Miloš Crnjanski - Dnevnik o Čarnojeviću

Dnevnik o Čarnojeviću nije ni novela, ni roman ni pesma, ni monodrama. To je prosto tekst,

lirski tekst, tzv. moderne umetničke tehnologije, modernog postupka, i duhom i načinom.

Odsustvo svake kompozicije; princip rasipanja utisaka, misli, slika, rasipanja građe jeste put

do postizanja unutrašnje logike kazivanja. Ništa se tu, tako reći, ni sa čim ne podudara i ne

povezuje, a celina ipak održava samu sebe. Dnevnik ima stalnu aktuelnost, stvaran je, kako

to mogu biti samo duboko proživljena, misleća dela. Ovo delo je građeno isključivo na jednoj

velikoj temi borbe za nacionalno oslobođenje. Ono što uslovljava stalno stvaralačko

interesovanje za Dnevnik jeste slutnja da je taj tekst na tragu jednoj velikoj temi, uistinu

sudbinskoj. Draž njegova je u tome što je sadržao u sebi nekoliko najvažnijih pitanja epohe,

i što na njih nije dao nijedan odgovor. Draž je u toj iskrenosti, u tom nepristajanju na zabludu,

u pameti da se ne uhvati na lepak. Jer pitanja postoje već pedeset i više godina, a pravog

odgovora nema, i pored svih pokušaja. Dnevnik o Čarnojeviću je prosto prisutan, govori

ono što može i koliko može, i traži sebi druga.

Kratak sadržaj - Dnevnik o Čarnojeviću odbijaju da štampaju u cjelini i predlažu piscu da

izdvoji nekih pet tabaka iz ogromnog rukopisa. U hotelu "Pariz", Crnjanski nasumice odabira

dijelove teksta. Ostalo spaljuje. Kasnije je Vinaver ispremetao poglavlja i knjiga je tako

objavljena. Zbog toga, a i zbog činjenice da je ovaj roman lirski, ne može se govoriti o fabuli.

Knjiga, ustvari, predstavlja splet razmišljanja glavnog junaka ili, možda, lirskog subjekta o

mnogim motivima iz života, pa naravno i o životu samom. Roman počinje opisom i

razmišljanjem o ratu Petra Rajića u kome se vidi besmisao rata kao i "indiferentni stav glavnog

junaka" (kako kažu neki kritičari). Od tog pakla se udaljava razmišljajući o djetinjstvu, majci

i periodima bolesti koji mu, kako kaže, "behu najlepši doživljaji". Sjeća se majčine smrti i

njegove ženidbe ubrzo nakon toga, koju su ugovorile njegove tetke i žene iz mjesta. Njegova

žena, puna života i strasti, bila je previše za ratom izmučenog čovjeka. Njegova bolest se

pogoršala i on odlazi ne liječenje u Krakov. Tu upoznaje još jednu ženu koja mu pruža samo

čulnu ljubav. Emocije on traži i pronalazi u liku jednog sumatraiste, Čarnojevića koji je okrenut

prirodi, nebu, i koji smatra da je sve u vezi. On predstavlja Rajićevo drugo Ja. Tekst o

Čarnojeviću koji zauzima najkraći dio romana, predstavlja centralni njegov dio i objašnjava

smisao čovjekovog života, daje razlog čovjekuda živi, te ispoljava osnovu poetike Miloša

Crnjanskog, tzv. "sumatraizam". Rajić se vraća iz sanatorijuma sa shvatanjem da je sreća u

lišću (prirodi ), utjeha u nebu i odlukom da će smrt dočekati smiješeći se.

Ukratko o glavnom junaku

U ulozi nosioca ovih sudova (o čoveku i svetu), pojavljuje se po pravilu, lik glavnog junaka.

Glavni junak 'Dnevnika' zamišljen je kao neko ko se 'oslobodio i odrodio od svega', kao neko

koga 'ništa više ne vezuje ni za dobro ni za zlo'. Ovom junaku život liči na komediju: 'sve sam

čekao da će još nešto doći u životu, da ovo dosad beše samo komedija. Sad vidim, da posle

sažaljenja ne dolazi ništa novo.' Čarnojevićeve noći prolaze 'u groznicama i snovima...koji

nisu mnogo luđi od jave'. Na jednom drugom mestu, ovaj moderni Čarnojević se pita: 'ali zar

je život više nego senka' i odmah odgovara: 'ne, senka je više nego život'.

