SVEUČILIŠTE U MOSTARUFAKULTET PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKIH I ODGOJNIH

ZNANOSTIPoslijediplomski doktorski studij: Geografske osnove planiranja u okolišuKolegij: Identifikacija i valorizacija geodiverziteta u BiH

Biodiverzitet i geodiverzitet - poveznice između biotičke i abiotičke komponente

(analiza V. poglavlja knjige Geodiversity, M. Graya)

Seminarski rad

Mentor: Student:Dr. sc. Snježana Musa, red. prof. Olgica Marušić

Mostar, siječanj, 2015.

1

SADRŽAJ:

1. UVOD...................................................................................................................3

2. BIODIVERZITET I GEODOVERZITET……………………………………...4

3. MEĐUOVISNOST BIOTIČKE I ABIOTIČKE KOMPONENTE…………....7

4. KONZERVACIJA I VALORIZACIJA ZAŠTIĆENIH PODRUČJA………...9

4.1. Početci konzervatorskog pokreta u Sjevernoj Americi………………….11

4.1.1. Nacionalni park Yellowstone, SAD………………………………....11

4.2. Upravljanje zaštićenim područjima i zakonodavni pristupi……………..13

4.3. Međunarodni konzervatorski pokret…………………………………….15

5. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………...18

6. LITERATURA I IZVORI………………………………………………………19

2

1. UVOD

Diverzitet kao pojam najčešće se spominje u biološkom kontekstu. Obzirom na vrlo

razvijen sustav zaštite biodiverziteta, dodatno je povećana dugogodišnja neuravnoteženost

između očuvanja elemenata žive i nežive prirode. Iako se geološka i geomorfološka

konzervacija tretira više od sto godina, brojne međunarodne organizacije o zaštiti prirode

najčešće podrazumijevaju samo očuvanje živog svijeta dok su ostale komponente, više ili

manje, zanemarene.

Biodiverzitet se temelji na biološkim i ekološkim teorijama koje uključuju sistematske

podjele živog svijeta, njihove međusobne procese i procese između bioma u kojem žive.

Obuhvaća genetsku raznolikost unutar pojedinih vrsta, raznolikost vrsta i staništa u kojima se

one javljaju. U interakciji sa fizičkim okolišem stvara ekosustave koji podržavaju žive

organizme. Stoga je pojam biodiverzitet složeni koncept koji možemo mjeriti na više načina, a

niti jedan neće obuhvatiti sve aspekte

Termin geodiverzitet počeo se koristiti 90-ih godina prošlog stoljeća, a ovim terminom

je opisana raznolikost unutar nežive prirode, odnosno sveukupnost geološke i geomorfološke

raznolikosti i geonaslijeđe kao odabir reprezentativnih primjera svih vrsta. Geodiverzitet nam

daje snažnu osnovu i okvir za znanost o okolišu, omogućujući nam da sagledamo stijene,

minerale, sedimente, fosile, reljefne oblike, tla i procesekao dio geosfere s nizom značajnih

uloga koje su potrebne za zaštitu i konzervaciju.

Spoznaja o međusobnoj povezanosi biotičkih i abiotičkih komponenti ekosustava

temelji se na tome da su građevni elementi žive i nežive prirode posjeduju zajedničku povijest

te da su živa i neživa priroda međusobno ovisne, trajno i nedjeljivo povezane.

Nemoguće je zasebno promatrati biodiverzitet i geodiverzitet zbog njihove

međuovisnosti i utjecaja. Cilj je poticanje očuvanja cjelovitosti i raznolikosti prirode kako bi

se omogućila pravedna i ekološki održiva budućnost, zasnovana na integritetu veze između

biotičke komponente i okoliša te specifičnosti nekih prirodnih elemenata.

3

2. BIODIVERZITET I GEODIVERZITET

Pod biodiverzitetom se podrazumijeva raznolikost živih organizama koji nastanjuju

kopno i vodu, raznolikost unutar različitih vrsta te raznolikost između vrsta i ekosustava.

Postoje različite definicije biodiveziteta, a najčešće se definira kao: „obuhvaća sve vrste

biljaka, životinja i mikroorganizamai ekosustave i ekološke procese kojih su one dio“

(McNeely, 1990.); „raznolikost, različitost i promjenjivost između živih organizama i

ekoloških kompleksa u kojima oni postoje“ (OTA, 1987.), do onih najjednostavnijih,

„sveukupna varijabla života na Zemlji“, „kao sveobuhvatnost svih oblika života“ (Heywood,

Watson, 1995.).

Postoje i druge, manje konvencionalne definicije, kao što je ona američkog ekologa,

koji biodiverzitet uspoređuje s ogromnom knjižnicom u kojoj su knjige napisane na različitim

jezicima i koje su tek dijelom pročitane, a u njima se kriju rješenja opstanka čovječanstva

(Lovejoy, 2001).

Biodiverzitet, prema najviše prihvaćenoj definiciji, ostvaruje se kao rezultat

evolutivnih procesa kroz tri osnovna i međusobno neodvojiva i biološki neraskidiva nivoa:

Genetički diverzitet podrazumijeva broj gena, odnosno genetičkih inofrmacija

sadržanih u svim pojedinačnim vrstama biljaka, životinja, gljiva i mikroorganizama. Svaka

organska vrsta posjeduje specifičnu kombinaciju gena koja je neponovljiva i rezultat je

dugotrajne evolucije.

