Upload
nina-voinovic
View
112
Download
10
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Prezentacija
Citation preview
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
1
NERVNI SISTEM
Nervni sistem čoveka – organizacija
Nervni sistem je visoko specijalizovani sistem koji je kod čoveka dostigao najviši stepen razvoja.
Nervni sistem prenosi našem telu šta da radi.
Funkcije nervnog sistema obuhvataju:
– uspostavljanje veze organizma sa spoljašnjim svetom,
– sprovođenje informacija o stanju organizma,
– slanje impulsa celokupnoj muskulaturi, poprečnoprugastoj i glatkoj,
– upravljanje radom svih žlezda
– svojim centralnim delom omogućava da se izrazi volja, osećanja i najviše intelektualne
funkcije
Morfološki, nervni sistem se deli na centralni nervni sistem koji čine mozak i kičmena moždina i
periferni nervni sistem koji čine moždani i kičmeni živci (nervi) i ganglije.
Centralni nervni sistem predstavlja upravljački centar celog nervnog sistema. Sve telesne
senzacije i promene u spoljašnjoj sredini moraju biti prenete od receptora i senzornih organa do CNS-a
koji vrši njihovu interpretaciju (njihovo značenje) i onda, ukoliko je potrebno, pruža odgovarajuću
reakciju (npr. uklanjanje izvora bola).
Periferni nervni sistem se deli na somatski nervni sistem i autonomni (vegetativni) nervni
sistem. Somatski nervni sistem je pod uticajem volje i svesti čoveka i ima ulogu u uspostavljanju veza sa
spoljašnjim svetom. Somatski deo perifernog sistema sadži senzorna vlakna koja prenose signale do
CNS-a i motorna vlakna koja inervišu voljnu skeletnu muskulaturu. Autonomni nervni sistem je deo
perifernog nervnog sistema koji inerviše unutrašnje organe. Autonomni nervni sistem je van volje i svesti
čoveka, filogenetski predstavlja najstariji deo nervnog sistema. Zajedno sa endokrinim žlezdama
učestvuje u održavanju konstantnosti unutrašnje sredine (homeostaze).
Podela perifernog nervnog sistema na somatski i autonomni nervni sistem je samo podela u
funkcionalnom smislu, ne i u anatomskom (ne mogu se razlikovati vlakna autonomnih i somatskih
nerava).
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
2
Nervno tkivo, nervne ćelije i nervi
Nervno tkivo je izgrađeno od nervnih ćelija – neurona i potpornih ćelija – neuroglije. Između
neurona i neuroglije nalazi se mreža krvnih sudova i malo međućelijske supstance. Nervi predstavljaju
svežnjeve (snopove) nervnih ćelija ili nervnih vlakana.
Funkcija nervnog tkiva je: prijem, prenos i obrada informacija i njihovo pretvaranje u
odgovarajuće senzorne ili motorne reakcije.
Neuroni. Neuroni su osnovne funkcionalne jedinice nervnog tkiva i predstavljaju
najdiferenciranije ćelije u čovekovom organizmu. Neuroni se sastoje iz tela (perikariona) i nastavaka
(dendriti – kratki, mnogobrojni nastavci, akson – jedan, dugi nastavak). Neuroni, putem nastavaka,
komuniciraju međusobno, odnosno, prenose informacije koji se nazivaju nervnim impulsima, u obliku
elektrohemijskih promena. Veze koje pri tom stvaraju nazivaju se sinapse. Smatra se da nervni sistem
čoveka sadrži oko 100 milijardi neurona, a svaki neuron može da obrazuje 1000 do 10000 sinapsi sa
susednim neuronima.
Telo neurona može biti različite veličine (25 – 100 μm) i imati različit oblik: zvezdast,
piramidalan, vretenast, itd. Od tela neurona polaze nastavci – više kratkih nastavaka – dendrita i jedan
dugi nastavak – neurit ili akson.
