Sadržaj

1. Uvod...................................................................................................................................................2

2. Piščev životopis..................................................................................................................................3

3. Dnevnik..............................................................................................................................................5

3.1. Teorijske pretpostavke dnevnika.................................................................................................5

3.2. Tipologija dnevnika.....................................................................................................................9

4. Pismo................................................................................................................................................11

4.1. Teorijske pretpostavke pisma....................................................................................................11

4.2. Tipologija pisma........................................................................................................................12

5. Zaključak..........................................................................................................................................13

6. Literatura..........................................................................................................................................14

1. Uvod

U ovom seminaru tematizirat ću glavne odrednice dnevnika i pisma koje se protežu unutar

djela. Krenut ću od glavnih definicija i postupno uspoređivati dio po dio navođenjem citata iz

djela. Građu ću upotpuniti teorijama i tipologijom te detaljno naznačiti njezin oblik. Koristit

ću se teorijskom literaturom kako bih odredio aspekte koje istražujem te ih analizirati.

2

2. Piščev životopis

Miro Gavran (Gornja Trnjava, 1961.) hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac

za mlade. Njegova djela prevedena su na više od 30 jezika. Jedan je od najizvođenijih

suvremenih hrvatskih dramatičara u zemlji i inozemstvu u proteklih dvadesetak godina. Imao

je do sada oko 200 kazališnih premijera širom svijeta, počevši od Zagreba, Rotterdama,

Maribora, Washingtona, Pariza, Krakova i Sofije pa sve do Mummbaja, Buenos Airesa,

Ljubljane, Pečuha, Praga, Bratislave, Augsburga, Waterforda, Atene, Sarajeva, Novoga Sada,

Podgorice, Mostara, Beča, Budimpešte, Bautyena, Moskve, Rio de Janeira itd. Njegove je

predstave vidjelo je više od dva milijuna gledatelja. Miro Gavran jedini je živući pisac u

Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, na kome se igraju isključivo predstave

nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom

Gavranfest. Među njegovim kazališnim tekstovima ističu se: Kreontova Antigona, Noć

bogova, Ljubavi Georgea Washingtona, Čehov je Tolstoju rekao zbogom, Najduži dan Marije

Terezije, Kraljevi i konjušari, Shakespeare i Elizabeta, Pacijent doktora Freuda, Muž moje

žene, Kad umire glumac, Zaboravi Hollywood, Sve o ženama,Sve o muškarcima, Vozači za

sva vremena, Hotel Babilon, Kako ubiti predsjednika, Zabranjeno smijanje,Tajna Grete

Garbo, Papučari i Nora danas. „Dobio je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i

inozemstvu, a među njima i nagradu Central European Time (1999.), koja se dodjeljuje

najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu Europski krug (2003.) za

afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima.“1 Također je dvostruki dobitnik

Nagrade Večernjeg lista za kratku priču. Četverostruki je dobitnik Nagrada za dramsko djelo

"Marin Držić" Hrvatskog ministarstva kulture za tekstove Kad umire glumac, Zabranjeno

smijanje, Nora danas i Najluđa predstava na svijetu.

Na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu diplomirao je dramaturgiju. Djelovao je

i kao dramaturg i ravnatelj Teatra &TD, u kome je 1990. godine pokrenuo scenu "Suvremena

hrvatska drama". Glavni je urednik i idejni začetnik književnog časopisa Plima (1993.-1996.).

Pokrenuo je, i u njemu pisao, Epilog Teatra (1995.- 2001.), a potom sa svojom suprugom

glumicom Mladenom Gavran pokreće Teatar GAVRAN (2002.) koji svake godine izvede

jednu njegovu premijeru i oko stotinjak repriza. Napisao je osam romana: Zaboravljeni sin,

Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj , Poncije Pilat i Jedini svjedok ljepote.

