BOŽIĆNE PRIČE

Ova knjižica rezultat je Natječaja za najbolju dječju božićnu priču koji je raspisao Teatar “Scena” iz Rijeke. Jednoglasnom odlukom žirija za najbolju priču proglašen je rad Neve Ka-nižaj, učenice 8. razreda OŠ “Dobriša Cesarić” iz Osijeka. Njena priča, “Božić iza scene”, odli-kuje se maštovitošću, kreativnošću, i odraz je iznimnog talenta mlade djevojke, te se nadamo da će ova pobjeda biti poticaj za daljnji rad. Njena priča prilagođena je scenskom jeziku, a predstavu koja upravo nastaje, tijekom prosin-ca, odigrat ćemo u Dječjoj bolnici Kantrida i Dječjem domu Izvor. Prigodna predstava bit će naš zajednički poklon djeci koja, naročito u tom dijelu godine, trebaju posebnu pažnju.Obzirom da su ostale priče napisali polaznici trećeg, četvrtog i petog razreda, dakle djeca puno mlađeg uzrasta, odlučili smo dodijeliti još jednu nagradu:Nagrada za najbolju božićnu priču Primorsko-goranske županije ide učenicima 4.a razreda (Tomislav Smokrović, Ana Zelenika, Tia Elena Fućak, Sara Malbašić, Francis Gržan Špalj, Borna Krnjeta, Nika Kertelj, Frano Gudelj, David Blažević, Karolina Gruban, Max David An-tolić) OŠ „Belvedere“ iz Rijeke, pod mentorstvom prof. Ljiljane Došen.

Sada ću vam ispričati priču o Božiću koja još nikada nije ispričana. Priča o tome kako je radi-onica Djeda Božićnjaka postala onakva kakva je danas…Davne 1764. godine u jednoj slastičarnici koja se nalazila na Ulici Čarolije koja je inače uvijek zapuštena, dogodilo se nešto što će promijeniti povijest, ali premotajmo malo unazad.Ako ste 10. ožujka 1763. godine prolazili Ulicom Čarolije, mogli ste vidjeti da se mnogo ljudi okupilo oko trgovinice. No, to nije zapravo bila trgovina. U inače sivoj i bezličnoj Ulici Ča-rolije, jedna mala slastičarnica se izdvajala svojom kričavo roza bojom. A u njoj se nalazila Amelia, koja je posluživala troje ljudi odjednom. Amelia je imala dugačku, crvenu, kovrčavu kosu koja je sezala do pola leđa, pjege na nosu koje bi se vidjele po ljeti, ili na jakom svjetlu, i oči koje su bile plave kao ocean, prožet srećom. Amelia je bila vlasnica slastičarnice ‘’Slatka Čuda’’ koja je prodavala tortice, sladoled, bombo-ne, razne slatkiše, torte i svakakva slatka čuda koje bi mogao zamisliti. Slastičarnicu je otvo-rila jučer i danas je ona privukla zanimanja mnogih ljudi koji su odmah primijetili ‘’Slatka Čuda’’ zbog boje njenog zida. A kako se vijest o njezinim raznim slatkim čudima koji su imali okus na Božić proširila gradom, red ljudi koji su htjeli kupiti barem dio te ukusne čarolije je sezao sve do kraja ulice. To je bio jedan od najunosnijih dana za Ameliu, ali kasnije joj se sreća okrenula te je na dan samo nekoliko mušterija provirilo u njezin maleni raj. Ali to nije bilo zato što su Ameliina čuda postala manje zadivljujuća i fina, već zato što su se još mnoge slastičarne otvorile u tom gradu i Ulica Čarolije je opet postala zapuštena. No to ju nije obeshrabrivalo.No vratimo se sada na početak naše priče. Jedne je noći, ako baš želite znati bilo je to 12. listo-pada 1764. godine, Amelia nakon dugog dana pravljenja kolača sjedila u svojoj stolici čitajući knjigu ‘’Tisuću i jedno Božićno čudo’’ jer se za osobu poput Amelie, a to je osoba koja ludo voli Božić, on već jako približio i njoj se činilo kao da će već sutra pokucati na vrata, a ne tek za dva mjeseca. I tako, Amelia je sjedila u svojoj stolici, njezina crvena kosa odmarala se na ramenima, nje-zine pjege nisu bile vidljive zbog slabog svjetla, ali zato su njezine oči letjele po stranicama knjige. Nije ni očekivala da bi netko mogao ući i stresti snijeg sa sebe te pokupovati pola nje-zinih kolača, ali upravo to se i dogodilo. Da, možda mi ne vjerujete, ali baš kada je Amelia došla do sto dvadeset petog čuda, vrata su se otvorila, popraćena tihim škripanjem i zvonce je zazvonio. Podigla je pogled. Bila je to prva mušterija toga dana. On je imao malo dužu crnu kosu koja je bila prekrivena snijegom, smeđe oči koje su sjajile nekim posebnim sjajem, sja-jem u kojem su tajna i čarolija bile pomiješane. Bio je mršav,a njegove hlače su pomalo visjele na njemu. Stres, moglo bi se reći. Ali zbog čega? pitala se Amelia. Što može biti tako stresno u ovo predivno doba godine? Ah, koliko će se tek iznenaditi. Ali neću brzati, ima vremena, saznat ćete to tek kasnije.‘’Hej’’, pozdravio je stranac Ameliu kao da ju zna cijeli život.‘’Hej’’ odgovorila je Amelia. Ona se navikla da ju mušterije tako pozdravljaju, čak i oslovlja-

