SVEUILITE U ZADRU

ODJEL ZA ARHEOLOGIJU

KOLONIZACIJA I ROMANIZACIJA ANTIKOG ILIRIKA

S e m i n a r s k i r a d

R i m s k a v o j s k a u I l i r i k u

Aleksandar Bjelobrk

Zadar, 2012.

1. Uvod

2. Prva faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

2.1. Prvi ilirski rat

2.2. Drugi ilirski rat

3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

3.1. Ratovi s Delmatima

3.2. Ilirik u Cezarovo doba

3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba

4. Trea faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

4.1. Batonov ustanak

4.2. Pacifikacija provincije i poetak romanizacije

5. etvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

6. Zakljuak

7. Popis literature

1. Uvod

Najstariji podatak u rimskoj historiografiji, u kojem se spominje istona obala Jadrana,

odnosi se na 302. godinu prije nove ere. Tit Livije navodi da je te godine spartanski

vojskovoa Kleonim na elu skupine brodova plovio sredinom Jadrana prema sjeveru, te je

opisao njegov strah od divljih gusarskih plemena s istone obale Jadranskog mora,

prvenstveno Liburna i Histra.

U to su vrijeme i na tom istom podruju, Rimljani jo uvijek bili neaktivni, iako se moglo

naslutiti da e se njihova ekspanzija eventualno usmjeriti i na taj dio obale. Sam proces

prodiranja na obalu je dugotrajan, a po modelu M. Zaninovia moe se podijeliti na etiri

razvojne faze.1 Prvu fazu inile bi tako vojne operacije od 229. do 167. prije nove ere, kada

je Rim pokuavao sprijeiti ilirske zajednice pod vodstvom Ardijejaca u ometanju plovidbe

od Jonskog mora do srednjeg Jadrana, kao i ometanje plovidbe na sjevernom dijelu Jadrana. 2

Drugu fazu, koja traje od 158. do 33. godine prije nove ere, obiljeavaju osvajanja novih

teritorija i pokoravanje razliitih plemena u dubljoj unutranjosti Ilirika. U ovoj fazi,

glavninu sile otpora predstavljaju Delmati, koji napadaju Daorse, tadanje saveznike Rima.

Druga faza takoer ukljuuje i niz sukoba na obali Jadranskog mora u vrijeme graanskog

rata izmeu Julija Cezara i Pompeja, te Oktavijanova osvajanja. Trea faza traje od 6. do 90.

godine nove ere, a oznaena je boravkom legija u pokrajini za vrijeme velikog ilirskog

ustanka, te podizanjem vojnih logora na podruju Dalmacije. Trea faza je takoer i faza

pojaane romanizacije podruja Ilirika. Poslijednju ili etvrtu fazu rimskog djelovanja na

podruju Ilirika karakterizira najvii stupanj romanizacije navedenog podruja, pri emu se

javlja uestalija regrutacija domaeg stanovnitva za slubu u rimskim kohortama. Ova faza

traje od kraja prvog do kraja treeg stoljea nove ere.

1 M. ZANINOVI, 1973

2 R. MATIJAI, 2009, 19

2. Prva faza rimkskog vojnogdjelovanja u Iliriku

Prvu fazu ine razliite rimske intervencije na naoj obali i u njenom zaleu od 229. do

167. godine prije nove ere, u emu bitnu ulogu igraju Iliri, Makedonci i Grci. Bitno je spomenuti

kako nema puno dokaza koji svjedoe o detaljima prisustva rimske vojske u ovoj fazi, osim

pisanih povijesnih izvora suvremenika ili sudionika ovih dogaaja. Naime, u treem stoljeu

prije nove ere, Rim se sa podruja Apeninskog poluotoka irio prema padskoj nizini, te je

sljedei logini strateki korak bio kontroliranje plovidbe Jadranskim morem.

2.1. Prvi iliriski rat

Aktivnosti ilirske kraljice Teute tijekom 230. pr. Kr. ozbiljno su ugrozile trgovake rute

preko Jonskog mora koje su koristili rimski saveznici iz Italije i sa Sicilije. Iliri su im i ranije

zadavali jake udarce, ali ne u tako velikom razmjeru. tovie, nekolicina ilirskih pljakakih

pohoda zavrilo je ubijanjem ili zarobljavanjem italskih trgovaca.3 Da bi prikazao svoje

nezadovoljstvo, rimski je Senat poslao brau Lucija i Gneja Korunkanija da kod Teute, zajedno

sa isejskim izaslanikom Kleemporom, protestiraju zbog ovih napada na rimske saveznike. Nakon

to se Teuta ogluila na njihove zahtjeve, Rimska mornarica sainjena od 200 brodova, na elu s

konzulom Gnejem Fulvijem, kretala se prema Ilirskom podruju. Drugi konzul, Postumije, bio je

na elu kopnene vojske koja se transportnim brodovima prebacivala u Apoloniju. Povjesniar

Polibije tvrdi da je Postumije imao 20 000 pjeaka i 2000 konjanika. 4 Fulvije se s ratnim

brodovima kretao prema Krfu (Korkyra), ali je na putu saznao da je otok ve osvojen od strane

Teute, te da je upravu tamo preuzeo Demetrije Farski. Demetrije je nedugo nakon toga dogaaja

stupio u kontakt s Rimom, nudei svoju lojalnost i potpunu kontrolu nad podrujem u zamjenu

za neke povlastice. Tada ih je Demetrije poveo prema Epidamnu, gdje se ve ranije iskrcala

Postumijeva kopnena vojska, a koji su takoer jako skoro zauzeli. Putem prema unutranjosti

pokoravali su Ardijejce, ali su im se neka plemena, poput Partina i Atintana, svojevoljno predala.

Naposlijetku je osloboena i Issa, te je i ta zajednica dola pod izravnu zatitu Rima. Sa

zavretkom sezone ratovanja, 229. godine, Fulvije se vratio u Rim s velikim dijelom mornarice, a

3 J. J. WILKES, 1969

4 MATIJAI, 2009, 89-90

Polibije se utaborio u Epidamnu, gdje je unovaio novu legiju.5 Njegova zadaa bila je

nedgledanje Ardijejaca, te zatita zajednica koje su prisegle lojalnost Rimu.

