KASNA JESEN 2009.109

2

UVODNIK

Štovani štioče, ovaj put samo par

uredničkih riječi. Iza nas je Interliber,

godišnji sajam knjiga, gdje su prikazane

mnoge nove knjige: Zbirke 42 Darka

Macana i Cabrón Irene Rašete, roman za

djecu Pegazari Ivane D. Horvatinčić, broj 5

književnog časopisa "Ubiq". Sve u žanru,

jasno. A postoje i vrlo čvrsti planovi za

dalje. Idemo!

Što se tiče Tvojeg omiljenog fanzina,

i on je, kao što vidiš, živahan. U ovom broju

imamo priču Danijela Bogdanovića prilično

jezivog ugođaja, kao i njoj pripadajuću

minijaturu, a imamo i kratku priču Ivane D.

Horvatinčić. Književni dio dopunjava prikaz

antologije Ad astra iz pera Adnadina

Jašarevića. Iako Ad astra nije baš najnovija

vijest, nikada ne škodi osvrnuti se na

kvalitetne radove. U ostalom, čini se da je

suradnja sa susjednom nam Bosnom i

Hercegovinom baš u dobrom zamahu. A

bude toga još!

U međuvremenu je u Rijeci

objavljena zbirka pokojne Vesne Popović,

autorice bez koje je suvremeni hrvatski SF

nezamisliv. Izašavši u vrlo ograničenoj

nakladi od 160 primjeraka, čast mi je u

"Parseku" prenijeti uvod iz pera Aleksandra

Žiljka.

Na posljetku, za one koji vječno

njorgaju kako u "Parseku" manjka

fandomskih sadržaja, tu je i sažet, ali

informativan i šarmantan prikaz ovogodišnje

opatijske konvencije SF-a.

Na posljetku, uz čestitke prinovi u

redovima SFere (v. stranicu nasuprot),

opraštamo se i od dva ljubitelja znanstvene

fantastike, Tomislava Radanova te Charlesa

N. Browna, koji su obojica bitno djelovali

upravo na fanzinskoj sceni, svaki u svojoj

sredini.

A sad, na čitanje!

U Zagrebu, 17. studenog 2009.

"Parsek" na webu:

http://parsek.sfera.hr/

i još:

http://parsek.blog.hr/

B.Švel

PARSEK je paradoksalno-sekularno glasilo SFere, Društva za znanstvenu fantastiku, privremeno u Aleji

pomoraca 17, 10000 Zagreb. Izlazi kvartalno i još ponekad. Svi prilozi vlasništvo i copyright autora.

Uredio i prelomio: Boris Švel Dagi. Korigirao: Aleksandar Žiljak. Naslovnica: Hubble Heritage.

3

Mihaela Marija Perković i Bernard Ivezić dobili su dana

5. studenog 2009. godine malog Ignjata

ČESTITAMO!

4

Danijel Bogdanović je autor koji ne taji svoju sklonost radovima Stephena Kinga. Eh sad, je li tome razlog novac koji King mlati, ili atmosferičnost... Bilo kako bilo, ova priča najlakše bi se mogla sažeti u: Stevo Kralj meets Dubravko Mataković. A ima i minijatura pride.

Danijel Bogdanović

SUZA

Kreneš sjeverno od Osijeka, pratiš

cestu E 73. Ima tu nekih sela, ali ona nisu

bitna ni Bogu, a kamoli tebi. U Kozarcu

skreneš desno, na cestu E 662, par kilometara

se drndaš po pripizdinama i tu negdje ćeš ga

pronaći. Sasvim malo mjesto. Točkica na

karti, točkica u svijetu, ništa više. To su

otprilike bile Emanueline upute, precizne kao

i sve ostalo kad je ona u pitanju. … pratiš

cestu E 73…

Tko se normalan orijentira po

oznakama cesta?! Nije ovo Amerika!

- Ovo nije točkica, ovo je jebena mrlja

od zgnječene muhe na karti, a ne selo! -

progunđa Karolina Palica, podlakticom si

brišući znoj s čela. Kosa mu je već odavno

odselila s glave u južne krajeve, ali mu je znoj

svejedno oblijevao lice, kao da mu je Tina

Turner posudila periku. Usrani Golf nema

klimu, a vani je sto jebenih milijuna

stupnjeva! Žuti znak uz cestu bio je izgreban,

žutilo većinom oljušteno s njega i od crnog

naziva sela ostalo je još samo: ZA. Od prva

dva slova ostao je otisak gdje su nekada bila

zalijepljena. Karolina revoltirano pljune kroz

prozor, pa nagazi na gas. Nekoliko metara od

znaka, klinac velikih očiju hodao je uz cestu i

vukao dugačke trule daske na put. Bile su

veće od njega, vjerojatno i teške kao sama

smrt, ali dječak ih je s grčem na licu i

5

poplavom znoja na čelu svejedno teglio.

Vukao ih je prema znaku za ulazak u selo,

zatim ih ostavljao na cesti. Čitava jedna

polovica ceste već je bila potpuno zakrčena

daskama i Karolina je morao skrenuti na

susjednu traku da se ne zabije u njih.

Kad mu se približio, dječak stane, pusti

daske da padnu na prašno tlo i izvadi malenu

bočicu iz džepa. Bio je zabuljen u Karolinin

automobil, kao da nikada prije nije vidio

takvu čudnu režeću mašinu. Dok je prolazio

pored njega, dječak podigne bocu u zrak.

- Živio i ti, balonjo! - reče Karolina

vrteći glavom, pa nagazi na gas. - Ovdje

izgleda nikad nisi premlad da počneš s pićem.

Vrućina je bila nesnosna, što su

pokazivali i goli trbusi rijetkih stanovnika bez

majica koji su se naizgled besciljno muvali

uokolo. Bit će da su imali svoju uobičajenu

dnevnu migraciju do prve trgovine na svježu

dozu (ili dvije ili vjerojatnije pet) hmelja i

vode, razmišljao je Karolina, valjajući Golfa

po vrelom asfaltu niz ulicu dovoljno sporo da

mu traljav povjetarac ne uspije osušiti

nadiruće kapi znoja u očima. Bog Dragi zna

da bi sad najradije opržio po gasu dok mu

motor ne rikne, a vjetar mu ne iščupa i ono

malo kose što mu još raste na tjemenu. Ali,

morao je ići sporo. Obećao je Emanueli.

Obećao je i sebi, na kraju krajeva. Onaj mali

gnjus Ante nije ukrao lovu samo njoj, nego i

njemu, ako ćemo tehnički gledati.

- Pa, da vidimo, prijatelju, u koju rupu

si se zavukao. Da nas dva malo popričamo,

onako ljudski. U pet očiju - reče Karolina,

pogledom skenirajući naselje. Možda mu se

posreći i ugleda Antu negdje među

migrantima. Možda se već konformirao,

postao jedan od njih. Jedno pivce za živce -

ostala za cirozu.

Aha, kurac! Domaćini su mu dobacivali

lijene nezainteresirane poglede, kao da su

potpuno nesvjesni nazočnosti presporog

automobila u njihovu selu, čija registarska

oznaka potječe gotovo s druge strane države,

a zatim nastavljali sa seobom. A od Ante na

cesti ni smrad prdeža.

Kuće koje su se vukle uz auto, jednako

lijeno kao i ljudi, bile su sve, samo ne

raskošne. Uglavnom prizemnice, tu i tamo

poneka se dičila balkonom na katu, a ono

malo cvijeća, što je stanovalo na njihovim

ogradama, vrućina je ubila i pretvorila u nešto

žuto i zgužvano, nešto što bi te bilo strah

pomirisati. Ljetna vrelina pretvorila je travu

pred kućama u žutu prašinu u obliku vlati,

koja se mrvila čim bi se nečija noga pojavila u

blizini, pridružujući se ostatku prašine što je

neprestano lebdjela zrakom. Neki kržljavi pas

pretrči cestu, ostavljajući za sobom goleme

količine dlake u zraku. Da su Ivica i Marica

imali ovakvog psa sa sobom, vještica bi još

uvijek bila živa. Jebena vrućina…

Karolina primakne Golf rubu ceste

nastavljajući puževim korakom, gurne glavu

kroz prozor: - Momci, znate gdje mogu naći

Antu Pirca?

Dva čovjeka - oba debela, jedan ćelav,

drugi sijed i dlakav po golim ramenima -

dobace mu podbuhle krvave poglede (izgleda

da su ovi već dobili svoju dnevnu dozu

6

alkohola, prođe mu glavom). Ćelavi ušmrče,

pa reče: - U Piroš čizmi.

- Šta je to? - upita Karolina. - I gdje se

nalazi?

Dvojac se pogleda. - A ti nisi ovdle?

Došo si na proslavu, a? - upita ćelavac.

Karolina se nasmiješi. Da, debeli, došo sam

na proslavu. Ali, na njoj neće biti smijeha.

Zatim odgovori ćelavcu odmahivanjem glave.

Kap znoja mu se slije u usta i on je usrče.

Polugoli dvojac si dobaci mutan, ali

značajan pogled. Zatim sijedi pokaže rukom u

smjeru suprotnom od Karolininog. Potpuno

mokre dlake pod čovjekovim pazuhom

prilijepile su mu se za kožu i prednji dio

ramena što je Karolini automatski prebacilo

disanje s nosa na usta.

- Piše ti iznad vrata. Ne moš promašit.

Karolina ubaci u rikverc, ali se tad sjeti

nečega, pa opet izvuče glavu van. U autu je

bio pakao, ali vani bi i vragovi morali hodati

na prstima. - Neki klinac vam se igra

devedesete na cesti. Barikadira ulaz u selo.

Mislim da je pijan.

Ljudi se opet pogledaju. Sijedi spusti

glavu i okrene se od Karoline. Učini mu se da

si briše oči, ali mu zbog dlakavih leđa nije

mogao dobro vidjeti glavu. Zato je sasvim

dobro vidio njegova ramena. I drhtavilo koje

ih je odjednom opsjelo. Čovjek je, izgleda…

plakao.

- Jel taj klinac… jel to njegov sin? -

upita ćelavca. Ovaj se približi autu, pa mu

stavi dlan na podlakticu koju je sunčao na

prozoru. Nije bilo ničega… nastranog u gesti.

Karolini se činilo kao da ga taj čovjek samo

pokušava utješiti. Smijeh mu je zadrhtao

negdje u grlu, ali se suzdrži. Dok ne pronađe

Antu, ne bi mu bilo najpametnije zamjerati se

ovim ljudima. Nikad ne znaš kad će ti

zatrebati.

Ćelavome se suza skotrlja niz lice. (I

ti? prođe Karolini glavom. Pivo u ovom selu

je toliko loše, a?)

- Ništa se ti ne boj - reče mu i duboko,

ali onako muški ušmrče.

I to je bilo to što se tiče srdačne

dobrodošlice. Ćelavi se okrenuo svome

prijatelju koji je i dalje neutješno plakao - po

onome što je Karolina mogao vidjeti - i

nastavili su se vući ljetnim zombijevskim

brzinama, pod vrelim kolovoškim suncem,

ostavivši Karolinu da sam traži tu Piroškinu

čizmu, ili kakvo li su već poremećeno ime

dali skrovištu Ante Pirca.

- Dečki moji - reče on promatrajući

njihov trom hod - nisam ja onaj koji se ovdje

treba bojati.

* * *

Pržeće zrake sunca udare ga u ćelu kad

je izašao iz Golfa, parkiranog pred malenom

zgradom na čijem je pročelju stajao natpis

PIROŠ ČIZMA.

Karolina zastenje i po tko zna koji put

obriše znoj s čela. Ako se nastavi ovako

cijediti, za koji sat morat će tražiti dva broja

manju odjeću!

- Jebem ti sveca, šta se nisi sakrio u

Splitu ili negdje gdje ima jezero? - mrmljao je

dok se uguravao u auto. Pruži se preko

7

vozačkog sjedala i iz pretinca kod suvozača

izvadi ČZ-75, mali ratni suvenir kojega je

odlučio ne napuštati, unatoč svim

upozorenjima MUP-a. Uz manijake koji će te

danas koknuti radi cigarete, pištolj je postao

higijenska potrepština. Trebalo bi biti

normalno ući u trgovinu i s Ronhilom tražiti i

vrećicu metaka kalibra 9 mm. Strpa pištolj u

hlače i stavi sunčane naočale. Nije da mu

trebaju tamo kamo ide, ali jebiga, uvijek

ispadneš opaka faca u njima.

* * *

Čizma u čiju se zagušljivu unutrašnjost

uvukao nije bila birtija puna pijanih trbonja

sličnih onima na ulici kako je očekivao, nego

restoran. Karolina zatvori vrata za sobom i

ogleda se po malenom prostoru. Bio je tu

šank, vrata koja su vodila vjerojatno u

kuhinju, nekoliko stolova s crveno-bijelim

kariranim stolnjacima i deseci ljudi, svih

spolova i uzrasta, koji su ispunjavali restoran

do posljednjeg mjesta. Emanuela je

spomenula da se u ovom selu može nabasati

na šesto i kusur duša. Ali, to je vrlo rijetko,

dodala je, jer puno njih preko dana radi u

Osijeku. Da, rijetko su svi u selu. Ali, eto, baš

se danas poklopilo da svi budu ovdje. I baš su

danas svi morali ići ručati u jebeni restoran!

pomisli Karolina, škiljeći kroz tamna stakla

naočala. Stariji ljudi su se znojili nalakćeni na

stolove sa Žujama u rukama, uglavnom

buljeći u prazno pred sebe. Djeca su se

zabavljala oko stolova, ali pretiho i premirno

za Karolinin ukus. Nije bilo trčanja po

restoranu, nije bilo smijeha, onog histeričnog,

iritantnog kakav samo djeca znaju proizvoditi.

Tu i tamo je bilo nekog razgovora među

ljudima, ali sve je to bilo komornog karaktera,

tiho i suzdržano. Kao da se ljudi nečega boje.

Kao da su pobjegli od nečega, sakrivši se

ovdje, u restoranu i tišinom pokušavaju odati

dojam napuštenosti. Onaj od koga su se

sakrili, pomislit će da u ovome selu nema

nikoga…

Ne! sine Karolini tada. Ova scena ne

izgleda kao da se ljudi skrivaju. Ovaj prizor

izgleda kao nekakve karmine. Ljudi kao da

samo čekaju lijes s mrtvacom, pa da tužna

povorka može krenuti prema posljednjem

počivalištu pokojnika. Dvoje-troje ljudi

(uglavnom žene) čak su i plakale. Decentno,

za sebe.