Božić iza sceneNeva Kanižaj

OŠ ‘’Dobriša Cesarić’’, Osijek, 8. razred

vaju sa ‘Zlato’, ‘Kćeri’, ‘Dušo’… Nije to bilo toliko čudno za nju jer je uvijek bila vesela i ljudi su je brzo zavoljeli. ‘’Kako vam mogu pomoći?’’ Pitala ga je s osmjehom na licu.‘’Ti’’, rekao je odsutno dok je gledao sve police i staklenke u kojima su se nalazili različiti slat-kiši i keksi.‘’Molim?’’ pitala ga je Amelia zbunjeno.‘’Kako TI mogu pomoći. Nema potrebe za vi’’, rekao je i zadubio se u proučavanje krafni.‘’Aha… U redu. Kako ti mogu pomoći?’’ ‘’Je li to sve što imaš?’’ Pitao je pokazujući na police.‘’Pa da… ti nisi očito odavde, jer da jesi znao bi da posao ovih dana… bolje reći mjeseci, ne ide baš najbolje. Onda ni ne radim velike količine’’ rekla je pomalo tužno.‘’Pa dobro. Jel’ primaš narudžbe?’’‘’Mogla bih. Što ti treba?’’‘’Pa ovako: Treba mi 45 krafni, 80 keksa sa čokoladom, 5 kila gumenih bombona, 20 keksa sa borovnicom, 90 šerbet-kuglica, 30 čokoladnih kolača, 53 lizalice, svejedno koji okusi, 76 čokoladnih tortica sa raznim preljevima, mogao bih uzeti i jednu tortu…hmmm… sladolednu tortu sa višnjama.’’‘’Ti to pripremaš neku zabavu?’’ Pitala ga je začuđeno.‘’Ne, to je samo nešto malo za put’’, odgovorio joj je.‘’Za put?’, pitala je šokirano, ‘’Pa kako će žgoljo-moljo poput tebe pojesti to sve?’’‘’Eh, kad bi znala…’’‘’Reci mi pa ću znat’’, rekla je gledajući ga ispod oka dok je nešto žvrljala na papir na kojem je napisala narudžbu.‘’Ma… duga je to priča.’’‘’Dobro, ne moraš ti meni reć’. Nego, kako se zoveš?’’ pitala ga je. ‘’Oh, malo smo direktni’’, rekao je i malo se nasmijao. Prijeko ga je pogledala, ali na usnama su joj se vidjeli tragovi osmjeha.‘’Nemoj si laskat, treba mi da znam na koje ime da stavim narudžbu.’’‘’Da, vidim kako se ljudi guraju da dođu na red. Sigurno me se nećeš sjetit do sutra’’, rekao je sarkastično.‘’Do sutra? Nema šanse! Ne mogu to sve napraviti u jednom danu!’’‘’Vjerujem u tvoje sposobnosti’’, rekao je sa smiješkom na licu. Podigla je lijevu obrvu i prekri-žila ruke. Kako ju je samo iritirao. ‘’To će sve biti gotovo za dva dana’’, rekla je prelazeći pogledom preko liste.‘’Ali tada ću već biti na putu.’’‘’Vjerujem u tvoje sposobnosti’’, rekla je i otišla do vrata. ‘’Žao mi je, ali zatvoreni smo. Ako biste bili tako ljubazni’’, rekla je i napravila gestu rukom da izađe. ‘’Vidimo se za dva dana’’, rekao je sa smiješkom. Preokrenula je očima. Te večeri je već počela peći to sve sa narudžbe. Trebat će joj sve vrijeme koje ima da bi uspjela ispeći 252 različitih kolača.I tako je Amelia pekla i pekla cijelu noć i idući dan i još uvijek nije sve uspjela ispeći. Pekla je

opet cijelu noć i ujutro je njena trgovina bila puna vreća sa kolačima, bombonima, lizalicama i tko zna s čime još ne. Amelia je opet sjela u svoju stolicu i otvorila ‘’Tisuću i jedno Božićno čudo’’, ali nije stigla ni do sto dvadeset šestog čuda kada je on došao. ‘’Hej’’, rekao je mičući snijeg rukom sa kose.‘’Tu ti je na pultu’’, rekla je i pokazala prstom na pult. ‘’Malo smo hladni danas.’’‘’Vjerujem da se to tebe ne tiče. Nego, ovo sve ukupno je 2114 kn.’’‘’Dobro’’, rekao je i izvadio 4 novčanice od 500 kn i jednu od 200. Uzeo je vrećice i krenuo prema vratima.‘’Čekaj’’, zazvala ga je.‘’Da?’’ okrenuo se sa smiješkom na licu.‘’Moram ti vratit ostatak’’, rekla je i počela kopati po blagajni koja dugo nije bila korištena.‘’Nema veze’’, rekao je i okrenuo se.‘’Aj, barem ću ti pomoći odnijeti vrećice do auta.’’Dao joj je tri od ukupnih sedam vrećica i izašli su iz trgovine. ‘’Onda… jesi daleko parkiran?’’ pitala ga je.‘’Ne, tu iza ugla, znaš, da se ne primijeti.’’‘’Zašto da se ne primijeti?’’ pitala ga je začuđeno.‘’Ma…vidjet ćeš.’’I tako su Amelia i on hodali ulicom u čudnoj tišini. Zašli su za ugao i tamo se nalazio taj…auto. Ako se to može nazvati autom. Bio je napravljen od lima i bio je okruglog oblika, te je imao male prozorčiće.‘’Što je to?’’ pitala je Amelia kada je on počeo stavljati vrećice u auto.‘’Moje prijevozno sredstvo. Nešto slično autu’’, rekao je i uzeo vrećice iz njezinih ruku.‘’Pa gdje si našao nešto takvo?’’‘’Oh, ja sam ga sam napravio’’, rekao je ponosno.‘’Ti?’’‘’Da, u svojoj radionici.’’‘’A tko si ti pa imaš radionicu?’’‘’Kada bih ti rekao, ne bi mi vjerovala.’’‘’Iskušaj me’’, rekla je.‘’Možda neki drugi put’’, rekao je i sjeo u auto. Amelia se udaljavala i ostavila jaku buku koju je auto proizvodio iza sebe. Vratila se u svoju trgovinu, ali nije stigla ni sjesti u svoju stolicu, kada se on pojavio na vratima.‘’Heh, trebala bi mi pomoć.’’‘’Da?’’ Pitala ga je.‘’Ovaj, imaš li možda auto?’’‘’Ne. Zašto? Tvoj savršeni izum ne radi?’’ pitala ga je podrugljivo.‘’Jako smiješno. Ali da. Crk’o je maloprije. Neće se upaliti.’’

‘’Pa na što on uopće ide?’’ ‘’Na paru.’’‘’Oh. A gdje ideš? Negdje blizu?’’‘’Nimalo.’’‘’Pa onda ti ne mogu pomoći’’, rekla je i otvorila knjigu i stala ju čitati.‘’Moooolim tee. Očajnički trebam pomoć.’’‘’Da stigneš gdje?’’‘’Daleko.’’‘’A daleko je gdje točno?’’‘’Kad bih ti rekao, ne bi mi vjerovala.’’‘’Pa probaj. Reci mi.’’‘’Dobro.’’Amelia se malo ispravila u svojoj stolici.‘’Ja… idem na… Sjeverni pol’’, rekao je i pogledao u stranu.‘’Na sjeverni pol? A zašto? Što ćeš tamo?’’‘’Pa ja sam ti ovaj… Djed Božićnjak…’’‘’Stvarno?’’ pitala ga je ozbiljno.‘’Najozbiljnije.’’‘’Dokaži.’’‘’Kad si bila deset godina dobila si psa za Božić.’’‘’To nije dokaz. Napravi nešto.’’Dignuo je ruku ispred sebe i snijeg je počeo padati iz nje. Amelia je zaprepašteno otvorila oči. ‘’Sad mi vjeruješ?’’ pitao ju je.‘’Da, što trebaš?’’ pitala ga je.‘’Prijevozno sredstvo.’’‘’Čekaj da vidim jesam li shvatila. Ti si Djed Božićnjak i voziš staru krntiju koju si sam sklepao u radionici?’’‘’Da.’’‘’Jooj. I nikada nisi pomislio o nečemu…čarobnijem?’’‘’Ne.’’‘’Dođi pokazat ću ti nešto’’, rekla je i uzela svoj kaput koji je visio na vješalici.‘’Gdje idemo?’’ pitao ju je.‘’U šumu.’’‘’U šumu?? Ti to ozbiljno?’’‘’Aha…’’Izašli su iz trgovine.‘’Nećeš zaključati?’’ pitao ju je.‘’Ma kao da će netko nešto ukrasti. Sveukupno prođe tri čovjeka dnevno ovom ulicom.’’

