10. Hipoteze, varijable i indikatori1 Postavljanje hipoteza

Da bismo definirali problem istraživanja moramo proći kroz nekoliko faza istraživanja. najprije izdvajamo problem koji želimo istraživati i usmjeravamo se na odgovarajuću literaturu radi lakše obrade. Radom na problemu dolazimo do već poznatih činjenica, ali i do nekih novih nepoznatih činjenica na koje se kasnije usmjeravamo uz pomoć poznatih. Posebnu pozornost moramo posvetiti ključnim pojmovima kako bi ih mogli precizno definirati. Jednim istraživanjem teško doznajemo sve o pojedinom problemu. Stoga su nam od velike pomoći ciljevi istraživanja pomoću kojih određujemo što sve želimo znati o pojedinom problemu i zašto. Važno je imati precizno definiran problem istraživanja, koji nas usmjerava prema boljim hipotezama. Hipoteze daju odgovor o problemu koji se istražuje. U svakom istraživanju najveći utjecaj na njegov uspjeh ima i hipoteza. Istraživanje ne može biti dobro, ako su loše hipoteze. No iako su hipoteze dobre moguće je da istraživanje bude loše. Glavni cilj je da istraživač pronađe dobre hipoteze. U traganju za dobrim hipotezama trebamo se osloniti na postojeće znanje u vezi s našim problemom. Uz to su nam još potrebne i određene sposobnosti; mašta, inteligencija i intuicija. Postoje različita shvaćanja o ulozi i doprinosu znanja i stvaralačkim sposobnostima. Prema Weberu otkriće isključivo ovisi o stvaralačkim sposobnostima. Njegovo mišljenje je da prethodno znanje samo smeta. Istraživač ne smije pasti pod utjecaj svojih prethodnika. Leslie White za razliku od Webera sve prepisuje prethodnom znanju. Prema njegovom mišljenju nervni sistem jednog čovjeka može biti bolji od nervnog sistema drugog čovjeka. White zastupa tezu da izuzetno značenje ima znanje o pronalaženju dobrih hipoteza. Nije jednostavno doći do dobrih hipoteza jer se pri tome susrećemo sa dosta velikim poteškoćama.

Prema Šešiću to su: 1. nedovoljno temeljno i nedovoljno detaljno poznavanje oblasti; 2. odsutnost ili neznanje teorijskog okvira s čijeg stanovišta se hipoteza postavlja; 3. nedostatak sposobnosti korištena odgovarajućeg teorijskog okvira, počev od nepoznavanja logičkih osnova spoznaje u okviru kojeg se hipoteza postavlja, preko nesposobnosti korištenja općeg teorijskog modela do nesposobnosti invencije u postavljanju prave hipoteze, 4. teškoće postavljanja kvantitativne hipoteze koja može biti dvojaka, hipoteza može biti opći i preširoka,pa ju je teško specificirati, hipoteza može biti suviše posebna ... odnosno preuska... 5. niz teškoća postavljanja adekvatne hipoteze potiče od nedostataka poznavanja adekvatne metode kao i tehnika provjeravanja adekvatnosti postavljene hipoteze (Šešić,1974;213) Valja napomenuti da treba razlikovati hipoteze od provjerene hipoteze. Jedno je zakon i teorija, a drugo su hipoteze. White ne zna razlike između hipoteze i teorije. Za njega je otkriće kulturni automatizam. Valja reći ono što je teorija za znanost, to je hipoteza za istraživanje. Teorija je ta koja osmišljava predmet kojim će se znanost baviti, a hipoteza se bavi istraživanjem određenog problema. Kod proučavanja ne možemo se posvetiti samo proučavanju određenih činjenica jer one kao takve same za sebe ništa ne pokazuju. Zato nam je potrebna hipoteza. Uz pomoć nje ćemo znati koje činjenice trebamo prikupljati i kako ih povezati. hipoteza se zasniva na dva hipotetička elementa. Pojmovi se mijenjaju pod utjecajem spoznaje i pod utjecajem promjene predmeta koji se spoznaje. U društvenim znanostima je velika mogućnost pogreške. Bez mišljenja nema stvaralaštva, zahvaljujući njime čovjek ovlada prirodom ali i podosta griješi baš na tom području. Zbog toga u društvenim znanostima dolazi do velike potrebe za empirijskom verifikacijom mišljenja. Hipoteze su izrazito važne za istraživanje, no zbog toga im ne treba davati značenje koje nemaju. Vrijednost hipoteza ne određuje se u njihovoj istinitosti, već u davanju i usmjerenosti na relevantne činjenice. One se same po sebi mogu pojaviti i prije samog problema istraživanja. Istraživač ponekad ne može dati svoj sud o problemu koji istražuje, ostavlja tezu samo kao orijentaciju kako bi ju kasnije

1 M. Vujević (2002.) Uvođenje u znanstveni rad u području društvenih znanosti, Naklada školska knjiga

2

zamijenio novom; nazivaju se radnim hipotezama. Mogu dovesti preciznih istraživačkih hipoteza, mogu biti afirmativne i negativne. Istraživači su jako emotivno vezani za hipoteze stoga provode istraživanja da bi ih potvrdili a, ne provjerili. Kako bi što manje smanjili svoje emocije preporučuje im se postavljanje nulte hipoteze. Kriteriji kojem moraju udovoljavati dobre hipoteze 1. Mora biti valjana - mora se odnositi na problem njenog istraživanja. Problem je pitanje, a hipoteza mora biti odgovor na pitanje. 2. Pojmovno jasna – moramo se držati značenja do kojeg smo došli analizom pojmova, a prilikom pojave novih pojmova trebamo ih definirati. 3. Iskustveno provjerljiva – moraju se odnositi na obilježja u objektivnoj stvarnosti koje je izravno ili neizravno moguće doživjeti. 4. Dovesti u vezu sa raspoloživom tehnikom – svaku hipotezu u istraživanju ne može se provjeriti istom tehnikom. U postavljanju hipoteze svaku hipotezu treba postaviti tako da nas usmjeri na najbolju tehniku provjeravanja. 5. Specifična – ako se iskazuju općim terminima nije ih moguće provjeriti jer su pre obilne. Opće hipoteze moraju postati veći broj specifičnih. a. U vezi s teorijom – putem znanstvene teorije dolazimo do hipoteza koje su problem istraživanja. U istraživanju ne možemo ostati na činjenicama, od njih idemo prema hipotezi i od hipoteze prema teoriji. Kriteriji nisu poredani po važnosti. Kod govornog izraza riječ pojam je jednaka riječi termin, a hipoteza sud o reakciji između pojmova. Vrste hipoteza

S obzirom na ciljeve istraživanja razlikujemo hipoteze s deskriptivnim, klasifikacijskim, eksplanacijskim i prognostičkim sadržajem. U istraživanju može biti više hipoteza. Najbolje ih je poredati po razinama spoznaje. Na prvo mjesto dolaze one s deskriptivnim sadržajem (generalne hipoteze), hipoteze s klasifikacijskim sadržajem ( kolateralne ili popratne). Primjer generalne hipoteze; radnici se ne razlikuju s obzirom na uključenost u politički sistem od drugih građana. Primjer kolateralne hipoteze; nema razlike u uključenosti radnika u politički sistem s obzirom na spol, dob, staž itd... Logička obrada hipoteza Hipoteza je naš sud o onome što se pitamo o problemu. Ona je izvedena iz naših znanja ili iz iskustva. Takav sud zove se zaključak. Može se izvesti iz jednog ili više sudova. Sudovi iz kojih se izvode zaključci zove se premise, ako potječu iz premise su ispravni, a ako me potječu onda su neispravni. Paralogizmi su pogreške koje radimo unatoč našoj težnji da mislimo ispravno. Sofizmi namjerne logičke pogreške su kada želimo nekoga prevariti. Hipoteze će biti ispravne ako se prilikom njihovog postavljanja držimo logike a istinite su ako su potvrđene empirijski. Logička obrada hipoteze ne dovodi do otkrića već do ispravnih hipoteza. Ispravne hipoteze imaju veliku vjerojatnost da postanu ispravne Identifikacija i klasifikacija varijabli

Znanstveno istraživanje ne može se zaustaviti na hipotezama, mora se nastaviti empirijskim dijelom. U znanstvenom istraživanju istinitost određenih misli provjerava se tako da se osluškuje realnost o kojoj se misli. Na osnovi znanja inteligencije i mašte u hipotezi dajemo odgovor na obilježja ili o odnosima između obilježja. Takva su obilježja promjenjiva pa ih nazivamo varijablama. Kada u hipotezama nešto tvrdimo i da bi mogli provjeriti istinitost toga u istraživanju ćemo to opisati. Varijable su promjenjiva obilježja određenih pojava ili procesa koji se kvantitativno ili kvalitativno mijenjaju. Primjer kvantitativne varijable - uključenost u politički život koja može varirati od nikakve do maksimalne uključenosti. Primjer kvalitativne varijable - spol dvije mogućnosti u variranju; muško – žensko.

