1. Polaganje kabla po dnu korita rijeka i kanala

Prije polaganju treba ispitati dno rijeke, izmjeriti dubinu, odnosno snimiti poprečni presjek korita rijeke. Dužina podvodnog riječnog kabla određuje se na temelju snimljenog poprečnog presjeka korita rijeke. Kabal se polaže pri najnižem vodostaju.

Kablovi se na dnu korita riječnih vodotoka u pravilu polažu uvlačenjem u PE cijevi koje su opterećene betonskim blokovima. Na većim rijekama ili jezerima, kabal se polaže na dno s ploveće platforme ili pontonskog mosta.

Betonski blokobi (slika 3) pomoću kojih se opterećuju PE cijevi izrađuju se u obliku polublokova koji se spajaju vijcima i mogu imati jedan ili više otvora za PE cijevi. Razmak između betonskih blokova treba omogućit fleksibilnost i prilagođavanje obliku dna korita vodotoka prilikom polaganja cijevi i ne treba biti veći od 2 m. Dimenzije i težine blokova određuju se na temelju proračuna stabilnosti podvodnog prijelaza preko vodotoka, uzimajući u obzir stoljetni vodostaj vodotoka.

Posebnu pažnju treba posvetiti osiguranju kablova na obalama. Potrebno je iskopati rov sve do kote najnižeg vodostaja, istih dimenzija kao i rov u kojem je položen kabal na terenu. Nakon polaganja kablova rov treba zatrpati slojevima zemlje.

1

2. Polaganje kablova po dnu mora

Razvoj i modernizacija telekomunikacijske infrastrukture zahtjeva polaganje kablova s optičkim vlaknima po dnu mora.

Nakon izvedbe početne trase skupljaju se podaci s podmorskih karata: 1. o dubini mora, 2. vremenskim prilikama, 3. morskim strujama, 4. područjima sidrenja i ribarenja, 5. o trasama oštećenja drugih kablova ili cjevovoda na tom području, 6. brodskom prometu, 7. turizmu, 8. fauni i sl. Dobiveni podaci služe za potvrdu ili korekciju početnog odabira trase te kao početna tačka za organizaciju istraživačkih radova.

Istraživanje prije polaganja kablova

Važnost istraživanja prije polaganja iznimno je velika jer uveliko može optimizirati postupke te smanjiti utrošak materijala i radne snage pri samom polaganju kablova. Tokom istraživanja prikupljaju se podaci o priobalju i potencijalnoj morskoj trasi.

Potrebno je prikupiti podatke o:

1. Dubini i profilu kablovske trase2. Temperaturi morskog dna i kopna ( sa sezonskim varijacijama )

3. Karakteristikama površine i dubine morskog dna (površinski i dubinski sediment)

4. Morfologiji i prirodi morskog tla5. Položaju postojećih i predviđenih kablova i cjevovoda u blizini trase6. Povijesti grešaka na kablovima u blizini trase7. Podmorskim izvorima aktivnosti (naftnim istraživanjima), brodskim

aktivnostima te o navigacijskim ograničenjima8. Morskim strujama i anomalijama uzrokovanim morskom temperaturom i

varijacijama slanosti mora9. Seizmičkim aktivnostima10.Područjima odlaganja otpada (nuklearni, toksični, industrijski), te o položaju

svih prepreka11.Ribarenju u planiranom području trase.

2

Istraživanje priobaljaNajveći broj grešaka na kablovima događa se upravo u plitkim vodama, tako da taj dio trase treba posebno istražiti. Najčešće teškoće koje se mogu pojaviti prilikom postavljanja kablova su:

1. Teškoće sa ukopavanjima kablova na potrebnu dubinu zbog stjenovitog dna ili koraljnih grebena

2. Prekid kablova zbog eksrremno neravnog profila tla ili prisutnosti pješčanih valova (nanosa)

3. Neodgovarajuće tlo za upotrebu stroja za ukopavanje 4. Jake obalne struje zbog plime ili profila obale, koje mogu ometati

upravljanje opremom5. Suviše plitko obalno područje, te stoga nužnost naknadnog ukopavanja

velikih dužina kablova6. Sezonska erozija obale ili pokretni sedimenti dna uzrokuju promjenu dubine

ukopa kablova ili čak njegovo otkrivanje7. Smetnje na trasi tokom polaganja zbog ribarenja, turizma ili industrijske

aktivnosti8. Postojanje drugih infrastrukturnih građevina.

Podaci se prikupljaju pomoću geodetskih i batimetrijskih mjerenja. Ovim mjerenjem potrebno je odrediti položaj obalne tačke, odnosno betonskog zdenca, u kojem će se spojiti podmorski i kopneni kabal, te prikupiti sve podatke potrebne za izradu priobalne zaštite podmorskog kabla.

Za istraživanje priobalja koriste se teodoliti (slika 5), laserski daljinometri(slika 6), pumpe za ispiranje morskog dna, čelične šipke za probe penetracije u tlo i dr.

Istraživanja u moru

Razlikuju se dvije vrste istraživanja:

1. U plitkom moru2. U dubokom moru

Istraživanja plitkog mora odnose se na dio trase do dubina od približno 200 m na kojoj dolazi u obzir i ukopavanje kabla kao jedna od efikasnijih mjera njegove zaštite tokom korištenja.

