio takav čudak u školi«.Doista, uvijek me je zbunjivalo to što je Osbourne tako nešto rekao o meni budući da sam se, koliko se ja sjećam, savršeno uklopio u engleski školski život. Ne vjerujem

3

da sam, čak ni tijekom mojih prvih tjedana u St Dunstanu, učinio nešto čime sam se osramotio. Primjerice, sjećam se da sam već prvoga dana opazio jednu osobitu kretnju u svih dječaka dok bi stajali i govorili - desnu bi ruku stavili u džep prsluka, a lijevo rame micali gore dolje kao da žele naglasiti neke svoje riječi. Jasno se sjećam da sam toga istoga prvoga dana toliko vješto oponašao kretnju da nitko nije primijetio ništa neobično niti mu je palo na pamet da mi se naruga.Jednakom smjelošću brzo sam usvojio druge kretnje, fraze i usklike popularne medu mojim suučenicima i istodobno upijao pravila ponašanja i običaje što su prevladavali u mojem novom okruženju. Svakako sam vrlo brzo shvatio da ne bi bilo mudro otvo-reno iznositi - što sam redovito činio u Šangaju -moje ideje o zločinima i otkrivanju istih. Do te mjere da sam čak i kad je, tijekom moje treće godine boravka u internatu, došlo do niza kradi i cijela je škola uživala u igri detektiva, pomno pazio da se ni po čemu ne ističem. Nema sumnje da su me ostaci iste takve politike naveli da zadržim za sebe svoje »planove« kad me je Osbourne tog jutra posjetio.Međutim, bez obzira na sav moj oprez, mogu se sjetiti barem dva slučaja iz škole kad se vidjelo da sam katkad zanemario oprez toliko da im pružim neku ideju o svojim ambicijama. Tada nisam mogao objasniti te incidente, a ni danas nisam nimalo bliže razjašnjenju.Prvi se događaj zbio na moj četrnaesti rođendan. Dva moja dobra prijatelja iz toga doba, Robert Thorn-ton-Browne i Russell Stanton, odveli su me u čajanu u selu gdje smo uživali u pogačicama i kolačima. Bilo je kišovito subotnje poslijepodne i svi su stolovi bili zauzeti. To je značilo da su svakih nekoliko minuta ulazili pokisli žitelji sela, osvrtali se naokolo i upućivali nam prijekorne poglede, kao da bismo morali smjesta osloboditi stol za njih. No gospoda Jordan, vlasnica, uvijek nas je lijepo primala, a kako mi je bio rođendan, osjećali smo da imamo pravo zauzimati jedan od najboljih stolova uz izbočeni prozor s pogledom na seoski trg. Ne sjećam se točno o čemu smo toga dana razgovarali; no kad smo se do sita najeli, moja su dva prijatelja razmijenila poglede, a potom je Thornton-Brovvne posegnuo u svoju torbu i uručio mi lijepo umotan dar.Kad sam ga počeo otvarati, brzo sam shvatio da je paket umotan u brojne papire, a moji su se prijatelji bučno smijali kad god bih uklonio jedan sloj i naišao na drugi. Tada su svi znakovi ukazivali na14to da ću na kraju naći nešto što će izazvati još glasniji smijeh. No na koncu se ukazala kožna futrola, a kad sam maknuo sićušnu kukicu i podigao poklopac, ugledao sam povećalo.I sada ga imam pred sobom. Tijekom godina tek se neznatno promijenilo; onog je poslijepodneva već bilo prilično staro. Sjećam se da sam to zapazio, kao i činjenicu da je izrazito jako, iznenađujuće teško, te da je držak od bjelokosti oštećen duž cijele jedne strane. Tek sam kasnije opazio - bilo je potrebno drugo povećalo da bi se pročitao ugravirani natpis - da je proizvedeno u Zurichu godine 1887.Moja prva reakcija na taj dar bilo je golemo uzbuđenje. Pograbio sam ga, odgurnuo u stranu zgužvane papire na površini stola - pretpostavljam da sam u svom oduševljenju nešto papira bacio i na pod - i odmah ga počeo testirati na nekoliko mrlja od maslaca razmazanih po stolnjaku. Povećalo me je tako zaokupilo da sam bio tek neodređeno svjestan svojih prijatelja koji su se smijali na onaj pretjerani način koji ukazuje na šalu izvedenu na nečiji račun. Kad sam podigao pogled, napokon se vrativši u stvarnost, obojica su zapala u nesigurnu tišinu. Tada se Thornton-Browne nekako preko volje prigušeno zahihotao i rekao:- Mislili smo da će ti ovo trebati, budući da kaniš postati detektiv.U tom sam se trenutku brzo pribrao i izveo cijelu predstavu pretvarajući se da je sve to bila zabavna šala. No pretpostavljam da tada već ni moja dva prijatelja nisu posve točno znala kakve su bile njihove namjere, te ostatak vremena provedenog u čajani više nismo uspjeli uspostaviti onu prijašnju ugodu.

4

Kao što sam rekao, sada pred sobom imam povećalo. Rabio sam ga kad sam radio na slučaju Manne-ring; ponovno sam ga rabio, nedavno, tijekom istraživanja u slučaju Trevora Richardsona. Povećalo možda nije baš onako bitan dio opreme kako se15priča, premda jest korisno pomagalo za prikupljanje određenih vrsta dokaza, te pretpostavljam da ću još neko vrijeme sa sobom nositi rođendanski dar Roberta Thornton-Brovvnea i Russella Stantona. Promatrajući ga sada, pada mi na um ova misao: ukoliko su me moji prijatelji doista kanili zadirkivati, pa šala je na njihov račun. No žalosno je da sada nikako ne mogu utvrditi što su imali na umu, niti kako su, unatoč svim mojim mjerama opreza, otkrili moju tajnu ambiciju. Stanton, koji je lagao o svojim godinama da bi se mogao javiti u vojsku, poginuo je u trećoj bitci za Ypres. Čuo sam da je Thornton-Browne prije dvije godine umro od tuberkuloze. U svakom slučaju, oba su dječaka na petoj godini otišla iz St Dunstana, a ja sam izgubio svaku vezu s njima mnogo prije no što sam čuo za njihove smrti. No još se uvijek sjećam kako sam bio razočaran kad je Thornton-Brovvne otišao iz škole; on mi je bio jedini pravi prijatelj kojega sam stekao otkako sam stigao u Englesku i jako mi je nedostajao tijekom ostatka moga boravka u St Dunstanu.Drugi događaj kojega se sjećam zbio se nekoliko godina kasnije, ali nisu mi u pamćenju ostale mnoge pojedinosti. Zapravo, uopće se ne sjećam što je bilo prije i nakon tog određenog trenutka. Sjećam se da sam ušao u jednu učionicu - sobu 15 u Old Priorvju - kamo su sunčeve zrake u trakama prodirale kroz uske samostanske prozore i otkrivale prašinu što je lebdjela u zraku. Učitelj još nije stigao, ali ja sam zasigurno malo zakasnio jer se sjećam da su moji suučenici već u skupinama sjedili na klupama i prozorskim daskama. Baš sam se kanio pridružiti jednoj takvoj grupici od pet ili šest dječaka, kad su se svi okrenuli prema meni i ja sam odmah vidio da su raspravljali o meni. Tada, prije nego sam uspio nešto reći, jedan iz grupe, Roger Bre-nthurst, pokazao je prema meni i rekao:16- No zasigurno je previše nizak da bi bio Sher-lock.Nekoliko ih se nasmijalo, ne posebno neljubazno, i to je, koliko se sjećam, bilo sve. Nikada više nisam čuo spominjanje mojih težnji da postanem »Sher-lock«, ali me neko vrijeme nakon toga mučila neodređena zabrinutost da je moja tajna otkrivena te je postala temom razgovora iza mojih leđa.Usput rečeno, shvatio sam da moram biti oprezan glede svojih ambicija još i prije no što sam stigao u St Dunstan. Veći dio prvih nekoliko tjedana u Engleskoj proveo sam lutajući krajem u blizini tetine kuće u Shropshireu i usred vlažne paprati iskušavajući raznorazne detektivske scenarije što smo ih Akira i ja zajedno osmislili u Šangaju. Naravno, budući da sam bio sam, morao sam preuzeti i njegove uloge; štoviše, bio sam svjestan da me se iz kuće može vidjeti, pa sam te drame morao izvoditi ograničenim kretnjama, ispod glasa mrmljajući naš tekst - što je bilo u izrazitoj suprotnosti s neobuzdanim načinom na koji smo Akira i ja navikli.Međutim, takve mjere opreza pokazale su se nedovoljnima. Jednoga sam jutra iz malene tavanske sobe koja mi je dodijeljena čuo kako moja teta razgovara s nekim svojim prijateljima u dnevnom boravku. Moju je radoznalost pobudilo naglo stišava-nje glasova, te sam se išuljao na odmorište i nagnuo preko ograde.- Nema ga satima - čuo sam je kako govori. - To nije baš zdravo, dječak njegove dobi tako zatvoren u svome svijetu. Mora početi gledati naprijed.- No to se zasigurno moglo očekivati - netko je rekao. - Nakon svega što mu se dogodilo.- Nimalo mu neće koristiti prepuštanje tmurnim mislima - rekla je moja teta. - Materijalno je dobro osiguran, i u tom je smislu imao sreće. Vrijeme je da počne gledati naprijed. Kanim prekinuti svu tu introspekciju.Od toga sam dana prestao lutati okolinom i, općenito, poduzeo korake da više ne djelujem »intro-spektivno«. No tada sam još bio jako mlad te sam noću, ležeći u sobici u potkrovlju i slušajući škripanje dasaka dok se moja teta kretala kućom,

5

navijala ure i skrbila o svojim mačkama, često ponovno u mašti izvodio sve naše detektivske drame, baš onako kako smo to Akira i ja uvijek činili.No dopustite mi da se vratim ljetnomu danu kad me je Osbourne posjetio u stanu u Kensingtonu. Ne tvrdim da me je ta njegova primjedba, o tome da sam bio »čudak«, zaokupljala više od nekoliko trenutaka. Zapravo, i ja sam izišao, nedugo nakon Osbour-nea, i uskoro sam se našao u parku St Jamesa, šećući oko cvjetnih lijeha i jedva čekajući večer.Kad iznova razmišljam o tom poslijepodnevu, čini mi se da sam se s punim pravom trebao osjećati pomalo nervoznim, a posve je tipično za budalastu aroganciju što me je nosila kroz one prve dane u Londonu da nisam osjećao nervozu. Bio sam svjestan, naravno, da će se ta večer uvelike razlikovati od svega čemu sam bio nazočan na sveučilištu; da bih, štoviše, lako mogao naići na običaje koji mi još nisu poznati. No bio sam siguran da ću, zahvaljujući svojoj uobičajenoj budnosti, svladati sve takve poteškoće i općenito se dobro držati. Dok sam besciljno šetao parkom, zabrinjavalo me je nešto sasvim drugo. Kad je Osbourne govorio o »dobrim vezama« među gostima, odmah sam pretpostavio da to uključuje barem nekoliko vodećih detektiva današnjice. Pretpostavljam da sam stoga mnogo vremena toga poslijepodneva utrošio na smišljanje onoga što bih rekao ako slučajno upoznam Matlocka Stevensona, ili možda čak profesora Charlevillea. Stalno sam iznova uvježbavao kako ću - skromno, ali s određenim dostojanstvom - iznijeti svoje ambicije; zamišljao sam kako će jedan ili drugi od njih postati očinski zainteresiran za mene, nuditi mi sve vrste savjeta i inzistirati na tome da ubuduće dolazim k njemu na poduku.Jasno, večer se pokazala golemim razočaranjem - čak i ako je, kao što ćete uskoro vidjeti, bila posebno značajna iz posve drugih razloga. U tom trenutku nisam znao da se u ovoj zemlji detektivi obično ne pojavljuju na društvenim okupljanjima. Razlog tomu nije nedostatak poziva; moje vlastito nedavno iskustvo svjedoči o činjenici da mondeni krugovi vječito pokušavaju domamiti slavne detektive. Riječ je samo o tome da su te osobe obično marljivi, često povučeni pojedinci koji su posvećeni svom radu i nisu posebno skloni čak ni međusobnom druženju, a kamoli »društvu« općenito.Kao što kažem, to nisam uviđao kad sam te večeri stigao u klub Charingvvorth i slijedio Osbour-neov primjer vedrog pozdravljanja vratara u veličanstvenoj odori. No brzo sam shvatio u kakvoj sam zabludi bio, u roku od nekoliko minuta od našeg ula-ska u krcatu prostoriju na prvom katu. Ne znam kako se točno to dogodilo - jer nisam imao vremena utvrditi identitet nazočnih osoba - ali preplavila me neka vrsta intuitivnog otkrića zbog kojeg sam se osjećao krajnje glupo pri pomisli na prijašnje uzbuđenje. Odjednom mi se činilo nevjerojatnim da sam očekivao kako ću ovdje naći Matlocka Stevensona ili profesora Charlevillea koji se druže s financijerima i ministrima koji su se, znao sam, nalazili oko mene. Doista, bio sam tako potišten zbog protuslovlja između primanja na koje sam stigao i onoga o čemu sam cijelo poslijepodne razmišljao, da me je sva moja sigurnost napustila, barem privremeno, te sam se prvih pola sata ili više, na vlastitu muku, stalno držao uz Osbournea.Siguran sam da baš ta razočaranost objašnjava činjenicu da se, kad sada razmišljam o toj večeri, toliko aspekata čini pomalo pretjeranim ili neprirodnim. Na primjer, dok sada pokušavam zamisliti pro-19storiju, čini se neobično mračnom; i to unatoč zidnim svjetiljkama, svijećama na stolovima, lusterima iznad nas - čini se da ništa od toga ne djeluje na tminu. Sag je vrlo debeo, tako da čovjek mora vući noge ako se želi kretati prostorijom, a sijedi muškarci u crnim sakoima baš to čine, neki čak guraju ramena naprijed kao da se bore sa snažnim vjetrom. Konobari se također, sa svojim srebrnim poslužavnicima, pod neobičnim kutovima naginju prema grupicama ljudi. Jedva da ima nazočnih dama, a one koje čovjek može vidjeti, djeluju čudno povučeno i gotovo odmah nestaju iza šume crnih večernjih odijela.Kao što kažem, siguran sam da ti dojmovi nisu posve točni, ali večer mi je tako ostala u sjećanju. Sjećam se da sam ondje nezgrapno stajao i pijuckao iz svoje čaše dok je Osbourne ljubazno čavrljao s gostima, a većina je bila dobrih tridesetak

6

godina starija od nas. Jednom ili dvaput pokušao sam se uključiti u razgovor, ali je moj glas zvučio neugodno dječje, i u svakom slučaju, većina je razgovora bila o lju-dima ili stvarima o kojima ništa nisam znao.Nakon nekog vremena počeo sam se ljutiti - na sebe, na Osbournea, na cijelu situaciju. Osjećao sam da imam puno pravo prezirati ljude oko sebe; da su u većini slučajeva pohlepni i sebični, bez ikakvog idealizma ili osjećaja dužnosti spram javnosti. Potaknut ljutnjom, barem sam se mogao otrgnuti od Osbournea i poći kroz mrak u drugi dio prostorije.Stigao sam do područja osvijetljenog prigušenim svjetlom malene zidne lampe. Ondje je gužva bila manja, a ja sam opazio muškarca srebrne kose, otprilike sedamdesetih godina, koji je pušio leđima okrenut prostoriji. Potrajalo je trenutak dok nisam shvatio da gleda u zrcalo, a dotad je on već vidio da ga promatram. Baš sam kanio požuriti dalje kad je on, ne okrenuvši se, rekao:- Zabavljate se?20- O, da - rekao sam i kratko se nasmijao. - Hvala vam. Da, krasno primanje.- Ali ste pomalo izgubljeni, je li?Oklijevao sam, a zatim se ponovno kratko nasmijao. - Možda malo. Da, gospodine.Sjedokosi se muškarac okrenuo i pomno me proučavao. Potom je rekao: - Ako želite, reći ću vam tko su neki od ovih ljudi. Ako tada uočite nekoga s kim biste rado razgovarali, povest ću vas onamo i upoznati vas. Što kažete na to?- To bi bilo vrlo ljubazno. Doista, vrlo ljubazno.- Dobro.Prišao je korak bliže i preletio pogledom ono što smo s našeg mjesta vidjeli. Tada se nagnuo prema meni i počeo mi pokazivati osobe. Čak i kad je ime bilo poznato, sjetio se dodati objašnjenje »financijer«, »skladatelj«, ili tome slično. Ako je netko bio manje poznat, ukratko bi mi opisao čovjekovu karijeru i razlog njegove važnosti. Vjerujem da je bio usred pričanja o nekom svećeniku koji je stajao posve blizu nas, kad se naglo prekinuo i rekao:- Ah. Vidim da vam je pažnja odlutala.- Strašno mi je žao...- Sve je u redu. Posve prirodno, na kraju krajeva. Mlad čovjek poput vas.- Uvjeravam vas, gospodine...- Nema potrebe za ispričavanjem. - Nasmijao se i lagano me gurnuo. - Smatrate je zgodnom, je li?Nisam bio siguran kako bih trebao odgovoriti. Nisam baš mogao zanijekati da mi je pozornost odvukla mlada žena koja se nalazila nekoliko metara lijevo od nas, u tom trenutku zaokupljena razgovorom s dva sredovječna muškarca. No zapravo mi se tada, kad sam je prvi put ugledao, uopće nije činila zgodnom. Čak je moguće da sam nekako osjetio, tada i ondje, čim sam je prvi put vidio, one njezine osobine za koje sam kasnije otkrio da su važan dio njezine ličnosti. Vidio sam malenu, pomalo vilinsku21mladu ženu tamne kose do ramena. Čak i ako je u tom trenutku očito željela šarmirati ljude s kojima je razgovarala, u njezinu sam smiješku vidio nešto što bi ga u trenutku moglo pretvoriti u cerenje. Lagano pogrbljena ramena, kao u ptice grabljivice, stvarala su dojam osobe koja spletkari. Povrh svega, opazio sam nešto oko njezinih očiju - neku vrstu hladnoće, nepopustljivu strogost - za što sada, u retrospektivi, znam da je najviše od svega privuklo moj pogled i tako me fasciniralo te večeri.Tada, dok smo još obojica zurila u nju, ona je pogledala prema nama i, prepoznavši mog sugovornika, uputila mu brz, hladan osmijeh. Sjedokosi je muškarac podigao ruku kao da joj salutira i s poštovanjem joj kimnuo glavom.- Šarmantna mlada dama - promrmljao je i poveo me dalje. - Ali nema smisla da momak poput vas trati vrijeme na nju. Ne želim nikoga uvrijediti, ali vi mi djelujete

7

kao posve pristojan čovjek. Ali vidite, to je gospođica Hemmings. Gospođica Šarah Hemmings.Ime mi ništa nije značilo. No dok me je moj vodič ranije tako savjesno opskrbljivao podacima o onima koje mi je pokazivao, ime te žene izgovorio je kao da je siguran da će mi biti poznato. Stoga sam kimnuo i rekao:- O, da. Dakle to je gospođica Hemmings. Gospodin je ponovno zastao i promotrio prostoriju s našeg novog stajališta.- No, da vidim. Pretpostavljam da tražite nekoga tko će vas malo pogurati u životu. Točno? Ne brinite. I ja sam igrao sličnu igru kad sam bio mlad. Dakle, da vidimo. Koga imamo ovdje? - Tada se odjednom okrenuo prema meni i pitao: - Dakle, što ste ono rekli da želite učiniti sa svojim životom?Naravno, do tog trenutka nisam mu ništa rekao. No sada sam, nakon kratkog oklijevanja, jednostavno odgovorio:22- Detektiv, gospodine.- Detektiv? Hmm. - Nastavio je promatrati ljude u prostoriji. - Želite reći... policajac?- Više kao privatni savjetnik.Kimnuo je. - Prirodno, prirodno. - Vukao je dimove iz svoje cigare, duboko zamišljen. Tada je rekao: - Ne zanimaju vas muzeji, kojim slučajem? Onaj čovjek ondje, poznajem ga godinama. Muzeji. Lubanje, relikvije, takve stvari. Ne zanima vas? Tako sam i mislio. - Nastavio je gledati po prostoriji, a katkad bi izvijao vrat da bi nekoga bolje vidio. -Naravno - na koncu je rekao - mnogi mladi ljudi sanjaju o tome da će postati detektivi. Usuđujem se reći da sam i ja jednom o tome sanjao, u svojim maštovitijim trenucima. Čovjek se u vašoj dobi osjeća tako idealističnim. Žudi za tim da bude veliki detektiv svoga doba. Da sam iskorijeni sve zlo na svijetu. Pohvalno. No doista, mladiću, dobro je imati, recimo tako, još nekoliko asova u rukavu. Jer za godinu ili dvije - ne želim vas uvrijediti - ali uskoro ćete drukčije razmišljati o stvarima. Zanima li vas namještaj? Pitam vas to jer ondje stoji nitko drugi već Hamish Robertson osobno.- Uza sve dužno poštovanje, gospodine. Ambicija koju sam vam upravo povjerio nije samo trenutačni hir. Cijeloga života osjećam da je baš to moj poziv.- Cijeloga života? Ali koliko vam je godina? Dvadeset jedna? Dvadeset dvije? Pa, pretpostavljam da vas ne bih trebao obeshrabrivati. Na kraju krajeva, ako naši mladi ljudi ne gaji takve idealistične osjećaje, onda tko će? I nema sumnje, mladiću, vi vjerujete da je današnji svijet daleko opakije mjesto nego prije trideset godina, nije li tako? Da je civilizacija na rubu propasti i tome slično?- Kad smo već kod toga, gospodine - kratko sam rekao - doista vjerujem da je tako.23- Sjećam se da sam nekoć i ja tako mislio. -Odjednom je ljubazniji ton zamijenio njegov sarkazam, a meni se čak učinilo da sam mu u očima opazio suze. - Zašto je tome tako, što mislite, mladiću? Zar svijet doista postaje opakiji? Zar Homo sapiens degenerira kao vrsta?- Ne znam ništa o tome, gospodine - odgovorio sam, ovoga puta blažim tonom. - Mogu samo reći da objektivni promatrač vidi kako suvremeni kriminalac postaje sve lukaviji. Postao je ambiciozniji, smioniji, a znanost mu je na raspolaganje stavila cijelu zbirku novog, sofisticiranijeg oruđa.- Shvaćam. A bez darovitih momaka kakav ste vi na našoj strani, budućnost je tmurna, zar ne? -Žalosno je odmahnuo glavom. - Možda u tome ima nečega. Lako je starcu podsmjehivati se. Možda ste u pravu, mladiću. Možda smo predugo dopuštali da se stvari događaju stihijski. Ah.Sjedokosi je čovjek ponovno sagnuo glavu kad je Šarah Hemmings prošla kraj nas. Kretala se kroz mnoštvo bahatom gracioznošću, a njezin je pogled skretao lijevo i desno u potrazi za nekim - meni se tako činilo - koga je smatrala dostojnim svoga društva. Opazivši mog sugovornika, uputila mu je hitar osmijeh kao i ranije, ali nije usporila. Samo na sekundu njezin je pogled pao i na mene, ali gotovo trenutno -

8

prije nego sam se dospio osmjehnuti -izbacila me je iz misli i kretala se prema nekome koga je opazila na drugom kraju prostorije.Kasnije te večeri, dok smo Osbourne i ja sjedili u taksiju i vozili se natrag prema Kensingtonu, pokušao sam saznati nešto više o Šarah Hemmings. Osbourne se svim silama trudio stvoriti dojam da mu je večer bila dosadna, ali je bio vrlo zadovoljan sobom i jedva je čekao da mi potanko prepriča mnoge razgovore što ih je vodio s utjecajnim osobama. Stoga nije bilo lako navesti ga na razgovor o gospođici Hemmings bez da ispadnem neopravdano24znatiželjnim. Međutim, na koncu sam ipak uspio iz njega izmamiti ove riječi:- Gospođica Hemmings? O da, ona. Bila je zaručena s Herriot-Levvisom. Znaš, onim dirigentom. On je jesenas održao onaj Schubertov koncert u Albert Hallu. Sjećaš se te katastrofe?Kad sam priznao da o tome ništa ne znam, Osbourne je nastavio:- Nisu baš bacali stolice naokolo, ali usuđujem se reći da bi i to učinili da nisu bile pričvršćene za tlo. Momak iz limesa izvedbu je opisao kao »potpunu travestiju«. Ili je rekao »oskvrnuće«? U svakom slučaju, nije mu se svidjelo.- A gospođica Hemmings...- Odbacila ga je poput vrelog krumpira. Navodno je bacila u njega zaručnički prsten. I otad se drži jako daleko od njega.- Sve zbog toga koncerta?- Pa, doista je bilo prilično loše, tako svi kažu. Izazvalo je dosta gužve. Njezino raskidanje zaruka, želim reći. No kako su večeras bili dosadni, Banks. Misliš li da ćemo i mi tako trabunjati kad budemo u njihovim godinama?Tijekom te prve godine nakon Cambridgea, uglavnom zahvaljujući prijateljstvu s Osbourneom, prilično sam redovno odlazio na otmjena društvena okupljanja. Razmišljajući o tom razdoblju svoga života, sad mi se čini da je bilo neobično isprazno. Bilo je večera, ručkova, koktel zabava, a obično su se održavale u stanovima u području Bloomsburvja i Holborna. Čvrsto sam odlučio da više neću biti onako nezgrapan kao one večeri u Charingvvorthu, a moje je držanje na tim društvenim događajima postajalo sve sigurnije. Doista, slobodno se može reći da sam neko vrijeme zauzimao mjesto unutar jednog od mondenih londonskih »krugova«.25Gospođica Hemmings nije pripadala mojemu krugu, ali otkrio sam da, kad bih je spomenuo svojim prijateljima, svi znaju za nju. Štoviše, s vremena na vrijeme bih je znao opaziti na društvenim zbivanjima, ili još češće u čajanama otmjenijih hotela. U svakom slučaju, na ovaj ili onaj način, na koncu sam prikupio obilje informacija o njezinoj karijeri u londonskom društvu.Kako je neobično sjećati se vremena kad su tako neodređeni dojmovi iz druge ruke bili sve što sam o njoj znao! Nije mi trebalo dugo da spoznam kako mnogi o njoj nemaju dobro mišljenje. Čak i prije događaja oko raskidanja zaruka s Anthonvjem Her-riot-Lewisom, činilo se da je stvorila neprijatelje zbog onoga što su mnogi opisivali kao njezinu »otvorenost«. Prijatelji Herriot-Lewisa - na čiju se objektivnost, treba pošteno reći, po tom pitanju nije moglo računati - opisivali su kako je bezobzirno proganjala dirigenta. Drugi su je optuživali da je manipulirala prijateljima Herriot-Lewisa kako bi mu se uspjela približiti. Kad je kasnije napustila dirigenta, nakon toliko odlučnih napora, neki su to smatrali zbunjuju-ćim, ali su drugi jednostavno zaključili da je time dokazala svoje cinične motive. S druge strane, naišao sam na mnoge koji su prilično lijepo govorili o gospođici Hemmings. Često su je opisivali kao »pametnu«, »fascinantnu«, »kompliciranu«. Žene su posebno branile njezino pravo da raskine zaruke, bez obzira na razloge. Međutim, čak su se i oni koji su je branili slagali u tome da je »strahoviti snob nove vrste«; da neku osobu ne drži vrijednom poštovanja ukoliko on ili ona nema slavno ime. A moram reći da sam, promatrajući je te godine iz daleka, naišao na jako malo stvari koje bi mogle pobiti takve tvrdnje. Doista, katkad sam stjecao dojam da ne može pravilno disati ništa

9

osim zraka kojim su okružene najistaknutije osobe. Neko je vrijeme imala vezu s Henrvjem Quinnom, odvjetnikom,26ali ga je odbacila nakon njegova neuspjeha u slučaju Charlesa Browninga. Potom su se širile glasine o njezinom sve čvršćem prijateljstvu s Jamesom Beaco-nom koji je tada bio mladi ministar u vladi u usponu. U svakom slučaju, dotad sam već posve jasno shvatio što je sjedokosi čovjek mislio kad je ustvrdio kako nema smisla da »momak poput mene« trati vrijeme na gospođicu Hemmings. Naravno, u ono vrijeme zapravo nisam razumio njegove riječi. Sad kad jesam, shvatio sam da sam te godine s posebnim zanimanjem pratio aktivnosti gospođice Hemmings. Unatoč svemu tome, zapravo nisam razgovarao s njom sve do jednog poslijepodneva gotovo dvije godine nakon što sam je prvi put vidio u klubu Cha-ringworth.Bio sam s jednim poznanikom na čaju u hotelu VValdorf kad je po nekom poslu naglo morao otići. Tako sam sjedio sam u donjem dijelu Palm Courta, uživajući u pogačicama i džemu, kad sam opazio gospođicu Hemmings, koja je također sjedila sama za jednim od stolova na balkonu. Kao što sam već rekao, ovo sigurno nije bio prvi put da sam je vidio na takvim mjestima, ali tog su poslijepodneva stvari bile drukčije. Jer to je bilo tek mjesec dana nakon okončanja slučaja Mannering, a ja sam na neki način još uvijek lebdio u oblacima. To je razdoblje nakon moga prvog javnog uspjeha svakako bilo omamljujuće: mnoga su mi se vrata odjednom otvorila; pozivi su stizali iz posve novih izvora; oni koji su ranije prema meni bili tek ljubazni, oduševljeno su uzvikivali kad bih ušao u neku prostoriju. Nije ni čudo da sam malo izgubio vezu sa stvarnošću.U svakom slučaju, tog sam poslijepodneva u Wal-dorfu ustao i zaputio se na balkon. Nisam siguran što sam očekivao. To je opet tipično za moju samodopadnost iz tih dana da nisam zastao i zapitao se hoće li gospođica Hemmings doista biti tako oduševljena27upoznavanjem sa mnom. Možda je sjenka sumnje ipak prošla mojim umom dok sam prolazio kraj pijanista i prišao stolu za kojim je sjedila i čitala svoju knjigu. No sjećam se da sam bio prilično zadovoljan načinom na koji sam, uglađeno i veselo, rekao:- Oprostite, ali mislio sam da je vrijeme da vam se predstavim. Imamo tako mnogo zajedničkih prijatelja. Ja sam Christopher Banks.Uspio sam bez zastajkivanja izgovoriti svoje ime, ali tada je moje samopouzdanje već počelo nestajati. Jer je gospođica Hemmings prema meni podigla svoj hladni, ispitujući pogled. U tišini što je uslijedila, hitro je pogledala svoju knjigu, kao da se pobunila zbog upadice. Na koncu je, glasom punim zbunjenosti, izgovorila:- O da? Drago mi je.- Slučaj Mannering - glupavo sam rekao. -Možda ste čitali o tome.- Da. Vi ste bili istražitelj.Upravo ta izjava, izgovorena tako suhoparno, posve me je izbacila iz ravnoteže. U njezinu se glasu uopće nije naziralo shvaćanje; to je jednostavno bila tvrdnja koja je pokazivala da je cijelo vrijeme bila posve svjesna mog identiteta, te da joj još uvijek uopće nije jasno zašto stojim kraj njezina stola. Odjednom sam osjetio kako nestaje vrtoglavo ushićenje od proteklih tjedana. Vjerujem da sam tada, kad sam se nervozno nasmijao, shvatio da slučaj Mannering, unatoč mojoj očito sjajnoj istrazi, unatoč pohvalama mojih prijatelja, ipak nije toliko važan u široj javnosti kako sam ja mislio da jest.Sasvim je moguće da smo posve civilizirano razmijenili nekoliko riječi prije nego sam se počeo povlačiti natrag prema svom stolu. Danas mi se čini da je gospođica Hemmings s punim pravom reagirala onako kako jest; kako je apsurdno da sam umišljao kako će nešto poput slučaja Mannering biti dovoljno da nju impresionira! No sjećam28

10

se da sam se, kad sam ponovno sjeo, osjećao ljutito i poraženo. Palo mi je na pamet da nije riječ samo o tome da sam maločas napravio budalu od sebe pred gospođicom Hemmings, već sam to stalno činio tijekom cijelog proteklog mjeseca; da su mi se moji prijatelji, unatoč čestitanjima, cijelo vrijeme smijali.Sljedećeg sam dana već prihvatio činjenicu da sam u potpunosti zavrijedio udarac što sam ga primio. No taj događaj u Waldorfu zacijelo je u meni pobudio osjećaj odbojnosti spram gospođice Hemmings, kojeg se nikad nisam posve oslobodio - i koji je nesumnjivo doprinio sinoćnjim nesretnim događajima. No u to sam vrijeme cijeli incident nastojao smatrati od Boga poslanim. Na kraju krajeva, pomogao mi je da shvatim kako je lako zanemariti vlastite najdraže ciljeve. Moja je namjera bila boriti se protiv zla - posebice protiv podmuklog, skrivenog zla - a kao takva imala je malo veze s popularnošću unutar društvenih krugova.Nakon toga počeo sam daleko manje zalaziti u društvo i postajao sam sve zaokupljeniji poslom. Proučavao sam istaknute slučajeve iz prošlosti i upijao nova područja spoznaja koja bi se jednoga dana mogla pokazati korisnima. Negdje u to vrijeme također sam počeo proučavati karijere raznih detektiva koji su za sebe stvorili imena, te sam otkrio da mogu razlikovati karijeru stvorenu na istinskim postignućima od one uglavnom stečene zahvaljujući položaju unutar nekog utjecajnog kruga; počeo sam shvaćati da postoji istinski i lažni način na koji detektiv može steći ugled. Ukratko, iako su me uvelike uzbuđivale ponude prijateljstva po završetku slučaja Mannering, nakon susreta u VValdorfu ponovno sam se sjetio primjera što su mi ga pružali moji roditelji te sam čvrsto odlučio da me lakomislene preokupacije neće skrenuti s puta.29Drugo poglavljeBudući da se sada prisjećam razdoblja svoga života nakon slučaja Mannering, možda bi ovdje trebalo spomenuti moj neočekivani ponovni susret s pukovnikom Chamberlainom nakon tako mnogo godina. Možda je začuđujuće, s obzirom na ulogu što ju je odigrao u tako kritičnom trenutku moga djetinjstva, da nismo održavali bliskiju vezu. No bez obzira na razlog, nismo to učinili, a kad sam ga ponovno sreo - mjesec ili dva nakon onog susreta s gospođicom Hemmings u VValdorfu - to je bilo posve slučajno.Jednog kišnog poslijepodneva stajao sam u knjižari na cesti Charing Cross i proučavao ilustrirano izdanje Ivanhoea. Već sam neko vrijeme bio svjestan nekoga tko stoji blizu iza mene, te sam se maknuo u stranu pretpostavljajući da osoba želi prići tom dijelu police. No osoba se i dalje zadržala uza me, pa sam se na koncu okrenuo.Odmah sam prepoznao pukovnika jer su se njegove crte lica jedva promijenile. Međutim, gledajući ga očima odrasla čovjeka, činio mi se krotkijim i otr-canijim od lika iz moga djetinjstva. Stajao je ondje u kišnoj kabanici, plaho me promatrao, a tek nakon što sam uskliknuo: - Ah, pukovniče! - nasmiješio se i ispružio ruku.- Kako si, mladiću? Bio sam siguran da si to ti. Nebesa! Kako si, mladiću?30Iako su mu se u očima pojavile suze, njegovo je držanje ostalo nekako nelagodno, kao da se bojao da bi mi moglo smetati to podsjećanje na prošlost. Svim sam se silama trudio pokazati oduševljenje ponovnim susretom s njim, a dok je vani pljuštala kiša, mi smo stajali i razgovarali u skučenoj knjižari. Saznao sam da još uvijek živi u VVorcestershireu, da je u London došao radi jednog sprovoda i odlučio »ostati nekoliko dana«. Kad sam ga pitao gdje je odsjeo, neodređeno je odgovorio, a to me navelo na pomisao da je uzeo skroman smještaj. Prije rastanka pozvao sam ga na večeru sljedećeg dana, što je s oduševljenjem prihvatio, iako je djelovao osupnuto kad sam spomenuo Dorchester. No ja sam i dalje inzistirao. - To je najmanje što mogu učiniti nakon vaše ljubaznosti u prošlosti - molio sam ga dok konačno nije pristao.Razmišljajući sada o tome, moj izbor Dorchestera čini mi se krajnje neobzirnim. Ipak sam, na kraju krajeva, već zaključio da pukovnik loše stoji s novcem; trebao sam

11

shvatiti koliko će mu biti teško ako ne plati barem polovicu računa. No u tim danima takve mi stvari nisu padale na pamet; bio sam previše zaokupljen, pretpostavljam, time kako ću starcu pokazati koliko sam se promijenio otkako me je zadnji put vidio.Vjerojatno sam uspio postići taj cilj. Slučajno sam baš negdje u to vrijeme dva puta bio pozvan u Dorchester, te me je, one večeri kad sam se ondje sastao s pukovnikom Chamberlainom, sommelier pozdravio s »drago mi je da vas ponovno vidim, gospodine«. Potom je, nakon što je slušao kako razmjenjujem dosjetke sa šefom sale i kad smo počeli jesti juhu, pukovnik odjednom prasnuo u smijeh.- Kad pomislim - rekao je - da je to isti onaj dripac koji je cmizdrio kraj mene na onom brodu!31Još se malo smijao, a tada se naglo prekinuo, možda pobojavši se da uopće nije smio aludirati na taj događaj. No ja sam se mirno nasmiješio i rekao:- Zacijelo sam vam bio jako naporan na onom putovanju, pukovniče.Starčevo se lice načas namrštilo. Potom je ozbiljno rekao: - S obzirom na okolnosti, mislio sam da si bio jako hrabar, momče. Izrazito hrabar.Sjećam se da je u tom trenutku zavladala neugodna tišina, a prekinuli smo je kad smo obojica počeli govoriti o finom okusu naše juhe. Za susjednim se stolom krupna dama veselo smijala, a pukovnik je prilično indiskretno pogledao prema njoj. Tada mi se učinilo da je donio neku odluku.- Znaš, čudno je - rekao je. - Razmišljao sam o tome prije nego sam večeras došao ovamo. O onom vremenu kad smo se ti i ja upoznali. Pitam se sjećaš li se, mladiću. Ne vjerujem da se sjećaš. Na kraju krajeva, tada si imao mnogo drugih stvari na umu.- Upravo suprotno - rekoh - posve se jasno sjećam tog susreta.To nije bila laž. Čak i sada, ako bih na trenutak sklopio oči, s lakoćom bih se mogao prenijeti natrag u ono vedro jutro u Šangaju i ured gospodina Harolda Andersona, očeva šefa u velikoj trgovačkoj kompaniji Morganbrook & Byatt. Sjedio sam u naslo-njaču koji je mirisao po ulaštenoj koži i hrastovim; naslonjač kakav se obično nalazi iza nekog impresivnog pisaćeg stola, ali koji je u toj prilici bio izvučen u sredinu prostorije. Osjećao sam da je to naslonjač rezerviran samo za najvažnije ličnosti, ali je tom prilikom, zahvaljujući težini okolnosti, ili možda nekoj vrsti utjehe, bio dodijeljen meni. Sjećam se da, bez obzira koliko sam se trudio, nisam mogao naći dostojanstveni način sjedenja u njemu; posebno, nisam mogao naći položaj koji bi mi dopuštao da oba lakta istodobno držim na fino izrađenim naslonima za ruke. Štoviše, tog sam jutra na sebi imao novu32novcatu jaknu izrađenu od nekog krutog sivog materijala - nemam pojma odakle je stigla - i jako mi je smetalo što su me natjerali da je zakopčam gotovo do vrata.Prostorija je imala visoke, velebne stropove, veliki zemljovid na jednom zidu, a iza pisaćeg stola gospodina Andersona goleme prozore kroz koje je prodirala sunčeva svjetlost i puhao povjetarac. Pretpostavljam da su se iznad mene vrtjeli stropni ventilatori, iako se toga zapravo ne sjećam. No sjećam se da sam sjedio u tom naslonjaču nasred sobe, u središtu ozbiljne zabrinutosti i diskusije. Svuda oko mene odrasli su raspravljali, većina stojeći; katkad bi nekolicina odlutala do prozora, a njihovi bi se glasovi stišali dok su se oko nečega prepirali. Također se sjećam da sam se čudio načinu na koji se gospodin Anderson osobno, visok muškarac sijede kose i velikih brkova, prema meni ophodio kao da smo stari prijatelji - u tolikoj mjeri da sam na trenutak pretpostavio da smo se poznavali kad sam bio mlađi, a ja sam ga zaboravio. Tek sam se mnogo kasnije uvjerio da se nikako nismo mogli sresti prije tog jutra. U svakom slučaju, preuzeo je ulogu ujaka, stalno mi se smješkao, tapkao me po ramenu, gurkao me i namigivao mi. Jednom mi je ponudio šalicu čaja govoreći: - Hajde, Christophere, ovo će te razvedriti - a potom se sagnuo prema meni i promatrao me dok sam pio. Zatim je uslijedilo još mrmljanja i dogovaranja u prostoriji. Tada se gospodin Anderson ponovno pojavio preda mnom i rekao:

12

- Dakle, Christophere. Sve je odlučeno. Ovo je pukovnik Chamberlain. Vrlo je ljubazno pristao da će se pobrinuti za tvoj siguran povratak u Englesku.Sjećam se da je u tom trenutku u prostoriji zavladala tišina. Zapravo, u mislima mi je ostao dojam da su se svi odrasli povukli unatrag dok se nisu posla-gali uza zid poput gledatelja. Gospodin se Anderson također povukao uz još jedan ohrabrujući osmijeh.33Tada sam prvi put ugledao pukovnika Chamber-laina. Polako mi je prišao, sagnuo se da bi mi pogledao u lice, a zatim je ispružio ruku. Imao sam osjećaj da bih trebao ustati i rukovati se, ali ju je tako brzo pružio da sam se osjetio prikovanim za naslonjač, te sam je prihvatio i dalje sjedeći. Sjećam se da je tada rekao:- Siroti dječače. Najprije tvoj otac. Sada tvoja majka. Zasigurno se osjećaš kao da se cijeli svijet ruši oko tebe. Ali sutra krećemo za Englesku, nas dvojica. Ondje te čeka tvoja teta. Zato budi hrabar. Uskoro ćeš ponovno srediti svoj život.Na trenutak nisam mogao pronaći svoj glas. Kad mi je to konačno uspjelo, rekao sam: - To je jako ljubazno od vas, gospodine. Jako sam zahvalan na vašoj ponudi i nadam se da me nećete smatrati previše nepristojnim. Ali ako nemate ništa protiv, gospodine, mislim da još ne bih trebao poći u Englesku. - Pukovnik nije odmah odgovorio pa sam nastavio:- Jer vidite, gospodine, detektivi se svim silama trude pronaći moju majku i oca. A to su doista najbolji detektivi u Šangaju. Mislim da će ih sigurno jako brzo pronaći.Pukovnik je kimao glavom. - Siguran sam da policija čini sve što je moguće.- Dakle vidite, gospodine, iako veoma cijenim vašu ljubaznost, mislim da ipak nije potrebno da odem u Englesku.Sjećam se da je u tom trenutku prostorijom pro-strujio žamor. Pukovnik je nastavio kimati glavom, kao da pomno procjenjuje stvari u mislima.- Možda si doista u pravu, momče - na koncu je rekao. - Iskreno se nadam da jesi. Ali za svaki slučaj, zašto ipak ne pođeš sa mnom? Kad tvoji roditelji budu pronađeni, lako će poslati po tebe. Ili tko zna? Možda će odlučiti da i oni pođu u Englesku. Dakle, što kažeš? Pođimo ti i ja sutra u Englesku. Potom ćemo čekati i vidjeti što će se dogoditi.34- Ali vidite, gospodine, oprostite. Ali vidite, detektivi koji traže moje roditelje. To su najbolji detektivi.Nisam siguran što je pukovnik točno rekao na to. Možda je samo nastavio kimati glavom. U svakom slučaju, u idućem se trenutku sagnuo još bliže k meni i položio mi ruku na rame.- Poslušaj me. Znam kako se moraš osjećati. Cijeli se svijet srušio oko tebe. Ali moraš biti hrabar. Osim toga, tvoja teta u Engleskoj. Ona te očekuje, zar ne shvaćaš? Ne bi bilo u redu da sad iznevjerimo gospođu, zar ne?Dok smo te večeri sjedili nad juhom, ispričao sam mu kako se sjećam tih njegovih posljednjih riječi i nekako sam očekivao da će se nasmijati. Umjesto toga, on je ozbiljno rekao:- Bilo mi te je tako žao, momče. Tako užasno žao. - Tada se je, možda osjetivši da je pogrešno procijenio moje raspoloženje, kratko nasmijao i vedrijim tonom rekao: - Sjećam se kako sam s tobom čekao u luci. Stalno sam govorio:»Gledaj, sjajno ćemo se zabavljati na tom brodu, zar ne? Izvrsno ćemo se provesti.« A ti si samo odgovarao: »Da, gospodine. Da, gospodine. Da, gospodine.«Dopustio sam mu da se u idućih nekoliko minuta prisjeti uspomena povezanih s raznim starim poznanicima koji su tog jutra bili nazočni u uredu gospodina Andersona. Niti jedno od tih imena meni ništa nije značilo. Potom je pukovnik zastao, a lice mu se nakratko namrštilo.- Što se tiče samog Andersona - na koncu je rekao - taj je čovjek u meni uvijek izazivao nelagodan osjećaj. Nešto je bilo mutno u vezi s njim. Bilo je nešto sumnjivo u cijeloj toj prokletoj stvari, ako mene pitaš.

13

Tek što je to izustio, naglo se trgnuo i pogledao me. Prije nego sam dospio odgovoriti, počeo je brzo ponovno govoriti, prebacivši se na temu našeg puto-35vanja u Englesku, što je nesumnjivo smatrao sigurnijim područjem. Uskoro se počeo vedro prisjećati naših suputnika, brodskih časnika, zabavnih dogodovština što sam ih davno zaboravio ili ih uopće nisam ni registrirao. Uživao je u tim uspomenama, a ja sam ga u tome ohrabrivao, često se pretvarajući da se nečega sjećam samo da bih njega obradovao. Međutim, dok je nastavljao govoriti o tim uspomenama, otkrio sam da postajem pomalo razdražljiv. Postupno se, iza vedrih anegdota, pojavljivala moja slika na tom putovanju, a ja njome nisam bio zadovo-ljan. Stalno je insinuirao da sam se povučeno i mrzovoljno kretao brodom, sposoban briznuti u plač zbog svake sitnice. Nema sumnje da je pukovnik uživao u ulozi junačkog staratelja, a ja sam shvatio da nakon toliko vremena nema smisla usprotiviti mu se, što bi bilo i neljubazno. No kao što kažem, to me je sve više iritiralo. Jer sudeći prema mojem vlastitom, sasvim jasnom sjećanju, vrlo sam se vješto prilagodio promijenjenoj stvarnosti moje situacije. Veoma se dobro sjećam da sam bio jako uzbuđen pri pomisli na život na brodu i budućnost što se nalazila preda mnom, što je daleko od mrzovolje i potištenosti. Naravno, katkad bi mi doista nedostajali roditelji, ali sjećam se kako sam samome sebi govorio da će uvijek biti drugih odraslih osoba koje ću s vremenom zavoljeti i koje će steći moje povjerenje. Zapravo, na putovanju je bilo nekoliko žena koje su čule što mi se dogodilo i koje su se, neko vrijeme, motale oko mene sa sažalnim izrazima lica, a sjećam se da su me iritirale jednako kao i pukovnik te večeri u Dorchesteru. Činjenica je bila da nisam bio ni izbliza onako potišten kako su odrasli oko mene, čini se, pretpostavljali. Koliko se ja sjećam, samo sam jednom tijekom cijelog dugotrajnog putovanja možda mogao zavrijediti naziv »cmizdravi mali dripac«, a čak se i to dogodilo baš prvoga dana putovanja.36Nebo je tog jutra bilo prekriveno tmurnim oblacima, a voda oko nas djelovala je vrlo mutno. Stajao sam na palubi parobroda i zurio natrag prema luci, prema obali pretrpanoj plovilima, mostićima, kolibama od blata, tamnim drvenim gatovima, velikim zgradama Šangaj Bunda iza toga, a sve se to pretvaralo u jednu maglovitu mrlju.- Dakle, momče? - začuo sam pukovnikov glas kraj sebe. - Misliš li da ćeš se jednoga dana vratiti?- Da, gospodine, očekujem da ću se vratiti.- Vidjet ćemo. Kad se jednom udomiš u Engleskoj, usuđujem se reći da ćeš sve ovo brzo zaboraviti. Šangaj nije loše mjesto. Ali mislim da više od osam godina ne bih izdržao, a pretpostavljam da je to i za tebe sasvim dovoljno. Ostaneš li duže, mogao bi se pretvoriti u Kineza.- Da, gospodine.- Gledaj, momče. Doista bi se trebao razvedriti. Na kraju krajeva, ideš u Englesku. Ideš kući.Upravo zbog te posljednje primjedbe, te pomisli da »idem kući«, svladale su me emocije - siguran sam u to - prvi i posljednji put na tom putovanju. Čak su i tada moje suze više bile od gnjeva nego od žalosti. Jer su mi istinski zasmetale pukovnikove riječi. Kako sam ja to vidio, putovao sam u stranu zemlju gdje nisam poznavao ni žive duše, a grad koji je polako nestajao preda mnom sadrži sve što poznajem. Povrh svega, moji su roditelji još uvijek bili ondje, negdje iza te luke, iza impozantnih građevina Bunda. Obrisavši oči, posljednji sam put pogledao prema obali pitajući se hoću li možda sada ugledati svoju majku - ili čak oca - kako trči na gat, maše i viče neka se vratim. No čak sam i tada bio svjestan činjenice da je takva nada tek puka djetinjasta želja. Dok sam gledao kako grad koji je bio moj dom postaje sve slabije raspoznatljiv, sjećam se da sam se vedra pogleda okrenuo pukovniku i rekao: - Tre-37bali bismo prilično brzo stići do mora, ne mislite li, gospodine?

14

No vjerujem da sam one večeri uspio prikriti svoju razdraženost pred pukovnikom. Svakako je, u trenutku kad se ukrcao u taksi u Ulici South Audlev i mi smo se pozdravili, bio izvrsno raspoložen. Tek kad sam, nakon malo više od godinu dana, čuo da je umro, osjetio sam se pomalo krivim jer te večeri u Dorchesteru nisam bio malo topliji prema njemu. Ipak mi je, na kraju krajeva, jednom učinio dobro djelo, a prema svemu što sam vidio, bio je pošten čovjek. No pretpostavljam da će se uloga što ju je odigrao u mom životu - činjenica da je tako sveobuhvatno povezan s onim što se tada dogodilo -pobrinuti da u mojem sjećanju zauvijek ostane ambivalentna ličnost.Najmanje tri ili četiri godine nakon onog događaja u VValdorfu Šarah Hemmings i ja imali smo jako malo veze jedno s drugim. Sjećam se da sam je tijekom tog razdoblja jednom vidio na koktel zabavi u stanu u Mavfairu. Mjesto je bilo krcato, ali ja nisam poznavao mnoge od nazočnih te sam odlučio rano otići. Kretao sam se prema vratima kad sam opazio kako mi točno na putu stoji Šarah Hemmings i s nekim razgovara. Moj je prvi poriv bio okrenuti se i poći drugim putem. No to je bilo otprilike u doba moga uspjeha u slučaju Rogera Parkera i ja sam se pomalo pitao hoće li se gospođica Hemmings usuditi biti onako nadmena kao u Waldorfu prije nekoliko godina. Stoga sam se nastavio gurati između gostiju i pazio da prođem točno ispred nje. Dok sam to činio, vidio sam kako se njezin pogled zaustavio na mom licu. Izraz zbunjenosti pojavio joj se na licu dok se pokušavala sjetiti tko sam. Potom sam vidio da me je prepoznala te je, bez osmijeha, bez kimanja glavom, ponovno pogledala osobu s kojom je razgovarala.38No gotovo uopće nisam razmišljao o tom incidentu. Zbio se tijekom razdoblja moje velike zaokupljenosti mnogim zanimljivim slučajevima. Iako je to još uvijek bilo najmanje godinu dana prije nego je moje ime steklo ugled što ga ima danas, već sam počeo prvi put shvaćati kolika je odgovornost što je snosi detektiv koji se na bilo koji način proslavio. Oduvijek mi je bilo jasno, naravno, da je zadatak iskorjenjivanja zla u njegovim najprikrivenijim oblicima, često u posljednjem trenutku, veoma važan i ozbiljan pothvat. No tek nakon iskustva u slučajevima kao što je umorstvo Rogera Parkera postalo mi je posve jasno koliko to zapravo znači ljudima - ne samo onima kojih se to izravno tiče, već javnosti općenito - da se oslobode takva zla koje svuda zadire. Slijedom toga, postao sam odlučniji nego ikad da nikad neću dopustiti da mi pozornost zaokupe površniji prioriteti londonskog života. I počeo sam shvaćati, možda, nešto od onoga što je mojim roditeljima omogućilo da zauzmu stav koji su zauzeli. U svakom slučaju, osobe poput Šarah Hemmings nisu naročito utjecale na moje misli tijekom toga razdoblja, a moguće je da bih čak posve zaboravio na njezino postojanje da toga dana u Kensington Gardensu nisam naletio na Josepha Turnera.U to sam vrijeme istraživao slučaj u Norfolku, a vratio sam se na nekoliko dana u London s namjerom da proučim opširne bilješke što sam ih napravio. Dok sam jednog sivog jutra šetao Kensington Gar-densom i razmišljao o neobičnim pojedinostima povezanim s nestankom žrtve, iz daljine me je zazvao čovjek u kojem sam brzo prepoznao Turnera, muškarca kojeg sam površno poznavao iz kretanja u društvenim krugovima. Žurno mi se približio i nakon što me je pitao zašto me se tako rijetko »može vidjeti ovih dana«, pozvao me na večeru što je on i jedan njegov prijatelj priređuju u restoranu39toga dana. Kad sam ljubazno odbio rekavši da moj sadašnji slučaj iziskuje sve moje vrijeme i pozornost, on je rekao:- Šteta. Šarah Hemmings će doći, a ona tako želi porazgovarati s vama.- Gospođica Hemmings?- Sjećate je se, zar ne? Ona se svakako sjeća vas. Kaže da ste se upoznali prije nekoliko godina. Uvijek se žali kako vas se više ne može naći.Oduprijevši se porivu da stavim neku primjedbu, jednostavno sam rekao: - Pa, molim vas, lijepo je pozdravite.

15

Gotovo odmah nakon toga pozdravio sam se s Turnerom, ali priznajem da su me pomalo zaintrigi-rale riječi o tome da me gospođica Hemmings želi vidjeti. Na koncu sam samome sebi rekao da se Tur-ner najvjerojatnije zabunio; ili je u najmanju ruku pretjerivao u nadi da će me namamiti na svoju večeru. No tijekom sljedećih mjeseci do mojih su ušiju doprli brojni slični izvještaji. Šarah Hemmings je navodno izražavala ljutnju zbog toga što me, unatoč tome da smo nekoć bili prijatelji, nikako ne može naći. Štoviše, iz nekoliko sam izvora čuo kako je prijetila da će me »istjerati iz jazbine«. Na koncu se, prošli tjedan, dok sam boravio u selu Shackton u Oxfordshireu gdje sam istraživao slučaj Studlevja Grangea, gospođica Hemmings osobno pojavila, navodno s namjerom da baš to učini.Našao sam ograđeni vrt - s umjetnim jezercem u kojem je pronađeno tijelo Charlesa Emervja - u donjem dijelu imanja. Četiri kamene stube dovele su me do pravokutnog prostora tako perverzno zaštićenog od sunca da je čak i za vedra jutra sve oko mene bilo u sjenkama. Same je zidove prekrivao bršljan, ali čovjek nekako nije mogao izbjeći dojmu da je stupio u zatvorsku ćeliju bez krova.40Jezerce je dominiralo tim prostorom. Iako mi je nekoliko ljudi reklo da sadrži zlatne ribice, nisam vidio nikakvog znaka života; zapravo, bilo je teško zamisliti kako bilo što može živjeti u tako mutnoj vodi - doista pravo mjesto za otkrivanje mrtvaca. Oko jezerca bio je krug kamenih ploča prekrivenih mahovinom i zabijenih u blato. Pretpostavljam da sam to područje pregledavao oko dvadeset minuta - bio sam na tlu i povećalom proučavao jednu od kamenih ploča kraj vode - kad sam postao svjestan da me netko promatra. U početku sam pretpostavio da je to neki član obitelji koji me je ponovno želio gnjaviti pitanjima. Budući da sam ranije inzistirao na tome da me ne ometaju, odlučio sam, čak i po cijenu da djelujem nepristojno, pretvarati se da ništa nisam opazio.Potom sam čuo struganje cipele po kamenu negdje blizu ulaza u vrt. Tada je već počelo djelovati neprirodno što sam tako dugo ostao na trbuhu i, u svakom slučaju, više nisam imao što istraživati u takvom položaju. Štoviše, nisam posve zaboravio da ležim gotovo na istome mjestu na kojem je počinjeno umorstvo, a ubojica je još uvijek na slobodi. Osjetio sam jezu dok sam ustajao, otresao prašinu s odjeće i okrenuo se prema uljezu.Pogled na Šarah Hemmings me je naravno prilično iznenadio, ali siguran sam da se to nije vidjelo na mojem licu. Namjestio sam izraz ljutnje pa pretpostavljam da je baš to vidjela jer su njezine prve riječi bile:- Oh! Nisam vas kanila špijunirati. No to mi se činilo previše dobrom prilikom. Promatrati velikog čovjeka na njegovu poslu, želim reći.Pomno sam proučavao njezino lice, ali nisam vidio ni traga sarkazmu. Unatoč tome, hladnim sam joj glasom rekao: - Gospođice Hemmings. Ovo je vrlo neočekivano.41- Čula sam da ste ovdje. Provodim nekoliko dana s prijateljicom u Pemleighu. To je malo dalje cestom.Zastala je, sigurno očekujući da ću odgovoriti. Ništa nisam rekao, ali ona nije pokazivala znakove zbunjenosti, već je pošla prema meni.- Ja sam prilično dobra prijateljica Emervjevih, jeste li to znali? - nastavila je. - Strašno, to umorstvo.- Da, strašno.- Ah. Dakle i vi vjerujete da je riječ o umorstvu. Pa, pretpostavljam da je to na neki način potvrda. Imate li neku teoriju, gospodine Banks?Slegnuo sam ramenima. - Imam nekoliko ideja, da.- Šteta je za Emervjeve da se nisu sjetili zatražiti vašu pomoć kad se to dogodilo prošloga travnja. Želim reći, dovesti Celwyna Hendersona za ovakav slučaj! Što su očekivali? Tog je čovjeka odavno trebalo poslati u mirovinu. To samo pokazuje kako ljudi izgube korak s vremenom kad ovdje žive. Svatko u Londonu mogao im je reći sve o vama, naravno.

16

Ova posljednja primjedba me je, moram priznati, pomalo zaintrigirala, te sam, nakon trenutka oklijevanja, sam sebe iznenadio pitanjem: - Oprostite, ali što bi im točno mogli reći?- Pa, da ste najbriljantniji istražiteljski um u Engleskoj, naravno. Svi smo im to proljetos mogli reći, ali Emervjevi; dugo im je trebalo da shvate. Bolje ikad nego nikad, valjda, ali pretpostavljam da se dosad trag već prilično ohladio.- Slučajno postoje neke prednosti ako se slučaj počne istraživati nakon proteka određenog vremena.- Doista? Kako zanimljivo. Uvijek sam mislila da je jako važno brzo stići na mjesto događaja, da se nanjuši trag, znate.- Upravo suprotno, nikad nije prekasno, kako vi kažete, da bi se nanjušio trag.42- Ali nije li veoma deprimirajuće kako je taj zločin ovdje nagrizao ljudima duh? I nije riječ samo o ukućanima. Cijeli je Shackton počeo propadati. Ovo je nekoć bio zadovoljan i uspješan trgovački gradić. Pogledajte ih sada, jedva se mogu pogledati u oči. Cijela ova stvar uvukla ih je u kal sumnji. Kažem vam, gospodine Banks, uspijete li riješiti tu stvar, zauvijek ćete im ostati u sjećanju.- Zar doista mislite tako? To bi bilo neobično.- Nema sumnje. Bili bi vam tako zahvalni. Da, govorili bi o vama generacijama.Kratko sam se nasmijao. - Čini se da dobro poznajete selo, gospođice Hemmings. A ja sam mislio da cijelo vrijeme boravite u Londonu.- O, mogu podnijeti London samo do određene granice, a tada jednostavno moram otići. Zapravo u srcu nisam gradska djevojka, znate.- Iznenađujete me. Uvijek sam mislio da vas uvelike privlači gradski život.- Posve ste u pravu, gospodine Banks. - U glasu joj se osjetila mrzovolja, kao da sam je stjerao u kut. -Nešto me doista vuče u grad. Ondje postoji nešto... nešto što me privlači. - Prvi je put skrenula pogled s mene i osvrnula se po ograđenom vrtu. - Što me podsjeća - rekla je. - Pa, iskreno rečeno, uopće me ne podsjeća. Zašto bih se pretvarala? Razmišljala sam o tome za cijelo vrijeme našeg razgovora. Željela sam vas zamoliti za uslugu.- Kakvu uslugu, gospođice Hemmings?- Iz pouzdanih izvora saznajem da ste pozvani na ovogodišnju večeru Zaklade Meredith. Je li to točno?Nakon kratke šutnje odgovorio sam: - Da. To je točno.- To je pravi uspjeh, dobiti poziv u vašim godinama. Čula sam da je ove godine u čast sir Cecila Medhursta.- Da, vjerujem da jest.43- Također sam čula da se očekuje nazočnost Charlesa VVolfea.- Violinista?Vedro se nasmijala. - Zar se još nečim bavi? Navodno i Thomasa Bvrona.Postala je vidno uzbuđena, ali se ponovno okrenula i preletjela pogledom okolinu lagano zadrhtavši.- Jeste li rekli - na koncu sam pitao - da ste me željeli zamoliti za uslugu?- O, da, da. Željela sam... željela sam da me pozovete da pođem s vama. Na večeru Zaklade Meredith.Sad me je napeto promatrala. Potrajalo je trenutak dok nisam smislio odgovor, ali kad jesam, govorio sam posve mirno.- Rado bih vam udovoljio, gospođice Hemmings. Ali nažalost, već sam poslao odgovor organizatorima, prije nekoliko dana. Bojim se da bi bilo prekasno obavijestiti ih da želim dovesti gošću...- Besmislice! - ljutito me je prekinula. - Vaše je ime u ovom trenutku na svačijim usnama. Želite li dovesti gošću, bit će im jako drago. Gospodine Banks, nećete me valjda iznevjeriti, je li? To doista ne bi bilo dostojno vas. Na kraju krajeva, već smo neko vrijeme dobri prijatelji.

17

Upravo ta posljednja primjedba - što me je podsjetila na stvarnu povijest našeg »prijateljstva« - vratila mi je prisebnost.- Gospođice Hemmings - odlučno sam rekao - to doista nije usluga koju vam mogu pružiti.No sad se u očima Šarah Hemmings pojavio odlučan izraz.- Znam sve pojedinosti, gospodine Banks. U hotelu Claridge. Sljedeće srijede uvečer. Kanim biti ondje. Radujem se večeri i čekat ću vas u predvorju.- Predvorje Claridgea je, koliko je meni poznato, otvoreno za ugledne javne ličnosti. Odlučite li ondje stajati sljedeće srijede uvečer, ja vas u tome nikako ne mogu spriječiti, gospođice Hemmings.44Pozorno me je pogledala, sada nesigurna u moje namjere. Na koncu je rekla: - Onda ćete me iduće srijede sigurno ondje vidjeti, gospodine Banks.- Kao što sam rekao, to je vaša stvar, gospođice Hemmings. A sada, molim vas, ispričajte me.45Treće poglavljeTrebalo mi je tek nekoliko dana za rješavanje zagonetke smrti Charlesa Emervja. Slučaj nije privukao publicitet u onoj mjeri kao neke moje druge istrage, ali duboka zahvalnost obitelji Emery - zapravo cijele zajednice Shacktona - pružala mi je zadovoljstvo kao i bilo koji slučaj što sam ga dotad u karijeri imao. Vratio sam se u London obuzet samozadovoljstvom i stoga nisam previše razmišljao o susretu sa Šarah Hemmings u ograđenom vrtu prvoga dana moje istrage. Ne mogu reći da sam posve zaboravio na njezine najavljene namjere glede večere Zaklade Meredith, ali kao što kažem, bio sam trijumfalno raspoložen i pretpostavljam da sam svjesno odlučio da se time neću zamarati. Možda sam duboko u sebi vjerovao da je njezina »prijetnja« bila tek trenutačna varka.U svakom slučaju, kad sam jučer navečer izišao iz taksija ispred Claridgea, moje su misli bile negdje drugdje. Kao prvo, podsjećao sam samoga sebe da sam svojim nedavnim uspjesima stekao pravo na pozivnicu; da se drugi gosti neće pitati što ja radim na takvom skupu, već će me željno ispitivati o povjerljivim informacijama u vezi s mojim slučajevima. Također sam se podsjećao na svoju odluku da neću prerano otići, čak i ako je to značilo izdržati povremena razdoblja usamljenog stajanja naokolo. Dakle, kad sam ušao u veličanstveno predvorje, bio46sam posve nespreman za Šarah Hemmings koja je ondje nasmiješeno čekala.Bila je odjevena prilično impresivno u tamnu svilenu haljinu uz diskretan, ali elegantan nakit. Njezino je držanje dok mi se približavala bilo posve sigurno, toliko da je čak našla vremena osmjehnuti se u znak pozdrava paru koji je prošao kraj nas.- Ah, gospođice Hemmings - rekao sam dok sam se u mislima pokušao hitro domisliti svega što se između nas dogodilo onoga dana u Studlev Grangeu. U tom trenutku, moram priznati, činilo mi se sasvim mogućim da ima posve pravo očekivati da ću joj ponuditi ruku i povesti je unutra. Nema sumnje, osjetila je moju nesigurnost pa se činilo da postaje još sigurnija.- Dragi Christophere - rekla je - izgledate veoma pristalo. Oduševljena sam! O, nisam imala priliku čestitati vam. Bilo je prekrasno, ono što ste učinili za Emervjeve. Bili ste jako mudri.- Hvala vam. Stvar nije bila posebno komplicirana.Već me je uhvatila pod ruku i da je u tom trenutku krenula prema lakaju koji je upućivao goste prema stubištu, siguran sam da bih bio nemoćan učiniti bilo što drugo osim onoga što ona želi. No sada vidim da je tu počinila grešku. Možda je željela uži-vati u tom trenutku; možda ju je na trenutak izdala njezina drskost. U svakom slučaju, nije krenula prema stubištu, već mi je, promatrajući druge goste koji su ulazili u predvorje, rekla:- Sir Cecil još nije stigao. Doista se nadam da će mi se pružiti prilika razgovarati s njim. Tako je prikladno da je on ove godine počasni gost, ne mislite li?

18

- Doista.- Znate, Christophere, ne vjerujem da će proći mnogo godina prije no što svi budemo ovdje u čast vama.47Nasmijao sam se. - Ne mislim baš...- Ne, ne. Sigurna sam u to. U redu, možda ćemo morati pričekati još nekoliko godina. Ali taj će dan doći, vidjet ćete.- Ljubazno je od vas da to kažete, gospođice Hemmings.I dalje me je držala pod ruku dok smo ondje stajali i razgovarali. Često bi se netko u prolazu nasmiješio ili pozdravio mene ili nju. I moram reći, otkrio sam da prilično uživam pri pomisli da me svi ti ljudi - mnogi vrlo ugledni - vide rukom pod ruku sa Šarah Hemmings. Zamišljao sam da u njihovim očima vidim, čak i dok su nas pozdravljali, misao: »O, sad je njega uhvatila, je li? Pa, to je sasvim prirodno.« Daleko od toga da sam se osjećao glupo ili na bilo koji način poniženo, ta me je predodžba zapravo ispunjavala ponosom. No tada sam odjednom - nisam siguran što je bilo uzrok tome - bez ikakva upozorenja, počeo prema njoj osjećati golemi bijes. Siguran sam da se u tom trenutku u mojem držanju nije osjetila nikakva promjena i mi smo još nekoliko minuta ljubazno čavrljali, katkad kimajući u znak pozdrava nekom gostu u prolazu. No kad sam svoju ruku oslobodio njezine i okrenuo se prema njoj, to sam učinio čeličnom odlučnošću.- Pa, gospođice Hemmings, bilo mi je drago ponovno vas vidjeti. No sad vas moram ostaviti i poći gore na ovo primanje.Lagano sam se naklonio i počeo se udaljavati. To ju je očito iznenadilo, te ako je pripremila neku taktiku za slučaj moje nespremnosti na suradnju, na trenutak nije mogla djelovati u skladu s tim. Tek nakon što sam se od nje udaljio nekoliko koraka, i sam uhvatio korak s postarijim parom koji me je pozdravio, ona je odjednom jurnula k meni.- Christophere! - mahnito je prošaptala. - Ne biste se usudili! Obećali ste mi!- Znate da nisam učinio ništa slično.48- Ne biste se usudili! Christophere, ne biste!- Želim vam ugodnu večer, gospođice Hemmings.Okrenuvši se od nje - i također, slučajno, od postarijeg para, koji se svim silama trudio da ništa ne čuje - počeo sam se hitro penjati veličanstvenim stubištem.Kad sam stigao na gornju razinu, uveli su me u jarko osvijetljeno predsoblje. Ondje sam se uključio u red gostiju koji su prolazili kraj stola za kojim je sjedio muškarac bezizražajna lica u odori, provjeravajući imena osoba u registru. Kad je na mene došao red, sa zadovoljstvom sam opazio bljesak uzbuđenja na ravnodušnu čovjekovu licu dok je stavljao kvačicu kraj mojeg imena. Potpisao sam se u knjigu gostiju, a potom krenuo prema ulazu u veliku prostoriju u kojoj je, vidio sam, već bilo mnogo gostiju. Kad sam prešao prag i našao se usred žamora, pozdravio me je i pružio mi ruku visok muškarac guste tamne brade. Pretpostavio sam da je on jedan od večerašnjih domaćina, ali nisam registrirao mnogo od onoga što mi je govorio jer mi je, iskreno rečeno, u tom trenutku bilo teško misliti na bilo što drugo osim na ono što se maločas dogodilo u prizemlju. Ispunjavala me je neobična praznina i morao sam se podsjetiti da ni na koji način nisam prevario gospođicu Hemmings; da je za svako poniženje što ju je snašlo sama kriva.No kad sam se rastao od bradatog muškarca i krenuo dalje u prostoriju, Šarah Hemmings je i dalje dominirala mojim mislima. Bio sam neodređeno svjestan konobara koji mi je prilazio s poslužavnikom aperitiva; raznoraznih ljudi koji su se okretali da bi me pozdravili. U jednom sam se trenutku upustio u razgovor s grupicom od tri ili četiri muškarca -pokazalo se da su svi znanstvenici i činilo se da znaju tko sam ja. Tada sam, nakon što sam u prosto-49riji proveo petnaestak minuta, osjetio neznatnu promjenu ugođaja. Osvrnuvši se naokolo, prema pogledima i mrmljanju shvatio sam da je došlo do nekakve gužve blizu vrata kroz koja smo ušli.

19

Tek što sam to shvatio, obuzeo me je krajnje zloslutni osjećaj i moj je prvi poriv bio da pobjegnem dublje u prostoriju. No kao da me je neka tajanstvena sila vukla natrag prema ulazu, uskoro sam se ponovno našao kraj bradatog muškarca - koji je u tom trenutku stajao leđima okrenut gostima i s mukotrpnim izrazom na licu promatrao dramu što se odvijala u predsoblju.Virnuvši kraj njega, utvrdio sam da je gospođica Hemmings doista uzrok meteža. Zaustavila je procesiju gostiju koji su se upisivali u knjigu za stolom. Nije baš vikala, ali činilo se da joj je svejedno tko je može čuti. Gledao sam je kako se istrgnula iz ruku postarijeg hotelskog službenika koji ju je pokušavao obuzdati; potom je, nagnuvši se nad stol kako bi mogla pozornije pogledati čovjeka ravnodušna lica koji je još uvijek sjedio kao i ranije, rekla glasom vrlo blizu jecaju:- Ali vi jednostavno nemate pojma! Ja jednostavno moram ući, zar ne shvaćate? Ondje unutra imam tako mnogo prijatelja, ja pripadam onamo, doista! O, budite razumni!- Doista mi je žao, gospođice... - počeo je čovjek bezizražajna lica. Ali Šarah Hemmings, kojoj se kosa spustila niz jednu stranu lica, nije mu dopustila da završi.- To je ionako najbudalastija zbrka, zar ne vidite? To je sve, stara budalasta zabuna! I samo zbog toga vi se ponašate odurno, ne mogu vjerovati! Jednostavno ne mogu vjerovati...Svi koji smo bili svjedocima te scene kao da smo se na trenutak ujedinili u ukočenoj nelagodi. Tada se bradati čovjek pribrao i autoritativno ušao u predsoblje.50- Što se dogodilo? - rekao je umirujućim glasom.- Draga mlada damo, zar je došlo do neke greške? Hajde, hajde, sredit ćemo to, siguran sam. Stojim vam na raspolaganju. - Potom se trgnuo i uzviknuo:- Pa vi ste gospođica Hemmings, zar ne?- Jasno da jesam! To sam ja! Zar ne vidite? Ovaj je čovjek tako neugodan prema meni...- Ali gospođice Hemmings, draga moja mlada damo, nema potrebe da se ovako uzrujavate. Hajde, pođimo na trenutak onamo...- Ne! Ne! Nećete me odbiti! Neću to prihvatiti! Kažem vam da moram, apsolutno moram ući! Tako sam dugo sanjala o tome...- Zasigurno se nešto može učiniti za mladu damu - javio se muški glas između okupljenih ljudi. - Zašto treba biti tako sitničav? Ako se potrudila doći ovamo, zašto ne smije ući?To je izazvalo opći žamor odobravanja, ali sam opazio i nekoliko lica s izrazima neodobravanja. Bradati je čovjek oklijevao, a potom se činilo da je zaključio kako je njegov prioritet okončati tu scenu.- Pa, možda, posebno u tom slučaju... - Potom se okrenuo ravnodušnom čovjeku za stolom i nastavio: - Siguran sam da možemo naći način da udovoljimo gospođici Hemmings, ne mislite li, gospodine Edvvards?Još bih se ondje zadržao, ali me tijekom te razmjene uhvatio strah da bi me, u bilo kojem trenutku, gospođica Hemmings mogla opaziti i uvući u taj neugodni prizor nekakvom optužbom. Zapravo, baš kad sam se počeo povlačiti, na sekundu je pogledala ravno u mene. Ali ništa nije učinila, a u idućem trenutku njezin se tjeskobni pogled vratio na bradata muškarca. Iskoristio sam tu priliku i žurno se udaljio.Idućih dvadesetak minuta zadržavao sam se u dijelovima dvorane najudaljenijim od ulaza. Iznenađujući broj nazočnih djelovao je nepotrebno obuzet tom zgodom, u toj mjeri da se većina razgovora -51onih koje sam čuo oko sebe, kao i onih u kojima sam sudjelovao - sastojala gotovo u cijelosti od uzajamnih komplimenata. Kad su iscrpili sve komplimente, ljudi su prelazili na veličanje počasnoga gosta. U jednom trenutku, nakon jednog takvog govora u kojem su se nabrajala postignuća sir Cecila Medhursta, obratio sam se postarijem muškarcu koji ga je izgovorio:

20

- Pitam se je li sir Cecil već stigao?Moj je sugovornik pokazao svojom čašom, a ja sam malo dalje ugledao visoki lik velikog državnika kako se sagnuo u razgovoru s dvije sredovječne dame. Tada, baš dok sam ga promatrao, vidio sam kako se Šarah Hemmings probija kroz mnoštvo i kreće ravno prema njemu.Nije ostalo ni traga od sažaljenja vrijedna stvorenja iz predsoblja. Djelovala je kao da zrači. Dok sam gledao, prišla je sir Cecilu i bez trenutka oklijevanja položila mu šaku na ruku.Stariji me je muškarac počeo s nekim upoznavati, pa sam se na trenutak morao okrenuti na drugu stranu. Kad sam sljedeći put pogledao prema sir Cecilu, vidio sam da dvije dame srednjih godina stoje sa strane, nelagodno se smiješeći, a gospođica Hemmings je uspjela posve zaokupiti njegovu pozornost. Dok sam promatrao, sir Cecil je zabacio glavu i glasno se nasmijao nečemu što je govorila.Uskoro su nas uveli u veliku blagovaonicu i smjestili oko golemog, dugačkog stola ispod blještavih lustera. Laknulo mi je kad sam vidio da je gospođica Hemmings smještena podalje od mene, te sam neko vrijeme doista uživao u primanju. Naizmjence sam čavrljao s damama koje su sjedile kraj mene -obje su, na različite načine, bile veoma šarmantne -a hrana je bila ugodno raskošna. No kako se večera nastavljala, uhvatio sam sebe kako se sve češće nagi-njem naprijed ne bih li ugledao gospođicu Hemmings malo dalje za stolom, a iznova sam počeo u52mislima nabrajati sve razloge iz kojih sam imao pravo onako se ponašati.Možda se upravo zbog zaokupljenosti time sada ne mogu sjetiti više stvari povezanih s večerom. Negdje pri kraju održavali su se govori; razne su ličnosti ustajale i zasipale sir Cecila hvalom zbog njegova doprinosa svjetskim pitanjima, a pogotovo zbog njegove uloge u stvaranju Lige naroda. Na koncu je ustao i sir Cecil.Njegov je govor, koliko se sjećam, bio samozatajan i optimističan. Njegov je stav bio da je čovječanstvo učilo na svojim greškama, strukture su sada čvrsto na svojim mjestima kako bi osigurale da na zemaljskoj kugli više nikad ne dođe do katastrofe slične Velikom ratu. Rat je, onako mučan kakav je bio, predstavljao tek »nezgrapni dio Čovjekove evolucije« kad je na nekoliko godina naš tehnički napredak bio brži od naših organizacijskih sposobnosti. Sami smo sebe iznenadili naglim razvojem tehničkih sila, a slijedom toga i sposobnošću vođenja rata modernim naoružanjem, ali sad smo nadoknadili taj nedostatak. Nakon što smo shvatili kakvi užasi mogu zavladati među nama, civilizirane snage su preuzele situaciju u svoje ruke i uspostavile pravila. Održao je govor u tom smislu, te su mu svi srdačno pljeskali.Dame nas nisu ostavile nakon večere, već su nas sve zamolili da pođemo u plesnu dvoranu. Ondje je svirao gudački kvartet, a konobari su na poslužavni-cima nosili žestoka pića, cigare i kavu. Gosti su odmah počeli kružiti naokolo, a ugođaj je bio mnogo opušteniji nego prije večere. U jednom sam trenutku slučajno uhvatio pogled gospođice Hemmings s druge strane prostorije i iznenadio se kad mi se nasmiješila. Moja prva pomisao bila je da je to smiješak neprijatelja koji kuje neku strahovitu osvetu; no nastavio sam je promatrati i zaključio da sam pogriješio kad sam to pomislio. Shvatio sam da je Šarah Hemmings bila posve zadovoljna.53Nakon mjeseci, možda godina planiranja, uspjela se naći na ovome mjestu u ovome trenutku, a budući da je ostvarila svoj cilj, ona je - nešto poput, kako se priča, žene koja je upravo rodila dijete - zaboravila na sve boli što ih je usput pretrpjela. Promatrao sam je kako se kreće od jedne do druge skupine i ljubazno čavrlja. Palo mi je na pamet da bih joj trebao prići i izgladiti naš sukob dok je još tako dobro raspoložena, ali sam odustao zbog mogućnosti da se ona naglo okrene i priredi još jednu scenu.Možda je prošlo oko pola sata toga dijela večeri kad su me konačno upoznali sa sir Cecilom Medhur-stom. Nisam se posebno trudio da bih ga upoznao, ali pretpostavljam da bih bio pomalo razočaran da sam otišao s primanja bez da sam razmijenio par riječi s uglednim državnikom. No međutim, njega su doveli do mene -

21

to je učinila lady Adams koju sam upoznao prije nekoliko mjeseci tijekom jedne istrage. Sir Cecil mi je toplo stisnuo ruku i rekao: -Ah, mladi prijatelju! Dakle, tu ste!Nekoliko smo minuta ostali sami nasred prostorije. Tada je već svuda oko nas vladao živahni žamor, a dok smo razmjenjivali uobičajene ljubaznosti, morali smo se nagnuti jedan prema drugome i podići glasove. U jednom me je trenutku lagano gur-nuo i rekao:- Sve ono što sam govorio ranije za večerom. O tome da je ovaj svijet postao sigurnije, civiliziranije mjesto. Doista vjerujem u to, znate. Barem - pritom me je uhvatio za ruku i uputio mi čudan pogled -barem bih volio u to vjerovati. O da, svim bih srcem volio u to vjerovati. Ali ne znam, mladi moj prijatelju. Ne znam hoćemo li na kraju uspjeti zadržati bujicu. Učinit ćemo sve što budemo mogli. Organizirati se, vijećati. Navesti najveće ljude najmoćnijih zemalja da se okupe i razgovaraju. No zlo će uvijek iza ugla vrebati na nas. O da! Zauzeti su, čak i sada dok razgovaramo, kovanjem zavjere koja54će zapaliti civilizaciju. I lukavi su, o, vraški lukavi. Dobri muškarci i žene mogu učiniti sve što je u njihovoj moći, posvetiti svoje živote borbi protiv zla, ali bojim se da to neće biti dovoljno, prijatelju. Bojim se da to neće biti dovoljno. Zli su ljudi previše prepredeni za običnog poštenog čovjeka. Okružit će ga sa svih strana, korumpirati ga, nahuškati ga protiv drugih ljudi. Vidim to, sada to vidim cijelo vrijeme, a postat će još gore. Zato ćemo se više nego ikad morati osloniti na takve poput vas, mladi prijatelju. Nekolicinu na našoj strani koji su jednako lukavi kao i oni. Koji će brzo prezreti njihovu igru, uništiti gljivice prije nego se učvrste i rašire.Možda je malo previše popio; možda je primanje djelovalo na njega. U svakom slučaju, neko je vrijeme nastavio u istom stilu, emotivno grabeći moju ruku dok je govorio. Možda jednostavno zato što je bio tako srdačan - ili možda zato što sam cijele večeri imao na umu to pitanje - kad je konačno zastao, rekao sam mu:- Sir Cecile, vjerujem da ste nedavno neko vrijeme proveli u Šangaju.- U Šangaju? Svakako, prijatelju. Često sam putovao onamo. Veoma je važno ono što se događa u Kini. Više ne možemo gledati samo Europu, znate. Želimo li spriječiti kaos u Europi, sada moramo gledati mnogo šire.- Pitam vas to, gospodine, jer sam se rodio u Šangaju.- Ma je li? Vidi, vidi.- Samo sam se pitao, gospodine, jeste li ondje možda susreli jednog mog prijatelja. Naravno, nema pravog razloga za to, ali on se zove Yamashita. Akira Yamashita.- Yamashita? Hmm. Japanac, pretpostavljam. U Šangaju ima mnogo Japanaca, naravno. Iz dana u dan postaju sve utjecajniji ondje. Yamashita, kažete.- Akira Yamashita.55- Ne mogu reći da sam ga sreo. Diplomat ili tako nešto?- Zapravo, gospodine, ne bih znao. Bio mi je prijatelj u djetinjstvu.- O, shvaćam. U tom slučaju, jeste li sigurni da je još uvijek u Šangaju? Možda je vaš čovjek otišao i vratio se u Japan.- O, ne, siguran sam da je još ondje. Akira je jako volio Šangaj. Osim toga, bio je čvrsto odlučio da se neće vratiti u Japan. Ne, siguran sam da je još uvijek ondje.- Pa, nisam ga upoznao. Često sam viđao onog momka, Saita. I nekolicinu vojnih ličnosti. Ali nikoga pod tim imenom.- Pa... - kratko sam se nasmijao da bih prikrio svoje razočaranje. - Doista je bilo malo vjerojatno. No samo sam se pitao.Upravo u tom trenutku, pomalo uspaničeno, shvatio sam da Šarah Hemmings stoji kraj mene.- Dakle, napokon ste uhvatili velikog detektiva, sir Cerile - vedro je rekla.- Doista, draga moja - odgovorio je stari gospodin i ozareno joj se nasmiješio. - Upravo sam mu govorio kako ćemo se svi morati pouzdati u njega u godinama što dolaze.