Nadam se da to nije zbog ponude

restorana, pomisli Karolina, tjerajući smijeh

da mu opet zadrhti u grlu. Dok je sunčanim

naočalama tražio Antu, dobio je nekoliko

letimičnih pogleda, koji su se zatim brzo

vratili svome buljenju u prazno.

Nije mu trebalo dugo. Ante Pirc sjedio

je za stolom najbližem kuhinjskim vratima,

zajedno sa svojim bratom i njegovom ženom,

zadubljen u tihi razgovor. I još nije primijetio

Karolinu. On se nasmiješi sâm sebi, pa se

provuče između stolova.

- Nešto za popiti dok čekate? - upita,

oponašajući konobara. Svo troje podignu

glavu. Ante razrogači oči.

- Slobodno? - upita Karolina i sjedne: -

Hvala. - Antino društvo nije ga osobno

poznavalo (a i naočale su mu djelomično krile

8

lice), ali sudeći po njihovim krvavim očima,

primijeti Karolina, i da ga znaju, vjerojatno bi

zbog alkohola zaboravili da im on nije kućni

prijatelj. Dvije boce Ožujskog stajale su na

stolu, obje polupune. Pred ženom čaša

limunade.

- Zašto si ovdje? - upita Ante tiho, ali s

dovoljno izraženom panikom da se Karolina

nasmiješi. I njegove oči bile su krvave. Pa

dobro, ima li itko ovdje tko nije pijan?

- Došao sam posjetiti starog prijatelja. I

prenijeti mu pozdrave od zajedničke

prijateljice. - Oči Antinog brata i žene se

prošire. Oho, kroneri moji, ipak znate tko

sam? Odlično! Mrzim upoznavanja! Umjesto

da ustanu i kažu da imaju nekog drugog

neodgodivog posla, ispričajte nas, ugodnu

zabavu želimo, što i priliči ovakvim

situacijama, njih dvoje malo su se ogledali po

prostoriji. I ništa više. Dobro! Ako žele

gledati masakr nad bratom...

- Ja od te kuj... od Emanuele više ne

želim ništa! - reče Ante, vidno uzrujan.

Konobar - pravi konobar, koji je stajao za

šankom i nije skidao očiju s došljaka otkako

je ovaj otvorio vrata i zajedno s oblakom

prašine stupio u zagušljivu prostoriju - htjede

prići stolu, ali se predomisli i produži do

vrata. Škripa metalnih kolutova na kojima je

visjela zavjesa neugodno jekne prostorijom,

kad ju je konobar počeo navlačiti, tobože

popravljajući nabore ili neki sličan kurac.

- Možda ti ne želiš ništa od nje - reče

Karolina - ali zato ona od tebe želi nešto.

Dvadeset tisuća nečega s europskom

putovnicom, da budemo precizni. A i ja to

želim.

- Ti novci su moji! Ja sam ih zaradio...

- Zajedno s Emanuelom, pajdo. Dakle,

njeni su koliko i tvoji.

- Ona... me varala s tobom osam

mjeseci!

- To ne mijenja činjenicu da si pokupio

čitavu njenu ušteđevinu prije nego si pobjego

u ovu vukoje...

Ulazna vrata restorana oglase se

srcedrapajućim jaukom. Izvana ne škripi

toliko, pomisli Karolina, promatrajući dvojac

debelih, koji ga je uputio na ovo mjesto, kako

ulazi i zatvara vrata za sobom. Smiješno, kako

ne škripe kad ih se zatvara.

Ćelavi i sjedokosi čovjek sad su, hvala

Bogu, imali košulje na sebi - jedan sivu, drugi

nešto što je izgledalo krvavocrveno - ali bile

su promočene od znoja. Sjednu za stol za

kojim su bile dvije žene, pogledaju Karolinu,

pa počnu gestikulirati u njegovu pravcu.

Konobar je nekim čudom već bio kod šanka i

sad im je nosio dvije pivske boce. Kad ih je

dostavio, krišom je bacio pogled prema

Karolini, ali čim je spazio da ga ovaj gleda,

počeo je rukom brisati mrvice sa stola. Da,

novi sam u selu, razapnite me i gađajte

jajima! Jebote, kao da imam četiri ruke i

kurac na čelu.

Konobar, međutim nije bio jedini koji

je tukao vrijeme skrivećki promatrajući

došljaka. Dok se okretao prema cilju svoje

potrage - koji se nestrpljivo meškoljio na

svome mjestu - Karolina spazi kako tu i tamo

uspijeva uhvatiti poneki žučljiv pogled. Ali,

9

čim bi ljudi shvatili da ih je uhvatio, naglo bi

se sjetili da moraju nešto pitati nekoga od

ljudi za stolom.

U nekoj drugoj situaciji možda bi

pobjesnio na to, možda bi skočio sa stolca,

prebacio stol pred sobom. Možda bi izvadio

pištolj iz hlača i zaprijetio gledateljima da na

programu nema ništa zanimljivo za njih, da bi

za njihovo dobro bilo pametnije kad bi

prešaltali program na nešto drugo. Možda na

neku tamburašku emisiju, nešto s Brankom

Uvodićem. Nije volio da ga promatraju.

Promatranje je nekako uvijek spajao ili s

policijom ili s ratom. A ni s jednim ni s

drugim nije imao ugodnih iskustava.

Tako bi možda postupio u nekoj drugoj

situaciji. Ali, trenutna je bila takva da su ga

pogledi tih ljudi - od kojih je sigurno

sedamdeset posto bilo pijano, u to se mogao

kladiti svojim jajima - dirali koliko i

komarčev prdež. Cilj njegove ljetne potrage

sjedio je pred njim. I bio je prestravljen. Gdje

ćeš ljepšeg ljetnog dana?

Karolina hrakne, proguta, pa se okrene

ka svojoj žrtvi. - Slušaj. Ovo sunce me ubija i

ne da mi se natezat s tobom. Daj mi tu lovu i

pajdaši ko i do sad. Ovdje ju ionako nemaš na

šta trošit.

- Ti nemaš nikakvo pravo...

- Kako ne? Vidi ga, koliko je! - reče

Karolina, pa kucne Antu pištoljem po bedru.

Ovaj spusti pogled i glasno uzdahne.

- Idemo van. Ustvari, tamo gdje živiš.

Dat ćeš mi paru i zbogom. Ja odem svojim

putem, a ti nastaviš živjet u ovom

Alkoholgradu s bratom i šogoricom. I svi

sretni i s glavom na ramenu. A, šta veliš?

Ante nije ništa rekao. Karolina se

nasloni na stol. - I nemoj da nekome od ovih

zombija tu daš do znanja da imam ovog pajdu

sa sobom, jer bih mogao pomislit da se svi

žele upoznat s njim. A njegove riječi znaju bit

vrlo teške. Smrtno teške. Dok sam ja ovdje,

nek me se zombiji klone, jel jasno? Nek u

miru piju svoja piva i… šta god već rade.

Kojeg vraga uopće svi tu čamite? Imate neki

ritual oblokavanja?

Antina šurjakinja - ime? Zaboli me

desno jaje za nju i njeno ime! - se nagne

prema Karolini, gledajući ga s mješavinom

tuge i uzbuđenja: - Večeras slavimo noć

hrabrog Fropa. Ante ti nikad o tome nije

pričo? Odavle kreće povorka...

Muž ju gurne laktom. Ženo, ne blebeći!

Ovo je manijak!

Karolina se nasmije. Čovjekovoj

reakciji, ali i ženinim riječima. - Hrabri Frop?

Šta je to? Lokalni heroj iz drugog svjetskog

rata? - Čovječe, ove je žestica gadno pukla!

Čitavo selo pijano...

Ante se odjednom umiješa s malo

previše entuzijazma za Karolinin ukus: - Frop

je…

- Ti kuš! - reče Karolina. - Jedino što

želim od tebe čuti je - izvoli! - dok mi budeš

davao novac u ruke. Onda, idemo?

- Ne možemo...

- A da se kladimo da možemo? -

nasmiješi se Karolina, pa opet dotakne Antino

bedro hladnim nosom češkog pištolja. Niz

Antin obraz projuri suza. - Ne smije...

10

- Ustaj - reče Karolina tiho, odlučno.

Ante se počne zgroženo osvrtati. Tražio je

bratovu pomoć, bilo čiju pomoć, ali osim

potajnih pogleda prema došljaku, nitko se nije

micao. Sad su čak i djeca potpuno utihnula.

Restoran je bio potpuno mrtav, osim zrnaca

prašine koja su plesala na sunčevim zrakama

u blizini prozora. Izgleda da su ona bila jedina

vesela bića - stvari, svejedno! - u čitavom

ovom prokletom selu. Karolinu nisu toliko

čudili ljudi koji su mu upućivali zagonetne

poglede u svom delirium tremensu. Pijanci se

čudno ponašaju. Neki se smiju, neki se tuku,

ovi ovdje kolektivno plaču. Jebiga, što drugo

očekivati od ljudi koji imaju dan hrabrog

Fropa? Ne, Karolinu je čudio konobar. U

nekom normalnom svijetu, kad bi stranac

došao u maleno zabito selo, konobar bi dao

sve od sebe da iz njega ode sa smiješkom na

ustima i lijepim sjećanjem barem na

gostionicu. Nezadovoljan gost neće dvaput

pišati u pisoaru u koji je netko bacio

iskorišteni uložak. Ovaj konobar je glumio

mumiju za tim šankom. Bez ustručavanja je

buljio u Karolinu, ali ni jednom gestom ni u

jednom trenutku nije pokazao namjeru da ga

posluži. Ili mu barem vikne - mamu ti jebem,

ne sviđaš mi se, marš iz mog restorana! Samo

je buljio u njega.

Ne, nije to bilo stravično. Bilo je jadno.

Dovoljno jadno da što prije poželiš odmagliti

odavde. Karolina ga zato opet ubode pištoljem

i Ante ustane, Karolina za njim. Brat i

njegova žena gledali su ih šutke - žena je

djelovala zbunjeno, valjda nije navikla da

nekoga ne zanima sudbina jadnog hrabrog

Fropa - dok su se kretali prema izlazu, ali je

zato debeli znojni dvojac s ulice, izgleda,

imao nešto protiv da itko napušta restoran.

Čim su Karolina i Ante napravili nekoliko

koraka, oba čovjeka ustanu i ćelavi glasno

obznani: - Ovaj je došo autom!

Pogledi svih ljudi sada otvoreno

potraže Karolinu. On pogleda oko sebe, kao

da je odjednom zaboravio na kojoj strani se

nalazi izlaz.

- Da, i? Trebao sam doći kočijom? -

reče, obrisavši znoj koji je lio kao da mu je to

posljednji posao u životu. Karolinina

podlaktica je već bila potpuno mokra od

stalnog brisanja. - Ajde!

Ante se nećkao, ali kad ga je Čezeta

pomilovala po bubregu, pokrene se. Nisu

došli ni na pola puta kad ljudi iznenada, kao

da im je netko dao nečujni znak, počnu

ustajati i stvarati barikadu pred Karolinom.

Muškarci, žene, starci, čak i djeca su se

poredali jedni do drugih, buljeći u čovjeka.

Mnoštvo suza se caklilo u njihovim

pogledima, ali šmrkanja i uzdasi su se ugasili.

Pred njim je stajao zid.

- Ej, koji kurac? - vikne Karolina,

zbunjeno skinuvši naočale. - Mičite se,

moramo proći, jebote! - Nisu se pomaknuli.

Umjesto toga su i posljednjih dvoje ustali od

stola u kutu i držeći djecu od pet-šest godina

za ruke, pridružili se ostalima. Nije mogao ne

primijetiti kako dvoje djece u rukama stišće

pepeljare, spremno ih iskoristiti, ako se ukaže

potreba.

- Vratite se na svoje mjesto - javi se

starija žena u živom zidu. Kratka sijeda kosa

11

bila joj je polijepljena po vratu, a oči crvene i

podbuhle od pića ili plača ili jebenog

konjunktivitisa koji je zarazio čitavo selo! -

Niko ne smije izać dok ne prođe proslava.

- Ej, sereš! - drekne Karolina. Još

jednom zirne oko sebe, tražeći neki drugi

izlaz. Kad osim kuhinje nije našao ništa

prihvatljivo, odustane. - Dobro, vratit ću vam

ga na tu jebenu proslavu, ali moramo prije

toga obavit jedan posao!

- Nakon proslave - reče žena. Karolina

pregleda grupu. Koliko ih mogu upucati prije

nego me srede? Sranje, samo mi je ovo

trebalo!

- Ante, reci ovima da se maknu ili će

bit problema - reče dobacivši mu najopasniji

pogled s repertoara, ali bezuspješno. Ante je

gledao u pod, ne obazirući se ni na sve jače

bockanje nestrpljive Čezete. Kao da se

pomirio s tim da će tih devet oštrih milimetara

postati njegovi novi nerazdvojni prijatelji. Ali

Karolina je bio sve, samo ne pomiren s tim.

- Pa dobro, ljudi, šta se ovdje događa? -

vikne izbezumljeno, promatrajući kamena lica

pred sobom. Nije ga toliko izbezumljivala

ozbiljnost tih ljudi (stanovnici zabačenih sela

uvijek su nepovjerljivi prema strancima, ili bi

trebali biti ako nisu), ali ta djeca među njima.

Sjaj u njihovim očima, odlučnost. I vražje

crvenilo. Nemoguće je da su i ta mala djeca

pijana! Karolina je imao osjećaj da bi se djeca

prva bacila na njega, kad bi učinio nešto

krivo. Pepeljare u njihovim sitnim ručicama

imale su okrhnute rubove. Kao da su ih već…

upotrebljavali. Uspio bi ih razbacati, slomio

bi im tanke ručice ako bi trebalo - kad te

netko gađa pepeljarom, ne razmišljaš o

njegovoj dobi i tjelesnoj konstituciji - možda

bi nekoga nehotice i ubio, ali djeca bi se

vraćala. Slomljena i krvava, iskrivljenih

udova, vraćala bi se na njega. I najgore od

svega, grizla bi ga tim od slatkiša pokvarenim

zubima.

A tek onda bi nagrnuli odrasli.

Karolina se strese, vraćajući se u

stvarnost, u zagušljiv, smrdljiv znojan

restoran. ČZ-75 odjednom je užasno otežao i

Karolina ga spremi u hlače.

- U redu - reče. - Pričekat ću dok ta

proslava ne prođe. Može? - Zgrabi Antu za

nadlakticu i odvuče ga natrag do stola. Sjedne

s mješavinom bijesa i olakšanja. Ljudska

barikada bila je nepomična nekoliko sekundi,

zatim se polako svi vrate na svoja mjesta.

