The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service
NASTAVNIK KAO UZOR U VASPITANJU UČENIKA
«TEACHER AS A ROLE MODEL IN EDUCATION»
by Melida Župljanin
Source:University Review (Univerzitetska misao), issue: 12 (2) / 2013, pages: 162 174, on www.ceeol.com.
Mr Melida Župljanin
Univerzitet u Novom Pazaru
NASTAVNIK KAO UZOR U VASPITANJU UČENIKA
„Ako učitelj voli samo posao, on je dobar učitelj.
Ako učitelj voli učenika kao otac ili majka, on je
bolji od onog učitelja koji je pročitao sve knjige
ali ne voli svoj posao, ni Ďake. Kad učitelj sjedini
ljubav prema poslu i prema učenicima – to je
savršen učitelj.“
Lav Tolstoj
Apstrakt – Najvažniji faktor od kojeg zavise rezultati vaspitno-obrazovnog rada u
školi je nastavnik. Formiranje ljudi oduvek je bio najodgovorniji i najozbiljniji društveni
zadatak. Iz toga proizilazi mišljenje da je i nastavnički poziv izuzetna i značajna društvena
delatnost. Društvena očekivanja i zahtevi su mnogo veliki kada je u pitanju nastavnička
profesija. Prilikom obrade ove teme, uočili smo da nastavnik ima veoma bitnu ulogu u
formiranju ličnosti učenika i svih njegovih sposobnosti. UporeĎujući mišljenja mnogih
autora, i na osnovu istraživanja koje smo odradili, pokušali smo i sami da damo model
poželjnog nastavnika, nastavnika koji će biti uzor učenicima u svakom pogledu. To je
nastavnik koji mora biti svestrano razvijena ličnost, ličnost koja će posedovati sve osobine i
karakteristike kojim će privući dečju pažnju da ga oponašaju i da sutra i sami budu takvi.
Ključne reči: nastavnik, nastava, učenik, vaspitanje, obrazovanje, uzor.
TEACHER AS A ROLE MODEL IN EDUCATION
Abstract - The most important factor that the results of educational work in the school
depend on is the teacher. Personality development has always been the most responsible and
serious social task. It follows from this view that being a teacher is a remarkable and
important social activity. Social expectations and demands are too big when it comes to the
teaching job. Processing the topic, we noticed that the teacher plays a very important role in
the development of student's personality and his or her capabilities. Comparing the opinions
of many authors, and doing the research, we tried to form the model of a desirable teacher, the
teacher who will be the role model for the students in every way. It is the teacher who must be
“all-rounder”, a person of wide-ranging skills and personality that will attract the pupil’s
attention and willingness to imitate their teacher and maybe one day to become such a person.
Key words: teacher, teaching, student, education, role model.
Access via CEEOL NL Germany
UVOD
Nastavnički poziv u društvenoj podeli rada ima svoja odreĎena obeležja kako u
pogledu poslova koje obavlja, tako i u pogledu društvenog položaja i društvenog ugleda koji
mu pripada u odreĎenom društvu.
O nastavniku, njegovoj ulozi, o značaju njegove funkcije mnogi su pisali. Zapravo, razna
mišljenja i ocene o ovom pozivu davana su u različitim periodima, na različitim stepenima
razvijenosti i u različitim društvenim sistemima, ali se sva mišljenja i ocene iz bilo kog
perioda da dolaze slažu u jednom – „ da nastavnik zauzima jedno od značajnih mesta u
procesu obrazovanja i vaspitanja, da se udeo koji on može dati i koji on daje u oblikovanju
mlade ličnosti ne da ničim zameniti, pa se često i kaže da kakav je nastavnik, takva je i škola.“
(Grupa autora, 1969:253)
Još uvek smo u potrazi za modelom nastavnika koji će biti uzor našim učenicima,
budućim akademskim graĎanima i na njih preneti deo svoje ličnosti. Ono što nastavnik može
svojim umećem učiniti i oblikovati umove svojih učenika veoma je značajno. Svi očekuju od
nastavnika da svojom ličnošću, praksom i umećem „obradi“ svoje učenike i od njih stvori
ugledne graĎane spremne da i oni sutra budu drugima uzor.
Društvena očekivanja i zahtevi su mnogo veliki kada je u pitanju nastavnička profesija.
U prirodi posla nastavnika nalaze se mnogo oštriji zahtevi i kao prema čoveku i prema
stručnjaku nego u ostalim profesijama. Društvena očekivanja tipa: „On je nastavnik zato mora
to da radi“ ima svoj par u imperativu: „On je nastavnik i zato to nikada ne mora da radi.“
Nastavnik je i u odeljenju i kad izaĎe iz njega, njegovo zvanje traje dvadeset četiri časa
na dan, sedam dana nedeljno i znači doživotni poziv. Nastavnik uvek ostaje nastavnik, čak i u
svakodnevnoj društvenoj svesti. Ipak, postoje razna predubeĎenja za posao nastavnika i to
društvo stalno potencira, a to je da se uvek polazi od toga da nastavnik mora biti roĎen za ovu
profesiju. Zlonamerno ili ne, izreku da se „treba roditi za nastavnika“ možemo protumačiti i
tako da za obrazovanje i obučavanje nastavnika nije potrebno onoliko vremena koliko je
potrebno za druge profesije. Zaboravlja se da je učenje „kako držati“ nastavu doživotni
proces; nastavni sadržaji se menjaju, generacije dece nikad nisu iste, društveni zahtevi rastu,
odgovornost nije samo institucionalnog tipa nego ima i „roditeljski“ karakter. Za sve tipove
„žrtvovanja“ u toku nastavnog procesa, nastavnik veoma malo dobija pažnje i podršku od
društva.