Nervni sistem
Centralni nervni sistem CNS
- Mozak
- Kičmena moždina
Periferni nervni sistem PNS
- 12 kranijalnih nervnih parova
- 31 spinalni nervni par
Somatski nervni
sistem
Autonomni nervni
sistem
Senzorni neuroni
Senzorne informacije od
kože, skeletnih mišića i
zglobova ka CNS-u
Motorni neuroni
Motorni impulsi
od CNS – a do skeletnih
mišića
Senzorni neuroni
Senzorne informacije od
visceralnih organa ka
CNS-u
Motorni neuroni
Motorni impulsi od CNS-a do
glatkih mišića, srčanog mišića
i žlezda
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
3
Fig.1. Struktura nerva Fig.2. Neuron
Klasifikacija neurona
Neuroni se prema funkciji mogu klasifikovati na: senzorne i motorne.
Senzorni neuroni primaju različite draži i prenose nadražaj do odgovarajućih centara u mozgu.
Motorni neuroni prenose signale iz centralnog nervnog sistema do mišićnih i žlezdanih ćelija
(efektora).
Prema dužini aksona neuroni se klasifikuju na:
Goldžijev tip I - veliko telo, dug akson koji ulazi u sastav kičmenih i moždanih živaca – prenosi
informacije u nervnom sistemu iz jedne oblasti u drugu ili prenosi komande CNS – a do efektora
Goldžijev tip II – sitno telo i kratak akson.
Prema broju produžetaka neuroni mogu biti:
Unipolarni – imaju samo jedan produžetak koji ima svojstva i dendrita i aksona; kod odraslih su
prisutni samo u mrežnjači oka.
Bipolarni – imaju dva produžetka koja se nalaze na suprotnim krajevima nervne ćelije. Jedan ima
ulogu aksona, a drugi dendrita. Nalaze se u mrežnjači, mirisnom epitelu, spinalnom i
vestibularnom ganglionu.
Pseudounipolarni – nastaju od bipolarnih neurona čiji se produžeci postepeno i delimično spajaju
gradeći zajedničko stablo. Obe grane pseudounipolarnog neurona po morfologiji odgovaraju
aksonu, ali sa elektrofiziološkog aspekta jedna je akson, a jedna dendrit. Ovaj tip neurona
prisutan je u svim kranijalnim nervima osim mirisnog, i u svim spinalnim ganglijama.
Perikarion
Dendriti
Akson
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
4
Multipolarni – imaju nekoliko dendrita i jedan akson.
Fig3. Klasifikacija neurona : (A) prema funkciji, (B) prema broju produžetaka – osnovni tipovi
Građa neurona
Osnovne osobine neurona su:
1. Nadražljivost – svojstvo nervne ćelije da reaguje na mehaničke, termičke, svetlosne i
hemijske stimuluse.
2. Sprovodljivost – sposobnost da primljeni nadražaj prenesu u vidu električnog signala drugim
ćelijama.
Telo nervne ćelije se naziva perikarion (Fig.2). Od njega polazi mnoštvo razgranatih produžetaka –
dendrita i jedan, duži, slabije razgranat – akson. Krajevi aksona se zajednički nazivaju – nervni završeci.
Perikarion je metabolički centar neurona.
Od jednog dela perikariona polazi levkasto proširenje –
aksonski brežuljak ili Dajterova kupa iz koje izrasta akson. Dendriti
su nemijelizovani produžeci. Preko dendrita neuron prima
informacije od drugih neurona. Razgranatost dendrita povećava
receptorsku površinu. Način i stepen granja dendrita uglavnom
zavise od uloge neurona u CNS-u.
Akson je mijelizovani nervni završetak. Ima ujednačenu
debljinu celom dužinom. Akson prenosi nervne impulse od
perikariona do drugih neurona ili efektornih ćelija. Na njemu se
razlikuju tri segmenta: inicijalni (nema mijelinski omotač) u kojem
se sumiraju impulsi iz dendrita i perikariona, konduktivni i
efektorni.
Fig.4 Mijelinizovan akson (u sredini se vidi Ranvijeov čvor)
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
5
Brzina sprovođenja impulsa je srazmerna debljini aksona, a debljina aksona zavisi od tipa
neurona.
Kroz akson se odvija intenzivan transport, i to u oba smera: anterogradni – od perikariona ka
aksonskim produžecima i retrogradni transport – od krajeva aksona prema perikarionu. U odnosu na
brzinu, transport može biti brz ili spor. Spori transport je isključivo anterogradni (0,2 -10 mm/dan) –
njime se prenose proteinske subjedinice mikrotubula, enzimi i druge supstance rastvorene u citoplazmi.