Odjednom kao da se ništa neobično nije

zbilo. Djeca su opet postala samo djeca,

kružeći oko stolova i tiho se smijuljeći,

zabavljajući se na svoj autističan način.

Odrasli su pijuckali pivice, pelinkovce i

konjačiće. Žene su tugovale. A vrućina se

vratila u velikom stilu.

Karolinino čelo pretvorilo se u prepunu

spužvu. - Jel ima klima ovdje? - vikne. - Ili

ventilator! - Konobar se oglušio na pitanje.

Bio je naslonjen na policu s pićima,

prekriženih ruku i gledao ga je. Mlad je,

pomisli Karolina. Dvadeset, dvadeset i sitno

godina. Što radi ovdje, u ovoj pripizdini?

Možda je retardiran, zato se tako ponaša…

Da, onda je retardirano cijelo selo!

12

- Nema ventilatora - reče Antina

šurjakinja. - Vrućina će brzo proć. Za nekolko

sati neš ni znat da je ljeto.

- Za nekoliko sati, brčkat ću noge u

moru na Hvaru. I zaboravit da sam ikad bio u

ovom… ćumezu. - Pogleda Antu. - Stari moj,

mora da si pastuh u krevetu, jer stvarno mi

nije jasno šta je Emanuela vidjela u tebi. Ali

mi je jasno zašto nije htjela doći živjet ovdje.

- Ne spominji mi je. Da sam znao da je

drolja, ne bih nikad bio s njom. - Možda je

mislio da će time uvrijediti Karolinu, ali ovaj

se nasmije.

- Sreća pa je drolja. Barem je naučila

pušit kurac kako treba. - Pa mu namigne.

Vidio je da bijes kipi u njemu, da bi mu

najradije noktima odrezao glavu, ali ČZ-75 je

bio vrlo uvjerljiv pas čuvar i Ante samo spusti

svoju.

- Zašto si takav? - umiješa se njegov

brat. - Šta si očekivo da će napravit kad vas je

ulovio u krevetu? Zahvalit joj se na lijepim

vremenima i adio? Moro se nekako osvet...

- Jel imaš ti punomoć?

- Kakvu punomoć?

- Da ga zastupaš.

Čovjek odmahne glavom.

- Onda začepi. - Pa je začepio. Karolina

se vrati Anti. - I, šta si mislio učinit s lovom?

Napravit destileriju za ovaj divan puk?

Ante se nije nasmijao zajedno s

Karolinom. Trenutno ga je jako zanimao

dizajn stolnjaka. Ostatak ljudstva u restoranu

sada ga je promatrao bez skrupula, spominjući

ga u svojim tihim povjerljivim razgovorima.

Svako malo poneki od tih razgovora

uključivao bi riječ - auto. Bolio ga je kurac za

to, sve dok mu se njegov financijer nalazi na

dohvat ruke. Ali, ubijalo ga je što se ništa ne

događa. Kad će ta jebena proslava početi?

Isto to pitanje uputi Antinoj šurjakinji.

- Čim Slaven dođe. Ali, to b' trebalo bit

brzo. Već se sunce spušća na obzoru. Čim

zatvori selo, doće.

- Čim učini šta?

Žena se nagne preko stola, ali muž je

povuče natrag. - Dok proslava traje, selo mora

bit zatvoreno. U Fropovu čast.

- Dobro, ko je taj Frop? - upita

Karolina, zanemarivši na trenutak svoju ulogu

okorjelog zločinca spremnog na sve i još malo

više. Osjećao je kako mu se košulja na leđima

pretvorila u Niagaru. A vražji konobar je

uporno izigravao voštanu figuru. Dođe mu da

ga zovne ili da sam ustane i uzme si s police

bocu brandyja, ali odluči ne gaziti ponos. Ako

konobar ne želi zaraditi, nek si puši karu.

Daleko sam još od dehidracije.

- Frop i Slaven su bili najbolji prijatelji

- propiskuta žena, kao da se boji da će ju

netko osim njenog stola čuti. - Frop mu je bio

sve, jer je Slaven siroče. Zajedno su odrastali.

Svi su u selu volili Fropa, baš zato što je bio

tak dobar. A onda je Frop otjero...

- Oćeš začepit više? - psikne njen muž,

uhvativši ju za lakat. Znoj pomiješan sa

slinom špricne mu s usana. - On je došo

autom ovdje, nis čula?

- Ej, netko je izgleda zaboravio na ovo!

- reče Karolina i udari pištoljem čovjeka u

koljeno. Ovaj se zagrcne i ušuti. - Onda?

13

Kakve veze ima moj auto s ovim cirkusom? I

zašto nas ovi ne puštaju van?

Na Karolinino iznenađenje, Antina

šurjakinja ostane nijema. Odjednom, kao da

se cijeli restoran umirio. Djeca su prestala

trčati. Karolina je opet bio u centru znojne

pažnje.

- Pa dobro - raširi ruke - jesam ja ovdje

na nekoj izložbi? Ajde barem dajte dobru

cijenu! - Nikoga se nije dojmila ta duhovitost.

Pištolj je polako, ali sigurno počinjao biti

nervozan, zataknut u njegovim hlačama.

- Jebote, u kakvu sam ovo glupost

upao? - reče, buljeći u nepomična lica, u

fiksirajuće oči. I tu užasnu djecu koja znaju

nešto o njemu što on sâm ne zna. Jedno od

njih je šaputalo nešto svome vršnjaku,

pokazujući u Karolinu. I opet onaj jeziv sjaj u

očima.

- Nemojte ga gledat - šapne im žena za

tim stolom, ali dovoljno glasno da ju Karolina

čuje. - Ne valja gledat mrtvace.

- Molim?! - Karolina bijesno ustane. -

Šta... šta mrtvace?

Jedno od djece nadureno vikne: - Ti si

došo autom, pa će te Frop pojest!

- Šuti Petre! - zaprijeti mu žena i

podigne dijete u krilo.

- Ej, ej, kakve su to priče? - vikne

Karolina. Kakvi jebeni mrtvaci? Nema

korištenja riječi mrtvac i Karolina u istoj

rečenici! Ako netko ovdje može završiti dan u

tijelu mrtvaca, onda je to Ante! Ruka mu

automatski krene prema pištolju, ali se

suzdrži. Potpuni muk. Pogledi zavareni na

njegovu znojnu licu, hrapavo disanje nekog

starca. Karolina napadne Antu. - O čemu to

govore?

Čovjek se nije micao. Stolnjak ga,

izgleda, više nije zanimao. Kao da je upao u

letargiju, pogled mu je počivao na Karolini,

ne reagirajući. Nije bilo prkosa u tome

pogledu, ili bijesa. Tupost, neka čudna

izvjesnost koje Karolina nije bio svjestan, ali

ju je osjećao posvuda po tijelu, posvuda gdje

su ga boli pogledi ljudi.

Mala metalna cijev kojom ga je

maloprije upozoravao pod stolom čuda čini

kad ti se nađe pred nosom. Ali, magija oružja

kao da je isparila. I to je najviše plašilo

Karolinu.

- Šta blebeće ta dječurlija? - upita

Antinog brata.

- Ne smijem o tome...

- Ma šta ne smiješ?! GOVORI! -

Karolina zgrabi čovjeka za košulju. Začuje se

grebanje stolaca po podu i nekoliko ljudi

ustane. Karolina osjeti kako mu se želudac

spušta u pete dok su mu se ljudi polako

približavali. Znoj mu je sve jače natapao lice,

a ljudi su bili sve bliže. Deseci koraka, sporih,

ali odlučnih, punih nečega što je bolje ne

imenovati. Nije ih vidio kako treba. Vidio je

samo njihove oči. Oči koje više nisu bile

apatične. Sad se i u njima pojavio onaj dječji

sjaj.

- Dobro, dobro, evo puštam ga! -

objavi, podižući ruke. Šake su mu drhtale i da

nije prošao ratišta uzduž i poprijeko, u ovome

trenutku bi se zakleo da ga je strah. Ali, to ne

može biti istina. Ne - Karolina Palica se

prestao bojati '91. To je samo nagon za

14

samoodržanjem koji ga upozorava, ništa

drugo.

- Smir živce - reče mu neki čovjek s

dugom prosijedom bradom. - Proslava će se

odvit bez obzira kolko ti divljo.

- Pa dobro onda - drekne Karolina -

koji kurac više ne počnete s tim?! Ovo

čekanje me ubija!

- Počet ćemo svaki čas. Čim Slaven

odluči.

Dok je čovjek još govorio, otvore se

vrata restorana i unutra uđe dječak kojeg je

Karolina vidio na ulazu u selo. Onaj buljooki,

s bocom u ruci, što je dovlačio daske na cestu.

Karolina je očekivao da će dotrčati konobar i

istjerati malog pijanca van - nadao se takvoj

reakciji; tada bi mu pokazao da je Karolina

bio u krivu, da taj dečko ipak nije retardiran.

Da u ovome selu ima i netko normalan, netko

tko će stati na njegovu stranu u čitavoj ovoj

farsi, ali nada mu je brzo potonula i ugušila

se. Konobar se uspravio, ali nije krenuo prema

dječaku. Zajedno s ostalim ljudima u

restoranu s nekim čudnim sjajem u očima

promatrao je svaki dječakov korak. Karolinu

je to podsjećalo na opčinjenost, na poglede

kakve fanatici upućuju diktatorima. I ni malo

mu se nisu sviđali ti pogledi. Jer, znao je iz

rata - vlasnici takvih pogleda spremni su na

sve. A ako je toga svjestan i onaj kome su

upućeni…

Karolina sa strepnjom prebaci pažnju

na dječaka. Boca koju je šlepao sa sobom bila

je poluprazna. Dok se klinac kretao prema

sredini prostorije, pogledi većine ljudi polako

su se počeli seliti s njegove boce na čovjeka s

pištoljem u hlačama.

- Da pogodim - reče on, prekidajući

tišinu. Ako pokaže da ga se ova predstava nije

ni malo dojmila, možda poljulja dječakovu

samouvjerenost. - Ovaj mali kroner je Slaven.

- Nasmije se. - Bože, koja ste vi hrpa slijepih

crijeva! Gdje ste sakrili kamere? - Počne ih

teatralno tražiti pod stolom i oko sebe. Dok je

on otkrivao glumca u sebi, dječak mu se

približi i podigne bocu. Nije izgledao ni malo

samouvjeren. Nije izgledao ni malo opasan.

Izgledao je samo beskrajno tužan.

- Ovaj je došao autom! - reče visokim

drhtavim glasom, kao da će svakog trena

briznuti u plač.

- Jesam vam reko? - klikne debeli

ćelavac s ulice.

- Jadan naš Frop... - procvili ženski

glas, negdje u zagušljivoj prostoriji.

Karolina je zbunjeno promatrao

gungulu koja se odjednom stvorila. Mutnu

beživotnu atmosferu zamijenili su uzbuđeni

razgovori, na čelu s djecom koja su opčinjeno

razgledavala Slavenovu bocu. Nekoliko

minuta trajala je čudna predstava: tada

prosijeda žena - ona koja je upozoravala djecu

da ne gledaju mrtvaca - zagrli Slavena i

glasno reče: - Mislim da je vrijeme, ljudi! Je l'

tako? Jesi zatvorio selo, srce? Niko više ne

more uć? - upita dječaka. On kimne glavom, a

suza mu se pomiješa sa znojem. Nitko više ne

može ući. Nitko više ne može ni izaći…

Dječakove ogromne oči bile su mu

strašno crvene i Karolini se pogled spusti na

bocu u Slavenovoj ruci.

15

- Šta je unutra?

- Suze - odgovori žena. - Suze sviju

ljudi u selu. Svake godine, na dan Fropove

smrti, dajemo suze... za njega.

- Pa koji kurac mu se dogodio?

- Pogino je! - zakriči žena, jedva

kontrolirajući glas. - Zgazio ga auto! I ostali

smo bez Fropa! Ko će nas... čuvat sada?

Karolini kroz glavu projuri slika

dječaka koji zagrađuje cestu (zatvara selo,

rekla je Antina šurjakinja) i diže bocu u zrak.

Srce mu odjednom ubrza. Nije znao zašto, ali

osjećao je da se mora opravdati. Da o tome

ovisi mnogo više od njegove časti. Mnogo

više.

- Ej, pa nisam ga ja zgazio! Nemam ja s

tim veze! Mislio sam da mali pije! Mislio sam

da ste svi pijani!

- Sad više nema veze. Ti si onaj koji je

došo autom na Fropovu obljetnicu...

- Pa šta onda? I drugi imaju aute! -

Okrene se ostatku ljudi. - I vi imate aute!

- Ne - reče žena. Karolina se osvrne

oko sebe. Pokuša se sjetiti je li vidio koji

automobil u selu. Ne... Samo prašina i ispucali

stari asfalt. Ljudi što pješače. Je li moguće...?

- I šta sad? Prvi koji dođe autom u

selo... njega okrivite što je taj Frop otego

papke? Kakva vam je to logika? I šta ćete s

tim suzama? - pokuša, ali žena ga prekine.

- Dali bi mi sve da ne moramo tako

radit. Al ko bi nas onda čuvo od Neprijatelja?

Ajmo ljudi. Brzo će mrak.

Na te riječi, žena i Slaven izađu iz

restorana. Ante i njegov brat uhvate Karolinu

za nadlaktice.

- Ej! Šta je sad ovo? Puštajte me! -

Htjede izvaditi pištolj, kad se oko njega stvori

još nekoliko ljudi i desetak ruku (među njima

nekoliko glatkih, dječjih) ga zgrabi.

Posljednje što je vidio prije nego mu je

konobar razbio bocu o potiljak, bile su oči.

Nije znao čije su, nije vidio ništa osim njih.

Deseci ogromnih očiju, krvavih od suza, lebde

oko njega, unose mu se u lice, pokušavaju mu

se uvući u usta i ugušiti ga. I zubi, dječji

pokvareni ušećereni zubi, grizu ga, kidaju mu

kožu, gule, režu, šećer se cijedi.

A netko plače…

* * *

- Jebemti! - opsuje Karolina naglo se

probudivši. Bol mu sine kroz glavu i on još

jednom opsuje. Kad mu se tama pred očima

razbistrila, shvati da sjedi u automobilu. U

svome Golfu. Zbunjeno se ogleda oko sebe,

pronađe Čezetu u hlačama, i to nedirnutu, pa

se nasmije.

- Ne mogu vjerovat. One budale su me

odnijele u auto...

