4 živovre - hilp.hr

Piti kaležod 19. travnja do 16. svibnja 2015.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list42015

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

urednikova riječ 1 Crkva u zajedništvu kaleža

naša tema: Piti kalež 2 Čovjekova žeđ i čaša dara vjere, A. Crnčević

‘Piti kalež’: vrjednovanje obredne gesteza savršenije liturgijsko udioništvo, I. Šaško

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, A. Crnčević, I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković

Treća vazmena nedjelja

Četvrta vazmena nedjelja

Peta vazmena nedjelja

Šesta vazmena nedjelja

Uzašašće Gospodinovo

pisma čitatelja 40 Euharistijski post

MOTIV NA NASLOVNICI:

Marko I. Rupnik:Apostoli Petar, Jakov i Ivan u zajedništvu

blagovanja s Gospodinom.Detalj mozaika na pročelju Bazilike

sv. krunice, Lurd, 2007.

Foto: 123RF

ISSN 1331-2170 – UDK 2824 • 2015

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 4–2015.

živo vrelo 1

PCrkva u zajedništvu kaleža

Pružiti čašu i zajedno piti geste su koje posreduju odnose blizine i povjerenja. Kod stola Posljednje večere Isus iz-govara riječi prepune životne blizine i obećanja njegove

trajne prisutnosti u znaku, među njegovima: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na ot-puštenje grijeha.« (Mt 26, 27-28) Kršćanska je zajednica geste lomljenja kruha i zajedništva čaše, prepoznala kao središte sa-kramentalnoga spomen-čina Kristova vazmenoga otajstva te je blagovanjem i pijenjem bivala dionicom Dara koji izvire iz Kri-stova predanja na križu i koji se trajno posreduje u liturgiji Cr-kve. Pomaci koji su se kasnije zbili u razvoju kršćanske liturgije i duhovnosti usredotočili su svu pozornost na vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u prilikama kruha i vina, gubeći osjetljivost za sakramentalni realizam posredovan gestama blagovanja i pi-jenja. Daljnji pomaci izostavili su pijenje iz kaleža iz redovitosti pričešćivanja.

Nesumnjivo je da se vjera u Kristovu prisutnost u euharistiji može zadovoljiti samo pričešću Kristovim tijelom, prepozna-tim u obličju i okusu kruha, ali valja imati na umu da slavlje euharistije nije tek očitovanje Kristove sakramentalne prisut-nosti, nego je Kristov istinski i stvarni spasenjski zahvat u ži-vot Crkve, posredovan po životnim gestama blagovanja. Jesti i piti životno nas uključuju u zajedništvo koje prožima, oživljava i hrani naše živote životom Kristovim. Time se misao o kruhu i vinu, kao »tvarima« u kojima se zbiva Kristova prisutnost, pro-širuje na njegovanje gestâ zajedništva u blagovanju i pijenju i na euharistijsku tvorbu Crkve.

Pastoral osmišljavan iz liturgijske zbiljnosti Krista u Crkvi zacijelo može pronaći načina kako pričesti kaležom dati više mjesta u liturgijskom iskustvu Crkve i u življenju vjere. Ovdje iznesena razmišljanja smjeraju k prepoznavanju i produbljenju širih značenja životne geste pijenja, u svome simbolizmu pri-mjenjive na svu stvarnost dara vjere i života u Kristu.

Urednik

NAŠA TEMA Piti kalež

2

J

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Razloge nesklonosti suvre-mene obrednosti spram

pijenja iz kaleža u slavlju euharistije ne treba tražiti

samo u objektivnim poteš-koćama koje bi iziskivala ta obredna gesta, nego također

u stanovitome neosjećanju žeđi. Žeđ, utaživa danas na svakome koraku i na mno-

gobrojne načine, za mnoge više ne nosi sliku životne

žudnje i želje, pa i pijenje prestaje biti nositeljem onih

životnih značenja koja su bila vlastita kulturi ranih kr-šćanskih zajednica. Unatoč svemu, čovjekova iskonska žeđ ipak ostaje pohranjena u njegovo srce. Euharistija nas napaja snagom vjere i

Kristom, čija životnost struji našim životima.

Jesti i piti iskonski su čini ljudskoga bića i prvi oblici čovjekova susretanja sa svijetom. Tek rođeno dijete susreće stvarnost okusom, po iskustvu blagovanja. Za njega je sva stvarnost ti-

jesno vezana uz blagovanje. Pa i ono što ne blaguje prinosi usna-ma, kuša i tako stvara prve odnose sa svijetom. Spoznaje svijet bla-govanjem. Na stanovit način, u djetinjoj spoznaji prva odrednica ‘dobra’ jest jestivost, ili barem prihvatljivost stavljanja u usne. Ono što je prikladno za hranu daje sigurnost, povjerenje. Taj odnos sa svijetom ne prestaje sve do zadnjega trenutka života. Prekinut od-nos hranjenja raskida životnu nit. Hranjenje je metafora života.

Hrana je, kaže nam sâma riječ, prvotno zaštita života. Kao što je smisao pismohrane, tjelohranitelja, sahrane i svetohraništa u čuvanju, tako i hrana čuva život. Uzimanje hrane pretpostavlja povjerenje jer se hranjenjem prožimaju životi. Primiti hranu od nepoznate osobe ili blagovati nepoznatu hranu uvijek je izazov, ne samo za zdravlje tijela, nego i za pojedinca i njegovo mjesto u društvu i kulturi. Ako netko ne zna što unosi u sebe, njegova je osobnost stavljena u sumnju i pred temeljna životna propitivanja (D. Lupton). Stoga hrana i zajedničko blagovanje komuniciraju povjerenje, zajedništvo, prožimanje života. Štoviše, hrana je po-stala izraz i očitovanje kulturalne pripadnosti i njezinih vlastitosti (R. Barthes). Kao i jezik, »kuhinja« u određenoj skupini ili kulturi nosi ‘riječi’ (jela, začine, način pripravljanja), organizirane po sa-svim određenoj i strogo čuvanoj ‘gramatici’ i ‘sintaksi’, izraženoj u vlastitim gozbenim običajima (A. Guigoni). Sam pojam »kuhinja« određuje u nekoj mjeri ljude i njihovu kulturu. U taj su pojam upi-sana ne samo specifična i »tradicionalna« jela, nego i kultura ko-ja se iskazuje jelom, načinom pripravljanja, načinom blagovanja.

Čovjekova žeđ i čaša dara vjereO simbolizmu žeđi i pijenja u liturgiji

Ante Crnčević

2živo vrelo 3

Svojom »kuhinjom« svako društvo očituje svoj ustroj, svoju uljudbu, a njome nerijetko, i ne znajući, otkriva i svoja proturječja (C. Lévi-Strauss). Zajedništvo stola nosi blizinu i povjerenje sustolnikâ, unosi ih u intimu blizine i povjerenja, u zajedništvo koje se ne odnosi samo na jelo, nego i na dijeljenje istih misli i istoga života, pa na određen način postaje »sa-kramentom zajedništva« (A. van Gennep).

Blagovanje prožima i božansko-ljudske odnose. Prinos žrtve nalazi razrješenje u blagovanju: žrtvu se prinosi da bi se »nahranilo« božan-stvo, zadovoljila njegova »glad« ili utišala njegova srdžba. Ta logika bla-govanja žrtve od strane božanstva, a time i trajna potreba prinosa žrtve, nestale su u Kristovoj žrtvi: on, Bog, prinio je samoga sebe za žrtvu, za otkupljenje čovjeka, i dao je samoga sebe za hranu, hraneći ljude božan-skim životom. Time su simbolizam žrtve i obrednoga blagovanja u kr-šćanstvu pronašli novo značenje. Euharistijskim blagovanjem postajemo ono što primamo, dionici božanskoga života.

O hranjenju i kulturi blagovanja pisali smo u prvome prošlogodiš-njem broju našega Lista. U ovome razmišljanju želimo se zaustaviti pred značenjima ‘prvoga’ oblika hranjenja. Prva »hrana« koju smo uzeli bila je tekuća, pitka. Piti je početak i stalni pratilac svakoga hranjenja. Iskustvo čovjekove nemoći uzimanja krute hrane biva premostivo i izdržljivo sve dok čovjek ima snage piti, unositi tekućinu u svoje tijelo. Voda je »kruh svagdanji« prije negoli je to sâm kruh. Štoviše, i u najboljemu zdravlju, sva hrana, unesena u tijelo, mora postati na neki način ‘tekuća’ kako bi bila razgradiva i apsorbirana kao životna snaga tijela. Tako ‘piti’ nije tek oblik gašenja žeđi ili pratitelj uzimanja hrane, nego obuhvaća hranjenje u njegovu najširemu obliku. Stoga i simbolizmi vezani uz pijenje nose temeljne poveznice sa življenjem, ali i sa zajedništvom stola, kulturom i identitetom skupine, kao i s obredno-sakralnim izrazima zajedništva s ljudima i s Bogom.

PitiRiječ piti, nastalu iz indoeuropskoga korijena pi-, zajedničkoga istoznač-nomu glagolu u mnogim jezicima (grčki pínein, lat. bibere, tal. bere, franc. boire, a od istoga su korijena i izvedenice: pivo, Bier, birra, beer, »ono što se pije«), valja promatrati u značenjima koja idu dalje od narav-noga unošenja tekućine u tijelo. Glagol piti i danas susrećemo u metafo-rama i govornim figurama koje proširuju raspon njegova značenja: dati nekomu piti ili nekoga napojiti znači pomoći mu u potrebi; osim ustima može se piti očima, upijajući viđeno i uranjajući u zbilju koja je pred na-ma, a napajati oči može značiti i požudnu zaslijepljenost viđenim; upija-ti se može i znanje, poučljivošću i povjerenjem; osim tekućine koja odr-žava tijelo na životu može se također nekomu (po)piti dušu, krv ili živce, ustrajno dodijavajući ili mučeći koga; netko će popiti laž ili »priču« i tako ostati u neistini, zadojen lažnim uvjerenjem; onaj tko se ponaša kao da je popio svu pamet svijeta, nadmeće se i stavlja ispred drugih; netko će pak biti opijen srećom ili ljubavlju prema nekomu ili nečemu; reći da nešto ne pije vodu znači reći da nema nikakve vrijednosti ili da nije uvjerljivo.


4

Osim spomenutih fra-zema uz glagol piti, ko-risno je zamijetiti i one vezane za čašu: podignuti čaše znači nazdraviti; na-gnuti čašu jednako je kao i popiti; biti spreman uto-piti koga u čaši vode zna-či mrziti ili uništiti koga; kada nešto prelije čašu, znači da je time prevrše-na mjera prihvatljivosti ili podnošljivosti; onaj tko priznaje da mu je puna ča-ša, želi reći da mu je svega dosta; voljeti zaviriti u ča-

šu slika je za pretjerano piti; gdje se daje važnost nevažnomu govori se o buri u čaši vode; ispiti čašu do dna znači ustrajati u započetome, ili pak doći do praga smrti, a ispiti čašu žuči ili gorku čašu znači proći kroz teško ili mučno iskustvo; popiti kao čašu vode znači učiniti nešto s lakoćom.

Vrijedno je uočiti koliko se frazeologija služi značenjem glagola piti. Ne pije se samo ono što je potrebno za život. Pije se sam život. Način pijenja oblikovan je kulturom, ali i sâm stvara kulturu. Obredi pijenja, vezani za posebno svečane ili tragične trenutke života, otkrivaju koliko se zajedničkim pijenjem produbljuje zajedništvo i očituje blizina. Prihvatiti način i običaje pijenja, osobito u zajedništvu s drugima, pojavljuje se kao oblik »pijenja kulture«, prihvaćanja načina života i ulaska u kulturu koja određuje dotičnu zajednicu. Pijenje u društvu ili na javnim mjestima no-si oblik prihvatljivoga ili očekivanoga ponašanja te znak ucijepljenosti u društvo i njegove odnose (M. Douglas).

Zajedništvo čaše govori također o dijeljenju i blagovanju riječi. Tome značenju blizak je i grčki pojam symposion, u suvremenim jezicima pri-sutan u izvedenom značenju ‘simpozij’, ali mu izvorno značenje otkriva-mo u izrazu syn pínein, »zajedno piti«. U istome značenju u hrvatskome jeziku susrećemo riječ pir izvedenu iz glagola piti. Grčka je kultura po-znavala druženja i rasprave, osobito kod (ili nakon) gozbâ, na kojima su se okupljale osobe koje su dijelile iste misli i mogle ravnopravno razgova-rati. Iz tih rasprava rađale su se misli, nastajala djela, filozofska i književ-na, pa je iskustvo raspravljanja uz zajedništvo čaše dalo književni oblik i naslov znamenitim filozofskim djelima Platona i Ksenofonta (Symposi-on, Gozba). U Platonovu ‘simpoziju’ raspravlja se o ljubavi, a Ksenofon-tovu simpoziju, premda imaginarnom, traži se odgovor na pitanje čime se tko u životu ponosi. Riječi i misli koje se izgovaraju i u raspravi bruse, upijaju se i u njih se proniče, a zajedništvo čaše i pijenje očituju zajedniš-tvo misli i prihvaćenost riječi. Ne pije se uvijek jer se osjeća žeđ. Pijenje ima društvenu funkciju. Pije se da bi se očitovalo i podržavalo zajedništvo te da bi se gradila kultura zajedništva.

NAŠA TEMA

Zajedništvo čaše pretpostavlja zajedništvo misli i dijeljenje

života. Piti se može samo s onima s kojima se zajedno

»pije« isti dar života. Prikaz »simpozija«,

»zajedništva u pijenju«, na čaši iz stare Atike u Grčkoj;

5. st. prije Krista.

4živo vrelo 5

Susreti Božje i ljudske žeđiOno što se u tijelo unosi pijenjem, neizbježno čuva izvorni odnos čovje-ka sa svijetom. Vodu, neophodnu svakomu životu, ne možemo zadržati u rukama; potrebno ju je svaki put iznova zahvatiti. Ona pada iz visina, izvire iz dubine zemlje, otječe i nestaje pred očima da bi se ponovno vratila. Očituje nesavladivost prirode te poziva na potrebu poštivanja stvorenoga i procesa u prirodi. Voda nas trajno podsjeća na stvorenost. Izvor je, stoga, pradavni simbol plodnosti i majčinstva, a voda temeljni stvaralački element, ishodište i početak svekolikome životnom gibanju. Izvor je oduvijek bio (za)štićeno i sveto mjesto, a u izvorskoj vodi se pronalazila snaga životnoga početka: na njoj se vidaju i iscjeljuju rane, pere prljavština zla, vraća vid , daruje novost života…

Biblijska povijest spasenja ispripovjeđena je po gestama vode: od vodâ stvaranja i potopa, preko vode Crvenoga mora i vode koja je u pusti-nji potekla iz stijene, do vodâ Jordana i vode potekle iz Isusova probode-noga boka. U tome smislu i Isusov govor o »vodi od koje se ne žeđa« nosi značenja koja valja iščitavati iz toga niza Božjih spasenjskih djela koja svoje ispunjenje i rasvjetljenje nalaze u njegovu vazmenome otajstvu.

Razgovor sa ženom Samarijankom (usp. Iv 4, 5-42), kojoj Isus na Jakovljevu zdencu u gradu Siharu upućuje značenjem bremenitu zamo-lbu: »Daj mi piti!«, otkriva životnost prihvaćanja Kristova puta: »Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, ne će ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« (Iv 4, 14). Susret s Isusom preobražava ljudsku žeđ u iskon-sku žudnju ljudskoga bića: žena ostavlja na zdencu krčag s kojim je došla po vodu i trčeći odlazi u grad posvjedočiti da je susrela Krista (Iv 4, 29). Ostavljeni krčag na zdencu svjedo-či o napojenosti darom vjere. Prepoznavši u »strancu« Mesiju, Krista, žena biva napojena vjerom u njega i u njegovu spasenjsku moć.