Za mlade čitatelje je napisao osam knjiga: Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu,

1 Izvor: Miro Gavran – Biografija, URL: http://www.profil-mozaik.hr/autori/miro-gavran/biografija/79970

3

Zaljubljen do ušiju, Oproštajno pismo, Sretni dani, Igrokazi s glavom i repom, Pokušaj

zaboraviti i Profesorica iz snova. „Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne

antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu, a njegovo djelo proučava se na sveučilištima

diljem svijeta.“2

U veljači 2005. godine sarajevska je sveučilišna profesorica Gordana Muzaferija objavila

monografsku knjigu Kazališne igre Mire Gavrana. U njoj je na tri stotine stranica analizirala

trideset četiri Gavranova teksta pisana za kazalište. U proljeće 2007. godine njemačka

izdavačka kuća ANTON HIERSEMANN STUTTGART iz Stuttgarta koja proteklih

pedesetak godina, svake treće godine objavljuje izbor najboljih svjetskih dramatičara, uvrstila

je čak tri Gavranova teksta u najnoviji izbor, a riječ je o dramama Kreontova Antigona,

Ljubavi Georgea Washingtona i Noć bogova. Gavran je, počevši od 1990., vodio preko

trideset škola dramskoga pisanja, a od 1993.godine djeluje kao profesionalni pisac i živi u

Zagrebu.

2 Izvor: Miro Gavran – Biografija: http://www.profil-mozaik.hr/autori/miro-gavran/biografija/79970

4

3. Dnevnik

3.1. Teorijske pretpostavke dnevnika

Dnevnik možemo analizirati kao pripovjedni žanr. Manfred Jürgensen ističe nekoliko

narativnih karakteristika dnevnika. Ukoliko ga te karakteristike ovjeravaju kao ne-fikcionalu

prozu, dnevnik se može analizirati kao dokument suvremene povijesti koji zapisuje dnevnički

subjekt. Istovremeno dnevnik tada postaje i prostor u kojem se čitatelj susreće s privatnom

osobnošću autora. „Preko tih obilježja, dokumentarnosti i subjektivnosti, Jürgensen dnevnik

određuje kao reprezentativno-subjektivnu povjesnicu u kojoj se individualna historijska

egzistencija prepoznaje kao socijalni subjekt koji prati sveukupni društvenopolitički i

kulturnohistorijski razvoj vremena.“3 Andrea Zlatar donosi još određenije tumačenje dnevnika

kao proznoga teksta, koja je književnopovijesnim pristupom povijesti žanra autobiografije i

teorijskim osmišljavanjem tipologije narativnih autobiografskih oblika izdvojila model

dnevnika kao onaj koji svojim naratološkim osobinama može oblikovati zaseban

autobiografski žanr. Pritom ističe kako je „specifičnost dnevničkog zapisivanja, u odnosu na

klasično autobiografsko ili memoarsko pripovijedanje, u pokušaju da se vremenski razmak

između događaja i pisanja o njemu svede na minimum, odnosno da se tekstom simulira

istodobnost događanja i pisanja.“4 Posljedica vremenske perspektive dnevničkog

pripovijedanja, njegova je osuđenost na kronologiju, što Andrea Zlatar navodi: „Dnevnik ne

samo da poštuje kronologiju već je zapravo u tekstu uspostavlja.“ Iz ovoga se nameću

zaključci:

1. dnevnik kao autobiografski žanr primarno određuje kontinuirano i neposredno

zapisivanje događaja iz zbilje;

2. u dnevniku subjekt nastoji opisati vlastite doživljaje i osjećaje na izvanjski prostor i

samoga sebe.

Pišući o dnevniku, može se postaviti pitanje tko je autor dnevnika. Tako se pod pojmom autor

podrazumijeva osoba koja je proživjela jedan dio života. Ona piše i opisuje na temelju

stečenog iskustva, spremna je preuzeti odgovornost za napisano te njezino ime ukazuje na

neki oblik autoriteta. Može biti riječi o osobi čiji je status u društvu već ovjeren ili pak o osobi

čije se iskustvo iz života bitno razlikuje od drugih.