Pogleda kroz prozore. Možda su tu

negdje, oko auta, čekaju... Ne, nikoga nije

bilo. Ali, ono što mu je srce još jednom

natjeralo na ubrzanje, bio je okoliš. Koliko se

sjeća, ostavio je auto pred onim restoranom,

na prašnjavom asfaltu. Ovo oko njega nije

prašnjav asfalt, a nije ni restoran. Gusto

raslinje, paprat, nekakve lijane... Jebena šuma,

ili tako nešto. Golf je ležao nagnut na dnu

dubokog kanala. Negdje gore na vrhu, među

posljednjim sunčevim zrakama koje su se vrlo

16

stidljivo probijale do njega, vidio je

komešanje. Ljudske noge. I zvuk glasova.

Nešto su govorili, ali pretiho da bi ih razumio.

A imao je i pametnijeg posla trenutno. Jer

dokle god je vidio oko sebe, šumsko tlo bilo

je posuto olupinama automobila. Većina njih

obrasla raslinjem, ali neki su djelovali kao da

su tek nedavno završili u provaliji. Prije

godinu dana, recimo.

- Pederčine, majku vam jebem! - vikne.

Gurnuli su mu auto u tu provaliju i sad

uživaju u gledanju njegove agonije.

- Oćete kokice, mamu vam jebem

seljačku! - Karolina pokuša otvoriti vrata, ali

gusto raslinje dopuštalo im je da se razgibaju

samo nekoliko centimetara. Suvozačeva vrata

bila su zaglavljena strmim nagibom kanala.

Karolina otvori prozor i počne se izvlačiti

kroz njega. Uspije do trbuha i tu zapne.

- O jebemti... - prostenje, odgurujući se

rukama o krov auta. I vrisne.

Na krovu je stajao veliki pas. Njemački

ovčar ili takva beštija. Izgledao je kao da se

upravo izvukao iz kanalizacijske cijevi. Dlaka

mu je bila prljava, obješena u zgrušanim

kvrgama (pse u ovome selu nemaju naviku

češljati, izgleda), lišće i grančice bile su

upetljane u dlaku, masna tekućina kapala je s

psa. Jedna noga bila mu je slomljena i

beživotno je ležala na limu. Ali, ono što je

bilo najčudnije - pas je pio iz male metalne

zdjele koju je netko stavio na krov

automobila. Očerupane, iskrivljene uši

okretale su se u svim smjerovima,

osluškujući, ali pas nije dizao njušku iz zdjele.

Karolina pogleda gore. Stanovnici Suze

još su uvijek stajali tamo, promatrajući.

- Ej! - vikne. - Zapeo sam ovdje! -

Pokuša se još jednom izvući, opet

bezuspješno. Pas tada podigne pogled prema

njemu. Njuška mu je bila zgnječena, bolesno

zdrobljena, kao da je nešto teško prešlo preko

nje. Nosnice su mu bile začepljene tamnom

sluzavom tekućinom, a na dva-tri mjesta virile

su već pocrnjele kosti. Pandže počnu tuckati

po limu.

- Mrš! - Karolina mahne rukom prema

životinji. Nije volio pse - još otkako je u

jednoj akciji u Kutini u nekom dvorištu

ugledao izgladnjelog mješanca, zavezanog na

lancu, kako bijesno trga trbušnu šupljinu

mrtve žene: vjerojatno njegove gospodarice.

- Mrš tamo! - drekne i udari psa u

glavu. Umjesto cvileža, pas munjevito

škljocne zubima i zgrabi Karolininu šaku.

Karolina vrisne, pokuša izvući ruku, ali zubi

su bili preduboko u mesu. Pukne psa drugom

šakom i oslobodi si ruku. Bila je krvava, ali

bol još uvijek nije doprla do rane. Barem

jedna dobra stvar s adrenalinom.

Ljudi gore sad su glasnije govorili,

ritmičnije. Kao da mantraju.

- Te godine kad je auto ubio Fropa... -

začuje se glas, negdje iza psa. Karolina se

podboči o lim i uspravi. Iza psa je sjedio onaj

uplakani dječak - Slaven - poput nekog

indijanca, milujući psa. Pas podigne glavu i

Karolina tada opazi ogromnu rupu na desnoj

strani njegova tijela. Suha koža je visjela,

smrvljena rebra su stršala kao neki bizaran

cvijet. Nije više bilo mesa u psu. Nešto ga je

17

požderalo, istrglo iz životinje. Nešto se

hranilo njime i rupa je zjapila prazna. Dlaka

uokolo rane bila je tetovirana otiscima

automobilske gume.

- ... plakalo je cijelo selo. Cijelo selo.

- Mali! Reci tom... toj stvari da se miče

od mene, odmah! - vikne Karolina, otresajući

povrijeđenu ruku. Pokuša provući trbuh, ali,

čim je prislonio ruke o krov Golfa, Frop iskezi

zube. Nije imao oči. Bile su tu samo dvije

prazne rupe, zabuljene u čovjeka. Slaven

nastavi govoriti:

- Suza je uvijek bilo tužno malo selo.

Mnogo je tu plača bilo. Svake godine, jedna

nas je duša morala napustiti.

- Zajebi duše, puštaj me odavde! -

Karolina uvuče ruke kroz prozor i svim silama

se povuče. Koža na trbuhu krvavo mu jaukne i

čovjek je ponovno sjedio u automobilu. A

dječak je govorio gore, na krovu.

- Jedino dobro je bilo to što su seljaci

sami birali koja će ih duša napustiti. Jer da

nisu... Oni bi birali. - Začuje se tuckanje po

krovu, i dječakova glava pojavi se na prozoru.

- A nitko ne želi pustiti Neprijatelju da sâm

bira koga će od tvojih ubiti, jelda?

- Marš! - krikne Karolina i svom

snagom sune nogom prema dječajku, ali glava

je već nestala. - Aleks je bio smrtno ranjen!

Nije mogao nastavit s nama! Kasnije smo

ionako pobili sve te četn...

- Ne znam o čemu pričaš - prekine ga

dječak na krovu, u društvu mrtvoga psa. -

Posljednje žrtve, prije nego se Frop pojavio...

bili su moji mama i tata. - Duga tišina,

isprekidana inkantacijama gore na brdu.

- Mama je izabrana za žrtvu. Tata ju je

htio spasiti... i ostao sam sâm.

Karolina pokuša još jednom otvoriti

vozačeva vrata. Nije išlo. Znoj ga je pekao,

rana na ruci je vrištala. Legne na leđa između

prednjih sjedala, pa pokuša nogama razbiti

vjetrobran. Ni to nije išlo.

- Frop je bio štene kad smo se

sprijateljili. Osjetio je tugu u meni... Tugovao

je sa mnom i svim ostalim ljudima. I onda je

sljedeće godine otjerao Neprijatelja...

- Začepi, ne zanima me! - vrisne

Karolina, nekoliko puta udari šakom u krov.

Nešto poput režanja zagrebe ondje gore i

škripavi zvuci pandži premjeste mrtvo tijelo s

krova na haubu Golfa. Pas je crnim očnim

šupljinama promatrao Karolinu, kao da mu

želi reći da je gadno pogriješio kad je

prekinuo dječaka u govoru. E pa jebi se,

zombi-psu! Karolina izvuče Čezetu, nacilja i

prasak odjekne grobljem automobila. Paukova

mreža razlegla se vjetrobranom, a Fropa više

nije bilo na haubi. Karolina opipa krhotine.

Rupa. Metak je zaista pogodio to čudovište. Je

li mrtvo?

Rupa...

Gore, Slaven je nastavio, kao da se

ništa nije dogodilo: - Suza je prestala plakati.

Jer Frop nas je tada branio, svake godine kad

je Neprijatelj dolazio. Sve do onoga dana kad

ga je auto ubio.

Rupa u staklu...

Karolini sine. Pičku materinu, kak se

toga nisam sjetio? Još nekoliko bljesaka

osvijetli unutrašnjost Golfa i vjetrobransko

staklo pretvoreno je u obješenu mljevenu

18

smjesu stakla. Karolina ponovno legne na leđa

i svom snagom grune nogama u smrvljeno

staklo. Pa još jednom. I još jednom. Staklo

mu se raspe preko lica, ali sitne porezotine su

bile kurac u odnosu na cilj kojega je time

postigao. Uspravi se, s pištoljem spremnim na

novu paljbu, ako je ona zvijer ipak odlučila

još malo izigravati baba rogu.

Hauba je bila prazna. Svejedno, srce

mu je tuklo gore nego svih onih noći '91. u

rovovima iznad Pakraca. Tada je znao tko

upravlja minobacačima. Neprijatelj koji može

biti ubijen. Ali što ako te neprijatelj napadne

kad je već mrtav?

Karolina provuče glavu kroz silom

otvoren prostor, pazeći da se nehotično ne

zakolje. Trbuh mu je opet predstavio problem

pri izlasku, ali ovoga puta rješiv. Uvukao ga

je koliko je mogao i uskoro su mu još samo

noge ostale unutar Golfa. Karolina se potpuno

izvuče i ostane klečati na haubi automobila.

Pogleda na tlo - naravno, psa nije bilo. Drugo

nije mogao ni očekivati. Okrene se i ugleda

Slavena i dalje u sjedećem položaju, na krovu.

Nije se prepao pištolja uperenog u čelo.

Kurac, ovaj vjerojatno ni ne zna što je pištolj!

- Mogao si te metke potrošiti i bolje.

- Da? Na primjer, da tebe ubijem?

- Ne - reče dječak. - Da ubiješ sebe.

Manje će te boljeti.

Karolina pogleda oko sebe, ali Fropa

nigdje nije bilo. Što nije bila nikakva dobra

vijest, jer u ovom grmlju i olupinama, mogao

se skriti bilo gdje.

- Slušaj, klinjo. Prošao sam rat, vidio

stvari koje ti ne možeš ni zamislit i neće me

sad tu neki mrtvi ćukac ubit, jel to jasno? Ako

ga vidim da mi primiče i jednu šapu, raznijet

ću ti mozak!

- Ali, mora te pojesti! - vikne dječak.

Ono što je Karolini natjeralo svu kosu na

vratu u nebeske visine, bio je Slavenov izraz

kad je to rekao. Dječak je bio uvjeren u to,

zgrožen idejom da bi moglo uopće biti

drukčije. Pa dobro, u kakvom sam to

poremećenom selu zaglibio?

- Meso krvnika za buđenje tijela, suze

stanovnika za buđenje duše! Tako mora biti!

Samo tako će nas Frop i dalje braniti od...

Karolina začuje hrapavo režanje i

ugleda Fropa kako se vuče sa stražnje strane

Golfa. Ovako u polusjeni stabala u provaliji,

netko bi ga mogao zamijeniti za... za nešto

živo. Za nešto što veselo maše repom i

zakopava kosti - ne za kosti koje same sebe

otkopavaju. Zapišavaju li mrtvi psi stabla?

prođe Karolininom glavom.

Frop je došepao do suvozačevih vrata i

zagledao se u Slavena. Diverzant u Karolini je

u tome vidio priliku za akciju. Vjerojatno ne

pretjerano smislenu, ali bilo kakvo djelovanje

je bolje od nikakvog. Nije znao koliko mu je

još metaka ostalo u pištolju, ali trebalo bi biti

sasvim dovoljno da uspori čudovište i stvori

mu priliku za bijeg. Nacilja u psa, dvaput

zapuca i Frop se nečujno sruši na tlo. Karolina

skoči s haube i okrene se spremiti jedan metak

i u dječaka - za svaki slučaj. I ostane

nepokretan.

Slaven se penjao uz padinu, prema

ljudima koji su sada izvikivali neku

nerazumljivu mantru. Frop je opet stajao na

19

nogama. Ali, ni jedno od toga nije zaledilo

Karolinu. Nešto se približavalo. Tamo među

granjem, iza groblja automobila, čuo se zvuk

koji je Karolinu istovremeno podsjećao na sve

zvukove na svijetu, stopljene u jedan i na niti

jedan kojega je ikada čuo. Nešto se

približavalo i nešto je ispuštalo tonove zbog

kojih su sve olupine - i njegov pištolj - počele

vibrirati, tresti se, kao da se neka nevjerojatna

hladnoća spustila na svijet. Mantranje u

visinama natjecalo se s podzemnim glasanjem

onoga što je dolazilo i Karolina osjeti

iznenadno drhtavilo u nogama. Više nije vidio

Fropa. Nije osjećao strah i odbojnost prema

tome smrdljivom raspadnutom klupku mesa

koje hoda. Ovo što dolazi je mnogo gore od

toga.

Sjeti se kako su Slaven i ona sijeda

žena u restoranu spomenuli nekakvog

Neprijatelja. I zadrhti. Krckavo pucanje

stabala u blizini, sasvim blizu, odmah tu iza

prvog gustiša... Grgljavi gnojni zvuci hodanja,

plaženja po tlu... nešto veliko, ogromno

dolazi...

- Frop, jedi, neš imat snage! - vikne

netko odozgo. Prije nego se Karolina snašao,

pseća lešina skoči i sruši ga na šumsko tlo.

Karolina opsuje i podlakticom obrani vrat od

psećih crnih zubi. Ručkom pištolja udari ga u

glavu i samo ju još više smrska. Pas mu je

trgao podlakticu, krv se miješala s psećim

crvima. Karolina prisloni ČZ među Fropove

oči i zapuca. Čim se pas srušio na tlo,

Karolina otpuže do prve olupine i uspravi se.

Ljudi gore su vikali, vrištali. Više tu nije bilo

sinkronosti - čini se da je izbila panika.

- Šta je - vikne Karolina, - mislili ste

me se tako lako riješit, a? - Uperi pištolj u psa,

ali psa je nestalo. A stabla pred njim počela su

drhturiti, zajedno s olupinama. Nešto crno se

probilo između lijana, nekoliko metara u

zraku, dugačko i slično kljovi... ali ne postoje

crne kljove. A tlom se počela valjati gusta

smeđa želatina. Samo što je izgledala kao da

zna kamo se kreće. Jer zaobilazila je prepreke,

plazeći ravno na Karolinu. Još se nekoliko

crnih kljova pojavilo u zraku - neke duže,

neke kraće. Automobili su počeli poskakivati,

a svjetla i trube paliti se i gasiti. Stabla su i

dalje pucala u blizini i rušila se, dok se ono na

što su sve te kljove i tekućina bili spojeni - na

Neprijatelja! - neumoljivo primicalo.

Frop se pojavi iza jednog od

automobila koji su se sad propinjali i bacakali

kao da ih nešto diže u zrak. Trčao je prema

Neprijatelju, a netko gore, nad provalijom,

vikao je: - Neee, ne, Frop, prvo ubij krvnika...