Specijski diverzitet obuhvaća broj organskih vrsta, od nastanka do danas. Pretpostavlja

se da na Zemlji postoji oko 80 milijuna vrsta, od kojih je danas poznato i opisano oko 1.5

milijuna. Prema procjenama Svjetske organizacije za zaštitu životne sredine 25% sisavaca i

50% biljaka je pred potpunim istrebljenjem.

Ekosustavski diverzitet označava raznovrsnost biotopa i biocenoza, kao i ekološki

procesi na kojima se zasnivaju ekosustavi. Geni determiniraju specifične osobine jedinki koje

obrazuju populacije određene vrste. Populacije i abiotičke komponente životne sredine koje ih

okružuju nalaze se u odnosu dinamičkih interakcija i time stvaraju ekosustav, kao strukturno i

funkcionalno jedinstvo abiogena i biogena.

Ekološki i biološki gledano, ove nivoe je iznimno teško međusobno razdvojiti, jer su

geni sadržani u populacijama vrsta, a vrste su sastavni dio ekosustava. Na taj način se

ostvaruje jedinstvo na kome se zasniva život i njegova evolucija na Zemlji.

4

Na području biologije se poseban značaj pridaje valorizaciji, odnosno vrednovanju

raznolikosti te očuvanju biodiverziteta koje podrazumijeva konzervaciju i obnavljanje

narušenih ekosustava i biotopa, kao i očuvanje i oporavak biljnih i životinjskih vrsta.

Najpouzdaniji pokazatelj ugrožavanja diverziteta predstavljaju nestale i ugrožene biljne i

životinjske vrste. Najveću prijetnju biodiverzitetu predstavljaju antropogeni utjecaji, te je od

velikog značaja doprinos sprječavanju gubitka biljnih i životinjskih vrsta i zaustavljanje

degradacije njihovih staništa (Abe et al., 1997.)

Biodiverzitet se određuje u najmanje šest stupnjeva:

- α diverzitet – broj vrsta unutar staništa

- β diverzitet – uzorak staništa unutar kojeg su promatrane vrste prisutne

- ϒ diverzitet – ukupni broj vrsta unutar područja

- Diverzitet staništa – broj staništa unutar područja

- Starosni diverzitet – frekventna distribucija starosti vrsta unutar područja ili

staništa

- Genetski diverzitet – mjera kloniranih varijacija unutar vrste

U usporedbi s ovim konceptom, mjerenje geodiverziteta je tek u razvoju. Neke od

ideja oslanjaju se na primjer bioindikatora, neki preuzimaju samo princip, dok neki razvijaju

zasebnu metodologiju mjerenja geodiverziteta.

Geodiverzitet sam po sebi predstavlja veoma kompleksnu tvorevinu, jer je kao i

geografska sredina veoma složen i nema, kao biodiverzitet, osnovni fenomen – život, koji ga

povezuje. Kod geodiverziteta, osnovni povezujući element je prostor. Pod elementarnim

geodiverzitetom podrazumijeva se prostorna mozaičnost pojedinih elemenata koji izgrađuju

geografsku sredinu (Lješević, 2002./2003.).

Nepotpune definicije geodiverziteta i geonaslijeđa uzrokovale su dominaciju čisto

geološkog pristupa, pa su neki od sastavnih dijelova geografske sredine bili zanemareni.

Međutim, geodiverzitet ima iznimno važnu konzervacijsku ulogu, kao i mjesto u održivosti

živih bića (Sharples, 2002.).

Međunarodna konvencija o biološkoj raznolikosti predložena je 1974.godine, a 80-ih

godina prošlog stoljeća počeo se koristiti kraći izraz, bioraznolikost, odnosno biodiverzitet.

Konferencija o biodiverzitetu održana je u Washingtonu 1986. Predstavila je važnu

prekretnicu u povijesti zaštite okoliša. Brojni radovi koji su predstavljeni na spomenutoj

konferenciji potakli su na razmišljanje i djelovanje ne samo znanstvenike nego i političare,

unutar SAD-a i šire.

5

Međunarodna potreba očuvanja biosfere dovela je do UN-ove Konvencije o biološkoj

raznolikosti u Rio de Janeiru (1992.), koja je počela sa ratifikacijom 1994. Potpisnice

Konvencije su se obvezale posvećivanju velike pozornosti zaštiti prirode i poboljšanju

kvalitete biodiverziteta na međunarodnoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Dužne su:

- razvijati nacionalne planove, strategije ili programe za očuvanje i održivo

korištenje biološke raznolikosti;

- popisati i pratiti biološku raznolikost i procese koji utječu na nju;

- razvijati i jačati postojeće mehanizme za očuvanje biološke raznolikosti unutar i

izvan zaštićenih područja te iznalaziti nove;

- obnoviti narušene ekosustave s prioritetom na ugrožene vrste;

- očuvati i održavati zavičajne i lokalne sustave bioloških resursa i pravedno ih

dijeliti i koristiti s lokalnim zajednicama;

- procijeniti utjecaje na biološku raznolikost predloženih projekata i programa;

- priznati suvereno pravo svake države nad svojim prirodnim resursima;

- pravično i pošteno dijeliti rezultate istraživanja i razvoja te koristi koje proizilaze

iz komercijalnih i drugih korištenja genetskih resursa i

- napraviti propise o GMO (Mather & Chapman, 1995.).

Akcije su klasificirane u nekoliko kategorija i odnose se na očuvanje genetske

raznolikosti, očuvanje raznolikosti vrsta (smanjenje gubitka vrsta) i očuvanje ekosustavne

raznolikosti (održavanje i poboljšanje staništa i njihovih bioloških odrednica). Pojam

biodiverziteta dobiva centralni značaj, ne samo u biološkom, nego i u širem društvenom,

ekonomskom i političkom kontekstu.