3 Sablić Tomić, Helena, Intimno i javno, Zagreb, 2002: 954 Sablić Tomić, Helena (2002: 95)

5

Nadalje Lejeune u svojim istraživanjima ukazuje na nedovoljnost samog čina pisanja

dnevnika kako bi netko bio proglašen njegovim autorom. Autor ne postoji u apsolutnom

smislu jer se autorom postaje jedino preuzimajući odgovornost potpisanoga teksta. „Nadalje,

autor je onaj koji pokreće inicijativu stvaranja teksta kao i samu njegovu proizvodnju, koji

ima pravnu, intelektualnu i moralnu odgovornost i pravo nad tekstom, te čiji potpis kao dio

tekstualnog uređenja pomaže da se ugovor o čitanju uspostavi.“5

Središnja tema kojom se bavi subjekt dnevničkog diskursa pokušaj je identificiranja sebe

unutar vlastite egzistencije. Unutar romana Mire Gavrana, Profesorica iz snova, dječak Ivo

pokušava identificirati svoju osobnost. Izgubljen je u dvjema realnostima koje ga pokreću.

Kako se nalazi u dobu puberteta, jednu realnost mu predstavlja život kod kuće i svakodnevne

svađe roditelja, a druga je ispunjena potragom za ljubavlju i tjelesnim užitcima. Povod pisanju

dnevnika također predstavlja i potreba za vlastitim tumačenjem događaja iz sociopolitičkog,

kulturnog i povijesnog sinkronijsko-dijakronijskog vremena ili osoba koje određuju taj

događaj. Ivo tako neprestano tumači situaciju oko sebe. Piše kako ne vodi normalan život kao

drugi vršnjaci zbog toga što vodi dnevnik. Samo vođenje dnevnika ističe ga kao drugačijeg,

kao nekoga tko je socijalno izoliran: ,,Inače, ja mislim da svi oni koji vode dnevnik i nisu baš

neke face u svakodnevnom životu.”6 Nadalje navodi kako nikada nije imao djevojku niti je

jednu ikada poljubio. Opisuje događaje i probleme iz svoje okoline zajedno s osobama koje su

akteri tih događaja. Taj dnevnik oblikovan je prema njegovim načelima, stoga vrijedi potpuna

sloboda samooblikovanja. „Dnevnik tako predstavlja svojevrstan odmak od zbilje koji

omogućava subjektu posljednju priliku za samoočuvanje.“7 Diskurs dnevnika ujedno je

prostor u kojemu subjekt štiti vlastitu osobnost od izvana nametnutoga društvenoga portreta.

U njemu subjekt traga za uspostavljanjem duhovnog autoportreta, računajući pritom na

javnost dnevnika. Dnevnik je dakle dokument o osobnom životu koji je zasnovan na

činjenicama, al je istodobno i književno-estetski prozni tekst u kojemu se stilski oblikuju

događaji i refleksije. „Događaj je bitna odrednica pripovjednog teksta (S. Chatman, R.

Barthes, M. Foucault, M. Bahtin), a ukoliko ga promatramo u obzoru teorije

autoreferencijalnih sistema (N. Luhmann), onda on tvori element kompleksnih socijalnih

sistema koji se reproduciraju temporalizacijom svoje strukture.“8 Pritom se mora voditi računa

o elementima koji su bili prije, odnosno onima koji će se pojaviti poslije. „Tematiziranim

događajem se ukazuje na narativnost diskursa, a refleksijom se oblikuje individualno 5 Sablić Tomić, Helena (2002: 97)6 Gavran, Miro, Profesorica iz snova, Zagreb, 2007: 7,87 Sablić Tomić, Helena (2002: 98)8 Sablić Tomić, Helena (2002: 98)

6

proživljeno iskustvo.“9 Osjećaj ili refleksija zbiva se uvijek u sadašnjosti, dok opisani događaj

može iz prošlosti biti smješten u sadašnjost i obrnuto. Za razliku od fikcionalnih tekstova,

dnevnička se događajnost temelji na stvarnim zbivanjima. Ivo opisuje događaje iz svoje

okoline koji se događaju njemu i u kojima on sudjeluje. Iako se događaji ne zbivaju kako bi se

našli u funkciji zanimljivosti, Ivo u dnevnik ispisuje sve one zanimljive trenutke koje on

smatra važnima. Također zapisuje najbliže trenutke kada su se stvarno dogodili i kada prođe

neodređeno vrijeme od zadnjeg pisanja, on svaki put napominje kako to mora nadoknaditi: „S

druge strane, imam jaku želju i potrebu zapisati sve što mi se dogodilo u proteklih mjesec i

pol dana.“10 Osim događaja izvana, bili oni društvenoga ili privatnoga karaktera, subjekt