1. TEORIJSKI PRISTUP PROBLEMU
Na području vaspitanja i obrazovanja se iskazuju stalno nove potrebe i zahtevi. Do sada je
pažnja više usmeravana ka unapreĎivanju prakse, a manje ka pronalaženju novih rešenja.
Trebalo bi da se odvojimo od takvog posmatranja škole. Imajući u vidu činjenicu da su se
prve škole osnivale kod Sumera oko 3500 god. p.n.e. Ipak, i pored uvoĎenja inovacija naša
škola se nije odmakla od kocenpcije koju je uveo u XVII veku čuveni češki pedagog Jan
Amos Komenski.
U ovom radu zadržaćemo se na proučavanju jednog od glavnih elemenata i nosilaca
vaspitno-obrazovnog procesa, nastavnika.
Najvažniji faktor od kojeg zavise rezultati vaspitno-obrazovnog rada u školi je nastavnik.
On je jedan od izvora znanja za učenika i njegov najbliži saradnik. Nastavnik mora imati
odreĎene kvalitete, mora imati široko obrazovanje i kulturu i razvijene pedagoške
sposobnosti.
Formiranje ljudi oduvek je bio najodgovorniji i najozbiljniji društveni zadatak. Iz toga
proizilazi mišljenje da je i nastavnički poziv izuzetna i značajna društvena delatnost.
Nastavnik nije samo osoba koja pruža pomoć učenicima u sticanju znanja, već on deluje
na vaspitanika čitavom svojom ličnošču. To je upućenost ličnosti na ličnost.
U školu dolaze učenici s najrazovrsnijim individualnim razlikama, koji žive pod raznim
uslovima i s različitim odlikama i sklonostima.
Od njih treba formirati ljude čvrstog karaktera, što je veoma složen posao.
1.1. PREGLED NEKIH STAVOVA I SHVATANJA O LIKU I NARAVI
NASTAVNIKA
Podučavanje je univerzalna težnja, i svojstvena je za one koji se na bilo koji način bave
pružanjem instrukcija u bilo kojoj oblasti. Roditelji podučavaju svoju decu, treneri
podučavaju svoje igrače i profesionalni nastavnici podučavaju svoje učenike.
U školi rade i nastavnik i učenik, a ne samo jedan od njih. U tome i jeste smisao
dvosmerne komunikacije bez koje bi nastava bila nezamisliva. „Polazeći od savremenog
shvatanja nastavnog procesa, u kome se stalno prepliće interakcijska aktivnost nastavnika i
učenika kao ravnopravnih učesnika i saradnika, koji imaju svoja prava i dužnosti, mora se na
izostajanje takvog odnosa gledati kompleksnije.“ ( Arsić, 1996:59)
Autori konsultovane literature su saglasni sa tim da se realizatori vaspitno-obrazovnog
programa moraju zamisliti nad kvalitetom nastave. „Od ličnosti nastavnika u velikoj meri
zavise kvalitativni i kvantitativni aspekti učenja, interpersonalni odnosi i klima u razredu,
vaspitni i nastavni postupci, metode i rezultati rukovoĎenja.“ (Arsić, 1996:98)
Konsultujući odreĎenu literaturu, uočili smo slaganje svih autora da je za razvoj i
vaspitanje ličnosti deteta centralna uloga nastavnika. Od nastavnika se očekuje da osim
neposrednog vaspitnog delovanja u razredu i unapreĎivanja vlastite vaspitne delatnosti
doprinesu i opštem razvoju struke. Ono što se očekuje od nastavnika je da… „ne budu samo
izvršioci tuĎih vaspitnih zamisli, nego i učesnici u oblikovanju vaspitnog sistema.“ ( Grupa
autora, 2005: 11)
Mnoga empirijska istraživanja su potvrdila da dobar, odnosno uspešan nastavnik se
stvara, a ne raĎa, tako da je obrazovanje i profesionalni razvoj nastavnika veoma bitan.
Uloga nastavnika je : „ da osposobljava mlade za ovladavanje sredstvima samorazvoja i
da ih priprema za život u demokratskom, multinacionalnom i multikulturalnom društvu i
zajednicama.“
( Nikolić i Jovanović, 2006:82)
Zato je nastavnik, ipak, u prilici da služi kao uzor u vaspitanju učenika. Učenici su
najbolje merilo vrednosti nastavnika.
Slična gledanja su i da se „… vaspitna orijentacija učitelja iskazuje kroz interpersonalne
odnose subjekata u procesu vaspitno-obrazovnog rada, koji, u osnovi mogu biti pozitivni i
negativni.“ (Vlahović, 1996:17)
Pozitivni odnosi izmeĎu nastavnika i učenika zasnovani su na poverenju, poštovanju,
razumevanju, iskrenosti, a negativni suprotno prethodno navedenom, nepoverenju,
nepoštovanju i i nerazumevanju.
Od nastavnika se traži, kao uostalom i od svakog drugog radnika da bude dobar stručnjak,
znalac svoga posla. Pod time se ne podrazumeva poznavanje uže struke, praćenje toka njenog
razvoja, samo veliko znanje nego i umeće da se to znanje interpretira na način pristupačan
deci. Nepoznavanje i nesigurnost u ovom poslu se ne mogu ničim nadoknaditi. „Koristeći
svoje znanje, iskustvo i umenja nastavnik se zalaže da učenici postignu maksimum. On se
usmerava na pružanje pomoći učenicima i na pronalažanje metoda efikasnijeg učenja,
odnosno aktivnosti kojima će se učenici navesti na put samoizgradnje.“(Budimir, 2002:54)
Nastavnik koji želi postići uspeh mora pre svega razvijati kod mladog čoveka osećaj
sigurnosti, da je ono što poznaje pouzdano, da znanje koje poseduje je zasnovano na naučnim
činjenicama. Nastavnikova nesigurnost raĎa osećaj nesigurnosti i kod učenika. Posledice su
jasne, nepoverenje prema nastavniku i njegovoj stručnosti, gubitak interesa za rad kao i
nedovoljno poštovanje nastavnika. Od nastavnika se traži ne samo da nastupa sa sigurnošću
nego i sa uverenošću u ispravnost onog što govori.