Glavni junak 'Dnevnika', osim toga kaže: 'ja ne volim plač nego tugu'. U stvarnosti se plač i

tuga razlikuju isto onako kao što se razlikuju jedno neposredno reagovanje od stava koji iza

sebe ima izvestan sud vrednosti. Emotivna karakteristika glavnog junaka ' Dnevnika' je,

dakle, ekvivalent za jedan aksiološki, univerzalni odnos prema svetu.

O tom odnosu govore i neke druge karakteristike Čarnojevićevog lika. Jedna od njih je čežnja

za zaboravom u nekim dalekim, polarnim predelima, čežnja za onom zemljom 'gde je led

zelen a voda plava pod ledom, sneg rumen'. Druga je saznanje da ljubav ima u sebi nečeg

neprolaznog u metafizičkom značenju te reči. 'Čini mi se jedino ona i jesen ostaje, sve je

drugo samo varka.'

(...) Ali najveća uteha junaka ovog romana je nebo. '...ako umrem', to je poslednja rečenica

knjige, 'pogledaću poslednji put nebo, utehu moju i smešiću se'.

Zahvaljujući ispovednom obliku umetničkog kazivanja, pisac obezbeđuje vrednosnim

iskazima glavnog junaka povlašćen položaj. Sve druge likove 'Dnevnika' vidimo spolja, jedino

je lik glavnog junaka oblikovan iznutra. Osim toga, ispovedna tehnika omogućuje piscu i da

na indirektan način pridobije čitaoca za gledište glavnog junaka. Svi ostali likovi oblikuju se

iz perspektive glavnog aktera 'Dnevnika o Čarnojeviću'.

Ovo neveliko delo Miloša Crnjanskog spada u najoriginalnija dela srpske proze između dva

rata. Ovaj po obliku najmanji roman srpske književnosti, bez radnje, fabule i uobičajenog

zapleta, istovremeno je i naš najpoetičniji roman: sav istkan od lirskih vibracija i čudesnih

poetskih slika jedne mladosti pometene ratom.

Dnevnik o Čarnojeviću je roman o mladom intelektualcu koji se našao u vrtlogu prvog

svetskog rata. Crnjanski je ovde sproveo postupak paralelnog pričanja doživljavanja

detinjstva i dečaštva doratnih godina - sa jedne strane, i mučnih slika i doživljaja rata - s

druge strane. Pisan u prvom licu i u naglašeno emocionalnom tonu, ovaj roman ostavlja utisak

izrazito lirske autobiografske poeme.

U slikama detinjstva i dečaštva junaka romana oživljena je građanska porodična i društvena

atmosfera tipična za staru Vojvodinu i viđena isključivo kroz dečju psihu:

- Bolesti su bile moji najlepši doživljaji, priča junak romana. Oblačili su me u belo i metali me

u prozor, a ljudi su zastajali i gledali me... Ležao sam sav u čipkama, lakim kao perje, a kroz

prozor sam video golubove moje, koje sam toliko voleo, premeštao i kupao... Mati mi je

morala vaditi stare adiđare, sve bisere njene i svilene vezove, i ja bih sve kupio i gomilao na

grudima i ležao pod njima sav blažen.

Teklo je tako to detinjstvo među ikonama, voštanicama, među slikama po građanskim

salonima, uz priče o Srbiji, caru Dušanu i hajducima. I kad bi srpsko pevačko društvo pevalo

o Kara-Mustafi i Hajduk - Veljku, on bi stajao "bled i sav u groznici od tih pesama... Pesme te

pritisle su me uza zid, uzimale mi dah, gledao sam, preneraženo, stare ikone oko sebe, neke

ljude popadale sa nožem u ruci pod šančevima, sa crvenim fesom na glavi, i te stare slike i

ikone pekle su mi oči, kao da su me zraci što su se odbijali sa njinog tamnog zlata, probadali".

Onda je došla majčina smrt, zatim briga rođaka da ublaže dečakovu tugu, a na kraju lukava

dovijanja varoških devojaka da osvoje srce bledog i tužnog mladića.

Ratnički život junaka Dneviika... obuhvaćen je slikama krvavih pogrona nad vojvođanskim

Srbima zbog Principovih vidovdanskih hitaca i praćen sve do ratnikovog povratka u zavičaj:

- U galicijskom blatu, poljskim bolnicama, u marševima i rovovima, po ulicama ispražnjenih

gradova, razorenim selima, u "jeseni i životu bez smisla", kroz sve četiri godine, zuče se jedna

mladost, čudna, prenaglašenih osećajnosti, oplemenjeno ali i otupelo neurastenična,

zaglibljena u veliku ludoriju rata.