22

Šarah Hemmings mi se nasmiješila. - Moram reći, sir Cerile, otkrila sam da gospodin Banks nije baš uvijek posve pouzdan. Ali možda je on najbolje što imamo.U tom sam trenutku odlučio da bih trebao što prije otići, te sam se pretvarao da sam opazio nekoga na drugom kraju prostorije, ispričao se i udaljio od njih.Gospođicu Hemmings ponovno sam vidio tek dosta kasnije. Dotad su već mnogi gosti počeli odlaziti, a u plesnoj je dvorani bilo manje zagušljivo. Štoviše, konobari su otvorili balkonska vrata pa je u sobu pro-56dirao osvježavajući večernji povjetarac. Unatoč svemu tome, večer je ostala topla, a ja sam pošao prema jednom od balkona jer sam se zaželio malo zraka. Gotovo sam koraknuo van prije nego sam shvatio da Šarah Hemmings već stoji ondje, leđima okrenuta prostoriji, s cigaretom u držaču, zureći u noćno nebo. Krenuo sam natrag, ali tada mi je nešto reklo da je, iako se nije pomaknula, postala svjesna moje nazočnosti. Stoga sam izišao na balkon i rekao:- Dakle, gospođice Hemmings. Ipak ste postigli ono što ste željeli.- Ovo je bila veličanstvena večer - rekla je ne okrenuvši se. Zadovoljno je uzdahnula, povukla dim cigarete, a zatim mi uputila brzi smiješak preko ramena prije no što se ponovno zagledala u zvjezdano nebo. - Bilo je točno onako kako sam zamišljala da će biti. Svi ti divni ljudi. Kamo god se čovjek okrene. Divni ljudi. I sir Cecil, on je tako drag, ne mislite li? Imala sam prekrasan razgovor s Ericom Mitchellom o njegovoj izložbi. Pozvat će me na privatno razgledavanje sljedeći mjesec.Na to ništa nisam rekao te smo nekoliko trenutaka jednostavno ostali stajati jedno kraj drugoga uz ogradu balkona. Neobično je bilo - možda je to imalo veze s gudačkim kvartetom čiji je zvuk nježnog valcera dopirao do nas - što tišina nije bila onako neugodna kako bi čovjek očekivao. Na koncu je rekla:- Pretpostavljam da mi se čudite.- Čudim?- Mojoj odlučnosti da večeras uđem ovamo.- Čudio sam se, da. - Tada sam rekao: - Zašto mislite da je tako, gospođice Hemmings? Da vam se čini imperativnim naći se u ovakvom društvu kakvo je ovo večeras.- Imperativnim? Vjerujete da mi se to čini imperativnim?57- Rekao bih da je tako. A ono što sam ranije vidio na ulazu podržava moje mišljenje.Prilično me iznenadila kad je odgovorila vedrim smijehom, a potom se nasmiješila. - Ali zašto ne bih, Christophere? Zašto ne bih željela biti u društvu kakvo je ovo večeras? Nije li to jednostavno... božanstveno?Ništa nisam rekao, a njezin je smiješak nestao.- Pretpostavljam da me prilično osuđujete - rekla je posve drukčijim glasom.- Samo sam primijetio...- U redu je. Imate posve pravo. Sve ono ranije smatrate nepriličnim, i osuđujete me. Ali što bih drugo trebala učiniti? Ne želim se u poznim godinama osvrnuti na svoj život i vidjeti neke praznine. Želim vidjeti nešto čime ću se ponositi. Vidite, Chri-stophere, ja sam ambiciozna.- Nisam siguran da vas sasvim razumijem. Imate dojam da će vaš život biti vredniji ako se družite sa slavnim ljudima?- Zar me doista tako doživljavate?Okrenula se od mene, možda istinski povrijeđena, i ponovno povukla dim iz cigarete. Gledao sam je kako zuri u opustjelu ulicu ispod nas, te u bijela pročelja zgrada prekoputa. Potom je tiho rekla:- Jasno mi je da to može tako izgledati. Barem nekome tko me promatra ciničnim okom.- Nadam se da vas ne promatram na taj način. Uznemirilo bi me kad bih pomislio da je tako.

23

- Onda biste trebali pokušati imati više razumijevanja. - Okrenula se k meni s napetim izrazom lica, a potom je opet pogledala na drugu stranu. - Da su moji roditelji danas živi - rekla je - govorili bi mi kako je vrijeme da se udam. Možda i jest. Ali ja neću učiniti ono što sam vidjela da čini mnogo drugih djevojaka. Neću potratiti svu svoju ljubav, svu svoju energiju, sav svoj intelekt, bez obzira koliko skroman, na nekog beskorisnog muškarca koji se posvećuje58golfu ili prodaji dionica u Cityju. Kad se udam, to će biti za nekoga tko će doista doprinijeti. Želim reći, doprinijeti čovječanstvu, boljem svijetu. Zar je to tako užasna ambicija? Ne dolazim na ovakva mjesta u potrazi za slavnim ljudima, Christophere. Dolazim potražiti one koji se po nečemu ističu. Što me je briga za poneku neugodnost tu i tamo? - mahnula je prema dvorani. - Ali neću prihvatiti da je moja sudbina potratiti život na nekog ugodnog, pristojnog, moralno bezvrijednog čovjeka.- Kad to tako prikažete - rekoh - mogu shvatiti da sebe doživljavate poput, pa, gotovo poput zelota*.- To je na neki način točno, Christophere. O, koji je to komad što ga sada sviraju? Poznat mi je. Je li to Mozart?- Vjerujem da je Haydn.- O, da, imate pravo. Da, Haydn. - Nekoliko je sekundi gledala u nebo i činilo se da sluša.- Gospođice Hemmings - na koncu sam rekao -nisam ponosan na način na koji sam se ranije ponio prema vama. Zapravo, sada se jako kajem zbog toga. Žao mi je. Nadam se da ćete mi oprostiti.Nastavila je zuriti u noć, lagano milujući obraz držačem za cigarete. - To je vrlo ljubazno od vas, Christophere - tiho je rekla. - Ali ja bih se trebala ispričati. Na kraju krajeva, samo sam vas pokušala iskoristiti. Jasno da jesam. Sigurna sam da sam se ranije pokazala u groznom svjetlu, ali nije me briga za to. Međutim, briga me je za to što sam se onako ružno ponijela prema vama. Možda mi nećete vjerovati, ali to je istina.Nasmijao sam se. - Pa, dakle, pokušajmo oboje oprostiti jedno drugome.- Da, pokušajmo. - Okrenula se k meni, a na njezinu se licu odjednom pojavio smiješak koji je djelovao gotovo djetinjasto. Potom se vratio izraz umora i ona se okrenula natrag u noć. - Često se ružno pona-*zelot - vatreni pristalica; fanatik59šam prema ljudima - rekla je. - Pretpostavljam da to dolazi s ambicioznošću. I s tim što mi više nije preostalo baš mnogo vremena.- Jeste li davno ostali bez roditelja? - pitao sam.- Čini mi se kao da je prošla cijela vječnost. Ali na drugi način, uvijek su sa mnom.- Pa, drago mi je da ste ipak uživali u večeri. Samo mogu još jednom reći da žalim zbog mog dijela u njoj.- O, gledajte, svi odlaze. Kakva šteta! A željela sam s vama razgovarati o svemu i svačemu. O vašem prijatelju, na primjer.- Mojem prijatelju?- Onom o kojem ste pitali sir Cecila. Onom u Šangaju.- Akira? On je bio samo prijatelj iz djetinjstva.- Ali vidjelo se da je bio jako važan za vas. Uspravio sam se i pogledao preko ramena. -Imate pravo. Svi doista odlaze.- Onda pretpostavljam da bih i ja trebala otići -rekla je. - Inače će moj odlazak biti jednako zamijećen kao i moj dolazak.Ali nije ni pokušala otići, a na kraju sam se ja ispričao i vratio u dvoranu. U jednom sam trenutku, kad sam pogledao natrag, pomislio da ostavlja dojam usamljene figure dok je na balkonu pušila svoju cigaretu, a prostorija iza nje se brzo praznila. Čak mi je palo na pamet da bih se trebao vratiti i ponuditi joj svoju pratnju pri odlasku. No njezino spominjanje Akire me je pomalo uspaničilo, te sam zaključio da

24

sam za jednu večer učinio sasvim dovoljno na poboljšanju odnosa između sebe i Šarah Hemmings.DRUGI DIOLondon, 15. svibnja 1931.60Četvrto poglavljeU stražnjem dijelu našeg vrta u Šangaju nalazila se travnata uzvisina na čijem se vrhu uzdizao jedan jedini javor. Od vremena kad smo Akira i ja imali oko šest godina uživali smo igrajući se na toj uzvisini i oko nje, a kad god sada pomislim na svog prijatelja iz djetinjstva, sjetim se nas dvojice kako trčimo uz i niz padine, katkad skačući ondje gdje je bilo naj-strmije.S vremena na vrijeme, kad bismo se umorili, sjedili bismo na vrhu uzvisine leđima oslonjeni na deblo javora. S tog smo mjesta imali jasan pogled na moj vrt i veliku bijelu kuću na njegovom kraju. Ako na trenutak zatvorim oči, posve jasno mogu pri-zvati u sjećanje tu sliku: pomno njegovanu »englesku« tratinu, poslijepodnevne sjenke što ih je bacao niz brijestova koji su dijelili moj vrt od Akirinog; i samu kuću, golemu bijelu građevinu s brojnim krilima i ograđenim balkonima. Pretpostavljam da je ovo sjećanje na kuću u velikoj mjeri dječje viđenje, te da u stvarnosti nije ni izbliza bila tako veličanstvena. Naravno, čak sam i tada bio svjestan da se jedva može mjeriti s grandioznošću rezidencija iza ugla, na cesti Bubbling Well. No kuća je svakako bila više nego adekvatna za kućanstvo koje se sastojalo samo od mojih roditelja, mene, Mei Li i naše posluge.To je bilo vlasništvo tvrtke Morganbrook & Byatt, što je značilo da je ondje bilo mnogo ukrasa i slika63koje nisam smio dirati. Također je značilo da smo s vremena na vrijeme imali »kućnoga gosta« - nekog djelatnika koji je tek stigao u Šangaj i još nije našao trajni smještaj. Ne znam je li mojim roditeljima to smetalo. Meni uopće nije smetalo jer bi kućni gost obično bio neki mladi čovjek koji bi sa sobom donio ozračje engleskih staza i livada što sam ih poznavao iz Vjetra u vrbama, ili pak maglovite ulice detektivskih romana Conana Dovlea. Ti su mladi Englezi, nesumnjivo željni stvoriti dobar dojam, bili skloni udovoljavati mojim opširnim pitanjima i katkad nerazumnim zahtjevima. Većina njih, pada mi na pamet, zacijelo je bila mlada nego što sam ja danas, i vjerojatno zbunjena zbog udaljenosti od doma. No tada su za mene svi oni bili osobe koje je trebalo pomno proučiti i oponašati.No da se vratim na Akiru: pada mi na pamet posebni primjer iz jednog takvog poslijepodneva nakon što smo nas dvojica mahnito trčali gore dolje tom uzvisinom kako bismo odglumili jednu od naših dugotrajnih drama. Nakratko smo sjeli uz javo-rovo stablo kako bismo povratili dah, a ja sam zurio preko tratine prema kući i čekao da mi se prsa prestanu ubrzano dizati i spuštati kad je Akira iza mene rekao:- Pazi, staro moj. Stonoga. Kraj tvog stopala. Jasno sam čuo da je rekao »staro moj«, ali u tomtrenutku nisam se na to obazirao. No nakon što je jednom upotrijebio taj izraz, činilo se da je Akira njime jako zadovoljan te mi se tijekom idućih nekoliko minuta, kad smo se nastavili igrati, stalno tako obraćao: - Ovuda, staro moj! Brže, staro moj!- Slušaj, ne kaže se staro moj - rekao sam mu na kraju, tijekom jedne od prepirki o tome kako bi se naša igra trebala odvijati. - Kaže se stari moj.Akira se, kako sam i očekivao, žestoko pobunio. -Ni slučajno. Ni slučajno. Gospođa Brown. Tjera me64da kažem opet i opet. Staro moj. Staro moj. Pravilan izgovor, sve. Ona kaže staro moj. Ona učiteljica.Nije imalo smisla uvjeravati ga; otkako je počeo sa satovima engleskog, bio je beskrajno ponosan na svoj položaj stručnjaka za engleski unutar obitelji. Unatoč tome, nisam bio spreman popustiti, te se svađa na kraju tako razbuktala da je Akira jednostavno bijesno otišao, napuštajući našu igru, kroz naša »tajna vrata« - pukotinu u živici između naša dva vrta.

25

Tijekom sljedećih nekoliko zajedničkih igara više me nije zvao »staro moj«, niti je spominjao prepirku na uzvisini. Posve sam zaboravio na taj događaj kad je jednoga jutra nekoliko tjedana kasnije odjednom ponovno postao aktualan dok smo hodali duž ceste Bubbling Well, kraj grandioznih kuća i prelijepih tratina. Ne sjećam se točno što sam mu tada rekao. U svakom slučaju, on je odgovorio riječima:- Jako ljubazno od tebe, stari moj.Sjećam se da sam odolio iskušenju da mu ukazem na to da je došlo na moje. Tada sam već dovoljno dobro poznavao Akiru da bih znao kako on ne kaže »stari moj« zato da bi na suptilni način priznao da je ranije pogriješio; zapravo smo na neki čudan način obojica razumjeli da je želio reći kako je on uvijek bio taj koji je tvrdio da se kaže »stari moj«; da sada samo iznova iznosi svoju tvrdnju, a to što se nisam pobunio, samo je potvrdilo njegovu konačnu pobjedu. Doista, tijekom toga poslijepodneva stalno mi je govorio »stari moj« sa sve samodo-padnijim izrazom lica, kao da je želio reći: »Dakle, više ne želiš ispadati smiješan. Drago mi je da si postao razumniji.«Takvo ponašanje uopće nije bilo atipično za Akiru, pa iako me je uvijek ljutilo, iz nekog sam se razloga rijetko kada potrudio pobuniti. Zapravo - a danas mi je to teško objasniti - osjećao sam određenu potrebu da podržavam takve ideje radi Akirine65dobrobiti, te da je, recimo, neka odrasla osoba pokušala presuditi u svađi oko »staro moj«, najvjerojatnije bih stao na Akirinu stranu.Time ne želim reći da je Akira dominirao nada mnom, ili da je naše prijateljstvo u bilo kojem smislu bilo neuravnoteženo. Imao sam jednaku inicijativu u našim igrama, a najvjerojatnije sam donosio više bitnih odluka. Riječ je o tome da sam se smatrao intelektualno superiornijim, a Akira je, na određenoj razini, to vjerojatno prihvatio. S druge strane, bilo je različitih stvari koje su mojem japanskom prijatelju davale veliki autoritet u mojim očima. Tu su bili, primjerice, njegovi borilački zahvati - koje bi primijenio ako bih iznio neke tvrdnje koje bi ga oneraspoložile, ili ako bih se tijekom neke od naših drama opirao određenom zapletu što ga je on zamislio. Općenito, iako je zapravo bio samo mjesec dana stariji od mene, doista sam imao osjećaj da je nekako iskusniji. Činilo se da zna o mnogim stvarima koje meni nisu bile poznate. Povrh svega, tu je bila i njegova tvrdnja da je nekoliko puta zašao izvan granica Naselja.Pomalo me čudi, kada danas razmišljam o tome, činjenica da smo se kao dječaci onako slobodno i bez nadzora mogli kretati naokolo. No sve je to bilo, naravno, unutar relativne sigurnosti Međunarodnog naselja. Meni je bilo strogo zabranjeno zalaziti u kineska područja grada, a koliko je meni poznato, Akirini roditelji nisu bili nimalo popustljiviji po tom pitanju. Ondje vani, govorili su nam, prijete sve moguće opasne bolesti, prljavština i zli ljudi. Najviše sam se približio izlasku iz Naselja kad je kočija u kojoj smo se vozili moja majka i ja neočekivano krenula duž onog dijela potoka Soochovv koji graniči s okrugom Cha-pei; s druge strane kanala mogao sam vidjeti niske stiješnjene krovove, a zadržavao sam dah što sam duže mogao od straha da će pošast zrakom doprijeti preko uskog potoka. Nije ni čudo što me se tako66dojmila prijateljeva tvrdnja da je nekoliko puta kri-šom bio u tim područjima.Sjećam se da sam Akiru često ispitivao o tim izletima. Istina o kineskim četvrtima, rekao mi je, daleko je gora od glasina. Nije bilo pravih zgrada, već samo straćara za straćarom, vrlo blizu jedna drugoj. Sve je izgledalo, tvrdio je, uglavnom poput tržnice na cesti Boone, samo što u svakom »štandu« živi cijela obitelj. Bilo je, štoviše, mrtvih tijela svuda naokolo, nad njima su zujile muhe, a nitko se na to nije obazirao. Jednom je prilikom Akira hodao pretrpanom uličicom i vidio kako jednog čovjeka - nekog moćnog diktatora, pretpostavio je - nose na nosiljci, a pratio ga je div koji je nosio mač. Diktator je pokazivao koga god je htio, a div bi tada toj osobi odsjekao glavu. Prirodno, ljudi su se pokušavali sakriti kako su najbolje umjeli. No Akira je jednostavno stajao ondje i prkosno zurio u diktatora. Čovjek je trenutak

26

razmišljao hoće li Akiru skratiti za glavu, ali ga se očito dojmila hrabrost moga prijatelja, te se na koncu nasmijao, sagnuo i potapšao ga po glavi. Potom je diktatorova skupina nastavila put ostavljajući za sobom još mnoge odsječene glave.Ne sjećam se da sam ikad pokušao opovrgnuti bilo koju od Akirinih tvrdnji. Sjećam se da sam jednom majci spomenuo nešto o pustolovinama moga prijatelja izvan Naselja, a ona se nasmiješila i rekla nešto čime je dovela u sumnju te priče. Bio sam bijesan na nju, a vjerujem da sam nakon toga pomno izbjegavao govoriti o bilo čemu povjerljivom u vezi s Akirom.Moja je majka, usput rečeno, bila jedina osoba koju je Akira gledao s neobičnim strahopoštovanjem. Ako bih, recimo, unatoč tome što me je držao u zahvatu, još uvijek odbijao prihvatiti neku njegovu zamisao, uvijek sam se mogao pozvati na to da će morati odgovarati mojoj majci. Naravno, to nisam baš volio raditi; moj je ponos prilično patio kad67sam se u toj dobi morao pozivati na majčin autoritet. No u onim prilikama kad sam to morao činiti, uvijek sam se čudio preobražaju što ga je to izazivalo -nemilosrdno čudovište željezna stiska u sekundi se moglo preobraziti u prestrašeno dijete. Nikad nisam bio siguran zašto moja majka tako djeluje na Akiru; iako je uvijek bio krajnje pristojan, općenito se nije bojao odraslih. Štoviše, ne mogu se sjetiti da je majka ikad s njim razgovarala nekako drukčije osim ljubazno i prijateljski. Sjećam se da sam tada razmišljao o tom pitanju, a na pamet su mi padale različite mogućnosti.Neko sam se vrijeme bavio mišlju da Akira tako doživljava moju majku jer je bila »lijepa«. Dok sam odrastao, prihvaćao sam kao činjenicu, posve ravnodušno, da je majka »lijepa«. To su o njoj uvijek govorili, a vjerujem da sam riječ »lijepa« jednostavno smatrao etiketom prilijepljenom na moju majku, ništa važnijom od »visoka« ili »sitna« ili »mlada«. Istodobno, bio sam svjestan dojma što ga je njezina »ljepota« ostavljala na druge. Naravno, u toj dobi, nisam shvaćao dublje implikacije ženskih čari. No dok sam je pratio s jednog mjesta na drugo, uzimao sam zdravo za gotovo, na primjer, zadivljene poglede neznanaca dok smo šetali javnim vrtovima, ili prednost što su joj davali konobari u talijanskoj kavani na cesti Nanking kamo smo subotom ujutro išli na kolače. Kad god sada pogledam njezine fotografije - imam ih sedam u albumu što sam ga donio iz Šan-gaja - djeluje mi kao ljepotica na stariji, viktorijanski način. • Danas bi je možda smatrali »pristalom«; sigurno nije »zgodna«. Ne mogu je zamisliti, na primjer, da je ikad koketno slijegala ramenima ili zabacivala glavu kao što to čine današnje mlade žene. Na fotografijama - sve su bile snimljene prije mog rođenja, četiri u Šangaju, dvije u Hong Kongu, jedna u Švicarskoj - doista je elegantna, uspravna držanja, možda čak ohola, ali s blagošću oko očiju koje se68dobro sjećam. U svakom slučaju, pokušavam objasniti da je za mene bilo sasvim prirodno vjerovati, barem u početku, da je Akirin neobičan stav prema mojoj majci bio posljedica, kao i mnoge druge stvari, njezine ljepote. No kad sam o tome pažljivije razmislio, sjećam se da sam našao vjerojatnije objašnjenje: primjerice, da je Akira bio neobično impresioniran onim što je vidio onog jutra kad je kompanijin sanitarni inspektor posjetio našu kuću.Često se događalo da nas posjeti službenik kompanije Morganbrook & Byatt, neki čovjek koji bi proveo oko sat vremena lutajući našom kućom, zapisujući nešto u svoju bilježnicu, katkad mrmljajući poneko pitanje. Sjećam se da mi je majka jednom rekla da sam se, kad sam bio jako malen, volio igrati da sam Bvattov sanitarni inspektor, te da me je često morala odgovarati od toga da dugo vremena s olovkom u ruci proučavam naše kupaonice. Možda je doista bilo tako, ali koliko se ja sjećam, ti su posjeti bili posve nezanimljivi i ja godinama nisam na to obraćao pozornost. Međutim, sada shvaćam da su te inspekcije, provjeravajući ne samo higijenska pitanja, već i znakove bolesti ili parazita medu članovima kućanstva, mogle biti vrlo neugodne, i nema sumnje da je kompanija za taj zadatak birala poje-dince koji su imali takta i obzirnosti. Doista, sjećam se niza poniznih, tihih ljudi -

27

obično Engleza, ali katkad i Francuza - koji su uvijek bili puni poštovanja ne samo prema majci, već i prema Mei Li - što se meni uvijek posebno sviđalo. Ali inspektor koji se tog jutra pojavio - tada mi je moralo biti osam godina - uopće nije bio tipičan.Danas se mogu sjetiti dviju stvari što sam ih zapazio na njemu: imao je ovješene brkove i na stražnjem dijelu šešira bila je smeđa mrlja - možda od čaja - što je nestajala ispod vrpce. Igrao sam se ispred naše kuće na okruglom travnjaku okruženom69kolnim prilazom. Sjećam se da je toga dana bilo oblačno. Bio sam zaokupljen igrom kad se čovjek pojavio na kapiji i pošao prema kući. Dok je prolazio kraj mene, promrmljao je: - Zdravo, momče. Majka kod kuće? - a potom je nastavio put ne čekajući moj odgovor. Baš dok sam zurio za njim, opazio sam mrlju na njegovu šeširu.Sljedeće čega se sjećam zacijelo se dogodilo oko sat vremena kasnije. Dotad je Akira već stigao i mi smo se igrali u mojoj igraonici. Zvuk njihovih glasova - ne baš povišenih, ali ispunjenih sve naglašenijom napetošću - natjerao nas je da zanemarimo igru, krišom iziđemo na odmorište i čučnemo kraj teškog ormara od hrastovine ispred igraonice.Naša je kuća imala prilično velebno stubište, a s mjesta kraj ormara mogli smo vidjeti blistavi rukohvat kako slijedi zavoj stuba do prostranog predvorja. Ondje su stajali moja majka i inspektor okrenuti jedno prema drugome, oboje jako ukočeni i uspravni, blizu sredine prostorije, te su izgledali nekako poput dviju šahovskih figura ostavljenih na ploči. Inspektor je, opazio sam, stezao na prsima svoj šešir s mrljom. Što se tiče majke, ona je stisnula ruke tik ispod grudi, onako kako je činila prije nego bi zapjevala onih večeri kad bi gospoda Lewis, žena američkog kapelana, dolazila svirati glasovir.Prepirka što je uslijedila, iako bez vidljive važnosti sama po sebi, vjerujem da je majci značila nešto posebno, možda predstavljajući ključni trenutak njezine moralne pobjede. Sjećam se da je to redovito spominjala dok sam rastao, kao da je riječ o nečemu što bi željela da zapamtim; sjećam se da sam često slušao kako cijeli događaj prepričava posjetiteljima, obično zaključujući kratkim smijehom i primjedbom da je inspektor uklonjen s tog položaja malo nakon tog incidenta. Slijedom toga, danas ne mogu biti siguran koliko mog sjećanja na to jutro proistječe iz onoga što sam doista vidio s odmorišta, a u kojoj70se mjeri oslanja na ono što sam tijekom vremena zapamtio iz majčina prepričavanja događaja. U svakom slučaju, čini mi se da je, dok smo Akira i ja virili iza ruba ormara od hrastovine, inspektor govorio nešto slično ovome:- Uvelike poštujem vaše osjećaje, gospođo Banks. Unatoč tome, ovdje čovjek nikad ne može biti previše oprezan. A kompanija je doista odgovorna za dobrobit svih zaposlenika, čak i onih iskusnijih kao što ste vi i gospodin Banks.- Žao mi je, gospodine VVright - odgovorila je moja majka - ali vaše mi primjedbe još uvijek nisu posve jasne. Ta služinčad o kojoj govorite godinama nam je vjerno služila. Mogu sa sigurnošću jamčiti za njihove standarde higijene. I sami ste priznali da ne pokazuju nikakve znakove bilo koje zarazne bolesti.- Unatoč tome, gospođo, oni su iz Shantunga. A kompanija je dužna svim zaposlenicima savjetovati neka u svoje kuće ne uzimaju ljude iz te provincije. Što je proisteklo, smijem li dodati, iz gorkog iskustva.- Je li moguće da ozbiljno govorite? Želite da istjeram te naše prijatelje - da, već ih odavno smatramo prijateljima! - samo zato što dolaze iz Shantunga?Tada je inspektorovo držanje postalo prilično pompozno. Nastavio je objašnjavati majci da se kompanija protivi posluzi iz Shantunga ne samo zbog sumnji u vezi s njihovom higijenom i zdravljem, već i zbog njihova poštenja. A budući da se u kući nalazi toliko vrijednih stvari u vlasništvu kompanije - inspektor je kretnjama pokazao oko sebe - on mora ponovno naglasiti važnost svoje preporuke. Kad mu je majka

28

ponovno upala u riječ i pitala na temelju čega se donose tako zaprepašćujuće generalizacije, inspektor je umorno uzdahnuo i rekao:- Jednom riječju, gospodo, opijum. Ovisnost o opijumu u Shantungu sada je toliko uznapredovala71da se mogu naći cijela sela koja ne mogu bez lule. Odatle, gospodo Banks, niski standardi higijene, visoka podložnost zarazi. I neminovno oni koji iz Shantunga dolaze raditi u Šangaj, čak i ako su u biti pošteni ljudi, prije ili kasnije upuštaju se u kradu, radi svojih roditelja, braće, bratića, ujaka, koga god, čije potrebe na neki način treba zadovoljiti... Nebesa, gospođo! Samo pokušavam objasniti... U tom trenutku nije samo inspektor ustuknuo; Akira je kraj mene naglo uvukao zrak, a kad sam ga pogledao, otvorenih je usta zurio dolje u moju majku. Zbog toga sam prizora kasnije povjerovao da je strahopoštovanje što ga je osjećao prema mojoj majci proisteklo iz događaja toga jutra.No iako su se inspektor i Akira trgnuli zbog nečega što je majka u tom trenutku učinila, ja osobno nisam vidio ništa neuobičajeno. Meni se činilo da se samo pripremila na ono što je kanila ustvrditi. No s druge strane, pretpostavljam da sam ja već navikao na njezine postupke; možda je, onima koji nisu poznavali uobičajen izgled i držanje moje majke u takvim situacijama, doista mogla djelovati pomalozastrašujuće.Time ne želim reći da nisam bio posve pripravan na eksploziju koja je uskoro uslijedila. Zapravo sam, od trenutka kad je inspektor izustio riječ »opijum«, znao da je nesretni čovjek otpisan.Naglo je ušutio, nesumnjivo očekujući da će ga prekinuti. No sjećam se da je majka dopustila da zavlada drhtava tišina - tijekom koje nije skidala pogleda s inspektora - a potom je konačno pitala tihim glasom u kojem se ipak osjećao obuzdavamgnjev:- Usuđujete se, gospodine, meni govoriti u imeove tvrtke, o opijumu!Uslijedila je tirada kontrolirane žestine u kojoj je inspektoru izložila slučaj koji mi je tada već bio poznat, a o kojem sam kasnije još mnogo puta slušao:72

da su Britanci općenito, te posebno kompanija Mor-ganbrook & Byatt, uvozom indijskog opijuma u Kinu u tako golemim količinama cijelom narodu donijeli neizrecivu bijedu i degradaciju. Dok je govorila, majčin je glas postajao napregnut, ali nikad nije sasvim izgubila kontrolu nad njim. Na koncu ga je, i dalje ga fiksirajući ljutitim pogledom, pitala:- Nije li vas sram, gospodine? Kao kršćanina, kao Engleza, kao čovjeka sa skrupulama? Zar se ne stidite raditi za takvu kompaniju? Recite mi, kako možete imati mirnu savjest dok zarađujete za život na takav način?Da je imao smjelosti za to, inspektor je mogao ukazati na neprikladnost majčinih prijekora, toga da takve riječi izgovara žena zaposlenika iste kompanije koja živi u kompanijinoj kući. No dotad je već shvatio da joj nije ravan, te se, mrmljajući nekoliko fraza kako bi sačuvao svoje dostojanstvo, povukao iz kuće.U tim sam se danima još uvijek čudio kad bi neka odrasla osba - kao tada inspektor - pokazala nepoznavanje majčine kampanje protiv opijuma. Tijekom većeg dijela mojeg odrastanja vjerovao sam da je moja majka naširoko poznata i cijenjena kao glavni neprijatelj Velikog Opijumskog Zmaja Kine. Opijumski fenomen, moram reći, nije bio nešto što su odrasli u Šangaju posebno nastojali sakriti od svoje djece, ali naravno, kad sam bio jako mlad, malo sam toga razumio glede tog pitanja. Navikao sam na to da svakodnevno vidim, iz kočije kojom sam išao u školu, Kineze u vežama duž ceste Nanking, ispružene na jutarnjem suncu, a neko sam vrijeme, kad god bih čuo za majčinu kampanju, zamišljao da ona pomaže toj određenoj grupi ljudi. Međutim kasnije, kad sam postao stariji, imao sam više prilike uočiti nešto od

29

složenosti toga pitanja. Morao sam, na primjer, biti nazočan na ručkovima što ih je majka organizirala.Održavali bi se u našoj kući, obično tijekom tjedna kad je moj otac bio u uredu. Obično bi stiglo73četiri ili pet dama, te bi ih uveli u staklenik gdje bi bio postavljen stol između penjačica i palmi. Pomagao bih dodavajuči šalice, tanjuriće i tanjure, te čekao trenutak za koji sam znao da će doći: to jest, kad bi majka pitala svoje gošće kako, kad bi »preispitale svoja srca i savjesti«, gledaju na politiku svojih kompanija. U tom bi trenutku ugodno čavrljanje prestalo, a dame bi šuteći slušale kako moja majka govori o vlastitom dubokom nezadovoljstvu »postupcima naše kompanije« koje je smatrala »nekršćan-skim i nebritanskim«. Koliko se sjećam, ti su ručko vi uvijek postajali tihi i nelagodni od tog trenutka nadalje sve dok se, nedugo iza toga, dame ne bi hladno oprostile i izišle do svojih kočija i automobila što su ih čekali. No po onome što mi je moja majka rekla znao sam da je »prodrla« do određenog broja žena kompanijinih djelatnika, a preobraćenice bi potom pozivala na svoje sastanke.Ti su sastanci bili daleko ozbiljniji i ja nisam smio biti nazočan. Odvijali bi se u blagovaonici iza zatvorenih vrata, a ako sam slučajno bio u kući dok je trajao sastanak, morao sam na prstima hodati naokolo. Katkad bi me majka upoznala s nekom ličnošću koju je posebno cijenila - recimo, sa svećenikom ili diplomatom - ali uglavnom je Mei Li dobivala upute da me skloni s puta prije dolaska prvih gostiju. Naravno, ujak Philip bio je jedan od onih koji su uvijek bili nazočni, a ja sam se često trudio biti vidljiv kad bi sudionici sastanka odlazili tako da uhvatim njegov pogled. Ako bi me opazio, uvijek bi mi prišao sa smiješkom i malo bismo razgovarali. Katkad bih ga, ako nije morao hitno otići, poveo u stranu i pokazao mu crteže što sam ih tog tjedna napravio, ili bismo zajedno otišli na stražnju terasu i ondje neko vrijeme sjedili.Kad bi se svi razišli, atmosfera u kući posve bi se promijenila. Majčino raspoloženje uvijek se popravljalo, kao da je sastanak izbrisao sve njezine brige.74Običavao sam je čuti kako pjeva dok se kreće po kući i dovodi stvari u red, a tada bih požurio u vrt i čekao. Znao sam da će, kad završi s pospremanjem, izići i potražiti me, a preostalo vrijeme do ručka posvetit će isključivo meni.Kad sam postao malo stariji, baš smo u tim razdobljima, odmah nakon sastanka, majka i ja odlazili u šetnje u Jessfield park. No kad mi je bilo šest ili sedam godina, ostajali smo kod kuće i igrali neku igru, ili se čak zabavljali mojim igračkama. Još uvijek se sjećam određene rutine što smo je razvili negdje u to doba. U tim se danima na našoj tratini, blizu terase, nalazila ljuljačka. Majka bi izišla iz kuće, još uvijek pjevajući, koraknula na travu i sjela na ljuljačku. Ja bih čekao na uzvisini u stražnjem dijelu vrta i dotrčao do nje, pretvarajući se da sam bijesan.- Sidi, majko! Razbit ćeš je! - Skakao bih gore dolje ispred ljuljačke i mahao rukama. - Prevelika si! Razbit ćeš je!Moja bi se majka, pretvarajući se da me ne čuje i ne vidi, ljuljala sve više i više, a cijelo bi vrijeme iz petnih žila nastavljala pjevati neku pjesmu kao što je Daisy, Daisy, Give Me Your Ansvoer Do. Kad moje preklinjanje ne bi polučilo uspjeh, počeo bih pred njom na travi izvoditi stoj na glavi, a smisao toga još uvijek mi nije jasan. Njezino bi se pjevanje tada miješalo s glasnim smijehom sve dok konačno ne bi sišla s ljuljačke, te bismo se pošli igrati s onim što sam toga dana pripremio. Čak ni danas ne mogu razmišljati o majčinim sastancima bez da se sjetim tih željno očekivanih trenutaka što su uvijek uslijedili.Prije nekoliko godina proveo sam nekoliko dana u Čitaonici Britanskog muzeja i proučavao napise o prepirkama što su bjesnjele oko trgovine opijumom u Kini u ono vrijeme. Dok sam pregledavao mnoge novinske članke, pisma i dokumente toga doba, postala su mi jasnija brojna pitanja koja su me u djetinjstvu zbunjivala. Međutim, a to moram priznati,

30

75moj je glavni motiv za to istraživanje bila nada da ću naići na izvještaje o svojoj majci. Na kraju krajeva, kao što sam rekao, kao dijete sam vjerovao da je ona bila ključna figura u protuopijumskim kampanjama. Stoga sam se razočarao jer niti jednom nisam našao njezino ime. Bilo je drugih koje su citirali, hvalili, kudili, ali u cjelokupnom materijalu što sam ga pregledao niti jednom se nije spominjala moja majka. Međutim, u nekoliko navrata naišao sam na ime ujaka Philipa. Jednom je, u pismu novinama North China Daily Nezus, neki švedski misionar, koji je osuđivao brojne europske kompanije, spomenuo ujaka Philipa kao »divljenja vrijednu zvijezdu vodilju čestitosti«. Činjenica da nije bilo majčina imena predstavljala je veliko razočaranje, ali to o ujaku Philipu doista je bilo okrutno izobličavanje stvarnosti, te sam nakon toga posve odustao od istraživanja.No sada se ne želim prisjećati ujaka Philipa. Neko vrijeme, ranije večeras, bio sam uvjeren da sam njegovo ime spomenuo Šarah Hemmings tijekom naše poslijepodnevne vožnje autobusom - da sam joj čak ispričao jednu ili dvije osnovne stvari o njemu. Ali razmišljajući još jednom o svemu što se dogodilo, sad sam prilično siguran da se ujak Philip uopće nije spominjao - i moram reći da mi je laknulo. Možda je to glupi način razmišljanja, ali oduvijek sam imao osjećaj da će ujak Philip biti manje stvarno biće dok postoji samo u mojem sjećanju.No tijekom poslijepodneva rekao sam joj nešto malo o Akiri, a sad kad sam imao priliku razmisliti o tome, zapravo mi nije žao što sam to učinio. U svakom slučaju, nisam joj rekao baš mnogo, a ona je djelovala iskreno zainteresirana. Nemam pojma što me je navelo da joj odjednom počnem pričati o takvim stvarima; sigurno je da nisam imao takvu namjeru76kad smo se zajedno ukrcali u autobus na Havmar-ketu.David Corbett, čovjek kojega sam površno poznavao, pozvao me je da ručam s njim i »nekolicinom prijatelja« u restoranu u Ulici Lovver Regent. To je pomodno mjesto za ručak, a Corbett je rezervirao dugački stol za dvanaest osoba u stražnjem dijelu prostorije. Bilo mi je drago kad sam vidio da je i Šarah pozvana - i pomalo sam se iznenadio jer nisam znao da je ona Corbettova prijateljica - no kako sam prilično zakasnio, nisam mogao sjesti dovoljno blizu njoj da bismo mogli razgovarati.Dotad se već naoblačilo i konobar je zapalio nekoliko svijeća na našem stolu. Jedan iz naše grupe, momak po imenu Heglev, smatrao je dobrom šalom pogasiti svijeće, a potom pozvati konobara natrag da ih ponovno upali. Učinio je to barem tri puta u razmaku od dvadeset minuta - kad god bi prosudio da veseli ugođaj jenjava - a čini se da se ostalima to doista činilo zabavnim. Prema onome što sam mogao vidjeti, Šarah se lijepo zabavljala i smijala se zajedno s ostalima. Bili smo ondje možda sat vremena - dva su se muškarca ispričala i vratila u svoje urede - kad se pozornost skrenula na Emmu Cameron, prilično napetu djevojku koja je sjedila na Sarahinoj strani stola. Koliko ja znam, možda je već neko vrijeme onima oko sebe pričala o svojim problemima; no u tom ju je trenutku zatišje za ostatkom stola dovelo u središte pozornosti cijele grupe. Uslijedila je napola ozbiljna, napola ironična rasprava o mučnom odnosu Emme Cameron s njezinom majkom - koji je očito dospio u novu krizu zbog Emmi-nih nedavnih zaruka s jednim Francuzom. Nuđeni su joj svakojaki savjeti. Čovjek po imenu Heglev, primjerice, predložio je da se sve majke - »i tete također, naravno« - smjeste u veliku ustanovu sličnu zoološkom vrtu koja bi se izgradila kraj Serpentinea. Drugi su stavljali korisnije primjedbe temeljene na77vlastitim iskustvima, a Emma Cameron, uživajući u tolikoj pozornosti, nastavljala je govoriti o istoj temi dopunjavajući je teatralnijim anegdotama kako bi ilustrirala posve nemoguću narav tog roditelja. Rasprava je trajala možda petnaestak minuta kad sam vidio kako Šarah ustaje, nešto mrmlja u domaći-novo uho i izlazi iz prostorije. Toaletna prostorija za dame nalazila se u predvorju restorana, a ostali - oni koji su uopće opazili njezin izlazak - nesumnjivo su pretpostavili da je krenula

31

onamo. No ja sam uhvatio nešto na njezinu licu dok je odlazila, te sam nekoliko minuta kasnije i ja ustao i pošao za njom.Našao sam je kako stoji blizu ulaza u restoran i kroz prozore promatra Ulicu Lower Regent. Nije me opazila sve dok joj nisam dotaknuo ruku i pitao:- Je li sve u redu?Trgnula se, a ja sam u njezinim očima opazio tragove suza koje je smiješkom brzo pokušala sakriti.- O da, dobro sam. Postalo mi je malo zagušljivo, to je sve. Sada mi je dobro. - Kratko se nasmijala i ponovno se zagledala na ulicu. - Žao mi je, zasigurno je izgledalo strašno nepristojno. Doista bih se trebala vratiti unutra.- Ne vidim razloga da se vratite ukoliko to ne želite.Pomno me je proučavala i potom pitala: - Govore li još uvijek o onome o čemu su maločas govorili?- Govorili su kad sam otišao. - Potom sam dodao: - Pretpostavljam da nijedno od nas dvoje ne može mnogo doprinijeti simpoziju o problematičnim majkama.Odjednom se nasmijala i obrisala suze, više ih ne pokušavajući sakriti od mene. - Ne - rekla je - pretpostavljam da smo diskvalificirani. - Tada se opet nasmiješila i rekla: - To je tako budalasto s moje strane. Na kraju krajeva, samo se zabavljaju uz ručak.- Očekujete li automobil? - pitao sam jer je ona i dalje promatrala promet.78- Što? O ne, ne. Samo sam gledala. - Zatim je rekla: - Pitala sam se hoće li naići autobus. Vidite, ondje, na drugoj strani ulice. Tamo je autobusna postaja. Moja majka i ja običavale smo mnogo vremena provoditi u autobusima. Iz čistog zadovoljstva. Govorim o vremenu kad sam bila malena. Ako nismo mogle dobiti prednje sjedalo na gornjoj platformi, jednostavno bismo izišle iz autobusa i čekale sljedeći. Katkad bismo se satima vozile Londonom, promatrale sve naokolo, razgovarale i pokazivale stvari jedna drugoj. Tako sam uživala u tome. Zar vi nikad ne putujete autobusom, Christophere? Trebali biste. Odozgo je tako lijep pogled.- Moram priznati da više volim hodati ili uzeti taksi. Prilično se bojim londonskih autobusa. Uvjeren sam da će me, ako se ukrcam u jedan, odvesti nekamo kamo ne želim ići, te ću ostatak dana pokušavati naći put natrag.- Da vam nešto kažem, Christophere? - Glas joj je postao veoma tih. - Jako je budalasto, ali to sam tek nedavno shvatila. Nikad mi ranije nije palo na pamet. No majka je već zacijelo imala jake bolove. Nije bila dovoljno jaka da sa mnom čini druge stvari. Zato smo toliko vremena provodile u autobusima. To je bilo nešto što smo još uvijek mogle činiti zajedno.- Želite li se sada voziti autobusom? - pitao sam. Ponovno je pogledala na ulicu. - Ali zar nistejako zaposleni?- To bi mi bilo zadovoljstvo. Kao što kažem, prilično se bojim sam voziti autobusima. Budući da ste vi neka vrsta veterana, onda je ovo moja prilika.- U redu. - Odjednom se ozarila. - Pokazat ću vam kako se treba voziti londonskim autobusom.Na koncu se nismo ukrcali u Ulici Lovver Regent - nismo željeli da naše društvo s ručka iziđe i vidi nas kako čekamo - već u obližnjem Havmarketu. Kad smo se popeli na gornju platformu, pokazala je djetinjasto oduševljenje jer je našla slobodno pred-79nje sjedalo, te smo ondje sjedili i zajedno se njihali dok je vozilo tandrkalo putem prema Trafalgar Squa-reu.London je danas izgledao veoma sivo, a dolje na pločnicima ljudi su bili dobro opskrbljeni kišnim kabanicama i kišobranima. Rekao bih da smo u tom autobusu proveli pola sata, možda više. Prošli smo Strandom, Chancerv Laneom, Clerkenwellom. Katkad smo sjedili i u tišini promatrali prizor ispod nas; katkad smo razgovarali, obično o bezazlenim stvarima. Njezino se raspoloženje znatno popravilo od ručka, i više nije spomenula svoju majku. Nisam siguran kako smo došli na tu temu, ali to je bilo baš nakon što se mnogo putnika iskrcalo u High Hol-bornu i mi

32

smo se kretali cestom Grav's Inn kad sam shvatio da govorim o Akiri. Vjerujem da sam ga u početku samo usput spomenuo, opisujući ga kao prijatelja iz djetinjstva. No ona me je zacijelo zapitkivala jer se sjećam da sam uskoro nakon toga uz smijeh rekao:- Uvijek mislim na ono vrijeme kad smo nešto zajedno ukrali.- Oh! - uskliknula je. - Dakle, tu smo! Veliki detektiv ima tajnu zločinačku prošlost! Znala sam da je taj japanski dječak važan. Molim vas, ispričajte mi o svojoj pljački.- Teško da je to bila pljačka. Imali smo deset godina.- Ali vam još uvijek muči savjest?- Ni najmanje. Radilo se samo o jednoj sitnici. Ukrali smo nešto iz prostorije za služinčad.- Ali kako fascinantno. I to je bilo u Šangaju? Pretpostavljam da sam joj tada ispričao još nekestvari iz prošlosti. Nisam joj otkrio ništa doista važno, ali nakon što smo se rastali - na koncu smo sišli u New Oxford Streetu - bio sam iznenađen i pomalo uspaničen zbog toga što sam joj uopće nešto ispričao. Na kraju krajeva, nikome nisam pri-3jčao o prošlosti svih ovih godina što sam ih proveo u ovoj zemlji, i kao što kažem, sigurno mi nije bilo ni na kraj pameti da to danas počnem činiti.No možda je tako nešto već neko vrijeme bilo u kartama. Jer istina je da sam, tijekom protekle godine, postajao sve više zaokupljen svojim uspomenama, a tu je zaokupljenost poticalo otkriće da su se ta sjećanja - na moje djetinjstvo, na moje roditelje - u posljednje vrijeme počela zamagljivati. U proteklom razdoblju nekoliko sam se puta mučio kako bih se sjetio nečega za što sam prije dvije ili tri godine vje-rovao da mi se zauvijek usjeklo u pamćenje. Drugim riječima, morao sam prihvatiti činjenicu da će, sa svakom godinom što prolazi, moj život u Šangaju postajati sve maglovitiji dok jednoga dana ne ostane samo nekoliko zbrkanih sjećanja. Čak i večeras, kad sam ovdje sjeo i pokušao na neki način dovesti u red stvari kojih se još uvijek sjećam, ponovno sam se iznenadio kad sam shvatio kako je sve postalo maglovito. Uzmimo, na primjer, događaj s majkom i sanitarnim inspektorom što sam ga upravo prepričao: iako sam prilično siguran da se donekle točno sjećam srži događaja, dok o tome razmišljam, postajem sve manje siguran kad je riječ o nekim pojedinostima. Primjerice, više nisam siguran da je inspektoru doista rekla: »Kako možete imati mirnu savjest dok zarađujete za život na takav način?« Sada mi se čini da bi čak i u tako uzbuđenom stanju bila svjesna nezgrapnosti tih riječi, činjenice da su je mogle izložiti ismijavanju. Ne vjerujem da je majka ikad mogla do te mjere izgubiti kontrolu nad situacijom. S druge strane, moguće je da sam joj pripisao točno te riječi jer je takvo pitanje zasigurno stalno sebi postavljala tijekom našeg života u Šangaju. Činjenica da smo živjeli na račun kompanije čije je aktivnosti identificirala kao zlo što ga treba iskorijeniti, zasigurno je za nju predstavljala pravo mučenje.8081Zapravo, čak je moguće da sam pogrešno zapamtio kontekst u kojem je izgovorila te riječi; da to pitanje nije postavila sanitarnom inspektoru, već mojem ocu, jednog posve drugog jutra, tijekom one prepirke u blagovaonici.82Peto poglavljeSada se ne sjećam je li se događaj u blagovaonici zbio prije ili nakon posjeta sanitarnog inspektora. Sjećam se da je tog poslijepodneva padala jaka kiša, da je u cijeloj kući bilo mračno, te da sam sjedio u knjižnici pod nadzorom Mei Li i učio aritmetiku.Mi smo to zvali »knjižnicom«, ali pretpostavljam da je to bilo obično predsoblje čiji su zidovi slučajno bili pokriveni policama za knjige. Na sredini prostorije bilo je tek toliko mjesta da stane stol od mahagonija, a ondje sam uvijek radio svoju zadaću, leđima okrenut prema vratima blagovaonice. Mei Li, moja amah*, moje je

33

obrazovanje smatrala veoma važnim, a čak ni kad bih radio sat vremena, nikad joj nije padalo na pamet, dok je strogo stajala nada mnom, da bi se mogla nagnuti na policu iza sebe ili sjesti na stolicu uspravna naslona meni nasuprot. Služin-čad je odavno naučila da ne smiju upadati unutra tijekom učenja, a čak su i moji roditelji prihvatili činjenicu da nas ne bi trebali uznemiravati, osim ako to nije nužno potrebno.Stoga sam se pomalo iznenadio kad je otac toga poslijepodneva prošao kroz knjižnicu, nesvjestan naše nazočnosti, i ušao u blagovaonicu, čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Za nekoliko je minuta isto učinila i majka, koja je također žustrim kora-*amah - dadilja na Dalekom istoku ili u Indiji83cima prošla kraj nas i nestala u blagovaonici. Tijekom idućih minuta mogao sam čuti, čak i kroz teška vrata, poneku riječ ili izraz po čemu sam zaključio da se moji roditelji prepiru. No frustriralo me je jer, kad god bih pokušao čuti nešto više, kad god bi moja olovka previše oklijevala nad računima, uslijedio bi neizbježni prijekor Mei Li.No tada - ne sjećam se točno kako je do toga došlo - Mei Li su nekamo pozvali, a ja sam odjednom ostao sam za stolom u knjižnici. U početku sam nastavio raditi, bojeći se onoga što bi se dogodilo ako bi se Mei Li vratila i otkrila da sam se maknuo sa svoga mjesta. No što je duže izbivala, to je više jačala moja želja da bolje čujem prigušene glasove iz susjedne prostorije. Na koncu sam ipak ustao i prišao vratima, ali sam se čak i tada svakih nekoliko sekundi žurno vraćao do stola, uvjeren da čujem korake svoje amah. Na kraju sam uspio ostati kraj vrata s ravnalom u ruci, sjetivši se objašnjenja, ukoliko me Mei Li iznenadi, da upravo mjerim dimenzije prostorije.Unatoč tome, uspio sam čuti cijele rečenice tek kad bi se moji roditelji zaboravili i podigli glasove. U majčinu ljutitu glasu mogao sam razabrati isti pravednički ton što ga je tog jutra upotrijebila u razgovoru sa sanitarnim inspektorom. Čuo sam je kako ponavlja: - Sramota! - nekoliko puta, a često je spominjala »grješnu trgovinu«. U jednom je trenutku rekla: - Ti nas sve činiš dijelom toga! Sve nas! To je sramota! - Moj je otac također zvučio ljutito, iako na neki obrambeni, očajnički način. Stalno je govorio nešto ovako: - To nije tako jednostavno. Nije ni izbliza tako jednostavno. - A u jednom je trenutku viknuo:- To je baš šteta! Ja nisam Philip. Nisam takav. Baš je šteta, velika šteta!Bilo je nečega u njegovu glasu dok je to vikao, neke vrste užasne rezignacije, a ja sam se odjednom84razbjesnio na Mei Li jer me je ostavila u takvoj situaciji. I možda sam tada, dok sam stajao kraj vrata s ravnalom u ruci, uhvaćen između želje da nastavim slušati i poriva da pobjegnem u utočište svoje igraonice i k svojim kositrenim vojnicima, čuo kako moja majka izgovara te riječi:- Zar se ne sramiš što radiš za takvu kompaniju? Kako možeš imati mirnu savjest dok zarađuješ za život na takav način?«Ne sjećam se što se nakon toga dogodilo: je li se Mei Li vratila; jesam li se još uvijek nalazio u knjižnici kad su moji roditelji izišli. Međutim, sjećam se da je taj događaj izazvao jedno od dužih razdoblja šutnje između mojih roditelja - bolje rečeno, takvo koje je trajalo tjednima, a ne danima. Ne želim reći, naravno, da moji roditelji uopće nisu komunicirali tijekom tog razdoblja, već samo da su razgovarali strogo službeno.Navikao sam na takva razdoblja i nikad se time nisam nepotrebno opterećivao. U svakom slučaju, na moj su život djelovala samo u najmanjim sitnicama. Na primjer, moj bi se otac pojavio na doručku uz vedro: - Dobro jutro, svima! - i potom bi pljesnuo rukama, a moja bi mu majka uputila ledeni pogled. U takvim bi prilikama otac katkad pokušao prikriti svoju nelagodu tako da bi se okrenuo prema meni i jednako vedrim tonom pitao:- A što je s tobom, Vrapčiću? Jesi li noćas štogod zanimljivo sanjao?

34

Iz iskustva sam znao da moram odgovoriti samo neodređenim zvukom i nastaviti jesti. Inače sam se, kao što kažem, mogao baviti svojim poslom više ili manje kao i obično. No pretpostavljam da sam morao, barem katkad, razmišljati o tim pitanjima jer se sjećam razgovora što sam ga vodio s Akirom kad smo se jednom igrali u njegovoj kući.85Sjećam se da je Akirina kuća, što se tiče arhitekture, bila jako slična našoj; zapravo, sjećam se da mi je otac pričao kako je obje kuće izgradila ista britanska tvrtka prije nekih dvadesetak godina. No unutrašnjost prijateljeve kuće bila je nešto posve drugo, i prilično me je fascinirala. Nije bila riječ o obilju orijentalnih slika i ukrasa - u Šangaju, u tom razdoblju mog života, to mi se uopće ne bi činilo neobičnim -već se radilo o ekscentričnim idejama njegove obitelji glede korištenja mnogih dijelova zapadnjačkog namještaja. Sagovi što bih ih očekivao na podu, visjeli su na zidovima; stolice su bile na neobičnim visinama u odnosu na stolove; svjetiljke su se njihale ispod pretjerano velikih sjenila. Najupečatljivije su bile dvije »kopije« japanskih soba što su ih Akirini roditelji uredili na vrhu kuće. To su bile malene sobe s vrlo malo namještaja, japanskim tatami prostirkama na podu i papirnatim pregradama pričvršćenim na zidovima, tako da kad bi netko onamo ušao - barem prema Akirinim tvrdnjama - ne bi mogao znati da se ne nalazi u jednoj od autentičnih japanskih kuća napravljenih od drveta i papira. Sjećam su da su vrata tih soba bila posebno neobična; s vanjske, »zapadnjačke« strane bila su od hrastovine s blistavim kvakama od mjedi; s unutrašnje, »japanske« strane, fini papir s lakiranim ukrasima.U svakom slučaju, jednog smo se sparnog dana Akira i ja igrali u japanskoj sobi. Pokušavao me je naučiti neku igru s hrpama karata na kojima su bili japanski znakovi. Uspio sam shvatiti osnove te smo se nekoliko minuta igrali kad sam ga odjednom upitao:- Prestaje li tvoja majka katkad razgovarati s tvojim ocem?Tupo me je pogledao, vjerojatno zato što me nije razumio; njegovo je poznavanje engleskog često zakazivalo kad bih nešto rekao tako izvan konteksta.86Potom je, nakon što sam ponovio pitanje, slegnuo ramenima i rekao:- Majka ne govoriti s otac kad on u ured. Majka ne govoriti s otac kad on u zahod!Rekavši to, prasnuo je u namješteni smijeh, okrenuo se na leđa i počeo mlatarati nogama po zraku. Stoga sam na trenutak morao na to zaboraviti. No budući da sam postavio pitanje, čvrsto sam odlučio čuti njegovo mišljenje, te sam se nekoliko minuta kasnije vratio na istu temu.Činilo se da je ovoga puta osjetio moju ozbiljnost, ostavio je karte i počeo mi postavljati brojna pitanja dok mu uglavnom nisam ispričao sve o svojim brigama. Tada se ponovno okrenuo na leda, ali je ovoga puta zamišljeno zurio u ventilator što se vrtio na stropu iznad nas. Nekoliko trenutaka kasnije rekao je:- Znam zašto prestati. Znam zašto. - Potom se okrenuo k meni i rekao: - Christopher. Ti nisi dosta Englez.Kad sam tražio da mi to objasni, još se jednom zagledao u strop i ušutio. I ja sam se ispružio na leda, a potom sam slijedio njegov primjer i zurio u ventilator na stropu. Ležao je malo dalje od mene, a kad je ponovno progovorio, sjećam se da je njegov glas zvučio neobično bestjelesno.- Isto za mene - rekao je. - Majka i otac, oni prestati govoriti. Jer ja ne dovoljno Japanac.Kao što sam možda već rekao, bio sam sklon Akiru smatrati iskusnim autoritetom u mnogim aspektima života, te sam ga toga dana vrlo pomno slušao. Moji roditelji prestanu međusobno razgovarati, rekao mi je, kad god postanu duboko nezadovoljni mojim ponašanjem - a u mojem slučaju razlog je bio što se ne ponašam kao pravi Englez. Ako razmislim o tome, rekao je, mogao bih svaku roditeljsku tišinu povezati s nekim svojim propustom u tom smislu. Što se njega tiče, on je uvijek znao kad je

35

87iznevjerio svoju japansku krv, i nikad se ne bi iznenadio kad bi otkrio da su njegovi roditelji prestali razgovarati jedno s drugim. Kad sam ga pitao zašto nas nisu grdili na uobičajeni način ako smo se loše ponašali, Akira mi je objasnio da nije riječ o tome; govorio je o prekršajima posve drukčijim od uobičajenih nepodopština za koje bismo mogli biti kažnjeni. Govorio je o trenucima koji su tako duboko razočarali naše roditelje da nas nisu mogli ni grditi.- Majka i otac tako jako jako razočarati - tiho je rekao. - Tako prestati govoriti.Tada je sjeo i pokazao jednu od škura što je u tom trenutku djelomice zaklanjala prozor. Mi djeca, rekao je, slični smo daščicama što drže zajedno rebra škura. To mu je jednom ispričao neki japanski redovnik. Mi to često nismo shvaćali, ali baš su djeca povezivala ne samo obitelj, već i cijeli svijet. Ukoliko ne obavimo svoju zadaću, sva će rebra pasti i rasuti se po podu.Ne sjećam se više ničega iz tog našeg razgovora, a osim toga, kao što kažem, nisam previše razmišljao o tim stvarima. Unatoč tome, sjećam se da sam više no jednom došao u iskušenje da pitam majku o onome što je moj prijatelj rekao. Na koncu to nikad nisam učinio, iako sam jednom raspravljao o toj temi s ujakom Philipom.Ujak Philip nije bio pravi ujak. Živio je s mojim roditeljima kao »kućni gost« kad je stigao u Šangaj prije mog rođenja, u vrijeme dok je još uvijek radio za kompaniju Morganbrook & Byatt. Tada je, dok sam još bio jako malen, napustio kompaniju zbog onoga što je moja majka uvijek opisivala kao »duboko neslaganje s poslodavcima o tome kako bi se Kina trebala razvijati«. Kad sam dovoljno odrastao da znam za njega, on je vodio dobrotvornu organizaciju pod nazivom Sveto drvo koja je nastojala poboljšati životne uvjete u kineskim dijelovima grada. Uvijek je bio obiteljski prijatelj, ali kao što sam rekao,postao je posebno čest gost u godinama majčinih protuopijumskih kampanja.Sjećam se da sam s majkom često odlazio u Phi-lipov ured. Nalazio se unutar prostora jedne od crkava u gradskom središtu - sad mi se čini da je to bila crkva Union na cesti Soochow. Naša bi kočija ušla ravno u dvorište i zaustavila se kraj velike tratine u sjenkama voćaka. Ondje je, unatoč zvukovima iz grada oko nas, vladao smireni ugođaj, a moja bi majka izišla iz kočije, zastala, podigla glavu i primi-jetila: - Zrak. Ovdje je mnogo čišći. - Njezino bi se raspoloženje vidno razvedrilo, a katkad - ako smo malo uranili - majka i ja bismo se nekoliko minuta igrali na travi. Ako bismo se igrali lovice i trčali jedno za drugim oko voćaka, majka bi se često smi-jala i vriskala jednako uzbuđeno kao i ja. Sjećam se da je jednom, usred jedne takve igre, naglo stala kad je vidjela svećenika kako izlazi iz crkve. Potom smo tiho stajali uz rub tratine i pozdravili ga dok je prolazio. No čim se izgubio iz vida, majka se okrenula, čučnula kraj mene i zavjerenički se nasmijala. Čak je moguće da se tako nešto dogodilo više puta. U svakom slučaju, sjećam se da me je fascinirala pomisao da moja majka sudjeluje u nečemu za što bi je, baš kao i mene, mogli »ukoriti«. Možda su upravo zbog te dimenzije takvi trenuci bezbrižne igre po crkvenom dvorištu za mene bili pomalo posebni.Ured ujaka Philipa ostao mi je u sjećanju kao prilično neuredan. Svuda je bilo kutija svakojakih veličina, hrpa papira, čak i ladica, još uvijek pretrpanih, složenih jedna na drugu. Očekivao bih da majka neće odobravati takav nered, ali je za ured ujaka Philipa uvijek govorila da je »ugodan« ili »užurban«.Prilikom svakog posjeta stvarao je gužvu oko mene, srdačno se rukovao sa mnom, smjestio bi me na stolicu i nekoliko minuta razgovarao sa mnom, a majka bi nas uz osmijeh promatrala. Često mi je89znao davati darove, nešto za što se pretvarao da je imao spremno baš za mene - iako sam uskoro shvatio da mi je darovao nešto što bi mu u danom trenutku zapelo za oko. - Pogodi što imam za tebe, Vrapčiću!- rekao bi, a pogledom bi po sobi tražio nešto prikladno. Na taj sam način stekao poveću zbirku uredskog materijala što sam je držao u staroj komodi u igraonici: pepeljara, stalak za olovke od slonove kosti, olovni pritiskivač za papir. Jednom se prilikom dogodilo da mi je najavio dar, ali nije baš ništa uspio pronaći u uredu.

36

Uslijedila je nelagodna stanka, a potom je naglo ustao i počeo šetkati uredom, mrmljajući: - Kamo li sam ga stavio? Što li sam s time učinio?- dok napokon, možda u očajanju, nije pošao do zida, skinuo zemljovid pokrajine Yangtze, poderavši usput jedan kut, zamotao ga i darovao meni.Onoga dana kad sam mu se povjerio, ujak Philip i ja sjedili smo u njegovu uredu i čekali da se majka odnekud vrati. Nagovorio me je da zauzmem njegovu stolicu za stolom, a on je besciljno šetkao prostorijom. Čavrljao je sa mnom kao i obično, a u normalnim bi me okolnostima začas uspio nasmijati, ali tom prilikom - samo nekoliko dana nakon razgovora s Akirom - nisam bio tako raspoložen. Ujak Philip je to uskoro opazio i rekao:- Dakle, Vrapčiću. Danas smo prilično mrzovoljni.Ugledao sam svoju priliku i rekao: - Ujače Phi-lipe, samo sam se pitao. Što mislite, kako bi netko mogao postati više Englez?- Više Englez? - Prekinuo je ono što je radio i pogledao me. Potom je, zamišljena izraza lica, prišao bliže k meni, privukao stolicu do stola i sjeo.- Dakle, zašto bi želio biti više Englez nego što jesi, Vrapčiću?- Samo sam mislio... pa, samo sam mislio da bih mogao.- Tko kaže da već sada nisi dovoljno Englez?90- Nitko zapravo. - Potom sam, sekundu kasnije, dodao: - Ali mislim da možda moji roditelji tako misle.- A što ti misliš, Vrapčiću? Misliš li da bi morao biti više Englez?- Zapravo ne bih mogao reći, gospodine.- Ne, pretpostavljam da ne bi mogao. Pa, točno je da ovdje odrastaš okružen mnogim različitim ljudima. Kinezima, Francuzima, Nijemcima, Amerikancima, što god. Ne bi bilo čudno da odrasteš pomalo kao mješanac. - Kratko se nasmijao. Tada je nastavio: - Ali to uopće nije loše. Znaš li što ja mislim, Vrapčiću? Mislim da uopće ne bi bilo loše kad bi svi dječaci tvojih godina odrastali uz pomalo od svega. Možda bismo se tada mnogo bolje odnosili jedni prema drugima. Bilo bi manje ovih ratova, kao prvo. O da. Možda će jednoga dana svi ti sukobi završiti, a to neće biti zbog velikih državnika, ili crkava, ili organizacija poput ove. Bit će to zato što su se ljudi promijenili. Bit će poput tebe, Vrapčiću. Više pomiješani. Zato, zašto ne bi postao mješanac? To je zdravo.- Ali ako bude tako, sve bi se moglo... - Prekinuo sam se.- Sve bi se moglo što, Vrapčiću?- Poput one škure tamo - pokazao sam - ako bi pukla daščica što ih povezuje. Sve bi se moglo rasuti.Ujak Philip je zurio u škuru što sam je pokazao. Potom je ustao, prišao prozoru i lagano ga taknuo.- Sve bi se moglo rasuti. Možda si u pravu. Pretpostavljam da se od toga ne može lako pobjeći. Ljudi moraju osjećati da nekamo pripadaju. Naciji, rasi. Inače, tko zna što bi se moglo dogoditi? Ova naša civilizacija, možda će se jednostavno raspasti. I sve će se rasuti, kako ti kažeš. - Uzdahnuo je, kao da sam ga upravo pobijedio u nekoj prepirci. - Dakle, želiš biti više Englez. No, no, Vrapčiću. Dakle, što nam je činiti po tom pitanju?91- Pitao sam se, ako je to u redu, gospodine, ako vam ne bude previše smetalo. Pitao sam se smijem li vas katkad oponašati.- Oponašati me?- Da, gospodine. Samo katkad. Samo da naučim raditi stvari na engleski način.- To je vrlo laskavo, stari moj. Ali ne misliš li da bi tvoj otac trebao imati tu veliku privilegiju? On je Englez od glave do pete, rekao bih.Pogledao sam u stranu, a ujak Philip je zacijelo odmah osjetio da je rekao nešto pogrešno. Vratio se do svoje stolice i ponovno sjeo ispred mene.- Gledaj - tiho je rekao. - Reći ću ti što ćemo učiniti. Budeš li ikad u nedoumici kako bi trebao nešto obaviti, bilo što, ako te brine pravi način na koji to treba učiniti, onda

37

jednostavno dođi k meni pa ćemo porazgovarati. Podrobno ćemo raspraviti dok točno ne budeš znao što je što. Dakle, osjećaš li se bolje?- Da, gospodine. Mislim da se osjećam bolje. -Uspio sam se osmjehnuti. - Hvala vam, gospodine.- Gledaj, Vrapčiću. Ti si pravi mali užas. Znaš to, naravno. No s obzirom na to kakvi su mali užasi, ti si prilično pristojan primjerak. Siguran sam da se tvoji majka i otac uvelike ponose tobom.- Doista tako mislite, gospodine?- Mislim. Doista. Dakle, osjećaš li se bolje?S tim je riječima skočio na noge i nastavio šetkati uredom. Vrativši se bezbrižnom tonu, počeo je neku besmislenu priču o gospodi u susjednom uredu, od koje me je uskoro uhvatio neobuzdani smijeh.Kako sam volio ujaka Philipa! Postoji li neki stvarni razlog za pretpostavku da i on mene nije iskreno volio? Sasvim je moguće da mi je u to doba želio samo dobro, da ni on, kao ni ja, nije imao pojma kako će se stvari dalje razvijati.92Šesto poglavljeNegdje u to doba - tog istog ljeta - neki aspekti Akirina ponašanja počeli su me ozbiljno živcirati. Posebno mi je smetalo njegovo beskrajno pričanje o postignućima Japanaca. Uvijek je bio sklon tome, ali činilo se da je toga ljeta stigao do opsesivnih razina. Moj bi prijatelj uvijek iznova prekidao neku igru samo da bi mi održao predavanje o najnovijoj japanskoj građevini što se gradi u poslovnom središtu, ili o skorom dolasku još jednog japanskog ratnog broda u luku. Tada bi me natjerao da slušam o najsitnijim pojedinostima i, svakih nekoliko minuta, tvrdio da je Japan postao »velika, velika zemlja, baš kao Engleska«. Najiritantnije od svega bilo je kad bi započeo prepirku o tome tko se lakše rasplače, Japanci ili Englezi. Ako bih uopće pokušao ustati u obranu Engleza, moj bi prijatelj odmah zahtijevao da provedemo testiranje, što je u praksi značilo da će me on uhvatiti u jedan svoj užasni zahvat sve dok se ne bih predao ili prepustio suzama.U to sam vrijeme Akirinu opsesiju natprosječnom sposobnošću svoje rase pripisivao činjenici da je te jeseni trebao krenuti u školu u Japanu. Njegovi su mu roditelji organizirali boravak kod rođaka u Naga-sakiju. Iako se u Šangaj trebao vraćati tijekom školskih raspusta, znali smo da ćemo se mnogo manje viđati, a to nas je u početku obojicu činilo malodu-šnima. No kako je ljeto prolazilo, činilo se da je Akira samoga sebe uvjerio u superiornost svakog93aspekta života u Japanu, te se sve više uzbuđivao oko odlaska u novu školu. S druge strane, ja sam se toliko umorio od njegova upornog hvalisanja na račun svega japanskoga da sam se krajem ljeta već počeo radovati činjenici da ću ga se riješiti. Doista, kad je stigao taj dan i ja sam stajao pred njegovom kućom mašući automobilu što ga je vozio u luku, vjerujem da uopće nisam bio žalostan.Međutim, uskoro mi je počeo nedostajati. Nije riječ o tome da nisam imao drugih prijatelja. U blizini su, na primjer, živjela dva brata iz Engleske s kojima sam se redovito igrao i koje sam mnogo više viđao nakon Akirina odlaska. Dobro sam se sla-gao s njima, pogotovo kad smo bili sami. No katkad bi nam se pridružili njihovi prijatelji iz škole - drugi dječaci iz privatne škole u Šangaju - i tada bi se njihovo ponašanje prema meni promijenilo, a ja bih katkad postao metom za određene psine. To mi uopće nije smetalo, naravno, jer sam vidio da su svi zapravo pristojni momci koji mi ne kane nauditi. Čak sam i tada shvaćao da u grupi od pet ili šest dječaka, od kojih svi osim jednoga pohađaju istu školu, s vremena na vrijeme uljez neizbježno postaje predmetom bezazlenog zadirkivanja. Želim reći da nisam zamje-rao svojim engleskim prijateljima; no ipak su mi takve stvari onemogućavale da s njima razvijem istu razinu intimnosti kakvu sam imao s Akirom, a kako su mjeseci prolazili, pretpostavljam da mi je sve više i više nedostajalo njegovo društvo.No ta jesen bez Akire ni u kojem slučaju nije bila posebno tmurna. Više je se sjećam kao razdoblja kad često nisam znao što ću sa sobom, praznih poslije-podneva što su

38

slijedila jedno za drugim, a veći dio toga dosad se izgubio iz mog sjećanja. Unatoč tome, tijekom tog razdoblja zbilo se nekoliko događaja koje sam kasnije počeo smatrati posebnovažnima.94Tu je bio, na primjer, incident u vezi s našim putovanjem na hipodrom s ujakom Philipom, a prilično sam siguran da je do toga došlo nakon jednog od majčinih sastanaka subotom ujutro. Kao što sam možda već rekao, iako me je majka zdušno ohrabrivala da se družim s ljudima u sobi za primanje gdje bi se najprije okupili, nije mi bilo dopušteno ući u blagovaonicu gdje su se sastanci zapravo održavali. Sjećam se da sam je jednom pitao smijem li biti na sastanku, a ona je o tome, na moje čuđenje, dugo razmišljala. Na koncu je rekla:- Žao mi je, Vrapčiću. Ni lady Andrevvs ni gospođa Callow ne žele da djeca budu nazočna. To je šteta. Mogao bi doista naučiti neke važne stvari.Mojem ocu, naravno, nije bio zabranjen pristup sastancima, ali činilo se da postoji prešutni sporazum da ni on neće biti nazočan. Sada mi je teško reći tko je bio odgovoran za takvo stanje stvari, ako su to uopće bili majka ili otac; no svakako je postojao neobičan ugođaj za doručkom onih subota kad se trebao održati sastanak. Majka zapravo ne bi ocu spomenula sastanak, ali bi ga za cijelo vrijeme obroka pro-matrala na način koji je gotovo podsjećao na gnušanje. Što se oca tiče, on bi se ponašao usiljeno veselo, a to bi postajalo sve naglašenije kako se približavao trenutak dolaska gostiju. Ujak Philip je uvijek bio među prvima, te bi on i moj otac nekoliko minuta čavrljali u sobi za primanje, često se smijući. Kako bi stizalo sve više gostiju, majka bi došla i povela ujaka Philipa u neki kut gdje bi ozbiljno razgovarali o predstojećem sastanku. Moj bi se otac uvijek u tom trenutku izgubio, a obično bi otišao u svoju radnu sobu.Toga dana kojeg se sjećam čuo sam kako posjetitelji počinju odlaziti na kraju sastanka, te sam izišao u vrt i ondje čekao majku - pretpostavljao sam da će, kao i obično, uskoro izići i zauzeti moju ljuljačku, cijelo vrijeme pjevajući svojim zanosnim glasom.95Kad se nakon nekog vremena nije pojavila, pošao sam u kuću pogledati gdje se zadržala. Ušavši u knjižnicu, vidio sam da su vrata blagovaonice sada odškrinuta; da je sastanak doista završio, ali su majka i ujak Philip još uvijek ondje, posve zaokup-ljeni razgovorom za stolom pokrivenim papirima. Tada se iza mene pojavio moj otac, nesumnjivo također uvjeren da je jutarnji posao završio. Začuvši glasove iz blagovaonice, stao je i rekao mi:- O, još su ovdje.- Samo ujak Philip.Moj se otac nasmiješio, a zatim prošao kraj mene i ušao u blagovaonicu. Vidio sam kroz vrata kako ujak Philip ustaje, a potom sam čuo kako se njih dvojica glasno zajedno smiju. Trenutak kasnije izišla je moja majka, djelujući pomalo razdraženo, sa svojim dokumentima u naručju.Tada je već bilo iza podneva. Ujak Philip je ostao na ručku pa je bilo još vedrog smijeha. Kad smo završavali s ručkom, ujak Philip je iznio prijedlog: zašto svi poslije podne ne pođemo na hipodrom? Majka je razmislila o tome i izjavila da je to izvrsna ideja. Otac je također rekao da to smatra dobrom zamisli, ali će se morati ispričati zbog posla što ga čeka u radnoj sobi.- Ali svakako, draga - rekao je okrenuvši se majci - zašto ti ne bi pošla s Philipom? Ovo se pretvara u prekrasno poslijepodne.- Pa, znaš, mislim da bih baš mogla - rekla je majka. - Malo uzbuđenja svima bi nam moglo koristiti. Christopheru također.I u tom su trenutku svi pogledali u mene. Iako mi je tada bilo samo devet godina, vjerujem da sam prilično točno procijenio situaciju. Naravno, znao sam da mi se nudi mogućnost izbora: poći na hipodrom ili ostati kod kuće s ocem. No vjerujem da sam