2. KARAKTERISTIKE I OSOBINE POŽELJNOG NASTAVNIKA
2.1. LIK NASTAVNIKA
Nastavnik je nesumnjiva pedagoška veličina sa izuzetnom vaspitnom težinom.
Za učenike je ličnost nastavnika povezana sa nastavom i učenjem pa je razumljivo da od
osobina i karakteristika te ličnosti jednim delom zavisi i to kako će se učenici odnositi
prema školskom učenju, kako će ga vrednovati i kakve doživljaje imati tokom učenja.
Nastavnik koji ima želju da uspe u svom poslu, trebalo bi da prihvati učenike onakvim kakvi
jesu, a prihvatanje drugih je pretpostavka za poznavanje sebe, svoje ličnosti. Mnogi koji su se
bavili istraživanjem profesija, složili su se da je ličnost nastavnika značajna, možda
odlučujuća, ali istovremeno i najkomplikovanija varijanta u nastavnom i vannastavom radu
škole. Poželjno ponašanje nastavnika kod učenika izaziva efekte koji se mogu definisati na
sledeće načine: emocionalna sigurnost, uvažavanje, naklonost, smanjenje straha , jačanje
pojma o sebi, sposobnost i volja za predstavljanjem sebe. Dete najbolje uči u idealnom
okruženje nežnosti, topline, ohrabrenja i podrške. Ako se isto nastavi i u školi, održavaju se
ugodnost i brzina učenja. Komenski navodi da : „Učitelj mora privući dečja srca svojom
naklonošću, drugarskim odnosom i ljubavlju prema detetu.“ (Komenski, 1967:106) Ličnost
učenika za koju se bori nastavnik mora biti samostalna, a da bi delovala ona mora da razvije
sebe do maksimalno mogućih granica. Vrednost nastavnika je u njegovom optimizmu da će
cilj ostvariti ali i u optimizmu vaspitanika da dostigne cilj...
Moramo poći od činjenice da je svako ličnost za sebe, i da ga moramo prihvatiti sa
svim vrlinama i manama. Ako bismo tražili nastavnika koji bi trebalo da predstavlja uzor
učenicima i da im bude „vodič“ kako bi trebalo izgledati, ponašati se, kao i... onda taj
nastavnik mora posedovati sve one osobine kojim će privući učenike. Profesor Radoslav
Vukanović je na osnovu istraživanja zaključio, da osobine ličnosti nastavnika više privlače
pažnju učenika mlaĎih razreda osnovne škole. Smatra „...da je potrebno da savremeni
nastavnik zna šta učenici kod njega cene i da o tome vodi računa. Ukoliko, pak, nastavnik ne
poseduje ona svojstva i osobine koje učenici cene, može doći do udaljavanja učenika od
nastavnika.“ (Potkonjak, 1996:18)
2.2. LJUBAV PREMA DECI
Prvo i osnovno što bi nastavnik trebalo da poseduje jeste ljubav prema svom poslu i
prema vaspitanicima. Mnogi poznati pedagozi, su baš iz ovog razloga posvetili svoj život,
radu sa decom. Obrazovati idealnog govornika je bio Kvintilijanov cilj. Smatrao je da čak i
dadilje koje čuvaju dete bi trebalo da budu obrazovane kako bi na njega ostavile jak utisak. Za
Kvintilijana nastavnik ima veoma važnu ulogu, jer on učenike treba da prihvati kao roditelj i
da se smatra njihovim zamenikom. „Odnos izmeĎu učenika i nastavnika“, po njegovom
mišljenju „bi trebalo da je srdačan, ali ne previše prisan da se to ne bi zloupotrebilo.“
(Kvintilijan, 1985:76) Smatrao je da nastavnik u odreĎenim situacijama kada se zahteva od
njega treba da bude strog, kao i da uputi pohvale ne štedeći reči, time će više pridobiti
učenike. Onaj koji voli učenike, brine u svakom pogledu o njima, čak i o mogućnostima
vpostizanja rezultata shodno njihovim mogućnostima, smatra se za „pravog“ nastavnika.
Ne treba zanemariti rad i žrtvovanje Pestalocija, čoveka koji je ceo svoj život posvetio
deci. Iz ljubavi prema deci je i osnovao „Dom za siromašne“ i prema njima se ophodio poput
roditelja, posvećujući im svoju pažnju i neizmernu ljubav. To što je on pružao deci nazivao je
pravom i istinskom ljubavlju.
Svoj rad iz ljubavi prema deci posvetila je i Elen Kej. Želela je da se ličnost učenika
poštuje, da mu se da sloboda u izražavanju kako bi se oslobodila kreativnost koja će doći do
izražaja.
Jedna od najpoznatijih nosilaca i realizatora ideje slobodnog vaspitanja kao i
posebnog uslova koji je stavljala pred nastavnike, a to je da voli decu , jeste i Marija
Montesori. Ona traži od vaspitača a to su za nju: roditelji, vaspitači u vrtiću, učitelji i
nastavnici da na pravilan način promatraju razvoj deteta i da mu pruže poštovanje, ljubav i
priznanje. Bavila se biološkim procesom nastajanja života pa je i želela da ukaže odraslima na
odgovornost koju treba da imaju prema neroĎenoj deci, jer ona već u majčinom telu sve
proživljavaju. Ona se sa strašću zalaže za to da se deci omogući slobodan razvoj. Marija
je poštovala decu govoreći „...trebalo bi dopustiti da nas deca vode pa čak i onda kad to u
pedagoškoj praksi nije sasvim lako, jer struktura ličnosti ima veliki uticaj na vaspitni cilj. Ne
smemo naše greške i naše slabe strane dalje prenositi, nego sami sebe moramo menjati ako
želimo promeniti svoju okolinu.“ (Seitz i Hallwachs, 1997:40)
Plejada pedagoških klasika je zapravo iz ljubavi prema deci napisala mnoge knjige koji će
poslužiti kao priručnici onima koji se bave poslom vaspitanja i obrazovanja. Svaki od njih je
ostavio lični pečat u istoriji i mnoge njihove upute i misli se i danas prožimaju kroz vaspitno-
obrazovni proces.
