Kazalo
Predgovor ..…………………………………………… 3
HRVATSKI ULIĈAR ………………………………… 5
ZAMETSKA UĈITELJICA ..………………………… 13
BALDO ..……………………………………………… 21
BUNAR ŢELJA .……………………………………… 27
KUGA ………………………………………………… 35
KAMENA PRANICA ………………………………… 41
OPROSTI ..…………………………………………… 47
TRSATSKI PUSTINJAK ..…………………………… 55
HERAKLO …………………………………………… 61
Rijeĉki praznici i paradajzerska kultura ……………… 69
Bilješka pisca o sebi ..………………………………… 75
Poštovano čitateljstvo, ovo je moja prva knjiga objavljena u
međumrežju. Svoju posljednju knjigu tiskao sam 2004. i od tada sam ozbiljno
razmišljao ima li smisla uopće tiskati kad nitko ne čita ništa, nitko ne kupuje
knjige, a tako je mnogo neispričanih priča uz koje se možemo veseliti ili
tugovati, u najboljem slučaju barem razmišljati.
Kao što primjećujete ovo moja „privremena“ zbirka nema knjižnički
broj, nema CIP, niti bar-kod, nema potrebe za to: važno je samo da se znade
vrijeme i mjesto objave: ožujka 2015. Uostalom, ovako je posve bezplatna,
ne morate za nju izdvojiti niti jednu lipu! Jednostavno sam se odlučio ove
priče koje su objavljene u Hrvatskome slovu podijeliti s onima koji vole čitati
i promišljati. Stoga je ova „knjiga“ nazvama prema tjedniku koji kupujem i
čitam od prvog broja te ujedno zahvala urednicima koji su moje priče uvrstili
u rubriku „Hrvatska proza“.
Sličice koje sam uvrstio služe samo za popunjavanje praznih stranica,
te „vinjete“ služe samo za to, ali i da ugode čitateljevu oku dok lista.
Uzgred, na ovoj naslovnici nisam ja „sada“, već onaj „nekada“, bivši
mladić sa svojim tiskarskim strojem, tzv. „lynotipom“ s početka 80-ih godina
pr. st. Taj stroj i tekuće olovo iz kojega sam lijevao i slagao slova, čitave
retke mnogih tiskovina, pače i knjiga, tako mnogo mi je dao u onome
razdoblju kada smo tek naslućivali da dolazi vrijeme osobnih računala i
kudikamo lakši prijelom knjižnog sloga koji doslovno brzinom svjetlosti stiže
do čitatelja. Deset godina nakon nastanka ove fotografije u „Tiskari Rijeka“,
stroj je otišao na odpad kao staro željezo, a ja – u daljnje radničke
pustolovine s mislima na prošlo svršeno vrijeme…
No, tiskane knjige još se nisam odrekao, pripremam, radim na tome;
knjiga je umjetnost koja spaja pisca s tiskarom i knjigovežom, tim starim
zanatlijama koje sve više zamijenjuje „digitalizacija“. Ako nam nova
tehnologija omogućuje brži protok napisanog do čitateljstva, onda se
radujmo, baš kao što smo se mi bivši grafičari toga dalekog proljeća veselili
uz čašicu žestice na račun jedne poslovne stranke koja nas je počastila nakon
dobro obavljena posla – dovršene knjige! Eto, samo se prisjećam prošlosti
ovih dana… Stiglo nam proljeće godine Gospodnje 2015.
HRVATSKI ULIĈAR Hrvatsko slovo, br. 576, 2006.
Poĉetkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća mi
djeca imali smo jednog psa kojega smo nazvali Rex.
Zapravo, nije bilo ulice u kojoj najmanje dva psa nisu
nosili takvo ime, pa kad vikneš "Rex", trgnu se i naĉule
uši barem nekoliko takvih ĉovjekovih ljubimaca. Ali ovaj
naš Rex, to neobiĉno pseto izgledom posrnula vuĉjaka iz
najvjerojatnije mješovita braka, pristiglo je niotkuda i kao
da mu je bilo dobro u našem društvu. Ah da, kad sam na
poĉetku rekao "mi djeca", mislio sam na sve nas iz naše
ulice. Mi smo kadikad hranili Rexa, a kad mu je tko dao
kakvo jelo, ne bi se taj više odlijepio od njega.
Znali smo leţati u mekanoj travi ispod spomenika
podignutog u ĉast borcima iz Revolucije, a Rex bi se
stisnuo izmeĊu nas i bilo mu je lijepo. Nitko nije vodio
pretjeranu brigu o buhama, ušima i krpeljima, jer kadikad
nam je Rex bio zgodan jastuk pod glavom. Osjećali smo
kako mirno diše samo da ne ometa naš djeĉaĉki mir. A mi
smo zaista o kojeĉemu razgovarali zagledani u plavo
nebo… Još i danas mislim da je Rex uţivao slušajući naše
6
djeĉaĉke priĉe. Ponekad bi netko donio gitaru i razvukao
talijanske cante, a naš najbolji prijatelj lagano je ţmirio,
baš kao da pokušava razumjeti o ĉemu govori pjesma.
Ako bi, pak, pjevaĉ negdje pogriješio, Rex je lijeno
podigao kapke na oĉima. Već sljedeći taktovi su ga
umirivali.
Ĉudno, kao da je pseto bilo zadovoljno s nama u
društvu te je svakoga dana dolazio, ali nitko od nas nije
znao otkuda je i ĉiji je. Eto, izgledao je kao da će svakog
trenutka progovoriti, proturjeĉiti nam po kakvoj vaţnoj
raspravi ili predloţiti, pak, da odemo svi zajedno u tek
pristigli luna-park. Kakav je bio prema hrani? Eh, svašta
je on mogao pojesti. Ali dobro se sjećam njegova
pogleda, ni danas ga ne mogu zaboraviti, sasvim mirno
prilazio je, polagano ţvakao, bez ikakva uzbuĊenja i
vesela pasjeg skakutanja. Bio je priliĉno ozbiljan, a
moţda i odveć star. Nitko nije znao koliko bi mogao imati
godina, ĉuperci sijedih dlaka nisu nam govorili bogzna
što. Usporedio sam ga sa jednim starcem u nekakvoj crno-
bijeloj TV-drami koji ulazi u kolibu, skida šešir, sjeda za
stol, a ţena pred njega stavlja vruće ţgance i on zatim
jede. U svemu tome nije bilo niti malo ljudskog
osjećaja… To je, dakle, ta svakodnevica seljaĉkoga ţivota
u kakvoj "pripizdini" koju mi gradska djeĉica najĉešće
preziremo ili, u najmanju ruku, ismijavamo.
Kad bismo zaigrali nogomet, miroljubivi Rex bio je
naš najodaniji gledatelj. Smjestio se je u travu i gledao
utakmicu. Kad mu je bilo dosadno, zavalio se ĉitavim
tijelom i neko vrijeme drijemao. Na naše povike "Gol!
Gol!" sa zanimanjem je podigao glavu da vidi što se
dogaĊa, a zatim bi se opet opustio lagodnosti tih davnih
proljetnih poslijepodneva.
7
Rex je imao jednu neobiĉnu strast, pa neka mi dragi
Bog oprosti, ali mislim da je on bio "slobodni zidar"! Da,
da. Mislio sam ovu pojedinost izbjeći u ovoj priĉi, ali ona
je ipak dio Rexova ţivota i vjerojatno bi se moji već
ostarjeli prijatelji iz dalekog djetinjstva naljutili na mene
kad bih to izostavio. Naime, kadikad je Rex u svojim
ĉeljustima nosio kamenje! Istina ţiva, nosio je cigle,
oveće komade otpale ţbuke ili kakvu grotu; na naše
ĉuĊenje prenosio ih je s jednoga na drugo mjesto. Ĉudili
su se i sluĉajni prolaznici njegovoj, hm, pasiji! Ponekad
odnio je grotu u travu i zalegao prednjim šapama na nju.
Bilo je mnogo kamenja u travi koje je Rex danima
donosio i nismo ih dirali, pretpostavljali smo da zna što
radi.
Neki su zidari u blizini nešto radili pa su pokupili sve
kamenje na hrpu, ali sutradan Rex je "graĊevinski
materijal" vratio u travu!? Stari gospodin koji je unajmio
radnike da mu podignu zid, ljutito je vikao na nas i
prijetio da će pozvati policiju zbog ometanja radova.
Zaista, nismo mi razbacali ono kamenje i pokušavali smo
ga uvjeriti, ali sve je bilo uzalud. Za to vrijeme Rex je
mirno šetao i obilazio svoje kamenje u travi. Kad su
radnici ponovno prikupili kamenje, nije se bunio, ali kao
da mu nije bilo niti drago. Ĉitavog dana leţao je u travi i
nije htio jesti. Krajiĉkom oka promatrao je radnike kako
lopatama miješaju beton, slaţu ono kamenje u zid koji će
naskoro niknuti namjesto starog bršljana.
Jednom sam ga poveo u svoje dvorište i natoĉio mu
lonac vode. Baka nam je ostavila orehnjaĉu na stolu i
otišla na trţnicu. Dok je Rex pio vodu sa ograde vrta
pozvao sam prijatelje na kolaĉ. MeĊutim, kad sam se
vratio u kuhinju Rex je drţao orehnjaĉu u gubici. Vrisnuo
8
sam ljutito i zgrabio ga za vrat. Rex ispusti kolaĉ i pogne
glavu. Pograbio sam metlu s namjerom da ga nauĉim
pameti… Nisam ga udario, nisam imao snage. Ĉak sam i
zaplakao. Orehnjaĉa je leţala na podu, a Rex nije imao
namjeru da je pojede; nije mu se svidjela, tek je polizao
sitni šećer sa nje. Orehnjaĉu sam bacio, a kasnije sam
rekao svojima da sam je podijelio prijateljima, a njima
sam opet rekao da nema orehnjaĉe i da sam se zabunio.
Rex je mirno leţao na dvorištu i sa zanimanjem
promatrao bakine tulipane u vrtu…
Jednom prigodom u park je stigla limena glazba.
Mnogo ljudi došlo je, a mi nismo nikoga poznavali.
Donijeli su i golemi vijenac kojega su postavili pred
spomenik borcima Revolucije. Zatim je odrţan govor,
limena glazba je svirala. Mi smo bez imalo zanimanja
stajali sa strane, a Rex, kao i uostalom svako pseto, kao i
svako ţivo biće, morao se je olakšati. Dok je gospodin u
sivom odijelu ĉitao nešto sa papira, Rex se je naoĉigled
nazoĉnih zavukao izmeĊu tri bijele ploĉe spomenika,
ĉuĉne i obavi veliku nuţdu. Neki ĉlanovi limene glazbe
jedva su suzdrţali smijeh. Jedna ţena stajala je iza
govornika i mahala je prema Rexu misleći da će ga tako
otjerati. Zatim je pogledavala prema nama, ali u tim
trenutcima Rex nije bio naša briga. On je obavljao svoju
nuţdu u "kondotu" koji mu se uĉinio tada najprikladnijim
i uopće mu nije smetalo što ima tako mnogo ljudi oko
njega. Mnogi su tiho negodovali, ali nitko nije ništa
uĉinio dok je onaj ĉovjek ĉitao svoj govor. Nakon što je
završio svi su zapljeskali, a Rex je obavio svoje, ponjuši
drek i uputi se k nama. Zatim su se ljudi poĉeli razilaziti,
a onaj koji je ĉitao krene prema nama:
– Ĉija je to Ċukela?
9
– Naša! – zaori se iz nekoliko grla.
Ĉovjek je hladno gledao u Rexa neko vrijeme, a onda
su tog "druga" pozvali u obliţnju gostionicu gdje im je
bio prireĊen ruĉak. U njegovu pogledu nisam ništa dobro
naslutio. Uopće nisam mogao razumjeti da netko ne voli
pse, paĉe i prezire ih ma što god poĉinili mimo poimanja
opće uljudbe. Za ono kratko vrijeme kada ga je ĉovjek u
sivom odijelu hladno gledao, Rex je uputio pogled na
drugu stranu, niz cestu, odakle se pribliţavala grupa djece
sa svojim tetama iz vrtića. Rex je, ĉini se, volio djecu i
puštao je da ga miluju do mile volje i na golem uţas onih
teta…
Taj dogaĊaj kod spomenika bila je tema našeg
razgovora toga dana i brzo se je proĉulo. Rex je postao
glavni junak i tek mogu pretpostavljati da mu je bilo
drago što se govori samo o njemu. Ĉak je i nekolicina
roditelja mojih prijatelja došla k nama da ĉuju "što je to
bilo". Neki su s posebnim zadovoljstvom prvi puta
pogladili Rexa, a nama je to mnogo znaĉilo; postao je
junak dana. Ĉak su i naše veĉernje pjesme uz gitaru bile
nešto veselije, a da je mogao i Rex bi se smijao s nama, a
vjerojatno i zapjevao.
Te veĉeri prvi puta donio sam ozbiljnu odluku da ga
udomim. Ali morao bih prvo razgovarati sa svojim
roditeljima i braćom. Već duţe vrijeme nismo imali
nikakva ljubimca osim gomile maĉaka iz susjedstva. Ako
ima za njih mjesta u našem dvorištu, mora biti i za Rexa.
Uostalom, stara drvena kućica bila je pusta već nekoliko
godina; otkako se je naša stara Lupa preselila na drugi
svijet. Bila je to dobra kuja kojoj ću vjerojatno posvetiti
neku drugu priĉu, jer poput Rexa i ona to uistinu
zasluţuje.
10
Ali pitanje je moţe li se Rex, okorjeli skitnica, nauĉiti
na njezin lanac i njezinu kućicu. Ako, pak, nije privezan
lancem, vjerojatno će više vremena provoditi u vrtu meĊu
povrćem, bakinim tulipanima i ostalim cvijećem, a onda
ću ja biti kriv. No, moţda će povremeno poţeljeti otići u
redovitu skitnju, onim samo njemu znanim putovima
slobode koji je nama bio neobjašnjiv, moţda ne moţe bez
nošenja kamenja s jednoga na drugo mjesto, a moţda
pomišlja unerediti i druge spomenike kako je to uĉinio
onoga dana?…
Nikome nisam rekao o ĉemu sam razmišljao te
veĉeri, samo sam pretpostavio da moji prijatelji o tome
nisu imali isti sud. Za sve njih on je stara lutalica i
dobrodošao drug za zabavu; to je sve. Ali svi smo mi
gdjekad lutalice i skitnice, poĉesto mijenjamo društvo i
neko vrijeme zalazimo u druge dveri. Svi smo mi kadikad
poput Rexa, ali prokleto ljudski nismo svjesni te sliĉnosti.
Te kasne proljetne veĉeri, nakon što smo se pošteno
raspriĉali i raspjevali moji prijatelji i ja, razišli smo se
svojim kućama. Samo je Rex ostao leţati sam u travi
izmeĊu dviju jela zagledan u onaj spomenik borcima
Revolucije.
Sljedećeg dana Rexa nije bilo u parku niti je dolazio
ĉitavog dana. Ni sljedećeg dana nije ga bilo; kao da je
nestao. Tjedan dana je prošlo i meĊusobno smo se
propitivali gdje je nestao. Nisam imao hrabrosti pitati
roditelje i braću smijem li udomiti staroga skitnicu;
mislim da im se prijedlog ne bi naroĉito svidio. Dva
tjedna su prošla, zatim još jedan, a Rexa nema i nema…
Ljeto je minulo, nastupi jesen sa prvim hladnim
kišama. Bilo mi je ţao kad sam ĉuo malenu djeĉicu iz
vrtića kako glasno propitkuju za Rexa; oni su se nauĉili da
11
ih baš ovdje u parku doĉeka na uţas njihovih teta. Sada su
tete vidljivo odahnule, za njih zrak je bio ĉist kad nema u
blizini ni jednog psa.