3

Zavisne i nezavisne varijable

Prilikom istraživanja nismo jednako zainteresirani za sve varijable. One kojima pridajemo najveću pozornost i koje su u centru našeg istraživanja nazivamo zavisnim varijablama. Ovu varijablu dovodimo u vezu sa svim drugim varijablama koje nju opisuju. Ona se uvijek bavi problemom istraživanja. Nezavisna varijabla pojavljuje se u ciljevima istraživanja. Podjela varijabli na zavisne i nezavisne, moguća je samo u pojedinim istraživanjima. Zavisne varijable služe kao kriterij prilikom donošenja odluke u kojim ćemo znanstvenim područjima istraživati. To čak mogu i nezavisne varijable. Nije bitno koja je zavisna, a koja nezavisna jer se traži stručna kvalificiranost za mjerenje obje varijable. Bitna razlika je u tome što zavisne varijable određuje sam istraživač. Samostalno odlučuje koja će varijabla biti u središtu njegova istraživanja. Nezavisne su varijable više pod utjecajem njegove inteligencije mašte, nego pod utjecajem njegove volje. Konačan sud o nezavisnim varijablama može se dati istraživanjem. Kao što im i samo ime govori zavisne varijable ovise o nezavisnim varijablama, dok nezavisne varijable ne ovise o zavisnim. Eksplanatorne, intervenirajuće i specifikatorne varijable

Zbog mogućnosti pojave nekih drugih varijabli nije lako odrediti odnos između zavisnih i nezavisnih varijabli u istraživanju. Osim njih tu se još pojavljuju antecendente ili eksplanatorne. Povezanost između broja roda i broja rođene djece, u nekom kraju a da nju ne uzrokuju stvarna povezanost broja roda i broja rođene djece, nego treća koja djeluje na obje varijable. Osim tih varijabli pojavljuju se interpretativne ili intervenirajuće. One se pojavljuju poslije nezavisne, a prije zavisne i tako tvore povezanost između tih varijabli. Na kraju se mogu javiti kondicirajuće ili specifikatorne.

One uvjetuju povezanost zavisnih i nezavisnih varijabli. Na kraju istraživanja saznajemo dali je neka varijabla zavisna ili nezavisna. Isto tako dali je eksplanatorna, intervenirajuća ili specifikatorna. Dakle prilikom istraživanja moramo znati koje ćemo mjeriti a koje varijable kontrolirati. O tome ovisi naš nacrt istraživanja i koje ćemo podatke obrađivati. Kao što u istraživanju nije moguće sve predvidjeti, tako nije moguće ni mjeriti varijable koje nismo predvidjeli. Ako se slučajno dogodi da želimo mjeriti neke varijable koje se nisu pojavljivale u prijašnjim fazama, trebamo vidjeti kako će to utjecati na dosadašnje razmišljanje kako ne bi skrenuli s problema koji momentalno istražujemo. Zato je zadovoljstvo biopolarna varijabla, jer varira od nule do maksimuma, kako u zadovoljstvu tako i u nezadovoljstvu. zadovoljstvo je kvalitativna varijabla. Primjer kvalitativne varijable – Dali ste zadovoljni političkom situacijom? DA NE Primjer kvalitativne unipolarne varijable – Koliko često idete u kino, ako suradnici imaju teškoća prilikom odgovora od njih se očekuju prognoze. Vrlo često, često, niti često niti rijetko, rijetko, vrlo rijetko. Kada se služimo mjerenjem kvantitativnih varijabli trebamo imati na umu broj i preciznost. Metrijsko definiranje varijabli

Prema mjernim karakteristikama varijable se dijele na kvalitativne i kvantitativne. Za kvalitativne varijable valja odrediti modalitete njihova variranja, a za kvantitativne smjer i mogućnost variranja. Prema smjeru variranja kvantitativne varijable mogu biti unipolarne i biopolarne. Unipolarna ima samo jedan smjer variranja on nule prema maksimumu, a biopolarne u oba smjera. U mnogim istraživanjima dolazi do brkanja varijabli. Upravo su nezadovoljni i nemotivirani najčešći društveni problem, stoga je potrebno razlikovati one koji nisu zadovoljni od onih koji su nezadovoljni, i onih koji nisu motivirani da bi nešto napravili od onih motiviranih da to ne rade. Zadovoljstvo i nezadovoljstvo se razlikuju zbog toga jer se zadovoljni i nezadovoljni razlikuju u intenzitetu i odstojanju kvantifikatora, dok pri mjerenju kvalitativnih varijebli treba obuhvatiti modalitete u kojima varira. U trećoj fazi moramo definirati ključne pojmove, a za zavisnu varijablu napraviti i pojmovnu analizu. U istraživanju je od posebne važnosti metrijsko

4

definiranje. Ako ne posvetimo pozornost metrijskom definiranju varijabli može nam se dogoditi pogreška (npr. tako da kvantitativna obilježja mjerimo kao kvalitativna). Iz toga proizlazi da je najveća pogreška netočno metrijsko definiranje onoga što želimo mjeriti (npr. ne ponašamo se jednako kada nam je neka poruka razumljiva, i kada je krivo shvatimo). Sukladno ponašanje nerazumljive poruke bilo bi u tome da je pokušamo razumjeti, dok kod pogrešno razumljive poruke mislimo da smo je razumjeli. Kada istražujemo razumijevanje određene poruke od posebne važnosti je da poruku u cijelosti razumijemo. Posebnu pozornost moramo posvetiti pogrešnom razumijevanju. Metrijsko razumijevanje možemo razumjeti kao bipolarna varijabla, jer varira od nule do maksimalnog razumijevanja i totalno pogrešnog razumijevanja. Dok religioznost možemo shvatiti unipolarnom varijablom jer varira samo od nula do maksimuma. Razlikovanje pojavnosti među određenim pojmovima je isto toliko važno kao i razlika između samih pojmova. Operacionalizacija varijabli

Hipoteze su naše mišljenje o pojedinoj varijabli, ili o odnosu između dviju varijabli. Pojmovi su ti koji tvore osnovu za naše mišljenje. Zato se u hipotezama moramo služiti pojmovima i odnosima među njih. Da bi mogli provjeriti istinitost hipoteza, ne možemo ostati samo na pojmu, jer je ideja predmeta da transcendira objektivnu stvarnost. Nastanak pojma veže se uz objektivnu stvarnost preko doživljaja koje osjećamo do mišljenja. To se još naziva i konceptualizacijom. Empirijska provjera je razlog obrnutog puta od mišljenja do objektivne stvarnosti. To se još naziva operacionalizacijom. Pojam objektivne stvarnosti sadrži i dijelove koji su vezane za pojam varijable koje želimo operacionalizirati nazivamo indikatore ili pokazatelje. Pri operacionalizaciji pojedine varijable moramo se odlučiti za što veći broj indikatora varijable koju operacionaliziramo. Kriteriji pri izboru indikatora

1. Valjan - mora se odnositi samo na onu varijablu koju mjerimo. Važno je ne odabrati pogrešne indikatore koje mjere nešto drugo a ne što mi želimo. Načini koji određuju valjanost indikatora

a. Aprioristička validacija - Bez ikakve provjere proglašavamo valjanost indikatora. Veliki broj istraživanja ovim postupkom doveden u pitanje.

b. Logička validacija - Nalazimo indikatore uz pomoć varijable koju operacionaliziramo. Najprije trebamo dati definiciju varijable, pa pomoću nje pronaći odgovarajuće indikatore.

c. Validacija pomoću mišljenja znanja - Povećavamo vjerojatnost da su naši indikatori dobri, ali ne možemo biti sigurni da su indikatori dobri. O valjanosti indikatora odlučuju stručnjaci s iskustvom.

d. Validacija indikatora pomoću poznatih grupa – Moramo pronaći dvije ili više grupa sa različitim obilježjima. Npr, svećenici ili članovi političkih stranaka. Valjanost indikatora provjeravamo tako da ustanovimo koliko vjerski tisak čitaju svećenici, a koliko članovi političkih stranaka. Ako je rezultat jednak indikator nije valjan jer se oni razlikuju po pitanju religioznosti. Što indikator pokazuje veće razlike među grupama on je valjaniji.

2. Objektivan – On je objektivan kada je rezultati njegove uporabe ovise o tome što se mjeri a,

ne tko ga provodi. Indikator ne može biti valjan, a da nije objektivan, a može biti objektivan i da nije valjan.

3. Pouzdan - Pitanje koliko se pri mjerenju jedne varijable možemo osloniti na pojedini indikator

4. Jednoznačan – Ako je indikator precizno definiran, a Različiti subjekti znaju na šta se odnosi.

5. Precizan - pomoću njega možemo definirati i manje razlike između varijabli. 6. Reprezentativni – Ako koristimo varijablu participacije radnika nereprezentativni indikatori

bi bili da radnici upravnim organima šalju izvješće. Upravo zbog toga ne možemo razlikovati koje participiraju više, a koje manje. Najbolji indikatori su oni koji se odnose na velik broj radnika.