39

također shvatio i dublje implikacije: ako izaberem ostati kod kuće, majka će odbiti poći na hipo-96drom samo u pratnji ujaka Philipa. Drugim riječima, izlazak je ovisio o tome hoću li poći s njima. Štoviše, znao sam - i u to sam posve siguran - da je moj otac u tom trenutku očajnički želio da ne pođemo, da bi mu naš odlazak izazvao golemu bol. Ništa u njegovu držanju nije mi ukazivalo na to, već sam to zaključio iz onoga što sam - možda nehotice - upijao tijekom proteklih tjedana i mjeseci. Jasno, bilo je mnogo stvari koje uopće nisam razumio u tim danima, ali to sam posve jasno vidio: u tom se trenutku moj otac posve oslanjao na mene da spasim situaciju.Ali možda ipak nisam dovoljno razumio. Jer kad je moja majka rekla: - Hajde, Vrapčiću. Požuri staviti cipele - učinio sam to s vidljivim entuzijazmom, i to sam se svim silama trudio pokazati. Do dana današnjega jasno se sjećam kako nas je otac ispratio do vrata, rukovao se s Philipom, smijao se i mahao nam dok je kočija vozila majku, ujaka Philipa i mene na naš poslijepodnevni izlet.Jedine druge uspomene koje su mi jasno ostale u sjećanju iz te jeseni također se tiču mog oca: primjerice, oni neobični slučajevi njegova »hvalisanja«. Moj je otac uvijek bio skroman u svom ponašanju, a hvalisanje drugih bilo mu je neugodno. Zato mi se tada činilo tako neobičnim čuti ga da govori na takav način, u nekoliko zasebnih prilika, negdje u to vrijeme. To su sve bili manje važni primjeri i tek su me neznatno iznenadili, ali su unatoč tome sve ove godine ostali u mom sjećanju. Jednom je, na primjer, za večerom posve iznenada rekao majci:- Jesam li ti rekao, draga? Onaj čovjek se vratio k meni, onaj predstavnik lučkih radnika. Želio mi je zahvaliti za sve što sam za njih učinio. Baš je dobro govorio engleski. Jasno, ti Kinezi uvijek pretjeruju, a njihove riječi treba uzeti s rezervom. Ali znaš, draga, imao sam snažan osjećaj da doista misli ono97što kaže. Rekao je da sam ja njihov »počasni heroj«. Kako ti se to sviđa? Počasni heroj!Otac se nasmijao, a zatim je pažljivo promatrao majku. Ona je na trenutak nastavila jesti, a potom je rekla:- Da, dragi. Već si mi to ispričao.Otac je izgledao pomalo poraženo, ali se u idućoj sekundi ponovno vedro nasmiješio i uz smijeh rekao: - Jesam, doista! - Potom se okrenuo k meni i rekao: -Ali Vrapčić to još nije čuo. Zar ne, Vrapčiću? Počasni heroj. Tako zovu tvoga oca.Ne sjećam se što je sve to značilo, a vjerojatno me tada nije ni posebno zanimalo. Zapamtio sam taj događaj samo zato što je, kao što sam rekao, bilo posve nesvojstveno mome ocu da tako govori o sebi.Drugi događaj te vrste zbio se jednog poslijepod-neva kad smo moji roditelji i ja pošli u javne vrtove slušati limenu glazbu. Baš smo izišli iz naše kočije u gornjem dijelu Bunda, a majka i ja smo gledali preko širokog bulevara prema ulazu u vrtove. Bilo je nedjeljno poslijepodne i sjećam se da su pločnici s obje strane bili puni lijepo odjevenih šetača koji su uživali u povjetarcu iz luke. Sam je Bund bio pretrpan kočijama, automobilima i rikšama, a majka i ja smo se pripremali da ga prijeđemo kad nam je iza leđa prišao otac, nakon što je platio vozaču, te iznenada i prilično glasno rekao:- Vidiš, draga, oni sada znaju u tvrtki. Znaju da ja nisam od onih koji se povlače. Bentlev to zna. O da, sada to jako dobro zna!Kao i onom prilikom u blagovaonici majka u početku ničim nije pokazala da ga je čula. Uhvatila me je za ruku i mi smo prešli ulicu do ulaza u vrtove. - Zar doista? - samo je ispod glasa pro-mrmljala kad smo stigli na drugu stranu.Ali nije na tome stalo. Ušli smo u javne vrtove i neko vrijeme, poput svake druge obitelji koja je nedjeljom poslije podne odlazila u vrtove, šetali oko98tratina i cvjetnih gredica pozdravljajući prijatelje i poznanike, povremeno se zaustavljajući radi kratkog razgovora. Katkad bih vidio dječake koje sam poznavao -

40

iz škole ili sa satova glasovira kod gospođe Levvis - ali i oni su, poput mene, hodali uza svoje roditelje i pristojno se ponašali, te bismo se samo sramežljivo pozdravili, ili ne bismo. Limena glazba počinjala je svirati točno u sedamnaest i trideset, a iako su svi to znali, većina je ljudi čekala da do njih dopru zvukovi glazbe i tek bi tada krenuli prema paviljonu za koncerte.Mi smo uvijek kasno kretali onamo pa bi sva sjedala bila zauzeta kad bismo stigli. Meni to nije previše smetalo jer su se djeca smjela slobodnije ponašati oko paviljona, pa bih se i ja katkad pomiješao s ostalima i igrao se s drugim dječacima. Toga poslije-podneva - zasigurno je već bila poodmakla jesen jer se sjećam da je sunce već bilo nisko iza paviljona -majka se udaljila nekoliko koraka kako bi razgovarala s nekim prijateljima koji su stajali u blizini, a nakon nekoliko minuta slušanja glazbe pitao sam oca smijem li poći do nekolicine američkih dječaka koje sam poznavao i koji su se igrali uz rub mnoštva. Nastavio je zuriti u orkestar i nije mi odgovorio, pa sam ga kanio ponovno pitati kad je tiho rekao:- Svi ti ljudi ovdje, Vrapčiću. Svi ti ljudi. Pitaj ih i svi će ustvrditi da imaju mjerila. No kad odrasteš, vidjet ćeš da ih samo nekolicina odista ima. Tvoja majka, međutim, ona je drukčija. Nikad neće iznevjeriti sebe. I znaš, Vrapčiću, zato je napokon uspjela. Učinila je tvoga oca boljim čovjekom. Mnogo boljim čovjekom. U redu, možda jest stroga, tebi to ne trebam govoriti, ha, ha! Pa, bila je jednako stroga sa mnom kao i s tobom. A rezultat je, tako mi svega, da sam zbog toga postao bolje ljudsko biće. Trebalo je mnogo vremena, ali uspjela je. Želim da to znaš, Vrapčiću, tvoj otac više nije ista osoba koju si vidio onoga puta, znaš, onda kad ste ti i majka uletjeli k99meni. Sjećaš. se toga, naravno da se sjećaš. Onoga puta kad sam bio u radnoj sobi. Žao mi je da si uopće morao vidjeti oca u takvom stanju. Pa, u svakom slučaju, to je bilo onda. Danas, zahvaljujući tvojoj majci, postao sam mnogo snažnija osoba. Osoba, usuđujem se reći, Vrapčiću, kojom ćeš se jednoga dana ponositi.Malo sam razumio od onoga što mi je govorio, a osim toga, imao sam osjećaj da bi se moja majka -koja se nalazila tek malo dalje od nas - ljutila kad bi čula njegove riječi. Stoga zapravo nisam odgovorio ocu. Imam osjećaj da sam jednostavno ponovno pitao, nekoliko trenutaka kasnije, smijem li se pridružiti svojim američkim prijateljima, i na tome smo završili.No tijekom sljedećih dana doista sam razmišljao0 tom neobičnom govoru moga oca, a posebno o njegovom spominjanju događaja kad smo majka i ja »uletjeli« k njemu u radnu sobu. Dugo nisam znao na što je mislio, te sam uzaludno pokušavao spojiti ovo ili ono sjećanje s njegovim riječima. Na koncu sam zaključio da je riječ o jednoj uspomeni iz doba kad sam još bio jako malen, kad mi nije moglo biti više od četiri ili pet godina - sjećanju koje je čak i tada, kad sam imao devet godina, već pomalo izblijedjelo.Radna soba moga oca nalazila se na najgornjem katu kuće, a imala je lijep pogled na zemljište iza kuće. Obično mi nije bilo dopušteno ulaziti onamo,1 općenito se nisam trebao igrati u blizini te prostorije. Postojao je, međutim, uski hodnik što je vodio od odmorišta ispred vrata radne sobe, duž kojega je visio niz slika u teškim pozlaćenim okvirima. Sve su to bile precizne slike šangajske luke, kao da ih je izradio arhitekt, viđene s točke na obali u Pootungu; to jest, vidjela su se brojna plovila u luci i velike zgrade Bunda u pozadini. Slike su vjerojatno100bile iz osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, a pretpostavljao sam da, poput mnogih drugih ukrasa i slika u kući, pripadaju kompaniji. Dakle, toga se zapravo ne sjećam osobno, ali majka mi je često govorila kako smo, dok sam bio jako malen, običavali stajati pred tim slikama i zabavljati se dajući neobična imena raznim plovilima na vodi. Prema majčinim riječima, uskoro bih se previjao od smijeha, a katkad ne bih želio prekinuti igru sve dok svakom vidljivom plovilu ne bismo nadjenuli ime. Ako je bilo tako -ako smo se doista grohotom smijali za cijelo vrijeme te naše igre - onda je gotovo sigurno da ne bismo dolazili gore i tako se zabavljali

41

dok je moj otac radio u radnoj sobi. No kad sam dalje razmišljao o očevim riječima onoga dana kraj paviljona, počeo sam se prisjećati jedne prilike kad smo majka i ja doista zajedno stajali u potkrovlju, koliko znam igrajući tu našu igru, kad se ona naglo prekinula i postala vrlo mirna.Moja je prva pomisao bila da će me izgrditi, možda zbog nečega što sam upravo rekao i time je oneraspoložio. Čak nije bilo ni tako neobično za moju majku da naglo mijenja raspoloženje usred skladne igre i prekori me zbog neke nepodopštine koje se odjednom sjetila, a počinio sam je ranije toga dana. No kad sam ušutio pripravan za baš takvu eksploziju, shvatio sam da ona osluškuje. U idućem se trenutku okrenula i vrlo naglo otvorila vrata očeve radne sobe.Kraj majčina sam tijela ugledao dio prostorije. Trajno mi se u pamćenje usjekao prizor oca nagnutog nad stolom, lica prekrivena znojem i iskrivljena od frustriranosti. Moguće je da je jecao, a taj je zvuk zaokupio majčinu pozornost. Ispred njega, na stolu, bilo je papira, poslovnih knjiga, bilježnica. Opazio sam - vjerujem da sam slijedio majčin pogled -još papira i bilježnica na podu, kao da ih je u napadaju bijesa bacio onamo. Pogledao nas je, iznena-101den, a u idućem je trenutku rekao glasom koji me je šokirao: '- Ne možemo to učiniti! Nikad se nećemo vratiti! Ne možemo to učiniti! Previše tražiš, Diana. To je previše!Majka mu je nešto ispod glasa rekla, zasigurno neki prijekor kako bi ga natjerala da se pribere. Otac se u tom trenutku ipak malo smirio i, pogledavši kraj majke, prvi put vidio mene. No gotovo trenutno njegovo se lice opet iskrivilo od očaja te je, okrenuvši se majci, ponovno rekao, bespomoćno odmahujući glavom:- Ne možemo to učiniti, Diana. To bi nas uništilo. Sve sam proučio. Nikad se nećemo vratiti u Englesku. Ne možemo skupiti dovoljno. Bez tvrtke jednostavno smo nemoćni.Tada se činilo da je ponovno izgubio kontrolu nad sobom, a kad je majka počela govoriti nešto drugo - tihim, ljutitim glasom - otac je počeo vikati, ne toliko na nju koliko na zidove svoje radne sobe:- Neću to učiniti, Diana! Moj Bože, za koga me smatraš? To nije u mojoj moći, čuješ li? Nije u mojoj moći! Ne mogu to učiniti!Možda je majka u tom trenutku zatvorila vrata radne sobe i odvela me odande. Ne sjećam se više ničega u vezi s tim. I naravno, ne mogu biti siguran da je bilo baš tako, niti da su to točne riječi što ih je moj otac tada izgovorio. No tako sam, priznajem nakon mnogo razmišljanja, oblikovao to sjećanje.U ono je doba to za mene bilo samo zbunjujuće iskustvo, pa iako mi se vjerojatno činilo zanimljivim da moj otac, poput mene, ima trenutaka plakanja i vikanja, nisam se previše opterećivao pitanjem o čemu se zapravo radilo. Osim toga, kad sam sljedeći put vidio oca, bio je opet onaj stari, a majka nikad nije spominjala taj incident. Da moj otac nije, godinama kasnije, održao onaj neobični govor kraj pavi-102ljona, vjerojatno bih posve izbrisao iz sjećanja taj događaj.No kao što kažem, uz izuzetak tih neobičnih epizoda, malo se što čini vrijednim sjećanja iz te jeseni i tmurne zime što je uslijedila. Bio sam nekako trom veći dio tog razdoblja, te sam se oduševio kad me je Mei Li jednog poslijepodneva posve ležerno obavijestila da se Akira vratio iz Japana, da baš u tom trenutku iskrcavaju njegovu prtljagu iz automobila na kolnom prilazu susjedne kuće.103Sedmo poglavljeOduševio sam se kad sam saznao da se Akira nije vratio u Šangaj samo u posjet, već za doglednu budućnost, s planovima da se vrati u svoju staru školu na cesti North Szechwan na početku ljetnog semestra. Ne sjećam se jesmo li nas dvojica na neki posebni način proslavili njegov povratak. Imam dojam da smo jednostavno nastavili prijateljevati ondje gdje smo jesenas stali, bez mnogo zbrke. Veoma me je zanimalo čuti o Akirinim iskustvima u Japanu, ali me je uvjerio da bi bilo djetinjasto -nekako ispod naše razine - raspravljati o tim stvarima, te smo nastavili po našim starim

42

običajima kao da nas u tome ništa nije prekinulo. Naravno, pogodio sam da mu u Japanu nije bilo dobro, ali nisam pretpostavio ni polovicu onoga što se događalo do onog toplog proljetnog dana kad je rasparao rukav svog kimona.Kad smo se igrali vani, Akira se obično odijevao slično kao i ja - u košulju, kratke hlače i, za toplijih dana, šeširić za zaštitu od sunca. No kad smo se tog jutra igrali na uzvisini u stražnjem dijelu našeg vrta, imao je na sebi kimono - ništa posebno, već samo jedan od odjevnih predmeta što ih je često nosio po svojoj kući. Trčali smo gore dolje po uzvisini, glumeći jednu od naših drama, kad je odjednom stao blizu vrha i namrgođeno sjeo. Pomislio sam da se ozlijedio, ali kad sam mu prišao, vidio sam da promatra poderani dio rukava svoga kimona. Činio104je to s krajnjom zabrinutošću, a čini mi se da sam mu rekao nešto kao:- Što se dogodilo? Tvoja će sluškinja ili netko drugi začas to sašiti.Nije odgovorio - činilo se da je na trenutak posve zaboravio na moju nazočnost - a ja sam shvatio da pred mojim očima tone u duboku potištenost. Još je nekoliko sekundi nastavio proučavati poderano mjesto, a potom je spustio ruku i zagledao se u tlo pred sobom, kao da se upravo zbila golema tragedija.- Ovo treći put - tiho je promrmljao. - Treći put isti tjedan činim loša stvar.Nastavio sam ga pomalo zbunjeno promatrati, a on je rekao: - Treća loša stvar. Sad me majka i otac poslati natrag u Japan.Meni, naravno, nije bilo jasno kako neznatno poderani stari kimono može izazvati takve posljedice, ali sam se tada dovoljno uspaničio pri toj pomisli da sam čučnuo kraj njega i usrdno zahtijevao objašnjenje njegovih riječi. No tog sam jutra malo uspio izvući iz prijatelja - postajao je sve potišteniji i zatvoreniji - i čini mi se da se nismo rastali kao najbolji prijatelji. Međutim, tijekom nekoliko sljedećih tjedana postupno sam otkrio što se krilo iza njegova neobična ponašanja.Akira se već od prvoga dana u Japanu osjećao krajnje jadno. Iako to nikad nije izrijekom priznao, zaključio sam da su ga nemilosrdno bojkotirali jer je bio »stranac«; njegovo ponašanje, stavovi, način govora, stotinu drugih stvari izdvajali su ga kao drukčijeg, a nisu ga maltretirali samo njegovi suuče-nici, već i učitelji, pa čak i - nagovijestio je to više puta - rođaci u čijoj je kući boravio. Na koncu je postao tako duboko nesretan da su ga roditelji usred školske godine morali vratiti kući.Pomisao da bi se ponovno morao vratiti u Japan mučila je mog prijatelja. Činjenica je bila da je njegovim roditeljima Japan veoma nedostajao i često su105razgovarali o povratku obitelji onamo. Budući da se njegova starija sestra, Etsuko, uopće nije protivila življenju u Japanu, Akira je shvatio da samo on želi da obitelj ostane u Šangaju; da samo njegovo žestoko protivljenje ideji sprečava njegove roditelje da se spakiraju i otplove za Nagasaki, a uopće nije bio siguran koliko će još njegove želje imati prednost pred sestri-nima i roditeljevima. Situacija je bila krajnje osjetljiva i svako nezadovoljstvo što ga je izazvao - svaka nepodopština, svako zaostajanje u školi - mogla bi prevagnuti na njegovu štetu. Odatle njegova pretpostavka da bi neznatno oštećeni rukav kimona lako mogao izazvati najozbiljnije posljedice.Kako se pokazalo, poderani kimono nije izazvao gnjev njegovih roditelja kako se on bojao, i sigurno se zbog toga ništa značajno nije dogodilo. No tijekom mjeseci nakon njegova povratka stalno se događala jedna nezgoda za drugom, a to je moga prijatelja bacalo natrag u jamu strahova i malodušnosti. Pretpostavljam da je najvažniji od tih događaja bio onaj u vezi s Ling Tienom i našom »pljačkom« - »zloči-nom iz moje prošlosti« koji je tako pobudio Sarahino zanimanje tijekom naše vožnje autobusom danas poslije podne.Ling Tien je bio s Akirinom obitelji otkako su živjeli u Šangaju. Moja prva sjećanja o igrama u susjednoj kući odnose se na starog slugu koji se, vukući noge, s metlom kretao naokolo. Izgledao je vrlo staro, a uvijek je nosio tešku tamnu halju, čak i ljeti, kapu i perčin. Za razliku od drugih kineskih slugu u susjedstvu, rijetko se kada smiješio djeci, ali nije se ni mrgodio ili vikao na nas, i da nije bilo Akirina stava

43

prema njemu, vjerojatno ga nikad ne bih držao zastrašujućim. Doista, sjećam se da me je u početku najviše zbunjivala panika što bi zahvatila Akiru kad god bi se sluga pojavio u našoj blizini. Ako bi primjerice Ling Tien prolazio hodnikom,106moj bi prijatelj prekinuo ono što smo radili i ukočeno stao u dio sobe što ga starac nije mogao vidjeti, a ne bi se maknuo sve dok opasnost ne bi prošla. U tim prvim danima našeg prijateljstva još nisam bio zaražen Akirinim osjećajem strepnje jer sam pretpostavljao da je to proizišlo iz nečeg određenog što se dogodilo između njega i Ling Tiena. Kao što rekoh, bio sam povrh svega zbunjen, ali kad god bih Akiru zamolio da objasni svoje ponašanje, on bi me jednostavno ignorirao. S vremenom sam počeo shvaćati kako je duboko posramljen svojom nesposobnošću da kontrolira strah od Ling Tiena, te sam naučio šutjeti kad god bi na taj način došlo do prekida naše igre.No kako smo postajali stariji, pretpostavljam da je Akira počeo osjećati potrebu opravdati svoj strah. Kad nam je bilo sedam ili osam godina, moj se prijatelj više ne bi ukočio pri pogledu na Ling Tiena; umjesto toga, prekinuo bi ono što je radio i promatrao me s neobičnim osmijehom na licu. Tada bi primaknuo usta mojem uhu i neobično monotonim glasom - sličnim onome redovnika koje smo čuli kako pjevajućim tonom govore na tržnici ceste Boone -iznosio užasavajuća otkrića o starom slugi.Tako sam saznao za Ling Tienovu zastrašujuću strast prema šakama. Akira je jednom slučajno pogledao niz hodnik za poslugu prema Ling Tienovoj sobi, u rijetkoj prilici kad je starac ostavio odškrinuta vrata, te je na podu vidio hrpu odsječenih šaka muškaraca, žena, djece, majmuna. Drugi put, kasno noću, Akira je vidio kako sluga u kuću nosi košaru punu odsječenih malenih ruku majmuna. Uvijek moramo biti na oprezu, govorio je Akira. Pružimo li mu i najmanju priliku, Ling Tien bi nam bez oklijevanja odsjekao šake.Kad sam ga, nakon nekoliko takvih izvještaja, pitao zašto je Ling Tien tako opčinjen šakama, Akira me je pažljivo pogledao, a zatim me je pitao107može li mi povjeriti najmračniju obiteljsku tajnu. Kad sam ga uvjerio da može, još je malo razmišljao prije no što je konačno rekao:- Onda ti kazati, stari moj! Užasan razlog! Zašto Ling odsjeći šake. Ja ti reći!Ling Tien je navodno otkrio način pretvaranja odsječenih šaka u pauke. U svojoj je sobi imao mnogo zdjela ispunjenih raznim tekućinama u kojima je po nekoliko mjeseci namakao mnoge šake što ih je skupio. Prsti bi se polako počeli micati sami od sebe - u početku samo lagani trzaji, a potom svijanje; na koncu bi izrasle tamne dlake, a Ling Tien bi ih izvadio iz tekućina i pustio na slobodu, kao pauke, po cijelom susjedstvu. Akira je često čuo kako se stari sluga u gluho doba noći šulja iz kuće kako bi baš to napravio. Moj je prijatelj čak jednom vidio u vrtu, kako se kreće kroz raslinje, mutanta kojeg je Ling prerano izvadio iz otopine pa još uvijek nije u potpunosti sličio pauku i lako ga se moglo identificirati kao odsječenu šaku.Iako čak ni u toj dobi nisam posve vjerovao u te priče, sigurno su me uznemirile i neko je vrijeme sam pogled na Ling Tiena bio dovoljan da premrem od straha. Doista, kako smo postajali stariji, niti jedan od nas nije se posve riješio straha od Ling Tiena. To je uvijek mučilo Akirin ponos, a kad nam je bilo oko osam godina, činilo se da je imao potrebu stalno stavljati na kušnju te stare strahove. Sjećam se da me je često znao odvući do nekog mjesta u svojoj kući odakle smo mogli špijunirati Ling Tiena koji je meo stazu ili nešto slično. To mi špijuniranje nije previše smetalo, ali strepio sam od Akirinih upornih izazova da se približim Ling Tienovoj sobi.Dotad smo se držali podalje od te sobe, pogotovo jer je Akira tvrdio da nas isparavanja iz Ling Tieno-vih tekućina mogu hipnotizirati i povući nas kroz vrata. No sad je zamisao o približavanju sobi postala nekakva opsesija moga prijatelja. Mogli smo razgova-108

44

rati o nečemu posve različitom, a na njegovu bi se licu pojavio neobičan smiješak i počeo bi šaptati: -Ti se bojati? Christopher, ti se bojati?Tada bi me natjerao da ga slijedim kroz kuću, kroz one neobično namještene sobe, do luka napravljenog od debelih greda što je označavao početak prostora za poslugu. Kad bismo prošli ispod luka, našli bismo se u mračnom hodniku od golih ulaštenih dasaka, a u dnu hodnika bila su vrata Ling Tienove sobe.Najprije sam morao samo stajati ispod luka i gledati kako se Akira oprezno kreće hodnikom dok ne bi prešao otprilike pola udaljenosti do te užasne sobe. Još uvijek mogu u mislima vidjeti svog prijatelja, njegovo bucmasto tijelo ukočeno od napetosti, njegovo lice, kad god bi pogledao prema meni, blistavo od znoja, sileći se da pode još nekoliko koraka dalje prije nego bi se okrenuo i potrčao natrag s pobjedničkim osmijehom na licu. Potom bi uslijedilo njegovo nagovaranje i zadirkivanje dok na koncu ne bih skupio hrabrosti i izveo isti pothvat. Neko su vri-jeme, kao što kažem, ti ispiti hrabrosti povezani s Ling Tienovom sobom prilično opsjedali Akiru i time činili manje ugodnima odlaske u njegovu kuću.Međutim, proteklo je još mnogo vremena dok se nismo usudili prići do samih vrata, da i ne govorim o ulasku u sobu. Kad smo konačno ušli u Ling Tie-novu sobu, obojica smo imali deset godina, a to je bila - iako to tada nisam znao, naravno - moja posljednja godina u Šangaju. Tada smo Akira i ja počinili našu malenu pljačku - impulzivan čin čije šire posljedice, u našem uzbuđenju, nismo uopće mogli predvidjeti.Znali smo da će Ling Tien početkom kolovoza otputovati na šest dana kako bi posjetio svoje rodno selo blizu Hangchovva i često smo planirali kako ćemo tada iskoristiti priliku i konačno ući u109sobu. I doista, prvog poslijepodneva nakon Ling Tie-nova odlaska stigao sam u Akirinu kuću i našao prijatelja posve zaokupljena tim pitanjem. Tada sam već bio, moram reći, općenito mnogo samouvjerenija osoba nego godinu dana ranije, a ako sam još uvijek osjećao malo onog starog straha pred Ling Tienom, sigurno to ne bih pokazao. Zapravo, vjerujem da sam bio mnogo smireniji pri pomisli na ulazak u sobu - nešto što je moj prijatelj sigurno opazio i doživio kao posebnu dimenziju izazova.No pokazalo se da je Akirina majka cijelog poslijepodneva šivala haljinu, a to je iz nekog razloga iziskivalo njezino stalno kretanje iz jedne sobe u drugu, a Akira je ustvrdio da je previše rizično pokušati izvesti našu zamisao. Meni to sigurno nije smetalo, ali sam siguran da je Akira s većim olakšanjem dočekao ispriku.Međutim, sljedeći je dan bila subota, a kad sam stigao u Akirinu kuću, njegovi su roditelji već bili izišli. Akira nije imao amah kao ja, a kad smo bili mladi, često smo se prepirali oko toga koji od nas ima više sreće. On je uvijek tvrdio da japanskoj djeci nije potrebna amah jer su »hrabrija« od zapadnjačke djece. Tijekom jedne takve prepirke pitao sam ga tko će se pobrinuti za njegove potrebe ako mu je majka izišla, a on želi, recimo, malo hladne vode, ili ako se poreze. Sjećam se da mi je rekao da japanske majke nikad ne izlaze osim ako im dijete to posebno ne dopusti - tvrdnja u koju mi je bilo teško vjerovati jer sam znao da se japanske gospođe sastaju u svojim krugovima, jednako kao i europske gospođe, u Astor Houseu ili u Marcellovoj čajani na cesti Szechvvan. No kad mi je ukazao na to da se za sve njegove potrebe u majčinoj odsutnosti brine sluškinja, a on istodobno može raditi što god hoće bez ikakvih ograničenja, doista sam počeo vjerovati da sam ja izvukao kraći kraj. Neobično je da sam nastavio u to vjerovati iako je u praksi, u onim prili-110kama kad smo se igrali u njegovoj kući dok mu je majka bila vani, ovaj ili onaj sluga uvijek imao zadatak paziti na svaki naš pokret. Doista, pogotovo dok smo bili mlađi, to bi značilo neku osobu bez osmijeha, koja se nesumnjivo bojala teških posljedica ako nam se nešto loše dogodi, kako stoji u neposrednoj blizini dok smo se mi nastojali u miru igrati.No tog smo se ljeta već smjeli mnogo slobodnije kretati bez nadzora. Tog jutra kad smo ušli u Ling Tienovu sobu, igrali smo se u jednoj od Akirinih oskudno namještenih

45

soba na trećem katu dok je postarija sluškinja - jedina druga osoba u kući -bila zaokupljena šivanjem u prostoriji točno ispod nas. Sjećam se da je Akira u jednom trenutku prekinuo ono što smo radili, na prstima otišao do balkona i nagnuo se preko ograde, tako daleko da sam se pobojao da bi mogao pasti. Kad se žurno vratio unu-tra, opazio sam da se na njegovu licu pojavio neobični osmijeh. Šaptom me je izvijestio da je sluškinja zaspala, kao što je i očekivao.- Sad morati poći unutra! Ti se bojati, Christo-pher? Ti se bojati?Akira je odjednom postao tako napet da su me na trenutak preplavili svi moji stari strahovi u vezi s Ling Tienom. No tada više ni za jednog od nas povlačenje nije dolazilo u obzir, te smo što je moguće tiše krenuli u prostorije za poslugu dok se još jednom nismo našli u onom mračnom hodniku.Sjećam se da smo s jako malo oklijevanja hodali hodnikom dok nismo stigli na četiri ili pet metara od Ling Tienovih vrata. Tada nas je nešto natjeralo da zastanemo i sekundu niti jedan od nas nije mogao nastaviti; da se Akira u tom trenutku okrenuo i potrčao, siguran sam da bih i ja učinio isto. No činilo se da je moj prijatelj tada našao dodatnu hrabrost te mi je pružio ruku i rekao: - Hajde, stari moj! Mi poći zajedno!111Uhvatili smo se za ruke i tako prešli posljednjih nekoliko koraka. Tada je Akira otvorio vrata i mi smo obojica virnuli unutra.Ugledali smo malenu, oskudno namještenu, urednu sobu s dobro pometenim podom od dasaka. Prozor je bio zastrt zastorom protiv sunca, ali je svjetlost prodirala oko rubova. U zraku se osjećao lagani miris tamjana, u udaljenom se kutu nalazila spremnica s moćima, te niski uski krevet i začuđujuće veličanstvena komoda, prekrasno lakirana, s kićenim ručkama na svakoj ladici.Ušli smo i nekoliko sekundi ostali nepomični, jedva dišući. Potom je Akira uzdahnuo i okrenuo se k meni sa širokim osmijehom na licu, očito oduševljen što je konačno pobijedio svoj stari strah. No trenutak kasnije činilo se da je njegov osjećaj pobjede brzo zamijenila zabrinutost da će ispasti smiješan zbog pomanjkanja bilo kakvih prijetećih karakteristika u sobi. Prije nego sam uspio bilo što reći, brzo je pokazao komodu i napeto šapnuo:- Ondje! Ondje unutra! Oprez, oprez, stari moj! Pauci, oni ondje unutra!Uopće nije bio uvjerljiv i zacijelo je to i sam shvatio. Unatoč tome, na sekundu ili dvije, glavom mi je prošao prizor kako se pred našim očima otvaraju te ladice i stvorenja - u raznim stadijima između šake i pauka - izbacuju svoje krakove. No sad je Akira uzbuđeno pokazivao malenu bocu što je stajala na niskom stoliću kraj Ling Tienova kreveta.- Losion! - šapnuo je. - Čarobni losion koji koristi! Ondje je!Došao sam u iskušenje da izvrgnem ruglu taj očajnički pokušaj očuvanja fantazije koju smo zapravo davno prerasli, ali sam u tom trenutku imao još jednu iznenadnu viziju otvaranja ladica, a ostaci starog straha spriječili su me da bilo što kažem. Što-više, počeo sam strepiti od mnogo vjerojatnije mogućnosti: primjerice, da će nas sluškinja ili neka112druga odrasla osoba otkriti u toj sobi. Nisam mogao ni zamisliti sramotu što bi potom uslijedila, kazne, dugotrajne razgovore između mojih i Akirinih roditelja. Nisam imao nikakvu ideju kako bismo mogli objasniti svoje ponašanje.Akira je baš tada koraknuo naprijed, pograbio bocu i stisnuo je uza se.- Idi! Idi! - procijedio je i odjednom nas je obojicu obuzela panika. Tiho se smijuljeći, istrčali smo iz sobe i niz hodnik.Vrativši se u sigurnost sobe u potkrovlju - sluškinja je dolje i dalje spavala - Akira je ponovno ustvrdio da su ladice bile pune odsječenih šaka. Sad mi je bilo jasno kako se uistinu boji da ću ismijati našu dugotrajnu fantaziju, a nekako sam i ja osjećao potrebu da je ostavim nedirnutu. Stoga nisam ništa rekao kako bih pobio njegovu tvrdnju, niti sam na bilo koji način nagovijestio da je Ling Tienova soba predstavljala razočaranje ili da smo na pogrešan način dokazivali svoju hrabrost. Stavili smo bocu na tanjur na sredini poda, a zatim sjeli i proučavali

46

Je-Akira je oprezno skinuo čep. Unutra se nalazila blijeda tekućina s neodređenim mirisom anisova sjemena. Do dana današnjeg nemam pojma za što je stari sluga koristio taj losion; pretpostavljam da je to bio nekakav lijek što ga je kupio za liječenje neke kronične bolesti. U svakom slučaju, našoj je svrsi dobro poslužio neodređeni izgled tekućine. Vrlo smo oprezno umakali grančice u bočicu i pustili da kaplju na neki papir. Akira je upozoravao da ne smijemo dopustiti da kap tekućine padne na naše šake jer bismo se ujutro mogli probuditi s paucima na kraju ruku. Niti jedan od nas nije u to doista vjerovao, ali ponavljam, činilo se važnim radi Akirinih osjećaja da se pretvaramo kako ipak vjerujemo, te smo s pretjeranim oprezom nastavili proučavati tekućinu.113Na koncu je Akira vratio čep na bocu i spremio je u kutiju što ju je imao za posebne stvari, tvrdeći da želi izvesti još nekoliko pokusa s losionom prije nego ga vrati. Sve u svemu, kad smo se tog jutra rastali, bili smo prilično zadovoljni sami sobom.No kad je Akira sljedećeg poslijepodneva došao u moju kuću, odmah sam vidio da su se pojavili neki problemi; bio je veoma zabrinut i ni na što se nije uspijevao koncentrirati. Bojeći se da su njegovi roditelji nekako saznali za naš pothvat od prethodnog dana, neko sam vrijeme izbjegavao pitati što ga muči. No na koncu više nisam mogao izdržati i tražio sam da mi kaže loše vijesti. Međutim, Akira je rekao da njegovi roditelji ni u što ne sumnjaju, a potom je opet utonuo u tmurno raspoloženje. Tek nakon još mnogo upornog navaljivanja s moje strane konačno je popustio i ispričao mi što se dogodilo.Akira nije mogao obuzdati svoj pobjednički osjećaj, pa je svojoj sestri Etsuko otkrio što je učinio. Na njegovo iznenađenje, Etsuko se užasnula. Kažem iznenađenje jer se Etsuko - koja je bila četiri godine starija od nas - nikad nije slagala s našim mišljenjem da je Ling Tien opasan. No sada je, nakon što je čula Akirinu priču, užasnuto zurila u njega kao da je očekivala da će se pred njezinim očima presaviti i umrijeti. Tada je rekla Akiri da je imao golemu sreću; da je ona osobno poznavala sluge koji su ranije radili u kući, a usudili su se učiniti ono što je on učinio, i koji su slijedom toga nestali - njihovi su ostaci tjednima kasnije otkriveni u nekoj uličici iza granica Naselja. Akira je rekao sestri da ga samo pokušava prestrašiti, da joj ni na trenutak nije povjerovao. No očito je bio potresen, a i ja sam osjetio žmarce kad sam čuo tu »potvrdu« - i to od autoriteta kao što je Etsuko - da smo se s pravom bojali Ling Tiena.Tek sam tada shvatio što je toliko mučilo Akiru: netko je bocu morao vratiti u Ling Tienovu sobu prije nego se stari sluga za tri dana vrati s putovanja.114No jasno se vidjelo da je naša smjelost od prethodnoga dana posve nestala, a pomisao da bismo ponovno morali ući u tu sobu činila se nezamislivom.Nismo se mogli dogovoriti za jednu od naših uobičajenih igara, te smo odlučili poći na naše posebno mjesto kraj kanala. Cijelim smo putem raspravljali o našem problemu iz svakog kuta. Što bi se dogodilo kad ne bismo vratili bocu? Možda je losion veoma dragocjen pa će pozvati policiju da istražuje. Ili možda Ling Tien neće nikome reći za njezin nestanak, ali će odlučiti da se na nas okomi nekom užasnom osvetom. Sjećam se da je u našim glavama vladala prilična zbrka o tome želimo li i dalje održavati našu fantaziju o Ling Tienu, te do koje mjere želimo logički razmisliti o tome kako ćemo najbolje izbjeći ozbiljne nevolje. Sjećam se, na primjer, da smo u jednom trenutku pomislili na mogućnost da je losion lijek što ga je Ling Tien kupio nakon što je mjesecima štedio novac i da će bez toga postati strašno bolestan; no već u idućem dahu, ne zaboravljajući na tu posljednju ideju, uzeli smo u obzir druge pretpostavke koje su podrazumijevale da je losion ono što smo uvijek govorili da jest. Naše mjesto kraj kanala, petnaestak minuta hoda od naših kuća, nalazilo se iza nekih skladišta u vlasništvu kompanije Jardine Matheson. Nikad nismo bili sigurni ometamo li zapravo tuđi posjed; kako bismo stigli onamo, prolazili bismo kroz kapiju

47

što je uvijek ostajala otvorena, a potom prešli betonirano dvorište kraj nekolicine kineskih radnika koji su nas sumnjičavo promatrali, ali nas nikad nisu zaustavljali. Zatim bismo zaobišli trošnu kućicu za čamce i pošli duž jednog mola dok ne bismo sišli na naš komadić tvrdoga tamnoga tla točno na obali kanala. Ondje je bilo tek toliko mjesta da sjednemo jedan uz drugoga okrenuti prema vodi, ali čak i za najtoplijih dana skladišta iza nas osiguravala su nam hlado-115vinu, a kad god bi prošao neki čamac ili džunka, voda bi umirujući zapljuskivala naša stopala. Na suprotnoj se obali nalazilo još skladišta, ali sjećam se da je gotovo točno nasuprot nama bio procjep između dvije zgrade kroz koji smo mogli vidjeti cestu omeđenu drvoredom. Akira i ja smo često dolazili na to mjesto, iako smo pomno pazili da to nikad ne spomenemo roditeljima iz straha da bi nam zabranili odlaziti onamo i igrati se tako blizu vode.Toga poslijepodneva, nakon što smo sjeli, pokušali smo na neko vrijeme zaboraviti svoje brige. Sjećam se da me je Akira počeo pitati, što je često činio kad bismo dolazili na naše mjesto, da li bih, u slučaju neke hitnoće, uspio doplivati do ovog ili onog plovila što se vidjelo na rijeci. Ali nije dugo izdržao i odjednom je, na moje zaprepaštenje, počeo plakati.Iznimno sam rijetko vidio prijatelja plakati. Zapravo, danas mi je u sjećanju ostao samo taj slučaj. Čak i kad mu je veliki komad žbuke pao na nogu kad smo se igrali iza Američke misije, iako je sasvim pozelenio, nije plakao. Ali tog poslijepodneva kraj kanala Akira je očito stigao do ruba.Sjećam se da je u rukama imao nekakav komad vlažnog slojevitog drveta s kojeg je, dok je jecao, otkidao komadiće i bacao ih u vodu. Silno sam ga želio utješiti, ali budući da nisam znao što bih rekao, sjećam se da sam ustao i potražio još takvih komada drveta koje sam lomio i davao njemu, kao da je to neki nužni lijek. Tada više nije bilo drva za bacanje i Akira je obuzdao svoje suze.- Kad roditelji saznati - na koncu je rekao - oni biti tako bijesni. Onda mi ne dopustiti ostati ovdje. Onda mi svi otići u Japan.Još uvijek nisam znao što bih trebao reći. Tada je, zureći u brodicu što je prolazila, promrmljao: -Nikad ne želim živjeti u Japan.116Budući da sam to uvijek radio kad bi on to izgovorio, ponovio sam poput jeke: - A ja nikad ne želim poći u Englesku.Nakon toga obojica smo nekoliko trenutaka šutjeli. No kod smo nastavili zuriti u vodu, u mojim je mislima sve jače dolazio do izražaja jedini očiti čin kojim bismo mogli spriječiti strašne posljedice, a na koncu sam mu jednostavno rekao da samo moramo na vrijeme vratiti bocu i sve će biti u redu.Činilo se da me Akira nije čuo, pa sam ponovio svoje riječi. Nastavio me je ignorirati, a ja sam tek tada shvatio kako je stvaran postao njegov strah od Ling Tiena nakon naše pustolovine prethodnoga dana; doista, vidio sam da je jednako snažan sada kao i dok smo bili mladi, ali sada to Akira, naravno, nije mogao priznati. Shvaćao sam njegov problem i trudio se pronaći neki izlaz. Na koncu sam tiho rekao:- Akira-chan. Ponovno ćemo to zajedno učiniti. Baš kao prošli put. Uhvatit ćemo se za ruke, ući, vratiti bocu onamo gdje smo je našli. Učinimo li to tako zajedno, bit ćemo sigurni, ništa nam se loše ne može dogoditi. Baš ništa. Tada nitko nikad neće saznati što smo učinili.Akira je razmislio o tome. Potom se okrenuo i pogledao me, a ja sam na njegovu licu vidio duboku i iskrenu zahvalnost.- Sutra poslije podne, tri sata - rekao je. - Majka otići u park. Ako sluškinja opet zaspati, onda imati prilika.Uvjeravao sam ga da će sluškinja sigurno ponovno zaspati i ponovio da se nemamo čega bojati ukoliko zajedno pođemo u sobu.- Mi činiti zajedno, stari moj! - rekao je uz iznenadni osmijeh i ustao.Na povratku smo razradili svoje planove. Obećao sam da ću idućeg dana doći u Akirinu kuću mnogo

48

117prije odlaska njegove majke, a čim ona ode, mi ćemo poći gore i zajedno čekati, Ling Tienova boca bit će spremna da sluškinja zaspi. Akirino se raspoloženje znatno razvedrilo, ali se sjećam da se moj prijatelj, kad smo se toga poslijepodneva rastali, okrenuo k meni s neuvjerljivom ležernošću i upozorio me neka narednoga dana ne kasnim.Sljedeći je dan ponovno bio vruć i vlažan. Tijekom godina mnogo sam puta razmišljao o svemu čega se sjećam o tome danu, nastojeći suvislo složiti razne pojedinosti. Ne sjećam se baš podrobno onoga što se događalo ujutro. Vidim prizor pozdravljanja s ocem kad je odlazio na posao. Već sam bio vani i motao se oko kolnog prilaza čekajući da on iziđe. Na koncu se pojavio, u bijelom odijelu i šeširu, s aktovkom i štapom. Zaškiljio je i pogledao prema našoj kapiji. Tada, dok sam čekao da pođe prema meni, na pragu iza njega pojavila se majka i nešto rekla. Moj je otac pošao nekoliko koraka natrag, razmijenio s njom nekoliko riječi, nasmiješio se, lagano je poljubio u obraz, a zatim dugim koracima pošao prema meni. To je sve čega se sjećam u vezi s njegovim odlaskom toga dana. Ne sjećam se jesmo li se rukovali, je li me potapšao po ramenu, je li se na kapiji okrenuo i još jednom mahnuo. Sve u svemu, uvjeren sam da u njegovu odlasku toga jutra nije bilo ničega po čemu bi se razlikovao od načina na koji je svakog drugog dana odlazio na posao.Sve što mi je ostalo u sjećanju od ostatka jutra je da sam se na sagu u spavaćoj sobi igrao sa svojim kositrenim vojnicima, a moje su misli stalno skretale na teški zadatak što nas očekuje kasnije toga dana. Sjećam se da je moja majka u jednom trenutku izišla, te da sam ručao u kuhinji s Mei Li. Nakon ručka morao sam potrošiti vrijeme do tri sata, te sam pošao malo dalje cestom do mjesta gdje su rasla118dva velika hrasta, malo dalje od ceste, a ipak dosta ispred najbližeg vrtnog zida.Možda je razlog tome bila činjenica da sam već prikupljao hrabrost, ali tog sam se dana uspio popeti na hrast do nove visine. Pobjednički sam se smjestio medu granama i otkrio da se moj pogled pruža preko živica i zemljišta svih susjednih kuća. Sjećam se da sam neko vrijeme ondje sjedio, osjećajući vjetar na licu, i sve više strepio od zadatka što me očekuje. Palo mi je na pamet da je, iako sam osjećao tjeskobu, Akirin strah od Ling Tienove sobe sada mnogo snažniji, te da ću ovoga puta ja morati biti »vođa«. Shvaćao sam kakvu je odgovornost to podrazumijevalo i odlučio djelovati što je moguće sigurnije kad se pojavim u njegovoj kući. No dok sam tako sjedio u krošnji stabla, stalno su mi padale na pamet brojne nezgode koje bi mogle osujetiti naš plan: sluškinja neće zaspati; mogla bi čak današnji dan izabrati za čišćenje hodnika ispred Ling Tienove sobe; ili će se Akirina majka predomisliti i neće izići kako očekujemo. Naravno, bili su tu i stari, manje racionalni strahovi kojih se, koliko god se trudio, nisam mogao posve osloboditi.Na koncu sam sišao s hrasta i poželio poći kući kako bih popio čašu vode i pogledao koliko je sati. Kad sam ušao kroz našu kapiju, na kolnom sam prilazu ugledao dva automobila. Pobudili su u meni neodređenu znatiželju, ali tada sam već bio previše zabrinut da bih im poklanjao veću pozornost. Dok sam prolazio hodnikom, pogledao sam kroz otvorena vrata sobe za primanje i vidio tri muškarca kako stoje sa šeširima u rukama i razgovaraju s majkom. U tome nije bilo ničeg posebno neobičnog - bilo je sasvim moguće da su došli razgovarati o majčinoj kampanji - ali nešto u ugođaju navelo me je da zastanem u hodniku. Kad sam to učinio, glasovi su zamuknuli i vidio sam kako se okreću prema meni. U jednome sam prepoznao gospodina Simpsona,119očeva kolegu iz Bvatta; drugu dvojicu nisam poznavao. Tada se na vidiku pojavila i moja majka jer se nagnula naprijed i pogledala me. Pretpostavljam da sam možda tada osjetio da se događa nešto neuobičajeno. U svakom slučaju, u sljedećem sam trenutku požurio prema kuhinji.Tek što sam stigao u kuhinju, začuo sam korake i ušla je majka. Često sam se nastojao sjetiti njezina lica - točnog izraza što ga je imala - u tom trenutku, ali bez uspjeha. Možda mi je neki nagon govorio neka ga ne gledam. No sjećam se njezine nazočnosti, koja mi se činila prijetećom i velikom, kao da sam odjednom ponovno

49

postao jako malen, i tkanine svijetle ljetnje haljine što ju je imala na sebi. Obratila mi se tihim, ali savršeno pribranim glasom:- Christophere, ljudi s gospodinom Simpsonom su iz policije. Moram završiti razgovor s njima. Odmah nakon toga želim razgovarati s tobom. Hoćeš li me pričekati u knjižnici?Zaustio sam da ću se pobuniti, ali me je majka ušutkala strogim pogledom.- Dakle, u knjižnici - rekla je i okrenula se. - Doći ću čim završim s gospodom. - Zar se nešto dogodilo ocu? - pitao sam.Majka se ponovno okrenula k meni. - Tvoj otac jutros uopće nije stigao u ured. Ali sigurna sam da postoji savršeno jednostavno objašnjenje. Čekaj me u knjižnici. Brzo ću doći.Slijedio sam je iz kuhinje i pošao prema knjižnici. Ondje sam sjeo za stol i čekao, ali nisam razmišljao o ocu, već o Akiri i kako ću zakasniti. Pitao sam se hoće li imati hrabrosti sam vratiti bocu; čak i ako to učini, ipak će se jako ljutiti na mene. U tom sam trenutku osjetio takvu zabrinutost za Akirinu situaciju, da sam doista razmišljao kako bih trebao jednostavno otići i oglušiti se na majčinu zapovijed. U međuvremenu mi se činilo da razgovor u sobi za primanje traje beskonačno dugo. Na zidu u knjižnici120nalazila se ura, a ja sam zurio u njezine kazaljke. U jednom sam trenutku izišao u hodnik, nadajući se da ću uhvatiti majčin pogled i zatražiti dopuštenje da odem, ali otkrio sam da su vrata sobe za primanje sada zatvorena. Tada, dok sam se motao ondje u hodniku, još jednom razmišljajući o iskradanju, pojavila se Mei Li i strogo pokazala prema knjižnici. Kad sam se vratio unutra, zatvorila je za mnom vrata, a ja sam čuo kako šetka ondje vani. Ponovno sam sjeo i nastavio promatrati uru. Kad su kazaljke prošle tri i trideset, obuzela me potištenost i ispunio gnjev prema majci i Mei Li.Tada sam konačno čuo da muškarci odlaze. Čuo sam kako jedan od njih govori:- Učinit ćemo sve što je u našoj moći, gospodo Banks. Moramo se nadati najboljemu i uzdati se u Boga.Nisam čuo majčin odgovor.Čim su muškarci otišli, istrčao sam van i zatražio dopuštenje da odem do Akire. Ali majka je, razbje-snivši me, posve ignorirala moju molbu i rekla: -Vratimo se u knjižnicu.Iako sam bio frustriran, učinio sam kako mi je rekla. U knjižnici me je posjela, čučnula preda me i rekla mi, vrlo mirno, da je moj otac toga jutra nestao. Njegov je ured pozvao policiju koja je pokrenula potragu, ali zasad bez rezultata.- Ali sasvim je moguće da će se on do večere pojaviti - uz osmijeh je rekla.- Naravno da hoće - rekao sam glasom za koji sam se nadao da će joj prenijeti moju ljutnju zbog takve gužve. Potom sam ustao sa stolice i ponovno zatražio dopuštenje da odem. No tada sam to već učinio s manje žara jer sam na uri vidio da više nema smisla poći k Akiri. Njegova se majka zasigurno vratila; uskoro će mu poslužiti večernji obrok. Osjećao sam da je jako nepravedno to što me majka zadržala u kući samo zato da bi mi rekla121ono što sam više ili manje naslutio prije sat i pol. Kad mi je napokon rekla da smijem ići, jednostavno sam otišao u svoju sobu, poslagao vojnike po sagu i svim se silama trudio da ne razmišljam o Akiri ili njegovim trenutnim osjećajima prema meni. Ali cijelo sam se vrijeme sjećao svega što je rečeno kraj kanala, i pogleda zahvalnosti što mi ga je uputio. Štoviše, jednako kao ni Akira, ni ja nisam želio da se on vrati u Japan.Moja je potištenost potrajala do duboko u noć, ali to je naravno protumačeno kao moja reakcija na situaciju s ocem. Tijekom večeri majka je govorila stvari kao što su: - Nećemo se prepuštati potišteno-sti. Zasigurno postoji vrlo jednostavno objašnjenje. -A Mei Li je bila neuobičajeno nježna sa mnom dok mi je pomagala pri kupanju. No također se sjećam da je majka, kako je večer prolazila, imala sve više »odsutnih«

50

trenutaka koje sam tijekom narednih tjedana tako dobro upoznao. Zapravo, vjerujem da je već te iste večeri, dok sam ležao u krevetu, još uvijek zaokupljen onim što ću reći Akiri kad ga idući put vidim, moja majka promrmljala, tupo zureći na drugu stranu sobe:- Bez obzira što će biti, možeš se ponositi njime, Vrapčiću. Uvijek se možeš ponositi onime što je učinio.122Osmo poglavljeNe sjećam se previše jasno dana neposredno nakon nestanka mog oca, osim da sam se često zabrinjavao zbog Akire - posebno me je mučilo što ću mu reći kad ga idući put vidim - te se nisam uspijevao usredotočiti na bilo što drugo. Unatoč tome, stalno sam odgađao odlazak u susjednu kuću, a neko sam se vrijeme Čak poigravao mišlju da se možda nikad neću morati suočiti s njim - da njegovi roditelji, tako gnjevni zbog naše nepodopštine, već u ovom trenutku pakiraju svoje stvari i spremaju se u Japan. Tijekom tih dana svaka buka vani natjerala bi me da potrčim do prednjih prozora na katu odakle sam mogao promatrati susjedno dvorište i vidjeti ima li znakova ukrcavanja prtljage.Nakon što su prošla tri ili četiri dana, jednog oblačnog jutra, igrao sam se sam na okrugloj tratini ispred naše kuće kad sam postao svjestan zvukova što su dopirali s Akirine strane ograde. Brzo sam shvatio da se Akira kreće naokolo po kolnom prilazu na sestrinu biciklu; često sam ga gledao kako pokušava voziti taj bicikl, prevelik za njega, te sam prepoznao zvukove struganja što su ih stvarali kotači dok je nastojao održati ravnotežu. U jednom sam trenutku začuo tresak i povik kad je pao. Palo mi je na pamet da me je Akira sa svog prozora na katu opazio kako se vani igram, te je izišao na biciklu ne bi li time privukao moju pozornost. Nakon još nekoliko trenutaka oklijevanja - tijekom kojih je Akira nasta-123vio padati sa svoje strane ograde - konačno sam izišao iz našeg dvorišta, okrenuo se i zagledao u njegov prednji vrt.Akira je doista zajahao Etsukin bicikl, zaokupljen pokušajima da izvede neki cirkuski manevar koji je iziskivao dizanje ruku s upravljača baš pri naglom zaokretu. Djelovao je previše zauzet time da bi me opazio, a čak ni kad sam mu prišao, nije ničim poka-zao da me je vidio. Na koncu sam jednostavno rekao:- Žao mi je što onoga dana nisam mogao doći. Akira me je mrzovoljno pogledao, a potom sevratio svojim manevrima. Kanio sam mu objasniti zašto sam ga iznevjerio, ali iz nekog razloga nisam više ništa mogao reći. Još sam neko vrijeme ondje stajao i promatrao ga. Potom sam koraknuo prema njemu i šaptom pitao:- Što se dogodilo? Jesi li je vratio?Moj mi je prijatelj uputio bijesan pogled koji je odbijao intimnost što ju je podrazumijevao moj ton, a zatim je naglo okrenuo bicikl. Osjetio sam kako mi nadiru suze, ali sjetivši se naše dugotrajne prepirke o tome tko se lakše rasplače, Englezi ili Japanci, uspio sam ih zadržati. Ponovno sam pomislio da bih mu trebao ispričati o nestanku mog oca, a to mi se odjednom učinilo više nego opravdanim razlogom ne samo zato što sam ga iznevjerio, već i za golemo samosažaljenje što sam ga osjećao. Zamislio sam šok i sram što će preobraziti Akirino lice čim izustim riječi: »Nisam mogao doći onoga dana jer... jer su moga oca oteli!«, ali nekako to nisam mogao izgovoriti. Umjesto toga, vjerujem da sam se jednostavno okrenuo i trkom se vratio kući.Sljedećih nekoliko dana nisam vidio Akiru. Tada je jednog poslijepodneva došao do naših stražnjih vrata i pitao Mei Li za mene, kao i obično. Znam da sam nešto radio, ali sam sve to ostavio i izišao k svojem prijatelju. Nasmiješeno me je pozdravio, a124dok me je vodio prema svom vrtu, srdačno me je tapšao po leđima. Ja sam, naravno, jedva čekao da saznam što se dogodilo po pitanju Ling Tiena, ali nisam želio otvarati stare rane pa sam odolio porivu da se raspitujem o tome.

51

Pošli smo u stražnji dio njegova vrta - do gustoga grmlja koje smo zvali našom »džunglom« -i uskoro smo se sasvim uživjeli u jednu od naših dramatičnih priča. Imam osjećaj da smo glumili prizore iz Ivanhoea, što sam u ono vrijeme čitao - ili se možda radilo o jednoj od Akirinih samurajskih pustolovina. U svakom slučaju, nakon sat vremena ili više, moj se prijatelj odjednom zaustavio i neobično me pogledao. Potom je rekao:- Ako ti želiš, mi igrati nova igra.- Novu igru?- Novu igru. O Christopher ocu. Ako ti želiš. Iznenadio sam se i ne sjećam se što sam tadarekao. Prišao mi je nekoliko koraka bliže kroz visoku travu, a ja sam vidio da me promatra gotovo s izrazom nježnosti.- Da - rekao je. - Ako ti želiš, mi se igrati detektiva. Mi tražiti oca. Mi spasiti oca.Tada sam shvatio da su vijesti što ih je čuo o mojem ocu - koje su nesumnjivo počele kolati susjedstvom - dovele Akiru natrag do mojih vrata. Također sam shvatio da je taj prijedlog njegov način pokazivanja svoje brige i želje da pomogne, te sam osjetio kako moja ljubav prema njemu raste. No na koncu sam ravnodušno rekao:- U redu. Ako želiš da to igramo, može.I tako je počelo ono što mi se danas usjeklo u sjećanje kao cijela era - iako je zapravo moglo biti tek razdoblje od dva mjeseca ili manje - kad smo iz dana u dan izmišljali i glumili beskrajne varijacije na temu spašavanja mog oca.U međuvremenu se nastavljala prava istraga o nestanku mog oca. To sam znao po posjetima muška-125raca koji su šešire držali u rukama i ozbiljno razgovarali s majkom; po prigušenim razgovorima između majke i Mei Li kad bi se majka, stisnutih usana, kra-jem poslijepodneva vratila kući; a posebno je tu bio onaj razgovor što sam ga s njom imao u dnu stubišta. Zapravo se ne sjećam što smo ona ili ja radili prije tog trenutka. Počeo sam trčati uza stube jer sam nešto želio uzeti iz igraonice, kad sam shvatio da se majka pojavila na vrhu i počela silaziti. Zacijelo je kanila izići jer je na sebi imala svoju specijalnu bež haljinu, onu koja je oko sebe širila onaj neobični miris trulog lišća. Pretpostavljam da sam morao osjetiti nešto u njezinu držanju jer sam stao na trećoj ili četvrtoj stubi i čekao je. Kad mi se približila, nasmiješila se i ispružila ruku. Učinila je to dok se još uvijek nalazila nekoliko stuba iznad mene, pa sam pomislio kako želi da joj pomognem sići niz preostale stube, onako kako je moj otac katkad činio kad ju je čekao u dnu stubišta. No pokazalo se da mi je jednostavno položila ruku oko ramena te smo zajedno sišli niz nekoliko posljednjih stuba. Tada me je pustila i pošla prema stalku za šešire na drugoj strani predvorja. Usput je počela govoriti:- Vrapčiću, znam kako ti je teško bilo posljednjih nekoliko dana. Zasigurno ti se čini kao da se cijeli svijet ruši na tebe. Pa, i meni je bilo teško. Ali moraš činiti isto što i ja. Moraš se nastaviti moliti Bogu i nadati se. Nadam se da nisi zaboravio na svoje molitve, je li, Vrapčiću?- Ne, nisam - zbunjeno sam odgovorio.- Žalosna je činjenica - nastavila je - da se u ovakvom gradu s vremena na vrijeme doista događaju otmice. To se zapravo događa prilično često, a u mnogo slučajeva, išla bih tako daleko i rekla u većini slučajeva, ljudi se sigurno vrate. Dakle, moramo biti strpljivi. Vrapčiću, slušaš li me?- Naravno da te slušam. - Dotad sam joj već okrenuo leđa i rukama se objesio za ogradu.- Moramo biti zahvalni na činjenici - rekla je majka nakon kratke stanke - da na slučaju rade najbolji detektivi grada. Razgovarala sam s njima i oni s velikim optimizmom vjeruju da će uskoro naći rješenje.- Ali kada će to biti? - zlovoljno sam pitao.- Ne smijemo gubiti nadu. Moramo imati povjerenja u detektive. Možda će potrajati neko vrijeme, ali moramo biti strpljivi. Na kraju će se najvjerojatnije sve razriješiti i

52

sve će biti baš kao i ranije. Moramo se nastaviti moliti Bogu i uvijek zadržati nadu. Vrapčiću, što to radiš? Jesi li me čuo?Nisam odmah odgovorio jer sam pokušavao vidjeti koliko stuba mogu prijeći dok se još uvijek držim za stup ograde. Tada sam pitao:- Ali što ako detektivi imaju previše posla? Uza sve one druge stvari što ih moraju riješiti? Umorstva i pljačke. Ne mogu sve učiniti.Čuo sam kako se majka vraća nekoliko koraka prema meni, a kad je sljedeći put progovorila, u njezin se glas uvukao oprezni, promišljeni prizvuk.- Vrapčiću, uopće nema govora o tome da bi detektivi imali »previše posla«. Svi u Šangaju, najvažniji ljudi ove zajednice krajnje su zabrinuti za oca i svim srcem žele da se to raščisti. Mislim na ljude kao što je gospodin Forester. I gospodin Carmichael. Čak i generalni konzul osobno. Znam da su se osobno zauzeli za to da se otac vrati što je moguće prije. Dakle vidiš, Vrapčiću, uopće ne dolazi u obzir da detektivi ne učine sve što je u njihovoj moći. A to i čine, sada, baš u ovom trenutku. Shvaćaš li, Vrapčiću, da je sam inspektor Kung na čelu te istrage? Da, tako je: inspektor Kung. Dakle vidiš, imamo razloga nadati se.Nema sumnje da je taj razgovor djelovao na mene jer se sjećam da se idućih nekoliko dana nisam previše zabrinjavao. Čak i noću, kad bi se moja tjeskoba obično vraćala, često bih usnuo razmiš-126127ljajući o šangajskim detektivima koji se kreću po cijelom gradu i sve jače stežu obruč oko otmičara. Katkad bih, ležeći u tmini, smišljao zakučaste drame prije nego bih zaspao, a mnoge bi idućeg dana služile kao materijal za Akiru i mene.Ne želim stvoriti pogrešan dojam da se tijekom tog razdoblja Akira i ja nismo igrali i drugih igara, posve nepovezanih s mojim ocem; katkad bismo se satima izgubili u nekoj od naših tradicionalnijih fantazija. No kad god bi moj prijatelj osjetio da sam zabrinut, ili da sam odsutan duhom tijekom naše igre, rekao bi: - Stari moj. Mi igrati igru spašavanje oca.Naši prikazi u vezi s mojim ocem imali su, kao što kažem, beskonačno mnogo varijacija, ali smo prilično brzo uspostavili osnovnu nit priče koja se ponavljala. Mog su oca držali zarobljena u jednoj kući negdje izvan granica Naselja. Njegovi su otmi-čari bili banda koja je željela iznuditi golemu otkupninu. Prilično brzo razvili su se mnogi manji detalji koji su također postali stalni dijelovi priče. Kuća u kojoj su držali mog oca, primjerice, uvijek je bila udobna i čista, unatoč tome što je bila okružena užasima kineske četvrti. Zapravo, još uvijek se sjećam kako je došlo do tog ustaljenog pravila. Možda smo drugi ili treći put iskušavali tu igru, a Akira i ja smo se izmjenjivali u ulozi legendarnog inspektora Kunga - čiji smo pristali izgled i kicoški nakrivljen šešir obojica dobro poznavali iz novinskih fotografija. Bili smo posve zaokupljeni igrom, kad mi je iznenada, u trenutku prvog pojavljivanja mog oca u našoj priči, Akira kretnjom pokazao da bih ja trebao glumiti njega i rekao: - Ti vezan na stolici.Bili smo u punom zamahu, ali sam tada stao.- Ne - rekao sam. - Moj otac nije vezan. Kako može cijelo vrijeme biti vezan?Akira nije volio da mu se protivim dok razvija priču, te je nestrpljivo ponovio da je moj otac vezan128na stolici i da bih ja to trebao bez odlaganja odglu-miti u podnožju stabla. Viknuo sam: - Ne! - i ljutito se udaljio. Međutim, nisam otišao iz Akirina vrta. Sjećam se da sam stajao na mjestu gdje je počinjala njegova tratina - gdje je naša »džungla« završavala - i tupo zurio u guštera koji se penjao uz deblo brijesta. Trenutak kasnije začuo sam iza sebe Akirine korake i pripremio se za žestoku prepirku. Ali na moje iznenađenje, kad sam se okrenuo prema njemu, vidio sam da me moj prijatelj promatra pomirljivim pogledom. Prišao je bliže i blago rekao:- Imaš pravo. Otac nije vezan. Njemu jako udobno. Otmičareva kuća udobna. Jako udobna.

53

Nakon toga Akira je uvijek pomno pazio na udobnost i dostojanstvo mog oca u svim našim dramama. Otmičari su mu se uvijek obraćali kao da su njegovi sluge, donosili su mu hranu, piće i novine čim bi ih zatražio. U skladu s tim, karakteri otmičara postali su blaži; pokazalo se da zapravo nisu zli, već jednostavno ljudi koji imaju izgladnjele obitelji. Istinski su žalili što su morali poduzeti nešto tako drastično, objašnjavali su mojem ocu, ali nisu mogli gledati kako im djeca umiru od gladi. Znali su da je ono što čine pogrešno, ali što im je drugo preostalo? Izabrali su baš gospodina Banksa jer je bilo dobro poznato kakav je njegov stav prema teškom stanju u kojem se nalaze siromašniji Kinezi, te će on vjerojatno razumjeti njihove razloge. Na to bi moj otac -kojeg sam uvijek ja glumio - suosjećajno uzdahnuo, ali bi tada rekao da se zločin ne može oprostiti, bez obzira na životne nedaće. Osim toga, neizbježno je da će inspektor Kung prije ili kasnije doći sa svojim ljudima i uhititi ih, a tada će ih baciti u zatvor i možda pogubiti. Kako će tada biti njihovim obiteljima? Otmičari bi - koje je glumio Akira - odgovorili da će se mirno predati kad policija pronađe njihovo skrovište, te gospodinu Banksu zaželjeti sve najbolje kad se pridruži svojoj obitelji. No do tada moraju129svim silama nastojati ostvariti svoj plan. Potom bi mog oca pitali što želi za večeru, a ja bih u njegovo ime naručio golem obrok sastavljen od njegovih omiljenih jela - uvijek bih uključio pečeni goveđi bubrež-njak, pastrnjak na maslacu i bakalar. Kao što kažem, Akira je više nego ja inzistirao na tim luksuznim pojedinostima, i on je dodao mnoge druge sitne, ali važne detalje: očeva soba bi imala lijepi pogled preko krovova do rijeke; krevet bi bio posebno za njega ukraden iz hotela Palače, što je značilo krajnju udobnost. S vremenom bismo Akira i ja postajali detektivi - iako smo katkad glumili sebe - dok bi na kraju, nakon potjera, tučnjava i oružanih sukoba po uličicama sličnih labirintu u kineskim četvrtima, kakve su već bile naše varijacije i drame, naše priče uvijek završavale veličanstvenom svečanošču u Jess-field parku kad bismo mi, jedan za drugim, kora-knuli na posebno podignutu pozornicu - moja majka, otac, Akira, inspektor Kung i ja - da bismo pozdravili veliko mnoštvo koje nam je klicalo. To je, kao što kažem, bila naša osnovna priča, a pretpostavljam da sam baš tu priču više ili manje uvijek iznova izvodio tijekom prvih maglovitih dana u Engleskoj, kad sam vrijeme ispunjavao lutanjem kroz paprat blizu tetine kuće, ispod glasa mrmljajući Akirinu ulogu.Tek oko mjesec dana nakon očeva nestanka konačno sam skupio hrabrost i pitao Akiru što se dogodilo s Ling Tienovom bocom. Malo smo se odmarali od igre, sjedili u hladovini javorova stabla na vrhu naše uzvisine i pili ledenu vodu što nam ju je Mei Li donijela u šalicama za čaj. Na moje olakšanje Akira više nije pokazivao znakove gorčine.- Etsuko vratila bocu - rekao je.Njegova je sestra u početku bila krajnje susretljiva. No sada, kad god je željela Akiru prisiliti da130nešto učini, prijetila bi da će njegovu tajnu otkriti roditeljima. No Akiru nije previše mučila ta situacija.- Ona također ići u sobu. Znači ona isto loša kao ja. Neće reći.- Dakle, nije bilo problema - rekoh.- Nikakvi problem, stari moj.- Znači, nećeš morati otići živjeti u Japan.- Nikakav Japan. - Okrenuo se k meni i nasmiješio se. - Ja ostati u Šangaj zauvijek. - Tada me je ozbiljno pogledao i pitao: - Ako se otac ne naći. Ti moraš poći u Engleska?Ta iznenađujuća pomisao iz nekog mi razloga nikad nije pala na pamet. Razmislio sam o tome i potom rekao:- Ne. Čak i ako se oca ne pronađe, uvijek ćemo ovdje živjeti. Majka se nikad neće htjeti vratiti u Englesku. Osim toga, Mei Li ne bi željela poći. Ona je Kineskinja.