dnevnika opisuje i događaje koji su projicirali specifičnost njegovih emotivnih percepcija,

npr. trenutak kada Ivo shvaća da je zaljubljen: ,,Negdje pred zoru priznao sam si ono što

danima nisam bio spreman, priznao sam sebi da sam na smrt zaljubljen u profesoricu Stelu, u

najljepšu ženu u Hrvatskoj pa i šire i da jedva čekam da je opet vidim i uživam u njezinoj

blizini.”11 Subjekt, u ovom slučaju Ivo, tako postaje posrednik između stvarnosti i

subjektivnog interpretiranja stvarnosti koju oblikuje u pripovjedni tekst. Dnevnički subjekt

nužno vodi računa o istinitosti i iskrenosti događaja koje zapisuje već u inicijalnoj fazi

procesa pisanja dnevnika. Svakoga dana prekida se kontinuitet zapisivanja te se vremenska

distanca nastoji što više minimalizirati s ciljem postizanja što veće neposrednosti bilježaka.

Jedna od temeljnih narativnih figura dnevnika je figura opisa i ona u njemu funkcionira

gotovo isto kao i u fikcionalnim tekstovima. To znači da je opis u dnevniku digresivni pomak

koji objašnjava situaciju, koji približava tematizirani događaj ili uspoređuje stanje subjekta

dnevnika s tematiziranim događajem. Namjera je dnevničkoga subjekta opisati stvarnost te

izdvojiti značajnije događaje i ukazati na psihološku situaciju koja je projicirala određena

razmišljanja subjekta. Navođenjem povjerljive dokumentarne građe, datumskih podataka i

povjerljivih imena osoba, osiguran je visok stupanj vjerodostojnosti/istinitosti u dnevniku.

Dakako, čitatelj ovjerava subjektovu autentičnost, odnosno procjenjuje istinitost dnevnika,

kako navodi Jürgensen. Čitatelj dnevnički tekst čita u prostoru između povjerenja u ono

zapisano i užitka u literarizaciji opisanoga. Vrijeme pisanja dnevnika, odnosno vrijeme u

kojemu subjekt osjeća iznimnu lakoću i zadovoljstvo pri oblikovanju društvenih događaja,

privatnih situacija i intimnih razmišljanja Barthes naziva fazom stvaranja: „S druge strane,

imam jaku želju i potrebu zapisati sve što mi se dogodilo u proteklih mjesec i pol dana.“ 12 S 9 Sablić Tomić, Helena (2002: 99)10 Gavran, Miro (2007: 38)11 Gavran, Miro (2007: 62)12 Gavran, Miro (2007: 38)

7

druge strane, vrijeme u kojemu subjekt čita ono što je prethodni dan zapisao, ovjeravajući

sebe neposrednim čitanjem, faza je odbacivanja vlastite dnevničkim diskursom oblikovane

istine. „Treće vrijeme određuje se naknadnim prisjećanjem na sadržaj dnevnika, ono ukazuje

na sklonost subjekta narcisoidnoj ovjeri u događajima kojima vlastita višeglasnost (ja u

događaju, ja u pisanju dnevnika, ja u dnevničkom tekstu, ja kao čitatelj dnevnika) odobrava

pisanje dnevnika.“13 Ta se faza naziva fazom opravdanja i ona posebno postmodernog

dnevničara navodi na objelodanjivanje dnevnika.

„Dnevnik je prostor u kojemu subjekt dnevničkoga diskursa komunicira sa samim sobom.“14

Ivo sebe neprestano stavlja u različite situacije, komunicirajući te snivajući pred samim

sobom: „Počeo sam maštati o tome kako za četiri godine, kad napunim osamnaestu, dolazim u

disko-klub i ondje srećem nju.“15 Pri klasificiranju dnevnika kao modela autobiografske

proze, nameće se potreba određivanja kategorija preko kojih će se one tipološki usustaviti. Pri

tome se ubrajaju sljedeći parametri: 16

1. identitet dnevničkog subjekta,

2. okvir – obrazloženje povoda i svrhe pisanja dnevnika;

– metanarativnost;

