KANFANARCrkva Svete Marije Snježne

Maružini 11.VI. 2021. u 19 h

2021.

PAPINSKI INSTITUTZA SAKRALNU GLAZBU

U RIMUOPĆINA KANFANAR

Ansambl PLAVCA NOVADarija Auguštan, sopran

Marko Požgaj, blok flaute, portativAugustin Mršić, viola da gambaKruno Carić, renesansna lutnja

Igor Paro, viola da mano, citern, umjetničko vodstvo

gost ansambla: Edin Karamazov, renesansna lutnja

Josquin des Prez, Gaspar van Weerbeke,

Marbrianus de Orto, Loyset Compère, Petrus Tritonius, Francesco Spinacino, Franciscus Bossinensis, Bartolomeo Tromboncino,

Francesco Varoter, Andrea Antico, Pedro Escobar, Hans Judenkünig, Pierre Attaingnant, Hans Newsidler, Pietro Paolo Borrono,

Alonso Mudarra, Diego Ortiz, Andrea Gabrieli

Ipak, Muze, molim vas od sveg srca, Molim, Febe, i tebe, što si nekoć Mojoj pjesmi svečanoj dao strune I nadahnuće, Ako vaš vam pjesnik još uvijek nešto Znači... Zapjevajte, uzdah dok uzdah slijedi,

Marko Marulić, Molba Muzama u zaljubljenosti (prepjev: Darko Novaković)

Pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Republike Hrvatske

Posebna zahvala Mirti Galešić i obitelji Schwanhäußer

DVIGRAD FESTIVAL - FESTIVAL DI DUECASTELLIRavnatelj i umjetnički ravnatelj: Prof. Alojzije Prosoli

Producers: Professors Mirta Galesic and Henrik Olsson, Santa Fe Institute, USA

Na dva susjedna brda, jedno nasuprot drugome, nekada su stajala i punim su životom još od prapovijesti živjela dva grada – Castel Parentino i Moncastello. Bijahu to kasnija naselja rimske provincije, a prvi se puta u sklopu Akvilejskoga patrijarhata spominju kao Duo castra 879. godine. Castel Parentino bijaše napušten u 10. stoljeću, i što je još gore, nestao je i sada o njemu samo temelji znalcima govore, dok danas, u naše doba, tu ponosno blista i stoji Dvigrad – Duecastelli. Njegova sadašnjost je u njegovoj prošlosti, temelji se na povijesnocrkvenom i uljudbenom karakteru akvilejske crkve, što od 2003. godine promiču vjernici Udruge Prosoli – Sveta glazba nudeći kulturu do ranoga baroka glazbom i riječju, čineći tako pritisak na institucije odgovorne za obnovu Dvigrada kako bi se, što se već i dogodilo, Dvigrad festival, međunarodni festival rane glazbe, počeo održavati unutar zidina grada. Jer, do tada, u Dvigradu se ništa nije događalo, bio je zapušten i opasan za posjetitelje, umirao je čekajući sudbinu Castel Parentina. Dvigrad festival je svjedok novoga doba Dvigrada, što je novinar Aldo Pokrajac u svojem osvrtu u Glasu Istre od 1. srpnja 2003. posebno naglasio naslovivši ga »I glazbom za obnovu drevnog grada«. Ta svečanost

podastirajući glazbenim, glazbenoscenskim i inim zbivanjima već osamnaest punih godina onu prošlost i tradiciju rane glazbe koja je stoljećima odzvanjala na otvorenom dvigradskom prostoru i među zidinama akvilejske bazilike Svete Sofije

zorno predstavlja povijesnocrkvenu, uljudbenu stvarnost i život davnih predaka današnjih Dvegrajaca, sada Kanfanaraca. Alojzije Prosoli utemeljitelj Dvigrad festivala

Josquin des Prez Bicinium 1 Petrus Tritonius/Hans Judenkünig Albertus cithara (M. Marulić) Gaspar van Weerbeke La stangetta Marbrianus de Orto Dulces exuviae (Vergilije)

Franciscus Bossinensis Recercare Andrea Antico Voi che ascoltate i dolorosi pianti Franciscus Bossinensis Recercare Francesco Varoter Chi vi dara più luce

Bartolomeo Tromboncino/A.Antico Hor che’l ciel et la terra Pierre Attaingnant Prelude 5 Alonso Mudarra O gente cieca (M. Marulić) Pietro Paolo Borrono Pavana & Saltarello „Della Milanese“