54

Akira je na trenutak nastavio razmišljati, zureći u kocke leda u svojoj šalici. Zatim je podigao pogled prema meni i ozareno se nasmiješio.- Stari moj! - rekao je. - Mi živjeti ovdje zajedno, uvijek!- Tako je - rekoh. - Zauvijek ćemo živjeti u Šan-gaju.- Stari moj! Zauvijek!Zbio se još jedan maleni incident u tjednima iza očeva nestanka za kojeg sada vjerujem da je jako značajan. Nisam ga uvijek takvim smatrao; zapravo, to sam više ili manje zaboravio kad se prije nekoliko godina, posve slučajno, dogodilo nešto zbog čega sam se ne samo sjetio tog incidenta, već sam prvi put spoznao dublje implikacije onoga što sam toga dana vidio.To je bilo u razdoblju uskoro nakon slučaja Man-nering, kad sam pomalo istraživao pozadinu onih godina što sam ih proveo u Šangaju. Vjerujem da131sam već spomenuo to istraživanje, od kojeg sam veći dio obavio u Britanskom muzeju. Pretpostavljam da je to bio, barem dijelom, moj pokušaj da kao odrastao čovjek shvatim prirodu onih sila koje kao dijete ni u kojem slučaju nisam mogao razumjeti. Također sam kanio pripremiti teren za dan kad ću se svim silama baciti u istraživanje cijelog događaja u vezi s mojim roditeljima - koji je, unatoč stalnim naporima šangajske policije, ostao neriješen do dana današnjega. Usput rečeno, i dalje ostajem pri odluci da ću se u skoroj budućnosti upustiti u takvu istragu. Zapravo, siguran sam da bih to već učinio da ne vlada takva potražnja za mojim uslugama.U svakom slučaju, kao što kažem, prije nekoliko godina proveo sam mnoge sate u Britanskom muzeju i skupljao materijal o povijesti trgovine opijumom u Kini, o poslovima tvrtke Morganbrook & Byatt, te o složenoj političkoj situaciji u Šangaju u to doba. Također sam, s vremena na vrijeme, slao pisma u Kinu i tražio podatke do kojih nisam mogao doći u Londonu. Tako sam jednoga dana primio požutjeli novinski izrezak iz novina North China Daily Nezvs koje su tiskane oko tri godine nakon mog odlaska iz Šangaja. Moj mi je poslovni prijatelj poslao članak o promjenama trgovinskih propisa u koncesijskim lukama - što sam ga nesumnjivo zatražio - ali moju je pozornost odmah zaokupila fotografija što se slučajno nalazila na drugoj strani.Zadržao sam tu staru novinsku fotografiju u ladici svog pisaćeg stola, u limenoj kutiji za cigare, a s vremena na vrijeme sam je vadio i zurio u nju. Prikazuje tri muškarca u aveniji punoj lišća, kako stoje ispred veličanstvenog automobila. Sva su trojica Kinezi. Dvojica sa strane nose zapadnjačka odijela s uštirkanim ovratnicima, a drže pustene šešire i štapove. Deblji muškarac u sredini na sebi ima tradicionalnu kinesku odoru: tamnu halju, kapu i perčin. Kao i na većini novinskih fotografija iz tog vremena,132osjeća se teatralno poziranje, a čovjek koji mi je fotografiju poslao, odrezao je možda cijelu lijevu četvrtinu snimke. Unatoč tome, čim sam je prvi put ugledao, fotografija je - središnji lik u tamnoj halji, da budem precizniji - za mene bila izvor posebnog interesa.Uz tu fotografiju, u limenoj kutiji za cigare u ladici, držim i pismo što sam ga primio od istog poslovnog prijatelja oko mjesec dana kasnije, kao odgovor na daljnje upite. U pismu me obavještava da je debeljuškasti muškarac u halji i kapi VVang Ku, diktator koji je u vrijeme kad je fotografija snimljena imao veliku moć u provinciji Hunan, a plaćao je šaroliku vojsku od gotovo tristo ljudi. Poput većine sličnih njemu, veći dio svoje moći izgubio je nakon uspona Chiang-Kai-sheka, ali postoje glasine koje govore da je još uvijek živ i zdrav, te sasvim dobro živi negdje u Nankingu. Što se tiče mog određenog upita, moj poslovni prijatelj kaže da nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li VVang Ku ikad imao veze s kompanijom Morganbrook & Byatt. Međutim, prema njegovu mišljenju, »nema razloga pretpostaviti da u nekom trenutku nije poslovao s prije spomenutom kompanijom«. U tim je danima, naglašava moj dopisnik, svaka pošiljka opijuma - ili bilo koje druge poželjne robe - što je putovala

55

duž Yangtzea kroz Hunan bila podložna pljački od strane razbojnika i gusara koji su terorizirali to područje. Samo su diktatori kroz čije je teritorije pošiljka putovala mogli ponuditi donekle učinkovitu zaštitu, a kompanija kao što je Bvattova zasigurno je na neki način nastojala osigurati prijateljstvo takvih ljudi. U doba moga djetinjstva u šangaju, VVang Kua bi, s obzirom na moć što ju je tada imao, smatrali posebno poželjnim saveznikom. Pismo završava isprikama moga poslovnog prijatelja jer mi nije mogao pružiti kon-kretnije pojedinosti.133Kao što sam rekao, te sam informacije dobio tek pet ili šest tjedana nakon što sam otkrio novinsku fotografiju. Razlog kašnjenja bio je taj što se, iako sam bio siguran da sam čovjeka vidio u prošlosti, dugo nisam mogao sjetiti u kakvoj je to situaciji bilo. Čovjek je bio povezan s nekim prizorom koji je za mene bio sramotan ili neugodan, ali osim toga ničega se nisam mogao sjetiti. Tada jednog jutra, posve neočekivano, dok sam hodao Ulicom Kensing-ton High u potrazi za taksijem, odjednom sam se svega sjetio.Nisam previše obraćao pozornost na debeljuškastog muškarca kad je prvi put došao u našu kuću. Na kraju krajeva, to je bilo tek dva ili tri tjedna nakon očeva nestanka pa su brojni neznanci dolazili i odlazili: policajci, ljudi iz britanskog konzulata, ljudi iz Bvatta, dame koje bi, čim bi ušle u kuću i ugledale moju majku, ispružile ruke i žalosno uzvi-knule. Na ove posljednje, sjećam se, moja je majka uvijek odgovarala pribranim smiješkom, pošla bi prema gospodi, namjerno izbjegavajući zagrljaj, i sigurnim glasom rekla nešto poput: - Agnes, kako mi je drago. - Potom bi uhvatila gošćine ruke -možda još uvijek nezgrapno ispružene u zraku - i povela je u sobu za primanje.U svakom slučaju, kao što kažem, dolazak debeljuškastog Kineza nije pobudio moje posebno zanimanje. Sjećam se da sam pogledao kroz prozor igraonice i vidio ga kako izlazi iz automobila. Tom je prilikom izgledao, čini mi se, uglavnom kao i na novinskoj fotografiji: tamna halja, kapa, perčin. Opazio sam da je automobil golem i blistav, te da je imao dvojicu koji su mu pomagali, kao i vozača, ali čak ni to nije bilo naročito znakovito; u tim danima nakon očeva nestanka u našoj su se kući već pojavili brojni otmjeni posjetitelji. No zapeo mi je za oko način na koji je ujak Philip, koji je bio u kući već sat vremena134ili više, izletio iz kuće da bi pozdravio debeljuškastog čovjeka. Najsrdačnije su se pozdravili - kao da su najbolji prijatelji - a tada je ujak Philip poveo posjetitelja u kuću.Ne sjećam se čime sam se bavio idućih nekoliko minuta. Ostao sam u kući - iako ne zbog nepoznatog čovjeka koji me, kao što kažem, nije previše zanimao. Zapravo, kad sam začuo komešanje u prizemlju, ostalo mi je u sjećanju da sam se iznenadio što je posjetitelj još uvijek kod nas. Jurnuo sam natrag do prozora i vidio da se automobil još uvijek nalazi na kolnom prilazu, a tri sluge koji su ostali u vozilu -i također čuli komešanje - zabrinutih izraza lica žurno su izišli iz automobila. Tada sam ispod sebe vidio debeljuškastog muškarca koji je posve mirno hodao prema automobilu, kretnjom pokazavši svojim ljudima da nema razloga za zabrinutost. Vozač je čovjeku otvorio vrata, a dok se on ukrcavao, na vidiku se pojavila majka. Zapravo me je njezin glas naveo da potrčim k prozoru. Pokušavao sam se uvjeriti da je to isti glas kojim je govorila kad se ljutila na mene ili na našu služinčad, ali kad se pojavila ispod mene, a svaka se njezina riječ dobro čula, trud je postao besmislen. Nešto u njoj izmaklo je kontroli, nešto što nikad ranije nisam vidio, a ipak sam odmah shvatio da ću to morati prihvatiti kao posljedicu očeva nestanka.Vikala je na debeljuškastog muškarca, a ujak Philip ju je zapravo morao fizički obuzdavati. Majka je čovjeku govorila da je izdajica vlastite rase, da je vražji sluga, da joj ne treba pomoć takvih kao što je on, da će, ako se ikad vrati u našu kuću, »pljunuti na njega kao na prljavu životinju što on i jest«.Debeljuškasti je čovjek sve to vrlo mirno primio. Dao je znak svojim ljudima neka uđu u automobil, a tada se kroz prozor, dok je njegov vozač vrtio ručicu, gotovo s

56

odobravanjem nasmiješio majci, kao da ga ona najljubaznije pozdravlja. Zatim je auto-135mobil otišao, a ujak Philip je nagovarao majku neka ude u kuću.Kad su ušli u predvorje, majka je šutjela. Čuo sam kako ujak Philip govori: - Ali moramo pokušati na svaki mogući način, zar ne shvaćaš? - Njegovi su koraci slijedili majčine u sobu za primanje, vrata su se zatvorila i ja više ništa nisam čuo.Mene je, naravno, duboko uznemirilo kad sam vidio majku da se tako ponaša. No ako joj je vikanje na posjetitelja donijelo olakšanje nakon tjedana držanja osjećaja na čvrstoj uzdi, onda sam i ja osjetio nešto slično. To što sam bio svjedokom njezina ispada dopustilo mi je, nakon najmanje dva ili tri tjedna, da konačno prihvatim važnost onoga što nam se dogodilo, a to je sa sobom donijelo golemi osjećaj olakšanja.Moram priznati, usput rečeno, da ne mogu biti sasvim siguran da je debeljuškasti Kinez kojeg sam vidio onoga dana baš ovaj s novinske fotografije -čovjek sada identificiran kao diktator Wang Ku. Samo mogu reći da mi se, od trenutka kad sam prvi put ugledao fotografiju, to lice - doista je riječ o licu, a ne o halji, kapi i perčinu, što je naravno moglo pripadati bilo kojem kineskom gospodinu -učinilo licem koje sam vidio u danima neposredno nakon očeva nestanka. Što sam više razmišljao o tom incidentu, to sam postajao sigurniji da je muškarac na fotografiji baš onaj koji je toga dana posjetio našu kuću. Vjerujem da je to otkriće veoma važno - takvo koje bi moglo pomoći pri otkrivanju sadašnjeg boravišta mojih roditelja i pokazati se bitnim za istragu koju ću, kao što sam rekao, uskoro započeti.136Deveto poglavljePostoji još jedan aspekt incidenta što sam ga upravo opisao, ali oklijevam ga ovdje spomenuti jer nisam siguran je li po nečemu važan. Riječ je držanju ujaka Philipa toga dana dok je nastojao obuzdati majku ispred naše kuće; tu je još i nešto u njegovu glasu kad je rekao dok su ulazili: - Ali moramo pokušati na svaki mogući način, zar ne shvaćaš? -Nije bilo baš ničega konkretnog na što bih mogao ukazati prstom, ali dijete je katkad vrlo osjetljivo na manje opipljive stvari. U svakom slučaju, imao sam osjećaj da je ujak Philip toga dana bio na neki način vrlo čudan. Ne znam zašto, ali stekao sam izraziti dojam da u toj prilici ujak Philip nije bio na »našoj strani«; da je intimnost što ju je dijelio s debe-ljuškastim Kinezom bila veća od one što ju je dijelio s nama; čak i to - sasvim je moguće da sam to samo umislio - da su on i debeljuškasti muškarac razmijenili poglede dok se automobil udaljavao. Kao što kažem, ničim konkretnim ne mogu potkrijepiti takve dojmove, a više je nego moguće da unatrag projiciram određene percepcije u svjetlu onoga što se na koncu dogodilo s ujakom Philipom.Čak i danas mi teško pada sjećanje na način na koji je završio moj odnos s ujakom Philipom. Kao što sam zacijelo jasno prikazao, on je tijekom godina postao moj idol, čak do te mjere da sam se u prvim danima po očevu nestanku bavio mišlju da se ne moram previše uzrujavati jer ujak Philip uvijek137može zauzeti očevo mjesto. Priznajem, ta mi se zamisao na kraju činila neobično neuvjerljivom, ali želim reći da je ujak Philip za mene bio posebna osoba, pa nije ni čudo da sam toga dana zaboravio na oprez i pošao za njim.Kažem »zaboravio na oprez« jer sam neko vrijeme prije toga posljednjega dana, sa sve većom zabrinutošću pazio na majku. Čak i kad je zahtijevala da je ostavim samu, pomno sam pazio na prostoriju u koju je ušla, te na vrata i prozore kroz koje bi otmičari mogli ući. Noću sam ležao budan i osluškivao kako se kreće po kući, a uza se sam uvijek držao svoje oružje - štap s naoštrenim vrhom što mi ga je Akira dao.Međutim, kad temeljitije razmislim o tome, imam osjećaj da u tom razdoblju duboko u sebi još uvijek nisam istinski vjerovao da bi se moje bojazni mogle ostvariti. Čak i činjenica da sam zašiljeni štap smatrao adekvatnim oružjem protiv otmičara - da sam često znao usnuti maštajući o tome da se borim s desecima uljeza koji nadiru uz

57

naše stube, a koje bih svojim štapom jednog po jednog obarao - vjerojatno svjedoči o neobično nestvarnoj razini na kojoj su se tada još uvijek nalazila moja strahovanja.Unatoč svemu tome, nema sumnje da sam strepio nad majčinom sigurnošću i čudio se da odrasli ljudi nisu poduzeli nikakve korake da bi je zaštitili. Nisam volio ispuštati majku iz vida tijekom tog razdoblja, i kao što kažem, sigurno toga dana ne bih zaboravio na oprez da se radilo o bilo kome drugome, a ne o ujaku Philipu.Bilo je sunčano, vjetrovito jutro. Sjećam se da sam s prozora igraonice gledao kako vjetar nosi lišće po kolnom prilazu. Ujak Philip je bio dolje s majkom, a stigao je odmah nakon doručka, te sam se na neko vrijeme mogao opustiti vjerujući da joj se ništa ne može dogoditi dok je on s njom.138Negdje sredinom jutra čuo sam kako me ujak Philip zove. Izišao sam na odmorište i, pogledavši preko ograde, vidio majku i ujaka Philipa kako stoje u predvorju i gledaju prema meni. Prvi put nakon nekoliko tjedana osjetio sam neku vedrinu u njima, kao da su upravo uživali u nekoj šali. Ulazna su vrata bila odškrinuta i dugačka pruga sunčeve svjetlosti pružala se preko predvorja. Ujak Philip je rekao:- Slušaj, Vrapčiću. Uvijek govoriš da želiš imati harmoniku. Pa, kanim ti je kupiti. Jučer sam u jednom izlogu na cesti Hankow opazio krasan francuski model. Vlasnik dućana očito nema pojma koliko vrijedi. Predlažem da nas dvojica pođemo onamo i pogledamo je. Ako ti se svidi, tvoja je. Dobar plan?To me je natjeralo da se velikom brzinom sjurim niza stube. Preskočio sam posljednje četiri stube i počeo kružiti oko njih, mašući rukama poput ptice grabljivice. Dok sam to činio, na svoje sam oduševljenje čuo kako se majka smije - smije onako kako je već dugo nisam čuo. Zapravo, moguće je da je baš taj ugođaj - taj osjećaj da se stvari možda vraćaju u normalu - odigrao važnu ulogu u mojem »zaboravljanju na oprez«. Pitao sam ujaka Philipa kada možemo poći, a on je na to slegnuo ramenima i rekao:- Zašto ne sada? Ostavimo li je ondje, netko drugi bi je mogao opaziti. Možda je netko kupuje u ovom trenutku, čak dok mi razgovaramo!Jurnuo sam prema vratima, a majka se ponovno nasmijala. Potom mi je rekla da ću morati obuti cipele i staviti jaknu. Sjećam se da sam se poželio pobuniti zbog jakne, ali sam odustao od straha da se oni ne predomisle, ne samo što se tiče harmonike, već i vedrog raspoloženja u kojem smo svi uživali.Bezbrižno sam mahnuo majci kad smo ujak Philip i ja krenuli prednjim dvorištem. Nekoliko koraka dalje, dok sam žurio prema kočiji što nas je čekala,139ujak Philip me je zgrabio za rame i rekao: - Gledaj! Mahni majci! - iako sam to već učinio. No tada mi se to nije učinilo neobičnim, pa sam ga poslušao, okrenuo se i još jednom mahnuo majci koja je otmjena držanja stajala na ulaznim vratima.Većim dijelom puta kočija se kretala ulicama kojima smo majka i ja obično išli u središte grada. Ujak Philip je cijelo vrijeme šutio, što me pomalo čudilo, ali nikad ranije nisam bio sam s njim u kočiji, te sam pretpostavio da je to možda njegovo uobičajeno držanje tijekom vožnje. Kad god bih mu pokazao nešto kraj čega smo prolazili, on bi posve vedro odgovorio; no u idućem bi trenutku ponovno bez riječi zurio kroz prozor. Zelenilom bogati bulevari ustupili su mjesto uskim, pretrpanim ulicama, a naš je vozač počeo vikati na rikše i pješake koji su mu se ispriječili na putu. Prošli smo kraj malenih prodavaonica rariteta na cesti Nanking, a sjećam se da sam iskrivio vrat kako bih vidio izlog prodavaonice igračaka na uglu ceste Kvvangse. Baš sam počeo očekivati zaudaranje trule robe kad smo se približili tržnici povrća, kad je ujak Philip odjednom lupio štapom kako bi zaustavio kočiju.- Odavde idemo pješice - rekao mi je. - Poznajem dobru prečicu. Brže ćemo stići.To je imalo savršenog smisla. Iz iskustva sam znao kako uličice uz cestu Nanking mogu biti tako zatrpane ljudima da se kočija ili automobil ne bi mogli pomaknuti po pet ili čak deset minuta. Stoga sam mu bez prepirke dopustio da mi pomogne sići iz kočije. No tada sam, sjećam se, imao prvi predosjećaj da nešto nije u redu. Možda je to bilo nešto u dodiru ujaka Philipa dok me je spuštao iz kočije; možda nešto drugo u

58

njegovu ponašanju. No tada se nasmiješio i rekao nešto što nisam čuo zbog buke oko nas. Pokazao je prema obližnjoj uličici, a ja sam ostao sasvim blizu njega dok smo se gurali kroz dobro raspoloženo mnoštvo. S jarkog sunca pre-140šli smo u sjenu, a tada je stao i okrenuo se k meni, baš ondje, usred užurbanog mnoštva. Položio mi je ruku na rame i pitao:- Christophere, znaš li gdje se sada nalazimo? Možeš li pogoditi?Osvrnuo sam se oko sebe. Tada sam pokazao prema kamenom luku ispod kojeg se mnoštvo guralo oko štandova s povrćem i odgovorio: - Da. Ondje iza prolaza je cesta Kiukiang.- Ah. Znači da točno znaš gdje se nalazimo. -Neobično se nasmijao. - Jako se dobro snalaziš ovuda.Kimnuo sam i čekao, a iz dubine želuca dizao se osjećaj da će se uskoro dogoditi nešto užasno. Možda je ujak Philip kanio još nešto reći - možda je sve to posve drukčije isplanirao - ali u tom trenutku, dok smo stajali tako da su nas gurali sa svih strana, vjerujem da je na mojem licu vidio da je igra gotova. Užasan izraz smućenosti prešao je njegovim licem, a potom je rekao, tako da sam ga u buci jedva čuo:- Dobar dječak.Ponovno me je pograbio za rame i osvrnuo se naokolo. Tada se činilo da je donio odluku što sam je već predvidio.- Dobar dječak! - rekao je, sada glasnije, a glas mu je podrhtavao od emocija. Potom je dodao: -Nisam želio da stradaš. Razumiješ li to? Nisam želio da stradaš.Rekavši to, naglo se okrenuo i nestao u mnoštvu. Bezvoljno sam ga pokušao slijediti, a trenutak kasnije opazio sam njegov bijeli sako kako žuri kroz gužvu. Tada je prošao ispod luka i nestao iz vida.Sljedećih nekoliko trenutaka ostao sam stajati u mnoštvu, nastojeći ne razmišljati o logici onoga što se upravo dogodilo. Potom sam se odjednom počeo kretati, natrag u smjeru iz kojeg smo upravo došli, do ulice u kojoj smo ostavili kočiju. Zaboravljajući na svaki osjećaj pristojnosti, gurao sam se kroz mno-141štvo, katkad prodirući silom, katkad se provlačeći kroz pukotine, tako da su se ljudi smijali ili ljutito vikali na mene. Stigao sam do ulice i, naravno, otkrio da je kočija odavno otišla svojim putem. Nekoliko smućenih sekundi stajao sam nasred ulice, pokušavajući u glavi stvoriti plan puta do kuće. Tada sam počeo trčati koliko su me noge nosile.Trčao sam niz cestu Kiukiang, preko tvrdog neravnog kamenja ceste Yunnan, gurao se kroz mnoštvo na cesti Nanking. Kad sam konačno stigao do ceste Bubbling Well, već sam dahtao, ali me je ohrabrila pomisao da mi je preostala samo ta jedna dugačka ravna cesta, relativno bez gužve.Možda je to bilo zato što sam bio svjestan izrazito osobne prirode mojih strepnji - ili možda se u meni već iz temelja mijenjao stav - ali niti jednom mi nije palo na pamet da zatražim pomoć od neke odrasle osobe kraj kojih sam prolazio, ili da pokušam zaustaviti neku kočiju ili automobil. Potrčao sam tom dugačkom cestom, a iako sam uskoro počeo patetično dahtati, iako sam znao da se moje ponašanje zasigurno čini zaprepašćujućim nekome tko me gleda, iako sam katkad od vrućine i iscrpljenosti jedva hodao, vjerujem da niti jednom nisam stao. Tada sam konačno prošao kraj rezidencije američkog konzula, a zatim kraj kuće obitelji Robertson. Skrenuo sam s ceste Bubbling Well na našu cestu, a još jedno skretanje dovelo me je do naše kapije.Čim sam ušao u dvorište, znao sam - iako nije bilo ničeg očitog - da sam zakasnio, da je sve davno završilo. Našao sam zakračunana ulazna vrata. Potrčao sam do stražnjih vrata, koja sam uspio otvoriti, i jurnuo kroz kuću dozivajući, iz nekog razloga ne svoju majku, već Mei Li - možda čak ni tada nisam želio prihvatiti posljedice doziva-nja majke.

59

Činilo se da je kuća prazna. Dok sam zbunjeno stajao u predvorju, čuo sam zvuk smijuljenja. Dopi-142rao je iz knjižnice, a kad sam se okrenuo i pošao onamo, kroz poluotvorena vrata vidio sam Mei Li kako sjedi za mojim radnim stolom. Sjedila je vrlo uspravno, a kad sam se ja pojavio na vratima, pogledala me je i ponovno ispustila zvuk sličan smijulje-nju, kao da uživa u privatnoj šali i nastoji obuzdati smijeh. Tada mi je sinulo da Mei Li plače i znao sam, kao što sam znao tijekom mukotrpne jurnjave do kuće, da moje majke nema. U meni je rastao hladan bijes prema Mei Li u kojoj sam, unatoč strahu i poštovanju što sam ih godinama osjećao prema njoj, sada prepoznao varalicu: nekoga tko uopće nije sposoban kontrolirati ovaj zbunjujući svijet koji se pojavljuje oko mene; patetičnu sitnu ženu koja je lažima izgradila svoju sliku u mojim očima, koja ništa nije značila u sukobu velikih sila. Stajao sam na vratima i zurio u nju s izrazom krajnjeg prezira.Sad je kasno - prošlo je dobrih sat vremena otkako sam zapisao posljednju rečenicu - a ipak sam ovdje, još uvijek za svojim pisaćim stolom. Pretpostavljam da sam prekopavao po tim sjećanjima, a neka od njih godinama mi nisu padala na pamet. No također sam gledao i naprijed, prema danu kad ću se na koncu vratiti u Šangaj; mislio sam na sve ono što ćemo Akira i ja ondje zajedno raditi. Jasno, u gradu je zasigurno došlo do velikih promjena. No znao sam da će me Akira s užitkom povesti naokolo, praviti se važan svojim dobrim poznavanjem gradskih intimnijih dijelova. Znat će baš prava mjesta u kojima treba jesti, piti, šetati; najbolje restorane u koje bismo mogli poći nakon napornoga dana, sjediti i razgovarati do duboko u noć, razmjenjivati priče o svemu što nam se dogodilo otkako smo se zadnji put vidjeli.No sada moram malo odspavati. Ujutro me očekuje mnogo posla, a ja moram nadoknaditi vrijeme što sam ga potratio danas poslije podne143dok sam se sa Šarah vozio Londonom u gornjem dijelu autobusa.144TREĆI DIOLondon, 12. travnja 1937.Deseto poglavljeJučer je, kad se mlada Jennifer vratila iz kupovine s gospođicom Givens, svjetlost u mojoj radnoj sobi već bila slaba. Ova visoka uska kuća, što sam je kupio nasljedstvom dobivenim nakon tetine smrti, ima pogled na trg, a iako uživa određeni prestiž, dobiva manje sunca od susjednih zgrada. Promatrao sam s prozora radne sobe kako na trgu ide do taksija i natrag, slaže torbe od kupovine uz ogradu, dok gospođica Givens u torbici traži novac za vožnju. Kad su konačno ušle, čuo sam ih kako se svađaju. Doviknuo sam im pozdrav s odmorišta, ali sam odlučio da neću sići. Njihova se svađa činila trivijalnom - nešto o tome što jesu, a što nisu kupile, ali sam u tom trenutku još uvijek bio uzbuđen zbog jutrošnjeg pisma - i zaključaka do kojih me je dovelo - pa nisam želio da se moje pobjedničko raspoloženje pokvari.Kad sam na koncu ipak sišao, njihova je prepirka davno završila, a Jennifer sam našao kako se s povezom na očima kreće sobom za primanje, ruku ispruženih prema naprijed.- Zdravo, Jenny - rekao sam kao da na njoj nisam opazio ništa neobično. - Jesi li nabavila sve što ti je potrebno za novo polugodište?Opasno se približila vitrini, ali sam odolio porivu da viknem. Stala je u posljednjem trenutku, opipala rukama i nasmijala se.- O, ujače Christopher! Zašto me nisi upozorio?147- Upozorio te? Na što?- Oslijepila sam! Zar ne vidiš? Slijepa sam! Pogledaj!- Ah, da. Tako je.Ostavio sam je da tapka oko namještaja i pošao u kuhinju gdje je gospođica Givens vadila stvari iz torbe na kuhinjski stol. Pristojno me je pozdravila, ali se pobrinula da opazim njezin ljutiti pogled prema ostacima mog ručka na drugom kraju stola.

60

Otkako je Polly, naša sluškinja, prošli tjedan otišla, gospođica Givens je prezrela svaki nagovještaj da bi ona morala preuzeti takve dužnosti, makar privremeno.- Gospođice Givens - rekao sam joj - ima nešto o čemu moram razgovarati s vama. - Potom sam pogledao preko ramena i spustio glas: - Riječ je o nečemu što je važno za Jennifer.- Naravno, gospodine Banks.- Zapravo, gospođice Givens, pitam se ne bismo li mogli poći u staklenik. Kao što kažem, prilično je važno.No baš u tom trenutku iz sobe za primanje začuo se tresak. Gospođica Givens se progurala kraj mene i viknula s vrata:- Jennifer, prekini s tim! Rekla sam ti da će se to dogoditi!- Ali ja sam slijepa - začuo se odgovor. - Ništa ne mogu učiniti.Gospođica Givens, sjetivši se da sam joj se obratio, kao da je bila u nedoumici. Na koncu se vratila natrag i tiho rekla: - Oprostite, gospodine Banks. Govorili ste?- Zapravo, gospođice Givens, mislim da ćemo moći slobodnije razgovarati nakon što Jennifer pode na spavanje.- Vrlo dobro. Doći ću kasnije k vama.Ako je gospođica Givens imalo strepila od onoga o čemu sam želio razgovarati, tada to ničim nije148pokazala. Uputila mi je jedan od svojih bezizražajnih osmijeha, a zatim pošla u sobu za primanje.Sada su već prošle gotovo tri godine otkako sam prvi put čuo za Jennifer. Moj stari školski prijatelj, Osbourne, kojeg već neko vrijeme nisam vidio, pozvao me je na večeru. Tada je još živio na cesti Gloucester, a ja sam te večeri prvi put sreo mladu ženu koja je u međuvremenu postala njegovom suprugom. Među njegovim ostalim gostima te večeri bila je lady Beaton, udovica dobro poznatog dobročinitelja. Možda zato što su meni svi gosti bili nepoznati - veći dio večeri proveli su pričajući anegdote o ljudima o kojima ništa nisam znao - prilično sam mnogo razgovarao s lady Beaton, do te mjere da sam se katkad bojao kako sam joj na teret. U svakom slučaju, baš nakon što je poslužena juha počela mi je pričati o žalosnom slučaju na kojeg je nedavno naišla u svojstvu blagajnika dobrotvorne organizacije koja se bavi dobrobiti siročadi. Jedan se bračni par utopio u nesreći s brodom u Cornvvallu prije dvije godine, a njihovo jedino dijete, djevojčica kojoj je sada deset godina, trenutno živi u Kanadi sa svojom bakom. Ta je stara gospođa očito lošeg zdravlja, rijetko izlazi ili prima posjete.- Kad sam prošlog mjeseca bila u Torontu - pričala mi je lady Beaton - odlučila sam je osobno posjetiti. Siroto je dijete tako žalosno, strašno joj nedostaje Engleska. A što se tiče stare gospođe, jedva može o sebi voditi računa, da i ne spominjem djevojčicu.- Hoće li joj vaša organizacija moći pomoći?- Učinit ću za nju sve što je u mojoj moći. Ali imamo tako mnogo slučajeva, znate. I strogo govoreći, ona nije prioritet. Na kraju krajeva, ipak ima krov nad glavom i njezini su je roditelji ostavili prilično dobro opskrbljenu. U ovoj je vrsti posla najva-žnije da čovjek sve to ne doživljava previše osobno.149No nakon što sam upoznala djevojčicu, ne mogu ostati hladna. Ima toliko duha, prilično neobično, iako je očito veoma nesretna.Moguće je da mi je još ponešto ispričala o Jenni-fer dok smo nastavljali s jelom. Sjećam se da sam pristojno slušao, ali sam malo govorio. Tek mnogo kasnije, vani u predvorju, dok su gosti odlazili, a Osbourne nas je sve nagovarao neka ostanemo još malo, poveo sam lady Beaton u stranu.- Nadam se da ovo nećete smatrati neprikladnim - rekao sam. - Ali ona djevojčica o kojoj ste mi ranije pričali. Jennifer. Rado bih nešto učinio da pomognem. Zapravo, lady Beaton, bio bih spreman uzeti je k sebi.

61

Možda joj ne bi trebalo zamjeriti da je u prvom trenutku sumnjičavo ustuknula. Tako se barem meni učinilo. Na koncu je rekla:- To je jako lijepo od vas, gospodine Banks. Ako smijem, javit ću vam se u svezi s tim pitanjem.- Posve sam ozbiljan, lady Beaton. Nedavno sam dobio jedno nasljedstvo, a to znači da joj mogu osigurati pristojan život.- Sigurna sam da je tako, gospodine Banks. Pa, još ćemo razgovarati o tome. - Tada se okrenula drugim gostima i s njima razmijenila srdačne pozdrave.No lady Beaton mi se doista javila za manje od tjedan dana. Možda se je raspitivala o meni; moguće je da je jednostavno imala vremena razmisliti o stvarima; u svakom slučaju, njezin se stav sasvim promijenio. Za ručkom u Cafe Royalu, i tijekom naših narednih sastanaka, nije mogla biti ugodnija prema meni, a Jennifer je stigla u moju novu kuću samo četiri mjeseca nakon večere u Osbourneovu stanu.Pratila ju je kanadska medicinska sestra, gospođica Hunter, koja je tjedan dana kasnije otputovala, veselo poljubivši djevojčicu u obraz i podsjetivši je neka piše baki. Jennifer je pomno razmislila o biranju150jedne od tri spavaće sobe što sam joj ih ponudio, te je izabrala najmanju jer će, rekla je, malena drvena polica što se pružala duž jednog zida biti savršena za njezinu »zbirku«. Uskoro sam otkrio da je riječ o pomno izabranim školjkama, orasima i lješnjacima, suhom lišću, kamenčićima i još nekoliko takvih stvarčica što ih je skupila tijekom godina. Pažljivo je sve to razmjestila na polici i jednog me dana pozvala u inspekciju.- Svemu sam dala ime - objasnila je. - Jasno mi je da je to budalasto, ali doista ih volim. Jednoga dana, ujače Christopher, kad budem imala vremena, ispričat ću ti sve o svakom komadu. Molim te, hoćeš li reći Polly neka bude posebno oprezna kad ovdje čisti.Lady Beaton mi je došla pomoći u razgovorima za izbor dadilje, ali se sama Jennifer, koja je prisluškivala iz susjedne sobe, pokazala najodlučnijim utjecajem. Izišla bi nakon odlaska svake kandidatkinje i izricala nepovoljnu presudu. - Potpuni užas - rekla je za jednu ženu. - To su očite gluposti da je posljednje dijete koje je čuvala umrlo od upale pluća. Ona ga je otrovala. - Za drugu je rekla: - Nikako je ne možemo uzeti. Previše je nervozna.Gospođica Givens mi se tijekom intervjua činila dosadnom i prilično hladnom, ali je baš ona, iz nekog razloga, naišla na Jenniferino odobravanje, a moram reći da je u protekle dvije i pol godine posve opravdala Jenniferino povjerenje.Gotovo svi s kojima sam upoznao Jennifer govorili su kako djeluje pribrano za nekoga tko je doživio onakvu tragediju. Doista, bila je puna samopouzdanja, a znala je vedro gledati na neuspjehe koji bi rasplakali druge djevojčice njezine dobi. Dobar primjer za to bila je njezina reakcija na događaj sa škrinjom.U tjednima nakon što je stigla često je spominjala svoju škrinju koja će morem stići iz Kanade. Sjećam151se, na primjer, da mi je jednom potanko opisala drveni vrtuljak što ga je netko za nju izradio, a stići će u škrinji. Drugom prilikom, kad sam pohvalio neki kostim što su ga ona i gospođica Givens donijele iz Selfridgea, ozbiljno me je pogledala i rekla: -Imam i vrpcu za kosu koja će mu savršeno odgovarati. Dolazi u mojoj škrinji.Međutim, jednoga sam dana primio pismo brodarske kompanije u kojem su se ispričavali za gubitak škrinje na moru i nudili kompenzaciju. Kad sam o tome obavijestio Jennifer, najprije je samo zurila. Potom se kratko nasmijala i rekla:- Pa, u tom slučaju, gospođica Givens i ja morat ćemo se baciti u golemi trošak.Kad nakon dva ili tri dana još uvijek nije pokazivala nikakve znakove tuge zbog gubitka, osjetio sam da moram s njom porazgovarati. Jednoga jutra iza doručka opazio sam je kako šeće vrtom i pošao joj se pridružiti.Bilo je svježe, sunčano jutro. Moj vrt nije velik, čak ni po gradskim mjerilima - zeleni pravokutnik na koji brojni naši susjedi imaju dobar pogled - ali je dobro osmišljen i

62

pruža, unatoč svemu, ugodan osjećaj utočišta. Kad sam stigao na tratinu, Jennifer je lutala vrtom s drvenim konjićem u ruci, sanjivo ga vodeći duž vrhova živica i grmova. Sjećam se da mi je palo na pamet da će rosa oštetiti konjića i baš sam je na to htio upozoriti. No na koncu sam joj prišao i jednostavno rekao:- Baš nisi imala sreće sa svojim stvarima. To si jako dobro primila, ali zacijelo je bio strašan šok.- Oh... - Nastavila je bezbrižno micati konjića. -Doista je bilo nezgodno. Ali s novcem od kompenzacije uvijek mogu nabaviti nove stvari. Gospođica Givens je rekla da u utorak možemo poći u kupovinu.- Svejedno. Čuj, mislim da si jako hrabra. Ali nema potrebe, znaš, glumiti, ako shvaćaš na što152Tmislim. Ako se želiš malo prepustiti osjećajima, onda to trebaš učiniti. Ja neću nikome reći, a siguran sam da neće ni gospođica Givens.- U redu je. Nisam se uzrujala. Na kraju krajeva, to su samo stvari. Kad netko izgubi majku i oca, ne može mu biti previše stalo do stvari, zar ne? - Tada se opet kratko nasmijala.To je bila jedna od rijetkih prilika u kojoj je spomenula svoje roditelje. I ja sam se nasmijao te rekao: - Valjda ne može. - Počeo sam se vraćati prema kući, ali sam se ponovno okrenuo prema njoj i rekao:- Znaš, Jenny, nisam siguran da je to istina. Mogla bi tako nešto reći mnogim ljudima i oni bi ti vjerovali. Ali vidiš, ja znam da to nije istina. Kad sam ja došao iz Šangaja, stvari što su stigle u mojoj škrinji, te su mi stvari bile važne. Još uvijek su mi važne.- Hoćeš li mi ih pokazati?- Pokazati ih? Pa, veći dio toga ne bi ti ništa značio.- Ali ja obožavam kineske stvari. Voljela bih sve to vidjeti.- Većina stvari nije kineska - rekao sam. - Pa, pokušavam ti reći da je za mene moja škrinja bila posebna. Da se izgubila, ja bih se bio uzrujao.Slegnula je ramenima i prinijela konjića obrazu. -Bila sam uzrujana. Ali više nisam. Čovjek mora gledati naprijed u životu.- Da. Onaj tko ti je to rekao na neki je način sasvim u pravu. U redu, kako hoćeš. Zasad zaboravi na svoju škrinju. Ali zapamti... - Prekinuo sam se jer nisam znao što sam kanio reći.-Što?- O, ništa. Samo zapamti, ako mi nešto želiš reći, ili ako te nešto muči, ja sam uvijek ovdje.- U redu - vedro je rekla.153Kad sam se vratio do kuće, osvrnuo sam se preko ramena i vidio da ponovno šeće vrtom, a konjića pomiče zrakom u sanjarskim lukovima.Nisam joj takva obećanja davao tek tako. U ono sam vrijeme imao čvrstu namjeru da ću ih ispunjavati, a Jennifer mi je postajala sve draža u danima što su slijedili. Ipak sam danas ovdje, kujem planove kako ću je napustiti; čak ne znam ni na koliko dugo. Moguće je, naravno, da ona uopće nije toliko ovisna o meni koliko ja mislim da jest. Štoviše, ako sve prođe u redu, mogao bih se vratiti u London prije sljedećeg školskog raspusta, a ona neće ni opaziti moju odsutnost. Ipak, moram priznati, kao što sam sinoć morao priznati gospođici Givens kad mi je postavila otvoreno pitanje, da me možda neće biti mnogo duže. Baš je ta nesigurnost ono što remeti moje prioritete, a uopće ne sumnjam da će Jennifer na brzinu donijeti vlastite zaključke. Bez obzira kakav će hrabar izraz navući na lice, znam da će moju odluku doživjeti kao izdaju.Nije lako objasniti kako je došlo do toga. Mogu samo reći da je sve počelo prije nekoliko godina -mnogo prije Jenniferina dolaska - kao neodređeni osjećaj što bih ga katkad imao; osjećaj da mi netko nešto zamjera i jedva to uspijeva prikriti. Neobično je, ali takvi su trenuci nailazili u društvu baš onih ljudi od kojih bih očekivao da

63

uvelike cijene moja postignuća. Kad bih razgovarao s nekim državnikom na večeri, recimo, ili s nekim policajcem, ili čak s klijentom, odjednom bi me iznenadila hladnoća rukovanja, oštra primjedba ubačena usred ljubaznosti, pristojno suzdržavanje baš ondje gdje bih očekivao izljeve zahvalnosti. U početku bih, kad god bi se tako nešto dogodilo, u sjećanju tražio nešto čime sam nehotice uvrijedio tu osobu; no na koncu sam morao zaključiti da takve reakcije imaju veze s154nečim općenitijim u načinu na koji me ljudi doživljavaju.Budući da je ono o čemu ovdje govorim tako nejasno, nije se lako sjetiti primjera koji bi mogli poslužiti kao jasne ilustracije. No pretpostavljam da je jedan primjer neobičan razgovor što sam ga prošle jeseni vodio s policijskim inspektorom iz Exetera na onoj mračnoj stazi blizu sela Coring u Somersetu.To je bio jedan od najdepresivnijih zločina koji sam ikad istraživao. U selo sam stigao tek četiri dana nakon otkrića dječjih tijela kraj staze, a stalna je kiša jarak u kojem su nađeni pretvorila u blatnjavi potok - što je prilično zakompliciralo skupljanje rele-vantnog dokaznog materijala. Unatoč tome, kad sam čuo približavanje inspektorovih koraka, već sam stvorio prilično jasnu sliku onoga što se dogodilo.- Vrlo mučna stvar - rekao sam mu kad mi je prišao.- Meni se smučilo, gospodine Banks - rekao je inspektor. Doista mi se smučilo.Dotad sam čučao i pregledavao živicu, ali sam se tada uspravio pa smo stajali na kisici, okrenuti jedan prema drugome. Potom je on rekao:- Znate, gospodine, upravo u ovom trenutku svim srcem žalim što nisam postao tesar. To je moj otac želio. Doista žalim, gospodine. Danas, nakon ovoga, doista žalim.- Strašno je, slažem se. Ali čovjek ne smije odustati. Moramo se pobrinuti da pravda pobijedi.Žalosno je odmahnuo glavom. Tada je rekao: -Došao sam ovamo, gospodine, pitati vas jeste li stvorili mišljenje o slučaju. Jer vidite... - Podigao je pogled prema krošnji stabla iznad nas, a potom je s naporom nastavio: - Vidite, moja me vlastita istraga vodi prema određenom zaključku. Zaključku do kojeg nekako ne želim doći.Ozbiljno sam ga pogledao i kimnuo. - Bojim se da je vaš zaključak točan - rekao sam. - Prije četiri155dana ovo je izgledalo kao najužasniji zločin što ga čovjek može zamisliti. Ali sada se čini da je istina još odvratnija.- Kako je to moguće, gospodine? - Inspektor je posve problijedio. - Kako tako nešto može biti moguće? Čak i nakon svih tih godina ne mogu shvatiti tako... - Ušutio je i okrenuo se od mene.- Nažalost, ne vidim drugu mogućnost - tiho sam rekao. - Doista je šokantno. Čini se kao da gledamo ravno u središte mraka.- Neki luđak koji je prolazio, nešto tome slično mogao bih prihvatiti. Ali ovo... Još uvijek ne mogu vjerovati.- Bojim se da morate - rekoh. - Moramo to prihvatiti. Jer se baš to dogodilo.- Sigurni ste u to, gospodine?- Siguran sam.Zurio je preko obližnjih polja prema nizu kućica u daljini.- U ovakvim trenucima - rekoh - mogu posve razumjeti da se čovjek obeshrabri. No ako smijem primijetiti, dobro je da niste poslušali oca. Jer su ljudi vaših sposobnosti, inspektore, prilično rijetki. A oni medu nama čija je dužnost boriti se protiv zla, mi smo... kako bih to mogao reći? Mi smo poput daščice koja drži zajedno rebra škura. Ne budemo li čvrsti, sve će se raspasti. Veoma je važno, inspektore, da nastavite sa svojim poslom.Jedan je trenutak šutio. Kad je ponovno progovorio, prilično me iznenadila grubost njegova glasa.- Ja sam samo običan čovjek, gospodine. Stoga ću ostati ovdje i učiniti sve što mogu. Ostat ću ovdje i svim se silama boriti protiv otrovnice. Ali to je zvijer s mnogo

64

glava. Odsiječete li joj jednu glavu, narast će tri nove. Tako se meni čini, gospodine. Postaje sve gore. Iz dana u dan postaje sve gore. Ovo što se ovdje dogodilo, ta sirota dječica... - Okrenuo se pa sam mogao vidjeti gnjev na njegovu licu. - Ja sam156samo običan čovjek. Da sam veći čovjek - i tu je, izvan svake sumnje, optužujući pogledao ravno u moje oči - da sam veći čovjek, kažem vam, gospodine, onda više ne bih oklijevao. Pošao bih do njezina srca.- Do njezina srca?- Srca otrovnice. Pošao bih onamo. Čemu gubiti vrijeme hrvajući se s njezinim mnogim glavama? Odmah bih pošao do mjesta gdje se nalazi srce otrovnice i uništio ga jednom zauvijek prije... prije...Činilo se da mu je ponestalo riječi pa je samo stajao ondje i ljutito me promatrao. Ne sjećam se točno što sam mu odgovorio. Možda sam promrmljao nešto kao: - Pa, to bi bilo hvale vrijedno - i okrenuo se.Zatim je tu bio i onaj incident od prošlog ljeta, kad sam posjetio Kraljevsko zemljopisno udruženje da bih slušao predavanje H. L. Mortimera. Bila je izrazito topla večer. Publika se sastojala od stotinjak posebno pozvanih ljudi svih zanimanja; prepoznao sam, između ostalih, člana Parlamenta Liberalne stranke i slavnog oxfordskog povjesničara. Profesor Mortimer govorio je malo više od jednog sata, a u predavaonici je postajalo sve zagušljivije. Njegovo je predavanje pod naslovom »Predstavlja li nacizam prijetnju za kršćanstvo?« zapravo bila polemika o tome je li opće pravo glasa ozbiljno oslabilo britanski utjecaj na međunarodnom planu. Kad je na kraju došlo vrijeme za postavljanje pitanja, u prostoriji se razvila prilično oštra prepirka, ne o idejama profesora Mortimera, već o kretanju njemačke vojske u području Rajne. Čuli su se strastveni glasovi u prilog i protiv njemačke akcije, ali ja sam te večeri bio iscrpljen nakon tjedana intenzivnog rada, pa se nisam potrudio slijediti raspravu.Na koncu su nas pozvali u susjednu prostoriju gdje su poslužili nešto za osvježenje. Prostorija nije ni izbliza bila dovoljno velika, a kad sam ja ušao -157i nisam ni slučajno bio medu posljednjima - ljudi su već bili neudobno stiješnjeni jedni uz druge. Iz te mi je večeri u sjećanju ostao prizor krupnih žena s pregačama koje su se silovito gurale kroz mnoštvo s pladnjevima serija, te sijedih profesora koji su razgovarali u parovima, glava malo nagnutih unatrag kako bi zadržali civiliziranu udaljenost pri razgovoru. Osjećao sam da je nemoguće ostati u takvom okruženju, te sam se gurao prema izlazu kad sam osjetio dodir na svom ramenu. Okrenuo sam se i vidio kako mi se smiješi kanonik Moorlv, svećenik koji mi je bio od neprocjenjive vrijednosti prilikom nedavne istrage, te sam se morao zaustaviti i pozdraviti ga.- Ovo je doista bila fascinantna večer - rekao je. -Pružila mi je mnogo materijala za razmišljanje.- Da, vrlo zanimljivo.- Ali moram reći, gospodine Banks, kad sam vas ugledao na drugom kraju prostorije, nadao sam se da ćete nešto reći.- Bojim se da sam se večeras osjećao prilično umornim. Osim toga, činilo se da baš svi u prostoriji mnogo više znaju o temi.- O, besmislice, besmislice. - Nasmijao se i lup-nuo me po prsima. Potom se nagnuo bliže - možda ga je netko straga gurnuo - tako da mu se lice našlo na samo nekoliko centimetara od mojeg, i rekao: - Da budem posve iskren, pomalo sam se iznenadio da se niste osjetili ponukanim intervenirati. Sve te priče o krizi u Europi. Kažete da ste bili umorni; možda ste samo bili pristojni. Unatoč tome, čudi me da ste to odšutjeli.- Odšutio?- Želim reći, oprostite mi, kako je posve prirodno da neki od gospode okupljene večeras ovdje smatraju Europu središtem sadašnjeg vrtloga. Ali vi, gospodine Banks. Naravno, vi znate istinu. Vi znate da se pravo srce naše sadašnje krize nalazi mnogo dalje.

65

158Oprezno sam ga pogledao i zatim rekao: - Oprostite, gospodine, ali nisam sasvim siguran na što ciljate.- Ma hajde, hajde. - Smiješio se s razumijevanjem. - Vi od svih ljudi.- Doista, gospodine, nemam pojma zašto mislite da bih ja trebao nešto posebno znati o tim stvarima. Istina je, tijekom godina istraživao sam mnoge zločine, i možda sam stvorio opću sliku o tome kako se manifestiraju određeni oblici zla. Ali kad je riječ o održavanju ravnoteže sila, kako bismo mogli obuzdati nasilni sukob težnji u Europi, bojim se da o tim stvarima nemam nikakvu teoriju.- Nikakvu teoriju? Možda nemate. - Kanonik Moorlv mi se nastavio smiješiti. - No ipak imate, možemo reći, poseban odnos prema izvoru svih naših sadašnjih problema. Ma hajde, dragi moj! Savršeno dobro znate o čemu govorim! Bolje od ikoga znate da se središte oluje uopće ne može naći u Europi, već na Dalekom istoku. U Šangaju, točnije rečeno.- Šangaj - nesigurno sam rekao. - Da, pretpostavljam... pretpostavljam da u tom gradu postoje određeni problemi.- Problemi, da. A onome što je nekoć bio samo lokalni problem dopušteno je da se razvija i raste. Da tijekom godina širi svoj otrov diljem svijeta, sve do naše civilizacije. Ali vas ne moram na to podsjećati.- Mislim da ćete shvatiti, gospodine - rekao sam više ne nastojeći prikriti svoju razdraženost - da sam tijekom godina naporno radio kako bih spriječio širenje kriminala i zla gdje god su se pojavili. Ali naravno, to sam mogao raditi samo unutar vlastite ograničene sredine. Što se tiče događaja u dalekim mjestima, zasigurno, gospodine, ne možete od mene očekivati...- Ma hajde! Doista!159Lako se moglo dogoditi da izgubim strpljenje, ali se baš u tom trenutku jedan drugi svećenik progurao kroz mnoštvo kako bi ga pozdravio. Kanonik Moorlv nas je upoznao, ali ja sam brzo iskoristio priliku da se udaljim.Bilo je još nekoliko takvih incidenata koji su se, iako ne baš tako otvoreni, s vremenom skupljali i gurali me u određenom smjeru. Tu je, naravno, bio i susret sa Šarah Hemmings na Dravcoatsovu vjenčanju.160Jedanaesto poglavljeOd tada je prošlo već više od godinu dana. Sjedio sam u stražnjem dijelu crkve - mlada je trebala stići tek za nekoliko minuta - kad sam s druge strane lađe ugledao Šarah koja je ulazila u društvu sir Cecila Medhursta. Sir Cecil nije djelovao zamjetljivo stariji otkako sam ga zadnji put vidio one večeri kad je Zaklada Meredith priredila primanje njemu u čast; no mnogi izvještaji o tome da se uvelike pomladio kad je oženio Šarah bili su pomalo pretjerani. Ipak, izgledao je prilično sretno dok je veselo mahao ljudima koje je prepoznao.Razgovarao sam sa Šarah tek nakon obreda. Šetao sam crkvenim dvorištem između razdraganih gostiju, a baš sam zastao kako bih se divio cvjetnoj gredici kad se odjednom pojavila kraj mene.- Dakle, Christophere - rekla je. - Vi ste doslovno jedini koji mi nije dao kompliment glede šešira. Celia Matheson izradila ga je za mene.- Prekrasan je. Doista, vrlo impresivan. A kako ste vi?To je bio prvi naš razgovor nakon prilično mnogo vremena i vjerujem da smo nekoliko trenutaka ljubazno čavrljali dok smo se polako kretali uz rub mnoštva. Kad smo ponovno zastali, pitao sam:- Sir Cecil je dobro? Doista izvrsno izgleda.- O, sjajno se osjeća. Christophere, vi mi možete reći. Jesu li ljudi bili krajnje užasnuti kad sam se udala za njega?161- Užasnuti? O ne, ne. Zašto bi bili?- Mislim, jer je toliko stariji od mene. Naravno, nama to nitko neće reći. Ali vi mi recite. Ljudi su bili užasnuti, zar ne?

66

- Koliko ja znam, svi su bili oduševljeni. Naravno, ljudi su se iznenadili. Sve je bilo tako naglo. Ali ne, vjerujem da su svi bili oduševljeni.- Dakle, to samo dokazuje ono čega sam se bojala. Zasigurno su me već vidjeli kao usidjelicu. Zato nisu bili užasnuti. Da se to dogodilo prije nekoliko godina, sigurno bi se bili užasnuli.- Doista...Šarah se nasmijala mojoj nelagodi i dotaknula mi ruku. - Christophere, vi ste tako dragi. Ne brinite. Uopće ne brinite o tome. - Potom je dodala: -Znate, morate nas doći posjetiti. Cecil se sjeća da vas je upoznao, na primanju. Rado bi vas ponovno vidio.- Sa zadovoljstvom.- O, ali sad je vjerojatno prekasno. Odlazimo, znate. Plovimo za Daleki istok za osam dana.- Doista. Hoćete li dugo izbivati?- Možda mjesecima. Možda čak i godinama. Ipak, morate nas posjetiti kad se vratimo.Pretpostavljam da sam na neki način ostao bez teksta kad sam čuo tu vijest. No baš u tom trenutku na vidiku su se pojavili mladenci, a Šarah je rekla:- Nisu li prekrasan par? Tako odgovaraju jedno drugome. - Trenutak ih je sanjarski promatrala. Tada je rekla: - Maločas sam ih pitala što žele od budućnosti. Alison je rekla da žele samo malenu kućicu u Dorsetu iz koje niti jedno od njih ne bi moralo godinama izlaziti. Sve dok ne budu imali djece i dok ne počnu dobivati sijedu kosu i bore. Ne mislite li da je to divno? Doista im to želim. I tako je krasno, način na koji su se posve slučajno upoznali.\162Nastavila je zuriti u njih kao da je hipnotizirana. Na koncu se izvukla iz transa, te vjerujem da smo nekoliko minuta razmjenjivali vijesti o zajedničkim prijateljima. Tada su nam se pridružili ostali, a ja sam se malo kasnije udaljio.Još sam jednom sreo Šarah, kasnije toga dana, u seoskom hotelu iz kojeg se pružao pogled na South Dovvns i gdje se održavao prijem. Bližio se kraj posli-jepodneva i sunce je već bilo nisko na nebu. Dotad je već konzumirana neobična količina pića, i sjećam se da sam hodao kroz hotel kraj skupina razbarušenih gostiju, smještenih po kaučima i nesigurno poduprtih u nišama, dok nisam izišao na terasu i opazio Šarah naslonjenu na ogradu kako promatra krajolik. Hodao sam prema njoj kad sam iza sebe začuo glas, okrenuo se i ugledao krupna muškarca crvena lica kako žuri preko terase za mnom. Uhvatio me je za ruku i stajao ondje hvatajući dah, zagledavši se u mene ozbiljna izraza lica. Tada je rekao:- Čujte, ja sam promatrao. Vidio sam što se dogodilo, a vidio sam ih i ranije. To je sramota, a kao brat mladoženje, ja vam se želim ispričati. Oni pijani klipani, ne znam tko su oni. Žao mi je, stari moj, zasigurno je bilo vrlo neugodno.- O, molim vas, ne zabrinjavajte se - rekao sam i nasmijao se. - Uopće nisam uvrijeđen. Malo su previše popili i samo su se zabavljali.- To je barbarsko ponašanje. Vi ste gost, baš kao i oni, a ako se ne mogu pristojno ponašati, morat će otići.- Pa doista mislim da ste se previše uzrujali. Nisu mislili ništa loše. U svakom slučaju, ja se nisam uvrijedio. Čovjek mora katkad znati primiti poneku šalu na svoj račun.- Ali oni se tako ponašaju cijelo poslijepodne. Vidio sam ih ranije, čak i u crkvi. Ovo je vjenčanje mojega brata. Neću trpjeti takvo ponašanje. Zapravo, cijelu ću stvar raščistiti ovdje i sada. Pođite sa mnom,163stari moj. Vidjet ćemo smatraju li vas još uvijek tako zabavnim.- Ne, gledajte, vi ne razumijete. Moram reći da sam i ja uživao u šali jednako kao i oni.- Ali ja to neću trpjeti! Previše se takvih stvari događa ovih dana. Oprašta im se sve više i više, ali ne danas. Ne na vjenčanju mojega brata. Hajde, dođite sa mnom.

67

Potezao me je za ruku, a ja sam na njegovu licu vidio kapljice znoja. Nisam siguran što bih bio zatim učinio, ali baš nam je tada prišla Šarah, držeći koktel u jednoj ruci, i rekla čovjeku crvena lica:- O, Roderick, doista si se previše uzrujao. To su Christopherovi prijatelji. Osim toga, Christopher je posljednja osoba kojoj je potrebna zaštita.Muškarac crvena lica pogledavao je čas nju čas mene. Na koncu je pitao Šarah: - Jesi li sigurna? Jer sam vidio da to cijeli dan ne prestaje. Kad god im se ovaj momak približi...- Previše brineš, Roderick. To su Christopherovi prijatelji. Da se imalo ljuti na njih, brzo bi saznao za to. Christopher je sasvim sposoban sam se pobrinuti za njih. Zapravo, Christopher bi ih mogao prestrašiti, ili ih navesti da mu jedu iz ruke, što god želi, dok trepneš okom. Dakle pođi, Roderick. Pođi i zabavljaj se.Čovjek crvena lica promatrao me je s novim izrazom poštovanja, a potom je smućeno pružio ruku. -Ja sam Jamiejev brat - rekao je kad sam je prihvatio. - Drago mi je. Ako mogu bilo što učiniti, pa, potražite me. Žao mi je ako je došlo do nesporazuma. Pa, zabavljajte se.Gledali smo ga kako se vraća prema kući. Tada je Šarah rekla:- Hajde, Christophere. Zašto ne dođete i malo razgovarate sa mnom?164Otpila je gutljaj iz svoje čaše i okrenula se. Slijedio sam je preko terase do ograde i zagledao se u krajolik.- Hvala vam za ovo - na koncu sam rekao.- O, sve je to dio usluge. Christophere, što ste radili cijelo poslijepodne?- Pa, ništa naročito. Zapravo, samo sam razmišljao. O onoj večeri prije nekoliko godina, o primanju za sir Cecila. Pitao sam se jeste li te večeri kad ste ga upoznali imali pojma da ćete jednoga dana...- O, Christophere - upala mi je u riječ, a ja sam shvatio da je pomalo pijana - reći ću vam. Vama mogu reći. Kad sam te večeri upoznala Cecila, zaključila sam da je veoma šarmantan. Ali doista više nisam razmišljala o njemu. Tek mnogo kasnije, godinu dana kasnije, čak i više. O da, ispričat ću vam, vi ste tako drag prijatelj. Bila sam na toj večeri i ljudi su razgovarali o Mussoliniju, a neki su muškarci govorili da to više nije bezazleno, da bi moglo doći do još jednog rata, još goreg od onog pro-šlog. Tada je netko spomenuo Cecilovo ime. Rekao je da su nam sada više nego ikad potrebni ljudi poput njega, te da se zapravo nije smio povući jer još zasigurno ima mnogo snage. Potom je netko rekao da je on čovjek za veliku misiju, a netko drugi je primijetio da to ne bi bilo pošteno prema njemu, prestar je, više nema bliskih kolega, više nema čak ni žene. I tada mi je sinulo. Pomislila sam, pa, čak i tako velik čovjek, sa svim svojim postignućima, treba nekoga, nekoga tko će unijeti promjenu. Nekoga tko će mu pomoći da na kraju svoje karijere pronađe ono što je potrebno za još jedan, posljednji veliki pothvat.Na trenutak je ušutjela, pa sam ja rekao: - Čini se da je i sir Cecil prihvatio to mišljenje.- Znam biti uvjerljiva kada to želim, Christophere. Osim toga, kaže da se zaljubio u mene već onda kad me je prvi put ugledao, na primanju.- Kako krasno.165Ispod nas, dolje na travi, malo dalje od kuće, nekoliko se gostiju obijesno zabavljalo oko ribnjaka. Vidio sam kako se jedan muškarac, kojemu je ovratnik stršio na zatiljku, zalijeće prema nekakvim guskama. Na koncu sam rekao:- To o sir Cecilovu posljednjem pothvatu. Njegovom najvećem postignuću. Što ste zapravo imali na umu za njega? Je li to razlog vašem odlasku na nekoliko mjeseci?Šarah je duboko udahnula, a njezin je pogled postao ozbiljan i miran. - Christophere. Vi morate znati odgovor.- Kad bih znao odgovor...- O, za Boga miloga. Idemo u Šangaj, naravno. Teško je opisati kako sam se točno osjećao kad

68

sam čuo njezine riječi. Možda je još uvijek postojao neki element iznenađenja. Ali više od svega ostaloga, sjećam se neke vrste olakšanja; neobičan osjećaj da je jedan moj dio, od trenutka kad sam je prije toliko godina prvi put vidio u klubu Charingworth, čekao baš taj trenutak; da se u nekom smislu cijelo moje prijateljstvo sa Šarah uvijek kretalo prema jednoj točki, a sad je konačno stiglo do te točke. Nekoliko riječi što smo ih potom razmijenili zvučale su mi nekako poznato, kao da smo ih negdje već mnogo puta isprobavali.- Cecil dobro poznaje to mjesto - govorila je. -Osjeća da bi ondje mogao pomoći pri rješavanju problema pa je smatrao da mora poći. I tako krećemo. Sljedećeg tjedna. Naše su torbe već spakirane.- Pa, u tom slučaju, želim sir Cecilu svako dobro, oboma vam želim sve najbolje u ostvarivanju misije u Šangaju. Radujete li se tome? Imam dojam da se radujete.- Naravno. Naravno da se radujem tome. Dugo sam čekala nešto takvo. Tako sam umorna od Londona i... i svega ovoga - mahnula je rukom prema hotelu. - Ne postajem mlada, a katkad sam mislila166da moja prilika nikad neće doći. Ali eto nas, idemo u Šangaj. No, Christophere, što se dogodilo?- Pretpostavljam da bi vam ovo moglo zvučati prilično jadno - rekoh. - Ali ipak ću reći. Vidite, oduvijek mi je bila namjera da se i sam vratim u Šangaj. Želim reći, kako bih... kako bih ondje riješio probleme. To mi je oduvijek bila namjera.Na trenutak je nastavila zuriti u zalazak sunca. Tada se okrenula i nasmiješila mi se, a meni se učinilo da je njezin osmijeh pun tuge, i trunke prijekora. Ispružila je ruku i nježno mi dotaknula obraz, a potom se opet okrenula krajoliku.- Možda će Cecil brzo riješiti probleme u Šangaju - rekla je. - Možda neće. U svakom slučaju, možda ćemo se ondje dugo zadržati. Dakle, ako je točno ono što kažete, Christophere, onda je sasvim moguće da ćemo se ondje vidjeti. Zar ne?- Da - rekoh. - Doista.Više nisam vidio Šarah Hemmings prije nego je otplovila. Ako je imala potpuno pravo prekoriti me zbog mojeg odugovlačenja tijekom godina, kakvo li ću tek razočaranje izazvati ako sad ne budem djelovao? Jer je očito da, bez obzira na napredak što ga je sir Cecil ostvario u proteklim mjesecima, rješenje nije ni na vidiku. Napetost i dalje raste diljem svijeta; znalci našu civilizaciju uspoređuju sa stogom sijena na koji se bacaju upaljene šibice. U međuvremenu ja još uvijek ljenčarim u Londonu. No može se reći da su s prispjećem jučerašnjeg pisma i posljednji djelići slagalice došli na svoje mjesto. Zasigurno je konačno došlo vrijeme da i ja pođem onamo, u Šangaj, da pođem onamo i - nakon svih tih godina -»uništim otrovnicu«, kako je rekao pošteni inspektor VVest Countrvja.No za to ću morati platiti određenu cijenu. Ranije jutros, jednako kao i jučer, Jennifer je pošla u kupovinu - po nekoliko posljednjih sitnica za koje tvrdi167da su joj nužne za novo polugodište. Kad je otišla, djelovala je uzbuđeno i sretno; još uvijek ništa ne zna o mojim planovima, niti o stvarima o kojima smo gospođica Givens i ja sinoć raspravljali.Pozvao sam gospođicu Givens u sobu za primanje gdje sam joj tri puta morao ponuditi da sjedne prije nego je to učinila. Možda je nešto slutila o onome što sam joj želio reći, te je osjećala da bi, ako sjedne sa mnom, to podrazumijevalo nekakav tajni sporazum. Iznio sam joj situaciju što sam bolje mogao; nastojao joj objasniti golemu važnost slučaja; da je to, štoviše, slučaj u koji sam već dugi niz godina i osobno upleten. Ravnodušno je slušala, a kad sam zastao, postavila je jednostavno pitanje: koliko dugo ću biti odsutan? Vjerujem da sam tada još neko vrijeme govorio, pokušavajući objasniti zašto je nemoguće dati jasni vremenski okvir za slučaj te vrste. Čini mi se da me je ona na koncu prekinula da bi postavila neko pitanje, a nakon toga proveli smo nekoliko minuta razmatrajući razne praktične implikacije mojeg odlaska. Tek nakon što smo prilično opširno raspravili o tim pitanjima i ona je ustala da pođe, rekao sam joj:

69

- Gospođice Givens, posve sam svjestan činjenice da će u kratkom razdoblju, čak i uz vaša svesrdna nastojanja, moja odsutnost Jennifer izazvati poteškoće. No pitam se jeste li razmislili da je na duge staze gotovo sigurno najbolje za nas, Jenny i mene, da krenem putem što sam vam ga upravo opisao. Na kraju krajeva, kako će Jennifer ikad moći voljeti i cijeniti staratelja za kojeg bi znala da je okrenuo leđa svojoj najznačajnijoj dužnosti kad je poziv konačno stigao? Bez obzira što ona sada možda želi, samo bi me prezirala kad bude starija. Kakvo bi dobro to donijelo bilo kome od nas?Gospođica Givens se dugim pogledom zagledala u mene, a onda je rekla: - Imate pravo, gospodine1Banks. - Potom je dodala: - Ali nedostajat ćete joj, gospodine Banks, bez obzira na sve.- Da. Da, usuđujem se reći da je tako. Ali gospođice Givens, zar ne shvaćate? - Možda sam u tom trenutku podigao glas. - Zar ne shvaćate kako su stvari postale krajnje napete? Sve veća uznemirenost diljem svijeta? Moram poći!- Naravno, gospodine Banks.- Žao mi je. Iskreno se ispričavam. Večeras sam pomalo premoren. Sve u svemu, ovo je bio poseban dan.- Želite li da joj ja kažem? - pitala je gospođica Givens.Razmislio sam o tome, a tada odmahnuo glavom. - Ne, ja ću s njom razgovarati. Uskoro ću razgovarati s njom. Bio bih vam zahvalan da joj ništa ne govorite dok ne popričam s njom.Sinoć sam odlučio da ću danas u neko doba razgovarati s Jennifer. No kad sam bolje razmislio, zaključio sam da bi to bilo preuranjeno; moglo bi, štoviše, posve nepotrebno pokvariti njezino trenutno vrlo pozitivno raspoloženje u vezi s predstojećim polugodištem. Sve u svemu, bit će bolje zasad ostaviti stvari kakve jesu, a kada dovršim sve pripreme, moći ću je posjetiti u školi. Jennifer je dijete izvanredna duha i nema razloga pretpostaviti da će je moj odlazak tako pogoditi.Međutim, ne mogu zaboraviti onaj zimski dan prije dvije godine kad sam je prvi put posjetio u školi St Margaret. Provodio sam istragu negdje u blizini, a budući da je tek nedavno krenula u tu školu, odlučio sam je posjetiti i provjeriti je li sve u redu.Škola se sastoji od velikog vlastelinskog dvora okruženog s nekoliko jutara zemlje. Iza kuće tratina se spušta prema jezeru. Možda je upravo jezero krivo da je magla obavijala cijelo to mjesto kad god sam posjetio školu, ukupno četiri puta. Guske slo-bodno lutaju naokolo, a mrzovoljni vrtlari obrađuju168169močvarno tlo. Vlada općenito prilično tmurni ugođaj, iako je nastavno osoblje, koliko sam ja vidio, daleko gostoljubivije od okoline. Sjećam se da me je toga dana neka gospođica Nutting, ljubazna žena pedesetih godina, vodila hladnim hodnicima. U jednom je trenutku zastala kraj neke niše i tihim mi glasom rekla:- Kad se sve uzme u obzir, gospodine Banks, prilagodila se onoliko dobro koliko se može očekivati. Na kraju krajeva, neminovno je da u početku naiđe na neke poteškoće, dok je druge djevojčice još uvijek smatraju pridošlicom. A jedna ili dvije katkad doista znaju biti okrutne. Ali do sljedećeg semestra sve će to biti iza nje, sigurna sam.Jennifer me je čekala u velikoj, hrastovinom obloženoj prostoriji gdje je cjepanica tinjala u kaminu. Učiteljica nas je ostavila, a Jennifer se pomalo plaho osmjehnula s mjesta na kojem je stajala, ispred kamina.- Ovdje nije baš previše toplo - rekao sam trljajući ruke i približavajući se vatri.- O, trebao bi vidjeti kako je hladno u našoj spavaonici. Komadići leda na našim plahtama! - Nasmijala se.Sjeo sam na stolicu blizu vatre, ali je ona ostala stajati. Pribojavao sam se da će se nelagodno osjećati kad me vidi u drukčijem okruženju, ali je uskoro počela posve

70

slobodno čavrljati o svom badmintonu, djevojčicama koje su joj se sviđale, hrani za koju je rekla da je »gulaš, gulaš, gulaš«.- Katkad je teško - primijetio sam u jednom trenutku - kad si nova. One se nisu... grupirale protiv tebe ili tako nešto?- O, ne. - rekla je. - Pa, katkad ima malo zadir-kivanja, ali time ne misle ništa loše. Ovdje su sve drage djevojčice.170Razgovarali smo dvadesetak minuta ili više kad sam ustao i pružio joj kartonsku kutiju što sam je donio u svojoj torbi za spise.- O, što je to? - uzbuđeno je uskliknula.- Jenny, to nije... to nije poklon u pravom smislu riječi.Opazila je upozorenje u mojem glasu i odjednom je oprezno pogledala kutiju u svojim rukama. - Onda što je? - pitala je.- Otvori je. Vidjet ćeš.Gledao sam je kako skida poklopac s kutije -otprilike veličine kutije za cipele - i zuri unutra. Njezin izraz lica, već ionako oprezan, nije se uopće promijenio. Zatim je stavila unutra ruku i nešto dotaknula.- Bojim se - blago sam rekao - da je to sve što sam uspio spasiti. Otkrio sam da tvoja škrinja uopće nije bila izgubljena na moru, već ukradena zajedno s još četiri druge škrinje iz jednog londonskog skladišta. Učinio sam sve što sam mogao, ali bojim se da su lopovi jednostavno uništili ono što nisu mogli prodati. Nisam mogao ući u trag odjeći i takvim stvarima. Našao sam jedino te sitnice.Izvadila je narukvicu i stala je pomno proučavati, kao da traži oštećenja. Vratila ju je u kutiju, a potom izvadila par sićušnih srebrnih zvona te i njih na isti način pregledala. Tada je vratila poklopac na kutiju i pogledala me.- To je bilo jako ljubazno od tebe, ujače Christo-pher - tiho je rekla. - A zasigurno imaš mnogo posla.- Nije mi bilo teško. Samo mi je žao da nisam još ponešto mogao spasiti.- To je bilo jako ljubazno od tebe.- Pa, trebao bih te pustiti da se vratiš na sat zemljopisa. Nisam došao baš u prikladno vrijeme.Nije se pomaknula, već je nastavila ondje bez riječi stajati i zuriti u kutiju u svojim rukama. Tada je rekla:171- Kad si u školi, katkad zaboraviš. Samo katkad. Brojiš dane do raspusta kao i druge djevojčice, a tada misliš da ćeš ponovno vidjeti mamu i tatu.Čak sam se i u tim okolnostima iznenadio kad sam je čuo kako spominje roditelje. Čekao sam da kaže još nešto, ali nije; jednostavno me je pogledala kao da mi je upravo postavila pitanje. Na koncu sam rekao:- Katkad je veoma teško, znam. Kao da se cijeli svijet srušio oko tebe. Ali za tebe se slobodno može reći sljedeće, Jenny: izvrsno se snalaziš u ponovnom izgrađivanju. Doista. Znam da nikad ne može biti kao ranije, ali znam da ti imaš snage poći naprijed i za sebe izgraditi sretnu budućnost. A ja ću uvijek biti tu da ti pomognem, želim da to znaš.- Hvala ti - rekla je. - I hvala ti za ovo. Koliko se sjećam, tako je završio naš sastanaktoga dana. Udaljili smo se od relativne topline kraj kamina i izišli na hodnik, a ondje sam promatrao kako se vraća u učionicu.Tog zimskog poslijepodneva prije dvije godine nisam imao pojma da će se moje obećanje pokazati neistinitim. Kad sljedeći put posjetim školu St Marga-ret, kako bih se pozdravio, lako bi se moglo dogoditi da ćemo se sastati baš u onoj istoj prostoriji, kraj iste vatre. Bude li tako, za mene će sve biti još teže, jer maleni su izgledi da se Jennifer neće vrlo jasno sjetiti našeg posljednjeg susreta ondje. Ali ona je inteli-gentna djevojčica i, bez obzira na trenutne emocije, doista bi mogla razumjeti sve ono što ću joj reći. Mogla bi čak shvatiti, brže nego njezina dadilja sinoć, da će joj

71

kad bude starija - kad ovaj slučaj postane pobjedničko sjećanje - biti doista drag da sam odgovorio na izazov svojih odgovornosti.

172ČETVRTI DIOHotel Cathay, Šangaj 20. rujna 1937.Dvanaesto poglavljePutnici u arapskim zemljama često su znali stavljati primjedbe o načinu na koji domoroci neugodno blizu primiču svoje lice tijekom razgovora.To je, naravno, samo lokalni običaj koji se slučajno razlikuje od našega, a svaki susretljivi posjetitelj uskoro se na to neće obazirati. Palo mi je na pamet da bih na sličan način trebao pokušati prihvatiti nešto što je, u ova tri tjedna otkako sam u Šangaju, postalo trajnim izvorom razdražljivosti: primjerice, način na koji su ljudi u svakoj prilici zaklanjali nečiji pogled. Tek što bi čovjek ušao u neku prostoriju ili izišao iz automo-bila, već bi mu se netko nasmiješeno ispriječio na putu i tako onemogućio najosnovniji pregled okoline. Često je riječ baš o čovjekovu domaćinu ili trenutnom vodiču; no ako nije riječ o takvoj osobi, uvijek se nade dovoljan broj promatrača koji žude za tim da to isprave. Koliko ja mogu utvrditi, sve nacionalne skupine koje čine ovdašnju zajednicu - Englezi, Kinezi, Francuzi, Amerikanci, Japanci, Rusi - s pod-jednakim se žarom tako ponašaju, a neizbježni je zaključak da je to običaj što se razvio isključivo ovdje, unutar šangajskog Međunarodnog naselja, bez obzira na sve rasne ili klasne razlike.Potrajalo je dobrih nekoliko dana dok nisam prepoznao tu lokalnu ekscentričnost, i shvatio da je baš to razlog mojoj dezorijentaciji koja me je mučila nekoliko dana po dolasku ovamo. Sada, iako me to još uvijek katkad ljuti, ipak se previše ne uzrujavam.175Osim toga, otkrio sam drugu, komplementarnu šan-gajsku praksu koja je malo olakšavala život: čini se da je ovdje posve prihvatljiva primjena iznenađujuće gruboga guranja kako bi se nekoga maknulo s puta. Iako se još uvijek nisam odvažio da to iskoristim, već sam u nekoliko navrata vidio kako se otmjene dame na društvenim okupljanjima odlučno guraju, a nitko se na to niti ne obazire.Kad sam druge večeri ušao u plesnu dvoranu u potkrovlju hotela Palače, još uvijek nisam bio svjestan tih neobičnih običaja, a slijedom toga večer mi je bila upropaštena frustriranošću onim što sam tada doživio kao pretjeranu gužvu u Međunarodnom naselju. Izišavši iz dizala, jedva sam opazio raskošni sag što je vodio u plesnu dvoranu - i niz kineskih portira poslaganih duž saga - kad je jedan od mojih domaćina za tu večer, gospodin MacDonald iz britanskog konzulata, smjestio preda me svoje široko tijelo. Dok smo hodali prema ulazu u dvoranu, opazio sam prilično šarmantan način na koji se svaki portir, dok smo prolazili, klanjao i podizao svoje spojene šake u bijelim rukavicama. Ali tek što smo prošli kraj trećeg čovjeka - vjerojatno ih je bilo šest ili sedam - kad mi je čak i taj vidik zatvorio moj drugi domaćin, gospodin Gravson, koji je zastupao šangajsko Gradsko vijeće, jer je uhvatio korak sa mnom i nastavio govoriti o onome o čemu je govorio dok smo se penjali dizalom. Čim sam koraknuo u prostoriju u kojoj ćemo, prema riječima mojih domaćina, vidjeti »najbolji gradski kabare i skup šangajske elite«, našao sam se usred uzavrelog mnoštva. Visoki stropovi iznad mene, sa svojim raskošnim lusterima, naveli su me na pretpostavku da je prostorija veoma velika, iako to neko vrijeme ničim nisam mogao potkrijepiti. Dok sam slijedio svoje domaćine kroz mnoštvo, duž jedne strane prostorije vidio sam velike prozore kroz koje se je, u tom trenutku, prosipala sunčeva svjetlost. Opazio sam i pozornicu na dru-176gom kraju na kojoj se kretalo i razgovaralo nekoliko glazbenika. Činilo se da oni, kao i svi ostali, nešto čekaju - možda samo da se spusti noć. Općenito je vladao neki nemir, a ljudi su se gurali i kružili naokolo bez određene svrhe.Gotovo sam izgubio iz vida svoje domaćine, ali sam tada vidio kako me MacDonald kretnjom poziva k sebi, a na koncu sam se našao za malenim stolom pokrivenim

72

uštirkanim bijelim stolnjakom do kojeg su se moji domaćini progurali. Iz te sam visine vidio da je zapravo veliki dio poda ostao prazan -možda za kabare - te da su se gotovi svi nazočni natisnuli u relativno usku traku duž ostakljene strane prostorije. Stol za kojim smo mi sjedili pripadao je dugačkom nizu, ali kad sam pokušao vidjeti dokle se niz proteže, ponovno su me u tome spriječili. Nitko nije sjedio za nama susjednim stolovima, vjerojatno zato što je to onemogućavalo nemirno mnoštvo. Doista, uskoro je naš stol počeo podsjećati na sićušni brod na koji sa svih strana navaljuju plime šangaj-skog visokog društva. Štoviše, moj dolazak nije prošao nezamijećeno; čuo sam kako se oko mene širi mrmljanje i prenosi vijest, a sve se više pogleda okretalo prema nama.Unatoč svemu tome, sjećam se da sam pokušavao nastaviti razgovor što sam ga sa svojim domaćinima započeo tijekom vožnje do hotela Palače, sve dok to nije postalo sasvim nemoguće. Sjećam se da sam u jednom trenutku govorio MacDonaldu:- Doista cijenim vaš prijedlog, gospodine. Ali iskreno rečeno, radije ću sam istraživati. Navikao sam tako raditi.- Kako god želite, stari moj - rekao je MacDonald. - Samo mi je palo na pamet. Neki od tih ljudi o kojima govorim, doista se dobro snalaze u ovom gradu. A najbolji medu njima su jednako dobri kao i bilo tko u Scotland Yardu. Samo sam177mislio da bi vam uštedjeli, kao i svima nama, malo dragocjenog vremena.- Ali sjetit čete se da sam vam rekao, gospodine MacDonald. Otišao sam iz Engleske tek nakon što sam stvorio jasno mišljenje o slučaju. Drugim riječima, moj dolazak ovamo nije početak, več kulminacija mnogih godina rada.- Drugim riječima - odjednom se oglasio Gray-son - došli ste k nama kako biste jednom zauvijek zaključili slučaj. Kako fantastično! To su divne vijesti!MacDonald je čovjeku iz Gradskog vijeća uputio omalovažavajući pogled, a potom je nastavio kao da on nije ni govorio.- Ne želim baciti sumnju na vaše sposobnosti, stari moj. Vaši uspjesi govore sami za sebe, na kraju krajeva. Samo sam predložio malo pojačanje kad je riječ o ljudima. Strogo pod vašim zapovjedništvom, prirodno. Samo, znate, da se stvari ubrzaju. Budući da ste tek stigli ovamo, možda vam neće biti sasvim jasno kako je situacija postala hitna. Ovdje sve djeluje prilično opušteno, znam. Ali bojim se da nam nije preostalo mnogo vremena.- Posve shvaćam hitnost, gospodine MacDonald. Ali mogu samo ponoviti, imam razloga vjerovati da će u relativno kratkom roku doći do zadovoljavajućeg zaključivanja slučaja. Pod uvjetom, naravno, da mogu neometano provoditi svoja ispitivanja.- To su izvrsne vijesti! - uskliknuo je Gravson i tako zaradio još jedan hladan MacDonaldov pogled.Veći dio vremena što sam ga toga dana proveo u njegovu društvu, obuzimala me sve naglašenija nestrpljivost s MacDonaldovim pretvaranjem da je tek službenik konzulata zaokupljen protokolarnim pitanjima. Nije se radilo samo o njegovoj pretjeranoj znatiželji glede mojih planova - ili njegovoj svesrdnoj želji da mi nametne »pomoćnike« - koja ga je razotkrivala; već i o rafiniranoj dvoličnosti što se osjećala uz njegovo mlitavo, pristojno ponašanje koje ga jeIodmah obilježavalo kao starijeg obavještajca. Do tog trenutka večeri zacijelo sam se već umorio od sudjelovanja u njegovoj šaradi, jer sam postavio svoj zahtjev kao da smo već odavno prihvatili istinu.- Budući da smo na pitanju pomoći, gospodine MacDonald - rekao sam mu - zapravo postoji nešto što biste možda mogli za mene učiniti, a značilo bi golemu pomoć.- Iskušajte me, stari moj.- Kao što sam ranije spomenuo, posebno me zanima ono što, čini mi se, ovdašnja policija zove ubojstvima Žute Zmije.

73

- O da? - Vidio sam kako se na MacDonaldovu licu pojavljuje oprez. S druge strane, činilo se da Gravson ne zna o čemu govorim, te je pogledavao čas jednog čas drugog.- Zapravo - nastavio sam pažljivo promatrajući MacDonalda - tek nakon što sam prikupio dovoljno dokaza o takozvanim ubojstvima Žute Zmije, odlučio sam konačno doći ovamo.- Shvaćam. Dakle, zanima vas ta stvar sa Žutom Zmijom. - MacDonald se ležerno osvrnuo po prostoriji. - Gadna stvar. Ali ne baš toliko značajna, rekao bih, u širem smislu.- Upravo suprotno. Vjerujem da je veoma relevantna.- Žao mi je - konačno je uspio izgovoriti Gravson. - Ali što su zapravo ta ubojstva Žute Zmije? Nikad nisam za to čuo.- Tako ljudi zovu one komunističke odmazde -rekao mu je MacDonald. - Crveni ubiju rođake jednog od svojih koji se okrenuo protiv njih i postao doušnik. - Potom se obratio meni: - To se katkad događa. Crveni su divljaci u tim pitanjima. Ali to je unutrašnja stvar Kineza. Chiang-Kai-shek drži Crvene pod strogom kontrolom i kani tako nastaviti, bez obzira na Japance. Mi se nastojimo držati iznad178179toga, znate. Čudi me da vas sve to tako zanima, stari moj.- Ali baš taj niz odmazdi - rekoh - ta ubojstva Žute Zmije. Traju već dugo vremena. S vremena na vrijeme tijekom posljednje četiri godine. U tom je razdoblju do danas umoreno trinaest ljudi.- Vi zacijelo bolje od mene znate pojedinosti, stari moj. Ali prema onome što sam ja čuo, odmazda je tako dugotrajna jer Crveni ne znaju tko je njihov izdajica. Počeli su klanjem pogrešnih ljudi. Malo je aproksimativan, znate, taj boljševički doživljaj pravde. Kad god promijene mišljenje o tome tko bi mogao biti taj kojeg zovu Žutom Zmijom, podu i zakolju još jednu obitelj.- Uvelike bi mi pomoglo, gospodine MacDonald, kad bih mogao razgovarati s tim doušnikom. Čovjekom kojeg zovu Žuta Zmija.MacDonald je slegnuo ramenima. - To je sve između Kineza, stari moj. Nitko od nas čak ni ne zna tko je Žuta Zmija. Po mojemu mišljenju, kineska bi vlada dobro postupila kad bi obznanila njegov identitet prije nego strada još nedužnih ljudi koje će pogrešno smatrati njegovim rođacima. Ali iskreno, stari moj, to je sve unutrašnja stvar Kineza. Bolje da tako i ostane.- Važno je da razgovaram s doušnikom.- Pa, budući da to smatrate tako važnim, poraz-govarat ću s nekim ljudima. Ali ne mogu mnogo obećati. Čini se da je taj momak prilično koristan za vladu. Chiangovi ga ljudi prilično dobro čuvaju, rekao bih.Tada sam već postao svjestan da se oko nas nati-snulo još više ljudi, željnih ne samo da me uživo vide, već i da čuju nešto od našeg razgovora. U takvim okolnostima nisam mogao očekivati da će MacDonald otvoreno govoriti, te sam zaključio da zasad moram odustati. Zapravo, u tom me je trenutku svladao snažan poriv da ustanem i dođem180do malo zraka, ali prije nego sam se uspio maknuti, Gravson se nagnuo naprijed i uz vedri smiješak rekao:- Gospodine Banks, jasno mi je da ovo možda nije najbolji trenutak. Ali želio sam samo par riječi na brzinu. Vidite, gospodine, dobio sam ugodan zadatak da organiziram svečanost. Želim reći, svečanost dobrodošlice.- Gospodine Gravson, ne želim djelovati nezahvalno, ali kao što je gospodin MacDonald maločas rekao, nemamo baš previše vremena. A držim da mi je tako mnogo velikodušne gostoljubivosti sasvim dovoljna dobrodošlica...- Ne, ne, gospodine - Gravson se nervozno nasmijao - mislio sam na onu svečanost dobrodošlice. Želim reći, onu svečanost koja će se prirediti vašim roditeljima nakon godina provedenih u zatočeništvu.