Ali sve mi se ĉini da je Rexova sudbina povezana s
polaganjem vijenca uz ĉitanje govora i sviranje limene
glazbe. Pomišljam da su one noći došli nepoznati ljudi
koji su ga odveli i presudili mu po kratkom postupku… I
sada me boli osjećaj da su jadnome Rexu uskratili pravo
na ţivot i slobodu bezbriţna lutanja.
ZAMETSKA UĈITELJICA Hrvatsko slovo, br. 677, 11. travnja 2008.
Poĉetkom Prve svjetske vojne 1914. na tisuće Hrvata
unovaĉeno je za potrebe ratovanja kakva svijet do tada još
nije iskusio. Mnogi su zarobljeni na bojišnicama, teško
ranjenih bilo je bezbroj, a mnogi su postali invalidi. O
tisućama poginulih – još jednom za lukavu i podlu
tuĊinsku vlast – ţalosno tek moţemo ustanoviti bilo ih je,
da. Previše ih je bilo. Zaludu je traţiti pravi razlog za
uništavanje ljudi, jer "nitko nikada ništa nije nauĉio iz
povijesti pa se zlo stalno ponavlja"; tako barem tvrdi
jedan naš znameniti domaći povjesniĉar i odveć malo je
razloga da mu ne vjerujemo ozbiljno.
– Bit će rata i proći će!
Tako valjda govore ljudi u ĉitavu svijetu kad zabridi
sablja i zamiriše puška. Kojekakvi vojskovoĊe tada dolaze
na svoje; njihov "univerzum" je rat, prokletinja koja samo
uzima i uzima… Kad, na primjer, neki briţni roditelj
njeţno pogladi po kosi svoje nejako i zaigrano dijete,
morao bi se u tome trenutku prisjetiti prošlosti i sa
14
zebnjom će vjerojatno pomišljati hoće li i njegova
ljubimca oteti nekakav sljedeći besmisleni i još strašniji
rat koji potrebuje mlade i zdrave ljude ţeljne radosti
ţivota.
Ali onaj rat koji uvijek traje i nikada nije naviješten,
rat je malih ljudi protiv bešćutne vlasti. Tako je mnogo
zaboravljenih usuda – ţivotnih priĉa koje nam kadikad
izmiĉu sa poţutjelih stranica starih dnevniĉkih zapisa
ispisanih da se ne zaboravi kakav dogaĊaj, osoba ili
barem preslika vremena koje je odavno prošlo. Naravno,
stvarnih ljudi koji znadu kudikamo više o tim skromnim
zapisima odavno već nema…
* * *
Uĉiteljica puĉke škole u Zametu, Ljudmila Volarić,
ostala je bez plaće odlukom Općinskoga upravnog odbora
i prestala je poduĉavati djecu 30. travnja 1915. godine.
Koliko je takva odluka bila iznenaĊujuća za nju ili je, pak,
bila sasvim logiĉna s obzirom na okolnosti, ne treba
trošiti rijeĉi. Jednostavno, uĉiteljica se je tada osjećala
najusamljenijom osobom na ĉitavu svijetu.
Sjećala se je trenutka kad je prvi puta stupila u
zametsku školu ne tako daleke 1911. godine. Onda je to
bio pravi prosvjetni preokret u maloj sredini tako da je i
ĉasopis "Narodna prosvjeta" donio ĉlanak u kojem piše:
Puĉka škola Zamet je mješovita trorazrednica s dvije
izvanredne uĉiteljske sile… Da, zajedno s uĉiteljem
Franjom Ujĉićem predstavljala je tu vaţnu uĉiteljsku silu,
a brigu o plaćanju njihove stanarine imala je preuzeti
Općina. Osim njih dvoje tu su i uĉiteljica Marija Deţeljin
te naduĉitelj Franjo Rubeša.
15
Bilo je i vrijeme obvezatna prikupljanja novaca za
kupnju vune od koje će uĉenici isplesti rukavice, potkape
i zapesnice za naše borioce koji su odjenuli vojniĉke
odore Austrougarske monarhije na izdisaju. Svi moraju
pridonijeti akciji prikupljanja novaca, e da bi se olakšalo
našima koji odlaze na bojišnicu. Tko zna gdje se ide i
kakva studen ondje vlada?
Uĉiteljica danima gladuje, a plaće nema, ne stiţe i
zasigurno ne će tako skoro. Uzgred, djeca sve ĉešće ne
dolaze na nastavu i kao da nikoga nije briga za to. No,
kadikad su i uĉitelji otkazivali nastavu zbog obvezatna
sudjelovanja u raznim akcijama prikupljanja hrane i
namirnica, upisivanja ratnih zajmova te inih djelatnosti
koje nemaju nikakve veze s uĉiteljskim zvanjem. A ona je
ljuta na sebe i na svakoga. Niti vuna, niti rukavice,
potkape i zapesnice, namijenjene izgubljenoj mladosti na
ratištima, nisu njezina briga.
* * *
Italija je razbojniĉki ušla u rat, e da bi konaĉno
riješila "pitanje" Istre i Primorja te malo šire i malo duţe
– gdjegod joj jastrebovo krilo moţe doseći na ostacima
prastara Rimskoga imperija. Ma zašto baš Istra, Primorje i
Dalmacija, zar su pod tim odavno već hrvatskim
zemljama skriveni nepresušni rudnici zlata i dragulja?!
Ne, ne, zapravo su hrvatske zemlje vazda vojniĉki gaţene
zbog meĊusobne prevlasti i tko ih posjeduje taj i vlada
Europom!…
Zaludu su se uĉitelji diĉili kako je njihova škola
jedno od najvaţnijih rasadišta nacionalnog napretka na
razmeĊu Istre i Primorja; sve je to odjednom baĉeno u
16
blato kad su milijuni uvuĉeni u rat. Naravno, tada, 1915,
nije se znalo za tajni londonski sporazum kojim je Italiji
obećano hrvatsko ozemlje i otoci ukoliko udari u kiĉmu
Austrougarske.
Posvuda blokade prometnica, uokolo trĉkaraju
vojnici, za njima urlaju njihovi grlati zapovjednici, svi
prijeteći pogledavaju svakoga tko bi mogao biti sumnjiv,
prema tome i opasan. Zatim je vrlo brzo zavladalo
siromaštvo, stigla je i nesnosna glad. I opet mobilizacije!
Svakoga dana mladi novaci napuštaju roditeljske domove
i mnogi se ne će vratiti…
Ni to nije briga uĉiteljice, jer njezina je obveza da
poduĉava malene puĉane za njihovo bolje sutra. No,
njezina odsutnost u posljednje vrijeme protumaĉena je
kao nepotreban prkos Upravi koja je školi prethodno
dodijelila sav novac za kupnju vune; za plaće nema
novaca. A ona neka gladuje! O, kakva nevolja, kakav
nesporazum! Morala bi smjesta otići, da. Ali kamo i kuda
bi mogla sa svojim zvanjem pronaći ţivotnu radost? Tek
joj je otvoren put prema sjeveru; prema Sloveniji. No,
valjda je i to smišljeno od strane okupacijskih vlasti,
rastjerati sve one koji se ne ţele prilagoditi.
Njezina srdţba je nepodnošljiva, ne mili se niti
Talijanima niti domaćima. Već naslućuje kao da i ona
najmanja djeca poĉinju sumnjati u njezinu dobroćudnu
uĉiteljsku prirodu, baš ona djeca koju je do sada
pripremala za nekakvo "bolje sutra". Vjerojatno te male
glavice prisluškuju svoje roditelje koji gdjekad šapuću o
trenutaĉnim prilikama, paĉe i spominju imena pojedinaca
kojima je moţebitno zlo na pameti. Da, ona je postala
odveć sumnjiva osoba koja bi valjda mogla svakome
bezrazloţno napakostiti. S takvom neugodnom spoznajom
17
treba se nositi, treba biti jaka, mora otrpjeti poglede
sumnje i prijezira.
Saznala je da se brojni ubogi roditelji njezinih
uĉenika od poĉetka okupacije bave krijumĉarenjem hrane
sa slovenskih polja i to je, eto, s vremenom postalo
najvaţnije pravilo preţivljavanja domaćih ljudi. Svi znadu
što se dogaĊa, to je "javna tajna". Puĉani, dakle,
organizirano krijumĉare hranu samo za svoje obitelji, za
vlastitu djecu koja imaju više od uĉiteljice - ona, zapravo,
nema ništa! Od njezine ljutnje samo je još teţa tuga zbog
osobne besmislenosti. Ljudmila Volarić ne zna
krijumĉariti; ah, takvo što? Ona je ipak uĉiteljica i
trenutaĉno je prisiljena trpjeti uţasnu neimaštinu, o njoj
baš nitko ne skrbi.
Opetovana je robna razmjena, baš kao u pradavna
vremena. Zamećani tajnim putovima preko granice
odnose kojekakve kućne vrijednosti i starinu, a donose
hranu od slovenskih seljaka. Novaca više nitko nema, jer
ionako nema nikakvu vrijednost. Ĉlanovi Općinskog
upravnog odbora kadikad samo slijeţu ramenima, jer za
sada "tako mora biti" i oni ne mogu ništa poduzeti da joj
olakšaju teţak ţivot. Moţda i ne ţele? Primijetila je da je
izbjegavaju, ne razgovaraju s njom, svi se ţure po kakvu
izmišljenu poslu.
Njezin je pakao pred otvorenim vratima stare škole u
Zametu, morala bi samo iskoraĉiti napolje (ili unutra - u
pakao?!) i sve će postati prošlost, kao da je sve bio kakav
besmisleni ruţan san. Ali kamo, kamo bi sad mogla otići
nakon što su obznanili ukidanje njezine ionako skromne
plaće? Na sjeveru je put za Štajersku i Kranjsku; prema
Rijeci se ne moţe… Hrvatska je tako daleko, a sutra je
moţda ne će ni biti…
18
Otišla je na posljetku Ljudmila Volarić, zametska
uĉiteljica, morala je napustiti školu. Njezino mjesto
privremeno je preuzeo netko drugi… Valjda onaj tko se je
mogao prilagoditi uvjetima preţivljavanja.
* * *
Jednoga dana, kad završi rat, ponovno će preuzeti
svoj stari uĉiteljski posao na istome mjestu, a pred njom u
klupama sjedit će ponovno neke malene djeĉje glavice…
No, i tada će ostati samo kratko vrijeme. Isprva je
talijanska okupacijska vlast postavlja na mjesto
ravnatelja, budući da je Franjo Rubeša kao hrvatski
nacionalist istjeran. No, smijenjena je i ona nakon nepune
godine dana s duţnosti, a za ravnateljicu imenovana je
Olga Jurinĉić. Kao da je njezin povratak unaprijed znaĉio
ponovni odlazak s osjećajem još veće i teţe gorĉine
ozbiljno nalik neizljeĉivu karcinomu. Ljudmila Volarić
nije bila po volji talijanskih vlasti, jer prema nekakvu
karabinjerskom izvješću obiljeţena je kao "protivnica
talijanstva". Do konaĉna otpuštanja 1923. godine, kad je
obnašala još samo duţnost vjerouĉiteljice, trpjet će stalan
pritisak fašistiĉkih vlasti.
Upravo od te godine, ali na kratko vrijeme, u
zametskoj školi nema hrvatskih uĉitelja – zamijenjeni su
talijanskim koji su ondje djelovali do pripojenja Srdoĉa i
Zameta Hrvatskoj u sastavu "Kraljevine Srba Hrvata i
Slovenaca". U duhu prosrbijanskih vlasti uvodi se
obvezujuća ćirilica u nastavu, svi dokumenti su takoĊer
pisani na ćiriliĉnom pismu i mnogi domaći ljudi još
uvijek u "škafetinima" ĉuvaju već poţutjele svjedodţbe,
krsne listove…
19
* * *
Ovdje se prekida ţivotna priĉa o jednoj zametskoj
uĉiteljici. Od toga vremena nema više nikakvih, niti
poţutjelih zapisa, niti svjedoĉanstva o Ljudmili Volarić
koju su, uzgred reĉeno, od milja zvali Milka. Otišla je u
zaborav kao i mnoge druge naše izvanredne uĉiteljske sile
koje bi nam mogle ispripovijedati kako je uĉiteljski posao
u ono trusno vrijeme bio gorak, paĉe i opasan.
BALDO Hrvatsko slovo, br. 724, 2009.
Po prilici, stari Baldo roĊen je negdje koncem 19.
stoljeća; kad je 1964. umro, ja sam navršio jedva pet
godina, a on je bio već priliĉno star. Kad je stigao
mrtvozornik, nas djecu odmah su poslali u kuću.
Osluškivali smo što se dogaĊa na katu iznad nas, ali
nismo ništa ĉuli, ĉak niti plaĉ njegove ţene. Ne znam što
smo zapravo trebali ĉuti kad je taj zloĉesti starac umro.
Zatim su ĉetiri ĉovjeka iznijeli golemi kovĉeg i
uputili se na ulicu gdje je ĉekalo vozilo. Naša baba se je
prekriţila drţeći svoju staru krunicu u ruci. Gledali smo
kroz prozorĉić i nije nam bilo jasno kako je stari Baldo
stao u onaj sanduk.
– Hvala Bogu, ne će više bacati štap.
Promrmljao je moj mlaĊi brat koji se je poput mene
sjećao kako je starome Baldu, toboţe sluĉajno, ispadao
štap sa prozora meĊu nas. Uvijek je oštrim glasom
zatraţio da mu ga donesemo gore, a zatim bi nas tim
štapom obojicu tresnuo po nogama. Jednom je naša baba
vidjela kako štap, toboţe sluĉajno, pada.
22
– Pa nemojte to raditi! – podigla je glas, ali više
pomirljivo.
– Sluĉajno mi je pao. – promrmljao je stari Baldo. –
Djeca će ga donijeti. Hajde vas dvojica!…
Nismo htjeli iz inata poslušati. Baba ga je zatim
odnijela uspevši se stubištem koje su vodile do njegova
stana. Ĉuli smo je zatim na stubištu kako nešto glasno
govori, ali mi smo se nastavili igrati.
Poslijepodne su se vratili naši roditelji s posla pa su
raspravljali o tome. Uglavnom, štap staroga Balda više
nikada nije, toboţe sluĉajno, ispadao sa prozora baš kad
se mi ondje igramo.
Sa starim Baldom ţivjela je njegova ţena Nadala za
koju bi se moglo reći da je bila, najblaţe reĉeno, nekako
manja od makova zrna. Ne sjećam se njezina glasa, jer je
govorila odveć tiho, ispod glasa, nikada se nije smijala,
najĉešće bi ubrzano prošla pored našega dvorišta i
nestajala iza kuće prema stubištu. Uvijek je bila odjevena
u crninu te se je njezina potpuno bijela kosa još više
isticala.
Kasnije smo ipak saznali da je starica Nadala tijekom
rata provela u nekojim sabirnim logorima po Italiji, a
zatim i u Njemaĉkoj. Navodno je bila "kapo" meĊu
logorašicama i da se je vjerojatno mnogima od njih
zamjerila zbog kojekakvih neĉasnih radnji na što je bila
prisiljena te je poslije rata zajedno s muţem došla u
Rijeku gdje je nitko ne poznaje. Nisam siguran da je sve
to bila istina, jer ona je za mene bila ipak samo stara ţena
zloga Balda koji nije volio djecu. No, niti mi njega nismo
voljeli.
Starica Nadala bila je u dobrim odnosima s našom
babom te su ĉesto puta zajedno odlazile na trţnicu ili u
23
crkvu, ali nakon Baldove smrti, ona je otišla ţivjeti kod
svoje najstarije kćeri, a njihov stan je zatim prodan…
Da, imala je s njime ĉetiri kćeri, ali samo je najstarija
povremeno dolazila u posjet, tek da bi pomogla majci oko
kućnih poslova. Ĉesto smo je slušali kako glasno govori,
kadikad nešto viĉe, a zatim je naglo odlazila. Nakon
duţeg ili kraćeg vremena ponovno bi dolazila u posjet.