Ono što karakteriše čoveka je da se voli i zato mu se energično ne dozvoljavaju radnje
koje mogu da ugroze njegov razvoj. Učenik mora da oseti ljubav prema njemu, ali ako su
njegovi rezultati u radu dobri, ako mu je uspeh potvrda razvoja, a životne radosti dostupne
biće uvek radostan i srećan. Nastavnik mora pomoći učeniku da spozna vlastite mogućnosti i
da u tom pogledu pruži čvrst oslonac u daljem procesu osamostaljivanja učenika u radu.
Razvijati svest i savest kod učenika jedan je od bitnih zadataka nastavnika. Najveća sreća
učenika je kada može da potvrdi razvijene sposobnosti. MeĎu najznačajnije komponente u
vaspitanju mladih spada sentimentalni odnos nastavnika prema deci, što je izrazita
humanistička osobina nastavnika. Bez ljubavi prema deci i snažne motivacije za uspešno
vaspitanje nije moguće iskoristiti ni prednosti moderne tehnike i tehnologije u nastavi. Pamti
se nastavnik koji se potvrĎivao ljubavlju, koja nije ništa drugo do svestan i aktivan odnos
prema razvoju deteta.
Nastavnik koji voli svoje učenike, ujedno ih i poštuje i to u rečima i delima . Ne sramoti svoje
učenike, ne ponižava ih, ne naziva ih pogrdnim nadimcima, ne ruga se njihovim manama i
nedostacima, ceni njihovo izlaganje i ulaganje truda. Posebno u razvojnom periodu u kojem
su deca, vrlo je bitno da učenik oseti da je biće dostojno poštovanja, i da i on ima nešto što
nastavnik ceni kod njega.
2.3. DOSLEDNOST NASTAVNIKA
Da bi nastavnik stekao poverenje i poštovanje treba da bude dosledan. Učenici cene
slaganje izmeĎu nastavnikovih sudova, stavova i postupaka ali ne samo u okviru nastave već i
u privatnom životu. Zbog toga je veoma značajno ne samo kako nastavnik predaje nego kako
on sam živi i radi. Celokupnu aktivnost nastavnika prati doslednost u pravom smislu. Poštuju
se pravila pri pokazivanju, posmatranju, objašnjavanju... Doslednost ( principijalnost ) je
važna osnova ovog poziva.
Može se s pravom govoriti o doslednom i nedoslednom nastavniku. Doslednost se potvrĎuje
u poštovanju principa vaspitanja i nastave, pravilnoj i odgovarajućoj upotrebi vaspitnih i
nastavnih metoda, izboru sredstava, traženju i izboru oblika rada. Dosledan nastavnik poštuje
postavljene zahteve, izvršava data obećanja, kažnjava prema meri krivice, nikada se ne
oslobaĎa potrebe za vršenjem posrednog ili neposrednog nadzora. Nastavnik je strogo
principijalna ličnost, što bi značilo da su mu principi polazne osnove života i rada u
zanimanju. Neki od principa kojima se vodi nastavnik su sledeći:
- Naučnost – razumevanje nauka kao osnova za svaku poziciju u radu, a bez koje nema
nikakvog uticaja.
- Očiglednost – uvažavanje zahteva da se vaspitanicima približi savlaĎivanje pojmova,
sudova i zaključaka, na što neposredniji način.
- Postupnost – jer u svemu mora postojati stvarni red, proces koji uvažava puteve od
lakšeg ka težem, od prostijeg ka složenom od bližeg ka daljem.
- Aktivnost i samoaktivnost kao pravog puta u prihvatanju postavljenih ciljeva i zadataka.
- Individualizacije jer ne postoje dve iste ličnosti, nema uticaja ako se ne poznaje predmet
uticanja.
- Trajnost- nastavnik čini napore da fond znanja, umenja i navika ima trajni karakter,
kako bi na osnovu usvojenog omogućila nova otkrivanja i učenja.
- Neprekidnosti (permanentnosti) kao konačnom saznanju da bez stalnog i neprekidnog
učenja i samoučenja nema ljudskog, pa ni ličnog opstanka.
- Povezivanja teorije s praksom 'označavalo bi mogućnost da učenici sagledaju i na svom
iskustvu dožive životni smisao i opravdanost sadržaja znanja koja se izučavaju.'
- Racionalizacije i ekonomičnosti u nastavi „naglašava potrebu osmišljavanja nastavnog
procesa, racionalnog strukturiranja nastavne tehnike, ekonomisanje energijom,
vremenom i sredstvima u nastavi.“ ( Krulj, Kačapor i Kulić, 2003:218)
2.4. STRUČNOST NASTAVNIKA
Stručnost nastavnika je preduslov za realizaciju zadataka ovog poziva. Svesni da ovaj rad
traje do kraja radnog veka nastavnika onda ne može imati rutinski karakter. Stručni rad
nastavnika redovno prate tri osnove:
„Prva se odnosi na nastavnikovo pedagoško-psihološko i didaktičko obrazovanje i
vaspitanje.
Druga pripada potrebi opštekulturnog razvoja nastavnika kao prave dnevne ali i trajne
neophodnosti. Nastavnik se trajno oplemenjuje dostignućima ljudskog uma i dela.
