SVJETSKI EROTSKI BESTSELERI

scan: enwil

priprema: abacus123

obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php

Frank Gormann

Cijena užitka

3

I Aerodrom Bangkok. Listopad, nedjelja. Mjesno vrijeme:

21 sat, 7 minuta. Sitna kiša sipi u trenutku kada DC-10 kompanije Holiday Jet Air kreće sa stajanke.

Na pisti lijevo od njega grmi huka motora. Boeing 707 začas postiže brzinu uzlijetanja, kao da ga je gurnula nekakva nevidljiva ručetina. Pramac mu se propeo, kotači odvojili od asfalta i letjelica je pod strmim kutom sunula u crno, oblačno nebo. Nekoliko trenutaka zatim čulo se još samo sve tiše zujanje. Pticu oklopljenu dur-aluminijem, sa sto četrdeset putnika i devet članova posade u utrobi, progutali su oblaci.

U međuvremenu je avion Holiday Jet Aira stigao na uzletnu pistu R 21. Iza njega su, u »poziciji čekanja«, caravelle tajlandske i boeing 727 vijetnamske kompanije, a boeing 747 Condor upravo je dobio dopuštenje da pokrene motore.

Golemi Albatros DC-10, let broj HA 711, čekao je da iz kontrole leta dobije znak za polijetanje. Pozicijska svjetla - zeleno, crveno i bijelo - označavala su njegove obrise, a sigurnosna je svjetiljka, rotirajući, jarko treptala.

Kišilo je sve jače, kapljice su bile sve gušće, vidljivost je iz minute u minutu postojala sve lošija.

Let broj HA 711 dobio je dopuštenje za polijetanje iz bangkoške zračne luke Don Muang prema Karachiju, preko fara Amber 1, crveno 60, koridor 330. Kopilot Bender potvrdio je radio-vezom da je poruka primljena, a kapetan Dexter pomaknuo je ručicu za kretanje. Nakratko je pritisnuo nožnu kočnicu, do trenutka kad će biti postignuta puna potisna snaga.

Buka triju motora pojačala se do grmljavine. Oslobođeno je svih 69.000 kiloponda potisne snage. Kazaljke na kontrolnoj ploči su zatreptale, a onda zarotirale u smjeru kretanja onih na satu.

Kad je pokazivač brzinomjera ispred kopilota dosegao oznaku od sto čvorova, Bender je to objavio glasno.

- Primljeno! - odgovorio je Dexter.

Svjetla na tlu promicala su sve brže. Pri 132 čvora dosegnuta je brzina V - jedan, kod koje se avion ne može više zaustaviti na pisti, dakle mora uzletjeti.

Dexter je povukao upravljačku palicu. Prednji kotač odvojio se od piste. Putnike je obuzeo lagani, samo nekoliko

4

trenutaka dugi osjećaj bestežinskog stanja. Neprozirno nebo naglo se približavalo.

- Uvuci kotače! - naredio je Dexter sigurnim glasom, a Bender je pomaknuo polugu na sredini komandne ploče. U cijelome se avionu začuo šum, koji je završio muklim klopotom: zatvorili su se poklopci na otvorima stajnoga trapa.

Da bi putnički avion poletio, potrebne su mnoge predradnje. Utovar. Natakanje goriva. Opskrba živežnim namirnicama. Sve to organizirano, planirano. Tako je i let 711 počeo još prije nekoliko sati, a sve pripreme sjedinile su se sada, u trenutku polijetanja.

Pilotsku kabinu ispunjavao je samo jedan zvuk: brujanje triju mlaznih motora. Oba pilota i inženjer leta sjedili su gotovo nepomični u svojim naslonjačima, tek bi s vremena na vrijeme netko od njih pomaknuo ruku ili nogu. Lica su im bila blago osvijetljena slabašnim sjajem svjetiljki na komandnoj ploči.

Let 711 bio je već odavno izmakao svakom pogledu sa zemlje, utonuo u beskraj tmine. Samo su još kontrolori leta u aerodromskom tornju mogli vidjeti svijetlu točkicu na zagasito zelenim, treperavim radarskim ekranima. Svjetlašce je simboliziralo DC-10 pun putnika koji je, poput albatrosa, mirno plovio, da bi preko Karachija i Teherana stigao do dalekoga Frankfurta.

* * *

Iza zatvorenih vrata kabine, članovi posade bili su u svome zasebnome, intimnom svijetu. Čekali su ih dugi sati napornoga rada. I dok su naprijed, u pilotskoj kabini, ta tri vrhunski obrazovana i međusobno savršeno uigrana muškarca dovodili DC-10, težak 250 tona, do mjesta za polijetanje, Dajana Martens pozdravljala je putnike. Ostalih osam stjuardesa provjeravalo je jesu li svi putnici pravilno vezani.

- Kapetan Dexter i njegova posada pozdravljaju vas na letu sedam-jedan-jedan kompanije Holiday Jet Air - začuo se njezin glas iz zvučnika u putničkim odjeljcima. - Uzletjet ćemo za nekoliko trenutaka. Predviđeno je da let do Karachija traje tri sata i pedeset sedam minuta. Molim vas da ne otkopčavate sigurnosne pojaseve sve dok na signalnim pločicama…

U toku godina ta joj je obavijest već ušla u krv. Bila je to samo jedna od mnogih njezinih dužnosti.

Imala je dovoljno godina službe, te letačkog iskustva i obuke na različitim tipovima aviona, pa je mogla postati glavna stjuardesa

5

Prije uzlijetanja i ona je sjela i privezala se. Nekoliko minuta zatim otišla je u kuhinjicu u prednjem dijelu aviona. Iako je u Hong Kongu imala dva slobodna dana, osjećala se umorna. Natočila je sebi kavu. srknula je, a onda osluhnula žamor što je dopirao iz putničkih odjeljaka.

Albatros je u Bangkoku dobro opskrbljen. U avionu je vladalo opušteno raspoloženje. Mnogi su putnici još bili omamljeni upravo završenim odmorom. Ostalo je učinila ugodna svježina u avionu. U usporedbi s nesnosnom vrelinom u »Anđeoskome gradu« bila je to prava blagodat, koje mnoge zrakoplovne kompanije uopće nisu bile svjesne.

Skupina mladih ljudi zaposjela je gotovo sva mjesta u srednjoj lađi turističke klase. Bili su glasni, ali ne toliko da bi smetali drugima. Štoviše, činilo se da su oni središte dobroga raspoloženja, da se ono od njih širilo na ostale putnike.

- Hej, momak, jesi li već čuo ovaj? - viknuo je preplanuli plavokosi mladić u žutoj T-majici.

Tri reda ispred njega okrenuo se crnokosi mladac, marljivo žvačući, tako da su mu se lične kosti ritmički pomicale.

- Čuj ga! - nastavio je plavokosi. - Neki čovjek upita prijatelja gdje je bio na godišnjem odmoru, a ovaj odgovori: oh, na putu oko svijeta, no ništa mi se nije svidjelo i dogodine idem na neko drugo mjesto.

- Taj ima bradu od kilometra i pol - napomenuo je crnokosi ljušteći novu žvakaću gumu. - I ti ga pripovijedaš već treći put. Osim toga, mnogo više od tvoga vica svidjela mi se ona ljupka mala iz salona za masažu.

Salva smijeha zaorila se s okolnih sjedala.

- Glupane - rekao je plavokosi, prikraćen za uspjeh svoje šale. - Uvijek misliš samo na žene.

- Da, ali samo na one koje su mlađe od tvojih viceva - uzvratio je momak, napokon ušutkavši prvoga.

Dajana Martens, kao i njezine kolegice, pobrinula se za želje putnika. Ušla je u odjeljak prvoga razreda. Od dvadeset dva mjesta, petnaest ih je bilo zauzetih. Polako je prošla srednjim prolazom ljubazno kimajući putnicima.

- Možete li mi pomoći, molim vas? - upitala je njegovana žena srednjih godina nervozno trzajući sigurnosnim pojasom. - Uvijek imam teškoća s raskopčavanjem.

Dajana Martens nagnula se nad ženu. 6

- Morate ovdje pritisnuti. Pojas se rastvorio.

- Oh! - iznenađeno je uzdahnula putnica. - Hvala vam!

- I kod mene se zaglavilo! - odjeknuo je duboki muški glas iz posljednjeg reda. Glavna stjuardesa riješila je i taj problem, no muškarac je nastavio, vrlo glasno: - Morali biste bolje pregledavati kopče. Recite to svojima u kompaniji. Čini mi se da se zaglavljuje svaki pojas.

Dajana Martens nije odgovorila.

Putnik je sad otkrio svoj pravi cilj.

- Ne bismo li nas dvoje mogli lijepo zajedno izlaziti? -upitao je mnogo tišim i mnogo ljubaznijim glasom. - Umjesto odštete zbog zaglavljenog pojasa! - rekao je cereći se pobjedonosno, a pri tom je s neprikrivenim divljenjem zurio u određeno mjesto na bluzi Dajane Martens.

- Kako lijepo? - upitala je smiješeći se.

- Sa završnim pozivom k meni u stan - rekao je tiho, pun nade.

- Naš kapetan baš ne voli to - odgovorila je Dajana dvosmisleno.

- On ne mora znati ništa o tome - namignuo joj je pobjednički.

- Glupo je, no on je moj muž, i osim toga vrlo ljubomoran - veselo je nastavila lagati. - No mogu ga pitati odmah sad.

- Nisam više zainteresiran - putnik je promrmljao zlovoljno. - A ovo s pojasevima doista provjerite.

- Reći ću kapetanu.

- Ne morate baš odmah - rekao je predstavnik jakoga spola i sanjarski pogledao za Dajanom Martens. - Doista slatka mala - prošaptao je sebi u bradu. A onda dodao: - Šteta! Prokleto velika šteta!

Neki su se putnici zadovoljno smješkali.

Dajana se morala nasmiješiti. Bila je vrlo privlačne vanjštine, i znala je to. Propisana službena odjeća. Uniforma - suknja s bluzom - pristajala joj je savršeno. Bujna, poput konjaka smeđa kosa uokvirivala joj je vedro, lijepo lice. Vitka i visoka, dotjerana. Cijelom svojom pojavom odavala je inteligentnu mladu ženu. Osim toga, oko nje je lebdio dašak nečega zavodničkoga.

7

Takav događaj nije bio za nju ništa osobito. Već je kod mnogih putnika izazivala žudnju. Dobivala je često laskave, ali i otvorene ponude, no rijetko ih je prihvaćala. Pri tom je bila seksualno posve otvorena, ocjenjivala je ponude i uspostavljala veze koje joj neće stvarati teškoće, no njih je tražila najčešće u redovima svojih kolega.

Dajana se još jednom osvrnula. Činilo joj se da je u prvome razredu sve kako valja. Radovala se Frankfurtu i slobodnim satima, nadala se da će let biti miran.

* * *

Jedna mlada, lijepa žena pratila je s velikim zanimanjem zgodu između stjuardese i putnika. Sjedila je s druge strane srednjega prolaza. Sjedalo pokraj nje bilo je slobodno, upravo kao i ono pokraj neuspješnoga kavalira - ta je okolnost potakla višestruku izmjenu pogleda odmah poslije uzlijetanja. U početku se to činilo kao radoznalost, no ubrzo su se osjetili i tragovi dvosmislenosti. Obostrano. Kao da je najobičnija stvar na svijetu to što su dva para očiju brzim pogledima gutala suknju i hlače.

Budući da su muškarac i žena u stražnjem dijelu odjeljka prve klase bili zaštićeni od neželjenih promatrača, njihova igra nije pobudila ničiju pažnju.

Ponovo su se pogledali.

Richard Melzer zdvojno je slegnuo ramenima, kao da je želo reći: Imao sam smolu! Melanie Holm odgovorila je na to bodrećim, značajnim smiješkom, koji je trebalo da znači: I druge majke imaju lijepe kćeri.

Nisu se poznavali. Nikada se dotad nisu vidjeli. Ipak, povezivalo ih je određeno zajedništvo.

Richarda Melzera obuzimala je muška žudnja za osvajanjem. Blago, jedva zamjetno podrhtavanje aviona pojačavalo je taj iskonski instinkt na posve konkretan način. A pojačani spolni nagon pomogao je Melanie Holm da zapazi muškarčevu uzbuđenost, ali i da mu otkrije i svoju, podjednako jaku. Tako je prag međusobnoga nepoznavanja prerastao iz zapreke u uzajamno nadraživanje - natprirodno snažno, koje teži za ispunjenjem draž kojega je u opasnostima otkrivanja novoga. Nadraživanje koje potiču i vode osjeti sve silnijih nagonskih treptaja.

Samo oni.

Richard Melzer promatrao je Melanie Holm očima čovjeka koji temeljito i u tančine provjerava robu prije konačne

8

kupnje. Profesionalna navika. Kao trgovac tkaninama mnogo je putovao, unatoč tome što mu je bilo već 57 godina. Reklo bi se »dobro držeći«, i upravo to mu je omogućavalo da na putovanjima još i sada doživi pokoju pustolovinicu.

Osjetio je kako u njemu buja pohota. Žudnja mu je postajala sve jača. Žudnja za nagonskom igrom s izvanredno privlačnom ženom, očito mlađom od trideset godina.

Na njezinome lijepom licu zračila su dva nebesko modra oka, smiješile su pune, tople, pozivajuće usne. Plava, razigrano kovrčava kosa padala joj je duboko preko ramena. Tijelo joj je bilo vitko, no uzbudljivo zaobljeno svagdje gdje bi muškarac poželio žensko obilježje.

Pogled Richarda Melzera klizio je sve niže. Svjestan toga da i ona promatra njega, neskriveno joj je gledao grudi, zadržavajući na njima pogled dugo i tvrdoglavo I činilo mu se kao da su joj se grudi iznenada probudile, kao da su oživjele.

Tkanina njezine svijetle bluze nije ocrtavala samo polulopte što su izazovno završavale vršcima, nije isticala samo njihovo uzbuđujuće nadimanje. Jasno razaznatljive, bradavice su prodirale van. I jasno razaznatljivo ugledao je golo meso.

Richard Melzer odmah je zaključio da žena nema grudnjak. I da joj dojke, u ritmu s njezinim sve bržim disanjem, izdajnički izranjaju i uranjaju.

Muškarčev je pogled izazivao u Melanie Holm osjećaj pulsirajuće slasti. Bila je to nesvakidašnja žena. Mudra. Uspješna. Privlačna. I posve nesvakidašnja, kad je riječ o njezinoj gladi za muškarcima. Njezina potreba za seksualnim zadovoljenjem bila je više nego prejako izražena, i ona je čeznula za tim da mu neobuzdano popušta.

Znala je i ime tome: nimfomanija! I već je godinu dana znala da se ono odnosi i na nju.

Nije zaboravila godine prije toga. Patnja i neznanje mučili su joj tijelo. Mnoge, mnoge duge godine. Sve do trenutka spoznaje, posve iznenadne.

Svađa i razlaz prethodili su neočekivanom razumijevanju.

Kada danas pomisli na to, u toj posljednjoj godini bila je više nego zadovoljna. Iza nje je bilo dvanaest mjeseci najdubljega zadovoljstva. Pedeset dva tjedna slobode osjećaja, želja.

9

Poslije svega, Melanie Holm nije mogla shvatiti kako je uopće mogla živjeti bez toga apsolutnog užitka, nije joj bilo jasno kako već prije, već mnogo prije nije prevladala to neznanje. Otkako se potajno zaklela sebi da svome tijelu neće nikad više uskratiti bilo koji osjećaj užitka.

Nikad više!

Iako je u svome novom životu bila sretna i zadovoljna, nad njezinim je sjećanjem lebdjela i sjenka.

Njezin muž! Još se nije razvela od njega. A sad, u ovome trenutku, bila je udaljena od njega samo nekoliko metara.

Holm joj je bilo djevojačko prezime - a zapovjednik aviona, kapetan Harry Dexter, njezin muž. Nije ga vidjela već cijelu godinu.

Zašto je kupila kartu upravo za njegov let - te Melanie Holm nikako nije mogla objasniti. Uostalom, u tome trenutku nije uopće mislila na to, jer obuzelo ju je nešto što je smatrala mnogo važnijim.

Sporo, mučiteljski sporo, posegla je za svojom suknjom, i sa zadovoljstvom uhvatila čeznutljive blijeske u muškarčevim očima. Njoj tako stranim očima, koje su očarano, sudionički promatrale kako se tkanina podiže, centimetar po centimetar, sve više, kako se pomaljaju obnažena bedra.

U savršenom suzvučju s tim, Melanie Holm širila je noge, svjesno ih razmičući.

Kad je muškarac ugledao zadovoljnu uzbuđenost u njezinim očima, oborio je pogled.

Neskriveno, pogledao je mjesto po kojemu su se njih dvoje razlikovali: pulsiranje svoje bujajuće muškosti, koja se posve jasno ocrtavala ispod tkanine njegovih hlača, izbočujući je na očigled.

Richard Melzer htio je ustati sa svoga sjedala, no Melanie Holm brzo je odmahnula glavom. Dala mu je znak neka se i on obnaži zajedno s njom.

S nevjericom, pogledao ju je u oči.

Ženina su bedra bila sad široko rastvorena. Richard Melzer shvatio je da ona nema ni gaćice. Pogled mu je ostao prikovan.

I dalje, zurio je u njezino spolovilo, koje se širilo polako kako je razmicala noge. Rascvjetavalo se - ružičasto, vlažno, sjajno. Nabori su bubrili, uzbuđenost rasla. S osjećajem

10

neopisivoga užitka slijedio je Melanijine duge i nježne prste, kojima se počela poigravati po svome ženskom gnjezdašcu. Najprije se milovala, onda su joj vitki prsti krenuli dublje i dublje, izlažući od trena do trena pogledu sjajno bjeličastu izbočinu, vrhunac vrhunaca njezinih osjetila, ali ne veći od jagodice njezinog malog prsta.

Shvativši njezinu poruku kao pravilo igre, odmah je učinio isto: otvorio je rasporak na hlačama.

- Počni! - dala mu je znak očima, a zatim se, kao omamljena, sjajnih očiju zagledala u njegovu muškost.

I počelo je. Drhtavi, vitki prsti zaronili su joj u dubine dolina, izranjali na površinu, stvarali nove nabore na ženskom Onome. Pri punoj svijesti da to čini pred parom tuđih, požudnih očiju.

I dogodilo se. Čvrsto je obuhvatio šakom penis, osjećajući ga kako mu pulsira pod prstima, i počeo ga trljati, svjestan da njezini pogledi slijede te kretnje, rađajući u njoj užitak gotovo jednak njegovome...

Okolina je prestala postojati za njega.

I za nju.

II Pakistan. Mjesno vrijeme: 21 sat 30 minuta. Kroz zračni

prostor države plovi mali avion cessna, po posve vedrom vremenu, nebom koje djeluje krajnje prijateljski. Pilot je jednomotornu, sportsku letjelicu doveo na visinu od dvije tisuće stopa, provjerio pravac leta te uključio automatsko upravljanje.

Mike Loham bio je sam u avionu. Iako Amerikanac, boravio je već godinama u zemlji nad kojom je upravo letio. Živio je sa ženom Doris i sinom Jimom - a nijedno od njih nije dijelilo s njim strast za letenjem.

Te je noći letio kući, u Karachi. Kao i toliko puta dotad. Ipak, nešto je bilo različito: dan i sat.

Motor maloga visokokrilca zujao je mirno, gotovo zadovoljno. Loham je dohvatio termos-bocu. Po kabini se raširio miris svježe kave. Skuhala ju je Tanja.

Tanja! Slatka, mala zvijer. Jedva joj je dvadeset godina - i razlog je zbog kojega će i sljedećega vikenda odletjeti u unutrašnjost.

11

Dok je pio kavu, zrak oko aviona postajao je sve nemirniji. Daleko ispred, nebo je poprimalo tešku, olovnu boju. Prvi, još lagani vrtlozi potresli su krhki zrakoplov. Loham se zagrcnuo, zakašljao, ponovo začepio termos-bocu i odložio je na sjedalo desno od sebe.

Nekakav unutrašnji nemir naveo ga je na to da isključi automatiku te da opet prijeđe na ručno pilotiranje. Želio je da prestane misliti na sve oko sebe, želio je nešto poduzeti.

Misli su mu ipak ponovo odbludjele, ponovo ga je zaokupila Tanja. Više nego što je htio priznati. Ona je sa svojom majkom vodila gostionicu pokraj sportskoga aerodroma na koji je Mike Loham, sve do jučer, slijetao samo povremeno, zato da bi odlazio na pecanje na obližnje vode. To mu je bila druga strast.

Ovaj put, ostao je preko noći. Loše vrijeme onemogućilo mu je da poleti, a gostioničarka je za takve prilike imala uvijek pripravne gostinske sobe.

Polako, uporno, kao da su sigurni u to kako se prirodne sile osiguravaju od prolaznosti upravo njihovom igrom, iz olovno pepeljastoga neba kuljale su mliječno bijele spirale oblaka u sve manjim krugovima, oblikujući ubrzo zatim neprekinuti sag jedinstvene ljepote. Umjesto rastrzanih sprudova oblaka što su još prije nekoliko minuta omogućavali pogled na svjetla gradova i sela, sad se između letjelice i tla uvuklo more zgusnutih oblaka. Ono je bilo jedinstveno i po obliku, doimajući se kao slika koja se neprestano mijenja, živa slika puna sklada, ljepote i ljupkosti - iz koje kao da se, unatoč svoj toj krasoti, širi i dah smrtne opasnosti.

Loham je registrirao vremensku sliku, provjerio brzinu, smjer i visinu leta letjelice. Ipak, igra njegovih misli zaokupljala ga je više od svega što se zbivalo unaokolo. Njegovo zanimanje za Tanju nije bilo nipošto onako očinske prirode kako bi se to moglo pomisliti zbog njihove razlike u godinama. Njemu su bile pedeset dvije i bio je pun onoga što joj je trebalo od njega.

Novac! To mu je obznanila čim se pojavio, čim je sletio.

- Pecate li uz pomoć glista? - upitala ga je.

- Ribička tajna!

- Oh! - oneraspoložila se.

- Htjela sam samo povećati svoj džeparac.

- A čime to? 12

- Glistama.

- Imam ih još dovoljno.

- I ništa vam drugo nije potrebno?

- Ne, ne treba mi ništa drugo.

- Ali od mene možete sve dobiti!

- Hvala. Trebaju mi samo gliste, a njih imam.

Tek je poslije shvatio značenje njezinih riječi.

Prošlo je desetak minuta. Mike Loham okrenuo je svoju cessnu naglo ulijevo. Sijevalo je s obje strane nove putanje aviona. Prvi naleti vjetra zanijeli su sportsku letjelicu; žestoko se zatresla, a onda je ponovo uplovila u mirniji zrak. Sivocrni prameni provlačili su se kroz veo zelenkastih oblaka.

- Sranje od vremena! - Loham je glasno gunđao. Nesvjesno je pogledao van. Oblaci su, u krpama, promicali uz okna pilotske kabine. U pravcu kojim je - sad letio prostiralo se beskrajno more prljavoga, mračnoga pamuka. Koliko bi se sad bolje osjećao da je učinio ono…

* * *

Noć. Kucanje. Tihi Tanjin glas:

- Otvori, molim te. Tako mi je hladno... Voljela bih k tebi u krevet - A onda, nakon kratkoga oklijevanja: - Bit će nam lijepo, sigurno! Obećavam ti to'

Da se tad nije pritajio, zacijelo bi se to dogodilo... I, što? Osjećaj krivnje? Ne, Doris nije bila takva u tim stvarima. Možda dan-dva burnijih rasprava... ali inače?

I zašto joj tad nije otvorio? Zar je možda bio nenormalan kao muškarac? Doista, kad je posljednji put spavao s Doris? Prije tri, četiri tjedna? I otad ništa?

Loham se nagnuo naprijed, otvorio pretinac za rukavice i izvadio bijelu omotnicu. Tanjinu. I na njoj riječi: »Poticaj da se vratiš!« Taj je njezin dar prihvatio bez riječi, ne znajući što sadrži.

Sad mu je radoznalost ozarila lice. Razderao je omotnicu: u njoj su bile tri fotografije u boji. Poigrao se s njima kao igraćim kartama, a onda ih promatrao - dugo, s osobitim zanimanjem.

Tri puta - Tanja! I tri puta -naga! 13

Nesvjesno, Loham je progutao slinu. Tanjina nagost probudila je u njemu žudnju. Sve na njezinom tijelu činilo mu se savršeno: predivno oblikovana bedra, duge noge, vitak struk, obline bokova. Mlade su joj grudi pristajale u taj sklad jednako kao i njezin stidni busen i čvrsta stražnjica.

Promatrajući snimke, Loham nije mogao suspregnuti zvižduk. Bili su snimljeni u prirodi, a Tanja je na njima bila u položajima više nego dvosmislenima.

Natrag! Mogao bih se vratiti! - prostrujalo mu je kroz glavu.

No što zatim? Možda mu u toj noći Tanja ne bi ponovo pokucala na vrata.

On ne bi zabravio vrata i ona bi mogla ući. I leći uz njega. U prozračnome, prozirnom ogrtaču. A ispod ogrtača ništa osim gole kože. Tople, vrele kože!

U tome trenutku kao da je osjetio njezinu blizinu, njezinu mladost, miris njezine kose.

Mladost? Jesu li ga mladost i čistoća naveli na takve misli? Što bi on učinio ako bi ona doista legla pokraj njega? Milovao je? Blago, nježno i izazovno? Ili bi navalio na nju i prodro u nju silovito i neobuzdano?

Jak nalet vjetra gurnuo ga je natrag u stvarnost. Novi udar poremetio je sinkronizaciju elise. Termos-boca je prozujala kroz kabinu, pogodila Lohama žestoko u glavu, a onda odskočila prema vjetrobranom staklu. Sadržaj kovčežića s letnom opremom - računala, zemljopisne karte, olovke - letio je po kabini. Vani je vladala najcrnja tama, razbijali su je samo blijeskovi rijetkih munja. A odmah zatim nov je zid oblaka, bijelih i prijateljskoga izgleda, obuhvatio plešuću cessnu.

Lohama je prožimala nervoza.

Nije mu to bio prvi let po nevremenu. To što je osjećao nije bio ni strah. Samo nervoza, razdraženost, to ga je obuzelo. A onda se iznenada obradovao povratku kući. Susretu s Doris, s Jimom.

Hoće li ga oboje dočekati na aerodromu? Neće, tko bi po takvom nevremenu... A možda je u Karachiju lijepo?

Oko Lohama je sad bio zid gustih oblaka što su se bjelasali na svjetlu munja. Doimali su se poput prijetećih kula u kojima samo što se nisu počela otvarati vrata što vode u pakao. Zrak je bio težak i osjetno nabijen elektricitetom. U pilotskoj je kabini pucketalo statičko pražnjenje. Plamičci od

14

električnoga izbijanja promicali su po ostakljenim dijelovima kabine.

Došao je novi udar vjetra. Bio je žestok. Za njim još jedan, još silovitiji. Taj je donio grad i zrna leda zabubnjala su po avionu. Bijeli, svjetlucavi kristali odbijali su se od trupa aviona, doimajući se poput vodoravnih niski bisera.

Loham je ispustio fotografije kako bi mogao dohvatiti tamne naočale i usredotočiti se na neproračunljivi vještićji kotao ispred sebe

Već je poslije nekoliko trenutaka uletio u tamu neizvjesnosti. Tu manifestaciju snage shvatio je prekasno. Krivudajući avionom, pokušavao je naći uski otvor za bijeg, osjećajući se pritom poput progonjene zvijeri.