Hodali su tako u tišini ulicom, snijeg im je škripao pod nogama. Nakon pola sata su stigli pred ulaz u šumu. Amelia je ušla u šumu, ali on je ostao iza nje.‘’Ideš?’’ pitala ga je.‘’Um… pa… ovaj…hah…’’‘’Ne bojiš se valjda mraka?’’‘’Neee’’, rekao je neuvjerljivo.‘’Pa dođi onda.’’Nesigurnim korakom je ušao u šumu stalno osvrćući se oko sebe. Na svaki zvuk bi poskočio.‘’Jesmo li blizu?’’ pitao je pokušavajući prekriti svoj strah.‘’Samo što nismo stigli’’, rekla je Amelia.Nakon pet minuta izašli su na čistinu. ‘’Tu smo’’, rekla je.‘’Da, vidim kako će mi ovo pomoći’’, rekao je sarkastično. Pogledala ga je ispod oka. Zazviždala je. Prvo se ništa nije čulo, ali zatim se pucketanje grana čulo negdje duboko u šumi. To nešto što je dolazilo se sve više približavalo. ‘’Hej, hej! Nemoj mi se sad uplašit’’, rekla je i uhvatila ga za ruku da ne pobjegne jer ju je izraz njegovog lica zabrinjavao.‘’A, i mogao bi mi reći kako se zoveš.’’‘’Noel’’, rekao je. U tom trenutku su ta bića napokon izbila na čistinu. Bili su vitki, elegantni, čarobni…‘’Sobovi’’, rekao je Noel dok ih je promatrao.‘’Da’’, odgovorila je. ‘’I, čekaj, što bi ja sad trebao s njima raditi?’’ pitao ju je. Udarila se po čelu.‘’Joooj, sve ti moram crtat je l’ da? Oni nisu obični sobovi. Oni mogu letjeti.’’‘’Stvarno?’’ pitao ju je začuđeno. ‘’Da…’’‘’Kojeg da izaberem?’’ pitao ju je.‘’Zašto bi izabrao jednog?’’‘’Pa… je l’ ga neću jahat?’’ pitao ju je začuđeno. Nije se ni trudila odgovoriti mu. Uzela mu je ruku i odvukla ga nazad u šumu. Hodali su tri minute i onda su naišli na saonice.‘’Vidiš?’’ pitala ga je i pokazala mu saonice. ‘’Privežeš sobove za saonice i oni te vuku po zra-ku’’, objasnila mu je.‘’Aaa, ima smisla.’’ Noel je saonice digao u zrak sa čarolijom te je privezao sobove za saonice i sjeo u njih. ‘’Probna vožnja?’’ pitao ju je i ispružio ruku prema njoj.‘’Pa kad inzistiraš’’, rekla je i uhvatila njegovu ruku i popela se u saonice. Sobovi su poletjeli u zrak.Letjeli su zrakom, po njima su lagano padale pahulje snijega, vjetar im je nježno nosio kosu.Amelia je, umorna od tolikog pečenja, naslonila glavu na Noelovo rame i zaspala.

Amelia je otvorila oči. Našla se u velikoj sivoj prostoriji. U njoj je bilo nekoliko stolova, puno nereda, nekoliko stolica, velike kutije pune raznih materijala, i jedan stol na kojem je stajala velika hrpa nekih stvari. Amelia nije mogla razaznati što je to.‘’Gdje smo?’’ pitala je Amelija Noela kada je spazila da ulazi u prostoriju sa dvije šalice u ru-kama.‘’Ovo je moja radionica’’, rekao je.‘’Na sjevernom polu?’’ pitala je začuđeno.‘’Da. Naslijedio sam ju od djeda’’, rekao je pružajući šalicu Amelii. Uzela je šalicu i popila malo napitka, ali ga je odmah ispljunula.‘’Što je to?’’ pitala je brišući usta.‘’Topla čokolada’’, odgovorio je.‘’Kakva topla čokolada?’’‘’Ma ona instant.’’Amelia je zakolutala očima i odložila šalicu. Nema šanse da to popije. Otišla je do hrpe onih stvari koje nije mogla razaznati što su.‘’A to je…?’’ pitala je pokazujući na te stvari.‘’Oh, to su igračke.’’‘’Za psa?’’ pitala je.‘’Ne… za djecu.’’‘’Oh, da, da vidim. Ovo je… um…poriluk?’’ pitala je držeći komad drveta u ruci.‘’Ne! Pa to je konj.’’Amelia je nekoliko puta zatreptala u čudu i spustila konja.‘’A gdje su druge igračke?’’ pitala ga je.‘’Pa… zapravo, to je sve što imam.’’‘’Ovih deset…stvari od drveta? Pa već je deseti mjesec!’’‘’Ah, kad sam ja sam tu i ne stignem puno toga.’’‘’A što je točno tvoj djed dijelio? Kakve igračke?’’ pitala ga je.‘’Ma ono o’šo na tržnicu i pokupov’o voće i onda to dijelio.’’‘’A vi ste prikazani kao maštoviti likovi.’’Amelia je pogledala kroz veliki prozor. Vani je napadao gusti snijeg. Pahulje su padale na ve-lika brda snijega. Izašla je van. Svugdje u snijegu su bili maleni tragovi. Preveliki da bi bili od soba, ali premaleni da bi bili od nekog čovjeka. Bile su više nalik djetetovima. Amelia je nastavila hodati. Odjednom je čula nekakvo šuškanje iza drveta.‘’Tko je to?’’ zazvala je.Nitko se nije odazvao. Amelia se približila drvetu iza kojeg je čula šuškanje. Iza njega je našla dva malena stvora. Bili su uplašeni. Bili su niski, imali su duge uši, nosili su zelene kapute, crvene cipelice i crveno-bijele prugaste čarape. Na glavi su nosili crvene kape nalik onima za spavanje. ‘’Hej!’’ pozdravila ih je Amelia i čučnula. Jedan stvor se sakrio iza drugoga. ‘’H-Hejo!’’ rekao je stvor koji je silom prilika bio bliže Amelii.‘’Ja sam Amelia, a vi?’’ pitala ih je.