2.2. Drugi ilirski rat

Sljedee godine, 228. prije nove ere, Teuta je iz grada Risinuma u Bokokotorskom

zalijevu uputila izaslanike koji su u njezino ime zamolili bezuvjetni mir, a kao tribut je odluila

bez borbe prepustiti podruje Korkyre, Isse, Pharosa, Epidamn i ona Ardijejska podruja koja su

Rimljani izravno osvojili. Veliki dio osvojenog podruja Rimljani su dali pod upravu Demetriju

Farskom, koji je sluio kao njihov glavni povjerenik za to podruje. Nakon to se itava rimska

vojska povukla iz Ilirika pri zavretku prvog Ilirskog rata, Demetrije je tadanju priliku iskoristio

kako bi podruje koje su mu Rimljani ostavili pod upravu spojio sa ostacima Ardijejske drave,

te tako poveao svoj utjecaj. Takoer je nastojao proiriti utjecaj na podruja koja su bila

iskljuivo pod rimskom zatitom, ali se veina ogluila na takav pokuaj.

Tako je od 229. do 219. godine prije nove ere Demetrije polako uvrivao svoj poloaj

na istonome Jadranu i unutranjosti, a najvei korak vjerojatno je pristupanje makedonskom

savezu 224. godine prije nove ere. Iskoristio je ratove Rima i Gala na sjeveru kako bi se posvetio

gusarenju na Jadranu i aktivnom ometanju plovidbe rimskog brodovlja, ime je jasno pokazao

svoje nepotovanje prema dotadanjim saveznicima. Sastavivi flotu od 90 brodova, isplovio je

na jug kako bi napao i osvojio grad Pilos, gdje je s nakon nekoliko pokuaja zarobio jo 50

brodova. S tom je flotom nastavio pohod na Ciklade. U meuvremenu su Rimljani opremili flotu

pod Lucijem Emilijem Paulom te napali i osvojili slabo branjeni Dimale, jednog od glavnih

Demetrijevih uporita. Odatle je rimska flota otplovila na sjever te zauzela Faros. Demetrije je

bio prisiljen pobjei, a utoite mu je pruio makedonski kralj Filip V.

5 MATIJAI, 2009, 90

3. Druga faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

3.1. Ratovi s Delmatima

Druga faza usko je vezana uz pojavu Delmata na prostoru izmeu rijeka Rae i Krke u 2.

stoljeu prije nove ere. Izmeu 158. i 157. godine prije nove ere, rimski senat je donio odluku da

se u Ilirik poalje izaslanstvo koje bi istrailo tamonju trenutnu situaciju, s velikim naglaskom

na status Delmata. Povod same ekspedicije bile su pritube Isse zbog delmatskih pohoda na

njihove gradove, Epetium i Tragurium, ali i injenica da su u procesu svoga irenja asimilirali

neke kulturne grupe s podruja obale i otoka srednje Dalmacije. 6

Na elu izaslanstva bio je Gaj Fanije Strabon. On je sljedee godine, izmeu 157. i 156.

prije nove ere u Senatu izvijestio da su Delmati pokazali otvorenu nesnoljivost prema

Rimljanima i njihovu izaslanstvu: nisu ih htjeli primiti, ni ugostiti, a zamalo su im oteli i konje

na kojima su doli. 7 Senat je stoga bio primoran objaviti im rat. Jo jedan od moguih razloga za

rat, a koji je naveo Polibije, bio je taj da rimska vojska nije vojno djelovala preko 12 godina, te bi

pohod na Delmate bio odlina vjeba za dizanje borbenog morala.8 No, ini se da je pravi razlog

ipak bio strah od dominacije Delmata na obali Jadrana, koja strateki postaje sve bitnija za

rimsku dravu.

Sam rat poeo je 156. prije nove ere, a vodio ga je konzul Gaj Marcije Figul. Iskrcao je

vojsku u dolini Neretve, a potom krenuo prema Imotskom polju. Njegov primarni naum bio je

osvajanje sredinjeg delmatskog podruja u Duvanjskom polju, ali su ga Delmati preduhitrili, te

su ga potukli na samom poetku kampanje. Figul je tada zbog velikih gubitaka bio prisiljen

povui se do Neretve. Idui napad zbio se poetkom zime iste godine, a taktika se svodila na

napadanje manjih delmatskih sredita kako bi se sredinji otpor u Delminiumu smanjio. 9 Nakon

to je par takvih malih operacija Figulu polo za rukom, odluio je napasti Delminium. Zbog

povienog poloaja na Lib Planini, gdje se Delminuim nalazio, rimske opsadne sprave nisu bile

od koristi. Figul se zato odluio za koritenje zapaljenih projektila koje je katapultom lansirao na

gradinu, te je tako i zapalio. No, rat tu nije zavrio, ve je u proljee 155. godine u Duvanjsko

polje doao novi konzul, Publije Kornelije Scipion, koji je zamijenio Figula, konano osvojio

6 R. MATIJAI, 2009, 113-114

7 R. MATIJAI, 2009, 114

8 R. MATIJAI, 2009, 114

9 M. ZANINOVI, 1966, 27-29

Delminium, te kasnije u Rimu proslavio triumf de Delmates, tako uzimajui sve zasluge za

skonavanje prvog delmatskog rata.