Susret sa Samarijankom nerijetko se, analizom dijaloga, zaustavlja na simbolizmu vode. No, ovdje su, čini se, puno snažnije slike žeđi i pijenja. Susret se zbiva o »šestoj uri«, o podnevu, kada sunce isušuje zemlju i kada je žeđ najjača. Podne je slika žeđi. Su-sreću se ljudska i Božja žeđ. Ona Božja, žed-na čovjekova spasenja, progovara prva: »Daj mi piti.« Bog sâm iska piti, kako bi se sâm darovao žednomu čovjeku. Deus sitit sitiri – Bog žeđa za čovjekom da čovjek bude žedan Boga, govorio je sv. Grgur Nazijanski (Ora-tiones, XI, 27: PG 36, 398). Bog, utjelovlje-njem u ljudsku zbilju, dijeli ljudsku žeđ, ali ju i utažuje.

Stijena koja je u pustinji provrla vodom. »A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.« (1Kor 10, 4)Marc Chagall: Mojsije i znamen vode u pustinji.


6

Dolazak žene na zdenac o podnevu pre-slikava govor izabranoga naroda koji putuje kroz pustinju, mjesto istinskoga iskustva žeđi. Možemo reći da je biblijska povijest spasenja iznesena ne samo po događajima koji nose simbolizam vode, nego i onima koji uključuju sliku žeđi. Voda koja je, po Mojsijevu vapaju, potekla iz pustinjske stijene (Izl 17) progovara o žeđi koja je pratila narod na putu kroz pusti-nju (»a narod je žeđao«, Izl 17, 3) i najavljuje vodu koja će biti dana u Kristu. Pustinja je opi-sana kao »zemlja suha, žedna i bezvodna«, a ista slika primjenjuje se na čovjeka koji žudi za Bogom (usp. Ps 63, 2).

I sama je stijena znak suhoće, bezvodnosti i neplodnosti, ali je u vjeri starozavjetnikâ tako-đer znamen Boga, postojana u svojoj vjernosti. On je »hrid Izraelova« (2Sam 23, 3), utvrda i zaklon onima koji se u njega pouzdaju (usp. Iz 26, 4; 44, 8; Ps 92, 16). Apostol Pavao, pišući kršćanima u Korintu, podsjeća na taj pustinj-ski pralik, narisan žeđu izabranoga naroda i čudesnim darom vode: »A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.« (1Kor 10, 4).

Ni nakon dolaska u Obećanu zemlju žeđ naroda nije utažena. Prorok Amos upravo slikom žeđi oslikava izgubljenost naroda i njegovo gublje-nje pouzdanja u Gospodina: »Evo, dani dolaze – riječ je Gospodina Boga – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje.« (Am 8, 11). Žudnja čovjeka za Bogom iznesena je sli-kovitošću žeđi: »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.« (Ps 63 2; usp. Ps 143, 6). U tome psalamskom retku riječ nefeš može biti prevedena pojmovima duša, grlo ili ljudsko biće, a iskustvo žeđi jednako dobro pristaje svakomu od njih. No, zgodno je uočiti da su u riječi nefeš, povezanoj s riječju žeđ, združene i fizička i duhovna žeđ. Duhovna je žeđ toliko snažna i životna, koliko i tjelesna. Žeđ je, kaže sv. Terezija Avilska, »tako snažna želja za nečim, da umiremo ako ostanemo bez toga za čim žeđamo«.

U Siharu, na zdencu, ponovno se prepoznaju slike žeđi, nepovjerenja i »mrmljanja« starozavjetnoga naroda, slike stijene i obećanje »žive vode« od koje se ne žeđa. Vjera je toliko životna zbilja da ju je, onima koji vjeru-ju, lako predstaviti u životnoj napetosti koja vlada između žeđi i napoje-nosti. U Novome zavjetu utaženje žeđi bit će slika konačnoga ostvarenja Božjega kraljevstva: »Ne će više gladovati ni žeđati, ne će ih više paliti sunce nit ikakva žega jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života.« (Otk 7, 16-17; usp. Iz 49, 10).

On, koji je izvor vode žive, moli: »Daj mi piti.« Bog žeđa

da ga čovjek bude žedan.

Vladimir Blažanović: Susret Isusa i Samarijanke

na zdencu, 2003.

6živo vrelo 7

Krsna napojenost Kristom: tri kaležaKršćanska je osjetljivost za biblijski ti-pološki govor i za ljepotu obrednoga izraza u liturgijskim slavljima dala pro-stora dijalektici žeđi i napojenosti. Ka-tekumenat je bio življen, između ostalo-ga, kao žeđ za Bogom, a samo slavlje sa-kramenata kršćanske inicijacije kao na-pojenost Kristom, darom vjere, Vodom živom od koje se ne žeđa i ne umire. Pripravnicima za sakramente kršćan-ske inicijacije Crkva naviješta perikopu o Isusovu susretu sa Samarijankom, pobuđujući u njima žeđ za Kristom. Ta žeđ biva utažena slavljem sakramenata u svetoj noći Kristova Vazma. Tematika krštenja ne iscrpljuje se gestom uranja-nja ili polijevanja, nego se razvija i po obrednim gestama hranjenja i pijenja. Tekst koji pronalazimo u Knjizi Sira-hovoj kao da je poslužio za nadahnuće oblikovanju krsne liturgije kao istinske gozbe života: »Najvažnije su potrebe ljudima za život: voda i vatra, željezo i sol, brašno pšenično, mlijeko i med, sok grožđa, ulje i odijelo.« (Sir 39, 26). Krštenje, kao početak novoga života u Kristu, hrani život vjere po simbolizmu koji nose voda, sol, kruh, mlijeko i med, vino i ulje. Izostavljajući ovdje geste blagovanja, zaustavljamo se na krsnoj obrednosti pijenja. Drevna rimska liturgija inicijacije poznava-la je, naime, tri čaše (kaleža): u prvoj se krštenicima nudilo čistu vodu, u drugoj med i mlijeko, a treći je kalež bio onaj euharistijski (vino pomije-šano s vodom). Tako slavlje kršćanske inicijacije ostvaruje ispunjenje Jo-elova proroštva o dolasku Mesije i njegovu spasenju: »U onaj dan, kapat će gore moštom (slatkim vinom), iz bregova će brizgati mlijeko, kroza sva korita riječna u Judeji voda će proteći.« (Jl 4, 18).

Kalež čiste vode. Kako svjedoči Traditio apostolica s početka 3. sto-ljeća, u slavlju vazmenoga bdjenja s novokrštenicima, u prinošenju daro-va na oltar se donosilo tri čaše. Kod pričesti se, nakon blagovanja euha-ristijskoga kruha, novokršteniku najprije pružalo kalež s čistom vodom. Njegovo se značenje, nesumnjivo, naslanja na riječi Isusova obećanja: »Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, ne će ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« (Iv 4, 14). Autor spisa Traditio apostolica pijenju iz te prve ča-še daje značenje nutarnjega očišćenja, »kako bi nutarnji čovjek, to jest duša, postigao iste plodove kao i tijelo« (br. 21). Tako bi se značenje pra-nja, postignutoga u vodi krsnoga uranjanja, prenijelo na gestu pijenja vode iz kaleža. No, kako zapaža Gérard-Henry Baudry, bilo bi to poje-

»Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.« (Mt 26, 39)

Vladimir Blažanović: Isus u molitvi u Getseman-skome vrtu, 2003.


8

dnostavnjeno tumačenje jer nije prihvatljivo promatrati krsno uranjanje samo kao pranje tijela, a gestu s kaležom kao čišćenje nutarnjega čovjeka. Premda drugi izvori ne potvrđuju primanje kaleža s čistom vodom u li-turgiji kršćanske inicijacije, ikonografija prvih stoljeća pruža sigurnost u tumačenju toga kaleža u simbolizmu napajanja životom vječnim: u bap-tisterijima su česti, naime, prikazi Isusova susreta sa Samarijankom na zdencu, Mojsijeva ‘otvaranja stijene’ iz koje teče voda, ili pak jelena koji se napaja na izvoru, a sve na temelju jasne biblijske tipologije o »živoj vodi« od koje se ne žeđa i koja daje snagu vječnoga života. Tako bi kalež s vodom u slavlju kršćanske inicijacije govorio o napojenosti Kristom, po vjeri u njega: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!« (Iv 7, 37-38).

Razlozi skoroga nestanka te geste iz kršćanske liturgije mogu, prema Baudryju, biti traženi na nekoliko polja: u težnji da se pojednostavni i uravnoteži obrednost inicijacije, bez umnažanja gesta koje koincidiraju s istim ili sličnim značenjem; u bojazni da bi se smisao kaleža s vodom mogao izjednačiti sa značenjem euharistijskoga kaleža; u opasnosti da se takvom gestom ne dade potpora učenju enkratita koji u euharistiji nisu rabili vino nego samo vodu. Dodatni je razlog nemogućnost potrebno-ga razlikovanja značenja svakoga od triju kaleža: sva tri su se donosila na početku euharistijske službe, nad njima bi biskup izricao blagoslovnu molitvu hvale (gratias agat), a nakon pričesti Kristovim tijelom novokr-štenicima su se pružala tri kaleža – najprije onaj s vodom, potom onaj s mlijekom i medom i naposljetku onaj s vinom, pomiješanim s vodom – uz riječi koje bi se ponavljale kod pružanja svakoga od njih; svećenik bi rekao: »In Deo Patre omnipotenti«, a pričesnik bi odgovorio: »Amen«, potom bi svećenik dodao: »Et Spiritu Sancto et sancta Ecclesia«, a pri-česnik bi odgovorio: »Amen«. Koliko god nam se obred činio slojevitim i u praksi teško održivim, on pokazuje iznimnu osjetljivost Crkve ono-ga doba za biblijsku tipologiju te za promatranje kršćanske liturgije kao odjelotvorenja spasenjske povijesti, rasvijetljene otajstvom Krista.

Kalež mlijeka i meda. Znatno više povijesnih svjedočanstava sačuva-no je o pružanju novokrštenicima kaleža s mlijekom i medom. Tradi tio apostolica pojašnjava da se on daje u znak »ispunjenja obećanja danog ocima o zemlji kojom teku mlijeko i med i u kojoj je sam Krist dao svoje tijelo – kojim se vjernici hrane poput djece – i koji, blagošću riječi, gor-činu srca preobražava u slatkoću« (br. 21). Vrijedi spomenuti i svjedo-čanstva koja nalazimo kod Tertulijana, u Pseudo-Barnabinoj poslanici i Salamonovim Odama, kod Ambrozija, Jeronima i drugdje. Na početku 6. st., rimski đakon Ivan u pismu upućenu Senariju iz Ravene donosi i razjašnjenje samoga obreda: kalež s mlijekom i medom daje se novokr-štenicima u znak da su krštenjem zakoračili u Obećanju zemlju te mogu radosno klicati: »Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su sla-đe i od smotočnoga saća.« (Ps 119, 103).

Sacramentarium Veronense iz 6. st. donosi molitvu blagoslova kr-snoga zdenca te mlijeka i meda, gdje čitamo da su mlijeko i med znak obećane zemlje, ali i slika prodahnutosti vjernika Kristovim Duhom:

8živo vrelo 9

»Združi, Gospodine, svoje sluge s Duhom Svetim kao što su združeni ovi mlijeko i med, koji označuju ujedinjenost božanske naravi s ljudskom u Isusu Kristu našemu Gospodinu.« (caelestis terrenaeque substantiae significatur unctio; Ve, 205).

J. Gaillard pojašnjava da med i mlijeko, kao znakovi ostvarenja Obe-ćane zemlje, stoje značenjski nasuprot slici staroga ropstva i starozavjet-ne Pashe, u kojoj je izabrani narod blagovao »gorko zelje«. Med i mlije-ko, hrana nejačadi, govore o djetinjoj naravi novokrštenika, potrebnih rasta i jačanja u vjeri. No, med je svojom slatkoćom i ljekovitošću također slika božanskoga života i besmrtnosti, znak bogatstva i raskoši, što je la-ko primijeniti na novo duhovno stanje krštenika. Med, nadalje, govori i o kušanju Božje riječi i njegove mudrosti koja rađa istinskom spoznajom. Božanska se mudrost može, naime, usporediti s medom jer pročišćuje i štiti od kvarenja one koji se njome hrane (Pseudo-Dionizije).

Uporaba meda u inicijacijama misterijskih kultova, primjerice eleu-zinskih, posredovala je mistički ulazak u sudbinu mitskoga bića, u ozrač-je božanskoga, a njegova zlatnožuta boja upućivala je na besmrtnost. Inicijacijska preobrazba koju živi novokrštenik čitljiva je u naravi meda: med ujedinjuje i preobražava prah peludi, skupljenoga od mnoštva ras-pršenih cvjetova; tako onaj tko je otajstveno iniciran, ulazi u stanje mi-stične sabranosti, u novost bivovanja, noseći u sebi milost koja ga samog nadilazi (J. Chevalier).

Isus uze čašu, zahvali i dade učenicima govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.« (Mt 26, 27-28)

Vladimir Blažanović: Za stolom Posljednje večere, 2009.

10


10

Mlijeko, pomiješano s medom, daje ovome krsnom kaležu i druga zna-čenja: osim što novokrštenika proglašava »djetetom« u vjeri, potrebnim rasta i brige kršćanske zajednice, ono govori i o majčinskome/roditelj-skome odnosu i posvojenju od strane nebeskoga Oca, ali i o majčinskoj brizi Crkve, koja svoju djecu hrani »duhovnim mlijekom«. Novokrštenici su, premda odrasli, bili nazivani neophiti, novorođenčad u vjeri, čime se uspostavljao njihov odnos prema Crkvi koja u krštenju rađa svoju dje-cu. Apostol Pavao u tome smislu opominje one koji tek upoznaše Krista: »Braćo, nisam vam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni.« (1Kor 1, 1-3). Petar se slično odnosi prema kršćanima raseljenim u Maloj Aziji: »Odložite svaku zlo-ću i svaku prijevaru, himbe i zavisti i sva klevetanja. Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste doista okusili kako je dobar Gospodin.« (1Pt 2, 1-3). Zatvorenost srca i nerazumijevanje, koji prate židovski narod, pisac Po-slanice Hebrejima opominje riječima: »Takvi ste: mlijeka vam treba, a ne tvrde hrane. Doista, tko je god još pri mlijeku, ne zna ništa o nauku pravednosti jer – nejače je. A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla.« (Heb 5, 12-13). Krštenik je pozvan čuvati poučljivost srca, iskrenost odnosa prema Bogu, djetinje povjerenje u njega, kako bi mogao proniknuti u uzvišeno otajstvo Krista i bio spreman podnijeti protivljenja i iskušenja svijeta.

Kršćanska ikonografija prvih stoljeća nerijetko pokazuje pastira kako nosi posudu s mlijekom i hrani svoje stado. U Salomonovim Odama či-tamo da ja »sâm Krist posuda s mlijekom«, koje dolazi iz obilja Očevih grudi, a Duh Sveti daje da ono dopre do ljudi. Kalež s mlijekom i medom, čuvajući sve spomenute značenjske nijanse, posvješćuje kršteniku esha-tološku zbilju u koju je stupio po milosti krštenja. Zemlja obećanja jest sam Krist Gospodin, život u Kristu. Njegovo je Kraljevstvo već započelo, u njega se stupa i živi ga se, premda još u značenju početka koji teži k punini, k njegovu ponovnome dolasku.

Kalež euharistije: vino i voda. Treći kalež pružen novokrštenicima u noći njihova preporođenja jest onaj euharistijski, u kojemu vino i voda bivaju sakramentalnom zbiljom samoga Krista. Premda je ovdje riječ o značenju koje se dekodira iz sasvim drukčijih teoloških i obredno-sim-boličkih, sakramentalnih odrednica, euharistijski kalež može poslužiti kao ključ jasnijega razumijevanja kaleža s vodom i onoga s mlijekom i medom. Kalež stavljen na treće mjesto nosi puninu sakramentalnosti: u njemu je sâm Krist onaj koji se daje piti. Krštenje, kao sakrament prepo-rođenja, uvodi u novost život te vodi krštenika prema »žrtvenome stolu« gdje se sâm Krist daruje za hranu onima koje je svojom krvlju otkupio. Time euharistija nije tek nadgradnja inicijacije, nego istinski i uvijek nov susret Crkve s Kristom u njegovu vazmenome otajstvu, koje nas trajno »vraća« poniranju u novost u koju smo uvedeni po krsnome preporođe-nju. Blagujući euharistijski kruh i pijući kalež, u nama se uvijek iznova budi i osnažuje dostojanstvo krštenika. Euharistija anticipacijski smjera

10živo vrelo 11 10

prema punoj novosti, koja je onkraj zbi-lje svijeta, ali i produbljuje uronjenost u Krista – živo prisutnoga u zbilji svijeta. U tome smislu kalež sakramentalnoga zajed-ništva s Kristom, ne dokida smisao obnav-ljanja dostojanstva preporođenih (kalež či ste vode) i vjerničkoga rasta u zajednici vjerujućih (kalež s mlijekom i medom). Euharistijsko zajedništvo s Kristom ot-kriva da i sve inicijacijske obredne geste valja promatrati u istome kristološkom i soterio loškom okviru.