3

Istraživanje u moru ima tri glavna cilja:

1. Prikupljanje podataka na osnovu kojih se sa sigurnošću može potvrditi trasa utvrđena projektnom dokumentacijom

2. Odrediti uslove na osnovu kojih će se izabrati način zaštite podmorskog kabla

3. Prikupiti informacije na osnovu kojih će se utvrditi konstrukcija podmorskog kabla i usvojiti tehnologija polaganja, spajanja i zaštite kabla

Za prikupljanje potrebnih podataka potrebno je na cijeloj pretpostavljenoj trasi obaviti slijedeća istraživanja:

1. Batimetrijsko snimanje mora2. Snimanje površine morskog dna3. Određivanje debljine i sastava površinskog sedimenta morskog dna4. Uzimanje uzoraka5. Mjerenje termalnog otpora tla6. Dubinska mjerenja i istraživanja (po potrebi).

Za navedena istraživanja koristi se brod koji mora imati dovoljno prostora za smještaj i upotrebu raznovrsne istraživačke opreme, prostor za labaratorij i kartiranje te smještajni prostor za istraživački tim, nadzornu službu i posadu. Osim navedenog, brod mora imati prihvatljiv navigacijski sustav i dobre manevarske sposobnosti. Posada broji 10 do 60 ljudi, a brodovi su od 20 do 6000 tona nosivosti.

Oprema broda osim standardne, mora sadržavati i cijeli niz specijalnih uređaja.

Dubinomjer (Echosounder) osnovni je instrument za batimetrijsko snimanje mora. Na temelju refleksije zvuka od morskog dna on mjeri dubinu mora, odnosno prikazuje tvopologiju morskog dna.

Side-scan sonar je uređaj kojim se snima površina morskog dna, a radi na sličnom načelu kao i echosounder, međutim specifične je izvedbe. Sastoji se od snimača i tegleće sonde. Tegleća sonda sadrži primopredajnik zvuka kojim odašilje intenzivne eksplozije akustične energije frekvencije 100 do 500 kHz.

Sub-bottom profiler je uređaj kojim se određuju debljina i sastav površinskog sedimenta morskog dna. To je specijalna izvedba dubinomjera koji odašiljanjem

4

nižih frekvencija zvuka (do 10 Hz) velike energije uspijeva prikupiti informacije o nižim slojevima morskog dna. Takav uređaj može prikupljati podatke o sastavu tla i do 20 m duboko ispod morskog dna.

Naprave za uzimanje uzoraka služe za dodatno ispitivanje tla na mjestima gdje su se pojavile nejasne analize izvršene opisanim uređajima.

Temeljem ovih nalaza sastavlja se izvještaj o sastavu vode, uglu rezanja i žilavosti materijala morskog tla. Na kraju se daju preporuke za primjenu najpovoljnije metode pri polaganju kabla.

Osim navedenih uređaja koriste se:1. magnetometri za lociranje kovinskih predmeta ili instalacija na dnu mora, 2. mjerači morske struje, 3. mjerači saliniteta morske vode, 4. mjerači temperature vode i sl.

5

3. Udaljenost pojedinih građevina od trase zračne mreže

Uzduž ceste trasu mreže treba postavljati izvan zaštitnog pojasa. Uz autoceste i ceste namjenjene isključivo motornim vozilima trasu treba voditina udaljenosti većoj od 20 m od ruba kolinika. Uzduž ostalih cesta ta udaljenost ne smije biti manja od udaljenosti koja odgovara visini stupa. Uspravni razmak od zemlje do najnižeg vodiča ne smije biti manji od 3 m, a u području velikih snjegova 4 m. Duž željezničkih pruga trasu treba položiti na udaljenosti H+3 m mjereno od ose kolosjeka do stupa, odnosno H+6 m uz prugu u usjeku.

Kroz naseljena mjesta, po pravilu trasu treba postavljati:

1. na stupovima smještenim na unutrašnje strane rubnjaka pločnika, 2. na stupovima kroz dvorišta zgrada,3. na nosačima postavljenim ka krovove ili druga pogodna mjesta zgrada.

Uspravni razmak od najnižeg vodiča do zemlje treba biti najmanje 4 m, a od krova zgrade 1,5 m. Pri paralelnom vođenju, približavanju ili križanju sa drugim građevinama potrebno je poštovati najmanje razmake od samonosivih kablova što imamo u tablici:

Trasa kabla Razmak od mPored ulica, cesta, odnosno preko površina kojima se ne odvija promet

zemlje 3,5

Preko ulica, cesta i površina preko kojih se odvija promet

ceste 4,5

Preko željezničkih pruga GTR 7,0Preko rijeka razine vode 5,0 Tablica 1. Udaljenosti zračne mreže od drugih građevina

Na mjestima križanja nadzemnog elektroenergetskog voda sa telekomunikacijskim vodom sigurnosna visina između najnižeg vodiča elektroenergetskog voda i najvišeg vodiča telekomunikacijskog voda iznosi:

5,5 m za vodove napona 400 kV

4,0 m za vodove napona 220 kV

6

3,0 m za vodove napona od 35 kV do 110 kV

2,5 m za vodove od 1 kV do 35 kV

7

4. Jednostavna uporišta

Drveni stubovi

Drveni stubovi najčešće se koriste za prizemna uporišta. Vrsta drveta koje se koristi za uporište zavisi od podneblja područja na kojem će se graditi. Dužina im je od 6 -14 m, a promjer 14 – 18 cm na dužini metar. Da bi se drveni stubovi zaštitili od napada štetočina biljnog i životinjskog porjekla, prije ugrađivanja oni se zaštite impregniranjem, čime im se vijek trajanja produžuje na dvadesetak godina. Za impregniranje se najčešće koriste postupci:

1. Ripinga s kreozotom kao antiseptikom (za suhe stubove od bora) – stubovi koji se nalaze u vagonetu u pogodnom kotlu podvrgnu pritisku od 6 – 8 atmosfera u trajanju od 8 – 12 sati (u zavisnosti od vlažnosti vazduha), sve s ciljem utiskivanjem kreozota u stub. Kad se odgovarajuća količina upije, stubovi se izlažu vakumu u cilju odstranjivanja viška kreozota.