Oko 137. godine prije nove ere, Ardijejci i Plereji su napali rimski posjed u Iliriku, na to

su Rimljani, zbog ratovanja u Hispaniji, odgovorili samo slanjem izaslanstva, a na to su se i

jedni i drugi ogluili. Nakon to su nastavili sa napadima, Senat je kao pomo 135. prije nove ere

odluio poslati Servija Fulvija Flaka. Flak je sa sobom vodio dvije legije, koje je inilo 10 000

vojnika i 6000 konjanika. Ardijejci i Plereji nisu bili spremni za rat, pa su poslali svoje

izaslanstvo molei oprost. Nakon to su odbili pristati na mirovne uvjete Senata, tj. platiti za

poinjenu tetu, Fulvije ih je napao i porazio. 10 Smatra se da ve tada polako poinje formiranje

nove rimske provincije na prostoru Ilirika, ali je sam razvoj ometan djelovanjima naroda sa

rubnih podruja rimske uprave. 129. prije nove ere tako dolazi i do sukoba sa Japodima, a vodi

ga konzul Gaj Sempronije Tuditan. Stvarni razlozi za poetak sukoba, a i sama lokacija, nisu

posve sigurni, jer su jedini izvori iskljuivo pisana djela Apijana i Tita Livija11 119. godine dolazi

do jo jednog sukoba s Delmatima, a ovaj put u glavnoj ulozi na rimskoj strani stoji Lucije

Cecilije Metel. Apijan navodi kako je Lucije Cecilije svojevoljno napao Delmate kako bi dobio

trijumf, ali se to smatra netonom informacijom, jer je poznato da je za svaki vojni pohod

potrebna potpora Senata. 12

Nakon to se 118. godine proslavio pobjedom, dobio je nadimak

Delmaticus, to svjedoi o njegovom uspjehu.

3.2. Ilirik u Cezarovo doba

Sedamdesetih godina drugog stoljea prije nove ere, pokrajina jo uvijek nema pravog

namjesnika. U pisanim izvorima spominjao se Gaj Koskonije, koji je izmeu 78. i 76. godine

prije nove ere ratovao s Delmatima na podruju Salone, a kasnije i s Japodima. Kasnije, za

vrijeme graanskog rata izmeu Cezara i Pompeja, Ilirik nije bio u sreditu glavnih zbivanja, ali

se na ovom prostoru dogodilo nekoliko epizoda izmeu Cezarovih i Pompejevih zapovjednika na

elu manjih vojnih postrojbi, dok su neke starosjedilake zajednice ili pojedine skupine rimskih

graana, organizirane u konvente, stali na jednu ili drugu stranu. 13 Iako je ve oko 10 godina tu

10

R. MATIJAI, 2009, 117 11

R. MATIJAI, 2009, 117 12

R. MATIJAI, 2009, 119 13

R. MATIJAI, 2009, 129

bio prokonzul, Cezar je doivio neuspjeh ratujui u Iliriku. Potporu je imao samo od nekih

rimskih zajednica s tog podruja, ali ne i od domaeg stanovnitva (vjerojatno zato to je tu

djelovao iskljuivo preko svojih namjesnika, a ne osobno). 49. prije nove ere, kao zapovjednika

Ilirika, Cezar je postavio Gaja Antonija. Na mjesto zapovjednika mornarice stavljen je Publije

Kornelije Dolabela. Njih su dvojica dobili zadatak da uvaju pristup Italiji kopnom s jugoistoka,

a uporite im je bilo u Liburniji.

Gaj Antonije je bio na otoku Krku, dok su njegovi asnici Gaj Salustije Krisp i Lucije

Minucije Bazil, svaki sa po jednom legijom bili u dubini Kvarnerskog zaljeva. Pompejeva

mornarica, na elu sa Markom Oktavijem i Lucijem Skribonijem Libonom, bila je mnogo

nadmonija, te je ubrzo svladala Cezarovu. 15 kohorti, koje je Cezar tu imao, savladane su kod

otoia sv. Marka u tjesnacu izmeu Krka i kopna. Gaj Antonije se morao predati pompejevcima

jer bez brodova nije imao kamo. Salustije i Minucije takoer nisu imali vie brodova s kojima bi

se mogli suprotstaviti Pompejevim asnicima.14 Nakon ove pobjede, Pompej je, utaboren u Issi,

nastavio ugroavati naseobine vjerne Cezaru, poput Salone. Nakon to su je pokuali osvojiti,

povukli su se u Dirahij, gdje je Pompej skupljao veliku vojsku koja bi napala Italiju.15

Cezarov

potez bio je pokuaj sprijeavanja prodora u Italiju, tako to e du Dinarida postaviti dvije legije

Kvinta Kornificija (koji dobiva titulu quaestor pro praetore), ali osim neto manjih pomorskih

uspjeha ostvarenih uz pomo brodova dobivenih od Jadertina iz Liburnije, Cezar ne biljei nita

o njegovim operacijama. U proljee sljedee godine, Marko Oktavije se svojim brodovljem

vratio u ovaj prostor i poeo opsjedanje Kornificijeve baze u Epidauru. U meuvremenu se

Vatinije odazvao na Kornificijev poziv u pomo, te je porazio pompejevsku flotu u uskom kanalu

kod otoka Tauride u blizini Dubrovnika, nakon ega se Oktavije povukao, te napustio Jadransko

more.

Marko Antonije je morskim putem uspio dovesti nove trupe Cezaru u Apoloniju, te se

bitka preselila s podruja junog Ilirika u Tesaliju, gdje je Pompej napokon svladan i odakle je

pobjegao u Egipat. Pompejevci su nakon toga ponovno pokuali ojaati svoj poloaj u Iliriku, ali

je Cezar tamo poslao Aula Gabinija (biveg Pompejevog pristau) sa 15 kohorti i 3000

konjanika, to je prvi poznati sluaj da je rimska vojska pokuala prijei ovu teku rutu. Nakon

to je uao u teritorij Delmata, uhvaen je u zasjedu i izgubio je 5 svojih kohorti zajedno s

14

J.J. WILKES, 1969 15

R. MATIJAI, 2009, 130

bojnim znakovima. No, uspio je doi do Salone sredinom zime 48.-47. prije nove ere. Bio je

prisiljen nastaviti kampanju protiv Delmata oko Salone, pretrpivi tako velike gubitke. Izgubio je

4 tribuna, 38 centuriona i preko 2000 pjeaka.16 Kasnije je umro u Saloni od poslijedica bitke.

Cezar se vratio u Rim, te zapoeo s planiranjem rata protiv Geta i Parta. Delmati, koji su sve do

sada bili na Pompejevoj strani i grevito se borili protiv Cezara, poslali su izaslanstvo u Rim,

zabrinuti jer e njegova vojska u sljedeem pohodu ponovno koraati kroz delmatski teritorij.