O sakramentalnome smislu i povije-snim raspravama o pijenju euharistijskoga kaleža, kao redovite geste za sve pričesni-ke, šire razlaže mons. Ivan Šaško u svome razmišljanju. Ovdje recimo tek to da su povijesni pomaci koji su vodili redukciji pričesti kaležom samo na svećenika predsjedatelja slavlja osiromašili vjerničko iskustvo Krista za jednu životno snažnu gestu. Ono što današnji Red mise nudi – moguć-nost pričesti pod obje prilike kao redoviti oblik za sve pričesnike, kad god je to ostvarivo na dostojan način – može pomoći da se vjerničko razu-mijevanje euharistije pomakne od usredotočenosti na Kristovu ‘statičku’ prisutnost u prilikama kruha i vina te približi slavljeničkome iskustvu zajedništva, posredovanoga u životnim gestama blagovanja i pijenja.

Ne bi se smjelo zanemariti povezanost pijenja sa životnošću. Staroza-vjetna predaja uspoređuje Božje riječi s rosom, vodom, mlijekom, vinom i medom, jer one: poput vode mogu stvoriti život, poput rose vratiti svje-žinu života, poput mlijeka okrijepiti rast, poput vina mogu osnažiti, po-put meda mogu iscijeliti i zaštititi (Pseodo-Dionizije Areopagita). Možda razloge nesklonosti suvremene obrednosti spram gestâ pijenja ne treba tražiti samo u objektivnim poteškoćama koje bi iziskivala ta obredna ge-sta, nego također u stanovitome neosjećanju žeđi. Žeđ, utaživa danas na svakome koraku i na mnogobrojne načine, za mnoge više ne nosi sliku životne žudnje i želje, pa i pijenje prestaje biti nositeljem onih životnih značenja koja su bila vlastita kulturi pustinjskih krajeva. Unatoč svemu, čovjekova iskonska žeđ ipak ostaje pohranjena u njegovo srce. Euhari-stijski post, između ostaloga, nosi i smisao da u čovjeku probudi glad i žeđ za Bogom. Sv. Augustin o tome intimnom doživljavanju Boga prizna-je: »Zvao si me i vikao, probudio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uz-dišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotaknuo si me, i ja gorim za mirom tvojim.« (Ispovijesti, X, 27)

»Možete li piti kalež?«Gospodinovo pitanje upućeno učenicima Jakovu i Ivanu: »Možete li piti čašu koju ću ja piti?« (Mt 20, 22; usp. Mk 10, 38), osim što najavljuje njegovu muku i smrt i, u kontekstu evanđeoske perikope, poučava o pra-

Čašu ćete moju piti…

12


12

vome služenju, potiče također na razmišljanje o njegovoj muci i smrti u slici čaše. Pružanje čaše način je povjerava-nja posebne zadaće, iskazivanja zajedništva i blizine, ali i gesta koja posreduje dar.

Što sve može izreći riječ čaša? Nije li istina da i čaša daje okus onomu što je u njoj sadržano, da čuva aromu, da stvara odnos prema onomu što se pije i gradi odnose među onima koji zajedno piju…? Čaša je, zacijelo, više

od posude. Biblijski govor poznaje čašu obilja, čaša be-smrtnosti, čašu zajedništva, čašu srdžbe, gorku čašu… Savez Boga s narodom, sklopljen u Kristovoj krvi, izra-

žen je slikom čaše: »Ova čaša novi je savez u mojoj krvi« (1Kor 11, 25), pa će apostol Pavao o euharistiji reći: »Čaša

blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristo-ve?« (1Kor 10, 16). Na tome tragu valja razumjeti Isusovo pi-

tanje kojim propituje svoje učenike o spremnosti nasljedovanja: »Možete li piti čašu koju ću ja piti?«. Čaša, primljena s povjerenjem i pouzdanjem, sadrži poslanje namijenjeno onomu koji ju prima. U riječi

čaša sadržano je svekoliko Isusovo poslanje. Istom riječi molit će u Getsemanskome vrtu: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimo-iđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.« (Mt 26, 39; usp. Mk 14, 36; Lk 22, 42). Isto poslanje povjereno je učenicima, za koje Isus potvrđuje da će ga »piti«. U starome Izraelu otac obitelji, onaj koji je zauzimao prvo mjesto

za stolom, običavao je pružiti svoju čašu onomu kojega je posebno ljubio. Komu bi na taj način bila pružena čaša, znao bi da je izabran, ljubljen, pre-dodređen… Zato psalmist, pun povjerenja u Boga, ispovijeda: »Gospodin mi je baština i čaša« (Ps 16, 5); primio je od Gospodina »čašu«, Bog sam jest njegova baština. No, nevjernošću se čaša povjerenja može prometnuti u čašu srdžbe. U tome smislu Izaija opominje nevjerni narod: »Probudi se, probudi se, ustani, Jeruzaleme! Ti koji si pio iz ruke Jahvine čašu gnjeva njegova. Ispio si pehar opojni, do dna ga iskapio.« (Iz 51, 17)

Čašu koju mu povjerava nebeski Otac Isus prima u sinovskome po-sluhu, vjeran onoj ljubavi koja je bila spremna dati vlastiti život za spa-senje ljudi. Pruženu čašu spasenja Isus ispunja svojom krvlju, posluhom posvjedočenim darom svoga života. Ta je čaša, puna dara spasenja, po-nuđena ljudima da imaju zajedništvo u Kristu i njegovu životu.

Primiti »čašu spasenja«, znači najprije »postati čašom«, biti sposob-nim primiti dar. Stoga euharistijski kalež svojom formom ocrtava čežnju čovjekove dubine, izraženu riječima svetoga Augustina: »U ovome leži najdublje bivstvo moga bića – da sam sposoban obuhvatiti Boga.« Kalež je slika čovjeka koji je capax Dei, kadar primiti Boga i živjeti dar božan-skoga života. U tome smislu, potvrdan odgovor na Gospodinovo pitanje »Možete li piti čašu koju ću ja piti?« pruža samo onaj koji je i sâm spre-man biti poput kaleža – otvoren Božjemu poslanju i njegovu daru spase-nja. U slavlju euharistije Gospodin nas, uprisutnjući ljubav što proistječe iz njegova probodenoga boka, pita: Možete li biti kalež?

Kalež je slika čovjeka koji je »capax Dei«, kadar primiti

Boga i živjeti dar božanskoga života. Kršćanin je pozvan

»biti kalež«, da bi bio nositeljem povjerenog mu

poslanja u svijetu.

12živo vrelo 13 12

S‘ Piti kalež’: vrjednovanje obredne gesteza savršenije liturgijsko udioništvo

Ivan Šaško

Svaka temeljna ljudska potreba i djelatnost usko je povezana s čovjekom kao religioznim i obrednim bićem. To pokazuju i pijenje i piće, jer se s pravom može reći da ne postoji pijenje

koje u nekoj kulturi nije zadobilo i religijsko značenje, bez obzira radilo se o davnim vremenima ili o suvremenosti.

Matteo Ferrari sažeo je značenje geste pijenja u religijskome iskustvu i u kršćanskome liturgijskom slavlju, ističući da su obred-nu važnost zadobila sva pića, a ne samo ona koja su viđena kao pokretači ‘ekstaza’ i priviđenja, zanosa, transa. Dakle, svakidašnja hrana i piće povezivani su sa značenjima svetoga. Ta se konstanta nije izgubila tijekom tisućljeća i stoljeća povijesti jer se i danas u svim civilizacijama nalaze neki obredni oblici ispijanja (na primjer čaja, kave). Jednako tako treba napomenuti da su blagovanje i pi-jenje (snažno izraženo u euharistiji) praizvorni čini i početno spo-znavanje svijeta. Hranjenje je pretpostavka opstojanja živoga bića te zato pripada temeljnim važnostima.

Gh. Lafont u svome djelu o euharistiji (Euharistija, hrana i riječ. Veličina i snaga simbola) smatra neizostavnim u kontekstu blago-vanja uočiti barem tri razlike između čina jedenja i pijenja, između tekućega (liquidum) i krutoga (solidum).

a) Tekućine su nestabilnije, neuhvatljivije i zbog toga u sebi sa-drže veće mogućnosti nošenja otajnoga smisla. Voda dolazi iz dubina zemlje, iz nepoznatoga prostora, dok hrana pripada prostoru koji je čovjeku bliži, vidljiviji, u kojemu se kreće.

b) Ima još jedna važna razlika. Naime, čvrstu, netekuću hrana, da bi ju se moglo pojesti, treba ‘razoriti’. Tako je za dobivanje mesne hra-ne čovjek prisiljen ubiti neku životinju. Takvu je hranu važno skuhati ili ispeći. Općenito gledajući, tako nije s pićem. Ono se ne treba žvakati ili preoblikovati na drugi način.

c) Treća je razlika u tome što je pijenje, premda je elementarnije i spontanije, uglavnom nužno. Čovjek je biće koje prije svega pije, a zatim jede krutu hranu.

Autor uočava da su i u kršćanskoj liturgiji euharistije geste pije-nja i blagovanja elementarne, a svoje izvorište imaju u Posljednjoj večeri koju je Isus slavio sa svojim učenicima prije svoje muke i smr-ti. No, tomu treba odmah dodati da je ritualizacija tih temeljnih ge-sta u našoj liturgiji tijekom povijesti toliko reducirala te geste da su

Liturgijska je obnova s puno razloga naglasila potrebu za punim su-djelovanjem u slavlju

euharistije, koje se ovdje ostvaruje jedući kruh

i pijući kalež. Polazište se temelji na činjenici da

elementum euharistije nije kruh i vino, nego

jedenje i pijenje u zajed-ništvu. U pijenju kaleža

nedvojbeno je važan sadržaj – kalež sa svom ljepotom i čudesnošću

dara Kristove krvi – ali je važna i jednostavna ge-sta pije nja koja ‘božan-

sko s ljud skim povezuje’, u zajedništvu onih koji

u Kristu vjeruju, nadaju se i ljube.


14

teško prepoznatljive kao nosive. Tomu su pridono-sile odredbe koje su dove-le do izrade euharistijsko-ga kruha u obliku tanah-nih hostija, s odredbama da se pri konzumiranju u pričesti hostije nisu smje-le žvakati. Pije nje (iz ka-leža) je, pak, bilo svedeno isključivo na čin predvo-ditelja slavlja i dugo vre-mena uskraćeno slavlje-ničkoj zajednici. Ta nas činjenica potiče na du-blje razmatranje o tome

kakvo značenje u sebi nose temeljne liturgijske geste i što pridonosi gu-bitku značenja i njihovu ‘nestajanju’.

Dva svjedočanstva iz prošlosti: sv. Toma i Tridentski koncilPraksa pričešćivanja vjernika Kristovom krvlju ima svoju složenu i višestoljetnu povijest, ali je značajno da se ona gubi poglavito od 12. stoljeća. To vrijeme nije slučajno, nego se radi o tadašnjemu bistrenju teoloških pristupa koji su doveli do uvjerenja da je cijeli Krist prisutan u svakoj od prilika (i u posvećenomu kruhu i u vinu). Isto je tako važno primijetiti da je od 9. stoljeća bilo uobičajeno sakramente promatrati samo iz vidika stvarne prisutnosti, zanemarujući ili posvema ispušta-jući simboličku važnost. Susljedno tomu, Gospodinova zapovijed »Uz-mite i jedite« u cijelosti se odnosila samo na svećenika. Tomu treba pridodati da pričest za vjernike laike ostaje živjeti u nekim slučajevima i nakon 14. stoljeća.

Učvršćivanju prakse pričešćivanja samo pod prilikom kruha uvelike je pridonio sv. Toma Akvinski. On nije bio protiv pričesti pod obje pri-like, nego je argumentirao utemeljenost i dopustivost pričešćivanja sa-mo euharistijskim kruhom, Kristovim tijelom. O tome govori u 3. dijelu Summae Th. (q. 80, a 12: Utrum liceat sumere corpus Domini sine san-guine), odgovarajući na prigovore o takvoj liturgijskoj praksi. Zanimlji-vo je da polazi upravo od prakse koju se može susresti u puno crkava.

Predlaže dva pristupa, odnosno dva motrišta: od strane sakrame-nata i od strane pričesnika. Glede sakramenta, posrijedi je cjelovitost sakramenata koja traži primanje pričesti pod obje prilike. Taj je predu-vjet ispunjen od strane svećenika, kojemu je obveza posvetiti i blagovati sakrament u njegovoj cjelovitosti. Iz perspektive onih koji primaju taj sakrament važno je ne učiniti ništa što bi povrijedilo to veliko otajstvo. Prilika vina takve je naravi da se lako može proliti te je u mnoštvu vjer-nika, različite dobi i sposobnosti, teško moguće zajamčiti nužan oprez. Rekli bismo da se argument svodi na pastoralnu razboritost.

Iz njegova probodenoga boka potekoše krv i voda.

Freska u crkvi sv. Jurja, Losone, Švicarska, 15. st.

14živo vrelo 15

Papa Gelazije (iz 5. stoljeća) smatra jedinom isprav-nom pričest pod obje prilike. Na taj prigovor sv. Toma odgovara da je mislio samo na svećenike, a ne na vjer-nike. Osim toga, vjernicima je moguće dati pričest pod jednom prilikom od trenutka kada se ispunjenje toga sakramenta vidi ne u blagovanju prilika, nego u posve-ćenju materije. Konačno, re-praesentatio, posadašnje-nje Gospodinove muke događa se u posveti sakramen-ta, u kojoj nije moguće posvetiti tijelo bez krvi. Pričest samo pod prilikom kruha je dopustiva jer je u svakoj od dviju prilika Krist prisutan cjelovit. Ta je tvrdnja i argumentacija dovela do toga da se vjernici nisu priče-šćivali kaležom.

Uslijedila je daljnja razradba sličnih argumentacija, a odlučujuća je bila odluka Tridentskoga koncila (21. zasjedanje, 1562.), kao odgovor na traženje protestana-ta da se pričest dijeli pod obje prilike. Taj je koncil po-tvrdio i legitimnost i normativnost pričesti za vjernike samo pod prilikom kruha. S jedne se strane priznaje da je Krist ustanovio euharistiju dajući apostolima kruh i kalež te da je Crkva u starini poznavala taj oblik sudje-lovanja vjernika u euharistijskoj pričesti, ali se s druge strane kaže da je Crkva uvijek imala vlast utvrđivati i oblikovati podjeljivanje sakramenata.

Važnost sličnosti i razlike novozavjetnih izvješćaPromatrajući tekstove Novoga zavjeta koji se odnose na Posljednju večeru otkrivamo u kojemu se svjetlu i per-spektivi treba tumačiti Kristova zapovijed. To nije izra-van odgovor na sva s time povezana liturgijska pitanja, a osobito ne na spomenutu liturgijsku praksu. Također, bilo bi loše pozivati se na neke egzegetske zaključke, bez dubljega i pozornijega pristupa. Ovdje se više radi o smjeru razmišljanja.

Isusove riječi izgovorene nad kruhom i vinom do nas su došle u dvije verzije: pavlovskoj (usp. Prvu po-slanica Korinćanima i Evanđelje po Luki) i markovska (usp. Evanđelja po Marku i Mateju). Čini se ispravnim onaj pristup (zastupljen po X. Léon-Dufouru) koji kaže da riječi koje se odnose na kalež upotpunjuju riječi iz-govorene nad kruhom.