3. tematizacija – perceptivna usmjerenost subjekta prema izboru teme o kojoj će pisati

kreće se od informacija o izvanjskim događajima (društvenopolitičkim,

kulturnohistorijskim zbivanjima u privatnom prostoru, ljudima) do opisa unutarnjih,

intimnih sranja;

- dotemizacija – nadgradnja, dokumentarna građa koja ima funkciju naglašavanja

vjerodostojnosti podataka opisanih u dnevniku;

4. naratološke osobine:

a) kategorija vremena – razdoblje u kojemu se narativni tekst realizira:

stvarno vrijeme u kojemu se opisana situacija dogodila;

vrijeme pisanja dnevnika;

vrijeme čitanja dnevnika.

b) učestalost dnevničkoga pisanja;

1) datiranost dnevnika

13 Sablić Tomić, Helena (2002: 100)14 Sablić Tomić, Helena (2002: 102)15 Gavran, Miro (2007: 64)16 Usp. Sablić Tomić, Helena (2002: 103, 104)

8

2) narativne strategije oblikovanja dnevnika:

- ispovjedno kronološko pripovijedanje;

- fragmentarno izlaganje;

- citatnost

- dokumentarizam.

5. odnos između intimnog, privatnog i društvenog (odnos prema recentnoj povijesti i

dnevnim zbivanjima);

6. stupanj vjerodostojnosti – stupanj literarnosti.

3.2. Tipologija dnevnika

Ako se uzmu u obzir navedene kategorije na temelju kojih se može uočiti distinkcija među

dnevnicima, dolazi do sljedeće tipologije: privatni dnevnik; socijalni dnevnik; povijesni

dnevnik; filozofski dnevnik i literarizirani dnevnici koji imaju nekoliko podtipova kao što su

pseudodnevnici, djelomično i potpuno romansirani dnevnik, eksperimentalni dnevnik i

polidiskurzivni dnevnik.

U ovom djelu proteže se privatni tip dnevnika. Dječak Ivo unutar djela piše dnevnik koji

samo on uređuje, dopunjuje i čita. Samim tim što piše dnevnik, misli da je iskompleksirana

ličnost, no on to ustvari nije nego je običan dječak koji prolazi kroz burno razdoblje puberteta:

„Čak sam pomislio da više nikada ništa neću zapisati u ovu bilježnicu, jer sam počeo vjerovati

da dnevnik vode samo iskompleksirani kreteni koji ne znaju s ljudima razgovarati oči u oči.“17

Djelo primarno tematizira privatnost dnevničkoga subjekta i njegov pogled na zbilju. U njemu

subjekt opisivanjem događaja i monolozima nastoji artikulirati događaje i osobe koje su u

jednom razdoblju odredile njegov život ili utjecale na njega. U takvom odnosu prema sebi i

zbilji Roland Barthes pronalazi opravdanje za pisanje dnevnika. „Ono se ogleda u njegovim

karakteristikama: poetičkoj (stil); povijesnoj (povijesno vrijeme opisano u dnevniku,

kulturologija određenoga razdoblja); utopijskoj (konstituiranje autora u objekt čitateljeve

žudnje); ljubavnoj (pisanje lijepih rečenica).“18 Ivo piše dnevnik u prvome licu iz

autodijegetske pozicije te percepciju usmjerava ka svojoj primarnoj egzistenciji, privatnom

prostoru i privatnim temama. Tek sekundarno komentira kontekst izvanjske događajnosti. Ivo

17 Gavran, Miro (2007: 38)18 Sablić Tomić, Helena (2002: 106)

9

je u svome dnevniku naglasak stavio na spoznavanje egzistencijalnih stanja u kojima se našao

tijekom jednogodišnjeg razdoblja. On u dnevniku tematizira selidbu u Zagreb, novo društvo i

okolinu, ljubavne probleme, školske obveze, socijalni život, stanje u obitelji, međusobni

odnos članova u obitelji, odrastanje, stanje duha i konstantno navođenje vlastite

iskompleksiranosti unutarnjim monolozima.