Po Baldovoj smrti sve njegove kćeri došle su sa
svojim muţevima i djecom, e da bi riješili raspodjelu
obiteljske imovine. Odjednom je tih nekoliko dana stan
iznad našega bio prepun nepoznatih ljudi koji su dolazili i
odlazili noseći sa sobom namještaj i razne kućne
potrepštine.
Kad je starica Nadala zauvijek odlazila, prvi puta
vidio sam je nasmiješenu, srdaĉno se je pozdravila sa
svim susjedima, a nas djecu njeţno je pogladila po
glavicama. Nikad više nismo je vidjeli.
No, ubrzo smo saznali uţasnu istinu o njezinu muţu,
starome Baldu, koji je doslovno nezasluţeno umro
prirodnom i odveć laganom smrću. Umro je u snu jedne
noći, dakle, priliĉno bezbriţno, poput pravednika što na
posljetku nije zasluţio.
Ne znam što je taj zloslutni starac radio tijekom dva
velika rata i zašto je šepao, ali njegova zlovolja i njegov
prodoran pogled kroz prozor s gornjeg kata ubrzo bi
utišao našu igru u pijesku, kadikad i u blatu prostrana
dvorišta. Kao da nas je stalno motrio; bilo nas je strah te
smo zalazili iza kuće gdje nas ne moţe vidjeti. No, on bi
osvanuo na uskome prozoru svog zahoda ili na stubištu
pred vratima. Ponovno smo se vratili u svoje dvorište, a
on bi istom osvanuo na prozoru! Kad nam je ta mrska
"igra" dosadila, ušli smo u kuću i tamo smo se nastavili
24
igrati, eto, da mu ne smetamo i da nas više ne gleda onako
zloćudno…
Kad god pomišljam na te daleke gotovo izblijedjele
trenutke, još i danas osjećam nelagodu zbog nekakve
uskrate i bespotrebna straha pred starcem koji ionako ne
izlazi iz svoga doma. Bez pomisli na njega, mogao bih se
slobodno pohvaliti da je moje rano djetinjstvo, unatoĉ
tome što nismo bili imućni, ipak bilo lijepo. Imali smo
prostrano dvorište, kuju Lupu i pepeljastog maĉka koji je
s Lupom najĉešće bezbriţno spavao u drvenoj kućici, naš
vrt bio je prepun voćaka i raznog povrća, imali smo
golemi zeĉnjak i kokošinjac, a izvan toga "carstva" nad
našom kućom uzdiţe se Smućeni breg na koji se nismo
smjeli pentrati bez pratnje odraslih, zatim prašnjave ulice
koje će ubrzo prekriti asfalt, Crkva svete Marije
Pomoćnice s redom Salezijanaca koja je uglavnom
nedjeljom i blagdanima bila prepuna ljudi. Dolazili su
brojni vjernici iz ĉitava grada, zatim iz Slovenije, ĉak i iz
Italije u golemim prekrasno obojenim autobusima kakvih
nije bilo kod nas. Jednog ljeta tih dalekih godina neki
Talijan, iako nismo niti znali, fotografirao je mene i
mlaĊeg brata ispred sakristije kako promatramo realistiĉki
kip don Bosca i jednog uĉenika pored njega. Valjda nije
mogao odoljeti vidjevši nas onako sitne i bose. Nekoliko
mjeseci kasnije poslao je tu fotografiju dobrome don
Zvonku, a on ju je odmah donio nama. Mama je neko
vrijeme nosila tu fotografiju u novĉaniku i svima je
ponosno pokazivala. No, onda joj je netko spoĉitnuo da je
fotografija previše vjerskog karaktera te da "nije uputno i
poţeljno pokazivati je svakome"…
Ali zašto, dakle, stari Baldo nije zasluţio tako lijepu i
ugodnu smrt i kakve je on morao poĉiniti grozote da ga
25
itko na ovome svijetu mrzi? Ĉuli smo kasnije od naše
babe kako je sirota Nadala najĉešće u crkvi tiho jecala
zbog nekakve velike obiteljske sramote koja se ne će
riješiti do smrti njegove i njezine, a onda neka im se
svemogući Bog smiluje. Baldo je, naime, bezoĉno
iskorištavao vlastite kćeri… Uzeo im je nevinost – svim
svojim kćerima osim onoj najmlaĊoj! Znala je to naša
baba, naši roditelji, znali su i nekoji susjedi, a saznao je i
ţupnik don Zvonko kad mu se je sirota Nadala jednom
prilikom ispovjedila… Golemu tugu i sramotu nije htjela
odnijeti sa sobom u grob, to je bilo jaĉe od nje. Naši su
roditelji u nevjerici, raspravljali o tome prokletniku.
– Kakav je to prokleti ĉovjek bio, kakav je to bio
roditelj?! – govorio je naš otac i škrgutao zubima.
– Ako za ţivota nije platio za ono što je uĉinio, valjda
će gorjeti u paklu! – rekla bi naša mama. – To je zasluţio.
– U paklu, da! – nadodao je don Zvonko, ţupnik, pa
se prekriţi. – Ali nemojte, molim vas, o tome govoriti
pred vašom djeĉicom, premali su da slušaju o takvim
gadostima.
– Ma slušajte, don Zvonko, - nastavila bi naša baba
ne znajući da smo mi napolju prisluškivali iza širom
otvorena prozora. – Da nije bilo najstarije kćeri, uzeo bi
on i najmlaĊu. Ali ona ju je odvela k sebi prije nego…
Razumijete?
– Razumijem. Teško je bilo Nadali s tim vragom
ţivjeti. – doda don Zvonko. – Neka barem sada poţivi
nesretnica u miru.
No, sirota Nadala ipak nije dugo poţivjela nakon
Baldove smrti. Ĉuli smo ubrzo da je i ona iznenadno
sklopila svoje umorne oĉi i ponijela svoj teţak ţivotni
kriţ sa sobom.
26
Naši roditelji tog poslijepodneva otišli su na pogreb.
Govorili su kako tu poštenu jadnicu treba ispratiti na
posljednji poĉinak. Podsjetili su se da nitko od susjeda
nije bio na pogrebu staroga Balda, upravo zbog njegove
zlobe i neĉasna ţivota. Oni malobrojni koji su mu bili na
pogrebu, došli su zbog poštovanja spram Nadale koja nije
zasluţila takva neĉovjeka.
– Zamisli, – rekao je otac mami dok je zakopĉavao
košulju. – stari Baldo još se nije niti pošteno ohladio u
grobu, evo i ona ode!
– Jadna Nadala. – uzdahne mama. – Da je bar još
malo poţivjela…
No, kad je otac spomenuo ime starog Balda, mi djeca
protrnuli smo od straha. Primijetio je to otac ispod oka
dok je vezao kravatu te se bez glasa osmjehne. I mama se
je osmjehnula.
Ipak, u našim mislima još za neko duţe vrijeme
nismo mogli istisnuti bojazan da je pokojni Baldo postao,
u najmanju ruku, krampus koji će nam doći u posjet kad
mu se najmanje nadamo. Zato nismo voljeli da se u kući
spominje njegovo ime. Ime Baldo upravo je još
zloslutnije djelovalo po njegovoj smrti. Tako smo bili
sitni u svome strahu i neznanju. Jer krampus, pomišljali
smo, nikada ne umire, gdjekad se izgubi, nestane na
odreĊeno vrijeme, ali uvijek se vraća, tu je negdje u potaji
i ĉeka da zgriješimo!…
No, ubrzo su se u prazan stan uselili novi susjedi i s
vremenom je stari prokletnik pao u zaborav; mi smo
odrastali suoĉavajući se s novim brigama u ţivotu.
Hrvatsko slovo, br. 771, 2010.
Jednoj skupini prijatelja nekom prigodom rekao sam
da su mi uzbudljivija putovanja u kakvo zabito selo nego
u golemi grad. Isprva podsmjehivali su se i moţda su me
smatrali seljaĉinom koji se povremeno odaziva, eto, "zovu
divljine". Zaludu sam se trudio objasniti im da u ovim
našim poseljaĉenim gradovima odavno više nema iskrene
narodne duše. Putovanja zbog divljenja znamenitostima,
studijska putovanja, posjeti izloţbama velikih majstora,
koncertima i kazališnim predstavama odavno je
zamijenjeno šopinzima po golemim trgovaĉkim centrima.
– Briga me za povijesni Beĉ i Rim, Pariz i London! –
reĉe jedna poznanica i objasni. – Mene zanima pošto su
im krpice tamo!…
I baš to je najvaţniji razlog zašto sam se radovao
iznenadnu posjetu u selo N. Saznao sam istom da je pred
koje desetljeće ondje ţivot poĉeo ozbiljno kopniti. Mjesto
više ne raste po broju kuća i stanovnika kao nekoć;
gotovo je nadomak velikoga grada koji će ga naskoro
progutati i uništiti njegovu dušu. Treba to vidjeti prije
28
nego li nestane zauvijek… A oni moji prijatelji zaista su
tvrdoglavi i ne daju se izlijeĉiti; za njih seljaĉki ţivot ĉist
je promašaj i nitko od njih ne bi ţivio na selu niti "za brdo
zlata". Kad im kaţem da su svi oni zapravo obiĉna
gradska derišta, onda se ljute na mene i skaĉu "na sve
ĉetiri". Budimo iskreni, niti meni se baš ne ţivi na selu,
ali uvijek se radujem nekakvoj ĉudesnoj svetosti malih
mjesta i zaselaka u kojima su gotovo svi rodbina i svi
zajedno rade sve. Kadikad pomislim na moje pokojne
roditelje koji su vrlo mladi krenuli trbuhom za kruhom u
"grad svoje svijetle budućnosti" i tako ostali bez iĉega što
ih uopće veţe za rodnu grudu…
* * *
Posjet selu N. bio je zaista neoĉekivan. Putovao sam
s nekom skupinom ljudi u jedno veće mjesto, a u selu N.
zastali smo zbog dogovorena ruĉka u tamošnjoj
gostionici. Razgovarali smo s mještanima koji su se
razveselili našem dolasku. Ljudski su nas udomaćili s
obzirom da u selo N. nitko ne dolazi, ne nalazi se na
glavnoj prometnici, a mladeţ kad jednom ode iz sela, ne
vraća se.
Ne znam jesam li imao sreće ili je to kakav trag
sudbine kojemu se nadaju svi pjesnici na ovome svijetu,
ali baš mene jedan je seoski mudrac pozvao na ĉašicu
rakije u svoj dom. U šali rekao sam domaćinu: "Ne treba
ţabu tjerati u vodu!". Moji suputnici nakon objeda ostali
su u gostionici i ţivahno zapjevali.
Da, uistinu je to bio seoski mudrac. Ĉudesno je što
još uvijek ima ljudi koji i danas ţive od ĉista narodnog
mudrovanja. Ovaj, uzgred, ţivi u lijepo ureĊenu domu, u
29
pomno odrţavanom svinjcu ima nekoliko svinja, u štali
par krava, a ima i mnoštvo peradi koje bezbriţno jurcaju
dvorištem i voćnjakom oko kuće. Krepostan je i zdrav
ĉovjek kojemu se u pogledu ne nazire ni trunka zlobe.
Takvu srdaĉnost ne moţete vidjeti, na primjer, kod
velegradskih ĉinovnika, placarica ili najobiĉnijih uliĉara.
Takvi najĉešće raĉunaju na osobnu spretnost kako da vam
izmuzu ono nešto novaca iz dţepa. Kad sam ga upitao
zašto nema psa u dvorištu, objasni mi da je tuţno drţati
ţivinu na lancu; to je grjehota, jer tko drţi psa vezana na
lancu, taj ga i tuĉe… A kad smo kušali njegovu rakiju,
odmah sam ustanovio da takvu još nisam u svome ţivotu
pio.
– Dobra, ha? – upita on ne krijući zadovoljstvo te
raspoloţeno nadoda. – Ali kad piješ koliko smiješ, uvijek
će biti dobra!
Nasmijali smo se srdaĉno, a onda je moju pozornost
privuklo nešto sasvim drugo. Kroz prozor njegova doma
prostirao se je pogled prema nekakvoj ruini. Moj domaćin
je to primijetio, i on pogleda napolje:
– Ondje je nekoć bilo najveće imanje u ĉitavu kraju.
– izreĉe sjetno i tajnovito. – Ništa nije ostalo osim tih
ruina; niti roda niti poroda.
– Stradali u ratu ili…? – upitam ga.
– Ne, ne. – odgovori on te nadoda. – Vjeruj mi, jer
sam i ja vjerovao od dana kad sam ĉuo: kriv je bunar koji
su nazvali "bunarom ţelja".
– Kako? – pobunim se odmah. – Ja sam odrastao uz
priĉe o bunaru koji ispunjava ţelje, o fontanama koje
donose sreću kad ubaciš novĉić…
– Vjerovao si u te stvari? – zaĉuĊeno me pogleda,
gotovo s osmijehom na licu. – Eh, moj ĉovjeĉe…
30
– Pa… Zašto ne, ljudi to vole… Tako…
– U redu. Ĉitao sam i ja o tim stvarima i ponekad sam
vjerovao, – natoĉi rakiju u ĉašice te se zagleda napolje. –
ali ovaj "bunar ţelja" ništa dobro nije donio; ĉak neki
govore da se je u njemu neko dijete utopilo…
– Strašno. – uzdahnem sućutno i pokušam sam sebi
predoĉiti ono krhko nejako stvorenje. – Baš dijete?
– Eto, sudbina. I da su zbog toga prokleli bunar; ali to
ne moţe previše pomoći, je li tako? Ţivot ide dalje,
vrijeme odnosi i bol i suze.
– Kako je to bilo? – navalio sam. – Volio bih znati
nešto više o toj nesreći.
– Ja ću sada ispriĉati sve ono što znam, ali nisam
siguran da je sve istina.
– Nije vaţno, samo priĉajte.
– Dakle, ovako. Seljak koji je ondje izgradio dom, a
govori se da je to prva kuća u selu, nakon toga uzeo je za
ţenu djevojku iz drugog sela. Odmah nakon svadbe
iskopao je bunar u dvorištu i nakon toga ništa mu više nije
trebalo, osim da ĉeka na prinovu. Zatim je njegova ţena
bila trudna, a on je od najboljega opekara kupio opeku za
bunar koji se je, kad je izgraĊen, lijepo uklopio u dvorišni
krug. No, ţena je na porodu umrla i seljak je neko vrijeme
sam odgajao svoga sina, a onda je našao drugu ţenu. Bez
ţene kuća ne vrijedi! O toj mladenki malo se znade, ali
svi su mišljenja da nije bila baš ĉista obraza. Seljak je
morao otići u rat i nikad se nije vratio. Tako je nepoznata
ţena dobila imanje i njegova sina za kojega nije previše
marila. Jednog dana nejako dijete popne se na bunar i
padne u dubinu. Kad se dijete utopi u bunaru, onda je to
ravno prokletstvu. Ĉak je i ţena poludjela, jer svi su je
okrivljavali za djetetovu smrt. Poludjela je i završila u
31
bolnici. Više se nije vratila ovamo. Za rod onog seljaka ne
zna se tko su i odakle su, nitko nije potraţivao imanje;
mnogo vremena bila je nenastanjena. Bunar je s
vremenom gubio svoj izgled, ţbuka je otpadala, a i
nekoliko opeka je napuklo. Onda su došli ĉinovnici koji
su podijelili ĉitav kraj na parcele i tako je prodan manje
imućnim obiteljima. Naskoro je niknulo selo, a ova
navodno prva kuća uglavnom je posluţila kao privremeno
skrovište za doseljenike. Eto, kako to ide; namjesto da se
kuća saĉuva, svatko je nešto razbio, otkinuo, odnio – jer
to nije niĉije pa nitko ne će ni potraţivati ništa! Ĉak su i
opeku s bunara odnosili za izgradnju novih domova,
crijep sa krova, grede i gredice. Dom koji je trebao biti
gnijezdo obiteljske sreće, postao je najveće ruglo u ĉitavu
kraju. Onda je rat prošao ovuda i mnogo je ljudi ubijeno
ili su odvedeni. Neki su se vratili, a došli su i drugi ljudi.