To je vidljivo iz retoričke raščlambe riječi koje su nam predane. U svim četirima tekstovima riječi nad kruhom i kaležom stavljene su u paralelizam, te se nji-ho vo tumačenje vidi u zajedničkim i u različitim sastav-nicama. U sličnostima i razlikama može se uočiti stano-vita ‘progresija’ i to na tri razine:

Karin Grenc: Agape, 2012.;Samostan Majke Božje Lurdske, Zagreb.


16

a) Retorika odmah primjećuje da je kontekst u koji se smještaju ri-ječi razgovor. I riječ o kruhu i riječ o kaležu upućene su učenicima. U Lukinu tekstu taj je kontekst izričit, što je vidljivo po izrazu »za vas« (predaje i prolijeva). Te se riječi, dakle, ne mogu razumjeti izvan okvira razgovora.

b) Druga je sličnost u pripadnosti proročkoj vrsti (genus profeticum). Riječi su, naime, pridružene znakovitoj gesti i smatrane su djelotvornima. Štoviše, dvije radnje na koje se riječi odnose, jedenje i pijenje, međusob-no su povezane. Jedenje i pijenje tvore cjelinu značenja. To značenje ide u smjeru povećanja životnosti s pomoću zajedništva (imati udjela) s njim.

c) Treća je sličnost u simboličkome govoru po kojemu nam je dopu-šteno razumjeti značenje uporabe glagola ‘biti’, kako u odnosu prema kruhu, tako i prema kaležu.

Iako su sličnosti neizostavne, za ovo naše pitanje čine se važnijima razlike. No, valja ih uzimati zajedno, jer bi isključivanje dovelo do nepri-mjerenih zaključaka. Prva je razlika kontekst. Dva su različita trenutka blagovanja (na početku i na kraju) u koje se smještaju Isusove riječi. Dok se za kruh kaže da je Isus izrekao blagoslov (eulogésas, blagóslovi), za kalež se kaže da je zahvalio (eucharistésas). Druga je razlika u činu koji se vrši. Dok čin povezan s kruhom upućuje na jedinstvo koje dolazi od udioništva na jednome razlomljenom kruhu, udioništvo na jednome kaležu – što je različito od židovskoga običaja – upućuje na jedinstve-nost Saveza, koji proizlazi od Boga i koji je uosobljen u Isusu Kristu.

Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež,

vršimo spomen-čin njegove smrti, iščekujući njegov

dolazak u slavi.

Foto: 123RF

16živo vrelo 17

Na taj način primjećujemo duboku vezu između geste i riječi koje – pa-zeći na odnos prema kruhu – pokazuju središnju temu Saveza.

Kao vrijedan zaključak iz navedenih sličnosti i razlika proizlazi po-glavito komplementarnost, uzajamno upotpunjavanje riječi nad kru-hom i vinom. No, izgleda da upravo po riječima nad vinom (kaležom) učenici otkrivaju puni smisao Isusova poslanja, posvema usmjereno-ga prema udioništvu/zajedništvu života između Boga i ljudi. Ne bi se smjelo previdjeti različitost značenja razlomljenoga kruha/Tijela i udi-oništva na jednome kaležu/prolivenoj Krvi. Te se dvije stvarnosti na razini sadržaja ne poistovjećuju, nego – baš zahvaljujući sličnostima i razlikama – iznose svoje specifične naglaske.

Smijemo reći da nas, osim na različitost sadržaja, upozoravaju na potrebu simboličkoga čitanja tih tekstova u snazi riječi i gesta. U to-me slučaju nije dostatna usredotočenost isključivo na tematiku stvarne prisutnosti. S toga motrišta piti kalež nije isto što i imati udioništva na razlomljenome kruhu. Dok je za ‘teologiju stvarne prisutnosti’ manje važno hoće li se vjernici pričestiti samo pod jednom euharistijskom pri-likom, djeluje potpuno neprimjereno da samo jedan pije iz kaleža, jer se snaga toga čina i njegovo značenje u odnosu na Savez (u Kristovoj krvi) nalaze upravo u činjenici da se jedan kalež dijeli među više osoba. Nije samo važno konzumirati sadržinu kaleža, već je važno piti iz jednoga kaleža, što je iznimno snažna i izražajna gesta, gotovo zbunjujuća.

Koncilski pomaci naglasakaRazvidno je da iz ta dva pristupa proizlaze ne samo neke dvije nejasne duhovnosti, nego je riječ o dvjema ekleziološkim matricama, dvama poimanjima povezanosti obreda i životne stvarnosti, dvama odnosima prema kršćanskome poslanju… Na toj pozadini smještaju se dokumenti koncilske i poslijekoncilske obnove Crkve i liturgije. Jedna od važnih točaka svakako je oživljavanje ‘pričesti pod obje prilike’, odnosno – ko-risteći izraz koji je bliži biblijskomu i liturgijskomu pristupu – pričesti kruhom i kaležom.

U konstituciji Sacrosanctum Concilium, u broju 55. nalazi se naznaka o dopuštanju pričešćivanja pod obje prilike svim vjernicima (klericima, redovnicima i laicima) u određenim okolnostima. Ne kani se dovesti u pitanje nauk Tridentskoga koncila, nego se otvara prostor za udioniš-tvo vjernika na kruhu i kaležu, što će preuzeti i Opća uredba Rimskoga misala (u 2., a posebno u 3. tipskome izdanju, br. 281-287). U središtu je obnova obreda u kojoj se poziva, u određenim okolnostima, dopustiti pričest na kruhu i kaležu, a radi ‘savršenijega sudjelovanja u misnome slavlju’. Taj se izraz odnosi na pričešćivanje posvećenim hostijama tije-kom dotičnoga slavlja, ali se nalazi u istome broju s pričešću pod obje prilike, pa bi se prilog ‘savršenije’ trebao shvatiti kao relevantan i za to pi-tanje. Drugomu vatikanskomu koncilu za te je odredbe polazište svjesno, pobožno i djelatno udioništvo u euharistiji, što se ostvaruje s pomoću obreda i molitava, dakle s pomoću samoga slavljenja u svojoj obrednoj konkretnosti. Ako, dakle, Konstitucija tu smješta tematiku pričešćivanja


18

Piti iz jednoga kaleža omogućuje zajedništvo života, prožetost istom snagom koja struji kroz

živote mnogih.

litur

gijs

ki k

alen

dar

pod obje prilike, očito želi naglasiti da je i čin pijenja dio onih obreda koji cijelu ‘zajednicu koja slavi’ mogu voditi prema svjesnomu, punomu i djelatnomu udio-ništvu u otajstvu vjere koje se slavi u liturgiji.

Još nam jedan odlo mak iste Konstitucije olakšava razumjeti razlog ubacivanja u taj kontekst pričešćiva-nje pod obje prilike. On se nalazi u broju 7, gdje se do-nosi i opća ‘definicija’ liturgije kao »vršenje Kristove svećeničke službe«, gdje se »pomoću osjetilnih zna-kova označuje i na način svojstven pojedinom znaku udjelotvoruje (et modo sigulis proprio efficitur) po-svećenje čovjeka«. U tome se izričaju nalazi novost. Konstitucija Sacrosanctum Concilium kaže da se vr-šenje Kristova svećeništva ne događa u apstraktno-sti ili polazeći od tvrdnja dogmatske naravi, nego u konkretnosti obrednoga govora koji je vlastit liturgiji, u onome što Koncil naziva signa sensibilia (osjetilni znakovi). U tome se svjetlu bolje shvaća da blagovanje razlomljenoga i podijeljenoga kruha, s obrednoga gle-dišta, nije isto što i pijenje svih iz istoga kaleža (njego-va sadržaja). Koncil poziva vjernike da ozbiljno shvate simboličko-obredni govor, od kojega liturgija živi. To

je perspektiva koja proizlazi iz izvješća o ustanovljenju euharistije u No-vome zavjetu, jer su tamo kruhu i kaležu povjerena dva različita načina za ‘izražavanje’ i ‘komuniciranje’ (davanje udjela, zajedništva) učenicima središnjega događaja smrti i uskrsnuća Gospodinova. I na razini sadržaja razni su tumači kruhu pridavali jače naglašavanje slobode, oslobođeno-sti, a kaležu jače naglašavanje Saveza, što je lako povezivo i sa židovskom Pashom koju je Krist reinterpretirao po uosobljenju. Što se tiče kaleža on za Savez nosi i snažnu crtu nade i eshatološku perspektivu.

Što, dakle, s liturgijskom praksom?U pojednostavljenim skokovima kroz povijesni razvoj i samo s teološ-kim naznakama koje se tiču obreda dolazimo do pitanja naših slavlja. Već smo se naviknuli na liturgiju euharistije u kojoj se znakovitost kru-ha dematerijalizira, a znakovitost vina zanemaruje (Lafont). Ipak, ne smijemo biti neosjetljivi, jer liturgijska praksa oblikuje način življenja euharistije, a time i način shvaćanja kršćanstva.

Koncil je s puno razloga naglasio drukčiji pristup, uviđajući potrebu za savršenijim sudjelovanjem. Ono se događa jedući kruh i pijući kalež. Polazište je promijenjeno, a temelji se na činjenici da, kako ističe A. Grillo, elementum euharistije nije kruh i vino, nego jedenje i pijenje u zajedništvu. Može se reći potpunije da je elementum, temeljno u euha-ristiji, jedenje kruha i pijenje vina, preobraženoga djelovanjem Duha Svetoga, u snazi spomen-čina Kristova vazma.

To je put za dodatno odgajanje za liturgiju i liturgijom, pri čemu se ne smije zaboraviti ono što je elementarno. U slučaju pijenja kaleža nedvoj-

18živo vrelo 19

TRAVANJ 19 N TREĆA VAZMENA NEDJELJA 20 P Svagdan: Dj 6,8-15; Ps 119,23-24.26-27.29-30; Iv 6,22-29 21 U Svagdan; ili: Sv. Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj

Dj 7,51 – 8,1a; Ps 31,3c-4.6.7b.8a.17.21ab; Iv 6,30-35 22 S Svagdan: Dj 8,1b-8; Ps 66,1-3a.4-7a; Iv 6,35-40 23 Č Svagdan; ili: Sv. Juraj, muč.; ili: Sv. Adalbert, biskup i mučenik

Dj 8,26-40; Ps 66,8-9.16-17.20; Iv 6,44-51 24 P Svagdan; ili: Sv. Fidel Sigmaringenski, prezbiter i mučenik

Dj 9,1-20; Ps 117,1-2; Iv 6,52-59 25 S SV. MARKO EVANĐELIST, blagdan

vl: 1Pt 5,5b-14; Ps 89,2-3.6-7.16-17; Mk 16,15-20 26 N ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA 27 P Svagdan; ili: Bl. Ozana Kotorska, djevica

Dj 11,1-18; Ps 42,2-3; 43,3-4; Iv 10,1-10 28 U Svagdan; ili: Sv. Petar Chanel, prezbiter i mučenik;

ili: Sv. Ljudevit M. Grignion de Montfort, prezbiterDj 11,19-26; Ps 87,1-7; Iv 10,22-30

29 S SV. KATARINA SIJENSKA, djevica i crkvena naučiteljica, zaštitnica Europe, blagdanvl: 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 103,1-4.8-9.13-14.17-18a; Mt 11,25-30

30 Č Svagdan; ili: Sv. Pijo V., papaDj 13,13-25; Ps 89,2-3.21-22.25.27; Iv 13,16-20

SVIBANJ 1 P Svagdan; ili: Sv. Josip Radnik

Dj 13,26-33; Ps 2,6-11; Iv 14,1-6; ili od spomendana: Post 1,26-2,3 ( ili: Kol 3,14-15.17.23-24), Ps 90, 2-4.12-14.16; Mt 13,54-58

2 S Sv. Atanazije, biskup i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Dj 13,44-52; Ps 98,1-4; Iv 14,7-14

3 N PETA VAZMENA NEDJELJA 4 P Svagdan: Dj 14,5-18; Ps 115,1-4.15-16; Iv 14,21-26 5 U Svagdan: Dj 14,19-28; Ps 145,10-13b.21; Iv 14,27-31a 6 S Svagdan: Dj 15,1-6; Ps 122,1-5; Iv 15,1-8

ili vl. za spomendan: Post 1,26 – 2,3ili: Kol 3,14-15.17.23-24); Ps 90,2-4.12-14.16; Mt 13,54-58

7 Č Svagdan: Dj 15,7-21; Ps 96,1-3.10; Iv 15,9-11 8 P Svagdan: Dj 15,22-31; Ps 57,8-12; Iv 15,12-17 9 S Svagdan: Dj 16,1-10; Ps 100,1b-3.5; Iv 15,18-21 10 N ŠESTA VAZMENA NEDJELJA 11 P Svagdan: Dj 16,11-15; Ps 149,1-6a.9b; Iv 15,26 – 16,4a 12 U Sv. Leopold Bogdan Mandić, prezbiter, spomendan

od dana: Dj 16,22-34; Ps 138,1-3.7c-8; Iv 16,5-11 13 S Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Fatimska

Dj 17,15.22 – 18,1; Ps 148,1-2.11-14; Iv 16,12-15 14 Č UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO 15 P Svagdan: Dj 18,9-18; Ps 47,2-7; Iv 16,20-23a 16 S Svagdan: Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28

litur

gijs

ki k

alen

dar

beno je važan sadržaj – kalež sa svom ljepotom i čudesnošću dara Kristo-ve krvi, ali je važna i jednostavna gesta koja ‘božansko s ljudskim pove-zuje’ – pijenje u zajedništvu ljudi koji u Kristu vjeruju, nadaju se i ljube.

Utažiti žeđ prva je potreba čovjekova opstanka. Ona očituje če-žnju, tako da čin pijenja nije samo zadovoljavanje potrebe, nego je i zazivanje i ostvarivanje zajedništva. Piće ima svoju povijest, poveza-nost sa Stvaranjem; ima svoj okus koji govori o gorčini i slatkoći, o asocijacijama i o ozračju; u njemu je viđenje svijeta i ‘kušanje svijeta’; pripadnost, određivanje mjere; to je prostor slušanja i pripovijedanja, dijeljenja i kušnja…

Promatrajući povijest spasenja, vjerujem da nam prosvjetljenje i nadahnuće može biti izraz sv. Ireneja Lionskoga koji govori o ‘kaležu sinteze’ u kontekstu govora o anafori (»ono što nosi prema gore«), o euharistijskoj molitvi, koja spaja anamnezu, spomen-čin na Božja djela u prošlosti, i epiklezu, kao naziv za svekoliko djelovanje Duha Svetoga, kako bi raslo Kristovo Tijelo, Crkva, po onima koji pristupaju jednome kruhu i kaležu. To je rast, shvaćen kao prinos koji u sebi nosi snagu vječnosti, a zbog toga i nade.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 108 Kliči Bogu ili: XXI Na nebu zora rudiOtpj. ps.: Obasjaj nas, Gospodine

(ŽV 4/2009) Prinosna: 555 Gospodin slavno uskrsnu ili: 556 Krist iz groba ustadePričesna: 542.3 Prepoznaše učenici Završna: 853 Isus usta slavni ili: 551 O Spase roda ljudskoga

19. travnja 2015.

Treća vazmena nedjeljaUlazna pjesmaKliči Bogu sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu, aleluja.

(Ps 66, 1-2)

Zborna molitvaBože, nek se tvoj narodvazda raduje što si mu obnovio mladost duha.Vratio si mu dostojanstvo svojih sinova i kćeri: utvrdi ga u nadi da će uskrsnuti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine, darove svoje raspjevane Crkve.Ti si uzrok tolikom veselju:daj da nam prijeđe u vječnu radost. Po Kristu.

Prvo čitanje Dj 3, 13-15.17-19Začetnika života ubiste.Ali Bog ga uskrisi od mrtvih.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Reče Petar narodu: »Bog Abra-hamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga, Isusa kojega vi pre-dadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad već bijaše odlučio pustiti ga. Vi se odre-koste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubi-ste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci. I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Poma-zanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 4, 2.4.7.9

Pripjev: Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!