74

Priznajem da me je to prilično iznenadilo, pa sam možda sekundu samo zurio u njega. Još se jednom nervozno nasmijao i rekao:- Jasno, shvaćam da je to malo preuranjeno. Najprije morate obaviti svoj posao. I naravno, ne želim izazivati sudbinu. Unatoč tome, vidite, naša je obveza da se pripremimo. Čim objavite da ste riješili slučaj, svi će od nas očekivati, od Gradskog vijeća, da organiziramo svečanost vrijednu takvoga trenutka. Željet će sasvim poseban događaj, i željet će ga odmah. Ali vidite, gospodine, uopće nije jednostavno organizirati nešto na razini o kojoj govorimo. Dakle, vidite, pitao sam se mogu li vam ponuditi nekoliko osnovnih opcija. Moje prvo pitanje, gospodine, prije svega ostaloga, slažete li se s izborom Jessfieldova parka za ceremoniju? Trebat će nam, znate, dovoljno veliki prostor...Dok je Gravson govorio, postajao sam sve svjesniji zvuka - odnekud iza Zagora mnoštva - udaljene pucnjave. No tada je Gravsonove riječi naglo prekinuo glasni prasak koji je potresao prostoriju. Prestra-181šeno sam podigao pogled, ali sam vidio kako se ljudi svuda oko mene smiješe, čak i smiju, s čašama koktela u rukama. Trenutak kasnije razabrao sam da se mnoštvo kreće prema prozorima, kao da je vani nastavljeno natjecanje u kriketu. Odlučio sam iskoristiti priliku i udaljiti se od stola, te sam ustao i pridružio se struji. Preda mnom je bilo previše ljudi da bih nešto mogao vidjeti, pa sam se pokušavao progurati naprijed kad sam postao svjestan da mi sjedokosa dama kraj mojeg ramena nešto govori.- Gospodine Banks - govorila je - imate li uopće pojma kako nam je svima laknulo sada kad ste napokon s nama? Naravno, nismo to željeli pokazati, ali postajali smo krajnje zabrinuti zbog, pa - pokazala je prema zvuku pucnjave - moj muž, on tvrdi da se Japanci nikad ne bi usudili napasti Međunarodno naselje. Ali znate, on to kaže barem dvadeset puta na dan, a to baš nije uvjerljivo. Kažem vam, gospodine Banks, kad su stigle vijesti o vašem skorom dolasku, to su bile prve dobre vijesti što smo ih ovdje čuli u nekoliko posljednjih mjeseci. Moj je muž čak prestao ponavljati onu svoju maniru o Japancima, barem na nekoliko dana. Nebesa!Još je jedna gromoglasna eksplozija zatresla prostoriju, izazvavši nekoliko ironičnih uzvika. Tada sam opazio da su malo ispred mene otvorena francuska vrata, a ljudi su se gurali na balkon.- Ne brinite, gospodine Banks - rekao je neki mladi čovjek uhvativši me za lakat. - Nema opasnosti da će nešto od toga stići ovamo. Obje su strane izuzetno oprezne nakon Krvavog ponedjeljka.- Ali odakle to dolazi? - pitao sam ga.- Oh, to je japanski ratni brod u luci. Granate zapravo lete iznad nas i padaju ondje, s druge strane potoka. Kad se spusti mrak, to je zanimljiv prizor. Nešto slično promatranju meteora.- Što ako neka granata padne prije vremena?182Na to se nije nasmijao samo mladić s kojim sam razgovarao, već i nekolicina ljudi oko nas - malo previše glasno, učinilo mi se. Tada je neki drugi glas rekao:- Morat ćemo imati povjerenja u Japance da će to učiniti kako treba. Na kraju krajeva, postanu li traljavi, može im se dogoditi da granatom pogode i svoje redove.- Gospodine Banks, želite li ovo?Netko mi je pružao kazališni dvogled. Kad sam ga prihvatio, bilo je kao da sam im dao neki znak. Mnoštvo se preda mnom razdvojilo, a ja sam se našao doslovno voden prema otvorenim francuskim vratima.Izišao sam na maleni balkon. Osjećao sam topli povjetarac, a nebo je bilo tamnoružičasto. Gledao sam s prilično velike visine, a kanal se vidio iza sljedećeg niza zgrada. Iza vode nalazila se masa koliba i ruševina iz koje se prema večernjem nebu uzdizao stup sivog dima.Prinio sam dvogled očima, ali je fokus bio posve pogrešan za mene pa ništa nisam vidio. Kad sam izoštrio sliku, ugledao sam kanal i donekle se iznenadio opazivši da

75

raznorazne brodice i dalje plove u neposrednoj blizini bitke. Izdvojio sam jedno plovilo -nešto slično teglenici na kojoj se nalazio samo jedan čovjek s veslom - tako pretrpano sanducima i zavežljajima da se činilo nemogućim da će proći ispod niskog mosta točno ispod mene. Dok sam promatrao, plovilo se brzo približavalo mostu, a ja sam bio uvjeren da ću vidjeti kako barem jedan ili dva sanduka padaju s vrha hrpe u vodu. Idućih nekoliko sekundi nastavio sam kroz dvogled zuriti u brodicu, sasvim zaboravivši na bitku. Sa zanimanjem sam uočio da je veslač, baš kao i ja, posve zaokupljen sudbinom svog tereta i posve nesvjestan rata što je bjesnio pedesetak metara desno od njega. Tada je plovilo nestalo ispod mosta, a kad sam ga vidio kako gra-183ciozno klizi van na drugoj strani, teret i dalje na svome mjestu, spustio sam dvogled i uzdahnuo.Shvatio sam da se iza mene okupilo mnogo ljudi dok sam promatrao kanal. Pružio sam dvogled nekome u blizini i, ne obraćajući se nikome posebno, rekao: - Dakle, to je rat. Vrlo zanimljivo. Ima li mnogo žrtava, što mislite?To je izazvalo mnogo komentara. Neki je glas rekao: - Ima mnogo mrtvih prijeko, u Chapeiju. Ali Japanci će za nekoliko dana pobijediti i sve će se opet smiriti.- Ne bih bio tako siguran - rekao je netko drugi. - Kuomintang je dosad sve uspio iznenaditi, a kladio bih se da će tako i nastaviti. Kladio bih se da će još dugo izdržati.Činilo se da su se tada svi oko mene počeli odjednom prepirati. Nekoliko dana, nekoliko tjedana, u čemu je razlika? Kinezi će se prije ili kasnije morati predati, pa zašto to ne učine odmah? Na to se nekoliko glasova pobunilo da stvar uopće nije tako jednostavna. Situacija se mijenja iz dana u dan, a mnogi faktori utječu jedni na druge.- Osim toga - netko je glasno pitao - nije li se pojavio gospodin Banks?To je pitanje, očito s namjerom da bude retoričko, ipak neobično visjelo u zraku, izazvavši zatišje i skretanje svih pogleda prema meni. Zapravo, stekao sam dojam da nije utihnula samo skupina oko balkona, već cijela plesna dvorana i svi su očekivali moj odgovor. Palo mi je na pamet da je ovo sasvim dobar trenutak za davanje izjave - one koja se vjerojatno očekivala od trenutka kad sam ušao u prostoriju - te sam pročistio grlo i glasno rekao:- Dame i gospodo. Posve jasno vidim da je situacija ovdje postala prilično mučna. Nije mi želja da u takvim trenucima budim lažne nade. No dopustite mi da kažem kako sada ne bih bio ovdje kad ne bih bio optimističan glede svojih izgleda za uspješno184zaključivanje ovog slučaja u vrlo bliskoj budućnosti. Zapravo, dame i gospodo, rekao bih da sam više nego optimističan. Stoga vas molim za strpljenje u narednim tjednima. Nakon toga, pa, vidjet ćemo što smo postigli.Kad sam izgovorio posljednje riječi, u plesnoj je dvorani odjednom zasvirao džez orkestar. Nemam pojma je li to bila samo slučajnost, ali je u svakom slučaju glazba lijepo zaokružila moju izjavu. Osjetio sam kako pozornost mnoštva skreće s mene i vidio da se ljudi počinju vraćati unutra. Ja sam se također vratio u prostoriju, a dok sam pokušavao iznova naći naš stol - na trenutak sam malo izgubio orijentaciju -opazio sam da je skupina plesačica zauzela podij.Bilo je možda dvadesetak plesačica, od kojih su mnoge bile »Euroazijke«, odjevenih u oskudne kostime s ptičjim motivima. Dok su plesačice izvodile svoju predstavu na podiju, činilo se da su svi u prostoriji izgubili zanimanje za bitku s druge strane vode, iako se buka još uvijek jasno čula povrh vesele glazbe. Kao da je za ove ljude jedna zabava završila, a druga je počela. Osjetio sam, ne prvi put otkako sam stigao u Šangaj, val gnušanja prema njima. Nije bila riječ samo o činjenici da se tijekom godina nisu uspjeli nositi s izazovom slučaja, da su dopustili da se sve razvije do sadašnje zapre-pašćujuće razine sa svim svojim golemim posljedicama. Ono što me je šokiralo, od trenutka moga dolaska, bilo je odbijanje svih ljudi ovdje da prihvate svoju golemu krivnju. Tijekom četrnaest dana koliko sam ovdje, kroza sve doticaje s

76

ovim građanima, iz svih slojeva, nisam vidio - niti jednom - ništa što bi moglo proći kao iskreni stid. Drugim riječima, ovdje, u srcu vrtloga koji prijeti usisavanjem cijelog civiliziranog svijeta, postoji patetična zavjera nijekanja; nijekanje odgovornosti koja se okrenula sama prema sebi i izopačila, manifestirajući se u nekoj vrsti pompozne defenzivnosti na koju sam tako185često nailazio. A sad su ovdje, takozvana elita Šan-gaja, i s takvim se prezirom odnose prema patnji svojih kineskih susjeda s druge strane kanala.Kretao sam se duž reda leđa koja su se poslagala kako bi gledali kabare, nastojeći obuzdati svoj osjećaj gađenja, kad sam osjetio da me netko vuče za ruku, okrenuo se i ugledao Šarah.- Christophere - rekla je - cijelu večer pokušavam doprijeti do vas. Zar nemate vremena pozdraviti stare prijatelje iz domovine? Gledajte, Cecil je ondje, maše vam.Potrajalo je neko vrijeme dok kroz mnoštvo nisam ugledao sir Cecila; sjedio je sam za stolom u udaljenom kutu prostorije i doista mi je mahao. Mahnuo sam i ja njemu, a potom sam pogledao Šarah.To je bio naš prvi susret od mog dolaska. Te sam večeri stekao dojam da je jako dobro; šangajsko je sunce donekle uklonilo njezino uobičajeno bljedilo. Štoviše, dok smo razmjenjivali nekoliko prijateljskih riječi, njezino je držanje ostalo vedro i samouvjereno. Tek sada, nakon sinoćnjih događaja, ponovno sam počeo razmišljati o tom prvom susretu, nastojeći dokučiti kako sam se dao tako zavarati. Možda me samo intuicija navela da se sjetim nečega previše naglašenog u njezinu osmijehu, pogotovo kad god bi spomenula sir Cecila. Iako smo uglavnom razmijenili samo ljubaznosti, nakon onoga sinoć, cijeli me dan proganja jedna rečenica što ju je te večeri izgovorila - koja me je čak i tada prilično zbunjivala.Raspitivao sam se kako su ona i sir Cecil proveli godinu dana koliko su ovdje. Uvjeravala me je da iako sir Cecil nije postigao ono čemu se nadao, ipak je učinio mnogo toga čime je zaslužio zahvalnost zajednice. Tada sam pitao, bez posebne namjere:- Dakle, onda ne kanite uskoro otići iz Šangaja? Na to se Šarah nasmijala, još jednom pogledalaprema sir Cecilovu kutu i rekla: - Ne, zasad smo se ovdje udomili. Hotel Metropole je vrlo udoban.186Ne očekujem da ćemo uskoro nekamo poći. Ne, osim ako nas netko ne dođe spasiti.Sve je to rekla - uključujući i posljednju primjedbu o spašavanju - kao da izgovara šalu, pa iako nisam točno znao što je time mislila, odgovorio sam kratkim smijehom u skladu s njezinim. Potom smo, koliko se sjećam, razgovarali o zajedničkim pri-jateljima u Engleskoj sve dok Gravsonov dolazak nije učinkovito zaključio naoko jednostavan razgovor.Tek sada, kao što kažem, nakon sinoćnjih događaja, pretražujem sjećanje na moje razne susrete sa Šarah tijekom protekla tri tjedna, i stalno se vraćam na tu jednu rečenicu, što ju je kao neku usputnu misao dodala svom vedrom odgovoru.187Trinaesto poglavljeVeći dio jučerašnjeg poslijepodneva proveo sam u mračnoj, škripavoj kućici za čamce u kojoj su otkrivena tri tijela. Policija je poštivala moju želju da neometano vodim istragu do te mjere da sam posve zaboravio na vrijeme i jedva opazio da vani zalazi sunce. Kad sam prešao Bund i krenuo cestom Nanking, već su se upalila jarka svjetla i pločnici su bili puni večernjih šetača. Nakon dugačkog, obes-hrabrujućeg dana osjećao sam potrebu da se malo rastresem, te sam pošao do ugla cesta Nanking i Kiangse gdje se nalazi maleni klub kamo su me odveli u danima odmah nakon mog dolaska. To mjesto nije ni po čemu posebno; samo tihi podrum u kojem gotovo svake večeri usamljeni francuski pijanist izvodi sjetne skladbe Bizeta ili Gershwina. No sasvim odgovara mojim potrebama i tijekom proteklih tjedana već sam nekoliko puta bio ondje. Sinoć sam možda sat vremena sjedio za stolom u kutu, jeo francuska

77

jela i pisao bilješke o onome što sam otkrio u kućici za čamce, dok su se plaćene plesačice njihale u ritmu glazbe sa svojim mušterijama.Popeo sam se stubama natrag do ulice s nakanom da se vratim u hotel, kad sam slučajno poveo razgovor s ruskim vratarom. On je nekakav grof i izvrsno govori engleski, a naučio ga je, kaže, od svoje guvernante prije Revolucije. Stekao sam naviku da s njim razmijenim nekoliko riječi kad god svratim u klub, a to sam ponovno činio i sinoć kad je - više188se ne sjećam o čemu smo razgovarali - slučajno spomenuo da su sir Cecil i lady Medhurst bili ondje ranije te večeri.- Pretpostavljam - primijetio sam - da su potom krenuli kući.Na to je grof časak razmišljao, a potom je rekao: -Kuća Lucky Chance. Da, vjerujem da je sir Cecil spomenuo da idu onamo.To mi mjesto nije bilo poznato, ali mi je grof bez da sam ga pitao dao upute, a budući da nije bilo daleko, krenuo sam onamo.Njegove su upute bile dovoljno jasne, ali još uvijek se posve ne snalazim po sporednim ulicama oko ceste Nanking, pa sam uspio malo zalutati. To mi nije previše smetalo. Ugođaj u tom dijelu grada nije zastrašujući, čak ni kad se spusti mrak, pa iako me zaustavio neki stari prosjak i jednom se u mene zaletio pijani mornar, našao sam se nošen strujom noćnih ptica u prilično smirenom raspoloženju. Nakon deprimirajućeg rada u kućici za čamce bilo je olakšanje naći se usred tih tragača za zadovoljstvima svih rasa i klasa; osjećati miris hrane i tamjana kad god bih prošao kraj nekog jarko osvijetljenog ulaza.Sinoć sam se također osvrtao naokolo promatrajući lica u mnoštvu, nadajući se da ću opaziti Akiru, što sam u posljednje vrijeme sve češće činio. Činjenica je da sam gotovo sigurno vidio svog starog prijatelja brzo po dolasku u Šangaj - moje druge ili treće večeri ovdje. To je bilo one večeri kad su gospodin Kesvvick iz Jardine Mathesona i neki drugi ugledni građani zaključili da bih trebao »iskusiti noćni život«. Još uvijek sam se nalazio u onom pomalo dezorijentiranom stanju, pa me je obilazak plesnih barova i klubova zamarao. Bili smo u području za razonodu Francuske koncesije - sad mi je jasno da su moji domaćini uživali šokirajući me nekim kričavijim mjestima - i baš smo izlazili iz jednog kluba kad sam u mnoštvu ugledao njegovo lice.189Bio je u grupi Japanaca odjevenih u elegantna odijela, očito u potrazi za užicima. Naravno, vidio sam ga samo na trenutak - to su bili samo obrisi ljudi na svjetlosti niza lampiona što su visjeli u jednom ulazu - pa nisam mogao biti posve siguran da je to Akira. Možda iz tog razloga, možda iz nekog drugog, ništa nisam učinio kako bih privukao pozornost starog prijatelja. To je možda teško razumjeti, ali samo mogu reći da je bilo tako. Valjda sam tada pretpostavljao da će biti još mnogo takvih prilika; možda sam osjećao da je sresti se na takav način, slučajno, kad smo obojica u društvu drugih ljudi, neprikladno - čak nevrijedno susreta što sam ga tako dugo iščekivao. U svakom slučaju, dopustio sam da taj trenutak prođe i jednostavno slijedio gospodina Kesvvicka i ostale do limuzine što nas je čekala.Međutim, tijekom proteklih tjedana mnogo sam puta požalio što sam te večeri propustio priliku. Iako sam, čak i kad sam imao najviše posla, uporno pretraživao mnoštvo na ulicama ili u hotelskim predvorjima, još uvijek ga nisam ponovno opazio. Jasno mi je da bih mogao poduzeti određene korake da ga pokušam pronaći; ali doista, zasad rad na slučaju mora imati prioritet.A Šangaj nije tako golemo mjesto; sigurno ćemo prije ili kasnije naletjeti jedan na drugoga.No da se vratim sinoćnjim događajima. Vratarove upute na koncu su me dovele do nekakvoga trga gdje su se križale brojne uličice, a gužva je bila veća nego drugdje. Bilo je ljudi koji su pokušavali nešto prodati, drugih koji su pokušavali prositi, a mnogi su samo stajali naokolo, razgovarali i promatrali. Usamljena rikša zalutala je u mnoštvo i zapela u sredini, a dok sam prolazio, vlasnik rikše se bijesno svađao s

78

nekim prolaznikom. Vidio sam kuću Lucky Chance na udaljenom uglu i uskoro su me vodili uz usko stubište pokriveno grimiznim sagom.190Najprije sam ušao u prostoriju veličine prosječne hotelske sobe, gdje se desetak Kineza okupilo oko kartaškog stola. Kad sam pitao je li u zgradi sir Cecil, dvojica djelatnika su se hitro savjetovala, a potom mi je jedan dao znak neka ga slijedim.Poveli su me uz još jedne stube, duž mračnog hodnika, a zatim u prostoriju ispunjenu dimom u kojoj je skupina Francuza igrala karte. Kad sam odmahnuo glavom, čovjek je slegnuo ramenima i ponovno mi dao znak neka pođem za njim. Na taj sam način brzo utvrdio da je zgrada prilično velika kockarnica, sastavljena od mnogo manjih prostorija, a u svakoj je u tijeku neka igra. No počeo me živcirati način na koji je moj vodič mudro kimnuo glavom kad god bih ponovio Sarahino ili sir Cecilovo ime, samo da bi me poveo u još jednu zadimljenu prostoriju gdje bi me odmjeravale oprezne oči neznanaca. U svakom slučaju, što sam više toga vidio, sve mi se manje vjerojatnim činilo da bi sir Cecil doveo Šarah na takvo mjesto, a baš sam kanio odustati kad sam koraknuo kroz jedna vrata i ugledao sir Cecila kako sjedi za stolom i zuri u rulet.Unutra se nalazilo dvadesetak ljudi, uglavnom muškaraca. Prostorija nije bila onako zadimljena kao neke druge, ali se činilo da je ovdje toplije. Sir Cecil je bio posve zaokupljen igrom, te mi je samo kratko mahnuo i ponovno prikovao pogled za kuglicu.Uz rub prostorije bilo je nekoliko otrcanih naslonjača pokrivenih nekom crvenkastom tkaninom. U jednome je neka stara Kineskinja - u zapadnjačkoj odjeći i okupana u znoju - mirno hrkala. Jedini drugi zauzeti naslonjač nalazio se u mračnom kutu najudaljenijem od kockarskog stola, a ondje je Šarah odmarala glavu na dlanu, napola zatvorenih očiju.Trgnula se kad sam sjeo kraj nje. - O, Christo-phere. Što radite ovdje?191- Bio sam samo u prolazu. Žao mi je. Nisam vas želio prestrašiti.- Samo u prolazu? Ovdje? Ne vjerujem. Tražili ste nas.Govorili smo tiho kako ne bismo uznemirili igrače za stolom. Odnekud iz zgrade dopirali su jedva čujni zvukovi trube, kao da netko vježba sviranje.- Moram priznati - rekoh - doista sam slučajno čuo da ćete poći ovamo. A budući da sam prolazio ovuda...- O, Christophere, bili ste usamljeni.- Teško. No imao sam prilično težak dan, pa sam se poželio malo opustiti, to je sve. Iako moram priznati da bih oklijevao da sam znao kakvo je ovo mjesto.- Nemojte biti okrutni. Cecil i ja, mi uživamo u porocima. Zabavno je. Sve je to sastavni dio Šangaja. Sad mi pričajte o svom teškom danu. Djelujete malo-dušno. Pretpostavljam da još niste polučili uspjeh u svom slučaju.- Još nema uspjeha, ali nisam malodušan. Stvari počinju dobivati oblik.Kad sam joj počeo opisivati kako sam više od dva sata proveo na koljenima u trulom čamcu u kojem su nađena tri tijela u stanju raspadanja, napravila je grimasu i prekinula me.- Sve je to tako jezovito. Netko je danas u teniskom klubu govorio da su tijela bila bez ruku i nogu. Je li to točno?- Bojim se da jest.Napravila je još jednu grimasu. - Previše je strašno da bi se o tome pričalo. Ali to su bili kineski tvornički radnici, zar ne? Oni zasigurno ne mogu imati mnogo veze s... s vašim roditeljima.- Zapravo, vjerujem da taj zločin uvelike utječe na slučaj mojih roditelja.192- Doista? U teniskom su klubu govorili da su sva ta umorstva dio one stvari sa Žutim Štakorom.- Žuta Zmija.- Molim?

79

- Komunistički doušnik. Žuta Zmija.- Oh, da. Pa, u svakom slučaju, tako je grozno. Što ti Kinezi rade, međusobno se kolju u ovakvom vremenu? Čovjek bi očekivao da će Crveni i vlada stvoriti jedinstveni front protiv Japanaca, barem na neko vrijeme.- Pretpostavljam da je mržnja između komunista i nacionalista prilično duboko usađena.- To i Cecil kaže. O, pogledajte ga, kako može tako igrati?Slijedio sam njezin pogled i vidio da se sir Cecil -leđima okrenut prema nama - posve nagnuo na jednu stranu, tako da je njegova težina uglavnom počivala na stolu. Činilo se da je sasvim moguće da će kliznuti sa stolice.Šarah me je pomalo neobično pogledala. Potom je ustala, pošla k njemu, položila mu ruke na ramena i tiho mu govorila u uho. Sir Cecil se probudio i osvrnuo oko sebe. Moguće je da sam u tom trenutku na sekundu skrenuo pogled s njih jer uopće nisam siguran što se točno potom dogodilo. Vidio sam kako se Šarah zavrtjela unatrag, kao da ju je netko udario, i načas se činilo da će izgubiti ravnotežu, ali se tada uspravila. Pogledao sam sir Cecila koji je ponovno uspravno sjedio i koncentrirao se na igru, te ne bih mogao reći je li on kriv da je Šarah zateturala.Vidjela je da zurim u nju, pa se nasmiješila, vratila do mene i ponovno sjela.- Umoran je - rekla je. - Ima tako mnogo energije. No s obzirom na godine, doista bi se morao više odmarati.- Dolazite li vas dvoje često ovamo?193Kimnula je. - I na još nekoliko sličnih mjesta. Cecil baš ne voli ona velika blistava mjesta. Ne vjeruje da je ondje moguće izići kao pobjednik.- Zar ga uvijek pratite na ovim pohodima?- Netko mora paziti na njega. Više nije mlad, znate. O, meni ne smeta. Prilično je uzbudljivo. To je zapravo bit ovoga grada.Kolektivni se uzdah začuo oko kockarskog stola i igrači su počeli razgovarati. Vidio sam da je sir Cecil pokušao ustati i tek sam tada shvatio koliko je pijan. Skljokao se natrag na stolicu, ali je pri drugom pokušaju uspio ustati i nesigurno poći prema nama. Ustao sam, očekujući da ćemo se rukovati, ali on mi je položio ruku na rame, uglavnom da bi uspostavio ravnotežu, te rekao:- Dragi moj momče, dragi moj momče. Drago mi je da vas vidim.- Jeste li imali sreće, gospodine?- Sreće? O ne, ne. Ovo je bila loša večer. Cijeli bijedni tjedan, bio je loš, loš, loš. Ali čovjek nikad ne zna. Ponovno ću se uzdići, ha, ha! Uzdići se iz pepela.Šarah je također ustala i ispružila ruku kako bi ga pridržala, ali ju je on odgurnuo ni ne pogledavši je. Potom mi je rekao:- Čujte. Jeste li za koktel? Dolje je bar.- To je vrlo ljubazno od vas, gospodine. Ali doista bih se morao vratiti u svoj hotel. Sutra me očekuje još jedan naporan dan.- Lijepo je vidjeti da naporno radite. Naravno, i ja sam došao u ovaj grad u nadi da ću malo srediti stvari. Ali vidite - primaknuo mi je lice dok nije bilo udaljeno samo nekoliko centimetara - to je preduboko za mene, momče. Doista preduboko.- Cecil, dragi, pođimo sada kući.- Kući? Zar ti onu štakorsku rupu od hotela zoveš domom? Ti si u prednosti u odnosu na194mene, draga moja, budući da si takva skitnica. Zato ti to ne smeta.- Pođimo sada, dragi. Umorna sam.- Umorna si. Moja mala skitnica je umorna. Banks, imate li vani automobil?- Bojim se da nemam. Ali ako želite, pokušat ću naći taksi.- Taksi? Mislite li da ste na Piccadillvju? Očekujete da ovdje možete zaustaviti taksi? Prije će vam prerezati grkljan, ti Kinezi.

80

- Cecil, dragi, molim te sjedni ovdje dok Christo-pher ne nađe Borisa. - Potom se obratila meni: - Naš bi vozač trebao biti negdje u blizini. Hoće li vam jako smetati? Siroti je Cecil večeras prilično izmoren.Svim silama nastojeći izgledati dobro raspoložen, izišao sam iz zgrade, pokušavajući zapamtiti put natrag. Vani je trg i dalje bio pretrpan ljudima, ali sam malo dalje ugledao ulicu u kojoj su rikše i automobili čekali u redovima. Pošao sam onamo i nakon što sam neko vrijeme išao od automobila do automobila izgovarajući sir Cecilovo ime vozačima raznih nacionalnosti, konačno sam dobio odgovor.Kad sam se vratio do kockarnice, Šarah i sir Cecil su već bili vani. Objema ga je rukama pridržavala, ali se činilo da će je njegovo visoko, pogrbljeno tijelo svakog trenutka svladati. Kad sam im se žurno približio, čuo sam ga kako govori:- Ovima unutra se ti ne sviđaš, draga moja. Kad sam ovamo dolazio sam, uvijek su se prema meni odnosili kao prema kraljevskoj ličnosti. O da, baš tako. Ne sviđaju im se žene tvoje vrste. Žele samo prave dame ili obične kurve. A ti nisi ni jedno ni drugo. Dakle, vidiš, uopće im se ne sviđaš. Ovdje nikad nisam imao problema dok ti nisi inzistirala da me pratiš.- Dođi, dragi. Tu je Christopher. Izvrsno, Christo-phere. Gledaj, dragi, našao je Borisa za nas.195Do hotela Metropole nije bilo daleko, ali se automobil često jedva provlačio između pješaka i rikši. Za cijelo vrijeme vožnje Šarah je sir Cecila držala za ruku i rame dok je on lebdio između sna i jave. Kad god bi došao k sebi, pokušavao je odgurnuti Šarah, ali bi se ona nasmijala i nastavila ga držati u vozilu koje se trzalo.Na meni je bio red da mu pomognem dok smo svladavali vrata na okretanje hotela Metropole, a potom ušli u dizalo, dok je Šarah vedro pozdravljala osoblje u predvorju. Tada smo konačno stigli u apartman bračnog para Medhurst, a ja sam mogao sir Cecila spustiti u naslonjač.Mislio sam da će zadrijemati, ali se odjednom ponovno razbudio i počeo mi postavljati besmislena pitanja koja nisam mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kad je Šarah izišla iz kupaonice s ručnikom i počela mu brisati čelo, rekao mi je:- Banks, momče, možete govoriti otvoreno. Ova bludnica ovdje. Kao što vidite, mnogo je godina mlađa od mene. Nije ni ona mlada poput rose, ni slučajno, ha, ha! Ali ipak, mnogo je godina mlađa od mene. Recite mi otvoreno, momče, mislite li da bi u onakvom mjestu kao večeras, gdje ste nas večeras našli, na takvomu mjestu, mislite li da bi neznanac koji nas dvoje vidi zajedno... Pa, govorimo otvoreno! Zapravo vas pitam, mislite li da ljudi moju ženu smatraju droljom?Sarahin izraz lica, barem koliko sam ja vidio, nije se promijenio, iako je počela još usrdnije raditi oko njega, kao da se nadala da će njezino ponašanje izazvati promjenu raspoloženja. Sir Cecil je razdraženo mahao glavom, kao da izbjegava muhu, a zatim je rekao:- Hajde, momče. Recite mi otvoreno.- Hajde, hajde, dragi - tiho je rekla Šarah. -Postao si neugodan.- Odat ću vam jednu tajnu, momče. Odat ću vam tajnu. Prilično uživam u tome. Sviđa mi se kad ljudi moju ženu pogrešno smatraju droljom. Zato volim odlaziti na mjesta kakvo je ono večeras. Makni se od mene! Ostavi me na miru! - Odgurnuo je Šarah i nastavio: - Drugi razlog je, naravno, zasigurno ste pogodili, taj da dugujem nešto novca. Malo sam se zadužio, znate. Ništa što neću dobiti natrag, naravno.- Dragi, Christopher je bio jako ljubazan. Ne smiješ mu dosađivati.- Što to drolja govori? Jeste li čuli što je rekla, momče? Pa, nemojte. Nemojte je slušati. Ne slušajte bludnice, to ja kažem. Odvest će vas stranputicom. Pogotovo u vrijeme rata i sukoba. Nikad ne slušajte bludnicu u ratna vremena.Bez pomoći je ustao iz naslonjača i na trenutak stajao njišući se pred nama nasred sobe, a njegov nepričvršćeni ovratnik stršio mu je oko vrata. Potom je otišao u spavaću sobu i za sobom zatvorio vrata.Šarah mi se nasmiješila, a zatim je ušla za njim. Da nije bilo tog osmijeha - ili bolje rečeno, nečega sličnog molbi u tom osmijehu - sigurno bih se u tom trenutku

81

povukao. Ovako sam ostao u sobi i odsutnim pogledom proučavao kinesku zdjelu na stalku blizu ulaza. Neko sam vrijeme čuo kako sir Cecil nešto viče, a tada je zavladala tišina.Šarah je izišla nakon možda pet minuta, a doimala se iznenađenom što me je još uvijek ondje našla.- Je li mu dobro? - pitao sam.- Sada spava. Bit će mu dobro. Žao mi je što smo vas doveli u neugodan položaj, Christophere. Teško da je to ono što ste tražili kad ste večeras pošli za nama. Organizirat ćemo nešto da se iskupimo. Povest ćemo vas nekamo na večeru. Kuća Astor još uvijek ima dobru hranu.196197Povela me je prema vratima, ali sam ja zastao i rekao:- Ovakve stvari. Događaju li se često?Uzdahnula je. - Prilično često. Ali ne smijete misliti da mi to smeta. Samo me katkad zabrinjava. Radi njegova srca, znate. Zato sad uvijek idem s njim.- Dobro se brinete za njega.- Ne smijete stvoriti pogrešan dojam. Cedl je dobar čovjek. Moramo vas uskoro povesti na večeru. Kad budete imali vremena. Ali pretpostavljam da nikad nemate vremena.- Zar sir Cecil ovako provodi sve svoje večeri?- Većinu. Neke od svojih dana također.- Mogu li na bilo koji način pomoći?- Pomoći? - Kratko se nasmijala. - Gledajte, Chri-stophere, meni je dobro. Doista, ne smijete steći pogrešan dojam o Cecilu. On je drag čovjek. Ja... ja ga doista volim.- Pa, onda, želim vam laku noć.Koraknula je prema meni i neodređeno podigla ruku. Prihvatio sam je, ali nisam znao što da dalje učinim, pa sam joj poljubio nadlanicu. Tada sam još jednom promrmljao laku noć i izišao u hodnik.- Ne morate se zabrinjavati zbog mene, Christo-phere - šapnula je s vrata. - Sve je u najboljem redu.To su bile njezine riječi što mi ih je sinoć uputila. Ali danas mi se u sjećanje uporno vraćaju one njezine ranije riječi, one što ih je izgovorila prije tri tjedna kad sam je prvi put vidio u plesnoj dvorani hotela Palače. »Ne očekujem da ćemo uskoro nekamo poći«, rekla je tada. »Osim ako nas netko ne dođe spasiti.« Kakva joj je bila namjera kad mi je te večeri to rekla? Kao što kažem, čak me je i tada to zbunjivalo, a možda bih je bio još pitao o tome da se baš u tom trenutku Gravson nije izdvojio iz mnoštva i potražio me.198PETI DIOHotel Cathay, Šangaj 29. rujna 1937.Četrnaesto poglavljeLoše sam postupao tijekom jutrošnjeg sastanka s MacDonaldom u britanskom konzulatu, a dok večeras o tome razmišljam, samo postajem frustriran. Činjenica je da se on dobro pripremio, a ja nisam. Uvijek sam mu iznova dopuštao da me povede lažnim stazama, da trati moju energiju na prepirke oko stvari koje mi je ionako kanio odobriti. Ako čemo pravo, bolje sam stajao u odnosu na njega prije četiri tjedna, one večeri u plesnoj dvorani hotela Palače kad sam mu prvi put spomenuo razgovor sa Žutom Zmijom. Tada sam MacDonalda uhvatio nespremna i barem sam ga natjerao da prizna koja je njegova prava uloga ovdje u Šangaju. Jutros, međutim, nisam ga uspio navesti ni da se odrekne šarade o tome da je on samo službenik zadužen za protokolarna pitanja.Pretpostavljam da sam ga podcijenio. Mislio sam da samo moram ući i ukoriti ga zbog sporosti u organiziranju onoga što sam zatražio. Tek sada shvaćam kako je postavljao svoje zamke, svjestan da će me lakše nadmudriti ako se naljutim. Bilo je glupo onako pokazati svoju razdraženost; ali niz dana intenzivnog rada ostavio je svoj trag. I naravno, tu je bio i neočekivani susret s Gravsonom, čovjekom iz

82

Gradskog vijeća, putem do MacDonaldova ureda. Zapravo, rekao bih da me je to više nego bilo što drugo jutros izbacilo iz ravnoteže, do te mjere da201su tijekom većeg dijela razgovora s MacDonaldom moje misli bile negdje drugdje.Pustili su me da nekoliko minuta čekam u malenom predvorju na drugom katu zgrade konzulata. Tajnica je konačno stigla i obavijestila me da je Mac-Donald spreman, a ja sam prešao mramorom pokriveni hodnik i čekao pred vratima dizala kad se stubama žurno spustio Gravson i dovikivao mi.- Dobro jutro, gospodine Banks! Tako mi je žao, možda ovo nije najbolji trenutak.- Dobro jutro, gospodine Gravson. Kad smo već kod toga, nije baš idealno. Upravo sam krenuo gore, posjetiti našeg prijatelja, gospodina MacDo-nalda.- Oh, onda dobro, neću vas zadržavati. Samo što sam se slučajno našao u zgradi, a čuo sam da ste i vi ovdje. - Njegov vedri smijeh odzvanjao je oko nas.- Krasno je ponovno vas vidjeti, gospodine Gravson. Ali u ovom trenutku...- Neću vas dugo zadržati, gospodine. Ali ako smijem, vidite, malo vam je teško ući u trag u posljednje vrijeme.- Pa, gospodine Gravson, ako možemo biti jako kratki.- O, jako kratki. Vidite, gospodine, jasno mi je da bi to moglo izgledato kao trčanje pred rudo, ali te stvari iziskuju malo planiranja unaprijed. Ako tako važan događaj ne bude na određenoj razini, bude li se nešto činilo traljavim ili amaterskim...- Gospodine Gravson...- Oprostite mi. Samo sam želio čuti vaše mišljenje o nekoliko pojedinosti vezanih uz svečanost dobrodošlice. Dogovorili smo se da će se ceremonija održati u Jessfieldovu parku. Podići ćemo veliki šator s pozornicom i razglasom... Oprostite, odmah ću pri-jeći na stvar. Gospodine Banks, zapravo sam s vama želio razgovarati o vašoj ulozi u svečanosti. Držimo da bi ceremonija trebala biti jednostavna. Misliosam da biste vi možda mogli reći nekoliko riječi o tome kako ste riješili slučaj. Koji su vas vitalni tragovi doveli do vaših roditelja, tako nešto. Samo nekoliko riječi, a posjetitelji bi bili oduševljeni. A tada, na kraju vašega govora, možda bi oni bili voljni izići na pozornicu.- Oni, gospodine Gravson?- Vaši roditelji, gospodine. Moja je zamisao da bi oni mogli izići na pozornicu, mahnuti, prihvatiti klicanje, a zatim se povući. Ali naravno, to je samo ideja. Siguran sam da ćete vi imati neke druge izvrsne prijedloge...- Ne, ne, gospodine Gravson - odjednom sam osjetio kako me preplavljuje strašan umor - sve to krasno zvuči, krasno. Dakle, ako je to sve, ja doista moram...- Još samo jedna stvar, gospodine. Jedna sitnica, ali takva koja bi mogla biti vrlo efektna ako bi se tako izvela. Mislio sam da bi u trenutku kad vaši roditelji iziđu na pozornicu limena glazba mogla početi svirati. Možda nešto poput skladbe Zemlja nade i slave. Neki moji kolege nisu baš oduševljeni tom idejom, ali meni se čini...- Gospodine Gravson, vaša mi se ideja čini izvrsnom. Štoviše, doista sam polaskan vašim posvemašnjim povjerenjem u moje sposobnosti kad je riječ o rješavanju tog slučaja. Ali sada, molim vas, gospodin MacDonald me čeka.- Naravno. Pa, mnogo vam hvala što ste odvojili vrijeme za razgovor sa mnom.Pritisnuo sam puce dizala, a dok sam ondje stajao i čekao, Gravson se i dalje motao oko mene. Zapravo sam mu okrenuo leđa i gledao u vrata dizala kad sam ga čuo kako govori:- Jedina druga stvar o kojoj sam razmišljao, gospodine Banks. Imate li neku ideju o tome gdje će vaši roditelji boraviti na dan ceremonije? Vidite, morat202203ćemo se pobrinuti za prijevoz do parka i natrag uz što manje gužve.Ne mogu se sjetiti što sam mu na to odgovorio. Možda su se u tom trenutku otvorila vrata dizala, te sam se mogao udaljiti samo uz kratki pozdrav. Ali to posljednje pitanje ostalo je u mojim mislima za cijelo vrijeme sastanka s MacDonaldom, i ono me je, kao što kažem, više od bilo čega drugoga sprečavalo da jasno razmišljam o

83

temi našeg razgovora. Večeras ponovno, sad kad su dnevni napori iza mene, to mi se isto pitanje neprestano mota po glavi.Nije riječ o tome da uopće nisam razmišljao o pitanju eventualnog smještaja mojih roditelja. Samo što mi se to uvijek činilo preuranjenim - možda čak i »izazivanjem sudbine« - razmišljati o takvim pitanjima dok još uvijek nije razriješena velika slože-nost slučaja. Pretpostavljam da sam tijekom proteklih tjedana doista razmišljao o tome samo one večeri kad sam se sastao sa svojim starim školskim prijateljem, Anthonvjem Morganom.To je bilo nedugo nakon mog dolaska ovamo -treće ili četvrte večeri. Već sam neko vrijeme znao da Morgan živi u Šangaju, ali budući da u St Dun-stanu nikad nismo bili posebno dobri prijatelji - unatoč tome što smo cijelo vrijeme bili u istom razrednom odjelu - nisam ništa posebno organizirao kako bih se s njim sastao. No ujutro trećega dana primio sam njegov telefonski poziv. Osjetio sam da ga je prilično povrijedilo to što nisam stupio s njim u vezu, a na koncu sam pristao da se te večeri nađemo u jednom hotelu u Francuskoj koncesiji.Već se davno spustio mrak kad sam ga našao kako sjedi u slabo osvijetljenom hotelskom predvorju. Nisam ga vidio otkako smo završili školu, te me je šokirao njegov umorni izgled i debljina. No nastojao sam da se to ne osjeti u mojem glasu dok smo razmjenjivali tople pozdrave.204- Čudno - rekao je tapšući me po leđima. - Ne čini mi se da je prošlo tako mnogo vremena. A ipak na neki način, kao da je to bilo u nekoj drugoj eri.- Doista je tako.- Znaš li - nastavio je - da sam neki dan dobio pismo od Emerica Danea? Sjećaš ga se? Emeric Dane! Godinama nisam ništa čuo o njemu! Čini se da sad živi u Beču. Stari Emeric. Sjećaš li ga se?- Da, naravno - rekao sam iako sam se tek maglovito sjećao toga dječaka. - Dobri stari Emeric.Idućih pola sata ili više Morgan je brbljao gotovo bez prekida. Došao je u Hong Kong odmah nakon Oxforda, a prije jedanaest godina preselio je u Šangaj nakon što je osigurao posao u Jardine Mathesonu. U jednom je trenutku prekinuo svoju priču i rekao:- Ne bi vjerovao kakve užasne probleme imam s vozačima otkako su počele sve ove nevolje. Moj je stalni šofer poginuo prvoga dana japanskog granatiranja. Našao sam drugoga, ali se pokazalo da je to bio nekakav bandit. Morao je stalno nekamo juriti kako bi obavljao svoje banditske dužnosti i nikad ga se nije moglo naći kad sam želio nekamo poći. Jednom me je pokupio u američkom klubu, a košulja mu je bila puna krvi. Uskoro sam shvatio da to nije bila njegova krv. Nije se niti jednom riječju ispričao, tipični Kinez. To je za mene bila posljednja kap. Potom sam imao još dvojicu koji uopće nisu znali voziti. Jedan je naletio na čovjeka s rikšom i nanio mu teške ozljede, sirotanu. Vozač kojeg sada imam nije mnogo bolji, pa držimo palčeve da će nas žive i zdrave dovesti onamo.Nisam imao pojma što je mislio tom posljednjom izjavom, jer koliko sam se ja sjećao, nismo se dogovorili da ćemo te večeri poći još nekamo. No nisam imao volje zapitkivati ga o tome, a on je brzo nastavio pričati o nestašicama što utječu na hotel. Predvorje u kojem sjedimo, povjerio mi je, nije uvijek205bilo tako slabo osvijetljeno: rat je zaustavio opskrbu žaruljama iz tvornica u Chapeiju; u nekim drugim dijelovima hotela gosti moraju po mraku lutati naokolo. Također je spomenuo da najmanje tri člana plesnog orkestra u drugom dijelu prostorije uopće ne sviraju na svojim instrumentima.- To je zato jer su oni zapravo portiri. Pravi glazbenici su ili pobjegli iz Šangaja ili su poginuli u borbi. Ipak, dobro glume, zar ne?Kad mi je na to ukazao, vidio sam da je njihova gluma doista jadna. Jedan je čovjek izgledao kao da se beskrajno dosađuje i jedva se trudio držati gudalo blizu violine; drugi je stajao s posve zaboravljenim klarinetom u rukama i otvorenih usta

84

zadivljeno gledao prave glazbenike oko sebe. Tek nakon što sam čestitao Morganu na tako intimnom poznavanju hotela, rekao mi je da već zapravo više od mjesec dana živi ondje, procijenivši da je njegov stan u Hongkewu previše blizu borbama. Kad sam promrmljao nekoliko riječi suosjećanja zbog toga što je morao napustiti svoj dom, njegovo se rapoloženje naglo promijenilo, a ja sam prvi put u njemu opazio sjetu koja je dozvala u sjećanje nesretnog i usamljenog dječaka kojeg sam poznavao u školi.- Ionako to nije bio neki dom - rekao je zagledavši se u svoj koktel. - Samo ja i nekoliko slugu koji su dolazili i odlazili. Zapravo, bijedno malo mjesto. Na neki je način to bila samo isprika, te bitke. Pružile su mi dobar razlog da odem odande. To je bilo bijedno malo mjesto. Sav je moj namještaj bio kineski. Nigdje nisam mogao udobno sjediti. Jednom sam imao pticu pjevicu, ali je uginula. Ovdje je bolje za mene. Brže stižem do svojih bunara. - Tada je pogledao na sat, iskapio čašu i rekao: - Pa, bolje da ih ne puštamo čekati. Automobil je vani.Bilo je nečega u Morganovu držanju - neke vrste ležerne usrdnosti - što mi je otežavalo stavljanje primjedbi. Osim toga, to su još uvijek bili tek moji prvi206dani u gradu, kad sam već navikao da me razni domaćini vode naokolo. Stoga sam slijedio Morgana iz zgrade i uskoro sam se našao na stražnjem sjedalu njegova automobila što se kretao kroz šarolike noćne ulice Francuske koncesije.Gotovo je odmah zamalo došlo do sudara s nadolazećim tramvajem, te sam pomislio da će Morgan opet početi pričati o svojim problemima s vozačima. No sad je zapao u introspektivno raspoloženje, te je šutke zurio kroz prozor u neonske reklame i kineske zastave. U jednom trenutku, kad sam, u pokušaju da nešto saznam o predstojećem događaju, postavio pitanje: - Misliš li da ćemo zakasniti? - pogledao je na sat i odsutno odgovorio: - Već te tako dugo čekaju da im neće smetati još nekoliko minuta. - Potom je dodao: - Ovo ti se mora činiti jako čudnim.Nakon toga smo se neko vrijeme vozili dalje uglavnom u tišini. Jednom smo prošli sporednom ulicom duž koje su pločnici s obje strane bili puni pogrbljenih figura. Vidio sam ih na svjetlosti uličnih svjetiljki kako sjede, čuče, neki spavaju sklupčani na tlu, stisnuti jedni uz druge, tako da je bilo tek toliko mjesta da se promet može odvijati sredinom ulice. Bilo ih je svih godina - vidio sam dojenčad kako spava u naručju majki - a njihove su stvari bile svuda oko njih; zavežljaji od krpa, krletke za ptice, poneka kolica natrpana imovinom. Sad sam već navikao na takve prizore, ali te sam večeri zapanjeno zurio kroz prozor automobila. Lica su uglavnom bila kineska, ali kad smo se približili kraju ulice, vidio sam skupine europske djece - Rusi, pretpostavio sam.- Izbjeglice sa sjeverne strane kanala - ravnodušno je rekao Morgan i okrenuo se. Iako je i sam bio izbjeglica, činilo se da ne suosjeća previše sa svojim siromašnijim supatnicima. Čak kad mi se jednom učinilo da smo prešli preko nekoga tko je spavao na kolniku pa sam se u panici okrenuo, Morgan je samo207promrmljao: - Ne zabrinjavaj se. Vjerojatno je to samo neki stari zavežljaj.Potom me je, nakon nekoliko minuta tišine, iznenadio smijehom. - Školski dani - rekao je. - Sve ti se to vraća. Nisu bili tako loši, valjda.Pogledao sam ga i opazio kako mu se suze skupljaju u očima. Tada je rekao:- Znaš, trebali smo se udružiti. Dva nesretna samotnika. To smo trebali učiniti. Ti i ja, trebali smo se udružiti. Ne znam zašto nismo. Ne bismo se osjećali tako isključenima iz svega da smo to učinili.Zapanjeno sam se okrenuo prema njemu. Ali sam na njegovu licu, uhvaćenom svjetlom u prolazu, vidio da je jako daleko.Kao što sam rekao, prilično sam se dobro sjećao da je Anthonv Morgan bio nešto poput »nesretnog samotnika« u školi. Nije riječ o tome da smo ga mi ostali posebno maltretirali ili zadirkivali; koliko se sjećam, Morgan je jako rano zapravo sam sebi dodijelio tu ulogu. On se sam izdvajao i nekoliko metara zaostajao za grupom; za vrućih ljetnjih dana nije se priključivao zabavi, već je sam ostajao u sobi i bilježnicu

85

ispunjavao črčkarijama. Svega se toga jako dobro sjećam. Zapravo, čim sam ga te večeri ugledao u tmurnom hotelskom predvorju, odmah sam u mislima vidio kako mrzovoljno, usamljeno hoda iza nas ostalih dok smo prelazili četverokutno dvorište od umjetničke učionice do samostana. No njegova tvrdnja da sam i ja bio »nesretni samotnik«, takav s kojim je mogao stvoriti par, bila je tako zapanjujuća da mi je trebalo neko vrijeme dok nisam shvatio da je to jednostavno samozavaravanje s Morganove strane - vrlo vjerojatno nešto što je izmislio prije mnogo godina kako bi uspomene na nesretno razdoblje učinio prihvatljivijima. Kao što kažem, to mi nije odmah palo na pamet, te mi se sada čini da208sam pomalo bezosjećajno odgovorio. Sjećam se da sam rekao nešto slično ovome:- Zasigurno si me zamijenio s nekim drugim, stari moj. Ja sam se uvijek dobro uklapao. Usuđujem se reći da misliš na onog momka Biggleswortha. Adrian Bigglesvvorth. On je doista bio usamljenik.- Bigglesworth? - Morgan je razmislio o tome, a zatim je odmahnuo glavom. - Sjećam se toga momka. Prilično krupan, velike uši? Stari Biggles-worth. Bože, Bože. Ali ne, nisam mislio na njega.- Pa, to nisam bio ni ja, stari moj.- Neobično. - Ponovno je odmahnuo glavom, a zatim se opet okrenuo prozoru.Ja sam se također okrenuo i neko vrijeme zurio u noćnu vrevu. Ponovno smo se kretali kroz područje bogato zabavnim sadržajima, a ja sam promatrao lica u mnoštvu nadajući se da ću opaziti Akiru. Tada smo se našli u rezidencijalnoj četvrti punoj živica i stabala, a šofer je uskoro zaustavio automobil u dvorištu velike kuće.Morgan je žurno izišao iz vozila. I ja sam izišao -vozač nije ni pokušao pomoći - i pošao za njim pošljunčanom stazom što je vodila oko ugla kuće. Pretpostavljam da sam očekivao nekakav doček, ali sam vidio da nas to ne očekuje; kuća je većim dije-lom bila u mraku, a osim našeg automobila, samo se još jedno vozilo nalazilo u dvorištu.Morgan je očito dobro poznavao kuću i uskoro smo stigli do sporednih vrata kraj kojih se s obje strane nalazilo visoko grmlje. Otvorio ih je bez da je pozvonio i poveo me unutra.Našli smo se u prostranom hodniku osvijetljenom svijećama. Vireći naprijed, razabrao sam trošne per-gamene, goleme porculanske vaze i lakiranu komodu. Miris u zraku - tamjan pomiješan s blatom - bio je neobično umirujući.Nije se pojavio nikakav sluga ili domaćin. Moj je pratilac i dalje stajao kraj mene, ništa ne govoreći.209Nakon nekog vremena palo mi je na pamet da čeka neki moj komentar o okolini. Stoga sam rekao:- Malo znam o kineskoj umjetnosti. No čak je i meni jasno da smo okruženi s nekoliko prilično finih stvari.Morgan je zapanjeno zurio u mene. Zatim je slegnuo ramenima i rekao: - Pretpostavljam da imaš pravo. Pa, idemo unutra.Poveo me je dalje u unutrašnjost kuće. Nekoliko smo koraka učinili u mraku, a tada sam čuo glasove na mandarinskom i opazio svjetlost što je dopirala kroz vrata sa zastorom od nanizanih kuglica. Prošli smo kroz vrata, a zatim kroz još jedan zastor i ušli u veliku sobu osvijetljenu svijećama i lampionima.Čega se sada sjećam od ostatka te večeri? Već mi je u mislima postala pomalo maglovita, ali dopustite da je pokušam prepričati što jasnije mogu. Moja prva pomisao po ulasku u tu sobu bila je da smo omeli neku obiteljsku proslavu. Vidio sam veliki stol pretrpan hranom, a oko njega je sjedilo osam ili devet ljudi. Svi su bili Kinezi; najmlađi - dva muškarca dvadesetih godina - imali su na sebi zapadnjačka odijela, ali su ostali bili tradicionalno odjeveni. Jednoj starijoj ženi, smještenoj na kraju stola, pri jelu je pomagala sluškinja. Postariji gospodin - iznenađujuće visok i širok za istočnjaka - kojeg sam smatrao glavom kućanstva, ustao je čim smo ušli, a potom su i drugi muškarci slijedili njegov primjer. No tada je moj dojam o tim

86

ljudima još uvijek bio neodređen jer je moju pozornost jako brzo počela zaokupljati sama prostorija.Strop je bio visok i ispresijecan gredama. Iza ljudi za stolom nalazila se neka vrsta menestrelove galerije s čije su ograde visjeli papirnati lampioni. Taj je dio sobe privukao moj pogled, te sam zurio kraj stola onamo, tako da sam jedva čuo domaćinove riječi dobrodošlice. Počeo sam shvaćati da je cijela stražnja polovica prostorije u kojoj sam sada stajao nekoć za-210pravo bilo ulazno predvorje naše stare šangajske kuće.Očito je tijekom godina došlo do mnogih pregrađivanja i nadograđivanja. Na primjer, nikako nisam mogao shvatiti kakve veze imaju prostori kroz koje smo Morgan i ja maločas ušli s našim nekadašnjim predvorjem. Ali menestrelova galerija u stražnjem dijelu sasvim je odgovarala balkonu na vrhu našeg veličanstvenog zavojitog stubišta.Nesvjesno sam pošao naprijed i vjerojatno sam ondje neko vrijeme stajao, prateći pogledom put kojim su se nekad pružale naše stube. A dok sam to činio, otkrio sam da mi se vraća staro sjećanje na razdoblje djetinjstva, kad sam imao naviku spuštati se stubištem velikom brzinom i skočiti s dvije ili tri posljednje stube - obično uz mlataranje rukama -te završiti na udobnom kauču smještenom malo dalje. Moj bi se otac nasmijao kad god bi to vidio, ali majka i Mei Li bi se ljutile. Doista, moja je majka, koja nikad nije mogla jasno objasniti zašto je taj moj čin pogrešan, uvijek prijetila da će maknuti kauč ako nastavim to raditi. Tada sam jednom, kad mi je bilo oko osam godina, pokušao to izvesti prvi put nakon nekoliko mjeseci i otkrio da kauč više ne može izdržati nalet moje povećane težine. Jedan se dio kauča posve raspao, a ja sam tresnuo na pod, sav u šoku. No sjećam se da je u sljedećem trenutku majka sišla stubama iza mene, a ja sam se pripremio na najstrašniju grdnju. Ali moja se majka nadvila nad mene i prasnula u smijeh. - Pogledaj si lice, Vrap-čiću! - uskliknula je. - Kad bi si barem mogao vidjeti lice!Uopće se nisam ozlijedio, ali kad se majka nastavila smijati - i možda zato što sam se još uvijek bojao prijekora - počeo sam maksimalno iskorištavati bol što sam je osjećao u gležnju. Majka se tada prestala smijati i nježno mi je pomogla da ustanem. Sjećam se da me je potom polako vodila u krug predvorjem,211obgrlivši me rukom oko ramena, govoreći: - No sada, ovako je bolje, zar ne? Samo ćemo šetati. Hajde sada, nije to ništa.Nikad me nisu izgrdili zbog incidenta, a nekoliko dana kasnije ušao sam i vidio da je kauč popravljen; iako sam i dalje često skakao s druge ili treće stube, više se nikad nisam pokušao baciti na kauč.Učinio sam nekoliko koraka po prostoriji, pokušavajući odgonetnuti gdje se točno nalazio kauč. Dok sam to činio, shvatio sam da se samo vrlo nejasno sjećam kako je zapravo izgledao - iako se vrlo živo sjećam osjećaja svilenkaste tkanine.Tada sam konačno postao svjestan ostalih u prostoriji i činjenice da me svi promatraju blago se smiješeći. Morgan i postariji Kinez su tiho razgovarali. Kad je vidio da sam se okrenuo, Morgan je koraknuo naprijed, pročistio grlo i počeo s upoznavanjem.Očito je bio u prijateljskim odnosima s obitelji i bez oklijevanja je izgovarao njihova imena. Dok je to činio, svatko od njih se lagano naklonio i nasmiješio, sklapajući ruke. Samo je stara gospoda na kraju stola, koju je Morgan s posebnim poštovanjem predstavio, bezizražajno nastavila zuriti u mene. Obitelj se zvala Lin - ne sjećam se nikakvih drugih imena - a od tog je trenutka glavnu riječ preuzeo gospodin Lin osobno, stariji, krupni muškarac.- Vjerujem, dobri gospodine - rekao je engleskim jezikom s jedva zamjetljivim naglaskom - da je ugodan osjećaj ponovno se vratiti ovamo.- Da, jest. - Ovlaš sam se nasmijao. - Da. I pomalo je neobično.- Ali to je prirodno - rekao je gospodin Lin. -Sad vas molim da se udobno smjestite. Gospodin Morgan kaže da ste već večerali. Ali kao što vidite, mi smo pripremili jela

87

za vas. Nismo znali sviđa li vam se kineska kuhinja. Stoga smo posudili kuhara naših engleskih susjeda.- Možda gospodin Banks nije gladan.212To je rekao jedan od mlađih muškaraca u odijelu. Potom se okrenuo k meni i nastavio: - Moj djed je prilično staromodan. Jako se uvrijedi ako gost ne prihvati svaki djelić gostoljubivosti. - Mladić se široko nasmiješio starcu. - Molim vas, nemojte dopustiti da vas gnjavi, gospodine Banks.- Moj unuk vjeruje da sam staromodni Kinez -rekao je gospodin Lin primaknuvši se k meni, a smiješak nije silazio s njegova lica. - No istina je da sam rođen i odgojen u Šangaju, ovdje u Međunarodnom naselju. Moji su roditelji morali bježati pred snagama carice udove i potražiti utočište ovdje, u gradu stranaca, a ja sam odrastao kao pravi žitelj Šangaja. Moj unuk nema pojma kakav je život u pravoj Kini. On mene drži staromodnim! Ignorirajte ga, dragi gospodine. U ovoj kući ne treba se opterećivati protokolom. Ako ne želite jesti, nije važno. Ja vas sigurno neću gnjaviti.- Ali vi ste svi tako ljubazni - rekao sam, možda malo odsutno, jer sam zapravo još uvijek pokušavao shvatiti kako je zgrada promijenjena.Tada je stara dama odjednom rekla nešto na mandarinskom. Mladić koji mi se ranije obratio sada je rekao:- Moja baka kaže kako je mislila da nikad nećete doći. Tako je dugo čekala. Ali sad kad vas je vidjela, jako joj je drago da ste ovdje.Čak i prije nego je završio s prijevodom, stara je dama ponovno govorila. Ovog puta, kad je završila, mladić je trenutak šutio. Pogledao je djeda, kao da traži savjet, a zatim se činilo da je donio odluku.- Morate ispričati moju baku - rekao je. - Katkad je pomalo ekscentrična.Stara je gospođa, možda razumjevši engleski, nestrpljivom kretnjom zatražila da prevede. Na koncu je mladić uzdahnuo i rekao:213- Baka kaže da vas je prezirala dok večeras niste došli ovamo. Želim reći, ljutila se da čete nam uzeti dom.Pogledao sam mladog čovjeka, posve zbunjen, ali je stara dama ponovno govorila.- Kaže da se dugo vremena - preveo je njezin unuk - nadala da čete ostati daleko. Vjerovala je da ovaj dom sada pripada našoj obitelji. No večeras, nakon što vas je osobno vidjela, nakon što je vidjela emocije u vašim očima, može razumjeti. Sad u srcu vjeruje da je dogovor pravedan.- Dogovor? Ali zasigurno...Dopustio sam da mi riječi zamru na usnama. Jer sam se unatoč zbunjenosti što sam je osjećao, dok je mladić prevodio bakine riječi, počeo neodređeno prisjećati nekakvog dogovora glede stare kuće i mog eventualnog povratka. Ali kao što kažem, vrlo sam se nejasno toga sjećao, a osjećao sam da bih samo sebe doveo u neugodnu situaciju ako bih poveo razgovor o tom pitanju. U svakom slučaju, gospodin Lin je baš u tom trenutku rekao:- Bojim se da smo svi vrlo neobzirni prema gospodinu Banksu. Tu stojimo i tjeramo ga da čavrlja s nama, a on zacijelo žudi za tim da ponovno razgleda ovu kuću. - Potom se uz ljubazni osmijeh okrenuo k meni i rekao: - Pođite sa mnom, dobri gospodine. Bit će kasnije vremena za razgovor sa svima. Dođite ovuda i ja ću vam pokazati kuću.214Petnaesto poglavljeNarednih nekoliko minuta slijedio sam gospodina Lina po cijeloj zgradi. Unatoč svojim godinama, moj domaćin nije pokazivao znakove nemoći; hodao je ravnomjerno, iako polako, a jedva je katkad zastao da dođe do daha. Slijedio sam njegovu tamnu halju i tihe papuče uz i niz uske stube, te duž stražnjih hodnika često osvijetljenih samo jednim lampionom. Vodio me je kroz prostorije koje su bile bez namještaja i pune paučine, kraj brojnih uredno poslaganih drvenih sanduka rižina vina. Drugdje je kuća postajala raskošna; bilo je prekrasnih zaslona i zidnih ukrasa,

88

zbirki porculana izloženih u nišama. S vremena na vrijeme bi otvorio neka vrata, a potom koraknuo unatrag da bi me propustio unutra. Ulazio sam u razne vrste prostorija, ali - barem neko vrijeme - nisam vidio ništa poznato.Tada sam konačno prošao kroz jedna vrata i osjetio da se u meni budi sjećanje. Potrajalo je još nekoliko sekundi dok, preplavljen emocijama, nisam prepoznao našu staru »knjižnicu«. Uvelike su je promijenili: strop je bio mnogo viši, a jedan su zid srušili i tako dobili prostoriju u obliku slova L; ondje gdje su nekoć bila dvokrilna vrata što su vodila u našu blagovaonicu sad se nalazila pregrada uz koju je bilo poslagano još sanduka rižina vina. No bio sam siguran da je to ista prostorija u kojoj sam kao dijete pisao svoju domaću zadaću.215Krenuo sam dalje u unutrašnjost prostorije osvrćući se oko sebe. Malo kasnije postao sam svjestan da me gospodin Lin promatra te sam mu uputio smeteni smiješak. On je tada rekao:- Nema sumnje da se mnogo toga promijenilo. Molim vas, prihvatite moju ispriku. Ali morate razumjeti da su tijekom osamnaest godina, koliko mi ovdje živimo, bile nužne neke promjene zbog potreba moga kućanstva i moga posla. A koliko znam, stanari prije nas, i oni prije njih, unijeli su mnoge preinake. To je vrlo nezgodno, dobri moj gospodine, ali pretpostavljam da je malo tko mogao predvidjeti da ćete se vi i vaši roditelji jednoga dana...Glas mu je zamro, možda zato jer je mislio da ga ne slušam, možda zato što mu je kao većini Kineza ispričavanje bilo neugodno. Još sam neko vrijeme gledao oko sebe, a potom sam ga pitao:- Dakle, ova kuća više nije u vlasništvu kompanije Morganbrook & Byatt?Djelovao je zapanjeno, a tada se nasmijao. - Gospodine, ja sam vlasnik ove kuće.Vidio sam da sam ga uvrijedio i žurno rekao: -Da, naravno. Iskreno se ispričavam.- Ne zabrinjavajte se, dobri gospodine - njegov se ljubazni smiješak brzo vratio - to nije bilo nerazumno pitanje. Na kraju krajeva, kad ste vi i vaši dragi roditelji ovdje živjeli, nema sumnje da je bilo tako. Ali vjerujem da se to odavno promijenilo. Dobri moj gospodine, kad biste samo razmislili o tome koliko se Šangaj tijekom godina promijenio. Sve, baš sve se mijenjalo i opet mijenjalo. Sve ovo -uzdahnuo je i pokazao naokolo - to su zapravo male promjene. Postoje dijelovi ovoga grada koje sam nekoć jako dobro poznavao, mjesta kojima sam svakodnevno prolazio, a kad sad pođem onamo, ne znam kamo moram skrenuti. Promjene, stalno promjene. A sada Japanci, oni žele unijeti svoje pro-216mjene. Možda nam najstrašnije promjene tek predstoje. Ali čovjek ne smije biti pesimističan.Na trenutak smo stajali ondje u tišini i nastavili gledati naokolo. Tada je tiho rekao:- Moja će obitelj, naravno, sa žaljenjem napustiti ovu kuću. Moj je otac ovdje umro. Dvoje se unuka ovdje rodilo. No kad je moja žena ranije govorila -ne smijete joj zamjeriti na otvorenosti, gospodine Banks - govorila je u ime svih nas. Smatrat ćemo velikom čašću i privilegijom to što ovu kuću možemo vratiti vama i vašim roditeljima. Sada, dobri moj gospodine, pođimo dalje ako nemate ništa protiv.Vjerujem da smo se uskoro nakon toga uspeli sagom pokrivenim stubištem - koje sigurno nije postojalo u moje vrijeme - i ušli u raskošno uređenu spavaću sobu. Ondje sam vidio luksuzne tkanine i lampione što su oko sebe širili crvenkasti sjaj.- Soba moje žene - rekao je gospodin Lin. Vidio sam da je to utočište, ugodan budoar ukojem je stara dama zacijelo boravila veći dio dana. U toploj svjetlosti lampiona razabrao sam stolić za kartanje, a činilo se da je ondje u tijeku nekoliko različitih igara; pisaći stol s nizom ladica ukrašenih sićušnim zlatnim vrpcama na jednoj strani; veliki krevet s baldahinom sa slojevima velova sličnih zastora. Drugdje je moj pogled uhvatio različite ukrase i predmete za zabavu čiju točnu svrhu nisam mogao odgonetnuti.- Gospođa zasigurno voli ovu sobu - na koncu sam rekao. - Vidim ovdje njezin svijet.

89

- Odgovara joj. Ali ne smijete se zabrinjavati zbog nje, dobri moj gospodine. Naći ćemo joj drugu sobu koju će jednako tako zavoljeti.Govorio je kako bi me umirio, ali je neka slabost ušla u njegov glas. Pošao je dalje u sobu, prišao toaletnom stoliću i zagledao se u neki maleni predmet217ondje - možda broš. Nekoliko trenutaka kasnije tiho je rekao:- Bila je veoma lijepa kad je bila mlađa. Najljepši cvijet, dobri moj gospodine. Ne možete zamisliti. U tom smislu, ja sam u srcu poput zapadnjaka. Nikad nisam želio niti jednu drugu ženu osim nje. Jedna žena, sasvim dovoljno. Naravno, uzimao sam i druge. Ja sam Kinez, na kraju krajeva, iako sam cijeli život proživio ovdje, u gradu stranaca. Osjećao sam se obveznim uzeti druge žene. Ali ona je jedina do koje mi je iskreno stalo. Drugih sada više nema, a ona je ostala. Nedostaju mi ostale, ali drago mi je, u srcu mi je drago da smo u poznim godinama ostali samo nas dvoje. - Činilo se da je na nekoliko sekundi zaboravio na moju nazočnost. Potom se okrenuo k meni i rekao: Ova soba. Pitam se kako ćete je upotrebljavati. Oprostite mi, to je veoma drsko. Ali mislite li da će ova soba biti za vašu dobru ženu? Naravno, svjestan sam, kod mnogih stranaca, bez obzira koliko su imućni, muž i žena dijele istu sobu. Stoga se pitam hoće li ova soba biti za vas i vašu dobru ženu. Jasno mi je da je moja radoznalost veoma drska. Ali ova je soba doista posebna za mene. Nadam se da će i za vas imati važnu ulogu.- Da... - Ponovno sam se oprezno osvrnuo naokolo. Tada sam rekao: - Možda ne za moju ženu. Moja žena, vidite, iskreno govoreći... - Shvatio sam da mi je pred očima bila Šarah dok sam govorio o svojoj ženi. Prikrivajući svoju smućenost, brzo sam nastavio: - Želim reći, gospodine, da ja još nisam oženjen. Nemam žene. Ali mislim da će ova soba odgovarati mojoj majci.- Ah, da. Nakon svih neugodnosti što ih je morala propatiti, ova će soba biti idealna za nju. A vaš otac? Pitam se, hoće li je dijeliti s njom na zapadnjački način? Molim vas, oprostite mi na smetnji.- Nije to nikakva smetnja, gospodine Lin. Na kraju krajeva, time što ste me uveli ovamo, vi steTmi dopustili veliku intimnost. Imate posve pravo postavljati takva pitanja. Riječ je samo o tome da je sve ovo prilično naglo došlo, a ja još nisam imao vremena stvoriti planove...Ušutio sam i nastavio promatrati sobu. Trenutak kasnije rekao sam mu: - Gospodine Lin, bojim se da bi vas ovo moglo uzrujati. Ali bili ste otvoreniji i velikodušniji no što sam ikad mogao očekivati, te osjećam da zaslužujete moju iskrenost. Maločas ste sami rekli kako je neizbježno da kuća doživi preinake kad god se promijene stanari. Pa, gospodine, bez obzira koliko su vam ove sobe prirasle srcu, bojim se da ćemo unijeti vlastite promjene kad moja obitelj ponovno bude ovdje živjela. Bojim se da će se i ova soba promijeniti tako da je se neće moći prepoznati.Gospodin Lin je zatvorio oči i uslijedila je teška tišina. Pitao sam se hoće li se naljutiti, pa sam načas požalio svoju iskrenost. No kad je ponovno otvorio oči, blago me je promatrao.- Naravno - rekao je - to je sasvim prirodno. Željet ćete vratiti ovu kuću u stanje u kakvom je bila kad ste bili dječak. To je posve prirodno. Dobri moj gospodine, ja to savršeno razumijem.Trenutak sam razmislio o tome, a potom sam rekao: - Pa, zapravo, gospodine Lin, vjerojatno je ne bismo baš sasvim vratili u prijašnje stanje. Kao prvo, koliko se sjećam, bilo je mnogo stvari s kojima nismo bili zadovoljni. Moja majka, na primjer, nikad nije imala vlastitu radnu sobu. Uza sav njezin rad na kampanji, malena komoda u njezinoj spavaćoj sobi nikad nije bila dovoljna. Moj je otac također želio malenu radionicu za svoju stolariju. Pokušavam reći da nema potrebe vraćati sat unatrag bez određenog razloga.- To je vrlo mudro, gospodine Banks. Pa iako još nemate žene, možda će uskoro doći dan kad ćete morati razmišljati o potrebama žene i djece.

90

218219- To je svakako moguće. Nažalost, u ovom trenutku, to pitanje žene, u mojem slučaju, premda zapadnjački običaji... - Posve sam se zbunio i ušutio. Starac je mudro kimnuo glavom i rekao:- Naravno, u pitanjima srca stvari nikad nisu jednostavne. - Potom je pitao: - Želite imati djece, dobri gospodine? Pitam se koliko ćete ih imati.- Kad smo već kod toga, ja već imam dijete. Djevojčicu. Iako mi ona zapravo nije kći. Bila je siroče, a sad je pod mojim skrbništvom. Doista je smatram kćerkom.Već neko vrijeme nisam razmišljao o Jennifer, a kad sam je ovako neočekivano spomenuo, u meni se probudio snažan osjećaj. Glavom su mi proletjeli prizori u kojima je ona; zamislio sam je u školi, pitao se kako je i što je toga dana radila.Možda sam se okrenuo kako bih sakrio svoje osjećaje. U svakom slučaju, kad sam ga sljedeći put pogledao, gospodin Lin je ponovno kimao glavom.- Mi Kinezi smo navikli na takve stvari - rekao je. - Krv je važna. Ali važno je i kućanstvo. Moj je otac uzeo djevojčicu siroče, a ona je odrastala s nama kao da mi je sestra. Smatrao sam je sestrom iako sam uvijek znao za njezino porijeklo. Kad je umrla, u epidemiji kolere dok sam još bio mladić, osjećao sam jednaku bol kao i kad su umrle moje prave sestre.- Ako smijem primijetiti, gospodine Lin, veliko je zadovoljstvo razgovarati s vama. Rijetkost je naći nekoga tko je odmah tako pun razumijevanja.Lagano se naklonio, spojivši vrškove prstiju ispred sebe. - Kad čovjek živi ovako dugo kao ja, i to u tako burnom razdoblju, upozna mnoge radosti i tuge. Nadam se da će vaša usvojena kći ovdje biti sretna. Pitam se koju ćete joj sobu dati. Ali naravno, oprostite mi! Kao što kažete, promijenit ćete mnogo toga.- Zapravo, jedna od soba što smo ih ranije vidjeli bila bi idealna za Jennifer. Ima malenu drvenu policu duž jednog zida.220- Sviđa joj se takva polica?- Da. Za njezine stvari. I zapravo postoji još jedna osoba koju ću udomiti u ovoj kući. Pretpostavljam da je službeno bila neka vrsta sluškinje, ali je u našem kućanstvu uvijek bila mnogo više. Zove se Mei Li.- Ona je bila vaša amah, dobri gospodine? Kimnuo sam. - Sad je već starija i siguran sam dabi se rado odmorila od posla. Djeca mogu biti veoma naporna. Uvijek mi je bila želja da ona nastavi živjeti s nama kad ostari.- To je veoma lijepo od vas. Čovjek često čuje o stranim obiteljima koje izbace iz kuće svoje amah kada djeca odrastu. Takve se žene često mogu vidjeti kako na kraju života prosjače po ulicama.Nasmijao sam se. - Teško mi je povjerovati da bi se tako nešto moglo dogoditi Mei Li. Zapravo, sama je pomisao posve apsurdna. U svakom slučaju, kao što kažem, ona će živjeti ovdje s nama. Čim izvršim svoj zadatak, krenut ću u potragu za njom. Ne očekujem da će to biti posebno teško.- I recite mi, dobri gospodine, hoćete li joj dati sobu u dijelu kuće za služinčad ili u onom za članove obitelji?- Za članove obitelji, svakako. Moji roditelji možda neće biti oduševljeni time. No zapravo, sad sam ja glava kuće.Gospodin Lin se nasmiješio. - Sudeći prema vašim običajima, to će doista biti tako. Kod nas Kineza, srećom po mene, starcima je dopušteno upravljati kućom i kad već prilično zađu u svoje budalaste godine.Starac se tiho nasmijao i okrenuo prema vratima. Kanio sam poći za njim, ali baš u tom trenutku -posve iznenada i veoma živo - vratilo mi se još jedno sjećanje. Otad sam razmišljao o tome, ali nemam pojma zašto sam se sjetio baš toga, a ne nečega drugoga. Sjetio sam se jednog događaja iz vremena kad mi je bilo šest ili sedam godina, kad smo se majka i

91

221ja utrkivali po tratini. Ne znam gdje je to točno bilo; pretpostavljam da smo bili u jednom od parkova -možda u Jessfieldovu parku - jer se sjećam rešetkaste ograde kraj koje smo trčali, pokrivene cvjetovima i biljkama penjačicama. Bio je topao dan, ali ne posebno sunčan. Impulsivno sam izazvao majku na utrku do neke oznake na kratkoj udaljenosti ispred nas, kao način da joj pokažem koliko se popravilo moje trčanje. Bio sam siguran da ću je pobijediti, a ona će tada, na svoj uobičajeni način, izraziti svoje oduševljenje i čuđenje najnovijim razvojem mojih sposobnosti. No ljutio sam se jer je cijelim putem držala korak sa mnom i smijala se, iako sam ja trčao svom snagom. Ne sjećam se tko je od nas na koncu »pobijedio«, ali još uvijek pam-tim koliko sam bio bijesan na nju, te svoj osjećaj da sam pretrpio veliku nepravdu. Taj mi se događaj vratio u sjećanje one večeri dok sam stajao u ugodno zaštićenom ugođaju spavaće sobe gospođe Lin. Ili bolje rečeno, samo djelić tog događaja: sjećanje na to kako sam se svom snagom gurao protiv vjetra; majčina smijeha kraj mene; šuštanja njezine suknje i moje sve naglašenije frustriranosti.- Gospodine - rekao sam svom domaćinu - ne znam smijem li vas pitati. Kažete da ste cijeli život proživjeli ovdje u Naselju. Pitam se jeste li u tom razdoblju ikad upoznali moju majku.- Nikad nisam imao tu sreću da je osobno upoznam - rekao je gospodin Lin. - Ali naravno, znao sam za nju i za njezinu veliku kampanju. Divio sam joj se, poput svih poštenih ljudi. Siguran sam da je ona otmjena dama. I čuo sam kako se pričalo o njezinoj izrazitoj ljepoti.- Pretpostavljam da je tako. Čovjek nikad ne misli o tome je li njegova majka lijepa.- O, čuo sam da se priča kako je ona najljepša Engleskinja u Šangaju.- Pretpostavljam da je to moguće. Ali naravno, sad će biti starija.222- Određena vrsta ljepote nikad ne izblijedi. Moja žena - kretnjom je pokazao prema sobi - za mene je jednako lijepa sada kao i onoga dana kad sam je oženio.Kad je to rekao, odjednom sam se osjetio poput uljeza, a ovog sam puta ja prvi krenuo prema vratima.To je uglavnom sve čega se sjećam o mojem posjetu kući te večeri. Možda smo se zadržali još jedan sat, razgovarali i jeli s obitelji za stolom. U svakom slučaju, znam da sam se s obitelji Lin rastao u najboljem raspoloženju. Međutim, dok smo se vraćali automobilom, Morgan i ja smo se na neki način sukobili.Vjerojatno sam to ja skrivio. Tada sam već bio umoran i pomalo razdražen. Neko smo se vrijeme u tišini vozili kroz noć, a moje su se misli možda počele vraćati golemom zadatku što mi je predstojao. Sjećam se da sam, pomalo iznebuha, Morganu rekao:- Čuj, ti si već ovdje nekoliko godina. Reci mi, jesi li naišao na određenog inspektora Kunga?- Inspektor Kung? Policajac ili tako nešto?- Kad sam kao dijete živio ovdje, inspektor Kung je bio neka vrsta legende. Zapravo, on je bio policajac koji je u početku radio na slučaju mojih roditelja.Na moje iznenađenje, čuo sam kako se Morgan zagrcnuo od smijeha. Potom je rekao:- Kung? Stari Čovjek Kung? Da, naravno, nekoć je bio policijski inspektor. Pa u tom slučaju, nije ni čudo što se tada ništa nije riješilo.Njegov me ton iznenadio, pa sam prilično hladno rekao: - Inspektor Kung je u tim danima bio najcjenjeniji detektiv u Šangaju, ako ne i u cijeloj Kini.- Pa, još uvijek je prilično poznat, vjeruj mi. Stari Čovjek Kung. Tko bi rekao.- Drago mi je barem čuti da je još uvijek u gradu. Imaš li neku ideju o tome gdje bih ga mogao naći?223- Najjednostavniji način je da prošećeš Frenc-htownom kad se spusti mrak, bilo koje večeri. Sigurno ćeš prije ili kasnije naletjeti na njega. Obično ga se može vidjeti kako leži na pločniku. Ili ako su ga pustili u neku rupu od bara, naći ćeš ga kako hrče u mračnom kutu.

92

- Zar želiš reći da je inspektor Kung postao pijanac?- Alkohol. Opijum. Uobičajeni poroci Kineza. Ali on je pravi. Priča priče o svojim slavnim danima, a ljudi mu daju sitniš.- Držim da misliš na pogrešnog čovjeka, stari moj.- Ne vjerujem, čovječe. Stari Čovjek Kung. Dakle, doista je bio policajac. Uvijek sam mislio da sve to izmišlja. Većina njegovih priča jest nevjerojatna. Što je bilo, stari moj?- Tvoj je problem, Morgane, da stalno stvaraš nekakvu zbrku. Najprije si pomiješao mene i Biggles-vvortha. Sad si inspektora Kunga pomiješao s nekom bezvrijednom ništarijom. Boravak ovdje malo ti je pomutio razum, čovječe.- Slušaj sada, smiri se malo. Ovo što ti govorim, reći će ti i svatko drugi koga budeš pitao. I prilično me vrijeđaju tvoje primjedbe. Moj je razum sasvim u redu.Zacijelo smo se vratili na neznatno civiliziraniji razgovor do trenutka kad me je iskrcao ispred Cat-haya, ali naš je rastanak bio izrazito hladan i otad više nisam vidio Morgana. Što se tiče inspektora Kunga, nakon te večeri imao sam namjeru bez odga-đanja ga potražiti, ali iz nekog razloga - možda sam se bojao da je Morgan govorio istinu - nikad tome nisam dao prednost - barem ne do jučer kad je moje pretraživanje policijskih arhiva ponovno izbacilo inspektorovo ime, i to na najdramatičniji način.Usput rečeno, kad sam jutros MacDonaldu spomenuo inspektora Kunga, njegova reakcija bila je224slična Morganovoj. Pretpostavljam da je to bio još jedan razlog za moje nestrpljenje s MacDonaldom dok smo sjedili jedan nasuprot drugome u njegovu zagušljivom uredu s pogledom na zemljište konzulata. Unatoč tome, znam da bih bio mnogo uspješniji da sam se malo više potrudio. Jutros je moja osnovna greška bila u tome što sam mu dopustio da me tako izazove da sam izgubio živce. Bojim se da sam u jednom trenutku praktički vikao na njega.- Gospodine MacDonald, jednostavno nije dovoljno stvari prepustiti onome što vi uporno nazivate mojim »moćima«! Ja nemam takvih »moći«! Ja sam običan smrtnik, a svoje ciljeve mogu postići jedino ako dobijem osnovnu pomoć koja mi dopušta da na miru obavljam svoj posao. Nisam mnogo tražio od vas, gospodine. Jedva da sam nešto i tražio! A ono što sam tražio, jasno sam vam objasnio. Želim razgovarati s komunističkim doušnikom. Samo razgovarati s njim, kratak intervju bit će dovoljan. Nisam vam to mogao jasnije objasniti. Ne mogu razumjeti zašto se to još nije sredilo. Zašto je tome tako, gospodine? Zašto? Što vas onemogućava?- Ali gledajte, stari moj, to baš nije moj posao. Ako želite, organizirat ću vam sastanak sa šefom policije. Pazite, čak ni tada ne mogu biti siguran da će vam to koristiti. Nisu oni ti koji imaju Žutu Zmiju...- Posve mi je jasno da kineska vlada štiti Žutu Zmiju. Zato sam se obratio vama, a ne policiji. Svjestan sam činjenice da policija uopće nije važna u tako važnoj stvari.- Vidjet ću što mogu učiniti, stari moj. Ali morate razumjeti, ovo nije britanska kolonija. Ne možemo naređivati Kinezima. No razgovarat ću s nekim u odgovarajućem uredu. Međutim, nemojte očekivati da će se nešto brzo dogoditi. Chiang-Kai-shek je i ranije imao doušnike, ali nikad nekoga tko tako dobro poznaje mrežu Crvenih. Chiang bi prije izgu-225bio mnoge bitke s Japancima nego dopustio da se bilo što dogodi toj Žutoj Zmiji. Što se Chianga tiče, vidite, pravi neprijatelj nisu Japanci, već Crveni.Glasno sam uzdahnuo. - Gospodine MacDonald, nije me briga za Chiang-Kai-sheka ili za njegove prioritete. Trenutno imam jedan slučaj što ga treba riješiti i želio bih da vi učinite sve što je u vašoj moći kako biste mi osigurali razgovor s tim doušnikom. Stavljam to vama osobno na dušu, a ukoliko svi moji napori budu uzaludni jer vi nećete udovoljiti jednostavnom zahtjevu, neću oklijevati da obznanim kako sam se obratio vama...