Novi, teški valjak naleta vjetra izbacio je letjelicu iz putanje. U odsjaju sijevajućih munja, Loham je opazio snijeg i led što su se počeli nakupljati na poklopcu motora i na rezervoarima za gorivo.

Glasno je opsovao, boreći se s upravljačem koji se tresao sve jače. Nogama je čvrsto pritiskivao komande horizontalnih stabilizatora. Kad je vjetar, puhnuvši uvis, zaprijetio da će letjelicu odbaciti u stratosferu, Lohamu je ruka nesvjesno sunula prema polugi za gas i povukla je unatrag.

Avion se našao u samom središtu olujne fronte.

Snažni udari vjetra prema gore i prema dolje pokušavali su smrviti krhku letjelicu. Naleti mećave, grada, kiše, magle i leda izmjenjivali su se neprestano ispred Lohamovih očiju. Poput milijuna čeličnih čekića, zrnje tuče udaralo je o oplatu i odbijalo se od nje. Mlaz svjetla reflektora za slijetanje sablasno je obasjavao taj prizor.

Zahvaćen vrtlozima koji su vukli prema tlu, Loham se pokušavao iščupati iz kandži prirodnih sila.

Suh udar groma potresao je letjelicu. Miris ozona ispunio je pilotsku kabinu. Vatrene zmije i plamičci sijevali su uz vjetrobransko staklo. Sportski avion treptao je kao što divlje ždrijebe drhti prije nego što će se propeti. A onda je Loham shvatio da je uspio. Ušao je u mirniji sloj zraka. Fronta oluje kotrljala se prijeteći na noćnome nebu, no sada sa strane i iza njega. I sve to nije bilo dovoljno snažno da bi prouzročilo teškoće nekome »odraslom« putničkom avionu, ali dovoljno snažno da sportsku letjelicu pretvori u igračku prirodnih sila.

No Loham se probio, ali znao je i to da bi mogao smatrati pravim darom prirode kad bi vrijeme ispred njega bilo

15

onakvo kako ono kroz koje je proletio. A znao je da sve do Karachija ne može očekivati nikakvo poboljšanje.

Loham je nadoknadio gubitak visine, uspio je letjelicu uspeti na predviđenih 12.000 stopa visine i ondje ju uravnotežiti.

Laki naleti vjetra, nalik na udare o trup aviona, stizali su u gotovo ravnomjernome ritmu, potresajući letjelicu. Loham je to prihvatio mirno. Bilo je to sad manje zlo. Kapljice znoja na njegovome čelu nestajale su.

Misli su mu u toj noći išle čudesnim putovima. Tek pošto su se pozabavile onim što se tako nedavno dogodilo - mogućom pustolovinom s lijepom Tanjom - morale su odlutati prema sasvim drukčijim stvarima. A onda su se, igrajući se, vrtile daleko u prošlost, do njegovoga prvog plesa, prve ljubavi, prvog automobila što ga je bio kupio.

Mike Loham brzo se vratio u stvarnost. Usred darmara u pilotskoj kabini našao je termos-bocu. Ostala je čitava. Povukao je iz nje dva-tri duga gutljaja jake kave. Smirio se, usredotočio na let.

Podlakticom desne ruke obrisao je znoj sa čela i obrva. Za jedan će sat, nadao se, sletjeti u Karachiju.

Varao se.

Ali, u tome trenutku nije mogao to znati. Već bi i sa slijetanjem moglo biti nevolja. A nije ni slutio ništa o nekakvome letu pod brojem HA 711, koji bi mu mogao postati i te kakva opasnost. A i da je slutio nešto o tome, ne bi mogao poduzeti ništa protiv takve opasnosti, jer zatajili su mu bitni uređaji u avionu.

Još prije nekoliko minuta zašutio je njegov radio.

III Penjući se po dvije tisuće stopa u minuti, HA 711 hitao

je prema putnoj visini svoga leta. Nije prošlo ni pola sata od polijetanja. Dvojni grad na rijeci Menam bio je već mnogo kilometara ispod i iza zrakoplova. Zrak je bio miran, strujanja su bila negdje dolje, niže. Mjesec i zvijezde sjali su jasno na noćnome nebu.

Na visini od 33.000 stopa, kapetan Dexter izravnao je Albatrosov let u posve vodoravan, te uključio automatskoga pilota.

16

- Što mislite o jednoj dobroj kavi? - prekinuo je tišinu u pilotskoj kabini, te pritisnuo dugme za znak poziva u prednjoj kuhinjici.

Bender i Wolf su kimnuli. Bili su, kao i kapetan, ljubitelji crnoga napitka.

- Halo! - promrmljao je Dexter novoj stjuardesi koja se odazvala na poziv. - Recite Dajani da je upravo počela naša drink-pauza.

- Drink... Odmor za piće, kapetane? - mucala je mlada stjuardesa. - Vi... vi pijete za vrijeme leta?

- Zamolite Dajanu da vam objasni! - rekao je Dexter cereći se.

- Tko se to javio? - upitao je Bender, radoznao zbog čega se kapetan iznenada oraspoložio.

- Ona nova! - rekao je Dexter i veselo ponovio njezinu reakciju.

- Ha - uzviknuo je Mark Wolf - sad možemo i prihvatiti onaj nadimak.

- Nadimak? - iznenađeno je upitao Bender.

- »Posada koja pije«! - objasnio mu je Dexter.

- I to vi meni! - uzdahnuo je kopilot. - Meni koji ni po koju cijenu ne pijem nikakav alkohol.

- A otkad to? - zanimalo je inženjera leta.

- Pa... od danas - ustvrdio je Bender ozbiljno.

- Sad mi je sve jasno - zaključio je Dexter i povjerljivo namignuo Marku Wolfu. - Dok ste slijetali u Hongkongu bili ste pod utjecajem alkohola...

- Vrlo smiješno! - žestio se kopilot hineći uvrijeđenoga, u čemu nije bio baš pretjerano uvjerljiv. Taj trideset dvogodišnjak prašnjavo plave kuštrave kose doimao se više kao uvijek nasmiješeni obješenjak, nego kao najdublje uvrijeđeni pilot. Osim toga, neuspjelo asistiranje kod slijetanja u Hong Kongu bilo je njegov tek treći takav pokušaj.

Ipak, on se doista ljutio. Hongkonški je aerodrom među pilotima na glasu kao jedno od najtežih sletišta na svijetu. Zbog nedostatka prostora, jedina sletna pista stiješnjena je u uskom pojasu između mora i grada, u jednom zaljevu. Taj je nepovoljni položaj još više pogoršan zbog visokih bregova s

17

kopnene strane, te je nužno veliko iskustvo prilikom slijetanja na taj aerodrom.

- Ostavimo to! - predložio je Dexter. - I ja sam zabrljavio svoja tri prva slijetanja u Hong Kong.

~ I vi? - rekao je Bender s olakšanjem, očito umiren. Zaklinjao se u sebi da će mu četvrto prizemljenje biti uspješno. Prilikom najave nalijetanja neće biti više dvjesta stopa prenisko, neće više prekrasno postaviti zakrilca na četrdeset stupnjeva. A i brzina će mu prilikom nalijetanja biti propisana.

Zaklinjao se, jer htio je tako iznenaditi Dextera. Neki drugi kapetan očitao bi mu i te kakvu prodiku poslije one bruke sa slijetanjem u Hong Kongu, a Harry Dexter tada je samo promrmljao: »Gotovo pravilno!«

U toku razgovora oba su pilota pogledima pratila nečujno poigravanje kazaljki na osvijetljenim instrumentima. I kad automatski pilot »upravlja«, konačna odluka prepuštena je njima. Jer u usporedbi s elektronikom, oni imaju dvije odlučujuće prednosti: iskustvo i osjećaj.

Dexter i Bender slušali su razgovor između kontrolora tornja i tajlandske caravelle koja je uzletjela poslije njih. Na temelju toga stvorili su sebi sliku o avionima što lete u njihovoj blizini: caravelle i onaj 707.

Vrata pilotske kabine otvorila su se i u nju je ušla Dajana Martens. Unatoč dugome iskustvu, za nju je uvijek bio doživljaj ulazak u pilotsku kabinu noću, dok kontrolna svjetla tajanstveno žmirkaju. Ugledala je kapetana kako koso ispod sebe promatra kovitlanje oluje, prepoznala je Bendera koji se u polutami okrenuo prema njoj, te Marka Wolfa, koji se bio zadubio u bezbrojnu dugmad i prekidače ispred sebe.

Sa svom se trojicom dobro slagala. Dexter je bio uvijek miran, promišljen, ali pri tom nikad nadut i uobražen. Postojan kao pol, pomislila je Dajana dok je pogledom odmjeravala krupnu pojavu četrdeset jednogodišnjeg kapetana. Kod Bendera joj se sviđala njegova sposobnost da se brzo oduševi i tad se doimao poput školarca. Treći, Mark Wolf, koji je poput nekrunjenoga kralja sjedio ispred pulta kao na prijestolju, zračio je pri tom sigurnošću poznavanja tajni svih tih gumba i polugica. Rado je letjela kad su njih trojica u pilotskoj kabini. Sva trojica shvaćaju i šalu.

- Po želji vrhovnih gospodara leta sedam-jedanaest-jedan donosim vam zasluženu kavicu. No, pazite, vrela je i jaka! - gurnula je poslužavnik Benderu u ruke.

- Što vam priča ona nova? - upitao je kopilot. 18

- Drži u ruci bocu s konjakom i sva je blijeda, do vrška nosa.

- Nisam li vam rekao? - nacerio se Wolf.

- Otraga je sve kako valja? - zanimalo je kapetana.

- Puni smo gotovo do posljednjeg mjesta, no ipak nema problema - izvijestila je Dajana, a onda dodala, smiješeći se:

- Doduše, jedan putnik iz prvoga razreda zna sada da sam udana za kapetana.

- Što? - Dexter je podigao glavu.

- Želio je po svaku cijenu da iziđem s njim. A nakon toga... Eto, a onda sam izmislila ljubomornoga muža.

- Mene?

- Vas!

- Pa to bi bila čista bigamija! - našalio se Dexter, no onda mu se lice smračilo, kao i uvijek kad bi se sjetio Melanie. A i ovaj se put upitao gdje bi ona mogla biti.

Osjećao se najviše kriv za razvod. Njegova ljubav prema pilotskome zanimanju nije nikada uzmicala pred ljubavlju prema vlastitoj ženi. Upravo se zbog ovakvih letova u Aziju njegovo svraćanje kući svelo na prorijeđene 48-satne boravke. A četrdeset osam sati nije dovoljno za sretan brak. To je shvaćao tek sada.

U tišini koja je zavladala u pilotskoj kabini osjetio je suosjećajne poglede posade. Sve troje znali su što se dogodilo s njegovim brakom. Harry Dexter pročistio je grlo i zatim razbio tišinu pitanjem:

- A ima li nešto dobro za jelo?

- Smijem li vas iznenaditi? - upitala je Dajana Martens. I njoj je bilo stalo do toga da se razbije tišina i stoga joj je glas zazvučao još ljupkije nego inače.

- Dapače! - Kapetanu se sviđao Dajanin jednostavni način komunikacije. Polako se okrenuo prema njoj. Kad su im se pogledi sreli, smiješak mu je ozario lice. Smiješak, koji mu je ona uzvratila. Tiho. Tajnovito. Netko tko ih promatra stekao bi dojam da postoji nešto između njih dvoje.

I ne bi se baš prevario Godina dana samoće i neizvjesnost o svojoj budućnosti učinili su Harryja Dextera osjetljivim. Osjetljivim na Dajaninu naklonost, na njezine draži - na njezin seks. Protivno njegovoj ženi.

19

Dajana je bila gotovo stalno u njegovoj blizini.

Oni su se i voljeli. U Los Angelesu, Rio de Janeiru, Philadelphiji, Bangkoku, Montrealu, Hong Kongu, Karachiju, Caracasu. Osam svjetskih metropola u kojima nije mogao odoljeti. Ni, on, ni ona!

I to sve samo zato što je ona bila blizu svaki put kad bi on osjetio potrebu za ženom. Kao i sada, u tome trenutku. Da je sad bio nasamu s njom - on bi je ljubio. A ona je to osjećala. Njegove su joj oči govorile o tome.

Karachi, Aerodromski hotel, soba 17. Imamo pola sata za nas!

- A...što je bilo s obećanim iznenađenjem! - upitao je Dexter i kradomice joj namignuo.

- Odmah stiže! - rekla je Dajana i izašla iz pilotske kabine.

Albatros je mirno sjekao zrak. Za posljednja dva sata najavljena je naoblaka: neprekinuti, debeli sloj oblaka. Osobito izražen na pravcu leta.

Visinomjer ispred pilota pokazivao je nepromijenjenu visinu od trideset tri tisuće stopa. Jaki naleti vjetra i olujni oblaci valjali su se duboko ispod njih. Naprijed, u daljini, uzdizao se plamteći zid munja. No ni takvo nevrijeme nije smetalo letu Albatrosa.

Dajana Martens vratila se u pilotsku kabinu noseći tri tanjura s ukusnim predjelima.

- Vječna hvala i vama i kompaniji! - rekao je Bender. Očito je bio najgladniji, jer je gotovo istrgnuo tanjur iz Dajaninih ruku...

* * *

Prošla su dva sata od polijetanja. Radarski pramac Albatrosa sjekao je zrak visoko iznad grada Berhampura na obali Prednje Indije, hitajući prema unutrašnjosti potkontinenta. Bengalski zaljev bio je iza njih.

U putničkim je odjeljcima utihnulo. Većina putnika spustila je naslone sjedala i spavala.

Nečujno, da ne bi koga probudila, Dajana Martens prolazila je kroz srednji prolaz u prvome redu. Gledala je naokolo provjeravajući je li sve kako valja, a onda ugledala mladu, plavokosu ženu čije joj se lice učinilo poznato. Negdje ga je već vidjela, možda na slici, na fotografiji. Nikako joj se

20

nije mogla sjetiti imena. Polako se vratila u avionsku kuhinjicu.

Melanie Holm opazila je ispitivački pogled Dajane Martens. Za nju je to bio poticaj da ponovo počne razmišljati o Harryju, o svađi, o razlazu.

I tad je shvatila! Odjednom joj je postalo jasno zbog čega je tražila kartu upravo za ovaj let Njegov let! Željela je odluku prepustiti njemu. Ali mu je nije htjela i olakšati.

Smiješeći se, pogledala je usnuloga Richarda Melzera. Njega je odabrala za svoje »oruđe«, obećala mu je ugodnu igru u toaletnim prostorijama. Jer ono što je njezin muž tada bio zanemario, bit će mu posluženo, makar tek danas: supruga koja vara svoga muža iz očaja - a ovaj na to reagira samo ironičnim smiješkom.

Melani se pitala hoće li se on i danas samo smješkati...

Prepletanje misli povuklo ju je u prošlost. Prošlost koja je u tome trenutku bila za nju sadašnjost.

IV Od vrhunca slavlja prošlo je nekoliko sati. Hladne

zakuske, koju je Melanie Dexter priredila s mnogo ljubavi, nije više bilo. Od pića su ostali samo tužni ostaci. Prazni tanjuri i staklenke svjedočili su o uspjeloj kućnoj zabavi, iako joj kućedomaćin nije prisustvovao. I premda zbog toga Melaniji Dexter nije bio lako pri duši, njoj je ipak uspjelo odigrati ulogu savršene domaćice

Zabava je bila namijenjena Harryju. Melanie ga je željela uvesti u svoj svijet: svijet menedžera, malih i velikih poslovnih ljudi, predstavnik Ba agencije za koju je ona radila kao tumač, u zemlji i u inozemstvu. Osim toga, nadala se da će u toj prilici izvući od svoga muža jedno obećanje. Obećanje da će prestati letjeti u Aziju i tako imati više vremena na nju. Zauzvrat, bila je pripravna žrtvovati svoje zanimanje.

A on nije uopće došao.

Promjena reda letenja! Jedna je posada izostala iz rasporeda. Njezin muž morao je preuzeti let Frankfurt - New York.

Morao?

Ne, nije morao. Sam se ponudio da će letjeti. 21

I nije ni telefonirao kući! Ona je bila ta koja je telefonski pretražila pola svijeta kako bi ustanovila gdje se Harry zapravo krije.

Sad je bilo kasno. Većina gostiju već se bila oprostila i otišla. Samo oni najizdržljiviji izvodili su još svoje ekshibicije u bazenu i oko njega.

Jedan od njih bio je i neženja Bernd Selder. Već je duže vrijeme znao da u braku domaćina nešto škripi, da se Harry Dexter premalo posvećuje svojoj mladoj, lijepoj ženi. Zbog toga se Melanie našla na vrhu njegovog popisa.

Te je večeri došao prije svih gostiju. I želio je biti posljednji koji će otići. Svoj cilj, o kojemu je već odavno kovao planove - da se upozna prisno s Melanie Dexter - ostvarivao je postupno, pažljivošću koja je kapetanovoj ženi bila posve strana. Hvatao ju je u mrežu svojom prisutnošću, suosjećao je s njom u njezinim malim brigama i problemima, bio je njezin pažljivi slušalac.

Sve je to bilo upravo ono što je Melanie nedostajalo kod muža. Kad bi se vraćao s leta obično je već bila prošla ponoć. Umoran, odlazio bi ravno u postelju, kako bi mogao sutradan proučiti rutu novoga leta, upisati brojke u tablice i ucrtati putanju leta u zemljopisne karte. Jer on je morao ponovo letjeti. U Bombay ili Manilu, Guatemalu ili New Orleans.

Melanie Dexter kratko je mahnula gostima što su odlazili, a onda se vratila u bungalov. I ona je bila umorna. Umorna od vječite usamljenosti. Kao i toliko puta dotad, i ova je večer trebalo da bude početak novoga obećanja.

Uzaludno!

- On je doduše upravo krenuo, no prije tri ili četiri ujutro ne može stići kući - ljubazno su joj odgovorili za njezin telefonski upit.

Melanie nije preostalo drugo nego da zaključi kako se taj brak ne može više spasiti. Sebe je u njemu nalazila samo kao besplatnu čistačicu, sobaricu, kuharicu.

Jedini je izlaz vidjela u razvodu.

Melanie Dexter ugledala je Bernda Seldera već izdaleka. Odjeven samo u kupaće gaćice stajao je uz rub bazena i nešto dovikivao paru koji se prskao u vodi. A onda je svoju pažnju posvetio njoj.

Polako joj se približavao. 22

- Hoćeš li zaplivati krug-dva s nama? - upitao je domaćicu.

Melanie je mehanički kimnula.

- Da, hoću, odmah. Samo da na brzinu odjenem bikini - odgovorila je promatrajući njegovo mišićavo tijelo.

- Divno! Čekat ću te ovdje. Ili, želiš li možda da te pratim?

- Kamo?

- U kuću.

- I onda?

- Onamo kamo budeš išla.

- Svoju spavaonicu znam naći i bez sljepačkoga psa - rekla je, šaleći se.

- Shvatio sam!

- Nadam se da jesi! - odgovorila je i, uronjena u misli, ušla u bungalov. Nakratko se još jednom osvrnula za Berndom i ugledala ga kako stoji u cvjetnjaku ispred kuće i promatra je. Sjetnim, čežnjivim očima.

Da bi ga razvedrila, kratko mu je domahnula, a onda ušla u salon s kaminom i zatim otvorila vrata svoje spavaonice. Kao izgubljena, zastala je usred nje. Sjetila se Harryjevih riječi koje je više puta izrekao: »Supružnici moraju imati odvojene spavaonice, to im nalažu njihova zvanja«.

- Ja moram uvijek biti na raspolaganju, uz telefon, a i moji neplanirani dolasci i odlasci samo bi ti smetali - pokušavao joj je dokazivati. - Nadam se da me nećeš shvatiti pogrešno?

- Onda spavaj gdje želiš! - odgovorila je Melanie i odmah se pokajala zbog žestine svojih riječi i bacila se u Harryjevo naručje.

Otad je prošlo sedam mjeseci. Vrlo dugo vrijeme za mladu ženu željnu života. U prvim tjednima nije nijednom ušao u njezinu spavaonicu. Koliko je samo proplakala tih samotnih noći. A kad se jednom ipak predomislio, vrisnula je:

- Spavaj sa svojim prokletim avionom!

Otad je medu njima zavladala seksualna šutnja. 23

Dok je skidala preko glave ljetnu haljinu, Melanie se sjetila da nije zatvorila za sobom vrata spavaonice. A zašto bi se zaključavala? Bila je sama u kući.

Ili je podsvjesno mislila drukčije?

Bernd Selder tiho je slijedio Melanie. Zastao je ispred otvorenih vrata i zurio u sobu. Melanijino mirisno donje rublje ležalo je na postelji. U mislima je pamtio pojedine dijelove odjeće. Gaćice, prozirne i boje kože, kakav je bio i grudnjak, i hulahupke, s tom razlikom što je prozračni najlon bio nehajno odbačen na pod.

A onda se zagledao u nju, ženu gladnu života u svojoj ljepoti. Vidio je blijesak u njezinim očima i pomislio na to kako je muž zanemaruje. Posve naga, okrenula se prema njemu i izložila se njegovim pogledima.

Selder je polako prekoračio prag i tiho zatvorio vrata.

- Što hoćeš od mene? - upitala je drhtava glasa.

- Tebe!

- Ti... Ti si lud!

- Nipošto. Lud je tvoj muž! - rekao je, a onda nastavio, posve tiho: - Takvu ženu ostaviti da gladuje...

- Gladuje? Kako... kako to misliš? - zanimalo ju je. Uzmicala je pred njim, sve dok se nije svalila nauznak na postelju. Muklo je zasoptala kad se nadvio nad nju... Nevoljko se branila od onoga što je zapravo željela, za čim je čeznula. U prvim je trenucima zamišljala Harryja u vlažnim kupaćim gaćicama kako joj razmiče butine, kako prodire u nju, najprije jezikom u usta... a onda je postala svjesna Bernda, njegova zagrljaja, njegovih usana na svojima, njegovoga uda što ga je osjećala kako se trza, krut i istodobno tako podatan, najprije na njezinome bedru, a onda u njoj, sve dublje u njoj. Osjetila je slast, beskrajnu slast... osjetila je da ne osjeća više ništa...

* * *

Pet sati. Zora. Melanie je još bila budna kad je Harry došao. Čekala ga je.

- Još si budna? - Tim je riječima pozdravio svoju ženu. - Mislio sam da spavaš već odavno.

- Imali smo goste - rekla je ledenim glasom.

- Goste? Oh, da, kućna zabava! Zaboravio sam kao na smrt. Oprosti. Znaš, promjena plana letenja...

24

Kad je Melanie čula riječi »plan letenja«, pobješnjela je.

- Plan letenja, plan letenja, taj tvoj prokleti plan letenja! - vrištala je. - Zašto si se uopće ženio mnome? Tvoj ljubljeni plan letenja pristaje ti mnogo bolje. Idi s njim i u postelju! Neka ti on krpa čarape, pere gaće, kuha objed! Uostalom, ti ionako ne jedeš više kod kuće!

- Melanie, molim te!

- Melanie, molim te... Melanie, molim te... - oponašala ga je. - Prestani već jednom s tim! Svega mi je toga već preko glave!

Harry Dexter je otišao do prozora i zatvorio ga.

- Opet pretjeruješ! - rekao je kao usputno.

- To nazivaš pretjerivanjem? Nešto ću ti sad reći, dragi moj. Istina je da smo već pet godina u braku, no reci mi: zašto? Zašto, pitam te. Taj... taj plan letenja tebi je važniji, mnogo važniji nego vlastita žena! Ti... ti, svinjo! - kričala je nemoćno, plačnim glasom. - Mrzim te!

Harry Dexter je šutio.

- I uopće - vikala je na njega - uopće, ima samo jedan odgovor na to! Moram naći sebi odgovarajućega partnera! I za krevet! Čuješ li? I za krevet!

On je slegnuo ramenima. Melanie je hvatala dah.

- Imaš još samo jednu jedinu šansu da to spriječiš - urlala je. - Ako me doista voliš, tad se odrekni toga svog posla! Postani vozač automobila! Uvjerena sam da bismo tad bili sretniji.

Bio je to posljednji, očajnički pokušaj, posljednje propinjanje. A osjećala je unaprijed da je i to uzaludno. Tražiti od muškarca da se odrekne svoga zanimanja činilo se Melaniji, čak i ovako uzrujanoj, posve nezamislivo.

- Ne vidiš li ti sve to previše crno? - upitao je Harry, nimalo dirnut njezinim prigovaranjima.

- Čuj me! Znamo se više od sedam godina. Najljepše je bilo prije nego što smo se vjenčali. Već tada si bio pilot, no imao si dovoljno vremena za mene, unatoč svome planu letenja... A danas? Ponekad mi se čini da bi mogao biti i bez privjeska zvanoga supruga. Jer, za tebe sam samo to... Ili možda nisam?

25

- Nemaš pravo! - bio je jedini Harryjev odgovor. Doimao se mirno i pribrano, protivno od Melanie, koja je pokazivala očite znakove razdraženosti.

- Nemam pravo? - upitala je zlobno se smiješeći. - Znači li to da nijedna moja riječ nije ozbiljna?

- Hajde, smiri se! Moje zanimanje traži od mene i žrtve.

- Žrtve koje traju već pet godina?

- Nikad nisi imala razumijevanje za moj posao - progunđao je.

- Oh, Harry, ti si baš jednak svome avionu. Misliš kao on, vladaš se kao on, sve podvrgavaš prokletoj logici! Pritisak na dugme »plan letenja« i Harry Dexter odjuri! A ja... ja sam još mlada... Želim uživati život, ne namjeravam se kiseliti u kući.

- Onda ga i uživaj! Imaš sve što jedna žena može poželjeti. Lijepu kuću. Vlastiti automobil. Slobodno vrijeme. Novac A imaš i vlastiti posao. I što još hoćeš?

- Tebe!

- Imaš me.

- Imam te. Svaka dva tjedna po četrdeset osam sati - brzo je rekla, na tren zašutjela, a onda nastavila: - Imala sam namjeru napustiti posao radi tebe. No sad...

- Što sad?

- Noćas sam spavala s Berndom Selderom - ispalila je. Kao hipnotizirana buljila je u njega, očekujući njegov bijes, njegovu pogođenost.

- I, je li ti bilo lijepo?

Melanie je posegla za kutijom cigareta. Dršćući je izvadila jednu i zapalila je. Harry je slijedio njezin primjer. Pri tome se doimao posve miran i staložen.

Njegovo posljednje pitanje i ovaj podrugljivi smiješak djelovali su na Melanie poput udarca toljagom. Dvije-tri sekunde stajala je kao ukopana. I u tom tako kratkom vremenskom razmaku u njoj se dogodila očita promjena. Odjednom je bila mirna i opuštena, kao da je odlučila nešto zauvijek i zasvagda. Uz tvrdi smiješak oko kutova usana pustila je da joj kupaći ogrtač klizne na pod, ostajući posve naga.

- Pogledaj još jednom što je on dobio! - zavikala je mužu u lice i istrčala iz sobe.

26

Nekoliko minuta poslije toga Harry Dexter čuo je škripu kotača njezinoga automobila na suhome asfaltu...

Melanie se glasno nasmijala kad je postala svjesna kamo se vozi: auto-cestom prema aerodromu.