Svaka zemlja potpisnica Strategija o zaštiti biodiverziteta mora pripremiti nacionalni

plan za očuvanje i održavanje biodiverziteta, odgovorno brinuti o ključnim ekosustavima te

pratiti sve promjene.

Prema međunarodnim standardima razlikujemo slijedeće kategorije zaštićenih

područja:

- Ramsarska područja (u okviru Ramsarske konvencije o zaštiti močvarnih

područja)

- Specijalna zaštićena područja (u okviru Konvencije EU o zaštiti ptica)

- Specijalna područja o očuvanju staništa (Direktiva EU-a o staništima)

6

Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN) pomogla je mnogim zemljama u

pripremanju i provedbi nacionalne strategije očuvanja biološke raznolikosti uloživši veliki

napor u upravljanju istom (Mather, 1995.). Uglavnom je težište na gubitku vrsta i njihovih

staništa, pa problematiku treba prenijeti na važnija pitanja koja se odnose na značaj vrsta u

njihovom prirodnom okruženju, odnosno staništu (Dolman, 2000.).

Degradacijom ekosustava ugrožena je cijela biosfera, a najteža posljedica tog

ugrožavanja je smanjenje biodiverziteta. Stoga se zaštiti biodiverziteta posljednjih godina

pridaje veliki značaj. Biodiverzitet se ne odnosi samo na broj vrsta ili ekosustava, nego i na

bezbroj interakcija između njih. (Gray, 2004.).

Da bi se biodiverzitet sagledao u kontekstu okoliša koji na njega utječe, potrebno je

implementirati geološka i geomorfološka saznanja kako bi se adekvatno sagledali međusobni

utjecaji staništa s geološkim pojavama. Na taj način dolazi integracije biodiverziteta i

geodiverziteta.

3. MEĐUOVISNOST BIOTIČKE I ABIOTIČKE KOMPONENTE

Svi organizmi, kao jedinke ili populacije, smješteni su u određenom prirodnom

okolišu, a o uvjetima prirodnog okoliša ovisi njihov cjelokupan život. Razmnožavanjem,

rastom i razvojem organizmi djeluju na svoj okoliš. Ti stalni međusobni utjecaji organizama i

okoliša uvjetuju neraskidive veze organizama i okoliša, svojstvene za svaku vrstu organizma,

a promjenjive u prostoru i vremenu (Glavač, 1999.).

Životno stanište ili biotop dio je biosfere koji je naseljen određenim biljnim i

životinjskim vrstama. Životno stanište je ekološki pojam i prije svega obilježavaju ga ekološki

činitelji. Pojedina se životna staništa međusobno razlikuju. Razlikuju se i po tome što je svako

naseljeno drugim sastavom biljnih i životinjskih vrsta, odnosno posebnom životnom

zajednicom. Životno stanište je na primjer jedno jezero, potok ili zaljev u priobalnom moru.

Pojedini dijelovi životne okoline razlikuju se međusobno prema uvjetima života pojedinih

populacija, odnosno vrsta. Nisu svi dijelovi Zemljine površine povoljni za razvoj pojedinih

organizama, ili čak pojedinog stupnja razvoja određene vrste. Ekološki se činitelji tijekom

vremena mijenjaju i pojedinačno i skupno, a u globalu mogu se podijeliti na:

- abiotičke činitelje i

- biotičke činitelje.

7

Ponekad je teško odijeliti biotičke od abiotičkih činitelja. Pod biotičkim činiteljima

smatraju se međuodnosi pojedinih vrsta u životnoj zajednici kao i djelovanje čovjeka. Od

abiotičkih činitelja posebno se ističu: temperatura, voda, vlaga, svjetlost, atmosferski plinovi,

hranjive tvari, strujanje, tlak.

Osim fizičke okoline na razvoj pojedinog organizma kao jedinke, populacije ili vrste

djeluju i njihovi međusobni odnosi. Ti su odnosi vrlo složeni, a naročito su izraženi kroz

životne zajednice i ekosustave.

Ekosustav je cjelina koja uključuje životno stanište i životnu zajednicu. Životna

zajednica i stanište nisu odvojeni sustavi, već pojedini sastojci ekosustava. Ekosustav je

dinamičan. Između žive i nežive prirode obavlja se stalna razmjena tvari i energije. Uslijed

stalnih djelovanja i međudjelovanja unutar sustava, kao i sustava s okolinom, dolazi do

promjena ekosustava (Troll, 1971) . Temeljni razvitak ekosustava, tj. razmjena tvari i energije

naziva se metabolizam ekosustava u kojem se razlikuju se sljedeći razvojni stupnjevi:

- primanje i vezivanje Sunčeve energije postupkom fotosinteze,

- proizvodnja prvotne organske tvari od anorganskih tvari i Sunčeve energije te

stvaranje potencijalne kemijske energije,

- potrošnja prvotne organske tvari, pretvorba tvari i energije u nove organske spojeve,

- razgradnja mrtve organske tvari do anorganske,

- iskorištenje anorganskih tvari za proizvodnju prvotne organske tvari.