93

- No doista, stari moj, molim vas! Nema potrebe za takve riječi! Uopće nema potrebe! Ovdje smo svi prijatelji. Svi želimo da uspijete. Vjerujte mi na riječ, doista želimo. Gledajte, rekao sam da ću učiniti sve što mogu. Razgovarat ću s nekoliko ljudi, znate, ljudi koji se time bave. Razgovarat ću s njima, reći im koliko važnim to držite. Ali morate razumjeti, postoje granice do kojih smijemo ići kad je riječ o Kine-zima. - Tada se nagnuo naprijed i povjerljivo rekao: -Znate, mogli biste pokušati kod Francuza. Imaju mnogo malih sporazuma s Chiangom. Znate, onih neslužbenih. Stvari kakve mi ne bismo ni taknuli. Takvi su vam Francuzi.Možda ima nečega u MacDonaldovu prijedlogu. Možda bih doista mogao dobiti korisnu pomoć od francuskih vlasti. Ali iskreno rečeno, od jutros nisam mnogo razmišljao o toj mogućnosti. Jasno mi je da MacDonald okoliša, zasad iz nepoznatih razloga, te će, kad jednom shvati golemu važnost udovoljavanja mojem zahtjevu, učiniti sve što je potrebno. Nažalost, vjerojatno sam jutrošnji sastanak tako zabrljao da ću ga morati još jednom posjetiti. To nije nešto čemu se posebno radujem, ali ću sljedeći put barem imati drukčiji pristup, a njemu neće biti lako otpraviti me praznih ruku.ŠESTI DIOHotel Cathay, Šangaj 20. listopada 1937.226Šesnaesto poglavljeZnao sam da se nalazimo negdje u Francuskoj koncesiji, ne daleko od luke, ali inače nisam znao gdje smo. Vozač je već neko vrijeme vijugao uskim uličicama, posve neprikladnim za automobil, i stalno trubio kako bi mu se pješaci maknuli s puta, a ja sam se počeo osjećati smiješnim, poput čovjeka koji je u kuću doveo konja. No automobil se na koncu zaustavio, a vozač mi je otvorio vrata i pokazao prema ulazu u gostionicu Jutarnja radost.Unutra me je uveo mršavi Kinez koji je imao jedno oko. Danas se sjećam sveopćeg dojma niskih stropova, tamnog vlažnog drva i uobičajenog smrada kanalizacije. No činilo se da je gostionica prilično čista; u jednom smo trenutku zaobišli tri stare žene koje su klečale i marljivo ribale daske na podu. Negdje blizu stražnjeg dijela zgrade došli smo do hodnika s dugačkim nizom vrata. To me je podsjetilo na konjušnicu, ili čak zatvor, ali pokazalo se da se u tim sobicama nalaze gosti. Jednooki je čovjek pokucao na jedna vrata, a potom ih je otvorio ne čekajući odgovor.Ušao sam u maleni uski prostor. Nije bilo prozora, ali pregrade nisu dopirale do stropa - posljednjih tridesetak centimetara činila je žičana mreža - te su svjetlost i zrak mogli cirkulirati. Unatoč tome, sobičak je bio zagušljiv i mračan tako da je čak i jarko sunce izvana samo stvaralo neobične sjenke žičane mreže na podu. Činilo se da osoba koja je229ležala na krevetu spava, ali je pomaknula noge kad sam se zaustavio u procjepu između kreveta i zida. Jednooki je čovjek nešto promrmljao i nestao, zatvorivši vrata za sobom.Bivši inspektor Kung bio je sama kost i koža. Lice i vrat bili su mu naborani i posuti mrljama; usta su mu mlitavo visjela otvorena; gola noga slična štapu virila je ispod grube deke, iako je na gornjem dijelu tijela imao iznenađujuće bijelu potkošulju. U početku nije ni pokušao sjesti, a činilo se da je tek neodređeno svjestan moje nazočnosti. A ipak nije izgledao kao da je pod izravnim utjecajem opijuma ili alkohola i s vremenom je, dok sam ja govorio tko sam i zašto sam ga došao posjetiti, postajao suvisliji te je čak pokazivao znakove uljudnosti.- Žao mi je, gospodine - njegov je engleski, kad ga je počeo upotrebljavati, bio prilično tečan -nemam čaja. - Počeo je mrmljati nešto na mandarinskom i micati noge ispod deke. Potom se činilo da se pribrao te je rekao: - Molim vas, oprostite mi. Nije mi dobro. Ali uskoro ću ponovno ozdraviti.- Doista se nadam da hoćete - rekoh. - Na kraju krajeva, vi ste bili jedan od najboljih detektiva u SMP-u.- Doista? Kako lijepo od vas da to kažete, gospodine. Da, možda sam jednom bio dobar policajac. -Uloživši iznenadni napor, podigao se u sjedeći položaj i oprezno

94

spustio stopala na pod. Možda mu je bilo nelagodno ili hladno, ali zadržao je deku skupljenu oko srednjeg dijela tijela. - Ali na kraju - nastavio je - ovaj vas grad porazi. Svaki čovjek izdaje prijatelja. Vjerujete nekome, a ispostavi se da ga plaća neki gangster. Vlada je također gangsterska. Kako jedan detektiv može u takvome mjestu obavljati svoju dužnost? Možda imam cigaretu za vas. Želite li cigaretu?230- Ne, hvala vam, gospodine, dopustite da kažem samo ovo. Kad sam bio dječak, s velikim sam divljenjem pratio vaše podvige.- Kad ste bili dječak?- Da, gospodine. Dječak iz susjedstva i ja -kratko sam se nasmijao - običavali smo se igrati da smo vi. Bili ste... bili ste naš junak.- Ma je li? - Starac je odmahnuo glavom i nasmiješio se. - Zar je doista tako? Pa onda mi je još više žao da vam ništa ne mogu ponuditi. Nema čaja. Nema cigarete.- Zapravo, gospodine, možda ćete mi moći ponuditi nešto mnogo važnije. Došao sam danas k vama jer vjerujem da biste mi mogli dati nadasve važni trag. U proljeće godine 1915. radili ste na jednom slučaju, istraživali ste pucnjavu do koje je došlo u restoranu Wu Cheng Lou na cesti Foochovv. Troje je ljudi poginulo i još ih je nekoliko bilo ranjeno. Uhitili ste dva čovjeka odgovorna za to. U policijskim dosjeima to se vodi pod nazivom Wu Cheng Lou pucnjava. Znam da je to bilo prije mnogo godina, ali inspektore Kung, pitam se sjećate li se tog slučaja?Iza mene, možda dva ili tri sobička dalje, začuo se zvuk žestokog kašljanja. Inspektor Kung ostao je duboko zamišljen, a potom je rekao: - Jako se dobro sjećam slučaja Wu Cheng Lou. To je bio jedan od mojih uspješnijih trenutaka. Katkad razmišljam o tom slučaju, čak i ovih dana, dok ležim na ovom krevetu.- Onda ćete se možda sjetiti da ste ispitivali osumnjičenika za kojeg ste kasnije utvrdili da nije povezan s pucnjavom. Sudeći prema dosjeima, čovjek se zvao Chiang Wei. Ispitivali ste ga u vezi sa slučajem Wu Cheng Lou, ali je on priznao nešto sasvim drugo.Iako je njegovo tijelo bilo mlitava vreća kostiju, oči starog detektiva sad su bile pune života. - Tako je - rekao je. - Nije imao nikakve veze s pucnjavom.231Ali bojao se i počeo je pričati. Sve je priznao. Sjećam se da je priznao kako je nekoliko godina ranije bio član bande otmičara.- Izvrsno, gospodine! Baš tako piše i u dosjeima. Dakle, inspektore Kung, ovo je veoma važno. Taj vam je čovjek dao neke adrese. Adrese kuća u kojima je banda držala svoje zatočenike.Inspektor Kung je zurio u muhe koje su zujale oko žičane mreže blizu stropa, ali tada se njegov pogled polako okrenuo prema meni. - To je točno -tiho je rekao. - Ali gospodine Banks, mi smo sve te kuće temeljito pregledali. Otmice o kojima je govorio zbile su se mnogo godina ranije. U tim kućama nismo našli ništa sumnjivo.- Znam, inspektore Kung, vi biste savjesno obavili sve što je vaša dužnost od vas tražila. Ali naravno, tada ste istraživali pucnjavu. Bilo bi posve prirodno da svoju energiju niste trošili na sporednu stvar. Pokušavam reći da, ako su neki moćni ljudi nastojali spriječiti pretraživanje jedne od tih kuća, možda ne biste posebno uporno na tome inzistirali.Stari se detektiv ponovno duboko zamislio. Na koncu je rekao: - Bila je jedna kuća. Sad se sjećam. Moji su mi ljudi donijeli izvještaje. Za sve ostale kuće, njih sedam, primio sam izvještaje. Sjećam se da me u ono vrijeme to mučilo. Jedna posljednja kuća, bez izvještaja. Moje su ljude na neki način onemogućavali. Da, sjećam se da mi je to bilo čudno. Detektivski nos. Zacijelo znate na što mislim, gospodine.- Ta preostala kuća. Nikad niste vidjeli izvještaj o njoj.- Točno, gospodine. Ali kao što kažete, to tada nije imalo prioritet. Razumijete, slučaj Wu Cheng Lou bio je velika stvar. Izazvao je mnogo gnjeva. Lov na ubojice trajao je tjednima.- Vjerujem da dvojica vaših starijih kolega nisu imali uspjeha.232

95

Inspektor Kung se nasmiješio. - Kao što sam rekao, to je bio izrazito uspješan trenutak moje karijere. Preuzeo sam slučaj kad su ostali doživjeli poraz. Grad nije ni o čemu drugome govorio. Već za nekoliko dana uspio sam uhvatiti ubojice.- Pročitao sam zapise. Bio sam ispunjen divljenjem.No sad me je starac napeto promatrao. Na koncu je polako rekao: - Ta kuća. Kuća u koju moji ljudi nisu uspjeli ući. Ta kuća. Vi kažete... ?- Da. Vjerujem da su baš ondje držali moje roditelje.- Shvaćam. - Neko je vrijeme šutio, probavljajući tu kolosalnu ideju.- Nema govora o nemaru s vaše strane - rekoh. -Dopustite da još jednom kažem, s velikim sam divljenjem čitao izvještaje. Vaši ljudi nisu ušli u kuću jer su ih u tome spriječile osobe na višim položajima u policiji. Ljudi za koje sada znamo da su bili na platnom popisu zločinačkih organizacija.Kašljanje je ponovno počelo. Inspektor Kung je još trenutak šutio, a zatim me ponovno pogledao i polako rekao: - Došli ste mene pitati. Došli ste me pitati mogu li vam pomoći da nađete tu kuću.- Nažalost, arhivi su u kaosu. Sramota je kako se upravljalo stvarima u ovom gradu. Dokumenti su pogrešno zavedeni, drugi su posve zagubljeni. Na kraju sam zaključio da će biti najbolje obratiti se vama. Pitati vas, iako je to malo vjerojatno, sjećate li se. Nečega, bilo čega o toj kući.- Ta kuća. Dopustite da se pokušam sjetiti. - Starac je zatvorio oči koncentrirajući se, ali je nešto kasnije odmahnuo glavom. - Wu Cheng Lou pucnjava zbila se prije više od dvadeset godina. Žao mi je. Ne sjećam se ničega o toj kući.- Molim vas, pokušajte se nečega sjetiti, gospodine. Sjećate li se u kojoj je četvrti bila? Je li se možda nalazila u Međunarodnom naselju?233Još je malo razmišljao, a zatim je opet odmahnuo glavom. - To je bilo jako davno. Moja glava više ne funkcionira na normalan način. Katkad se ničega ne sjećam, čak ni prethodnoga dana. Ali nastojat ću se sjetiti. Možda sutra, možda dan kasnije, probudit ću se i nečega se sjetiti. Gospodine Banks, tako mi je žao. Ali u ovom trenutku, ne, ničega se ne sjećam.Bila je večer kad sam se vratio u Međunarodno naselje. Vjerujem da sam sat vremena ili više proveo u svojoj sobi, iznova proučavajući bilješke, nastojeći zaboraviti na razočaranje što ga je donio susret sa starim inspektorom. Na večeru sam sišao tek iza osam, a tada sam sjeo za svoj uobičajeni stol u kutu veličanstvene blagovaonice. Sjećam se da te večeri nisam imao naročiti apetit, te sam baš kanio ostaviti glavno jelo i vratiti se poslu kad mi je konobar donio Sarahino pisamce.Sada ga imam pred sobom. To je tek črčkarija na bijelom komadiću papira s istrgnutim gornjim rubom. Sumnjam da je previše razmišljala o riječima; jednostavno me pozvala da se odmah dođem sastati s njom na poluodmorištu između trećeg i četvrtog kata hotela. Dok ga sada ponovno promatram, čini mi se očitom povezanost s onim malenim incidentom prije tjedan dana u kući gospodina Tonvja Kesvvicka; to jest, Šarah vjerojatno uopće ne bi napisala poruku da nije bilo onoga što se među nama tada dogodilo. Međutim, neobično je da to nisam povezao kad mi je konobar donio pisamce, te sam nekoliko trenutaka ondje sjedio posve zbunjen zbog načina na koji me je pozvala.Ovdje bih trebao spomenuti da sam je dotad sreo još tri puta nakon one večeri u kući Lucky Chance. Dva smo se puta vidjeli samo nakratko u nazočnosti drugih ljudi, te smo razmijenili jako malo riječi. Prilikom trećeg susreta - na večeri u kući gospodina Kes-vvicka, predsjednika tvrtke Jardine Matheson - pret-234postavljam da smo također bili na javnome mjestu i jedva razmijenili koju riječ; ipak, kad o tome razmišljam unatrag, naš bi se susret ondje mogao smatrati nekom vrstom važne prekretnice.Te sam večeri stigao prilično kasno i kad su me uveli u golemi staklenik gospodina Keswicka, šezdesetak je gostiju već zauzimalo svoja mjesta za nekoliko stolova smještenih između lisnatih biljaka i penjačica. Opazio sam Šarah na drugom kraju

96

prostorije - sir Cecil nije bio nazočan - ali sam vidio da i ona traži svoje mjesto pa joj nisam ni pokušao prići.Čini se da je u Šangaju običaj da gosti na takvim primanjima, čim se posluži desert - čak i prije nego su ga dospjeli pojesti - napuste svoje prvobitno mjesto i slobodno se kreću naokolo. Nema sumnje da sam imao na umu, čim dođe taj trenutak, poći do Šarah i s njom razmijeniti nekoliko riječi. Međutim, kad se desert konačno pojavio, nisam se mogao udaljiti od žene koja je sjedila kraj mene i željela mi potanko objasniti političku situaciju u Indokini. No tek što sam se uspio osloboditi te žene, naš je domaćin ustao i najavio kako je vrijeme za »nastupe«. Nastavio je s predstavljanjem prve izvođačice -vitke dame koja je, ustavši od stola iza mene, pošla naprijed i počela recitirati duhovitu pjesmu, što ju je očito sama napisala.Potom je izišao muškarac koji je bez pratnje otpjevao nekoliko stihova Gilberta i Sullivana, a ja sam zaključio.da je većina onih oko mene došla spremna za nastup. Gosti su ustajali jedan za drugim, katkad u parovima ili u troje; bilo je madrigala, komičnih skečeva. Ton je stalno bio lakomislen, katkad čak besraman.Tada je krupni muškarac crvena lica - direktor banke u Hong Kongu i Šangaju, što sam kasnije saznao - krenuo naprijed, a preko smokinga je prebacio neku vrstu tunike. Počeo je sa svitka čitati monolog u235kojem je satirički prikazao razne aspekte šangajskog života. Gotovo sve što je spomenuo - pojedince, kupaonice u određenim klubovima, nedavne incidente - meni nije ništa značilo, ali se cijela prostorija vrlo brzo ispunila smijehom. Tada sam se osvrnuo naokolo i pogledom potražio Šarah. Vidio sam je kako sjedi u kutu usred skupine žena i od srca se smije, poput svih ostalih. Žena kraj nje, koja je očito prilično popila, urlala je od smijeha tako da je djelovala gotovo nepristojno.Predstava čovjeka crvena lica trajala je možda pet minuta - za kojih se činilo da razina gromoglasnog smijeha samo raste - kad je izgovorio posebno efektne tri ili četiri rečenice zbog kojih je prostorija doslovno zaurlala. U tom sam trenutku slučajno još jednom pogledao Šarah. Najprije mi se učinilo da je prizor jednak kao i ranije: ondje je bila Šarah i bespomoćno se smijala zajedno sa svojim družicama. Nastavio sam je promatrati još nekoliko sekundi samo zato jer me je čudilo da je nakon jedva godinu dana već toliko intimna sa šangajskim društvom da je te nejasne šale mogu dovesti u takvo stanje. I baš sam tada, dok sam gledao u nju i razmišljao o tome, odjednom shvatio da se ona uopće ne smije; da ona ne briše suze od smijeha, kako sam pretpostavio, već da zapravo plače. Na trenutak sam nastavio zuriti u nju, nesposoban vjerovati svojim očima. Urnebesni je smijeh i dalje trajao, a ja sam tiho ustao i krenuo kroz mnoštvo. Nakon malo manevriranja našao sam se iza nje, a sad više nije bilo nikakve sumnje. Usred sveg tog veselja Šarah je nekontrolirano plakala.Prišao sam joj s leđa, pa se trgnula kad sam joj ponudio svoj rupčić. Potom je podigla glavu i zagledala se u mene - na možda četiri ili pet sekundi - s neobičnim izrazom u očima gdje se zahvalnost miješala s nečim sličnim pitanju. Nagnuo sam glavu kako bih lakše odgonetnuo njezin pogled, ali je tada uzela236moj rupčić i opet se okrenula prema čovjeku crvena lica. Kad je prostoriju potresao sljedeći urlik smijeha, Šarah se također nasmijala, pokazujući impresivnu snagu volje, iako je na oči pritisnula rupčić.Svjestan činjenice da bih na nju mogao privući neželjenu pozornost, vratio sam se do svog mjesta i više joj se te večeri nisam približavao, osim što smo jedno drugom formalno zaželjeli laku noć na izlazu, što su i mnogi drugi gosti činili na rastanku.No pretpostavljam da sam nekoliko dana iza toga neodređeno očekivao da će mi se javiti i reći nešto o onome što se dogodilo. Stoga je dobar pokazatelj moje zaokupljenosti istragom činjenica da, kad sam primio pisamce u blagovaonici hotela Cathav, to nisam povezao s ranijim incidentom, već sam se zaputio stubištem pitajući se zašto me želi vidjeti.

97

Ono što je Šarah opisala kao »poluodmorište« zapravo je prilično veliki prostor s nekoliko naslonjača, ponekim stolićem i biljkama lončanicama. Pretpostavljam da je to mjesto, pogotovo ujutro kad su veliki prozori otvoreni i ventilatori na stropu se vrte, prilično ugodno za čitanje novina i ispijanje kave. Međutim, uvečer djeluje nekako napušteno; možda zbog nestašica nije osvijetljeno, a jedina svjetlost dopire sa stubišta i nešto malo s ulice kroz prozore. Te večeri ondje nije bilo nikoga osim Šarah čiji se obris ocrtavao na golemom prozoru gdje je stajala i zurila u noćno nebo. Dok sam joj se približavao, udario sam u stolicu, a zvuk ju je naveo da se okrene.- Mislila sam da će se vidjeti mjesec - rekla je. -Ali nema ga. Večeras čak ne ispaljuju ni granate.- Da. Mirno je posljednjih nekoliko noći.- Cecil kaže da su vojnici na obje strane iscrpljeni.- Može biti.- Christophere, dođi ovamo. U redu je, ništa ti neću učiniti, ali moramo razgovarati tiše.237Prišao sam joj bliže i stao kraj nje. Sad sam mogao vidjeti Bund ispod nas, kao i niz uličnih svjetiljki što su označavale promenadu na obali.- Sve sam sredila - tiho je rekla. - Nije bilo lako, ali sad je gotovo.- Što si točno učinila?- Sve. Dokumente, brodove, sve. Više ne mogu ostati ovdje. Dala sam sve od sebe, ali sada sam tako umorna. Odlazim.- Shvaćam. A Cecil? Jesu li mu poznate tvoje namjere?- To mu neće biti baš kompletno iznenađenje. Ali pretpostavljam da će ipak biti šok. Jesi li ti šokiran, Christophere?- Ne, zapravo nisam. Prema onome što sam vidio, pretpostavio sam da je ovako nešto u kartama. Ali prije nego poduzmeš tako drastičan korak, jesi li sigurna da nema... ?- O, razmišljala sam o svemu o čemu se moglo razmišljati. Ne vrijedi. Čak i kad bi Cecil bio voljan sutra se vratiti u Englesku. Osim toga, ovdje je izgubio tako mnogo novca. Čvrsto je odlučio da se neće vratiti dok to ne dobije natrag.- Vidim da ovo putovanje nije ispunilo tvoja nadanja. Žao mi je.- Teško da je riječ samo o putovanju ovamo. -Nasmijala se, a zatim je utihnula. Trenutak kasnije je rekla: - Pokušala sam voljeti Cecila. Doista sam se trudila. On nije loš čovjek. Ti vjerojatno misliš da jest jer si ga vidio u onakvom stanju. Ali nije uvijek bio takav. I jasno mi je da mnogo toga ima veze sa mnom. U ovom razdoblju njegova života trebao mu je dobar odmor. Ali tada sam ja naišla, a on je osjećao da mora još nešto učiniti. Za to sam ja kriva. Kad smo došli ovamo, doista je pokušao u početku, jako se trudio. Ali to je bilo izvan njegove moći, a mislim da je upravo to razlog, to ga je slomilo. Možda će se ponovno pribrati kad ja odem.238

- Ali kamo ćeš poći? Hoćeš li se vratiti u Englesku?- U ovom trenutku nema dovoljno novca za povratak. Idem u Macao. Nakon toga, vidjet ću. Svašta bi se moglo dogoditi. Zapravo, zato sam željela razgovarati s tobom. Christophere, priznajem, prilično se bojim. Ne želim poći onamo posve sama. Pitala sam se bi li pošao sa mnom.- Želiš reći, da pođem s tobom u Macao? Da sutra pođem s tobom?- Da. Pođi sutra sa mnom u Macao. Nakon toga možemo odlučiti kamo ćemo dalje. Ako bi želio, mogli bismo neko vrijeme jednostavno lutati Južnim kineskim morem. Ili bismo mogli poći u Južnu Ameriku, pobjeći poput lopova u noći. Zar to ne bi bilo zabavno?Pretpostavljam da sam se iznenadio kad sam je čuo kako izgovara te riječi; ali ono čega se sada sjećam, jači od svega ostaloga bio je gotovo opipljivi osjećaj olakšanja. Doista, sekundu ili dvije osjećao sam onu vrstu omamljenosti kakvu bi mogao osjećati čovjek koji iznenada dođe na svjetlost i svježi zrak nakon što je dugo

98

vremena boravio u nekoj mračnoj komori. Kao da je taj njezin prijedlog - što ga je, koliko ja znam, mogla iznijeti posve impulsivno -sadržavao u sebi golemu moć, nešto što mi je donijelo neku vrstu oslobođenja čemu se nikad nisam usudio nadati.Međutim, tek što me je preplavio taj osjećaj, pretpostavljam da je neki drugi dio mene brzo posumnjao da bi to mogao biti nekakav test što ga je za mene smislila. Sjećam se da sam, kad sam konačno odgovorio, rekao sljedeće:- Problem je moj rad ovdje. Najprije ću morati to završiti. Na kraju krajeva, cijeli je svijet na rubu katastrofe. Što bi ljudi mislili o meni kad bih ih napustio u takvom trenutku? Kad smo već kod toga, što bi ti mislila o meni?239- O, Christophere, oboje smo jednako glupi. Moramo prestati tako razmišljati. Inače neće biti ničega ni za jedno od nas, već samo još onoga što smo imali sve ove godine. Samo još više usamljenosti, još dana bez ičega u našim životima, osim onoga što nam govori da još uvijek nismo učinili dovoljno. Sada sve to moramo ostaviti iza sebe. Ostavi svoj posao, Christophere. Već si dovoljno svog života potrošio na sve to. Otidimo sutra, nemojmo više potratiti ni dana, pođimo dok ne bude prekasno za nas.- Prekasno za što, točno?- Prekasno za... oh, ne znam. Samo znam da sam potratila sve ove godine tražeći nešto, neku vrstu trofeja što ću ga dobiti ako doista, doista učinim dovoljno da bih ga zavrijedila. Ali više ga ne želim, sada želim nešto drugo, nešto toplo i zaštitničko, nešto na što se mogu osloniti bez obzira što činim, bez obzira tko postanem. Nešto što će jednostavno biti ondje, uvijek, poput sutrašnjeg neba. To sada želim, a mislim da bi i ti to trebao željeti. Ali uskoro će biti kasno. Postat ćemo previše ovisni o navikama da bismo se promijenili. Ako sada ne iskoristimo svoju priliku, druga se možda više nikad neće pružiti, nijednome od nas. Christophere, što radiš toj sirotoj biljci?Doista, shvatio sam da sam odsutnim pokretima trgao listove s palme što je stajala kraj nas i bacao ih na sag.- Žao mi je - kratko sam se nasmijao - prilično destruktivno. - Potom sam rekao: - Čak i ako si u pravu, u ovome što si maločas rekla, čak i tada, za mene to nije tako lako. Jer, vidiš, tu je i Jennifer.Kad sam to rekao, pred očima mi se pojavila jasna slika prizora kad smo ona i ja posljednji put razgovarali, kad smo se pozdravili u ugodnom dnevnom boravku u stražnjem dijelu škole, a sunčeva svjetlost blagog engleskog poslijepodneva padala je240na zidove obložene hrastovinom. Odjednom sam se ponovno sjetio njezina lica kad je prvi put shvatila što joj govorim, zamišljena kimanja glavom dok je0 tome razmišljala, a zatim onih tihih neočekivanih riječi što ih je izgovorila.- Vidiš, tu je i Jennifer - ponovio sam, svjestan da bi me moglo obuzeti sanjarsko raspoloženje. - Čak i sada, ona me zacijelo čeka.- Ali ja sam mislila na to. O svemu sam vrlo pomno razmislila. Jednostavno znam da bismo ona1 ja mogle postati prijateljice. Više nego prijateljice. Nas troje, mogli bismo biti, pa, malena obitelj, poput svake druge obitelji. Razmišljala sam o tome, Christophere, moglo bi biti predivno za sve nas. Mogli bismo poslati po nju, čim stvorimo čvrsti plan. Mogli bismo se čak vratiti u Europu, recimo u Italiju, a ona bi nam se ondje mogla pridružiti. Znam da bih joj mogla biti majka, Christophere, sigurna sam da bih mogla.Nekoliko sam trenutaka razmišljao, a tada sam rekao. - Vrlo dobro.- Kako to misliš, Christophere, »vrlo dobro«?- Mislim, da, poći ću s tobom. Poći ću s tobom i učinit ćemo kako ti kažeš. Da, možda imaš pravo. Jennifer, mi, sve bi to moglo uspjeti.Čim sam to izgovorio, osjetio sam kako se s mene diže golemi teret, čak do te mjere da sam možda glasno uzdahnuo. U međuvremenu je Šarah prišla još jedan korak

99

bliže meni i na trenutak se zagledala u moje lice. Čak sam pomislio da će me poljubiti, ali se činilo da se u posljednjem trenutku suzdržala i umjesto toga rekla:- Onda slušaj. Slušaj pažljivo jer to moramo pravilno izvesti. Spakiraj samo jedan kofer. I nemoj slati nikakve škrinje. U Macau će nas čekati nešto novca, pa ćemo ondje moći kupiti ono što nam bude potrebno. Poslat ću nekoga po tebe, vozača, sutra poslije podne u tri i trideset. Pobrinut ću se da to bude241netko u koga se može imati povjerenja, ali ipak mu nemoj reći ništa što nije nužno. Dovest će te do mjesta gdje ću te ja čekati. Christophere, izgledaš kao da te je nešto teško upravo tresnulo po glavi. Nećeš me iznevjeriti, zar ne?- Ne, ne. Bit ću spreman. Sutra u tri i trideset poslije podne. Ne brini, ja ću... slijedit ću te bilo kamo, kamo god želiš poći.Možda je to jednostavno bio impuls; možda se radilo o sjećanju na ono kako smo se rastali one večeri kad smo sir Cecila doveli iz kockarnice; u svakom slučaju, odjednom sam ispružio ruke, uhvatio njezinu šaku u obje svoje i poljubio je. Vjerujem da sam nakon toga podigao pogled, još uvijek stežući njezinu ruku, nesiguran što da dalje činim; čak je moguće da sam se nezgrapno nasmijao. Na koncu je blago oslobodila ruku i dotaknula mi obraz.- Hvala ti, Christophere - tiho je rekla. - Hvala ti što si pristao. Sve mi se odjednom čini posve drukčijim. Ali bolje da sada pođeš, prije nego nas netko vidi ovdje. Hajde, pođi.242Sedamnaesto poglavljeTe sam večeri pošao u krevet pomalo zabrinut, ali kad sam se sljedećeg jutra probudio, otkrio sam da me je preplavila neka vrsta smirenosti. Kao da mi je netko skinuo golemi teret s ramena, a dok sam se odijevao, ponovno sam razmislio o svojoj novoj situaciji i shvatio da sam prilično uzbuđen.Većeg dijela tog jutra sad se sjećam kao kroz maglu. Znam da me je opsjedala pomisao da bih, u preostalom vremenu, trebao dovršiti što je moguće više poslova planiranih za idućih nekoliko dana; pokazao bih se nesavjesnim ukoliko to ne učinim. Očita nelogičnost tog stava nekako mi je promaknula te sam se nakon doručka zdušno bacio na posao, jureći uz i niz stubišta, tjerajući svoje vozače kroz pretrpane gradske ulice. Iako mi to danas nema mnogo smisla, moram reći da sam bio veoma ponosan na sebe kad sam malo iza dva sata sjeo za ručak, a dotad sam više ili manje obavio sve što sam naumio.No istodobno, kad se prisjećam toga dana, imam sveopći dojam da sam bio neobično odijeljen od svojih aktivnosti. Dok sam žurio Naseljem i razgovarao s mnogim najutjecajnijim građanima, dio mene se smijao usrdnom načinu na koji su pokušavali odgovarati na moja pitanja, patetičnom načinu na koji su nastojali pomoći. Jer istina je da sam počeo sve više prezirati takozvane vođe zajednice što sam duže boravio u Šangaju. Moja je istraga gotovo svakoga dana otkri-243vala još jedan djelić nemara, korupcije ili nečeg još goreg što ide njima na dušu. A ipak za svih ovih dana otkako sam stigao, niti jednom nisam naišao na nekoga tko se iskreno stidi, niti na jedno priznanje da situacija nikad ne bi dospjela do sadašnje krize da nije bilo oklijevanja, kratkovidnosti, često i nepošte-nja sa strane onih koji su imali vlast u rukama. U jednom trenutku toga jutra našao sam se u klubu Šangaj gdje sam se sastao s tri ugledna pripadnika »elite«. Iznova suočen s njihovom ispraznom pompoznošću, upornim nijekanjem vlastite odgovornosti u cijeloj žalosnoj stvari, osjetio sam ushićenje pri pomisli da ću se jednom zauvijek riješiti takvih ljudi. Doista, u takvim sam trenucima osjećao posvemašnju sigurnost da sam donio pravu odluku; da pretpostavka što je ovdje dijele doslovno svi - kako sam jedino ja odgovoran za razrješenje krize - uopće nije utemeljena, već zaslužuje najveći prezir. Zamišljao sam zaprepaštenje koje će se uskoro pojaviti na tim istim licima kad čuju vijest o mojem odlasku -gnjev i paniku što će brzo uslijediti - i priznajem da su mi takve misli donosile veliko zadovoljstvo.

100

Tada sam, za vrijeme ručka, počeo razmišljati o svom posljednjem susretu s Jennifer onog sunčanog poslijepodneva u njezinoj školi: nas dvoje u upravite-ljičinoj sobi kako nelagodno sjedimo u naslonjačima, sunčeve zrake poigravaju se po hrastovinom obloženim zidovima, iza nje se kroz prozor vidi jezero do kojeg vodi travnjak. Šutke je slušala dok sam joj objašnjavao, kako sam najbolje znao, zašto je nužno da otputujem, golemu važnost zadatka što me očekuje u Šangaju. Nekoliko sam puta zastao očekujući da će postavljati pitanja, ili barem staviti neku primjedbu. Ali ona je svaki put ozbiljno kimnula glavom i čekala da nastavim. Na koncu, kad sam shvatio da sam se počeo ponavljati, prekinuo sam se i rekao joj:- Dakle, Jenny. Imaš li štogod reći?244Ne znam što sam očekivao. Ali nakon što me je još trenutak promatrala pogledom bez trunke gnjeva, Jennifer je odgovorila:- Ujače Christopher, jasno mi je da ni u čemu nisam naročito dobra. Ali to je zato što sam još uvijek prilično mlada. Kad budem starija, a to će biti uskoro, moći ću ti pomoći. Moći ću ti pomoći, obećavam da hoću. Zato dok si daleko, hoćeš li se sjetiti, molim te? Sjetiti se da sam ja ovdje, u Engleskoj, i da ću ti pomoći kad se vratiš?To nije bilo baš ono što sam očekivao, a iako sam često razmišljao o njezinim riječima otkako sam stigao ovamo, još uvijek nisam siguran kakvu mi je poruku željela prenijeti toga dana. Je li htjela reći kako, bez obzira na sve što sam joj upravo ispričao, nije vjerojatno da ću postići uspjeh u svojoj misiji u Šangaju? Da ću se morati vratiti u Englesku i nastaviti svoj posao tijekom narednih godina? Jednako je moguće da su to jednostavno bile riječi zbunjenog djeteta koje se svim silama trudilo prikriti svoju uznemirenost, te je besmisleno analizirati ono što je rekla. Uza sve to, ponovno sam razmišljao o našem posljednjem susretu dok sam tog poslijepodneva sjedio za ručkom u hotelskoj blagovaonici.Dok sam dovršavao svoju kavu, prišao mi je vratar i rekao da me hitno trebaju na telefon. Uputio me je prema telefonskoj govornici tik ispred blagovaonice, a nakon malo zbrke s telefonisticom, začuo sam glas koji mi je bio neodređeno poznat.- Gospodine Banks? Gospodine Banks? Gospodine Banks, napokon sam se sjetio.Šutio sam od straha da nečim ne ugrozim naše planove. No tada je glas rekao:- Gospodine Banks? Čujete li me? Sjetio sam se nečeg važnog. O kući koju nismo mogli pretražiti.Shvatio sam da je to inspektor Kung; njegov glas, iako hrapav, zvučao je iznenađujuće pomlađeno.245- Inspektore, oprostite mi. Iznenadili ste me. Molim vas, recite mi čega ste se sjetili.- Gospodine Banks. Katkad, znate, kad se prepustim luli, to mi pomogne pri sjećanju. Mnoge davno zaboravljene stvari lebde pred mojim očima. Stoga sam pomislio, vrlo dobro, još ću se jednom vratiti luli. I sjetio sam se nečega što nam je osumnjičenik rekao. Kuća koju nismo mogli pretražiti. Nalazi se točno nasuprot kući čovjeka po imenu Yeh Chen.- Yeh Chen? Tko je to?- Ne znam. Mnogi siromašniji ljudi ne rabe ulične adrese. Govore o objektima koji služe kao vodič. Kuća koju nismo mogli pretražiti. Nalazi se nasuprot Yeh Chenove kuće.- Yeh Chen. Jeste li sigurni da se tako zvao?- Da, siguran sam. Posve sam se jasno sjetio.- Je li to često ime? Koliko bi se ljudi u Šangaju moglo tako zvati?- Srećom postoji još jedna pojedinost što nam ju je osumnjičenik dao. Taj Yeh Chen je slijep. Kuća koju tražite nalazi se nasuprot kući Yeh Chena koji je slijep. Naravno, možda se preselio, ili je umro. Ali kad biste mogli otkriti gdje je taj čovjek živio u vrijeme naše istrage...- Naravno, inspektore. Dakle, to je doista jako korisno.- Drago mi je. Mislio sam da će vam se činiti korisnim.

101

- Inspektore, ne znam kako bih vam zahvalio.Shvatio sam koliko je sati, a kad sam spustio slušalicu, nisam se vratio na ručak, već sam pošao ravno gore u sobu spakirati stvari.Sjećam se neobičnog osjećaja nestvarnosti što me je preplavio dok sam razmišljao koje ću stvari ponijeti. U jednom sam trenutku sjeo na krevet i zagledao se u djelić neba što sam ga vidio kroz prozor. Činilo mi se krajnje neobičnim da bi, samo dan ranije, informacija što sam je maločas dobio postala najvažnijom246stvari u mojem životu. No sad sam tek usput razmišljao o njoj i već mi se činila nečim što pripada prošlosti, nečim što ne moram zapamtiti ukoliko ne želim. Zacijelo sam se brzo spakirao te mi je ostalo dovoljno slobodnog vremena, jer kad se točno u tri i trideset začulo kucanje na vratima, već sam neko vrijeme sjedio u naslonjaču i čekao. Otvorio sam vrata mladom Kinezu, možda čak mlađem od dvadeset godina, odjevenom u halju i s kapom u rukama.- Ja sam vaš vozač, gospodine - tiho je rekao. -Ako imate kofer, ja ću nositi.Dok je mladi čovjek upravljao automobilom, zurio sam u užurbano mnoštvo na cesti Nanking u poslijepodnevnom suncu, a osjećao sam se kao da ih promatram iz velike daljine. Potom sam se udobnije smjestio na sjedalu i sve prepustio svomu vozaču koji je, unatoč mladosti, djelovao sigurno i sposobno. Došao sam u iskušenje pitati ga kakva je njegova veza sa Šarah, ali sam se tada sjetio njezina upozorenja neka ne govorim više no što je nužno. Stoga sam šutio, a moje su misli uskoro skrenule na Macao i neke fotografije toga mjesta što sam ih prije mnogo godina vidio u Britanskom muzeju.Nakon što smo se vozili možda desetak minuta, odjednom sam se nagnuo naprijed prema mladiću i rekao: - Čujte, oprostite. Ovo je jako malo vjerojatno. Ali poznajete li slučajno nekoga po imenu Yeh Chen? . Mladić nije skidao pogleda s prometa ispred sebe, a ja sam baš kanio ponoviti pitanje kad je rekao:- Yeh Chen. Slijepi glumac?- Da. Pa, znam da je slijep, ali nisam znao da je glumac.- Ne slavan glumac. Yeh Chen. Bio jednom glumac, prije mnogo godina, kad ja bio dječak.- Želite li reći... poznajete ga?- Ne poznajem ga. Ali znam tko je on. Zanima vas Yeh Chen, gospodine?247- Ne, ne. Ne posebno. Netko mi ga je slučajno spomenuo. Zapravo nije važno.Tijekom ostatka puta više ništa nisam rekao mladiću. Vozili smo se zbunjujućim nizom malenih uličica, a ja sam posve izgubio orijentaciju kad smo se zaustavili u tihoj sporednoj ulici.Mladić mi je otvorio vrata i pružio kofer.- Ona prodavaonica - rekao je i pokazao. - S gramofonom.Na drugoj strani ulice bila je malena prodavaonica s prljavim izlogom u kojem se doista nalazio gramofon. Također sam vidio natpis na engleskom: »Gramofonske ploče. Klavirske note. Manuskripti.« Pogledavši uz i niz ulicu, vidio sam da smo, uz izuzetak dvojice vlasnika rikši koji su čučali kraj svojih vozila i čavrljali, mladić i ja sami. Podigao sam kofer i baš sam kanio prijeći ulicu kad me je nešto navelo da mu kažem:- Pitam se, možete li ovdje malo pričekati? Mladić je djelovao zbunjeno. - Lady Medhurstkaže samo da vas dovedem ovamo.- Da, da. Ali sad vas ja pitam, shvaćate. Želio bih da samo još malo pričekate, za slučaj da mi zatrebaju vaše usluge. Naravno, možda mi nećete trebati. Ali znate, za svaki slučaj. Gledajte - posegnuo sam u džep i izvadio nekoliko novčanica - gledajte, isplatit će vam se.Mladićevo je lice porumenjelo od gnjeva, te se naglo okrenuo od novca kao da mu pružam nešto ogavno. Mrzovoljno se vratio u automobil i tresnuo vratima.

102

Vidio sam da sam nešto pogrešno procijenio, ali u tom se trenutku nisam mogao time zamarati. Osim toga, unatoč ljutnji, mladić nije upalio motor. Gurnuo sam novac natrag u džep, opet podigao kofer i krenuo preko ulice.Unutrašnjost prodavaonice bila je vrlo skučena. Poslijepodnevne zrake sunca slijevale su se unutra,248ali su osvjetljavale samo nekoliko prašnjavih djelića prostora. Na jednoj se strani nalazio klavir s bezbojnim tipkama i nekoliko gramofonskih ploča izloženih bez omotnica. Na pločama sam vidio prašinu i paučinu. Bilo je nekoliko komada debelog baršuna -činilo se da su to dijelovi kazališnih zastora - čavli-ćima pričvršćenih na zidove, a uz njih fotografije opernih pjevača i plesača. Možda sam očekivao da će Šarah stajati ondje, ali jedina nazočna osoba bio je izrazito mršavi Europljanin tamne šiljaste bradice koji je sjedio za pultom.- Dobar dan - rekao je s njemačkim naglaskom podigavši pogled s poslovne knjige otvorene pred njim. Zatim me je oprezno odmjerio od glave do pete i pitao: - Vi ste Englez?- Da, jesam. Dobar dan.- Imamo nekoliko ploča iz Engleske. Na primjer, imamo snimku Mirni Johnson koja pjeva / Only Have Eyes for You. Sviđa li vam se to?Nešto u opreznom načinu na koji je ovo izgovorio ukazivalo je na to da je riječ o prvom dijelu dogovorene lozinke. No iako sam se nastojao sjetiti neke riječi ili fraze koju mi je Šarah možda rekla, ništa mi nije padalo na pamet. Na koncu sam rekao:- Nemam gramofona u Šangaju. Ali jako mi se sviđa Mirni Johnson. Zapravo, prije nekoliko godina bio sam na jednom njezinom koncertu.- Doista? Mirni Johnson, da.. Stekao sam izraziti dojam da sam ga zbunio pogrešnim odgovorom. Stoga sam rekao: - Slušajte, zovem se Banks. Christopher Banks.- Banks. Gospodin Banks. - Muškarac je ravnodušno izgovorio moje ime, a potom je rekao: - Ako vam se sviđa Mirni Johnson, / Only Have Eyes for You, pustit ću vam tu ploču. Molim.Sagnuo se ispod pulta, a ja sam iskoristio priliku i pogledao kroz izlog na ulicu. Dva vlasnika rikši još uvijek su se smijala i razgovarala, a umirilo me kad249sam vidio da moj momak i dalje sjedi u automobilu. Baš kad sam se počeo pitati nije li došlo do golemog nesporazuma, prostoriju je ispunio topli spori zvuk džez orkestra. Mirni Johnson je počela pjevati, a ja sam se sjetio kako je pjesma prije nekoliko godina na juriš osvojila sve londonske klubove.Nešto kasnije opazio sam da mi mršavi muškarac pokazuje mjesto pokriveno teškim tamnim zastorima na stražnjem zidu. Dotad nisam primijetio ta vrata, ali kad sam razmaknuo zastore, doista sam koraknuo u unutrašnju prostoriju.Šarah je sjedila na drvenom sanduku, odjevena u lagani ogrtač i šešir. Cigareta je gorjela u držaču, a prostorija slična ormaru već je bila puna dima. Svuda oko nas nalazile su se hrpe gramofonskih ploča i notnih listova pohranjenih u nizu kartonskih kutija i sanducima za čaj. Nije bilo prozora, ali sam vidio stražnja vrata, u tom trenutku neznatno odškrinuta, koja su vodila van.- Pa, evo me - rekoh. - Ponio sam samo jedan kofer, kao što si rekla. Ali vidim da si ti uzela tri.- Ova torba ovdje je samo za Ethelberta. Mog pli-šanog medvjedića. Bio je sa mnom od, pa, zapravo oduvijek. Budalasto, zar ne?- Budalasto? Ne, uopće nije.- Kad smo Cecil i ja doputovali ovamo, pogriješila sam i stavila Ethelberta s gomilom drugih stvari. No kad sam otvorila kofer, vidjela sam da mu je otpala ruka. Našla sam je u kutu; zapela je u jednoj papuči. Zato sada ima cijelu torbu samo za sebe, uz izutetak nekoliko šalova. To jest budalasto.- Ne, ne. Sasvim te razumijem. Ethelbert, da. Oprezno je spustila držač za cigarete i ustala.

103

Tada smo se ljubili - baš poput, pretpostavljam, nekog para na filmskom ekranu. Bilo je gotovo točno onako kako sam uvijek zamišljao da će biti, osim što je u našem zagrljaju bilo nečeg neobično nezgrapnog, a ja sam nekoliko puta pokušavao pro-250mijeniti svoj položaj; no moja je desna noga zapela za tešku kutiju pa nisam mogao izvesti potreban okret bez opasnosti od gubitka ravnoteže. Potom je Šarah koraknula unatrag, duboko dišući, cijelo vrijeme promatrajući moje lice.- Je li sve spremno? - pitao sam je.Nije odmah odgovorila, a ja sam pomislio da me kani ponovno poljubiti. No na koncu je jednostavno rekla:- Sve je u redu. Moramo pričekati još samo nekoliko minuta. Tada ćemo izići onuda - pokazala je stražnja vrata - poći do pristaništa i sampan će nas odvesti do parobroda tri kilometra nizvodno. Nakon toga, Macao.- A Cecil, ima li pojma o ovome?- Cijeli dan ga nisam vidjela. Krenuo je na jedno od svojih omiljenih mjesta odmah nakon doručka, a vjerujem da je još uvijek ondje.- To je velika šteta. Doista, netko bi mu morao reći neka se sredi.- Pa, to više nije na nama.- Ne, pretpostavljam da nije. - Odjednom sam se nasmijao. - Pretpostavljam da više ne moramo činiti baš ništa što ne želimo.- Tako je. Christophere, zar nešto nije u redu?- Ne, ne. Samo sam pokušavao... samo sam želio...Posegnuo sam prema njoj s namjerom da je ponovno zagrlim, ali je ona podigla ruku i rekla:- Christophere, mislim da bi trebao sjesti. Ne brini, bit će vremena za sve, sve, kasnije.- Da, da. Oprosti.- Kad jednom stignemo u Macao, možemo dobro razmisliti o svojoj budućnosti. Razmisliti o tome gdje bi za nas bilo dobro. I gdje bi bilo dobro za Jennifer. Raširit ćemo zemljovide na krevetu, promatrati more iz sobe i prepirati se o svemu tome. O, sigurna sam251da ćemo se prepirati. Radujem se čak i našim prepirkama. Hoćeš li sjesti? Gledaj, sjedni ovamo.- Slušaj... ako moramo nekoliko minuta čekati, dopusti da pođem nešto obaviti.- Nešto obaviti? Što točno?- Samo... samo nešto. Gledaj, doista, neću dugo izbivati, samo nekoliko minuta. Vidiš, samo moram nekoga nešto pitati.- Koga? Christophere, mislim da u ovom trenutku ni s kim ne bismo trebali razgovarati.- Nisam na to mislio. Posve shvaćam da je potreban oprez i tako dalje. Ne, ne, ne zabrinjavaj se. Riječ je samo o onome mladiću. Onome koga si poslala, koji me dovezao ovamo. Samo ga moram nešto pitati.- Ali zasigurno je otišao.- Ne, nije. Još uvijek je ondje vani. Gledaj, odmah ću se vratiti.Žurno sam se vratio u prodavaonicu gdje me je mršavi muškarac iznenađeno pogledao.- Sviđala vam se Mirni Johnson? - pitao je.- Da, da. Prekrasno. Samo moram na trenutak izići.- Smijem li jasno naglasiti, gospodine, da sam ja Švicarac. Između vaše i moje zemlje nema neprijateljstva.- Ah, da. Sjajno. Začas ću se vratiti.Požurio sam preko ceste prema automobilu. Mladić me je očito vidio, jer je spustio staklo na prozoru i pristojno se nasmiješio; činilo se da je njegov gnjev od ranije posve nestao. Sagnuo sam se do njega i tiho rekao:- Slušajte me. Taj Yeh Chen. Imate li neku ideju o tome gdje bih ga mogao naći?

104

- Yeh Chen? Živi jako blizu ovdje.- Yeh Chen. Govorim o slijepom Yeh Chenu.- Da. Ondje prijeko.- Njegova je kuća ondje prijeko?252- Da, gospodine.- Slušajte, čini se da me ne razumijete. Tvrdite li da Yeh Chen, slijepi Yeh Chen, da je njegova kuća odmah ondje prijeko?- Da, gospodine. Možete pješačiti tamo, ali ako želite, ja vas odvezem automobilom.- Poslušajte me, ovo je jako važno. Znate li koliko dugo Yeh Chen živi u toj kući?Mladić je razmislio, a zatim rekao: - On uvijek živi ondje, gospodine. Kad sam bio dječak, on živi ondje.- Jeste li sigurni? Dakle slušajte, ovo je veoma važno. Jeste li sigurni da je to slijepi Yeh Chen, te da ondje živi već dugo vremena?- Rekao sam vam, gospodine. On bio tamo kad sam ja mali dječak. Mislim da on ondje živi mnogo, mnogo godina.Uspravio sam se, duboko udahnuo i razmislio o svim implikacijama ovoga što sam upravo čuo. Tada sam se ponovno sagnuo i rekao: - Mislim da biste me trebali odvesti onamo. Automobilom, želim reći. Moramo tome oprezno pristupiti. Želio bih da me odvezete onamo, ali zaustavite automobil malo dalje. Negdje odakle možemo jasno vidjeti kuću nasuprot Yeh Chenovoj kući. Razumijete li?Ušao sam u automobil, a mladić je upalio motor. Okrenuo je vozilo na drugu stranu, a zatim smo krenuli drugom uskom sporednom ulicom. Dok smo to činili, mnoge su me misli istodobno mučile. Pitao sam se trebam li mladiću objasniti važnost ovoga što činimo, te sam čak pomislio da bih ga mogao pitati ima li pištolj u automobilu - no na koncu sam zaključio da bi ga takvo pitanje samo prestrašilo.Skrenuli smo iza ugla u uličicu još užu od prethodne. Tada smo ponovno skrenuli i stali. Na trenutak sam pomislio da smo stigli do našeg odredišta, ali sam tada shvatio zašto smo stali. U uličici ispred nas nalazila se velika skupina dječaka koji su poku-253šavali obuzdati uznemirenog bivola. Medu dječacima se odvijala neka vrsta prepirke, a dok sam gledao, jedan od njih je bivola tresnuo štapom po njušci. Osjetio sam paniku jer sam se sjetio majčinih upozorenja tijekom svoga djetinjstva da su te životinje jednako opasne kao i bikovi ako ih se draži. Međutim, životinja nije ništa učinila, a dječaci su se nastavili prepirati. Mladić je nekoliko puta zatrubio, ali bez rezultata, a na koncu je uz uzdah počeo voziti unatrag putem kojim smo došli.Pošli smo drugom obližnjom uličicom, ali činilo se da je ta smetnja zbunila moga vozača jer je nakon nekoliko skretanja ponovno stao i još jednom krenuo unatrag, iako ovoga puta nije bilo zapreke na cesti. U jednom trenutku izbili smo na širu izro-vanu stazu od blata uz koju su se s obje strane nalazile trošne drvene kolibe.- Molim vas, požurite - rekao sam. - Imam jako malo vremena.Upravo u tom trenutku snažni je prasak potresao tlo po kojem smo se vozili. Mladić je nastavio voziti, ali je nervozno pogledao u daljinu.- Bitka - rekao je. - Bitka ponovno počela.- Zvučalo je strašno blizu - rekoh.Narednih nekoliko minuta vozili smo se kroz još uskih križanja i kraj malenih drvenih kuća, a moj je vozač trubio kako bi mu se djeca i psi maknuli s puta. Zatim je automobil ponovno naglo stao, a ja sam čuo kako je mladić ozlojeđeno uzdahnuo. Pogledavši kraj njega, vidio sam da je put blokiran barikadom od vreća s pijeskom i bodljikave žice.- Moramo poći skroz naokolo - rekao je. - Nema drugi put.- Ali gledaj, zacijelo smo već jako blizu.- Jako blizu, da. Ali cesta blokirana, pa mi moramo poći skroz naokolo. Budite strpljivi, gospodine. Uskoro stići tamo.254

105

No u mladićevu je ponašanju došlo do izrazite promjene. Njegovo je prijašnje samopouzdanje nestalo, a sad mi se činio smiješno mladim da bi vozio automobil, možda nema više od petnaest ili šesnaest godina. Neko smo se vrijeme vozili kroz blatnjave, smrdljive ulice, niz još neke uličice gdje mi se činilo da ćemo u svakom trenutku upasti u nekakav jarak - no mladić je nekako uvijek uspijevao zadržati kotače na samom rubu. Cijelo smo vrijeme mogli čuti zvuk pucnjave u daljini i vidjeti ljude kako žure natrag u sigurnost svojih kuća i skloništa. No još uvijek je bilo djece i pasa koji naizgled nikome nisu pripadali, a trčali su na sve strane ispred nas, ne obazirući se ni na kakvu opasnost. U jednom trenutku, dok smo poskakivali preko dvorišta neke malene tvornice, pitao sam momka:- Dakle, slušajte, zašto jednostavno ne stanete i pitate za put?- Budite strpljivi, gospodine.- Da budem strpljiv? Ali vi nemate pojma kamo idemo, baš kao ni ja.- Uskoro ćemo stići, gospodine.- Kakva besmislica. Zašto nastavljate s tom šara-dom? To je tipično za vas Kineze. Izgubili ste se, ali to ne želite priznati. Sad se već vozimo... pa, čini mi se kao cijela vječnost.Ništa nije rekao, već je skrenuo na blatnjavu cestu što se strmo penjala između velikih gomila tvorničkog otpada. Potom je uslijedio još jedan gromoglasni prasak negdje zabrinjavajuće blizu, a mladić je smanjio brzinu do puževa koraka.- Gospodine. Mislim da se sada vratimo.- Vratimo se? Kamo se vratimo?- Borbe jako blizu. Ovdje nije sigurno.- Kako to mislite, da su borbe blizu? - Tada mi je sinulo. - Jesmo li negdje blizu Chapeija?- Gospodine. Mi u Chapei. Već neko vrijeme mi u Chapei.255- Što? Želite li reći da smo izišli iz Naselja?- Mi sada u Chapei.- Ali... Dobri Bože! Doista smo izvan Naselja? U Chapeiju? Slušajte me, vi ste budala, znate? Budala! Rekli ste mi da je kuća jako blizu. Sad smo se izgubili. Možda smo opasno blizu ratnoj zoni. I izišli smo iz Naselja! Vi ste ono što ja zovem pravom budalom. Znate li zašto? Reći ću vam. Pretvarate se da znate mnogo više od onoga što doista znate. Previše ste ponosni da biste priznali svoje nedostatke. Baš je to moja točna definicija budale. Obična budala! Čujete li me? Prava i obična budala!Zaustavio je automobil. Zatim je otvorio vrata i, ne okrenuvši se, otišao.Potrajalo je trenutak dok se nisam smirio i procijenio situaciju. Prešli smo veći dio puta uz brdo, a automobil se sada nalazio na izoliranome mjestu na blatnjavoj stazi okruženoj hrpama zidarskog materijala, kolutova žice i nečega što je sličilo zgnječenim ostacima biciklističkih kotača. Vidio sam mladića kako žustro hoda stazom preko vrha brda.Izišao sam i potrčao za njim. Sigurno me je čuo kako se približavam, ali niti je ubrzao korak niti se osvrnuo preko ramena. Sustigao sam ga i zaustavio uhvativši ga za rame.- Gledajte, žao mi je - rekao sam pomalo hvatajući dah. - Ispričavam se. Nisam smio izgubiti živce. Ispričavam se, doista. Nema opravdanja za to. Ali vidite, vi nemate pojma što sve ovo znači. Sad vas molim - pokazao sam natrag prema automobilu -pođimo dalje.Mladić me nije htio pogledati. - Više nema vožnje - rekao je.- Ali gledajte, rekao sam da mi je žao. Molim vas, budite razumni.- Više nema vožnje. Ovdje previše opasno. Borbe jako blizu.256- Ali slušajte, jako je važno da stignem do te kuće. Doista je jako važno. Sad mi iskreno recite, molim vas. Jeste li se izgubili ili doista znate gdje je ta kuća?- Znam. Znam kuću. Ali sada previše opasno. Borbe jako blizu.

106

Kao da je željela potvrditi njegove riječi, oko nas je odjednom odjeknula paljba iz automatske puške. Činila se dovoljno dalekom, ali je bilo nemoguće odrediti iz kojeg smjera dolazi. Obojica smo se osvrnuli oko sebe, odjednom se osjećajući izloženima na brežuljku.- Znate kako ćemo - rekao sam i iz džepa izvadio bilježnicu i olovku. - Vidim da više ne želite sudjelovati u svemu ovome i mogu razumjeti vaš stav. Još se jednom ispričavam što sam ranije bio nepristojan prema vama. Ali želio bih da za mene učinite još dvije stvari prije nego pođete kući. Prvo, želio bih da mi ovdje napišete adresu Yeh Chenove kuće, molim vas.- Nema adresa, gospodine. Nema nikakva adresa.- Vrlo dobro, onda nacrtajte plan. Napišite mi upute. Bilo što. Molim vas, učinite to za mene. Nakon toga, želio bih da me odvezete do najbliže policijske postaje. Naravno, to sam trebao odmah učiniti. Trebat će mi uvježbani, naoružani ljudi. Molim vas.Pružio sam mu bilježnicu i olovku. Nekoliko je stranica bilo ispunjeno bilješkama s ispitivanja što sam ih obavio ranije toga dana. Okretao je malene stranice dok nije stigao do prazne. Tada je rekao:- Ne engleski. Ne znam pisati engleski, gospodine.- Onda pišite kako god znate. Nacrtajte plan. Bilo što. Molim vas, požurite.Činilo se da je sada shvatio važnost onoga što sam tražio od njega. Nekoliko je sekundi razmišljao,257a zatim je počeo brzo pisati. Ispunio je jednu stranicu, zatim drugu. Nakon četiri ili pet stranica uvukao je olovku natrag u hrbat bilježnice i vratio mi je. Preletio sam pogledom ono što je napisao, ali nisam mogao odgonetnuti kinesko pismo. Unatoč tome, rekao sam:- Hvala vam. Mnogo vam hvala. Sada, molim vas. Odvedite me do policijske postaje. Tada možete poći kući.- Policijska postaja ovim putem, gospodine. -Pošao je još nekoliko koraka u smjeru u kojem se kretao. Tada je s vrha brda pokazao prema dnu padine gdje je, možda dvjesto metara dalje, počinjala masa sivih zgrada.- Policijska postaja tamo, gospodine.- Tamo? Koja zgrada?- Tamo. Sa zastava.- Vidim, da. Sigurni ste da je to policijska postaja?- Siguran, gospodine. Policijska postaja.S mjesta na kojem smo stajali doista je izgledala kao policijska postaja. Štoviše, vidio sam da bi bilo besmisleno pokušati voziti do nje; automobil je ostao na drugoj strani brda, a staza kojom smo došli gore nije bila dovoljno široka za vozilo; vidio sam da bismo se lako mogli ponovno izgubiti u pokušaju da nađemo put oko brda. Vratio sam bilježnicu u džep i pomislio da bih mu trebao dati nekoliko novčanica, ali sam se sjetio kako ga je to ranije uvrijedilo. Stoga sam jednostavno rekao:- Hvala vam. Mnogo ste mi pomogli. Odavde ću se sam snaći.Mladić je kratko kimnuo - činilo se da je još uvijek ljut na mene - okrenuo se i pošao natrag niz padinu u smjeru automobila.258Osamnaesto poglavljePolicijska je postaja djelovala napušteno. Kad sam sišao niz padinu, ugledao sam razbijena stakla na prozorima i jedno krilo ulaznih vrata kako visi na šarkama. No kad sam kroz razbijeno staklo i ušao u prijamni ured postaje, naišao sam na tri Kineza; dvojica su u mene uperila puške, a treći je zamahnuo vrtlarskom lopatom. Jedan od njih - koji je na sebi imao kinesku vojnu odoru - na nesigurnom me je engleskom pitao što želim; Kad sam im uspio objasniti tko sam, te da želim razgovarati s nekom odgovornom osobom, počeli su se međusobno prepirati. Na koncu je onaj s lopatom nestao u stražnjoj prostoriji, a ostali su me držali na nišanu dok smo čekali na njegov povratak. Iskoristio sam priliku da se osvrnem naokolo i zaključio kako je malo vjerojatno da je u postaji ostao neki policajac. Iako je na

107

zidovima ostalo nekoliko postera i obavijesti, činilo se da je ovo mjesto davno napušteno. Kabeli su visjeli s jednoga zida, a stražnji je dio prostorije pocrnio od vatre.Nakon možda pet minuta vratio se čovjek s lopatom. Razmijenili su još nekoliko riječi, pretpostavljam na šangajskom dijalektu, a tada mi je vojnik pokazao neka pođem za čovjekom s lopatom.Slijedio sam ga u stražnju prostoriju koju su također čuvali naoružani ljudi. No ti su nam se maknuli s puta i uskoro sam se spuštao klimavim stubama u podrum policijske postaje.259Sad se više ne sjećam posve jasno kako smo stigli do bunkera. Vjerojatno je bilo još nekoliko prostorija; znam da smo hodali kroz neku vrstu tunela, sagi-njući se kako bismo izbjegli niske grede; tu je također bilo vojnika na straži, a kad god bismo naišli na kojega, morao sam se stisnuti uz hrapavi zid kako bih se kraj njega provukao.Na koncu su me uveli u prostoriju bez prozora pretvorenu u neku vrstu improviziranog vojnog stožera. Osvjetljavale su je dvije žarulje što su jedna uz drugu visjele sa središnje grede. Zidovi su bili od gole cigle, a u zidu s moje desne strane nalazila se rupa dovoljno velika da se provuče čovjek. U suprotnom je kutu bio montiran slupani primopre-dajnik, a na sredini prostorije nalazio se veliki pisaći stol - odmah sam vidio da je bio prepiljen na pola, a potom konopcem i čavlima ponovno spojen. Nekoliko naopako okrenutih drvenih sanduka služilo je za sjedenje, a na jedinoj pravoj stolici bio je vezan muškarac bez svijesti. Imao je na sebi japansku mornaričku odoru, a jedna mu je strana lica bila izudarana.Unutra su se još nalazila dva kineska vojna časnika, obojica na nogama, sagnuta nad nekakvom kartom raširenom na stolu. Podigli su glave kad sam ušao, a potom je jedan koraknuo naprijed i pružio mi ruku.- Ja sam poručnik Chow. Ovo je satnik Ma. Obojica smo veoma počašćeni vašim posjetom, gospodine Banks. Jeste li nam došli pružiti svoju moralnu podršku?- Pa, istina je, poručnice, da sam došao s određenom molbom. Međutim, nadam se da će se moral znatno podići kad jednom dovršim svoj zadatak. Vaš i moral svih ostalih. No trebat će mi mala pomoć i zato sam došao k vama.Poručnik je nešto rekao satniku, koji očito nije razumio engleski, a tada su obojica pogledala u260mene. Onesviješteni je Japanac odjednom povratio po svojoj odori. Svi smo se okrenuli i zagledali u njega; potom je poručnik rekao:- Kažete da vam je potrebna pomoć, gospodine Banks. U kojem obliku?- Ovdje imam neke upute, opis kako da dođem do jedne određene kuće. Jako je važno da bez odgađanja stignem do te kuće. Upute su napisane na kineskom, a ja to ne znam pročitati. Ali vidite, čak i kad bih to mogao pročitati, trebao bi mi vodič, netko kome je poznato ovo područje.- Dakle, želite vodiča.- Ne samo to, poručnice. Trebat će mi četiri ili pet dobrih ljudi, više ako je moguće. Morali bi biti uvježbani i iskusni jer je ovo osjetljiv zadatak.Poručnik se kratko nasmijao; tada se uozbiljio i rekao: - Gospodine, u ovom trenutku imamo jako malo takvih ljudi. Ova je baza presudni dio naše obrane. A ipak ste i sami vidjeli kako je slabo čuvana. Zapravo, ljudi koje ste vidjeli na putu ovamo su ili ranjeni, ili bolesni, ili neiskusni dobrovoljci. Svakog čovjeka sposobnog za borbu poslali smo na frontu.- Jasno mi je, poručnice, da se nalazite u teškoj situaciji. Ali morate razumjeti, ne govorim tek o nekom običnom istraživanju što ga želim obaviti. Kad kažem da je jako važno stići do te kuće... Pa, poručnice, reći ću vam jer to ne mora ostati tajna. Vi i satnik Ma možete prvi za to saznati. Kuća koju želim pronaći, a znam da nam je sada jako blizu, baš je ona u kojoj drže moje roditelje. Tako je, poručnice! Ne govorim ni o čemu drugome, već o rješavanju tog slučaja nakon svih tih godina.

108

Sada shvaćate zašto sam osjećao da je moj zahtjev, čak i u ovako teškom trenutku za vas, posve opravdan.Poručnik nije skidao pogleda s mene. Satnik ga je pitao nešto na mandarinskom, ali mu poručnik nije odgovorio. Potom se obratio meni:261- Čekamo da se neki ljudi vrate sa zadatka. Otišla su sedmorica. Ne znamo hoće li se svi vratiti. Kanio sam ih odmah poslati na drugu lokaciju. Ali sada... U tom slučaju preuzet ću odgovornost na sebe. Ti će vas ljudi, bez obzira koliko ih se vrati, pratiti na vašem zadatku.Nestrpljivo sam uzdahnuo. - Zahvaljujem vam, poručnice. Ali koliko dugo ćemo morati čekati te ljude? Nije li moguće da uzmem nekoliko ljudi koji stoje ondje vani, samo na nekoliko minuta? Na kraju krajeva, kuća je negdje u neposrednoj blizini. I vidite, netko me čeka... - Odjednom sam se sjetio Šarah te me je obuzela neka vrsta panike. Koraknuo sam naprijed i rekao: - Zapravo, poručnice, pitam se smijem li upotrijebiti vaš telefon. Doista bih morao s njom razgovarati.- Bojim se da ovdje nema telefona, gospodine Banks. To je radio spojen samo s našim stožerom i s našim drugim bazama.- Pa u tom je slučaju još važnije da bez odgađanja raščistim to pitanje! Vidite, gospodine, dok mi govorimo, jedna dama čeka! Smijem li predložiti da uzmem tri ili četiri čovjeka među onima koji čuvaju bazu...- Gospodine Banks, molim vas, smirite se. Učinit ćemo sve što možemo kako bismo vam pomogli. Ali kao što sam već rekao, ljudi ondje vani nisu sposobni za takav zadatak. Samo bi ga ugrozili. Shvaćam da ste mnogo godina čekali kako biste riješili taj slučaj. Savjetujem vam da sada ne postupate nepromišljeno.Poručnikove su riječi imale smisla. Uzdahnuo sam i sjeo na jedan od preokrenutih sanduka za čaj.- Moji bi ljudi uskoro trebali stići - rekao je poručnik. - Gospodine Banks, smijem li vidjeti te upute što ih imate?Nisam se želio rastati od svoje bilježnice čak ni na nekoliko sekundi. No na koncu sam je pružio časniku, otvorenu na odgovarajuće stranice. Neko je262vrijeme proučavao upute, a potom mi je vratio bilježnicu.- Gospodine Banks, moram vam reći. Ta kuća. Neće biti lako stići do nje.- Ali ja slučajno znam, gospodine, da se nalazi jako blizu.- Blizu je, to je točno. Unatoč tome, neće biti lako. Zapravo, gospodine Banks, sad bi se već mogla nalaziti iza japanskih linija.- Japanskih linija? Pa, pretpostavljam da bih se uvijek mogao sporazumjeti s Japancima. Ja nisam s njima u sukobu.- Gospodine, ako biste pošli sa mnom. Pokazat ću vam, dok čekamo moje ljude, kakav je naš točan položaj.Trenutak je nešto žurno govorio satniku. Potom je krenuo prema ormaru u kutu, otvorio vrata i koraknuo unutra. Potrajalo je trenutak dok nisam shvatio da bih ga trebao slijediti, ali kad sam pokušao ući u ormar, zamalo sam naletio na pete poručnikovih čizama koje su se nalazile točno ispred mog lica. Iz tmine odozgo začuo sam njegov glas:- Molim vas, slijedite me, gospodine Banks. Ima četrdeset osam prečki. Bolje je da se držite barem pet prečki ispod mene.Njegova su stopala nestala. Ušao sam dublje u ormar, ispružio ruke i našao metalne prečke na zidu od cigle ispred sebe. Daleko gore vidio sam maleni djelić neba. Pretpostavio sam da se nalazimo u dnu dimnjaka ili tornja za motrenje što ga je kori-stila policija.U početku sam se osjećao vrlo nelagodno; ne samo što sam se bojao da u mraku ne promašim neku prečku, tu je još bila i strepnja da će se poručnik poskliznuti i pasti na mene. No djelić neba je polako postajao sve veći, a tada sam vidio kako poručnik iznad mene izlazi van. Pridružio sam mu se minutu ili dvije kasnije.

109

263Stajali smo na visokom ravnom krovu sa svih strana okruženom gusto zbijenim krovovima. U daljini, možda oko osamsto metara prema istoku, vidio sam kako se stup dima diže prema nebu.- Neobično je - rekao sam osvrnuvši se oko sebe. - Kako se ljudi kreću ondje dolje? Čini se da uopće nema ulica.- Odavde sigurno tako izgleda. Ali možda biste željeli pogledati kroz ovo.Pružio mi je dalekozor. Prinio sam ga očima i neko ga vrijeme izoštravao dok nisam mogao jasno vidjeti, a tada sam shvatio da gledam u dimnjak nekoliko metara dalje. No na koncu sam uspio izoštriti sliku na stupu dima u daljini. Poručnikov se glas javio iz moje neposredne blizine:- Sada gledate labirint, gospodine Banks. Ondje žive tvornički radnici. Siguran sam da tijekom svoga djetinjstva ovdje nikad niste posjetili labirint.- Labirint? Ne, mislim da nisam.- Gotovo je sigurno da niste. Stranci rijetko kada vide takva mjesta, osim ako nisu misionari. Ili možda komunisti. Ja sam Kinez, ali meni, kao ni mnogim mojim istomišljenicima, nikad nije bilo dopušteno približiti se takvim mjestima. Gotovo ništa nisam znao o labirintu do 1932. godine, kad smo se posljednji put borili s Japancima. Ne biste vjerovali da ljudska bića mogu tako živjeti. To je kao u mravinjaku. Te kuće, su namijenjene najsiromašnijim ljudima. Kuće sa sićušnim sobama, niz za nizom, jedna do druge. Labirint. Ako pažljivo pogledate, možda ćete vidjeti staze. Malene uličice široke tek toliko da ljudi mogu ući u svoje domove. U stražnjem dijelu kuće uopće nemaju prozora. Stražnje su sobe crne rupe, a naslanjaju se na kuće iza njih. Oprostite mi, ali ovo vam govorim s dobrim razlogom, kao što ćete vidjeti. Sobe su tako malene jer su napravljene za siromašne ljude. Nekoć je sedam ili osam ljudi dijelilo takvu sobu. Kako su godine prolazile, obitelji264su morale stavljati pregrade, čak i u tako malenim sobama, kako bi stanarinu podijelili s drugom obitelji. Ako još uvijek nisu mogli plaćati kućevlasnicima, još bi jednom pregradili sobu. Sjećam se sićušnih crnih rupa podijeljenih na četiri dijela, a u svakom je živjela jedna obitelj. Ne vjerujete, gospodine Banks, da ljudska bića mogu tako živjeti?- Doista se čini nevjerojatnim, ali ako ste vi osobno vidjeli te uvjete, poručnice...- Kad završi borba protiv Japanaca, gospodine Banks, razmislit ću o pružanju svojih usluga komunistima. Mislite li da je opasno tako govoriti? Ima mnogo časnika koji bi se radije borili za komuniste nego za Chianga.Prešao sam dalekozorom preko guste mase trošnih krovova. Sad sam vidio da su mnogi probijeni. Štoviše, uspio sam pronaći staze što ih je poručnik spomenuo, uske prolaze između nastambi.- Ali ovo nije naselje daščara - nastavio je poručnikov glas. - Čak i ako su pregrade što su ih stanari podigli tanke, same građevine, labirint, napravljene su od cigle. To se pokazalo jako korisnim 1932. kad su Japanci napali, a takvim se dokazuje i sada.- To vidim - rekoh. - Čvrsti labirint što ga brane vojnici. Nije baš lako za Japance, unatoč njihovom suvremenom oružju.- Imate pravo. Japansko naoružanje, čak i njihova obuka, ondje dolje gotovo ništa ne znače. Borbe se svode na puške, bajunete, noževe, pištolje, lopate, mesarske sjekirice. Prošli je tjedan japanska linija zapravo gurnuta natrag. Vidite li onaj dim, gospodine Banks? To su mjesto prošli tjedan držali neprijatelji. Ali sad smo ih gurnuli natrag.- Ima li civila koji još uvijek žive ondje dolje?- Ima, svakako. Možda nećete vjerovati, ali čak i blizu borbene linije neke su kuće labirinta još uvijek naseljene. To još više otežava Japancima. Ne smiju265nasumce granatirati. Znaju da ih zapadne sile promatraju i boje se da bi bezobzirnost skupo platili.- Koliko dugo mogu izdržati vaše trupe?