Treća pripada oblastima nastavnog plana i programa za čije je ostvarenje nastavnik
zadužen.“
(Marković, 2002:40)
Nastavnik temeljno poznaje nastavnu materiju i informisan je o ključnim pitanjima i temama
iz svoje oblasti. Nastavnik ne može i ne treba da zna sve, niti treba da izigrava takvo
„sveznanje“ pred učenicima, ali se uvek mora truditi da učenicima ne saopštava pogrešne
tvrdnje. Nastavnik prati i razvoj obrazovanja i pedagoških pristupa i primenjuje ih u svom
radu. Ne postoji stručan i nestručan nastavnik. Postoji stručno osposobljen nastavnik, koji od
prvog radnog časa do poslednjeg dana radnog veka, radi na svom stručnom obrazovanju.
Pravi nastavnik i na kraju svog radnog veka ne vidi kraj potrebe stručnog usavršavanja, on se
mora neprekidno stručno usavršavati.
Ovo usavršavanje trebalo bi da bude upoznavanje novih informacija i novih tehnologija, a isto
tako i upoznavanje novih mogućnosti rada u nastavi. Veoma je važno da se nastavnici,
susreću i razmenjuju iskustva. Nije dobro kako za nastavnika tako ni za učenika da sva
usavršavanja nastavnika ostaju na nastavnikovom samousavršavanju putem literature.
Količina informacija koju nastavnik treba preneti učeniku odreĎena je okvirnim programom
za svaki pojedini predmet i ona nije upitna. No upitno je koliko od predviĎene količine
informacija nastavnik zaista može preneti učeniku, odnosno koliko nastavnik u svome
prenošenju informacija može biti efikasan. To zavisi od prilagoĎenosti informacija učenicima,
načinu predavanja i predznanju učenika. Zato biti nastavnik, znači biti sposoban uobličiti
informacije predviĎene za prenošenje učenicima i te im informacije predstaviti na njima
zanimljiv način. U predavanju nastavnik treba učenicima da otkriva njihove interese, ukazuje
im na svrhu poznavanja informacija te u predavanju da polazi od tih interesa. U svom radu on
bi trebalo da koristi one oblike nastave i metode koje su učeniku bliske - kroz koje učenik
sam učestvuje u sprovoĎenju nastave. Tako će učenici aktivno usvajati gradivo, biće
zadovoljni, a njihove će interesne potrebe biti ispunjene. Suvoparnu nastavu u kojoj se učenik
svodi na poziciju posmatrača i nastavu koja prisiljava treba izbegavati.
Kada je reč o stručnosti nastavnika, može se govoriti i o slučajevima da zbog nedostatka
iste dovodi do gubljenja ugleda nastavnika. „Prava ,klizavica
, na kojoj nastavnik može da
padne jeste područje stručnog rada. Isto tako svoj ugled samouništava i nastavnik , koji sve
zna ,, sveznajući samodržac, a u suštini je zvono koje bruji ali se brujanje ne razume... I taj
ugled, najzad, se potapa u rutini, koja papagajski ubija i nastavnika ali i vaspitanika...“
(Marković, 2002:40) Artikulacija nastavnog časa reguliše etape rada na času i to predstavlja
unutrašnju kompoziciju nastavnog procesa u odreĎenoj vremenskoj jedinici. O organizaciji
nastave odlučuje nastavnik i tu dolazi do punog izražaja njegova autonomnost. Sa
samostalnošću, nastavnik treba da poseduje i visoku stručnost iz ove oblasti, čime mu se
pružaju velike mogućnosti za različito organizovanje časa. U tom modelovanju mora se voditi
računa o didaktičkim, psihološkim i ergološkim faktorima.
2.5. IZGLED I GOVOR NASTAVNIKA
Ukoliko bi trebalo da predstavlja uzor učeniku u svakom pogledu, nastavnik mora biti
dobar i prijatan govornik. Izgled nastavnika je važan, posebno dostojanstveno držanje, izrazit
pogled, odlučnost. Telesna lepota nije toliko važna koliko stav nastavnika prilikom obraćanja
učenicima. „Smatra se da je povijeni stav znak straha, krutost znak nadmenosti, a uspravan –
sigurnosti i snage.“ (Marinković, 2000:93) Zbog toga se preporučuje da nastavnik stoji
uspravno, sedi uspravno i šeta uspravno. Svaki nastavnik govorom saopštava misli. Glas u
govoru ume najviše da šarmira. Svako nastavnikovo obraćanje učenicima prati artikulacija,
tako da glas bilo gde da se naĎe mora biti uvek jasan i čist. „Glas nastavnika nije kao ručak na
kojem se manje dobija što je veći broj zvanica. On je kao sunce koje prosipa na sve
podjednako istu količinu svetla i topline.“ (Kvintilijan, 1967:112) Poželjno bi bilo da
nastavnik nema nikakvih govornih mana tipa: mucanje, tepanje, unkanja, aleksije, agrafije,
agramatizma, brbljanja ... ili njihovih kombinacija.