Tvari u ekosustavu kruže. Protok je tih tvari kružni i povratan, jer tvari zapravo ne

napuštaju ekosustav već kruže u zatvorenom toku. Promatrajući djelovanje ekosustava te

promjene koje nastaju dolazi se do zaključka da u prirodi ne postoji pojam "biološke

ravnoteže". Ekosustav je otvoreni sustav, a u određenom vremenu i pod određenim uvjetima

moguće je kruženje tvari i energije uravnotežiti tako da postoji "dinamička ravnoteža". To je

stanje mirovanja uz uvjet nepromjenljivog protoka energije.

Geodiverzitet ima važnu konzervacijsku ulogu kao i mjesto u održivosti živih bića.

Integriranje biodiverziteta i geodiverziteta u jednu smislenu cjelinu jako je bitno u očuvanju

okoliša (Duff, 1994.). Također i na globalnoj razini, treba uočiti nužnost međuovisnosti

bioloških i geoekoloških ekosustava, pa se takav pristup, u poslijednje vrijeme sve više

primjenjuje u konzervaciji prirodnog naslijeđa.

Interakcija geodiverziteta i biodiverziteta dovela je do uvođenja novih istraživačkih

alata kao što su daljinsko promatranje, nove istraživačke postaje i nove analitičke metode

8

(kemijske i biokemijske analize) te nove teorije i modeli poboljšani snažnim informacijskim i

računalnim sustavima (Lamb, 1998.).

Biotop predstavlja funkcionalno homogen životni prostor, odnosno isječak prostora,

koji je ograničen svojom sredinom, vegetacijskom tipologijom ili ekološkim krajolikom.

Tipizacija biotopa slijedi kroz abiotična (vlaga, sadržaj hranjivih tvari…) i biotična (tipovi

vegetacije, vrsta životinja) obilježja, koja su često označena antropogenom formom korištenja

(Ssymank et al.1998.). Takva sveobuhvatna definicija koja uz abiotičke komponente udružuje

i biotičke ukazuje na nemogućnost odvajanja jedne od druge.

Ekologija na lokalnoj razini često premalo pozornosti posvećuje geološkim utjecajima,

primjerice na rasprostranjenost flore, djelomično i zbog kompleksnosti istraživanja. Stvaranje

znanstvene veze među objema komponentama je prvi korak u integraciji biodiverziteta i

geodiverziteta.

Upravljanje okolišem i njegova zaštita iziskuje sagledavanje svih aspekata okoliša,

odnosno interdisciplinaran pristup. Nemoguće je izdvojiti više ili manje bitne sastavnice

okoliša. Kompleksan i interdisciplinaran znanstveni pristup podrazumijeva veliki broj

podataka i interakciju različitih znanstvenih disciplina.

Zbog brige za vrste i gubitka njihovih staništa sklopljeni su neki nužni međunarodni

sporazumi, uključujući i zakone Ramsarske konvencije o zaštiti močvarnih područja (1971.),

Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama (1973.), i Bonska konvencija o

zaštiti migratornih vrsta (1979.). Europska unija je odigrala aktivnu ulogu u očuvanju

biološke raznolikosti kroz različite Direktive o zaštiti staništa i ptica.

Zabrinutost oko smanjenja vrsta, njihovog izumiranja, gubitka staništa i promjena na

površini Zemlje, dovelo je do stvaranja multifunkcionalnih karakteristika biosfere. Biosfera

predstavlja izvor vlakana, hrane i lijekova, reducira koncentraciju štetnih plinova, balansira

promjene u okolišu te sadrži milijune biljaka i životinja, koje većinom nisu istražene i

opisane. Od poznatih, nešto manje od 2 milijuna vrsta, jedna trećina je ugrožena i prijeti joj

potpuno istrjebljenje.

4. KONZERVACIJA I VALORIZACIJA ZAŠTIĆENIH PODRUČJA

Problemi koji se danas javljaju u zaštićenim područjima upućuju na krivo mišljenje da

je jedina učinkovita zaštita unutar njih, dok se izvan tih područja zaštita može ignorirati.

Zaštita samo ograničenih područja dovodi do neučinkovitog sustava zaštite i ne promiče

9

zaštitu u područjima između njih (Mather & Chapman, 1995.). Postoji opasnost kako će

sadašnji način zaštite navesti građane i vladajuće strukture na mišljenje kako van granica

mogu raditi što žele, pa je nužno tradicionalnu brigu o individualnim zaštićenim područjima

proširiti na brigu o cjelokupnom okolišu.

Pogrešan pristup u očuvanju prirode je i tendencija naglašavanja potrebe očuvanja

biotičke komponente ignoriranjem geoloških temelja na kojima je nastala i u okviru čega je i

evoluirala. To se događa zbog neiskustva i neadekvatne obuke većine znanstvenika iz oblasti

geokonzervacije (Pemberton, 2001.). Posljedica toga je nizak prioritet geokonzervacije u

okviru upravljanja zemljištem, a samim tim i u očuvanju prirode.

Značaj geokonzervacije još uvijek nije u potpunosti definiran i potvrđen, ali Kiernan

smatra da nekoliko stručnjaka za korištenje zemljišta, koji su svjesni njegove vrijednosti, kao

jedinstvenih dijelova državnog teritorija, trebaju upozoriti javnost na njegovu zaštitu, kao što

se upozorava na zaštitu postojanja bioloških vrsta (Kiernan, 1996.).

Situacija u Australiji može poslužiti kao negativan primjer pridavanja većeg značaja

zaštiti živih bića, biotičke komponente kako sastavnice okoliša, koja se ne smije promatrati

izdvojeno i neovisno o abiotičkoj komponenti.