Pedro Escobar Clamabat autem mulier Bartolomeo Tromboncino Ad Virginem beatam (F. Petrarca, prepjev: M. Marulić) Loyset Compère O bone Jesu Josquin des Prez In te Domine speravi

J. des Prez/Francesco Spinacino La Bernardina Josquin des Prez/Loyset Compère In Pamphagum malum poetam (M. Marulić) Hans Newsidler/ Diego Ortiz Passamezzo & La Romanesca Andrea Gabrieli Plaču svud hodeći (F. Petrarca, prepjev: M. Marulić)

PLAVCA NOVAGlazba Marulićeva humanističkog obzora

...po zakonu onih starih poet:

KANFANARCrkva Svete Marije SnježneMaružini, 19 h

2021. je uistinu godina Marka Marulića jer slavimo 520 godina od nastanka Judite, prvog književnog djela na hrvatskom jeziku, i točno 500 godina od prvog objavljivanja. Pjesnik Judite Marko Marulić, kojeg s pravom zovemo ocem hrvatske književnosti, nije bio samo daroviti književnik jednako vješt hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku, nego i humanist ogromne erudicije i svestranih preokupacija, polihistor, odvjetnik, gradski dužnosnik, rodoljub, poslovan čovjek, trgovac, skupljač antičkih starina i natpisa, prevoditelj, slikar amater, filozof, pronicavi svjedok svojega doba, intelektualac koji kritički promišlja dramatična politička previranja u svom gradu i u svijetu. Marulićev maleni renesansni Split krajem 15. stoljeća stjecajem okolnosti se našao na opasnoj i nestalnoj međi Zapada i Istoka, kršćanstva i islama, mučno pritisnut između moćne Venecije i sve agresivnijeg Otomanskog Carstva. U ozračju stalne neizvjesnosti zbog prijetnje rata i pošasti kuge koje haraju Mediteranom, Marko Marulić je središnja osoba jednog aktivnog kruga humanista, među kojima je i nekoliko ljubitelja glazbe vičnih pjevanju i sviranju trzalačkih instrumenata, najvjerojatnije lutnje. To nije iznenađujuće uzmemo li u obzir da u 15. i 16. stoljeću glazba poprima sve važnije mjesto u obrazovanju humanista, jer je pjesništvo renesanse tijesno povezano s glazbom. Zanimljivo je da upravo u Marulićevim epigramima i poslanicama nalazimo prve elokventne književne osvrte na pojedine splitske glazbenike kao i na konkretne situacije u kojima se muzicira u našoj sredini. Marulića stoga možemo držati i ocem hrvatske glazbene publicistike. Pjevanje uz pratnju jednog ili više instrumenata drži se u to doba najuzvišenijim načinom predstavljanja stihova. No žalosna je i frustrirajuća okolnost da nam od glazbe koju su Marulićevi prijatelji u Splitu izvodili baš ništa nije sačuvano. Ipak, zahvaljujući intenzivnim trgovačkim i kulturnim vezama s Venecijom, splitskim humanistima i glazbenicima zacijelo je bila dostupna i sve bogatija literatura glazbenih tiskovina koje od 1501. godine nastaju u prvoj glazbenoj tiskari Ottaviana Petruccija. Nedugo potom i Petruccijev suradnik podrijetlom iz Motovuna, slovorezac i glazbenik Andrea Antico (oko 1475. – nakon 1537.), dobiva u Rimu licenciju za tiskanje glazbenih zbirki te