Sa gorčinom posmatra mladić i sebe i svet onr sebe, gleda kako se sve lomi i pada i sa bolom

zaključuje:

... i ja smešeći se gledam te rulje i idem od grada do grada. Rulje pustih žena, rulje hulje

trgovaca, rulje ratnika, rulje bolesnih i rulje mrtvih. Decu i žene. Pijanu hrpu onih koji se sada

bogate... Strahovito, uplašeno, pažljivo, ja gledam život i držim ga u rukama koje drhte i

gledam oko sebe šume i puteve i nebo.

Ta skupo plaćena tragedija naslikana je u romanu kao izvor pustoši u čoveku i osnov za njegov

revolt. Junak Miloša Crnjanskog, kao povratnik iz rata, ne živi u onim radosima osećanja za

koja zna čovek koji se srećno vratio u dragi zavičaj. Iluzija je i sama pomisao da se

ppovratnički život može da nastavi tamo gde ga je rat prekinuo. U njemu sada živi sasvim

drugi čovek, drugo ljudsko biće, čiju psihu razdiru težnje za preispitivanjem nekadašnjih

vrednosti. Sa setom i ironijom on se osmehuje svemu, ali nema snage da na ruševinama

započne novi život. "Ne", kaže on, "ne znam šta je dobro, a šta zlo, ništa ne znam šta se sve

sa mnom zbilo... Mi ćemo se vući u zelenom odrpanom šinjelu, bledi i nasmešejni, svud po

ulicama. Mi ne ištemo ništa, mi ne želimo ništa, je li, mi ne želimo ništa."

JE LI STVARNO POSTOJAO ČARNOJEVIĆ?

Postoje dobro i loše postavljena pitanja. Da li je stvarno postojao Čarnojević iz Dnevnika o

Čarnojeviću Miloša Crnjanskog, to na prvi pogled izgleda kao najgore postavljeno pitanje.

Najpre zato što je teško govoriti o stvarnom postojanju ma kojeg književnog lika. A onda i

zato što Čarnojević može biti sporan kao zaseban književni lik. Nije slučajno što ga kritičari

ponekad nisu razlikovali od glavnog junaka romana Petra Pajića. Može se reći da je u našoj

književnoj kritici razjašnjen odnos između ova dva lika. Pa ipak, kad dugo i strpljivo radite na

pripremanju kritičkog izdanja romana, uočavate ponešto što bi moglo ići u prilog upravo

pogrešno postavljenom pitanju. Na primer, promene koje je Crnjanski unosio u tekst,

računajući od jednog odlomka štampanog u časopisu 1920. godine, pokazuju da se on kolebao

da li treba, i kako, jedan lik razdvojiti na dva: na Rajića i Čarnojevića.

Nije ništa manje zanimljivo ni to da Čarnojević ima svoju malu istoriju upravo kao književni

lik: možemo pratiti njegovu književnu genezu kad upoređujemo tekstove Miloša Crnjanskog.

Mislim da to nije slučajno. Jer ovaj dvojnik, ova senka od lika koju vidimo tek u Rajićevom

snu, dolazi nam iz samog središta piščeve poetike. To nije usamljen slučaj, koji nalazimo

samo kod Crnjanskog. Valja se setiti i one zagonetne senke iz Andrićeve Proklete avlije koja

vidi i čuje, a ne govori. Zove se prosto: mladić pored prozora. Ona je poput konca koji, kad

ga dobro uočimo i povučemo, otvara nam unutarnji sklop Andrićevog romana. Najzad, i u

trećem, takođe izvrsnom kratkom romanu Ljudi govore Rastka Petrovića, iznenada se u

svetlosti munje pojavljuje demon sa crnim ogrtačem. Pripovedač za ovo priviđenje kaže da je

veliki pesnik. I kad otkrijemo na kog se pesnika misli i na koji događaj, opet će nam se delo

otvoriti iznutra: pokazaće nešto od svoje poetike.