Kad zazovem, usliši me, Bože, pravdo moja,ti što me u tjeskobi izbavi:smiluj mi se, usliši moju molitvu!

Znajte: Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga;Gospodin će me uslišiti kad ga zazovem.

Mnogi govore: »Tko će nam pokazati sreću?«Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!

Čim legnem, odmah u miru i usnem,jer mi samo ti, Gospodine,daješ miran počinak.

Drugo čitanje 1Iv 2, 1-5aOn je pomirnica za grijehe naše i svega svijeta.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Ivana apostolaDječice moja, ovo vam pišem da ne griješite.Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomir-nica za grijeha naše, i ne samo naše nego i svega svijeta. I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapo-vijedi njegove čuvamo. Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.Riječ Gospodnja.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

20živo vrelo 21

Braćo i sestre, svjetlom Kristova uskrsnuća Bog je raspršio tamu svijeta i obdario nas radošću novoga života. S pouzdanjem mu se utecimo:

Usliši nam molitvu, Gospodine.1. Obnovi vjeru svoje Crkve da uvijek bude

poslušna tvojoj riječi te puzdanjem u tebe svjedoči svim ljudima radost spasenja, molimo te.

2. Čuvaj u svojoj istini pastire svoga naroda, da hrabrošću propovijedanja i brigom za opće dobro budu dostojni predvodnici zajednicâ koje si povjerio njihovu vodstvu, molimo te.

3. Rasvijetli sve u vjeri malodušne, budi bliz onima koji od tebe odlutaše, a svjetlom istine pohodi sve koji te traže, molimo te.

4. Nas, sabrane u zajedništvu vjere, prodahni onom ljubavlju koju si očitovao u muci i smrti svoga Sina, molimo te.

5. Sestre i braću koji u vjeri usnuše, primi u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Ne ostavljaj nas Gospodine u našim sumnjama. Svjetlom svoga Duha krijepi nas u vjeri i prati na putu koji vodi u vječnost. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!«

Motiv vitraja iz katedrale u Chartresu, 13. st.

Pričesna pjesmaTrebalo je da Krist trpii treći dan ustane od mrtvih, i da se u nje - go vo ime propovi jeda obraćenje i otpu štenje grijeha svim narodima, aleluja.

(Lk 24, 46-47)

Popričesna molitvaPogledaj, Gospodine,svoj narod. Ti si ga obnovio otajstvima vječnoga života: daj mu da dostigne slavu neraspadljivosti u uskrsnuću tijela.Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja usp. Lk 24, 32Gospodine Isuse, otkrij nam Pisma; ražari nam srce dok nam govoriš!

Evanđelje Lk 24, 35-48Trebalo je da Krist sve to pretrpii treći dan uskrsne od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovije-dali što se dogodilo na putu i kako ga prepo-znaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, po-misliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede. Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psal-mima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisa-no: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

»Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!«

Motiv vitraja iz katedrale u Chartresu, 13. st.


22

Đuro Seder

O »pečenoj ribi«i Kristovu uskrsnuću

duše ili u nastavak čovjekova života poslije smrti. Vjera u uskrsnuće predstavlja nešto ra-dikalno novo u povijesti, a to je novo stvore-nje, novi čovjek u uskrslom Kristu. Da, uskrsli Krist preobraženo je stvorenje, preobraženi čovjek, čovjek kao duh i tijelo. Zato Krist po-kazuje učenicima svoje tijelo, govori im da ni-je »duh«, da je on istodobno onaj isti kojega su oni poznavali, ali sada taj isti kao uskrsli, kao novi čovjek, potpuno preobražen Bogom. Krist je, dakle, novi čovjek, jer je u njemu po-bijeđena smrt, vladarica ovoga svijeta, vlada-rica nad čovjekom. Ovozemaljski čovjek lišen je u Isusu Kristu okova smrti, njegovo tijelo i njegov duh odsada pripadaju Bogu, zacijelje-ni su i preobraženi Bogom, postali su Bogom, pobožanstvenjeni su. Dogodilo se veliko čudo, čudo novoga stvorenja u Isusu Kristu!

Bez svega rečenoga, kršćanska bi vjera bila uzaludna bez uskrsnuća (usp. 1Kor 15, 17). Ni-šta se zapravo novoga ne bi dogodilo s Isusom Kristom, sve bi ostalo po starom: Bog u sv ojemu svijetu, mi ljudi u svojemu svijetu, Bog na nebu, a mi na zemlji, Isus običan čovjek, a ne i Bog.

Uskrsnuće – drukčiji Bog i drukčiji čovjekKristovo uskrsnuće donosi time drukčije shva-ćanje Boga, ali i drukčije shvaćanje nas samih. Nije to više daleki Bog, Bog koji bi se možda na-

odje

ci r

iječi

Đuro Seder

Treća vazmena nedjelja

Učenici, »zbunjeni i prestrašeni, pomi-sliše da vide duha.« Kad pogledamo današnja uobičajena shvaćanja uskr-

snuća i u nas današnjih kršćana, treba reći da se ona ne razlikuju puno od ove zbunjenosti i prestrašenosti Isusovih učenika. Naime, i za nas je uskrsli Krist vrlo često samo običan »duh«; i mi teško prihvaćamo Krista kakvim se on ukazao apostolima i u kakvoga je Crkva uvijek vjerovala. Tomu se suprotstavlja da-našnje evanđelje i ovo moje razmatranje.

Uskrsnuće – novi čovjek, novo stvorenjeVećina kršćana ima potpuno pogrješno shva-ćanje o Kristovu uskrsnuću. Dobiva se dojam da je uskrsnuće samo poseban, kršćanski način općenite čovjekove vjere u besmrtnost duše, o kojoj također sve druge religije govore. Time se podrazumijeva da čovjekov život ne završa-va smrću, u grobnoj rupi, nego se nastavlja i onkraj smrti i traje do u vječnost, dakako ako se pokaže prikladnim spram božanskoga suda. U tom smislu i uskrsnuće nije ništa drugo do-li drevna religijska potvrda o nastavku života poslije smrti. No, upravo je takvo shvaćanje u suprotnosti s današnjim evanđeljem; takvo shvaćanje ujedno poništava i cjelokupnu no-vost kršćanske vjere. Jer, Krist nije »duh«, on ne nastavlja živjeti – kao u viđenju drugih religija – bez tijela; on, mogli bismo reći, nije napustio ovaj svijet da više ne bi imao ničega zajedničkoga s njim; ili nije postao nekim sa-svim drukčijim, tj. opet »duhovnim«.

Ne treba se ni čuditi da su se učenici pre-plašili Isusa, misleći da je duh, jer takav Isus više ne bi bio ovozemaljski Isus, Isus kojega su oni poznavali. Bio bi to doduše duh, živio bi nakon smrti izvan svijeta, ali ne bi imao više ništa zajedničkoga s ovim svijetom, bio bi pot-pun stranac. U tome smislu vjera u uskrsnuće, a to treba uvijek iznova snažno naglašavati, nema nikakve veze s vjerom u besmrtnost

22živo vrelo 23

Smrt začetnika života Dj 3, 13-15.17-19Petar navodi da je Bog odlučio »proslaviti slugu svoga, Isusa« (Dj 3, 13), pri čemu upućuje na riječi Pjesme o Sluzi patniku proroka Izaije: »Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit i proslaviti!« (Iz 52, 13). Petar otvoreno kaže da je Isus taj Sluga kojega je narod predao i kojega se odrekao pred Pilatom kad on »već bijaše odlučio pustiti ga« (Dj 3, 13). I ovo je aluzija na Pjesmu o Sluzi patniku (usp. Iz 53, 12, prema grčkom prijevodu Staroga zavjeta), ali i na lik Moj-sijev kojega su njegovi sunarodnjaci odbacili (usp. Izl 7, 35). Oni su se tako odrekli »Sveca i Pravednika« (Dj 3, 14). Ta se dva naslova u Djelima apostolskim često pridaju Isusu. Ovdje ih pisac koristi kako bi naglasio kontrast u odnosu na »ubojicu« za kojega je narod tražio pomilovanje. Govor kontra-sta nastavlja se riječima: »Začetnika života ubiste«. Isus kao začetnik, knez i glavar života predvodi svoje – one koji su u njega povjerovali i obratili se – u život.

Darko Tepert

Zrnje…Isus se nakon uskrsnuća očituje u zbiljskosti susreta: pokazuje im svoje probodene ruke i noge, razgovara, blaguje s njima… Ti susreti ne služe tek »dokaziva-nju« uskrsnuća, nego i prihva-ćanju istine o Uskrslome. Uskrsnuće nije Isusa otrgnulo od ljudske povijesti i života. On je i dalje tu, bliz, »čudesno ljudski«, prepoznatljiv u malim gestama života: u riječi radosnoga pozdrava, u komadiću kruha… U životu Crkve on nastavlja biti prisutan po istim ‘malim gestama života’ i po licima bližnjih.

kratko zaustavio na zemlji, možda patio i umro za nas pa se potom opet vratio u svoja mirna božanska prostranstva. Nipošto. Uskrsna uka-zanja govore nam o Bogu koji nije napustio ljudsko, nije prestao biti čovjekom, nije prestao biti nama bliskim. Posebice to dolazi snažno do izražaja u sljedećoj rečenici: »Imate li ovdje što za jelo? Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.« To Kristovo pita-nje, odnosno »pečena riba«, možda bi mogla biti središte današnjega evanđeoskog ulomka. »Pečena riba« trebala bi nas uzdrmati svojom silnom porukom. A poruka je to o Bogu koji se objavljuje kao onaj koji nije bio samo nakratko blizak s nama, nakratko s nama blagovao, nego to je Bog koji i dalje ostaje blizak s nama, i dalje želi blagovati s nama. Još više, to je Bog koji će nam biti daleko bliskiji ako mu damo »pečene ribe«, ako ga pozovemo na blagovanje, ako ga pripustimo u svoj život. Kako duboko i snažno! Uskrsli Krist ostaje s nama blizak, traži bliskost s nama i poziva nas da i sâmi ostanemo bliski s njim, poziva nas da mi njega pozivamo: da i mi tražimo njegovu bliskost, i to ne nekakvu duhovnu, apstraktnu bliskost, nego tjelesnu, konkretnu bliskost, bliskost u kojoj se Kristovo tijelo i naše taru jedno o drugo.

No, Kristovo uskrsnuće donosi i drukčije poimanje nas samih. U uskrsnuću saznajemo tko je čovjek. Čovjek ne treba prestati biti čo-vjekom da bi postao Bogom, ali čovjek ne tre-ba ni ostajati čovjekom da bi bio čovjek. Čo-vjek sebe pronalazi, ostaje i jest čovjek samo u uskrslome Isusu Kristu. Uskrsli Krist jest Bog koji nije prestao biti čovjekom, ali on je čovjek koji nije ostao običnim čovjekom, on je čovjek koji je preobražen Bogom. U tome smislu, čovjekovo se spasenje nalazi u uskr-slome Kristu. Čovjek je spašen samo s vjerom u uskrsloga Krista: samo ako u Isusu Kristu uvijek iznova nadilazi svoje čovještvo, samo ako kao čovjek i sâm uskrisava, postaje no-vim stvorenjem. Stoga nam vjera u Kristovo uskrsnuće kazuje kako spasenje nije nekakva duhovna stvarnost, nekakav stav ili mišljenje, nego događaj novoga stvorenja. Tko vjeruje u uskrsloga Krista, postaje već sada novo stvo-renje, dobiva nov duh, novo tijelo u uskrslom Isusu Kristu.

I da sve rečeno jednostavno sažmemo: »pečena riba« čuva nas od pogrješnoga shva-ćanja Kristova uskrsnuća, ona je izričaj novo-sti kršćanske vjere: »Doista Krist uskrsnu!«

Ivica Raguž

odje

ci r

iječi


24

26. travnja 2015.

Četvrta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPuna je zemljadobrote Gospodnje, Gospodnjom su riječju nebesa sazdana,aleluja!

(Ps 33, 5-6)

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, dovedi nas u društvo nebesnika: nek stado tvojih vjernih, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 4, 8-12

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Reče Petar pun Duha Svetoga: »Glavari narodni i starješine! Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli,a kojega Bog uskrisi od mrtvih!Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamenzaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudimapo kojemu se možemo spasiti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29

Pripjev: Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u čovjeka.Bolje se Gospodinu utećinego se uzdat u mogućnike.

Zahvalit ću ti što si me uslišioi moj postao spasitelj.Kamen koji odbaciše graditeljipostade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo:kakvo čudo u očima našim!

Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjem!Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega! Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:Bože moj, tebe ja uzvisujem.Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,jer je vječna ljubav njegova!

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-2Vidjet ćemo Boga kao što jest.

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni: Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaUdijeli nam, molimo, Gospodine, da te uvijek hvalimo ovim vazmenim otajstvima. U njima nas trajno ispravljaš: daj da nam budu izvor vječne radosti. Po Kristu Gospodinu.

Ulazna: 99 Puna je zemljaOtpj. ps.: Kamen koji odbaciše graditelji

(ŽV 4/2009)Prinosna: 558.1 i 5 Pobjedni dan slavimoPričesna: 543 Uskrsnu Pastir dobriZavršna: 554 Isus je uskrsnuo ili: 859 Spasitelju dobri, Isukrste


24živo vrelo 25

Braćo i sestre, Bog nam je u svome Sinu darovao dobroga pastira koji nas okuplja u Očev dom. Molitvom se utecimo nebeskomu Ocu da nas čuva u zagrljaju svoje ljubavi:1. Obnovi, Gospodine, svoju Crkvu

u vjernosti evanđelju; daj da bude uvijek poslušna tvome Duhu te bude put spasenja za sve koji je traže, molimo te.

2. Prodahni mudrošću svoga Duha papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da budu hrabri navjestitelji tvoje istine te radosnim služenjem očituju svim vjernima ljepotu lica Crkve, molimo te.

3. Pouzdanjem u tebe ohrabri sve koje pozivaš na put svećeništva: pomozi im prevladati svaku sumnju i strah te s radošću prihvate poslanje koje im povjeravaš, molimo te.

4. Okrijepi nam pouzdanje u tebe da spoznamo veličinu ljubavi kojom nas ljubiš i životom ju svjedočimo svakomu čovjeku, molimo te.

5. Našoj pokojnoj braći i sestrama otvori vrata vječnosti u koju su po krštenju pozvani, molimo te.

Nebeski Oče, ti nikad ne prestaješ skrbiti za dobro svoga naroda. Ponizno te molimo, okrijepi nas u vjernosti na putu koji si nam darovao u svome Sinu Isusu Kristu. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pjesma prije Evanđelja Iv 10, 14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin; ja poznajem svoje ovce,i mene poznaju moje!

Evanđelje Iv 10, 11-18Pastir dobri život svoj polaže za ovce.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus:»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene pozna-je Otac i ja poznajem Oca i život svoj pola-žem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaPastiru dobri,pogledaj svoje stado otkupljeno dragocjenom krvlju tvoga Sina i vodi ga na svoje vječne pašnjake. Po Kristu Gospodinu.

MOLITVA VJERNIKA

Na ramenima Dobroga pastira, prisličeni slici njegovoj…Marko I. Rupnik: motiv mozaika u crkvi Gospe od Puta, Caltagirone, Italija, 2011.


26

odje

ci r

iječi

preskače, kradljivac je ili razbojnik« (Iv 10, 1). Ulasku na vrata suprotstavljeno je uspinjanje prječim putem, a to je ono što bismo danas nazvali karijerizmom, brigom za »uspon«, za ugled i za mjesto koje se u očima ljudi čini važ-nim (Benedikt XVI.). Iskušenju takvoga »us-pinjanja« i »napredovanja« Isus suprotstav lja ulaženje, »ulazak na vrata«, koja su predstav-ljena u mudrosti radosnoga sebedarja i služe-nja. To se ne da nadomjestiti nikakvom drugom investicijom ili strategijom. Gdje među ljudima ne vladaju povjerenje i iskrenost odnosâ i gdje odnosi nisu prodahnuti mjerom služenja u lju-bavi, sve ostaje nesigurno i neizvjesno; sebič-nost potkopava zajedništvo, a želja za korišću otklanja misao o vrijednosti drugih.