time postaje prvi suparnik Petruccijevoj glazbenotiskarskoj produkciji. Možemo pretpostaviti da su i Marulićevi prijatelji glazbenici koristili slične muzičke modele kakve možemo naći u Petruccijevim i Anticovim glazbenim tiskovinama, višeglasne motete za stihove antičkih pjesnika i za liturgijske tekstove te višeglasne popijevke kao što su frottole i barzelette za pjesme na narodnom jeziku. Imajući u vidu te osnovne polazne premise, možemo se s prilično visokom razinom povijesne i stilske vjerodostojnosti upustiti u traganje za glazbenom dimenzijom Marulićevih pjesničkih, humanističkih i kršćanskih obzora. Skladbe u programu kreću se tragom pjesništva kojim su se Marulić i njegovi prijatelji humanisti nadahnjivali kao i glazbe kakvu su mogli izvoditi u svome rodnom Splitu u prigodama zajedničkih druženja, u obliku kućnog muziciranja. U prvom dijelu predstavljamo skladbe koje reflektiraju Marulićevu mladenačku lektiru i tipično humanističko oduševljenje antičkim pjesništvom. Mnogi važni skladatelji toga doba okušali su se u uglazbljivanju Vergilijevih i Horacijevih stihova. Franko-flamanski skladatelj Marbrianus de Orto (oko 1460. – 1529.) djelovao je 80-ih i 90-ih godina 15. stoljeća kao pjevač i skladatelj u zboru Sikstinske kapele u Rimu, suvremenik je i bliski suradnik Josquina des Preza. Dulces exuviae tragični je monolog iz Vergilijeve Eneide u kojem se kraljica Didona, razočarana time što ju je Enea napustio, oprašta od života. Latinske stihove kojima Marulić hvali sviranje splitskog lutnjista Albertija uglazbili smo u obliku kontrafakture „posudivši“ skladbu iz zbirke Marulićevog suvremenika, bečkog lutnjista Hansa Judenküniga iz 1515., u kojoj su četveroglasne skladbe Petrusa Tritoniusa (1465. – oko 1525.) na Horacijeve stihove obrađene za pjevanje uz pratnju lutnje. Marulić je bio i nemilosrdni kritičar svojega doba: ličnosti koje mu se nisu svidjele u svojim prodrugljivim latinskim epigramima karikira do groteske. Paradigmatičan je u tom žanru Marulićev satirički epigram In Pamphagum malum poetam („Protiv Pamfaga, lošeg pjesnika“) koji smo uglazbili šaljivom skladbom Scaramella fa la galla Loyseta Compèrea, a na istu skladbu u svojoj se verziji duhovito nadovezao i Josquin des Prez. Drugi dio programa posvećen je skladbama nadahnutim stihovima Francesca Petrarce. Godine 1510. Marulić se povlači u svojevrsni dobrovoljni egzil na otok Šoltu gdje će u kući svojega kuma don Dujma Balistrića (istog onoga kojemu je u svom predgovoru posvetio Juditu) u Nečujmu ostati pune dvije godine. No za to vrijeme intenzivno čita, piše, prevodi i dopisuje se sa svojim prijateljima u Splitu. Marulićev prepjev Petrarkine kancone Vergine bella na latinski čini svojevrsno duhovno središte našeg programa – tu se objedinjuju neke od najznačajnijih smjernica Marulićeva književnog, intelektualnog i duhovnog djelovanja – ljubav prema pjesničkom djelu