Cezar kao prokonzula u Iliriku stavlja Publija Vatinija s 3 legije (koje je kasnije planirao koristiti

protiv Geta i Parta), a nakon Cezarove smrti gubi 5 kohorti u bitci s Delmatima. 17

3.3. Ilirik u Oktavijanovo doba

to se Oktavijanovog prisustva u Iliriku tie, najvea pozornost daje se sukobima s

Japodima, Segeanima i Delmatima od 35. do 33. godine prije nove ere. Nakon obrauna sa

cisalpinskim Japodima, Oktavijan dolazi na teritorij transalpinskih Japoda na podruju Velike i

Male Kapele. Umjesto putovanja cestama, Oktavijan vojsku alje strmim i uskim umskim

putevima, izbjegavajui mogue zasjede. Japodi su u jednom trenutku napali Oktavijana, ali je

on ubrzo uzvratio napadom na njihovo sredite Terpon. 18 Kasnije napreduje prema Japodskoj

glavnoj gradini, Metulu. 3000 japodskih vojnika lako je obranilo rimske napade sa zidina

gradine. Oktavijan je pokuao sagraditi opsadni bedem, ali su ga u tome ometali noni napadi

Japoda. Takoer su koristili projektile i opsadna sredstva koja su prikupili u ranijim bitkama na

tom prostoru. 19

Branitelji su bili primorani podii jedan bedem unutar naselja, te pomaknuti

liniju obrane na njega, dok su napadai podigli etiri tornja u visini obrambenih bedema, s kojih

su se mostovima pokuavali prebaciti na bedeme, pa tako i u samo naselje. Bitka zavrava tako

to su Japodi u jednom trenutku shvatili da e eventualno biti poraeni, te su, kako ne bi pali u

ruke Rimljana, spalili grad do temelja. 20

Sljedei Oktavijanov korak bio je pokoravanje Segeana koji su uporite imali na utoku

rijeke Kupe u Savu, na podruju dananjeg Siska. Prelazio je preko teritorija Panonaca (Paeones)

koji nisu suvie prijateljski reagirali na rimsku prisutnost, te su ponekad napadali manje rimske

jedinice, zbog ega im je Oktavijan zapalio polja, te nastavio dalje. Opsada Segeste trajala je

16

J.J. WILKES, 1969 17

R. MATIJAI, 2009, 136-137 18

M. ZANINOVI, 1966, 29-32 19

R. MATIJAI, 2009, 150 20

R. MATIJAI, 2009, 151

mjesec dana, nakon ega je Oktavijan traio da mu Segeani predaju taoce, opskrbe ga hranom i

daju da u njihovom gradu postavi vojnu postavu. elnici Segeste su prihvatili ponuene uvjete,

ali su se graani pobunili, te je nastao novi sukob nakon kojega je Oktavijan oko grada dao

izgraditi drvenu palisadu i dugaak rov. Dvije poljske utvrde i rijena mornarica jo su jae

pritisnule grad, te su se Segeani teko odupirali. Nakon 30 dana opsade, grad je pao u ruke

Rima, ponajvie zbog dobre kombinacije rijenih i kopnenih napada. Oktavijan u Segesti ostavlja

Fufija Gemina sa 25 kohorti (to odgovara jaini dvije i pol legije)21.

Oktavijan 34. godine prije nove ere, u proljee, kree u pohod na Delmate koji su

prednjaili u proturimskom pokretu.22 Delmati i ostala Ilirska plemena okupljaju se pod

zapovjednitvom Versa i broje oko 12 000 boraca. Verso je bio utaboren na Promoni, te je

Oktavijan tamo i krenuo. Nakon to je Oktavijan izdao nareenje da se sve izvidnice u krugu

grada unite, Delmati bjee unutar zidina. U pomo Versu tada kree Testim. Kada je zapoeo

sukob izmeu Testima i Oktavijana van zidina Promone, Verso je poslao svoju vojsku vani, ali je

Oktavijan iskoristio priliku, te ih je potjerao nazad, aljui i dio svoje vojske unutar grada,

zauzimajui ga na taj nain. Nakon to su uvrstili svoju vlast na ovom podruju, krenuli su

junije i osvojili gradinu Setoviju. Senat je Oktavijanu priredio trijumf u kolovozu 29. godine

prije nove ere, slavei izmeu ostaloga njegove pobjede u Iliriku

Za ove operacije vjeruje se da su poetak sustavnog osvajanja Ilirika, a da su glavni

motivi bili zatita sjeveroistone granice Italije i osiguranje sredinjeg poteza istone jadranske

obale, izmeu Krke i Neretve, koji do Oktavijana nije bio posve pod rimskom vlau. 23 Nakon

Oktavijanovih pobjeda, a mogue jo i ranije za Cezarova ivota, naseobine rimskih doseljenika

na obali Epidauruma, te u Naroni, Saloni, Iaderu, Poli dobijaju kolonijski rang. 24

21

R. MATIJAI, 2009, 153 22

R. MATIJAI, 2009, 154 23

R. MATIJAI, 2009, 157 24

M. ZANINOVI, 1973,23

4. Trea faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

4.1. Batonov (dalmatinsko-panonski) ustanak

Do poetka prvog stoljea nove ere, Ilirik je ve donekle ureena provincija pod upravom

carskog namjesnika koji je odgovarao izravno caru, a raspolagao je s nekoliko legija i

odgovarajuim pomonim postrojbama. Posljednih godina prvog stoljea prije nove ere carski

legat u Iliriku bio je Lucije Domicije Ahenobarb.25

Cijeli teritorij od Dunava do Jadranskog mora

nije bio jo posve pod rimskim nadzorom, jer je intenzivniji proces romanizacije u unutranjosti

Dinarida mogao poeti tek u posljednjem desetljeu 1. stoljea nove ere. No, imali su potpunu

kontrolu nad graninim podrujem, prvenstveno Posavinu i Podunavlje, te itavu obalu. Najvee

prijetnje bile su na Dunavu, gdje su se germanski Markomani preselili sa Majne na podruje

Dunava u dananjoj Slovakoj. 26 Takoer, Daani iz Trakije su esto znali prelaziti Dunav i

pljakati rimska podruja.