Odmah ujutro telefonirala je u svoju agenciju i upitala šefa vrijedi li još ponuda koju je dobila prošli tjedan.

- Vrijedi, ali imamo nešto mnogo bolje za tebe - glasio je odgovor. - Neko savjetovanje u San Francisku. Zanima li te to?

- Samo ako je hitno!

- Iznenadit ćeš se kad ti kažem koliko je hitno. Avion polijeće za tri sata.

- Tko je trebalo da putuje?

- Moja kći, kojoj to uopće ne odgovara. I ona bi ti bila zahvalna.

- Smjesta dolazim!

Avionska karta već ju je čekala na šalteru. I prilična svota, očito odmjerena široke ruke, kao predujam za troškove. Putni kovčežić bila je ponijela, i više joj ništa nije bilo potrebno.

Polijetanje aviona označilo je konačni razlaz s Harryjem. Pred njom je bila nova budućnost - divna, prelijepa, očaravajuća budućnost.

Već će idućih dana spoznati nešto što će odlučujuće utjecati na njezin daljnji život. Njezin i Harryjev...

V Međuslijetanje u Torontu bilo je neugodno. Žestoki nalet

vjetra zahvatio je letjelicu neposredno pošto su joj kotači dotakli pistu, odigao je i zatim njome ponovo udario o tlo. Posljedica toga bio je jak udar što ga je stajni trap golemoga boeinga popratio zaglušnom škripom, pojedini putnici vrištanjem od straha, a kopilot, koji se osjećao krivim za sve, glasnim psovkama.

Kapetan Braun trima je stvarima poništio loše prizemljenje: sam je preuzeo upravljanje zrakoplovom, neartikulirano je zaroktao i naredio da se temeljito provjeri stajni trap aviona. To posljednje bila je čista mjera opreza, koja je prouzročila četrdesetak minuta zakašnjenja.

27

Visoko nad Atlantskim oceanom, točnije, okomito iznad južnoga vrška Grenlanda, bila je nadoknađena već polovina toga vremena. Nebo je bilo kristalno vedro.

Odjednom je Braun opazio da vanjska temperatura polako pada. Bio je to znak da se vani nešto zbiva.

Već su prilikom polijetanja iz San Franciska meteorološke karte naviještale takve snage i pravce zračnih strujanja da su se u ovome području mogle i očekivati oluje. Za boravka u Torontu nije se ništa promijenilo. Unatoč svemu, prognoza je bila: strujanje zraka blago poput lahora.

Kapetan, otvrdnuo dugogodišnjim iskustvom, nije se osvrtao ni na što od toga: budno je pratio podatke o vanjskoj temperaturi.

A ona je i dalje padala!

Unatoč kašnjenju, Braun je postupio po osjećaju. Usporio je avion, do brzine propisane za prelijetanje kroz oluju. Tiho brujanje motora postalo je još tiše.

Nekoliko trenutaka zatim pritisnuo je pozivno dugme za glavnu stjuardesu:

- Evelyn, ubrzo bi moglo postati gusto!

Njegove šture riječi potakle su živahnu aktivnost: poduzete su privremene mjere opreza. Nikakvo posluživanje jela i pića. Učvršćivanje neučvršćenih predmeta. Vezivanje sigurnosnih pojasa. Zabrana pušenja.

I čekanje!

Richard Braun uključio je zvučnike u putničkim odjeljcima.

- Drage putnice i putnici -odjeknuo je njegov smireni glas. - Oni među vama koji su već više puta putovali avionom očito su opazili da se stišala buka motora, da letimo sporije. To je samo mjera opreza. Ukratko, očekujemo nestabilan zrak oko nas... Neki su se među vama možda uplašili. Vjerujte mi, molim vas, da nestabilna zračna fronta ne znači ništa neuobičajeno. Naš je avion posve prilagođen takvim prilikama. Dakako, možda će se malo tresti, no to je sve što se može dogoditi. Letimo i dalje posve normalno. Molim vas samo jedno: ostanite neko vrijeme na svojim mjestima, vezani pojasevima. Uskoro ću vam se javiti ponovo. Hvala vam.

U putničkim je kabinama kapetanova obavijest dočekana šutnjom. Putnici su različito primili navještaj moguće oluje. Bilo je i prestrašenih, problijedjelih lica. Neki su

28

se doimali kao da ih se to i ne tiče. Ostali su bili mirni i ozbiljni.

Evelyn je znala da mora učiniti sve što može kako bi se suočila s opasnošću. Glavna je stjuardesa poznavala učinke iznenadnih, ljetnih oluja koje se pojavljuju nenajavljene i koje među posadom u pilotskoj kabini slove kao jedna od najneugodnijih vremenskih pojava. Toliko su iznenadne da ponekad posada doznaje o njima tek pošto je o tome obavijesti posada drugoga aviona koji je neočekivano zahvatila takva nepogoda.

Kao i svi putnici, Melanie Holm učvrstila je sigurnosni pojas. Sastanak u San Francisku završio je i sve je proteklo po planu. Ona je prevodila na engleski sve što se govorilo na španjolskom, njemačkom ili ruskom.

Sad je letjela natrag, vraćala se. Imala je i rezervaciju za priključni let od Frankfurta do Münchena, kamo ju je pozvao bračni par što ga poznaje već odavno.

Odjednom je Melanie opazila kako joj ruke dršću. Nije znala zbog čega, nije shvaćala značenje toga drhtanja. Stoga ga je i pripisala nekakvome osjećaju straha, ne misleći pri tome na to da se nikad u životu nije bojala letenja. Jer to nije bio onaj čisti strah, koji je uvriježen u njoj. Bio je to nekakav izuzetan, jedinstven, njoj posve stran osjećaj...

Ne, ne, nije joj bio stran! Bilo je to nešto poput želje, čežnje. Nešto jedinstveno lijepo, no ipak i tjeskobno istodobno.

Želje, a za čim? Čežnje, a za čim?

Nehotice je tupo odmahnula glavom.

Putnik na susjednom sjedalu promatrao ju je pažljivo. Opazio je promjenu na njoj i doveo je to u vezu s kapetan6vom obaviješću. Bila je to zabluda, no upravo je zbog te zablude osjetio dovoljno hrabrosti da oslovi Melanie, iako ga je to stajalo golemoga samosvladavanja.

Naime, Rainer Berthold bio je vrlo suzdržan prema ljepšemu spolu. Nikada dotad nije još bio smogao dovoljno snage da samo iz unutrašnjega poticaja oslovi neku ženu koja mu se svidjela. I to zato što je pri tom uvijek mislio na »ono« i vjerovao da mu ona može to pročitati s lica.

Žena pokraj njega sviđala mu se. Sve do ovoga trenutka njezino mu se vladanje činilo odbojno. Na primjer, kao da mu je htjela obznaniti kako ne želi da joj netko smeta... No sad, kad je prestrašena, sad je nešto drugo. Sad joj je želio pomoći.

Rainer Berthold pročistio je grlo. 29

- Nema razloga da se bojite - rekao je smiješeći se uvjerljivo. - Olujna fronta nije opasna ni upola od toga koliko joj ime govori. -Tiho, kao da joj povjerava tko zna kakvu tajnu, dodao je: - Posada zna svoj posao!

- Hvala. Vrlo ste ljubazni. -Melanie Holm uzvratila mu je smiješak. Istodobno, osjetila je kako se u njoj budi neka vrlo snažna žudnja. Besramno divna. Kao da su ona i taj njezin susjed jedno biće. Kao da je nečim vezana za njega.

Osjetila je isto što i prema Berndu Selderu!

U misli su joj navrli dani njezinoga djetinjstva. Odgajana je u uvjerenju da je seks nešto prljavo, i ona je u to bila povjerovala. Tek je mnogo poslije, uz Harryja, shvatila istinu. No kasniji, sve rjeđi odnošaji s njim vratili su je na razinu djetinjstva...

A onda se pojavio Bernd Selder. On je ponovo probudio u njoj sve to što se bilo uspavalo...

- Ja... ja mislim da se doista malo bojim - lagala je, i čudila se sebi što je tako žustro, tako snažno reagirala na riječi toga muškarca pokraj sebe. Tako je erotično djelovao na nju. Glasom, pogledom što ga je u nelagodi malo oborio, plahim smiješkom.

- Berthold. Rainer Berthold - predstavio joj se.

- Kako...

- Zovem se Rainer Berthold.

- Oh... Holm. Melanie Holm.

- Drago mi je.

Samo je kimnula.

U tome je trenutku Rainer Berthold pomislio kako bi svoju susjedu najradije zagrlio, da je utješi. Doimala mu se posve smetena, zastrašena, nemoćna, kao da joj je potrebna zaštita. Promatrala ga je krupnim očima.

Vođen nekakvim unutrašnjim poticajem uhvatio ju je za ruku i blago je stegao. Uzvratila mu je stezanjem.

U putničkoj je kabini bilo vrlo mirno. Činilo se kao da svi očekuju izvršenje obećanja. Avion je poslije kapetanovoga navještaja preletio već šezdesetak kilometara, a ništa se nije dogodilo.

Prvi udar došao je iznenadno i bio je žestok. 30

Drugi udar. Krila su drhtala. Naglo propinjanje aviona prikovalo je putnike o sjedala. Letjelica se nastavila penjati, sve brže. Tresla se nošena silovitim uzgonskim olujnim udarom. Pokoravala se snažnim okomitim zračnim strujanjima. Golim se okom moglo vidjeti kroz prozor kako se krila tresu.

Putnici su sjedili nepomično, kao da su uzeti. Poneki među njima kričali su od straha.

Krik što se oteo iz grla Melanie Holm nije imao nikakve veze s bojazni i zastrašenošću Odjednom je njome ovladala spoznaja, golema, moćna, silna. Noćne more obuzele su joj svijest, osjećaje, osjetila. Ona tako blagotvorna igra njezinih prstiju. Ono opojno sjedinjavanje u njezinoj mašti. I sve je to odjednom bilo tako jasno, tako nedvojbeno, tako razaznatljivo!

Čežnja joj je bila golema, žudnja snažna. Svjesna toga, uzdahnula je.

Čvrsto i silovito uzvratila je stisak ruci koja ju je stisnula, a onda je snažno pritisnula o svoje krilo.

Ostale je putnike sve više zahvaćao strah i panika. Neučvršćeni predmeti kotrljali su se po kabini.

U prednjoj kuhinjici začuo se mukli udarac. Ladice su izletjele iz ležišta. Pribor za jelo namijenjen putnicima prve klase zazvečao je rasuvši se po podu Pladnji su letjeli tamo-amo, klopoćući. Staklenke su se rasprskavale.

Ljudi u pilotskoj kabini izgubili su na nekoliko trenutaka nadzor nad instrumentima. Kazaljke i brojke spajale su se u nečitke bijele mrlje. Tablice, olovke i karte leta lebdjele su kroz pilotsku kabinu. Avion se tresao, drmao se sve jače.

Kapetan je pomaknuo upravljačku palicu i oduzeo malo gasa motorima. Učinio je to polako i oprezno, s mnogo osjećaja. I tad je, iznenada, prisilno penjanje bilo zaustavljeno, na oko četiristo metara višoj razini.

Sve je to potrajalo samo devet sekundi, koje su se mnogima činile duže od vječnosti.

U avionu su se i dalje čuli jecaji i uzdasi, no sve što se dalje zbivalo s avionom bili su samo lagani udari o njegov trup, posve neopasni u usporedbi na one maloprijašnje.

Ljudi u pilotskoj kabini ponovo su imali sve u svojim rukama. Kapetan je usmjerio pramac aviona malo prema dolje. Podesio je brzinu, a onda vratio avion na propisanu visinu leta. Zatim je izvijestio kontrolu leta na zemlji o teškim i žestokim olujnim naletima iz vedra neba. Bilo je to više nego

31

korisno upozorenje avionima koji su se upravo spremali da polete.

Među putnicima nije bilo ozbiljnije ozlijeđenih - nije bilo čak nijedne modrice.

Prvi nalet olujne fronte bio je pritisnuo Melanie Holm o sjedalo. Osjećaj za ravnotežu i orijentaciju bio joj je na tren poremećen, tako da je pomislila kako se avion opasno naginje na lijevu stranu; zapravo, bio je to trenutak kad se letjelica bila ustremila prema gore.

A onda je nastupilo osvještavanje, spoznaja. Melanie Holm poželjela je da zaboravi sve oko sebe i da se prepusti samo osjećajima. Osjećajima koji su bili jači nego ikad.

Sad ih je prepoznala. U njoj je bješnjela žudnja, požuda za muškarcem. Ne, nije to bila žudnja, bila je to zapovijed njezinoga tijela!

Srsi i draškanja što ih je osjećala u sebi prisiljavali su je da nešto poduzme. Susjedovu ruku pritisnula je ne samo o svoje krilo nego i u krilo, gurajući u njega muškarčeve prste.

Dršćući od užitka, naslađivala se ugodnim pritiskom prstiju što su počeli i sami istraživati. Zavalila se dublje u sjedalo i polako širila noge.

Vladanje mlade žene duboko je smelo Rainera Bertholda. U prvome se trenutku htio oprijeti njezinome vođenju, no onda, kad su mu doprli do svijesti smisao i značenje te igre, prepustio joj se bez otpora.

Sve što se zbivalo oko njega odjednom mu je postalo posve nevažno. Zagledao se u ruku koja je upravljala njegovom. I činio sve što je žena šutke željela.

Ruka mu je sad bila ispod njezine suknje, polako se pomičući uz unutrašnju stranu bedra, sve dok nije osjetio pod vršcima prstiju toplo, meko, pulsirajuće vlažno meso. Ženina je ruka gurala njegovu sve dublje; jagodice njegovih prstiju čas su mrsile orošeni busen, čas klizile po kliskim naborima, čas ronili u vrelu dubinu. Osjetio je kako žena sva treperi, kako joj je ruka-vodilica sve oznojenija.

U putničkim kabinama bilo je sada drukčije raspoloženje. Krike straha zamijenili su povici opojne radosti, sreće zbog toga što se nije ništa dogodilo!

Medu tim povicima odjeknuo je i jedan prodoran povik užitka koji je ispunio prostor sve do pilotske kabine, no u općoj radosti nitko ga nije posebno čuo, kao ni glasne uzdahe strasti koji su mu prethodili.

32

Sve se utišalo kad je iz zvučnika odjeknuo kapetanov glas:

- Drage putnice i putnici, ponovo vam govori vaš kapetan. Upravo smo osjetili djelovanje takozvane oluje lijepoga vremena. Uvjeravam vas da granice opterećenja našega aviona nisu ni u jednome trenutku bile prekoračene. Stoga nema nikakva razloga...

I Melanie Holm čula je kapetanove riječi, no zagušila ih je u njoj nova navala strasti. A onda se opušteno zavalila u naslon, oslobođena bolne napetosti koja ju je mučila sve do prije nekoliko minuta.

Bez žurbe je dovela u red odjeću, a onda mu se povjerljivo, prisno nasmiješila.

- Hvala! - prošaptala je. On je kimnuo i šutke uzvratio osmijeh.

Oko njih sve se uskomešalo od užurbane radinosti. Putnici i stjuardese počeli su pospremati stvari. Začule su se prve narudžbe šampanjca i viskija...

VI Frankfurtski aerodrom. Melanie Holm imala je dovoljno

vremena za šalicu kave. Pila ju je s Rainerom Bertholdom, koji se ni nakon slijetanja nije odvajao od nje.

- Vi ste neobična žena - priznao joj je kad su našli mjesta u aerodromskom restoranu.

- To biste mi morali pobliže objasniti - rekla je Melanie Holm.

- Paaa... ovaj... mucao je u neprilici. - Lijepi ste... eto, dakle, to sam htio reći.

- Da?

- I inteligentni - brzo je dometnuo.

- Hvala

- I ostalo... Je li se to dogodilo zbog zahvalnosti? - upitao ju je.

- Ne - odgovorila je Melanie i odmahnula glavom. - Nema to nikakve veze sa zahvalnošću. To je više, mnogo više...

Pojavila se konobarica. 33

- Dvije kave, molim - rekao je Rainer Berthold. A kad je vidio da je Melanie Holm kimnula, potvrdio je: - Da, dvije šalice kave.

- S pecivom?

- Bez peciva! - odgovorio je pošto je Melanie šutke odmahnula glavom.

Konobarica je otišla do susjednog stola.

- Više od zahvalnosti? - upitao je Rainer Berthold nastavljajući razgovor.

- Da, više! - ponovila je Melanie. Poslije kratkoga oklijevanja dodala je: - Mislim da sam vam ipak dužna objašnjenje.

- Oh, ne, ne morate mi ništa objašnjavati - otklonio je Rainer Berthold.

- Ipak, željela bih to - nasmiješila se.

- Da vas saslušam?

- I to. Bilo je to... - Zašutjela je, kimnula i nastavila tiho:

- Dopustite mi da se tako izrazim: bilo je to tako kao nešto što je oduvijek bilo prisutno i jednom se, bilo kad, moralo dogoditi, nešto što me do danas mučilo i čemu nisam znala uzroke. To je postojalo, ako me shvaćate, i iznenada, odjednom sam znala kako ću se riješiti te muke i boli, toga poriva koji me je neprestano pratio. To... oprostite, no vi ne biste mogli to razumjeti. ..

- Oh, i te kako! - ustvrdio je Rainer Berthold. Pažljivo ju je pogledao, a onda joj je objasnio što je to razumio: - Vi... vi ste spavali. Mnogo godina. Kao nekakav zimski san. A onda je odjednom došlo proljeće, ljeto.

Konobarica je donijela kavu.

- Mijenjamo smjene. Smijem li vas zamoliti da odmah naplatim? - rekla je obraćajući se Raineru Bertholdu.

Ovaj je kimnuo i platio, pomalo ljutit zbog toga što im već drugi put prekida razgovor.

- Hvala vam za kavu - rekla je Melanie pošto se konobarica udaljila. - I za ono o proljeću, to ste rekli doista lijepo.

34

- No, pa... - promumljao je malo smeten - ja sam to, eto, tako shvatio. Vaše osjećaje i sve ono drugo... I... hoćete li to odsad češće doživljavati, ili...?

- Mislite li na »ljeto«? - upitala je. - Da, odsad želim to doživljavati češće.

- Šteta - prošaptao je.

- Zašto bi to bila šteta? -upitala ga je, iako je unaprijed znala odgovor.

- Zato što neću moći biti dio toga »ljeta« - progunđao je.

Iz zvučnika se začula obavijest: »Molimo sve putnike koji nastavljaju let prema Münchenu da se jave na šalter za informacije.«

- To se odnosi na mene - objasnila je Melanie muškarcu nasuprot sebi, a onda dodala utješno: - Vi ste bili »proljeće«.

Rainer Berthold je kimnuo.

Ustao je i pružio Melanie ruku za rastanak.

- Ostat ću uz vašu kavu -tiho je rekao. - I mnogo sreće!

- Hvala. Vi... ti si divan, Raineru - šapnula je, a onda ga poljubila.

Brzo je posegnuo u džep i izvadio posjetnicu.

- Evo - rekao je. - Uzmite je, molim vas. Možda...

Uzela ju je i bez riječi se okrenula te otišla, praćena pogledom punim nade.

Melanie Holm bacila je posjetnicu u najbližu košaricu za otpatke, razmišljajući: »Proljeće nikad ne može postati ljeto...« Bila je sigurna u to da je Rainer ne samo promatrao njezin čin, nego i da ga je shvatio: njezin razlog zbog kojega joj je sjećanje na lijepo proljeće vrijednije od pripeke vreloga ljeta.

* * *

Na šalteru za informacije Melanie je doznala da je tehnički kvar razlog zbog kojega je polijetanje aviona prema Münchenu odgođeno za tri sata. Svi putnici koji ne žele čekati tako dugo mogu otići u München posebnim autobusom.

Melanie Holm se odlučila za autobus. Ušla je među posljednjima i kroz prolaz između sjedala otišla do kraja, u stražnji dio.

35

- Oprostite, je li mjesto pokraj vas još slobodno? - upitala je mladoga muškarca koji je na koljenima držao rastvoreni časopis s križaljkama.

- Samo ako mi kažete koja je to rijeka sa dva slova. Prvo je P.

- Ništa lakše od toga - odvratila je Melanie. - Pustite me da prođem pokraj vas i sami ćete otkriti odgovor.

- Kako ću to...? - promrmljao je križaljkaš, povukao koljena i zagledao se u ono što je tako nadražujući polako pomicalo u njegovome vidnom polju.

- Jeste li već našli odgovor? - upitala je i zastala za nekoliko trenutaka, približivši mu ono u što je zurio.

- Stražnjica... Po-po... - rekao je sebi u bradu, a onda kliknuo glasno: - Po! Rijeka je Po!

- Doista brzo mislite! - rekla je Melanie nezainteresirano i sjela pokraj mladića.

On se nacerio. Svjetiljke u autobusu pogasile su se. Krenuli su.

- Znate li možda dio ženskoga tijela s pet slova? - upitao je njezin susjed kroz tamu.

- Nismo li to već vidjeli?

- Ne, to ne može biti po-po. Nešto s druge strane tijela... Znate li?

- Ne znam - kratko je odgovorila.

- Smijem li vam odmah pokazati što je to?

- Molim vas da to učinite

- Ovo! - prošaptao je mladi muškarac i posve slobodno zgrabio Melanijinu dojku.

- Sisa se piše sa samo četiri slova, čovječe - mirno je rekla Melanie, osjećajući kako joj je srce počelo kucati sve brže.

Mladićeva nesputanost, uz njezinu slobodu, izazvale su u njoj bujanje žudnje.

- Nisam mislio na izraz »sise« - rekao je, trljajući razbludno Melanijinu bluzu.

- Nego? - upitala je, ne braneći se od njegove živahne ruke.

36

- Grudi. Dojke.

- Doista, to je nešto sasvim drugo - suglasila se s njim.

- Zar? - Ruke su mu i dalje bile vrlo marljive.

- Zar nije?

- Imate pravo! - rekao je nasmijavši se.

- Hvala.

- Nema razloga da mi zahvaljujete! - rekao je, a malo poslije, pošto se pristojno primirio pokraj nje, dodao je: - Doista ste nešto osobito!

- Govorite li meni ili mojim sisama?

- I vama i njima.

- Dovodite me u nepriliku.

- I ja se osjećam tako - napomenuo je, a onda je upitao: - Kako se zapravo zovete?

- A vi?

- Ja sam pitao prvi!

- Ako pogodite, dobit ćete poljubac - obećala mu je Melanie.

- Smijem li triput?

- Što biste vi to triput?

- Pogađao! A na što ste vi mislili?

- Ništa, ništa... Samo pogađajte.

- Rosi! - viknuo je pun nade.

- Pun pogodak! - rekla je radosno i poljubila ga u usta.

- Auuh! - kriknuo je.

- Tiho! - prošaptala je. -Inače bi i ostali mogli to tražiti.

- Vraška ste žena!

- I što sam onda? - upitala je Melanie. - Nešto osobito, ili vraška žena? Ha?

- Zapravo, meni je svejedno. Glavno je da je sve ostalo kako valja.

- Što to drugo? 37

- Te vaše stvari... Ovdje, ispred vas.

- Znači li to da vam one odgovaraju?

- I te kako! Izrasle su predivno!

- Zar ste vrtlar? - upitala je Melanie.

- Nisam. Zašto?

- Zato što govorite o tome kako je nešto predivno izraslo. ..

- Vi ste doista jedna...

- ... vraška žena, znam to - prekinula ga je.

- Baš to! - suglasio se s njom, pogledao je i protrljao dlanove.

- Što sad smjerate? - upitala je Melanie. Zavalila se opušteno u svoje sjedalo, malo raširila noge i uzvratila mladiću pogled kroz tamu.

- Suknja vam se poremetila - rekao je.

- Zar doista? - Široko je razmaknula bedra. Rub suknje podigao joj se još više, klizeći uz stegna i sve više otkrivajući nagu kožu.

- Nosite li uopće gaćice?

- Dakle, vi ste doista radoznali!

- Profesionalno. Policajac sam.

- A ja sam pljačkašica banke za kojom je raspisana potjernica - uzvratila mu je Melanie.

- Mogli biste izbjeći svoje »hapšenje« ako biste me...

- Ako bih vas... ?

- ... uvjerili u svoju nevinost.

- Ako ste pri tome mislili na neko određeno mjesto, moram vas razočarati - odgovorila je Melanie. - Ja sam sve samo ne nevina.

- U to bih se vrlo rado uvjerio osobno - rekao je pomalo promuklim glasom.

- Nemojte se osjećati prisiljeni na to.

Kimnuo je, pružio ruku i počeo se uvjeravati u već odavna nepostojeću Melanijinu nevinost.

38

- Sviđa li vam se? - upitala je Melanie, kao da je se sve to uopće ne tiče. On je šutio i usredotočio se na igru svojih ruku.

Melanijina izvanjska ravnodušnost bila je u potpunom raskoraku s njezinim stvarnim osjećajima. Osjećaj užitka prožimao joj je utrobu kad je osjetila prste mladoga muškarca - tragajuće prste, koji su nadirali i prodirali, igrajući se njezinim spolovilom.

Znala je i zbog čega on to čini. Želio je slomiti njezinu ravnodušnost, želio ju je prisiliti da se pokrene. Da tiho zajeca. Da čeznutljivo uzdahne. A očito je želio još više, i to da se u njemu probudi žudnja.

Melanie je suosjećajno uzdahnula.

U trenu je mladićeva ruka postala prodornija, njegovi prsti hrabriji. Čeznući za mladom ženom u tmini pokraj sebe, trznuo je patentni zatvarač na svojim hlačama.

Ona je odmahnula glavom, uhvatila mu ruku i povukla je u stranu. On ju je pogledao upitno.

- Uzajamno, ili nikako - prišapnula mu je.

- A zašto ne onako kako bog zapovijeda? - zanimalo ga je.

- Još nije ljeto – odgovorila je.

- Ljeto? - upitao je u nedoumici.

- Zaboravi to!

- Dobro, dobro...slažem se...

Slijedeći su trenuci protekli u nadražujućoj igri. U omami osjećaja kojima su prevladavali užici, svako je od njih uživalo u kretnjama ruke onoga drugoga.

On joj je istraživao okoliš dražice, spuštajući se s vremena na vrijeme do ulaza u dokaz da doista nije nevina, a ona je njegovo stabalce pretvarala u čvrsto stablo. Vršci njegovih prstiju ubrzo su izazvali u nje provalu mirisnih sokova koje je, pod njezinim sve žešćim trzajima, osjećao sad jače, sad slabije, a njezina je sve stegnutija šaka ubrzo i njega dovela do vrhunca slasti.

Tmina u autobusu, šum njegovoga motora i praznina u posljednjim redovima sjedala jamčili su da njihova ljubavna igra neće biti otkrivena...

39

* * *

Kuća je bila obavijena tamom. Melanie Holm izišla je iz taksija. Došla je njime s aerodroma do kojega ju je dovezao autobus. Krenula je prema ulazu u kuću.

- Pričekat ću za svaki slučaj - doviknuo joj je taksist i upalio duga svjetla. - Tek pošto mi mahnete, donijet ću vam prtljagu.

Melanie je podigla ruku u znak pristanka.

Reflektori su osvijetlili teren na kojemu je bila zgrada Pokraj kuće stajala je miješalica za beton. Građevinski je materijal bio nakrcan s obje strane prilaznoga puta sagrađenoga od dasaka i kamenja. Provizorij. Raskopano tlo i gomile drvenarije za oplatu i skele upotpunjavali su dojam gradilišta.