5

U znanstvenom istraživanju upotrebljavaju se indikatori koji zadovoljavaju navedene kriterije. Od posebne važnosti u istraživanju je operacionalizacija varijabli. Operacionalne definicije jako su bitne, jer bez njih zamisao ne možemo empirijski provjeriti. Varijable je moguće operacionalizirati pomoću mjernih instrumenata, testova. U društvenim znanostima više se pojavljuje zavisna varijabla. Potrebno je izraditi mjerne instrumente koji zadovoljavaju određene kriterije kako bi indikatori bili valjani. 11. Socijalna isključenost Pojam socijalne isključenosti nastoji potisnuti koncepte siromaštva, marginalnosti i potklase. Važnu je ulogu u popularizaciji socijalne isključenosti odigrala EU, time što je otvorila put za ulazak koncepta socijalne isključenosti u međunarodni prostor i time što je, na neki način, institucionalno uvela taj pojam u politički i istraživački diskurs, namećući ga zemljama s različitim jezičnim i kulturnim tradicijama. - Europska komisija prvi put spominje pojam isključenosti u svom dokumentu iz 1988. godine. - Iduće je godine Vijeće ministara usvojilo rezoluciju o borbi protiv socijalne isključenosti, među ostalim i zbog toga što su vlade nekih zemalja izražavale rezerve prema upotrebi termina siromaštvo u razvijenim europskim društvima. - U 1989. godini pojam socijalne isključenosti postao je sastavni dio preambule Europske socijalne povelje. - Izmijenjena ili revidirana Socijalna povelja iz 1996. godine uvela je jedno novo pravo – pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti. U našim se stručnim ili znanstvenim raspravama pojam socijalne isključenosti susreće rijetko i zasada nema nikakvih empirijskih istraživanja o tom fenomenu. Taj je koncept zadobio određenu popularnost u Hrvatskoj, prije svega, pod utjecajem dokumenata i projekata EU i Vijeća Europe. Problemi definiranja socijalne isključenosti Termin isključenosti se vrlo često koristi, ali u vezi s njegovim definiranjem ima znatnih poteškoća. Neki kažu da je pojam isključenosti nov samo po nazivu, ali ne i po sadržaju, te da se uglavnom poklapa s uobičajenim pojmovima siromaštva, marginalnosti i diskriminacije. Pojam isključenosti nije rezultirao zadovoljavajućom jasnoćom, stoga nije ni bio dobro teorijski utemeljen niti empirijski potvrđen. NEKE OD TEORIJA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI: 1. Socijalna isključenost razvijenija je kao diskurs nego kao koncept. Isključenost prije svega predstavlja relativno labav skup ideja koje predočavaju svijet u specifičnim okolnostima nego koncept s teorijskom supstancijom i koherentnošću, koji nadilazi nacionalne i političke okvire. (Saraceno,2001:9).

Postoje dva stajališta u vezi socijalne isključenosti, je li ona novi koncept u tom smislu da odražava nova obilježja stvarnoga svijeta ili on nije odraz novih spoznaja o stvarnosti, već se njime samo zamjenjuju stari koncepti. Drugo stajalište ima puno više argumenata. Pojam isključenosti se može poistovjetiti sa pojmovima marginalnosti i potklase jer su to tri diskursa koji objašnjavaju slične društvene pojave, služeći se različitim prostornim metaforama.

6

Tablica 1. Tri pristupa interpretaciji društvenog prostora Socijalna isključenost Marginalnost Potklasa Zemlje u kojima su pristupi dominantni

europske zemlje (zemlje EU)

zemlje trećeg svijeta (latinoameričke zemlje)

anglosaksonske zemlje (SAD, Kanada, V. Britanija)

Utjecajni mislioci Durkheim Park, Stonequist Wilson, Murray Tip prostorne dihotomije unutra/izvan centar/periferija gore/dolje

Spomenuta tri pristupa odražavaju različite znanstvene tradicije i škole mišljenja. Prvi odnosno drugi članovi ovih dihotomija (unutra/centar/gore odnosno izvan/periferija/dolje) opisuju iste ili slične dijelove stvarnosti, jer osoba koja se nalazi izvan često će biti marginalizirana (na periferiji društva) i nalazit će se dolje, bliže dnu društva. 2. Ne može se govoriti o usuglašenoj definiciji socijalne isključenosti, pojedine zemlje imaju različite definicije socijalne isključenosti. Socijalna isključenost je izraz za ono što se može dogoditi kada ljudi ili čitava područja pate od kombinacije povezanih problema kao što su nezaposlenost, neprikladne kvalifikacije, mali prihodi, loše stanovanje, loše zdravlje i rasap obitelji. (Social Exclusion Unit, 2001).- prema definiciji britanske vlade. Iz te definicije zaključujemo da se socijalna isključenost može i ne mora dogoditi. 3. Dinamički proces, najbolje opisan kao kretanje prema nižim razinama: određene nepovoljne okolnosti vode prema isključenosti, koja zatim stvara još veći broj nepovoljnih okolnosti i sve veću isključenost, završavajući s perzistentnim, višestruko deprivirajućim okolnostima. (Eurostat Task Force, 1998). Ta definicija socijalne isključenosti sugerira da treba pažnju usmjeriti na gomilanje nepovoljnih životnih okolnosti koje se međusobno podupiru te na preklapanje niskih primanja i loše tržišne pozicije.

Znatan broj znanstvenika smatra da se isključenost može pojmiti kao neuspjeh u jednom ili više socijetalnih sustava. Demokratsko-pravnom sustavu, koji osigurava građansku ili civilnu integraciju, Radno-tržišnom sustavu, koji promiče ekonomsku integraciju, Sustavu socijalne dobrobiti, koji promiče socijalnu integraciju, Obiteljskom sustavu i sustavu lokalne zajednice, koji osigurava interpersonalnu integraciju.

Osjećaj pripadnosti ili isključenosti ovisit će o situaciji u sva četiri sustava. Biti civilno integriran znači biti jednak ili ravnopravan drugima u demokratskom sustavu. Ekonomska integracija implicira pristup zaposlenju i ekonomskim dobrima. Biti socijalno integriran znači imati koristi od naknada ili socijalnih usluga što ih pruža država. Interpersonalna integracija podrazumijeva uspostavu i održavanje obiteljskih, prijateljskih ili susjedskih veza, koje su važne u slučaju potrebe za moralnom potporom, druženjem ili pomoći. Sva su četiri socijetalna sustava važna i međusobno komplementarna: ako je jedan slab, drugi trebaju biti jaki. Socijalna isključenost postaje ozbiljnim problemom ukoliko je netko socijalno isključen u više sustava ili na više dimenzija te ukoliko isključenost ima relativno trajniji karakter. 4. Francuska, zemlja u kojoj je nastao pojam isključenosti, a koja je jedinstvena po tome što je 1998. godine donijela zakon protiv isključenosti. Socijalna se isključenost odnosi na sve slučajeve kidanja socijalnih veza, a tri su glavne dimenzije isključenosti: ekonomska (nezaposlenost, oskudica financijskih sredstava), nepriznavanje socijalnih, građanskih i političkih prava te rupture u socijalnim odnosima (Choffé, 2001:207). Najznačajniji aspekti isključenosti jesu: dugotrajna ovisnost o naknadama socijalne pomoći, dugotrajna isključenost iz svijeta plaćenog rada, uskraćenost prava i dr. 5. U socijalno isključene se ubrajaju oni članovi društva koji ne mogu participirati u normalnim aktivnostima građana tog društva, a željeli bi participirati, ali im to onemogućuju čimbenici izvan njihove kontrole. Oni koji se dobrovoljno povlače iz društva neće biti smatrani isključenima prema ovoj definiciji, ali svi pojedinci koji nemaju mogućnosti sudjelovanja u društvenim aktivnostima su socijalno isključeni.