S druge strane, u podruju sjeverne Bosne, pleme Dezidijata s Batonom na elu pobunilo

se protiv rimske drave zbog prevelikih poreza, ali i prisilnog novaenja domaeg stanovnitva u

svrhu pohoda na Markomane. U meuvremenu su ilirski namjesnici vodili krvave bitke sa

plemenima koja su se nalazila izmeu Dunava i Elbe, prvenstveno Keruscima, Brukterima,

Senoncima i Cimbrima. Sve se to desilo prije 6. godine nove ere, kada je Tiberije napokon

odluio povesti konani rat protiv Markomana. Vijest o pobuni, duboko unutar provincije, ubrzo

je stigla do legija koje su bile na granicama carstva, ali i do ostalih ilirskih plemena koja su se

udruila s Dezidijatima. Meu prvima koji su se prikljuili bili su Breuci iz Posavine, na ijem je

elu bio Pin i njegov vojskovoa, takoer imena Baton. Naime, sve je poelo kada je Baton

Dezidijatski napao nekolicinu rimskih vojnika a nakon toga i neke graane, trgovce i vojne

veterane (vexilliari). 27

Breuci su kasnije napali Sirmij, vano rimsko uporite na granici s

Mezijom. Legat Aulo Cecina Sever ih je sa svojim legijama potjerao do Drave, te i porazio. Dio

pobunjenika krenuo je prema Italiji, drugi dio prema Makedoniji, dok je trei dio ostao na svom

matinom podruju. Tiberije je odmah na poetku rata u Sisciju iz Karnutuma (Be) poslao

Marka Valerija Mesalina s dijelovima XX. legije, kako bi sprijeio prodor prema Italiji. Baton

25

R. MATIJAI, 2009, 167 26

R. MATIJAI, 2009, 167 27

R. MATIJAI, 2009, 167-168

Dezidijatski se nakon kraeg zadravanja na jugu Ilirika, te neuspjene opsade Salone pomie na

sjever prema Sisciji. Tamo se na otvorenom polju odvija sukob izmeu Mesalinove legije i

ustanika, pri emu su ustanici bili neznatno jai. Ali, zasjeda koju je Mesalin priredio bila je

fatalni udarac ustanicima, te je tako sprijeen prodor prema Italiji. XX. legija je tada dobila

pridjevak Valeria Victrix.28

Delmati u priobalnim podrujima, iako su dosad bili neaktivni, poinju pljakati sve do

Makedonije, pritom napadajui rimska uporita, no sve su te operacije ubrzo stale zbog

intervencije trake konjice pod zapovjednitvom Roemetalka i Raskuporisa. Iz Italije u Sisciju

krajem 6. godine stie unovaeni kontigent pod zapovjednitvom Valeja Paterkula, gdje ih ve

eka Tiberije sa svojim legijama. Tiberije je u meuvremenu sklopio mirovni sporazum sa

Marobodom od Markomana. 29

Poetkom 7. godine, u Sisciju dolazi i Germanik (sin Druza

Starijeg) sa kontigentom novih postrojbi, a oko Sirmija ulaze legije s istoka (iz Galatije i

Pamfilije), te 5 legija iz Mezije sa pomonim jedinicama i trakim konjanitvom pod

zapovjednitvom Aula Cecine Severa i Marka Plaucija Silvana. Utaborili su se izmeu Vukovara

i Vinkovaca, na podruju Volkajskih movara. Na njihovo veliko iznenaenje, udrueni Batoni

su ih napali dok su bili utaboreni, ali su eventualno poraeni, iako su Rimljani pretrpjeli velike

gubitke. 30

Kasnije dolazi do grupiranja rimskih legija. Jedan dio nalazio se istono od Siscije, a

Tiberiju je August povjerio mjesto glavnog zapovjednika. Germanik mu je bio pomonik, te su

njih dvojica skupa bili zadueni za kontrolu zapadnog Ilirika. Istoni dio Ilirika branili su Cecina

Sever i Plaucije Silvan, kojima je glavno sredite bio Sirmium. U Iliriku je bilo ukupno deset

legija, sedamdeset auksilijarnih kohorti, etrnaest konjikih ala, deset tisua veterana, te traka

konjica. 31

Pretpostavlja se da je u tom trenutku u Iliriku bilo 100 000 rimskih vojnika, te isto

toliko ustanika. Na susretu zapovjednika 7. godine u Sisciji dogovoren je daljni razmjetaj legija.

Plaucije Silvan poslan je u Sirmij, Cecina Sever u Meziju, Tiberije i Germanik u Rim, a za

zapovjednika Siscije postavljen je Manije Enije. Breuki Baton je uhvaen ili se svojevoljno

predao32, te su njegovi vojnici preli pod zapovjednitvo dezidijatskog Batona, koji se tada zbog

28

R. MATIJAI, 2009, 169-170 29

R. MATIJAI, 2009, 170 30

M. ZANINOVI, 1966, 30-32 31

R. MATIJAI, 2009, 171 32

(Dion tvrdi da je predao Pina Rimljanima, te je dobio pravo vladanja nad Breucima, a Velej tvrdi kako se predao,

dok je Pin ubijen)

poraza u Panoniji seli u Dalmaciju, ponekad pljakajui Panoniju iz sjeverne Bosne. U tom

trenutku, Breuci su bili kompletno poraeni, iako su neka panonska plemena jo uvijek pruala

otpor. U Iliriku je zapovjednikom rimske vojske imenovan Marko Emilije Lepid, a pred kraj zime

tamo se vratio i Tiberije, koji je bio vrhovni zapovjednik.

U proljee 9. godine, sve legije koje su bile prisutne u Iliriku, poele su se sputati na jug

kako bi zadale finalni udarac Dezidijatima, koji su se nalazili u srcu Dinarida. Germanije je ve u

poetku osvojio par bitnih uporita na podruju srednje Bosne (Splon, Retin i Seretij)33, tako da

je Baton imao jako malo saveznika koji bi mu mogli priskoiti u pomo. Tiberije je vojsku

podijelio na tri dijela: jedan dio Lepidu, drugi Silvanu, a s Germanikom je pratio Batona, koji se

na kraju utvrdio u Andertiumu (Mu), gdje je imao ogromne zalihe, a i strateku prednost terena.