»Pastir dobri polaže svoj život za ovce.« I ova se slika razumijeva iz suprotstavljeno-sti drugoj slici – onoj najamnika. Najamnik nije vlasnik stada; on radi za plaću i nije mu temeljna briga stado, nego plaća. Pred prijet-njama i ugrozama on vidi opasnost za sebe, a ne za stado. Stoga ga napušta. Pastir pak, iskrenom brigom za ono što mu pripada, osta-je i spreman je položiti život za stado. Upravo polaganjem svoga života pastir pokazuje da na ispravan način »posjeduje« stado. On ga ne posjeduje kao stvar ili predmet. Posjeduje ga jer ga poznaje i jer je suživljen s njime.

Zaustavljeni pred Isusovim samopred-stavljanjem u liku Dobroga pastira, u sebi osjećamo pomiješanost povjerenja i

nesigurnosti. Ne znamo kako na ispravan način razumjeti Kristovu ljubav prispodobljenu u sli-ci pastira. Zacijelo će biti onih koji će pomisliti i reći da ta metafora ne zahvaća zbilju života te da ju je potrebno prereći nekim novim, su-vremenosti bližim izrazima. No, možda je baš istinu suvremenosti potrebno jasnije sagledati i drukčije izreći. Čini se da je slika pastira su-vremenomu čovjeku strana jednako kao i poziv na spremnost služenja, predanja, požrtvovno-sti i skrbi, oplemenjenih nesebičnom ljubavlju za druge. Danas, više nego slika pastira i ovaca, neprivlačno i »nesuvremeno« zvuče riječi »po-ložiti svoj život za druge«. Isus ih u ovome od-lomku ponavlja čak pet puta i tako pruža ključ razumijevanja evanđeoske poruke. Tko razu-mije jezik ljubavi i tko je spreman oblikovati život da on progovara ljubavlju, sve do mjere potpunoga predanja, taj zacijelo razumije go-vor o odnosima brige i povjerenja, koji vladaju između dobroga pastira i njegova stada.

Položiti životIsus svjesno odabire sliku pastira, a liturgija Crkve stavlja ju u kontrast s naslovima »narod-nih glavara (árhontes) i starješina (presbyte-roi)«, kojima se apostol Petar obraća u prvome čitanju. Uspostavljajući Božje kraljevstvo, Isus ne mijenja svijet novim načinom upravljanja, gospodarenja ili rasporedbe dobara, nego – služenjem. Još prije predstavio se kao sluga, a ovdje pojašnjava da je snaga njegova ‘vladanja’ u brizi koja je vlastita pastiru i bez koje sta-do biva prepušteno prijetnji neprijatelja. No, umjesto spremnosti na služenje, danas se u ravnanju zajednicama traže ‘strategije’, plano-vi, projekti, investicije… Služenje ostaje izvan okvira promišljanja o životu zajednice.

Isus postupa drukčije. Već na početku go-vora o službi pastira, pojašnjava da »tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje

Na ramenima Pastira

26živo vrelo 27

odje

ci r

iječi

Poznavati svoje…Druga odlika dobroga pastira jest poznava-ti stado: »Ja poznajem svoje (ovce) i mene poznaju moje.« Poznavanje i pripadanje me-đusobno se prožimlju. Osobe koje se poznaju u iskrenosti i dubini odnosa, samim poznava-njem osjećaju se međusobno pripadnima. To je pripadnost koja ne ugrožava osobnost, nego joj ostavlja dar slobode. Štoviše, gdje su osobe povezane iskrenošću ljubavi i služenja, mogu reći da međusobno »pripadaju u slobodi«. Rođenjem i osjećanjem roditeljske ljubavi di-jete ‘pripada’ roditeljima, ali mu pripadanje ne oduzima slobodu u kojoj raste »sa svojim vlastitim pozivom, vlastitom novošću i jedin-catošću pred Bogom« (Benedikt XVI.).

Čuvajući u svakome božanski dar slobode, Krist, Dobri pastir, pristupa svakomu čovjeku, osposobljujući ga za ljepotu poznavanja, za odgovornost vladanja i za slobodu pripadanja. Samo u mudrosti kojom Bog poznaje nas, i mi možemo spoznati tajnu ljudskoga života. Sebi smo samima zagonetka sve dok svoj život, svo-ju jedincatost, neponovljivost i poslanje koje nam je povjereno ne počnemo gledati i razu-mijevati iz Božjega poznavanja, koje otkriva njegov naum u svakomu od nas. Slično je i u

poznavanju drugih ljudi. Istinski ih poznajemo tek kada dopustimo da naš pogled bude rasvi-jetljen Božjim pogledom. Pred njim nestaje želja za vlasništvom i gospodarenjem, topi se svaka ljubomora i zavist, a slabosti bivaju pri-hvaćene kao mjesto potrebito nove ljubavi i »polaganja« vlastitoga života za druge.

…i druge dovestiTreći glagol koji u evanđeoskome odlomku ocr-tava odnos Pastira prema stadu usmjeren je prema onima koji još nisu prispjeli zajedništvu stada: »i njih treba da dovedem«. Te riječ mogu značenjem biti izjednačene poslanju koje Uskr-sli povjerava učenicima: »Učinite sve narode mojim učenicima!« (Mt 28, 19). Slavlje euhari-stije daje nam osjetiti radost stada, okupljenoga oko Jedinoga pastira. Ovdje smo doneseni na njegovim ramenima, raspetim na drvo križa, gdje je svoj život »položio« da bismo mi život imali. Ima i drugih koji još nisu osjetili sigur-nost njegova ramena i ljepotu njegova pogleda. Ljepota dara koji u sebi nosimo osposobljava nas da životnom pripadnošću Kristu, budemo – u odgovornosti – put onima koji još uvijek traže vrata za pristup zajedništvu s Kristom.

Ante Crnčević

Kamen koji odbaciše graditelji Dj 4, 8-12Petar, pred Sanhedrinom kao najvišim skupom židovskog naroda, ispovijeda vjeru u Isusa Krista Nazarećanina koji je bio razapet, a Bog ga je uskrisio (Dj 4, 10). Ovaj redak u Isusovu muku i smrt uključuje i slušatelje, jer im kaže: »kojega ste vi raspeli.« Time je razumljiviji i nastavak Petrova govora u kojemu on navodi riječi Psalma 118: »On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni« (Dj 4, 11; usp. Ps 118, 22). Zamjenica »vi« i uporaba drugog lica množine ovdje su namjerna izmjena. Psalam 118 imao je veliku važnost u predaji prve Crkve, budući da ga na-vode sva trojica sinoptika u kontekstu prispodobe o vinogradarima ubojicama (Mt 21, 42; Mk 12, 10; Lk 20, 17), kao i Prva Petrova po-slanica (1Pt 2, 7-8), koja ide i korak dalje u odnosu na naš tekst, predstavljajući Isusa kao »kamen spoticanja, stijenu posrtanja«, o koju se spotiču oni koji su »neposlušni riječi«. Prema tome tekstu, povlastice Izabranoga naroda prenijete su na kršćane.

Darko Tepert

Zrnje…U naslovu »Pastir dobri« oznaka »dobri« ne govori o njegovoj nježnosti i suo-sjećajnosti sa stadom, nego otkriva da je on istinski, jedini, ‘pravi’ pastir. Stoga se ta kristovska slika ne odnosi samo na službu ‘crkvenih pastira’, nego i na život svakoga krštenika, pozvanoga, poput »dobroga i jedinoga pastira«, na radost i nesebičnost ljubavi prema svim suotkupljeni-cima. Ostati u stadu znači prihvatiti brigu Pastira.


28

3. svibnja 2015.

Peta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaPjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna, pred poganima pravednost objavi, aleluja!

(Ps 98, 1-2)

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 9, 26-31Pripovjedi im kako je Pavao na putu vidio Gospodina.

Čitanje Djela apostolskihU one dane: Kad je Savao došao u Jeruza-lem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik. Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Da-masku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje. Govorio je i raspravljao sa Žido-vima grčkog jezika pa i oni snovahu pogu-biti ga. Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovalau strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 22, 26b-28.30)

Pripjev: Ti si, Gospodine, hvala mojaposred zbora velikoga!

Pred štovateljima ću tvojimizvršiti zavjete svoje.Siromasi će jesti i nasititi se,hvalit će Gospodina koji ga traže:nek živi srce vaše dovijeka!

Spomenut će se i Gospodinu vratitisvi krajevi zemlje;pred njim će nice pasti sve obitelji pogana.Njemu će se jedinom klanjatisvi velikani zemlje,pred njim se sagnuti svi što u prah silaze.

I moja će duša za njega živjeti,njemu će služiti potomstvo moje.O Gospodinu će se pripovijedati sljedećem koljenu, o njegovoj pravdi navješćivati narodu budućem: »Ovo učini Gospodin!«

Drugo čitanje 1Iv 3, 18-24Ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo i ljubimo.

Čitanje Prve poslanice svetog Ivana apostolaDječice, ne ljubimo riječju i jezikom,već djelom i istinom. Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve. Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu. I što god ištemo, primamo od njega jer zapovijedi njegove čuvamo i činimo što je njemu drago.

Darovna molitvaBože, ova je žrtva časna razmjena darova, kojom nas činiš dionicima božanske naravi: daj da tu stvarnost spoznamo i životom iskusimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 525.3 Pjevajte GospodinuOtpj. ps.: Ti si, Gospodine, hvala moja

(ŽV 4/2012)Prinosna: XIX Radujte se, kršćaniPričesna: Ja sam pravi trs (ŽV 4/2012)Završna: 561-562 Kraljice neba


28živo vrelo 29

Ocu nebeskom, koji nam je po svome Sinu povjerio dar vječnoga života, uputimo svoje ponizne molitve:1. Za Crkvu, zajednicu tvojih učenika:

da, oslonjena na riječ evanđelja,trajno raste u spoznanju tvoje dobrote, molimo te.

2. Za sve kršćane:da živeći dar krsnoga preporođenja budu vjerni svjedoci spasenja u Kristu te po njihovu zauzimanju sav svijet uznapreduje u zajedništvu i u dobru, molimo te.

3. Za ljude koji još ne upoznaše Krista kao put spasenja: pohodi ih svojom milošću da otkriju mudrost križa i ljepotu života po evanđelju, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: da euharistijsko zajedništvo s Kristom bude okrjepa zajedništvu u našim obiteljima i snaga našemu zauzimanju za sve potrebite, molimo te.

5. Za preminulu braću i sestre: otvori im vrata vječnosti u kojoj prebivaš, molimo te.

Svemogući Bože, povjeravamo tvojoj dobroti svoje molitve. Ne dopusti da nas životne brige i sumnje odvoje od tebe, a srca nam ispuni ljubavlju koja je plodna dobrotom za svakoga čovjeka.Po Kristu Gospodinu našemu.

I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. I po ovom znamo da on ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 15, 4a.5b

Ostanite u meni i ja u vama, govori Gospodin: tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.

Evanđelje Iv 15, 1-8Tko ostaje u meni i ja u njemu,taj donosi mnogo roda.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam pravi trs,vi loze, govori Gospodin: tko ostaje u menii ja u njemu, taj donosi mnogo roda, aleluja!

(Iv 15, 1.5)

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahra nio si nas nebeskim otaj stvi -ma: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

»Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.«

Sadao Watanabe, 1939.


30

Bez njega – baš ništa

Slika trsa i loze danas vjerojatno za mnoge ne posjeduje istu snagu do koje se dopire življenjem te stvarnosti u svakidašnjici,

ali ostaje govorljivom slika iste žile kucavice, istoga životnog soka u venama. Ako je Krist trs, a mi loze, znači da između njega i nas postoji životno zajedništvo, davanje i primanje istoga božanskoga života, besmrtnosti. Često čujemo kako je potrebno nasljedovati Isusa u smislu oponašanja, ali u tome poticaju leži i kušnja stvaranja nemoguće duhovne napetosti. S pra-vom kaže jedna (kineska) poslovica: »Ne može se dugo stajati na vršcima prstiju.« Koliki su pokušali oponašati Isusa Krista, ali bez Krista u sebi. Njega je moguće nasljedovati samo u mjeri Božjega dara u nama.

Sveti Pavao ne kaže da je prvo i najvažnije oponašati Krista, nego živjeti u Kristu. U kr-štenju smo postali pritjelovljeni Kristu. Poput loze na istome trsu, rastemo osnaženi protje-canjem božanske životne rijeke koja postoji u Kristu. To nije naša zasluga, nego Božji dar. Na nama je da dopustimo biti prožeti tim ži-votnim protjecanjem: da dopustimo biti lju-bljeni od Boga.

Središte, sidrište, osovina, korijen…Pred nas kršćane postavljena su dva zahtjeva: ostati, tj. »boraviti u Kristu«, i »donijeti rod«. Kristov je učenik istrgnut od sebe samoga i njegovo je središte u Kristu. No, taj je odnos uvijek uzajaman: Ostanite u meni i ja u va-ma. Razumljivo je zašto Isus upućuje poticaj: »Ostanite u meni i ja u vama.« To je poziv da se u njemu pronađe mogućnost nadvladava-nja besplodnosti od koje toliko puta trpimo. A kada smo to suhe grane koje ne donose rod? Svaki put kada živimo razmrvljenost bez po-vezanosti koja objedinjuje našu težnju prema vječnosti, kada ustrajavamo u životnim neisti-nama ne prihvaćajući Radosnu vijest.

Mi, kršćani, lako primjećujemo da živimo u svijetu prepunom proturječnosti i napetosti, u svijetu bez vrijednosti koje bi svi prihvaća-

Peta vazmena nedjelja

Paol

o M

enon

li, bez jezika u kojemu bi iste riječi imale isto značenje. Lako uviđamo da nedostaje upori-šte, kao da je ‘izgubljeno središte’, zbog čega svakodnevno susrećemo životnu nesigurnost, a nerijetko i izgubljenost.

Ostanite u meni, skupite komadiće svojih spoznaja, svojih osjećaja, svojih iskustava; is-cijelite raspršenost koja lako zamagljuje po-gled, izađite iz besplodnosti rasprava, planova, uvjeravanja, nadmudrivanja koja proviru iz sebičnosti. Pritom se ne radi o sidrištu koje bi nas držalo na mjestu, nepomične, nego o sre-dištu kao osovini gibanja, o korijenu ili dijelu živoga organizma koji odražava pripadnost i pridonosi rastu. Životno tlo Crkve je Krist. Ako se Crkva ukorjenjuje negdje drugdje, može biti sve drugo samo ne vinograd Gospodnji. Ako ne računa na ‘evanđeosko proturječje’ i osporava-nje u poslanju, znači da se oslanja na ljudska sredstva, zaboravljajući da Crkva prima snagu isključivo iz Križa i Uskrsnuća. Njezina je sna-ga Duh Sveti, onaj koji tvori život, Životvorac.

Život i ispraznostNaša se vjerodostojnost očituje u drugome zahtjevu – donijeti rod. Taj se glagol u ovom kratkom evanđeoskom tekstu ponavlja čak šest puta. Plod na trsu nije neki ukras, već daje

odje

ci r

iječi

30živo vrelo 31

trsu smisao. Tako i Crkva. No, Isus upozorava: Bez mene ne možete učiniti ništa. Tekst kori-sti glagol dynamai, koji izriče nutarnju moć i snagu. Plodnost Crkve ne izvire iz ljudskih sposobnosti, iz lijepo sročenih dokumenata, iz političke važnosti, iz savršene organizacije, već iz poziva da očituje Kristovo otajstvo. A to se očitovanje vidi i u organizaciji, i u doku-mentima, i u kulturi i u politici. Crkva koja do-nosi plod često se ne vidi. Život se rađa i raste u tajnosti, u dubini, u prostoru koji ne pripada znatiželji, javnosti, prividu i ispraznosti, dale-ko od svega što odudara od skrovitosti dobra.

Ta Isusova riječ - da bez njega nećemo po-stići ništa - jedna je od najradikalnijih u Novo-me zavjetu. Ne kaže da ćemo postići skromne rezultate, već baš ništa. Bilo koja aktivnost izvan Boga ostaje neplodnom; bilo koji rad bez njega je uzaludan napor, čak i ako popri-mi izgled velikih i važnih djela. I Crkva se i kr-šćani mogu pretrpati i gušiti aktivizmom koji vodi u ispraznost.