7

Zbog širine i obuhvatnosti koncepta isključenosti, vrlo je teško dati preciznu definiciju. Nijedna definicija koja nastoji odrediti isključenost navođenjem okolnosti koje mogu dovesti do isključivanja ne može biti potpuna. Sama bit koncepta isključenosti rezultira time da njegove definicije ovise o idejnim I teorijskim polazištima autora.(Burchardt, Le Grand i Piachaud (1999). Socijalna isključenost i siromaštvo Jedni prihvaćaju siromaštvo i isključenost kao sinonime, drugi isključenost podređuju pojmu siromaštva, a treći definiraju siromaštvo kao oblik isključenosti. No moglo bi se kazati da većina sociologa ne poistovjećuje siromaštvo i isključenost, već siromaštvo definira kao jedan od oblika socijalne isključenosti. Tablica 2. Konceptualizacija siromaštva i socijalne isključenosti Siromaštvo Socijalna isključenost Temeljne postavke Niski dohodak kao nelegitimni oblik

nejednakosti

Ograničene šanse u realizaciji formalne socijalne participacije ugrožavaju socijalnu stabilnost

Referentni okvir Jednakost/nejednakost Distribucija resursa Minimalni dohodak

Biti dio društva/ili ne biti Socijalna participacija/integracija Socijalna prava

Obilježja Jednodimenzionalnost Stanje Bavi se strukturnim faktorima

Multidimenzionalnost Kumulativni proces Bavi se strukturnim faktorima + individualna percepcija

Dimenzije socijalne nejednakosti Vertikalna Distributivna Polarizirana (unutra/izvan) Distributivna +

participativna Indikatori Dohodak Različiti: ekonomski, socijalni, kulturni,

politički Kada uspoređuju siromaštvo i socijalnu isključenost, autori najčešće ističu nekoliko specifičnih obilježja koncepta socijalne isključenosti: obuhvatnost, multidimenzionalnost, relativnost, djelovanje, dinamički karakter. Koncept isključenosti ojačao je one pristupe koji nastoje dokazati da se siromaštvo ne može svesti samo na nedostatak materijalnih resursa, već da uključuje nepotpunu participaciju u društvu. Socijalna isključenost podrazumijeva da netko nije kao ostali ili drugi u društvu u kojem živi. Moglo bi se kazati da pristup socijalne isključenosti nije donio puno novoga u odnosu na pristup siromaštva. Njegov je značaj više u tome što je u znatno većoj mjeri nego pristup siromaštva stavio naglasak na neke aspekte socijalnih nejednakosti. Pobornici pristupa socijalne isključenosti naglašavaju da je on raspravu o životnom standardu pomakao od deskripcije posljedica prema procesima koji uzrokuju promjene u životnom standardu. Osim toga, socijalna isključenost usmjerila je veću pažnju na probleme socijalnih zajednica ili područja potičući tako područno ili geografski usmjerene ili socijalne mjere. Paradigme ili diskursi socijalne isključenosti Podrobnija analiza pokazuje da postoje velike razlike među zemljama u pogledu sadržajnog određenja i pristupa socijalnoj isključenosti. Polazeći od mnoštva značenja pojma isključenosti, mišljenja je da se ta značenja mogu analizirati i interpretirati u okviru nekoliko ključnih paradigmi. Te paradigmatske koncepcije isključenosti, koje ona naziva solidarnost, specijalizacija i monopol, odražavaju različite teorijske i političko-ideološke perspektive ili diskurse. Svaka paradigma nalazi drugačije uzročnike isključenosti, imajući na umu specifičnu koncepciju društva i poželjne modele društvene integracije (tablica 3).

8

Tablica 3. Paradigme socijalne isključenosti Solidarnost Specijalizacija Monopol

Političko-ideološka tradicija

Francuski republikanizam Angloamerički liberalizam Europska ljevica

Uzroci isključenosti – slabljenje kolektivnih vrijednosti (svijesti) – pucanje veza između pojedinca i društva

– prepreke dobrovoljnim razmjenama

– nejednaki (klasno uvjetovani) pristup resursima

Borba protiv isključenosti

– individualna prava i obveze prema nacionalnoj solidarnosti – važnost javnih institucija

– prava i obveze u kontraktualnom smislu – ograničena javna intervencija

– proširenje jednakih prava građanskog statusa – participacija u zajednici

1. Paradigma solidarnosti Isključenost se javlja onda kada dolazi do raspadanja socijalnih veza i nestajanja solidarnosti između pojedinaca i društva. Solidarnost ovdje podrazumijeva “društvene” odnose u užem smislu riječi – odnose između pojedinaca, grupa i društva – a manje političke ili tržišne odnose. Isključenost se ne promatra samo kao ekonomsko-politički problem već kao nedostatak solidarnosti i rascjep u socijalnoj strukturi. Socijalno isključeni nalaze se zbog određenih razloga izvan sociopolitičkog poretka, jer nisu u mogućnost uspostaviti ili održavati socijalne veze. Tipičan primjer socijalno isključenih jesu samci koje je potrebno integrirati ili reintegrirati. Reintegracija se ostvaruje putem različitih aktivnosti koje osnažuju pojedince, ali i omogućuju njihovo kontroliranje i nadziranje. Dužnost je društva i države da aktivno traže socijalno isključene, da pokušaju obnoviti njihove socijalne veze ili im pružiti šanse za integraciju. Ta nastojanja nadilaze razinu dohodovne pomoći ili pomoći u zapošljavanju, obuhvaćajući mjere borbe protiv osjećaja iskorijenjenosti i izoliranosti. 2. Paradigma specijalizacije Isključenost je rezultat specijalizacije (ekonomske podjele rada, socijalne diferencijacije i razdvajanja društvenih sfera djelovanja). Zapravo, isključenost je individualna po svojoj prirodi, ali uzroci isključenosti nisu samo u individualnim željama nego i u strukturama koje stvara individualno natjecanje i suradnja. Isključenost nastaje onda kada sfere djelovanja nisu adekvatno razdvojene ili kada se koriste neodgovarajuća pravila u određenoj sferi ili kada se postavljaju barijere slobodnom kretanju između sfera. Fokus je na institucionalnim barijerama i oblicima diskriminacije, kao i na socijalnoj diferencijaciji kao posljedici individualne djelatnosti. Dužnost je društva da uklanja barijere, a pojedinca da napravi najbolji izbor od ponuđenog. S druge strane, socijalna isključenost usmjerava pažnju na socijalne naspram individualnih mehanizama koji dovode do gubitka osjećaja pripadnosti (diskriminacija na tržištu rada, pristup socijalnim naknadama, stanovanju, kreditima ili potrošnji). Iz te perspektive proizašao je interes za mehanizme koji dovode do pojave siromaštva među zaposlenima i socijalne ovisnosti. Iako se problem uključivanja svodi primarno na uključivanje putem rada, koncept građanskog statusa problematizira isključenost s aspekta pristupa socijalnim pravima. 3. Paradigma monopola Pristup monopola (po ideji-Weber, Marx), gleda na društvo kao na niz skupina koje su hijerarhijski poredane s obzirom na odnose moći i dominacije. Isključenost se javlja kao posljedica formiranja grupnih monopola i tzv. socijalnog zatvaranja. Moćne klasne i statusne grupe, koje imaju svoje kulturne i socijalne identitete i institucije, putem socijalnog zatvaranja ograničavaju “autsajderima” pristup vrijednim resursima (dobri poslovi, naknade, obrazovanje, urbane lokacije, statusni obrasci potrošnje). Putem kulturnih i institucionalnih razlika drži se pojedince ne samo izvan određenih granica protiv njihove volje, nego se tako održavaju društvene nejednakosti. Isključeni pojedinci ne samo da nemaju pristup vrijednim resursima nego su i predmet dominacije ili eksploatacije, dok tzv.

9

uključeni ili “insajderi” uživaju monopol nad resursima, Naglasak je na grupnim razlikama koje stvaraju nejednakosti, a nejednakosti i ekonomska eksploatacija vode isključivanju. Paradigma monopola naglašava kulturne, materijalne i simboličke privilegije insajdera kao uzrok isključenosti autsajdera. Paradigma monopola glavni problem vidi u izdašnim i prezaštićenim socijalnim pravima insajdera, kojima druge skupine imaju vrlo ograničeni pristup. Pojam socijalne isključenosti pogodan je stoga što služi kao sredstvo kretanja između paradigmi i diskursa koji su vrlo različiti, omogućujući lako prelaženje iz jednog svjetonazora u drugi. Glavni pristupi socijalnoj isključenosti su uglavnom: siromaštvo, nepotpuni građanski status, socijalna prava i zapošljavanje. Operacionalizacija socijalne isključenosti: dimenzije i indikatori Dosadašnja empirijska istraživanja isključenosti u sklopu EU bila su usmjerena poglavito na tržište rada. Polazi se od toga da nezaposlenost i smanjeni socijalni izdaci ugrožavaju socijalnu participaciju i integraciju. Brojne studije o mladima pokazuju da mladi, iako nezaposleni i neintegrirani u tržište rada, mogu biti integrirani u društvo, zahvaljujući socijalnim mrežama koje im pomažu da izbjegnu socijalnu izolaciju. Pristupi socijalnoj isključenosti u okviru zemalja EU uglavnom se naslanjaju na dvije istraživačke tradicije: anglosaksonsku tradiciju istraživanja siromaštva, koja naglašava distribucijske aspekte socijalne isključenosti, i francusku tradiciju, koja ističe relacijske aspekte socijalne isključenosti (neadekvatna socijalna participacija, odnosno nedostatak moći ili kidanje socijalnih veza). Jednostavno se polazi od toga da su distribucijske i relacijske dimenzije povezane: što je nepovoljnija distribucijska situacija (mala primanja, niži standard života, lošiji stambeni uvjeti), pojedinci će češće imati pokidane socijalne veze, slabiju političku participaciju i druge simptome nematerijalne deprivacije. Tek kombinacija nepovoljnih distribucijskih i participativnih elemenata može služiti kao pokazatelj socijalne isključenosti. Međutim, novija istraživanja dovode u pitanje empirijsku i teorijsku validnost postavke o povezanosti isključenosti i siromaštva, nezaposlenosti i siromaštva, socijalne izoliranosti i siromaštva. Te veze variraju ne samo među socijalnim skupinama, ovisno o trajanju iskustva, već i među zemljama ovisno o tipu sustava socijalne sigurnosti, kulturi i obiteljskim obrascima. Socijalna izolacija ili iskorijenjenost češće se promatra kao obilježje iskustava muškaraca nego žena. Muškarce se smatra socijalno isključenima kada se raspadaju socijalne veze formirane putem rada, jer se u zaposlenju vidi glavni mehanizam njihove socijalne integracije i jedino ispravni put prema “normalnom” životu. Nasuprot tome, žene mogu biti isključene iz zaposlenja i drugih oblika socijalne participacije ne zato što imaju labave i slabe socijalne mreže, već obratno, stoga što su presnažno uključene u obiteljske mreže i obveze. Četiri područja ili tipa ”kapitala” koji determiniraju socijalnu isključenost: financijski kapital, ljudski kapital, socijalni kapital i fizički kapital. Broj područja i odabir indikatora socijalne isključenosti ovisit će o tome istražujemo li socijalnu isključenost pojedinaca ili regija odnosno geografskih područja. Ako želimo ispitati socijalnu isključenost pojedinaca ili skupina, istraživački će se instrumenti razlikovati ovisno o tome radi li se o djeci i mladima, starima ili radno-aktivnom kontingentu stanovništva. Primjer istraživačkog instrumenta socijalne isključenosti radno-aktivnog kontingenta stanovništva:

10

Tablica 4. Dimenzije i indikatori socijalne isključenosti

Dimenzije Indikatori Distribucijske/ materijalne • tržište rada

• životne potrepštine • dohodak • obrazovanje • stambeni uvjeti • rezidencijalno područje • zdravlje

dugotrajna nezaposlenost neadekvatan životni standard ispod linije siromaštva bez ikakvih kvalifikacija manje od sobe po osobi/bez kupatila ili wc loši životni uvjeti u kvartu + osjećaj nesigurnosti loše zdravstveno stanje

Relacijske/ participativne • socijalne veze • politička participacija • anomija • obiteljske mreže

nema bliskih prijatelja + ograničene šanse za kontakt s ljudima pesimizam glede političkog utjecaja + odsustvo interesa za politiku osjećaj usamljenosti + prekompliciran život samački život/raspad obitelji

Dugoročna perspektiva • razvoj životnih uvjeta u određenom periodu

stalno loši životni uvjeti u zadnjih nekoliko godina

Subjektivna perspektiva • subjektivna percepcija isključenosti

zadovoljstvo mogućnošću participacije u društvenom životu / osjećaj isključenosti iz društva

Značajne poteškoće postoje u načinu analize indikatora isključenosti. Ako je netko depriviran samo u distribucijskom (materijalnom) pogledu, on će biti siromašan, slabo obrazovan, nezaposlen, ali ne i “socijalno isključen”. S druge strane, moguće je analizirati socijalne skupine prema stupnju kumulacije nepovoljnih okolnosti (dimenzija). Ta bi analiza bila višedimenzionalna, ali ne bi uzimala uvijek u obzir povezanost distribucijskih i relacijskih dimenzija. Ako polazimo od toga da je bit socijalne isključenosti u slabljenju ili kidanju socijalnih veza i s druge strane, u multidimenzionalnoj depriviranosti, onda ćemo nekoga smatrati isključenim samo ukoliko je isključen na više dimenzija, s tim da jedna od tih dimenzija mora biti relacijska. Način analize empirijskih pokazatelja postaje važan stoga što malobrojne kompleksne analize socijalne isključenosti pokazuju da nema koncentracije dimenzija isključenosti u stanovništvu. Višedimenzionalna depriviranost te kombinacija materijalne i relacijske isključenosti obilježje je relativno malog broja ljudi u razvijenim zemljama. Zaključak: Socijalna isključenost je postmoderni fenomen stoga što središnji problemi u postmodernim društvima nisu nejednakost i hijerarhija, već horizontalna segregacija i odbijanje uključivanja. (Touraine, 1992) Socijalna isključenost se percipira kao postmoderni koncept ne zato što ljudi u postmodernim društvima imaju sofisticiranije potrebe, već stoga što je u takvim društvima znatno teže pronaći razloge za socijalnu integraciju (Abrahamson, 1997). O korisnosti i primjenjivosti koncepta socijalne isključenosti postoje suprotstavljena shvaćanja. Možda je pojam socijalne isključenosti senzibilizirao istraživače i kreatore socijalnih mjera da prihvate puno širi program djelovanja. Koncept isključenosti doista je usmjerio pozornost na one aspekte socijalnih nejednakosti koji su bili zanemareni u sklopu tradicionalnih pristupa siromaštva, marginalnosti ili diskriminacije. U većini rasprava prevladavanje isključenosti smatra se “dobrom stvari”, jer mnogi misle da isključenost treba shvaćati uvijek kao nešto loše. Socijalna isključenost pandan je skupu pozitivnih uloga i karakteristika koje rese “uključenog” pojedinca. Istraživanja pokazuju da je preklapanje indikatora siromaštva i isključenosti manje nego što se očekivalo. Socijalna isključenost ne mora nužno ići sa siromaštvom, niti siromaštvo mora rezultirati procesom isključivanja. Stoga, zamjena termina siromaštva terminom isključenosti u raspravama o europskoj socijalnoj politici nije posve opravdana. Da bi socijalna politika usmjerila svoje instrumente na rizične grupe i spriječila da siromaštvo završi marginalizacijom i ograničenom socijalnom participacijom, izgleda razumno zadržati oba pristupa: i siromaštvo i socijalnu isključenost. U kojoj će mjeri socijalna isključenost pogađati građane neke zemlje ovisi ne samo o njihovim osobnim karakteristikama, već i o modelima socijalne države ili politike.

11

12. Uvod - Teorijska osnova kvalitativnog pristupa 2 U nastavku je dan prikaz kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja i njihova povezanost, tj. isprepletenost. Karl Marks i Max Weber imali su svoje teorije o tome koji je bolji pristup znanstvenom istraživanju, kvalitativni ili kvantitativni. P. Sorokin i R. Mills izrazili su svoj kritički stav prema kvantitativnoj teoriji i statistici. Spominje se i humanistički pristup znanstvenom radu koji polazi od proučavanja čovjeka, kao glavnog nosioca akcije. Kvalitativno i kvantitativno istraživanje Kvalitativno istraživanje je termin koji je najpoznatiji po upotrebi u društvenim znanostima. U društvenim znanostima kvalitativno istraživanje je širok termin koji opisuje istraživanje koje se fokusira na način na koji pojedinci i grupe gledaju i shvaćaju svijet te oblikuju značenje izvan svojih iskustava. Kvalitativna paradigma preuzeta je iz humanističkih znanosti i njezin je glavni zadatak razumjeti pojavu. Kvalitativno istraživanje je interpretativno proučavanje određene teme ili problema u kojem je istraživač ključan u smisaonom oblikovanju istraživanja. Kvalitativno istraživanje na terenu uključuje: intenzivan rad na terenu, pažljivo bilježenje pojava, analitičku refleksiju tj. promišljanje zabilježenog i izvješće o značenju opisa upotrebom narativnih slika i direktnih citata iz intervjua, kao i općenitije deskripcije u obliku analitičkih karata, sadržajnih tabela i deskriptivne statistike. Metode kvalitativnog istraživanja se ponekad koriste zajedno s metodama kvantitativnog istraživanja kako bi se dobilo dublje razumijevanje uzroka društvenih pojava, ili kako bi se pomoglo stvoriti pitanja za daljnje istraživanje. Kvantitativna paradigma je razvijena prema modelu prirodnih znanosti. Glavni joj je zadatak objasniti tj. otkriti uzročno-posljedične odnose u istraživanom području. Suvremeni kvantitativni pristup istraživanju društvenih pojava s visokim stupnjem statističke i matematičke formalizacije zauzima važno mjesto u novoj struji pozitivizma. Za razliku od kvantitativnih metoda, metode kvalitativnog istraživanja stavljaju malenu važnost na razvoj statistički valjanih uzoraka ili istraživanje za uvjerljivim dokazom hipoteza. Povezanost kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja Težnja k preciznosti naučnog znanja je težnja k ostvarenju jedne od njegovih konstitutivnih osobina koja rezultira u većoj mogućnosti njegovog provjeravanja i dokazivanja, a time i objektivnosti. Najviši stupanj preciznosti znanje postiže u svom kvantitativnom obliku. Marxov pozitivan stav prema kvantitativnom aspektu metoda proizlazi iz njegova shvaćanja o odnosu kvaliteta i kvantiteta. U njima Marx vidi dvije komplementarne strane jedne stvari koja čini cjelinu mnogih svojstava. Taj Marxov stav može se vidjeti u njegovom osvrtu na klasičnu političku ekonomiju, kojoj zamjera to što nigdje ne uočava dvostrani karakter rada, rad koji se javlja u vrijednosti i rad koji se javlja u upotrebnoj vrijednosti proizvoda: «Naravno, ona tu razliku čini, jer rad katkad promatra kvantitativno, a katkad kvalitativno. Ali joj ni na um ne pada da sama kvantitativna razlika radova ima za pretpostavku njihovo kvalitativno jedinstvo ili jednakost, dakle njihovo svođenje na ljudski rad uzet apstraktno (Marx, prema Bogdanović, 1984). Te kvantitativne razlike u izražavanju vrijednosti proizvoda proizlaze iz činjenice da što se veličina vrijednosti mjeri količinom rada utrošenom na njezino stvaranje koja se opet mjeri njegovim vremenskim trajanjem. Samo radno vrijeme, pak, iako izraženo numerički nije nikakva prazna apstrakcija. To je društveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju nekog proizvoda i to u postojećim društvenim okvirima proizvodnosti i intenzivnosti rada. S obzirom da je u osnovi svih proizvoda opredmećen ljudski rad, kao zajednička mjera njihove vrijednosti može se javiti