Jedan ĉovjek naselio se je u napušteni dom. Bio je
skitnica kojemu je selo pomagalo da se prehrani, a on se
je nadao da konaĉno ima vlastiti dom. Sreća je ipak
kratko trajala, jer jednog dana odvela ga je vojska.
Navodno je bio protivnik nove vlasti. I kuća je opet
prepuštena na milost i nemilost vremena. Nitko se više
nije useljavao. Neki dan ponovno su došli ĉinovnici i
radnici koji su nešto mjerili. Valjda će je srušiti… Eto,
tako…
Mudrac je zatim ušutio. No, niti ja nisam imao što
dodati onome što sam ĉuo. Ljudi najĉešće nadodaju
"strašno", "uţasno", "sav sam se najeţio", "prošli su me
trnci"… Mislim da je najbolje prešutjeti u takvim
sluĉajevima. Natoĉio je ponovno i meni i sebi rakiju.
Kucnuli smo se i otpili gutljaj; u tišini samo su odzvonile
male ĉašice… Razmišljao sam o njegovoj priĉi, nalikuje
32
to na ovu neumitnu prolaznost, moţda uzaludnost,
nedostatak sreće koja se prekida baš kad se ĉovjek najviše
nada. Primijetio sam to i u njegovu pogledu. Ĉudno, baš
na prozoru odakle se vidi ruina i zaraslo dvorište nema
zavjese!
– Uvijek sjedim na ovome mjestu…
Trgnuo sam se na ove njegove rijeĉi; kao da je
proĉitao moje misli:
– Eto, ovako ovdje sjedim i gledam napolje, pratim
vremenske mijene, smjenu dana i noći, išĉekujem
došljake koji će otkupiti taj komad zemlje. Naši ljudi to
ne ţele, previše se priĉa o tom prokletstvu. Moţda i
previše…
Kad sam napuštao selo, mudrac mi je prijateljski
ĉvrsto stegnuo ruku. Bila je to ruka seljaka koji svakoga
dana dodiruje zemljanu grudu, ruka koja miluje klasje i
kukuruze, mlati po leĊima svinje da je odgurne od
hranilišta, ruka koja muze kravu i spretno hvata perad po
dvorištu. Bila je to ruka seoskog mudraca koji tijekom
rada skladno razmišlja i ĉuva uspomene – svoje i one koje
nisu njegove.
* * *
Znanci, koje sam ovdje nazvao gradskim derištima,
najĉešće se ne sjećaju što su juĉer objedovali, a stisak
njihove ruke toliko je mlak da je rukovanje besmisleno.
Odakle toliko bezosjećajnosti i površnosti i odakle ono
svakodnevno prikrivanje fige u dţepu?…
Ĉovjek mora otrpjeti mnogo razoĉarenja u ţivotu, a
onda ga sluĉajan susret i spoznaja o ljudskoj nesreći
probudi, baš ljudski probudi. I kad mi je najteţe
33
pokušavam osmijehom zatomiti tugu; pokušavam
upamtiti što je moguće više sudbina malih ljudi da ih
saĉuvam od zaborava…
A za koga? Hm, neka nam ostane otvoreno pitanje…
KUGA Hrvatsko slovo, br. 812, 2010.
Ovo je djelić novije povijesti grada o kojemu tako
ĉesto razmišljam, ali ne znam zašto me sve to toliko
zabrinjava. K vragu, kao da nemam pametnijega posla u
ovome kratkom ţivotu?! Stoga sam, stavci moji, svoju
zabrinutost odluĉio podijeliti s vama, a vi o zadanoj temi
mislite štogod htjeli, ma što vam padne na pamet. Ali
nemojte mene briţnoga okrivljavati za ovdje opisanu
besmislenost, nemate pravo.
* * *
Mjesto Gadovina zapravo je grad kojemu se ne zna
kako je i zašto dobio ime. Zvuĉi loše, paĉe i neugledno;
graĊani su Gadovinci i kad se negdje tako predstavljaju,
moţemo zamisliti kiseli pogled u njihovim oĉima i
nelagodu. Gadovinci bi sve dali da im tko pomogne u
nalaţenju prava i ĉasna povijesnog imena grada kakva se
ne će sramiti u svijetu. Ako, pak, glede toga ne će ništa
poduzeti lijeni povjesniĉari, odluĉni su bili gadovinski
36
knjiţevnici te je tako nastala Knjiţevna udruga Gadovine,
skraćeno, dakle, KUGA!? Ĉak je i peĉat udruge oblikovan
od te odveć nemile rijeĉi.
Kako je taj prijedlog uopće prošao na osnivaĉkoj
skupštini udruge, samo ĉlanovi znadu, ali, eto, ostalo je
tako.
Inaĉe, grad Gadovina nalazi se u neposrednoj blizini
tromeĊe triju zemalja pa je sasvim razvidno da je gradsko
stanovništvo mješovito; ima Hrvata, doduše najviše,
zatim nešto Talijana i Slovenaca, ali u posljednjih
nekoliko desetljeća porastao je broj Srba. Ima tu i znatan
broj Roma, ali nisu nam u ovome sluĉaju vaţni, jer njih
zanima sve drugo, a ne mjesna povijest i knjiţevnost.
Knjiţevna udruga Gadovine ima kakvih ĉetrdesetak
ĉlanova, ali po narodnosnom sastavu dade se odmah
zakljuĉiti da je u njoj zastupljeno najmanje Hrvata ili onih
koji se tako osjećaju; jedva trećina ĉlanova je hrvatskoga
podrijetla.
O znaĉaju i ugledu KUGE meĊu graĊanima ne treba
previše trošiti rijeĉi, s obzirom da Gadovinci uopće ne
vole ĉitati, ne drţe do knjiţevnosti, osobito lokalne.
– Me sve su to lijenĉine i ništarije! – navodno je
rekao jedan gradski vijećnik. – Sve bih ja to pod kramp i
lopatu pa neka rade, mamicu im njihovu!
– Ali moramo im dati nešto novaca, eto, da ne kaţu
kako ne ulaţemo ništa u umjetnost. – navodno je rekao
gradonaĉelnik.
– Ali zašto njima? – upita ugledni gospodarstvenik. –
Pa ne ću ja krvavo raditi i plaćati porez, a vi ćete
pomagati tim gotovanima i budalama!
– Ravnomjerno ćemo rasporediti novac iz proraĉuna
na pedere, lezbijke i knjiţevnike!
37
– Od srca ĉestitam, gospodine gradonaĉelniĉe! –
vrisne znamenita voditeljica nekakve, toboţe, nevladine
udruge. – Imate moj glas na svim budućim izborima!
Navodno je ovu uspaljenu ţenetinu gradonaĉelnik
Gadovine izveo na veĉeru negdje u predgraĊe ili u kakav
motel, ili… No, to su ipak samo nagaĊanja… Sve jedno
nastavila se je rasprava o novĉanoj potpori KUGI.
– Dajte da ja to sredim. – predloţio je prof. Boško,
znameniti politiĉki moćnik. – Ja ću se kandidirati za
predsjednika KUGE.
– Vi? – upitno ga pogleda proĉelnica za kulturu.
– A zašto vi? – upitno ga pogleda gradonaĉelnik.
– Taj se svuda gura! – ĉuo se je glas naroda.
– Objavio sam nekoliko knjiga, imam pravo da…
– O ĉemu ste pisali u tim knjigama? – upita netko, ne
znam tko.
– O numizmatici.
– Kakve to ima veze s knjiţevnošću?
– To je djelomice znanost, djelomice povijest, a
djelomice i knjiţevnost, ĉitava ţivota sakupljao sam
novac i to mi je proširilo stvaralaĉke vidike…
I bi tako. Prof. Boško, inaĉe nekadašnji priĉuvni
djelatnik Udbe i Ozne, postao je predsjednikom KUGE.
Reklo bi se dobar politiĉki izbor, osobito zbog njegova
hrvatskog podrijetla, a to lijepo izgleda i zvuĉi mada su
Hrvati u manjini; ipak je to hrvatska udruga koja okuplja
tzv. "savjest ĉovjeĉanstva". Šaroliko je predsjedništvo
KUGE; osim Hrvata prof. Boška, ĉlanovi su po jedan
Slovenac i Rom (?!), tri Srbina i tri Talijana. Trenutaĉno
je tako i protiv toga se ne moţe ništa poduzeti.
– Lijepo je što vaša udruga aktivno djeluje i na
meĊunarodnoj sceni! – pohvalila je proĉelnica za kulturu
38
grada Gadovine predsjedništvo KUGE kad je proĉitala
godišnje izvješće i prijedlog programa za javne potrebe u
kulturi. – Zato ćemo vam dodijeliti brdo novaca iz
gradskog proraĉuna!
Naime, ĉlanovi udruge srpskoga podrijetla rado su
gostovali u Srbiji, Talijani u Italiji, a Slovenci po
Sloveniji. Malobrojni Hrvati uglavnom su nastupali po
selskim gostionicama. Njih su nazivali hringašima, prema
hringi (prstenu), posljednjem uporištu Avara u Panoniji
koncem 8. stoljeća. Naime, mjesta oko grada netko je
nazvao Gadovinski prsten. Oni "meĊunarodni junaci",
naravno, donosili su kojekakve nagrade i priznanja te su
tako postali neumrli knjiţevnici grada Gadovine za
razliku od jadnih hringaša koji nisu vidjeli dalje od nosa.
* * *
Kad je zatim došlo do ozbiljne javne rasprave o
nazivu grada i njegovoj povijesnosti, mnogima su ruke
zadrhtale, grla promukla, gotovo su i oštrice sijevnule.
Tome je kumovalo gradsko vijeće na jednoj sjednici, a
njihova rasprava izazvala je širu javnost. Svi su bili u
pravu! Tako su i ĉlanovi KUGE priredili tribinu na kojoj
su otvoreno raspravljali o nazivu grada. Na primjer,
Slovenac je tvrdio da je pravi naziv Gadovine zapravo
Godovina, odnosno Zgodovina, na hrvatskome povijest te
da je taj naziv pronašao u jednoj staroj knjizi, ali nije znao
u kojoj i kada. Talijan je uporno tvrdio da je izvorno ime
zapravo Gadova, nešto kao Padova; dakle, nesumnjivo je
talijanskog podrijetla i ne treba dalje raspravljati po tome
pitanju. Srbi su tvrdili da je "taĉan" naziv Gazdovina, što
samo po sebi znaĉi da je grad nekoć bio okupljalište
39
bogatih gazda, osobito iz srpskih zemalja, koji su ovdje
trgovali. Tu se je opet pobunio Slovenac pretpostavljajući
naziv Gozdovina – slovenski "šumarstvo", jer da je ovdje
prije nastanka grada bio gozd – šuma, pa je sasvim
logiĉno da… Oni malobrojni Hrvati, ili hringaši,
uglavnom su šutjeli o tome, uvjereni su bili da će "njihov"
predsjednik na posljetku razmrsiti "gordijski ĉvor".
Uostalom, osim njihovih pjesmica i knjiţevnih izleta u
predgraĊe drugo ih nije zanimalo.
Prof. Boško, predsjednik KUGE, koji je pod stare
dane poĉeo obilaziti mjesne crkve i povremeno ruĉao sa
mjesnim ţupnicima, pokušao je ovu raspravu zakljuĉiti
stavom da je korijen imena God, a ne Gad i to u
staroslavenskome, odnosno starohrvatskom, znaĉi Bog.
Zatim je objasnio da Englezi Boga nazivaju Good te da su
to moţebitno ukrali od starih Hrvata. Dakle je Gadovina
zapravo Boţji grad, a moţda i Bogovina!
Sada su, pak, ţestoko nastupili svi ateisti i agnostici u
KUGI, a takvih ima najviše, gotovo 90 posto. Na samu
rijeĉ Bog, njima se podigne kosa na glavi, a zjenice rašire.
Navodno su neki ĉlanovi oĉijukali i sa sotonistima jer je
to danas IN!?…
U svakom sluĉaju uţasnuti stajalištem predsjednika
KUGE odmah su se raspisali po novinama, davali su
izjave za radio i televiziju i traţili ispitivanje odgovornosti
prof. Boška. Radoznali novinari najĉešće su im postavljali
pitanje znaĉi li to odrţavanje prijevremenih izbora u
KUGI, na što je najĉešći odgovor glasio: Da!
No, do prijevremenih izbora ipak nije došlo, jer je
prof. Boško posegnuo za svojim starim oznaškim i
udbaškim vezama te je uspješno primirio neprijateljske
duhove unutar KUGE. Kako, ha? Upravo svima onima
40
koji su mu radili o glavi, stao je na "rep" – tako što im je
osigurao tiskanje novih knjiga!
A oni jadni hringaši ponovno su ostali kratkih rukava.
Njihovo "bolje šutjeti" opet im ništa dobra nije donijelo.
Zapravo, mogli su samo sanjati da će im prof. Boško,
njihov "hrvatina", pomoći pri objavljivanju knjiga. Neki
su odluĉili ĉasno istupiti iz KUGE. Takvi su odmah
proglašeni propalim knjiţevnicima. Oni koji su ostali, i
dalje su tvrdoglavo šutjeli i, uglavnom o svome trošku,
nastupali po selskim gostionicama uokolo Gadovine.
Glede imena grada, naziv Gadovina je izdrţao sve
napade, opstao je unatoĉ brojnim ţestokim raspravama na
visokoj i niskoj razini. Ime grada ne će se promijeniti, jer
nema povijesnih osnova za takvo što. Uostalom, i sam
gradonaĉelnik je posljednji rekao što misli o tome:
– Dok je Gadovine i mojih dragih Gadovinaca, ja ću
biti gradonaĉelnik, sviĊalo se to kome ili ne!
Moţda gospodin gradonaĉelnik ima pravo; to je,
uostalom, demokratska volja većine graĊana Gadovine
koji ne ţele ništa mijenjati u svojoj sredini. Samo neka
ostane ovako i – Bog te veseli!
KAMENA PRANICA Hrvatsko slovo, br. 886, 2012.
Otkrit ću vam neobiĉnu povijest jedne stare kamene
pranice koju sam nekom prigodom sasvim sluĉajno nakon
mnogo, mnogo godina ponovno pronašao u jednom stanu
na Brajdi. Pranica, kako bi je nazvao hrvatski pisac
Vjekoslav Kaleb, zapravo je domaći naziv za lavandin,
lavabo, škaf ili maštilo; plitku drvenu ili kamenu posudu
kakvih je nekoć bilo u mnogim našim domovima. S tim
nazivima susretao sam se otkako znadem za sebe. Pa neka
po Kalebu ipak bude pranica! U njoj se je pralo rublje,
pribor i posuĊe za jelo, ljudi su se umivali i brijali nad
njom… Jednom rijeĉju, kamena pranica bila je obvezan
dio kuhinjskog namještaja.
Sredinom 19. stoljeća jedna obitelj zauvijek je
napustila otok Braĉ i doselila se je u Rijeku. Sa sobom
ponijeli su nešto starine, a meĊu njima bila je i pranica od
koje se glavarica obitelji nije ţeljela rastati. Navodno je to
isklesao njezin djed i ništa tako dobro ne moţe biti kao
pranica iz braĉkog kamena. Obitelj je otjeralo siromaštvo
sa starog ognjišta i po nagovoru roĊaka iz Primorja
42
otputovali su u novi kraj gdje se moţe bolje ţivjeti. Otac
obitelji naskoro je u Rijeci otvorio vinariju i toĉionicu
dalmatinskih vina. Posao je dobro krenuo te su djeca
krenula u škole a zatim se razišla po Europi. No, glavar
obitelji umro je na pragu 20. stoljeća, neposredno nakon
što je svijet napustila ţena. NajmlaĊi sin ostao je u
obiteljskom domu i preuzeo poslove oko vinarije i
toĉionice.