Rimske postrojbe bile su nezadovoljne Tiberijevim odugovlaenjem napada, za koji i nije bio

sposoban zbog izgleda terena, te su poeli sa glasnim prosvjedima. Batonova vojska se uplaila

mislei kako je izraz nezadovoljstva usmjeren ka njima, te je poslao izaslanike elei se predati.

Tiberije taj znak slabosti iskoritava i poinje s napadom, koji zavrava potpunom predajom

utvrde. U bitci su od velike pomoi bile auksilijarne jedinice, koje je Tiberije slao kako bi

pritisak na ustanike bio konstantan. 34

Ovo je svakako predstavljalo veliki udarac za tada mlado rimsko carstvo, te jedan od

najteih ratova za Rim. Jo su poneka podruja ostala pod upravom ustanika, ali su do kraja 9.

godine svi otpori otklonjeni, zahvaljujui Gaju Vibiju Postumu, koji je kasnije dobio titulu

namjesnika Dalmacije.

4.2. Pacifikacija provincije i poetak romanizacije

Nakon Batonovog ustanka, Rim je dobio potpunu kontrolu Ilirika, te je istinska

romanizacija podruja mogla zapoeti. Legijski tabori, ali i tabori pomonih postrojbi, bili su

sredita romanizacije jer su imali svoje podruje, polja, panjake (prata legionis) i druge oblike

interakcije s okolicom. 35

Oko vojnih tabora domae i doseljeno stanovnitvo oblikovalo je

civilna naselja koja su vojsku opsluivala uslugama i robom. Upravo su ta civilna naselja

(canabae legionis) bila centralna pokretaka sila provoenja romanizacije jer su irili rimski

nain ivota, obiaje i kultove meu lokalnim stanovnitvom. Nakon odlaska vojnih postrojbi, ta

33

R. MATIJAI, 2009, 173 34

R. MATIJAI, 2009, 175 35

R. MATIJAI, 2009, 189

bi mjesta dobivala status municipija. Isprva je Dalmacija bila u rukama cara, to je i bila praksa

za provincije koje nisu bile posve sigurne. Slubeni naziv namjesnika provicnije bio je legatus

Augusti pro praetore provinciae Dalmatiae. Istodobno je bio zapovjednik dvaju legija i

pomonih postrojbi. Mo namjesnika proizlazila je prvenstveno iz veliine i jaine vojske koju

imaju pod svojom upravom.

U prvoj polovici prvog stoljea, poinju se novaiti kohorte u junoj, a kasnije i na

podruju sjeverne Panonije (coh. Pannoniourm, coh. Varcianorum).36 Nakon Augustove smrti

14. godine, tri legije u podruju sjeverne Panonije su se pobunile. To su bile legio VIII Augusta,

legio IV Hispana i legio XV Apollinaris, koje su svoju vjernost polagali Augustu. Zahtijevali su

smanjenje vojnog roka s 25 godina na 16, vee povlastice u podjeli plijena i plau od jednog

denara na dan. Pobunjenici su pokuali ubiti namjesnika Junija Bleza, nakon ega je on

kontaktirao novog cara - Tiberija, koji mu je poslao dvije pretorijanske kohorte sainjenu od

elitnih trupa, kojima su se prikljuili jo neki pouzdani vojnici. Te kohorte inilo je oko 700

pjeaka i po 200 konjanika, konjanike postrojbe iz drugih pretorijanskih kohorti i elitne

germanske postrojbe koje je August ustrojio kao svoju osobnu strau. 37 Legije su poetkom

listopada te godine poele naputati zajedniki tabor prekidajui pobunu. Prvo je otila Osma

legija, zatim Petnaesta, a Deveta je bila najupornija, iako je kasnije i ona odustala.

Sjedita legija u Panoniji u Tiberijevo vrijeme bili su Sirmij(Srijemska Mitrovica) i

Siscija (Sisak). Podruje Dunava bilo je organizirano tako da desnu obalu, na kojoj se nalaze

neka germanska plemena, nadrziru pomone i legijske kohorte, koje su rasporeene tako da paze

na vie takvih zajednica odjednom. Nalazi vojnih diploma u Podunavlju i Posavini potvruju te

tvrdnje.

U Dalmaciji su ostale dvije legije. Jedanaesta (XI) u Burnumu, na cesti izmeu Kistanja i

Knina, te Sedma (VII) u Tiluriju kod Trilja. Te dvije toke bile su dovoljno blizu Saloni,

najvanijem rimskom sreditu na istonom Jadranu i vjerojatno sjeditu namjesnika. Takoer su

organizirani i manji vojni logori za dijelove legije i za pomone postrojbe: Bigeste kod

Ljubukog i Andetrium kod Gornjeg Mua. Zajedno sa legijskim logorima Burnumom i

36

R. MATIJAI, 2009, 182 37

R. MATIJAI, 2009, 183

Tilurijem, inili su tzv. delmatski limes. Pretpostavlja se da su ove fortifikacije graene na

starijim delmatskim temeljima.

U Burnumu je prije XI. legije boravila legio XX. Valeria Victrix, koja je 20. prije nove ere

dola iz Hispanije, a Burnum je napustila nakon panonsko-dalmatinskog ustanka, oko 10. godine.