Brzi transport je dvosmeran (20 -70mm/dan). Brzim anterogradnim transportom prenose se organele,
sinaptičke vezikule i supstance niske molekulske težine. Retrogradnim transportom prenose se istrošene
subcelularne komponente koje se u perikarionu razlažu i koriste za sintezu novih komponenti. Na ovaj
način se transportuju i supstance preuzete iz okoline aksona (faktori rasta, toksin, virus besnila i herpex
simplexa). Centralnu ulogu u aksonalnom transportu imaju mikrotubule i motorni proteini – dinein i
kinezin. Kinezin učestvuje u anterogradnom, a ne u retrogradnom transportu.
Aksoni centralnog i perifernog nervnog sistema mogu bit mijelinizovani i nemijelinizovani. U
perifernom nervnom sistemu mijelinski omotač čine lamelarne naslage (preko 50 lamela) ćelijske
membrane Švanovih ćelija koje koncentrično obavijaju akson, a u CNS tu ulogu imaju oligodendrociti.
Proces stvaranja mijelinskog omotača naziva se mijelinizacija i odvija se tokom razvoja nervnog sistema.
Počinje u 4. mesecu embrionalnog razvoja, odvija se veoma sporo i u različito vreme zahvata pojedine
periferne nerve i puteve u CNS-u.
Mijelinizacija zahvata čitav akson, osim njegovog inicijalnog segmenta i završnih grančica koje
obrazuju sinapse. Ovaj omotač ima diskontinuitete – nedostaje na mestima gde se sustiču dve Švanove
ćelije. Ta mesta se nazivaju Ranvijeovi čvorovi (suženja), bogati su Na+ kanalima i to su mesta nastanka
akcionog potencijala. Deo neurona između dva Ranvijeova suženja odgovara jednoj Švanovoj ćeliji.
Akcioni potencijal se prenosi od čvora do čvora – skokovito. Na taj način se štedi energija i nervni impuls
se prenosi 5 – 50 puta brže u odnosu na nemijelinizovani akson.
Oligodendrociti imaju veliki broj produžetaka i svaki od njih može da mijelinizuje po jedan
akson.
Nemijelinizovana vlakna nisu okružena mijelinskim lamelama, ali su od okoline zaštićena
citoplazmom Švanovih ćelija.
U perifernom nervnom sistemu ima dvostruko više nemijelinizovanih nego mijelinizovanih
nervnih vlakana. Nemijelinizovana nervna vlakna provode nervne impulse brzinom od 0,5 – 10m u
sekundi, a mijelinizovana i do 100m u sekundi.
Nervni završeci (dendriti) mogu biti:
1. Eferentni – predaju nadražaj efektornim ćelijama. To su završeci motornih neurona - somatskih i
visceralnih. Somatski neuroni inervišu skeletne mišiće. Glatke mišiće i srčani mišić inervišu neuroni
autonomnog nervnog sistema.
2. Aferentni – primaju nadražaj iz svoje okoline. Aferentni služe kao mehano-, hemo-, termo-, noci-
(receptori za bol) i fotoreceptori. Preko njih se primaju opšte i specijalne senzacije.
Nervni završeci se mogu podeliti na dve grupe:
- Slobodne nervne završetke – nemaju omotač. Slobodni nervni završeci se nalaze u dermu i
epidermu kože, oko folikula dlaka, u epitelu rožnjače, usne duplje i disajnih puteva, gde su
zapravo receptori za dodir, bol, svrab i temperaturu.
- Inkapsulirane nervne završetke – imaju poseban omotač. Inkapsulirani nervni završeci
poseduju vezivno – tkivnu kapsulu.
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
6
Neuroglija. Neuroglija (nervni lepak) obuhvata sve druge nervne ćelije centralnog i perifernog
nervnog sistema, osim neurona, koje imaju potpornu i zaštitnu ulogu. Preko 60% mozga čine upravo
neuroglijalne ćelije, ili jednom rečju glija.