„Tema privatnoga dnevnika primarno je usmjerena subjektu dnevničkoga diskursa i njegovim

iskustvima u privatnim prostorima kao što su obitelj, prijatelji, osobni interesi, odnosi unutar

obitelji, odnosi među prijateljima, opisi detalja iz svakodnevnih obaveza u kući, priprema za

obiteljske obaveze.“19 U ovom slučaju svi ti opisi predstavljaju dotematizaciju osnovnog

tematskog korpusa, a glavna tematika ovog djela ogleda se u opisivanju intimnih stanja

subjekta (ljubav, samoća, tjeskoba, snovi). Ljubav, kako u ovome djelu, tako i u dnevniku

unutar djela, kao primarna univerzalna egzistencijalna kategorija, zauzima centralno mjesto

dnevnika (Ivina ljubav prema profesorici Steli u opreci s Ivinom ljubavi prema prijateljici

Evi). Subjekt dnevničkog diskursa svojim dnevničkim bilješkama želi oblikovati vlastiti

odnos spram ljubavi na taj način da u njega utiskuje vlastito iskustvo spoznavanja. Protežu se

dvije vrste ljubavi unutar djela: ona nemoguća, nedokučiva ljubav četrnaestogodišnjaka prema

odrasloj profesorici i vršnjačka, mladenačka ljubav prema najboljoj prijateljici, ona prava

ljubav. „Funkcija privatnih dnevnika ogleda se u potrebi dnevničkoga subjekta da dnevničkim

diskursom artikulira intimni autoportret (opiše psihološke frustracije, snove, ljubavi) i kroz

njega izrazi svoje pravo na priču o privatnim temama. Preko privatnoga subjekt iznosi i

osobni stav prema dnevnim izvanknjiževnim zbivanjima i sociokulturnom trenutku.“20

4. Pismo

4.1. Teorijske pretpostavke pisma

Pismo je diskurzivni prostor u kojem dominiraju autoreferencijalne i autorefleksivne

narativne strategije. „Sadržaji pisma upućuju i na historijski referencijalne događaje o kojima

19 Sablić Tomić, Helena (2002: 108)20 Sablić Tomić, Helena (2002: 114)

10

se nekoga obavještava, a označena su visokim stupnjem individualizacije subjekta diskursa.“21

Gledajući na epistolarni diskurs pisma, može se uočiti kako je pozornost usmjerena

prepričavanju i opisivanju osobnih emocija i psiholoških stanja, kao i neposrednom

komentiranju doživljene zbilje i problematiziranju značajnih događanja koja su se zbila u

povijesnom, političkom i kulturnom prostoru.

„Epistolarna komunikacijska situacija sastoji se od dvije međusobno uvjetovane osobnosti:

pošiljatelja i primatelja.“22 Epistolarni subjekt tijekom pisanja pisma uvijek ima svijest o

drugom, o adresatu kojemu je pismo namijenjeno. U ovom slučaju, Ivo je svjestan Stele kojoj

šalje pisma putem e-pošte, ali ona njega ne poznaje jer on ostaje anoniman kako bi očuvao

svoj identitet, a ipak mogao iznijeti osobne emocije i psihološka stanja vezana za nju. Točka

iz koje se počinje pisati vezana je za intimno, privatno ili socijalno stanje u kojemu se

pošiljatelj nalazi. Ivo je zaljubljen u Stelu i želi joj pokazati svoju ljubav. To mu uspijeva

samo na ovaj način pa je tako nemogućnost direktne komunikacije projicirala pisanje tih

pisama. „Za razliku od dnevnika u kojemu subjekt piše primarno za sebe, epistolarni subjekt u

pismima inicijalno vodi brigu o recepciji primatelja.“23 Zato se u pismima znatno više pažnje

posvećuje retorici izlaganja sadržaja pa je tako i stupanj literarnosti diskursa naglašeniji.