Zametak Čarnojevićevog lika nalazimo u objašnjenju koje je Crnjanski dao uz pesmu

"Sumatra" 1920. godine. Tu je prvi put izložio svoju poetiku, novu i neobičnu. A neobična je

pored ostalog i zato što se nastanak pesme objašnjava sopstvenom biografijom kojoj se

dodaje još jedna, paralelna ali tuđa. Pored pesnika koji se vraća iz rata, pojavljuje se "jedan

dobar drug", koji se takođe iz rata vraća: iz azijskog dela Rusije, pa preko Japana i Engleske.

Mnogo kasnije Crnjanski je u jednom intervjuu naveo i njegovo ime: Miloš Birimac. Birimac

nije književni lik, nego stvarna ličnost, koja se na dvatri mesta pominje u Itaki i komentarima.

Ali se i u demonu iz romana Ljudi govore takođe nalazi stvarna ličnost: pesnik Milan Dedinac.

Izgleda da je i Crnjanski u lik "jednog dobrog druga", kad ga je uskoro razvio u romanu

Dnevnik o Čarnojeviću, uveo stvarnu ličnost jednog pesnika. Ono što je i u jednom i u drugom

slučaju zajedničko, jeste da uvođenje stvarne ličnosti jednog pesnika služi kao motivacija za

iznošenje sopstvene poetike.

Dva povratnika iz rata, pesnik i "jedan drug" iz objašnjenja "Sumatre", u romanu Dnevnik o

Čarnojeviću paralelno su razvijena kao pripovedač Rajić i njegova senka Čarnojević. Ali ta

senka, u krajnjoj liniji, i nema drugog zadatka nego da izloži i svojim postupcima, svojim

životom potvrdi piščevu poetiku koja se zove sumatraizam. Crnjanskom, očigledno, nije bio

dovoljan lik koji bi u romanu izlagao njegovu poetiku. Potrebna mu je bila i iz stvarnosti uzeta

ličnost koja će svojom biografijom oživotvoriti tu poetiku. A ko bi to drugi mogao biti ako ne

pesnik? Zanimljivo je da ni Crnjanski, kao ni Petrović, nije naveo stvarno ime pesnikovo.

Ostavljeno je nama da ga u oba slučaja naslućujemo i najzad otkrijemo. Izgleda da pri tome

pravi cilj nije da se delo zatamni i aluzivnost učini širom i neodređenijom. Ili bar nije samo to.

Čarnojeviću su u romanu data tri svojstva koja nam olakšavaju prepoznavanje. Hajppe je to

njegovo poreklo: on je Dalmatinac. Otac mu radi kao pisar na faru. Rajić čak s njim u

epistolarnoj formi raspravlja o mogućim odnosima između Srba i Hrvata po završetku rata. I

jedno i drugo, far i rasprava o odnosima u novoj državi, zaklonjeno je ili sasvim prigušeno u

docnijim izdanjima romana. Sa čisto književnog stanovišta razlozi su jasni: lik koji je postao

dvojnik mora imati pomalo dvosmislenu biografiju, pa i oca Čarnojevićevog nalazimo u

manastirima fruškogorskim i u Vlaškoj. Drugo svojstvo nalazimo u junakovim putovanjima

brodom od Singapura i Bombaja, pa preko Kaira i Malte do Soluna. Treće je njegova teorija o

tajnim vezama u svetu. Ona je očigledno pesnička, očigledno ima nešto od kosmičke utopije

iz vremena avangarde, i po svemu se podudara sa sumatraizmom samog Crnjanskog.

Poći ćemo od putovanja ili lutanja po svetu. Crnjanski nam u tome pomaže svojim sećanjima

objavljenim 1929. godine: sudbinu za vreme rata i putovanje iz Rusije, pa preko Japana i

Engleske opisuje kod svog prijatelja Siba Miličića na isti način kao i ranije kod Birimca. Ostala

putovanja Siba Miličića podudaraju se potpuno s Čarnojevićevim pravcima plovidbe. Drugo,

kod Miličića u prvim poratnim godinama Crnjanski izdvaja planetarno osećanje "žudnju za

nekim kosmičkim optimizmom, radošću, bez obzira na svakidašnjicu". I ovde lako

prepoznajemo Čarnojevića. Zatim, u jednoj Miličićevoj pesmi iz istog vremena, koju je

Crnjanski svakako znao, kao refren se ponavlja: „Rodno mi ostrvo Far." Na ostrvu s farom

bio je pisar, Čarnojevićev otac.