Karolina nacilja i opali u tekućinu koja

je sad bila dvadesetak metara od njega. Urlik

zagrmi svijetom i automobil pored kojega je

Karolina stajao se propne. Čovjek izbjegne

njegove metalne ralje tek za nekoliko

centimetara. Sruši se na tlo, na ozlijeđenu

ruku, bijesno opsuje, ali morao je bježati dalje

jer ga je napao i njegov Golf. Karolina otpuže

među raslinje, dalje od auta, dalje od Fropa i

onog zla što je dolazilo. Čučne iza srušenog

debla i kad se nekoliko trenutaka ništa nije

srušilo na njega niti ga ugrizlo, polako proviri.

Svi ljudi koje je ikada vidio u životu,

svi mrtvaci preko čijih je tijela prošao u ratu,

sve životinje koje je pojeo, koje je zgazio i

20

hranio ih - sva njihova lica lebdjela su tik pred

njim u golemom sluzavom balonu što se

pružao visoko u zrak, gledajući ga, proždirući

ga pogledima. Zvuk svega i ničega sada je

tutnjao poput brodske sirene. Karolina vrisne i

potrči što mu je brže srce dopuštalo. Nije bio

svjestan spoticanja i padanja preko korijenja,

nije bio svjestan penjanja uz provaliju i

trganja noktiju na rukama, pokušavajući ne

skliznuti natrag. Nije znao što se događa iza

njega.

Znao je samo da je naslonjen na staru

kuću, dnevna toplina se gasi dok sunce zalazi

za brdima. Vidio je svoju poderanu odjeću,

vidio je krv, mnogo krvi, previše krvi. I vidio

je Čezetu i dalje ugniježđenu u ruci. Pogleda

oko sebe. Ulica je bila prazna, asfalt prašnjav,

a provalija negdje daleko iza njega.

Karolina se ispovraća.

Pa spremi pištolj u džep - jedini koji

mu je ostao čitav. Za vrijeme rata, imao je

jednu maksimu, koja mu je vjerojatno više

puta spasila život: nema odustajanja. Ako je u

nekoj akciji doživio zasjedu, sukob, napad i

izvukao živu glavu, nastavljao je s akcijom.

Ako ti ne središ neprijatelja, on će srediti tebe.

Karolina se osvrne i ugleda poznato

raskrižje. Restoran je dvije ulice niže.

Šepajući krene prema njemu - negdje u bijegu

uspio je iskrenuti nogu. Kad onaj cirkus u

provaliji završi, stanovnici će se vjerojatno

opet vratiti u restoran, na čašicu razgovora i

sređivanje dojmova. Ante Pirc također.

Emanuela ga je poslala po pare i s parama će

se vratiti. Nisu ga uspjeli zaustaviti četnici,

neće ga zaustaviti ni nekoliko paklenih baba

roga.

A do tada će se on sâm poslužiti

brandyjem, kad ga već konobar nije htio

uslužiti. Stvarno su glupi stanovnici ovdje. S

takvim stavom neću se više nikad vratiti u ovo

selo. A ni drugi ljudi. Gdje će onda nagodinu

naći nekoga za nahraniti one kućne ljubimce

što im tumaraju dolje, po provaliji?

Stvarno čudno neko selo.

(Napomena: Mjesto Suza doista postoji i

otprilike se nalazi na koordinatama

navedenima na početku priče. Jednako tako

postoji i restoran naziva Piroš čizma. Verzije

sela i restorana, kao i stanovništva koje su

pojavljuju u ovoj priči su potpuno fiktivne,

izmaštane i sa stvarnim selom, restoranom i

osobama nemaju apsolutno nikakvih dodirnih

točaka.

Duboko se nadam!)

21

Danijel Bogdanović

LIPIK, STUDENI 1991.

Dolje u gradu, blizu bolnice,

eksplozije.

- Minobacaju po gradu - šapne Aleks.

- Šta rade?

- Minobacaju.

Karolina prasne u smijeh. - Je, mali,

minobacaju. Sa sto dvadeseticama.

Prebaci M-48 na desnu stranu i

privuče noge. Bilo je hladno, a rov iskopan

na brzinu i neudoban. Ostali dečki su

zaspali, uljuljkani gruvanjem granata u

daljini.

- Aj mi reci zašto te svi zovu

Karolina? - Aleks je imao osamnaest i pol

godina i pušku naslonjenu na trbuh. Uvijek

ju je tako stavljao dok bi mirovao. Karolina

mu je jednom prilikom rekao - jednom ćeš

tako najebat, ostat će ti rupa u želucu. Aleks

mu je na to odgovorio - barem više neću

morat jesti i tebi će ostat sve ove divne

pokvarene konzerve. Karolina se tada

nasmijao i pomislio - nije loš ovaj klinjo.

Sada je rekao:

- To mi je ime.

Aleks je frknuo. - Da. A ja se zapravo

zovem Đurđica.

- To mi je ime! - sikne Karolina,

pogledavši dječaka. Ovaj podigne ruke,

obrambeno. - Dobro, onda nek ti bude. Al

imaš stvarno duhovite starce.

Nije izgledao zastrašen. Iako je bio

mlad, otkako je upao u rat, Aleks nikada nije

izgledao zastrašen. Karolina uzme svoju

pušku, na brzinu je pregleda, pa uzdahne.

Minobacači su nemilice tukli u daljini, netko

je nemilice hrkao u rovu. Nebo je bilo

zvjezdano.

- Prije dva mjeseca pročešljavali smo

šumu, tu kod Pakraca. Trebali smo postavit

zasjedu grupi od šestorice čedomira. I dok

smo se šuljali, netko je počeo drečat. Cura.

22

Plače i vrišti da ju puste. I bilo je još glasova

osim njenog.

- Da pogodim - prekine ga Aleks.

Aleks je volio prekidati druge dok govore,

Karolina je to primijetio čim su se upoznali.

I prihvatio. - Uhvatili su neku iz sela i igrali

se mame i tate s njom.

Karolina odmahne glavom. - A-a.

Trčali smo ko ludi prema vriscima i kad smo

izbili iz šume u selo, ugledali smo curu kako

vješa veš na dvorištu. Vriskova više nije

bilo, a ona ko da se ništa nije dogodilo. Ja

sam ju pitao jel to ona vrištala, a ona me

samo čudno pogledala i rekla da nitko nije

vrištao. Mislio sam da me zajebava, da su se

možda čede sakrili u kuću i zaprijetili joj da

nam ništa ne kaže, ali onda su mi i moji

dečki rekli da ni oni nisu ništa čuli u šumi.

Samo su potrčali za mnom kad sam viknuo.

- Šta ti se to sve samo učinilo? - upita

Aleks, zaokupljen pričom. Barać je ustao

desno od njih i otišao pišati. Karolina

pogleda maloga.

- Slušaj sad ovo. Otišo sam u kuću

provjeriti jel prazna, jer sam imao čudan

predosjećaj. Dečki sa mnom. I baš kad smo

ušli, ugledali smo kroz prozor onu grupu

čedomira koje smo htjeli iznenadit, kako

izlaze iz šume. Čim su ugledali curu, počeli

su se smijat i trčat prema njoj. Zgrabili su ju,

a ona je drečala i plakala, vrištala da ju

puste.

- U jebote! Ono što si čuo u šumi!

- Aha. Zapucali smo po njima i pobili

ih i izašli van. Dok su moji dečki optrčavali

oko cure, ja sam ju pito, ne znam zašto mi je

to došlo, kak se zove. Rekla je da je u redu i

da se zove Karolina. I tad su iz šume

nagrnuli meci i ručne bombe po nama.

Trojica od mojih poginuli su pred kućom,

dvojica u bijegu. Poginula je i cura. Samo

sam ja izvuko živu glavu i dok sam lizao

rane u skloništu, prošlo mi je kroz glavu:

bilo je više od šest četnika u grupi kojoj smo

trebali postavit zasjedu. Puno više. Zapravo

su oni nama postavljali zasjedu, znali su da

dolazimo. Ali, planove im je poremetila ta

cura i njeno vrištanje. Ustvari, ono šta sam

ja čuo u šumi. Ne znam jel to bilo samo

neko priviđenje, ali ispalo je da mi je to

spasilo život.

- Čovječe... - Aleks se zabuljio u nebo

kao da među zvijezdama traži odgovore na

neka nemoguća pitanja. - Šta si ti onda u toj

šumi vidio nešto što će se tek dogodit?

Vidio si budućnost?

Karolina slegne ramenima. - Ne znam

šta sam vidio. Samo znam da mi je ta cura

na neki jezivi način spasila život. I poginula

za to. Pa sam tada uzeo njeno ime. Jer mi je

to bila neka vrsta početka novog života.

Tako sam joj se odužio. Kužiš?

Nije vidio je li Aleks kuži ili ne.

Klinjo je bio ukočen, zastrašen po prvi put

otkako ga Karolina zna. Minobacači su sada

udarali sve žešće. Mora da im je došla

smjena, pomisli Karolina i začuje fijuk.

Glasan fijuk, preglasan da bi bio daleko.

Tada ugleda granatu kako leti kroz zrak. I

počinje se spuštati prema rovu. Maleno crno

23

tijelo među svjetlucavim zvijezdama, kao

neki usamljeni vanzemaljac. Vidio je

desetke granata otkako je rat počeo, ali ni

jednom nije bilo ovako. Granate ne lete

ovako sporo!

- Granata! - drekne i baci se u stranu.

Negdje odjekne glasan pucanj, pa

uspaničeni povici. Dok je puzao na sve četiri

kroz rov, Karolina se osvrne i smrzne. Gore

na rubu zida, stajala je Karolina, cura koju

su četnici ubili su selu. U ruci je držala

granatu koju je Karolina vidio kako leti,

granatu koja je trebala pasti u rov. Karolina,

muškarac, protrlja oči. Oko njega i dalje je

vladala panika, trčanje, psovke. A djevojka

je stajala ondje, ledeni studenački povjetarac

mrsio joj je kosu. Pogleda čovjeka u rovu i

kroz tijelo mu prođe drhtaj, bezglasan, ali

gromovit: - Bježi...

I on se baci u daljinu rova. Eksplozija

je bila zaglušujuća, zemlja i daske letjeli su

na sve strane. Kad se prašina slegla,

Karolina se podigne na koljena. Njegova

ekipa ležala je po tlu, sklupčana, s rukama

preko glave. Polako i oni počnu ustajati.

- Jel ima mrtvih? - netko upita.

Karolina se osvrne oko sebe. I u daljini

ugleda tijelo. Otpuže do njega. Aleks je

ležao u fetalnom položaju. Ruke pritisnute

na trbuh. Lice i uniforma razderani mu

šrapnelima od granate, tamna krv po

zidovima i podu. Ali dječak je disao.

Karolina ga pokuša okrenuti na leđa, Aleks

jaukne.

Pa prošapće: - Upucao sam se... u

trbuh. Kad si viknuo. Uplašio si... me. I sad

imam rupu... u želucu.

- Eto vidiš da sam bio u pravu - reče

Karolina, ali posve odsutno. Um mu je

klizio među nedavnim događajima. Da nije

viknuo, Aleks se ne bi propucao, mogao bi

pobjeći s njim i sad ne bi umirao. Ali, onda

se ne bi nitko spasio, granata bi pala ravno

među njih.

Ili ne bi? Karolina, pokojna djevojka,

zadržala je granatu... dok se oni ne spase.

Ili sam opet vidio budućnost, prije

nego je granata uopće ispaljena?

Karolina se podigne na noge i proviri

preko ruba rova. Netko u rovu je režao: - Jel

ima mrtvih?

Ali, Karolina ga nije čuo. U čelo mu

je bila uperena cijev.

Četnici su ih opkolili.

24

Ivana (koja ima razloga zašto insistira na srednjem inicijalu) ozbiljna je prinova na žanrovskoj sceni, pretežito kroz horror i fantasy. A koliko je ozbiljna, pokazuje i njezin roman Pegazari predstavljen na ovogodišnjem Interliberu.

Ivana D. Horvatinčić

NOĆNI TRAMVAJ

Helena se stresla kad je izašla iz

zgrade.

"Prokleta magla…", promrmlja sebi u

bradu.

Uistinu, mrzila je maglu, mrzila je

hladnoću i mrzila je onaj osjećaj da će

svakog trena pljusnuti kiša - a sve to

dočekalo ju je vani. Brzim koracima je

krenula u smjeru u kojem se nalazila

tramvajska stanica - barem je tako

pretpostavljala jer, ruku na srce, od magle se

baš nije vidjelo daleko. A njoj je ovo bilo

prvi put da je u Sigetu i nije poznavala taj

dio grada. Na trenutak se zapitala je li

rođendan osobe koja joj čak nije bila neki

bitan faktor u životu zaista bio bolji izbor za

provođenje večeri od izležavanja uz telku.

Magla koja joj se uvlačila u kosti vrištala je

pozitivnim odgovorom.

Nigdje nije vidjela nikoga, a njeni

koraci šuplje su odzvanjali u maglovitoj

noći. Daleko od toga da se bojala - ipak,

većinu silovanja i razbojstava počine ljudi

koje žrtve poznaju, govorile su statistike.

Međutim, noć ispunjena gustom maglom

bila je pomalo jezovita - a taj se dojam još

jače pojačao kad je izbila na cestu i

primijetila da njome ne prolazi niti jedan

automobil.

"Pa naravno, tri ujutro je…",

promrmljala je. Na neki uvrnut način, barem

njoj koja se u pravilu nije bojala ničega, bilo

je utješno čuti vlastiti glas. Vjerojatnost

gustog prometa u tri ujutro bila je zaista

mala.

Ipak, vjerojatnost nikakvog prometa u

tri ujutro bila je nezamisliva.

Kako god, zaključila je Helena, barem

ne moram kroz pothodnik.

Prešla je cestu i pošla prema

tramvajskoj stanici na kojoj nije bilo nikoga.

Zgrada Velesajma kočoperila se kroz maglu,

a stanica je, kao i sve ostale tramvajske

stanice u gradu Zagrebu, bila sasvim obična.

25

Od tramvaja, naravno, ni t.

"Dovraga i bestraga…", mrmljala je

Helena, hodajući gore-dolje po stanici kako

bi se bar malo ugrijala. Njena jakna,

namijenjena nošenju u jesenskim ili

proljetnim danima, nikako nije bila

adekvatna za ovo iznenadno zahlađenje. Da

sam se bar napila, pomislila je zlovoljno, ne

bi mi bilo tako hladno.