2. punog upijanja sa rastvorima soli (za stupove od četinara) – kombinacija vakuma i pritiska u kotlu, koja se ponavlja sve dok se ne utvrdi da stubovi upijaju više od propisane količine rastvora. Prednost soli u ovom slučaju je u tome što rastvor i poslije završene impregnacije i dalje osmotičkim putem prodire u stub i štiti drvo sve do jezgre.

3. Bušeri sa rastvorima soli (za sirove stupove od četinara) – ovdje se drveni stub bogat prirodnim sokovima, izlaže pritisku na strani stopala stuba u cilju postepenog prodiranja rastvora soli i istiskivanja prirodnih sokova. obzirom da postupak traje dugo, koriste se metode za ubrzavanje prodiranja antiseptika.

Betonski stubovi

Ovi stubovi se primjenjuje za građenje nadzemnih telekomunikacijskih linija sa samonosivim kablovima. Izrađuju se od betona M – 30, a armiraju se rebrastom armaturom. Uglavnom se proizvode za niskonaponske mreže u dužinama od 6 -12 m. Imaju okrugao poprečni presjek a vanjska površina im treba biti glatka. Ne smije imati udubljenja, pukotina, kvrga te nekih tragova armature. Obzirom da su stubovi opterećeni različitim vučnim silama koje zavise od konfiguracije terena

8

gdje se postavlja betonski stub, za svaki način ugradnje potrebno je provjeriti statističku stabilnost stuba.

Stubovi od plastičnog materijala

Stubovi od plastičnog materijala se ugrađuju kao prolazna uporišta zračne linije u pravcu. da bi se mogla na nekom drugom mjestu ugraditi potrebno je statistički provjeriti stabilnost stuba. Ovi stubovi se izrađuju od nezasićene poliesterske smole, staklenih vlakana, neutralnih komponenti i ostalih sastojaka. Debljina stijenke može biti ista po cijelom dužini stuba ili najmanje 3mm kod temelja do 15mm kod vrha stuba. Vanjska površina je sive boje. Ne smije imati udubljenja, pukotine ili ostatke staklenih vlakana.dužina im je od 6 – 10 m.

9

5.Postavljanje nadzemnih kablova

Razlikujemo dvije osnovne konstrukcije kablova:

samonosivi kablovi sa nosivim užetom i samonosivi kabal sa omotačem

Povlačenje samonosivih kablova izvodi se uglavnom na sljedeći način:

1. Kotur sa kablom postavi se na kablovsku prikolicu uz lagano odmotavanje kablova prikolica se pokreće duž trase a kabal podiže na koloturu odnosno nosače.

2. U slučaju da terenske prilike en dopustaju povlacenje kablova sa prikolicom postavljanje se izvodi tako da se kotur iz kabla postavi kod stuba od kojeg pocinje povlacenje, Kabal se povlaci preko koloture.

U odnosu konstrukciju kablova prilagođen je i način postavljanja:

1. Postavljanje kablova sa nosivim užetom izvodi se na načina:1. da se početak kabla koji je namotan na kotur, odmota, a zatim se na potrebnoj dužini od kabla, odvoji nosivo uže. 2. Na dužini od 1 m se postavlja stezaljka.3. Mjesto gdje se uže odvaja od kabla osigurava se izolirnom trakom i kovinskim stezaljkama. 4. Početak kabla se podigne na stub i stezaljka se zakači na nosač. 5. Slobodni kraj se poslije uzemlji.

2. Postavljanje samonosivog kabla s omotačem obavlja se na sličan način samo što ima nekih razlika u priboru koji služi za postavljanjekabla na stub, kao i u samoj konstrukciji kablova.

10

6.INFRASTRUKTURA MREŽE ZA BEŽIČNI PRENOS INFORMACIJA

Da bi se dizajnirala bežična mreža potrebno je raspolagati slijedećim informacijama i parametrima:

1. Pripremljen dijagram mreže

2. Geografska mapa prostora sa ucrtanim lokacijama, udaljenostima i visinskim razlikama između lokacija.

3. Potrebne brzine protoka između lokacija (u slučaju bridževa) i brzine protoka sa klijentima.

4. Standardi (802.11b, 802.11g ili 802.11a) koji se planiraju koristiti za komunikaciju. Može biti različito za bridževe i klijente.

5. Precizan spisak opreme koja će se koristiti na svakoj od lokacija.

6. Očekivan broj klijenata na svakom od Access Point-a u mreži.

7. Informacije o budžetu i restrikcijama u vezi budžeta.

Dakle, da bi se precizno utvrdile potrebe za servisima i način praktične realizacije bežičnog sistema na samom početku potrebno je obaviti obilazak terena i prikupiti potrebne podatake radi analize postojeće kablovske infrastrukture, analize radio pokrivanja, izbora lokacija baznih stanica (BS), konfiguracija potrebne opreme i prijedloga sistema povezivanja i prenosa, a sve u cilju optimalne kombinacije bežičnog sistema i klasične kablovske pristupne mreže gdje je to moguće i finansijski isplativo.