MeĊutim, došlo je vrijeme kad posao nije išao;
prihodi su bili sve slabiji i na posljetku vinarija je propala.
Kad su vjerovnici došli pokupiti imovinu duţnika, on im
je rekao: "Sve moţete odnijeti, ali pranicu ostavite!" Tako
je bilo. Morao je zatim prodati kuću u središtu grada te se
s obitelji naseli u predgraĊu gdje je unajmio nekakvu
starinu.
Prvi svjetski rat bio je na pragu, a koju godinicu
kasnije njegov jedini sin poginuo je na bojišnici oko Soĉe.
Kad je rat svršio i njegova ţena otišla je k Bogu… Starac
je ostao sam na svijetu. Nije imao nikakvih spoznaja jesu
li mu braća ţiva negdje u svijetu. Kad mu je poginuo sin i
umrla ţena, nitko se nije odazvao niti došao na pogreb.
Moţda nisu dobili pisma ili negdje preţivljavaju u
bijedi…
Ţalio je starac sebe i svoju braću, pomisli gdjekad na
Braĉ odakle su mu korijeni. Ali ne namjerava se vratiti,
jer na otoku više ništa nema… Umro je pred osvit nove
mraĉne zore; upravo je poĉeo Drugi svjetski rat. Pokopan
je na raĉun crkvenog milosrĊa iako za njim nije ostalo
ništa. Njegov je dom odavno bila bezvrijedna ruina.
Ţupnik je odnio pranicu te je pokloni nekoj siromašnoj
obitelji koja se je doselila u blizini crkve. Nekoliko kuća
oko starih štala pod brijegom posluţile su kao domovi
43
tadašnjih doseljenika iz unutrašnjosti. Tako je siromašna
obitelj opremila svoju kuhinju kamenom pranicom;
uzidali su je pod prozor odakle tuĉe sunce.
Prošao je veliki rat, došlo je novo vrijeme, vrijeme
ratnih pobjednika i komunistiĉkog "bratstva i jedinstva",
uslijedili su i brojni progoni. Nekoć siromašna obitelj
jedva da je nekako stala na noge u nadi za boljom
sutrašnjicom. No, tijekom rata navodno su naginjali
talijanaštvu, a to se je proĉulo i nije bilo po volji
komunistima, jer u sumnjivoj obitelji vjerojatno ima
uvjerenih fašista. Tako su muţ i ţena sa dvoje djece
odluĉili napustiti svoj dom i prijeći granicu. U Rijeci više
nije bilo mjesta za njih. Ţivotni put odveo ih je dalje nego
što su isprva mogli pomisliti; otputili su se u daleku
zemlju Argentinu odakle se nikada više ne će vratiti.
Nakon rata nova gradska uprava prisvojila je sve
napuštene domove i dodijelila ih zatim ljudima koji su
ostali bez krova nad glavom. Opet su u Rijeku stizali
doseljenici. Staru kuću dobio je neki vremešni braĉni par,
ali nisu se ondje duţe vrijeme zadrţali. Zamijenili su se s
obitelji koja je kratko vrijeme ţivjela u malom stanu
pored mora na Kantridi.
Nova obitelj tako je uz trošni stan i zapušten vrt pred
kućom naslijedila i onu staru pranicu u kuhinji. Ubrzo je
skinuta, a na njezino mjesto postavljena je nova – metalna
s drvenim ormarićem. Naša pranica završila je u vrtu,
isprva kao hranilište za kokoši, a zatim i na otpadu
nedaleko od kuće. Gradski sakupljaĉi otpada prvo su
psovali kad su stigli s kamionom i ugledali meĊu smećem
i kamenu pranicu. No, onda se jedan od njih dosjeti da bi
mu dobro došla u dvorištu te je ponese na Rujevicu u
naselje Roma. Ondje je nekoliko godina bila oslonjena o
44
staru baraku. Šibana je burom, mrazom, kišom i suncem,
ali odoljela je svim vremenskim mijenama…
Zatim je u romsko naselje došao neki ĉovjek s
automobilom i otkupio pranicu za malo novaca. Odvezao
ju je u svoj dom na Brajdi i ugradi je u kuhinju. Za njega
bila je vrjednija od skupih kuhinjskih pomagala koja po
njegovu mišljenju ne vrijede ništa. Ostavio je stan sinu
koji ondje još i danas ţivi. Nisam baš siguran, jer ga
mnogo vremena nisam vidio. Koliko znadem, najĉešće
sam sjedi u kuhinji, pije kavu i rashlaĊeno crno vino…
Kad sam mu ispriĉao priĉu o pranici, ĉuĊenju nije bilo
kraja. Isprva nije povjerovao, ali zatim sam mu objasnio
da je bila u domu gdje sam nekoć ţivio te da smo je moj
brat i ja iznijeli iz kuhinje u vrt. Prepoznao sam je po
posjekotini. Naime, moj stariji brat namjeravao ju je
razbiti batom, ali sam ga u posljednji trenutak sprijeĉio s
mišlju zašto nešto razbiti ukoliko moţe posluţiti u kakve
svrhe.
Mislim da me je tada prvi puta u ţivotu poslušao!
Isprva smo u pranicu stavljali hranu za kokoši dok smo ih
imali. No, ipak smo je zatim odnijeli na otpad gdje su je
pronašli gradski sakupljaĉi otpada; upravo oni koji su nas
psovali, kako sam već naveo.
Nekoliko puta posjetio sam tog ĉovjeka i uvijek je
traţio da mu ispriĉam priĉu o staroj kamenoj pranici koja
je vjerojatno u Rijeku došla sa otoka Braĉa. Nisam baš
posve siguran, ali nešto sam naĉuo od drugih ljudi.
Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, u naše
dvorište ušla su dva para sredovjeĉnih ljudi; dvije ţene i
dva muškarca. Moja mama kaţe da su govorili
nerazumljivim jezikom, a kad ih je upitala koga traţe,
odmah su joj rekli da su nekoć ovdje ţivjeli. Bili su brat i
45
sestra te su nakon rata s roditeljima otputovali u
Argentinu. Sada su došli u stari kraj sa svojim
supruţnicima. Mama ih je pozvala na kavu, ali nisu se
htjeli zadrţavati. No, jedan od njih raspitivao se je za
kamenu pranicu koja se je nalazila upravo na mjestu gdje
su sada vrata za kuhinju, ali mama mu objasni da toga
odavno već nema. Rekao joj je da je pranica
najvjerojatnije stigla sa otoka Braĉa, ali nije bio posve
siguran. Uostalom, tako je mislio i onaj ţupnik koji ju je
poklonio njihovim roditeljima po doseljenju u Rijeku.
Mojoj mami nije bilo jasno zašto se raspituju baš za "onaj
komad kamena" i jedva je suzdrţavala smijeh…
Posjetitelji su joj ljubazno zahvalili na ponuĊenoj kavi i
otišli.
Ne mogu opisati zaĉuĊeno lice osamljena ĉovjeka s
Brajde kad god bih mu ispriĉao ovu priĉu. Mogao bih ga
opisati kao iznenadno probuĊena ĉovjeka s dubokim
oĉima poput djeteta koje dobiva igraĉku, ĉovjeka koji
ţivahno hoda po svome domu i pomišlja kako je moţda
baš u njegovoj pranici Napoleon umivao svoje lice.
Mogao bih svašta nadrobiti, ali to uistinu nema smisla.
Uostalom, nema nikakva smisla niti pitati se koliko toga
bi nam mogli ispriĉati kojekakvi uporabni predmeti koji
igrom sluĉaja odolijevaju vremenu. Eh, samo kad bi imali
moć govora…
Kad god sam pronašao vremena posjetio bih ostarjela
osamljenika. Sjedili smo za stolom u kuhinji i pijuckali
crno vino zagledani u pranicu kao da je nešto najvaţnije i
najdragocjenije u našim ţivotima. A on bi me zatim molio
da mu još jednom pripovijedam. Kao da je iz moje priĉe
ţelio saznati još kakvu sitnu ali ipak vaţnu pojedinost
koju će moţebitno prenijeti znancima ako ih uopće ima.
46
S vremenom sam prestao dolaziti k njemu, uostalom,
imam i drugih obveza. Tko zna je li uopće još ţiv?
Jednom prigodom, kad sam nakon mnogo godina prolazio
onuda, ugledao sam pred njegovim domom gomilu
otpada; polupane ploĉice, natuĉena ţbuka, vodokotlić i
školjka te nešto zastarjela namještaja… Odmah sam
pomislio – eto, ĉovjeka više nema, otišao je bez pozdrava!
Na gomili je bila i pranica. Zastanem kao ukopan, a u
mislima mi se odmah javi ţelja da je prisvojim. No, kako
bih je mogao onako tešku ponijeti? Zašto bih je uopće
ponio i gdje bih je mogao smjestiti? Prošao sam zatim
pored nje i nastavio svojim putem. Bio sam uvjeren da će
stara kamena pranica – moţebitno je uistinu s otoka Braĉa
– ponovno negdje pronaći svoje mjesto te će korisno
posluţiti kako je do sada mnogim ljudima sluţila.
OPROSTI Hrvatsko slovo, br. 906, 2012.
Stari ţupnik jednog je dana odluĉio napisati pismo
Bogu, e da bi mnoge ljude odriješio teških grijeha. Pismo
će stići onome kojemu je pisano, ali putovat će dugo;
koliko mu odrede daleki vjetrovi vremena.
Deset Boţjih zapovijedi i Sedam smrtnih grijeha za
našu uljudbenost imaju osobitu teţinu i nitko im se ne
moţe usprotiviti. Tako mora biti. Nadao se je stari ţupnik
da su to negdje u podsvijesti imali oni koji su
nemilosrdno gazili Boţje zakone. Kad su napustili
roditeljske domove, odmah su ogrezli u krvi. Bog je i
njihov otac, kao što je i otac onih ĉija je krv prolivena.
Oĉevi su uvijek zaljubljeni u svoju djecu, popustljivi
prema njihovoj prirodi i slijepi za njihove potrebe.
Kadikad u velikoj zabrinutosti oĉevi ne vide što se dogaĊa
u vlastitom domu, odnosno progledaju nakon što se je
dogodilo nešto – prekasno.
Borio se je stari ţupnik s mišlju u sebi i pred Bogom
da njegova uvjerenja ne će naići na dobar odjek pred
crkvenim ĉasnicima. Izišao bi on pred vjernike i odrţao
48
propovijed na svoj naĉin i mimo crkvenih kanona koji
ponekad za obiĉan prosti puk znaĉe propovijedanje u
zagonetkama. Ima li smisla propovijed zbog nje same?
Ljudima je dosadilo opetovano ĉitanje poslanica i
evanĊelja; ljudima treba jasno reći što se je dogodilo u
staroj planini u vrijeme kad je ljudski ţivot vrijedio manje
od zrnca prašine!
U mnogim rascjepima i vrtaĉama koje od iskona
prirodno razdiru njedra jedne stare planine, sablasno još i
danas klepeću kosti tisuća ţrtava krvava obraĉuna izmeĊu
pobjednika i poraţenih u velikome svjetskom ratu. Obuka
budućih osvetnika i ubojica trajala je godinama do tih
posljednjih dana rata. Nesumnjivo je obuka bila uspješna,
jer sjeme zla proklijalo je divljaĉki ubrzanim tijekom koji
se nije mogao sprijeĉiti. Takvu uspjehu nisu se nadali niti
njihovi ideološki uĉitelji na obuci obrane i zaštite budućeg
svjetonazora jednoumne politike. Osvetnici/ubojice
doslovno su shvatili pravila ponašanja u mraĉnoj igri u
kojoj su oni glavni igraĉi. "Neprijatelja treba uništiti"!
Dakle, nema predaje, to se ne priznaje!
Kad je veliki rat okonĉan, nastupilo je vrijeme
kosidbe. Kosaĉi i ţeteoci jedni za drugima stigli su u polja
smrti. Prijeki sud izvršava se jednostavno i bez milosti
spram onih koje su došli sasjeći. Bilo je ljudi kojima je
toliko smrti pred oĉima izazivalo muĉninu, zatim i
njihova odveć malena djeca gledala su kako se ubijaju
ljudi po pravilima prijekoga suda. Uljudno su zamolili
gospodu presuditelje da svoje sudske odluke izvršavaju,
ukoliko je moguće, na nekome drugom mjestu, odnosno
što dalje od oĉiju njihove nevine djeĉice. Stoga su
presuditelji tisuće zarobljenika odveli u visoke šume
uvjereni da onamo ne dopiru ljudski i Boţji zakoni, jer
49
oni su vampiri, a kao takvi u praznim dušama preziru
ljudske i Boţje zakone.
Pomisli ţupnik, iako ne zna zašto, na dobrohotna i
samozatajna Mojsija kako se sam penje u goru da primi
deset zapovijedi i prenese ih svome narodu, a Stvoritelj
mu istom prešućuje što se dogaĊa meĊu nevjernicima u
dolini:
"Ĉemu trud i muka kad je u stvarnosti sve zaludu? –
otme se u ţupnikovim mislima. – "Ljudska glupost i
zloĉin vazda se ponavljaju. Tako je od beskraja do
beskraja".
Mukli zvuci zamiru u rascjepima i vrtaĉama koje od
iskona razdiru njedra stare planine. Pravilni pušĉani hitci
prekidani su povremenim eksplozijama. Ujutro, poslije
podne i uveĉer je tako, obnoć. Sablasnije djeluje tišina;
tada se koriste noţevi, batovi i ţice oko vratova. Nikad ne
prestaje, nikako da se izvršitelji umore od ritmiĉkog
djelovanja.
"Ako ĉovjek za trenutak umorno padne u sanak," –
pomisli ţupnik. – "moţe ĉuti uţasne ljudske krikove,
teške jecaje i neuslišane zamolbe. Kako strašno! To će
odzvanjati godinama, godinama. Ĉuje li i Bog takvo što?"
Oni kojima sreća nije okrenula leĊa te su igrom
sluĉaja ostali ţivi, krenuli su zatim na sramotan "kriţni
put" pod strogim nadzorom zemaljskih "pobjednika-
odgojitelja". A što je sramota, kad je i sam Krist morao
proći isti put? Ako je on, moţe i sitni domobran trpjeti
poniţenja… Na "kriţnome putu" mora osjetiti patnju i
strah, ali mora istisnuti iz svojih misli sve što se je
dogaĊalo u staroj planini, sve što znade. I on je imao
prislonjen pištolj u glavu, ĉuo je kako teški bat razbija
neĉiju lubanju, zatim tjerali su ga da zatrpava rascjepe i
50
vrtaĉe. Ili to ili smrt. Njegovi su "odgojitelji" ogrezli u
ljudskoj krvi i alkoholu pa su bezazleni osmijeh, suze ili
neraspoloţenje dovoljni razlozi da se zauvijek ostane
negdje na putu.
Pokušavao je ţupnik pronaći opravdanje za one koji
su se na uţasan naĉin veselili ratnoj pobjedi. Ne znaju što
ĉine. Ako se štogod i otkrije, krvnici će objasniti svoje
neljudske zloĉine "samo kao obraĉun sa narodnim
izdajnicima i drţavnim neprijateljima koji su se
usprotivili novom poretku". To uvijek pali! Uostalom,
veliki svijet ionako ima drugih briga… Stara planina bila
je savršeno mjesto za razbojište, mjesto na kojemu je
divljim zvijerima sve, baš sve dopušteno. Ah, negdje je
tako zlokobno zapisano: "Boţji mlinovi kadikad melju
vrlo brzo"!