2 Bogdanović, M (1984.) : Teorijska osnova kvalitativnog pristupa, Revija za sociologiju 14 ( 3-4), str. 201.- 215.

12

specifičan proizvod (npr. zlato, kada počinje igrati ulogu novca). Tako se kvalitativan sadržaj vrijednosti, sam ljudski rad, preko radnog vremena i novca, izražava u kvantitativnom obliku. U Marxovu shvaćanju jedinstvenosti kvalitativnog i kvantitativnog aspekta metoda izražen ideal egzaktnosti uz uvažavanje različitog karaktera društvene stvarnosti u odnosu na prirodu kao i različitu podobnost pojedinih društvenih pojava za kvantifikaciju. Max Weber bavio se empirijskim istraživanjima ukazujući pri tom na metodološke teškoće u analizi podataka koji u daljoj obradi gube svoju prvobitnu punoću. On kritizira istraživanje čija je analiza izvedena krajnje «nesistematski i intuitivno» i rješenje vidi u stvaranju tipologija na osnovu kvantitativnih podataka. «Tek kad je materijal kvantitativno dan i njegovi različiti dijelovi stavljeni u međusobni odnos, tek tada se može pokušati sa konstrukcijom tipova proleterskog mentaliteta i svijesti, formalnih kao i sadržajnih…» - tvrdi Max Weber. On uvažavanje kvantitativne analize i njenog povezivanja s kvalitativnom vidi kao jedinstven proces. Kritika na kvantitativno istraživanje Marija Bogdanović postavlja zanimljivo pitanje o tome što je u kasnijem periodu razvoja sociologije i njenih metoda dovelo do toga da se naruši jedinstvenost metoda, njegovog kvalitativnog i kvantitativnog aspekta. Došla je do zaključka da od 30-ih godina 20.st. primjena znanja u rješavanju složenih pitanja društvene prakse postaje neophodna potreba vlade, političkih stranaka, krupne industrije, vojske, novinskih i reklamnih agencija. Formiraju se državne i privatne institucije komercijalnog i naučnog karaktera koji sociologiju usmjeravaju u pravcu «rigorozne empirističke varijante primijenjene nauke.». Takva situacija diktirala je kratke istraživačke rokove, brze, precizne i neposredno upotrebljive rezultate. P.Sorokin je 1956. godine dao sažet prikaz situacije u obrazovanju psihologa i sociologa : «Bez poznavanja povijesti, teorije, metoda i drugih osnovnih pitanja sociologije i psihologije, studenti još uvijek mogu steći doktorate visokim ocjenama ako poznaju elementarnu statistiku. Bez zadovoljavajućeg ispita iz statistike, teško mogu diplomirati ili postići viši stupanj, usprkos odličnom znanju iz teorije i metoda psiho-socijalnih znanosti.» R. Mills smatra takve studente intelektualnim administratorima i planerima znanstvenih istraživanja. « Rezultat takvog načina rada je da društvene studije postaju razrađena metoda za obezvređivanje da nitko ne sazna previše o čovjeku i društvu…»- R.Mills. Upotreba brojeva, mjerenja i dijagrama, smatra se znakom progresa društvenih znanosti k «egzaktnoj», zrelijoj fazi. S druge strane, velik broj ljudi privlače istraživanja tog tipa s uvjerenjem da su kvantitativna istraživanja jedina znanstvena, a da istraživanja koja nisu kvantitativna pripadaju domeni « subjektivne spekulacije ili su «neegzaktna, površna i nepovjerljiva intelektualna vježba.». S obzirom na dosadašnji razvoj kvantitativnih postupaka, V. L. Allen upozorava na ozbiljan metodološki problem: « Ako se sadašnji razvoj na kvantifikaciji nastavi, sa sve većom zavisnosti od apstrakcije da bi društvene činjenice učinili podobnim za matematičke tehnike, tada će empiričari uništiti svoje osnovno pravo da budu uzeti ozbiljno, da njihova analiza predstavlja stvarnost.» 1978. godine održao se IX. Svjetski kongres sociologa u Upsali, i to u okviru istraživačkog saveza za logiku i metodologiju sociološkog istraživanja. Ključna teza tog kongresa bila je da je osnovno obilježje znanstvenih radova u potpunom isključivanju teorijskog nivoa analize uz vrlo visok stupanj kvantitativne formalizacije određenih pokazatelja. P.Suarez je u tom duhu predstavio svoj rad, uz zanimljiv podnaslov « Vježba u metodološkoj smokritici » - s namjerom da pokaže da se uobičajenim kvantitativnim postupcima ne može riješiti postavljeni problem jer bez odgovarajuće teorije, svaka definicija pokazatelja sasvim proizvoljno nameće upotrebu različitih mjera; iz istog razloga nije moguće stvoriti ni čvrsti kriterij za izbor među alternativnim definicijama.

13

Humanistički pristup znanstvenom radu Nadalje, u suvremenoj sociološkoj literaturi sve se više ističe zahtjev za «humanističkim pristupom». Javlja se pojam humanističke sociologije, koji obuhvaća čitav niz različitih stajališta koja pružaju materijal za stvaranje zajedničke osnove za formuliranje kritičkog odnosa prema onom vidu empirizma u kome se prednost daje statističkoj i matematičkoj analizi društvenih pojava. Humanistička sociologija svoju pažnju usmjerava na proučavanje čovjeka, ali ne više radi utvrđivanja načina za njegovo prilagođavanje i manipuliranje, nego u tom što ponovno uspostavlja pojedinačnu osobu na njeno pravo mjesto kao glavnog nosioca akcije. «Humanistička sociologija kao «nova ortodoksija» nije čak ni čvršće zasnovano eklektičko stajalište, jer ovdje se spominju samo najopćenitije ideje čija metodološka konkretizacija, samim tim, ostaje ne samo izvan realnih društvenih struktura, nego je i krajnje subjektivistička. ». H. Blumer, jedan od prvih kritičara odsustva teorijske misli, ozbiljne nedostatke kvantitativne teorije vidi u njenoj odvojenosti od iskustvenog svijeta, a zatim i u parcijalizaciji na posebna područja, literaturu i odatle proizašle nastavne smjerove. Nadilaženje navedenih slabosti Blumer vidi u prepoznavanju značaja intelektualne sposobnosti za teorijsko razmišljanje koje se izražava u originalnosti, discipliniranoj mašti i adekvatnim tehnikama za prikupljanje podataka koji stimuliraju u radu. Blumer uvodi termin «osjetljivi pojmovi» (sensitizing concepts) kojim se ocrtava pristup, traže bitni elementi jedne pojave i koji vodi njezinoj cjelovitoj i smislenoj slici. Moć tih pojmova je u njihovoj elastičnosti prema iskustvenom materijalu nasuprot krutosti « formalnih pojmova » (formal concepts) kojima je unaprijed određen sadržaj koji će tek biti prikupljen. R. Merton pak uvodi pojam « iznenađenja » (serendipity) – neplaniranog podatka koji istraživanje može uputiti u potpuno novim pravcima ili dati ključ za drugo rješenje. Upravo ta činjenica iznenađenja i neočekivanog podatka u znanstvenom i istraživačkom radu dovela je, kod određenih mislilaca, do formiranja jednog posebnog stajališta o znanstvenoj metodi koji gubi svoj opći karakter, a znanstveno otkriće postaje stvar genijalnih pojedinaca. Slično stajalište o neophodnosti teorijski zasnovanog istraživanja i o prirodi tog odnosa zastupaju i A.Guldner i R. Mills. Guldner se javlja pojmom « misaone sociologije » (reflexive sociology) koja počiva na osnovnim teorijskim pretpostavkama i pretpostavkama koje se odnose na konkretna područja istraživanja. R. Mills govori o « sociološkoj mašti » (sociological imagination) kao posebnom svojstvu duha koji nas « osposobljava da shvatimo povijest i život pojedinca, kao i njihove uzajamne odnose u okvirima postojećeg društva ». Sociološka mašta određuje okvir svakog sociološkog istraživanja u smislu povezivanja problema biografije i povijesnih problema u njihovom uzajamnom djelovanju u okvirima strukturalnih proturječnosti postojećeg društva, a « činjenice su tu da to proučavanje samo discipliniraju ». Dane su određene definicije kvalitativne i kvantitativne paradigme. Iako su te dvije paradigme u osnovi različite, metode kvalitativnog istraživanja se ponekad koriste zajedno s metodama kvantitativnog istraživanja kako bi se dobilo dublje razumijevanje uzroka društvenih pojava, ili kako bi se pomoglo stvoriti pitanja za daljnje istraživanje. P. Sorokin i R. Mills otvoreno kritiziraju kvantitativnu metodu, koja studente pretvara u vojsku statističara, knjigovođa, numerologa… No Karl Marx uviđa da kvalitativno ne može bez kvantitativnog, te da su ta dva pojma usko povezana. To pokazuje na primjeru proizvoda i ljudskog rada: « Budući da je u osnovi svih proizvoda opredmećen ljudski rad, kao zajednička mjera njihove vrijednosti može se javiti neki specifičan proizvod, tako npr. zlato kada počinje igrati ulogu novca.».