Temeljne (bazne) radijske stanice

Temeljna radijska stanica predstavlja uređaj i opremu koja je trajno postavljena na određenom mjestu. Preko odgovarajuće antene ista pokriva određeno područje radiosignalom i preko radiokanala omogućava bežičnu komunikaciju sa mobilnom stanicom. Područje pokrivanja jedne temeljne stanice ovisi o geografskim prilikama, te o pojedinačnim preprekama. Poseban problem u implementaciji predatavlja pokrivanje gradova zbog višestrukih refleksija signala od prepreke

11

Instalacija temeljnih stanica zahtjeva gradnju potrebne infrastrukture, kao što su: građevine za smještaj opreme temeljne stanice, stubovi za prihvat antene, i dr.

Stanice na postojećim građevinamaPostavljanje temeljne stanice na postojećim građevinama izvodi se prvenstvenu gradovima, na najvisočijim građevinama. Antene se postavljaju na krovove ili bočno na zidovima, a sama temeljna stanica montira se unutar građevine. Antenski sistem treba biti postavljen tako da je u najvećoj mogućoj mjeri smanjen njegov uticaj na druge odašiljačke sisteme.

Pri izboru mjesta za postavljanje antenskog sistema moraju se poštovati slijedeći uslovi:

1. da se ne smanjuje i ometa prilaženje dimnjacima2. da se ne otežava prilaženje ili rukovanje drugim uređajima3. da se od otvora dimnjaka do donjeg dijela antenskog stuba drži razmak od

najmanje dva metra (2m) 4. da se na onim mjestima gdje postoji mogućnost električnog dodira postavi

pločica s upozorenjem na opasnost.

Prikaz postavljanja antena na postojećoj građevni

12

Stanice na otvorenom

Kad je stanica na otvorenom, temeljna stanica se montira u namjenski izgrađenoj građevini klasične gradnje. Antene se montiraju na samostojećim stubovima od 20m – 40m. Stubovi mogu imati različite oblike konstrukcija.

Antenski stubovi mogu se podijeliti prema vrstama konstrukcije:

1. rešetkasti,2. puni,3. okvirni,4. mješovite konstrukcije.

Isti se mogu podijeliti i prema statičkom sistemu konstrukcije na:

1. slobodnostojeći stubovi i 2. stubovi sa zateznom užadi.

Svaki stub trebao bi imati nosače sa zglobovima za univerzalni raspored antena, kao i penjalice za pristup antenama.

Antenski stub

13

7. Prijenos govora IP mrežom

Na primjeru komunikacije između dva multimedijalna personalna računara, vidjet ćemo što se zahtjeva od njihovih VoIP programskih klijenata i od same IP mreže za prijenos govornog prometa.

Nakon uspostavljanja veze korištenjem signalizacijskih protokola, jedan korisnika govori u mikrofon, a govor se digitalizira i enkapsulira u pakete protokolom prijenosa u stvarnom vremenu (RTP-Realtime Transport Protokol). Ti se paketi zatim šalju preko IP mreže pomoću protokola nižih slojeva (npr. UDP-User Datagram Protocol, IP...). Nakon što ih drugi terminal primi, paketi se dekapsuliraju i na zvučnike prijemnog računara se reproducira originalna poruka.

Sama kvaliteta primljenog audio signala ovisi o načinu kodiranja govora te kašnjenju i varijacijama kašnjenja pri prijenosu govornih paketa mrežom.

Algoritam za kodiranje govora mora raditi u stvarnom vremenu i uz zadovoljavajuću kvalitetu. Također, algoritam mora imati sposobnost rekonstruiranja izgubljenih paketa jer se u komunikaciji u stvarnom vremenu izgubljeni paketi ne šalju ponovo (kod govora ne smije biti retransmisije). Prijemna strana mora geneisti audio signal u onom vremenu u kojem bi se trebao reproducirati izgubljeni paket ,pa se na taj način izbjegavaju prekidi u razgovoru. Tempo razgovora je sporiji ako je kašnjenje veće. Najveće kašnjenje koje korisnici mogu tolerirati je oko 200 ms (Round Trip Delay, kašnjenje cijelog puta).

14

Osim kašnjenja zbog agoritama I kompresije pakiranja, najveći ograničavajući factor za pruzanje prihvatljive kvalitete usluge je KAŠNJENJE I VARIJACIJE KAŠNJENJA koje unosi prijenos IP mrežom.Da bi se to kašnjenje svelo na prihvatljivu mjeru moraju se koristiti mrežni elementi-serveri i LAN prospojnici (LAN Switch). Protokol za rezervaciju resursa (RSVP-Resource Reservation Protocol) i višeprotokolno komutiranje temeljem oznaka (MPLS-Multiprotocol Label Swic-hing) mogu omogućiti govornom prometu rezervaciju prijenosnih kapaciteta u mrežnim elementima prilikom uspostave veze. Govor se u IP mrežama prenosi u vrlo malim paketima, značajno manjim od paketa koji prenose podatkovne informacije. Prvo na strani gdje se generiše promet nastalo bi puno veće kašnjenje po pojedinom paketu da pristupnik iz PSTN mreže uzima govornu informaciju tokom velikog vremenskog odsjeka i tek nakon toga je komprimira i pakira u jedan paket. Drugi je razlog što bi izgubljeni ili oštećeni veliki IP paketi s puno govorne informacije rezultirali time da strana koja ih prima ne može reproducirati nikakvu korisnu govornu informaciju tokom dužeg perioda.