Magla je postajala gušća i Velesajam

je polako nestajao u njoj. Shvatila je da

drhti. Ne od straha, nikako ne, ta ona se

ničeg nije bojala, već zasigurno od

hladnoće… Naposljetku, ta magla ipak se

uvlačila u sve njene pore, udisala ju je i

tekla joj je venama, napinjala joj mišiće i

isparavala iz nje njenim dahom.

A da krenem pješke?...

U tom trenutku, iz magle je izronio

tramvaj. Jedan od onih starih, s ovalnim

prednjim dijelom i žutim i crvenim

plastičnim sjedalima, s brojem 19 koji je već

požutio od godina vožnje po smogovitim

ulicama. Kad se zaustavio, prva vrata prvih

kola otvorila su se točno pred njom. Što ne

bi ovuda sad trebala voziti tridesetjedinica,

zapitala se kratko, no toplina koja je

dopirala iz tramvaja bila je toliko

primamljiva da je smetnula bilo kakve misli

s uma i ušla.

Gotovo sva sjedala bila su popunjena,

što je za tipično poluprazni noćni tramvaj

bilo neobično. Ljudi su mirno sjedili i zurili

kroz prozore u grad obgrljen maglom. Samo

je jedna osoba, žena u dugačkom kaputu

Heleni okrenuta leđima, stajala kod srednjih

vrata.

Vrata su se zatvorila, tramvaj je

krenuo, a žena se okrenula i Helena se našla

licem u lice sa svojom majkom, s kojom već

gotovo dvije godine nije progovorila niti

riječ.

Zatečena, zurila je u nju, gotovo

poželjevši da tramvaj stane, pitajući se što

njena majka uopće radi u Zagrebu, i to u

gluho doba noći. Trebala sam krenuti

pješke, pomisli.

"Dobro došla, Helena.", reče majka,

prišavši joj bliže, i Heleni je odmah postalo

jasno da je prošao trenutak u kojem se

mogla okrenuti i ignorirati ju. Ako je majka,

nakon toliko duge šutnje, odlučila

progovoriti, očito nije mogla pobjeći od

toga.

"Ahm, hvala", odvrati nespretno. "Što

ti radiš ovdje?"

"Eto, čekala sam tebe."

Ovo je Heleni zvučalo jako, jako

čudno.

"Kako to misliš, čekala si mene?",

upita, pažljivo promotrivši majku od glave

do pete. Tek sad je primijetila da majka

izgleda sasvim isto kao kad su se zadnji put

vidjele - i posvađale toliko jako da od tada

nisu progovorile niti riječ. Frizura, odjeća,

čak i lak na noktima - sve je bilo isto.

"Ušla si u tramvaj. Moje je da te

dočekam."

"Što?..."

26

"Dobro došla, Helena, u Tramvaj

okajanja."

"Ti si skroz prolupala", frknula je i

okrenula se prema vratima. "Nemamo o

čemu razgovarati. Silazim na sljedećoj

stanici."

Majka na to ne reče ništa. Šutnja je,

činilo se Heleni, boljela još više, kao i

zadnje dvije godine.

Tramvaj je prošao stanicu ne

zaustavivši se.

"Hej!", vikne Helena prema vozaču.

"Htjela sam sići ovdje!"

"Ne čuje te. I neće stati."

"Dobro, što je ovo?", okrenula se

prema majci, sad već iznervirana. "Još jedna

od tvojih igri?"

Majka je opet šutjela, gledajući ju

čudno mirnim pogledom. Helena se osvrne,

dovoljno razdražena da bi ikoga tko ih je

gledao poslala u tri…

No nitko ih nije gledao. Svi su i dalje

zurili kroz prozor iako je magla vani sad bila

toliko gusta da se apsolutno ništa nije

vidjelo kroz nju, zurili su sasvim

nezainteresirano, kao da Helena i njena

majka uopće nisu u tramvaju.

"Koji kurac?...", okrenula se majci,

koja se široko nasmiješi, otkrivajući svoje

zube, požutjele od previše godina uvlačenja

duhanskog dima.

"Ne vide te", odvrati glasom koji je

bio zastrašujuće miran.

"Dobro, što hoćeš od mene?! Platila si

vozaču i svim ovim ljudima da se ovako

ponašaju kako bi me isprepadala, je li, kako

bi me natjerala da se predomislim i vratim

kući… Je li tako?! Ha, mama?!", glas joj se

nekontrolirano tresao, kao i, činilo joj se,

cijelo tijelo, od bijesa - ali i od straha, jer

neki sitni glasić u njoj šaptao je da ovo ipak

nije tako jednostavno, tako banalno, tako

pokvareno… i tako ljudski. "E pa neće ti

upaliti! Ne vraćam se u tvoje carstvo

manipulacija, u… u onaj pakao gdje ništa

što ja radim ne valja, gdje se po meni samo

sere i pljuje i… Jesi me čula?! Ne vraćam

se!"

Majka je i dalje samo zurila u nju,

sasvim mirno, sasvim bezizražajno. Helenu

je to još više razbjesnilo.

"Jebi se", promrmlja i okrene majci

leđa, dok se nešto u njoj paralo, a bol boljela

kao onog davnog dana kad je otišla, kad je

izgubila snagu za stalne svađe i dokazivanja,

kad je pobjegla u ono za što je smatrala da je

bolje sutra, a za što se pokazalo da je samo

niz dana provedenih u uvjeravanju i

samoopravdavanju.

Osjetila je majčinu ruku na ramenu.

"Sad znaš zašto si ovdje."

Naglo se okrenula, no majke više nije

bilo. S nevjericom se osvrtala, piljila u ljude

koji su i dalje sasvim nezainteresirano zurili

kroz prozor, misleći da je majka možda

sjela, no uzalud - tramvaj nije stao, a njena

je majka ipak nestala.

Dok se mješavina bijesa i boli

kovitlala u njoj, Helena je pokušavala

shvatiti što se događa, no bez uspjeha - kao

27

da je njen mozak bio preslab da bi mogao

pojmiti, razumjeti, doživjeti… Riječi koje je

izrekla svojoj majci, kako sada tako i prije

gotovo dvije godine, prevrtale su se u

njenom umu, kao u užasnom košmaru iz

kojeg se nikako ne uspijeva probuditi.

Stravično su je boljele njene riječi, više no

što su boljele majčine, i po prvi puta se kroz

sve njene čvrste obrane i racionalizacije

uspjelo probiti pitanje; Jesam li pogriješila?

"Stani-pani,

brani-hrani,

prolaze ti

dani-dani…"

Okrenula se naglo, poput životinje u

opasnosti, no svi ljudi su i dalje samo šutke

zurili kroz prozor. Isuse, sad i haluciniram,

pomisli unezvjereno.

"Stani-pani,

brani-hrani,

prolaze ti

dani-dani…", začula je ponovno,

ovog puta iz udaljenog dijela kola. Pohitala

je prema izvoru zvuka - no opet, sve su

glave bile okrenute prema prozorima, a sva

usta zatvorena.

"Tko je to rekao?", viknula je, sad već

uplašena - ona, koja se nikad ničeg nije

bojala… osim, možda, da će ostati sama.

Umjesto odgovora, iza sebe je začula:

"Stani-pani,

brani-hrani,

prolaze ti

dani-dani…"

Ponovno se okrenula, ponovno s istim

rezultatom.

"Dobro, u redu, shvatila sam!", panika

je rasla u njoj. "Žao mi je, okej?! Nisam

trebala otići! Nisam trebala reći mami sve to

što sam joj rekla! Žao mi je!"

Počela je plakati, udarajući po vratima

tramvaja koji je i dalje jurio kroz maglu, ne

stajući ni na jednoj stanici. Pitala se hoće li

ikada stati. Pitala se je li to uopće tramvaj.

A onda je shvatila - nijedan tramvaj u

Zagrebu nije nosio broj 19.

Odjednom je shvatila i da sjedi, iako

se nije sjećala kad je sjela, i zuri kroz

prozor, kao i svi drugi. Magla je vani

kuljala, a njoj se činilo kao da su u magli

ispisane sve ružne stvari koje je ikad

napravila, s majkom na vrhu piramide

nedjela, majkom tužnog pogleda kojim je

pratila njen odlazak.

Žao mi je, mama…

Suze su tekle niz njeno lice, bol je

jačala, a spoznaja da je samo jedna od

mnogih koji u fantomskom noćnom

tramvaju broj 19 proživljavaju svoja djela,

gledajući nju kao jednu od ljudi koji sjede i

nezainteresirano zure kroz prozor, bila je

užasavajuća. Sve njene obrane su pale

zajedno sa suzama, a njena bol hranila je

maglu.

"Stani-pani,

brani-hrani,

prolaze ti

dani-dani…", otkinulo se s njenih

usana.

28

Galaktički književni leksikon: Ad Astra

AD ASTRA - ANTOLOGIJA HRVATSKE

ZNANSTVENO FANTASTIČNE NOVELE

1976.-2006. Uredili: Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak

Piše: Adnadin Jašarević

Ima jedna tema... - tako u predgovoru

slove urednici Ad Astre, antologije hrvatske

znanstveno-fantastične novele... Dakako, riječ

je o dugotrajnoj opstojnosti pisanja

znanstveno-fantastične priče u Hrvatskoj,

začetoj u doba objavljivanja prvog broja

"Siriusa" ... Istini za volju, uvjerićemo se

odmah kako hrvatski znan-fan nije samo

jedna tema... Jer, pisanje ove vrste priče seže

u prošlost sve do doba Marije Jurić Zagorke i

njenog Crvenog oceana, objavljenog 1918.

Što će reći, tema je ovaj put savremena priča

koja baštini i tradiciju tvrdog američkog znan-

fana, te istočno/blokovskog u maniru

Stanislava Lema i braće Strugacki.

Jedna od tema je slavni "Sirius", čija je

pojava ključna u povijesti hrvatske fantastike.

Prvi hrvatski znanstveno-fantastični časopis

čedo je Borivoja Jurkovića, prvog urednika, i

Damira Mikuličića. "Sirius" je u prvih stotinu

brojeva predstavio najbolja žanrovska

ostvarenja svjetske književnosti, ali i domaće

autore, kao svojevrsni Pijemonte domaćeg

znan-fana. Zapravo, skoro da je bilo

nemoguće objaviti znan-fan priču bilo gdje

drugdje osim na stranicama "Siriusa",

sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća,

što ga čini još značajnijim za razvoj

autentičnog hrvatskog znan-fana.

Druga tema

Svakako da "Sirius", njegovi urednici,

redakcija, nisu uradili cijeli posao. 1976.

29

Osnovana je i SFera - Sekcija za znanstvenu

fantastiku pri Astronautičkom i raketnom

klubu Zagreb. Osamdesetih godina osnovani

su i Gea u Osijeku, Rhea u Puli, Arakis u

Kutini, Jules Verne klub u Pazinu i Branko

Belan u Splitu. Uobičajena aktivnost ovih

udruga bila je objavljivanje fanzina što je

omogućilo brojnim autorima koji se nisu

uspijevali `ugurati` u "Sirius" objavljivanje

priča, što će reći omasovljavanje u domenu

žanrovskog stvaralaštva. Počev s "Another

world", u Hrvatskoj

osamdesetih tiskano je

petnaestak fanzina. Upravo su

fanzini potakli na stvaralaštvo

brojne autore, ne isključivo

djelatne u velikim gradovima,

kulturnim centrima, za koje su

vrata "Siriusa" bila

zatvorena... Zapravo, u

žestokoj konkurenciji kakvu

je zagrebački časopis za

znanstvenu fantastiku

nametnuo insistirajući na

visokim kvalitativnim

standardima bilo je skoro

nemoguće promovirati veći

broj domaćih autora znan-

fana. Svakako nešto blaži

kriterijumi u fanzinima ne znače i obaranje

kvalitete u pisanju... Autori koji su izrasli iz

fanzinske produkcije predstavljaju okosnicu

znan-fan pokreta u Hrvatskoj osamdesetih i

devedesetih, te časopisa za znanstvenu i

herojsku fantastiku "Futura", koji je nasljedio

"Sirius"...

Treća tema

Udruge su privukle pažnju spisatelja,

čitatelja, simpatizera i organiziranjem

konvencija, koje predstavljaju istinski

fenomen hrvatskog znan-fana... kao i Sajmovi

znanstvene fantastike koje je počev od 1972.

u Zagrebu organizirao Želimir Koščević.

Djelatnost udruga je također i mnoštvo

aktivnosti, kreativnih radionica, igraonica,

pričaonica, koje predstavljaju neke od

stožernih sadržaja

konvencija...

U Hrvatskoj

danas djeluje pet

konvencija, od kojih

je najstarija SFeraKon

u Zagrebu, koja se

održava od 1977.

Konvencija poput ove

podrazumijeva prije

svega druženje,

informisanje o

tekućim dešavanjima

u znan-fan vodama, u

zemlji i inozemstvu,

dakle prezentacije

novih književnih

naslova, filmova,

naučna i pseudo-naučna predavanja...

Šlag na tortu u programu konvencija je

dodjela nagrada najuspjelijim domaćim

autorima u svim kategorijama, od kratke priče

do romana... Izuzetan podsticaj za hrvatske

autore... Najuglednije su, naravno, SFerine

nagrade... Mada, ne treba potcijeniti ni druge,

30

naročito Istrakon u Pazinu, koji dodjeljuje

nagrade za najbolje priče, ujedno objavljene u

njihovoj godišnjoj zbirci...

Internet je u novije doba također učinio

svoje... Knjige i fanzini u elektronskoj formi

doprinijeli su širenju tzv. znan-fan pop kulture

u Hrvatskoj. Mnogi čitaju, također i pišu, što

će reći da je uredničkom dvojcu antologije Ad

Astra bilo uistinu teško da odaberu one

najbolje u obilju novela kojima raspolaže

hrvatska znan-fan biblioteka... Popularni

`blogeri` u okrilju SFere objavljuju

odnedavno godišnju zbirku priča, odštampanu

naravno, tematsku, nastojeći tako izvući

najbolje od prekobrojne ponude spisatelja

zainteresiranih skoro isključivo za elektronsku

komunikaciju s čitaocem...

Šakić i Žiljak su se, kako god, suočili s

morem pripovjedača i njihovih priča uz

nekolike olakotne okolnosti: najvažnija je

svakako orijentacija fanzina, blogera, osječke,

pazinske i riječke godišnje zbirke na kratku

priču, što ih je dobrano rasteretilo...

Podsjećam, urednici antologije odlučili su se

za novelu...