14

13. Pisanje znanstvenog rada i istraživačkog izvještaja3 Pisanje znanstvenog rada i istraživačkog izvještaja dio je tehničko-organizacijskog segmenta metodologije kao okosnice znanosti i jedan je od ključnih dijelova znanstvene djelatnosti. Cijela istraživačka djelatnost usmjerena je upravo k tom cilju, jer se o njezinoj razini i kvaliteti prosuđuje isključivo na temelju objavljenih radova. Važnost znanstvenog rada i istraživačkog izvještaja leži u tome što se putem njih upoznaje stručnu, ali i širu javnost o rezultatima nekog istraživanja s obzirom na to da je jedno od proceduralnih pravila to da se predmet, proceduru, način izvođenja i rezultat, mora se proglasiti javnim da bi bila legitimna. Kada bi izostalo objavljivanje rada, sav trud koji je uložen u istraživanje bio bi uzaludan. Kod pripremanja znanstvenih radova vrlo je bitan stil pisanja kojim se postiže standard i kvaliteta. Ne postoji bitna razlika u stilu pisanja znanstvenog rada i istraživačkog izvještaja, oni se, gotovo bez razlike, objavljuju u razvijenim zemljama, isključivo, na engleskom jeziku. U znanstvenoj djelatnosti od velike je važnosti i postojanje institucija stručne recenzije koju sačinjavaju odabrani stručnjaci a donose opću ocjenu kvalitete i dosega rada, te se na temelju njihove odluke odlučuje hoće li neki rad biti objavljen. Osnovna pravila za pisanje znanstvenog rada i istraživačkog izvještaja „Pisanje izvještaja ili znanstvenog rada složena je djelatnost koja od autora traži niz sposobnosti: 1. dobro vladanje jezikom i pismeno izražavanje 2. poznavanje svrhe rada i publike kojoj se obraća 3. stručnu kompetenciju i poznavanje metodologije Kultura pismenog izražavanja i vladanja književnim jezikom neobično je važno zbog mogućnosti jasnog i preciznog prenošenja željenih poruka.“ (Milas,2005:74) Pri pisanju znanstvenog rada vrlo je važno pripaziti na osnovne zakonitosti kojima će se doprinijeti razumljivosti rada. Autor mora biti svjestan da znanstveni rad nije isto što i literarno djelo, stoga je potrebno u prvi plan staviti jasnoću i preciznost, a u drugi ljepotu izričaja, stilske urese i detalje koji onemogućuju razumljivost teksta. Smanjenju razumljivosti rada doprinosi i upotreba krivih riječi te gramatičke pogreške. Vrlo je bitno služiti se književnim jezikom, a ne dijalektom te izbjegavati kolokvijalne termine koji mogu dovesti do višeznačnosti a samim time i to krivih zaključaka. Upotreba stranih riječi u tekstu je dobrodošla ukoliko pridonosi njegovoj razumljivosti. Pri pisanju znanstvenog rada i istraživačkog izvještaja ne preporučuje se upotrebe prvog lica jednine, primjerice „Ja sam istražio..“, jer se time gubi dojam znanstvene objektivnosti i nepristranosti, stoga je razmjerno česta upotreba trećeg lica jednine ili množine. Upotreba odrednica količine (kvanitifikatora), poput „prilično“, „vrlo malo“, „gotovo svi“, također može zbuniti čitatelja s obzirom da se mogu različito tumačiti ako se ne koriste uz brojčani opis. Znanstveni rad i njegov sadržaj zasigurno ovise i o njegovoj namjeni i svrsi. Rad namijenjen objavljivanju u znanstvenom časopisu ili knjizi razlikovati će se od onoga namijenjenog usmenom izlaganju, a isto tako razlikovati će se od studentskog izvještaja s vježbi. Pri pisanju studentskog izvještaja s vježbi, potrebno je pomno razraditi i objasniti svaku misao kako bi ocjenjivač mogao utvrditi kako je studentov način razmišljanja prihvatljiv ili neprimjeren. U izvještaju istraživanja koje je namijenjeno laicima, jezik i stil treba nastojati pojednostaviti i izbjegavati stručne izraze kako bi bio što razumljiviji. Struktura znanstvenog izvještaja Znanstveni izvještaja slijede općeprihvaćenu strukturu i najčešće se sastoje od istih elemenata. Svrhe već definirane forme sastoje se u tome što pruža okvir unutar kojeg će istraživač i autor

3 Milas, G. (2004). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Jastrebarsko: Slap

15

znanstvenog izvještaja izraziti svoje rezultate i zaključke, a s druge strane olakšavaju čitatelju bolje snalaženje u proučavanju rada.

Znanstveni rad, u pravilu, obuhvaća slijedeće elemente: 1. NASLOVNU STRANICU 2. SAŽETAK 3. UVOD 4. (PROBLEM) 5. METODU

(Postupak) (Nacrt) (Pribor) (Mjerenje) (Ispitanike)

6. REZULTATE 7. RASPRAVU 8. ZAKLJUČAK 9. LITERATURU Naslov i naslovna stranica Naslovna stranica izvještaja pruža osnovnu informaciju o predmetu rada, sadrži ime autora, institucije u kojoj je zaposlen i naslov rada. U naslovu se na sažet način iznosi temeljna ideja rada. Poželjno je da naslov bude dovoljno informativan, ali kratak, nipošto dulji od 15 riječi, te je isto tako vrlo bitno da određenja nisu dvosmislena ili neodređena.

Sažetak Sažetak je dio rada koji ima veliku važnost jer daje skraćenu informaciju o istraživanju, kako je ono provedeno, što se iznosi u uvodu, koje su metode upotrebljene i što je njime dobiveno. U njemu je isto tako naznačena svrha istraživanja, opisuje populaciju iz koje je dobiven uzorak ispitanika, navodi kako je korišten istraživački nacrt, te na kraju iznosi zaključne misli istraživača. Sažetak, kao skraćeni oblik znanstvenog rada, predstavlja temelj odluke hoće li cjelokupan rad biti pročitan i pretraživan od strane ostalih istraživača i čitatelja. Uvod Postoje nekoliko osnovnih svrha uvoda kao dijela znanstvenog rada, upoznati čitatelja s problemom, obrazložiti problem u kontekstu teorije i dotadašnjih istraživanja, te opisati pristup problemu, iznošenje hipoteza i teorijskih očekivanja. Uvod traži konciznost i jasnoću što uvelike utječe na kvalitetu rada. „Prema svojoj unutarnjoj strukturi, uvod bi trebao nalikovati lijevku, odnosno misaono slijediti od šireg i općenitijeg prema užem i specifičnijem problemskom području. Ako je, primjerice, predmet našeg izučavanja odnos ličnosti i kriminalnog ponašanja, krenut ćemo možda od toga što uopće utječe na kriminalno ponašanje. Ako je naše problemsko područje uže, primjerice odnos ekstraverzije i nasilnih zločina, pokušat ćemo ga situirati u širi prostor ukupnog odnosa ličnosti i zločina.“ (Milas,2005:78) U uvodu objašnjava razlog odabira problema i upoznaje s kojom će se teorijskim pristupom pristupiti obradi problema. U uvodu se isto tako navodi kratak i sažet pregled literature vezanu uz problem, ali nikako pojedinačna analiza svakog rada. Smatra se kako bi se uvodom čitatelju trebalo približiti ono što da očekuje u nastavku rada. Problem U znanstvenim časopisima, problem je najčešće izložen u prvom djelu tj. uvodu, i ne postoje zasebno odvojeni odjeljci namijenjeni problemu pa ga stoga nije potrebno zasebno izlagati. Ali, smatra se kako je za studente i učenika vrlo korisno da zasebno izlože problem koji obrađuju i ukratko ga izraze jednom rečenicom. Na taj način uvježbavaju jasno i precizno razmišljanje i