15

8.Session Initiation Protocol ( SIP )

SIP je signalni protokol koji služi za uspostavu i prekid komunikacije. Komunicirati mogu dva ili više korisnika i to u obliku multimedijskih konferencija, Internet telefonskih poziva, razmjene bilo kakve vrste podataka. SIP pozivi, koji služe pri stvaranju veze između korisnika, u sebi uključuju opis vrste veze što omogućava dogovor korisnika o vrsti korištenog medija (slika, zvuka, vrste slike ili zvuka, itd.). Sudionici u komunikaciju mogu biti ljudi ili "roboti" (računalni poslužitelji koji služe, npr., slanju određenog podatka korisniku na koji se on prethodno pretplatio).SIP je trenutno u fazi razvoja a sličan je poznatim protokolima SMTP (Simple Mail Transfer Protocol) i HTTP (Hyper Text Transfer Program). Kao i oni, SIP je tekstualno orijentirani protokol koji se temelji na klijent - poslužitelj modelu i nizu poruka koje međusobno izmjenjuju klijent(i) i poslužitelji(i). Zahtjev se prenosi bilo preko TCP-a ili UDP-a. Najznačajniji SIP poziv je INVITE koji služi pokretanju poziva, tj. uspostavi veze između klijenta i poslužitelja.

Slika 3. Uspostavljanje i prekidanje SIP komunikacije

Slika 4. Osnovne komponente SIP-a

16

Budući da je SIP modularno koncipiran, svaka od dolje navedenih komponenti može raditi nezavisno, no za pravilno funkcioniranje potrebne su sve komponente. Jedna od najvažnijih prednosti ovoga modela je mogućnost promjene bilo koje od ovih komponenti ili čak dodavanje novih bez utjecaja na rad ostalih.Postoje dva osnovna dijela SIP sustava - korisnički i mrežni agent. Korisnički agent je sustav koji radi za korisnika (najčešće kombinacija klijenta i poslužitelja). Korisniku se mora omogućiti primanje dolazećih poziva ali i slanje poziva drugim korisnicima.Klijentski dio, zvan User Agnet Client (UAC) služi za pokretanje SIP zahtjeva.Poslužiteljski dio, User Agent Poslužitelj (UAS) prima zahtjeve i vraća odgovorekorisniku. Postoje dvije vrste mrežnih agenata - to su proxy i redirekcijski poslužitelji.SIP proxy je poslužitelj koji proslijeđuje zahtjeve idućem poslužitelju (nakon odluke kojem poslužitelju treba slati koji podatak). Idući poslužitelj može biti bilo kakva vrsta SIP poslužitelja, to proxy ne zna i ne treba znati. Prije nego što je zahtjev stigao do UAS-a prošao je, u realnoj situaciji, kroz nekoliko poslužitelja - SIP osigurava zapis adresa tih poslužitelja jer se istim putem mora vratiti i odgovor. Druga vrsta mrežnih poslužitelja je redirekcijski poslužitelj koji ne šalje zahtjev idućem poslužitelju već šalje odgovor klijentu koji u sebi sadrži adresu idućeg poslužitelja koji klijent treba kontaktirati.Da bi se mogli locirati sugovornici mora postojati i način adresiranja. SIP koristiposebnu metodu adresiranja nazvanu SIP URL. SIP URL je sličan email adresi i oblika je user@host, gdje "user" dio može biti korisničko ime ili telefonski broj ili bilo koja druga jedinstvena oznaka a "host" dio je ili naziv domene ili numerička mrežna adresa .U velikom broju slučajeva korisnička SIP adresa se može "pogoditi" iz email adrese.

Primjeri SIP URL-ova su:sip: patrik@example.comsip: matrix@176.7.6.1

Ovakva adresa se može staviti na običnu web stranicu i klikom na link, slično kao i kod emaila, pokreće se poziv osobi na toj adresi. Kada se koristi email adresa SIP mora pretvoriti adresu oblika name@domain u user@host što može dovesti do različitih adresa ovisno o trenutnom vremenu, korištenom mediju, itd.Kada klijent želi poslati zahtjev za uspostavom veze on prvo dobavlja adresu osobe s kojom želi razgovarati. Kada SIP poslužitelj primi zahtjev on mora locirati korisnika unutar svoje domene

17

Korisnik se može nalaziti na više lokacija - npr. može biti prijavljen na više poslužitelja, može biti prijavljen na jednom poslužitelju pod više korisničkih imena sa različitim dozvolama, a ne mora uopšte biti aktivan (tada se pozivatelju vraća odgovarajuća poruka o nemogućnosti uspostave poziva). Za pronalaženje stvarne korisnikove lokacije koristi se lokacijski poslužitelj (eng. location poslužitelj). Postoje dvije vrste SIP poruka - zahtjevi i odgovori. Klijent daje zahtjeve, a poslužitelj vraća odgovore. Zahtjev i odgovor se sastoje oduniverzalnog formata zapisa koji se sastoji od početne linije "line", jednog ili više zaglavlja i prazne linije koja označava kraj zaglavlja. Radi sigurnosti SIP u signalizaciji može koristiti enkripciju i autorizaciju.Poruke koriste zaglavlja za identifikaciju pozivatelja, primatelja poziva, puta i vrste poruke, duljine poruke, itd. Zahtjevi su označeni sa "Start-Line" koja se još naziva i "Request-Line". Postojišest različitih vrsti zahtjeva u trenutnoj verziji SIP-a ( verzija 2.0 ). SIP ih naziva metode:

INVITE se koristi kada klijent traži prisutnost određenog sudionika u multimedijskoj komunikaciji. Pomoću te metode se dogovaraju parametri komunikacije, kao što su pristupna tačka, koja će primiti medijski tok ili algoritam kodiranja sadržaja komunikacije koji će se koristiti.

Metoda ACK se šalje kako bi se potvrdila nova veza. Može sadržavati opis komunikacijskih parametara medijske veze.

OPTIONS se koristi za dobivanje informacije o mogućnostima servera. Server kao odgovor navodi metode koje podržava.