‘’Mi biti vilenjakosi. Ja Vilekoko, on Vilepoko’’, rekao je pokazujući na vilenjaka koji je bio iza njega.‘’A jeste li vi odavde?’’ ‘’Da, mi voljeti Djedselo i Djeda Božićnjaka.’’‘’Eh, pa imate sreće danas, ja sam njegova prijateljica’’, rekla je Amelia. Vilenjak je toliko jako otvorio oči da je Amelia mislila da će ispasti.‘’Ti…ti stvarno? Ti ne zezati?’’ pitao ju je ozbiljno.‘’ Stvarno.’’‘’Čašna vilenjakosova?’’‘’Časna vilenjačka’’, potvrdila je Amelia. Vilekoko se okrenuo prema Vilepoku i rekao mu ne-što na vilenjačkom. Amelia je predpostavila da je rekao da poznaje Noela, jer je Vilepokovo lice za nekoliko trenutaka postalo identično Vilekokovom kada je saznao da poznaje Noela.‘’Ti htjeti ići s nama kući i upoznati ostale vilenjakose?’’ pitao ju je Vilepoko. Odjednom se više nije bojao.‘’Ah, zašto ne.’’Vilenjaci su je sretno uhvatili za ruke i odveli do svoje kuće koja je bila u blizini. Izgledala je više kao dvorac nego kao kuća. Amelia je ušla unutra. Namještaj nije bio malen kao što je očekivala. Bio je napravljen za ljude. ‘’Vilenjakosi, vilenjakosi!! Slušati! Ovo Amelia!! Ona prijateljica Djeda Božićnjaka!!’’ Vileko-ko i Vilepoko su povikali.Svi vilenjaci su odjednom dotrčali do Amelie. Neki su joj pričali, neki su je gledali, neki su trčali oko nje s pladnjevima punim slasticama. ‘’Amelia sjesti. Amelia htjeti nešto?’’ pitalo je jedan vilenjak.‘’Može topla čokolada ako imate’’, odgovorila je Amelia. Vilenjaci su Ameliu odveli u dnevnu sobu gdje su ju ispitivali. Ispitali su je sve od kada je rođena do što misli koliko bi kolača tre-balo da Kolačmobil vozi sat vremena. Kada ih je pitala što je to, rekli su da je to njihov izum na kojim su radili mjesecima. I tada se Amelia dosjetila nečega. Onda je bio njihov red da odgovaraju na pitanja. Amelia je saznala da oni obožavaju Djed Božićnjaka, da vole graditi, izmišljati i izumljivati stvari, da ovo nije ni četvrtina onoga koliko ih stanuje zajedno (a bilo ih je barem dvjesto u sobi). Vilenjak je Amelii donio toplu čokoladu, ali na njeno iznenađenje i veliko razočarenje, i oni su koristili instant toplu čokoladu.‘’Želite li da vam napravim PRAVU toplu čokoladu?’’ pitala ih je. Povik ‘’Da’’ je došao sa svih strana prostorije. Odveli su ju u kuhinju u kojoj je krenula raditi smjesu za toplu čokoladu. U vilenjačkoj kući je sve bilo šareno, a kuhinja nije bila iznimka. Svaki lonac je bio druge boje i imao drugi uzorak. Zidovi su bili prugasti, a posuđe u raznim oblicima.Kada su vilenjaci probali toplu čokoladu, svi su se oduševili, a taj trenutak je Amelia odučila dobro iskoristiti. ‘’Nego… Imam jedan prijedlog…’’, započela je. Vilenjaci su je pozorno slušali.‘’Vi jako volite Noela, je l’ da?’’ pitala je. Potvrdno klimanje i povici ‘’Da’’ su odjeknuli prsto-rijom.‘’I volite izrađivati stvari?’’ pitala ih je. Svi su potvrdno kimnuli.‘’Što bi rekli kada bi vam rekla da Noel traži zaposlenike. Da mu proizvode igračke’’, rekla je. Nije bila sigurna kako će Noel reagirati ako vilenjaci odluče da žele raditi za njega, ipak on ne

zna za tu ideju, ali morati će se pomiriti sa istinom: očajnički mu treba pomoć. A ako netko može spasti djecu od toga da dobiju konja od drveta koji izgleda više kao poriluk za Božić, onda su to vilenjaci.Svi vilenjaci su oduševljeno počeli pričati i za nekoliko sekundi rekli:’’Naravno mi htjeti ra-diti za Djeda Božičnjaka!!’’I tako je Amelia povela vilenjake da upoznaju Noela. Svi su bili uzbuđeni kao da je Božić do-šao ranije.Amelia je pokucala na vrata.Noel ih je otvorio. ‘’He-što? Tko je to? Što oni rade tu? I zašto ih je toliko puno?’’ pitao je Noel.‘’Što bi mi rekao kada bih ti rekla da sam našla ljude-ovaj, vilenjake, koji bi ti izrađivali igrač-ke? Ne samo ove godine, nego svih godina.’’‘’Rekao bih da moje igračke izgledaju sasvim u redu’’, rekao je uvrijeđeno.‘’Molim te, nisam sigurna da će djeca biti oduševljena brdom koji je napravljen od drveta.’’‘’To nije brdo, to je kućica za lutke!’’ rekao je, sada još više ljut.‘’Da, da, da, samo se ti tješi. Nego, oni mogu napraviti predobre stvari, zbog kojih će djeca zapravo biti sretna’’,uvjeravala ga je Amelia.Nikada zapravo nećemo znati zašto, možda zato što je znao da mu pravljenje igračaka nije jača strana (ali prava istina je da nije imao tu stranu) ili zato što je baš bila Amelia ta koja ga je uvjeravala, ali na kraju je pristao da mu vilenjaci izrađuju igračke. I sva sreća što je.Tako su se vilenjaci smjestili u veliku kuću Djeda Božićnjaka, i uskoro ju uredili po uzoru na svoju: puno crvene, zelene, božićnih ukrasa, pruga, šarenila, sreće…A za slastice? Eh, za slastice je Amelia bila zadužena. Ona je po cijele dane pekla i pekla i pekla. Ništa ju na svijetu nije veselilo više nego pečenje tortica, torti, kolača, keksa, pravlje-nje bombona, lizala i čeka sve ne. No, iako je bio daleko od žgolje-molje, to je još uvijek bio nadimat kojim ga je Amelia zvala svaki put kada se budnio da neće moći proći kroz dimnjake. I tako se Amelia na Sjevernom polu zadržala duže nego što je mislila, te je, nedugo nakon što je reorganizirala radionicu Djeda Božićnjaka i sve dovela u red kako bi i trebalo biti u jednoj ‘ozbiljnoj’ radionici, postala Baka Božićnjak, ali nije voljela to ime, jer je se smatrala premla-dom da bude baka, pa je za sve stanovnike Sjevernog pola (kojih ima mnogo) ona ostala samo Amelia i nakon što se udala za Noela.U svoju malenu trgovinu u Ulici Čarolije otišla je samo još jednom, i to da zaključa vrata koja je ostavila otključana one noći, a tu su trgovinu uvijek pamtili kao mjesto koje je promijenilo ne samo radionicu Djeda Božićnjaka, nego i povijest. Mislim da bismo svi trebali zahvaliti Amelii, jer, da ona nije pomogla Noelu, tko zna, možda bismo i dandanas dobivali konje koji izgledaju kao poriluk i kućice za lutke koji izgledaju kao brda.I, eto, to je priča o Božiću koja je napokon ispričana.