Glijalne ćelije se razlikuju po lokalizaciji, strukturi i donekle po funkciji. Po lokalizaciji su
podeljene na centralnu i perifernu gliju. Centralne glija ćelije se nalaze u centralnom nervnom sistemu, a
periferna glija u perifernom nervnom sistemu.
Glija ćelije uključuju: astrocite, oligodendrocite, Švanove ćelije, mikroglije i ependimne ćelije
(ependimociti).
Fig. 5. Centralne neuroglijalne ćelije.
Astrociti su najveće ćelije neuroglije. Imaju više produžetaka. Astrociti čiste ekstracelularni
prostor od produkata metabolizma neurona i snabdevaju ih energijom za metabolizam. Proliferacijom
(umnožavanje) astrocita stvara se ožiljno tkivo posle povrede CNS-a.
Oligodendrociti su glija ćelije koje žive u simbiozi sa neuronima i neophodne su za preživljavanje
neurona. Njihova funkcija je proizvodnja mijelina, odnosno, mijelinskog omotača za aksone (svaki za
nekoliko aksona).
Švanove ćelije su periferne glija ćelije. Njihova uloga u PNS-u je slična ulozi oligodendrocita u
CNS-u: zaštita neurona.
Mikroglije su moždane makrofage. Njihova funkcija je uklanjanje ostataka oštećenih ćelija i
mijelina unutar nervnog tkiva. Imaju i odbrambenu ulogu.
Ependimne ćelije su epitelne ćelije koje oblažu šupljine CNS-a. U nekim regionima mozga imaju
cilije (treplje) koje pomažu kretanje cerebrospinalne tečnosti.
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
7
Sinapse. Predstavljaju specijalizovane međućelijske spojeve kojima se nervni impulsi prenose sa
jedne ćelije na drugu. Ćelija koja predaje informaciju (predsinaptička ćelija) je uvek neuron, dok ćelija
koja prima informaciju (postsinaptička ćelija) može biti neuron, mišićna ili žlezdana ćelija, i te sinapse
mogu biti: nervno – nervne, nervno – mišićne, i nervno – žlezdane.
U zavisnosti od mehanizma kojim se prenosi signal, sinapse mogu biti:
Električne (neki regioni moždanog stabla, kora velikog mozga, mrežnjača)
Hemijske.
Prenos signala u električnim sinapsama je brži jer ne zahteva prisustvo signalnih supstanci –
neurotransmitera. Prema hemijskom sastavu, mestu sinteze, brzini i mehanizmu delovanja
neurotransmiteri se mogu podeliti na dve grupe i to neurotransmiteri koji se:
Sintetišu u sinaptičkom čvoru, deluju brzo putem vezivanja za jonske kanale (menjaju
propustljivost jonskih kanala): acetilholin, biogeni amini (adrenalin, noradrenalin,
dopamin i serotonin), neke aminokiseline (gama- aminobuterna kiselina - GABA,
glicin, glutamat, aspartat) i
Sintetišu u perikarionu, sporo deluju, nazivaju se i neuromodulatori: opiodni peptidi
(endorfin i enkefalin), gastointestinalni polipeptidi (luče se u crevima: holecistokinin,
neuropeptid Y, supstanca P, vazoaktivni intestinalni peptid, neurotenzin itd.),
neurohormoni (oslobađajući faktori hipotalamusa, oksitocin, vazopresin), neki gasovi
(NO, CO).
Ekscitatorni i inhibitorni neurotransmiteri. Ekscitatorni neurotransmiteri su neurotransmiteri koji na postsinaptičkoj membrani dovode do
nastanka ekscitatornog postsinaptičkog potencijala i širenja nervnog impulsa (adrenalin, noradrenalin...).
Inhibitorni neurotransmiteri su oni koji izazivaju pojavu inhibitornog postsinaptičkog potencijala i
usporenje ili prekid prenosa signala (gama – aminobuterna kiselina).
Regeneracija nervnog tkiva. Posle rođenja, nervne ćelije se ne
umnožavaju, tako da ne postoji mogućnost njihove obnove ili zamene. Ukoliko
dođe do oštećenja perikariona, neuron propada. Gubitkom određenog broja
neurona dolazi do gubitka funkcije koji oni obavljaju. Moguće je da se funkcija
ponovo uspostavi tako što će okolne zdrave ćelije napraviti nove sinapse i
preuzeti funkcije oštećenih ćelija. Prostor u kojem su se nalazili oštećeni
neuroni u CNS - u popunjavaju ćelije glije koje se umnožavaju i nastaje ožiljno
tkivo.