Metoda REGISTER obavještava serverima o trenutnoj lokaciji korisnika. Na taj se način može doći do korisnika na mjestu na kojem je u datom trenutku logiran preko SIP servera koji zna njegovu lokaciju.

Klijent pomoću BYE metode najavljuje napuštanje seanse. Kod veza između dva sudionika metodom BYE se raskida veza.

Metoda CANCEL ukida paralelna pretraživanja. Kada server pokušava doseći korisnika može to pokušati na nekoliko lokacija. Kada se traženi korisnik pronađe, ostala traženja se mogu opozvati.

18

Kada server primi zahtjev, šalje odgovor klijentu. Svaka vrsta odgovora nosi određeni kodni broj. Postoji 6 glavnih vrsta odgovora koji su navedeni u sljedećij tabeli:

Kodni brojodgovora

Značenje

1xx Informacijski zahtjev je primljen i bit će obrađen

2xx Uspjeh-akcija je uspješno primljena, shvaćena i prihvaćena

3xx Preusmjeravanje-daljnje akcije se moraju izvoditi po redu da bi se ispunio zahtjev

4xx Greška klijenta-zahtjev sadrži krivu sintaksu ili ga nije moguće ispuniti na tom poslužitelju

5xx Greška poslužitelja-poslužitelj nije uspio ispuniti očito valjani zahtjev

6xx Globalni neuspjeh-zahtjev se ne može ispuniti niti na jednom poslužitelju

19

9. OSNOVNE KARAKTERISTIKE TRIPLE PLAY USLUGE

Triple Play predstavlja tehničko rješenje zasnovano na broadband pristupnim mrežama i IP tehnologijama sa ciljem da se krajnjem korisniku obezbjede tri bazna servisa; brzi Internet, IP telefonija (VoIP) i IP video servis (IPTV).

Triple Play možemo posmatrati kroz tri faze njenog životnog ciklusa. To su: 1.postavljanje osnovne instalacije (u vidu optičkih vlakana ili bakarnih parica), 2.opskrbljenje tj. obezbjeđenje neophodnih mrežnih elemenata (velike količine optike, xDSL performanse, te internet, video, i telefonske verifikacije),

3. osiguranje servisa (efikasnim odstranjivanjem grešaka, verifikacijom End-to-End usluge, identifikacijom i analizom nastalih problema). U nastavku ćemo analizirati karakteristike i ponašanje svake od sastavnih usluga Triple Play-a.

IP Video

IP video servisi su bazirani na standardnim IP protokolima, stoga treba obezbjediti da konkretna implemenatcija End-to-End mreže podržava kako unicast tako i multicast (IGMPv2) protokole. Multicast je neophodan za distribuciju digitalnih TV kanala (IPTV), Pay Per View (PPV) i tzv. Near Video on Demand (NVoD) servisa, dok je Video on Demand (VoD) servis unicast karatktera.

Prije nego izvrše priključenje uslugu IP Videa, provajderi moraju zaključiti posao prilagođavanja korisničke pristupne mraže standardima koje zahtijeva IP Video prenos. To prije svega podrazumjeva osposobljenje pristupne topologije za podršku one širine pojasa (bandwidth) koja je potrebna za IP Video aplikacije, što je zadatak prve faze životnog ciklusa Triple Play usluge. U drugoj fazi se instaliraju mrežni elementi poput DSLAM portova, kućnog gateway-a, unutrašnjih veza te STB-a. Kada se okončaju ovi poslovi, nastupa treća faza. U okviru nje se vrše razna mjerenja i kontrole kvaliteta usluge. Identificiraju se greške i problemi, pa se jedan po jedan rješavaju. Taj se proces mora završiti prije nego se do kraja obavi instalacija usluge. Ključni parametri koji se testiraju u ovoj fazi su izvedba xDSL-a, obezbjeđeni nivo usluge i QoS Videa. Rezultati ovih testiranja moraju dati uvid u kritične vrijednosti parametara zbog kojih dolazi do poteškoća u Video prenosu. Najvažniji od svih parametara je broj izgubljenih paketa tokom transfera. Rezultat gubljenja paketa je loša rezolucija i tzv ″zamrzavanje″ slike. Da bi

20

provajderi bili u mogućnosti da održe IP Video aplikacije u funkcionalnom stanju i to na nivou QoS-a koji korisnici od njih očekuju, preporučljivo je pooštreno kontrolisanje toka paketa u Video prenosu.

IP Voice

Slično sa IP Video prenosom, i kod IP Voice usluge se mora izvršiti proces prilagođenja pristupne mreže prenosu VoIP saobraćaja prije njenog pokretanja. U fazi instaliranja servisa se postavljaju integrisani pristupni uređaji (IADs – Integrated Access Devices), gateway-i, router-i i telefonski uređaji. Nakon toga, u drugoj fazi se moraju obezbjediti neophodni mrežni elementi. Kada se usluga pokrene vrše se različita testiranja VoIP QoS-a te prave lokacije za IP telefonski uređaj.

Nastali problemi i greške se identificiraju i rješavaju prije nego se okonča proces opskrbljenja neophodnim mrežnim elementima. Rezultati ovih testiranja se pohranjuju jer je tako lakše provesti proces rješavanja problema ako se oni ponovo pojave. Najkritičniji parametri su kašnjenje paketa, gubljenje paketa i jitter. Testiranje ovih parametara je jako važno jer upravo oni prouzrokuju slab nivo QoS-a kod VoIP usluge.