Značajno i važno sredstvo u rukama nastavnika je reč. Reč je stvarno oružje u delu svakog
nastavnika. On zna da je upotrebi, koristi ali nikada zloupotrebi. Svoju ubeĎenost nastavnik
potvrĎuje ličnim primerom. Nastavnikov primer je uvek reprezent. UbeĎuje i kada govori i
kada ćuti, kao i kada pravi
pokrete mimikom. Nastavnikov govor je stalno prilagoĎavanje: uzrastu, prethodnim znanjima,
ciljevima, izabranom obliku. Ovde je bitan element prilagoĎavanje koje ne može biti:
izigravanje, neuko imitiranje, nevešta onomatopeja, maloletno približavanje. Tempo u
izlaganju ne može biti brz, praćen zadihanošću, neujednačenim ritmom. Nastavnik unapred
mora da zna šta naglašava, šta saopštava na drugi način, a kada ćuti. I ćutanje je govor i to
važan govor. Govor je stvarno oruĎe u rukama nastavnika i trajno prilagoĎavanje
mogućnostima uzrasta kome je namenjen. NeprilagoĎen govor uzrastu učenika ne koristi,
nema svrhu i pretvara se u strani jezik. Stručan nastavnik zna i da sluša, ali ne želi da se drugi
nameću svojim govorom. Svaki iole svestan i savestan nastavnik se trudi da u toku svog
radnog veka što više obogati svoj fond reči. U svom radu nastavnik nastupa obazrivo. Pažljiv
je i odmeren. Ima svoj cilj i njemu stremi. Govor je prvo sredstvo svakodnevne komunikacije
meĎu ljudima. Ako je ta komunikacija kulturna, mogu se stvarati odnosi tolerancije,
poštovanja, prijateljstva i ljubavi, a u protivnom – odnosi netrpeljivosti i mržnje, što bitno
utiče na čovekov život i rad. Govor nastavnika je neprekidno čitanje: Da, nastavnik ume
stalno da čita sa očiju učenika, njegovu mimiku, pantomimu, i to mu čitanje nalaže da
prekine govor ili produži, povisi ton ili ga snizi, promeni boju glasa, skrati brže ili sporije
izlaže.
„Treba govoriti prirodno, ni napeto ni opušteno, ni suviše jako ni suviše tiho, dakle kao što
voda teče.“ (Marinković, 2000:94) Učenik podražava nastavnikov govor. Lokalizam u
govoru nastavnika gnezdi se i u govor učenika. Kasnije, takvo imitiranje može postati i
predmet korekcije, ali je teško savladiva. „Nastavnikov govor je kao planinska reka. Dogodi
se da se i takva reka zamuti, ali nema potrebe nikada za strahovanjem.“ (Marković, 1998:11)
Onda kada nastavnik oseti nemoć u korišćenju svoje govorne kulture, počinje njegova
obaveza za menjanjem mišljenja, čitanjem, samoposmatranjem i kritičkim samoispitivanjem.
Veština nastavnika je da najkraćim putem povrati samopouzdanje.
Govor nije samo izražavanje već i slušanje. Dobar nastavnik ume da sluša svoj govor,
samokontrolor je svog govora, ali i neprekidno pazi koliko je slušan, koliko sve to što kaže
odzvanja u dečijim dušama. Govori se ljudima i govorom se ostavljaju tragovi, pa ako njih
nema, tada je govor žubor ili šumor, svejedno, prija ušima ali traje dok se čuje. Slušati znači i
dobro čuti drugoga. Slušati znači i poštovati drugoga. Slušati znači i saosećati, izraziti
poštovanje.
Najzad ne postoji tehničko sredstvo koje može da zameni ubedljivost i uverljivost
nastavnikovog govora, njegovu upotrebljivost raznovrsnost. Nikakva: ploča, traka, disk,
emisija… ne mogu zameniti potrebu za nastavnikovim usmenim govorom. Nisu u pitanju
samo znanja jer govorom nastavnik, pre svega vaspitava. Otuda, kad se unosi u učionicu i
najsavremenije sredstvo, mora se znati, da se uz njega nalazi nastavnik. Snagu žive
nastavnikove reči ne može zameniti bilo kakva uspešna reprodukcija. Uvek postoji prostor za
vaspitno delovanje.
2.6. KREATIVNI NASTAVNIK-ISTRAŽIVAČ
Nastavnik mora imati istraživački i preispitivački odnos prema stvarnosti. Da, s jedne
strane, prihvata činjenice i utemeljene tvrdnje, a da je, s druge strane, uvek spreman da ih
preispituje ili da omogući drugima takvo preispitivanje. On je radoznao i podržava i stimuliše
radoznalost kod učenika. Kreativan nastavnik je pre svega u poziciji organizatora, čoveka koji
motiviše, modeluje, pomaže, istražuje, inicira, podstiče, prati, usmerava i stalno traga za
novim vidovima organizacije, nalazeći i sam zadovoljstvo u svojoj kreativnosti i kreativnosti
svojih učenika.
Alis Majl ističe pet osobina kreativnog nastavnika:
- „to je osoba koja poseduje primarnu sliku ( model ) koji vodi njegovo mišljenje i
delovanje,
- osoba koja prihvata samog sebe čvrsto, tačno i realistički, pa iskoristi svoj puni
potencijal,
- osoba koja je svesna drugih ljudi, osetljiva prema njima i reaguje na ljude, ideje i
dogaĎaje,
- osoba koja poseduje osećaj sigurnosti u neizvesnosti, koja toleriše dvosmislenosti,
osoba koja je učenik.“ (Majl, 1968:9)
Ideja o oblikovanju časa umeće je svakog nastavnika pojedinačno. Uvažavajući didaktička
načela, umeće nastavnika ogleda se u odabiru metode, oblika, nastavne tehnologije,
materijala, izvora za učenje koji će na najzanimljiviji način pokrenuti za dalje učenje.
Nastavnik je inicijator nastavnog procesa. On nije ni voditelj, ni rukovodilac, već partner i
saradnik u nastavi koji zajedno osmišljava i prolazi sa učenicima. Nije dovoljno šarenilo
metoda pa da sadržaj ostane po strani, ili savremena nastavna tehnologija koja često i koči
kreativnost nastavnika, i troši kvalitetno vreme za neposredni rad sa učenicima, pogotovo ako
nastavnik nije dovoljno vešt u rukovanju istom.
Radoznalost učenika je moćna pokretačka snaga, biološki i društveno odreĎena u prirodi
svakog čoveka. Na znatiželji je zasnovan i proces kreativne nastave. Ovaj prirodno ugraĎeni
motiv može se uspešnije razvijati, a može se i gušiti. U predškolskom i mlaĎem školskom
dobu radoznalost je česta i kratkotrajna, kasnije je trajnog karaktera i razvija se u interese.