Geokonzervacijska politika i praksa iznimno dugo postoje i u Velikoj Britaniji, ali nisu

uvijek bile priznate i prihvaćene od strane šire zajednice. Bez obzira na činjenicu da je u

Velikoj Britaniji geokonzervacija bila sastavni dio termina - konzervacija svjetske baštine,

ipak je marginalizirana i pridaje joj se manji značaj u odnosu biotičku komponentu.

U SAD-u, većina napora u očuvanju prirode je usmjerena kroz sustav nacionalnih

parkova, iako je nekoliko pododjeljenja osnovano isključivo za interese geoloških i

geomorfoloških objekata, međutim, to još nije u potpunosti afirmirano (Gray, 2004.). U

nacionalnim parkovima Sjedinjenih Država prioritetna je zaštita divljine koja često uključuje i

zaštitu geoloških i geomorfološki važnih područja.

„Danas govorimo o utjelovljenju ekološki sofisticiranog društva koje nastoji izbjeći

gubitke i zaštititi ono što je osjetljivo na oštećenje.“(Gray, 2004). To nas upućuje na

razmišljanje kako najučinkovitije provesti konzervaciju te zaštititi područja od posebnog

značaja. Postoje razlike, ne samo u opsegu, nego i u učinkovitosti različitih načina na koje

međunarodne organizacije, vlada ili lokalna tijela uprave pokušavaju zaštititi takva područja.

10

4.1. Početci konzervatorskog pokreta u Sjevernoj Americi

Očuvanje prirode vjerojatno ima dugu povijest, ali kao organizirana djelatnost uz

potporu vlade prvi put se pojavljuje u SAD-u. Geološkim vrednovanjem i očuvanjem nežive

prirode biljni i životinjski svijet bi ostao netaknut te bi nastavio svoj ustaljeni način života

(Gray, 2004.).Thoreau (1850.) iskazuje zabrinutost za budućnost biljnih i životinjskih vrsta u

njihovom narušenom prirodnom okolišu te smatra da ljudi trebaju shvatiti da imaju važan

odnos i obvezu prema prirodi i očuvanju iste. Privukao je veliku pozornost, ali nije bilo nekih

većih pomaka do objavljivanja knjige Čovjek i priroda G. P. Marsha. Marsh je u svojoj knjizi

pokušao sustavno opisati utjecaj čovjeka na prirodni okoliš. Njegovo djelo se smatra

najvažnijim američkim geografskim radom XIX. stoljeća upravo stoga što je pokrenulo

revoluciju u razumijevanju načina na koji ljudi mijenjaju svoju okolinu. Rezultat toga je

proglašenje zaštićenim područjem Yosemite Valley, a samo nekoliko godina kasnije, 1872.

proglašen je i prvi, nacionalni park u svijetu, Yellowstone, USA, a to se smatra ključnim

događajem u povijesti zaštite prirode.

Iako su nesumnjivo veliku ulogu u zaštiti prirode i u eduktivno-znanstvenom pogledu

imale i ostale kategorije zaštite (strogi rezervati, parkovi prirode itd.), u prvi se plan stavljaju

nacionalni parkovi kao glavni oslonci organizirane zaštite prirodnih cjelina u cijelom svijetu.

Primjer Yellowstonea u SAD-u slijedile su i druge zemlje, Australija, Kanada, Novi Zeland.

U Europi se nacionalni parkovi javljaju nešto kasnije, početkom 20. stoljeća (Švedska,

Švicarska, Španjolska).

Osnivanje nacionalnih parkova ubrzalo se nakon II. Svjetskog rata, a usporedno s

jačanjem ekološke svijesti u razvijenim državama, u to se vrijeme javljaju prve ideje o

održivom razvoju.

4.1.1. Nacionalni park Yellowstone, SAD

Nakon europske kolonizacije u istočnom dijelu Sjeverne Amerike kružile se priče o

natprirodnim pojavama u području Yellowstonea, pa je ekspedicija W. L. D., 1871.godine

probudila javni interes za to područje. Rezultati ekspedicije su predočeni kroz niz javnih

predavanja i članaka, izazvali su veliko zanimanje i uspjeli dobiti pozamašna sredstva nakon

pregledavanja prostora 1871., te je ujedno i donesen prijedlog o zaštiti Velikog gejzira. Nakon

toga, 1.ožujka 1972. Yellowstone je proglašen NP, zaštićen u cijelosti (Gray, 2004).

11

Yellowstone je najstariji svjetski nacionalni park koji se nalazi u sastavu 3

zapadnoameričke savezne države, Wyoming (91%), Montana (7.6%) i Idaho (1.4%)

Zauzima površinu od 8 987 km², a naziv potječe od istoimene rijeke i jezera u sastavu NP.

Nalazi se na popisu UNESCO-ve svjetske baštine.

Slika : NP Yellowstone

Izvor: Internet

U Parku postoji od 200-250 aktivnih gejzira što ga čini jednim od najvećih prostora

geotermalne aktivnosti na svijetu. Tu su također i impresivni vodopadi i kanjon rijeke,

iznimne ljepote.

Park je poznat po divljim životinjama te velikim brojem aktivnih gejzira, termalnim

izvorima, vulkanu i ostalim i ostalim geotermalnim karakteristikama. Svoju popularnost je

stekao najvećim dijelom, zahvaljujući gejzirima. U parku se nalazi jedna od najvećih svjetskih

12

okamenjenih šuma. Raznolik vegetacijski pokrivač sadrži dominantne vrste, bor, omoriku i

jelu. U Parku su zastupljene različite vrste viših biljaka, preko 1100 taxona.