IP Inernet Data

Pristup Internet Data servisima ISP (provajderi) omogućuju tako što sa svakim pojdinačnim korisnikom naprave ugovor o najmu usluge. Radi osiguranja kvaliteta usluge, potrebno je provjeriti DSL performanse na fizičkom nivou, vezu sa ISP-om te pristupni put data uslugama. Testiraju se i veličine up-load-a i down-load-a, a korisno je i izvršiti testiranje HTTP protokola da bi se osigurali da veza krajnjeg korisnika sa ISP-om ispravno funkcioniše. Kada se pokrene IP Internet Data usluga potrebno je osigurati tačnost prenosa. Opet se rezultati rješavanja nastalih problema pohranjuju u slučaju njihovog ponovnog pojavljivanja.

21

10. KORISNIČKA OPREMA (CONSUMER PREMISES EQUIPMENT – CPE)

Triple Play implementacija podrazumjeva nekoliko uređaja na strani korisnika, kao što su PC, VoIP telefon i Set-top Box (STB). Svi oni su povezani u tzv. kućni LAN na L2 nivou. Kao najprimjerenija, pokazala se Ethernet 100BaseTx tehnologija u full-duplex režimu rada. Slika 1 prikazuje blok shemu jednog takvog LAN-a.

L2 switch ima funkciju da obezbjedi što veći broj fizičkih portova za uređaje. Od velikog značaja je da podržava Ethernet QoS mehanizam po IEEE802.1p standardu, kao i VLAN tehnologiju. Ovo je neophodno u slučajevima kada se isti uređaj koristi za prikaz više servisa. Sa blok sheme se vidi da je nepohodno obezbjediti i funkcionalnost router-a ili bridge-a koji treba da poveže kućni LAN na agregacionu mrežu operatera. Uobičajeno je da su obje funkcije implementirane u istom uređaju, a to je najčešće xDSL modem.

Povezivanje uređaja na mrežu operatera može se ostvariti jednim od dva metoda:

1. Bridged, koji se može realizovati na dva načina:1.1. Jedan servis po jednom uređaju pri čemu je fizički Ethernet port

mapiran na tačno jedan VLAN/PVC.1.2. Jedan servis po uređaju gdje su fizički Ethernet portovi mapirani na

sve PVC-ove, a mapiranje servisa se obezbjeđuje tako što za svaki PVC i tip uređaja postoji zasebna IP podmreža.

2. Routed, koji se može izvesti na tri načina:

22

2.1. Više servisa po istom uređaju pri čemu se mapiranje logičkih interfejsa na konkretne VLAN/PVC-ove izvodi kroz DHCP dodjelu zasebnih IP podmreža.

2.2. Više servisa po istom uređaju pri čemu se mapiranje logičkih interfejsa na konkretne VLAN/PVC-ove izvodi kroz kombinovanu PPPoE i DHCP dodjelu zasebnih IP podmreža.

2.3. Više servisa po istom uređaju pri čemu se mapiranje logičkih interfejsa na konkretne VLAN/PVC-ove izvodi kroz kombinovanu PPPoE, DHCP i statičku (IPoATM) dodjelu zasebnih IP podmreža.

23

12. Struktura WiMAX sistema

WiMAX sistem, u dijelu hardvera, čine jedna ili više baznih stanica, korisnički uređaji i sistem za upravljanje i podršku. Bazna stanica, preko sistema nadzora, upravlja glavnim funkcijama sistema kao što su :

1. prikupljanje saobraćaja od svih korisničkih jedinica, agregacija i prosljeđivaje ka pristupnom ruteru javne TK mreže,

2. klasifikacija saobraćaja, uspostavljanje konekcije i dodjeljivanje kvaliteta servisa,

3. upravljanje procesima na fizičkom PHY i MAC sloju, 4. upravljanje radom sistema kao što su procesi adaptivne modulacije,

adaptivne tehnike 5. pristupa, kontrola snage predajnika itd,6. prikupljanje alarma i mjerenje performanci sistema.

Bazna stanica je središte sistema i distributor svih servisa prema korisnicima. Može opsluživati jedan sektor. Kapacitet po jednom sektoru se kreće od 18Mb/s do maksimalnog kapaciteta 72 Mb/s proporcionalno sa povećanjem širine kanala od 3,5Mhz do 14MHz –Slika 5.

Slika 5. Povećanje kapaciteta po jednom sektor

24

Bazna stanica može opsluživati više sektora gdje se ukupni kapacitet raspodjeljuje podjednako na sve sektore.

Slika 6. Bazna stanica sa četiri sektora

Kada se radi o modelu dodjeljivanja frekvencija sektorima baznih stanica, za svaku baznu stanicu se dodjeljuju po dva kanala. Za bazne stanice sa 4 sektora, poštujući ovu logiku, dobijamo faktor ponovnog korištenja 2, a za bazne stanice sa 6 sektora dobijamo faktor ponovnog korištenja 3.

Bazna stanica je sastavljena od unutrašnje, vanjske jedinice i antenskog sistema. Unutrašnja jedinica sadrži procesorsku jedinicu, modem, mrežnu jedinicu i jedinicu napajanja. Vanjska jedinica sadrži sklop primopredajnika i brenčing. U zavisnosti modela pokrivanja i izbora diverziti tehnika definišu se antenski sistemi. Veza između vanjske u unutrašnje jedinice je realizovana koaksijalnim kablom ili UTP kablom CAT5. Složeni procesi modulacijskih tehnika i tehnika pristupa trebaju biti sinhronizovani izvorom referentnog takta, najčešće sa GPS sistema. Korisnički uređaj CPE (Customer Premise Equipment) je uređaj koji se instališe na strani korisnika servisa. Može biti predviđen za unutrašnju i vanjsku montažu. Kod unutrašnje montaže korisnički uređaj i njegov antenski sistem su integrisani i smješteni u unutrašnjoj prostoriji obično blizu računara, telefona i sl. U opciji vanjske montaže antenski sistem se montira na pogodnoj poziciji ili krovu objekta. Veza između vanjske u unutrašnje jedinice je realizovana koaksijalnim kablom ili UTP kablom CAT 5.