Najzad, i možda najvažnije, u Pismima iz Pariza iz 1921. godine, na jednom od mesta gde se

vide sami temelji njegove poetike, Crnjanski kao potvrdu navodi Miličićeve stihove iz Knjige

radosti: "A, Zemlja, neka je srećna, sirota naša sestra, Zemlja." Docnije, u komentaru uz

pesmu "Poslanica iz Pariza", opisuje Miličića kako 1921. godine sa zanosom tumači francuskim

pesnicima svoju teoriju o "kosmičkoj literaturi". Nesumnjivo, Miličićeva kosmička teorija

uklopljena je u sumatraizam Miloša Crnjanskog, a Miličić zajedno sa svojim poreklom,

životnom sudbinom i pesničkom teorijom poslužio je kao stvarnosni prototip za oblikovanje

Čarnojevićevog lika. Lika koji je senka. Ali senka koja otelovljuje jedan jedva yhvatljivi zanos

ili slutnju, koja je kao magična nit protkala ne samo književno delo Miloša Crnjanskog nego i

srpsku književnost 20. veka.

Kome ja ovo pišem?

Kome ja ovo pišem? Ovo pitanje postavio je sebi junak romana "Dnevnik o Čarnojeviću" Petar

Rajić, ili jedan sadašnji Čarnojević, osuđen od davnina na lutanja, ili sam pisac postavlja sebi

ovo pitanje da otkrije smisao svog rada, svoje umjetnosti i svog života.

Čovjek jednostavno ima potrebu da piše, da na papir prenese svoje misli, želje, strahove.

Naročito ako nema s kim da porazgovara o svemu ovome, kao što je slučaj Rajićev. Njega

okružuju ljudi kojima najveću važnost imaju svjetovne stvari koje ih okružuju. U njemu, pak,

postoji jedan drugi život, onaj koji proživljava mali broj ljudi - boriti se protiv svoga roda,

proživiti sve tragedije i besmislenosti rata i, možda, želja da to sve nekome kaže, da utješi

nekoga ko je stradao kao on.

Jer, književnost koja nas uči lijepom izražavanju, našem jeziku, ponekad običajima, vjeri i

mnogim drugim stvarima, može nam pomoći da se izborimo sa nekim teškim trenucima u

životu ugledajući se na junake velikih (i onih manjih) djela i način na koji su oni riješili slične

poteškoće. Tako Rajić kaže: "Posle su me tukli. O, ni to nije bolelo. Bio sam navikao, da čitam

romane, pa sam često mislio na Dostojevskovu "Katorgu". Zato Rajić piše ovaj dnevnik

mladićima, onima kojima je, kao i svim Čarnojevićima, sudbina odredila stalnu borbu i lutanja.

A osim lutanja, u krvi njegovih potomaka postoji još jedno veliko zlo, tragedija našeg naroda,

to što se sve zaboravlja i gazi. "Da, zaboraviće se i igraće pijani kolo nad zgarištima."

Možda u tome postoji i želja da se što prije zaborave sve strahote kroz koje je narod prošao

u toku teških vremena. Postoji, ipak, i ona druga strana, a to je ono vjekovno nastojanje da

se priklonimo zapadu, istoku (u vidu Rusije) i, ono što je Ćosić primijetio u svom "Vremenu

smrti", da se Srbi stide svog siromaštva (samim tim i svog života,sebe). Šta god bio uzrok

ovom stalnom zaboravljanju, postoji ta tendencija gaženja prošlosti (jer se "u prošlosti ne

živi"). Ali, isto tako, narod koji nema prošlosti nema na čemu da izgradi ni sadašnjost, a

kamoli neku daleku i neizvjesnu budućnost. Zato kad Crnjanski kaže da piše "mrtvacima" on

nije "štuknuo pameću" kako kažu njegove tetke. On zapravo piše o onima čije žrtve zaslužuju

da se pamte. Piše njima u slavu, i ako uspije da neko od naših generacija pročita ovaj njegov

pomen, učinio je nešto veoma značajno za pretke i istoriju.

Osim ovog istorijskog aspekta, svako djelo sadrži i neke druge istine o životu, kojih u ovom

djelu ima mnogo, a koje ću obrađivati u daljem radu, ali ovdje hoću da istaknem taj poučni

karakter svakog djela.

"Zvona su zvonila, jer sam ja udesio da stignem kad zvona zvone. A ja sam učen čovek;

znam, da se sve lepo mora namestiti i da o Božiću nikad mi nije Božić, nego naša sluškinja,

turala u cipelice orase, srebrne i zlatne."