4.2. Upravljane zaštićenim područjima i zakonodavni pristupi

McKenzie je komentirao neučinkovitu zaštitu većine geoloških područja osobito

status zemljišta, biljni i životinjski svijet. Područja su definirna granicama na karti, međutim,

život životinja ne možemo ograničiti na zaštićeno područje, pa ih treba zaštititi i šire, obzirom

da one ne prepoznaju granice područja.

Stoga je ključno pitanje u upravljanju zaštićenim prirodnim područjima kako definirati

i odabrati najpovoljniju strategiju upravljanja prirodnim resursima koja će ujedno zadovoljiti

gospodarske i ekološke kriterije razvoja. Za mnoge zemlje, osobito zemlje u razvoju, može se

još uvijek reći da su daleko od posjedovanja prave i učinkovite zaštite i upravljanja vrijednim

prirodnim područjima (Martinić, 2004.). Ključni nedostatci svakodnevnog funkcioniranja

zaštićenih područja svakako su neusklađenost propisa i zakonske nedorečenosti, nemogućnost

vlastitog financiranja kod većine zaštićenih područja kao i nepostojanje stručnog tijela oko

zajedničkog pristupa u upravljanju. Perspektiva razvoja i unaprjeđenja parkovnog sustava, u

zemljama u razvoju, kroz zakonsku regulativu trebala bi pridonijeti unaprjeđenju

funkcioniranja, doprinosa održivom razvoju i jačanju lokalne zajednice kao i omogućavanju

dostatnog financiranja za sva područja.

Po uzoru na neke zemlje u svijetu, konkretno na američki model upravljanja,

mogućnosti boljih perspektiva mogle bi biti u stručnom tijelu koje bi imalo ovlasti u

definiranju jedinstvene politike u zaštiti prirode, ali bez posebnih ovlasti da predstavljaju

ukupne interese ili potrebe sustava zaštićenih područja. Budući da je većina zaštićenih

područja specifična, trebaju imati vlastitu autonomiju odlučivanja kada su u pitanju strateški

projekti i smjernice.

Uprava NPS (američka služba Nacionalnih parkova) osigurava generalne smjernice i

zakonodavstvo, definira politiku upravljanja, raspoređuje budžet, definira ciljeve i strateške

smjernice za NPS. Regionalni uredi upravljaju zaštićenim područjima unutar regije, dok su

parkovi temeljno upravljačko tijelo. Američki model upravljanja zaštićenim područjima

ustrojen je 1916. godine, organizira rad 397 zaštićenih područja u koje nisu uključeni samo

nacionalni parkovi već i druge kategorije zaštite (slika 2).

13

Slika 2. Organizacija američke službe nacionalnih parkova (NSP).

Izvor : Internet

14

Američki model racionalizira troškove i centralizira upravljanje, ali koncesijama gubi

kontrolu nadzora nad područjem uslijed ekonomskih interesa. Kao rješenje za financijski

samostalna područja nameće se osnivanje odvojenog društva koje će objediniti sve

komercijalne djelatnosti, te kao takvo ostati u vlasništvu države koja će predanije poštivati

postulate zaštite prirode.

Kada su u pitanju zaštićena područja u kategoriji nacionalnog parka onda i preporuke

Svjetskih kongresa nacionalnih parkova, ali i općeprihvaćene smjernice za upravljanje

zaštićenim područjima IUCN-a, obvezuju na institucionalnu zaštitu, to znači da je osnivač

(država, županija, grad ili općina) obvezan je uspostaviti upravljačku ustanovu i donijeti

temeljne dokumente za upravljanje

4.3. Međunarodni konzervatorski pokret

Međunarodni savez za očuvanje prirode (International Union for the Conservation

of Nature and Natural Resources) osnovan je 1948. godine kao svjetska konzervatorska unija

World Conservation Union. Čine je 78 država članica, 112 vladinih agencija, 735 nevladinih

organizacija, 81 međunarodna organizacija te oko 10 000 stručnjaka i znanstvenika iz cijelog

svijeta. Cilj mu je korištenje prirodnih resursa na znanstvenim osnovama te zaštita rijetkih

vrsta i ugroženih prirodnih staništa.

IUCN vodi svjetsku bazu ugroženih organizama te izdaje crvene popise i knjige na

globalnoj razini. Crveni popis sadrži više od 5400 vrsta životinja kojima u bliskoj budućnosti

prijeti izumiranje i oko 6000 vrsta biljaka. Na popisu su ugrožene svojte životinja svrstane u

osam kategorija obzirom na opasnost s kojom su suočene, pa im se određuje status

ugroženosti:

1) Izumrle vrste (EW)

2) Regionalno izumrle vrste (RE)

3) Kritično ugrožene (CR)

4) Ugrožene vrste (EN)

5) Rizične vrste (VU)

6) Niskorizične (NT)

7) Najmanje zabrinjavajuće (LC)

8) Nedovoljno poznate (DD)

15

Crvena knjiga služi kao vrsta stručne podloge koja pomaže u zakonskoj zaštiti

ugrožene svojte. Najugroženije vrste Zakonom o zaštiti prirode proglašavaju strogo

zaštićenima, a ostale, manje ugrožene, zaštićenima. Crvena knjiga sadrži sve podatke o

ugroženim vrstama, rezultat je znanstvenih istraživanja, ukazuje na status ugroženosti,

analizira uzroke ugroženosti i ukazuje na mjere zaštite.