Ne spotakavši se nijednom, Melanie je došla do ulaznih stuba. Uspela se uza sve tri stube i pozvonila. Nije se začuo ni najmanji zvuk.

- Sranje! - opsovala je glasno i pritisnula kvaku. Ulazna su se vrata otvorila. - Uf! -kliknula je od olakšanja i domahnula vozaču taksija.

Čovjek je, ostavivši motor i svjetla upaljene, izišao iz automobila. Noseći Melanijine kovčege, doteturao je do kuće.

- Ukupno dvadeset maraka pedeset - rekao je dašćući, dok je slagao prtljagu u predsoblje.

- Možete birati - nasmiješila mu se prijateljski. - Novac ili...

- Ili? - upitao je u nedoumici i ustuknuo za jedan korak.

- Ili mene!

- Vas? - uzviknuo je vozač taksija u nevjerici i zagledao se dugo u svoju mušteriju. Odjednom se prisjetio kako je ta žena sjela pokraj njega u taksi neusiljeno šireći noge. - Tebe, misliš. .. - Shvativši, nacerio se i pošao prema njoj.

- Zaboravite sve to! - rekla je Melanie i gurnula mu u ruke novac. Zatim mu je zalupila vrata ispred nosa. Nije joj se svidjelo taksistovo cerekanje. Činio joj se odviše primitivan, prostački.

Melanie je upalila svjetlo i ogledala se po hodniku. Pokraj telefona, ugledala je list papira.

40

»Pošli smo na spavanje«, pisalo je na njemu. »Tvoje rajsko počivalište prostrto je u potkrovlju. Ondje ćeš naći sve što ti je potrebno... P.S.: U hladnjaku ima klope. Treća vrata lijevo«.

Smiješeći se, Melanie je pošla naznačenim putom. Našla je sendvič i bocu vina.

Žvačući, desetak minuta zatim krenula je prema potkrovlju, no predomislila se i vratila se dolje, u prizemlje, da bi ondje uložila prvu »žalbu«. Na poleđini onoga papira napisala je: »Klopa O.K.! Ipak. nisam sita: u potkrovlju nedostaje muškarac. Laku noć1«

Zatim se popela uza stube.

Melanie je te noći spavala vrlo nemirno. Snivala je o danima svoga djetinjstva. O jednom posve određenom danu. O činu i kazni. O osjećaju i mržnji.

0 tome kako je otkrila vlastito tijelo. Kako joj je igra samom sobom donijela najdublje zadovoljstvo, i to u satima tame, koje se dotad uvijek bojala,

I o mnogim noćima nakon te, kad bi se počela milovati čim bi se povukla na počinak.

I o tome kako ju je prestravilo iznenada upaljeno svjetlo u njezinoj sobici. I o očevim udarcima po njezinoj obnaženoj stražnjici. I o majčinim reskim kricima.

»Ti prljavice nijedna! Fuj, srami se! Budeš li to samo još jednom činila, tad ne računaj više na našu ljubav! Pozvat ćemo policajce da te odvedu i zatvore!«

Melanie se u snu nemirno vrtjela amo-tamo. Uzdahnula je nekoliko puta, zajecala, osjećajući u snu očeve udarce.

Usred noći probudila se, oblivena znojem. Bilo joj je potrebno mnogo trenutaka dok se vratila u stvarnost. A tad ju je obuzela opojnost samospoznaje, koja joj nije dopuštala da zaspi ponovo. Već je i pomisao na sve to budila u njoj požudne osjećaje, čežnju za zadovoljenjem. Unutrašnja žudnja za tim da doživi sve postajala je sve veća. Napokon je, preboljevši moralne pouke iz djetinjstva, postala snažna, toliko snažna da je željela sljedeći put doživjeti sve to. Vezanost. Stvarno zajedništvo. »Ljeto«...

Te je noći Melanie odlučila da će živjeti, da će činiti ono što ona razumijeva time. A to je: spavati s muškarcima! Sa svim muškarcima koji joj se sviđaju!

41

Uštedjela je priličnu svotu novca, pa će moći priuštiti sebi da svoje dane i noći provodi po vlastitim željama i zamislima. Pri tom će joj pomoći prijateljstvo Bernda i Elke. Njihov poziv nije došao slučajno; Melanie im je pripovijedala kako više ne živi s mužem.

- Dođi k nama i ostani koliko god dugo želiš - odgovorila joj je Elke spontano. - Kuća je posve dovršena, možeš stanovati u potkrovlju.

- A što će reći na to tvoj muž?

- Bernd? Neću ga ni pitati... No šalu na stranu: on ti se raduje jednako kao i ja. Kad ćeš doći?

- Za tjedan dana. Telefonira! ću ti prije toga.

Elke i Melanie poznaju se još od djetinjstva. Zajedno su išle u školu, zajedno rasle. A i pošto su se poudavale, nastavile su se družiti.

Svake su se godine uzajamno posjećivale kako bi osvježile stare uspomene. Tako je Melanie upoznala Bernda i imala prilike da ga ocijeni. Muškarac oko sredine tridesetih godina. I muškarac kojega bi žena mogla poželjeti.

Melanie je oduvijek sebi tako predočavala žigola i kolboja: plavokos, plavook, preplanuo, sportskoga stasa, svjetskoga nastupa.

Razmišljajući o njemu, Melanie je ponovo zaspala. S tajnovitim smiješkom na usnama...

VII Bernd i Elke sjedili su u kuhinji, za stolom za

doručkovanje. Bilo je sedam sati ujutro. Sunčeve su zrake prodirale kroz prozor.

- Čuj - rekao je Bernd svojoj ženi - ipak razgovaraj još jednom sa svojim šefom. Ne bi smjelo biti komplikacija oko tjedan dana dopusta.

- Stari bi mogao pasti sa stolca ako bih mu došla s takvom molbom - odgovorila je Elke žvačući.

- Priveži ga prije toga -predložio joj je.

- Ali, najozbiljnije - rekla je.

- Jedna se kolegica razboljela. Sad je doista nemoguće...

- Glupost! - gunđao je muž. 42

- Sve moram obaviti sam.

- Hvalisavče! - nasmijala se Elke. - A tko je onda stavio tapete u cijelom prizemlju?

- Nisam mogao dobiti dopust - branio se Bernd.

- Ali sad ga imaš. I valjda je pošteno da se pobrineš o podrumu.

- To je mnogo više posla od stavljanja tapeta.

- Upitaj Melanie hoće li ti pomagati. I pozdravi je u moje ime. Moram sad otići. Vidimo se navečer!

- Misliš li da bi mi ona pomagala?

- Pitaj je i znat ćeš! - smijala se Elke.

Pomisao na takvu pomoć dala je krila njegovoj poduzetnosti.

- Mogla bi miješati žbuku. Najbolje da je odmah i nabacuje na zidove. I onda...

- A ti ćeš samo nadgledati? Uz takvu podjelu posla drugo ti neće preostati.

- A tko će skidati skele? -mrmljao je. - Bih li je upitao odmah?

- Samo se usudi!

- Zašto?

- Koliko znam, ona spava posve naga.

- Ah! - začudio se. - Nisi li rekla da moraš na posao?

- Želiš li me se možda riješiti? - upitala je Elke glumeći nepovjerljivost.

- Ma ne, ni govora.

- Možda bih ipak mogla dobiti jedan dan dopusta - glasno je razmišljala njegova žena.

- Tada bi ti mogla miješati žbuku. I možda je odmah i nabacivati na zidove. I onda...

- Ćao! Sada doista moram ići - doviknula mu je i odjurila.

Bernd je gledao za njom smijuljeći se.

43

* * *

Jedan sat poslije toga Bernd se napokon odlučio da počne rastavljati skele. Popeo se na ogradu, a onda na gornji dio skela, odakle je mogao vidjeti preko krovnoga žlijeba - ali i kroz prozor iza kojega je stanovala Melanie.

Kad mu je to doprlo do svijesti, oklijevajući se zaputio prema tome mjestu.

- Samo da vidim što radi moja »podstanarka« - prišaptao je tiho sebi u bradu, kao da mora nečim opravdati svoju radoznalost.

Onda je stao ispred njezinog prozora.

Prvo što je ugledao od Melanie bila je njezina obnažena stražnjica. Prijateljica njegove žene ležala je na postelji potrbuške i spavala. Jedna noga lagano povijena, druga opružena, nudile su se Berndovim pogledima otkrivene. Ostatak tijela bio joj je pokriven.

Sunce je sjalo kroz prozor i njegove su zrake milovale golu, osunčanu kožu. Svjetlo i sjena dijelili su sobu na blještavo i tamno. Granična crta bila je upravo Melanie. Sunce i tmina natjecali su se za milost da mogu golotinju obasjati blještavilom i sjajem ili je zastrti velom polutame i sumračnosti.

Jasnoća i zagonetnost stvarali su čudesnu opčaranost koja je obuzela i Bernda. Mirno, bez žurbe, upijao je u sebe ljepotu toga prizora.

Usnula žena. Plava joj kosa pada duboko na pleća. Nestašno kovrčava. Lijevo joj je rame pokriveno, desno obnaženo.

Golo tijelo. Vitak struk. Obli bokovi. Život. Disanje, koje je stvaralo jedva zamjetljive kretnje ženinoga tijela. Samo sporo, jednolično gore i dolje.

Čvrsta stražnjica. Isturena, osobito istaknuta zbog one povijene noge. Baršunasta koža. U sredini udolina.

Njezine duge noge i jedra bedra. Jedva naslućena dvoznačnost ondje gdje jedna noga tvori kut s drugom. Ondje gdje vlada tama.

Bernd nije odvajao pogled od njezine golotinje minutama. U njemu su tinjale želja i nada da će se Melanie u nekom trenutku pomaknuti, da će se za njega okrenuti.

44

Ne radi toga da bi mogao gledati požudno i lakomo ono po čemu se njezino tijelo razlikuje od njegovoga. Samo i jedino radi ljepote kojom je zračilo to nago tijelo.

- Spavaj dalje, djevojko! -dahnuo je i pomaknuo se korak u stranu, kako bi učvrstio olabavljeni crijep tik do njezinoga prozora.

Poslije pet minuta sišao je sa skela. Njihovo rasklapanje odgodio je za sutradan.

***

Melanie se probudila oko deset sati. Okrenula se na leđa i široko protegnula, a onda naglo skočila iz kreveta i otrčala u kupaonicu.

Pola sata poslije sišla je u prizemlje, gladna kao vuk. U kući je bilo sve mirno. Pozivala je Elke i Bernda, no nitko joj nije odgovarao. Objašnjenje je našla u kuhinji. Kao i sinoć, bila je to poruka na papiriću.

»Elke je na poslu«, čitala je, »a ja sam morao otići po još jednu vreću žbuke. Ako za moje odsutnosti dođe neki Huber, mirno ga pusti u kuću. Mora postaviti nekakvu cijev u podrumu. I prisili (!) ga da napokon priključi crijevo na stroj za pranje rublja! Ostani pokraj njega, jer voli zamutiti kad zaračunava radno vrijeme! P.S. Dobro jutro, sunčana djevojko!«

Melanie se nasmijala na ono »sunčana djevojka«. Nije znala zašto ju je Bernd nazvao tako. Ipak, ime joj se činilo lijepo.

- Vraška žena i sunčana djevojka! - glasno je i veselo uskliknula ogledajući se u zrcalu u hodniku. I nestašno namignula sebi.

Melanie je upravo bila pojela doručak kad je odjeknulo kućno zvonce. Izišla je iz kuhinje i pošla u hodnik. Ne baš zabrinuti muškarac u plavoj monterskoj odjeći stajao je pred vratima. U jednoj je ruci držao kovčežić s alatom, a u drugoj dugu cijev.

- Huber - predstavio se. - Alois Huber. Moram u podrumu postaviti još jednu cijev.

- A ja moram mjeriti vaše radno vrijeme! - Melanie mu se drsko nasmijala u lice.

Alois Huber pogledao ju je bez riječi od glave do pete prije nego što je prošao pokraj nje i sišao u podrum. Ubrzo

45

zatim Melanie je začula buku čekića, pogledala na sat i vratila se u kuhinju da popije još kave.

Kad je nakon dvadeset minuta zamukla lupa i škripa, Melanie je otišla do stuba što vode u podrum. Alois Huber, tri metra niže i s čekićem u ruci, čučao je na podu. Pogledao je gore, prema njoj. Srditi izražaj njegovoga lica u trenu se pretvorio u zadovoljan smiješak. Bilo je i razloga za to. Privlačna žena stajala je na najgornjoj stubi. Gledao joj je pod suknju i vidio svijetle gaćice.

- Već ste gotovi? - upitala ga je.

- Devetnaest minuta i četrdeset pet sekundi! - Cijelo mu se lice razvuklo u osmijeh.

- Je li to dobro vrijeme?

- Svjetski rekord! - ustvrdio je i vrškom jezika ovlažio suhe usne, i dalje zureći u njezine gaćice.

Melanie nije poduzela baš ništa da mu to spriječi. Dapače! Položaj njezinih nogu bio je sve izdašniji.

- A što je s crijevom za stroj za pranje rublja? - upitala je monter a - Što bi trebalo biti s njim?

- Treba ga priključiti. - Činilo se da Huber razmišlja

A kako je Melanie stekla dojam da njegova odluka ovisi o njezinoj velikopoteznosti, pomogla mu je u tome.

Skinula je gaćice i bez riječi sišla k njemu. Gledao ju je ukočenih očiju. Kad mu se dovoljno približila, pokušao je posegnuti za njom.

- Najprije posao, a onda tek zadovoljstva! - rekla je i spretno izmakla njegovom zahvatu.

- Ti, mrcino!

Alois Huber utrošio je samo pet minuta za pripremanje i priključivanje crijeva. Cijelo to vrijeme Melanie ga je šutke promatrala. Draškajući izazov pretvorio se u žudnju. Neizrecivo jaku. Odjednom su je posve obuzeli nagon i strast. Kao da je živjela samo za to.

Gotovo ju je zapeklo u preponama već na pomisao na to što će ubrzo činiti s njim. Sjediniti se. Spojiti se. Postati jedno sa stranim muškarcem. Da bi udovoljila osjetima. Da bi smirila napetost. Da bi svoje tijelo oslobodila muke i boli. Da bi doživjela vrhunac. Užitak. Zadovoljstvo. A nakon toga duboki mir i ispunjenost.

46

- Gotovo! - povikao je Alois Huber otirući ruke o odjeću. Pri tom nije ni za trenutak ispuštao Melanie iz vidnoga polja. Ona mu je kimnula.

- Evo me, uzmi me! - rekla mu je tiho, no u glasu joj je drhtanje ipak odavalo koliko je uzbuđena. - Uzmi me, ali me i zaboravi. I učini mi to kako treba!

Umjesto odgovora, posegnuo je jednom rukom duboko pod njezinu haljinu, dok joj je drugu ovio oko struka privlačeći je uza se. Ona je uspjela prije toga dlanom kliznuti niz njegov trbuh, tako da je mogla prstima napipati izbočinu u njegovim hlačama. Dašćući je malo raširila noge, a onda podigla jednu i ovila je oko njegovih bokova.

Ta joj je kretnja posve obnažila međunožje. Grčevito je tražila zatvarač na njegovome rasporku.

Kad ju je podigao da bi mogao prodrijeti u nju, podigla je i drugu nogu i prekrižila gležnjeve na njegovim križima. Ni u jednom trenutku nije pomislila na to što bi se dogodilo ako bi on izgubio ravnotežu i ako bi se svalili u sav onaj građevinski krš na podrumskome podu. Potpuno se bila predala strasti...

* * *

Bernd je otvorio kućna vrata i ugledao Aloisa Hubera kako se uspinje podrumskim stubama sa svojim kovčegom za alat i još se hvatajući za hlače.

- Već gotovo? - upitao je majstora. Ovaj je, iznenađen, malo ustuknuo, a onda preplašeno i bez riječi potvrdio kimanjem. Kućevlasnika je zanimalo: - Jeste li sve obavili?

- Sve.

- I crijevo na stroju za rublje?

- I to.

- A račun? - upitao je Bernd, čudeći se što mu ga Alois Huber već nije podnio. Obično bi ga već držao u ruci dok se penjao iz podruma, jer njegova bi mu ga žena unaprijed uredno natipkala.

- Ide pod garanciju - samo je odgunđao majstor i izišao iz kuće.

Kućevlasnik je ostao zapanjen i činilo mu se da je najhitnije od svega što treba obaviti u tome trenutku to da potraži Melanie.

Našao ju je u podrumu. Pogledala ga je gotovo bez daha, petljajući nešto po odjeći i popravljajući frizuru.

47

- Zdravo, Casanova! - pozdravila ga je smijući se glasno.

- Zdravo, sunčana djevojko - uzvratio joj je pozdrav. - Dobro nam došla... Kako si to uredila s Huberom?

- Što to? - upitala je smješkajući se obješenjački.

- Klipan je govorio nešto o garanciji - mrmljao je Bernd zamišljeno i promatrao uredno postavljenu cijev pokraj stuba i crijevo na stroju za pranje rublja.

- Uspjelo mi je nagovoriti ga da ovaj put ne ispostavlja račun za ono što je obavio - objasnila je Melanie.

- Zanimljivo! - rekao je Bernd. - Kako si to učinila?

- Poslovna tajna! - Namignula mu je.

Nekoliko je trenutaka u Berndu klijala sumnja. I osjećaj ljubomore. No onda je odmahnuo glavom i razveseljen pozdravio Melanie. Zagrlio ju je i poljubio u čelo.

- Lijepo je što si ovdje - rekao je.

- Hvala. I meni je drago.

- Hajde, pođimo gore. Skuhat ćemo u kuhinji kavu, a ti ćeš mi pripovijedati kako si.

Budući da se još malo zadržao razgledajući kako je majstor obavio posao, Melanie je krenula uza stube ispred njega. U djeliću sekunde učinilo mu se da je vidio njezinu golu stražnjicu.

* * *

Elke, Melanie i Bernd sjedili su udobno, okupljeni u dnevnoj sobi. Pošto su raščlanili »slučaj Aloisa Hubera«, poveli su razgovor o davnim danima. Uspomene su navirale, sjećanja se budila.

- Hej, Melanie, pamtiš li ga još? - povikala je Elke. - Našega nastavnika iz glazbenoga koji je bio lud za našim stražnjicama. Svaki bi put potapšao neku od nas djevojaka. Mislim da mu je najdraža bila tvoja pozadina.

- A ja sam mislila da je mnogo više volio tvoje dupence nego moje - rekla je Melanie gotovo uvrijeđeno.

- Nagodite se napokon na neodlučeno - predložio je Bernd dvjema ženama. - Ili prepustite odluku meni. Ja sam nepristrani sudac.

48

- To li bi ti htio! - uzviknule su Elke i Melanie istodobno.

- Kvariteljice igre! - Bernd je hinio uvrijeđenu veličinu.

- Ti imaš nešto reći o kvarenju igre - Elke je uzela riječ. - Nisi li danas htio skinuti skele?

- Nema više vremena za to - rekao je Bernd.

- No dobro, barem si učvrstio onaj rasklimani crijep - rekla je njegova žena onako usputno. A kad ju je Melanie. pogledala upitno, dopunila se: - Onaj tik do Melanijinoga prozora.

- Au! - kriknula je Melanie prestrašeno kad je shvatila smisao toga. - Kad si to učinio?

- Vjerojatno dok si ti još spavala - rekla je Elke zagonetno se smijuljeći i promatrajući Bernda.

- Tako je - potvrdio je Bernd, gledajući nevino poput janjeta pod ovcom. - Ne misliš valjda da sam se navirivao kroz prozor? - dodao je poslije nekoliko trenutaka tišine, naglašavajući svaku riječ.

- U to sam cijelo vrijeme sumnjala... bila uvjerena - popravila se njegova žena. - A ti, Melanie?

- Ni trenutak nisam sumnjala u to - odgovorila joj je prijateljica zamišljeno.

- U što to? - javio se Bernd.

- Da sam virio, ili da nisam?

- Možeš sam izabrati - presjekla je Elke.

- Ah, vi žene! - ljutio se Bernd.

Melanie je prešutjela odgovor.

Unatoč toj malo čarki, večer je protekla veselo i bilo je već vrlo kasno kad su se povukli na počinak. Bernd i Elke nastavili su razgovor i u spavaonici.

- Hajde, reci pošteno - zapitala je Elke muža - jesi li ili nisi zavirio Melaniji kroz prozor?

- Jesam - priznao je Bernd.

- I moram ti reći da tvoja prijateljica ima posve privlačno dupence.

- Baš si bezobrazan! - durila se njegova žena. - Želiš li time ustvrditi da moje nije tako lijepo?

49

Naglašavala je svoje riječi, potkrepljujući ih golim dokazima. Smješkajući se, Bernd joj je potapšao pozadinu, a onda rekao:

- Ja bih rekao: neodlučeno!

- A kako bi to mogao dokazati? - nastavila je izazivati. - Ili si možda i nju tapšao ovako?

- Tko zna, tko zna...

- Ah, vi muškarci! - rekla je prezirno.

Kad su legli u postelju, Bernd joj je pripovijedao o susretu s Aloisom Huberom. Naposljetku je dodao:

- Kad o svemu dobro razmislim, čini mi se kao da je Melanie morala imati nešto s njim.

- Misliš li da se poševila s njim?

- Da. Misliš li da je to mogla učiniti?

- Ne znam. Promijenila se. Svakako, moram priznati da joj to dobro čini. Postala je mnogo veselija, vedrija.

- I meni se to čini - suglasio se s njom.

- Znaš, a zašto i ne bi to učinila? Ako je to veseli... - Elke je razmišljala glasno.

- Upravo takol - rekao je Bernd i posegnuo za svojom ženom. - Ta i nas to veoma veseli!

- U pomoć! Muškarac! - povikala je hineći otpor. - Hoće me silovati!

* * *

Melanie je čula Elkino »muškarac...«. Nasmijala se pomišljajući na to što se zbiva kat niže.

Nešto lijepo. Nešto za što ona sad živi.

Pomislila je na Bernda, koji joj se vrlo sviđao. Ne samo zato što je dobro izgledao. To što je bio u braku s Elke govorilo joj je vrlo mnogo.

I ona je bila uvjerena u to da ju je promatrao kroz prozor. Već i pomisao na to budila je u njoj ugodne osjećaje. Odspavati jednom s njim - što je više razmišljala o tome, to joj je postajalo opsesija.

No Bernd je muž njezine prijateljice. 50

Melanie se sjetila na Aloisa Hubera. Bio je to prvi muškarac s kojim se stvarno sjedinila otkako se odvojila od Harryja. Za nju je to bio čaroban doživljaj. I u mislima je i dalje uživala u njemu.

No kako dugo? Jedan dan? Dva? Što će biti sutra?

Bilo joj je potrebno zajedništvo s nekim muškarcem, to joj je bilo posve jasno. Bila joj je potrebna ljubav kao ožednjelome voda, kao izgladnjelome hrana.

Jedino što još nije znala bio je odgovor na pitanje: kako često? Jedanput na dan? Ili češće?

To će doznati iskustvom. Kad joj tijelo bude zažudjelo za tim, tad će i činiti to. Potražiti sebi muškarca. Jer za nju je sad nastupilo »ljeto«...

VIII Melanie je ležala budna u postelji. Čula je Elkin glas:

»Ćao, do večeras!«, čula je kako su škljocnula ulazna vrata, čula je i šum motora automobila dok se nije izgubio u daljini.

Tišina. Duga gotovo pola sata, u kojoj je Melanie razaznavala samo otkucaje svoga srca, jer je čekala nešto. To da je Bernd pogleda kroz prozor!

Kao i jučer, ležala je i sad potrbuške. Naga. Opružena. Tako da se u pravome trenutku može okrenuti za njega, pokazati mu se.

Začula je tih, škripeći šum. Kao da se netko penje uz skele.

Bernd? To je mogao biti samo on. Zacijelo je to on. Jedva čujni koraci. Brojila ih je. Tri, četiri, pet...

A onda ponovo tišina, pomiješana s novim osjećajima. Pogledi koje je ćutila na sebi. Oči što su je motrile. Tad je počela brojiti. Do trideset. A onda se okrenula.

Kroz trepavice je ugledala prozor i prepoznala Bernda. Očaran, buljio je u njezino obnaženo tijelo.

Melanijino je srce pobjesnjelo od radosti i uzbuđenosti. Bila je pripravna. Mučno sporo skvrčila je noge, a onda ih razmaknula.

Bernd se zagledao medu njihovu golotinju.

Sad me znaš cijelu, pomislila je. Sad si vidio sve što imam. Sad je tvoja žudnja za mnom golema. Žudnja da legneš

51

na mene, da me mirišeš, da prodireš u mene. I da me osjetiš. Ondje gdje ćemo postati jedno. I da nam to sjedinjenje bude lijepo, ugodno, divno...

Koliko je jače razmišljala o tome, toliko je slikovitije sve to sebi predočavala. Sve dok nije doista osjetila.

Tiho je uzdahnula. A onda je, vodena nezaustavljivom željom, posegnula rukom dolje, među noge...

* * *

Bernd je kao opsjednut odmahivao glavom, smeten zbog toga što mu se želja ispunila. Zagledao se zatim u Melanijine obnažene grudi, u njihove nadražene, lijepo oblikovane vrške, ne mogavši ih se nagledati.

Pogled mu je kliznuo niže i zaustavio se na njezinome spolovilu. To što se zatim dogodilo nije se usuđivao zamišljati ni u svojim najsmionijim snovima. Osjećaji što su ga razdirali, bujanje što ga je sve jače obuzimalo - sve je to potjecalo samo od pogleda na širenje njezinih nogu.

Sad je upoznao i njezinu posljednju tajnu.

U djeliću jednoga daha taknula ga je sumnja da ona možda sve to čini svjesno, no opčaranost je bila jača. Pogotovu kad je Melanie pomakla ruku, krenula njome preko trbuha i zagrabila još niže. Jasnoća u kojoj se sve to zbivalo dovodila ga je u nedoumicu do ludila.

Spava li ona? Ili je budna? A možda je to bio san koji ju je potakao na čin?

Napola omamljen, Bernd se otrgnuo od promatranja i spustio niz skele. Vratio se u kuću dok su mu njezina golotinja i igra njezinih prstiju i dalje bili pred očima. Da bi se oslobodio tih slika, sišao je u podrum i ondje počeo miješati žbuku.

Radio je više od sata, kad je čuo korake.

- Bernd? - Bio je to Melanijin glas.

- U podrumu sam! – viknuo je.

Ponovo koraci. Silazila je niza stube A onda se pojavila pred njim, zavodnički lijepa.

- Dobro jutro, Casanova! - pozdravila ga je.

- Dobro jutro, sunčana djevojko! - uzvratio je. - Dotjerala si se kao da se spremaš na izlazak.

- Tako je - smijala se. -Idem kupiti automobil. 52

- Automobil? Što će ti automobil?

- A čemu služi tebi?

- Da se njime vozim, dakako - rekao je.

- I meni je potreban radi toga.

- Čuj, ako želiš poći nekamo, jednostavno se posluži jednim od naših automobila - predložio joj je. - Mojim ili Elkinim.

- A što će se dogoditi ako sve troje želimo izići nekamo?

- Tad ćeš se povesti sa mnom.

- Zbog čega bi vozio baš mene?

- Ti si tako zabavna.

- Glupane!

- A gdje si zapravo ostavila svoj sportski automobil? - upitao je.

- Eno ga na frankfurtskom aerodromu.

- Zašto si ga ostavila ondje?