Majka: Borna, kasno je. Ugasi svjetlo i spavaj!Borna: Ali, mama, kako ću vidjeti Djeda Mraza i pokone ako budem spavao?Majka: Vidjet ćeš ih ujutro kad se probudiš, zlato.Borna: Dobro, mama! Laku noć!Ali, dječak ie bio toliko uzbuđen da nije mogao zaspati. Vrtio se po krevetu ovamo- onamo i nije uspio oka sklopiti.“Pročitat ću koju bajku pa ću se uspavati”, pomislio je dječak.Uzeo je svoju omiljenu knjigu “Najljepše bajke svijeta” i počeo listati. Pred očima su mu pro-lazili likovi poput Pinokija, Snjeguljice, Pepeljuge, Ivice i Marice, letjele su vještice i vile, a u šumi se skrivao strašni vuk.Dječak Borna je zamišljao kako bi bilo nalaziti se na njihovom mjestu i doživjeti neku od pu-stolovina. U tom trenutku pogledao je kroz prozor i vidio na zvjezdanom nebu nešto neobič-no: zvijezda padalica upravo je prelazila preko neba.Sjetio se da mu je baka jednom rekla da ako nešto u tom trenutku zaželi to će mu se i ostva-riti.“Uh, kako bi bilo lijepo da svi likovi iz bajke doista ožive!”S tim mislima dječak je utonuo u dubok san. Ali blistave zvijezde te božične noći nisu spavale. Poput čarolije, kao da je netko protresao čarobni štapić, Bornina soba odjednom se ispunila krijesnicama.Uto se iz mraka pojavila prekrasna plava vila i rekla:“Laku noć, dragi dječaće! Spavaj mirno, jer će ti želja biti ispunjena. Neka moj božični poklon bude ostvarenje tvoga sna: kad zamahnem štapićem, svi likovi iz bajke oživijet će upravo ov-dje, u tvojoj sobi!”Čim je to izgovrila, iz mraka su počeli izlaziti jedan po jedan: Mačak u čizmama iskoračio je iz ormara zajedno s Pinokijem, Snjeguljica s vješticom izronila je ispod Borninog kreveta, Ivica i Marica iz njegove školske torbe, Pepeljuga i vuk ravno iz kamina, kao da su se u stilu Djeda Mraza spustili kroz dimnjak.U kutu sobe stajala je mala jelka, prazna i bez ukrasa sve dok se krijesnice nekim čudom nisu pretvorile u lampice na njezinim granama i zasjale u mraku.Dvoje djece po imenu Ivica i Marica, držeći se za ruke približili su se drvcu i počeli ga kititi medenjacima, šećernim figuricama i bombonima.“Nemoj da te ovi slatkiši prevare i uvedu u nevolje, dragi prijatelju. Oni su samo ukras od šećera za uljepšavanje drvca, a ne nešto za čim treba žuditi. Lakovjerna i pohlepna djeca tako mogu

Božićna pričaTomislav Smokrović, Ana Zelenika, Tia Elena Fućak, Sara Malbašić, Francis Gržan Špalj,

Borna Krnjeta, Nikka Kertelj, Frano Gudelj, David Blažević, Karolina Gruban, Max David Antolić

Učenici 4.a razreda O.Š. Belvedere u Rijeci. Voditeljica i nastavnica hrvatskog jezika Ljiljana prof. Došen.

završiti u vještičjoj kućici kao i mi i jedva se spasiti”, rekla su djeca.U taj čas pridružile su im se Pepeljuga i Snjeguljica, noseći košaru punu crvenih jabuka. Slažući ih jednu po jednu ispod jelke, Snjeguljica je imala nešto za reći:“Dajem ti ove crvene jabuke koje sam sama uzgojila na prirodan način, bez špricanja i štetnih dodataka. Pazi dobro kada ti netko nepoznat nešto nudi, može biti opasno i otrovno.”Sada se javila i Pepeljuga svojim tihim glasom: “Ja tu samo rintam od jutra do mraka, dok se one tri gore besposleno izležavaju. Maćeha ide na masažu stopala, da bi bar u zemlju propala! Dvije sestre u šopingu traže haljinu kojom će zadiviti princa, a ja sva u krpama i prljava! Ali, doći će i moj dan! Idem sada iz ove bajke van i želim vam svima dobar dan!”Budeći se iz dubokog sna, Trnoružica je zijevajući izgovorila: “Mali Borna htio bi vidjeti Djeda Mraza i pročitao je sve bajke čekajući ga. Ja sam mu došla čestitati Božić i reći da sam ovako sretna zato što sam se udala za princa i postala princeza, a što je najvažnije nisam se udala za princa da bi postala princeza nego zato što ga volim.I vama će se ostvariti vaše želje, ako budete vjerovali u svoje snove, kao i ja.”Na te riječi skoči pred djevojke Mačak u čizmama, skine šešir, pokloni se i reče: “Tu sam da vam svima pomognem da dođete do onoga o čemu sanjate!”“Odlično! Onda možeš i meni pomoći!” uzvikne strašni vuk. “Ja sanjam kozliće na svom tanjuru! Nađi mi najboljeg kuhara!”“Sram te bilo! Sanjaš male kozliće! Tu nećeš dobiti ni tanjur, a kamoli kuhara!”“Imaš pravo! Mene je takvo ponašenje već bacilo u lonac pun kipuće vode. Zato Borna, nemoj nikad biti zločest i raditi zlo drugima. Upamti ovo: zlo se zlim, a dobro se dobrim vraća.”“Mogla bih to i ja upamtiti. Nisam ni ja ništa bolja od vuka”, reče vještica i odmah se uhvati krpe i metle te, kao da se opametila, brzinom munje očisti dječakovu sobu.Za razliku od vuka i vještice, Pinokio nije više trebao ispravljati svoje pogreške. On se naučio pameti i postao pravi dječak. Samo je tiho ostavio pismo ispod bora i zajedno s drugim likovima, nestao kako je i došao. Vila je zamahnula svojim štapićem i od likova više nije bilo ni traga ni glasa.Sunce se pojavilo na nebu kad je Borna otvorio oči. Gledao je prema jelki uvjeren da još sanja.“Što je to? Zar je Djed Mraz uredio moju sobu, okitio jelku i ostavio mi ovoliko darova?!”Ustao je, protljao oči i ispod drvca među poklonima ugledao jedno pismo. Polako ga je otvorio i počeo čitati:“Dragi Borna, kako si zaželio, mi smo oživjeli i noćas te posjetili. Svako od nas ostavio ti je neki dar da iz njega nešto naučiš i tako paziš da se ne uvališ u nevolje kao što smo se mi uvalili. Zato ti pišem ovo pismo. Sjeti se mojih riječi: ne budi lijen i ne laži, jer će ti nos narasti i odati te.Ako budeš iskren možda ti se ostvari neka važna želja kao ova moja da sam od drvenog lutka postao pravi dječak.

Najdraži likovi iz tvojih bajkiBorna uzbuđeno potrči i dohvati knjigu tražeći u njoj likove. Ali, likova nije bilo! Listao je dalje ne vjerujući svojim očima.“Gdje su svi nestali!?”U tom trenutku, na kraju slikovnice spazi naslov nove bajke koja tu ranije nije bila. Na slici, svi likovi iz raznih bajki zajedno su kitili Borninu jelku, a naslov te priče bio je: Božična priča.(Na kraju dvoje djece sviraju na flauti pjesmu „Tiha noć“ dok drugi pjevaju.)