Dinosauri znan-fana i nasljednici

Naravno da bi ovo poređenje moglo

važiti za one prve prave znan-fanovce u

Hrvatskoj... Priča Branka Belana, prva u

antologiji, odgovara i naslovom:

Tyrannosaurus... Belan svakako zavrjeđuje

prvo, počasno mjesto u antologiji ne samo

zbog toga što bješe među prvima... Njegov

kreativni opus je u potpunosti zaokružen i

ispisan na visokoj kvalitativnoj razini.

Objavljivao je novele u "Siriusu" od 1976.-

`86. Riječ je o čak desetak novela sabranih i

objavljenih u dvije knjige, te čak šest romana,

egzistencijalistički orijentiranih... Novela

Tyrannosaurus jedna je od samostalnih

epizoda iz Belanovog svijeta, a prvi put je

tiskana u 10. broju "Siriusa", travanj 1977.

Rame u rame je i još jedan od pionira,

Zdravko Valjak, inače dobitnik nagrade

SFERA 1998. za životno djelo, i koji svakako

spada među najplodnije hrvatske autore znan-

fana. Kao i Branko Pihač, koji je bio jedan od

najudomaćenijih autora u "Siriusu", te Hrvoje

Prćić, dugogodišnji urednik časopisa... Pihač

je jedan od najprevođenijih Siriusovaca, na

poljski i njemački jezik, a Prćić se - rođenjem

ne, ali kultorološki da - kao član zagrebačke

znan-fan osovine nije istakao samo kao pisac

znan-fan priče već i kao autor brojnih stručnih

tekstova. A Predrag Raos... nesumnjivo je

riječ o ne samo jedinom hrvatskom piscu koji

opsegom svog djela, posebice romana, i

kvalitetom, može stati rame uz rame sa

svjetskim klasicima žanra... Njegov roman za

djecu Od rata do zvijezda zavrijedio je

nagradu SFERA, kao i parodijski roman

Mnogo vike nizašto.

Uz Zagrepčane u utemeljiteljice

hrvatskog znan-fana spadaju i Riječanke,

Vesna Popović i Biljana Mateljan, doduše s

nevelikim opusom, ali značajnim zbog

prodora tzv. ženskog pisma u vode fantastike,

te zbog izmještanja jedne od okosnica znan-

fan pokreta van Zagreba.

31

Upravo je decentralizacija, potaknuta

organiziranjem brojnih konvencija i udruga

također, doprinijela omasovljenju pokreta, te

dovela do stvaranja svedržavne spisateljske

jezgre, koja obiluje bogatstvom zbog

domicilno obojenih priča, stilistički po svemu

različitih, ma i iz kog područja Hrvatske da su

potekle... Očigledno je to i čitateljima

antologije Ad Astra, na potezu od književnih

dinosaura do Darka Macana, Milene Benini,

Viktorije Faust ili Zorana Krušvara, spisatelja

koji obilježavaju posljednjih dva desetljeća, ili

posljednje u hrvatskoj književnosti

posvećenoj fantastici.

Srednja generacija, u zlatnim

četrdesetim, mudrijaški vlada hrvatskim znan-

fanom i u novom milenijumu... Eto, u

antologiji nalazimo poprilično dokaza o

njihovom djelanju, Tatjane Jambrišak, Gorana

Konvičnog, Vanje Spirina, Marine Jadrejčić,

Danila Brozovića, Zoran Pongrašića, Zorana

Vlahovića, koji debitiraju u "Alefu" i "Futuri",

kao i autore koji su premijerno predstavljeni u

sjajnim istrakonskim zbirkama, Saša Škerla i

Zoran Krušvar...

Hrvatski tzv. ženski znan-fan pokazao

se kao ravnopravan i kvalitativno i

kvantitativno muškoj poli, što je rijetkost u

svijetu... U antologiji, uz već spomenute

dame, paradiraju i Veronika Santo, Tatjana

Vranić, Jasmina Blažić... Hrvatske spisateljice

su se uspješno u okvirima žanra oprle

ispisivanju pripovijesti pod okriljem `ženskog

pisma` (tako popularnog danas u vremenima

osvješćenih žena) kao i kategorizaciji nesretne

kritike koja ih je pokušala zgurati u `ženski

koš`.

Većini autora predstavljenih u

antologiji vrijedilo bi posvetiti zaseban tekst...

Ali, kako to ovaj put nismo u prilici recimo

još toliko da izbor novela/autora ukazuje na

dugu tradiciju pisanja u žanru - nipošto ne

upućujući na 1976. kao na godinu kada je sve

počelo - disperziju na cijeli teritorij Hrvatske,

dakle masovnost, front, kvalitetu uporedivu s

inim inozemnim književnostima, te

samosvojnost, hoću reći ukorjenjenost

zapisanog u hrvatskom tlu, ne kao pukog

hibrida snažnije i starije svjetske znan-fan

mašinerije, već autentičog domaćeg

proizvoda...

Od egzistencijalista do pankera

Pregrubo, mogli bi reći, ali eto, ipak je

tako... Belanove egzistencijalističko pripo-

vijedanje promišljano na ivici antiutopijske

proze koristi znan-fan milje kao scenu za

iskazivanje univerzalne - uvijek bilo - ljudske

priče... Po tome se ne razlikuje od inih

pripovjedača u svjetskoj književnosti koji nisu

ni omirisali znan-fan... slično i s ostalim

pionirima... Vesna Popović koristi znan-fan

obrazac za kreiranje priče o odnosima između

spolova, Živko Prodanović piše humanističke

pripovijesti koje bi funkcionirale u bilo kom

žanru, Hrvoje Prćić stvara duhovite satirične

priče nabijene erotikom, a Raos preciznim

potezima slika sve društvene aspekte svijeta

budućnosti, filozofske, teološke, kulturološke

itd. Prvi su, očito, iznikli iz obilnoga

32

bogatstva svjetske književnosti, ne znanstveno

fantastične... Znan-fan su dotakli kao već

izgrađeni spisatelji na literarnim temeljima

koji daleko nadmašuju ovaj žanr... Duh

klasične književnosti, poigravanje s inim

spisateljskim pravcima, snažno obrazovanje iz

domena društvenih nauka, do te mjere su

prepoznatljivi u njihovom pisanju da ih samo

polupismena osoba ne bi znala prepoznati.

Dakle, oni su novotariju prihvatili na sebi

svojstven način gradeći autentičan hrvatski

znan-fan milje. Ako se o uticajima iz

inozemstva moglo govoriti prije bismo

potegnuli na istok no na zapad, gdje je

perjanica ovakvog društveno-angažiranog

pisanja svakako bio Stanislav Lem.

No, no... Dvojica iz plejade pionira

ipak pišu tvrdi znan-fan, Damir Mikuličić i

Branko Pihač. Uticaj Asimova, Clarkea,

Nivena i dr. iz plejade klasika žanra očit je u

pričama Mikuličića i Pihača. Oni ispisuju

recimo univerzalni znan-fan, koji je mogao

poteći i iz pera američkog autora,

neukorijenjen, lako prijemčiv ma u kojoj

kulturi. Također, odrednice njihovog stila

usporedive su s klasičnim obrascima znan-fan

priče zasnovane na motivima

potrage/istraživanja nepoznatog, te na

građenju zapleta zasnovanog na tehničkim

novotarijama ili prvog kontakta... između

ostalog... U autore tvrdog znan-fana spada i

Darije Đokić, koji je zaplovio u beskrajni

univerzum space opere, te Zoran Pongrašić,

koji kroz svoje priče gradi autentičan

samosvojan svemir po uzoru na Ursulu le

Guin.

Tvrdolinijaši su nadahnuli popriličan

broj mladih autora, ali, zahvaljujući

prevashodno decentralizaciji hrvatske škole

pisanja znan-fana, potonje će generacije ipak

skrenuti u drugim smjerovima...

Neven Jovanović se poigrava s fantasy

pričom i kombinira je sa znan-fanom, Mario

Berečić koristi povijesne motive, a Veronika

Santo promovira feministički osvješćene

likove... No, najizrazitija predstavnica novog

vala je Marina Jedrejčić prevashodno

zahvaljujući ciklusu priča o bankarskom

svijetu i znanstveno-fantastičnoj poeziji, koji

se u potpunosti razlikuju od uvriježenih

smjernica u pisanju znan-fana. Njen stil

odlikuje parodija, dakle duhovitost i sklonost

da svakodnevno upakuje u znanstveno-

fantastični milje. Dalibor Perković spada

među rijetke autore koji se s pozicije znan-

fana bavi religijom. Aleksandar Žiljak

iskazuje, opet, u svojim pričama, popriličan

interes za mitska i fantastična bića. Omiljeni

protagonisti u njegovim pričama su heroine i

zmajevi. Bojan Sudarević se zapravo upleo u

Cyberfolk, a Vanja Spirin također koketira s

fantasy kontekstom, ali parodirajući ga.

Fantasy uplivi nisu rijetkost ni na svjetskoj

znan-fan sceni, niti preplitanje s literaturom

strave. Tatjana Jambrišak bavi se duhovima

tako popularnim u gotičkoj literaturi, a druge,

poput Viktorije Faust u svojim pričama kao

heroje inauguriraju vampire. Goran Konvični

se posvetio cyberpunku. Jasno, nadahnuo ga

je Gibson s njegovim slavnim romanom

Neuromancer. I Zoran Vlahović se okušao u

33

Gibsonovom svemiru, ali i sa satiričnim

minijaturama.

Darko Macan je autor afirmiran i u van

Hrvatske, ali ne samo kao pisac već i kao

autor stripova, te filmski scenarista. Odlikuje

ga stil koji baštini kvalitete klasičnog pera,

poput Raosovog, prefinjen jasan izraz, te

sklonost ka ispadima u raznorazne bravure, od

satire do egzistencijalističke priče, ili

obrnuto... Zapravo, strip mu je obezbijedio

svjetski visoko rejtingovan renome. Izlišno je

nabrajati sve njegove stvaralačke, uredničke i

prevoditeljske pothvate. Recimo tek da je riječ

o osebujnoj ličnosti čija zmašana i u širokoj

lepezi razastrta produktivnost predstavlja

rijetku pojavu ne samo u Hrvatskoj...

Tako, u antologiju Ad astra slilo se

bogatstvo stilova, tradicionalno i novo...

Recimo da ovakav izbor reflektuje ne samo

razvoj hrvatskog znan-fana, već općenito

zbivanja i na svjetskoj znan-fan sceni...

Tema za razmišljanje

Hrvatski znan-fan pokazao se žilavijom

tvorevinom od evropskog, ili svjetskog

općenito. Svezemaljska kriza žanra na autore

u Hrvatskoj izgleda ne utiče pretjerano. Kako

godine promiču, sudeći prema antologiju,

fantaste pišu sve raznovrsnije i lepršavije.

Iako hrvatske autore svakako ograničava jezik

u pogledu prodora na šire tržište taj ih je jezik,

zatvoren u realno ograničene okvire donekle i

zaštitio od glavnih svjetskih kulturoloških

tokova. Hrvatski znan-fan se razvijao kao

rijetka i neobična biljka, skoro dragocjenost,

prema kome se tako odnose ne samo pisci i

fanovi već i čitatelji. O tome svjedoče brojne

publikacije producirane u Hrvatskoj, godišnje

zbirke priča (uzak izbor iz obilne

konkurencije), nekoliko romana, fanzini,

ponekad i časopis ("Futuru" je nasljedio

"Ubiq"), silna blogerska produkcija na netu, a

ponajviše više no dobro posjećene konvencije

koje organiziraju u Zagrebu, Pazinu, Osijeku,

Rijeci itd.

Hrvatska je zajednica, recimo to tako,

usvojila znan-fan kao svoju tekovinu, nasljeđe

kojeg se ne namjerava odreći. Što će reći,

znan-fan je nakon nekoliko desetljeća

ispisivanja izrastao u kulturnu tekovinu, čak i

zaštitni znak u pojedinim sredinama po kojem

ćete prepoznati, recimo Pazin u Istri. Ovakav

neobičan status jedinstven je u svijetu, koji je

podijeljen na apriori negiranje žanra ili na

njegovo vrjednovanje posredstvom tržišta...

Konačno, dovoljno je pogledati i dotaći

prstima antologiju Ad astra pa da Vam sve

bude jasno o hrvatskom znan-fanu, sve da je i

ne čitate...

Šta još reći, osim možda, u duhu

Zvjezdanih staza poruku spisateljima u

Hrvatskoj: "Živi dugo i uspješno"...

34

Galaktički književni leksikon: Miran san do odredišta Uvod u zbirku novela i drama Vesne Popović, objavljene u Rijeci ove

godine u nakladi Digital point tiskare d.o.o., uredio Aleksandar Žiljak;

zahvaljujemo se Vesninim roditeljima na dopuštenju za objavu ovog teksta.

MIRAN SAN DO ODREDIŠTA

Vesna Popović

Piše: Aleksandar Žiljak

Iako to možda na prvi pogled nije

vidljivo, uloga je žena u znanstvenoj

fantastici (science fiction - SF)

nezaobilazna. Za početak, današnji SF

začela je žena. Roman Frankenstein ili

moderni Prometej Mary Shelley, prvi put

objavljen 1818. godine, obično se smatra

polaznom točkom suvremenog književnog

žanra SF-a.

I modernu hrvatsku znanstvenu

fantastiku začela je žena. Bila je to Marija

Jurić-Zagorka. Danas je njen roman Crveni

ocean, serijaliziran 1918./19., prepoznat kao

prvi u našoj književnosti s jasno istaknutim

SF elementima.

Premda se razvoj hrvatskog SF-a

može pratiti i između dva svjetska rata, žanr

dobiva na popularnosti na prelazu s 1950-ih

na ‘60-e nizom romana spisateljskog dvojca

Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger. Ipak,

period stalnog uspona i sazrijevanja našeg

SF-a počinje 1976. godine, pojavom

mjesečnog časopisa za znanstvenu

fantastiku "Sirius", čiji je prvi urednik bio

Borivoj Jurković. Neprocjenjivi značaj

"Siriusa" bio je u tome što je od samog

početka u svakom broju objavljivao barem

jednu, a nerijetko i više, priča naših autora.

Tako započeti kontinuitet hrvatskog SF

stvaralaštva traje do danas.

35

Ono što je najavila Zagorka odmah

poslije Prvog svjetskog rata, brzo je postalo

uočljivo i na stranicama "Siriusa". U

hrvatskom SF-u toga vremena istaknuo se

niz spisateljica, osobenih i prepoznatljivih

stilova, visoke literarnosti i spremnosti da se

bez straha prihvate ozbiljnog propitivanja

nadolazeće budućnosti i svega što ona

donosi čovječanstvu. Na samom početku

1980-ih zabljesnuo je trolist autorica, kojeg

čine Vesna Popović, Tatjana Vranić i

Biljana Mateljan. Njima će se sredinom ‘80-

ih pridružiti i Veronika Santo, te Vesna

Gorše.