velikog Francesca Petrarce, njegovanje latinskog jezika koji je aktualna lingua franca renesansnih humanista i sklonost ka duboko proživljenom kršćanstvu. Marulićevo čitanje i prevođenje Petrarce nije tek površno shvaćeni petrarkizam, Vergine bella ujedno je i veličanstveni kraj i sažetak Petrarkina Canzoniera, uz to i vrhunac cjelokupnog Petrarkinog pjesničkog opusa, pjesma u kojoj Petrarca svoju ljubav prema Lauri transcendira u ljubav prema Bogorodici. Marulić svoj latinski prepjev Petrarkine kancone posvećuje svojem prijatelju i rođaku Jerolimu Papaliću, s usrdnom molbom da ga u svojim molitvama preporuči Djevici i, nadalje, da u pjevanje tih stihova unese „svoje glazbeno umijeće, svoje glasove, ritmove, tonove i svoj napjev...“. Da ovdje nije riječ tek o prigodnim pjesničkim figurama i metaforama svjedoči i pismo Frane Božičevića koji Marulića, među ostalim obavješćuje kako Jerolim u Splitu „kad pjesmu o Svetoj je dobio Djevi, / Posvud Ti, Marule, s njom čudesno pronosi glas, / Uglazbljenu je pjeva, pred ljudima kuje u zvijezde...“ (prepjev: Darko Novaković). Papalićevo uglazbljenje nije nam nažalost sačuvano, ali zato u zbirci Andrea Antica, Canzoni nove... tiskanoj u Rimu iste 1510. godine (!) nalazimo skladbu u kojoj je Bartolomeo Tromboncino vrlo dirljivo uglazbio prve četiri strofe Petrarkine kancone. Bartolomeo Tromboncino (oko 1470. – oko 1535.) bio je izuzetno popularan talijanski skladatelj s početka 16. stoljeća; premda najpoznatiji po svojim brojnim svjetovnim frottolama, skladao je i duhovnu glazbu. Franciscus Bossinensis je autor odnosno priređivač prve zbirke pjesama uz pratnju lutnje Tenori e bassi inatabulati... tiskane u dva sveska (prvi 1509. i drugi 1511.) u Petruccijevoj radionici. Bossinensis je u svojoj zbirci priredio izbor tada najpoznatijih skladatelja frottola preradivši višeglasne izvornike za pjevanje najvišega glasa uz pratnju lutnje, a svaki svezak je opskrbio i sa svojim ricercarima za lutnju solo koji imaju poslužiti ad libitum kao instrumentalni uvod nekoj od frottola. Bossinensisove su zbirke bile pravi bestseler svojega vremena i znatno pridonijele kako popularnosti talijanske frottole, tako i lutnje kao idealnog pratećeg glazbala pjevanju, ne samo u talijanskim krajevima nego i u drugim dijelovima Europe. Latinizirani oblik imena upućuje na to da Bossinensis podrijetlom nije bio Talijan, pretpostavlja se da je bio franjevac iz Bosne. Mnoge skladbe iz Bossinensisove zbirke bile su pravi „hitovi“ svojega vremena, pa je lako moguće da su neke od njih bile dobro poznate i izvođene i u Splitu Marulićevog doba. Duhovna, moralna i kulturna baština kršćanstva neizostavna je komponenta u Marulićevom književnom i intelektualnom djelovanju, ali i veliko duhovno uporište i utjeha u neizvjesnosti koja proizlazi od sverastuće prijetnje islama i osvajačkog Otomanskog Carstva. Marulić u kršćanstvu vidi i veliki potencijal za jedinstvom europskih zemalja koje se bespotrebno iscrpljuju u neprestanim međusobnim sukobima i ratovima. Zato smo treći dio programa – uz već spomenutu Tromboncinovu Vergine bella – posvetili tekstovima – i skladbama – nadahnutima pobožnošću i kršćanstvom. Duhovni motet O bone Jesu Loyseta Compèrea (oko 1445. – 1518.) četveroglasna je glazbena molitva u kojoj vjernik suočen sa smrću dušu i spasenje prepušta Bogu. Josquin des Prez (1440. – 1521.) jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih europskih skladatelja s kraja 15. i početka 16. stoljeća. Rođen u francuskoj Pikardiji, od rane mladosti djelovao je u Italiji, najprije u Milanu u zboru katedrale, potom u papinskoj kapeli u Rimu, a bio je i jedan od najskuplje plaćenih glazbenika na dvoru milanskog vojvode Sforze i u Ferrari, a pred kraj života u Francuskoj i Flandriji. Premda je većina njegovog opusa posvećena crkvenoj glazbi, napisao je i preko 70 svjetovnih skladbi u obliku višeglasnih šansona i frottola. Njegova je glazba još tijekom cijeloga 16. stoljeća bila veliki uzor naraštajima skladatelja. In te, Domine, speravi zanimljiv je spoj religioznog sadržaja i nešto jednostavnije glazbene forme, talijanske frottole, karakteristične za svjetovne pjesme. Pedro Escobar (1465. – nakon 1535.), podrijetlom iz Portugala, karijeru je započeo kao pjevač na dvoru Izabele I. Kastiljske, da bi početkom 16. stoljeća djelovao kao kanonik seviljske katedrale. U skladbi Clamabat autem mulier uglazbljeni tekst je parafraza epizode iz Evanđelja po Mateju (15, 22–28), dirljivi dijalog žene Kanaanke i Isusa, u kojem žena moli Isusa da njezinu kćer oslobodi od zlih duhova, zapravo je parabola o snazi vjere i o istinskom iscjeljenju. Program završavamo glazbenim uprizorenjem Marulićeva prepjeva Petrarkina soneta I’vo piangendo i miei passati tempi („Plaču svud hodeći“) u monumentalnom peteroglasnom madrigalu Andree Gabrielija (1532. – 1585.) iz zbirke I dolci et harmoniosi concenti, libro secondo tiskane 1562. u Veneciji. Ta Gabrielijeva skladba pripada već zlatnom dobu renesansnog madrigala i zorno svjedoči u kojem smjeru je sve veće zanimanje za emocionalnost i ekspresivnost Petrarkina pjesništva u desetljećima nakon Marka Marulića odvelo svjetovnu vokalnu glazbu. I’vo piangendo jedan je od dva Petrarkina soneta koja je Marulić preveo na hrvatski jezik. Igor Paro