U perifernom nervnom sistemu je moguća regeneracija perifernog nerva ukoliko je presečen
njegov akson, a telo ćelije ostalo očuvano. U ovoj regeneraciji važnu ulogu igraju Švanove ćelije.
Oporavak nekada može trajati i do 3 meseca.
Centralni nervni sistem
Centralni nervni sistem čine mozak (encephalon) i kičmena moždina (medulla spinalis).
Fig. 6. Hemijska sinapsa
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
8
Obe strukture sadrže dva morfološka odeljka koji se razlikuju po boji:
Siva masa (supstantia grisea) - sastoji se od tela neurona, dendrita, početnih segmenata
dugih aksona i čitavih kratkih aksona. Neuroni se u sivoj masi organizuju u vidu
paralelnih slojeva - lamina ili u obliku gomilica - moždanih jedara.
Bela masa (supstantia alba) – sastoji se uglavnom od mijelinizovanih nervnih vlakana
koja mu daju karakterističnu belu boju. Bela masa ne sadrži tela neurona.
Mozak je smešten unutar lobanjske duplje, a kičmena moždina unutar kičmenog kanala.
Fig. 7. Kičmena moždina unutar kičmenog kanala i mozak unutar lobanjske duplje
Mozak – osnovni delovi
Mozak je najznačajniji deo nervnog sistema. Težina mozga odraslog čoveka iznosi oko 1.4 kg, ali
intelektualne sposobnosti čoveka ne zavise od težine i veličine mozga.
Mozak (encephalon) sastoji se od:
1. Velikog mozga (telencephalon, cerebrum)
2. Međumozga (diencephalon)
3. Srednjeg mozga (mesencephalon)
4. Moždanog mosta (pons)
5. Malog mozga (cerebellum)
6. Produžene moždine (medulla oblongata).
Delovi centralnog nervnog sistema Glavne funkcije
Veliki mozak
Intelektualne funkcije
Obrada i reintegracija motornih, senzitivnih i senzornih
podataka sa periferije i unutar organizma
Međumozak
Obrada emocija
Endokrine funkcije
Ponašanje
Moždano stablo
Središte vitalnih centara:
- Disanje
- Rad srca
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
9
- Budnost i spavanje
Mali mozak Koordinacija pokreta i održavanje ravnoteže
Mozak je smešten unutar lobanjske duplje, a između koštanog i moždanog tkiva nalaze se
omotači (meninge, moždanice) od vezivnog tkiva: tvrda moždana opna (dura mater), paučinasta moždana
opna (arahnoidea), meka moždana opna (pia mater). Prostor između moždanica ispunjen je likvorom.
Uloga koštanog i vezivnog omotača je zaštita mekog tkiva CNS-a od oštećenja.
Centralni nervni sistem višestruko je zaštićen: mehanički (kostima - lobanjom i kičmom,
cerebrospinalnim likvorom i ovojnicama) i hemijski (meninge i krvno - moždana barijera).
Veliki mozak (telencephalon) je najveći deo centralnog nervnog sistema, podeljen na dva
simetrična dela - levu i desnu hemisferu. Veliki mozak vrši najsloženije funkcije nervnog sistema i
predstavlja viši koordinacioni organ.
Na površini velikog mozga nalaze se brojni nabori - girusi (gyrus) i žlebovi - sulkusi (sulcus),
koji značajno povećavaju površinu moždane kore. Duboki žlebovi - sulkusi, dele površinu hemisfera na
pet režnjeva: čeoni (frontalni), temeni (parijetalni), potiljačni (okcipitalni), slepoočni (temporalni) režanj i
ostrvo (insula).
Intelektualni kapacitet osobe ne zavisi od mase mozga, već od površine moždane kore.