Zadnji broj "Siriusa" izišao je u

prosincu 1989. Na novi hrvatski časopis za

znanstvenu fantastiku, "Futura", trebalo je

čekati skoro tri godine. Kao i "Sirius", i

"Futura" se, čim ju je nakon nekoliko prvih

brojeva počeo uređivati Krsto A. Mažuranić,

otvorila domaćim piscima SF-a. Drugo

značajno žarište razvoja hrvatskog SF-a

postalo je zagrebačko Društvo za

znanstvenu fantastiku SFera, koje od 1995.

objavljuje godišnju zbirku priča. I "Futura" i

godišnje SFerine zbirke, koje je inicirao i

dugo uređivao Darko Macan, potvrdile su

snažnu prisutnost spisateljica u našem SF-u.

Među nezaobilaznim novim autoricama tih

godina, navedimo Tatjanu Jambrišak,

Marinu Jadrejčić, Jasminu Blažić, Milenu

Benini i Viktoriu Faust.

Utjecaj autorica i njihova važnost

osjećaju se i u novom stoljeću. Primjerice, u

književnom časopisu za znanstvenu

fantastiku "Ubiq", kojeg uređuju Tomislav

Šakić i Aleksandar Žiljak, ističu se mlađe

spisateljice poput Tereze Rukober, Gordane

Kokanović-Krušelj, Nade Mihaljević, Ive

Šakić-Ristić i Sanje Tenjer, ali i, recimo to

tako, veteranke Veronika Santo, Milena

Benini, Biljana Mateljan, Lidija Beatović i

Vesna Gorše.

Hrvatska znanstvena fantastika, kao

što vidimo, ima dugu tradiciju istaknutih

spisateljica, koje se književnom kvalitetom i

zanimljivim idejama nerijetko izdižu iznad

svojih muških kolega. Jedna je od prvih i

svakako neizostavna u tom nizu Vesna

Popović.

* * *

U svojim pričama, Vesna Popović

ističe se izrazitom literarnošću i zrelim,

bogatim stilom, s težištem na opsežnoj

psihološkoj razradi likova. Vidljivo je to već

u njenoj prvoj objavljenoj noveli Igla

("Sirius" 33, ožujak 1979), uznemirujućoj

viziji u kojoj je od svekolikog biljnog i

životinjskog svijeta preostao samo čovjek.

Sindrom viteštva ("Sirius" 48, lipanj 1980)

uvršten je u antologiju hrvatske

znanstvenofantastične novele Ad Astra

(2006, urednici Tomislav Šakić i Aleksandar

Žiljak); polazna SF premisa povod je da se

progovori o žensko-muškim odnosima i

ljubavi. U Nagradi ("Alef" 12, veljača 1989)

veliki humanizam razotkriva se kao krinka.

U naslovnoj noveli ove zbirke, Miran san do

36

odredišta ("Futura" 13, studeni 1993,

potpisana pseudonimom Igra Lutalac),

posada i putnici svemirskog broda suočit će

se s teškim moralnim dvojbama kad otkriju

opasni kvar. Ateist 3003. godine duhovita je

minijatura o novim bogovima i vjernicima.

Pod pseudonimom Igra Lutalac, u 13. broju

književnog časopisa "Plima" objavljena je

novela Produljeni samoglasnik (1997.), o

pogubnoj snazi izmaštane stvarnosti.

Konačno, tu su i dvije radioigre: Rođaci

(1985.), kriminalističkog žanra, te

znanstvenofantastična Suputnik (1988).

Iako je opus Vesne Popović relativno

malen - što je stjecajem okolnosti još jedna

značajka većine naših spisateljica SF-a,

pogotovo iz siriusovskih dana - on ostaje

neizbrisivim dijelom naše znanstvene

fantastike. Uz već navedene stilsku

ispoliranost i bogatu psihološku razradu

likova, u pisanju Vesne Popović ističe se i

fini smisao za ironiju, kojom ona izvrće

polazne postavke svojih priča, stružući

kićeni lak velikih riječi i društvenih

konvencija da bi otkrila tek ljude, krvave

ispod kože. Iza znanstveničkog autoriteta

tako se kriju dogma i glupost. Velike fraze o

ljubavi prema bližnjemu svome skrivaju

podli karijerizam i nasilništvo.

Moralizatorskim akrobacijama opravdava se

vlastiti interes. U svakom savršenstvu

otkriva se neka mana.

Iz novela Vesne Popović čita se i

nešto drugo. Naime, okruženja u kojima se

kreću njeni likovi redovito favoriziraju - ne,

bespogovorno zahtijevaju - konformizam.

Svaki pokušaj lika da se suprostavi, da

inzistira makar na minimumu moralnih

načela, biva suptilno kažnjen, a lik siljen na

odustajanje od svojih uvjerenja. Koliko

zastrašuju takva društva, naizgled drugačija,

a opet nama sasvim bliska i opipljiva, toliko

zastrašuje i na mučninu tjera spremnost

pojedinih likova da se toj prisili pokore.

Snaga spisateljskog opusa koji nam je

ostavila Vesna Popović leži i u ovom tihom,

ali svejedno neugodnom komentaru svijeta u

kojem je živjela i stvarala.

37

tije.

Kovencionalni svjetovi: izvješće sa SF konvencije Liburnicon 2009.

SJEĆANJE NA LJETO Piše: Mirko Karas

O Liburniconu sam svašta

dobrog čuo, no, s obzirom na

ljetni termin, nekako je ispalo da

sam u vrijeme konvencije uvijek

bio negdje drugdje.

No, kad mi je prijatelj

uputio poziv na svoje predavanje,

nisam ga mogao odbiti. Nažalost,

silom prilika i radnih odnosa,

morao sam propustiti petak i u

Opatiji sam se pojavio tek u

subotu. U podne. Kasnije podne.

No i pola konvencije bi

trebalo biti dovoljno za utiske. Pa

evo par pitanja i odgovora za one koji još nisu

stigli do Opa

Ček malo, kad je taj Liburnicon?

Usred ljeta (24.-25. srpnja), pa nikog ne

treba posebno nagovarati da zbriše na more. S

druge strane, dosta ljudi tokom ljeta već ima

intenzivnije planove za vikende pa Liburnicon

ostane tek alternativa. No, na kojoj se još

konvenciji možete bućnuti u more između

predavanja ili čak u sklopu službenog

programa?

Gdje, gdje?

U vili Antonio u centru Opatije, u

blizini kolodvora, par minuta od plaže (danju)

i klope (noću). Ako dolazite vlastitim

prijevozom, isplati se ukrcati i lokalca koji će

vam pomoći oko problematike parkiranja

38

poznavanjem labirinta uličica. Kad se

izgubite, pratite nos; pokraj konvencije je i

restoran iz kojeg ispuhuju miris roštilja ne bi

li namamili gladne….

Sama vila Antonio nije prevelika, ali je

zasad dovoljna da primi sve sudionike.

Predavaonice su dobro opremljene, i

uspjele su primiti sve zainteresirane čak i u

udarnim predavanjima. Jedini je nedostatak

glavne predavaonice što tokom koncerta

postaje neupotrebljiva zbog glasne muzike.

Šank je uguran nasred hodnika, što zna

stvoriti prometne probleme u prolazu čim se

par ljudi skupi da bi okrenuli rundu. Ispada da

je šank zamišljen za opskrbu pićima i

sendvičima u prolazu, a pravo mjesto za

okupljanje je park oko vile, čiji je hlad dušu

dao za prileć i raspravit...

Jesu li rekli koju pametnu?

Dok je petak bio znanstveno orijentiran

(Hrvatski svemirski program, Genetika,

Teslin bežični prijenos energije), udarni

subotnji termin bio je posvećen raznim

teorijama zavjere. Pomalo konfuzno, pomalo

naivno (ne samo po mom mišljenju), ali

svejedno zabavno. Pogotovo prilikom

postpredavačkih debata za šankom, između

zagriženih konspiratologa i nevjernih Toma.

Program predavanja je, nakon odgode zbog

koncerta, zatvorilo predavanje Mladena Bana

o povijesnom razvoju svijeta Zvjezdanih

staza, čime se konvencija vratila na

tradicionalne teme. Naravno, i ovo je završilo

debatom o finijim nijansama Zvjezdanih

staza.

Ma pusti sad štrebanje, jel bilo

pučkog veselja?

Otkud početi? Liburnicon je krcat svim

i svačim. Plažakon je u subotu pokupio većinu

ljudi koji su se na konvenciju vratili dosta

kasno, puno vremena poslije službenog kraja

plaže. No to je možda bilo i uobičajeno

kašnjenje programa, ili je reš prepečenim

fanovima trebalo dosta vremena da navuku

majice na izgorjela leđa. Dočekao ih je

žongler Mr. Lallo koji se nije dao smesti

činjenicom da predavanja prekidaju njegov

nastup, nego je nastavio s programom gdje

god je stigao, čak i u zamračenoj velikoj

predavaonici.

Razne igre, kvizovi i radionice

smjenjivale su se bez predaha, samo s

prekidima za glavna predavanja, a

organizatori su u dva dana Liburnicona uspjeli

ugurati više zabavnih događanja nego ostale

konvencije u standardna tri.

Na kraju, šank je postavljen tako da

morate zastati na njemu kuda god pošli, i

usput zavrtjeti kolo sreće na kojem su svi

dobijali metar cuge... osim mene.

A bilo je i lubenica!

Ma skrati ti to meni na par

rečenica...

Liburnicon je pravi ljetni minikon (ipak

traje samo dva dana), izvrstan za opuštanje i

dobar provod. Posjetite ga barem jednom jer

ima drugačiji štih od ostalih konvencija.

Krema za sunčanje nije na odmet, i naravno,

uvijek ponesite ručnik!

39

In memoriam: Tomislav Radanov (1945.-2009.)

ZALJUBLJENIK U ZF OTIŠAO JE NA

VJEČNI PUT MEĐU ZVIJEZDAMA

Piše: Hrvoje Prćić

Tomislav Radanov (1945.-2009.), jedan

od najvećih zaljubljenika u znanstvenu

fantastiku na ovim prostorima, izgubio je u

Subotici bitku s teškom bolešću i 1. listopada

otišao na vječni put među zvijezdama.

Po profesiji je bio nastavnik tjelesnog

odgoja, vrsni sportski pedagog, košarkaški

trener, agilni prosvjetni, sportski i društveni

radnik. Amaterske ljubavi bijahu mu strip i

prije svega znanstvena fantastika. Bio je član

SFere, a 1987. godine osniva u Subotici Klub

ljubitelja naučne fantastike "Meteor", koji

brzo okuplja zavidan broj članova, poglavito

među mladima. Ostvaruje odličnu suradnju s

Dječjim odjelom Gradske biblioteke Subotice

gdje do 1991. organizira prikazivanje

znanstveno-fantastičnih filmova i predavanja

o ZF-u, pa potom Ljetnu školu za pisanje i

crtanje naučne fantastike na Tisi i druge

popularizatorske akcije. Pokreće i klupski

fanzin "Meteor" u kojemu je urednik i vodeći

autor. Jubilarni 250. broj uručio mi je

sredinom 2006. kad smo se zadnji put sreli, a

fanzin je do danas prešao 300 brojeva, što ga

čini jednim od najredovitijih, najdugovječnijih

i najbrojnijih na svijetu te je čak izložen i u

Muzeju znanstvene fantastike u Kaliforniji.

Posebne napore Tomislav Radanov je

posvetio izučavanju povijesti znanstvene

fantastike na ovim prostorima i stvaranju što

detaljnije bibliografije ZF-stvaralaštva, a dio

od oko četiri i pol tisuće naslova (romani,

pripovijetke, drame, eseji...) objavljenih do

1991. na teritoriju tadašnje Jugoslavije je i

objavio u posebnom izdanju "Meteora". S

ponosom je naglašavao roman Leteći Vučidol

Géze Csátha, Emila Havasa i Artúra Munka,

koji je davne 1906. na mađarskom jeziku

objavljen u nastavcima u subotičkom listu

"Bacskai hirlap" kao jedan od prvih na ovim

prostorima.

Godine 1990. Tomislav Radanov je

dobio povelju SFere za teorijski rad u

znanstvenoj fantastici, a iste godine mu je u

Velesu uručena nagrada "Vizija" za doprinos

izučavanju makedonske naučne fantastike.

Bilo je lijepo družiti se s Tomislavom

Radanovim.

40

CHARLES N. BROWN

1937. - 2009.

Dana 12. srpnja ove godine preminuo je Charles Brown, nakladnik, urednik i

suizdavač semiprozina "Locus". Napustio je fandom mirno, za drijemeža u

avionu, tijekom povratka s književne konvencije.

Charles Nikki Brown rođen je 24. lipnja 1924. godine u Brooklinu u New

Yorku, gdje je i odrastao. Pohađao je njujorški City Colledge, a između 1956. i

'59. godine služio je u američkoj ratnoj mornarici. Novcem od otpremnine nakon

razvojačenja platio je dovršenje studija, učeći noću, dok je danju radio kao mlađi

inženjer. Ženio se dva puta, Marshom Elkin, koja mu je pomogla započeti

"Locus", odnosno Denom Benatan, koja je isti su-uređivala. Preselio se 1972. u

San Francisco, i ondje je imao ogromnu privatnu knjižnicu koju su rado i često

posjećivali i drugi ljubitelji znanstvene fantastike.

Pokrenuo je "Locus" 1968. kao bilten kojemu je svrha bila poduprijeti

kandidaturu Bostona za Worldcon, no toliko je uživao u njegovom sačinjavanju

da ga je nastavio uređivati i nakon isteka planirane godine dana, koliko je

"Locus" imao živjeti. Ubrzo je prerastao razinu biltena, i 1971. osvojio je prvu

nagradu Hugo. Zapravo, "Locus" je dobio toliko nagrada Hugo - ukupno čak 29!

- da je 1984. morala biti utemeljena nova kategorija semiprozina

(poluprofesionalnog časopisa), kako bi i drugi fanzini dobili šansu. Naime,

Brown je do te mjere pomaknuo granice amaterskog prema profesionalnom.

Charles Brown sudjelovao je na SF sceni i kao recenzent te urednik niza

publikacija, počasni gost i govornik na brojnim konvencijama, kao i član žirija za

brojne nagrade. Nema sumnje kako je uspjeh njegovog fanzina, kasnijeg

semiprozina, upravo bio u njegovoj jakoj osobnosti.

Preporučamo web stranicu:

http://www.locusmag.com