Dokaz o njenom boravku je nadgrobna ploa Tita Fulvija iz Salone, nepoznatog veterana iz

Jadera i centuriona Salvija Frebrana Bakula iz Burnuma. XX legija je tu bila samo ljeti, dok je

kasnije s dolaskom jedanaeste uspostavljen stalni legijski tabor. Burnum se nalazi na visoravni

iznad otrog zavoja rijeke Krke koja tee kanjonom ispod tabora. Razlog smjetanja tabora ba

na tome mjestu, bio je taj to se rijeka tu moe prijei, te odlina strateka veza izmeu centara

Salone i Iadera. Da bi vojska iz Burnuma uspjeno osiguravala prometnice, izdvojena su legijska

i auksilijarna odjeljenja i postavljena na udaljene toke.38 Prije nekoliko godina, u Burnumu je

otkriven omanji amfiteatar, koji je podignut za vrijeme cara Klaudija (o emu svjedoi

stratigrafija terena).39

U prilog tome ide i povijesni podatak koji govori o tome da je tadanji

namjesnik provincije Dalmacije Lucije Aruncije Skribonijan, nakon Kaliguline smrti, htio uz

pomo VII. i XI. legije zasjesti na carski tron, te po nekim izvorima, pokuati obnoviti

Republiku. Zbog loeg znamenja postrojbe su odustale od urote, pa je njihovu privrenost car

nagradio dajui im poasni naziv Claudia Pia Fidelis, te izgradnjom amfiteatra. Taj dogaaj zbio

se 42. godine. Krajem prvog stoljea (oko 86. godine), Burnum naputa Legio III Flavia Felix,

koja je tu bila od 70. godine. 40

Dalmacija tada postaje provincia inermis41

, tj. nenaoruana

provincija u kojoj nema aktivnih legija, ve podruje Burnuma osiguravaju isturene jedinice

legija koje se nalaze u susjednim provincijama ili na podruju granice, o emu svjedoi natpis sa

imenom Legio I Adiutrix (prva pomona legija).42Epigrafika evidencija ukazuje da u

Burnumu tijekom 1. st. borave barem etiri pomone postrojbe: Ala I Hispanorum, cohors II

Cyrrhestarum sagittaria, cohors III Alpinorum i cohors I Montanorum civium Romanorum.43

Od

ostalih kohorti u Dalmaciji tu su jo i: cohors I Bracaraugustanorum, cohors I Campana, cohors

38

CAMBI, GLAVII, MARI, MILETI, ZANINOVI, 2006, 23-24 39

CAMBI, GLAVII, MARI, MILETI, ZANINOVI, 2006, 7-10 40

CAMBI, GLAVII, MARI, MILETI, ZANINOVI, 2006, 16 41

M. ZANINOVI, 1973, 24 42

CAMBI, GLAVII, MARI, MILETI, ZANINOVI, 2006, 43

I Lucensium i cohors VIII Volountariorum Kasnije, poetkom drugog stoljea, tu kratko borave i

legionari Pete makedonske legije (Legio. V Macedonica).

Tilurij se nalazi na podruju sela Gardun, u okolici Trilja. Rimska vojska je odabrala

Gardun za smjetaj tabora zbog odlinog poloaja na rijeci Cetini. Gardun je, zbog svog

poloaja, mjesto s viestoljetnom praksom nastanjivanja, te se osim antikih, na lokalitetu mogu

nai i predmeti iz prapovijesti, te srednjeg vijeka.44 Prije no to je Deveta legija dola u Tilurij, tu

se nalazila Legio IX Hispana, ista ona legija koju nalazimo u panonskim pobunama nakon smrti

Augusta.

Dokaza da je tabor u Bigesti (kod Ljubukog) bio logorski nema. Takoer je slabo

poznato koje su legije i kada bile utaborene na tom mjestu. Ali, poznato je da je tijekom prvog

stoljea tamo boravila Cohors III Alpinorum, koja je najvjerojatnije dola iz Burnuma 70.

godine.

5. etvrta faza rimskog vojnog djelovanja u Iliriku

Potkraj prvog stoljea rimski su se politiki i vojni ciljevi usmjerili sa podruja Dalmacije

na Panoniju. Napokon je dolo do stabilizacije prilika u obalnom dijelu i dinarskom zaleu, ali se

du Dunava javljaju nove nestabilnosti. Flavijevska dinastija, koja je vladala od 69. do 96.

godine, imala je tendenciju svoje vanjskopolitike probleme rjeavati vojnim sukobima. Tako je

Dominicijan za vrijeme svoje vladavine ratovao sa Markomanima, Kvadima, Sarmatima i

Daanima, dok njegov nasljednik Nerva u svojoj trogodinjoj vladavini po tom pitanju nije

mnogo poduzimao. Ali je zato Trajan u razdoblju od 98. do 116. godine sklopio savez sa

Sarmatima, te kasnije zaratio s Daanima 101. godine. 45

Izmeu 101. i 102. godine, te izmeu 105. i 106. godine, vodila su se dva daka rata.46 Na

jednoj strani bili su Rimljani, sa sarmatskim Jazigima, a na drugoj strani Daani, koji su takoer

imali sarmatske saveznike, ali Roksolane. Hrvatsko Podunavlje tu igra kljunu ulogu kao

obrambeni dio lijevog krila rimskog napredovanja. U vrijeme trajanja dakih ratova, Trajan je

raspolagao sa desetak legija, od kojih su neke stigle i iz Germanije. etvrta legija neko je vrijeme

44

M.SANADER, 1998, 243-245 45

R. MATIJAI, 2009, 222 46

R. MATIJAI, 2009, 222

boravila u Singidunu (Beograd), ali se kasnije s ostalim legijama uputila prema Daciji. U

razdoblju od 103. do 106., Trajan je napravio podjelu Panonije na dva dijela: Pannonia Superior

i Pannonia Inferior. Na taj ja nain dunavski limes podijeljen na dva skoro jednaka dijela, od

kojih je svaki pripadao jednoj od ovih provincija, te je stoga bilo lake i podjednako rasporediti

legije po svim provincijama.47

Tijekom nekoliko godina nakon dakoga rata, dio legija i

pomonih postrojbi iz Dacije je postupno premjeten u druge provincije.

Za vrijeme Hadrijana su postavljeni pomoni tabori du Dunava: Batin, Dalj

(Teutoburgium), Sotin (Cornacum), Banotor (Bononia), Slankamen (Acumincum), Surduk

(Ritium), Novi Banovci (Burgenae).48

Veina tih utvrda su isprva imali samo zemljane nasipe i

drvene palisade, ali su kasnije s vremenom dobile i kamene zidine. Osim tabora, u okolici su

izgraivane promatranice, kako bi cijela obala Dunava bila pod stalnom kontrolom.

117. godine, nakon kraeg stabilnog perioda, sarmatska plemena Jacigi i Roksolani se

bune protiv Rimljana zbog nezadovoljstva oko podjele Dacije (nisu dobili nita), a

najvjerojatnije su iskoristili trenutak promjene vlasti, nakon Trajanove smrti. Rimska vojska ih je

porazila, iako ne s lakoom kako su to isprva oekivali.