Božićna pričaKarlo Maglica, 3.a

Osnovna škola Viktora Cara Emina, Lovran. Učiteljica: Snježana Kovačević

Mala jela na kraju šume gledala je tužno svoje prijateljice. Bila je ljubomorna jer su njih odabrali da postanu božićna drvca. Mislila je da je najružnije drvce u cijeloj šumi. Bivala je sve starija. Njene grane nikako nisu postajale raskošnije. Svaki Božić nije bila među odabranima. Bivala je sve tužnija i tužnija. Opet je na šumska vrata kucao Božić. Njen plač i jecanje čule su sve šumske životinje. Brzo su se dosjetile kako pomoći. Ptičice su se razletile, vjevrice raskakutale, zečići rastrčali. Brzo su se prihvatili posla. Od oraha i žireva napravili su kuglice. Ptičice su drvce ukrasile raznim grančicama i šišarkama. Zečići su od krzna napravili plašt. Veliki Mjesec koji je to sve promatrao poslao je svoje sestrice zvjezdice. Zvjezdice su zasjale punim sjajem na jelinim granama. Jela je bila presretna. Promatra je svoje okićene, svjetlucave grane. Božić je sretan kad imaš prijatelja, mislila je mala jela.

Božićna pričaIvana Vignjević, 3.a

Osnovna škola Viktora Cara Emina, Lovran. Učiteljica: Snježana Kovačević

Na velikom brijegu zvanom Snježno brdo živo je Medvjedić Božićko. Božićko je imao važan za-datak. Svaki Božić morao se probuditi i podijeliti poklone cijeloj šumi, njihovim stanovnicima.Stanovnici su bili nestrpljivi. Vjeverica Tika očekivala je lješnjak čoko, zečić Pepi posebnu mrk-vu za bolji vid, sova Mudrica šumsku knjigu punu mudrih izreka. Međutim, Medvjedić Božićko u jesen se prejeo i zaspao pravi zimski san. Cijeli brijeg tresao se od njegovog hrkanja. Sova Mudrica ušla je u njegov brlog i tako mu snažno huknula na uho da se Božićko skotrljao van iz brloga. Svi su brzo krenuli na posao, vremena je bilo malo. U spašavanju Božića pomogao im je dječak Luka. Ipod najljepše jele u šumi postavio je poklone. Biloj je tu svega, svega za šumski svijet.

Veselju i sreći nije bilo kraja. Od sreće ptičice su počele svoj božićni pjev:

„STIGAO BOŽIĆ U ŠUMU NAŠUSVE ŽIVOTINJE POKLONIMA MAŠU.NAŠ PRIJATELJ ŠUME LUKARIJEŠIO NAS SVIH MUKA.“

Božićna pričaLuko Pavičević, 3.a

Osnovna škola Viktora Cara Emina, Lovran. Učiteljica: Snježana Kovačević

Mali, zanitiželjni medo se izgubio. Nije znao pronaći majku. Lutao je šumom. Bilo je hladno i padao je snijeg. Šuma mu je izgledala strašno i mračno. Potekle su mu suze. Tresao se od straha. Lutajući tako stigao je do jedne planinske kućice. U toj kućici stanovala je jedna poseb-na i dobra djevojčica. Kitila je bor i pjevala božićne pjesme. Pogledala je kroz prozor i ugledala malog, tužnog medvjedića. Izgledao je preplašeno. Izašla je van, uzela ga i prvo mu poklonila to-pal božićni zagrljaj. Zagrljaj koji ga je zagrijao i dao mu novu nadu. Pozvala je tatu u pomoć. Za-jedno su ga nahranili. Tata je nzavao šumara. On ga je odveo mami medvjedici. Mamu su ozljedili zločesti ljudi i bila je u utočištu. Svi su bili sretni, a za malog medvjedića to je bio najljepši Božić u njegovom medvjeđem životu. Od toga Božića dobra djevojčica, sada je već velika i ima svoju djecu njih uči da vole i pomažu životinjama. Svake godine za Božić naslikaju medvjediće i ukrase svoju kuću tim slika-ma. Svi se čude, nisu to neki ukrasi, ali oni su u srcu sretni i zadovoljni.

Božićna uspavankaMarta Kezele, 3. razred

Osnovna škola Podmurvice. Mentor: Ana Troskot

Badnja je večer. Osluškujem zvonca vrijednih sobova Djeda Božićnjaka. Sigurno će brzo doći k meni. Jedva čekam darove! Na granama pjevuše ptičice, ali ne kao inače. Pjevuše jako tiho jer je hladna noć.Pogledala sam na vrh brijega i ugledala kržljavo, nesretno stabalce. Popela sam se zatim na bri-jeg i upitala: „Zašto si tužna, jelo?“ Odgovorila mi je: “Nitko me ne želi, mala sam i svi me ismijavaju!“ „Sigurna sam da ćeš i ti krasiti nečiji dom te da će i ispod tvojih grančica biti puno darova!“, rekla sam tješeći ju. Ipak sam ju uspjela ohrabriti. „Hajde, idemo zajedno, poklonit ću te prijateljici koja živi s mamom nedaleko mene!“, uzviknula sam. „Njih dvije su same, nemaju nikog i teško žive.“Ušuljala sam se u skromni sobičak prijateljice, noseći joj malu jelu. Tiha noć bila je svugdje oko nas. Moj crveni nosić osjetio je miris kolačića koje je ispekla Nikina majka. Znala sam da ona peče najukusnije božićne kolače i prodaje ih kako bi usrećila Niku i kupila joj čizmice za školu. Dok su majka i djevojčica pripremale drva za ogrjev u podrumu kuće, položila sam jelu u kutak sobe i okitila ju kuglicama koje sam sama izradila. Jelka nije ni slutila kakvu će prekrasnu čaroliju prirediti.Na ulasku u sobičak začuđeno su me pogledale i uskliknule: „Marta, što ti ovdje radiš?“ „Dovela sam k vama žalosnu jelu da vam radi društvo ovih dana!“, veselo sam odvratila. Zagrljene, uz pjesmu, slavile su dobrotu i prijateljstvo. U selu se narednih dana pročulo što se Niki dogodilo. Po uzoru na Martu, stanovnici sela usrećivali su svoje prijatelje još dugo godina.

Najljepši božićni poklonEnia Žufić, 3. razred

Osnovna škola Podmurvice. Mentor: Ana Troskot

Ovo je priča o djevojčici koja nije željela božićni poklon. Ne zato jer joj je to netko rekao, nego zato jer je bila zadovoljna sa svime što je imala.„Iris, uskoro će Božić. Imaš li kakvu posebnu želju?“, upitala ju je mama.„Ne, nemam!“, rekla je tihim glasom.„Ne želiš baš ništa!?“, nastavila je mama. Nije mogla vjerovati da dijete njenih godina nema nikakve želje.„Ne, baš ništa! Mislim, ne znam…“„Svatko nešto želi. No, možda je tako bolje. Ako ništa ne znaš, možda možeš više toga naučiti!“, odgovorila je mama i krenula prema kuhinji.„Imam, zapravo, jednu želju, ali teško da će se ostvariti.“, potiho se nadovezala.Majka se oglušila na njezinu rečenicu i nastavila izvršavati svoje kućanske poslove.Na božićno večer sve je utihnulo.„Mama, kada će doći tata?“, upitala je gotovo uplakana Iris.„Ne znam, dušo, znaš da tata radi u dalekom gradu.“Sljedećeg jutra netko je pokucao na vrata. Mama je otključala. U kuću je ušao čovjek duge brade s koferom u ruci. Iris je u polusnu vidjela da se približava njenom krevetu. Mislila je da sanja.„Tataaaaaaaa!“, uzviknula je. Suze su joj potekle od sreće. Priskočila je u zagrljaj svojim roditelji-ma.„Tata i mama, ne trebaju mi nikakvi pokloni. Vi ste jedino što trebam i želim za ovaj Božić. I svaki naredni!“U sebi na trenutak pomisli kako je ipak mislila da će joj tata s puta donijeti dugo očekivanu mačkicu.„Eh, da, u kutiji ispred vrata, nalazi se nešto za tebe!“, dobacio je tata nježnim glasom.„Mijauuuuuuu….“„Zar je potrebno još nešto za Božić? Imam vas i mačkicu. Od danas smo četveročlana obitelj!“