Kora velikog mozga (cotrex cerebralis) se sastoji od tela neurona raspoređenih u slojeve -
lamine. Broj i širina lamina je različit u pojedinim regijama. Troslojna kora, naziva se alokorteks i
filogenetski je starija od šestoslojne kore - neokorteksa. Troslojna kora, čini oko 10% moždane kore i
nalazi se u mirisnom korteksu i limbičkom sistemu. Siva masa velikog mozga, osim kore, nalazi se u vidu
grupacija koje se nazivaju subkortikalne sive mase ili bazalne ganglije. Bazalne ganglije učestvuju u
koordinaciji pokreta. Nervna vlakna u kori su delom mijelinizovana i grupisana u vertikalne i
horizontalne puteve.
Srednji mozak, moždani most i produžena moždina grade celinu koja se naziva moždano
stablo (truncus cerebri). Moždano stablo povezuje kičmenu moždinu sa centrima u mozgu i u njemu su
smeštenu centri za mnoge vitalne funkcije (disanje, rad srca). Centralni kanal kičmene moždine se
nastavlja u mozgu, ali se proširuje i obrazuje četiri šupljine - moždane komore koje su ispunjene
likvorom.
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
10
Fig. 8. Osnovni delovi mozga i podela hemisfera na režnjeve
Fig. 9. Anatomija leve i desne cerebralne hemisfere (frontalni presek)
Diencefalon (međumozak) ima ulogu u obradi emocija, endokrinoj funkciji, ponašanju.
Diencefalon se sastoji od:
1. Talamusa,
2. Metatalamusa,
3. Epitalamusa,
4. Subtalamusa i
5. Hipotalamusa.
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
11
Cerebelum (mali mozak) ima ulogu u koordinaciji pokreta i održavanju ravnoteže. Cerebelum
ima koru kao i veliki mozak, ali za razliku od nje, ova kora je svuda podjednake debljine, prosečno oko
1mm. Bela masa cerebeluma sadrži mijelinizovana vlakna i glija ćelije.
Putevi CNS - a. Putevi CNS-a se nazivaju traktusi (tractusi) i fascikulusi (fasciculus) i grade belu
masu svih delova mozga i kičmene moždine. Puteve grade opisani produžeci neurona i njihove sinapse.
Ovi putevi povezuju delove sivih masa u nervnom sistemu u funkcionalne celine.
Mogu se podeliti na:
Asocijativne - povezuju homolateralane sive mase CNS-a
Komisuralne - povezuju kontralateralne centre u pojedinim delovima CNS-a
Projekcione - kratke (povezuju koru velikog mozga sa talamusom i obrnuto) i duge (ushodne
i nishodne, koji se funkcionalno dele na motorne, senzitivne i čulne).
Kičmena moždina
Kičmena moždina ima dve osnovne funkcije, a to su da prenosi signale između mozga i ostalih
delova tela, i da služi kao centar za reflekse.
Kičmena moždina (medulla spinalis) je deo centralnog nervnog sistema smešten unutar
kičmenog kanala. Siva masa se nalazi u unutrašnjem delu (medijalno), i na poprečnom preseku ima izgled
leptira (prednji rogovi - deblji i kraći zadnji rogovi - tanji i duži i bočni rogovi), a bela masa spolja
(lateralno).
Po sredini kičmene moždine prolazi centralni kanal - canalis centralis. Prednje rogove čine tela
motornih neurona kičmene moždine čiji aksoni ulaze u sastav prednjih i korenova kičmenih (spinalnih)
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
12
nerava i završavaju se na skeletnim mišićima. U sastav zadnjih rogova ulaze neuroni kojima se prenose
senzitivni impulsi sa periferije. U sastav bočnih rogova ulaze neuroni koji pripadaju autonomnom
nervnom sistemu. Bela masa kičmene moždine sastoji se od ushodnih i nishodnih puteva i snopova
(traktusa i fascikulusa). Idući odozgo nadole povećava se poprečni dijametar kičmene moždine i menja se
odnos sive i bele mase u korist sive.
Kičmena moždina podeljena je na segmente:
1. Vratni (cervikalni) segmenti (8),
2. Grudni (torakalni) segmenti (12),
3. Slabinski (lumbalni) segmenti (5),
4. Krsni (sakralni) segmenti (5),
5. Trtični (kokcigealni) segmenti (3).
Svaki segment kičmene moždine, predstavlja jedan
njen deo, iz kog izlazi jedan par kičmenih živaca.