Konferencija o ljudskom okolišu održana je 1972. u Stockholmu pod geslom „Samo

je jedna Zemlja“, imala je za cilj zaustaviti propadanje njenog prirodnog okoliša te izgraditi

budućnost u kojoj ljudi žive u skladu s prirodom. To se može postići očuvanjem svjetske

biološke raznolikosti, osiguravanjem održivosti iskorištavanja obnovljivih prirodnih resursa i

promicanjem smanjenja onečišćenja i rasipničke potrošnje.

Nakon toga, osnovan je i Fond za globalni okoliš (GEF),1991.godine, koji ima četiri

područja prioritetnog djelovanja:

a) Zaštita biološke raznolikosti

b) Smanjenje emisije stakleničkih plinova

c) Zaštita međunarodnih voda

d) Zaštita ozonskog omotača

Konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju održana je u Rio de Jaineru, 1992.

usvojila je globalni operativni plan Agenda 21. Nakon toga, dogovorena je strategija

smanjenja opterećenja atmosfere, 2007., te je na nekoliko sastanaka (Madrid, Berlin,

Bruxelles) dogovoreno na koji način to i učiniti s ciljem smanjenja koncentracije do 2020.god.

Temeljni dokumenti za zaštitu prirode u Europi su:

a) Sveeuropska strategija zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti EBLDS, 1995.

b) Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa, Bern, 1979.

c) Konvencija o europskim krajobrazima, Firenca, 2000.

IUCN je odredio niz kategorija upravljanja zaštićenim područjima, na osnovi cilja

upravljanja. Definicije ovih kategorija, kao i primjeri za svaku od njih, navode se u

Smjernicama za kategorije upravljanja zaštićenim područjima (IUCN, 1994.). postoji šest

kategorija što je vidljivo iz tablice.

16

Tablica 1: IUCN kategorije zaštite

IUCN KATEGORIJA

NAZIV KATEGORIJE (eng)

NAZIV KATEGORIJE (hrv)

DEFINICIJA

IaStrict nature reserve

Strogi rezervat prirode

Kategorija Ia obuhvaća strogo zaštićena područja izdvojena zbog zaštite biološke raznolikosti, i/ili geoloških i geomorfoloških vrijednosti, gdje su posjećivanje, korištenje prostora i drugi utjecaji na prostor strogo kontrolirani i ograničeni. Ova područja mogu služiti kao nezamjenjiva referentna područja za znanstvena istraživanja i monitoring.

Ib Wilderness area Područje divljine

Kategorija Ib obuhvaća velika neizmijenjena ili vrlo malo izmijenjena područja očuvane prirode, bez značajnijih i stalnih ljudskih naselja, koja su zaštićena i kojima se upravlja na način da se u potpunosti očuva njihovo izvorno stanje.

II National park Nacionalni park

Kategorija II predstavlja velika prirodna ili gotovo prirodna područja izdvojena sa svrhom zaštite cjelokupnih ekosustava, procesa koji se u njima odvijaju i vrsta koje oni podupiru, na način da ona istovremeno pružaju osnovu za okolišno i kulturalno prihvatljive duhovne, znanstvene, edukacijske, rekreativne i posjetiteljske aktivnosti.

IIINatural monument or feature

Prirodni spomenik ili obilježje

Kategorija III zaštićenih područja štiti određenu prirodnu vrijednost, koja može biti reljefni oblik, morska hrid ili špilja, geološka osobitost poput speleološkog objekta ili živa pojava poput primjerice stabla visoke starosti. Ova su područja površinom najčešće mala, no mogu imati velik značaj za posjećivanje.

IVHabitat/ species management area

Područje upravljanja staništem ili vrstom

Kategorija IV zaštićenih područja namijenjena je zaštiti točno određene vrste ili staništa, i upravljanje njime je usmjereno prema tom cilju. Područja zaštićena u ovoj kategoriji često, iako ne nužno, zahtijevaju provođenje redovitih aktivnih upravljačkih aktivnosti usmjerenih očuvanju vrste ili održavanju staništa.

VProtected landscape/ seascape

Zaštićeni kopneni/ morski krajobraz

Kategorija V zaštićenih područja obuhvaća ona područja gdje je dugotrajna interakcija čovjeka i prirode proizvela osebujne ekološke, biološke, kulturne i estetske vrijednosti, i gdje je održavanje tog odnosa nužno da bi se ove vrijednosti sačuvale.

VI

Protected area with sustainable use of natural resources

Zaštićeno područje s održivim korištenjem prirodnih resursa

Kategorija VI zaštićenih područja namijenjena je očuvanju

ekosustava i staništa, a usporedno s tim i pratećih

kulturnih vrijednosti i tradicionalnih načina upravljanja

prirodnim resursima. Ta su područja površinom uglavnom

velika, njihov veći dio nalazi se u prirodnom stanju, dok se

dio koristi na održiv način. Ekstenzivno i ne-

industrijalizirano korištenje prirodnih resursa odvija se u

skladu s prioritetom zaštite prirode tog područja.

Izvor: Dudley, N. (2008.)

5. ZAKLJUČAK

17

Zaštita biodiverziteta i geodiverziteta predstavlja mnogo više od moralne odgovornosti,

pa je nužno povećanje napora za njegovo očuvanje.Stoga je sasvim razumljivo da je zaštita

ukupne raznolikosti postala jedna od osnovnih paradigmi ekološkog ponašanja suvremenog

čovječanstva, odnosno jedna vrsta ideologije – ekološke ideologije.