Božićni duhEnea Vorkapić, 3.c, OŠ Čavle

Jednoga Badnjaka, kada je padao snijeg, u staroj i napuštenoj kući odvijao se razgovor duhova. Svi duhovi kažu: „Barem jedan Božić neka nas posjeti Djeda Mraz“. Svi duhovi kažu osim najmlađeg: „Odselit ćemo se odavde.“ Uto najmlađi duh reče: „Nemojte otići, znam da će jednoga Božića doći Djeda Mraz.“ „Neće!!!!!!!!“, odgovore duhovi. Nakon toga duhovi nestadoše iz kuće. Najmlađi duh je ostade sam. Mislio je tko će mu praviti društvo.Tako pođe van vidjeti ima li koga da mu pravi društvo. Na prvi pogled činilo se da nema nikoga, ali onda ugleda automobil. Normalni ljudi, mislio je. No kad se automobil približio u njemu je vidio duha. To je bio njegov rođak Jez. Mali duh je bio presetan, sada neće biti sam. „Rođače, gdje su ti braća?“, upita duh Jez. „Napustili su me i ovu staru kuću.“, odgovori Mali duh. „Zašto?“, upita duh Jez. „Zato što hoće da im Djeda Mraz donese darove.“, odgovori on žalosno. „Ako ti je dosadno, ja ću ti praviti društvo, zovi me poput brata.“, kaže Jez. Oni su se po cijele dane igrali i zabavljali u maloj kućici. Ali tog Božića, djeda Mraz nije donio ništa. Mali duh se začudio. Što li mu se dogodilo? Možda mu se dogodila nezgoda na putu? No, tako je prošla zima i došlo proljeće. Nije volio ni proljeće, ni ljeto, pa je sjedio u kući i gledao u dimnjak. Cijelu noć je bio budan i čekao jutro. Kad je jutro svanulo, brzo se Mali duh digao i počeo stavljati ukrase. Duh Jez ga upita: „Zašto se tako žuriš?“. „Pa šta ne znaš da sutra dolazi djeda Mraz“, odgovori Mali duh. „Naravno da znam“, reče duh Jez. Kad je sve okitio, stade pjevati Božićnu pjesmicu. Tako je pjevao sve do noći. On bi pjevao i do sutra da rođak Jez nije rekao: „Prestani pjevati tu Bižićnu pjesmu. Već me boli glava.“ „Dobro“, reče Mali duh žalosno. Kad su otišli u krevet, Mali duh se sjeti: „Sad moram zaspati…“. Jer je dobro znao da Djeda Mraz neće doći ako je netko u kući budan. Zato zaspe. I počne sanjati što želi za poklon. Možda kućnog ljubimca, da se igra s njim i rođakom Jezom. Možda jednostavnu igračku. A tko zna…? Kad se probudio potrčao je do rođaka Jeza da vide što su dobili. Uzme Jeza za ruku i odjure do bora da vide što su dobili. Ispod bora je našao dvije kutijice. Jedna je bila za njega, a druga za rođaka Jeza. Počeli su otvarati poklone. Rođak Jez je dobio Božićnu kapu, a Mali duh vrećicu bombona i malo pismo. On nikad u životu nije dobio pismo. Otvorio je vrećicu s bombonima i pismo, te počeo čitati: „Mali duše, ti sigurno znaš da sam ja jako star i uskoro ću umrijeti. Dođi u selo Božićnjak i tamo ću ti ja predati moje saonice.“ Kad je pročitao pismo, htio je odmah krenuti, ali ga rođak Jez zaustavi i reče: „Kad već tako jako voliš Božić, mogao bih te nazvati Božićni duh.“

Mali duh se tako jako razveselio, jer sada napokon ima svoje ime. Poljubi rođaka i povuče ga za ruku, te krenu tražiti selo. Naravno, uzeli su i pismo. Tražili su i tražili, ali nisu našli selo Božićnjak. Vratili su se kući tužni, Rođak se Jez nečeg dosjetio. On je od ljudi čuo za nevidljivu tintu, pa je papir stavio nad vatru i došla su slova. Pisalo je: „Dođi na Mjesec“. Oni su odjurili do rakete koja je trebala ispaliti u Svemir. Pošto ih ljudi nisu mogli vidjeti, ukrcali su se i odveli na Mjesec. Oni su tražili, ali nigdje nisu ništa mogli naći. Tako, kružeći, dođu do jednog jedinog stabla koje je bilo u punom cvatu. Rođak Jez reče: „Vidiš rupu u stablu, pa ‘ajmo unutra malo odmoriti.“. Uđoše u rupu niti neznavši da je to lift do sela Božićnjaka. Kad su stigli tamo, rođak Jez se zabezekne. Dođu do Djeda Mraza i Mali duh reče: „Došao sam po saonice.“ „O mali duše, ti si tako dobar“, reče stari Djeda Mraz. Djeda Mraz dođe k rođaku Jezu i dade mu čarobni prah da se vrati kući. Mali duh je sada postao BOŽIĆNI DUH. Uzme sanjke druge zime i podijeli svima poklone. Tako je svakog Božića dije-lio darove svim ljudima. Naravno se sjetio i rođaka Jeza. Rođak Jez bi ga dugo čekao u noć da razgovaraju.

Božićna pričaAnuška Priska Klapan 4.b

OŠ-SE „Gelsi“, Rijeka. Učiteljica: Vlasta Tibljaš

Jednog dana uoči Božića, baka Olga i njezini unuci Ema i Branko, probudili su se jako rano ujutro, u osam sati, kako bi što prije vidjeli svoje poklone. Djed Juraj, zvan Juro, svima je kupio poklone. Baka je dobila pozlaćeni sat, a unuci društvene igre i slatkiše iz Njemačke. Nakon darivanja svi zajedno pripremili su svečani ručak. Mama i tata su došli s poslovnog puta i uputili se baki i djedu koji žive u središtu grada Rijeke. Čim su stigli prionuli smo na jelo. Ručak je bio jako ukusan, kao i desert koji je napravila baka Olga. Tijekom ručka svi su bili nasmijani i sretni, a djed je pričao stare lovačke priče. Priče su bile jako napete i zanimljive. Branka su sve redom oduševile. Kada je “hranjenje” završilo krenuli su pisati čestitke za Novu godinu. Naravno, samo su cure radile čestitke. Djed, tata i Branko su za to vrijeme gledali nogomet. Kada su cure završile, Ema i Branko su čestitke odnijeli na poštu. Na putu od pošte do kuće susreli su psa. Pas se sav tresao od hladnoće. Bio je još štene zlatnog retrivera, bez ogrlice. Odlučili su ga odnijeti kući te ga naz-vati Toto. Baka se oduševila psom i imenom, zato što se tako zvao njezin stari pas. Zbog toga je odmah dopustila da ostane. Cijeloj se obitelji svidio tako da su i oni to objeručke prihvatili. Za početak su ga nahranili i oprali. Uskoro je postao najčišći pas na svijetu. Već je bilo kasno pa su svi otišli spavati. Toto se smjestio u krevet kod Eme i zaspao kao pseća beba. I tako je završila ta božićna priča.