- Ne želim ga više. - A kad ju je Bernd pogledao upitno, objasnila je: - Na šalteru za informacije ostavila sam ključeve... i poruku.

- Poruku? Kome?

- Harryju.

- Shvaćam... - I nakon kratke stanke: - Oko pola kilometra odavde, na glavnoj cesti, naći ćeš poštenog trgovca automobilima.

- Hvala ti. Izabrat ću onaj koji mi najviše odgovara - rekla je.

- Da pođem s tobom?

- Lijepo od tebe što mi nudiš tu uslugu, no nije potrebno - odgovorila je. - Samo bi smetao.

- Smetao? Čemu bi smetao?

- Mojemu načinu kupovanja.

- Ah, tako... A kako to ti kupuješ?

- Krajnje nemoralno! - nasmijala se. - Ne možeš ni zamisliti što se sve čini da bi se oborila cijena.

53

- Zanimljivo - promrmljao je i odmjerio Melanie od glave do pete. - A kako to ti obaraš cijenu, sunčana djevojko?

- Ženskim oružjem - povjerila mu je, a onda mu okrenula leđa i zalelujala bokovima.

- Vidi, vidi! - uzviknuo je Bernd, odmjeravajući dužinu njezine suknje. - Hodaš li bez ičega ispod toga?

- Pogodak! - Izazovno je dlanovima prešla preko stražnjice.

- Ne vjerujem ti! - rekao je. - Pokaži!

- Nevjerniče!

- Kukavice!

- Upitaj Elke. Ako ona dopusti. ..

- Elke sad nije ovdje. Osim toga, ona ne mora znati ništa o ovome.

- Čuj, ti, upozoravam te!... - rekla je Melanie. Nakratko zastavši i oklijevajući, ipak je nastavila: - No, lijepo, ti nevjerna muškarčino. Pogledaj ovamo!

Bernd je zurio u ono što mu se pokazalo: u golotinju njezine stražnjice.

- Ludo... jednostavno ludo...

- Što je to tako ludo? - upitala ga je, ne spuštajući haljinu.

- Tvoje... tvoje dupence!

- Jesi li siguran u to?

- Tako prirodno izbočeno... - petljao je.

- Dosta gledanja! - Naglo je povukla haljinu prema dolje. -Moram sad otići.

Posve zanijemio, gledao je za njom. Bio je pomalo smeten i osjetno nadražen, toliko da ni ona nije mogla ostati posve nezainteresirana i prpošna. Oboje su u tome trenutku čeznuli za tim da nešto poduzmu zajednički.

Pa bilo to i samo jedan jedini put...

* * *

Mjestance u kojemu se Bernd i Elke sagradili kuću nalazilo se na istočnoj prilaznici Münchenu. Dražesni komadić

54

zemlje. Šuma posvuda unaokolo, gusta i zelena. Livade i polja. Majuri.

I tenisko igralište. Na putu prema auto-cesti, Melanie je prošla pokraj njega. Neki je muškarac »igrao« protiv stroja koji izbacuje loptice. Činilo se kao da se čovjek dosađuje. Rutinirano je, snažnim udarcima, vraćao svaku loptu.

- Uživate li u tome? - upitala ga je Melanie, nadvirivši se iznad ograde.

- Već sam se i bolje zabavljao - odgovorio je. A pošto ju je podrobno promotrio, predložio je: - Kako bi bilo da odigramo jednu igricu?

- Na kakvu to igricu mislite? - upitala je oprezno, postavljajući istodobno noge u vrlo izazovan položaj.

Napadno raskrečenih nogu još se više približila ogradi. Kratkoća njezine haljine činila je dojam svega toga još izazovnijim.

- Ta na tenis, na što bih drugo mislio. - Radoznalo joj se približavao, pomno je promatrajući.

Taj klipan baš i nije mrtav, pomislila je.

- Ne znam igrati tenis - nastavila je glasno.

- Ali ja znam! - napomenuo je zureći netremice u njezina obnažena bedra.

- I unatoč tome želite se ogledati s jednom posve neiskusnom početnicom?

- To je još uvijek bolje nego igrati protiv stroja koji vraća lopte - ustvrdio je.

- Ako mislite tako...

- Razumije se da to mislim, no ne povjeravam se svakome - popravio je svoju misao.

- Znači li to da sam ja izuzetak?

Kimnuo je i upitao je: - Hoćemo li odmah?

- Više bi mi odgovaralo u petak - rekla je Melanie.

- U ovo vrijeme?

- Dogovoreno! - odvratila je. Razmislivši nekoliko trenutaka, dodala je: - No ovdje je i jedna nezgoda... Nemam odjeću za tenis.

- Možete igrati i bez nje. 55

- Bez odjeće? - upitala je Melanie zgražajući se.

- Bez odjeće za tenis - razjasnio je. - To što imate sad na sebi bilo bi posve prikladno.

- Hoćete li reći da bih mogla u petak doći ovako odjevena? - upitala je spustivši pogled niz sebe.

- Tako, i nikako drukčije - rekao je tonom koji nije dopuštao drugu mogućnost.

- Sve je, dakle, kako valja - odgovorila je, nasmiješila mu se još jednom i onda mu okrenula leđa.

Gledajući za njom, opazio je kako se pogladila po stražnjici i kako joj se pri tom podigao rub suknje. Samo za trenutak.

Nevjerica i opčaranost odrazili su mu se na licu kad je, ispod tkanine, opazio njezinu nagost. A Melanie je bila svjesna toga. Kao što je bila svjesna i toga da njih dvoje neće igrati tenis, nego nešto drugo...

Nakon desetak minuta stigla je do auto-salona. Brzo je našla mjesto gdje su bila izložena rabljena vozila. Sa zanimanjem je švrljala medu poredanim automobilima, a onda se zaustavila ispred jarko crvenoga porschea, koji nije bio baš najnoviji model, ali doimao se vrlo sačuvan.

Radoznalo ga je razgledala sa svih strana.

Lak mu nije bio nigdje ogreban. Sjao je i blistao obasjan suncem. Bliještali su i kromirani dijelovi. Na automobilu nije bilo ničega čemu bi Melanie mogla prigovoriti.

Osim cijene. Bila joj je za tisuću maraka previsoka. No ta joj se razlika nije činila prevelikom.

Kad je Melanie opazila da je netko promatra, otvorila je vrata automobila i pričekala da prodavač dođe do nje. I došao je, porazgovaravši najprije s nekim mehaničarom.

Melanie se nagnula da razgleda unutrašnjost automobila, a rub suknje sve joj se više podizao pri tom.

- Ga..ga-ga...garažirano vozilo - mucao je prodavač obuzet vidikom koji mu se pružao: gole noge i bedra, bez gaćica.

Melanie se naglo uspravila. Djelujući pomalo zbunjeno, poravnala je haljinu i okrenula se. Smeteno i upitno smijuljila se muškarcu, koji se tako »iznenadno i neočekivano« stvorio ispred nje.

56

- Dopustite mi da se predstavim: Meyer! - rekao je ne zamuckujući, no onda ga je obuzela panika i stao je nervozno popravljati leptir-kravatu. - Ja... ja sam prodavač, znate... Zanimaju li vas vozila?

- Oh, da! - povikala je Melanie oduševljeno. - Jednostavno sam zaljubljena u njih. - A onda je dodala, prilično priglupo kikoćući: - Blistaju tako veličanstveno!

Prodavačevo se lice razvuklo u cerekanje.

Dražesna i luckasta, pomislio je. Kombinacija koja bi mogla uroditi plodom... U duhu je već vidio sebe na pokusnoj vožnji s tom djevojkom. A tad bi joj svakako pokazao posebnu opremu: sjedala s pokretljivim naslonima, koji se spuštaju električki i nakon toga, čak i kad je motor ugašen, posve nečujno i blago podrhtavaju.

- Kako bi bilo da krenemo na malu pokusnu vožnju? - upitao je kršeći prvi put svoje pravilo da najprije treba kupcu reći cijenu.

- Zar se to može? - upitala je Melanie iznenađeno.

- Ta svakako! - Prodavač se smiješio udvorno. A onda je nastavio umiljavajući se: - S takvom čarobnom damom poput vas...

- Dovodite me u veliku nepriliku. ..

Poslije pet minuta vozili su se udobno po dvorištu auto-salona. Za upravljačem je bila Melanie.

- Bilo bi najbolje da se odvezemo nekoliko kilometara po glavnoj cesti, a onda da se vratimo s gornje strane ovamo - predložio je prodavač, pošto se uvjerio da je njegovoj mušteriji okoliš bio još prilično nepoznat.

- Sjajno! - uskliknula je Melanie veselo i upitala: - Lijevo?

- Desno!

Kimnula je. Pritisnula je papučicu gasa do kraja, otpustila je, uključila brzinu, a onda ponovo dala gas. Automobil je poskočio, a onda poput strijele izletio na glavnu cestu i dalje neprestano povećavajući brzinu.

- Hej! - viknuo je prodavač, iznenađen. - Ta vi vozite s olovno teškom nogom na papučici za gas!

- Mislite! 57

Kimnuo je. A kad se uvjerio da Melanie suvereno vlada vozilom, usredotočio se na vlastiti cilj. Požudno je promatrao obnažena bedra, a onda viknuo:

- Na raskrižju ponovo udesno!

Melanie, kao da to nije očekivala, pojurila je u šumu. Lijevo. Zatim doista desno. Ravno. Ponovo lijevo. Uski šumski put. Visoko drveće. Mali proplanak.

- Ovdje ćemo se malo zaustaviti - rekao je prodavač glasom obojenim prilično tamno.

- A zašto?

- Morao bih vam pokazati kako se spuštaju nasloni sjedala.

- U čemu je tajna?

- Osobita izvedba naslona - objasnio joj je. - Iznenadit ćete se... - Odmah zatim ponovo se probudio poslovni osjećaj u njemu; upitao ju je: - Recite, kako se osjećate u tom automobilu?

- Super! - uskliknula je.

- Možete ga odmah preuzeti - rekao je. - Prijenos na vaše ime potrajat će najviše pola sata.

Melanie je ugasila motor.

Vrlo bih rado... - rekla je u iznenadnoj tišini. - Ali cijena...

- Ako je riječ o stotini-dvije, mogli bismo se nagoditi - rekao je. - Koliko vam se cijena čini previsoka?

-Tisuću maraka - ispalila je Melanie, a onda odmah nastavila: - A sad moram smjesta otići nekamo.

Pomalo prestravljen njezinim prijedlogom cijene, gledao je za njom. Vidio je kako je nestala iza grma. I ubrzo zatim kako skida haljinu preko glave.

- Pa dobro, curo - mrmljao je za sebe. - Popustit ću ti pet stotki, kao tebi, ako...

Prošlo je još nekoliko sekundi. Najprije je ugledao Melanijinu glavu. A onda i nju cijelu. Sprijeda. Kako se ponovo sklanja iza grma...

U mislima je već otpisao svoju proviziju, od koje neće ostati ništa uz popust od tisuću maraka.

58

- Onda? - upitala je Melanie kad je ponovo iskrsla.

- Dobro, dobro! - brundao je. - No za to...

- Gdje je to dugme za spuštanje naslona?

- Hej, djevojko... zar tako naglo? - uzdisao je kad je Melanie, grčevito tražeći taj gumb, napipala nešto mnogo nabubrelije u njegovim hlačama. - Kakva brzina!

Prije nego što je dospio pomisliti bilo što, već ga je bila objašila, snalazeći se vrlo spretno i bez spuštenih naslona. Već je uvelike poskakivala na njemu kad se napokon snašao: dlanovima joj je obuhvatio obje dojke odozdo, sastavljajući palce s kažiprstima negdje s gornje strane tamnih, naježenih krugova oko još tamnijih valjaka što su bujali naočigled. Kad su mu palci i kažiprsti stali vrtjeti između sebe te valjke a ostali prsti uz pomoć dlanova gnječiti čvrste, a ujedno podatne dojke, osjetio je kako mu vršak uda sve brže udara o grlić Melanijine maternice, kako kliska, vlažna cijev koja mu obuhvaća ud postaje sve tješnja, kako se drhtaji toga tijela na njemu pretvaraju u grčevite trzaje...

Nepun sat poslije toga Melanie je postala vlasnica novoga, crvenog automobila.

IX Kako već dolikuje, te je večeri Melanijin novi automobil

proslavljen bocom pjenušca.

- Hajde, pričaj nam - Elke je poticala prijateljicu - kako si izvela to s tisuću maraka?

- Ženskim oružjem - Bernd je upao u razgovor. - Otišla je onamo bez gaćica.

- A odakle to ti znaš? - upitala ga je žena.

- Vidio sam - ustvrdio je. - Iz podruma. Melanie je stajala gore, na stubama, a ja sam gledao odozdo.

- Pokvarenjače! - povikala je Elke, rasrđena i razveseljena istodobno.

- Neodlučeno! - rekao je kroz smijeh.

- Moja i njezina?

- Tvoja i njezina.

- Hej - javila se Melanie. - O čemu to razgovarate zapravo?

59

- O tvojoj pozadini - objasnila joj je Elke. - Brend tvrdi da su tvoja i moja naličje iste klase.

- Kakva salomonska presuda! - čudila se Melanie.

- Čuj, on hoće nešto od tebe - rekla je Elke tajanstveno. - Laska ti, a onda...

- Onda?

- Onda će te htjeti potucati! Znam ja njega, i mene je upravo tako nasamario.

- Fuj, stidi se! - Melanie je kudila Bernda.

- Nije baš tako - protivio se.

- Baš je tako! - uskliknula je Elke. - Da, sad sam se prisjetila. Ti si nekoć imao još jednu prijateljicu, neku... neku Elfriede...

- Glupost! To je bilo samo tako-tako...

- Onako uzgredno? No, čekaj ti samo! Od ovoga si trenutka kažnjen uskraćivanjem seksa.

- Ali to je bilo još prije pet godina! - opravdavao se Bernd.

- Bračne nevjere ne zastarijevaju.

- Melanie, pomozi mi! -molio je hineći očaj.

- Kako? - upitala je. - Tako što ću nagovoriti Elke da ti ponovo daje, ili tako što ću ti ja...

Duboko je uzdahnuo, spustio se ispred nje na koljeno, raširio ruke i podigao ih, te zavapio patetično, kao da je na pozornici:

- Daj mi! Molim te, daj mi samo jedan jedini put!

- Ja ću ti pomoći! - viknula je Elke kao da se srdi i udarila ga novinama po glavi.

Brend se zavalio u naslonjač.

- Mene nitko ne voli! - jadikovao je.

Sve troje prasnuli su u smijeh. Neusiljenost kojom se sve to razvijalo, uz dvosmislenosti popraćene neobuzdanim kretnjama i riječima, svjedočili su o tome koliko dobro svatko od njih poznaje ostale.

Elke je odmah osjetila da Melanie privlači Bernda. A i to da Melanie pokazuje neskriveno zanimanje za njega. No Elke je

60

poznavala svoju prijateljicu dovoljno duboko da je bila sigurna u to kako mu Melanie nipošto ne bi dopustila i posljednji korak.

Kad su se ponovo smirili, Bernd je zapljeskao raspoloženo i poticajno:

- Vratimo se predmetu razgovora! - uskliknuo je i značajno pogledao Melanie.

- Pa da - suglasila se Elke s njim. - Kako je to bilo s tih tisuću maraka?

- Posve jednostavno - rekla je Melanie. - Poševili smo se.

- Dopustila si mu to? - upitala je Elke s nevjericom u glasu. - Za... za tisuću maraka? - Zastala je malo, a onda dodala: - Čuj, mislim da bih za toliku svotu i ja razmislila...

Brend ju je pogledao začuđeno.

- Ali, Elke! - povikao je gotovo smeteno.

- Eto, vidiš - obratila se ova Melaniji - on bi doduše htio s tobom, no kad ja dođem na takvu pomisao, odmah se sav nakostriješi.

- Pusti ga, on je ipak samo muškarac - povlađivala joj je prijateljica.

- Točno tako!

- Što to treba da znači? - javio se Bernd. - Zar sam ja nekakva manje vrijedna roba?

- Baš muškarac - rekla je Elke mnogoznačno.

* * *

Bernd i Elke ležali su u postelji mazeći se.

- Prestani! - prosoptala je. - Ne mogu... ne mogu doći do zraka.

- Tamo mora biti! - bio je uporan.

Počeli su se rvati.

- Au, pusti to! - vikala je Elke.

- Nije mi na kraj pameti!

- To je... to je silovanje...

- Vlastite žene? 61

- Ima i toga!

- Ali kod nas dvoje ipak nema... Ili...?

- Ja... ja... pobijedio si -prošaptala je.

Omamljena igrom njegovih ruku, slašću i vrelinom što su joj ih stvarali njegovi prsti, tiho je uzdahnula.

- Reci mi što da ti činim - nježno joj je šapnuo u uho.

- Sve! - dahnula je.

Pobjedonosno joj se ugnijezdio među nogama, iznenađen nadraženošću svoje žene. Bila je već sva vlažna, kao nikada dotad poslije tako kratke predigre.

Zaronio je glavu u pregib između njezinoga vrata i ramena; u jednome je uhu osjetio njezin vreli dah i palucanje vrška jezika, u drugome draškanje njezinih uvojaka. Bradavice Elkinih dojki probijale su sebi put kroz šumu na Berndovim prsima, a onda mu se gotovo bolno žarile među rebra. Vrisnuo je kad mu je zaparala noktima debelo meso pripijajući ga grčevito uza se.

Grčenje joj se proširilo na cijelo tijelo, postajalo je sve jače, no najjače ga je osjetio oko uda; znao je da će svakoga časa eksplodirati, no ona ga je bila tako čvrsto ukliještila da ga nije mogao pomaknuti ni milimetar.

Bio je toliko opijen užitkom da nije znao tko je od njih dvoje prvi počeo svršavati.

* * *

Tama. Bat koraka. Melanie se prestrašila.

- Bernd? - pozvala je tiho

- Ne, to sam ja - začula je Elkin glas.

- Kako... koliko je sati?

- Tri i nekoliko minuta.

- Ne možeš spavati?

- Očito ni ti ne možeš, zar ne?

- Dođi, sjedni.

- Hvala.

- Da upalim svjetlo? 62

- Nemoj, neka ostane ovako. .. Zacijelo se pitaš zbog čega sam došla k tebi u ovo doba, je li tako? - upitala je Elke prijateljicu.

- Svakako.

- Htjela bih... voljela bih da mi nešto kažeš.

- Što? - Dugo nije bilo odgovora, pa je Melanie nastavila, šapćući: - Ako... ako misliš na mene i Bernda, tad mi vjeruj molim te...

- Nisam mislila na Bernda

- Nego na što onda?

- Mislila sam samo na tebe. Promijenila si se Nabolje. I... i...

- I?

- Reci mi, kako je bilo.

- A što to?

- Prodavač automobila. Spavala si s njim, je li istina?

- Jest. Jesam.

- Radi novca?

- Nipošto!

- Nego zašto?

- Zato što mi je to bilo potrebno. Nužno.

- Voditi ljubav s nekim muškarcem?

- Da.

- Jesi li ti...

- ... Nimfomanka? Jesi li to htjela reći? - A onda, poslije nekoliko trenutaka šutnje: -Da. Ja sam nimfomanka. - Duga šutnja. Zatim Melanijino pitanje: - Prezireš li me sad?

- Nipošto. Prijateljica sam ti i to ću ostati uvijek.

- Baš uvijek?

- Baš uvijek!

- Nimalo se ne bojiš za Bernda?

- Nimalo. - Elke se tiho nasmijala. - Što se toga tiče, poznajem te previše dobro. Ti ne bi nikad spavala s njim ako bi znala da bi me time pozlijedila.

63

- Znači li to da bi te to pozlijedilo?

- Ne znam, nisam sigurna. No... htjela sam zapravo doznati od tebe nešto drugo.

- Što to?

- Pa... kako je to... Mislim, prodavač automobila kojega nisi vidjela nikada dotad, a ipak...

- Znam što misliš. I objasnit ću ti...

Melanie je počela pripovijedati, a Elke ju je pažljivo slušala, gotovo pola sata.

- Sad znaš sve - završila je Melanie svoje priznanje.

- Divim ti se - dahnula je Elke.

- Diviš? Zašto?

- Osjećaji o kojima si govorila. .. Ponekad mi se čini da i ja tako osjećam.

- Nisi sigurna u sebe?

- Nisam.

- Tad moraš iskušati to.

- Hoćeš li mi pomoći u tome?

- Kako?

- Spavaj s Berndom!

- Ako bi tebi to bilo drago...

- Zar ti ne bi to željela?

- Pa... bih. No ako želiš na taj način samo olakšati svoju savjest, tada je to pogrešan put.

- Da... mislim da imaš pravo - šaptala je Elke.

- Ta ti sva dršćeš! - otkrila je Melanie i zagrlila prijateljicu. - Dođi k meni u postelju... Da, tako je dobro. I, reci mi sad, jesu li tvoji osjećaji usmjereni prema nekome posve određenom muškarcu? Je li kod tebe tako?

- Ne, nije. Drukčije je...

- Kako drukčije?

- Spavaš li ti samo s muškarcima? 64

Melanie je odjednom shvatila. Odjednom joj je sve postalo jasno. One igre dok su još bile u školi. Elke je uvijek bila ona koja ih je poticala.

Melanie je nježno poljubila prijateljicu u usta. A Elke je tiho uzdahnula. Melanie joj je oprezno dotakla dojke. A onda ih počela milovati nježno, meko, zamamno.

- Ja... ja... - mucala je Elke.

- Pst! Budi tiha! Posve mirna. Opusti se - šaptala je Melanie - Ništa ne govori. Sad ću te cjelivati. U usta. Po grudima. Posvuda. A ti ćeš dopustiti da se sve to događa. Prihvatit ćeš sve to. Zato što je to lijepo. Kao nekoć.

- Daaa... kao nekoć! - dahtala je Elke.

U mislima dviju žena kao da se odvijalo isti film, istodobno... učile su zajedno za ispit, do kasne noći. Umorne, jedva su čekale da se svale u postelju. Usku, učeničku. Jedna uz drugu, napete od učenja, unatoč umoru, nisu mogle zaspati. Onda je počelo. Zapravo, Elke je počela.

Ovako to činim sebi kad sam prenapeta, rekla je. I ti?, pitala ju je Melanie. Da vidim da li ti činiš to isto kao i ja, rekla je Elke stavljajući drugu ruku na Melanijinu, medu njezinim nogama. Prsti su im se ubrzo isprepleli, palucajući sve živahnije. Baš kao i njihovi jezici, sad u jednim, sad u drugim ustima.

Grudi, diraj mi ih, hukala je Elke u Melanijina usta. I jedina slobodna ruka uključila se u divlju igru. Tek oblikovana, čvrsta Elkina dojka podrhtavala je obuhvaćena Melanijinim dlanom i prstima. A Melanie je činila sve ono što inače njome čini sebi. Sebi! Osjetila je žar u svojim dojkama, čežnju da se i one uključe u vatreni ples dvaju mladih tijela. Kao da je bila vođena Melanijinim mislima, Elke je odvojila usta od njezinih i kliznula jezikom niz djevojčin dugi vrat, a onda se stala penjati njima uz brežuljak dojke. Kad joj se bradavica stala vrtjeti medu Elkinim zubima, Melanie je prožeo prvi drhtaj orgazma. Kao da je to bio znak Elkinome tijelu, te se i ono počelo grčiti i izvijati u slasti svršavanja. Tijela su im se prepletala, vrhunac je slijedio vrhunac. Prozor je već uokvirivao ruj zore kad su napokon zaspale, čvrsto zagrljene u njima najugodnijem položaju: sklupčane, tako da su im noge što visile s uskoga ležaja, što se oslanjale o zid, a vlasi svake od njih mrsile su se s vlažnim, mladim stidnim paperjem one druge...

65

* * *

Obnažena, zrela ženska tijela trljala su se jedno o drugo. Vrele usne stapale su se u dugi poljubac. .. Kao nekoć...

X Petak. Jedanaest sati i deset minuta. Melanie ga je

ugledala već izdaleka. Kako igra protiv stroja što izbacuje loptice. Uporno i zagriženo, kao da mora sebi nešto dokazati. Kad ju je opazio, počeo se smiješiti, s olakšanjem i pun nade. Ona je bila odjevena jednako kao i onda kada su se susreli prvi put.

- Hej! - doviknuo joj je. - Ja se već zagrijavam.

- Ta to zvuči opasno! - pozdravila ga je smijući se.

- Tko zna, tko zna - rekao je zagonetno, a onda se predstavio: - Alfred Wintrich.

- Melanie Holm.

- Niste odavde?

- Nisam. Ovdje sam u posjetu.

- Ostajete li dugo?

- To ovisi o okolnostima.

- Nadam se da vam je kod nas ugodno.

- Pa... kako se uzme.

Melanie se taj muškarac dojmio vrlo simpatično. Njegov bijeli teniski dres samo je pojačavao taj dojam. Sportski stas. Preplanula koža. Ocijenila je da mu je gotovo četrdeset. I da je čovjek koji neće propustiti priliku što mu se pruži.

- Vidite li ondje stroj za izbacivanje loptica? - upitao ju je.

- Vidim.

- Evo, uzmite moj reket. I onda jednostavno nastojte da pogodite lopticu. Samo to.

- Ako ste to mislili... - Melanie se nije doimala previše oduševljeno.

- Ja ću vas promatrati pri tom - obećao je. 66

Hoćeš, i te kako hoćeš, pomislila je i nasmiješila se, bez riječi.

On je uključio stroj i stao iza Melanie.

- Oh! - povikala je - pa te stvarčice lete svaki put u drugome pravcu! - Pri tom je pokušavala da zaustavi pokoju lopticu, što joj je i uspijevalo tu i tamo.

- Sjajno! - bodrio ju je. -Samo dalje tako!

Ipak, Melanijini povremeni pogoci nisu zanimali Alfreda Wintricha toliko kao igra njezinih kretnji. Očarano i opčarano promatrao joj je noge. Kad bi poskočila, suknja joj se podizala visoko.

Ugledao je njezinu obnaženu stražnjicu.

Opčinjen Melanijinom nagošću, koja mu se nudila tako očito, pomislio je kako bi taj prizor mogao gledati satima s jednakim oduševljenjem, no ona je prekinula igru.

- Ja ovdje skakućem, a vi mi uopće ne pomažete - uzviknula je mrgodeći se.

- Ali bili ste dobri, čak vrlo dobri! - odgovorio je ohrabrujućim tonom u glasu.

- Zar doista? - upitala ga je.

- Ma svakako! - kimnuo je i prišao joj. - Ipak, zaslužili ste malo osvježenje. Slažete li ste?

- Ne zvuči loše - tiho je rekla.

Unatoč nedvosmislenosti kojom se Melanie nudila, on je ostao vjeran pravilima igre pravoga kavalira i nije to spomenuo nijednom riječi.

Uostalom, tek će njezine riječi pokazati da li će ona dopustiti da se nešto dogodi između njih.

Krenuli su zajedno u klupsku zgradu. Svijetla, gostoljubivo djelujuća prostorija. U njoj bar.

- Oranđadu?

- Vrlo rado.

Zašao je iza šanka i sjeo na visoki stolac.

- Lijepo je ovdje - rekla je gledajući naokolo.

- Moje djelo! - napomenuo je ponosno. Nekoliko su se trenutaka gledali duboko u oči, a onda ga je upitala:

67

- O čemu sad razmišljate?

- O tome kako imate lijepu kosu.