Oni koji su dospjeli na razbojište kao ostatci na
prijevaru zarobljene vojske, nemaju pravo na milost; oni
su došli da ostanu zauvijek tamo i treba ih zatim prepustiti
zaboravu. Za njih ne će se smjeti paliti svijeće, niti se
smiju pohoditi mjesta gdje su im prosute kosti. Ne smije
se govoriti o prijekim sudovima, niti najbliţa rodbina ne
smije znati pravu istinu.
Poratna narodna vlast godinama je briţljivo ĉuvala
sve pristupe mraĉnim razbojištima, narodna milicija
motrila je na svakoga tko se je ondje duţe zadrţavao,
uhode su se razmiljele posvuda, jer to od njih traţi ona
ista i jedina narodna vlast… Ali na dan uoĉi Svih svetih
ipak su ondje gorjele svijeće – s mirisom ljudskih suza!
Zaludu istraga narodne milicije nad moţebitnim
"provokatorima", jer kad narod mora silom šutjeti, onda
baš nitko ne treba znati istinu tko to tamo gore pali svijeće
na obljetnicu pokolja. Mjera za mjeru. Dakle, ako se ne
51
smije znati tko je ubijao, zašto bi se trebalo znati tko
oplakuje muĉenike? Gdjekoje stoljetno stablo s naknadno
urezanim imenima nestalih muĉenika ili samo kriţićima u
kori narodna vlast naredila je da se odmah sruši. Nekoji
osuĊenici, ĉudom pobjegli ispod noţa ili bata, prešli su
zatim mnoge granice, otputili se preko mora znajući da u
dalekim tuĊinskim zemljama ne će imati mira i slobode
dok sotona gazi njihovu djedovinu, a iz snova bude ih
prizori vlaţni poput sline iz pasje gubice u podivljalu
bijesu. Trebalo je vremena da se zloĉin nazove pravim
imenom – genocid. Ali tada je već ostalo malo onih koji
su palili svijeće, onih koji su znali što se je dogaĊalo.
Vratili su se na djedovinu oni koji su traţili mir i slobodu
preko mora, sada kao starci s boleštinama i sumornim
mislima o prošlosti.
Ţupnik je odluĉio zapisati njihova sjećanja, saĉuvati
ih od zaboravlja; njega je zanimalo što ovi starci znadu o
poratnim pokoljima u staroj planini. Bili su ovdje
natjerani kao mladi ljudi da pogledaju smrti u oĉi i uvjere
se kako će oštro pokositi one koji nemaju sreće. Onda je
stigla naredba: "Bilo je dosta!"
Što se je dogaĊalo u staroj planini gdje su vodili
gladne, prljave i polugole ljude vezane ţicom? Ţupnik
traţi svjedoĉanstva. No, starci znadu samo za vriske kroza
mrak: "Oprosti im!" i "Do viĊenja u zvijezdama!" Po
dvojica zavezana uznika, a jedan od njih obvezno bio
mrtav, padali su u raspukline i vrtaĉe preplavljene krvlju i
prepune mrtvih tijela. Mrak je bio i kad je Sunce na
nebesima ţarilo…
"Moţe li se to opisati drukĉije?" – zabrinuto se upita
ţupnik. – "Kako izgleda plesanje razularenih vragova koji
na krvavoj zabavi trgaju ljudsko meso?"
52
Oni koji su preţivjeli, zatim potomci onih koji su
ubijeni i potomci onih koji su ubijali sada traţe pravdu i
oprost. Rat je odavno završio, policija je otvorila putove
prema staroj planini i vodi brigu o prometnoj sigurnosti,
drţavna uprava zabranila je sjeĉu stoljetnih stabala,
svijeće poĉivaju na mjestima gdje su nekoć vršeni zloĉini.
Nove postaje Kriţnog puta kojim se dolazi u staru planinu
zamislio je samozatajni umjetnik kojemu nekakva
drţavna uprava ne će dati nagradu za uloţen trud. A on je
godinama u sebi nosio prešućenu tragediju znajući da bi
mu sile zla mogle presuditi kao narodnom neprijatelju.
Sve drugo je zapustio da ovjekovjeĉi djelo ta one koji su
otjerani u smrt i onih koji su ih otjerali u smrt, za one koji
su pobjegli od smrti; svima prisjećaj. Na petnaestoj
postaji umjetnik je ostvario prizor uskrsla Krista s
natpisom "Oprosti". Tko je to prvi kriknuo, nikad se ne će
znati. Kad se u dane sjećanja spusti noć, gora je
osvijetljena tisućama, tisućama upaljenih svijeća. Ţupnik
je uvjeren da tome prizoru nije potrebno ništa dodati,
nikakva propovijed ne moţe objasniti smisao onoga što se
je nekoć davno dogodilo. Koĉevski Rog i danas krije
kosti nesretnika u svojim rascjepima i vrtaĉama, krije
istinu o zloĉincima koji su je za sva vremena zavili u
neuništivi crni veo.
"Jedni su ubijali, drugi su ubijeni, a treći su o tome
šutjeli." – pomisli ţupnik i osjeti da će mu se duboko u
duši razliti suze i ne će htjeti napolje. – "Posvetimo se
molitvi"…
Vrijeme prolazi, izmjenjuju se dani s noćima,
kadikad Sunce ţari, kadikad oluje paraju nebo svojim
munjama i gromovima, snijeg prekriva obronke i s prvim
proljetnim danima kopni, vjetar udara o šuštavo granje
53
stoljetnih stabala, odnosi lišće… Odlaze i ljudi, ako je
pravde neki će stati pred Boţji sud; neka nova mladeţ
dolazi i ne mari već za ţive svjedoke poratnih zbivanja, i
ovi bi mijenjali svijet kao i oni prije njih, i oni iz
davnina… Onaj tko se ţeli uputiti na izlet kroza staru
planinu, naići će na Kriţni put, morao bi biti spreman
uslišati zamolbu – "Oprosti".
TRSATSKI PUSTINJAK Hrvatsko slovo, br. 924, 2013.
Jedno proljeće s poĉetka novog tisućljeća. Obiĉan
osunĉani dan toga prijepodneva. Neki ostarjeli franjevac
sjedi na zidu pred Trsatskim grobljem i zamišljen gleda u
nadgrobnice. Njegove su misli i ovoga puta okrenute
mudroslovci znamenitog Seneke: Ne moţemo znati na
kome nas mjestu oĉekuje smrt; zato mi budimo spremni
nju oĉekivati na svakome mjestu. U posljednje vrijeme
ĉesto je pohodio ovo mjesto, no, nikada ne ulazi, ne
usuĊuje se; nema što traţiti meĊu tuĊim humcima:
"Blago vama u vjeĉnome miru i spokoju. Blago
vama, da…"
Što ga je navelo da se zaustavi i sjedne na zidić kako
to ĉine mnogi namjernici? Zidić koji razdvaja mrtve od
ţivih sama je simbolika. Groblja su u ĉitavu svijetu
okruţena višim ili niţim zidovima, moţebitno i kakvim
tamnim raslinjem koje dovoljno otkriva kakvo je to
mjesto; poĉivalište koje ĉeka svakog smrtnika.
Iz obliţnje škole dopire cika djece koja su zasigurno
na velikom odmoru. Djeĉica više ne strahuju pred
56
upaljenim svijećama i lampionima o predveĉerju ili pred
zagrobnom tišinom. Negdašnja vojarna preko puta
naskoro će se prenamijeniti i sve će biti bolje od njezine
prijašnje namjene. Minulo je vrijeme zloglasja. Prisjeća se
stari franjevac kakva je prijetila pogibelj za Domovinskog
rata.
Sve je to, Bogu hvala, prošlost; ne ponovilo se. Sve
prolazi, pa i ĉovjek, njegove dobre i zle namjere gasnu s
njime.
"Kada će doći taj dan da i ja otpoĉinem kao ovi
negdašnji ljudi?" – upita se ne skidajući pogleda sa
nadgrobnica. – "I moja će se jednom upaliti svijeća, i za
mene će se moja braća po Duhu svetome moliti na
zadušnici kakva dolikuje redu… Ali kada?"
Prošao je gradski autobus; malo tko svrnuo je pogled
na ostarjela franjevca. Ljudi su moţebitno opterećeni
svakodnevicom, kojekakvim brigama; tek rijetki
zagledavaju se u groblje, u borove i ĉemprese. Spušta se
autobus na Krimeju, odande prema moru, ravno u srce
Rijeke. Za trenutak se domisli politiĉkih podjela koje
kadikad uznemiruju.
"O, ta naša nazovi demokracija i razdvajanje ljudi!
Zašto? Nemamo li istih ţelja i namjera, nismo li iste
krvi?…"
Pitanja mukla, bez odgovora. Prisjeti se nedavna
posjeta gradske uprave samostanu kada ga je, inaĉe
dobrostivi, gvardijan zamolio da ne prisustvuje domjenku.
Otišao u svoj sobiĉak i ĉekao da gosti odu. Domjenak se
nije oduţio, ali nije znao zašto su došli, o ĉemu se je
razgovaralo. Nitko mu ništa ne govori, niti on ikoga pita.
Ali on je "uljudno" odstranjen. Nerado misli na to;
odvlaĉi mu pozornost od svakodnevnih obveza.
57
"Vraţje je djelo ako se udruţujemo s gradskom
upravom! Uvijek dolaze s kojekakvim kulturno-
znanstvenim prijedlozima. Znam ja takve s figom u
dţepu, ne ljube Svevišnjeg i hine ljubaznost!"
Opet ga zahvaća nemir. Rado bi razgovarao s
gvardijanom o tome, ali nije siguran hoće li ga razumjeti.
Namjesto da mu starost teĉe u iskazivanju osobne
mudrosti i iskustva te u ublaţivanju kojekakvih nedaća i
nesporazuma, on se muĉi kao odbaĉenik. Njegove su
molitve neuslišane, braća jedva razgovaraju s njime.
Primjećuje da se u blagovaonici vodi nekakav tajanstveni
"razgovor" pogledima, kao kakvo parniĉenje dobrostivih s
neumoljivima u svezi s njime. Osjeća se nelagodno. Kad
bi rekao što ili se osmjehnuo, nastao bi ĉudan muk, kao u
znak neslaganja! Razgovarao bi o tome s gvardijanom, ali
on, zapravo, nikad nema vremena za njega; razgovara
samo s mladima, da!
"Kao kakav osuĊenik ĉekam svršetak parnice na
kojoj će se ustvrditi moja krivnja… Neka dragi Bog
presudi u neobiĉnoj parnici kafkijanskoga smisla!"
Moţda mu zamjeraju što je nekom prigodom rekao:
"Jedva se otesmo Jugoslaviji i srbadiji, a sada ćemo jedni
drugima razbijati glave!" Bilo je jasno što je tomu povod;
kandidat za predsjednika drţave, Vlado Gotovac,
divljaĉki je napadnut vojniĉkim remenom u Puli. Izrekao
je istom i svoje mišljenje o šesteroĉlanoj koaliciji. Za
njega su to ostatci komunistiĉkog mentaliteta koji se opet
budi. Prijekoran pogled gvardijana govorio je više od
rijeĉi. Ne, nije gvardijan davao "blagoslov" toj
neznaboţaĉkoj koaliciji, ali, kao i uvijek, na onaj svoj
diplomatski naĉin lukavo izbjegava iznositi bilo kakav
osobni sud.
58
Prisjeti se dolaska na Trsat. Odmah se je dao u
ĉitanje; knjiţnica je prebogata, e da bi se zanemarila.
Dvadesetak tisuća knjiga! Pred mladim franjevcem zapisi,
povjesnice i rukopisi ĉudesno su oţivjeli. Slavni
Frankopani ili Frangepani; kao da su još juĉer dolazili k
poboţnom roĊaku, vrlom knezu Martinu, i nudili potporu
u obnovi svetišta… Mnogo je zapisa koji moţda nikad ne
će biti obznanjeni… On je ţelio tiskati knjige. No, nikad
nije bilo razumijevanja za njegove prijedloge; valja
poštovati strogi red stvari. Ako je samostanac, ne znaĉi da
je iznad svega!
Prolazi vrijeme, minula su desetljeća, sad je već
starac klonula tijela i duha, osjeća umor i laganu
vrtoglavicu. Ne pomaţu šetnje, ne vesele ga više niti
pozdravi graĊana. Srdaĉno otpozdravlja, ali osjeća se kao
– urotnik! GraĊani ništa ne znaju o njemu, ali njegova
braća u samostanu znadu previše. Samo jednom, još
davno, rekao je da bi se preselio na Košljun i navukao je
na sebe neobiĉan prijezir braće.
– A što, ovdje ti nije dobro?
– Samo razmišljam…
– Kada budeš spreman o tome razgovarati, razgovarat
ćemo.
To je bio jedini razgovor sa starim gvardijanom i
time je zamisao bila otklonjena. Ostao je samotni pastir
prepušten Boţjoj milosti. Ma koliko radosti doţivio,
ţalost je najĉešće prevladavala. Namjesto njega knjige su
pripremali i tiskali drugi franjevci, a na Košljun nije
mogao niti na izlet! No, ima on obveza dovoljno i ovdje.
Prijeko je potreban za slavu Velike Gospe; svaka ruka
dobro je došla. Desetine tisuća vjernika dolazi, a on bi na
Košljun! Eh!
59
Prisjeti se romana "Kraljica Jelena" Lovre Katića i
zastidi se poistovjećivanja sa benediktincem Mojsijem
koji je sredinom 10. stoljeća trebao miriti Imoćane i
Cetinjane, plemena u zavadi. On je barem imao zadaću;
pozvan je u zapuštene Riţinice gdje je saĉuvan prvi
spomen hrvatskoga imena. Samostan je trebalo obnoviti, a
narodu pruţiti mir i utjehu. Sa sobom je poveo i nekog
pustinjaka koji je do tada ţivio na groblju Manastirine
kod Solina.
"Lijepo je Katić sastavio svoj roman. Nepoznati
pustinjak potkraj ţivota dobio je na vaţnosti, a ja kao da
niti ne postojim. A puknut će mi srce! Sve se samo na ove
grudi kupi, kupi, a ja ne mogu više, ne mogu… Je li
pustinjak bio moţda Tihomil, nesretni uhoda bana
Pribine, ili onaj dobrohotni samostanac Bojan? Ne sjećam
se više."
Dosjeti se brojnih knjiga koje je navalio ĉitati prepun
ţeĊi za znanjem. Gdjekad ga je gvardijan upozoravao da
je u tom ĉitanju previše beletristike, a premalo literature s
duhovnim brašnom. Branio se je rijeĉima da i beletristiku
netko treba ĉitati. To je izazivalo smijeh braće. Mnogo
knjiga prošlo je kroza njegove ruke, a ĉitanje mu nije
donijelo ništa. O tomu je razgovarao s rijetkima.
Uglavnom ga svi saslušaju, a zatim mijenjaju temu kako
to uvijek ĉine ljudi u neznanju! To ga je otjeralo u
samoću.
A ovdje pred poĉivalištem tišinu narušavaju
automobili, autobusi, kamioni, pa i ona zaigrana djeĉica
koja stupaju u ţivot, povremeno mlaĊahni ljudi koji
pohode Dvoranu mladosti na utakmicu ili koncert…
"O, kako nas je dragi Bog uveselio ţivotom obiĉnih
smrtnika!"
60
Još jednom uzdahne, a misao mu pobjegne na glas
baš kad je prolazila neka starica. ZaĉuĊeno ga pogleda i
nastavi svojim putem.