U životu Crkve i kršćana pojedinaca po-stoje kriteriji koji su po Božjoj mjeri. Oni koji nisu povjerovali Kristu neće ih moći razumjeti. Možda će pohvaliti humanitarne akcije, diviti se žrtvi i izgaranju za bližnje, ali će im ostati

daleko motiv i ukorijenjenost u Krista i jedini istinski razlog svakoga kršćanskog djelova-nja. Ljudski je život uistinu nalik vinogradu i njegovim plodovima. Mnoštvo loze bit će oči-šćeno, mnoštvo lišća i ljepote uvenut će, ali će plodovi donijeti radost pogledu i srcu svih onih koji će u zajedništvu biti zahvalni za dar.

Dobro je da Crkva pred sobom ima riječi svetoga Ivana apostola, koje joj služe kao ispit savjesti: »Ne ljubimo riječju i jezikom, već dje-lom i istinom.« U navali riječi postoje prediv-ne ocjene, rasprave, riječi na riječi, dijagnoze i analize na svim razinama i ponovno riječi ko-je tumače prethodne riječi i koje uvode u no-vu poplavu riječi; riječi i tumačenja koja žele opravdati nepostojanje djela i udaljiti pogled od praznine.

I kada netko pita gdje ste bili kada je treba-lo učiniti to i to, ili zašto niste učinili ovo i ovo, obično se dobije odgovor kako se do sada jasno zauzeo stav, kako netko opet otvoreno kaže, kako postoji dokument koji piše o tome. Riječi koje preuzimaju mjesto čina. A Isusova reče-nica, ona iz središta, glasi: Ovo činite meni na spomen. Čujmo tu riječ ‘činite’, da nam i ljubav ne bi postala izgovorena praznina. Tada ni život nema smisla, jer nas ne pokreće Živo-tvorac.

Ivan Šaško

Apostoli prihvaćaju Pavla Dj 9, 26-31Pavlov dolazak u Antiohiju vezan je uz Barnabu, koji ga je našao u Tarzu i doveo u Antiohiju (usp. Dj 11, 25-26). Njihov prvi susret dogodio se u Jeruzalemu gdje je Barnaba doveo Pavla k apostolima (usp. Dj 9, 27). Zanimljiv je podatak da je Barnaba znao za njegov susret s Gospodinom o kojem je pripovijedao onda apostolima kao i o njegovu smjelome propovijedanju u Damasku. O tome, dakle, ne govori sâm Pavao. Prvi Pavlov posjet Jeruzalemu odgovarao bi podatku koji donosi u Gal 1, 18-19: »Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova.« Kako je Pavao napustio Damask, nalazimo u 2Kor 11, 32-33: »U Damasku namjesnik kralja Arete čuvaše grad damaščanski hoteći me uhvatiti. Ali kroz prozor spustiše me u košari preko zida te umakoh njegovim rukama.«

Mario Cifrak

odje

ci r

iječi

Zrnje…Predstavljajući se u slici trsa, Isus govori o životnosti svoje prisutnosti. On je »zasađen« u zemlju, u zbilju čovjekova života, u svijet, da bi ljudi – prisličeni lozama – iz njega crpli životnu snagu. »Biti loza«, »biti na trsu«, znači biti u Kristu. No, loza, da bi dala plod, uvijek podnosi bol rezidbe i čišćenja. Vjernik na svome tijelu trajno podnosi »rez obraćenja« kako bi mogao iznova crpsti životnu snagu iz nepresušnosti Trsa.


32

10. svibnja 2015.

Šesta vazmena nedjeljaUlazna pjesmaUgodnu vijest oglašujte, neka se čuje, objavljujte do nakraj zemlje: Gospodin izbavi narod svoj, aleluja!

(usp. Iz 48, 20)

Zborna molitvaUdijeli nam, svemogući Bože,neoslabljenim zanosom slaviti ove dane u čast uskrslom Gospodinu, da Kristov spomen bude djelatan u našem životu i radu. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Dj 10, 25-26.34-35.44-48I na pogane se izlio dar Duha Svetoga.

Čitanje Djela apostolskihKad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije ususret, padne mu k nogama i pokloni se. Petar ga pridigne govoreći: »Ustani! I ja sam čovjek.« Petar tada prozbori i reče:»Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.«Dok je Petar još govorio, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. A vjernici iz obrezanja koji dođoše zajedno s Petrom začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga.Tada Petar reče: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-4

Pripjev: Pred poganima objavi Gospodinspasenje svoje!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novujer učini djela čudesna.Pobjedu mu pribavi desnica njegovai sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješespasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Drugo čitanje 1Iv 4, 7-10Bog je ljubav.

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu.U ovom je ljubav:ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek se s prinosom ove žrtve vine k tebi i naša molitva. Očisti nas svojom milošću i uskladi nam srce s otajstvima tvoje velike ljubavi. Po Kristu.

Ulazna: 555 Gospodin slavno uskrsnuOtpj. ps.: 115 Pred poganima objaviPrinosna: 239 Danas Isus ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 260 O da bude radostZavršna: 553 Uskrsnu Isus doista ili: 559 Nek mine, Majko


32živo vrelo 33

Braćo i sestre, nebeskomu Ocu, koji nas je u Kristu do kraja ljubio, izrecimo svoje prošnje, sjedinjene u jedan vapaj Crkve:

Obnovi nas u svojoj ljubavi, Gospodine.1. Za Crkvu u svijetu: daj da uvijek bude

otvorena vodstvu tvoga Duha te uvijek bude jasan znak Kristove blizine svakomu čovjeku, molimo te.

2. Za sve kršćane: da nasljedovanjem Kristove ljubavi nadvladaju sve podjele među ljudima te budu graditelji novoga svijeta, ispunjena Božjim mirom, molimo te.

3. Za novokrštenike i sve koji se s tobom tješnje združuju po sakramentima potvrde i euharistije: da uvijek vjerno čuvaju dar vjere i trajno rastu u predanju tebi, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: daj da mjera svega našega djelovanja bude ljubav,nesebična kao što si nas sâm beskrajno ljubio, molimo te.

5. Za preminulu našu braću i sestre: po snazi svoje ljubavi nagradi ih vječnim zajedništvom s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, daj nam spoznati ljubav u kojoj nas ne prestaješ ljubiti i pomozi da ti vjerni ostanemo ljubeći ljude koje stavljaš na naš životni put. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđelja Iv 14, 23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,govori Gospodin: i Otac će mojljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje Iv 15, 9-17Veće ljubavi nitko nema od ove:da tko život svoj položi za prijatelje.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vasi postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam:da ljubite jedni druge.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nas Kristovim uskrsnućem obnavljaš za vječni život. Umnoži u nama plod vazmenog otajstva i ulij nam u srce snagu ove spasonosne hrane. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi…


34

Isus ljubi svoje učenike onako kako je njega ljubio Otac. Ljubav daje samo onaj tko je ljubav prethodno primio. Samo je jedan

apsolutni izvor ljubavi: Otac nebeski. Svi dru-gi uzvraćaju na primljenu ljubav. Primaju je i daju drugima. Tko nije dobio ljubav jedva da je može dati. Stoga je početak sposobnosti lju-bavi odnos s Ocem. Iskustvo da Otac ljubi prvi i da ljubi beskonačno i besplatno, stoji u teme-lju naše sposobnosti da ljubimo druge ljude. Isus poziva svoje da ostanu u njegovoj ljubavi. Ostati u njegovoj ljubavi znači ostati povezan s Ocem i temeljem ljubavi. Kako se ostaje u Isu-sovoj ljubavi? Tako da se čuva njegove zapovi-jedi. A njegova zapovijed je opet zapovijed lju-bavi. Primati ljubav i davati ju. U ljubavi ostaje tko je otvoren i prima ljubav i tko je otvoren i ljubi. Ljubav nije ako samo primam, a primlje-no ne dajem drugima. I ljubav nije ako samo dajem, a zatvoren sam i ne mogu primati. Lju-bav je oboje: primati i davati. Isusova ljubav prema svojima i njegova zapovijed ljubavi po-kazuju kako ući u otvorenost i postati dio živih odnosa koji su nošeni ljubavlju. To se pokazuje na radosti koju Isus unosi u odnose sa svoji-ma. Tamo gdje je ljubav, vlada radost. Radost je plod ljubavi. Po njoj se prepoznaje ljubav. Ljudi su pozvani u sudjelovanje u radosti koja proizlazi iz božanskoga života, u koji Isus uvo-di sve koji slušaju njegove zapovjedi i ljube.

Život za prijateljeMjera ljubavi koju Isus zapovijeda svojima jest njegova ljubav. Ljubiti se može veoma različi-to. Može se ljubiti i iz sasvim krivih motiva: iz sebeljublja, iz potrebe, iz zaljubljenosti, iz ovi-snosti. Način kako je Isus ljubio je mjera. I Isus svoju ljubav opisuje: Nema veće ljubavi od ove – da tko život svoj položi za svoje prijatelje.

Bi li ljubav koja polaže život za neprijate-lje bila veća od ljubavi koja se daje za prijate-lje? Ovo pitanje odaje nerazumijevanje teksta. Tekst ne govori o najvećoj ljubavi na apstrak-tan način. On govori o nečem drugome. Kaže

Ljubite jedni druge

što Isus najviše može učiniti za svoje prijatelje: dati svoj život. Više od toga prijatelj ne može učiniti. U prijateljstvu nema veće ljubavi od one koja daje život za prijatelje. To je upravo ono što čini Isus. On ne uspoređuje različite ljubavi prema različitim ljudima. On pokazuje vrhunac ljubavi u odnosima u kojima se nala-zi: dati život za svoje prijatelje. Među Isusovim se učenicima nalazi i jedan koji će ga izdati. Ni njemu ne će uskratiti ništa. Sve što su dobili drugi dobit će i on. I za njega će dati život. No, na izdajniku je vidljivo kako se i najviša ljubav može dati uzalud. Unatoč tome, Isus će svejed-no dati sve. Juda je ostao zatvoren i ljubav koju mu je učitelj dao nije kroz njega protekla dalje. Gdje se dogodi zatvorenost, bilo u primanju bilo u davanju, ljubav ne može živjeti. Ona nije jednosmjerna. Dvosmjerna je: primanje i da-vanje. Dvosmjerna otvorenost ljubavi Isusove učenike pretvara u njegove prijatelje.

Prijateljstvo – otvorenost u slobodiViše vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar, kaže Isus svojima. Sluga nema ravnopravan odnos s gospodarom. On čini što mu gospodar kaže, ali on ne zna što

odje

ci r

iječi

…kao što sam ja vas ljubio.

34živo vrelo 35

gospodar hoće i što namjerava. Ne sudjeluje u gospodarevim planovima. Ne zna što gospodar smjera. Njegov je pogled na gospodara i nje-govu volju ograničen i ovisi samo o onome što mu gospodar hoće reći. Isus svoje naziva prija-teljima. Između slugu i prijatelja velika je razli-ka. Prijatelj zna sve što je u prijateljevoj duši. U Isusovoj duši je odnos s Ocem. Sve što Isus ima iz odnosa s Ocem prenio je svojima. Uveo ih je u isti odnos s Ocem. Tko je dobio uvid u cijelu dušu ne može biti sluga. Prijatelj je. Prijatelj je u svijetu drugoga kao u svom svijetu. Sve mu je otvoreno i dostupno. Pa ipak, ne ponaša se kao vlasnik. Prijateljstvo je potpuna otvorenost i istovremeno sustegnutost od ovladavanja du-šom drugoga. Prijateljstvo postoji samo u slo-bodi. Sloboda davanja i primanja.

Isus radost iz svoga odnosa s Ocem pre-nosi na svoje učenike. U taj temeljni odnos radosti koja struji između Oca i Sina Isus želi uvesti i svoje učenike. Njihova će radost biti potpuna kada ih ispuni Isusova radost.

Prijateljstvo je voljni odnos. Prijatelji se bi-raju. Prijateljstvo nije kao obiteljski odnosi u kojima se nađemo svojim rođenjem. U prijatelj-stvo se ulazi slobodno. Izbor prijateljstva s Isu-som polazi od njega. On izabire svoje. Njegovi

Susret Evanđelja poganima Dj 10, 25-26.34-35.44-48

Smijemo pretpostaviti da je Kornelije već nešto znao o Petru, ili da se o njemu raspitivao. Da je na njega gledao s velikim očekivanji-ma, dokazuje kakav mu je doček priredio: »Kad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije u susret, padne mu k nogama i pokloni se.« (Dj 10, 25). Takvo padanje pred nekim je dio helenističkoga dvor-skog ceremonijala i čašćenja vladara, iz čega se iščitavala njihova moć. Kornelije je morao u Petru vidjeti čovjeka koji mu je nadre-đen, gotovo božanski (usp. r. 26). Petra je, naime, Korneliju najavio sâm anđeo Božji. Petar odmah odbija takav pozdrav govoreći: »Ustani! I ja sam čovjek.«. Dovoljno mu je dostojanstvo da smije biti sluga. Ovdje već možemo nazrijeti i dokidanje razlikâ među ljudima različitoga podrijetla, što će omogućiti susret Židovâ i po-ganâ u kršćanstvu. Petar ulazi u kuću jednoga rimskog satnika; kršćanin i poganin vode razgovor koji je uklonio i tu međuljudsku barijeru među kršćanima.

Mario Cifrak

odje

ci r

iječi

Zrnje…

se odazivaju. Ne izabiru oni njega. Oni se odazi-vaju na njegov izbor. Isus bira svoje. Slobodno. Ovo je temelj svih službi u Crkvi. U temelju stoji Isusov izbor. Ne dogovor, ne izbori učenika iz-među sebe, ne učenička inicijativa, nego Isusov izbor. On svoje i bira i postavlja i šalje da donose rod. Rod treba donijeti i on treba ostati. Rod tre-ba biti trajan. Njegovi su postavljeni da ištu od Oca sve što im treba. Trebaju iskati u Isusovo ime. Isus svoje postavlja tako da u njegovo ime smiju imati odnos s Ocem. U njegovo će ime moliti i u njegovo će ime primati. Sve što jesu i što čine, događa se u njegovo ime.

Kada se vjernici nedjeljom hrane ovim Isu-sovim riječima iz Ivanova evanđelja, najčešće ih prati osjećaj kako još nisu dovoljno otvoreni Isusovoj ljubavi. Još ne ljube po njegovoj mjeri. Pa ipak, unatoč tome osjećaju, nedjeljno euhari-stijsko slavlje dobra je prigoda za iskustvo rado-sti koja se od Oca preko Isusa prelijeva u zajed-nicu, a preko nje i njezinih članova dotiče svijet. Primajući radost Uskrsloga vjernici iz slavlja odlaze s osjećajem da, premda ograničeni, ipak mogu davati ljubav i radost koju su upravo pri-mili. I tako njihova radost raste, a svijet preko njih dobiva od Isusove ljubavi i radosti.

Ante Vučković

Isusova »zapovijed« ljubavi ne nalazi snagu u zapovijedi. Ona postaje moguća samo zato što je više od pukoga zahtjeva: ljubav se može »zapovjediti« zato što je najprije darovana (Deus caritas est, 14). Isus je jedini koji može za povjediti ljubav. Njegova je zapovijed primjer, put i snaga ljubavi. On nas je prvi ljubio i nastavlja ljubiti. Njegova je zapovijed trajno živ poziv na nasljedovanje ljubavi, a naša ljubav samo odgovor ljubavi ili – njezino nijekanje.


36

Popričesna molitvaSvemogući vječni Bože, ti nam već ovdje na zemlji daješ udjela u nebeskom slavlju. Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna. Koji živi.

Prvo čitanje Dj 1, 1-11Bî uzdignut njima naočigled.Početak Djela apostolskihPrvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uzne-sen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govo-rio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napu-štaju Jeruzalema, nego neka čekaju obeća-nje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«.Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspo-staviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.«

Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su ne-tremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 47, 2-3.6-9

Pripjev: Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje!

Narodi svi, plješćite rukama,kličite Bogu glasom radosnim.Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan,kralj velik nad zemljom svom.