Visina segmenta ne odgovara visini pršljenova jer
se kičmena moždina pruža samo do 2. lumbalnog
pršljena, odnosno kraća je od kičmenog kanala.
Periferni (autonomni) nervni sistem
Periferni (autonomni) nervni sistem čine moždani i kičmeni živci i odgovarajući ganglioni.
Periferni nervi su izgrađeni od nervnih vlakana organizovanih u snopove (fascikuluse) koji su obavijeni
vezivnim tkivom. Nerve čini više snopova, a snopove čine različiti broj nervnih vlakana različite debljine.
Nervno vlakno čini akson obmotan Švanovim ćelijama koje mogu, ali ne moraju formirati mijelinski
omotač. Nervna vlakna okružuju tri vezivno - tkivna omotača: epinerijum, perinerijum i endoneurijum.
Ganglioni su ovalne strukture sive mase van CNS - a, a koje grade tela neurona i nalaze se na
putu perifernih nerava. Mogu biti senzorne i autonomne ganglije (vegetativne ganglije). Senzorne ganglije
su ganglije kičmenih živaca (spinalne ganglije) i moždanih živaca (cerebralne ganglije). Autonomne
ganglije su deo autonomnog nervnog sistema i mogu biti simpatikusne i parasimpatikusne.
Moždanih živaca ima 12 (Tabela 1) i mogu se podeliti prema vrsti vlakana koje sadrže na:
Fig.10 Segmenti kičmene
moždine
SISTEMSKA ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA ČOVEKA Handout 3
13
– Senzitivne - čulne (sadrže samo senzitivna vlakna): I, II, VIII. Senzitivna vlakna mogu
biti somatosenzitivna i viscerosenzitivna (senzitivna inervacija unutrašnjih organa)
– Motorne - (sadrže samo motorna vlakna): III, IV, VI, XI, XII. Motorna vlakna mogu biti
somatomotorna i visceromotorna (inervišu glatke mišiće u organima)
– Mešovite - (sadrže i senzorna i motorna vlakna): V, VII, IX, X
– Sa parasimpatetičkim vlaknima: III, VII, IX, X
Kičmeni živci nastaju spajanjem prednjih i zadnjih korenova kičmene moždine i ima ih koliko i
segmenata kičmene moždine. Nervi napuštaju kičmeni kanal i idu do mišića ili senzornih receptora koje
inervišu, dajuću usput bočne grane.
Periferni nervni sistem čine:
– Simpatikus i
– Parasimpatikus.
Uloga periferni nervnog sistema je kontrola glatke muskulature unutrašnjih organa, srčanog
mišića i žlezdi, uključen je u kontrolu krvnog pritiska, telesne temperature, procesa varenja i drugih i nije
pod uticajem volje.
Osim par izuzetaka, organi unutar čovečijeg organizma inervisani su od strane oba dela
autonomnog nervnog sistema. Vrlo često simpatikus i parasimpatikus imaju suprotne efekte na organe
koje zajednički inervišu.
U ANS - u postoje dve vrste sinapsi:
– Između predganglijskog i postganglijskog neurona
– Između postganglijskog neurona i visceralnog efektora.
Acetilholin se luči na krajevima svih preganglijskih neurona i postganglijskih parasimpatičkih
neurona. Na krajevima većine postganglijskih simpatičkih vlakana oslobađa se norepinefrin
(noradrenalin).
Simpatikus ima katabolički efekat na organizam (potrošnja uskladištene energije), dok
parasimpatikus ima obrnuti efekat. Zbog međusobne povezanosti simpatičkih gangliona reakcije
simpatikusa imaju efekte na čitav organizam, dok parasimpatikus ispoljava lokalni efekat.
Paraganglije su nakupine neuroendokrinih ćelija smeštene unutar ili blizu ANS-a. Jedna grupa
prati simpatikus i raspoređena je duž prevertebralnog i paravertebralnog simpatičkog lanca ganglija ili
duž nerava koji inervišu organe karlice i zadnjeg dela trbuha. Druga grupa prati parasimpatikus, pre svega
vratne i grudne grane glosofaringeusa i vagusa. Najveći parasimpatički ganglioni su karotidno i aortno
telo.