Ovim Crnjanski ističe značaj knjiga za oblikovanje čovjeka. O tome koliko knjige uspijevaju

da čovjeka odvoje od zabluda iz djetinjstva i da stvaraju jednog izvajanog, obrazovanog i

samosvjesnog pojedinca koji će znati i moći da se ostvari u svom životu.

Rečeno je da riječi lete, a da ono što je napisano ostaje. Zbog toga je značajno zapisati svoje

misli, jer će jednom nekom, možda, pomoći pri savlađivanju makar i najjednostavnije

prepreke u životu.

Vojnik sam, o, niko ne zna, šta to znači

U srpskom narodu postoje mnoga predanja, mitovi, priče koje se prenose sa koljena na

koljeno, pričom i zapisima. Jedan od najslavnijih i najslavnijih je mit o Kosovskom boju. Kroz

istoriju nas prate priče o junačkoj pogibiji srpskih prvaka na Kosovu na dan koji je sada najveći

dan u istoriji srpskog naroda (Vidov-dan, naravno). Govori se o velikoj moralnoj pobjedi Srba

tada na Kosovu, iako su pali pod tursku vlast koja je trajala pet vijekova.

Kad bi ti znao koliko je skupa

i jedna nevidljiva trunčica prašine,

u životu koji se glavom plaća!

U tom životu i varnica koja se gasi,

i pahulja koja se topi,

vrede više nego kruna u tvom!

... riječi su kneza Lazara Bajazitu (iz nove verzije drame "Kosovski boj", Ljubomira Simovića).

I sasvim je onda normalno da čovjek koji odraste na ovakvim pričama "glasno brani čast svog

naroda, on veruje u vojsku, govori o sinu svome."

Postoje, ipak i oni drugi (kao što uvijek i svagdje postoje dvije suprotstavljene strane) kojima

su pričane druge priče. Postoji Rajić kome je majka "sedela na postelji i pevala pesme u

kojima se jednako klalo i ubijalo i sela su gorela. O, koliko sam zbog toga vriskao." Možda je

ovo i bolje. Dijete plače, boji se zbog ovakvih priča, ali bar nauči da u ratu nema ničeg sjajnog

i uzvišenog.

Iz Simovićevog djela su i riječi Bajazitove upućene knezu Lazaru:

Ostavi ti te varnice i pahuljice!

I činjenicama pogledaj u oči!

A činjenice, očigledne i opipljive,

činjenice bez glave, činjenice bez nogu i ruku,

leže na krvi po celom Kosovu!

To je stvarnost naša, njihova i bilo kog drugog naroda u ratu. I kad to spozna, onda se takav

čovjek onom drugom "ruga, priča mu krađe po štabovima, blato i kišu".

A u "Dnevniku" opet počinje od Vidov-dana. "Bio je veseo dan, Vidov-dan", u kom je jedan

gospodin govorio "sve nešto nejasno i dugo o Kosovu".

Onda opet pogibija, ovog puta bez sjaja. "Sede ranjenici krvavi, prljavi,drhte, hladno im je.

Jedan mrtvac potrbuške u lokvama krvi. Svukli su ga svega golog." Oni koji su na to bili

pripremljeni, sada su "mirni", "naviknuti" i samo umorni. Oni drugi koji nisu uspjeli da vide

sjaj borbe, vjeruju još u lik Kosovke djevojke koja će ih nahraniti i napojiti, ali "pred kućama

stajahu prljave žene", a devojčice od dvanaest godina, deset godina, nude se."

I to je pad. Potpuni slom, potpuno rušenje mita. I onda se ćutljivi očevi vraćaju od kuća

"razjareni i govore o ubistvu." Više ne žele da junački poginu za državu, narod, porodicu. Sad

žele za njih da ubijaju. Zašto? Možda da bi uplašili neprijatelja, natjerali ga da ode sa njihove

teritorije i prekine rat ili da oni prekinu rat poubijavši svoje protivnike.

Zašto se mržnja budi u ratom uništenom čovjeku? To se ne zna. I sam Crnjanski je rekao:

"Vojnik sam, o, niko ne zna, šta to znači."

Simovićev knez Lazar govori:

Mi smo se tukli u različitim bitkama!

Ti si pobedio u tvojoj, ja sam u svojoj!

Samo je zaboravio da u bitkama nikad nema pobjednika. U ratovima svi gube.