110

- Tko zna? Možda će nam Chiang-Kai-shek poslati pojačanje. Ili bi Japanci mogli odustati i prera-sporediti se, usredotočiti se na Nanking ili Chunking. Ni u kojem slučaju nije sigurno da nećemo izići kao pobjednici. No borbe su nas u posljednje vrijeme skupo stajale. Ako dalekozor okrenete lijevo, gospodine Banks, vidite li cestu? Da? Cesta je ondje poznata kao Svinjska uličica. Ne djeluje impresivno, ali je sada veoma važna za ishod bitke. Vidite, to je jedina cesta koja ide uz rub labirinta. Zasad su je naše trupe uspjele zatvoriti i tako zadržati Japance vani. Uspiju li zauzeti cestu, prodrijet će u labirint duž cijele te strane. Naši pokušaji pružanja otpora ne bi imali smisla. Opkolili bi nas. Tražili ste ljude koji će vas pratiti do kuće u kojoj se nalaze vaši roditelji. Ljudi koji će vas pratiti inače bi bili raspoređeni u jedinicu koja brani barikadu na početku Svinjske uličice. Ondje se, posljednjih nekoliko dana, moji ljudi očajnički bore. U međuvremenu, naravno, također moramo držati našu liniju na drugoj strani labirinta.- Odavde se ne bi reklo da se ondje dolje toliko toga događa.- Doista. Ali uvjeravam vas, situacija je sada vrlo loša u unutrašnjosti labirinta. Govorim vam sve to, gospodine Banks, jer vi kanite poći onamo.Trenutak ili dva nastavio sam u tišini zuriti kroz dalekozor. Tada sam rekao: - Poručnice, ta kuća, ona u kojoj drže moje roditelje. Mogu li je vidjeti odavde?Načas mi je dotaknuo rame, ali ja nisam skinuo dalekozor s očiju.- Vidite li, gospodine Banks, ostatke onog tornja s lijeve strane? Izgleda poput jednog od onih kipova na Uskrsnim otocima. Da, da, baš to. Ako povučete crtu od toga do ostataka one velike crne zgrade266desno, starog skladišta tekstila, to je jutros bila linija do koje su naši ljudi vratili Japance. Kuća u kojoj drže vaše roditelje je otprilike u razini onog visokog dimnjaka a vaše lijeve strane. Ako povučete crtu, sasvim ravno preko labirinta, dok ne dođete tek malo lijevo od mjesta na kojemu mi sada stojimo. Da, da...- Mislite blizu onoga krova čije se strehe izvijaju prema gore u nekoj vrsti luka...- Da, tako je. Naravno, ne mogu biti posve siguran. Ali sudeći prema uputama što ste mi ih pokazali, kuća se nalazi otprilike ondje.Zurio sam kroz dalekozor u taj krov. Neko vrijeme nisam mogao prestati zuriti, iako sam bio svjestan da zadržavam poručnika. Malo kasnije poručnik je rekao:- Zacijelo je to neobičan osjećaj. Pomisao da gledate baš u kuću u kojoj se nalaze vaši roditelji.- Da. Da, to jest pomalo neobičan osjećaj.- Naravno, možda to nije ta kuća. To je samo moje nagađanje. Ali bit će negdje u neposrednoj blizini. Onaj visoki dimnjak što sam vam ga pokazao, gospodine Banks. Mještani ga zovu Istočnom peći. Dimnjak što ga vidite mnogo bliže nama, gotovo u istoj ravnini s onim drugim, pripada Zapadnoj peći. Prije početka borbi stanovnici su običavali spaljivati otpad na jednom od tih mjesta. Savjetujem vam, gospodine, da se pećima služite kao putokazima kad uđete u labirint. Stranac se inače teško može orijentirati. Još jednom pozorno pogledajte onaj udaljeniji dimnjak, gospodine. Zapamtite, kuća koju tražite malo je dalje od njega, ravno prema jugu.Na koncu sam spustio dalekozor. - Poručnice, bili ste jako ljubazni. Nemam riječi kojima bih izrazio svoju zahvalnost. Zapravo, ukoliko vam to ne bi bilo neugodno, možda ćete mi dopustiti da vaše ime spomenem tijekom ceremonije koja će se održati267u Jessfieldovu parku u čast oslobađanja mojih roditelja.- Doista, moja pomoć nije toliko važna. Osim toga, gospodine Banks, ne smijete pretpostavljati da je vaš zadatak završen. Dok stojimo ovdje gore, to ne izgleda jako daleko. Ali u unutrašnjosti labirinta ima mnogo borbe. Iako vi ne sudjelujete u tome, ipak će vam biti teško kretati se od kuće do kuće. Osim dviju peći, preostalo je malo objekata po kojima se možete ravnati. Zatim morate izvesti roditelje na sigurno. Drugim riječima, još uvijek vam predstoji težak posao. Ali sada, gospodine Banks, predlažem da se vratimo dolje. Ljudi su se dosad možda već vratili i čekaju moje

111

naloge. Što se vas tiče, gospodine Banks, morate se nastojati vratiti prije nego padne noć. Dovoljno je pakleno danju se kretati labirintom. Noću će biti poput kretanja kroz najgore noćne more. Ako vas ondje zatekne mrak, savjetujem vam da nađete neko sigurno mjesto i čekate do jutra. Jučer su dva moja čovjeka ubila jedan drugoga, tako su bili dezorijentirani u mraku.- Zapamtio sam sve što ste mi rekli, poručnice. Dakle, vratimo se dolje.Dolje je satnik Ma razgovarao s vojnikom u posve razderanoj odori. Činilo se da čovjek nije ranjen, ali se činilo da je u šoku. Japanac na stolici je hrkao, kao da uživa u mirnom snu, ali sam opazio da je ponovno povraćao po svojoj odjeći.Poručnik je kratko razgovarao sa satnikom, a potom je ispitao vojnika u poderanoj odori. Tada se okrenuo k meni i rekao:- Loše vijesti. Ostali se nisu vratili. Dvojica su sigurno poginula. Ostali su u klopci, iako postoje dobre šanse da će pobjeći. Neprijatelj je, makar privremeno, malo napredovao i sasvim je moguće da je i kuća u kojoj se nalaze vaši roditelji sada iza njihovih linija.268- Bez obzira na to, poručnice, ja ipak moram krenuti, i to bez daljnjeg odgađanja. Slušajte, ako se ljudi koje ste mi obećali nisu vratili, onda možda, iako shvaćam da mnogo tražim, možda biste vi bili tako dobri i pošli sa mnom. Iskreno rečeno, gospodine, ne pada mi na pamet tko bi mi u ovom trenutku mogao pomoći bolje od vas.Poručnik je ozbiljna izraza lica razmotrio moj prijedlog. - Vrlo dobro, gospodine Banks - na koncu je rekao. - Učinit ću kako želite. Ali moramo požuriti. Zapravo uopće ne bih smio napuštati ovo mjesto. Učiniti to na bilo koje vrijeme moglo bi imati strašne posljedice.Žustro je dao upute satniku, a zatim je otvorio ladicu stola, počeo uzimati stvari i stavljati ih u džepove i za pojas.- Bolje je da vi ne nosite pušku, gospodine Banks. Ali imate li pištolj? Ne? Onda uzmite ovaj. Njemački je i vrlo pouzdan. Morate ga držati skrivenog, a ukoliko naiđemo na neprijatelja, morate bez oklijevanja odmah i jasno objaviti svoju neutralnost. Sada, ako ćete poći za mnom.Uzeo je pušku što je bila oslonjena na pisaći stol, dugim koracima pošao do rupe izdubljene na suprotnom zidu i vješto se provukao van. Gurnuo sam pištolj za pojas, gdje ga je uglavnom pokrivala moja jakna, a zatim požurio za njim.269Devetnaesto poglavljeSamo kad unatrag razmišljam o tome, prvi dio puta čini se relativno lakim. Tada, dok sam teturao za poručnikom, sigurno mi se nije činio takvim. Stopala su me uskoro počela boljeti zbog kretanja po kršom pokrivenom podu, a uvijanje potrebno za pro-vlačenje kroz rupe u zidovima također mi je teško padalo.Činilo se da tih rupa ima beskonačno mnogo, a sve su bile više ili manje slične onoj u podrumu baze. Neke su bile manje, neke dovoljno velike da se istodobno mogu provući dva čovjeka; ali sve su bile izdubljene tako da su ostali oštri rubovi, a trebalo je i malo skočiti da bi se prošlo onuda. Uskoro sam osjetio da sam jako blizu iscrpljenosti; tek što sam se provukao kroz jednu takvu rupu, a već bih pred sobom ugledao poručnika koji se vješto provlačio kroz sljedeći zid.Nisu više svi zidovi stajali; katkad bismo vijugali kroz ruševine možda tri ili četiri kuće prije nego bismo naišli na još jedan zid. Gotovo svi krovovi bili su pogođeni, često ih uopće nije bilo pa smo imali dovoljno dnevnog svjetla s neba - iako bi tu i tamo nailazili na duboke sjenke gdje je čovjek lako gubio korak. Prije nego sam se donekle navikao na teren, moja je noga više puta bolno skliznula između dva oštra komada zida ili do gležnja upala u krš.U takvim je okolnostima bilo jako lako zaboraviti da prolazimo kroz ostatke onoga što je prije samo270

112

nekoliko tjedana bilo dom stotina ljudi. Zapravo, često sam imao dojam da se ne krećemo kroz sirotinjsko naselje, već kroz neko golemo, uništeno zdanje s beskrajno mnogo soba. Ipak mi je s vremena na vrijeme padalo na pamet da u ruševinama ispod naših nogu leže dragi predmeti iz obiteljske baštine, dječje igračke, jednostavni ali voljeni predmeti iz obiteljskog života, a tada bi me odjednom preplavio obnovljeni gnjev spram onih koji su dopustili da takva sudbina zadesi tako mnogo nedužnih ljudi. Ponovno sam pomislio na one pompozne ljude iz Međunarodnog naselja, na sva okolišanja radi izbjegavanja vlastite odgovornosti tijekom mnogih godina, a u takvim sam trenucima dopuštao da moj bijes naraste do takvih granica da sam poželio zaustaviti poručnika samo da bih si dao oduška.Poručnik je u jednom trenutku ipak stao, a kad sam ga sustigao, rekao mi je:- Gospodine Banks, molim vas, dobro pogledajte ovo. - Pokazivao je malo. lijevo od nas, prema velikom objektu sličnom kotlu koji je, iako pokriven prašinom, uglavnom ostao netaknut. - To je Zapadna peć. Ako pogledate gore, vidjet ćete bliži od dva visoka dimnjaka što smo ih ranije gledali s krova. Istočna je peć po izgledu slična ovoj i bit će naš sljedeći jasan putokaz. Kad stignemo do nje, znat ćemo da smo jako blizu kuće.Pomno sam proučio peć. Dimnjak prilično velikog opsega uzdizao se na vrhu, a kad sam prišao nekoliko koraka bliže i pogledao gore, vidio sam kako se golemi dimnjak uzdiže visoko prema nebu. Još uvijek sam zurio u njega kad sam čuo kako moj pratilac kaže:- Molim vas, gospodine Banks. Moramo nastaviti. Važno je da dovršimo zadatak prije zalaza sunca.Nekoliko minuta nakon Zapadne peći poručni-kovo je držanje postalo zamjetno opreznije. Napre-271dovao je sporije, a kod svake bi rupe najprije virnuo na drugu stranu, sa spremnom puškom, pozorno osluškivao i tek se tada provukao na drugu stranu. Također sam počeo opažati sve više i više vreća s pijeskom ili namota bodljikave žice, vrlo blizu rupa. Kad sam prvi put čuo automatsku pušku, naglo sam se ukočio, uvjeren da netko puca na nas. No tada sam vidio da poručnik i dalje hoda preda mnom, te sam duboko udahnuo i pošao za njim.Na koncu sam prošao kroz jednu rupu i našao se u mnogo većem prostoru. Zapravo sam, onako iscrpljen, pomislio da sam ušao u bombardirane ostatke jedne od onih veličanstvenih plesnih dvorana kamo su me vodili u Naselju. Tada sam shvatio da stojimo na mjestu gdje se nekoć nalazilo nekoliko soba; pregradni zidovi su gotovo sasvim nestali tako da je sljedeći cijeli zid bio udaljen cijelih osam metara. Ondje sam vidio sedam ili osam vojnika u redu, licima okrenutih prema zidu. U početku sam pomislio da je riječ o zarobljenicima, ali sam tada vidio da svaki čovjek stoji ispred malene rupe kroz koju je provukao cijev puške. Poručnik je već prešao tu razdaljinu i obratio se čovjeku koji je čučao iza mitraljeza montiranog na postolju. Taj je mitraljez bio smješten ispred najveće rupe - one kroz koju bismo se mi morali provući kako bismo nastavili svoj put. Štoviše, kad sam se približio, vidio sam da je opseg rupe smanjen bodljikavom žicom pa je ostalo tek toliko mjesta da se može pomicati cijev oružja.Najprije sam pretpostavio da poručnik traži od čovjeka neka tu prepreku makne s puta, ali tada sam vidio kako su svi nazočni postali napeti. Čovjek za mitraljezom nije skidao pogleda s rupe ispred sebe za cijelo vrijeme razgovora s poručnikom. Drugi su vojnici također, duž cijelog zida, ostali nepomični i spremni, a svoju su pozornost usmjerili na ono što se nalazilo s druge strane.272Kad sam shvatio što znači ovakav prizor, osjetio sam poriv da se vratim natrag kroz prijašnju rupu. No tada sam vidio kako se poručnik vraća k meni pa sam ostao na svome mjestu.- Imamo nekih problema - rekao je. - Prije nekoliko sati Japanci su se uspjeli pomaknuti još malo naprijed. Sad smo ih ponovno gurnuli natrag i linija se opet

113

nalazi ondje gdje je bila i jutros. Međutim, čini se da se nekoliko japanskih vojnika nije povuklo s ostalima, te su sada u klopci iza naše linije. Posve su odsječeni i stoga izrazito opasni. Moji ljudi vjeruju da se u ovome trenutku nalaze s druge strane ovoga zida.- Poručnice, vi valjda ne predlažete da čekamo dok se ova stvar ne riješi?- Bojim se da ćemo morati čekati, svakako.- Ali kako dugo?- Teško je predvidjeti. Ti su vojnici u klopci i na koncu će biti ili zarobljeni ili ubijeni. No u međuvremenu imaju oružje i jako su opasni.- Želite li reći da bismo satima mogli čekati? Čak i danima?- Moguće je. U ovom bi trenutku bilo veoma opasno da pođemo dalje.- Poručnice, iznenađujete me. Imao sam dojam da vi, kao obrazovan čovjek, u potpunosti shvaćate koliko je hitan ovaj naš pothvat. Zasigurno postoji neki drugi put kojim bismo mogli poći i zaobići vojnike.- Postoje drugi putevi. No stoji da ćemo i dalje biti u velikoj opasnosti, bez obzira kojim putem pošli. Nažalost, gospodine, ne vidim drugog rješenja osim čekanja. Moguće je da će se situacija brzo razriješiti. Ispričajte me.Jedan od vojnika kraj zida davao mu je znakove, a poručnik je krenuo preko krša prema njemu. No baš je tada mitraljezac ispalio zaglušujući rafal, a kad je prestao, iza zida se začuo dugotrajni vrisak.273Vrisak je počeo kao vrlo glasan, a potom se pretvorio u prodorno cviljenje. Zvuk je bio jezovit, a ja sam ga slušao kao opčinjen. Tek kad je poručnik dotrčao natrag k meni i povukao me iza nekih ruševina, shvatio sam da meci udaraju o zid iza mene. Sad su i ostali pucali, a mitraljezac je ispalio još jedan rafal. Činilo se da je snaga njegova oružja utišala sve ostale, a nakon toga meni se činilo da je prošlo pretjerano mnogo vremena; čuo se jedino ranjeni čovjek iza zida. Njegovi prodorni krikovi trajali su još neko vrijeme, a tada je počeo nešto vikati na japanskom; s vremena na vrijeme glas bi se podigao do mahnitog vriska, a zatim bi se opet pretvorio u cviljenje. Bestjelesni je glas mučno odjekivao ruševinama, ali su kineski vojnici preda mnom ostali posve nepomični, posve usredotočeni na ono što su vidjeli kroz rupe u zidu. Mitraljezac se odjednom okrenuo i povratio po tlu kraj sebe, a potom se odmah ponovno zagledao kroz rupu pred sobom. Po načinu na koji je to učinio nije bilo lako odrediti ima li njegova mučnina veze sa živcima, sa zvukovima umirućeg čovjeka ili jednostavno s nekim problemom želuca.Tada su se svi vojnici konačno vidljivo opustili, iako se njihovo držanje tek neznatno promijenilo. Čuo sam kako poručnik kraj mene govori:- Dakle sada vidite, gospodine Banks, da odavde uopće nije lako nastaviti put.Bili smo na koljenima, a ja sam opazio da je moje svijetlo odijelo sada gotovo posve prekriveno prašinom i blatom. Nekoliko sam sekundi razmišljao, a potom rekao:- Shvaćam kakva je opasnost. Ali unatoč tome moramo nastaviti. Uz ovoliko pucnjave nikako ne smijemo ostaviti moje roditelje u toj kući dulje no što je nužno. Smijem li predložiti da povedemo ove ljude sa sobom? U tom bismo slučaju bili mnogo jači ako se ti japanski vojnici okome na nas.274- Kao zapovjednik nikako ne mogu odobriti takvu ideju, gospodine Banks. Kad bi ovi ljudi napustili svoj položaj, stožer bi bio doveden u veliku opasnost. Osim toga, nepotrebno bih ugrozio živote svojih ljudi.Ozlojeđeno sam uzdahnuo. - Moram reći, poručnice, da je to što su dopustili Japancima da se uvuku iza vaše linije bilo prilično traljavo od strane vaših ljudi. Da su svi vaši ljudi obavljali svoje zadatke kako treba, siguran sam da se tako nešto nikad ne bi dogodilo.- Moji su se ljudi borili s hvalevrijednom hra-brošću, gospodine Banks. Nisu oni krivi što se vaša misija, barem zasad, mora odgoditi.- Što time želite reći, poručnice? Što podrazumijevaju vaše riječi?- Molim vas, smirite se, gospodine Banks. Samo kažem da moji ljudi nisu krivi ako...

114

- Onda tko je kriv? Jasno mi je što želite reći! O, da! Znam da već neko vrijeme tako mislite. Pitao sam se kad ćete to konačno glasno izgovoriti.- Gospodine, nemam pojma što...- Posve dobro znam što ste mislili cijelo ovo vrijeme, poručnice! Vidio sam to u vašim očima. Vjerujete da sam za sve ja kriv, za sve ovo, baš sve, za ovu užasnu patnju, ovo uništavanje, vidio sam to na vašem licu dok smo maločas prolazili kroz ruševine. Ali to je zato jer vi ništa ne znate, praktički, ništa, gospodine, o tom pitanju. Vjerojatno znate ponešto o borbi, ali kažem vam da je posve druga stvar riješiti tako kompliciran slučaj kakav je ovaj. Očito nemate pojma o čemu je zapravo riječ. Takve stvari iziskuju vremena, gospodine! Slučaj kao što je ovaj, za to je potrebna izrazita suptilnost. Pretpostavljam da vi mislite kako jednostavno možete uletjeti onamo sa svojim bajunetama i puškama, je li? Trebalo je mnogo vremena, to prihvaćam, ali to je priroda ovakva slučaja. Ali ne znam zašto se uopće tru-275dim govoriti vam sve ovo. Kako biste vi to mogli razumjeti, običan vojnik?- Gospodine Banks, nema potrebe da se svađamo. Iskreno vam želim da uspijete. Samo vam govorim što je moguće...- Sve me manje zanima vaša zamisao o tome što jest i što nije moguće, poručnice. Ako smijem primijetiti, vi baš niste dobra reklama za kinesku vojsku. Trebam li shvatiti da ćete sada povući svoju riječ? Ne želite me pratiti dalje od ove točke? Čini se da je tako. Prepušten sam samome sebi pri izvršavanju ovog teškog zadatka. Vrlo dobro, učinit ću tako! Sam ću upasti u kuću!- Mislim, gospodine, da biste se trebali smiriti prije nego još nešto kažete...- I još nešto, gospodine! Možete biti sigurni da vaše ime neću spomenuti na proslavi u Jessfieldovu parku. Ili ako to ipak učinim, neće biti u pohvalnom kontekstu...- Gospodine Banks, molim vas, poslušajte me. Ako ste čvrsto odlučili nastaviti, unatoč opasnostima, ja vas ne mogu spriječiti. Ali nema sumnje da ćete sami biti sigurniji. Ako ja pođem s vama, sigurno bi postojala opasnost da će netko zapucati na nas. S druge strane, vi ste bijelac u civilnoj odjeći. Ukoliko budete jako oprezni i jasno se najavite prije svakog susreta, moguće je da vam se ništa neće dogoditi. Naravno, ponovno preporučujem da pričekate dok se situacija ne razriješi. No opet, i ja imam starije roditelje pa mogu razumjeti vaš osjećaj hitnoće.Ustao sam i otresao sa sebe barem dio prašine. -Dakle, ja idem - hladno sam rekao.- U tom slučaju, gospodine Banks, molim vas, uzmite ovo sa sobom. - Pružio mi je malenu baterij-sku svjetiljku. - Kao i ranije, savjetujem vam da stanete i čekate ako do svog cilja ne stignete prije mraka. No po vašem sadašnjem stavu vidim da ćete radije ići do kraja. U tom će vam slučaju sigurno276trebati baterijska svjetiljka. Baterije nisu nove pa je koristite samo kad je to nužno.Spustio sam baterijsku svjetiljku u džep, a zatim sam mu prilično mrzovoljno zahvalio, već požalivši svoj ispad. Umirući je čovjek prestao s pokušajima govorenja, a sad je ponovno samo vriskao. Zaputio sam se prema zvuku, ali je poručnik rekao:- Ne možete poći tim putem, gospodine Banks. Morat ćete neko vrijeme ići prema sjeveru, a kasnije se pokušati vratiti na pravi put. Dođite ovamo, gospodine.Nekoliko me je minuta vodio stazom okomitom na put kojim smo dotad išli. Uskoro smo stigli do još jednog zida s izdubljenom rupom.- Trebali biste barem osamsto metara hodati u ovom smjeru, a potom opet skrenuti na istok. Možda ćete ipak naići na vojnike, s bilo koje strane. Zapamtite što sam vam rekao. Pištolj držite skriven i uvijek objavite svoju neutralnost. Naiđete li na sta-novnike ovog naselja, pitajte ih kako ćete stići do Istočne peći. Želim vam sreću, gospodine, i žao mi je što vam više ne mogu pomoći.Nakon što sam se nekoliko minuta kretao prema sjeveru, opazio sam da su kuće manje oštećene. Međutim, to nije olakšalo moje kretanje; manje oštećeni krovovi značili su da se moram snalaziti pri daleko slabijem svjetlu - odlučio sam čuvati baterijsku svjetiljku za noć - i često sam morao opipavati neki zid dok ne bih našao otvor. Iz nekog je razloga tu bilo daleko više razbijenog stakla, a također i velikih

115

područja prekrivenih ustajalom vodom. Često sam čuo velike skupine štakora kako bježe, a jednom sam stao na uginulog psa, ali više nisam čuo zvukove borbe.Negdje u tom dijelu puta počeo sam sve više razmišljati o Jennifer kako sjedi u upraviteljičinu uredu onog sunčanog poslijepodneva kad smo se rastali -277te posebno o njezinu licu dok je onako usrdno izgovarala one neobične riječi, o tome kako će mi »pomoći« kad bude starija. Jednom, dok sam se naslijepo kretao naprijed, u mojoj se glavi pojavila apsurdna slika sirotog djeteta kako me s mukom slijedi kroz ovaj odvratni kraj, odlučna da ispuni svoje obećanje, te su me odjednom preplavile emocije koje su mi zamalo izmamile suze na oči.Tada sam naišao na rupu u zidu kroz koju sam vidio samo mrkli mrak, ali iz koje je dopirao odvratni smrad izmetina. Znao sam da bih se trebao provući kroz rupu u tu prostoriju ako želim ostati na pravom putu, ali jednostavno nisam mogao podnijeti tu pomisao pa sam nastavio hodati. Tu sam gadljivost skupo platio jer prilično dugo nisam našao drugi otvor, a slijedom toga imao sam dojam da se sve više udaljavam s pravog puta.Kad se sasvim smračilo i ja sam počeo koristiti baterijsku svjetiljku, počeo sam nailaziti na sve više znakova naseljenosti. Često bih naletio na tek neznatno oštećenu komodu ili spremnicu s moćima, čak i na cijele sobe u kojima je namještaj bio gotovo netaknut što je stvaralo dojam da je obitelj samo nakratko nekamo otišla. No tada bih tik uz takva mjesta nailazio na posve uništene ili poplavljene prostorije.Bilo je također sve više i više pasa lutalica -mršavih zvijeri čijeg sam se napada pribojavao, ali bi se uvijek režeći povukle kad bih u njih uperio snop svjetlosti. Jednom sam naišao na tri psa koji su nešto divlje trgali, te sam izvukao pištolj jer sam bio uvjeren da će navaliti na mene; no čak su me i te životinje plaho gledale dok sam prolazio, kao da su naučile cijeniti pokolj što ga je čovjek sposoban počiniti.Stoga se nisam previše iznenadio kad sam naišao na prvu obitelj. Otkrio ih je snop svjetlosti moje bate-rijske lampe, skutrene u mračnom kutu: nekoliko278djece, tri žene i stariji muškarac. Oko njih su se nalazili zavežljaji i kuhinjske potrepštine. Prestrašeno su zurili u mene, mašući improviziranim oružjem, a spustili su ga tek nakon što sam izgovorio nekoliko umirujućih riječi. Pokušao sam se raspitati jesam li blizu Istočne peći, ali oni su me samo s nerazumijevanjem promatrali. U obližnjim sam kućama naišao na još tri ili četiri takve obitelji - sve sam više mogao koristiti vrata umjesto rupa u zidovima - ali ni tu nitko nije odgovarao na moja pitanja.Potom sam ušao u veći prostor čiju je drugu stranu obasjavala crvenkasta svjetlost lampiona. Ondje je u sjenkama stajalo mnogo ljudi - ponovno uglavnom žene i djeca, a medu njima nekoliko starijih muškaraca. Počeo sam izgovarati svoje uobičajene riječi smirivanja kad sam osjetio neki neobičan ugođaj, te sam se prekinuo i posegnuo za pištoljem.Lica su se okrenula prema meni. No pogledi su se gotovo odmah vratili u udaljeni kut gdje je desetak dječaka i djevojčica stajalo oko nečega na podu. Poneko je dijete štapom guralo ono što se nalazilo na podu, a tada sam opazio da mnogi odrasli drže naoštrene lopate, sjekirice i drugo improvizirano oružje. Činilo se kao da sam omeo neki mračni obred, a moj je prvi poriv bio da pođem dalje. Možda sam to učinio jer sam čuo neki zvuk, ili možda me na to navelo šesto čulo; ali tada sam, s izvučenim pištoljem, pošao prema krugu što su ga činila djeca. Činilo se da ne žele otkriti što imaju, ali su se ipak polako razmaknuli. Tada sam u slabom crvenkastom sjaju ugledao tijelo japanskog vojnika kako nepomično leži na boku. Ruke su mu bile vezane na leđima; noge su mu također vezali. Imao je zatvorene oči, a vidio sam kako je tamna mrlja promočila njegovu odoru ispod pazuha. Lice i kosa bili su mu pokriveni prašinom i poprskani krvlju. Unatoč svemu tome, bez problema sam prepoznao Akiru.

116

279Djeca su se ponovno počela okupljati, a jedan je dječak štapom gurnuo Akirino tijelo. Naredio sam im neka se maknu, mašući pištoljem, a djeca su se na koncu malo povukla unatrag, i dalje me pozorno promatrajući.Akirine su oči ostale zatvorene dok sam ga pregledavao. Njegova je odora bila poderana na leđima, sve do oguljene kože, što je ukazivalo na to da su ga vukli po tlu. Rana kraj njegova pazuha vjerojatno je bila od šrapnela. Na stražnjem dijelu njegove glave vidio sam oteklinu i posjekotinu. No bio je tako pokriven prljavštinom, a lampion je davao tako malo svjetlosti da je bilo teško odrediti koliko su teške njegove ozljede. Kad sam ga osvijcLlio baterij-skom svjetiljkom, svuda su se pojavile duboke sjenke, a to je još više otežavalo situaciju.Nakon što sam ga nekoliko trenutaka pregledavao, otvorio je oči.- Akira! - rekao sam primaknuvši mu lice sasvim blizu. - To sam ja. Christopher!Palo mi je na pamet da mu djelujem poput zastrašujućeg obrisa na svjetlosti što dopire iza moje glave. Stoga sam ga ponovno zazvao po imenu, ali sam ovoga puta osvijetlio svoje lice. Moguće je da sam tada djelovao poput neke strašne prikaze, jer je Akira iskrivio lice u grimasu, a potom je prezirno pljunuo na mene. Nije imao snage pa je slina kliznula niz njegov obraz.- Akira! To sam ja! Kakva je sreća da sam te ovako našao. Sada ti mogu pomoći.Pogledao me je i potom rekao: - Pusti me umrijeti.- Nećeš umrijeti, stari moj. Izgubio si malo krvi i u posljednje vrijeme ti je bilo prilično teško. Ali odvest ću te onamo gdje će ti pomoći i bit će ti dobro, vidjet ćeš.- Svinja. Svinja.- Svinja?280- Ti. Svinja. - Ponovno je pljunuo na mene, a slina je opet nemoćno kliznula niz njegov obraz.- Akira. Očito je da ti još uvijek nije jasno tko sam ja.- Pusti me umrijeti. Umrijeti kao vojnik.- Akira, to sam ja. Christopher.- Ja ne znati. Ti svinja.- Slušaj, čekaj da ti skinem ove konopce. Tada ćeš se mnogo bolje osjećati. Uskoro će ti se vratiti zdrav razum.Pogledao sam preko ramena, pomislivši da ću zatražiti neki alat za presijecanje konopaca. Tada sam vidio da su se svi iz prostorije okupili tik iza mene - mnogi su držali svakojako oružje - kao da poziraju za prijeteću grupnu fotografiju. Pomalo sam se iznenadio - na trenutak sam zaboravio na njih - i potražio svoj pištolj. No Akira je baš u tom trenutku s obnovljenom energijom rekao:- Ako prerezan" konopac, ja te ubiti. Upozoriti te, u redu, Englez?- O čemu to govoriš? Gledaj, tupoglavče, to sam ja, tvoj prijatelj. Pomoći ću ti.- Ti svinja. Prerezati konopac, ja te ubiti.- Gledaj, ovi će ljudi jednako brzo ubiti tebe. U svakom slučaju, tvoje će se rane uskoro inficirati. Moraš mi dopustiti da ti pomognem.Odjednom su dvije Kineskinje počele vikati. Činilo se da se jedna obraća meni, a druga je vikala okupljenim ljudima. Na trenutak je zavladala zbrka, a potom se pojavio dječak od kojih desetak godina sa srpom u ruci. Kad je stigao do svjetla, vidio sam komadić krzna - možda ostatke nekog glodavca -kako visi s vrha oštrice. Palo mi je na pamet da dječak tako oprezno drži srp kako taj komadić ne bi pao, ali je žena koja je vikala na mene pograbila srp i ono je palo na tlo.281- Slušajte me - ustao sam i viknuo na okupljene. - Pogriješili ste. Ovo je dobar čovjek. Moj prijatelj. Prijatelj.Žena je ponovno viknula, kretnjama mi pokazujući neka se maknem u stranu.- Ali on nije vaš neprijatelj - nastavio sam. - On je prijatelj. Pomoći će mi. Pomoći će mi da riješim slu-čaj.

117

Podigao sam pištolj i žena je koraknula unatrag. U međuvremenu su svi počeli odjednom govoriti, a jedno je dijete zaplakalo. Potom su jednog starca gurnuli naprijed, a neka ga je djevojčica držala za ruku.- Ja govoriti engleski - rekao je.- Pa, hvala nebesima na tome - rekoh. - Molim vas, recite svima nazočnima da je ovaj čovjek moj prijatelj. Da će mi on pomoći.- On. Japanski vojnik. On ubiti Yun.- Siguran sam da nije. Nije on osobno.- On ubiti i krasti.- Ali ne ovaj čovjek. Ovo je Akira. Je li netko vidio njega, baš ovog čovjeka, da ubija ili krade? Hajde, pitajte ih.Starac se prilično nevoljko okrenuo i nešto promrmljao. To je izazvalo još više prepirke, a drugo oružje, naoštrena lopata, dodavana je naokolo dok je nije pograbila jedna druga žena u prvom redu.- Dakle? - pitao sam starca. - Nisam li u pravu? Nitko nije vidio Akiru osobno da čini neko zlo.Starac je odmahnuo glavom, možda u znak neslaganja, možda kako bi pokazao da me nije razumio. Iza mene je Akira stvorio nekakav zvuk i ja sam se okrenuo k njemu.- Dakle, vidiš? Baš je dobro što sam naišao. Pomiješali su te s nekim drugim čovjekom i žele te ubiti. Za Boga miloga, zar još uvijek ne znaš tko sam? Akira! To sam ja, Christopher!Skrenuo sam pogled s okupljenih ljudi i sasvim se okrenuo k njemu, te još jednom osvijetlio svoje282lice. Kad sam ugasio baterijsku lampu, prvi put sam na njegovu licu opazio znakove prepoznavanja.- Christopher - vrlo je nesigurno rekao. - Christopher.- Da, to sam ja. Doista. Prošlo je mnogo vremena. A čini se da sam se pojavio u posljednjem trenutku.- Christopher. Moj prijatelj.Uspravio sam se i pogledao okupljene, a zatim sam kretnjom pozvao dječaka koji je držao kuhinjski nož. Kad sam mu uzeo nož, žena sa srpom prijeteći se pomaknula prema meni, ali sam podigao pištolj i viknuo joj neka se drži podalje. Potom sam opet kleknuo kraj Akire i počeo mu presijecati konopce. Vidio sam da je vezan starim uzetom koje je nož s lakoćom sjekao.- Recite im - rekao sam starcu nakon što sam oslobodio Akirine ruke - recite im da je on moj prijatelj. I da ćemo zajedno riješiti slučaj. Recite im da su jako pogriješili. Hajde, recite im!Kad sam se okrenuo Akirinim nogama, čuo sam kako starac nešto mrmlja, a medu ljudima ponovno počinje prepirka. Tada je Akira oprezno sjeo i pogledao me.- Moj prijatelj Christopher - rekao je. - Da, mi prijatelji.Osjetio sam kako se gomila približava i skočio na noge. Možda sam od straha za prijatelja viknuo nepotrebno kreštavim tonom: - Da se nitko nije približio! Pucat ću, doista hoću! - Okrenuo sam se starcu i viknuo: - Recite im neka se maknu natrag! Recite im neka podu natrag ako znaju što je dobro za njih!Ne znam kako je to starac preveo. U svakom slučaju, u skupini ljudi - čija je ratobornost, sada shvaćam, bila preuveličana - to je izazvalo posvemašnju zbunjenost. Polovica je izgleda vjerovala kako želim da podu do zida s naše lijeve strane, a ostatak je zaključio da sam naredio neka sjednu na pod. Očito283su svi bili prestrašeni mojim ponašanjem, a u svojoj želji da me poslušaju spoticali su se jedan preko drugoga i uspaničeno vikali.Akira je shvatio da mora iskoristiti priliku pa je pokušao stati na noge. Povukao sam ga za ruku pa smo na trenutak stajali i zajedno se nesigurno njihali. Morao sam vratiti pištolj za pojas kako bih oslobodio drugu ruku, a tada smo pokušali učiniti

118

korak ili dva. Njegova je rana jako zaudarala, ali sam to istisnuo iz misli i viknuo preko ramena, više se ne opterećujući time tko će me razumjeti:- Uskoro ćete vidjeti! Vidjet ćete da ste pogriješili!- Christopher - Akira je mrmljao u moje uho. -Moj prijatelj. Christopher.- Slušaj - tiho sam mu rekao. - Moramo se maknuti od ovih ljudi. Ona vrata tamo u kutu. Misliš li da ćeš uspjeti stići do njih?Akira se svom težinom oslonio na moje rame i zagledao se u tminu. - U redu. Mi poći.Činilo se da mu noge nisu ozlijeđene pa je prilično dobro hodao. No nakon šest ili sedam koraka Akira se spotaknuo, a na trenutak su oni koji su nas promatrali zacijelo pomislili da se hrvamo jer smo nezgrapno nastojali spriječiti pad. No uspjeli smo poboljšati svoj položaj i nastavili smo hodati. Jednom je neki maleni dječak potrčao naprijed i bacio blato na nas, ali su ga odmah povukli natrag. Tada smo Akira i ja stigli do vrata - zapravo, samo do otvora gdje su nekoć stajala vrata - i teturavim koracima prešli u drugu kuću.284Dvadeseto poglavljeKad smo prošli kroz sljedeća dva zida i još uvijek nije bilo znakova da nas netko progoni, prvi put sam osjetio neku vrstu ushićenja što sam ponovno našao svog starog prijatelja. Nekoliko sam se puta nasmijao dok smo zajedno teturali naprijed; tada se i Akira nasmijao, a godine što su nas dijelile kao da su se istopile.- Koliko je vremena prošlo, Akira? Čini mi se strašno mnogo.S mukom se kretao uza me, ali je uspio reći: -Dugo vremena, da.- Znaš, bio sam ondje. U staroj kući. Pretpostavljam da je tvoja još uvijek u susjedstvu.- Da. U susjedstvu.- O, jesi li i ti bio ondje? Ali naravno, ti si cijelo vrijeme bio tu. Tebi se to ne čini kao nešto posebno.- Da - s naporom je ponovio. - Dugo vremena. U susjedstvu.Stao sam i smjestio ga na ostatke nekog zida. Tada sam mu oprezno skinuo poderanu jaknu odore i ponovno mu pregledao rane, koristeći se baterijskom svjetiljkom i povećalom. Još uvijek nisam mogao utvrditi kakvo je stanje; bojao sam se da je rana ispod njegove ruke zahvaćena gangrenom, ali sad mi je palo na pamet da smrad može dopirati od nečega na njegovoj odjeći, možda od nečega na čemu je ležao. S druge strane, opazio sam da je zabrinjavajuće vruć i posve natopljen znojem.285Skinuo sam svoju jaknu i otrgnuo nekoliko traka podstave za zavoje. Tada sam rupčićem očistio ranu što sam bolje mogao. Iako sam nastojao nježno ukloniti gnoj, njegovo naglo uvlačenje daha reklo mi je da mu nanosim bol.- Žao mi je, Akira. Nastojat ću biti manje nespretan.- Nespretan - rekao je kao da mu je ta riječ zanimljiva. Potom se iznenada nasmijao i rekao: -Ti mi pomoći. Hvala ti.- Jasno da ti pomažem. I uskoro ćeš dobiti pravu liječničku pomoć. Tada ćeš se začas oporaviti. Ali prije toga ti ćeš morati pomoći meni. Najprije moramo obaviti veoma hitan zadatak, a ti ćeš bolje od ikoga shvatiti zašto je tako hitan. Vidiš, Akira, konačno sam je našao. Kuću u kojoj drže moje roditelje. U ovom smo joj trenutku jako blizu. Znaš, stari moj, neko sam vrijeme mislio da ću morati sam ući u tu kuću. Učinio bih to, ali doista bi bilo strašno opasno. Sam Bog zna koliko se otmičara ondje nalazi. Najprije sam mislio da ću dobiti nekoliko kineskih vojnika za pomoć, ali to se pokazalo nemogućim. Čak sam razmišljao o tome da za pomoć zamolim Japance. Ali sada ćemo to učiniti nas dvojica; zajedno ćemo sigurno uspjeti.Cijelo to vrijeme pokušavao sam oko njegova tijela i vrata vezati improvizirani zavoj tako da se na ranu stavi određeni pritisak. Akira me je pomno promatrao, a kad sam prestao govoriti, on se nasmiješio i rekao:- Da. Ja ti pomoći. Ti pomoći meni. Dobro.

119

- Ali, Akira, moram ti nešto priznati. Nekako sam se izgubio. Prilično mi je dobro išlo do nekoliko trenutaka prije no što sam naišao na tebe. Ali sada, doista ne znam kojim putem treba poći. Moramo potražiti nešto što se zove Istočna peć. Velika građevina s visokim dimnjakom. Pitam se, stari moj, imaš li neku ideju o tome gdje bismo mogli naći tu peć?286Akira me je nastavio gledati, a prsa su mu se naglašeno dizala i spuštala. Kad sam ga takvog vidio, odjednom sam se sjetio vremena kad smo tako često zajedno sjedili na vrhu uzvisine u našem vrtu, hvatajući dah. Baš sam mu to kanio spomenuti kad je on rekao:- Znam. Znam to mjesto.- Znaš kako ćemo stići do Istočne peći? Odavde? Kimnuo je. - Ja se ovdje boriti, mnogo tjedana.Ovdje znati sve, baš kao - odjednom se nacerio -kao u moje rodno selo.I ja sam se nasmiješio, ali me je primjedba zbunila. - Na koje rodno selo misliš? - pitao sam.- Rodno selo. Gdje ja rođen.- Misliš na Naselje?Akira je trenutak šutio, a zatim je rekao: - Dobro. Da. Naselje. Međunarodno naselje. Moje rodno selo.- Da - rekoh. - Pretpostavljam da je to i moje rodno selo.Obojica smo se počeli smijati i nekoliko smo se trenutaka zajedno cerekali i smijali, možda pomalo nekontrolirano. Kad smo se donekle smirili, počeo sam govoriti:- Reći ću ti nešto neobično, Akira. Tebi to mogu reći. Za sve ove godine koliko sam živio u Engleskoj, nikad nisam osjećao da sam kod kuće. Međunarodno naselje. To će uvijek biti moj dom.- Ali Međunarodno naselje... - Akira je odmahnuo glavom. - Jako slabo. Sutra, idući dan... -zamahnuo je rukom po zraku.- Znam što želiš reći - rekoh. - A kad smo bili djeca, činilo nam se tako sigurnim. Ali kao što si maločas rekao, to je naše rodno selo. Jedino koje imamo.Počeo sam mu navlačiti odoru, pomno pazeći da mu ne nanosim nepotrebnu bol.- Je li sada malo bolje, Akira? Žao mi je što u ovom trenutku ne mogu nešto više učiniti za tebe.287Pobrinut ću se da te uskoro pregleda liječnik. Ali sada imamo važnog posla. Reci mi kamo treba poći.Polako smo napredovali. Bilo mi je teško držati baterijsku svjetiljku uperenu naprijed i često smo se spoticali, što je bilo veoma teško za Akiru. Doista, više puta je zamalo izgubio svijest, a njegova je težina na mojim ramenima bila golema. Nisam ni ja prošao bez ozljeda; najviše mi je smetalo što se moja desna cipela raspala, a stopalo mi je bilo puno posjekotina tako da mi je svaki korak izazivao žestoke bolove. Katkad smo bili tako iscrpljeni da smo uspijevali prijeći tek desetak koraka prije ponovnog zaustavljanja. No čvrsto smo odlučili da u takvim prilikama nećemo sjesti, te bismo se njihali na nogama, hvatali dah, mijenjali položaje tijela u pokušaju ublažavanja jednog bola na račun drugoga. Odvratni smrad njegove rane postajao je sve gori, a stalno šuškanje štakora oko nas bilo je mučno, ali u to vrijeme nismo čuli zvukove borbe.Činio sam sve što sam mogao kako bih podigao naš moral, stavljajući bezbrižne primjedbe kad god bih za to imao daha. Međutim, zapravo su u tim trenucima moji osjećaji u vezi s ovim susretom bili pomalo složeni. Nema sumnje da sam osjećao golemu zahvalnost jer nas je sudbina spojila baš u pravom trenutku za naš veliki pothvat. No istodobno je jedan moj dio bio žalostan jer je do našeg susreta -o kojem sam tako dugo razmišljao - došlo u tako mučnim okolnostima. Sigurno je to mnogo drukčije od prizora što sam ih uvijek zamišljao - nas dvojica kako sjedimo u nekom udobnom hotelskom predvorju, ili možda na verandi Akirine kuće s pogledom na tihi vrt, kako satima razgovaramo i prisjećamo se.

120

U međuvremenu je Akira, unatoč svojim problemima, zadržao jasan osjećaj za smjer kretanja. Često bi nas poveo putem za koji sam se bojao da će završiti slijepom ulicom, ali bi se na koncu uvijek pojavila neka vrata ili otvor. S vremena na vrijeme288nailazili smo na ponekog stanovnika, a često je to bila samo nečija nazočnost što bismo je osjećali u tmini; katkad bismo naišli na skupinu ljudi okupljenih oko lampiona ili vatre, a oni bi s takvim neprijateljstvom zurili u Akiru da sam se bojao napada. No uglavnom smo neometano prolazili, a jednom sam čak uspio nagovoriti neku staricu da nam dade vode za piće u zamjenu za posljednje novčanice iz moga džepa.Zatim se teren osjetno promijenio. Više nije bilo ostataka kućanstava, a jedini ljudi na koje smo nailazili bili su izolirani pojedinci prazna pogleda, koji su mrmljali ili plakali. Niti je više bilo preživjelih vrata, već samo izdubljenih rupa kroz kakve smo se poručnik i ja provlačili na samom početku. Svaka od tih rupa predstavljala je problem za sebe jer se Akira nije mogao provući - čak ni uz moju svesrdnu pomoć - bez da si nanosi strahovite bolove.Odavno smo već odustali od razgovora, te smo samo stenjali u ritmu s koracima, kad je Akira naglo stao i podigao glavu. Tada sam i ja začuo glas, nekoga tko je izvikivao naređenja. Bilo je teško odrediti koliko nam je blizu - možda dvije ili tri kuće dalje.- Japanac? - šaptom sam pitao.Akira je nastavio slušati, a tada je odmahnuo glavom.- Kuomintang. Christopher, mi sada jako blizu kraj... kraj...- Fronta?- Da, fronta. Mi sada jako blizu fronta. Christopher, ovo jako opasno.- Je li doista nužno proći ovim područjem kako bismo stigli do kuće?- Nužno, da.Odjednom je zapucala neka puška, a malo dalje oglasio se mitraljez. Instinktivno smo čvršće stisnuli jedan drugoga, ali se Akira tada oslobodio i sjeo.289- Christopher - tiho je rekao. - Mi sada odmoriti.- Ali moramo stići do kuće.- Mi sada odmoriti. Previše opasno poći u borbena zona po mrak. Nas ubiti. Morati čekati jutro.Shvatio sam da to ima smisla, a u svakom slučaju, sad smo obojica bili previše iscrpljeni da bismo nastavili put. Sjeo sam i ja, a potom ugasio baterijsku svjetiljku.Neko smo vrijeme sjedili u mraku, a tišinu je remetilo samo naše disanje. Zatim je odjednom ponovno počela pucnjava, a divlje pucanje trajalo je možda minutu ili dvije. Naglo je prestalo; nakon još trenutka tišine neobičan se zvuk širio između zidova. To je bio dugotrajni, slabašni zvuk, poput životinjskog zova u divljini, ali je završio prodornim krikom. Potom je uslijedilo kriještanje i jecanje, a tada je ranjeni čovjek počeo izvikivati neke riječi. Zvučio je neobično slično umirućem japanskom vojniku kojeg sam ranije slušao, a onako iscrpljen, pretpostavio sam da je riječ o istom čovjeku; baš sam Akiri kanio reći kako je taj pojedinac jedinstveno nesretna osoba, kad sam shvatio da viče na mandarinskom, a ne na japanskom. Spoznaja da je riječ o dva različita čovjeka izazvala je u meni jezu. Tako su identični bili njihovi žalosni jecaji, način na koji su očajnička zapomaganja zamjenjivala vriskove, a potom obrnuto, da mi je palo na pamet kako će svatko od nas sve to proživjeti na putu do smrti - da su ti užasni zvukovi jednako univerzalni kao i plač novorođenčadi.Nešto kasnije postao sam svjestan činjenice da sjedimo na sasvim nepovoljnom mjestu ukoliko se borba proširi i do naše prostorije. Baš sam Akiri kanio predložiti da prijeđemo na neko skrovitije mjesto, ali sam tada opazio da je usnuo. Ponovno sam upalio baterijsku lampu i oprezno osvijetlio naokolo.Čak i prema najnovijim mjerilima, razaranje oko nas bilo je užasno. Vidio sam oštećenja od granata,290

121

rupe od metaka svuda naokolo, uništene cigle i drvenu građu. Nasred prostorije ležao je uginuli bivol, možda dva do dva i pol metra dalje od nas; bio je pokriven prašinom i kršom, a jedan mu je rog bio uperen prema krovu. Nastavio sam snopom svjetlosti prelaziti naokolo dok nisam utvrdio s kojih bi mjesta borci mogli ući u naše skrovište. Još važnije, na drugoj strani prostorije, iza bivola, otkrio sam maleno udubljenje koje je jednom možda služilo kao mjesto za kuhanje ili ognjište. To mi se učinilo najsigurnijim mjestom na kojemu možemo prenoćiti. Probudio sam Akiru i prebacio njegovu ruku oko svoga vrata te smo s mukom ustali.Kad smo stigli do udubljenja, odgurnuo sam nešto krša i raščistio prostor od glatkih dasaka, dovoljno velik da se obojica možemo ispružiti. Raširio sam svoju jaknu za Akiru i oprezno ga spustio na zdravi bok. Potom sam i ja legao, čekajući da mi san dođe na oči.No onako iscrpljen, uz stalne krikove umirućeg čovjeka, obuzet strahom da ćemo biti uhvaćeni usred bitke i mislima o izuzetno važnom zadatku što nam predstoji, nikako nisam mogao zaspati. Znao sam da je i Akira ostao budan, a kad sam ga čuo kako se uspravlja u sjedeći položaj, pitao sam:- Kako ti je rana?- Moja rana. Nema problema, nema problema.- Daj da je ponovno pogledam...- Ne, ne. Nema problema. Ali hvala ti. Ti dobar prijatelj.Iako smo bili međusobno udaljeni samo nekoliko centimetara, uopće se nismo mogli vidjeti. Nakon dugotrajne stanke čuo sam ga kako govori:- Christopher. Ti morati naučiti japanski.- Da, morat ću.- Ne, mislim sada. Ti sada naučiti japanski.- Pa, iskreno rečeno, dragi moj, ovo baš nije idealni trenutak za...291- Ne. Ti morati naučiti. Ako japanski vojnik ući dok ja spavati, ti im reći. Reći im da mi biti prijatelj. Morati im reći ili oni pucati u mrak.- Da. Shvaćam što misliš.- Zato ti naučiti. Za slučaj ja spavati. Ili ja mrtav.- Dakle slušaj, ne želim slušati takve besmislice. Uskoro ćeš biti zdrav kao dren.Uslijedila je još jedna stanka, a ja sam se sjetio kako me Akira prije mnogo godina nije razumio ako bih koristio fraze. Stoga sam sasvim polako rekao:- Posve ćeš se oporaviti. Razumiješ li, Akira? Ja ću se za to pobrinuti. Ozdravit ćeš.- Vrlo ljubazno - rekao je. - Ali oprez najbolji. Moraš naučiti reći. Na japanski. Ako japanski vojnik doći. Ja te naučiti riječ. Ti zapamtiti.Počeo je nešto govoriti na vlastitom jeziku, ali je bilo previše opširno i ja sam ga prekinuo.- Ne, ne, nikada to neću naučiti. Nešto mnogo kraće. Samo da bih im jasno stavio do znanja da mi nismo neprijatelji.Trenutak je razmišljao, a potom izgovorio rečenicu koja je bila tek neznatno kraća od prethodne. Pokušao sam, ali je on gotovo odmah rekao:- Ne, Christopher. Pogreška.Nakon još nekoliko pokušaja rekao sam mu: -Gledaj, to ne valja. Daj mi samo jednu riječ. Riječ koja znači »prijatelj«. Večeras ne mogu ništa drugo naučiti.- Tomodachi - rekao je. - Ti reći. To-mo-da-chi. Nekoliko sam puta ponovio tu riječ, činilo mi sesavršeno točno, ali sam tada shvatio da se on smije u mraku. Ja sam se također nasmijao, a tada smo se, slično kao i ranije, obojica počeli nekontrolirano smijati. Smijali smo se možda cijelu minutu, a vjerujem da sam nakon toga odmah zaspao.Kad sam se probudio, u prostoriju je dopirala292rana svjetlost zore. To je bila blijeda, plavkasta svjetlost, kao da je uklonjen samo jedan sloj mraka. Umirući je čovjek utihnuo, a odnekud je dopirao ptičji cvrkut. Sad sam vidio da je veći dio krova nad nama nestao, pa sam s mjesta na kojem sam

122

ležao, ramena pritiješnjena uza zid od cigle, mogao vidjeti zvijezde na jutarnjem nebu.Nekakva mi je kretnja zapela za oko i ja sam u panici sjeo. Tada sam vidio tri ili četiri štakora kako se motaju oko uginulog bivola, te sam nekoliko trenutaka sjedio i zurio u njih. Tek sam se tada okrenuo i pogledao Akiru, strepeći od onoga što ću vidjeti. Ležao je kraj mene posve nepomično, izrazito blijeda lica, ali sam s olakšanjem vidio da pravilno diše. Našao sam svoje povećalo i počeo mu oprezno pregledavati ranu, ali sam ga jedino uspio probuditi.- To sam samo ja - šapnuo sam kad je sjeo i osvrnuo se oko sebe. Djelovao je prestrašeno i smućeno, ali se činilo da se tada svega sjetio, a u očima mu se pojavio omamljeni izraz.- Sanjao si? - pitao sam. Kimnuo je. - Da. Sanjao.- O nekom mjestu boljem od ovoga, nadam se -rekao sam i kratko se nasmijao.- Da. - Uzdahnuo je i potom dodao: - Sanjam o tome kad bio maleni dječak.Trenutak smo šutjeli. Tada sam rekao:- Zacijelo je to bio ružan šok. Doći iz svijeta što si ga sanjao u ovaj ovdje.Zurio je u bivolju glavu što je stršila iz krša.- Da - na koncu je rekao. - Sanjam o tome kad bio dječak. Moja majka, moj otac. Maleni dječak.- Sjećaš se, Akira. Svih onih igara što smo ih običavali igrati? Na uzvisini, u našem vrtu? Sjećaš li se, Akira?- Da. Sjećati se.- To su lijepe uspomene.- Da. Jako lijepe uspomene.293- To su bili divni dani - rekoh. - Naravno, tada nismo znali kako su divni. Djeca to nikad ne znaju, pretpostavljam.- Ja imati dijete - odjednom je rekao Akira. - Dječak. Pet godina.- Doista? Volio bih ga upoznati.- Ja izgubiti fotografija. Jučer. Dan prije. Kad ja ranjen. Izgubiti fotografija. Od sin.- Dakle slušaj, stari moj, nemoj očajavati. Uskoro ćeš ponovno vidjeti sina.Neko je vrijeme nastavio zuriti u bivola. Jedan se štakor naglo pokrenuo i oblak muha vinuo se u zrak, a potom se opet vratio na životinju.- Moj sin. On u Japan.- O, poslao si ga u Japan? To me čudi.- Moj sin. U Japan. Ako ja umrijeti, ti mu reći, molim.- Reći mu da si umro? Žalim, ne mogu to učiniti. Jer ti nećeš umrijeti. Zasad još nećeš.- Ti mu reći. Ja umrijeti za domovina. Reći mu, biti dobar prema majka. Čuvati. I graditi dobar svijet. - Sad je već gotovo šaptao, mučio se da nađe riječi na engleskom, borio se protiv plača. - Graditi dobar svijet - ponovio je i zamahnuo rukom po zraku, poput zidara koji zagladuje zid. Pogledom je slijedio ruku kao da se čudi. - Da. Graditi dobar svijet.- Kad smo bili dječaci - rekoh - živjeli smo u dobrom svijetu. Ova djeca, ova djeca na koju smo nailazili, kako je strašno za njih da su tako rano saznali kako su stvari zapravo ogavne.- Moj sin - rekao je Akira. - Pet godina star. U Japan. On ništa ne znati, ništa. On misliti svijet dobro mjesto. Ljubazni ljudi. Njegove igračke. Njegova majka, otac.- Pretpostavljam da smo i mi bili takvi. Ali valjda nije sve samo nizbrdo. - Svim sam se silama borio protiv opasne malodušnosti što je zahvaćala moga prijatelja. - Na kraju krajeva, kad smo mi bili djeca,294ako bi nešto pošlo po zlu, nismo mogli pomoći da se to popravi. Ali sad smo odrasli, sada možemo. U tome je stvar, shvaćaš? Pogledaj nas, Akira. Nakon tako mnogo vremena konačno možemo dovesti stvari u red. Sjećaš li se, stari moj, kako smo se običavali igrati onih igara? Uvijek iznova? Kako smo se običavali pretvarati da smo

123

detektivi koji traže mog oca? Sad smo odrasli i konačno možemo dovesti stvari u red.Akira dugo nije ništa rekao. Tada je rekao: - Kad moj dječak. On otkriti da svijet nije dobar. Želim... -Prekinuo se, možda zbog bolova, a možda nije mogao naći pravu englesku riječ. Rekao je nešto na japanskome, a zatim nastavio: - Želim da ja s njim. Pomoći mu. Kad on otkriti.- Slušaj, ti veliki majmune - rekoh - sve je ovo previše deprimirajuće. Ponovno ćeš vidjeti svog sina, ja ću se za to pobrinuti. I sve to kako je svijet dobro izgledao kad smo bili dječaci. Pa, sve su to besmislice na neki način. Riječ je samo o tome da su nas odrasli zavaravali. Čovjek ne smije biti previše nostalgičan kad razmišlja o svom djetinjstvu.- Nos-tal-gi-čan - rekao je Akira kao da je to riječ što ju je tražio. Zatim je rekao riječ na japanskom, možda japanski izraz za »nostalgičan«. - Nos-tal-gi-čan. Dobro biti nos-tal-gi-čan. Jako važno.- Doista, stari moj?- Važno. Jako važno. Nostalgičan. Kad mi nostalgičan, mi se sjećati. Svijet bolji od ovoga koga otkriti kad mi odrasti. Mi se sjećati i željeti da se dobar svijet vratiti. Zato jako važno. Baš sada, ja sanjati. Biti dječak. Majka, otac, kraj mene. U naša kuća.Ušutio je i nastavio zuriti preko prostorije.- Akira - rekao sam osjećajući da što duže traje ovaj razgovor, to je veća neka opasnost o kojoj nisam želio podrobnije razmišljati. Morali bismo krenuti dalje. Imamo mnogo posla.295Kao odgovor na to začuo se rafal iz mitraljeza. Bio je dalje nego prethodne večeri, ali smo se obojica trgnuli.- Akira - rekoh. - Je li kuća daleko? Moramo je pokušati naći prije nego opet počnu žestoke borbe. Koliko je daleko?- Ne daleko. Ali mi ići oprezno. Kineski vojnik jako blizu.Činilo se da nas san uopće nije osvježio, već nas je još više iscrpio. Kad smo ustali i Akira se svojom težinom oslonio na mene, zastenjao sam od bola što je prostrujio mojim vratom i ramenima. Neko je vrijeme, dok se naša tijela nisu ponovno navikla, zajedničko hodanje bilo prava muka.Ako i zanemarimo fizičko stanje u kojem smo se nalazili, teren što smo ga tog jutra prešli bio je dosad daleko najteži. Oštećenja su bila tako velika da smo često morali stati jer nismo mogli naći put kroz ruševine. Iako nema sumnje da nam je bilo lakše kad smo vidjeli kamo gazimo, postajali smo sve malodušniji pri pogledu na sve one odvratne stvari što ih je ranije skrivao mrak. Usred ruševina mogli smo vidjeti krv -katkad svježu, katkad tjednima staru - na tlu, na zidovima, po razbijenom namještaju. Još gore - a naši bi nas nosevi upozorili prije nego bismo to ugledali - nailazili smo, uznemirujuće često, na hrpe ljudskih crijeva u različitim stadijima raspadanja. Kad smo se jednom zaustavili, spomenuo sam to Akiri, a on je jednostavno rekao:- Bajoneti. Vojnik uvijek staviti bajonet u trbuh. Ako staviti ovdje - pokazao je rebra - bajonet više ne izići. Tako vojnik naučiti. Uvijek trbuh.- Barem nema tijela. Barem toliko učine.I dalje smo čuli povremenu pucnjavu, a svaki put mi se činilo da smo joj se malo približili. To me je zabrinjavalo, ali činilo se da je Akira sada posve296siguran da idemo pravim putem, a kad god bih ga pitao o tome, nestrpljivo je odmahivao glavom.Kad smo naišli na tijela dvojice kineskih vojnika, svjetlost jutarnjeg sunca dopirala je kroz razbijene krovove. Nismo prošli dovoljno blizu da bismo ih dobro pregledali, ali pretpostavio sam da su umrli prije samo nekoliko sati. Jedan je ležao potrbuške na kršu; drugi je umro na koljenima, čela oslonjenog na zid, kao da ga je obuzela sjeta.U jednom je trenutku moje uvjerenje da ćemo se uskoro naći usred unakrsne vatre postalo tako snažno da sam zaustavio Akiru i rekao:

124

- Dakle, slušaj. Kakva je tvoja igra? Kamo nas vodiš?Ništa nije rekao, već je stajao naslonjen na mene, sagnute glave, hvatajući dah.- Znaš li doista kamo idemo? Akira, odgovori mi! Znaš li kamo idemo?Umorno je podigao glavu, a zatim pokazao preko mog ramena.Okrenuo sam se - morao sam to polako učiniti jer se on još uvijek naslanjao na mene - i kroz razbijeni zid, samo desetak koraka dalje, ugledao ono što je nesumnjivo bila Istočna peć.Ništa nisam rekao, već sam nas poveo onamo. Jednako kao druga identična peć, Istočna peć je dobro podnijela napade. Bila je prekrivena prašinom, ali je izgledala kao da svakog trenutka može početi raditi. Pustio sam Akiru - on je odmah sjeo na neke ruševine - pošao sam ravno do peći. Kao i kod druge peći, vidio sam kako dimnjak stremi k oblacima. Vratio sam se do mjesta gdje je Akira sjedio i blago mu dotaknuo zdravo rame.- Akira, ispričavam se zbog prijašnjeg tona. Želim da znaš koliko sam ti zahvalan. Sam to nikad ne bih našao. Doista, Akira, beskrajno sam ti zahvalan.297- Dobro. - Sad je malo lakše disao. - Ti pomoći meni. Ja pomoći tebi. Dobro.- Ali Akira, sad smo zasigurno jako blizu kuće. Da vidim. Ondje - pokazao sam - uličica prolazi onim putem. Moramo poći uličicom.Činilo se da Akira ne želi ustati, ali sam ga podigao te smo ponovno krenuli. Počeo sam hodati uskom uličicom koja je očito bila ona što ju je poručnik pokazao s krova, ali gotovo odmah naš je put posve blokirala hrpa ruševina. Popeli smo se kroza zid u obližnju kuću, a potom nastavili hodati paralelno s uličicom, nadao sam se, mukotrpno se probijajući kroz kršem pokrivene prostorije.Kuće u kojima smo se sada nalazili bile su manje oštećene i očito se u njima bolje živjelo nego u onima kroz koje smo nedavno prošli. Bilo je stolica, toaletnih stolića, čak i nekoliko zrcala i vaza, još uvijek netaknutih usred ruševina. Želio sam hodati dalje, ali je Akirino tijelo počelo jako malaksati pa smo opet morali stati. Sjeli smo na srušenu gredu, a dok smo hvatali dah, moj je pogled pao na rukom napisanu pločicu s imenom što je ležala u kršu pred nama.Pukla je na pola, ali su dva dijela ležala jedan kraj drugoga; također sam vidio izrezbareno drvo kojim je bila pričvršćena na ulazna vrata. To sigurno nije bio prvi put da smo naišli na tako nešto, ali neki je instinkt privukao moju pozornost na tu stvarčicu. Prišao sam joj, izvukao dva komadića drva iz krša i ponio ih natrag onamo gdje smo sjedili.- Akira - rekao sam - možeš li ovo pročitati? -Spojio sam komadiće drva pred njim.Neko je vrijeme zurio u natpis, a tada je rekao: -Moj kineski, ne dobar. Ime. Nečije ime.- Akira, slušaj pažljivo. Pogledaj ova slova. Zasigurno znaš nešto o njima. Molim te, pokušaj ih pročitati. Jako je važno.298Nastavio je gledati pločicu, a zatim je odmahnuo glavom.- Akira, slušaj - rekoh. - Je li moguće da tu piše Yeh Chen? Može li to biti ime koje je ovdje napisano?- Yeh Chen... - Akira se zamislio. - Yeh Chen. Da, moguće. Ovo slovo ovdje... Da, moguće. Tu pisati Yeh Chen.- Doista? Jesi li siguran?- Ne siguran. Ali... moguće. Jako moguće. Da -kimnuo je - Yeh Chen. Mislim.Spustio sam dva komadića drveta i oprezno krenuo preko krša prema prednjem dijelu kuće u kojoj smo se nalazili. Ondje gdje su nekoć bila vrata, zjapila je rupa, a kad sam pogledao kroz nju, vani sam vidio usku uličicu. Pogledao sam prema kući točno nasuprot. Pročelja obližnjih kuća bila su jako oštećena, ali činilo se da je ta kuća preživjela sve napade. Jedva je bilo nekih znakova štete: škure na prozoru, gruba rešetkasta klizna vrata, čak i hamajlija što je visjela iznad vrata, sve je to ostalo netaknuto. Nakon onoga što smo dotad vidjeli, to se činilo poput prikaze iz

125

nekog drugog, civiliziranijeg svijeta. Stajao sam i neko vrijeme zurio u tu kuću. Potom sam kretnjom pozvao Akiru.- Gledaj, dođi ovamo - rekao sam gotovo šap-tom. - To mora biti naša kuća. Ne može biti nijedna druga.Akira se nije maknuo, već je duboko uzdahnuo. -Christopher. Ti prijatelj. Meni se jako sviđati.- Govori tiše. Akira, stigli smo. To je ta kuća. Osjećam to u kostima.- Christopher... - S mukom se podigao i polako pošao prema meni. Kad je stigao do mene, pokazao sam kuću. Zrake jutarnjeg sunca padale su u uličicu i obasjavale dijelove pročelja.- Ondje, Akira. Evo je.Sjeo je kraj mojih nogu i još jednom uzdahnuo. -Christopher. Moj prijatelj. Mora jako pažljivo razmis-299liti. To je mnogo godina. Mnogo, mnogo godina sada...- Nije li neobično - primijetio sam - kako je borba jedva dotaknula ovu kuću? Kuću u kojoj su moji roditelji.Izgovarajući te riječi, odjednom sam osjetio kako me preplavljuju osjećaji. No pribrao sam se i rekao: - Akira, sad moramo poći unutra. Učinit ćemo to zajedno, rukom pod ruku. Baš kao i tada kad smo ušli u Ling Tienovu sobu. Sjećaš li se, Akira?- Christopher. Moj dragi prijatelj. Mora jako pažljivo razmisliti. To je mnogo, mnogo godina. Moj prijatelj, molim, ti slušati. Možda majka i otac. Sad je tako mnogo godina...- Sada ćemo zajedno ući. Zatim, čim obavimo ono što moramo obaviti, osigurat ćemo ti pravu liječničku pomoć, obećavam. Zapravo, moguće je da će biti nečega za prvu pomoć u toj kući. Barem malo čiste vode, možda zavoja. Moja će majka moći pogledati tvoju ranu, možda će ti staviti svježi zavoj. Ništa ne brini, začas će ti biti dobro.- Christopher. Ti mora misliti jako pažljivo. Tako mnogo godina prošlo...Ušutio je kad su se na suprotnoj strani uličice uz škripu otvorila vrata. Tek sam posegnuo za pištoljem kad je izašla malena kineska djevojčica.Mogla je imati oko šest godina. Njezino je lice bilo nepomično i prilično lijepo. Kosa joj je bila uredno vezana u malene čupiće. Jednostavna jakna i široke hlače bile su joj malo prevelike.Osvrnula se oko sebe, trepćući na suncu, a zatim je pogledala prema nama. Lako nas je opazila - niti jedan se nije pomaknuo - i pošla prema nama s iznenađujućom neustrašivošću. Zaustavila se u uličici samo nekoliko metara dalje i rekla nešto na mandarinskom pokazujući prema kući.- Akira, što govori?- Ne razumjeti. Možda nas pozvati unutra.300- Ali kako ona može biti umiješana? Misliš li da ima neke veze s otmičarima? Što kaže?- Mislim da pita mi pomoći njoj.- Morat ćemo joj reći neka se skloni - rekao sam i izvukao pištolj. - Moramo očekivati otpor.- Da, ona pita mi pomoći. Kaže pas ozlijeđen. Mislim da kaže pas. Moj kineski ne dobar.Potom dok smo gledali, negdje iz njezine uredno vezane kose počela je curiti krv preko njezina čela i niz obraz. Činilo se da djevojčica nije ništa opazila, već nam se ponovno obratila ponovno pokazujući prema kući.- Da - rekao je Akira. - Kaže pas. Pas ozlijeđen.- Njezin pas? Ona je ozlijeđena. Možda teško.Koraknuo sam prema njoj s namjerom da joj pregledam ranu. No ona je moju kretnju shvatila kao pristanak, okrenula se i potrčala preko uličice prema svojim

126

vratima. Ponovno ih je otvorila, molećivo nas pogledala i potom nestala u unutrašnjosti.Trenutak sam ondje stajao i oklijevao. Potom sam pružio ruku svom prijatelju.- Akira, to je to - rekoh. Moramo poći unutra. Pođimo unutra zajedno.301Dvadeset prvo poglavljeDok smo prelazili uličicu, pokušao sam držati pištolj spreman. Ali Akirina je ruka bila oko moga vrata, a ja sam morao nositi toliko njegove težine da je naš hod, dok smo zajedno teturali u kuću, bio daleko od autoritativnog. Bio sam neodređeno svjestan dekorativne vaze na ulazu, a čini mi se i da su ukrasi što sam ih vidio kako vise iznad vrata malo zazvonili dok smo onuda prolazili. Tada sam začuo glas djevojčice pa sam se osvrnuo naokolo.Iako je pročelje kuće ostalo doslovno netaknuto, cijela stražnja polovica prostorije u kojoj smo se nalazili bila je u ruševinama. Dok danas o tome razmišljam, rekao bih da je granata prošla kroz krov, srušila gornji kat i uništila stražnji dio kuće, zajedno s imanjem iza nje. No tada sam u prvom redu tražio svoje roditelje, pa nisam siguran što sam točno registrirao. Moja prva misao bila je da su otmičari pobjegli. Zatim, kad sam ugledao tijela, užasno sam se prestrašio da pripadaju mojoj majci i ocu - da su ih otmičari zaklali kad su vidjeli kako se približavamo. Moram priznati da je moja sljedeća emocija bila golemo olakšanje kad sam vidio da tri tijela u prostoriji pripadaju Kinezima.Blizu stražnjeg zida nalazilo se tijelo žene koja je mogla biti djevojčičina majka. Moguće je da ju je onamo bacio pritisak izazvan eksplozijom te je ležala ondje gdje je pala. Na licu joj se ocrtavao šok. Jedna joj je ruka istrgnuta na laktu, a batrljak je pokazivao302prema nebu, možda u smjeru odakle je došla granata. Nekoliko metara dalje u kršu jedna je starica također zurila u rupu na stropu. Jedna strana lica bila joj je pougljenjena, ali nisam vidio krv ili znakove sakaćenja. Na koncu, najbliže mjestu na kojem smo stajali - najprije ga je skrivala srušena polica -ležao je dječak tek neznatno stariji od djevojčice za kojom smo pošli unutra. Jedna mu je noga raznesena u kuku odakle su se širili iznenađujuće dugi dijelovi crijeva, poput ukrasnih traka na zmaju.- Pas - rekao je Akira.Zurio sam u njega, a zatim sam slijedio njegov pogled. Usred ruševina, blizu mrtvog dječaka, djevojčica je kleknula kraj ozlijeđenog psa koji je ležao na boku i nježno mu milovala dlaku. Pas je slabašno mahao repom. Dok smo stajali i gledali je, podigla je glavu i nešto rekla, a glas joj je ostao posve miran i ravnomjeran.- Što kaže, Akira?- Mislim ona kaže mi pomoći pas - rekao je Akira. - Da, ona kaže mi pomoći pas. - Tada se odjednom počeo bespomoćno smijuljiti.Djevojčica je ponovno počela govoriti, ovog se puta obraćajući meni jer je Akiru možda odbacila kao luđaka. Potom je spustila lice do pseće njuške i nastavila mu nježno milovati dlaku.Koraknuo sam prema njoj, oslobodivši se prijateljeve ruke, a kad sam to učinio, Akira je tresnuo na neki razbijeni namještaj. Prestrašeno sam ga pogledao, ali on se nastavio smijuljiti, a osim toga, djevojčica je neometano nastavila moljakati. Spustio sam pištolj na nešto, prišao joj i taknuo je po ramenu.- Poslušaj me... Sve ovo - pokazao sam prema pokolju što ga ona, činilo se, uopće nije primjećivala - to je velika nesreća. Ali gledaj, ti si preživjela, i doista, vidjet ćeš, sasvim ćeš se dobro snaći kad bi samo... kad bi samo ostala hrabra... - Razdraženo sam se okrenuo Akiri i viknuo: - Akira! Prekini s303tom bukom! Za Boga miloga, nemaš se čemu smijati! Ova sirota djevojčica...No djevojčica je zgrabila moj rukav. Ponovno je progovorila, pažljivo i polako, gledajući me u oči.

127

- Gledaj, doista - rekoh - ti si strašno hrabra. Dajem ti riječ da oni koji su ovo počinili, bez obzira tko je počinio ove strahote, neće proći nekažnjeno. Ti možda ne znaš tko sam ja, ali slučajno, ja sam... pa, ja sam baš osoba koja ti je potrebna. Pobrinut ću se da ne prođu nekažnjeno. Ništa ti ne brini. Ja ću... ja ću... - Tražio sam po jakni, ali sam tada našao svoje povećalo i pokazao joj ga. - Gledaj, vidiš?Šutnuo sam s puta krletku za ptice i prišao majci. Tada sam se, možda iz navike više nego iz nekog drugog razloga, sagnuo i počeo je pregledavati kroz povećalo. Njezin je batrljak izgledao neobično čisto; kost što je virila iz mesa bila je blistavo bijela, gotovo kao da ju je netko glancao.Moje sjećanje na te trenutke više nije naročito jasno. Ali imam osjećaj da sam se u tom trenutku, odmah nakon što sam kroz povećalo zurio u ženin batrljak, naglo uspravio i počeo tražiti svoje roditelje. Mogu samo reći, kako bih barem djelomice objasnio ono što je uslijedilo, da se Akira još uvijek smijuljio ondje gdje je pao, i da je djevojčica nastavila prekli-njati istim ravnomjernim, upornim glasom. Drugim riječima, ugođaj je postao prilično napet, a to bi donekle moglo objasniti način na koji sam išao naokolo i naglavce okretao ono što je ostalo od te malene kuće.U stražnjem se dijelu nalazila sićušna soba, posve uništena granatiranjem, a ja sam tu počeo svoju potragu, podižući razbijene daske s poda, nogom od stola razbijajući vrata prevrnutog ormara. Tada sam se vratio u glavnu prostoriju i počeo micati u stranu hrpe krša, udarajući nogom od stola po svemu što se smjesta nije uklonilo pred mojim udarcima nogom. S vremenom sam postao svjestan da se304Akira prestao smijati i sad me je slijedio naokolo, vukao me za rame i nešto mi govorio u uho. Ignorirao sam ga i nastavio svoju potragu, a nisam zastao čak ni kad sam slučajno odbacio jedno tijelo. Akira me je i dalje vukao za rame, a nakon nekog vremena ja sam se okrenuo, nesposoban shvatiti zašto se baš ona osoba na čiju sam pomoć računao svim silama trudi spriječiti me u mom poslu, i viknuo nešto poput:- Makni se s mene! Makni se! Ako ne želiš pomoći, onda odlazi! Pođi u svoj kut i cerekaj se!- Vojnici! - siktao mi je u uho. - Vojnici dolaziti!- Makni se s mene! Moja majka, moj otac! Gdje su? Nisu ovdje! Gdje su? Gdje su?- Vojnici! Christopher, stani, mora smiriti! Mora smiriti ili nas ubiti! Christopher!Tresao me je, unijevši mi se u lice. Tada sam shvatio da se u blizini doista čuju nečiji glasovi.Dopustio sam Akiri da me povuče u stražnji dio prostorije. Opazio sam da je djevojčica utihnula i samo je nježno držala glavu psa. Pas je još uvijek povremeno slabašno mahao repom.- Christopher - usrdnim šaptom rekao je Akira. -Ako vojnik Kinez, ja mora sakriti. - Pokazao je prema kutu. - Kineski vojnik ne smije naći. Ali ako Japanac, ti mora reći riječ koja naučiti.- Ništa ne mogu reći. Gledaj, stari moj, ako mi ne želiš pomoći...- Christopher! Vojnik dolaziti!Teturao je preko sobe i nestao u ormaru što je nakrivljen stajao u kutu. Vrata su bila tako oštećena da mu se jasno vidjela cijela potkoljenica i čizma. To je bio tako patetični pokušaj skrivanja da sam se počeo smijati, i baš sam mu kanio doviknuti da ga još uvijek vidim kad su se na vratima pojavili vojnici.Prvi vojnik koji je ušao pucao je na mene, ali je metak pogodio zid iza mene. Tada je opazio moje uzdignute ruke i činjenicu da sam strani civil, te je305nešto doviknuo svojim drugovima koji su se nagurali iza njega. Bili su Japanci, a sljedeće čega se sjećam je prepirka što je medu njima uslijedila, tijekom koje su me držali na nišanima. Ušlo je još vojnika koji su počeli pretraživati kuću. Čuo sam kako Akira iz svog skrovišta nešto dovikuje na japanskom, a kad su se vojnici okupili oko njegova ormara, vidio sam ga kako izlazi. Opazio sam da nije djelovao posebno zadovoljno što ih vidi, kao ni oni što vide njega. Drugi su se okupili oko djevojčice,

128

također se prepi-rući oko toga što im je činiti. Tada je ušao neki časnik, svi su vojnici stali u stav mirno, a tišina je zavladala prostorijom.Časnik - mladi satnik - pogledao je naokolo. Njegov je pogled pao na dijete, potom na mene, a zatim se zaustavio na Akiri kojeg su sada pridržavala dva vojnika. Uslijedio je razgovor na japanskom u kojem Akira nije sudjelovao. U očima mu se pojavio rezignirani izraz s elementima straha. Jednom je pokušao satniku nešto reći, ali ga je on odmah prekinuo. Došlo je do još jedne brze razmjene riječi, a tada su vojnici Akiru poveli van. Strah mu se sada jasno vidio na licu, ali se nije opirao.- Akira! - doviknuo sam za njim. - Akira, kamo te vode? Što nije u redu?Akira se osvrnuo unatrag i uputio mi kratki, odani osmijeh. Potom je nestao prema uličici, a vojnici oko njega onemogućavali su mi da ga vidim.Mladi je satnik promatrao dijete. Tada se okrenuo k meni i rekao:- Vi Englez? -Da.- Molim, gospodine, što raditi ovdje?- Ja sam - osvrnuo sam se naokolo. - Tražio sam svoje roditelje. Zovem se Banks. Christopher Banks. Ja sam poznati detektiv. Možda ste...Nisam znao kako bih nastavio, a osim toga, shvatio sam da već neko vrijeme jecam, što nije ostavljalo306posebno povoljan dojam na satnika. Obrisao sam lice i nastavio: - Došao sam ovamo naći svoje roditelje. Ali oni više nisu ovdje. Zakasnio sam.Satnik je još jednom preletio pogledom preko krša, tijela, djevojčice s umirućim psom. Zatim je nešto rekao najbližem vojniku koji nije skidao pogleda s mene. Na koncu se obratio meni: -Molim, gospodine, vi poći sa mnom.Napravio je pristojnu, ali odlučnu kretnju i pokazao mi neka ispred njega iziđem na uličicu. Nije spremio pištolj u futrolu, ali nije ga ni uperio u mene.- Ova djevojčica - rekoh. - Hoćete li je odvesti na neko sigurno mjesto?Bez riječi je zurio u mene. Potom je rekao: -Molim, gospodine. Vi sada otići.Sve u svemu, Japanci su se sasvim pristojno odnosili prema meni. Držali su me u malenoj stražnjoj prostoriji u zgradi u kojoj se nalazio njihov stožer - bivša vatrogasna postaja - gdje su mi dali jesti, a liječnik se pobrinuo za nekoliko ozljeda što sam ih jedva opazio. Stavio mi je zavoje na stopalo i dali su mi veliku čizmu za tu nogu. Vojnici zaduženi za mene nisu znali engleski, a činilo se da nisu sigurni jesam li ja zarobljenik ili gost, no ja sam bio previše iscrpljen da bi me to opterećivalo; ležao sam na poljskom krevetu što su ga namjestili u sobičku i nekoliko sam sati lebdio između sna i jave. Nisam bio zaključan; zapravo, vrata prema susjednom uredu nisu se dobro zatvarala pa sam, kad god bih se probudio, čuo prepirke na japanskom ili nekoga kako viče na telefon, vjerojatno u vezi sa mnom. Sada mi se čini da sam za cijelo to vrijeme imao laganu vrućicu; dok sam tako lebdio između sna i jave, glavom su mi kružili događaji od upravo proživljenih sati, ali i od nekoliko proteklih tjedana. Tada su se postupno, jedna po jedna, maglice počele307raspršivati te sam, kad me je kasno poslije podne probudio dolazak pukovnika Hasegavve, otkrio da imam posve novi pristup prema svemu što me je mučilo glede slučaja.Pukovnik Hasegavva - žustar muškarac četrdesetih godina - pristojno se predstavio i rekao: - Drago mi je vidjeti da se mnogo bolje osjećate, gospodine Banks. Vjerujem da su se moji ljudi dobro brinuli o vama. Radujem se što vam mogu reći kako sam dobio upute da vas odvedem u britanski konzulat. Smijem li predložiti da odmah pođemo?- Zapravo, pukovniče - rekao sam i nesigurno ustao - više bih volio da me odvedete na jedno drugo mjesto. Vidite, prilično je hitno. Nisam siguran kako glasi točna adresa, ali nije daleko od ceste Nanking. Možda vam je poznato. Riječ je o proda-vaonici u kojoj se prodaju gramofonske ploče.- Tamo želite kupiti gramofonske ploče? Nisam bio raspoložen za objašnjavanje pa sam

129

samo rekao: - Važno je da stignem onamo što je moguće brže.- Nažalost, gospodine, dobio sam upute da vas odvedem u britanski konzulat. Bojim se da bismo izazvali velike probleme kad bih drukčije postupio.Uzdahnuo sam. - Pretpostavljam da imate pravo, pukovniče. U svakom slučaju, kad bolje promislim, vjerojatno bih zakasnio.Pukovnik je pogledao na sat. - Da, bojim se da je tako. Ali ako smijem predložiti, ukoliko odmah krenemo, uskoro ćete opet uživati u svojoj glazbi.Vozili smo se u otvorenom vojnom vozilu, a za volanom je bio pukovnikov posilni. Bilo je lijepo poslijepodne i sunce je obasjavalo ruševine Chapeija. Polako smo se kretali jer, iako je raščišćen dobar dio puta - goleme hrpe krša nalazile su se uz cestu -cesta je bila puna rupa od granata. Katkad bismo prošli ulicom gotovo bez znakova rušenja; ali tada bismo skrenuli iza ugla i vidjeli katkad do temelja308porušene kuće, a svaki preživjeli telegrafski stup stajao je pod neobičnim kutem između isprepletenih kabela. Dok smo se kretali kroz takvo područje, jednom sam vidio prilično daleko preko ruševina, te sam opazio dimnjake dvaju peći.- Engleska je divna zemlja - govorio je pukovnik Hasegawa. - Mirna, dostojanstvena. Prekrasna zelena polja. Još uvijek sanjam o tome. I vaša književnost. Dickens, Thackerav. Orkanski visovi. Posebno mi se sviđa vaš Dickens.- Pukovniče, oprostite što ovo spominjem. Ali kad su me vaši ljudi jučer našli, bio sam s nekim. S jednim japanskim vojnikom. Možda slučajno znate što se s njim dogodilo?- Taj vojnik. Nisam siguran što se s njim dogodilo.- Doista se pitam gdje bih ga ponovno mogao naći.- Želite ga ponovno naći? - Pukovnikovo se lice uozbiljilo. - Gospodine Banks, savjetujem vam da se više ne opterećujete tim vojnikom.- Pukovniče, je li on u vašim očima počinio neki prekršaj?- Prekršaj? - S blagim je osmijehom promatrao ruševine kraj kojih smo prolazili. - Gotovo je sigurno da je taj vojnik davao podatke neprijatelju. Vjerojatno se tako oslobodio iz zarobljeništva. Koliko sam shvatio, vi ste sami u svojoj izjavi rekli da ste ga našli blizu Kuomintangovih linija. To uvelike ukazuje na kukavičluk i izdaju.Zaustio sam da ću se pobuniti, ali sam shvatio da sukob s pukovnikom nije ni u Akirinu ni u mojem interesu. Nakon nekoliko trenutaka šutnje pukovnik je rekao:- Nije mudro biti previše sentimentalan. Njegov naglasak, koji je inače bio impresivan,zakazao je na ovoj posljednjoj riječi pa ju je izgovorio kao »sen-či-men-tol-an«. To mi je prilično zasmetalo309pa sam se okrenuo ne odgovorivši mu. No trenutak kasnije suosjećajnim je tonom pitao:- Taj vojnik. Upoznali ste ga negdje ranije?- Mislio sam da jesam. Mislio sam da mi je on prijatelj iz djetinjstva. Ali sada više nisam tako siguran. Počinjem shvaćati da mnoge stvari nisu onakve kakvima sam ih zamišljao.Pukovnik je kimnuo. - Sada se čini da je naše djetinjstvo tako daleko. Sve ovo - zamahnuo je prema ruševinama - toliko patnje. Jedna od naših japanskih pjesnikinja, dvorska dama od prije mnogo godina, napisala je kako je to žalosno. Pisala je kako djetinjstvo postaje stranom zemljom kad jednom odrastemo.- Pa, pukovniče, za mene to baš nije strana zemlja. Na mnoge sam načine baš ondje nastavio živjeti cijeli svoj život. Tek sam se sada počeo udaljavati od toga.Prošli smo kroz japanska kontrolna mjesta i ušli u Hongkew, sjevernu četvrt Naselja. I u tom je području bilo znakova rušenja, kao i tjeskobnih vojnih priprema. Vidio sam mnoge hrpe vreća s pijeskom i kamione pune vojnika. Kad smo se približili kanalu, pukovnik je rekao:- Jednako kao i vi, gospodine Banks, ja veoma volim glazbu. Posebno Beethovena, Mendelssohna, Brahmsa. Chopina također. Treća sonata je veličanstvena.