Posljednje poznato novaenje kohorti u podruju Dalmacije, bilo je u vrijeme provala

Kvada i Markomana od 166. do 180. Rat se vodio na podruuju Dunava, tj sjeverne granice

Carstva, a u Dalmaciji su bile formirane dvije kohorte: cohors I militaria Delmatarum i cohors II

militaria Delmatarum. Ove jedinice bile su sastavljene iskljuivo od domaeg stanovnitva,

vjerojatno Delmata i Dardanaca, to se da zakljuiti po nazivima skupina. U Saloni podiu i

uvruju gradske zidine, pripremajui je tako za eventualni napad. Na obnavljanju zidina

sudjeluju i dijelovi Druge i Tree legije (koje je unovaio osobno Marko Aurelije), o emu

svjedoe graevinski natpisi.49 Povijest kretanja pomonih postrojbi rimske vojske u Dalmaciji

se moe donekle rekonstruirati zahvaljujui spomenicima sa imenima vojnika, veterana i

asnika, te opisa odreenih zadaa upravnog karaktera koje su izvravane u provinciji. U prva tri

stoljea, kroz Dalmaciju je prolo vie od dvadeset pomonih kohorti, ali ih je jako malo bilo

due vrijeme stacionirano u njoj. Glavne baze bile su vojni tabori u Bigesti, Kadinoj Glavici,

Andeteriju, Saloni, Tiluriju i Burnumu.50

Pomonih i privremenih tabora bilo je i u Promoni

47

R. MATIJAI, 2009, 223 48

M. ILKI, 2009, 143-150 49

R. MATIJAI, 2009, 236 50

R. MATIJAI, 2009, 236

(Tepljuh kod Drnia), Magnumu (Balijina glavica kod Mua), Raetiniumu (Retinij kod Bihaa),

itd. Cohors I Campana voluntariorum civium Romanorum (prva kohorta kampanjskih

dobrovoljaca sastavljena od slobodnih graana volontera) boravila je tijekom prvog stolja u

Bigesti, a poslije je premjetena u Bononiu. Cohors III Alpinorum equitata (trea konjika

kohorta Alpinaca) je do 185. godine boravila u Bigesti, Burnumu i Andeteriju, a onda je

prebaena u Donju Panoniju. Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum je bila u

Andeterijumu u vrijeme cara Augusta, kasnije je u drugom stoljeu premjetena u Tilurij, a u

treem stoljeu u Bigeste(jedan njen dio bio i u Epidauru).51 Cohors I Belgarum equitata ili prva

belgijska konjika kohorta je krajem prvog stoljea dola iz Germanije u Dalmaciju, te je do

treeg stoljea boravila u Saloni i Bigesti, a neki njeni dijelovi u Tiluriju i Burnumu.

Tree stoljee nove ere predstavlja miran period, te takoer period relativnog cvata

pokrajine. Rimski utjecaji stigli su i u najzabaenije krajeve. Polja, ume, rudnici i druga

prirodna bogatstva obrauju se i iskoritavaju u okviru pravnog i gospodarskog sistema, kojega

je utemeljila i osigurala rimska vojna organizacija, bez koje tog sistema ne bi ni bilo. 52

6. Zakljuak

Rimska vojska je u Iliriku, u vie navrata, boravila u periodu duem od 600 godina.

Isprva su ciljevi Rima bili vie defenzivne prirode, imajui na umu prvenstveno osiguravanje

podruja istono od njihove drave kako ne bi dolo do ugroavanja stabilnosti unutar samog

Rima. S vremenom se njihove ambicije mjenjaju, te defenzivna priroda prerasta u osvajaku.

Neutaiva glad vladara za moi, te zahtjevi koje mlada drava ima, uinili su to da Rim, u

kombinaciji sa vrhunskim vojno-stratekim vjetinama koje njihovi zapovjednici i legionari

posjeduju, postane najdominantnija sila svijeta svog doba. No, Ilirik nije spadao u jednu od

lakih ratnih kampanja koje su vodili, ponajvie zbog, iako slabije opremljenog, ali ratobornog

domaeg stanovnitva koje ni pod koju cijenu nije htjelo stati pod rimsku izmu. Podruje

Panonije imalo je vie prednosti u smislu poljoprivredne iskoristivosti prostora, dok je Dalmacija

51

I. MATIJEVI, 2009, 45-46 52

M. ZANINOVI, 1973, 24

u svoj svojoj surovosti isprva bila bitna jedino zbog poloaja na Jadranskom moru i blizine

italskom kopnu. Nakon duge i mukotrpne konsolidacije pokrajine, javljaju se novi problemi i

izazovi za Rimljane. Tu prvenstveno spadaju prijetnje naroda izvan njihovih granica, koje

pljakaju novo-osnovane rimske centre po pokrajini, ali i sukobi koje su izazvali svojom

osvajakom prirodom. U kasnijem periodu, kada dolazi do potpune romanizacije podruja,

pokrajina se polako izdie, te postaje stabilnija, a vojska se povlai u granine krajeve.

7. Popis literature:

R. MATIJAI, 2009 - Robert Matijai, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara

Dioklecijana, 2009

M. ZANINOVI, 1973 - Marin Zaninovi, Rimska vojska u razvitku antike na naoj obali,

Materijali, XII, 1976

M. ZANINOVI, 1966 Marin Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati

M. ILKI, 2009 Mato Ilki, Rimska vojna diploma iz Sotina (Cornacum), 2009

M. SANADER, 1998 Mirjana Sanader, Tilurij rimski vojni logor, 1998

I. MATIJEVI, 2009 - Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum i neki njezini pripadnici u

slubi namjesnika provincije Dalmacije, 2009

CAMBI, GLAVII, MARI, MILETI, ZANINOVI, 2006 Nenad Cambi, Miroslav

Glavii, Draen Mari, eljko Mileti, Marin Zaninovi Rimska vojska u Burnumu, 2006

J.J. WILKES, 1969 John J. Wilkes, Dalmatia, 1969