Ukoliko je veća sigurnost u izražavanju saznatog, tim je i veća radoznalost.
3.NASTAVNIK KAO UZOR
Dete odslikava u sebi: majku, oca, učitelja, drugara, junaka crtanog filma... Ono
oponaša, preslikava, izjednačuje se hoće da bude kao..., zapravo ono traži uzore. Nastavnik je
uzor svojim bićem za svoje sledbenike u porodici i školi, za svoju užu i širu sredinu, za
vaspitnu sredinu kojoj pripada i u kojoj deluje ali koja i na njega deluje. „ Pre nego što rešite
da budete vaspitač, setite se da i sami budete čovek, da dajete primer, na koji se treba
ugledati.“ (Ruso, 1950:115)
Nastavnik je ogledalo. Učenik se ogleda u nastavniku. I učenik je ogledalo. Nastavnik se
ogleda u učeniku. Nastavnik nosi učenika u duši, i učenik nosi nastavnika u duši. Oba ova
činioca nastavnog procesa su u ulozi „upijača.“ Nastavnik prenosi sebe u učenika. Produžava
svoj život životom učenika. On je taj od koga učenici nasleĎuju pokrete, shvatanja, navike,
motive …prenosi sebe u duše učenika koje počinju život.
Nastavnik deluje kao ličnost i onim što govori i što radi, kako živi i kako se ponaša u školi i
izvan nje. Njegovi učenici neprestano posmatraju i procenjuju njegovo ponašanje i njegov
rad. Ono što nastavnik može svojim primerom postići ima mnogo jači uticaj od mnogih
nagrada i kazni.
MeĎu osnovnim faktorima koji, kada je u pitanju nastavnik deluju na učenika kao uzor,
klasici pedagoških ideja iznose:
„ - potrebu da nastavnik zrači znanjem, da su svi njegovi rezultati delo pokazanog i
potvrĎenog znanja;
- potrebu da nastavnik deluje srcem-osećanjem i da njegov upliv bude iskrena radost,
delo srca koje stvarno voli učenika;
- potrebu da nastavnik celokupnim svojim voljnim životom, sposobnostima i navikama
bude stvarni primer pravih htenja, rezultata, pokazanog umenja i navika;
- blagost i dobrota, strogost i ljubav u jedinstvu, ljubaznost i iskrenost pa pravičnost i
solidarnost s pozitivnim delom, samo su neke od pretpostavki uspešnog uzornog
delovanja nastavnika;
- potrebu da u neposrednom i stalnom susretu sa vaspitanicima deluje ubedljivo i
argumentima, sadržajima koji ostavljaju tragove, obezbeĎuju napredovanje a ne
nazadovanje.“ (Marković, 2002:88)
„ Pre nego što rešite da budete vaspitač, setite se da i sami budete čovek, da dajete primer,
na koji se treba ugledati.“ (Ruso, 1950:126)
U pozivu koji znači samoodricanje nastavnik koji deluje kao uzor, može slobodno da tvrdi
da je ispunio svoju dužnost, koja nikada nije samo obaveza po odredbama zakona već je i
stalna unutrašnja potreba, lična obaveza i samoogledanje.
Kada učenik u prvom razredu osnovne škole kaže: „ Moram, tako je rekla moja
učiteljica!“, onda je to dokaz da je trenutni uzor stvoren. Primer nastavnika može da ostane
trajno ali se često postepeno gubi. Nikada učenik neće da se ugleda na nastavnika ako za to
nema razloga (povoda za uzor ). Jeste, nastavnikova je prva i poslednja. Istina je samo ono
što nastavnik kaže. Značajno je ono što nastavnik kaže da vredi. Prvi je uslov primer
nastavnika u znanju. On može da bude i strog i blag ako su njegovi rezultati izraz znanja
učenik je uvek uz njega.
Otac srpske pedagogije, dr Vojislav Bakić, je dobro poznavao sve osobine ondašnjeg
učitelja te je govoreći o autoritetu nastavnika-učitelja: „ isticao da mora biti pre svega pošten
karakter; da svojim primerom vaspitava decu; da je inteligentan, dobar pedagog i stručnjak,
vešt u svom radu savestan; da ima ljubav prema nastavničkom pozivu; da se usavršava radom,
čitanjem i razmišljanjem.“ (Milosavljević,1995:69)
Nastavnik je uzor svojim učenicima, ali to ne znači da nije dužan da razvija i druge uzore.
Pogrešan izbor uzora ne umanjuje samo njegov ugled već i nastavnika. Uzor prati delo za
ugled, pa ako je to delo ispod nivoa utvrĎenih kriterijuma gubi se poverenje i u nastavnika.
Kada danas bivši učenik čita o negativnim sadržajima i oblicima uzora u čije ih je delo
nastavnik zaklinjao, objektivno, taj bivši nastavnik ne može biti svetao primer jer je tražio
poštovanje i ugledanje za vrednosti koje nisu postojale. Otuda uzor koji nastavnik razvija,
mora biti naučno, istorijski i praktično proveren, stvarnim vrednostima...
I tako malo pomalo, i nastavnik sebe utiskuje u učeniku. Dugo, tako dugo zapravo je bilo
nekada u vreme kada se nastavnik stvarno cenio. Ipak, sve više, izvan nastavnika deluju drugi
faktori. Sve više se smanjuje broj godišta u kojima nastavnik „ubrizgavajući“ sebe ostaje.