Nasmijala se i zatresla glavom. Pokrenula se bujica njezine plave, sjajne kose.

- A što je iza onih vrata? -upitala je.

- Tuševi. Sauna. Kabinet za masažu.

- Ovdje ima i masiranja?

- I te kakvoga! - Tko koga? - upitala je kroz smijeh.

- O tome se odlučuje na igralištu - povjerio joj je. - Značajan pogled, površan dodir...

- Sviđa mi se u vašem klubu - kliknula je raspoloženo. -Rado bih vas izmasirala.

- Mene?

- Šokirala sam vas svojom željom?

- Naprotiv. Samo se nisam usudio ni nadati tome.

- Što li ste to zapravo pomislili? Budem li vas masirala, činit ću to krajnje pošteno.

- Svakako - rekao je hineći neopasnost.

- Ali morate biti posve nagi! - dodala je smiješeći se. Ustao je i pošao prema prostoriji za masažu. Melanie je bez riječi krenula za njim.

U sobi je bio ležaj, na polici iznad njega različita ulja za masažu. Ručnici. Sve je to u prostoriji djelovalo svrsishodno, a ona je ipak poticala osjećaj ugodnosti.

- Ja ću, razumije se, ostati ovdje dok vi skidate odjeću - rekla je Melanie odlučno. Demonstrativno se naslonila na vrata i stala ga promatrati.

Njemu to nije bilo neugodno. U nekoliko kretnji skinuo je košulju i hlače. Okrenuo se prema njoj.

- Gotovo! - rekao je i zadovoljno slijedio njezin pogled koji je klizio po njemu.

- Na trbuh! - naredila je, a on je poslušao.

Melanie nije bila nevješta. Utrljala mu je ulje, a onda ga počela masirati. Ramena. Pleća. Leda. I stražnjicu.

68

- Pa vi to činite veličanstveno! - rekao je glasom koji je zvučao promuklo.

- Uvijek dajem sve najbolje od sebe - rekla je snažno mu masirajući stražnjicu... zahvaćajući i dublje. Lagano poput daška prelazili su njezini prsti preko mjesta koje mu se izdajnički trgnulo na svaki dodir.

- Neugodno?

- Sve prije nego to - odgovorio je i počeo doticati Melanie.

- Hej, hej! - protestirala je smijući se.

- Malo uzajamne masaže! - predložio joj je

- Ja to znam bolje - ustvrdila je.

- Kako bolje?

- Znate li igru jahanja? - upitala je. - Ne znam, ali gorim od želje da je naučim.

- Tad se morate okrenuti! - Učinio je to pun očekivanja. Ona ga je odmjerila dugim pogledom, a onda zaključila: -Vidim da su ispunjeni preduvjeti za igru jahanja.

Svukla je odjeću sa sebe.

Obnažena, stajala je nekoliko trenutaka, dajući mu priliku da je promotri cijelu.

Sve na njoj činilo mu se savršeno: prelijepe grudi koje su stršale drsko i čvrsto, kolobari na njima, nabubreli od nadraženosti, duge, ružičaste bradavice poput stupića. I sve drugo. Sve što mu je veoma pojačavalo žudnju.

Melanijini osjećaji nisu ništa zaostajali za njegovima. Bez ustezanja i stida promatrala je njegov ud, koji joj je neskriveno pokazivao za čim čezne... za čim i ona čezne. Cilj joj je bio da ga osjeti.

- Tko će koga jahati? - prekinuo je tišinu.

- Kobila ždrijepca - rekla je promuklim glasom.

Kimnuo je, s blijeskom u očima.

Melanie se bez riječi popela na ležaj, čučnula iznad Alfreda, a onda se polako počela spuštati.

Prodirao je u nju. Tiho je uzdisala.

Igra jahanja je počela. 69

Mišićima svoga spolovila stezala mu je vršak uda, on joj je uzvraćao trzajima. Sve dublje u njoj.

Dok joj je mijesio dojke, ona je poskakivala na njemu kao u najluđem galopu.

Uzdasi su im se oboma pretvarali u dahtanje, ovo u jecaje. Jecaji u povike.

Kriknula je, osjetivši u sebi vreli gejzir...

* * *

Subota. Četrnaest sati i dvadeset minuta. Sauna u središtu Münchena.

Tri naga muškarca.

I Melanie.

Dvojica posjetitelja saune ustali su, uz riječi:

- Vrijeme je da se ode u bar.

Treći je ostao sjediti. Maloprije izmijenio je poglede s Melanie. A ona mu se i nasmiješila.

- Ovdje je sasvim lijepo toplo - napomenuo je pošto su ostali sami.

- Osobito između nogu - dodala je neusiljeno pokazujući mjesto koje je spomenula.

- Bocka li vas?

- I te kako! - potvrdila je. - I vas? - Ne čekajući odgovor ustala je i izišla iz saune.

On ju je žurno slijedio prema odjeljku s tuševima. Bilo mu je posve nejasno što bi se moglo događati dalje.

Dvije tuš-kade nisu bile međusobno odvojene. Melanie je ušla u prvu. On u drugu. Ona se duboko sagnula okrenuvši golu stražnjicu prema njemu, a on se stisnuo uz nju.

- Hopa! - viknula je Melanie kad ga je osjetila.

- Oprostite - promrmljao je, ali nije se odmicao.

- Ništa ne smeta - odgovorila je ne mijenjajući položaj.

- Ovdje je tako klisko - rekao je tiho. - Ako bih se smio malo pridržati za vas...

- Nemam ništa protiv. 70

- Mogu li se malo bolje namjestiti? - upitao je jedva čujno... a onda je odjednom našao ono za čim je čeznuo.

- Oh! - kriknula je. A onda: - Ide li?

Umjesto odgovora, samo je teško disao...

* * *

Ponedjeljak. Deset sati i trideset minuta. Podzemna garaža. Melanie je sjedila u svome crvenom automobilu i promatrala dizalo. Čekala je muškarca. Bilo kojega.

Šum. Dugme pokraj vrata se osvijetlilo, pokazujući da se dizalo spušta. Melanie je otvorila vrata automobila i sjela tako da joj noge dotiču pod garaže. Pripravna da legne na leđa i tako navede na pomisao da nešto čeprka ispod upravljača.

Vrata dizala otvorila su se i neki je muškarac stupio u podzemnu garažu. S aktovkom u ruci. Letimično je pogledao na svoj ručni sat, a onda krenuo u smjeru koji je Melanie vrlo odgovarao.

Išao je ravno prema njoj.

Bat njegovih koraka odbijao se od zidova. Melanie je mogla po njima točno odrediti trenutak u kojemu će je čovjek ugledati. A što više bude ugledao, više će biti prisiljen da se ušuti. Ležala je na leđima i petljala oko nekoga kabela ispod upravljača, pri čemu su joj noge, »radi održavanja ravnoteže«, bile široko razmaknute.

Odjednom se koraci nisu više čuli. Začuo se mukli udar, kao da je aktovka pala na pod.

Melanie je zakoprcala nogama, pri čemu su joj nekoliko sekunda bedra bila raširena i više nego što bi to bilo potrebno.

Ponovo odzvanjanje koraka koji su bili sve bliži. A onda glas. Hrakanje. Riječi:

- Oprostite, imate li možda problema s vozilom?

Melanie je odglumila prestrašenost. Naglo se iskobeljala ispod upravljača i sjela, a onda pogledala stranoga muškarca koji je čučao ispred nje, sagnut preduboko.

- Vi... Kamo to gledate?

- Ja? Kako molim!?

- Gledali ste mi pod haljinu.

- Samo sam vam htio pomoći. 71

- Time što mi buljite među bedra?

- Ali nisam vidio baš ništa - branio se.

- To bih vam i savjetovala! - srdito će ona, a onda doda pomirljivije: - Ovdje se razlabavila neka žica.

- Odmah ćemo to vidjeti - rekao je umirujuće, a onda se nagnuo prema Melanie u automobilu. Pri tom je izgubio ravnotežu, spotakao se i svom dužinom pao na nju. Melanie mu je malom kretnjom malo i pripomogla pri tome.

- Vi... vi, razvratniče! - kriknula je hineći ozlojeđenost. - Sad ćete još i leći na mene... a već se i trzate...!

- Ja... oprostite - zamuckujući, malo smeten zbog načina na koji je tako iznenada pao. - Uopće se ne trzam...

- Još kako se trzate. A već vam se i ukrutio.

Opipavala mu je hlače. On se, iznenađen, prenuo, zureći u nju raširenih očiju. Melanijine otvorene usne bile su tik ispred njegovih. Da bi prekinuo neizvjesnost, poljubio ju je.

Sada je bio red na Melanie da široko razrogači oči: ljubeći je, zavukao joj je ruku u vratni izrez.

To nije očekivala. Ni on, uostalom. Pomisao da je ipak to učinio, bila mu je golem poticaj da krene dalje. Ruka mu je sunula dublje.

- Zbog toga rasklimanog kabela - rekao je raskopčavajući hlače - bit će potreban utikač za vašu utičnicu!

Melanie mu nije htjela proturječiti.

Nije imala gaćice, pa je »utičnica« bila na dohvatu »utikaču« koji je, pokazalo se, upravo pristajao u nju. Melanie nije zamjerila što je »popravak« potrajao. ..

XI Bilo joj je to nužno potrebno. Jedanput na dan. I kako

joj je to uspijevalo, nalazila je snage da se s Berndom samo poigrava, i da prestane čim bi se približio kritični trenutak.

Željela ga je nadraživati, pripremati.

Za njegovu ženu!

- Jesi li već, s njim? - upitala je Elke Melanie jedne noći kad su poslije uzbuđujuće uzajamne igre ležale jedna uz drugu, sretne i zadovoljne.

72

- S Berndom, misliš?

- Da, s njim.

- Još nisam. Zašto pitaš?

- Pa, tako... - A onda, poslije nekoliko trenutaka šutnje: -Požalio mi se da ga sasvim izluđuješ. Misli da bih ja morala s tobom razgovarati o tome.

- O čemu?

- On misli da ne želiš spavati s njim zato što ja imam nešto protiv toga. A ja nemam. To bih ti trebala reći. I ako se brzo nešto ne dogodi, tad...

- Tad?

- Tad će te silovati.

- Jadni Bernd! - Melanie je prasnula u smijeh. - Čini se da sam doista žestoko nasrtala na njega.

- Pričaj mi kako si to radila.

- Pa, eto, pokazivala sam mu se posve slobodno - povjerila se Melanie prijateljici. - A on se u međuvremenu toliko ubezobrazio da me počeo moliti da to činim. A ako ne bih smjesta raširila noge, on mi je jednostavno sam podizao suknju.

- Je li te i pipkao?

- Rijetko kad. A ako i jest, samo nakratko.

- Je li se i on tebi pokazivao? Hoću reći...

- Jučer, prvi put. Čuj, mogu ti reći... bio se doista razgoropadio i baš je navaljivao na mene.

- To mu i nije običaj.

- Zapravo, vrlo sam ga dražila - rekla je Melanie zamislivši se.

- Zar? A kako si to činila?

- Pa, najprije sam požudno zurila u rasporak na njegovim hlačama. Postajao je sve nervozniji. A onda je htio provjeriti...

- Provjeriti? Što to?

- Pristajemo li jedno drugome.

- Kako je namjeravao to učiniti?

73

- Upravo sam ga to i upitala.

- A on?

- Gledao me je među noge, a onda se uhvatio za izbočinu na hlačama i rekao: »Pa valjda ovim ovdje!« Odgovorila sam mu izazovno: »Izvoli, provjeri!«

- I je li te onda... - Bila sam brža i pobjegla sam mu! - smijala se Melanie. - Razumije se, pojurio je za mnom. Morala sam se zaključati u kupaonicu.

- Jadni Bernd - uzdahnula je Elke nesvjesno ponavljajući prijateljičine riječi.

- Čuj, Elke... ni ja... ni ja neću moći više dugo izdržati -priznala joj je Melanie. - Sutra ću to obaviti s Berndom.

- Kako? Gdje? - radoznalo je zapitkivala Elke.

- Pozvat ću ga da se prvi put provozamo mojim automobilom. Onamo u šumu. A ondje ću ga zamoliti da mi objasni kako radi motor.

- Motor?

- Prepusti sve meni! - zagonetno je prošaptala Melanie.

- Hoćeš li mi ispripovijedati sve točno? - pitala je Elke.

- Svaku pojedinost!

* * *

Bernd je ugledao Melanie kako silazi niza stube odjevena u svoju najkraću suknju.

- I kladim se da opet nemaš ništa ispod - uzdahnuo je gotovo tužno.

- Dobio si okladu! - prasnula je u smijeh. - Doručak je već na stolu?

- Pripremaj ga sebi sama! -prasnuo je zlovoljno.

- Opa! - uskliknula je Melanie. - Je li to gospodar kuće uvrijeđen? - Ili se možda varam?

- Ne varaš se! Uvrijeđen sam!

- Zaista? Smijem li znati i razlog za to? Oprosti... - prošaptala je. - Jesam li te jako uvrijedila?

- A-ha - ustobočio se pobjedonosno. - Znači, svjesna si prostačke igre kojom me izazivaš.

74

- Kakve to igre? - upitala je licemjerno.

- Izluđuješ me, do kraja si me izludila! - prokrkljao je doista izluđen.

- Radi čega bi to činila?

- Znaš ti to vrlo dobro!

- Reci mi, ipak...

- Oh, ti... ti... - riknuo je bijesno i zauzeo položaj kao da će smjesta navaliti na nju.

- Ako mi pomogneš oko doručka, pozvat ću te na pokusnu vožnju - rekla je brzo.

- Na vožnju? - rekao je razdraženo i zastao.

- Da, mojim novim automobilom. A budeš li veoma dobar, odvest ću te čak u šumu - dodala je zamamnim glasom.

- Ah - zabrundao je, a onda je pogledao iznenađeno. - Zašto baš u šumu?

- Ondje će te čekati veliko iznenađenje.

- Mene? A kakvo to iznenađenje?

- To ćeš doznati kad budemo ondje.

- No, lijepo. Pristajem, ali pod jednim uvjetom!

- Oh! A kakav je to uvjet?

- Da ti ne moram pomagati kod doručka.

- Slažem se! - rekla je veselo.

Poslije deset minuta sjedili su za prostrtim stolom.

- Eto - rekao je nakon jela - a sad možemo poći brati cvijeće.

- Kako ti kažeš - rekla je i krenula za njim iz kuće.

Brend je to shvatio ovako: i Melanie je u njihovoj igri dospjela do točke u kojoj je on postao potreban njoj, ta igra u proteklim danima nije izludjela samo njega. Njome je i sebe toliko nadražila da je poželjela da se njihov prvi divlji seksualni susret dogodi u nekoj posve pustoj divljini. U divljini u kojoj će im treći partner biti glad požude i nagona. U kojoj će on, Bernd, biti za nju, Melanie, osobit doživljaj. Baš kao i ona za njega!

75

* * *

Prve minute »pokusne vožnje« protekle su u posvemašnjoj šutnji. Melanie se cijelo to vrijeme morala svladavati da ne poduzme nešto što bi urodilo time da se nešto dogodi. Nešto za čime joj je tijelo veoma žudjelo.

Nikada dotad nije tako žestoko osjećala želju za vođenjem ljubavi s nekim muškarcem kao za vrijeme te vožnje. Berndova ju je blizina jednostavno opsjedala.

Tiho brujanje i blago zibanje u toku vožnje budili su u njoj predodžbe o tome kako će sve to s Berndom biti puno strasti. Pomisao na sve ono što su proživjeli zajedno pojačavala joj je čežnju. Za onim zapretanim, zatvorenim duboko u njima oboma. Za začahurenom, u njima tako duboko usidrenom požudom.

Ničim sputan, taj će doživljaj morati nalikovati na eksploziju strasti. Cijelo joj je biće živjelo tad samo za taj trenutak.

Njihovo uzajamno privlačenje bilo je toliko snažno da ga nijedno od njih nije moglo izraziti suvislim riječima. Već se i zbog toga moralo dogoditi.

- Skreni ondje nadesno! - Berndov je glas, neuobičajeno hrapav, prvi prekinuo tišinu. Melanie je kimnula, skrenula i zaustavila automobil. Bernd je pročistio grlo i upitao je: - A sad?

- Hoćeš li mi objasniti kako zapravo radi motor? - zamolila ga je dršćućim glasom.

- Dapače! - rekao je.

- Motor je negdje otraga, je li?

- Možeš se sama uvjeriti u to.

- Onda te napuštam dok se ne uvjerim! - rekla je i izišla iz automobila.

- Brzo je krenuo za njom. Zatekao ju je kako nagnuta ispod poklopca motora stoji široko raskrečenih nogu. Rub suknje jedva joj je pokrivao nagost stražnjice.

Bernd se nije mogao više suzdržavati i posegao je za njom.

- Hej! - uzviknula je Melanie, izrazito prigušenoga glasa. - Što... što ti to pada na um?

- Elke je to dopustila - rekao je. 76

- Ali ja nisam!... Oh... Zar si me uopće nešto pitao? - prošaptala je.

- Lud sam za tobom! - promucao je.

- To... to je onda nešto sasvim drugo! - dahtala je, draškana igrom njegovih prstiju. I nije mijenjala položaj, raširenih nogu nagnuta nad motor.

Obgrlio joj je bokove. A onda je prodro u nju.

Njihova prva seksualna igra, njihov prvi snošaj - bio je prava eksplozija. Silovito snažna. Bijesno brza. Posrćući, oboje su svršili...

Žustro. Divlje. Strasno.

Kad su se vratili u automobil i sjeli, prepustili su se onome što im je provala požude bila uskratila: nježnostima.

Melanie je bila naga. I Bernd se razodjenuo. Milovali su se uzajamno i gledali se pri tom u oči. Duboko.

- Hvala ti za ovo - šaptala je.

- Ti zahvaljuješ meni? -upitao ju je iznenađeno.

- Ne bih mogla izdržati više ni trenutak - priznala mu je.

- Ni ja! - rekao je i utisnuo joj cjelov u usta.

- Kako se osjećaš sada? - upitala ga je poslije nekoliko trenutaka.

- Poput isprana rublja!

- Nisam mislila na to - rekla je.

- Nego?

- Mislila sam: kako se osjeća muškarac koji ima dvije žene?

- Kao sultan!

- Dobro, sultane moj, a sad brzo kući! - rekla je veselo. - Za pola sata vratit će se Elke.

- Onda brzo domu svome! - napomenuo je pogledavši na sat.

* * *

- Što se to zbiva s vama dvoma? - pitala je Elke čudeći se. - Blistate nekako... a stol je već prostrt!

77

- Nešto bismo morali proslaviti! - rekao je Bernd.

- A što to?

- Zar ne znaš? - hinio je začuđenost.

- Doista ne znaš? - uskliknula je Melanie, dajući mu podršku.

- Čini se da ona doista nema pojma - zaključio je Bernd.

- Dakle, Elke, znaš... - počela je Melanie.

- Jesmo li dobili premiju na lotu? - upitala je Elke.

- Nešto mnogo ljepše... Dogodilo se nešto mnogo ljepše - ustvrdio je Bernd. - Zaručio sam se.

- Ooo, a s kim? - upitala je njegova žena.

- S Melanie.

- Ah, onda je sve dobro - odahnula je Elke, umirena. - Tad sve ostaje u obitelji.

- Ljubavi, ti si pravo zlato! - uskliknuo je. Zagrlio je ženu i poljubio je.

- A meni ništa? - Melanie je glumila uvrijeđenu stranu.

- Dapače, to se razumijeva - rekao je Bernd. - Već zbog toga što su »dvije žene, znaj, na toj Zemlji raj«!

Zatim je strasno poljubio i Melanie.

- Hej, ti! - povikala je Elke.

- Nju si gladio po sisama, a mene... meni ništa!

Bernd je uzdahnuo, pomilovao ženine grudi, a onda sjeo za stol i promumljao:

- Dobar tek!

- Dobar tek, ljubavi moja! - oglasili su se glasovi obiju njegovih žena, kao jedan.

- Hoćeš li noćas spavati kod mene? - upitala je Elke.

- Ne, kod mene, molim! - moljakala je Melanie.

- Ali s njom si danas već bio, a sa mnom nisi! - durila se Elke.

- Jednom kao nijednom! -migoljila se Melanie.

- Imam novu spavaćicu! - šaptala je Elke. 78

- Spavam bez ičega na sebi! - pjevuckala je Melanie.

- Sa mnom ćeš se osjećati kao ždrijebac! - obećavala je njegova žena.

- A ja znam nešto mnogo ljepše od toga - dahtala je njezina »suparnica« zavodnički.

- Mir! - Bernd je presjekao nadmetanje.

- Da, ljubavi moja! - uskliknule su obje žene kao da su jedno biće.

* * *

Večer je postajala sve zabavnija, a kad je došlo vrijeme da se pođe na počinak, obje su žene ponovo zatražile od Bernda da se odluči. No ovaj put nisu to učinile riječima. Djelom su nastojale da ga privole na to da jednu od njih izabere za družicu u postelji.

Posve obnažene, Elke i Melanie plesale su pred njim. Obje su mu se bezočno nametale. A onda je odjednom odjeknulo zvonce na ulaznim vratima.

- Tko li je to u ovo doba? -upitao je Bernd. Pogledao je na sat. - Već je ponoć...

Melanie i Elke otrčale su u kuhinju i sakrile se iza vrata, dok se Bernd zaputio prema ulazu.

- Zdravo, Bernd! - odjeknuo je muški glas. - Oprosti što te uznemiravam u ovo doba, no...

- To je susjed - šaptala je Elke prijateljici.

Iz razgovora dvojice muškaraca žene su zaključile da je susjedov automobil ostao u kvaru pet kilometara od Elkine i Berndove kuće.

- Mogu li te zamoliti da me odšlepaš?

- Ta razumije se da ću ti to učiniti - odgovorio je Bernd, a onda je rekao glasnije: - Elke, odšlepat ću Kurta. Zapeo mu je automobil. Pođite... ovaj, pođi samo u postelju. To bi šlepanje moglo potrajati neko vrijeme!

- Da, ljubljeni moj! - viknula je Elke, pritiskujući za svaki slučaj Melani usne dlanom.

Prijateljice su pogledale jedna drugu. Posve obnažene, stajale su jedna do druge.

- Čuj, nečega sam se domislila! - odjednom je prošaptala Elke gotovo glasno - Dok se Bernd vrati, mi...

79

- Shvatila sam - hihotala je Melanie.

XII Bernd je oprezno potisnuo vrata garaže prema dolje.

Jedva čujno škljocanje bilo je znak da se brava zaključala. U međuvremenu je postalo već vrlo kasno jer se susjed htio odužiti za pomoć kod kvara te je pozvao Bernda na piće. Dva sata poslije ponoći, Elke i Melanie zacijelo su već zaspale. Nije ih htio buditi pa je tiho ušao u kuću i pažljivo zatvorio ulazna vrata za sobom.

Bio je okružen tamom. Odlučio je da ne pali svjetlo. Napeto je osluškivao tišinu. Jer, nije se čuo nikakav zvuk. Osim šuma njegovoga disanja.

Onda se začuo prigušeni hihot. Odozgo. Iz potkrovlja.

Je li to Melanie još budna? -pomislio je. - No zašto hihoće? Je li netko kod nje? Tko?

Tiho se šuljao uza stube. Poput divlje mačke. Kao kad je spremna da skoči, da rastrgne plijen.

Oprezno je gurnuo vrata potkrovlja i ušao u hodnik. Vrata Melanijine sobe bila su samo pritvorena. Crta svjetla bila se provukla u hodnik. A onda se ponovo začulo hihotanje, sada glasnije. Bernd je prepoznao glasove.

- To škaklja! - Bio je to glas njegove žene.

- Je li ti bolje ovako? - Melanie!

- Da, tako je divno! - Ponovo Elke!

Čulo se uzdisanje. Soptanje od užitka. Tad je Bernd počeo shvaćati što se zbiva u Melanijinoj sobi.

Ona i Elke vodile su ljubav!

Oprezno je gurnuo vrata i kroz uski otvor pogledao u Melanijinu spavaonicu. Vidik mu se pružao upravo na postelju. I na nju: Melanie je ležala na leđima. Gola kao od majke rođena. Elke je čučala iznad njezine glave. I ona je bila posve obnažena.

Bernd je upiljio pogled u jednu jedinu tačku. U Melanijino spolovilo, koje mu je bilo izravno izloženo između malo podignutih, široko razmaknutih bedara. Tako reći nadohvat. Očito čeznutljivo. Očekujuće.

80

- Mi... mi smo lude! - hripala je Elke kroz smijeh. - Što bi rekao Bernd da sada dođe?

- Sline bi mu curile od požude! - smijala se Melanie. Elke je zaustila da nešto kaže, no gušila se od smijeha, koji je odmah zamro u novom valu dahtanja od slasti.

Bernd je dovoljno čuo i vidio. Brzo se pripremio za ono što je znao da se mora dogoditi.

Elke se odjednom svalila na leđa, a Melanie se okrenula svojoj prijateljici, pri čemu je podigla i izazovno isturila stražnjicu, okrenutu upravo prema vratima.

Kriknula je kad je Bernd prodro u nju.

- Ta nemoj se tako koprcati! - dahtala je Elke.

- Nnne... ne mogu drukčije! - odgovorila je Melanie hrapavim glasom.

- Kako to?

- Pa... paaaa... pa mislim da sam...

Elke je vrisnula od užitka kad je shvatila što se zbiva. Izbočivši zdjelicu u Melanijino lice, pokušala je stopalima stegnuti Berndove bokove što su se trzali uz stražnjicu njezine prijateljice. Kad je njezin muž shvatio što namjerava, premjestio je dlanove s Melanijinih bokova na Elkine listove. Obuhvatio ih je, privlačeći ženine rašlje na Melanijina usta i požudan jezik, i ujedno nabijajući time Melanijino tijelo na svoj ud. Elke je šakama obuhvatila prijateljičine dojke, vrteći joj bradavice između palaca i kažiprsta. Zauzvrat, Melanie je to isto činila njoj.

Bernd se, koliko je god mogao, uzdržavao od orgazma na čijem je rubu bio tako reći od početka te bjesomučne seksualne igre. Melanie, ukliještena između prijateljice i njezinoga muža, teško je disala, uživajući u sve bržemu Berndovu ritmu, koji je prenosila na Elke. A ova je ipak prva doživjela vrhunac: zabacivala je glavu lijevo-desno, ispuštala nesuvisle krike, stiskala prijateljičinu glavu medu bedrima. Njezini orgazmički grčevi kao da su bili otponac za ostalo dvoje: Melanie i Bernd svršili su gotovo istodobno. ..

A cijela se ta bujica užitka odvijala bez ijedne izgovorene riječi...

Nastupili su divni dani. Za sve troje. I tako su protekli idući tjedni.

81

Dan je, kao i dotad, pripadao Melanie. Ona je tražila i nalazila ono za čim joj je žudjelo tijelo.

Susrela se ponovo i sa svojim tenisačem, no nije više spavala s njim. Bernd je bio jedini muškarac s kojim je to činila češće.

Jednoga kišovitog dana doživjela je zabavan susret. Vozikala se automobilom naokolo i tako se našla na kratici, kroz šumu. Odjednom je, u daljini, ugledala nekog muškarca s kišobranom. Uzrujano je trčkarao s jedne strane ceste na drugu. I neprestano tako. Pri tom je vikao nešto i divlje lamatao kišobranom. Kad se dovezla do njega, Melanie se zaustavila i spustila prozor.