A Crnjanskov Rajić kaže: - Za nama će doći bolje stoleće, ono uvek dolazi.

Nadao se da će oni iza njih srušiti sve zablude i shvatiti sve istine o ratu, jer u ratu nema

boljeg vremena.

Ne, nije ljubav Bog

Kada se kaže Ljubav, djeca pomisle na majku, oni malo stariji na ljubav prema djevojci,

suprugu,... majke na ljubav prema djeci, a tek poneko (i najčešće, mali broj njih) riječ ljubav

veže za prirodu.

Pošto je Crnjanski svoju knjigu napisao za sve generacije, opisao je u njoj sve tri ove ljubavi

i razvijao ih je onim redom kojim ih mi spoznajemo.

Prva u "Dnevniku" je opisana ljubav majke i ljubav prema majci.

Svaki čovjek majku će opisati kao jedno uzvišeno biće, kao brižnu ženu, punu ljubavi i

nježnosti za svoje dijete. Takva je majka koju bi svako poželio. Ali, želje se ne mogu svima

ispuniti. Rajićeva majka je bila "vesela i lepuškasta udovica" koja "se glasno smejala. Primetio

sam, da se taj kikot, koji sam mrzeo, ponavljao uvek, kad bi se obukla u tu crnu svilenu

haljinu, koja je bila jako tesna." On je imao majku koja ga nije dočekivala kada se vraćao

kući, a mnogo je to želio. Želio je da osjeti beskrajnu ljubav majke, a pronašao ju je tek u

svojim snovima o Čarnojeviću i njegovoj majci.

Čarnojevićeva majka, za razliku od njegove "nije bila nikad zaljubljena, nju nikad niko nije

milovao, tukli su je, mamili pijani i obesni i ona je jednako ribala" da bi plaćala dugove i da

bi njega školovala. Tako je zamišljao majku Petar Rajić. Silno je želio majku koja će se

posvetiti samo njemu, koja bi se brinula o njemu, a ona je to učinila samo jednim svojim

gestom - kada je "umrla, a nije dala da ga bude".

Kada je otišao od kuće na školovanje, počeo je sa drugovima da traži i onu drugu vrstu ljubavi.

"Obuzimala me mladog neka strast koja sve voli." I ta strast i čulnost je ono što se osjeća u

mladosti. Ništa više nije potrebno. "Vi mislite da sam ja pokvarena? Oh, šta sam ja mislio?

Bio sam pun smeha. (...) Njoj se nije sviđalo što sam tako divlji."

I dalje, kako je odrastao i sazrijevao, u njegovom životu su se nizale žene koje su mu samo

čulnost i davale. Prvo su to u ratu bile "neke prljave žene", pa njegova žena čija ga čulna

ljepota ne zavodi nego samo "začudi", zatim Poljakinja koja muža vara s njim, a njega sa

mužem, te Izabela koja se javlja u njegovim razmišljanjima o Čarnojeviću. Vremenom ta

ljubav počinje da mu smeta: "Ja sam sa dosadom počinjao da je ljubim, ali me je njena strast

sve više gušila." Tražio je osjećanja, čistu ljubav koja bi ga sveg ispunila. Njemu, čovjeku

povrijeđenom ratom, trebala je žena koja bi ga mogla razumjeti, s kojom bi razgovarao i o

zemljoradničkim zadrugama, i o umjetnosti i nebu, a ne samo o onome oko čega "se okreće

svet".

"Ko si ti, divna, lepa, strasna, među ogledalima i časicama u sumraku kafane? Ah, ne, ja neću

tebe; tamo napolju hoću da izađeš." Tražio je ženu bez maske, a lijepu, čulnu, a čednu.

Našao ju je u liku Marije, nedostižne žene iz njegovih snova. "Pod prozorom stajaše Marija i

pevaše. Prala je rublje. Iz njenog lika i golih ramena bleštaše zora...Po grudima mi padoše

vlažni skuti neba, ja tiho šapnuh: 'Marija'. Ona se trže, pokri ramena, podiže rublje i reče

nešto tiho."

Tako čistu i uzvišenu on je vidi iz perspektive svoje neutoljene, ali čiste žudnje.

Čistu ljubav osjetio je prema prirodi, kada je uvidio da neće naći ženu svojih želja i snova.