Uzlazi Bog uz klicanje,Gospodin uza zvuke trublje.Pjevajte Bogu, pjevajte,pjevajte kralju našemu, pjevajte!

Jer on je kralj nad zemljom svom,pjevajte Bogu, pjevači vrsni!Bog kraljuje nad narodima,stoluje Bog na svetom prijestolju.

Drugo čitanje Ef 1, 17-23

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njego-vu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo:

Zborna molitvaSvemogući Bože, obdari nassvetom radošću i zahvalom: Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, Naša Glava. Koji s tobom.

Darovna molitvaPrinosimo ti, Gospodine, ovu žrtvu o časnom uzašašću tvoga Sina. Podaj, molimo te, da se po ovoj svetoj razmjeni darova i mi vinemo put nebesa. Po Kristu.


14. svibnja 2015.

Ulazna: 525.4 ili 526.4 Galilejci, što stojiteOtpj. ps.: 536 Uzlazi BogPrinosna: 231 Jedan kruh ili: XIV Evo nas, OčePričesna: 542.4 Evo ja sam s vama ili: Evo ja sam s vama

(ŽV 4/2006)Završna: 563 Kako krasno svršuje se


36živo vrelo 37

Otac ga uskrisi od mrtvih i postavi glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo. (Mozaik na zabatu crkve sv. Frediana, Lucca, Italija, 13. st.)

ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na ne-besima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenova-na ne samo na ovom svijetu nego i u buduće-mu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo nje-govo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 28, 19a.20bPođite i učinite mojim učenicima sve narode, govori Gospodin; ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Evanđelje Mk 16, 15-20Isus bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.

Svršetak svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovije-dajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvje-ruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvje-ruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.« I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvu-da, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše riječ popratnim znakovima.Riječ Gospodnja.

U zajedništvu s Kristom Gospodinom, koji nam je svojim uskrsnućem pripravio mjestou vječnosti, uputimo nebeskom Ocu svoje prošnje:

1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da u skrbi za svijet i za potrebe ljudinikada ne zaboravi da je zajedništvo s tobom konačni cilj njezinoga zemaljskog putovanja, molimo te.

2. Za sve kršćane: da, iščekujući ponovni susret s Kristom, nastoje s ljubavlju graditi Kraljevstvo nebesko na svojim životnim putovima, molimo te.

3. Za sve koji tragaju za istinom: da u Kristovu evanđelju i svjedočanskom životu tvojih vjernika prepoznaju novost života koju si nam u Kristu darovao, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: oslobodi nas od svega što naše korake zaustavlja uz zemaljsko i usmjeri nas prema neprolaznim dobrima, molimo te.

5. Za sve koji prijeđoše prag smrti: otvori im vrata svoje vječnosti,molimo te.

Svemogući Bože, primi naše smjerne molitve i daj nam vjerno slijediti put Krista, Učitelja života, te na kraju zemaljskoga putovanja zavrijedimo biti uzdignuti k tebi. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Foto

: 123

RF


38

niti pokazati Ocu kako je ostao vjeran, nego cijelo grijehom raz-baštinjeno čovječanstvo Bogu prikazati. U Isusu Kristu ljudska je narav uzdignuta do Boga i po njemu ostaje trajno prisutna u božanskom životu. Samo onaj tko je došao od Boga, mogao nas je Bogu dovesti. Sin se Božji nije utjelovio da bi se Bog poni-zio, nego da bi se svako ljudsko stvorenje uzvisilo. Zahvaljujući njemu sva ka je osoba posta-la sposobnom stati pred Oca i biti Božje dijete. Današnja Zborna molitva stoga ističe da je »Kristovo uza šašće i naše uz-dignuće«. Uzašašće je sažetak cijele povije sti spasenja. Ono otkriva konačni čovjekov cilj. Ljudima je objavljena nji ho va budućnost. Isusovim uza šašćem otvoren je most koji omo gućuje prijelaz s jedne na drugu stranu rijeke života. Danas sve posta-je jasno. Hori zont je proširen.

Čovjek oblikovan od zemlje i koji na zemlji živi, ali čije želje i traženja zemlja ne može zadovo-ljiti, proslavljen je. Privlačnost beskonačnoga neba više nije nedostupna. Isus je najprije navi-jestio »Oca koji je nebesima«, a danas je otvo-rio i pristup k Njemu. Prvi je od ljudi »uzašao nad nebesa«, ali ne i posljednji. Ohrabrio nas je i obećao: »Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću do-ći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« (Iv 14, 2-4).

Danas nam je taj put otkriven. Sveti Augu s-tin stoga zanosno kliče: »Veliko je ono što nam

Isusova smrt uzrokovala je kod apostola neizmjer nu ža-lost. Događaji Velikog petka

izazvali su strašnu traumu. U trenu je nestalo razdo blja divno-ga zajedništva, punog nezaustav-ljivoga elana »prolaženja ze-mljom čineći dobro«. Učitelj je osuđen, ubijen i pokopan, a s njime i njihovi snovi. Evanđelja izvješćuju o strahu, razočaranju i malodušnosti učenika. Sam čin uskrsnuća nije im donio utjehu. Naprotiv, još više ih je zbunio. Više nisu imali ni groba oko ko-jega bi se okupljali. Nedostajao im je vidljivi znak Isusova bivo-vanja među njima. Zato im se on nakon Uskrsa »četrdeset dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem«. Pružao im je potporu, pokazao da nisu sami i posvjedo-čio da mu je stalo do njih. Bila je nužna njegova trajna nazočnost među njima da bi ponovno stekli hrabrost, samopouzdanje i život-nu radost. Djela apostolska opisuju kako je tek nakon toga bio uzet na nebo i iščeznuo njihovu pogledu: »Podiže se njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima.« Prije toga obećao im je poslati Duha Svetoga i povjerio e vanđeosko po-slanje »u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje«.

Povratak u slavuDanašnjim blagdanom dovršava se Isusova proslava po muci, smrti i uskrsnuću. Dovršio je svoje zemaljsko djelovanje. Sin koji je izašao od Oca vraća se k Ocu. Nakon što je »ponizio sa-moga sebe« i »sišao nad pakao«, uzašašćem na nebo vraćena mu je slava koju je imao od vječ-nosti. No, nije se vratio uživati u svojoj slavi,

Čovjek pomiren s Bogom

Da imamo život u njemu.Đuro Seder, 2011.

odje

ci r

iječi


38živo vrelo 39

Gospodin u budućnosti obećava, ali je još veće ono što slavi mo da je već za nas učinio… Tko može sumnjati da će on svetima dati svoj život, kad im je već dao svoju smrt? Zašto se ljudska slabost susteže vjerovati u ono što će biti, da će ljudi jednom živjeti zajedno s Bogom? Kako je besmrtni mogao umrijeti, tako je htio da-ti život smrtnicima. Poslije će učiniti svojim dionicima one među kojima je postao jedan od njih. Mi u sebi nemamo razloga živjeti, a on nije u sebi imao razloga umrijeti. Učinio je divnu zamjenu prihvativši našu narav: naše je bilo ono po čemu je on umro, a njegovo je ono po čemu ćemo mi živjeti.«

Svjedočenje radostiIsus je svoje zemaljsko djelovanje završio, a Crkva, kojoj je on na čelu, započeto djelo nasta-vlja njegovom snagom. Znakovito je to pokaza-no u Svetome pismu. Početak Djela apostolskih, gdje je opisano Kristovo uzašašće, poveznica je između Isusova vremena i vremena Crkve. Isus je uzašao na nebo nakon što je svojim učenici-ma povjerio zadaću prenošenja radosne vijesti do kraja zemlje. Za evanđelistu Marka vršenje

ovoga poslanja ogleda se u propovijedanju, krštavanju i liječenju bolesnih. Maloj grupi svjedoka Isus je povjerio univerzalnu i sveobu-hvatnu zadaću. Slika je to bezmjernoga povje-renja koje Bog ima u čovjeka. Tako je današnja svetkovina prije svega slavlje čovjeka. Čovjek je uzašao do Boga! Čovjeku je povjereno Božje po-slanje! Stoga su, unatoč rastanku s Učiteljem, učenici ispunjeni radošću. Puni entuzijazma žele nastaviti djelo koje je on započeo. On je opraštao, darovao Duha Svetoga, žrtvovao svoje tijelo i krv, liječio, vraćao u život, stvarao bratsko ozračje… Sve to čini i Crkva slavljenjem sakramenata, svojim naukom i bratskim zajed-ništvom. Načelo djelovanja je isto.

Ta zadaća nije ostavljena samo apostolima, nego svakomu od nas. To je naše vjerničko po-slanje. No, to nije izvana nametnuta obveza, ne-go plod radosti koja se ne može sakriti nego je takva da se želi dijeliti. Obradovani želimo dru-ge obradovati. Iz punine radosna srca svjedoči-mo radosnu vijest. Cijelom svijetu naviještamo radost da je u Isusu Kristu ispunjena najdublja čežnja ljudskoga života: pomirenje između Boga i čovjeka, sigurnost života bez kraja.

Slavko Slišković

uz Prvo čitanje:Uzašašće – preobrazba pogleda Dj 1, 1-11

Luka ne završava svoje Evanđelje pripovijedanjem tek o stvarnosti uskrsnuća, nego i zbilji uzašašća, a time započinje i Djela apostol-ska. Život kršćanske zajednice ogleda se u svjetlu Isusa uzašloga u slavu, a ne samo uskrsnuća na novi život. Isus nije samo uskrsli Gospodin; on je uzašli Gospodin, i stoga će apostoli primiti Duha Svetoga koji je vodio Isusov život i poslanje (usp. Dj 2, 33). Uzašašće se vrlo intimno odnosi na život zajednice koja moli i klanja se (Evanđelje), kao i na njezino poslanje (Djela apostolska). Da bi se slobodno i velikodušno posvetili i jednomu i drugomu, kršćani su trebali znati da će se Krist vratiti (usp. Dj 1, 11), ali je bila kriva njihova zabrinutost o točnosti trenutka njegova dolaska; Otac je tu odluku pridržao sebi (usp. Dj 1, 7). Oni trebaju radije imati brigu ispunjenja vlastite zadaće u povijesti, za koju ih je pripremao Isus i opunomoćio Duh Sveti.

Mario Cifrak

Zrnje…

odje

ci r

iječi »Gospodin Isus bude uzet

na nebo i sjede zdesna Bogu.« Pisac nije kanio tim riječima opisati ‘događaj’ ili ‘trenutak’ uzašašća, nego izreći teološku istinu o dovršetku Isusova poslanja. U Bogu, naime, ne postoji ni desnica ni ljevica, niti je »nebo« mjesto gdje se sjedi. Pisac se služi ljudima razumljivom slikom kako bi izrekao Isusovu proslavljenost kod Oca. »Biti uzdignut« znači biti unesen u božanski život. Tu, »u Bogu«, jest temelj Kraljevstva koje su ljudi pozvani graditi u zbilji svijeta.

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

živo vrelo40

Post, kao disciplinu neuzimanja hrane u pripravi za slavlje euharistije moguće je povije-sno pratiti već od početka 3. st., o čemu nalazi-mo naznake kod Tertulijana te u spisu Traditio apostolica. Ondje se vjernika potiče da se po-trudi blagovati euharistiju prije nego okusi ika-kvu drugu hranu (antequam aliquid aliud gu-stet). Ta bi se odredba mogla tumačiti u širemu značenju, kao poticaj da euharistijski kruh – koji su kršćani onoga doba nosili s nedjeljnoga slavlja svojim kućama za svakodnevnu pričest – bude uistinu pregustatio, jelo prije svakoga drugoga jela, u svrhu zaštite od zla i bolesti. Po-datci koje donosi sv. Augustin i odredbe Kon-cilâ u Hiponu (393.) i Kartagi (397.) svjedoče o euharistijskome postu kao već raširenoj praksi, prema kojoj se običava prije pričesti neuzimati ikakvo drugo jelo. Disciplina srednjega vijeka donijela je strožije odredbe glede euharistij-skoga posta, a sv. Toma Akvinski njegov smi-sao obrazlaže potrebom za »svježinom duha« u pristupu euharistijskome otajstvu. Husiti u 15. st. uvode redovitost pričesti pod obje prilike za sve vjernike te zanemaruju praksu euharistij-skoga posta, što osuđuje Koncil u Konstanzu 1415. g. Odredbe posta zahtijevale su potpuno uzdržavanje od bilo kakve hrane i pića, uklju-čujući i vodu, od ponoći sve do pričesti. To je katkada iziskivalo nemale poteškoće, osobito svećenicima koji su ponegdje slavili euharistiju i nakon više sati pješačenja do svojih zajedni-ca. Papa Pio XII., apostolskom konstitucijom Christus Dominus 1953. g. uvelike je pojedno-stavnio odredbe o postu prije pričesti, odgo-varajući time ne samo na poteškoće pojedinih svećenikâ, nego i želji da se vjernicima laicima omogući lakši pristup svakodnevnoj pričesti.

Zakonik kanonskoga prava određuje: »Tko želi primiti presvetu euharistiju, neka se ba-rem sat vremena prije svete pričesti uzdrži od

Euharistijski post

bilo kakva jela i pića, izuzevši samo vodu i li-jek« (kan. 919, § 1) te dodaje da ta odredba ne obvezuje osobe poodmakle dobi ili bolesnike, pa ni osobe koje ih dvore (§ 3), kako bi mogle zajedno s bolesnicima primiti pričest. Euhari-stijskoga posta može biti oslobođen također svećenik koji, u obvezi slavljenja dviju ili triju misa, »može uzeti nešto hrane prije drugoga ili trećega slavlja iako između tih slavlja nije prošlo vrijeme od jednog sata« (§ 2).

Odredbe, pa i uz vjerno obdržavanje, ipak mogu biti bez životne važnosti ako ostanu liše-ne smisla koji ih utemeljuje. Svakomu sakra-mentu potrebna je prikladna priprava, koja iziskuje pozornost duha i vrijeme usmjereno na sakramentalni susret s Gospodinom. Ako se u otajstvu euharistije ostvaruje susret s Kri-stom po iskustvu blagovanja, pristoji se da i priprava omogući osjetiti zbiljskost i životnost sakramentalnoga blagovanja. Post prije slav-lja euha ristije i(li) primanja pričesti stoga se ne tiče samo duhovne priprave i usmjerenosti duha na sakramentalni susret, nego služi tako-đer ispravnomu razumijevanju sakramenta u onomu što on jest: darovanost Krista u znaku blagovanja. Post pronalazi smisao u osjećanju gladi, ili barem želje za hranom, pa uzdržavanje od hrane prije pričesti može želju koju osjeća tijelo usmjeriti prema istinskoj hrani, onoj koja daje predokus vječnosti.

U tome smislu, priprava postom posvješću-je pričesniku životnu važnost »euharistijske forme življenja«, utemeljene na ljepoti Božjega darivanja. Stoga euharistijski post, rasvijetljen Kristovom sebedarnom ljubavlju, može prido-nijeti i kršćanskoj osjetljivosti za braću i sestre koji žive stvarnu glad i siromaštvo, kako bismo uvijek iznova, evanđeoskom dosjetljivošću, pronalazili putove i načine izgrađivanja civili-zacije ljubavi – po mjeri Kristova dara.

Poznajući opće odredbe o euharistijskome postu više sam puta ostala začuđena po-vršnošću koju pojedinci otvoreno očituju u pristupu pričesti, ne mareći za vrijednost te drevne discipline. Molila bih vaše pojašnjenje o smislu euharistijskoga posta.

N. Babić, Zagreb

Mape za liturgijska slavlja

Namijenjene svećenicimai drugim liturgijskim služiteljima.

A4 – bijela, plava i crvena • A5 – crvena

Mape su izrađene od visoko kvalitetnoga skinplastai podstavljene spužvom sa satenskom razdjelnom trakom

u boji mape. Boje su usklađene s bojama liturgijskih slavlja. Za veće količine odobravamo popust!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

više

na

ww

w.h

ilp.h

r

3500

5500

5500

4500

Preporučujemo i naša ostala izdanja:

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

Marko I. Rupnik Foto: Shutterstock

Documents

4 živovre - hilp.hr