Funkcija Ivinih pisama je uspostavljanje i održavanje kontakta sa Stelom koja je primatelj i

osoba koja je izvan prostora u kojem se nalazi subjekt, Ivo. U djelu se javljaju i formalne

karakteristike pisma koje su stereotipne i sastoje se od datiranja, oslovljavanja primatelja na

početku, objašnjavanja uzroka i povoda pisanju i iznošenja sadržaja do potpisa pošiljatelja na

kraju: „Draga i prelijepa Stela!...Do tada, primi puno lijepih pozdrava! Tvoj Bliski Nepoznati

Obožavatelj“24

4.2. Tipologija pisma

„Pisma se, s obzirom na sadržaj, namjeru i horizont očekivanja čitatelja, kao dominantnu

poziciju epistolarnoga diskursa, mogu klasificirati unutar tri kategorije: a) privatna pisma –

horizont očekivanja primatelja s kojim je subjekt epistolarnog diskursa u privatnoj ili

socijalnoj vezi jest autorefleksija o intimnim stanjima i primarnoj egzistenciji, a privatnost se

osigurava činjenicom kako ovakva pisma nisu inicijalno namijenjena objavljivanju; b)

otvorena pisma – primatelj je publika u cjelini; sadržaj je referencijalno usmjeren socijalnom,

21 Sablić Tomić, Helena (2002: 173)22 Sablić Tomić, Helena (2002: 173)23 Sablić Tomić, Helena (2002: 173)24 Gavran, Miro (2007: 95, 70)

11

političkom ili kulturološkom recentnom prostoru, a kroz njega subjekt može oblikovati svoja

zapažanja, iskazivati stavove ili postavljati teze; inzistiranje na pismu kao literarnoj formi; c)

apeli – stvarni poticaj, emotivno podrijetlo, adresirani na javnost putem medija; apelativna

funkcija upućuje na povratnu reakciju primatelja.“25

Ivina pisma namijenjena Steli privatnog su tipa. Komunikacijska situacija u njima označena je

pozicijom određenog adresata koji je u privatnom ili socijalnom odnosu s pošiljateljem, a

namjera pisanja nije vezana uz javna čitanja. Stela je Ivina profesorica tako da su njih dvoje u

jednoj vrsti socijalnog odnosa, dok s druge strane ona i ne zna tko joj točno piše, no ipak

odgovara tako da se između njih dvoje izgradio i privatni odnos. Formalne karakteristike

poput datiranje pisanja i obraćanje primatelju već su spomenute. Sadržaj je privatnih pisama

vezan uz osobne emocije i vanjski odnos prema događajima u privatnom prostoru. „Razina

privatnosti u pismu posljedica je međusobnog odnosa epistolarnoga subjekta i primatelja.“26

Uspostavljanje intimnosti tijekom komunikacijskog čina u kome je unaprijed određeno kome

je pismo upućeno, istodobno je cilj i uvjet koji je postavljen inicijalnom namjerom pisanja.

Otkrivaju se razine osobnosti epistolarnoga subjekta i primatelja kojemu su pisma upućena. U

pismima između Ive i Stele tematiziraju se zapisi o umjetnosti i literaturi, posebno djela

ruskih realista s kraja 19. stoljeća poput Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva i Čehova. Stela

Ivi upućuje i od njega traži percepciju prema sociološkim problemima koji više ili manje

uvjetuju način i kvalitetu njegovog života u privatnom okruženju te percepciju književnih

djela navedenih autora: „I još nešto: kada smo već krenuli s ruskom literaturom, zanima me

tvoje mišljenje o Pasternakovu romanu Doktor Živago.“27

5. Zaključak

Istraživanjem modela i tipologije dnevnika i pisma kao suvremene hrvatske autobiografske

proze može se uočiti kako sve što je napisano proizlazi iz osobne potrebe. Unutar djela glavni

lik Ivo piše dnevnik i pisma na temelju svojih osjećaja i događaja iz njegove zbilje. Sve je

konstruirano u harmoničnom skladu njegovih emocija, potreba, želja i djela koje je

svakodnevno iznosio na papir. Sve u svemu, djelo je vrijedno čitanja jer iznosi zanimljive

25 Sablić Tomić, Helena (2002: 175)26 Sablić Tomić, Helena (2002: 177)27 Gavran, Miro (2007: 88)

12

ideje i dosjetke subjekta, a isto tako je složeno svojom zanimljivom građom, tematikom i

pristupom u korpusu dječje i književnosti za mlade.

6. Literatura

1. Gavran, Miro, Profesorica iz snova, Zagreb, 2007.

2. Miro Gavran – Biografija, URL: http://www.profil-mozaik.hr/autori/miro-gavran/biografija/79970

13

3. Sablić Tomić, Helena, Intimno i javno, Zagreb, 2002.

14