- Mogu li vam pomoći nekako? - upitala je.

- Otrgla nam se pantera! - prošaptao je. - I sad moram trčkarati kroz krajolik kako bih je ponovo uhvatio. Po tom proljevu od vremena.

- Nije li opasno? - upitala je Melanie prestrašeno se osvrćući na sve strane.

- Samo za mene. Sigurno je da ću uhvatiti prehladu - jadao se nepoznati.

- Niste li rekli da hvatate panteru?

- To nema veze s tim. Ona se skriva tu negdje.

Melanie se osjećala prilično nelagodno.

- Da obavijestim policiju? -upitala je zabrinuto.

- Policiju? Ne! Zašto biste to činili?

- Pa, čujte, jedna pantera mogla bi počiniti prilično štete, a da ne govorimo...

- O kakvoj to panteri govorite?

- O vašoj!

- Mojoj? Ah, tako... sad razumijem! - Muškarac je prasnuo u smijeh. U tom je trenutku zašuštalo u obližnjem grmu. Melanie je ugledala crno krzno neke životinje.

Muškarac također. Skočio je i uhvatio zvijer za rep. Mačka je mijauknula.

- Dođi, dođi, Panterice moja! - tepao je muškarac, a onda grubo opsovao, ščepao mačku koja se grčevito branila, a onda se, držeći je pod miškom, počeo udaljavati uz priglupo cerekanje.

82

Melanie je dala gas i odjurila. Bijesna i razočarana.

* * *

Jedne su večeri Elke i Bernd imali gosta. Slučajnog znanca, nekog Emila. Ni njoj ni njemu nije bio baš osobito prirastao srcu. Samo je svojoj nemilosrdnoj prodornosti mogao zahvaliti za to što su mu njihova vrata bila uvijek uglavnom otvorena.

Tako je bilo i te večeri. Tek što mu je Bernd otvorio, on je već bio u hodniku.

- Da si mi zdravo, stari prijane! - veselo je uskliknuo. - Kako je tvoja zakonita?

- Leži u postelji, trese je groznica - zabrundao je Bernd nadajući se da će ovaj ustuknuti i otići. Da bi potkrijepio tu svoju nadu, dodao je: - Stresla ju je nekakva gadna zarazna bolest.

Posve besmisleni stjecaj okolnosti: u tome je trenutku Elke izišla iz kuhinje. Prekasno je čula Berndovu varku.

- Ha! - likovao je Emil. A onda se obratio njoj: - Tvoj me se mužić htio otresti. Samo zato da ne bih mogao vidjeti tvoj čarobni lik. Što kažeš na to?

Elke je očajnički pogledala Melanie, koja je izvirila iz dnevne sobe.

- Smjesta u postelju! - strogo je povikala Melanie, shvativši u trenu što se zbiva. - A vi... da, vi, dajte mi, molim vas, svoje osobne podatke! Brzo!

- Kkkako...? - mucao je Emil buljeći u Melanie.

- Ja sam kućna liječnica i moram vas smjestiti u karantenu. Na pet tjedana, otprilike...

- Karantenu? Pet tjedana? - Emil se okrenuo na peti i gotovo trkom pobjegao iz kuće...

* * *

Telefonski poziv. Melanijina je agencija napokon doznala gdje se ona zadržava.

- Hej, djevojko! - čula je glas. - Ta zašto se ništa ne javljaš?

- Godišnji odmor.

- Pa zar taaako dugo? - A onda, poslije kratke stanke: - Nemoj mi samo sad zalupiti slušalicom!

83

- Znači li to da mi nudiš nešto?

- Simpozij. Da prevodiš.

- Kakav simpozij?

- Nekakvi tekstilci. Proizvođači sukna.

- A gdje je to?

- München. Sheraton. Posve blizu tebe, je li?

- Da... Kad je to?

- Već sutra, na žalost. Možeš li?

- Hajde, dobro. Učinit ću ti to.

- Super! I javi mi se poslije toga, čuješ li?

Prekinula je vezu. Simpozij je bio dosadan; čovjek za kojega je Melanie prevodila - nipošto. Neki Francuz. Glas mu je zračio razbludnošću. Njegov razgovor s nekim Norvežaninom Melanie nije prevodila doslovno - ponekad je dodavala i svoje, pristajuće napomene.

- Vaše tkanine ne odgovaraju ukusu mojih poslovnih partnera - prevela je Norvežaninove riječi, a onda je dodala svoj komentar: - Mijenjajte ih, ako je tako!

- Tkanine?

- Ne, poslovne partnere. To su popratili grohotom.

- Mi određujemo uzorak tkanina! - uozbiljio se Norvežanin.

- Kod nas u Francuskoj to je drukčije. Mi prepuštamo kupcima da kažu što im se sviđa - rekao je njegov sugovornik, a Melanie je dodala: - Zato nam i ide tako kako nam ide!

Ponovo grohot, ovaj put samo s francuske strane.

- Želite li možda time reći da mi ne znamo što naši kupci žele?

- To se nikad ne bih usudio reći. No ako ste se sami izrazili tim riječima... - Melanie je tome dodala vrlo razgovijetno: - Hvala!

Naokolo su se mogla vidjeti nacerena lica prisutnih.

- To što ću vam sad reći nemojte prevoditi, molim vas - začula je u slušalicama Francuzov glas. - Pozivam vas na večeru.

84

- A što će biti kao desert? - upitala je Melanie.

- Pokazat ću vam svoju zbirku maraka.

- Prihvaćam poziv!

- Vaše me tkanine više ne zanimaju! - Odjeknuo je ponovo Norvežaninov glas. - Možete ih zadržati za sebe!

- To doista ne mogu - prevodila je Melanie neizgovorene Francuzove riječi. - Već smo rasprodali sve proizvedene količine.

- Ali ne i moj udio! - Norvežanin je uzviknuo pobjednički.

- To nije ni ništica zarez tri promila - prevela je Melanie, a onda je dodala po svome ukusu: - ... a tu je količinu upravo kupila moja prevoditeljica.

Slušatelja je bilo sve više, tako da je i grohot bio sve gromkiji.

Francuz se zahvalio Melanie na francuski način, što joj se osobito svidjelo. Naime, nikad nije ni pomišljala na to da joj ono što ima medu nogama toliko nalikuje na poleđinu poštanskih maraka, da se to može vlažiti i lizati s toliko strasti i da joj ta »filatelija« može prouzročiti toliku provalu užitka... koje nije morala prevoditi ni na koji jezik. Jer joj je taj francuski jezik, kružeći joj oko dražice... ispod dražice... još dublje... stvarao vrhunce koji su jednaki na svim jezicima...

* * *

Slijedilo je razdoblje u kojemu je Melanie postala nemirna. Nemirnija nego inače. Bila je već gotovo četvrt godine odvojena od muža.

Nije se kajala ni najmanje. Ali nije ni zaboravljala. Vrijeme provedeno s Harryjem bilo joj je dio života i nikako nije mogla izbrisati sjećanje na njih.

I Elke i Bernd opažali su njezin nemir.

- Želiš li otići od nas? - upitao ju je Bernd.

Kimnula je.

- Kad? - zanimalo je Elke

- Ne znam još točno.

- Radi Harryja?

- Ma, ne... možda i da. Moram sve to izvesti na čistac... 85

- Svakako.

- Hej, vi! - povikala je Melanie. - Zašto ste otegli lica tako tužno? Ta mogu ostati još neko vrijeme!

- No onda! - kliknuo je Bernd i zapljeskao. - Kako bi bilo da to zalijemo po jednom čašom šampija?

- Baš si škrtac! - usprotivila se Elke.

- Ta mislim na cijelu butelju - rekao je Bernd, a onda dodao cereći se: - Ili možda znaš mjesto gdje se prodaju polubutelje šampanjca?

- Čuj ti, nakon ovoga možeš očekivati od mene samo polovinu! - uskliknula je Elke i pogledala prijateljicu, koja je sa smrtno ozbiljnim izražajem lica potvrdila to kimanjem.

- Mogu li se poslužiti njome?

- A čime to?

- Pa tom odgovarajućom polovicom.

- A, to bi dakle tebi odgovaralo!

- Još bolje - nastavio je Bernd. - To znači: dobit ću cijelu čašicu. - Ustao je, otišao do sobnoga bara i vratio se s tri čašice za rakiju. To je popratio lukavim riječima: - Nismo rekli ništa o veličini.

- Ali ni o roku u kojem ćeš to ponovo smjeti činiti! - uzvratila mu je Elke..

- Upitaj nas za jedno tjedan dana - dopunila ju je Melanie gušeći se od smijeha.

- To je ucjena! - protestirao je Bernd i pohitao po druge čaše. - Evo pravih ulaznica za predstavu! - povikao je podižući pobjedonosno tri pivska vrča...

Noć nije bila ništa pitomija od prošlih.

U vezi sa spominjanim »polovicama« nije bilo ni riječi ni djela. Sve je bilo potpuno, ništa polovično.

Slasti i užici utroje bili su, štoviše, potpuniji nego ikad.

Pomisao na prijetnju rastankom vlažila je sve troje novim bujicama sokova strasti.

86

* * *

Dva tjedna poslije toga kucnuo je trenutak rastanka s Melanie. Njezin se odlazak slavio u posljednjoj, čarobnoj noći, njihovoj posljednjoj zajedničkoj noći utroje.

Žudnja. Čežnja. Uzdisanje. Dahtanje.

Elkin rezak vrisak kad ju je prijateljica počela cjelivati. Od usta do »usta«, posvuda,

Berndov izdajnički krik i Melanijin grleni uzvik.

Razgolićena spolovila, prsti, usne, trzajuće prepone - u noći punoj suzvučja i sklada.

A onda je Melanie doista otišla. Ponovo je počela raditi kao prevoditeljica. Po cijelom svijetu.

Frankfurt. New York. Berlin.

Jezici koje je prevodila. Jezici koje je uvodila u sebe. Jezici koji su je dovodili do vrhunca užitaka.

A onda je osjetila čežnju u srcu. Čežnju za muškarcem kojega je unatoč svemu i dalje voljela.

Pariz. Bonn. Bruxelles.

Sastanci. Simpoziji. Konferencije.

Seks. Poplava užitaka. I pitanje kojega se nikako nije mogla osloboditi: »Voli li me još?«

Bangkok.

I odluka! Za povratak u domovinu, Melanie je kupila kartu za let HA 711. Da bi raščistila sa svojom prošlošću - da bi se ponovo susrela s muškarcem koji je u njezinim mislima i dalje imao glavnu ulogu...

XIII Albatros je preletio grad Nagpur na visini od jedanaest

tisuća metara. Još pola sata leta do Karachija. Polulijevo od pravca letenja uzdizala se planina Gondwana, čvrsto obgrljena rijekama Tapti i Purna.

U putničkim je odjeljenjima svjetlo bilo prigušeno. Putnici su spavali, no Melanie Holm i Richard Melzer nisu. Ona ga je bila probudila i dala mu znak da je slijedi.

- Kamo? - upitno ju je pogledao.

- U toaletne prostorije. 87

- Zašto?

Nasmijala se i stala ispred njega, trznuvši značajno golim preponama. Zatim je dlanom dovela u red suknju i šutke krenula prema zahodima. Richard Melzer je pošao za njom, a pošto je ušao, tiho je zakračunao vrata.

- Ovdje? - upitao je svjetlucavih očiju.

Melanie je kimnula.

- Baš tu? A kako? - zanimalo ga je. Ona mu se okrenula leđima i sagnula se.

Richard joj je podigao suknju na kukove, razbludno joj pogladio obnaženu stražnjicu, a onda spustio hlače. Nekoliko se trenutaka trljao o nju, a kad mu se ud dovoljno ukrutio, prodro je u Melanie.

* * *

Tiho, da nikoga ne probudi, Dajana Martens prolazila je kroz srednji prolaz i ispitujućim pogledom motrila usnule putnike lijevo i desno. Ustanovila je da je sve kako valja, a onda je opazila pločicu »Zauzeto« na vratima toaletnih prostorija. Približila se vratima, a kad je čula šumove iza njih, zastala je.

Razabrala je uzdahe. Soptanje. Tihe, promukle krike. I riječi: »Da... da... taaako... brže!«

Iznenađena i zbunjena, Dajana je gledala vrata. Već je htjela pokucati i upitati da li je sve kako valja ili je možda nekome potrebna pomoć, a onda je shvatila - shvatila je što se zapravo zbiva iza vrata.

Lica na kojemu se odražavalo čuđenje ušla je u pilotsku kabinu, udaljenu samo tri koraka od toaletnih prostorija.

- Ima li nekakvih problema? - upitao je Harry Dexter, opazivši promjenu na Dajaninu licu.

- Ja... Pa, ne znam... U zahodu se dvoje... - odgovorila je, zbunjeno se smijuljeći.

- Kako, molim? - Bender je naćulio uši.

- Što čine? - upitao je Mark Wolf licemjerno.

- Tucaju se! - mirno je rekla Dajana.

- Zar se i to događa! - zgražao se Bender.

- Je li se neki putnik požalio zbog toga? - upitao je Harry Dexter hladno, službenim glasom.

88

- Nije. I ja sam saznala za to posve slučajno. Hoću reći, čula sam dahtanje i stenjanje iza vrata.

- Jesi li potpuno sigurna da to ne znači nešto drugo?

- Žena je vikala »brže«! - potvrdila je Dajana.

- Tad ne bi smjelo više dugo trajati - zaključio je Mark Wolf posve ozbiljnim glasom.

- Preuzmite! - rekao je Dexter kopilotu i ustao. Zajedno s Dajanom izašao je iz pilotske kabine.

Upravo su se u tome trenutku otvorila vrata toaletnih prostorija. Izašla je najprije žena, za njom i muškarac. Kad je ugledao kapetana i stjuardesu, ukipio se.

- Ja... imao sam na hlačama nekakvu mrlju... a dama je bila tako ljubazna da mi je očisti... - mucao je.

Harry Dexter nije ga uopće slušao. Raširenih je očiju gledao ženu, koja mu se smješkala ne pokazujući ni najmanje iznenađenje. Smješkala se puteno, ali i značajno.

- Kako si? - upitala ga je, razbijajući neugodnu tišinu što je zavladala.

Richard Melzer iskoristio je to i odšuljao se, a Dajana Martens je - na svoj užas - prepoznala u putnici kapetanovu ženu. Od te se spoznaje gotovo smrzla, toliko se bila prepala i toliko joj je bilo nelagodno. No Dexter se brzo snašao. Uostalom, bio je uvježban za iznenadne situacije.

- Hvala, dobro! - uzvratio joj je smiješak. - A ti?

- Ne mogu se potužiti.

- Drago mi je što je tako. Oh, da ti predstavim našu glavnu stjuardesu!

Dvije su žene kimnule jedna drugoj tek laganim trzajima glave.

- Spavaš li s njom? - upitala ga je Melanie.

- Svakoga slobodnog trenutka - ustvrdio je. Dajana je pocrvenjela, a Dexterova je žena nastavila:

- Uvijek si imao dobar ukus!

- ...što se baš i ne bi moglo ustvrditi za tebe - napomenuo je Harry Dexter suho, a onda je pružio ruku.

Dajana je u prvi čas pomislila da se želi rukovati sa svojom ženom, no on je obgrlio Melanie oko struka.

89

Nevjerojatno lako podigao ju je i odnio u toaletne prostorije. Vrata su se zalupila za njima i zasvijetlila je pločica s natpisom »zauzeto«.

Nekoliko trenutaka vladala je tišina. Onda se začuo šum. Šuštanje tkanine. Zatim glasovi.

- Da si me smjesta pustio!

- Još si mi zakonita žena!

- Ti... hej, ti... to me boli!

- Zar doista?

- Skloni tu ruku!

- Ne koprcaj se tako!

- Što... Što to hoćeš? - Odjeknulo je nešto nalik na pljusku, a onda Melanijino kriještanje: - Ti... Ti, nećeš me valjda...

Ponovo je odjeknula pljuska. Udarac dlanom po goloj koži. Dlan je bio Dexterov, a udario je po Melanijinoj nagoj stražnjici. A njezini su povici postajali sve tiši.

- Prestani, molim te... prestani - moljakala je plačnim glasom.

- Zašto?

- To... to boli.

- Tako i treba!

- Zatražit ću razvod!

- Samo pokušaj!

- Ne... nemoj više po stražnjici!

Ponovo su prolazile sekunde ispunjene pljuskanjem i tihim cviljenjem. Onda je zavladala tišina.

Napeto očekivanje ispred vrata, a onda opet glasovi.

- Je li ti dovoljno? - Bile su to Dexterove riječi.

- Jest.

- Onda dođi! Moramo razgovarati.

- Dobro, ljubljeni. 90

Vrata su se napokon otvorila. Nasmijana lica, prvi je izašao Harry Dexter, a za njim njegova žena, trljajući stražnjicu koja ju je očito boljela i prigušeno jecajući.

- Dajana, mi ćemo biti u prednjoj kuhinjici i ne želimo da nam bilo tko smeta - obavijestio je kapetan glavnu stjuardesu. Zatim je krenuo hitro kroz srednji prolaz. Njegova je žena poslušno i bez riječi pošla za njim.

* * *

Dajana Martens, zbunjena, gledala je za njima, a onda se odjednom pribrala i nasmijala. Još se smiješila i kad je ušla u pilotsku kabinu.

- Onda, što nije bilo kako valja? - upitao je Bender radoznalo.

- Ma sve je OK! - odvratila je Dajana.

- Nije bilo više nikoga u zahodu?

- Nikoga.

- A zašto se onda smješkate?

- Kapetan je izmlatio svoju ženu po guzi...

- Štooo? - zapanjio se Mark Wolf. - Zar je ona u avionu?

- Jest.

- To je jedino što je i trebalo da učini - ustvrdio je Bender ne razmišljajući mnogo.

- Gdje su sada njih dvoje? -zanimalo je Wolfa.

- Razgovaraju.

- Pomirenje?

- Voljela bih da je tako.

- I mi im to želimo - promrmljao je Bender. - Recite kapetanu neka bude bez brige. Ja ću se već probiti kroz ovo ispred nas.

- Radije nemojte! - Dajana je naglo izašla iz pilotske kabine.

Kopilot je, uvrijeđen, gledao za njom.

* * *

Harry Dexter ponudio je svojoj ženi kavu. 91

- Samo uz najoštriji protest - rekla je Melanie i dalje trljajući bolnu stražnjicu. On se nasmijao.

- Pij, inače...! - mahnuo je rukom hineći prijetnju. Ona je naglo ispila gutljaj. Šutnja. A onda Melanie:

- Zašto si me tukao po stražnjici?

- Muž sam ti.

- To ti ne daje pravo...

- Volim te - dodao je tiho. Dugo ju je gledao, a onda je upitao: - Ne vjeruješ mi?

- Vjerujem, dapače, samo...

- Samo?

- Nećeš mi zamjeriti?

- Što bi trebalo da ti zamjerim?

- To što sam izišla iz zahoda sa stranim muškarcem. - On je šutio, a ona je kriknula: -

Eto vidiš! Kažeš da me voliš, a zamjeraš mi...

- Doista ništa ne shvaćaš. Ništa ti ne zamjeram - rekao je. - Ni danas, ni onoga dana.

- O čemu to govoriš?

- Pobjegla si od mene uglavnom zbog toga što sam ti se izrugivao onda, oko one priče s Berndom Selderom. A nikada ti nije postalo posve jasno zbog čega sam ti se tada smijao, nije li tako?

- Onda, zbog čega si tako postupio?

- Pođi sa mnom u pilotsku kabinu. Ubrzo ćemo sletjeti u Karachiju. Promatraj me dok budem radio. A onda mi reci što si shvatila od svega toga. Hoćeš li?

- Hoću, zašto ne bih?

Ubrzo su zatim kapetan i njegova žena ušli u pilotsku kabinu. Harry Dexter predstavio je Melanie svojim kolegama, a onda joj rekao neka se smjesti na promatračko sjedalo.

Odmah zatim tri zrakoplovca počela su pripreme za slijetanje.

92

XIV Mike Loham shvatio je u kakvoj je nevolji tek kad se

počeo pripremati za slijetanje u Karachiju.

Radio mu je bio u kvaru!

U normalnim bi okolnostima to bio posve rješiv problem. U cijelome svijetu prihvaćenim svjetlosnim znakovima i načinom ponašanja mogla bi se uspostaviti komunikacija između letjelice i baze na zemlji unatoč prekidu radio-veze.

No okolnosti nisu bile normalne. Bila je noć. Područje slijetanja bilo je zahvaćeno nevremenom. Bujica oblaka, koji kao da su izvirali niodakle, obavijala je sportski avion koji se, neprestano poskakujući gore-dolje iz jednoga sloja oblaka u drugi, probijao kroz tminu.

A tmina je vladala. Niski, crni oblaci stvarali su sliku što bi svakoga laika natjerala da posumnja u bilo kakvu mogućnost da neki avion uleti u njih.

Mike Loham je uletio u njih. Morao je. Njegov je let bio najavljen. Radarska kontrola vjerojatno već dugo prati njegov avion na ekranima.

No to je ipak bila samo krhka nada za njega. Neizvjesnost mu je sve jače pritiskala živce. Nije znao ništa o drugim avionima koji su letjeli prema Karachiju ili u suprotnome smjeru, tako da mu je ostajala samo nada da će se povesti računa o izvanrednome stanju u kojemu se nalazi. Čak i ako se nisu mogle čuti njegove riječi, koje je toliko puta ponavljao u mikrofon.

Loham je računao i na to da mu je zatajio samo prijemnik. Postojala je takva mogućnost. U tome je slučaju njegovo emitiranje bilo jednosmjerno i naslijepo, no i na osnovi razlika između pojedinih njegovih javljanja mogao bi se odrediti položaj njegovoga aviona.

Ponovo je posegao za radiostanicom i pritisnuo dugme mikrofona.

- Slijepo emitiranje! Ovo je Cessna, cessna zove kontrolu leta u Karachiju...

No Mikea Lohama nitko nije čuo. Ipak, gajio je nadu u prednost koja se u takvom slučaju daje njegovome doletu prema aerodromu, nadu da će mu radarska kontrola osloboditi koridor za slijetanje.

93

Uostalom, cessna je ipak bila točkica na radarskom ekranu. Točkica koja je signalizirala najveće ljudsko dobro: život!

U takvim okolnostima slijetanja kroz oluju, vrtloge, struje i neprozirne kovitlace oblaka, kroz prostor koji vrvi avionima, pilot bez radio-veze osjeća se vrlo usamljeno. Pri tom je posve svejedno da li je avion malen ili velik, da li je to pilotska kabina sportske letjelice u kojoj je pilot sam ili mlaznoga diva u kojoj su tri člana posade. U takvim trenucima svaki pilot osjeća pritisak usamljenosti. Usamljenosti, pomiješane sa strahom i nemoći da bilo što poduzme protiv toga što mu se događa, kakva je počela obuzimati Mikea Lohama.

I neizvjesnosti, te proklete neizvjesnosti o tome što bi se moglo dogoditi u slijedećem trenutku.

Ne nalazi li se možda već na pravcu sudara s nekim drugim avionom?

Odjednom je požalio što je uopće poletio. Čuo je za preporuku da lagani avioni te večeri ne polijeću prema Karachiju. No neposredno uoči leta, prije jedva dva sata, kad se telefonski raspitao o izgledima za vremenske prilike, predviđanja su mu se učinila povoljna. Pogriješio je.

Problemi su se redali jedan za drugim. Kvar na radiostanici, nevrijeme, udari vjetra, vrtlozi. I nedostatak bilo kakvih izvještaja o vremenu. I oluja u pravcu leta.

Kako bi mu samo bilo sad lijepo da je ostao! Kod Tanje. Sjedili bi jedno nasuprot drugome. Tanja u onoj nezamislivo kratkoj suknji koju je obično nosila u njegovoj prisutnosti. Kao i sinoć, kad joj je mogao neprestano gledati duge, obnažene noge; i bedra koja tkanina nije pokrivala ni do trećine. Od trenutka do trenutka još i manje.

Prozirne gaćice. U njima ono, tamno.

Kao opsjednut, Loham je odmahnuo glavom.

- Baš sam stari magarac! - rekao je naglas i poželio da može pilotsko sjedalo zamijeniti za neko mnogo udobnije.

Ono nasuprot Tanji.

No ona je bila daleko, vrlo daleko od njega. I on od nje. Čamio je tri kilometra iznad tla, u sportskom aviončiću koji je postao igračka prirodnih sila.

Snažni, nagli udari potresali su krhku letjelicu vraćajući njenoga pilota u stvarnost. Ponovo i ponovo. Sad nije bilo više

94

vremena za sanjarenja, za priželjkivanja. Da bi se moglo suprotstaviti neizvjesnosti, bila je potrebna potpuna sabranost.

* * *

- Kontrola leta u Karachiju za let Holiday sedam-jedan-jedan; imate slobodan prilaz za prizemljenje! - govorio je mladi kontrolor mirnim glasom u mikrofon, promatrajući kruženje radarske zrake na ekranu ispred sebe, na kojemu su se kretale mnoge svijetle točkice, sve usmjerene u jednome pravcu.

Mladić je bio te večeri zadužen za sektor slijetanja. A svaka točkica na njegovome ekranu predstavljala je po jedan avion koji leti prema Karachiju. Svaka točkica!

Koliko mu se god glas doimao miran, toliko su mu oči nervozno zvjerale po kružnoj plohi. Pokušavao je sve te svijetleće točke dovesti u međusoban odnos.

No taj kontrolor nije prepoznao onu opasnost koju bi ta slika otkrila nekome njegovom iskusnijem kolegi. On je bio još mlad, a osim toga već nekoliko sati neprestano u službi. Dok se po tko zna koji put osvrtao prema vratima, u očima mu se zrcalilo očekivanje.

Još nekoliko minuta i vođa smjene doći će da ga zamijeni na napornoj dužnosti.

* * *

Melanie Holm je za vrijeme manevra prizemljenja sjedila na promatračkome mjestu u Albatrosu. Nikad još nije odatle prisustvovala slijetanju. Već je od prvoga trenutka shvatila razlog zbog kojega je njezin muž zahtijevao to od nje. Obuzela ju je očaranost kakvu nikada dotad nije doživjela.

Prigušeno brujanje motora i neobični glasovi iz zvučnika radio-stanice pridonosili su tome podjednako kao i gromade oblaka kroz koje se Albatros probijao. Kroz hladnoću i led.

Melanie je širom otvorenih očiju promatrala zbivanja ispred i oko sebe. Gledala je svoga muža kako upravlja poniranjem aviona, Bendera kako potvrđuje dopuštenje za slijetanje, Wolfa kako spretno mijenja položaje pojedinih ručica i prekidača, za vrijeme te faze leta u pilotskoj je kabini vladala potpuna šutnja, koju bi samo nakratko prekidao Harry Dexter brzim uputama Wolfu i Benderu.

U tome je trenutku Melanie riješila jednadžbu svojih osjećaja. Njezina je očaranost bila zapravo očaranost njegovim poslom, njegovim zanimanjem. To što ona osjeća sad

95

vjerojatno osjeća i on. Samo mnogo jače. On je gospodar ljudi i stroja. Njegove mu sposobnosti to omogućavaju. I svako polijetanje, svaki let, svako prizemljenje potvrda je njegovih moći za njega. Samo za njega.

Letovi su mu strast. Upravo tako kao što je njezina strast udovoljavanje žudnjama svoga tijela. On živi najintenzivnije u avionu, ona u naručju nekoga muškarca. On mora uzlijetati, letjeti, slijetati - a ona mora voljeti.