Božićna pričaAndjela Šušnjar 4. b

OŠ-SE „Gelsi“, Rijeka. Učiteljica: Vlasta Tibljaš

Bila jednom jedna djevojčica po imenu Karla koja je jako voljela Božić. Voljela ga je iz dva razloga. Jedan je bio taj što je na taj dan slavila rođendan, a drugi jer bi za svaki Božić dobila puno darova. Mama i tata putovali su joj po svijetu pa je za Božić i svoj rođendan zaželjela da joj se roditelji vrate s puta. Došao je i taj dan. Dan uoči Božića je Badnjak, a navečer bi joj baka uvijek čitala Božićnu priču. Priča je govorila o Djedu Mrazu koji je na svojim sanjkama, koje su vukli jeleni, nosio darove i spuštao ih niz dimnjake djeci. Tako je bilo i za ovaj Badnjak. Kad je Karli baka pročitala priču zaspala je. Sanjala je da se cijela obitelj okupila u bakinoj toploj kući na Božić. Sutradan ujutro rano se probudila i išla se umiti i oprati zube. Još pospana obukla je svoju haljinicu koju joj je baka pripremila za božićni dan. Iz sobe je izjurila i mislila da je oči varaju. Ali sve je bilo istinito. Uskočila je mami i tati u zagrljaj i snažno ih poljubila. Kada su se izljubili sjeli su za stol kako bi doručkovali. Baka im je na stolu pripremila pravi božićni doručak. Nakon doručka, Karla je prislonila svoj nosić na prozorsko staklo i razveselila se jer je vani padao snijeg. Na nagovaranje Karle, roditelji su pristali izaći van i uživati u snježnom danu. Vani su se grudali i sanjkali te radili snjegovića. Bilo im je jako zabavno ali su morali ući u kuću jer su bili mokri i promrzli. Stali su ispred kamina kako bi se ugrijali i presvukli. Iz čizmica i kapa im je ispadao snijeg. Kada su se ugrijali sjeli su za stol ručati. Na stolu je bila raskošna purica i nezaobilazni mlinci za prilog. Nakon što su se najeli, roditelji su izvadili iz automobila poklone koje su pripremili Karli. Karla se razveselila novoj lutki, knjigama i novim baletnim papučicama. Zahvalila je roditeljima. Pitala je baku može li je naučiti isplesti šal. Zajedno su sjele i uzele igle za pletenje. Nakon nekog vremena Karla je već polako plela sama šal kao i njena baka. Naravno nedostajale su tu sitnice, ali Karla je bila zadovoljna svojim šalom. Toliko su se zabavile pletenjem da nisu ni primijetili da je došla večer. Večerali su. Nakon večere skupili su se svi pred kaminom i zaigrali društvenu igru “Monopoly”. Kada su završili s igrom svi su sjeli na kauč, a Karla je obula svoje nove baletne papučice i pokazala im je nove baletne korake. Na kraju su svi zapljeskali. Nakon uzbudljivog dana svi su se utoplili u svojim krevetima. I tako je Karla utonula u san i jedva čekala novi dan kako bi ga mogla provesti sa svojim roditeljima.

Božićna pričaMatej Momčilovski 4.b

OŠ-SE „Gelsi“, Rijeka. Učiteljica: Vlasta Tibljaš

Ovo je priča o dječaku Josipu koji je živio u neboderu na šestom katu.Bližio se Božić, a Josip je bio sve više i više tužan. Pitate se zašto? Pa u Josipovom neboderu nije bilo dimnjaka. U svim pričama koje je Josip pročitao sa svojom mamom i u svim crtićima koje je pogledao , Djed Božićnjak dolazio je i donosio poklone kroz dimnjak. Noć uoči Božića Josip je odlučio ostati budan i s tatinom svjetiljkom stajati na prozoru. Mahao je u krug pa gore-dole pa

opet u krug, ne bi li ga Djed Božićnjak vidio i donio mu poklon. Na kraju se toliko umorio da je zaspao. Iiiiiii…šššššššš……njiha njiha…Josip se trgnuo iz sna i potrčao do prozora. Na prozoru je stajao Josipov poklon s velikom crvenom mašnom. Brzo je otvorio prozor, ali jedino što je vidio bilo je zlatna prašina koja je svjetlucala u noći i glas Djeda Božićnjaka. „Kako li će se samo mama i tata iznenaditi kada im to sutra ispričam!“Josip se vratio u krevet i zaspao s osmjehom na licu…

Bor i kuglica (igrokaz)Laura Vidović, 5.b

OŠ „Ivana Zajca“, Rijeka. Mentor: Slavica Sučić, prof.

(Bor stoji nasred kuće i čeka božićno jutro)Bor: Hej kuglice mala,zašto si sa mene pala?Kuglica: (plačući) Oprosti boriću!Moji me prijatelji više nećei žele me baciti u smeće!Bor: (ljutito) Molim? Nitko nećeodbacivati moje kuglice,želim vidjeti njihovo lice!Dođite kuglice crvene, plave žute,sve koje ovu kuglicu ljute!Kuglica crvena: Kuglica tapreviše mjesta zauzima.Kuglica plava: pogledaj samo tikoliko ona blješti.Kuglica žuta: Od toliko njezinih boja,ne ističe se ljepota moja.

Bor: Zar vas nije sram?Da nema vas, ja bih bio sam!Različitosti su važne.Bile vi crvene, plave, ružne ili snažne!(Bor i dalje priča, a kuglica ga zove ...)Kuglica: Bore, boriću, ...Bor: (preplašeno) Da, što, gdje, kako?Kuglica: Jesi li spreman za blagdane?Bor: (iznenađeno) Pa naravno! Kakvo je to pitanje?Zar si s grane pala?Kuglica: Paa ... Jesam!

(Kuglicu su uspjeli vratiti na mjesto. Pje-vali su božićne pjesme zajedno sa ostalim šarenim kuglicama jer različitosti nisu važne!)

Zahvaljujemo se svim učenicima i profesorima koji su se javili na natječaj i sudjelovali u stvaranju ove zbirke priča.

Također se zahvaljujemo i Ministarstvu kulture Republike Hrvatske koje je podržalo cijeli projekt.

Sretni blagdani i vidimo se sljedeće godine u nekim novim pričama, i nekim novim predstavama!