16

izražavanje vlastitih misli. Problemi koji su zasebno izdvojeni i postavljeni najčešće se formiraju u obliku pitanja. Primjerice: „Razlikuju li se osobe različitog stupnja naobrazbe u stavu prema religiji? Je li na temelju tjednog horoskopa moguće predvidjeti nečije raspoloženje bolje nego nasumičnim pogađanjem? Pamte li studenti bolje smislene ili nesmislene slogove? itd.“ (Milas,2005:79). Metoda U ovom odjeljku detaljno se opisuje metoda kojom je istraživanje provedeno. Isto tako sadrži i sve informacije nužne za potpuno razumijevanje studije i njezino eventualno ponavljanje. Opis korištene metode ne bi trebao biti preoskudan, ali ni preopsežan jer bi na taj način bila narušena kvaliteta rada. Na temelju opisa metoda moguće je vrednovati nacrt, napraviti evaluaciju primjerenosti tog nacrta i prosudbu o opravdanosti izvedenih zaključaka. Odjeljak metode se najčešće razlaže na zasebne cjeline: Ispitanici, Nacrt, Pribor i Postupak. Ispitanici (sudionici) Na temelju pododjeljka saznajemo nešto više o tome tko sudjeluje i koliko ispitanika sudjeluje u istraživanju, te na koji način su birani iz populacije. Istraživač je dužan iznijeti podatak koliko je ukupno sudionika sudjelovalo u istraživanju i kategorizirati ih na temelju socio-demografskih, spolnih i dobnih karakteristika. Uzorak ispitanika ovisi i o metodi kojom je provedeno istraživanje, pa tako razlikujemo uzorak ispitanika vezan za eksperiment ili anketu. Ako se radilo o eksperimentu, u opisu je bitno naglasiti koliko je ispitanika bilo podvrgnuto eksperimentalnim uvjetima. Kod anketnog ispitivanja potrebno je navesti način na koji su ispitanici odabrani, te obrazložiti razlog odabira upravo takvog uzorka i način zbog kojeg je on adekvatan za istraživanje postavljenog pitanja. Nacrt Pododjeljak u kojem je opisan nacrt istraživanje je vrlo koristan ukoliko je istraživački rad složen, a na taj način se dobiva i preglednost rada. Ako se istraživač odluči odijeliti nacrt od opisa postupka treba obuhvatiti i podatke o zavisnoj i nezavisnoj varijabli, dati njihove operacionalne definicije te navesti način na koji manipulira nezavisnom varijablom. Pribor Pododjeljak sadržava informacije o aparaturi i priboru koji je korišten u svrhu istraživanja. Mjerenje (instrumenti) Pododjeljak sadržava informacije o metrijskim svojstvima mjernih instrumenata, podatke o konstruktima od interesa i načinu njihove operacionalizacije, te druge informacije važne za mjerenje. Postupak U ovom se pododjeljku detaljno i kronološki opisuje procedura kojom je provedeno istraživanje. U pravilu, u ovom dijelu, su sadržane informacije o nacrtu istraživanja, ali se taj pododjeljak vrlo često piše zasebno. Rezultati Odjeljak sažeto prikazuje prikupljene podatke i njihovu statističku analizu. Rezultati istraživanja, u određenoj mjeri, odgovaraju na problem koji je postavljen u uvodnom dijelu. „Odjeljak s rezultatima mora sadržavati: svrhu uporabljene statističke analize, podatke deskriptivne statistike, naznaku i upozorenje na nalaze istraživanja, podatke inferencijalne statistike ako su korišteni, zaključke koji slijede neposredno iz statističkih analiza ali ne i njihove šire implikacije.“ (Milas, 2005:81)

17

Upotreba statističke analize ovisi i o odabiru paradigmatskog i teorijskog pristupa istraživanju. Statistička analiza postaje nepotrebna kod primjene kvalitativne metodologije, dok je kod kvantitativnog istraživanja bitno uključiti i neke činjenice vezane za obradu podataka. Ako je korišteno više uzoraka ispitanika, više upitnika ili nekih drugih mjernih instrumenata te je tako dobiveno više rezultata, zbog preglednosti, je potrebno iznijeti te podatke u tablicama a ne u tekstu. Pri tome je bitno označiti tablicu brojem i preciznim naslovom, kao zasebnu cjelinu. Tablicu možemo popratiti i odgovarajućim grafičkim prikazom, ta tako slikovitije i brže prikazati dobivene podatke. Uz prikaz rezultata, potrebno je i objasniti dobivene rezultate te svrhu testa i navesti stupnjeve slobode koji ukazuju na vjerojatnost da dobivena vrijednost ukazuje na statistički značajnu razliku. Na kraju odjeljka s rezultatima potrebno je iznesti kratki zaključak koji se poziva na ranije iznesene rezultate. Rasprava U ovom odjeljku potrebno je misaono proanalizirati dobivene rezultate, izvući zaključke iz njih i pokušati protumačiti njihove implikacije. Isto tako, rezultate je potrebno razmotriti u okviru postavljene hipoteze, te ako osporavaju hipotezu, valja za to pronaći primjereno objašnjenje. Poželjno je iznijeti i vlastiti sud o tome kako bi se istraživanje moglo unaprijediti ili kakav bi smjer daljnja istraživanja trebala zauzeti. „Rasprava je kako neki drže, svojevrsna međuigra u kojoj se povezuju i isprepliću uvod, metodologija i rezultati“ (Kazdin, 1995 prema Milasu, 2005)

Zaključak Zaključci uglavnom sadržavaju odgovor na postavljene probleme i utemeljen je na dobivenim rezultatima. Obilježja kvalitetno napisanog rada Ključni elementi slabog vrednovanja radova (Bartol, 1983 prema Milasu, 2005): 1. Neprimjeren pregled literature (preopširan ili preoskudan) 2. Navođenje referenci nebitnih za temu 3. Nejasan uvod koji zamagljuje izlaganje problema 4. Nejasna istraživačka pitanja 5. Neprimjeren opis uzorka 6. Neprimjeren opis metodologije, nedovoljan za ponavljanje 7. Nedovoljno vođenje računa o mjerama, osobito novim instrumentima 8. Neprimjerena ili upitna statistička analiza 9. Slabo osmišljena rasprava, ne mnogo bogatija od ponavljanja rezultata 10. Rasprava koja odlazi predaleko i nudi neopravdane zaključke 11. Pretjerana duljina Praktične upute kako što učinkovitije prenijeti istraživačku poruku u okvirima što ih nudi zadana znanstvena forma (Publication Manual of the APA, 2001 prema Milasu, 2005): 1. Istraživački problem treba izložiti već na početku teksta 2. Potrebno je pokazati kako je problem utemeljen, oblikovan i usmjerivan teorijom 3. Problem valja povezati s prethodnim radovima u primjerenom, informativnom, ali konciznom pregledu literature 4. Istraživačke hipoteze valja izrijekom navesti 5. Zaključci ne smiju izlaziti izvan okvira rezultatskih nalaza 6. Valja pokazati na koji način je istraživanje pripomoglo razrješavanju izvornog problema 7. Na koncu treba prepoznati i raspraviti teorijske i praktične implikacije koje proizlaze iz istraživanja

18

Proces znanstvene recenzije Na temelju recenzijskih vrednovanja donosi se odluka o objavljivanju radova. Recenziju obavljaju ugledni stručnjaci iz polja kojim se rad bavi, a bitno je naglasiti kako su recenzije u pravilu slijepe, što znači da ni recenzent na autor ne znaju jedni za druge. „Dužnost recenzenata je da: 1. Donesu sud o objavljivanju nekog rada 2. Temeljito obrazlože vlastito mišljenje 3. Ponude korisne preporuke autorima prihvatljivih radova kako da ih preprave i učine boljima 4. Razvrstaju rad smještajući ga u jednu od ponuđenih kategorija“ (Milas, 2005:88) Proces recenzije započinje slanjem rada uredništvu časopisa. Prvi korak koji rad prolazi jest uredničko čitanje. Na taj način se radovi mogu ocijeniti kao neprimjereni za objavljivanje i prije slanja recenzentima. Konačna recenzija može biti pozitivna, negativna ili uvjetno pozitivna što podrazumijeva manje ili veće preinake što ih preporučuju recenzenti. Zaključak Budućim akademskim građanima i pedagozima vrlo je važno poznavati temeljne smjernice pisanja, kako tijekom studijskog obrazovanja tako i u budućem radu. Navedene smjernice nisu presudne za kvalitetu pisanja rada, jer kvaliteta rada stječe se vježbom i praksom. Navedena osnovna pravila pisanja znanstvenog rada ili pak istraživačkog izvještaja mogu biti pokazateljem u čemu se najčešće nailazi na pogreške kod pisanja znanstvenim stilom.