Autoritet se gubi sa sazrevanjem učenika. Ipak, tragovi ostaju. Svemogući učitelj, postaje
vremenom jedan od mogućih. Objektivno, polja uticaja svakim danom su šira. Slike života su
pred učenikom sve raznovrsnije. Uzori se nalaze tamo gde se nije sanjalo. Učenik u školu
donosi gomilu uticaja sa strane. Autoritet nastavnika je najodlučniji faktor vaspitanja i
obrazovanja najmlaĎih generacija. To je izražena ličnost specifičnim personalnim osobinama,
ličnim i društvenim autoritetom.
Ličnost učenika za koju se bori nastavnik mora biti samostalna, a da bi delovala ona
mora da razvije sebe do maksimalno mogućih granica. Vrednost nastavnika je u njegovom
optimizmu da će cilj ostvariti ali i u optimizmu vaspitanika voljnog da dostigne cilj...
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Naša proučavanja vezana za temu „Nastavnik kao uzor u vaspitanju učenika“ dovela su
nas do mnogih saznanja koja su bitna za nastavni proces kao i sve one koji se bave njime.
Polazeći od činjenice da su se mnogi bavili ovim pitanjem, da su uočili mnoge pojedinosti,
dali uputstva i predloge za usavršavanje i poboljšanje nastavnog procesa, ipak, smo produbili
ovu oblast koja se odnosi na jedan veoma human proces, a to je formiranje mladih ljudi
(dece). Da bi se pristupilo ovom procesu-formiranju ličnosti mladih ljudi, potrebno je da onaj
koji želi tu ulogu odigrati poseduje poželjne osobine i karakteristike kojima će učenike
privući. Mnoga istraživanja su pokazala da osobine nastavnika imaju veliki značaj za
odvijanje nastave i celokupan vaspitno-obrazovni rad.
U ovom teorijskom delu smo dali model ličnosti poželjnog nastavnika, nastavnika koji bi
trebalo da bude uzor učenicima. To je ličnost koja pre svega treba da voli decu i svoj posao da
bi mogla da se bavi jednim od najzahtevnijih zanimanja. Taj nastavnik mora da bude zrela i
stabilna ličnost, da poznaje razne tehnike uspostavljanja kontakta i interakcije sa učenicima,
da bude sposoban da radi u timu i saraĎuje sa roditeljima. Od ovog nastavnika se, takoĎe,
očekuju organizacione sposobnosti, sposobnost da se razumeju i prihvate kultura i vrednost
drugih sredina i porodica, kao i razvijeno osećanje za demokratske vrednosti i uravnotežen
odnos prema ličnoj samostalnosti. Ne treba ni da se zanemari činjenica da je za proces
uspešnog vaspitanja i obrazovanja veoma bitan dobar odnos izmeĎu nastavnika i učenika.
Odnos izmeĎu glavnih subjekata nastave ( nastavnika i učenika) nije značajan samo za
razvoj učenika u emocionalnoj i socijalnoj sferi, već i u saznajnoj. Postupak kojim će
nastavnik delovati na učenike i svojim primerom ukazivati kako biti jedan od priznatih u
društvu, kako oformiti sebe u svestranu ličnost zavisi pre svega od njegove stručnosti i
njegovih osobina. Ovaj nastavnik je pre svega čovek, on nije idealizovan niti se sme izdići
iznad učenika već im mora biti pristupačan u svakom pogledu. Deca osećaju i uviĎaju
veličinu osobe koja im govori kako treba da se ponašaju i iz tih postupaka ona odlučuju da li
će tu osobu odabrati kao uzor u svom ponašanju. Pre će privući pažnju učenika i uticati na
njih svojom ličnošću nastavnik koji je razuman, koji postavlja zahteve s ciljem da bi iskoristio
psiho-fizičke sposobnosti učenika, ali i nastavnik koji ispunjava obećanja.
Nastavnik koji želi biti uzor učenicima, mora uvek da uvažava njihova mišljenja, da bude
kada to situacija zahteva i strog i blag, da kažnjava i pohvaljuje, jer jedino takvim postupcima,
pravednim, će izvesti učenika na pravi put i ukazati na vrednosti kao i opasnosti koje život
nosi sa sobom.
LITERATURA
1. Arsić, Miroslav1996. Kako (ne) ocenjivati učenike, Kruševac.
2. Budimir,Gordana Funkcije savremenog učitelja-Zbornik radova, 2002. Učiteljski
fakultet, Jagodina.
3. Grupa autora, 1969. Pedagogija I, Matica Hrvtska, Zagreb.
4. Grupa autora, Nastava i vaspitanje, časopis za pedagošku i teorijsku praksu, god.
2005. br. 4, str.11.
5. Komenski, Jan Amos 1967. Velika didaktika, Zavod za izdavanje udžbenika
Socijalističke Republike Srbije.
6. Krulj,R., Kačapor, S., i Kulić, R. 2003. Pedagogija, Svet knjige, Beograd.
7. Kvintilijan,M.F. 1967. Obrazovanje govornika, Sarajevo.
8. Marković,Žika 2002. Nastavnik je vaspitač, Kragujevac.
9. Marinković, Simeon 2000. Metodika kreativne nastave srpskog jezika i
književnosti,Kreativni centar, Beograd.
10. Milosavljević, Petar 1995. Autoritet učitelja u školi i društvu, Učitelj-Časopis
Saveza učitelja Republike Srbije, Zlatibor.
11. Nikolić, R. i Jovanović, B.2006. Školska pedagogija, Učiteljski fakultet, Užice.
12. Potkonjak, N., i grupa autora 1996. Opšta pedagogija, Učiteljski fakultet, Beograd.
13. Ruso, Žan Žak 1950. Emil ili o vaspitanju, Beograd-izdavački grafički zavod.
14. Seitz, M. i Halwachs U. 1997. Montesori ili Waldorf , Educa, Zagreb.
15. Vlahović, B., i saradnici 1996. Opšta pedagogija, Učiteljski fakultet, Beograd.
Recommended