25

U zavisnosti od profila korisnika i potrebnih usluga postoji više tipova korisničkih uređaja kao što su :

1. korisnički uređaj sa 10/100BaseT interfejsom prema računaru i POTS priključkom na klasični telefon ili fax,

2. korisnički uređaj sa Data Bridge funkcionalnošću za više korisnika na jednoj lokaciji (LAN). Pogodno sa SOHO i SME korisnike,

3. korisnički uređaj sa WiFi 802.11 funkcionalnošću koji predstavlja koncentrator za više korisnika na jednoj lokaciji koji su uvezani u bežičnu LAN mrežu.

Pogodno za SOHO i SME korisnike koji u svojim prostorima nemaju izgrađenu LAN kablovsku infrastrukturu.

korisnički uređaj sa E1 interfejsom prema npr. Lokalnoj centrali korisnika.

Struktura WiMAX sistema

26

Za konekciju na javnu TK mrežu se koristi fiber optički kabal ili RR sistem prijenosa. Intrefejs na baznoj stanici, prema javnoj TK mreži, je obično Fast Etherent/Gb Etherent mada u zavisnosti od zahtjeva operatora može biti ATM/SDH ili MPLS. Važno je reći da WiMAX sistem pripada porodici računarskih mreža, čija je arhiktetura zasnovana na OSI referentnom modelu i komutranju paketa. U skladu sa tim se trebaju koristiti gateway ka PSTN i drugim mrežama različite tehnologije.Sistem za upravljanje i podršku WiMAX sistemom vrši funkcije autentifikacije, bilinga nadzora i upravljanja.

13. Praktična primjena WiMAX sistema

WiMAX tehnologija je rješenje koje je postalo industrijski standard za širokopojasni pristup I u fiksnoj i u mobilnoj mreži.

Činjenica je da su veliki proizvođaći telekomunikacionih uređaja dio svog razvojnog potencijala usmjerili razvoj WiMAX sistema i njegovu praktičnu realizaciju. Velike mogućnosti WiMAX sistema kao što su bežični pristup, širokopojasnost do svakog korisnika, kvalitet servisa i prije svega brzina implementacije čine sistem primjenjivim u realnim uslovima. Konkurencija, među samim proizvođačima TK uređaja, bitno ubrzava primjenu konkretnih tehničkih rješenja na WiMAX sistemu za komercijalne svrhe.

Proizvođači kao što su SIEMENS, ALCATEL, ALVARION, MOTOROLA, NERA ulažu u razvoj širokopojasnog bežičnog sistema WiMAX. Pregled implemetiranih sistema WiMAX po dostupnim informacijama je sljedeći:

1. ALCATEL 60 baznih stanica za Telecom Austria, 20 baznih stanica za Telecom Slovačka, 20 baznih stanica za Netia Poljska.

U toku je impelmentacija WiMAX sistema za Telia Sonera Švedska, NextGenTel Norveška i Start Telecom Russia.

27

2. SIEMENS

200 SOHO korisnika za Arab Telecom – Kuvajt, 4200 SOHO korisnika za Actor Njemačka, 3 bazne stanice za Finnet -Finska (za pokrivanje korisnika na smještenih po razuđenim dijelovima obale Finske), 100 baznih stanica i 7000 CPE za Orbitel Kolumbija, pilot projekat za Start telecom –Rusija (oko 400 pretplatnika), 20 baznih stanica za Vodacom –Tanzanija.

Alvarion je implementirao svoja bežična rješenja pristupa u oko 130 zemalja od čega dio otpada i na ˝čiste˝ WiMAX sisteme.

U susjednim zamljama je pokrenuta pravna regulativa oko kontrole radio- frekventnog spektra. Raspisan je javni natječaj Regulatornih agencija za telekomunikacije za izdavanje dozvola za rad sistema WIMAX u licenciranim područjima. Dominantni i manji telekom operatori vrše pripreme vezano za dobijanje dijela koncesija. Vijeće Hrvatske agencije za telekomunikacije koncesije za korištenje frekventnog spektra 3,5GHz dodijelio je:

za područje grada Zagraba operatorima VIPnet i Odašiljači i veze za područje Splitsko dalmatinske i Primorsko goranske operatorima:

Protus, WiMAX Telecom, Odašilajči i veze i OptimaTelekom.Telekom tržište u Bosni i Hercegovini je dobilo novu dimenziju sa regulativom koja se odnosi na interkonekcije. Pored tri dominantna operatora javljaju se novi manji operatori koji žele ući na tržište telekomunikacija. WiMAX sistem po svojim karakteristikama predstavlja povoljno rješenje za brzu implementaciju. Regulatorna agencija za telekomunikacije je trebala u drugoj polovini 2006. godine raspisati javni natječaj za dobijanje koncesija za korištenje frekventnog spektra 3,5 HGz.

Razlog za nastajanje WiMAX-a je što su mnoga današnja rješenja u ovoj oblasti pravljena po mjeri nekih velikih klijenata I što sva rješenja u ovoj oblasti u praksi imaju problem interoperabilnosti sa drugim proizvođačem opreme. WiMAx certifikovani proizvod će servis provajderu omougućiti da kupuje opremu od različitih proizvođača I da bude siguran da će cijeli system da funkcioniše.

28