130

- Kulturan čovjek poput vas, pukovniče - primijetio sam - zasigurno žali zbog svega ovoga. Mislim na sav ovaj pokolj što ga je izazvala invazija vaše zemlje na Kinu.Bojao sam se da će se naljutiti, ali on se mirno nasmiješio i rekao:- To je žalosno, slažem se. No ako Japan želi postati velika zemlja poput vaše, gospodine Banks, onda je nužno. Baš kao što je jednom bilo nužno za Englesku.310Nekoliko smo trenutaka šutjeli. Tada je pitao:- Sigurno ste jučer, u Chapeiju, vidjeli neugodnih prizora?- Da. Doista jesam.Odjednom se neobično nasmijao, a ja sam se trgnuo. - Gospodine Banks - rekao je - shvaćate li, imate li uopće pojma o tome kakve nas još strahote očekuju?- Nastavite li s invazijom na Kinu, siguran sam...- Oprostite, gospodine - sad je govorio prilično živahno - ne govorim samo o Kini. Cijela zemaljska kugla, gospodine Banks, cijela zemaljska kugla uskoro će se naći u ratu. Ono što ste upravo vidjeli u Chapeiju, to je tek sitna čestica prašine u usporedbi s onim što će svijet uskoro doživjeti! - To je izgovorio pobjedničkim tonom, ali je potom žalosno odmahnuo glavom. - Bit će užasno - tiho je rekao. - Užasno. Ne možete ni zamisliti, gospodine.Ne sjećam se jasno onih prvih nekoliko sati nakon što sam se vratio. No pretpostavljam da moj dolazak na teren britanskog konzulata, u japanskom vojnom vozilu i izgleda više ili manje poput skitnice, nije naročito povoljno djelovao na moral tjeskobne zajednice. Neodređeno se sjećam službenika koji su istrčali pred nas, a zatim, kad su me uveli u zgradu, izraza lica generalnog konzula dok je žurno silazio stubama. Ne znam koje mi je prve riječi uputio, ali se sjećam da sam mu rekao, možda čak i prije bilo kakvog pozdrava:- Gospodine George, moram vas zamoliti da mi bez odgađanja dopustite razgovarati s vašim čovjekom MacDonaldom.- MacDonaldom? Johnom MacDonaldom? Ali zašto želite s njim razgovarati, stari moj? Gledajte, vama je potreban odmor. Pobrinut ćemo se da vas pregleda liječnik...311- Jasno mi je da od umora loše izgledam. Ne brinite, poći ću se malo osvježiti. Ali molim vas, neka me MacDonald pričeka. Jako je važno.Odveli su me u gostinjsku sobu u zgradi konzulata, a ondje sam se uspio obrijati i okupati unatoč cijelom nizu ljudi koji su mi kucali na vrata. Jedan od njih bio je ozbiljni škotski kirurg koji me je pregledavao dobrih pola sata, uvjeren da od njega skrivam neku tešku ozljedu. Drugi su se dolazili raspitivati o mojoj dobrobiti, a barem trojicu od njih poslao sam natrag s nestrpljivim upitom u vezi s MacDonaldom. Dobio sam samo neodređene odgovore o tome da ga još nisu pronašli; i tada me je, kako je večer prolazila, iscrpljenost - ili možda nešto što mi je liječnik dao -poslala u dubok san.Nisam se probudio sve do kasno idućeg jutra. Zamolio sam da mi doručak pošalju u sobu, a zatim sam se preodjenuo u čistu odjeću što su je donijeli iz Cathava dok sam spavao. Tada sam se osjetio mnogo bolje pa sam odlučio smjesta poći u potragu za MacDonaldom.Mislio sam da ću se sjetiti puta do MacDonal-dova ureda, ali zgrada konzulata bila je prilično zamršena pa sam se često morao raspitivati kod ljudi koje sam susretao. Još uvijek sam bio pomalo izgubljen dok sam silazio nekakvim stubama, a tada sam na odmorištu ispod sebe opazio sir Cecila Medhursta.Jutarnje se sunce probijalo kroz visoke prozore na odmorištu i osvjetljavalo sivi kamen oko njega. Više nikoga nije bilo na odmorištu, a sir Cecil je lagano pogrbljen, s rukama na leđima, zurio u dvorište konzulata. Došao sam u iskušenje da se povučem natrag uza stube, ali to je bio tihi dio zgrade pa je postojala mogućnost da će ga moji koraci navesti da pogleda gore. Stoga sam nastavio silaziti, a kad sam mu se312približio, okrenuo se kao da je cijelo vrijeme bio svjestan moga dolaska.

131

- Zdravo, stari moj - rekao je. - Čuo sam da ste se vratili. Bilo je malo panike kad ste nestali, kažem vam. Osjećate li se bolje?- Da. Dobro mi je, hvala. Samo mi stopalo zadaje malo problema. Ne stane mi u cipelu.Sunce mu je obasjavalo lice tako da je izgledao staro i umorno. Ponovno se okrenuo prema prozoru i virnuo van; stao sam kraj njega i također pogledao van. Ispod nas su tri policajca žurila naprijed natrag preko tratine i slagala vreće pijeska na hrpu.- Čuli ste da je otišla? - pitao je sir Cecil. -Da.- Naravno, kad ste nestali istodobno, počeo sam naprečac donositi zaključke. Kao i još nekoliko ljudi, rekao bih. Zato sam jutros došao ovamo. Kako bih vam se ispričao. No rekli su mi da spavate. Pa sam samo... pa, samo sam ovdje dangubio.- Doista nema potrebe za ispričavanjem, sir Cecil.- O da, ima. Čini mi se da sam neku večer išao naokolo i govorio ono što nije trebalo. Znate. Naprečac sam donosio zaključke. Naravno, sada svi znaju da sam od sebe pravio budalu. No ipak sam mislio da je bolje doći ovamo i objasniti svoje postupke.Dolje na tratini vidio sam kineskog težaka koji je na kolicima dovezao još vreća pijeska. Policajci su ih počeli istovarivati.- Je li ostavila pismo? - pitao sam nastojeći zvu-čiti ravnodušno.- Ne. Ali sam jutros primio brzojav. Ona je u Macau, znate. Kaže da joj je dobro i da je na sigurnom. Kaže da je sama i da će mi uskoro pisati. -Potom se okrenuo k meni i uhvatio me za lakat. -Banks, znam da će i vama nedostajati. Na neki način, znate, više bih volio da je otišla s vama. Znam da ona... ima jako lijepo mišljenje o vama.313- Zacijelo je to bio veliki šok - primijetio sam jer nisam znao što bih drugo mogao reći.Sir Cecil se okrenuo od mene i neko je vrijeme zurio u policajce. Tada je rekao: - Zapravo i nije, iskreno rečeno. Uopće nije bio šok. - Potom je nastavio: - Uvijek sam joj govorio da bi trebala otići, govorio sam joj neka pode i nade ljubav, znate, pravu ljubav. Ona to zaslužuje, ne mislite li? Sad je otišla. Pošla je potražiti pravu ljubav. Možda će je naći. Ondje, na Južnom kineskom moru, tko zna? Možda će upoznati nekog putnika, u jednoj luci, u hotelu, tko zna? Postala je romantična, shvaćate? Morao sam je pustiti da ode. - U očima su mu se počele skupljati suze.- Što ćete sada učiniti, gospodine? - blago sam pitao.- Što ću učiniti? Tko zna? Trebao bih poći kući, valjda. Pretpostavljam da ću to učiniti. Poći kući. To jest, čim ovdje namirim nekoliko dugova.Čuo sam kako se iza nas stubištem spuštaju koraci, ali sad su usporili i stali, a mi smo se obojica okrenuli. Prilično sam se obeshrabrio kad sam ugledao Gravsona, službenika iz Gradskog vijeća.- Dobro jutro, gospodine Banks. Dobro jutro, sir Cecil. Gospodine Banks, svima nam je neizmjerno drago da ste se vratili živi i zdravi.- Hvala vam, gospodine Gravson. - No kad je jednostavno nastavio stajati u dnu stubišta glupavo se smiješeći, dodao sam: - Vjerujem da sve pripreme za svečanost u Jessfieldovu parku napreduju na vaše zadovoljstvo.- O da, da. - Neodređeno se nasmijao. - No sada sam vas došao potražiti, gospodine Banks, jer sam čuo da želite razgovarati s gospodinom MacDonal-dom.- Da, tako je. Zapravo, baš sam krenuo u potragu za njim.314- Ah. Pa, nećete ga naći u njegovom uredu. Ako pođete za mnom, gospodine, odvest ću vas k njemu.Blago sam stisnuo sir Cecilovo rame - okrenuo se prema prozoru kako bi sakrio suze - a potom sam žustro krenuo za Gravsonom.Poveo me je kroz pusti dio zgrade, a tada smo stigli do hodnika iz kojeg se ulazilo u niz ureda. Čuo sam kako netko razgovara telefonom, a muškarac koji je izišao iz jednog ureda kimnuo je Gray-sonu. Gravson je otvorio druga vrata i kretnjom me pozvao neka uđem prije njega.

132

Ušao sam u maleni, ali dobro opremljeni ured u kojem je dominirao veliki pisaći stol. Stao sam na pragu jer u sobi nije bilo nikoga, ali me je Gravson gurnuo unutra i potom je zatvorio vrata. Tada je zaobišao stol, sjeo i pokazao prema praznoj stolici.- Gospodine Gravson - rekoh - nemam vremena za ove budalaste šale.- Žao mi je - rekao je Gravson - znam da ste željeli vidjeti MacDonalda. Ali vidite, MacDonaldovo područje rada je protokol. Vrlo dobro obavlja svoje dužnosti, ali njegovo se područje zapravo ne širi mnogo dalje.Nestrpljivo sam uzdahnuo, ali prije no što sam uspio progovoriti, Gravson je nastavio:- Vidite, stari moj, kad ste rekli da želite MacDonalda, pretpostavio sam da želite mene. Ja sam onaj s kojim trebate razgovarati.Tada sam opazio da je Gravson nekako drukčiji. Njegovo ulagivanje je nestalo i mirno me je promatrao preko stola. Kad je na mojem licu vidio da sam počeo shvaćati, još je jednom pokazao stolicu.- Molim vas, udobno se smjestite, stari moj. I doista se ispričavam što sam vas prilično zavaravao otkako ste stigli ovamo. Ali vidite, morao sam se pobrinuti da ne počinite nešto što bi izazvalo velike probleme s drugim silama. Dakle, da vidim, čini mi se da želite sastanak sa Žutom Zmijom.315- Da, gospodine Gravson. Pitam se možete li srediti tako nešto.- Slučajno se dogodilo da smo konačno primili vijest dok vas nije bilo. Čini se da su sada sve strane spremne udovoljiti vašem zahtjevu. - Potom se nagnuo naprijed i rekao mi: - Dakle, gospodine Banks. Osjećate li da ste blizu?- Da, gospodine Gravson. Konačno, vjerujem da jesam.Tako sam se sinoć, odmah iza jedanaest sati, vozio automobilom kroz otmjena rezidencijalna područja Francuske koncesije u društvu dvojice časnika iz kineske tajne policije. Prolazili smo avenijama s drvoredima, kraj velikih kuća od kojih su neke bile posve skrivene iza visokih zidova i živica. Potom smo ušli kroz kapiju s jakim osiguranjem i zaustavili se u pošljunčanom dvorištu. Mračna kuća, četiri ili pet katova visoka, stajala je pred nama.Unutra je sve bilo slabo osvijetljeno, a u sjenkama su se nazirali stražari. Dok sam svoje vodiče slijedio središnjim stubištem, stekao sam dojam da je kuća donedavno pripadala imućnom Europljaninu, ali je sada, iz nekog razloga, dospjela u ruke kineskih vlasti; vidio sam primitivne obavijesti i rasporede pričvršćene na zidovima tik do sjajnih djela zapadnjačke i kineske umjetnosti.Sudeći prema dekoru, soba u koju su me uveli donedavno je sadržavala stol za bilijar. Sad je nasred sobe zjapio prazan prostor, a tu sam ja šetkao dok sam čekao. Nakon dvadesetak minuta čuo sam kako u dvorište stiže još automobila, ali kad sam pokušao pogledati kroz prozore, otkrio sam da gledaju na vrtove sa strane kuće pa nisam vidio što se događa sprijeda.Prošlo je možda još pola sata dok me konačno nisu pozvali. Odveli su me još jedan kat više, a zatim hodnikom kraj drugih stražara. Tada su oni316koji su me pratili stali, a jedan je pokazao vrata nekoliko metara dalje. Nastavio sam hodati bez pratnje i na koncu sam ušao u prostoriju koja je podsjećala na veliku radnu sobu. Pod mojim nogama nalazio se debeli sag, a na gotovo svim zidovima bile su police s knjigama. Na drugom kraju, gdje su teški zastori skrivali izbojke s prozorima, nalazio se pisaći stol sa stolicama s obje strane. Stolna lampa bacala je toplu svjetlost na stol, ali je inače veći dio prostorije bio u sjenkama. Dok sam stajao promatrajući okolinu, netko je ustao iza pisaćeg stola, polako ga zaobišao i pokazao prema stolici s koje je ustao.- Zašto ondje ne sjedneš, Vrapčiću? - rekao mi je ujak Philip. - Sjećaš se, zar ne? Uvijek si volio sjediti na mojoj stolici iza pisaćeg stola.317Dvadeset drugo poglavljeDa nisam očekivao da ću ga vidjeti, sasvim je moguće da ne bih prepoznao ujaka Philipa. Tijekom godina se udebljao; iako nije bio debeo, vrat mu je postao širi i

133

obrazi su mu se objesili. Kosa mu je bila tanka i bijela. No oči su djelovale smireno i vedro, baš onako kako sam ih se sjećao.Nisam se smiješio dok sam mu prilazio; niti sam pošao iza stola do stolice što mi ju je ponudio. - Sjest ću ovdje - rekao sam i zaustavio se kraj druge stolice.Ujak Philip je slegnuo ramenima. - Pa, to ionako nije moj pisaći stol. Zapravo, nikad ranije nisam bio u ovoj kući. Ima li to neke veze s tobom, ovo mjesto?- Ni ja nikad ranije nisam bio ovdje. Smijem li predložiti da sjednemo?Kad smo sjeli, prvi put smo mogli jasno vidjeti jedan drugoga na svjetlosti stolne lampe, te smo se trenutak pomno proučavali.- Nisi se baš previše promijenio, znaš, Vrapčiću -rekao je. - U tebi je lako vidjeti dječaka, čak i sada.- Bio bih ti zahvalan da me ne zoveš tim imenom.- Oprosti. Prilično bezobrazno, priznajem. Dakle tu smo, uspio si mi ući u trag. Ranije sam uporno odbijao susret s tobom. No pretpostavljam da sam te na kraju poželio ponovno vidjeti. Dugujem ti poneko objašnjenje, valjda. Ali nisam bio siguran, znaš, što misliš o meni. Prijatelj ili neprijatelj, takve318stvari. No ovih dana više za većinu ljudi ne znam što misle. Znaš li da su mi rekli neka ovo držim uza se, za svaki slučaj? - Izvadio je maleni srebrni pištolj i podigao ga prema svjetlu. - Možeš li to vjerovati? Mislili su da ćeš me htjeti napasti.- Ali vidim da si ga ipak ponio.- O, ali nosim ga svuda. Ovih dana ima tako mnogo ljudi koji mi žele nauditi. Zapravo ga nisam donio radi tebe. Jedan od onih ljudi koji stoje vani. Možda su mu platili da upadne ovamo i izbode me nožem. Tko može znati? Tako je to sa mnom, bojim se. Još otkako je počela ova lakrdija sa Žutom Zmijom.- Da. Čini se da si posebno sklon izdajstvu.- To je pomalo oštro, ako želiš nagovijestiti ono što ja mislim da želiš. Što se tiče komunista, u redu, da, postao sam izdajica. Čak ni u tom slučaju to nikad nije bila moja namjera, znaš. Jednog su me dana uhvatili Chiangovi ljudi i zaprijetili da će me mučiti. Priznajem, to me uopće nije privlačilo, baš nimalo. No na koncu su učinili nešto mnogo pametnije. Trikom su me naveli na izdaju. I tada, vidiš, to je bilo to. Jer kao što si vidio, nitko izdajice ne kažnjava onako okrutno kao moji bivši drugovi.- Sudeći prema mojim istragama - rekoh - mnogi su ljudi zbog tebe izgubili život. I ne samo oni koje si izdao.. Jednom, prije godinu dana, dopustio si da komunisti povjeruju kako je Žuta Zmija neki drugi čovjek. Mnogi članovi njegove obitelji, uključujući troje djece, ubijeni su u prvom valu odmazde.- Ne smatram sebe vrijednim divljenja. Ja sam kukavica i to znam već jako dugo. Ali teško me se može držati odgovornim za divljaštvo Crvenih. Pokazali su se jednako opakima kao i Chiang-Kai-shek, a ja ih više uopće ne poštujem. Ali slušaj, ne vjerujem da si došao razgovarati o svemu tome.- Ne, nisam.319- Dakle, Vrapčiću. Oprosti. Christophere. Dakle. Što ću ti ispričati? Gdje ćemo početi?- Od mojih roditelja. Gdje su oni?- Bojim se da je tvoj otac mrtav. Već dugi niz godina. Žao mi je.Ništa nisam rekao, već sam čekao. Na koncu je on rekao:- Reci mi, Christophere. Što misliš da se dogodilo tvom ocu?- Zar se tebe tiče što ja mislim? Došao sam ovamo čuti što ćeš ti reći.- U redu. No zanimalo me je do kojih si zaključaka sam došao. Na kraju krajeva, stekao si prilično velik ugled u takvim stvarima.To me je iritiralo, ali mi je palo na pamet da će ujak Philip surađivati samo pod svojim uvjetima. Na koncu sam rekao: - Moja je pretpostavka bila da je moj otac zauzeo stav, hrabro se usprotivio svojim poslodavcima u vezi s profitom od trgovine opijumom. Učinivši to, pretpostavio sam da je ustao protiv golemih interesa i stoga su ga uklonili.

134

Ujak Philip je kimnuo. - Očekivao sam da si tako nešto vjerovao. Tvoja majka i ja mnogo smo razgovarali o tome što bi ti trebao vjerovati. A odlučili smo se više ili manje za ovo što si upravo rekao. Znači da smo uspjeli. Bojim se da je istina, Vrapčiću, mnogo prozaičnija. Tvoj je otac jednoga dana pobjegao sa svojom ljubavnicom. Živio je s njom godinu dana u Hong Kongu, sa ženom po imenu Elizabeth Cornwallis. Ali Hong Kong je strašno uštogljen i britanski, znaš. Oni su bili sablazan i na koncu su morali pobjeći u Malaccu ili neko takvo mjesto. Tada je on dobio tifus i umro, u Singapuru. To je bilo dvije godine nakon što vas je napustio. Žao mi je, stari moj, teško je sve to čuti, znam. Ali pripremi se. Imam ti još mnogo toga ispričati do kraja ove večeri.- Kažeš da je moja majka znala? U ono vrijeme?320- Da. Pazi, ne u početku. Mjesec dana ili više. Tvoj je otac dobro zameo svoje tragove. Tvoja je majka to saznala zato što joj je pisao. Ona i ja smo jedini koji smo znali istinu.- Ali detektivi. Kako je moguće da detektivi nisu otkrili što je učinio?- Detektivi? - Ujak Philip se kratko nasmijao. -Oni loše plaćeni, premoreni detektivčići? Oni ne bi našli ni slona koji je nestao na cesti Nanking. - Ja sam šutio, a on je nastavio: - S vremenom bi ti bila rekla. Ali željeli smo te zaštititi. Zato smo te naveli da vjeruješ u one bajke.Počeo sam se osjećati nelagodno sjedeći tako blizu stolne lampe, ali stolica uspravna naslona nije mi dopuštala da se naslonim unatrag. Budući da sam šutio još nekoliko trenutaka, ujak Philip je rekao:- Dopusti da budem pošten prema tvom ocu. Njemu je bilo teško. Uvijek je volio tvoju majku, jako ju je volio. Posve sam siguran da je nije prestao voljeti do samoga kraja. Na neki način, Vrapčiću, baš je u tome bio problem. Previše ju je volio, idealizirao ju je. Za njega je jednostavno bilo preteško ispunjavati ono što je on smatrao njezinim očekivanjima. Pokušavao je. O da, pokušavao je i to ga je gotovo slomilo. Mogao je jednostavno reći: »Slušaj, mogu učiniti samo toliko jer sam takav.« Ali on ju je obožavao. Očajnički je želio postati dovoljno dobar za nju, a kad je shvatio da to nema u sebi, pa, otišao je. S nekim kome je bio dobar onakav kakav je bio. Meni se čini da se samo želio odmoriti. Toliko se trudio tijekom cijelog niza godina, a tada se poželio odmoriti. Nemoj ružno misliti o njemu, Vrapčiću. Mislim da nikad nije prestao voljeti tebe ili tvoju majku.- A moja majka? Što je bilo s njom?Ujak Philip se nagnuo naprijed, oslonio se na lak-tove i lagano zabacio glavu. - Koliko već znaš o njoj? - pitao je.321Vedrina koju je ranije nastojao unijeti u svoj glas sasvim je nestala. Sad je izgledao poput izmučenog starca kojeg izjeda mržnja prema samome sebi. Pozorno me je promatrao, a žuta svjetlost stolne lampe otkrivala je dlačice što su mu rasle iz nosnica. Odozdo su dopirali zvukovi gramofona na kojem je svirala kineska vojna glazba.- Ne pokušavam te razljutiti - rekao je kad nisam odgovorio. - Ne želim o tome govoriti više no što je nužno. Hajde. Koliko si toga otkrio?- Nedavno sam bio pod dojmom da su oba moja roditelja zatočenici u Chapeiju. Dakle, vidiš, nisam bio previše pametan.Čekao sam da progovori. Ostao je neko vrijeme u svom neobičnom položaju, a tada se nagnuo na naslon stolice i rekao:- Ovoga se nećeš sjećati. Ali uskoro nakon što je tvoj otac otišao, došao sam u vašu kuću posjetiti tvoju majku. Tog je dana došao još jedan čovjek. Jedan kineski gospodin.- Govoriš o diktatoru po imenu VVang Ku.- Ah. Onda nisi bio baš tako glup.- Saznao sam njegovo ime. No pretpostavljam da sam nakon toga bio previše zaokupljen lažnim tragom.

135

Uzdahnuo je i oslušnuo. - Slušaj - rekao je. -Kuomintangove himne. Sviraju ih kako bi mi se rugali. Kamo god me odvedu, uvijek je ovako. Događa se previše često da bi bila slučajnost. -Ništa nisam rekao, a on je ustao i pošao u sjenke kraj teških zavjesa.- Tvoja majka - na koncu je rekao - bila je odana našoj kampanji. Kako bi se prekinuo uvoz opijuma u Kinu. Mnoge europske kompanije, uključujući i onu u kojoj je radio tvoj otac, sjajno su zarađivale uvozeći indijski opijum u Kinu i pretvarajući milijune Kineza u bespomoćne ovisnike. U onim danima ja sam bio jedan od glavnih u kampanji. Dugo je vremena322naša strategija bila prilično naivna. Mislili smo da možemo posramiti te kompanije, pa će se same odreći svojih zarada od opijuma. Pisali smo pisma, pribavljali dokaze koji su pokazivali koliko štete opijum nanosi kineskom narodu. Da, možeš se smijati, bili smo jako naivni. Ali vidiš, mislili smo da imamo posla s kršćanima kakvi smo i mi. Pa, na koncu smo vidjeli da nas to nikamo ne vodi. Otkrili smo da ti ljudi, osim što su veoma voljeli zaradu, zapravo žele da Kinezi budu beskorisni. Željeli su da među njima vlada kaos, da budu ovisnici, nesposobni vladati svojom zemljom. Tako bi se zemljom moglo upravljati doslovno kao kolonijom, ali bez uobičajenih obveza. Stoga smo promijenili taktiku. Postali smo sofisticiraniji. Tada su, baš kao i sada, pošiljke opijuma putovale rijekom Yangtze. Brodovi su ih morali prevoziti uzvodno, kroz područja u vlasti bandita. Bez adekvatne zaštite pošiljke ne bi stigle mnogo dalje od usjeka duž Yangtzea bez da budu opljačkane. Zato su sve kompanije, Morganbrook & Byatt, Jardine Matheson i ostale, običavale sklapati dogovore s lokalnim diktatorima kroz čije su teritorije pošiljke prolazile. Ti diktatori zapravo su bili samo vođe bandita, ali imali su vojske, imali su moć osigurati neometan prolaz pošiljkama. Dakle, osmislili smo novu strategiju. Više nismo pokušavali djelovati na trgovačke kompanije. Obraćali smo se diktatorima. Apelirali smo na njihov rasni ponos. Ukazivali smo na to da oni mogu prekinuti profita-bilnost trgovine opijumom, ukloniti najveću zapreku koja Kinezima onemogućava da u vlastite ruke preuzmu svoju sudbinu, svoju zemlju. Naravno, nekima je bilo previše stalo do isplata što su ih primali. Ali imali smo nekoliko obraćenika. VVang Ku je u ono vrijeme bio jedan od moćnijih među tim banditskim vođama. Njegovo je područje pokrivalo nekoliko sto-tina kvadratnih kilometara na sjeveru Hunana. Prilično okrutan čovjek, ali su ga toliko poštivali i bojali323ga se da je bio doista dragocjen trgovačkim kompanijama. Dakle, VVang Ku je postao pun razumijevanja za našu stvar. Često je dolazio u Šangaj, sviđao mu se ovdašnji život na visokoj nozi, te smo tijekom tih posjeta uspjeli utjecati na njega. Vrapčiću, jesi li dobro?- Da, dobro sam. Slušam.- Možda bi sada trebao otići, Vrapčiću. Ne moraš čuti ono što ću ti uskoro ispričati.- Ispričaj mi. Slušam.- U redu. Držim da bi to trebao čuti, ukoliko možeš podnijeti. Jer... pa, jer je moraš naći. Još uvijek postoji šansa da ćeš je naći.- Znači, moja je majka živa?- Nemam razloga misliti da nije.- Onda mi reci. Nastavi pričati ono što si počeo. Vratio se do stola i ponovno sjeo ispred mene. -Onaj dan kad je VVang Ku došao u vašu kuću -rekao je. - U redu je da se sjećaš toga dana. Posve si u pravu kad sumnjaš da je bio važan. Toga je dana tvoja majka otkrila da VVang Kuovi motivi ni izdaleka nisu čisti. Jednostavno rečeno, planirao je za sebe prisvojiti pošiljke opijuma. Naravno, sve je to prilično zakomplicirao tako da su u igri bile još tri ili četiri druge skupine, vrlo kineski, ali na kraju, da, sve se svodilo na to. Većina nas je to već znala, ali tvoja majka nije. Držali smo je u neznanju, možda glupo, jer smo osjećali da ona to neće prihvatiti. Mi ostali, prirodno je da nas je to mučilo, ali smo ipak odlučili surađivati s VVangom. Da, on je opijum

136

kanio prodavati istim ljudima kao i trgovačke kompanije. No važno je bilo zaustaviti uvoz. Trgovinu učiniti neprofitabilnom. Nažalost, onoga dana kad je VVang Ku došao u vašu kuću rekao je nešto po čemu je tvoja majka prvi put shvatila kakva je nje-gova veza s nama. Pretpostavljam da se osjećala glupo. Možda je cijelo vrijeme sumnjala u tako nešto, ali to nije željela prihvatiti pa je bila jednako324ljuta na sebe i mene kao i na VVanga. U svakom slučaju, posve je izgubila kontrolu nad sobom, zapravo ga je udarila. Samo lagano, shvaćaš, ali njezina je ruka dotaknula njegov obraz. I naravno, u lice mu je rekla sve što je imala reći. Tada sam znao da će trebati platiti neku užasnu cijenu. Pokušao sam stvar riješiti ondje i tada. Objasnio sam mu kako je tvoj otac nedavno otišao, da je tvoja majka doista veoma uzrujana, nastojao sam mu sve to prikazati dok je odlazio. Nasmiješio se i rekao neka se ne zabrinjavam, ali ja sam brinuo, o da, doista sam bio zabrinut. Znao sam da se s onim što je tvoja majka učinila ne može tako lako izvući. Laknulo bi mi, kažem ti, da je VVang jednostavno prestao sudjelovati u našem planu. Ali on je želio opijum, već je mnogo toga organizirao. Osim toga, uvrijedila ga je stranki-nja, a on je želio da se to ispravi.Kad sam se nagnuo prema njemu i osvijetljenom dijelu prostorije, imao sam neobičan osjećaj da mi iza leda mrak raste i raste, pa se ondje otvorio golemi crni prostor. Ujak Philip je zastao i dlanom obrisao znoj s čela. No tada me je napeto pogledao i nastavio:- Kasnije toga dana posjetio sam VVang Kua u hotelu Metropole. Učinio sam sve što sam mogao da bih pokušao spriječiti katastrofu za koju sam znao da će uslijediti. Ali nije koristilo. Toga poslije-podneva rekao mi je da se ne ljuti na tvoju majku, već na njezin duh - tako je to nazvao, njezin »duh« smatra izuzetno privlačnim. Čak u toj mjeri da je želi povesti sa sobom kao konkubinu, natrag u Hunan. Odlučio je »ukrotiti« tvoju majku, kao što bi učinio s divljom kobilom. Moraš razumjeti, Vrap-čiću, s obzirom na to kakva je situacija tada bila u Šangaju, u Kini, ako je čovjek poput VVang Kua odlučio učiniti tako nešto, teško ga je netko mogao spriječiti u tome. To moraš razumjeti. Baš se ništa ne bi postiglo ako bi se tražilo da policija ili netko drugi325čuva tvoju majku. To bi možda donekle usporilo tijek događaja, ali ništa više. Nitko nije tvoju majku mogao zaštititi od namjera takvoga čovjeka. Ali vidiš, Vrapčiću, ja sam se najviše bojao za tebe. Nisam bio siguran što kani učiniti s tobom, a radi tebe sam ga zapravo preklinjao. Na koncu smo se uspjeli dogovoriti. Trebao sam se pobrinuti da tvoja majka bude sama, bez čuvara, a istodobno sam te mogao maknuti s mjesta događaja. Samo sam to želio. Nisam htio da i tebe uzme. Tvoja majka, to je bilo neizbježno. Ali kad je riječ o tebi, bilo je opravdano preklinjati. A to sam i učinio.Uslijedila je podulja stanka. Potom sam rekao:- Nakon tako zgodnog dogovora, trebam li zaključiti da je VVang Ku nastavio surađivati u vašem planu?- Nemoj biti ciničan, Vrapčiću.- Ali je li nastavio?- Slučajno, jest. Zadovoljio se uzimanjem tvoje majke. Postupio je onako kako smo mi željeli, a usuđujem se reći da je njegov doprinos utjecao na eventualnu odluku kompanija da prekinu trgovinu.- Dakle, moglo bi se reći da je moja majka žrtvovana za veću stvar.- Gledaj, Vrapčiću, u tome nitko od nas nije imao mogućnost izbora. To moraš shvatiti.- Jesi li ikad ponovno vidio moju majku? Nakon što ju je taj čovjek oteo?Vidio sam kako oklijeva. No tada je rekao:- Da. Zapravo, jesam. Jednom, sedam godina kasnije. Slučajno sam putovao Hunanom i prihvatio VVang Kuov poziv da budem njegov gost. A ondje, u njegovoj tvrđavi, da, još sam jednom vidio tvoju majku.

137

Njegov se glas utišao gotovo do šapta. Gramofon u prizemlju više nije svirao tako da je među nama zavladala nekakva nepomičnost.- I... i što se s njom dogodilo?326- Bila je zdrava. Bila je, naravno, jedna od nekoliko konkubina. U danim okolnostima, rekao bih da se dobro prilagodila svom novom životu.- Kako su se ophodili prema njoj?Ujak Philip je pogledao u stranu. Potom je tiho rekao: - Kad sam je vidio, pitala je za tebe, naravno. Rekao sam joj ono što sam znao. Bila je zadovoljna. Vidiš, dok je tada nisam vidio, ona je bila posve odsječena od vanjskog svijeta. Sedam godina čula je samo ono što je VVang odlučio da smije čuti. Želim reći da nije bila sigurna poštuje li se financijski dogovor. Zato je, kad sam je vidio, to željela znati, a ja sam je mogao umiriti vijestima da je s te strane sve u redu. Nakon sedam godina mučne nesigurnosti njezin se um mogao smiriti. Ne mogu ti opisati kako joj je laknulo. - To je sve što sam željela znati - stalno je ponavljala. - To je sve što sam željela znati.Sad me je vrlo pozorno promatrao. Nakon još jednog trenutka postavio sam pitanje što ga je čekao.- Ujače Philip, kakav financijski dogovor? Zagledao se u svoje nadlanice i neko ih vrijemeproučavao. - Da nije bilo tebe, Vrapčiću, znam da bi tvoja majka bez trenutka oklijevanja počinila samoubojstvo prije nego bi dopustila da je onaj nitkov takne. Našla bi neki način i učinila bi to. Ali trebalo je misliti na tebe. Tako je na koncu, kad je shvatila kakva je situacija, sklopila jedan dogovor. Ti ćeš biti financijski zbrinut u zamjenu za... za njezinu poslušnost. Ja sam se osobno pobrinuo za veći dio toga, sredio sam preko kompanije. Jedan čovjek ondje u Bvattu, nije imao pojma o čemu je riječ. Mislio je da osigurava siguran prolaz za svoj opijum. Ha, ha! Bio je budala, taj čovjek! - Ujak Philip je odmahnuo glavom i nasmiješio se. Zatim se njegovo lice ponovno smračilo, kao da je rezignirano prihvatio smjer kojim je naš razgovor krenuo.327- Moj džeparac - tiho sam rekao. - Moje nasljedstvo...- Tvoja teta u Engleskoj. Ona nikad nije bila imućna. Tvoj pravi dobročinitelj, sve ove godine, bio je Wang Ku.- Znači sve ovo vrijeme ja sam živio... ja sam živio na račun... - Nisam mogao nastaviti pa sam jednostavno ušutio.Ujak Philip je kimnuo. - Tvoje školovanje. Tvoje mjesto u londonskom društvu. Činjenica da si postao ono što jesi. Sve to duguješ Wang Kuu. Ili bolje rečeno, žrtvi svoje majke.Ponovno je ustao, a kad me je pogledao, na njegovu sam licu opazio nešto novo, nešto gotovo poput mržnje. No tada se okrenuo i pomaknuo u sjenke, a ja više ništa nisam vidio.- Kad sam zadnji put vidio tvoju majku - rekao je. - U onoj tvrđavi. Posve je izgubila zanimanje za kampanju protiv opijuma. Živjela je samo za tebe, brinula za tebe. Dotad je trgovina već bila zabranjena. No čak joj ni ta vijest više ništa nije značila. Jasno da je to u meni izazivalo gorčinu, kao i ostalima koji su svoje godine posvetili kampanji. Napokon smo ostvarili svoj cilj, mislili smo. Trgovina opijumom zabranjena. Trebalo je samo godinu ili dvije da shvatimo što je zabrana doista značila. Trgovina je jednostavno prešla u druge ruke, to je bilo sve. Sad je opijumom trgovala Chiangova vlada. Više ovisnika nego ikad, ali sad se opijum prodavao kako bi se platila Chiang Kai-shekova vojska, kako bi se platila njegova moć. Tada sam se pridružio Crvenima, Vrapčiću. Mislio sam da će tvoja majka biti očajna kad sazna što je proizišlo iz naše kampanje, ali nju više nije bilo briga. Jedino je željela da ti budeš zbrinut. Željela je samo vijesti o tebi. Znaš li, Vrapčiću - u njegovu se glasu odjednom osjetila neobična oštrina - kad sam je tada vidio, činilo se da je dosta dobro. No dok sam bio ondje, pitao sam druge328

138

u kućanstvu, ljude koji su mogli znati. Želio sam otkriti istinu, saznati kako su se doista ophodili prema njoj, jer... jer sam znao da će jednoga dana neizbježno doći ovaj trenutak, ovaj sastanak što ga sada imamo. I otkrio sam. O da, otkrio sam. Sve.- Zar me namjerno pokušavaš mučiti?- Nije se radilo samo... samo o tome da mu se preda u krevetu. Redovito ju je bičevao pred svojim gostima na večeri. Nazivao je to kroćenjem bijele žene. I to nije bilo sve. Znaš li...Već sam pokrio uši, ali sad sam glasno viknuo: -Dosta! Zašto me ovako mučiš?- Zašto? - Glas mu je postao ljutit. - Zašto? Jer želim da znaš istinu! Tijekom svih ovih godina smatrao si me prezira vrijednim stvorenjem. Možda i jesam, ali to ovaj svijet čini od čovjeka. Nikad nisam želio da bude ovako. Želio sam činiti dobro na ovom svijetu. Na svoj način, jednom sam donosio hrabre odluke. A pogledaj me sada. Ti me prezireš. Prezirao si me sve te godine, Vrapčiću, ti koji si mi bio gotovo poput sina, i još uvijek me prezireš. No shvaćaš li sada kakav je zapravo svijet? Shvaćaš li što je omogućilo tvoj udoban život u Engleskoj? Kako si mogao postati slavni detektiv? Detektiv! Kakva je korist od toga bilo kome? Ukradeni dragulji, aristokrati umoreni zbog nasljedstva. Misliš li da je to sve čime se treba zadovoljiti? Tvoja je majka željela da zauvijek živiš u svom čarobnom svijetu. Ali to nije moguće. Na koncu se mora raspasti. Pravo je čudo da je za tebe toliko potrajalo. Dakle, Vrapčiću, evo. Pružit ću ti ovu priliku. Evo.Ponovno je izvadio pištolj. Izišao je iz sjenki i prišao mi, a kad sam podigao pogled, visoko je stršio iznad mene, slično kao i dok sam bio dijete. Razgr-nuo je sako i prislonio pištolj na prsluk blizu srca.- Evo - rekao je sagnuvši se i šapćući tako da sam mogao osjetiti njegov zadah iz usta. - Evo, momče. Možeš me ubiti. Kao što si uvijek želio.329Zato sam toliko dugo ostao živ. Nitko drugi ne bi trebao imati tu privilegiju. Čuvao sam se, vidiš, za tebe. Povuci okidač. Evo, gledaj. Pobrinut ćemo se da to izgleda kao da sam te napao. Ja ću držati pištolj i pasti na tebe. Kad udu, vidjet će moje tijelo na tebi i sve će izgledati kao samoobrana. Gledaj, evo, ja ga držim. Ti povuci okidač, Vrapčiću.Njegov je prsluk bio tik do moga lica, pomičući se gore dolje u ritmu njegova disanja. Osjetio sam gađenje i pokušao se odmaknuti, ali je on svojom slobodnom rukom - koža je djelovala neopisivo osušeno - zgrabio moju u pokušaju da me privuče k sebi. Palo mi je na pamet da će on sam povući okidač ako moja šaka samo dotakne pištolj. Žestoko sam se povukao od njega, srušio stolicu i zateturao unatrag.Na trenutak smo obojica uplašeno pogledali prema vratima da bismo vidjeli hoće li buka privući stražare. Ali ništa se nije dogodilo, te se ujak Philip na koncu nasmijao, podigao stolicu i pažljivo je namjestio ispred stola. Tada je sam sjeo na nju, stavio pištolj na stol i neko vrijeme hvatao dah. Još sam se nekoliko koraka udaljio od stola, ali u toj prostoriji sličnoj špilji nije bilo više ničega, te sam jednostavno stao, još uvijek okrenut leđima prema njemu. Tada sam čuo kako kaže:- U redu. Vrlo dobro. - Još je nekoliko puta duboko udahnuo. - Onda ću ti reći. Moje najmračnije priznanje.No tijekom iduće minute iza sebe sam čuo samo njegovo teško disanje. Tada je konačno rekao:- Vrlo dobro. Priznat ću ti istinu. O tome zašto sam dopustio da Wang Ku onoga dana otme tvoju majku. Ono što sam ranije rekao, da, to je istina. Morao sam tebe Čuvati. Da, da, sve što sam ranije rekao više ili manje stoji. No da sam to doista želio, da sam doista želio spasiti tvoju majku, znam da bih našao način za to. Sad ću ti nešto reći, Vrap-330čiču. Nešto što dugi niz godina čak ni sebi nisam mogao priznati. Pomogao sam VVangu da otme tvoju majku jer je jedan moj dio želio da ona postane njegovom robinjom. Da je tako iskorištava, iz noći u noć. Jer vidiš, ja sam uvijek žudio za

139

njom, još od onih dana kad sam došao kao stanar u vašu kuću. O da, želio sam je, a kad je tvoj otac onako otišao, vjerovao sam da je to moja šansa, da sam ja njegov prirodni nasljednik. Ali... ali tvoja majka me nikad nije doživljavala u tom svjetlu, a to sam shvatio tek nakon što je tvoj otac otišao. Poštovala me je kao nekoga... Ne, ne, to nije bilo moguće. Ni za tisuću godina ne bih joj mogao na taj način pristupiti. I bio sam gnjevan. Obuzeo me je takav gnjev. A kad se sve ono dogodilo, s VVang Kuom, to me je uzbuđivalo. Čuješ li me, Vrapčiću? Uzbuđivalo me je! Nakon što ju je odveo, u najmračnijim noćnim satima, uzbuđivalo me je. Sve te godine živio sam posredno preko VVanga. Bilo je gotovo kao da sam je i ja svladao. Pružao sam sebi zadovoljstvo, mnogo, mnogo puta, zamišljajući sve ono što joj se događalo. Sada, sada, ubij me! Zašto me poštedjeti? Čuo si! Evo, ubij me kao štakora!Dugo sam ostao stajati u mračnom dijelu sobe, leđima okrenut prema njemu, slušajući ga kako diše. Potom sam se okrenuo k njemu i posve tiho rekao:- Ranije si rekao kako vjeruješ da je moja majka još uvijek živa. Je li još uvijek s VVang Kuom?- VVang je umro prije četiri godine. Njegovu je vojsku, u svakom slučaju, Chiang raspustio. Ne znam gdje je ona sada, Vrapčiću. Doista ne znam.- Pa, ja ću je naći. Neću odustati.- Neće biti lako, mladiću. U zemlji bjesni rat. Uskoro će zahvatiti sve oko nas.- Da - rekoh. - Usuđujem se reći da će uskoro zahvatiti cijeli svijet. Ali to nije moja krivnja. Zapravo, više me se to uopće ne tiče. Kanim krenuti iz331početka i ovoga je puta naći. Možeš li mi reći još nešto što bi mi pomoglo u traganju?- Bojim se da ne mogu, Vrapčiću. Sve sam ti rekao.- Onda zbogom, ujače Philip. Žao mi je što ti ne mogu udovoljiti.- Ne brini. Ima dovoljno ljudi koji su voljni udovoljiti Žutoj Zmiji. - Kratko se nasmijao. Tada je umornim glasom rekao: - Zbogom, Vrapčiću. Nadam se da ćeš je naći.SEDMI DIOLondon, 14. studenog 1958.332Dvadeset treće poglavljeTo je bilo moje prvo dugo putovanje nakon mnogo godina, pa sam se dva dana po dolasku u Hong Kong osjećao prilično umornim. Putovanje zrakom je impresivno brzo, ali uvjeti su skučeni i izazivaju dezorijentaciju. Bolovi u kuku vratili su se svom žestinom, a glavobolja me je mučila tijekom većeg dijela boravka ondje, što je nesumnjivo pokvarilo moj doživljaj kolonije. Poznajem ljude koji su putovali onamo i vratili se puni hvale. »Napredno mjesto«, uvijek kažu. »I nevjerojatno lijepo.« Ipak su, tijekom većeg dijela toga tjedna, tmurni oblaci skrivali nebo, a ulice su bile pretrpane. Pretpostavljam da sam tu i tamo - u kineskim natpisima iznad proda-vaonica, ili samo pri pogledu na Kineze koji su na tržnicama obavljali svoje poslove - osjetio neki neodređeni odjek Šangaja. No s druge strane, takvi su odjeci češće bili neugodni nego ugodni. Bilo je kao da sam na jednoj od onih dosadnih večera u Ken-singtonu ili Bayswateru naišao na daleku rođakinju žene koju sam nekoć volio; čije kretnje, izrazi lica, maleni pokreti izazivaju neodređena sjećanja, ali koja ostaje nezgrapna, čak i groteskna parodija voljene uspomene.Na kraju mi je bilo drago što je Jennifer sa mnom. Kad je prvi put spomenula da bi trebala poći sa mnom, namjerno sam je ignorirao. Jer je čak i u tom poznom razdoblju - govorim o vremenu od prije samo pet godina - još uvijek bila sklona sma-335trati me nekom vrstom invalida kad god bi se prošlost, odnosno Daleki istok, vratila u moj život. Pretpostavljam da je jedan moj dio uvijek mrzio tu pretjeranu zabrinutost i tek kad mi je palo na pamet da ona iskreno želi na neko vrijeme pobjeći od svakidašnjice - da ona ima vlastitih briga, a takvo bi joj putovanje moglo koristiti - pristao sam da pođe sa mnom.Jennifer je predložila da svoje putovanje pokušamo proširiti na Šangaj i pretpostavljam da to ne bi bilo nemoguće. Mogao sam razgovarati s nekoliko starih

140

poznanika, ljudima koji su još uvijek imali utjecaja u Ministarstvu vanjskih poslova, i siguran sam da smo bez većih problema mogli dobiti dopuštenje za ulaz u Kinu. Znam za druge koji su baš to učinili. No prema svim pokazateljima, Šangaj je danas sablasna sjenka grada kakav je nekoć bio. Komunisti su odustali od fizičkog uništenja grada, a to znači da veći dio nekadašnjeg Međunarodnog naselja i danas postoji. Ulicama su promijenili nazive, ali su ostale prepoznatljive, te se priča da bi se ondje snašao svatko tko je poznavao stari Šangaj. No stranci su, naravno, svi protjerani, a ono što su nekoć bili raskošni hoteli i noćni klubovi sad su birokratski uredi vlade predsjednika Maoa. Drugim riječima, današnji bi se Šangaj zacijelo pokazao jednako bolnom parodijom staroga grada kao i Hong Kong.Usput rečeno, čuo sam da se bijeda - kao i ovisnost o opijumu protiv koje se moja majka nekoć tako žestoko borila - uvelike ublažila pod komunistima. Do koje su se mjere iskorijenila ta zla treba tek vidjeti, ali svakako se čini da je komunizam za samo nekoliko godina uspio postići ono što filantropija i vatrene kampanje nisu mogle ostvariti desetljećima. Sjećam se da sam se pitao što bi moja majka mislila o takvim razmišljanjima one prve večeri što smo je proveli u Hong Kongu, dok sam šetkao336sobom u hotelu Excelsior, njegujući svoj kuk i općenito nastojeći uspostaviti ravnotežu.U Rosedale Manor otišao sam tek trećega dana. Odavno je bilo jasno da ću onamo poći sam, a Jennifer, koja je tijekom jutra motrila na svaki moj pokret, ispratila me je nakon ručka bez nepotrebne gužve.Tog su poslijepodneva sunčeve zrake probile oblake, a dok sam se taksijem penjao uz padine brda, ekipe vrtlara zalijevale su i kosile dobro održavane tratine s obje strane ceste. Na koncu se teren poravnao, a taksi je stao ispred velike bijele kuće izgrađene u britanskom kolonijalnom stilu s dugačkim nizom prozora sa škurama i dodatnim krilom sa strane. Nekoć je to zasigurno bila veličanstvena rezidencija s pogledom na vodu i veći dio zapadne strane otoka. Kad sam zastao na povjetarcu i pogledao preko luke, vidio sam kako se u daljini žičara uspinje uz brdo. Međutim, kad sam se okrenuo prema kući, vidio sam da je zapuštena; boja na okvirima prozora i vrata ispucala je i gulila se.Unutra, u predvorju, osjećao se blagi miris kuhane ribe, ali je mjesto izgledalo besprijekorno čisto. Kineska redovnica povela me hodnikom do ureda sestre Belinde Heanev, žene srednjih četrdesetih godina ozbiljna, pomalo mrzovoljna izraza lica. Ondje sam, u tom pretrpanom malenom uredu, saznao kako je žena koju su poznavali kao »Dianu Roberts« stigla k njima preko organizacije za vezu zadužene za strance koji su se zatekli u komunističkoj Kini. Kineske vlasti su o njoj znale samo to da je, otkako je završio rat, živjela u ustanovi za mentalno bolesne u Chunkingu.- Moguće je da je ondje boravila i tijekom rata -rekla je sestra Belinda. - Teško je podnijeti pomisao na to, gospodine Banks, kakvo je to mjesto bilo. Lako se može dogoditi da se za osobu, jednom zatvorenu u takvome mjestu, više nikad ne čuje. Izdvojili su je samo zato što je bijela žena. Kinezi nisu znali337što će s njom. Na kraju krajeva, žele da svi stranci odu iz Kine. Tako je na koncu došla ovamo, a s nama je već gotovo dvije godine. Kad je stigla k nama, bila je vrlo nemirna. No za mjesec ili dva počele su djelovati sve uobičajene dobrobiti Rosedale Manora, mir, red, molitve. Sad u njoj ne biste prepoznali siroto stvorenje koje je došlo ovamo. Mnogo je smirenija. Rekli ste da ste joj vi rođak?- Da, to je doista moguće - rekoh. - A budući da sam se našao u Hong Kongu, smatrao sam da bih je trebao posjetiti. To je najmanje što mogu učiniti.- Pa, dobro nam je došla svaka vijest o rođacima, bliskim prijateljima i bilo kakvoj vezi s Engleskom. Inače, svaki je posjetitelj dobro došao.- Ima li mnogo posjetitelja?- Redovito je posjećuju. Imamo dogovor s učenicima St Joseph's Collegea.- Shvaćam. Slaže li se dobro s ostalima koji borave ovdje?

141

- O da. I uopće nam ne stvara probleme. Kad bih to barem mogla reći i za neke od ostalih!Sestra Belinda me je povela drugim hodnikom do velike sunčane prostorije - možda je to nekoć bila blagovaonica - gdje je dvadesetak žena, sve u haljinama bež boje, sjedilo ili se kretalo naokolo. Francuska vrata bila su otvorena prema zemljištu oko kuće, a sunčeva je svjetlost padala kroz prozore na parket. Da nije bilo velikog broja vaza ispunjenih svježim cvijećem, možda bih pomislio da sam ušao u dječji vrtić; na svim su zidovima bili pričvršćeni akvareli jarkih boja, a na nekoliko su se mjesta nalazili maleni stolovi s crtežima, igraćim kartama, papirom i bojicama. Sestra Belinda ostavila me ja kraj vrata, a ona je pošla do druge redovnice koja je sjedila kraj glasovira. Neke su žene prekinule ono što su radile i počele zuriti u mene. Činilo se da su se druge smutile pa su se nastojale sakriti. Gotovo sve su bile sa Zapada, ali sam vidio i jednu ili dvije Euroazijatkinje.338Tada je netko počeo glasno zavijati u prostorijama iza mene, a to je, začudo, na žene imalo učinak opušta-nja. Jedna se žena oštre kose nasmijala i rekla mi:- Ništa ne brinite, dušo, to je samo Martha. Opet je pošašavila!U njezinom sam glasu osjetio vorkshirski naglasak i pitao se kakva ju je sudbina dovela ovamo, kada se sestra Belinda vratila.- Diana bi trebala biti vani - rekla je. - Ako pođete za mnom, gospodine Banks.Izišli smo kroz francuska vrata na dobro njegovano zemljište što se penjalo i spuštalo u svim pravcima, podsjećajući nas da se nalazimo blizu vrha brda. Dok sam sestru Belindu slijedio kraj cvjetnih gredica gdje su cvale pelargonije i tulipani, otvarao mi se pogled preko uredno podrezanih živica. Tu i tamo su stare dame u bež haljinama sjedile na suncu, plele, čavrljale međusobno ili bezazleno mrmljale sebi u bradu. Sestra Belinda je u jednom trenutku zastala i osvrnula se naokolo, a zatim me je povela niz tratinu kroz bijela vrtna vrata u maleni ograđeni vrt.Ondje se nalazila samo jedna starija dama koja je sjedila na suncu na drugom kraju vrta i igrala karte na stoliću od kovanog željeza. Bila je zaokupljena svojom igrom i nije podigla glavu dok smo joj se približavali. Sestra Belinda joj je nježno dotaknula rame i rekla:- Diana. Došao vas je posjetiti jedan gospodin. On je iz Engleske.Moja nam se majka nasmiješila, a zatim se ponovno okrenula svojim kartama.- Diana ne razumije uvijek ono što joj se kaže -rekla je sestra Belinda. - Ako želite da nešto učini, jednostavno to morate stalno uporno ponavljati.- Pitam se smijem li nasamo razgovarati s njom. Činilo se da se sestri Belindi ne sviđa ta ideja i natrenutak kao da je pokušavala smisliti razlog da me339odbije. No na koncu je rekla: - Ako biste tako željeli, gospodine Banks, sigurna sam da je u redu. Bit ću u dnevnoj sobi.Kad se sestra Belinda udaljila, pozorno sam promotrio svoju majku dok je dijelila karte. Bila je mnogo manja no što sam očekivao, a ramena su joj se jako pogrbila. Srebrna joj je kosa bila stisnuta u čvrstu punđu. Dok sam je gledao, ona je povremeno dizala glavu i smiješila mi se, ali opazio sam izraz straha kojeg nije bilo u nazočnosti sestre Belinde. Lice joj nije bilo jako izborano, ali je ispod očiju imala tako duboke podočnjake da su djelovali gotovo poput ožiljaka. Vrat joj se, možda uslijed neke ozljede ili bolesti, uvukao duboko u tijelo tako da je morala micati i ramena dok je gledala s jedne na drugu stranu stola. Jedna joj je kapljica visjela s vrha nosa, a ja sam izvadio rupčić kako bih je maknuo prije nego sam shvatio da bih je mogao bespotrebno uplašiti ako to učinim. Na koncu sam tiho rekao:- Žao mi je što te nisam mogao na neki način upozoriti. Jasno mi je da bi ovo mogao biti šok za tebe. - Prekinuo sam se jer je bilo očito da me ne sluša. Potom sam rekao: - Majko, to sam ja. Christo-pher.Podigla je pogled, nasmiješila se jednako kao i ranije, a potom se opet okrenula kartama. Pretpostavljao sam da igra pasijans, ali dok sam je gledao, vidio sam da se

142

drži nekog svog neobičnog sustava. U jednom je trenutku povjetarac odnio nekoliko karata sa stola, ali se činilo da joj to ne smeta. Kad sam podigao karte s trave i vratio joj ih, nasmiješila se i rekla:- Mnogo vam hvala. Ali to ne treba raditi, znate. Ja ih volim pustiti dok se mnogo karata ne nakupi na tratini. Tek tada pođem po njih, sve odjednom, shvaćate. Na kraju krajeva, ne mogu odletjeti s brda, zar ne?Nastavio sam je promatrati još nekoliko trenutaka. Tada je moja majka počela pjevati. Pjevala je340tiho za sebe, gotovo ispod glasa, a njezine su ruke nastavile podizati i spuštati karte. Glas je bio slabašan - nisam mogao razabrati koju pjesmu pjeva -ali veoma melodiozan. Dok sam je tako promatrao i slušao, vratio mi se djelić sjećanja: vjetrovit ljetnji dan u našem vrtu, moja majka na ljuljački, smije se i pjeva punim glasom, a ja skačem gore dolje pred njom i vičem joj neka prestane.Ispružio sam ruku i nježno dotaknuo njezinu. Trenutno ju je povukla i bijesno se zagledala u mene.- K sebi ruke, gospodine! - rekla je zaprepaštenim šaptom. - Držite ih uza se!- Žao mi je. - Malo sam se odmaknuo kako bih je umirio. Vratila se svojim kartama, a kad je sljedeći put pogledala prema meni, nasmiješila se kao da se ništa nije dogodilo.- Majko - polako sam rekao - to sam ja. Došao sam iz Engleske. Doista mi je iskreno žao da je trebalo toliko vremena. Jasno mi je da sam te iznevjerio. Jako. Davao sam sve od sebe, ali vidiš, na koncu se pokazalo da nisam dorastao zadatku. Jasno mi je da je ovo beznadno kasno.Zacijelo sam počeo plakati jer je majka podigla glavu i zagledala se u mene. Tada je rekla:- Zar vas boli zub, čovječe? Ako je tako, bit će bolje da se obratite sestri Agnes.- Ne, dobro mi je. No pitam se jesi li razumjela što sam rekao? To sam ja. Christopher.Kimnula je i rekla: - Nema smisla odgađati, čovječe. Sestra Agnes će vam ispuniti obrazac.Tada mi je nešto palo na pamet. - Majko - rekoh - to sam ja, Vrapčić. Vrapčić.- Vrapčić. - Odjednom se posve umirila. - Vrapčić.Moja je majka dugo šutjela, ali se izraz njezina lica posve promijenio. Ponovno je podigla glavu, ali se njezin pogled usredotočio na nešto iznad mog ramena, a blagi smiješak pojavio joj se na licu.341- Vrapčić - tiho je ponovila, a na trenutak se činilo da je izgubljena od sreće. Potom je odmahnula glavom i rekla: - Taj dječak. On me tako zabrinjava.- Oprosti - rekoh. - Oprosti. Recimo da je taj tvoj dječak, taj Vrapčić, recimo da si saznala kako je dao sve od sebe, nastojao te pronaći svim silama, čak i ako mu na koncu to nije uspjelo. Kad bi to znala, misliš li... misliš li da bi mu mogla oprostiti?Majka je nastavila zuriti preko mog ramena, ali se sad na njezinu licu pojavio izraz zbunjenosti.- Oprostiti Vrapčiću? Jeste li rekli oprostiti Vrap-čiću? Što, za ime svijeta? - Tada se opet radosno ozarila. - Taj dječak. Kažu da mu dobro ide. Ali čovjek nikad ne može biti siguran s njim. Oh, on je takva briga za mene. Nemate pojma.- Možda ti se to čini glupim - rekao sam Jennifer kad smo prošli mjesec ponovno razgovarali o putovanju - ali tek kad je to rekla, tek sam tada shvatio. Želim reći, shvatio sam da me nikad nije prestala voljeti, cijelo to vrijeme. Uvijek je samo željela da ja imam dobar život. A sve ono ostalo, svi moji pokušaji da je nađem, pokušaji da spasim svijet od zla, to joj ništa ne bi značilo. Njezini osjećaji prema meni, oni su jednostavno uvijek bili tu, ni o čemu nisu ovisili. Pretpostavljam da me to ne bi trebalo čuditi. Ali trebalo mi je tako mnogo vremena da to shvatim.- Zar doista misliš - pitala je Jennifer - da ona uopće nije naslutila tko si ti?

143

- Siguran sam da nije. Ali mislila je ono što je rekla i znala je što govori. Rekla je da mi nema što oprostiti i iskreno ju je zbunio nagovještaj da možda ipak ima. Da si joj vidjela lice kad sam prvi put spomenuo taj nadimak, ni ti uopće ne bi sumnjala u to. Nikad me nije prestala voljeti, niti u jednom trenutku.342- Ujače Christopher, što misliš, zašto redovnicama nisi rekao tko si?- Nisam siguran. Čini se čudno, znam, ali jednostavno nisam. Osim toga, nisam vidio nikakav razlog da je odande odvedem. Činila se nekako zadovoljnom. Ne baš sretnom. Ali kao da je bol prošla. Ne bi joj bilo nimalo bolje u nekom domu u Engleskoj. Pretpostavljam da je to bilo uvelike slično pitanju o tome gdje bi trebala počivati. Nakon što je umrla razmišljao sam o tome da je preselim na groblje ovdje. No opet, nakon što sam razmislio, odlučio sam da to ne činim. Cijeli je život proživjela na Istoku. Mislim da bi više voljela ondje počivati.Bilo je hladno listopadsko jutro, a Jennifer i ja hodali smo zavojitom stazom u Gloucestershireu. Prenoćio sam u svratištu nedaleko od pansiona u kojem ona trenutno živi, a posjetio sam je odmah nakon doručka. Možda nisam dovoljno dobro prikrio svoju tugu kad sam vidio kako je jadno njezino boravište, jer je ona brzo inzistirala na tome da će mi, unatoč hladnoći, pokazati kakav je pogled s obližnjega groblja na dolinu Windrush. Nakon što smo prešli određeni dio staze, u dnu sam ugledao ulaz na neku farmu; ali prije nego smo onamo stigli, povela me je puteljkom kroz otvor u živici.- Ujače Christopher, dođi i pogledaj. Oprezno smo se provukli kroz gusto izraslukoprivu dok nismo stigli do neke ograde. Tada sam mogao vidjeti kako se polja protežu niz obronke prema dolini.- Pogled je prekrasan - rekao sam.- S groblja se može još dalje vidjeti. Zar ti nikad ne razmišljaš o preseljenju ovamo? London je postao pretrpan.- Nije kao nekad, to je istina.Stajali smo ondje trenutak, jedno do drugoga, zagledavši se u prizor pred sobom.343- Žao mi je - rekao sam joj - što u posljednje vrijeme nisam češće dolazio ovamo. Pretpostavljam da je prošlo već nekoliko mjeseci. Ne znam zašto je tako.- O, ne bi trebao toliko brinuti za mene.- Ali ja brinem. Naravno, brinem.- Sad je sve to iza mene - rekla je - cijela prošla godina. Više nikad neću pokušati tako nešto. To sam ti već obećala. Ono je bila samo posebno loša situacija, to je sve. Osim toga, zapravo to nisam ni kanila učiniti. Pazila sam da prozor ostane otvoren.- Ali ti si još uvijek mlada žena, Jenny. Toliko je toga pred tobom. Deprimira me činjenica da si uopće razmišljala o nečemu takvom.- Mlada žena? Trideset jedna godina, bez djece, bez braka. Pretpostavljam da još ima vremena. Ali morat ću naći volju, znaš, da još jednom prođem kroz sve to. Sad sam tako umorna da katkad mislim kako bih se rado pomirila s mirnim usamljeničkim životom. Mogla bih negdje raditi u prodavaonici, jednom tjedno odlaziti u kino i nikome ne nauditi. Nema ničega lošeg u takvom životu.- Ali ti se nećeš time zadovoljiti. To mi ne zvuči poput Jennifer koju ja poznajem.Kratko se nasmijala. - Ali ti nemaš pojma kako je to. Žena mojih godina koja pokušava naći ljubav u ovakvome mjestu. Kućevlasnice i stanari šapuću o tebi kad god izideš iz sobe. Što bih zapravo trebala učiniti? Dati oglas? Dakle, to bi im dalo materijala za priče, iako je meni sasvim svejedno što govore.- Ali ti si vrlo privlačna žena, Jenny. Želim reći, kad te ljudi pogledaju, mogu vidjeti tvoj duh, tvoju ljubaznost, tvoju nježnost. Siguran sam da će ti se nešto dogoditi.- Misliš da ljudi vide moj duh? Ujače Christo-pher, to je samo zato jer ti u meni još uvijek vidiš djevojčicu koju si nekoć poznavao.Okrenuo sam se i pozorno je pogledao. - O, ali ona je još uvijek tu - rekoh. - Vidim je. Još je uvijek344

144

tu, ispod, čeka. <Svijet te nije promijenio onoliko koliko misliš da jest, draga moja. Samo ti je priredio jedan šok, to je sve. I usput rečeno, na ovom svijetu postoji nekoliko pristojnih ljudi, tako da znaš. Moraš se samo prestati svim silama truditi da ih izbjegavaše- Dobro, ujače Christopher. Nastojat ću sljedeći put biti uspješnija. Ako bude sljedećeg puta.Na trenutak smo nastavili promatrati okolinu, a lagani je povjetarac milovao naša lica. Na koncu sam rekao:- Trebao sam više za tebe učiniti, Jenny. Žao mije-- Ali što si ti mogao učiniti? Ako ja zabijem u svoju budalastu glavu...- Ne, mislio sam... mislio sam ranije. Dok si odrastala. Trebao sam više vremena provoditi s tobom. Ali bio sam previše zauzet pokušajima da riješim svjetske probleme. Trebao sam za tebe učiniti mnogo više od onoga što sam učinio. Žao mi je. Eto. Uvijek sam ti to želio reći.- Kako se možeš ispričavati, ujače Christopher? Gdje bih ja sada bila da nisam imala tebe? Bila sam siroče, bez ikoga. Nikad se ne smiješ ispričavati. Sve tebi dugujem.Ispružio sam ruku i dotaknuo mokru paučinu što je visjela preko ograde. Razbila se i ostala visjeti na mojim prstima.- O, mrzim taj osjećaj! - uskliknula je. - Ne mogu ga podnijeti!- Meni se uvijek prilično sviđao. Kad sam bio dječak, običavao sam skidati rukavice kako bih to učinio.- O, kako si mogao? - Glasno se nasmijala, a ja sam odjednom ugledao nekadašnju Jennifer. - A što je s tobom, ujače Christopher? Kako bi bilo da se ti oženiš? Zar nikad ne razmišljaš o tome?- Za to je definitivno prekasno.- O, ne znam. Sasvim se dobro snalaziš dok živiš sam. Ali to ti baš ne odgovara. Zapravo ne. Čini te mrzovoljnim. Trebao bi razmisliti o tome. Uvijek spominješ svoje prijateljice. Zar te nijedna od njih ne želi?- Žele me na ručku. Ali to je uglavnom sve, bojim se. - Potom sam dodao: - Postojao je netko jednom. Davno. No to je pošlo nizbrdo kao i sve ostalo. - Neveselo sam se nasmijao. - Moj prevažni poziv stao je na put mnogočemu, zapravo.Zacijelo sam se okrenuo od nje. Osjetio sam kako mi je dotaknula rame, a kad sam se osvrnuo, nježno se zagledala u moje lice.- Ne smiješ uvijek tako ogorčeno govoriti o svojoj karijeri, ujače Christopher. Uvijek sam ti se divila zbog onoga što si pokušavao učiniti.- Pokušavao je prava riječ. Na koncu se sve svelo na jako malo. U svakom slučaju, sad je sve to iza mene. Ovih dana je moj glavni cilj u životu svladati ovaj reumatizam.Jennifer se odjednom nasmiješila i provukla ruku ispod moje. - Znam što ćemo učiniti - rekla je. -Imam plan. Odlučila sam. Naći ću dobrog, pristojnog čovjeka za kojeg ću se udati i imat ću troje, ne, četvero djece. Živjet ćemo negdje u blizini tako da uvijek možemo doći ovamo i gledati dolinu. A ti možeš otići iz svog zagušljivog malenog stana u Londonu i doći živjeti s nama. Budući da te tvoje prijateljice ne žele, možeš prihvatiti položaj ujaka svoj mojoj budućoj djeci.Uzvratio sam joj smiješak. - To zvuči kao dobar plan. Iako ne znam što bi tvoj muž mislio o tome da ja stalno budem po kući.- O, onda ćemo za tebe naći neku staru daščaru ili tako nešto.- Dakle, to doista zvuči primamljivo. Održi svoj dio pogodbe, a ja ću razmisliti o tome.346- Ako je to obećanje, onda ti je bolje da pripaziš. Jer ja ću se pobrinuti da se sve to dogodi. Onda ćeš morati doći i živjeti u svojoj daščari.Tijekom ovog posljednjeg mjeseca, za ovih sivih dana u Londonu, dok sam lutao kroz Kensington Gardens u društvu jesenskih turista i uredskih djelatnika koji su izišli na ručak, povremeno sreo nekog starog znanca i pošao s njim na ručak ili čaj, često

145

sam razmišljao o mojem razgovoru s Jennifer onog jutra. Ne može se zanijekati da me je razvedrio. Imam mnogo razloga vjerovati da je sada prošla kroz mračni tunel svog života i izišla na drugom kraju. Treba tek vidjeti što je dalje očekuje, ali ona po prirodi nije od onih koji prihvaćaju poraz. Doista, više je nego moguće da će krenuti u ostvarivanje plana što mi ga je iznijela - samo napola u šali -dok smo onog jutra stajali i promatrali dolinu. Ukoliko za nekoliko godina stvari doista budu onakve kakvima ih je zamislila, onda nije rečeno da neću prihvatiti njezin prijedlog i poći živjeti s njom na selo. Naravno, ne bi mi se previše sviđala njezina daščara, ali uvijek bih mogao unajmiti kolibu u blizini njezine kuće. Zahvalan sam na tome što imam Jennifer. Nagonski razumijemo brige jedan drugoga, a razgovori kakav je bio onaj u hladno jutro pokazali su se tijekom godina velikim izvorom utjehe za mene.No s druge strane, život na selu mogao bi se pokazati previše mirnim, a ja sam se u posljednje vrijeme prilično vezao za London. Osim toga, još uvijek mi s vremena na vrijeme prilaze osobe koje se sjećaju mog imena iz vremena prije rata i žele moj savjet po nekom pitanju. Zapravo, kad sam prošli tjedan pošao na večeru k Osbournima, upoznali su me s damom koja me je odmah uhvatila za ruku i uzviknula: -Želite reći da ste vi onaj Christopher Banks? Detektiv?347Pokazalo se da je veći dio svog života provela u Singapuru gdje je bila Sarahina »jako dobra prijateljica«. - Običavala je cijelo vrijeme govoriti o vama - rekla mi je. - Doista osjećam kao da vas već poznajem.Bračni par Osbourne pozvao je još nekoliko ljudi, ali kad smo sjeli, našao sam se baš kraj te dame i naš se razgovor neizbježno vratio na Šarah.- Bili ste joj dobar prijatelj, zar ne? - pitala je u jednom trenutku. - Uvijek je s divljenjem govorila o vama.- Bili smo dobri prijatelji, svakako. Jasno, pomalo smo izgubili vezu kad je otišla na Istok.- Često je pričala o vama. Imala je toliko priča o slavnom detektivu, prilično nas je zabavljala kad bismo se umorili od bridža. Uvijek je jako lijepo govorila o vama.- Dirnulo me to što me se tako dobro sjećala. Kao što kažem, izgubili smo vezu, iako sam jednom primio pismo od nje, oko dvije godine nakon rata. Do tada nisam znao kako je provela rat. Vedro je prikazala internaciju, ali siguran sam da joj nije bilo lako.- O, sigurno joj nije bilo lako. Moj muž i ja lako smo mogli doživjeti istu sudbinu. U posljednjem smo trenutku uspjeli otići u Australiju. Ali Šarah i M. de Villefort uvijek su imali toliko povjerenja u sudbinu. Bili su od onih parova koji bi uvečer izlazili bez ikakva plana, sasvim zadovoljni onima na koje bi naletjeli. Uglavnom prilično šarmantno, ali ne kad su vam Japanci na kućnom pragu. Jeste li i njega poznavali?- Nikad nisam imao zadovoljstvo upoznati grofa. Shvatio sam da se nakon Sarahine smrti vratio u Europu, ali naši se putovi nikad nisu ukrstili.- Oh, po načinu na koji je govorila o vama zaključila sam da ste s oboje prijateljevali.- Ne. Vidite, ja sam zapravo poznavao Šarah tijekom ranijeg razdoblja njezina života. Oprostite,348možda vi na ovo nećete moći odgovoriti, ali jesu li vam se činili kao sretan par, Šarah i taj Francuz?- Sretan par? - Moja se sugovornica načas zamislila. - Naravno, čovjek nikad ne može biti siguran, ali iskreno rečeno, bilo bi teško vjerovati da nisu bili sretni. Doista su djelovali posve odani jedno drugome. Nikad nisu imali mnogo novca, a to znači da nikad nisu mogli biti onako bezbrižni kako su možda željeli. Ali grof je uvijek djelovao tako, pa, tako romantično. Smijete se, gospodine Banks, ali baš je to prava riječ. Jako ga je teško pogodila njezina smrt. To je skrivila internacija, znate. Poput tako mnogo ostalih, ni ona se nikad nije posve zdravstveno oporavila. Doista mi nedostaje. Tako šarmantna u društvu.Nakon tog susreta prošli tjedan ponovno sam nekoliko puta izvadio i čitao Sarahino pismo - jedino koje sam primio otkako smo se prije mnogo godina rastali u Šangaju.

146

Datirano je 18. svibnja 1947., a poslano je iz brdske postaje u Malavi. Možda sam se nadao da ću, nakon razgovora s njezinom prijateljicom, u onim prilično formalnim, gotovo bljutavo ljubaznim rečenicama, otkriti neku dosad skrivenu dimenziju. No pismo zapravo i dalje pruža tek malo više od golih činjenica iz njezina života po odlasku iz Šangaja. Piše o Macau, Hong Kongu i Singapuru kao o »predivnim«, »šarolikim«, »fascinantnim« gradovima. Nekoliko puta spominje svog francuskog pratioca, ali uvijek samo usput, kao da ja već znam sve što se o njemu može znati. Ležerno spominje internaciju pod Japancima, a svoje zdravstvene probleme opisuje kao »dosadnu gnjavažu«. Na pristojan se način raspituje o meni, a svoj život u oslo-bođenom Singapuru naziva »prilično pristojnim snalaženjem«. Takvo bi pismo čovjek mogao jednog poslijepodneva impulsivno napisati prijatelju kojeg se tek neodređeno sjeća. Samo jednom, pri kraju, ton pisma daje naslutiti intimnost što smo je nekoć dijelili.Mogu ti reći, najdraži Christophere, napisala je, da sam tada bila doista razočarana, najblaže rečeno, načinom na koji su se stvari odvijale među nama. Ali ne zabrinjavaj se, već sam se odavno prestala ljutiti na tebe. Kako bih se mogla i dalje ljutiti kad je Sudbina na kraju odlučila biti tako ljubazna prema meni? Osim toga, sada vjerujem da si donio pravilnu odluku kad si onoga dana odustao od odlaska sa mnom. Uvijek si osjećao da moraš izvršiti životni zadatak, misiju, a usuđujem se reći da svoje srce nikad ne bi mogao pokloniti nekome ili nečemu dok to ne obaviš. Mogu se samo nadati da su tvoji zadaci sada iza tebe, te da si i ti uspio naći sreću i prijateljstvo koje ja u posljednje vrijeme gotovo smatram samo po sebi razumljivim.Postoji nešto u tim dijelovima njezina pisma -pogotovo u ovim posljednjim rečenicama - što mi nikad ne zvuči sasvim istinitim. Neka suptilna nota što se provlači cijelim pismom - zapravo, sama činjenica da mi je pisala u tom trenutku - nekako je u suprotnosti s njezinim pisanjem o danima ispunjenim »srećom i prijateljstvom«. Je li njezin život s francuskim grofom doista ono što je pošla potražiti onoga dana kad je koraknula na gat u Šangaju? Nekako sumnjam u to. Imam osjećaj da misli na sebe jednako kao i na mene kad govori o misiji, te o uzaludnosti pokušaja zanemarivanja iste. Možda postoje ljudi koji žive bez opterećivanja takvim stvarima. Ali oni poput nas, čija je sudbina suočiti se sa svijetom kao siročad, dugi će niz godina loviti sjenke svojih nestalih roditelja. Nemamo drugog izlaza osim nastojanja da ispunimo svoje misije, kako najbolje znamo, jer dok to ne učinimo, nećemo imati mira,)Ne želim zvučiti samodopadno; ali dok moji dani prolaze ovdje u Londonu, vjerujem da doista mogu do određene mjere biti zadovoljan. Uživam u šetnjama parkovima, obilazim galerije; a u posljednje vrijeme sve više uživam u budalastom ponosu dok u čitaonici Britanskog muzeja prelistavam stare novinske članke o svojim slučajevima. Drugim riječima, ovaj mi je grad postao dom, te ne bih imao ništa protiv da ostatak života provedem ovdje. Unatoč tome, postoje trenuci kad neka vrsta praznine ispunjava moje sate, pa ću i dalje ozbiljno razmišljati o Jenniferinu pozivu.

- K R A J -

147