Pojedine države svijeta prihvatile su novi način upravljanja okolišem u cjelini,

sagledavajući prostor kroz širu dimenziju. Odmaknuli su se od ograničene zaštite tj. zaštite u

samo određenim prostorima tipa park prirode, nacionalni park ili slično, već su počeli prostor

sagledavati u cjelini sa svim svojim vrijednostima i na tome temelje nove načini upravljanja

prostorom i njegovim diverzitetom, pod kojim se često krivo misli samo na biodiverzitet.

Proučavajući okoliš kao cjelinu, on se sastoji od biotičke i abiotičke komponente, pa bi

prema tome, jednake uloge u konzervaciji, trebale imati i očuvanje bioraznolikosti i

georaznolikosti. Biološka i geološka komponenta trebale bi biti jednako vrijedan dio strategija

upravljanja okolišem koji bi trebao dati potpuniju sliku stvarnog stanja i potrebe za

konzervacijom. Iako se oba segmenta raznolikosti promatraju s različitih aspekata, uočljiva je,

i lako prepoznatljiva poveznica među njima, integrirane su u jednu cjelinu te ukazuju na

međusobnu ovisnost i nedjeljivost biotičke i abiotičke komponente okoliša.

Sadašnji zakoni o zaštiti prirode na nedovoljan način štite zaštićena područja, nužno je

dati veće ovlasti nadzornoj službi te nametnuti veće obveze gospodarskim subjektima koji

djeluju na zaštićenim područjima, kako kroz nadzor obima i režima rada, tako i kroz plaćanje

koncesijskih naknada za poboljšanje zaštite i većih kazni u slučaju nepoštivanja zakonskih

propisa.

Stoga je nužna naša kolektivna, globalna skrb i pravičnost prema, planetarno

jedinstvenom ekosustavu te racionalni utjecaj na sve njegove sastavnice, njegova ukupna

zaštita i trajno održiv razvitak, jamstvo je našeg ukupnog opstanka.

6. LITERATURA I IZVORI

18

1. Abe T., Levin S. A., Higashi M. (1997.): Bodiverzity. An Ecological Perspective.

Springer Verl., Berlin. p.294

2. Glavač, V. (1999.): Uvod u globalnu ekologiju. Državna uprava za zaštitu prirode i

okoliša. Zagreb

3. Gray, M. (2004).: Geodiversity: Valuing and Conserving Abiotic Nature. John Wiley

& Sons Ltd, Chichester

4. Dudley, N. (2008.): Guidelines for Applyng Protected Area Management Categories

IUCN, Gland Switzerland

5. Dolman, P. (2000.): Biodiverzity and ehtics. In ORiordan, T. (ed) Enviromental

Science for Enviromental Management. Pearson Education, Harlow, page 119-148.

6. Duff, K. (1994) Natural Areas: an holistic approach to conservation based on geology.

In O’Halloran, D., Green, C., Harley, M., Stanley, M. & Knill, J. (eds) Geological and

Landscape Conservation. Geological Society, London, 121–126.

7. Gray, M. (2004).: Geodiversity: Valuing and Conserving Abiotic Nature. John Wiley

& Sons Ltd, Chichester

8. Kiernan, K. (1996.): The Conservation of Glacial Landforms. Forest Practices Unit,

Hobart

9. Lamb, S. & Sington, D.(1998.): Earth story: the shaping of our world. BBC Books

10. Lješević, M. A. (2002/2003). Geodiverzitet kao uslov i iskaz životne sredine, Zbornik

radova Geografskog fakulteta, 50, 17-32.

11. Martinić, I. (2004): 55. obljetnica NP Paklenica-kako osigurati održivost i vitalnost

funkcioniranja u svjetlu naglaska V. svjetskog kongresa nacionalnih parkova.

Paklenički zbornik, vol. 2., 147-150. Starigrad – Paklenica, 2004.

12. Mather, A.S. & Chapman, K. (1995) Environmental Resources. Longman, Harlow.

13. Nastase M., Cuculici R., Mura Gray, M. (2004).: Geodiversity: Valuing and

Conserving Abiotic Nature. John Wiley & Sons Ltd, Chichester

14. Pemberton, M. (2001) Conserving Geodiversity, the Importance of Valuing our

Geological Heritage. Paper presented to the Geological Society of Australia National

Conference, 2001.

15. Sharples, C. (1995) Geoconservation in forest management: principles and

procedures.Tasforest, 7, 37–50.

19

16. Ssymank, A. et al. (1998.): Das europaische Schutzgebiet-ssystem NATURA 2000-

BfN-Handbuch zur Umsetzung der Fauna

17. Stanley, M. (2003). Geodiversity: Our foundation. Geology Today, 19 (3): 104 - 107.

18. Troll, C. (1971.): Landscapeecology (geoecology) and biogeocenology terminologica

study. Geoforum, 2(4), 43-46

19. Variščić, A. (2008.): Zaštita prirode – međunarodni standardi i stanje u Bosni i

Hercegovini. Udruženje za zaštitu okoline zeleni – Neretva Konjic

20. Williams, P. H. Humphries, C. J. & Vane-Wright, R. I. (1991.): Measuring

biodiversity; taxonomic relatedness for conservation priorities. Australian Sistematic

Botany. 4 (4), 665-679.

(http://www.europeangeoparks.org/?page_id=168- 26.01.2015)

(http://www.ccgc.gov.uk/interactive-maps/landmap.aspx (04. 02. 2015.)

(http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Map_Yellowstone_National_Park.jpg, 15.2. 2015.)

20