Vrijeme je objedu, a on ne osjeća glad, samo umor i
vrtoglavicu zbog koje je i zasjeo. Je li to razlog – umor,
vrtoglavica? Neka, posjedit će i pokušati se prisjetiti zašto
je ovdje, kamo je krenuo. Pomisli na djecu koja će izjuriti
iz škole; ne ţeli da ga vide, ne ţeli ih plašiti svojim
staraĉkim izgledom. Pridigne se, a vrtoglavica nagrne još
snaţnija, muĉnina ga obuzima. Pristigao je do ulaza u
groblje, i ponovno sjedne.
Nekoji prolaznici primijetili su starca oslonjena uza
zid, opuštenih ruku i sklopljenih oĉiju. Kao da se odmara
od tugovanja pred humkom drage osobe. Ljude na groblju
ne treba uznemirivati. Zatim ga je jedan vjernik
prepoznao… Nešto kasnije utvrĊena je smrt starog
franjevca, ona lahka i jednostavna smrt koju najĉešće
popratimo samilosnim, tihim rijeĉima: "Samo se je
ugasio".
Proljeće je odagnalo zimske kiše i burine, sve je
ozelenjelo, rascvjetalo, baš kao da je Juraj donio obilne
plodove, buĊenje mladosti, sreće i ljepote. I s proljeća se
umire, znao je stari franjevac koji je zauvijek zaspao pred
vratima vjeĉna poĉivališta. Bio je to tuţan proljetni dan za
trsatske franjevce. Sve što slijedi nakon toga više nije
vaţno.
HERAKLO Hrvatsko slovo, br. 990, 2014.
U jednom gradiću na jugu Makedonije bio sam tri
dana osamljenik kojemu je ĉitav svijet okrenuo leĊa.
Ondje baš nikoga nisam poznavao i 72 sata imao sam
vremena za razmišljanje zašto sam svojevoljno prešao
toliki put. Nekakav podmukli glas za mojim leĊima tiho
izreĉe:
– Da ti guzica vidi puta.
Okrenem se, ali nikoga nisam vidio. Nisam sanjao,
već sam razgovarao sam sa sobom.
Preda mnom bio je niz neravnomjerno rasporeĊenih
uskih cesta i nekoliko starih automobila ukopanih u blato.
Kojim putem krenuti? Rominjala je kiša na koju se ĉovjek
lako navikne kad je doma; zavuĉe se u toplu sobu i gleda
kroz prozor ili barem nešto ĉita, gleda televizijski
program, pokušava smiriti uplakano dijete, povjerljivo
razgovara sa ţenom… Ništa od svega toga meni nije bilo
blisko tih davnih godina i već prohujale mladosti, jer
ondje, u staru Makedoniju, domaglio sam redovnom
zraĉnom vezom izmeĊu dva odveć udaljena grada bez
62
ikakva naroĉita razloga. Moja hotelska soba preskupa je
da u njoj provodim ĉitav dan! Odveć tanak doruĉak u
hotelskome restoranu samo je izazvao veću glad, a inaĉe
nisam ljubitelj posta i do te svoje tradicije još i danas
drţim. Jednostavna formula – kad je ĉovjek gladan treba
napuniti ţeludac! Moram, dakle, potraţiti kakvu gostioni-
cu gdje, na primjer, peku kobasice, pljeskavice, ćevape u
somunu i tome sliĉno.
Gacajući uskim ulicama u potrazi za bilo kakvim
ciljem promatrao sam obiĉne ljude koji su kao i posvuda u
svijetu ubrzano hodali. Dok pada kiša svi vjerojatno
izgledamo nekako mraĉno i otuţno, a k tome još, ovdje
baš nikoga ne poznajem, nikome ne mogu iz ĉista mira
poţeljeti dobar dan ili do viĊenja.
Pronašao sam gostionicu na uglu stare dvokatnice, u
predjelu koji svakako mogu nazvati predgraĊem. Valjda
ću se znati vratiti do hotela! Proĉelje zgrade s vremenom
je doslovno bilo oljušteno, a o vratima gostionice bolje da
ništa ne kaţem. Nekadašnja boja gotovo se je stopila s
bojom stakla. Ono što me je privuklo baš u tu gostionicu,
naravno, osim rukom pisanih niskih cijena istaknutih u
izlogu, jest sam naziv – "Heraklo". Ma baš! Makedonci,
kad poţele, stvarno imaju stila.
Ušao sam, dakle, u gostionicu "Heraklo" koja je u to
vrijeme bila potpuno prazna, bez gostiju. Nigdje nikoga.
Drveni pod je zaškripao pod mojim koracima, sjeo sam za
uski stol pored prozora. Za koji trenutak iz druge
prostorije došao je oronuli starac spuštenih debelih brkova
i teških obrva, opasan pregaĉom poput stolarske. Njegovi
zavrnuti rukavi na košulji sive boje i predugaĉke tamne
hlaĉe odavali su malograĊanskog gostioniĉara koji
svakako ne priznaje granice izmeĊu stoljeća; kao da je
63
izrastao iz Šenoina romana. Pomislio sam zatim u jednom
trenutku da ovaj starac ima najmanje sto i dvadeset
godina i vjerojatno je vlasnik gostionice te jedini
uposlenik u njoj. Rekao je zatim da nema kobasica, jer da
je slaba potraţnja te sam naruĉio pljeskavicu. Po njegovu
pogledu shvatio sam da je zaĉuĊen što naruĉujem samo
jednu pljeskavicu, pa iz pristojnosti ipak naruĉim dvije.
Pretpostavljao sam da stari gospodin Heraklo nevoljko
pali kuhinjsku peć zbog samo jedne posrane pljeskavice.
Naruĉio sam još i pivo.
Gazda je zatim nestao u kuhinji, a ja sam mirno
zapalio cigaretu i zagledao se kroz mutni prozor napolje.
Bio sam ljut na sebe stoga što usput nisam kupio bilo
kakve novine, tek toliko da nešto ĉitam za razbibrigu,
makar na makedonskom jeziku i ćirilici. Ali odmah se
domislim da usput nisam vidio niti jedan kiosk s
novinama. Eto, gledat ću kroz prozor, pa što bude!
Kiša, kiša, samo kiša preda mnom i moţebitno će se
do sumraka podići magla, a oko mene ustajali zrak
starosti. Ne mogu reći da je zaudaralo, to ne, upravo je to
miris vremešnosti, daleke prošlosti kad je vjerojatno stari
gospodin Heraklo još bio krjepostan mladić pun ţivota i
kad je pred njim bio ĉitav neotkriveni svijet. Kakve je,
pak, on pustolovine doţivljavao u svojoj mladosti? Za
razliku od mene koji sam dokono doputovao u njegov
grad na jugu Makedonije, svako njegovo daleko
putovanje trebalo je imati nekakav smisao. A moţda mu
je najveće junaštvo bilo ostati ovdje, u starome kraju, i
nastaviti s gostioniĉarskim poslom poput svih njegovih
obiteljskih predšasnika? Mogao je otići u Ameriku ili u
Australiju, Novi Zeland, moţda u bilo koju zemlju Juţne
Amerike ili barem u Hrvatsku kako su to uĉinili mnogi
64
njegovi zemljaci danas razasuti širom planeta. Moţda je
uistinu jednom davno napustio rodnu grudu i otišao u
bijeli svijet, ali se je vratio s odveć razoĉaravajućim
impresijama? Svijet je velik, prevelik za nekoć mlada
gospodina Herakla, ali ne moţe biti toliko velik koliko je
u njegovoj duši velika mala Makedonija; ovdje odjekuju
snaţni otkucaji srca ĉitava Balkana i koje moţe ĉuti samo
onaj koji je udahnuo prvi zrak na domaćim jaslama.
Drugi, pak, osjećaju snaţnu egzotiku…
Iznenada pomislim kako se niti onaj pravi mitološki
Heraklo nije uopće maknuo iz svoje Grĉke! Sva svoja
junaštva poĉinio je u svojoj zemlji, a sva njegova junaštva
tako uvjerljivo su opisana, upravo kao da je sa sobom
vodio ĉitave postrojbe pjesnika, glazbenika, slikara,
kipara, povjesniĉara, ĉinovnika i vojnika koji su svjedoĉili
njegovoj slavi i ujedno ostvarivali sve ono što je davni
polubog zamislio tijekom svoga puta. A moţda je Heraklo
podrijetlom bio Makedonac?…
Zapravo, stari gostioniĉar je, ĉini se, pravi Heraklo.
Vjerujem u ono što vidim. Ime gostionice zasigurno je
nekoć bio poziv sluĉajnim europskim turistima na
domaću makedonsku okrjepu. Ljudska nada uvijek je tako
duboka i uvijek tako ţestoko osjećajna, sve dok se ĉovjek
ne otrijezni mrtvim kapitalom i vlastitim uzaludnim
trudom. Najvećem junaku grĉke mitologije onih dvanaest
potvrĊenih velikih junaštava na posljetku nije donijelo
ništa, baš ništa; stekao je tek mrtvi kapital kojega već
tisućljećima preţvakavaju mudre i manje mudre glave.
Heraklo se pjesniĉki oblikuje od antiĉkih vremena do
danas baš kako to naša strast priţeljkuje u odreĊenim
trenutcima, a najgore je u svemu tome što ne damo mira
mrtvu ĉovjeku…
65
Stiţe stari gospodin Heraklo s mojim pljeskavicama
na tanjuru i dvije pogaĉice. Dobar objed, iako baš ne
volim slabo peĉeno meso. U djetinjoj dobi, dok bi mati
okrenula glavu na drugu stranu, takvo što šviknuo bih
kroz prozor na dvorište na zadovoljstvo uvijek gladnih
maĉaka! Sada ipak plaćam objed i moram ga pojesti do
posljednje mrvice. Slabo peĉene pljeskavice ovdje su
specijalnost kuće "Heraklo" i kao gost moram poštovati
zasigurno lako uvredljiva domaćina. A kad Heraklo plane,
zna se…
Zatim se je starac nalaktio iza svog šanka i ĉekao
moţebitno povoljan trenutak da povede razgovor sa
došljakom.
Bio sam zaokupljen jelom i pogledavanjem kroza
prozor. Pretpostavljam da ga zanima kojim ĉudom sam se
pojavio ovdje te da li je još takvih ĉudaka stiglo u njegov
zabaĉeni gradić na jugu Makedonije. Vjerojatno bi stari
Heraklo zbog veće skupine posjetitelja njegovoj skromnoj
gostionici uspio nabaviti prave domaće kobasice i
kojeĉega još. Gosti uvijek moraju biti zadovoljni te bi
stoga mogao i oprati drveni pod, objesiti kakvu
umjetniĉku slikariju na one odveć prazne sive zidove,
moţda ukljuĉiti radio s domaćom narodnom glazbom, a
moţda dovesti mali orkestar s pjevaĉem. O gostionici
"Heraklo" ĉut će se, dakle, izvan granica njegove
domovine, priĉat će se negdje u daleku svijetu o dobroj
kuhinji, srdaĉnu osmjehu i domaćinskoj ljubaznosti
vremešna gospodina Herakla kojemu je davno pokojni
otac zasigurno ĉitao mitološke priĉe, a lijepo ime bilo je
kao stvoreno za njegova malenog junaka. "Heraklo!
Heraklo! Heraklo!" – još i danas to ime budi udivljenje u
ĉitavoj Heladi…
66
Nismo razmijenili niti jednu rijeĉ. Ja sam za njega
stranac koji je iz nekakva svog razloga potraţio mir u
predgraĊu, on je za mene samo starac i peĉenjar koji mi je
ispekao dvije pljeskavice a ja sam ih pojeo „u slast“ i
zalio mlakim domaćim pivom. Nije mu zasmetalo niti što
sam kasnije palio cigaretu jednu za drugom. Za Boga
miloga, to je ipak gostionica koja kadikad mora vonjati po
duhanskom dimu. Zatim je i on zapalio svoju lulu i ĉekao
da ga dozovem zbog plaćanja raĉuna; uostalom moţda još
tkogod doĊe…
Kad sam napuštao gostionicu stari Heraklo me je
ispratio do vrata i ljubazno pozdravio.
Napolju je još uvijek rominjala ona nesnosna sitna
kiša. Ponovno sam se našao na uskim blatnjavim ulicama
i lutao onim nepoznatim gradom daleke prošlosti i
ĉudesnog smiraja nakon burnih dogaĊanja kojih se nitko
više ne sjeća. Moţda je baš ovdje zapoĉela junaĉka
povijest ĉovjeĉanstva ako se ozbiljno uzmu u obzir
matematiĉka odstupanja koja najĉešće dokazuju da ni
jedna tvrdnja ne predstavlja konaĉnu potvrdu? Zapravo,
što bi to danas znaĉilo ovim mirnim ljudima na dalekom
jugu zemlje Makedonije o koju su se mnogi stoljećima
otimali i nezasluţeno je prisvajali? Ah, uistinu, vrijeme
junaka prolazno je; opstaju uvijek samo maleni vrijedni
ljudi.
Pretpostavljao sam da će kiša padati ĉitavog dana i
prenijeti se na sljedeći dan. Tako je i bilo.
U drugome makedonskom gradu, u predgraĊu
Bitolja, pronašao sam ostatke Heracleuma! Zapravo, tamo
me je uputio prodavaĉ novina, jer za njega sam bio
stranac koji svakako mora upoznati znamenitosti njegova
grada.
67
O, kako ĉudan splet okolnosti. Snatrio sam da je
ostarjeli Heraklo napustio svoje ovozemaljsko poslanje i
posvetio se je gostioniĉarskom poslu, kudikamo mirnijem
zvanju od junaĉkih pohoda tako mnogo puta opjevanih. A
od njegova obitavališta ostala je samo skromna ruina koja
nestaje pod mediteranskim suncem. Sagnuo sam se u
polju od pijeska, razgrtao sam ga otkrivajući ĉudesne
nezgrapne mozaike; tako to rade svi radoznali stranci.
Bila je jutarnja tišina, tek su lipe šuštale pod jutarnjim
povjetarcem; prestao sam razmišljati o sadašnjosti
gledajući oborene stupove središnjega hrama. Da, vrijeme
junaka prolazno je…
69
Riječki praznici i paradajzerska kultura DNEVNIK – Hrvatsko slovo, br. 945, 2013.
Ponedjeljak, 20. svibnja
Jutros je Uĉka okrunjena; duguljasti bijeli oblak pod vedrim
nebom prekrio je njezine vrhove, a zelene liburnijske padine
spuštaju se do mora, lijepo su vidljive kao i uvijek poslije kiše.
Oblake nad Uĉkom nazivam „Marinom krunom“, ne bez razloga.
Stara puĉka pjesma vavek je z nami miljare lit… Oko podneva
Popuhnul je hladan vetar i odnesal Mari krunu…
„Pjeni se more“ kao i oni koji su oĉekivali više od juĉerašnjih
izbora. Proteklo je mirno, dosadno, bez izgreda i naroĉita slavlja.
Ništa za sada od poţeljnih promjena u Gradu. Ne ću ĉitati novine
na meĊumreţju, iskljuĉujem dalekovidnicu. Radije slušam
pjevljivo brbljanje kosova pod prozorom. Nazvao me je brat koji
radi u Angoli. Za njegovu dušu mobilnik sam okrenuo prema
parku, e da bi bolje ĉuo kosuljke (pjesme kosova)!
Pregledavam „ladicu“ u raĉunalu gdje sam smjestio hrvatske
knjiţevnike. Puĉki pisac Janko Matko, roĊen je 20. svibnja 1898.
u Brleniću kod Krašića u kojemu je, pak, roĊen blaţeni Alojzije
Stepinac. Matkov roman „Kardinalova ljubav“ objavljen je tek
1993, dakle, u nezavisnoj Hrvatskoj za koju se je prolilo mnogo
krvi branitelja i neduţnih civila – od sitne djece do nemoćnih
staraca. Za tu istu Hrvatsku doprinos je dao drugi knjiţevnik
kojemu je 20. svibnja 2004. bio dan odlaska pod okrilje
Gospodinovo − Dubravko Horvatić. Njegove posljednje knjige:
„Od TuĊmana do tuĊinca“ (2002) i „Kalendarij hrvatske groteske“
(2003) treba ĉitati i usporedo pratiti politiĉka zbivanja. Desetak
godina po objavi tih knjiga ništa se nije promijenilo.