"Ja je ne ljubim. Ja ljubim nebo, moja je ljubav blaga, u snu, i neprolazna." Okrenuo se prirodi,

jer je samo ona stvarna i neprolazna. Svi ostali mogu da se pretvaraju (kao žene prije braka),

jedino je priroda iskrena i čovjek u njoj može da nađe mirenje i utjehu za sve svoje bolove i

razočarenja.

No, bez obzira kakva ljubav bila i prema kome god je osjećali, moramo biti svjesni da volimo

zbog toga što nas "ljubav svuda nađe".

Gde je život?

Rekla je "da je željna 'da živi, živi'. A kad bih je ja zapitao, šta hoće time da kaže 'da živi,

živi', ona bi porumenela, zaćutala, pa se nasmejala." Ko zapravo zna šta je život?

Čovjek se rodi, tačnije majka ga rodi, povije, krsti, a da on uopšte nema svijesti o tome.

Poslije ga šalju u školu, počne da radi i ponaša se prema nekim utvrđenim normama, koje su

prije njega ustanovili neki drugi ljudi. Drugi vrlo često odlučuju umjesto njega: šalju ga u rat,

ožene ga ("Svi su znali da me treba oženiti i oženiše me. O meni se isto tako mnogo rešavalo

kao i svemu drugom i o ratu.") I tako, živeći prema propisanim pravilima, jednako prolazi dan

za danom, naročito u bolestima kad mora mirno da se sjedi na jastucima, jer "kažu od toga

zavisi život". Čovjek u jednom trenutku uvidi da je njegov život u njegovim rukama, a nije

njegov.

Neki se pomire s tim i nastavljaju da se kreću niz struju, nastoje da taj vremenski period koji

im je dodijeljen završe u miru i onako kao što su se i rodili - bez njihovog znanja i uticaja.

Postoje, međutim, i ljudi koji se, kao i Rajić, zapitaju: "Zašto dragi moj? Zašto je bila naša

mladost?" Tada on, iako je fizički vezan za bolesnički krevet, dopušta slobodu svom umu i

kroz lik sina Egona Čarnojevića uspostavlja vezu sa prirodom koja uvijek stvara i svakom

svojom promjenom utiče na čovjeka i na njegov život.

Shvata on da je "velika razlika da li samo nosite svet u sebi, ili da li to i znate." Okrenuvši se

prirodi i lišću koje gleda sa svog prozora, on otkriva da je sve u prirodi povezano. Lišće ima

životni ciklus kao i čovjek: rađa se, razvija i na kraju opada, kao što svaki čovjek umire. I,

kao što list, prije nego što svene, ima funkciju u ovom svijetu, tako i svaki čovjek ostavlja u

njemu trag, dubok ili plitak, širok ili ne, nebitno. To je, ipak, trag za vječnost. "Sve što su

činili, tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu ostavlja traga."

Upravo ta povezanost svih bića na svijetu, predstavlja okosnicu sumatraizma, koga Crnjanski

objašnjava kroz Čarnojevićev lik koji s ponosom uzvikuje: "Ja sam sumatraista."

Njegov život nije zavisio od ljudi koji su ga okruživali, a bio je "prijatelj svakom na svetu".

Govorio je: "Svi smo jednaki. Svud je moja otadžbina. Svud ima ljubavi, jer svud ima trave i

žila i lišća uvenula." On je, za razliku od mnogih ljudi, spoznao svrhu vog života, bio ga je

svjestan. "Osećao je da je njegov život samo rumene jedne biljke radi na Sumatri. I on se

smešio mirno."

Kada je Rajić spoznao u sebi ovakvog Čarnojevića, ne nekog lutalicu bez cilja, nego čovjeka

koji bira boju neba ispod koga će biti, čovjeka koji vjeruje u smisao svoga postojanja na

zemlji, shvata da, iako je rođen bez svog učešća i bez svoje volje, njemu je data mogućnost

i snaga da mijenja i upravlja svojim životom. Ako već nije mogao da utiče na trenutak rođenja,

on će moći da oblikuje trenutak svoje smrti tako što će "pogledati poslednji put nebo, utehu

moju, i smešiću se."

Smiješiće se da bi pomogao jednom cvijetu da se otvori, a i zato što zna da će "umesto njega

da žive rumene neke jele pune kakadua lepih na jednom ostrvu dalekom".

A nebo će, i poslije njegove smrti, da bude plavo i rumeno i da svojim mirom i trajnošću pruža

utjehu nekom novom Čarnojeviću, koji će pun životne snage da hoda, a da ne gazi po zemlji.