Njegova i njezina strast imaju dakle nešto zajedničko. A gdje je nešto zajedničko, ondje mora postojati i rješenje.

Melanie je razmišljala o tome. I zaključila da bi se njezin brak mogao još i spasiti. Ako svako od njih dvoje dopusti onome drugome da uživa u svojoj strasti. I ako u vrijeme dok su zajedno razgovaraju samo o onome što im je zajedničko. Sve do njegovoga novog odlaska na posao.

Odlučila je da mu to kaže odmah poslije slijetanja.

U pilotskoj je kabini vladala tvrda, hladna trijeznost. Svatko se potpuno posvećivao svojoj zadaći. Wolf je neprestano provjeravao besprijekornost rada svih sistema i obavljao nužne zahvate. Bender je baratao uređajima za vezu i davao Dexteru podatke koje je ovaj tražio i koji su služili kao pomoć za prizemljenje po ovakvom vremenu. A kapetanov je pogled skakutao po bezbrojnim instrumentima, od kojih su mnogi, radi sigurnosti, bili dvostruki ili čak trostruki. Brzina poniranja. Visina. Položaj. Pravac. Usklađenost sa sistemom za vođenje prizemljenja smještenim na tlu. Sve ga je to zanimalo mnogo više nego kovitlanje oblaka oko njega. Više nego sva ljepota toga prizora - i sva opasnost što je on donosi.

Bender je neprestano dovikivao kapetanu brojeve, a Dexter je na osnovi njih usporavao let.

Rub fronte oluje zahvatio je Albatrosa. Iznenadna munja pogodila je zrakoplov.

Kontrola udara groma! Zakašnjenje! - sijevnule su misli kroz Dexterovu glavu kad je začuo tiho pucketanje. Lagani miris ozona prodro je u pilotsku kabinu.

Vođen nekakvim unutrašnjim poticajem, Dexter je pogledao kroz okno pilotske kabine. Upravo u trenutku kad je munja, čudesno izlomljena vatrena zmija, proparala nebo i u djeliću sekunde pretvorila tminu u blještavi dan - i u tome je blijesku Dexter ugledao obrise nekoga malenog aviona. Poludesno od Albatrosova pravca leta, opasno blizu...

96

* * *

Mike Loham postajao je sve nemirniji. Divlje nevrijeme u području slijetanja polako mu je rušilo uvjerenje da bi mogao meko prizemljiti. Osim toga, osjetio je vrlo neugodno peckanje oko želuca. Avion je zajedno s njim poskakivao neobuzdano, tresao se, smicao se s kursa. I neprestano tako, uvijek iznova. A činilo mu se i da leti prenisko i prebrzo za slijetanje. Brzo je korigirao let.

Novi vrtlog, novi udar vjetra o avion i novo teturanje poništili su cijeli učinak korektura. Umjetni obzor pokazivao je da je avion posve nagnut na lijevu stranu, na brzinomjeru se kazaljka približavala crvenoj oznaci, dok je visinomjer pokazivao nagli gubitak visine od kojega zastaje dah.

Loham je ustremio letjelicu uvis.

Najneugodnije mu je bilo to što mu je vidik bio posve zastrt. Želudac je osjećao poput kamena u utrobi. Nije ni znao da je uronio u novi sloj oblaka. Prijelaz u njega prošao je za Lohama nezapaženo. Poput maglenih koprena, o okno male pilotske kabine i dalje su, kao i prije, udarale krpe bjeličastih, sivkastih i crnih oblaka.

- Suviše nisko! Još sam prenisko! - počeo je razgovarati sam sa sobom. - Hajde, samo moraš još više. Više, rekao sam! - kriknuo je i povukao upravljačku palicu.

Letjelica se za trenutak ponovo propela, no udari vjetra odozgo ponovo su je gurnuli stotinjak metara prema tlu.

Loham je psovao. Trup aviona tresao se pod novim naletom. Vrtlog ga je povukao prema gore. Dvjesta metara. Visina je bila sad valjana. Je li to bila ironija sudbine?

Kao po nekim nepredvidivim pravilima igre, bacakanje gore i dolje izmjenjivalo se u nepravilnim vremenskim razmacima. Čas je bio prenisko, čas previsoko. A onda je opet sve bilo kako treba da bude.

Mike Loham se borio da ovlada sportskim avionom, da vrati nadzor nad njim. Manevrirao je njime gore-dolje, umjetni obzor i visinomjer nije više ispuštao iz vida. Podjednako grčevito zurio je u ostale instrumente, kao da je time pokušavao utjecati na njih da pokažu ono što mu je bilo prijeko potrebno da bi po tome nevremenu mogao sletjeti bar donekle uspješno. No uređaj koji mu je pokazivao da li se nalazi na pravcu slijetanja samo je pojačavao ozbiljnost situacije: rijetko, a i tad samo na nekoliko trenutaka, maleni se avion nalazio na pravcu što mu je davao uređaj ILS na zemlji.

97

I dalje je bilo kao u poludjelome dizalu: malo gore, malo dolje.

Svjetlo?! Nije li upravo ugledao svjetlo? Je li to već bila sletna pista?

Ne! Nije bila. Samo neprozirna crnoća. Najdublja tmina. Što bi se dogodilo da bi mu sad neki avion dolazio u susret? Ili neki, brži od njega, s leđa?

Na to nemoj misliti! Nipošto! Mirno, posve mirno, Mike! Već ćeš se ti izvući. I to vrlo lako, Mike'

Munja je sijevnula. Loham se prestrašeno trgnuo. Visinomjer je pokazivao manje od dvjesta metara. Putanja je bila preniska.

- Više! Moram se popeti! - kriknuo je Loham i usmjerio avion prema gore.

Odjednom je uletio u kišu. Poput mlaza iz šmrka, krupne kapi vode praskale su po avionu, razbijale se u vodenu prašinu, a ova se mrznula i pokrivala oplatu aviona tankim slojem leda. Temperatura se gotovo u trenu spustila na petnaest stupnjeva ispod ništice. Prijetila je opasnost da se zamrzne rasplinjač. A to je značilo smrtnu opasnost!

Ipak, zrak se jednako tako naglo smirio, a temperatura porasla. Sve se to izmjenjivalo takvom brzinom da Mike Loham nije ni opazio te vratolomije s temperaturom. Borio se s upravljačem i netremice gledao u kazaljke instrumenata.

Sad ti je položaj kako valja, mladiću! Upravo ti je pošlo za rukom. Sad samo dalje! Nemoj se predavati!

Graške znoja presijavale su mu se na čelu na crvenkastome svjetlu blijede rasvjete u kabini. U njemu je buktjela želja za čvrstim tlom - samo što prije van iz ove užasne kaše!

* * *

Harry Dexter je stisnuo oči. Da li se prevario? Je li to bila optička varka ili je maleni avion doista postojao? Ne oklijevajući ni trenutak, zgrabio je mikrofon:

- Holiday sedam-jedan-jedan zove kontrolu leta u Karachiju. Nalazimo se na pravcu sraza s nepoznatim avionom. Provjerite to!

Slikovito je u mislima predočavao sebi kako kontrolor leta s nevjericom bulji sad u radarski ekran.

Bender i Wolf reagirali su na sličan način. 98

- Niste li se zabunili, možda? - upitao je kopilot pokušavajući pogledom probiti tamu noćnoga neba.

- Nisam se zabunio, nipošto! - ljutito je odgovorio Dexter.

- Melanie je osjećala da prijeti opasnost, opažala je napetost što je obuzela trojicu muškaraca u pilotskoj kabini. A samo je blizina muža zatomila u njoj svaki zametak straha.

-

XV Nekoliko trenutaka poslije Dexterovoga upozorenja o

opasnosti od sudara, iz zvučnika se začuo odgovor:

- Kontrola leta u Karachiju Holidayu sedam-jedan-jedan. Potvrđujemo vaše upozorenje. Nastavite let kako je predviđeno. - Kratak prekid. Onda: - Kontrola leta u Karachiju cessni delta-alfa. Dajte podatke o svome položaju.

Posada u pilotskoj kabini Albatrosa osluškivala je očekujući odgovor cessne, no ništa se nije dogodilo.

Ponovljeni poziv. Podrobniji. Pitanje o poštivanju plana leta.

Grobna tišina u oteru. I u pilotskoj kabini Albatrosa.

Dexter je napeto zurio u tamu koja je proždirala sve. Dakako, ništa nije mogao vidjeti. Samo crno mlijeko.

I Bender je pažljivo promatrao tminu ispred aviona. Kiša je bičevala ostakljene stijenke pilotske kabine.

- Do vraga tisuću puta! -brundao je kopilot. - Zašto se ne javljaju ovi dolje?

- Upalite reflektore za slijetanje! - naredio je Dexter.

Mrak. Zatim osvijetljeni oblak. Igra sjenki.

Dexter je Albatrosa ustremio prema tlu. U tom je trenutku iznenada odjeknuo glas drugoga kontrolora. Činilo se da je taj upravo preuzeo dužnost od onoga prvoga.

- Holiday sedam-jedan-jedan, počnite smjesta ponirati! Prokletstvo!

Na radarskome su se ekranu dvije točkice u jednome trenutku spojile. Odmah zatim ponovo su se razdvojile.

Kapetan Harry Dexter vratio je avion na prvotnu putanju. Opasnost je bila izbjegnuta Samo nekoliko metara

99

iznad i iza golemoga DC-10 nastavljao je pilot male cessne svoju borbu protiv prirodnih sila.

Dexter je korigirao kurs aviona i doveo ga na pravac prizemljenja. Vodoravna i okomita crta na oba kružna instrumenta spojile su se u križ točno u središtima krugova.

- Karachi Holidayu. Cessna je iza vas. Bilo je vraški gusto. Možete sletjeti!

Bender je izgovorio u mikrofon potvrdu kako je obavijest primljena. Nije skrivao da je srdit na kontrolora. Prvi je put takvo nešto doživio u stvarnosti.

- Hoćemo li dolje sve to proslaviti dobrim tulumom, ili ćemo premlatiti one svinje? - povikao je dajući tim pitanjem oduška svojoj ljutnji.

Pola sata prije ponoći, po pakistanskome vremenu, kapetan Dexter meko je i brzo spustio Albatrosa na pistu. Jednako brzo kao što je Mike Loham brzo zaboravio vijest o postojanju nekakvoga leta HA 711 kada je poslije čuo za njega: za nekoliko trenutaka...

* * *

Voda smjene u radarskoj prostoriji koji je zamijenio na dužnosti mladoga kontrolora smjesta se usredotočio na cessnu, kojoj su očito zatajili uređaji za vezu. Prema dokumentaciji o planu leta, sportskim avionom upravljao je neki Mike Loham. To će biti slijedeći avion što će sletjeti. Iskusni kontrolor promatrao ga je na radarskome ekranu. Propustio ga je kroz gusti promet aviona što su čekali na slijetanje, određujući ovima da lete ukrug oko aerodroma na višim pojasima, te je tako izbjegavao mogućnost sudara. Potrajat će možda i cijeli sat prije nego što sleti i posljednji od tih aviona.

Jer sigurnost svakoga ljudskog života imala je prednost pred svim ostalim.

* * *

Albatros je sletio bez teškoća, no Mike Lohan bio je još u zraku. I ne sluteći kakvoj je opasnosti upravo bio izmakao, ipak je sve žarkije želio da napokon osjeti čvrsto tlo pod nogama. Pilotiranje ga je bilo izmučilo i najradije bi sve prepustio nekome drugome.

No drugoga nije bilo. Iako je htio dostići svoj cilj, morao je izdržati, ustrajati. Samo još nekoliko minuta.

100

Na visini od devedeset metara, Loham je isključio predgrijavanje rasplinjaća, broj okretaja motora smanjio na 1700 u minuti, te spustio zakrilce za deset stupnjeva. Cessna je zatim počela slijetati, polako, nimalo naglo.

Veliku mu je brigu zadavao visinomjer. Taj je uređaj bio prema »ništa metara« na aerodromu s kojega je poletio, a sad nije mogao saznati koliko hektopaskala iznosi tlak u Karachiju pa da prema tome podesi visinomjer.

Koliko je metara bio zapravo iznad zemlje? Trista? Sto pedeset? Ili možda samo petnaest?

Osim visinomjera, samo je još jedan podatak mogao pomoći Lohanu da odredi pravu visinu iznad tla. Kad je s uređaja 1LS sa zemlje dobio znak »prihvaćen«, mogao je na karti leta vidjeti na kojoj se visini nalazi u tome trenutku. No sve su se karte u onome košmaru bile razletjele po cijelome avionu.

Odjednom je Loham opazio pistu kako se pojavljuje ispod njega. Visinomjer je već dugo pokazivao visinu »ništa metara«. Ocijenio je da je oko 150 metara iznad tla.

I to da je mnogo previše lijevo od osi piste. I da još ima preveliki brzinu. Korigirao je pravac, posve oduzeo gas - i već je bio iznad točke u kojoj je trebalo da dotakne kotačima pistu.

Sada je imao sve: vidik i pistu ispod sebe - trebalo je samo da se spusti. Izvukao je zakrilca do kraja i pustio da mu motor »izgladni«.

Prvi doticaj s tlom. Prebrzo leti. Ponovo je podigao cessnu u zrak. Pri tom se avion nagnuo na lijevu stranu.

Mike Lohan odveć je naglo ispravio položaj aviona. Neprestana napregnutost u toku posljednja dva sata bila je za njega pretežak teret. Previše je često reagirao pravilno, činio ono pravo u pravome trenutku.

Cilj mu je bio tako blizu, već pred očima, pa je pomislio da ga je i dosegao. I pažnja mu je popustila.

Reagirao je pogrešno!

Desno je krilo dotaklo pistu i avion je tvrdo udario u tlo. Lohan je pri tom kao nekim čudom ostao neozlijeđen, samo je udario glavom o strop kabine i onesvijestio se od toga.

Kad se osvijestio, njegova žena oblivena suzama i sin koji ih je hrabro suzdržavao nisu mogli odoljeti: stegli su ga u čvrst zagrljaj.

101

***

Melanie i Harry Dexter stajali su u pilotskoj kabini jedno nasuprot drugome. Bili su sami.

Promatrali su se uzajamno. Upitno. Nijemo. Očekujući.

- Sada sam to shvatila - priznala je mužu, razbivši tešku tišinu.

- Što si to shvatila?

- Tvoju ljubav prema poslu. Što ti on znači. To očaravanje. I sama sam ga osjetila i zato te sad shvaćam.

- Doista si ga osjetila?

- Jesam, Harry, sad ga poznajem. Tvoja želja za letenjem za tebe je poput strasti. Jednostavno moraš to činiti. Letjeti... - Malo je zastala, a onda nastavila. - To... to je posve isto što i moja strast za nečim drugim. I ako me shvaćaš ... ako me možeš razumjeti, tada je pred nama oboma nova, zajednička budućnost...

Dugo ju je gledao. Onda je kimnuo.

- Dogovoreno? - povikala je sva ozarena.

- Nitko ne može iz svoje kože - rekao je tiho, više za sebe.

- Često sam pokušavao izvući se iz nje, kože. Nikad mi nije uspjelo.

- Je li to ono što si mi pokušao učiniti shvatljivim? Onda kad si mi se smijao? Jesi li znao već onda? Da li ti je već onda bila jasna... ta, moja... strast za muškarcima, reci?

- Baš kao i moja strast za letenjem.

- A zašto mi to nisi nikad rekao?

- Mislila bi da sam poludio.

Možda imaš pravo - rekla je razmislivši malo. - Možda sam doista morala spoznati to sama.

- A onda, opet poslije razmišljanja: - Tad sam bila nepravedna prema tebi.

- A ja preživio! - nasmijao se.

- I... i znači li to da ćeš prihvatiti moju slabost? - upitala ga je.

- Prihvatiti je pogrešna riječ. 102

- A koja bi bila pravilna?

- Volim te, i moja je ljubav dovoljno jaka da mi ne smetaju tvoje slabosti.

- Neću to činiti kad sam s tobom - obećala je mužu

- To mi je jasno.

- Onda je sve kako valja. A... a ti ćeš me i ubuduće tući po stražnjici?

- Samo ako to bude potrebno!

- Osjećaš li što dok me udaraš?

- Svakako... osjećam.

- To te nadražuje?

- Da.

- Priznat ću ti: osjetila sam to.

Harry Dexter se nasmijao.

- Mudra si ti djevojka -smijao se gledajući svoju ženu.

- I to ti je potrebno? - upitala je.

- Čini se da jest - rekao je nježno je ljubeći. - Koji je najbolji hotel u Karachiju - upitala je hvatajući ga objema rukama između nogu.

- Ne ovdje u avionu! - priprijetio joj je, hineći strogost.

A onda joj je jednom rukom naglo podigao suknju, a dlanom druge opalio po goloj stražnjici.

103

Gina Lunari

Glumac

104

Pedesetih i šezdesetih godina bio je francuski glumac Robert Duval vrlo slavan. Pojavljivao se u bezbrojnim filmovima. Žene su ludovale za njim, a muškarci su pucali od ljubomore.

Nekoliko se puta ženio, a ta su vjenčanja i te kako odjeknula u javnosti. Osim toga ljubakao je s mnogim privlačnim ženama, katkad kraće, katkad duže.

Ja sam, tada u internatu, bila očarana njime i svaki sam film gledala nekoliko puta. Poslije velike mature preselila sam se u Pariz i nastavila se ondje školovati. U Parizu sam poslije upoznala i svog muža; nekoliko je semestara gostovao na sveučilištu kao docent.

U početku nisam poznala, tako reći, nikoga i bila sam opčinjena velegradskim blještavilom. Sve što sam vidjela ondje, smatrala sam dakako, prvorazrednim.

Upravo u to vrijeme otvorio se na Elizejskim poljanama nov restoran, te sam često u njemu provodila vrijeme, uvjerena da je on središte svih važnih svjetskih događaja.

Jednog sam popodneva opet sjedila za šankom, pušila i pijuckala liker, čvrsto vjerujući da je to otmjeno i primjereno odrasloj osobi.

Uto su moja maštanja o otmjenom životu dobila nov poticaj: u lokal je ušao Duval. I to sam.

Nehajno hodajući, ravnodušno gledajući oko sebe i smješkajući se, pri čemu je donekle pokazivao blještave bijele zube, prošao je kroz restoran i, gle čuda, sjeo baš kraj mene.

Od sreće sam se uzbudila onako kako može samo balavica kad se najednom pred njom u tri dimenzije pojavi idol kojeg je do tada gledala samo na filmskom platnu i u časopisima. Duval se udostojio čak i da me zapazi.

- Gospođo, vi ste tek odnedavno u Parizu - progovorio je, ne pokazujući baš preveliku domišljatost. Veoma sam se ponosila što me nazvao gospođom, a ne gospođicom. Danas bih bila i te kako vesela da me netko nazove gospođicom, ali više nitko neće. - Inače biste mi već, dabome, poodavno upali u oči.

Koliko god bile otrcane te riječi, oduševila sam se i lice mi se blaženo ozarilo. Bila sam spremna sve prihvatiti zdravo za gotovo.

On nije gubio vrijeme. Tek što sam mu drhtavom rukom pružila cigaretu da mi je pripali, već me pozvao k sebi na viski.

105

Tada je viski bio u modi. Smatrao je da je u restoranu suviše bučno i da bismo kod njega mogli mnogo lakše razgovarati. Osim toga htio je da čujem glazbu iz njegova najnovijeg filma.

Bez oklijevanja sam prihvatila poziv.

Dok sam izlazila s njim iz lokala, vidjela sam kako me zavidno pogledavaju napirlitane djevojke u mini-suknjama. Kavalirski mi je otvorio vrata srebrnasto siva »jaguara«. Parkirao ga je koso na pločniku pred restoranom, tako da je auto morao svakomu upasti u oči. Polako smo se odvezli po Elizejskim poljanama.

Za to sam vrijeme maštala kako ću ga pratiti na premijeri sljedećeg filma i poći s njim na filmski festival u Cannesu.

Potom je skrenuo u Fochovu aveniju i uveo me u velik i otmjen stan. Promatrajući me, bio je zadovoljan što me se stan veoma dojmio. Posvuda sam vidjela njegove snimke. Bio je u svakakvim pozama, nasmiješen, ozbiljan, zavodljiv, bio je s Brigittom Bardot, Sophijom Loren, Jeannom Moreau, sa suprugama, u filmskim ulogama, privatno, s uglednim ličnostima. A na zidovima su visili njegovi portreti.

Iako je bilo ljetno popodne, spustio je na prozorima rebrenice, te su prostoriju u kojoj smo se napokon zaustavili - velik salon s nekoliko baršunastih divana, starim istočnjačkim sagovima, tamnomodrim tapetama i lijepim starinama što su služile kao postolje za njegove fotografije - osvjetljavale samo dvije-tri svjetiljke sa slabim žaruljama.

Uskoro je pustio obećanu muziku. Držali smo u rukama teške čaše s viskijem i ledom. Razgovor nam se sastojao od njegova pričanja o sebi i snimljenim filmovima. Razbacivao se imenima koja sam poznala samo iz štampe.

Pažljivo sam ga pogledala. Moglo mu je biti oko četrdeset i pet godina, ali se dobro držao. Doimao se sportski. Bio je preplanuo od sunca i vrlo njegovan.

Ipak, s vremenom je donekle popustila razdraganost zbog toga što sam u društvu znamenitog Roberta Duvala, te sam se malo otrijeznila. Zapazila sam da su mu trepavice obojene, a samouvjereni smiješak, kojim me očaravao s filmskog platna, nije mi se izbliza činio osobito zanimljivim. Učinilo mi se da je prazan i budalast.

Međutim, željela sam da me zavede i očekivala sam divote od tog francuskog Casanove.

106

Nakon drugog viskija je očito zaključio kako je kucnuo pravi čas, jer je spustio čašu, uzeo mi moju iz ruke i privukao me k sebi. Poljubio me. Mirisao je na viski, a usne su mu bile tvrde kao u kornjače.

Zapravo, ništa drugo i nije bilo tvrdo na njemu.

Ubrzo smo legli u spavaćoj sobi u klasičan francuski krevet. Nad nama je na stropu bilo zrcalo. Duval je ležao gol na leđima, a ja kraj njega.

Čeznutljivo sam se sjetila zabavnih trenutaka s momcima na stražnjem sjedalu »volkswagena« ili na zaljuljanoj maloj jedrilici.

Prešavši mi nekoliko puta dlanovima po bradavicama, koje su, začudo, brzo nabrekle, Duval mi uhvati desnu ruku i povuče je na sebe. Smjesti je na korijen prilično mlohava uda. Reče mi što treba da radim kako bi se zagrijao. Moje ga stanje nije nimalo zanimalo. Valjda je mislio da ću gorjeti od žudnje čim mu ugledam božansko tijelo.

Poslušno sam klizila šakom gore-dolje. Vidjela samo da on promatra prizor u stropnom ogledalu.

Tada mi položi dlan na potiljak i polako ali odlučno povuče mi glavu prema svom trbuhu. Kad sam ispred sebe ugledala samo pet centimetara dugo koplje, shvatila sam što želi.

Kroz glavu su mi jurile svakakve misli. Najradije bih bila skočila na noge i pobjegla.

Premlada sam i neiskusna za njega, posmislih. Navikao je na žene koje znaju svašta. Ja ga ne umijem izazvati. Ne umijem ništa učiniti sama od sebe.

A onda sam se razbjesnjela. Što pada na pamet toj taštoj budali!

Bacila sam se na njega kao da sam pomahnitala.

- Oho - izustio je zadovoljno. - Gle, prava mala tigrica!

Najednom se i on osjećao kao tigar. Napokon se odrekao omiljenog ležanja na leđima, iz kojeg je položaja mogao udobne promatrati kako se žene trude oko njega.

Gnjevno sam odlučila da ga neću pustiti iz šapa, već ću ga natjerati da se pošteno namuči.

Sudeći prema svemu, nije bio navikao na nešto takvo, jer je zastenjao čim je legao na mene i potom je promrmljao neke riječi koje nisam razumjela, jer nas u školi nisu naučili takve

107

izraze, no nesumnjivo je bila riječ o prostotama koje su nadražajno djelovale na njega.

Dobro sam pripazila što se zbiva. Kad god bih osjetila da bi se prerano mogao riješiti obaveze, odgurnula bih ga od sebe i povukla se u stranu.

- Znači, ti hoćeš borbu? -prozbori on napokon, ubrzano dašćući. Sada se i on razbjesnio i napokon je bio u pravoj formi.

- Da - odvratih mu ljutito. - Pokaži mi sada zbog čega su Francuzi poznati kao ljubavnici širom svijeta. Možda se radi samo o pukom naklapanju, možda ste sami stvorili legendu o sebi?

Do tog sam trenutka bila gnjevna i uzrujana. Međutim, sada kad sam ga izazvala, kad sam ga ponizila, smekšala sam se. Imala sam prije svega na umu da će mi sada napore nagraditi primjerenim užitkom.

Moram priznati, svojski se prihvatio posla. Naposljetku se, kupajući se u znoju i otvorenim ustima hvatajući zrak, ispružio potrbuške kraj mene.

Više ga nije zanimalo što bi se moglo vidjeti u stropnom zrcalu. Prošla ga je volja.

Misleći na brojne žene koje su spavale s njim, žalila sam ih u duši.

Tada sam ga pljesnula po stražnjici, kao što ponekad muškarci znaju pljesnuti ženu, i zatražila cigaretu.

Za trenutak sam se zlobno poigravala mišlju da zatražim od njega još jednu takvu rundu. No nisam bila raspoložena. Bila bi to prevelika gnjavaža.

- Lijepo si me iscrpila, đavolice - reče on.

Očito je, oporavljajući se, htio vratiti ugled.

Šutke smo popušili cigaretu. Promatrala sam nas u ogledalu. Velikodušno sam se odrekla peckanja i nisam mu htjela kazati kakav bi u ovakvim prilikama bio običan srednjoškolac.

Bila sam za sva vremena sita čuvenih razvratnika i zavodnika.

Prošlo je od tada mnogo vremena. Nedavno sam ga ponovo srela. Ručala sam s mužem i sinovima, već odraslim momcima, u restoranu, kad sam iznenada osjetila da me netko uporno gleda.

108

Nedaleko od nas sjedio je za stolom sijed postariji čovjek, preplanule kože i blještavih bijelih umjetnih zubi. S njim je bila neka mlada plavuša, kovrčave bujne kose kakva se danas doima donekle staromodno; imala je na sebi preusku haljinu.

Odmah sam ga prepoznala. Dobro je uščuvan, pomislila sam, možda se podvrgnuo ponekoj plastičnoj operaciji.

Zamislivši kakve će muke imati s njim ta mlada djevojka, umalo sam se zagrcnula.

Pogledao me vrlo čudno, te sam se već uplašila da će se dići i prići našem stolu. Upadljivo sam mu okrenula leđa i obratila pažnju mlađem sinu, jer nisam htjela progovoriti ni riječ s njim.

Nisam tako postupila zbog muža. Nipošto. Njemu sam ionako, odavno ispričala doživljaj s Duvalom i od srca smo se oboje nasmijali.

Kad sinovi budu tako zreli da će to i njima biti tako smiješno, ispričat ću im također tu dogodovštinu. Nismo mi nikakvi čistunci. Samo, Duval nije čovjek našeg kova pa bi nesumnjivo, bilo mučno razgovarati s njim.

Preveo: Tomislav Odlešić

KRAJ

109