Utorak, 21. svibnja
Muĉim se; kako ostvariti nemoguću misiju. Prateći
suĉeljavanja oko imena Trga maršala Tita u Zagrebu, meni misli
odlaze na Titov trg u Rijeci, toĉnije na Sušak. Pripremam
prijedlog gradskome odboru za preimenovanje ulica i trgova da se
70
trg nazove logiĉnim i povijesnim imenom – Trg sv. Lovre! Na
starim kartama taj dio nazvan je po crkvi sv. Lovre (14. st.)
srušenoj 1894, a stari pavlinski kortil srušen je 1934, e da bi se
izgradio hotel nemaštovita naziva − Neboder! Znam da prijedlog
ne će proći bez ţilava otpora.
Na Turniću postoji tzv. „Nova cesta“ koja se dovezuje na
ulicu Franje Ĉandeka i vodi do Grbca i Srdoĉa. Rijeka bi se
morala oduţiti ameriĉkom predsjedniku Thomasu Woodrowu
Willsonu, osnivaĉu Lige naroda (preteĉa UN-a)! MeĊu njegovim
prijedlozima u 14 toĉaka spominje se i „pravo na samoodreĊenje
naroda“, a zaludu je pokušao otrgnuti Istru i Rijeku iz talijanskih
kandţi. Zašto se taj moţda najobrazovaniji ameriĉki predsjednik,
nobelovac, uvjereni demokrat i omraţenik europskih politiĉkih
moćnika u nas zanemaruje? „Nova cesta“ već odavno nije nova i
zašto ne bi dobila ime Willsonova ulica? Valjda se onih 1,3%
rijeĉkih Talijana ne će buniti, osim ako ih ne pobune Giacomo
Scotti i Furio Radin!
Srijeda, 22. svibnja
Poštom je stigla jedna prešućena knjiga. Već je deseta
obljetnica kako je Javor Novak ukoriĉio svoje ĉlanke iz Hrvatskog
slova i nazvao knjigu „Da sam imao Hrvatsku“. Naslovnica
doslovno tjera da se knjiga otvori i ĉita; Dijadem na lubanji iz
Biskupije kod Knina (9. do 11. st.), dolje u desnom uglu nazire se
zastava EU!? Ne znajući tada za Javorovu knjigu, ĉudesno je
upravo što sam tri godine kasnije bio sudionikom rijeĉkoga
mimohoda protiv ulaska Hrvatske u EU. Kad su me organizatori
pitali kako to treba izgledati, rekao sam: Dance macabre! I bi
tako. Dao sam si truda i napravio krinke od kaširana papira, crne
plašteve oslikao kosturima i kupio „pasje“ lance! Zamislio sam da
u mimohodu idu jedan EU-ĉinovnik koji vuĉe na lancu privezana
kostura, a ovaj je opet privezan za EU-ĉinovnika i tako redom, baš
kao u srednjovjekovnoj alegorijskoj temi „ples mrtvaca“… U
glavi su mi majstori fraškari Ivan i Vincent iz Kastva, skladatelj
Camille Saint-Saëns, Strindberg i Dürenmatt. Kako je to prošlo?
Naravno, uglavnom prešutno kao i Javorova knjiga iz 2003; mada
71
su se već tada nazirale zloslutne konture svjetske i hrvatske
recesije koju još uvijek trpimo!
Četvrtak, 23. svibnja
Primio sam obavijest sa meĊumreţnih stranica Fluminensie o
42. obljetnici zrakoplovne nesreće na Krku u kojoj je poginulo 78
putnika. Novi list je tada objavio da je poginuo 71 putnik!? Taj
nemar i brzopletost boli, a i danas imam dojam da se novinari
natjeĉu tko će imati više zatipaka! MeĊu poginulima bio je i
pjesnik Josip Pupaĉić, ţena mu Benka i kći Rašeljka.
No, sa prozora svoga doma gledao sam „nebesku pticu“ koja
nam je u svojim njedrima 2003. upravo na taj Krk prenijela
Svetog oca, blaţenog Ivana Pavla II. Opet jedna obljetnica?
Rijeka je tog lipnja bila okupana svjetlošću, unatoĉ bojazni da bi
stoti pohod Svetog oca mogao biti motiv za opetovani atentat. Još
i danas vide se tragovi vara šahti i vodovodnih poklopaca u
središtu Rijeke.
Na Portalu HKV objavljujem komentar: „Diana Glasnova,
Judith Reisman i Artur Bagdasarov zasluţuju da im od srca
zahvalimo, poklonimo im se i dodijelimo zasluţeni naslov
HRVATSKI PRIJATELJI. No, zapamtimo, ovaj trolist ne dolazi
iz nekakva politiĉkog (ĉitaj: interesnog!) millieua!“
Zašto se ovi plemeniti stranci toliko trude kad smo mi lijeni
izići na izbore (uvijek nas je manje 50%), zašto se Hrvatskoj koja
se je branila, sudi u Haagu, zašto je teško potpisati peticiju udruge
„U ime obitelji“ za referendum na kojemu ćemo potvrditi da je
brak zajednica ţene i muškarca, zašto dopuštamo da nam se
nameće „inaĉica“ pravopisa koja je toliko bliska novosadcu, a ne
londoncu? Toliko pitanja. Ĉuju se glasovi onih koji tvrde da
Hrvatska ima pametnijih stvari. Da, da, ima! Na primjer, zašto ne
promijeniti ime brodogradilišta 3. Maj? Podvalili su nam 90-ih da
pod tim imenom brodogradilište „ima ugled u svijetu“!? Gdje je
danas taj svjetski ugled?
Po ĉemu je poznat taj nadnevak? 3. svibnja Rijeka obiljeţuje
osloboĊenje 1945. kada su „oslobodioci“ postrojili u „ĉetverored“
njemaĉke i talijanske vojake koji su podigli bijele zastave, zatim
72
su ih odveli „u nepoznato“; govori se o mogućem stratištu u uvali
Martinšćica. Skupinu vojaka na podruĉju sv. Ane „poĉastili“ su
cigaretama, a onda ih brzopotezno strijeljali; sve je zabiljeţeno na
fotografijama koje se mogu pronaći na meĊumreţju. Ĉemu ţurba
„oslobodioca“? Pa trebalo je uĉi u Trst i drţati ga dok ne stigne
pojaĉanje, a zatim izdvojiti „elitu“ boraca i poslati do Bleiburga.
Rijeĉki „praznik“ slave oni koji tvrde da je Rijeka crvena i koji će
pruţati otpor promjeni Titova trga u Trg Sv. Lovre.
Petak, 24. svibnja
Proba Matoševe komedije Gospođica sa suncobranom.
Ţivahno, veselo i bedasto; baš se radujem predstavi. Maleni
ansambl: Damirka, Matko i Tea. Eni i Eugen još su „na poštedi“.
Na probama od njih uvijek traţim novi pokret, ĉistu gestu i glas,
ţivost i ritam, smijemo se i šalimo zbog pogrješaka; ide to nama,
ide!
Kazališnu grupu Viktora Cara Emina osnovali su Leon Baris,
Bruno Lenac i „gavelijanac“ AnĊelko Štimac daleke 1949.
Zahvaljujući nemaru gradske uprave ovo je danas „ansambl
beskućnika“! No, nije to od juĉer, odnosno od 2002. već je to
kontinuitet politike nakon 1971, iz razdoblja SK-komesarske
agresije na rijeĉku kulturu. Grad, u takvu politiĉkom kontinuitetu,
nema nikakve strategije razvoja i oĉuvanja kulture. Svi oni
karnevali, rijeĉke ljetne noći i „manifestacije“ kroz godinu
doslovno smrde po paradajzerskoj politici, kao i navrat-nanos
sklepane tzv. nevladine udruge koje vode ĉudni ljudi ĉudnih
imena i ţive na raĉun gradskog proraĉuna, a koji pune hrvatski
porezni obveznici u Gradu sv. Vida u 87,50%-noj većini!
Nakon probe moj sin Matko i ja, okupani kišom i Suncem,
idemo doma s noge na nogu, odjednom pojavi se duga. Nikad
ljepšu i veću nisam vidio. Kaţem Matku da prema staroj predaji
uspije li doći do mjesta gdje izvire duga moţe pronaći ćup pun
zlatnika. A on kaţe: „Znam“. Nekoji ljudi podiţu mobilnike kako
bi ovjekovjeĉili tu pojavu… I baš te ĉarobne dugine boje zlorabe
istospolci kao svoj zaštitni znak. Nije pošteno, duga je ĉudesna
prirodna pojava, dar od Boga svima nama.
73
Odavno već ne idem na predstave u „Zajc“ zbog neuvjer-
ljivosti pod šapom lokalne politike. Nema tu umjetnosti, nema tu
mjesta za malog hrvatskog knjiţevnika koji se raduje tuĊem
uspjehu, jer ga to tjera da i on radi na sebi kao što bi i glumac, po
Stanislavskom, trebao više raditi na sebi!
Kad kaţem plače mi se, a nemam suza, onda to, vjerovali ili
ne, znaĉi ne posustati. Upravo je Viktor Car Emin, kojega se
Rijeka i Istra sramotno nisu sjetile o 50. obljetnici preminuća (17.
travnja 1963), napisao u priĉi Kapitan Ciklon misao naših
pomoraca – KREPAT, MA NE MOLAT (Crknuti, ne odustati).
Kad nitko nije htio isploviti po buri i oluji, za to su bili spremni
Hrvati, cijenjeni kapitani i mornari, jer teret mora stići na
odredište, plaću treba zaraditi. O, kako to pokreće misli…
Subota, 25. svibnja
Dan za veĉernje izlaske, doduše, bio je kad smo bili mlaĊi,
slobodniji i bez obveza. Moja današnja obveza je briga za
pokretanje misli; ne posustati, ne smijem ĉak niti ostarjeti, o
boleštinama niti pomišljati, mnogo toga treba obaviti prije nego
tijelo ode na zasluţeni odmor.
Pred nama je tjedan sa Svetkovinom Presvetog Tijela i Krvi
Kristove jednostavno nazvane Tijelovo, a pada na deveti ĉetvrtak
po Uskrsu. Malo komu je blagdan poznat kao Brašančevo, nigdje
to ne ĉujem; a moţe biti smiješno izrodima koji ismijavaju vjeru u
Gospodina i smetaju im stare hrvatske kovanice koje izranjaju iz
zaborava. Oni koji ne ţive po kršćanskim naĉelima i odgoju vrlo
su glasni, njihovo bezvjerje poklapa se s prijezirom prema
narodnoj pripadnosti. Dan prije Tijelova 2013. povijesni je dan za
šest hrvatskih generala, a koji su u Haagu zbog svih nas, zbog
ĉista hrvatskog obraza! A Brašančevo? Rijeĉki isusovac Nikola
Hermon objavio je 1693. molitvenik Brašno duhovno, svjedoĉenje
o hrvatstvu i vaţnosti vjere meĊu Rijeĉanima, paĉe i o staroj
rijeĉkoj cakavici koja je time saĉuvana: Pogljej, dakle, mane s
ocima milosardja tvoga, / Gospodine Isukarste, Kralju vecnji,
Bože i Clovece, / ti ki si propet bil za ljubav cloveka, usliši mane, /
ki ufan v tebe, pomiluj me, puna nevolj i grehi.
74
Veĉeras je naš momak iz Slavonije, Mandţukić, „Super-
Mario“ ili samo „Mandţo“, zabio svoj prvi zgoditak za Bayern u
završnici lige europskih prvaka. Pobjedu slavi uz razvijenu
hrvatsku zastavu. Neka se znade tko je!
Nedjelja, 26. svibnja
U crkvi sv. Josipa salezijanskog reda na Podmurvicama
potpisao sam peticiju udruge „U ime obitelji“. Posljednji je dan i
pekla bi me savjest da to nisam uĉinio; trebalo mi je propješaĉiti 2
km, jer mi je to najbliţe mjesto. Nadam se da moj glas ne će biti
presudan. Crkva je prepuna ljudi, i mlado i staro na svetoj misi −
ĉitave obitelji…
Na posljetku malo simbolike; neobiĉna je povezanost
Dubravka Horvatića i Viktora Cara Emina. Obojica su kadikad
radili u tajnosti „da se vlasti ne dosjete“. Kad se je 1939. rodio
Dubravko, već se je Viktor „proslavio“ sa dvije zabranjene drame.
Horvatić je 1962. najmlaĊi ĉlan DHK, dok je najstariji bio Car
Emin. Cara Emina zabranjivali su u Kraljevini Jugoslaviji,
Horvatića u Titovoj Jugoslaviji, a još ĉvršće povezuje ih
prešućivanje u današnjoj Hrvatskoj!?
75
Siniša Posarić
RoĊen sam u Rijeci 28. srpnja 1959. Po
zvanju grafiĉar, radio sam 22 godine u
„Tiskari Rijeka“ (do steĉaja 1999).
1995 97. bio sam tajnik uredniĉtva
„Naute“, prve hrvatske revije o moru, u
kojoj sam povremeno objavljivao priĉe,
ĉlanke, razgovore i popunjavao rubriku
„kultura mora“. 2002. osnovao sam tiskarsko-nakladniĉki obrt
"Triler", no, to je kao propala stvar zauvijek zakljuĉeno 2014. Za
tisak uredio sam stotinjak knjiga uz sedam vlastitih od kojih su
dvije („Usnula marioneta“ i „Pod smućenim bregom“) financirane
i otkupljene od Ministarstva kulture RH za potrebe hrvatskih
knjiţnica i ĉitaonica.
Trebao sam (ali nisam!) 2012. proslaviti tridesetu obljetnicu rada
u kulturnom stvaralaštvu; od prve objavljene mladenaĉke pjesme i
pristupanja Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina kojoj sam od
1992. umjetniĉki voditelj. Na scenu sam postavio petnaestak
vlastitih cjeloveĉernjih drama, komedija te igrokaza za djecu.
Pišem prozu, poeziju, dramske tekstove, knjiţevne oglede, a
nastupao sam u više prigoda kao javni recenzent.
1990. dobitnik sam treće nagrade za priĉu "Incipit" na natjeĉaju
Susreti Zija Dizdarević u Sarajevu, iste godine sudjelujem na
Trećem susretu neprofesionalnih hrvatskih knjiţevnika u Pagu
gdje se predstavljam s poezijom, 1997. moja komedija "Egejska
oluja" pohvaljena je na natjeĉaju Drago Gervais u Rijeci, 2004.
osvojio sam treće mjesto na natjeĉaju za filmsku priĉu ("Kralj
Usrany") portala Film.hr.
Objavljivao sam u Nauti, Dometima, Grafiĉaru, Knjiţevnoj Rijeci,
Rivalu, Hrašću, Hrvatskome slovu, Knjiţevnome peru, u nekoliko
slovenskih ĉasopisa te na raznim meĊumreţnim portalima, osobito
me ima na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.
76
Objavljena djela:
1. GALEBOV SAN, priče s mora i kraja (1997);
2. EROS U OFFU i druge komedije (1998);
3. ATLANTIDA GRMI ZA VJEĈNOST, drama (1999);
4. IGRA POĈINJE, haiku (2001);
5. SLIKA DJETINJSTVA, haiku (2002);
6. USNULA MARIONETA, roman (2003);
7. POD SMUĆENIM BREGOM, priĉe (2004);
8. HORVATIĆEVE UROTNIĈKE DRAME, izvorni znanstveni
rad, "Dometi" 3–4 (2009);
9. BALADA O DVOGLEDU, veseloigra, Hrvatski radio (2013);
10. ALMIS, priče i predaje (2015).
Recommended